Professional Documents
Culture Documents
SADRŽAJ
2
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
• LITERATURA........................................................................................ 64.
3
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
4
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
faraona Tutmozisa III, a kojeg je otkrio profesor Albertu Tull, jedan od direktora
egipatskog muzeja u Vatikanu. U tekstu stoji da je "… krug vatre stigao sa neba…
Nije imao glavu, a zadah iz njegovih usta, bio je težak. Njegovo tijelo bilo je 5m dugačko,
5m široko… Zatim se spustio na svoj trbuh… Otišli su do faraona reći mu… Njegovo
veličanstvo je naredilo da se to istraži i tako je učinjeno… Faraon je razmišljao o tom
događaju i nakon par dana, broj ovih stvari na nebu se povećao… Sjajili su jače od
samog Sunca i protezali se dalje od četiri potrornja nebesa… Moćan je bio položaj
ratničkih krugova. Faraonova vojska je s njim na čelu gledala prema njima… Zatim su
vatreni krugovi otišli više u nebo…"
Ezekielov događaj, opisan 900 godina kasnije, prilično je sličan opisima iz Tutmozisovih
svitaka, pa je bilo nekoliko pretpostavki da je prorok znao za faraonovu priču i prilagodio
je za svoje religijske potrebe. Oba slučaja daju povoda razmišljanju, iako se mora biti
vrlo pažljiv, jer niti Tutmozisovi pisari, a niti Ezekiel nisu "učeni" za posmatranje nebeskih
fenomena…
Ako se pogleda još dublje u prošlost, naći ćemo još "dokaza" o sličnim susretima.
Sumerani, drevni narod koji je živio u dolinama Mezopotamije, uz egipatsku kulturu koja
skriva tajnu gradnje piramida, su jedna od najstarijih civilizacija čovječanstva. Svoju
istoriju su počeli bilježiti upravo u vrijeme kada su slavni faraoni sami ili uz "pomoć sa
strane" počeli graditi svoje piramidalne grobnice… tj. 2500 godina prije Kristovog
rođenja. Ne zna se tačno odakle su Sumerani došli, ali je poznata njihova superiorna
kultura koju su nametnuli divljim plemenima došavši do Eufrata i Tigrisa. Zanimljivo je
da su svoje bogove tražili u planinskim visinama, a kako je Mezopotamija uglavnom
nizinsko područje, gradili su umjetna brda tzv. zigurate, na koja su smještali hramove.
Astronomija kojom su vladali bila je više nego napredna za vrijeme u kojem su živjeli.
Däniken tvrdi da su uspjeli izraditi proračun Mjesečevih kretanja, koji se od današnjeg
razlikuje za samo 0.4 sekunde. Pored prastarog epa "Gilgameš", uz ufologe i pristalice
Dänikenovih teorija, najveća senzacija Sumera je zapisana na jednoj običnoj glinenoj
pločici. Zapis je pronađen na brdu Kujundžik kraj starog grada Ninive, a radi se o
proračunu u kojem se koristio 15-o cifreni broj. Ta vrijednost 195.955.200.000.000,
senzacionalna je zbog toga što čak ni Grci, koji su imali veoma razvijenu matematiku,
nisu prelazili brojku od 10.000, te su sve iznad toga smatrali za beskonačnost…
Postoje mnogi navodi koje je Däniken naveo u knjizi "Sjećanje na budućnost", a koji
djeluju dovoljno uznemirujuće :
• U Libanonu postoje staklasti komadići stijenja, tzv. tektiti, u kojima je doktor Stair,
amerikanac, otkrio radioaktivne izotope aluminija.
• U Iraku i Egiptu pronađene su brušene kristalne leće, koje se danas mogu proizvesti
samo primjenom celzijevog oksida, koji se dobiva jedino elektro-hemijskim putem.
5
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
• U Heluanu postoji komad platna koji je izrađen tako vješto i fino da bi se danas
mogao istkati samo u nekoj prvorazrednoj tvornici koja raspolaže velikim iskustvom i
stručnim znanjem.
• U Delhiju postoji stari željezni strop kojem ne mogu nauditi ni fosfor, ni sumpor, ni
uticaj vremena.
Zagonetke sa ovom težinom mogu se pronaći i u bliskoj prošlosti. Iz trećeg stoljeća prije
Krista postoje zapisi viđenja "oltara" i sličnih bliještećih objekata na nebu na Mediteranu.
Sličnih događaja ima i iz Rimskog Carstva gdje su objekti primjećeni u blizini mjesta Arbi,
dvjestotinjak kilometara jugoistočno od Rima, a ličili su na "brodove koji plove nebom…"
• Historičar Plinije mlađi je zapisao : "U vrijeme konzula Luciusa Valeria i Gaja Valeria
(oko 100. godine prije Krista), gorući štit je letio nebom od istoka prema zapadu,
razbacujući iskre…"
• 976. godine, ugledana su dva objekta kraj mjesta Sigisbur u Njemačkoj : "…sličan
dvjema velikim štitovima crvenkaste boje, u letu je ostavio plameni trag iznad
crkve…"
• U XIII vijeku, 1270. godine, navodno se neko zračno vozilo zaplelo u zvonik crkve u
Bristolu u Engleskoj. Ljudi su, putnika koji je pokušao osloboditi "letjelicu",
kamenovali do smrti, te spalili njegovo tijelo.
• Carl Gustav Jung, poznati psiholog, otkrio je rukopis koji datira između 1561. i 1566.
godine, u kojem se spominju crvene, plave i crne kugle i diskovi, viđeni u velikom
broju iznad Nünberga, odmah u zoru. Padali su s neba u plamenu, a na kraju je sve
bilo zahvaćeno velikom i gustom izmaglicom.
Svjetla i-ili objekti na nebu, tokom XIX-og vijeka su bili uobičajena pojava. Većina su bili
prirodnog porijekla, ali postoje i one neobjašnjive. Kulminacija svega je bilo viđenje
"ogromnog broda" kojeg je posmatralo stanovništvo iznad čitave Amerike između
Novembra, 1869. i Aprila, 1897. godine. Ovaj događaj nikad nije u potpunosti razjašnjen.
Kao početak moderne ufologije, kako ovu paranaučnu disciplinu nazivaju pojedini
istražitelji čudnih nebeskih pojava, uzima se Juni, 1947. godine. Tada je biznismen
Keneth Arnold, odmah po dolasku na aerodrom, izjavio da je njegov mali avion presrela
cijela eskadrila "letećih tanjira". Sa današnje tačke gledišta, mnogi psiholozi, sociolozi, ali
6
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
i astronomi tvrde da je ljudska populacija ovu priču čekala "otvorenih usta". Ideja o
"letećim tanjirima" je bukvalno preko noći postala popularna, brzo se širila sve dok nije
dobila svjetske razmjere. Normalno, o ovoj pojavi se najviše govorilo u Sjedinjenim
Američkim Državama gde su pojedinci u vrijeme najžešćeg hladnog rata sumnjali da
NLO stiže iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Na Zapadu su se rađali pravi kultovi
obožavalaca ovih pojava, a formirane su i agencije koje su se više-manje ozbiljno
bavile proučavanjem ovih fenomena. Tako su nastali : NICAP - Nacionalni komitet za
istraživanje vazdušnih fenomena (SAD), APRO - Organizacija za istraživanje vazdušnih
pojava (SAD), BUFORA - Britansko istraživanje NLO-a, GEPA - francusko Udruženje za
proučavanje vazdušnih fenomena. Svaki novi slučaj koji bi dospio u novine podsticao je
vjernike NLO-a da dođu do novih činjenica i podnesu izveštaj o njemu. Ti entuzijasti,
amateri, bili su u većini slučajeva iskreni, ali im je obično nedostajalo naučno
obrazovanje. Zato su počinili mnoge greške i unijeli veliku zbrku u čitavu stvar.
U prvim danima pojave "letećih tanjira", istraživanja koja je sprovelo američko ratno
zrakoplovstvo bila su takođe prilično amaterska. Njihovi oficiri i stručno osoblje nisu imali
odgovarajuće naučno obrazovanje za vršenje analize. Uplašeni i zbunjeni onim što su
vidjeli, ili što su bar mislili da su vidjeli, armija je čitavu stvar proglasila za strogo
poverljivu, što je još više razbuktalo maštu NLO vjernika. Istina je naravno imala i drugi
kraj, pa je prema pobornicima teorije zavjere, američka vlada bila vrlo dobro upoznata sa
posjetiocima iz svemira.
U Americi je stvoren čitav kult vezan za ovu pojavu, što je u velikoj mjeri dovodilo u
sumnju istraživanja američkog ratnog zrakoplovstva. NLO-i su ustvari postali jedan od
glavnih vojnih problema SAD-a, te je vlada pokrenula i niz projekata vezanih za
istraživanja ovih nebeskih tijela.
Stari neprijatelj koji je nedavno bio potučen, također je igrao veliku ulogu u stvaranju
priče o nepoznatim letećim objektima. Naravno, to se odnosilo na prilično naprednu
tehnologiju koju je Njemačka razvila uoči i tokom Drugog svjetskog rata. Svoje vrhunsko
naoružanje dokazali su raketama V1 i V2 kojma su devastirali London i druge britanske
gradove, a u to vrijeme je bilo rasprave i o drugim, moćnijim projektima, na kojima rade
nacisti kao što su bili mlazni avioni i atomska bomba. Unazad gledano, pokazalo se da to
nije tek puko nagađanje. Rusi, kao i Amerikanci, "oslobodili" su njemačke naučnike čije je
znanje korišteno u stvaranju tehnologije za buduću svemirsku utrku. Jedan od projekata
na kojem su nacisti radili bio je i poseban avion, čudnog diskolikog oblika koji
je eksperimentalno "poletio" 1942. godine, i čiji je let zabilježen kao impresivan, a
konstruisao ga je Zimmerman, njemački konstruktor aviona. Zimmermanova letjelica,
koju je prezentirao pred najvišim oficirima Luftwaffe, bila je u principu, leteće krilo oblika
7
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
zrna leće i više je ličila disku nego konvencionalnom avionu. Prilikom demonstracije,
očevici su zaprepašteno gledali kako se prototip čudne letjelice digao gotovo okomito,
neko vrijeme lebdio, onda postigao horizontalnu brzinu od 750 km/h i najprostije sletio
brzinom od jedva 60 km/h što je bilo fantastično. Također, njemački konstruktor Miethe
kojeg su "oslobodili" amerikanci i koji je nakon rata
otišao raditi u Egipat, tvrdio je da je potkraj rata u
Njemačkoj, bio član ekipe koja je radila na
konstrukciji "V-7". Bio je to, po njegovim riječima,
projekt sličan letećim tanjirima. On je u svojoj knjizi
iznjeo fascinantne podatke o "V-7" iz kojih je vidljivo
da je prvi pokusni let prototipa "V-7" izveden 17.
Maja, 1944. godine. Na njegovoj konstrukciji, još od
Aprila, 1943. godine, je radilo nekoliko njemačkih
konstruktorskih ekipa u Stettinu, Dortmundu, Essenu
i na Peenemundeu. Tako je nastao diskoidni
helikopter nazvan "Vergektungsvraffe 7" ("Oružje odmazde 7"). Glavni konstruktor je isti
dan poslao Hitleru izvještaj pun zanimljivih tehničkih podataka. "Danas je, u prisutnosti
trojice supotpisanih pukovnika Luftwaffe, izveden prvi pokusni let "V-7". To je, kao što
znate, Fuhreru, nadzvučni helikopter koji pokreće 12 turboreaktora BMW-028
autonomnim kompresorima. Postignuta je visina od 21.500 metara. Letjelica ima oblik
lakoatletskog diska, s prečnikom od 21 metar. Prilikom njenog usavršavanja, poginulo je
osam probnih pilota. Propulziju daje 12 turbomotora unutar jednog metalnog prstena,
koji se, zajedno sa motorima, okreće oko centralne mase letjelice. Letjelica ne ispušta
niti plamen, niti dim od plinova sagorijevanja, koji se hvataju sistemom kojeg je 1938.
godine, konstruisao britanski inženjer. Pogon daje kompresovani helij, a akcioni prečnik
iznosi 40.000 kilometara, s brzinom od oko 2.500 km/h."
Brojne su teorije, neke vjerovatne, a neke prilično fantastične izrasle oko razvoja
"zemaljskih letećih tanjira". Vjerovatno je tačna tvrdnja da su njemački naučnici nastavili
rad na razvoju diskolikih letjelica (u Americi) nakon rata i da su neki od izvedenih
eksperimenata primjećeni kao prvi NLO-i. Ako je to tačno i ako se ima na umu to da je
većina svemirskih projekata razvijena i testirana u pustinjama Novog Meksika od strane
zarobljenih njemačkih stručnjaka, vrlo se lako da objasniti zašto se baš u tom području
vidjelo toliko tanjirastih NLO-a, bilo u zraku, bilo da su se srušili. Mnogi dokumenti,
otkriveni javnosti 1994. godine, pokazuju da je u to vrijeme na tom području bilo
ispitivanja ovakvih i sličnih letjelica. Prema zapisima iz tih dosijea se vidi da je od
Oktobra, 1947. godine, u zračnoj bazi Wright Patterson bilo u toku testiranje letjelice
oblika diska u zračnim tunelima. Manje je vjerovatna priča da su nacisti svoje diskolike
letjelice gradili u saradnji sa vanzemaljcima, ili da su nastavili razvijati NLO-e sve do
danas u tajnim bazama smještenim na Južnom i Sjevernom polu ili duboko u
unutrašnjosti Zemlje. Ekstremnija verzija ove ideje je da su NLO-i tajno oružje preživjelih
8
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Njemačka je kapitulirala 07. Maja, 1945. godine, te ubrzo potom bila podijeljenja, a
Churchill je situaciju opisao spuštanjem željezne zavjese koja je podijelila Europu.
Dotadašnji saveznici, Rusi, postali su neprijatelj, no nigdje nisu smatrani tako opasnim
kao u SAD-u. Naravno, zbog straha od komunizma koji se prilično brzo širio.
Istočnonjemački socijaldemokrati povezali su se sa Komunističkom partijom Sovjetskog
Saveza, Poljska i Mađarska su također prihvatili taj sistem. Uslijedila je Čehoslovačka, a
ubrzo zatim je u Kini na vlast došao Mao Zedong. Amerika je bila toliko uplašena, da je u
Maju, 1947. godine, George Marshall, tadašnji ministar vanjskih poslova, govorom na
Harvardu predstavio Marshallov plan kojim se tokom sledeće četiri godine, 13.000
milijardi dolara daje za obnovu onih europskih država koje bi mogle pasti pod uticaj
komunizma zbog loše ili nikakve ekonomske situacije. Hladni rat je širio svoj strah, a
potom je došao i Keneth Arnold koji je primjetio letjelice koje su se kretale kako niti
jedan američki avion ne može. U Americi se odmah pomislilo da se tu u stvari radi o
savremenom ruskom oružju. Od samog početka, ove pojave su okarakterizirane kao
fizičke, pa se prema njima odnosilo kao prema materijalnim objektima. Isto su tako od
samog početka te letjelice mogle manevrisati na način koji tadašnja tehnologija nije bila
u stanu ostvariti, niti jedan čovjek time letjeti. Logično zaključivanje nije krenulo u
smjeru da je možda riječ o npr. posebnim oblicima energije koji se pojavljuju u vidljivom
sprektru ili nečem sličnom, već da je sigurno materijalno, pa samim tim vanzemaljskog
porijekla.
Tako je otvorena vjerovatnost da je vlada SAD-a namjerno lagala izjavama koje upućuju
na mogućnost vanzemaljske invazije, jer bi tako ujedinili američki narod, dok bi u slučaju
ruske invazije moglo doći do podjela, uzimajući u obzir da su strahovali od komunizma
unutar svojih granica. Takvo bi objašnjenje bacilo jasnije svjetlo na dvosmislenu izjavu
predsjednika Harryja Trumana na konferenciji za novinare održanoj 04. Aprila, 1950.
godine. "Uvjeravam vas da leteći tanjiri, ako pretpostavimo da postoje, nisu sagrađeni od
strane niti jedne sile na Zemlji."
Obzirom da je veliki dio ljudske populacije bio usredotočen u nebo uočavajući u visinama
brojne NLO-e, te uz veliku dozu poslijeratnog straha od komunizma u zemlji koja nikada
nije bila okupirana, bilo je sasvim jasno da će vlasti uskoro pokrenuti brojna istraživanja
NLO fenomena. Za mnoge je to bila potvrda da američka vlada uzima "leteće tanjire" za
ozbiljno i posredno – tezu o vanzemaljcima koji njima upravljaju.
Prvi projekt koji se bavio istraživanjem NLO fenomena pri vladi SAD-a, a za koji se zna,
bio je "Project Sign", koji je poznatiji pod nazivom "Project Saucer" (Projekt tanjir).
Uzrok nastanka ovog istraživačkog tijela bilo je pismo kojeg je poslao general Twining
23. Semptembra, 1947. godine, zračnim snagama. "Komisija za tanjire" osnovana je
tako 30. Decembra, 1947. godine, no pravi polet joj je dala smrt Thomasa Mantella.
Komisiji se pridružio kao civilni savjetnik i astronom J. Allen Hynek, koji je ostao na tom
mjestu tokom sledećih dvadeset godina. Vojska je od njega očekivala da bude njihov
naučni razotkrivač ovog problema. Međutim, on je bio uvjeren u važnost i realnost
predmeta i tokom godina postao njihov vodeći civilni istraživač postavši najistaknutijom
figurom problema NLO-a. Hynek je unutar Projekta Sign (Znak), pronašao 237 slučajeva
vrijednih da im se posveti posebna pažnja, iako nije vjerovao da potkrepljuju teoriju o
9
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Kako se bližio kraj 1949. godine, vlada je ukazivala na to da je trenutni projekt podbacio
te da ga nema svrhe dalje oržavati, pa je i on zatvoren nekoliko dana prije Nove godine.
Ali, prava činjenica je bila ta da je projekt nastavio djelovati,
daleko od očiju javnosti. Sve se to kasnije saznalo od samog
poručnika Ruppelta koji je 16. Septembra, bio pozvan da stane na
čelo Projecta Grunge, s tim da oslobodi zračne snage ovog
problema koji je vlada još uvjiek htjela istjerati na čistac. Zatražio
je dodatno osoblje i nova financijska sredstva što je u potpunosti
bilo odobreno. U Aprilu, 1952. godine, projekt je dobio novo ime
Project "Blue Book". Hynek je nastavio biti civilni savjetnik unutar
projekta Blue Book (Plava Knjiga), koji je ostao javno naličje
vladinih istraživanja NLO-a, prikupivši na hiljade svjedočanstava
o istim, sve do ukidanja 1969. godine. Bez obzira na istinitost,
odnosno neistinitost pojava vezanih uz NLO-e, vlada je bila
uvjerena kako bi bilo kakve delikatne informacije vezane uz ovaj fenomen mogle
prouzrokovati paniku nepredviđenih razmjera ako bi završile u civilnim rukama, a zatim i
u javnosti.
Čovjek čije se ime neizostavno vezuje sa pojavu "letećih tanjira" je Keneth Arnold koji je
i svojevrsni kum ove nesvakidašnje pojave. Keneth Arnold je živ i danas, i stanovnik je
malog gradića Bojs u američkoj saveznoj državi Idaho. Ovaj čovjek je ušao u sve knjige i
priručnike o NLO-ima jer se posle njegovog svjedočenja o dramatičnim događajima nad
nebom Washingtona, stav javnosti o neobičnim vazdušnim pojavama potpuno izmijenio.
"Bio je 24. April, 1947. godine, i vraćao sam se sa posla na aerodromu Cehalis u državi
Washington. Ostalo mi je nekoliko sati do kraja radnog vremena, pa sam odlučio da
svojim malim avionom potražim olupine jednog aviona pomorske avijacije koji se te
godine srušio u području Mount Reinera. Bila je raspisana nagrada od 5.000 $ onom ko
ga pronađe", priča Arnold. "Nešto prije 14 sati poletjeo sam sa aerodroma prema planini
visokoj 3.600 metara. U prvom nadlijetanju lednika na jugo zapadnoj strani planine
10
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
nisam opazio nikakav trag izgubljenom avionu. Iznad gradića Mineral u državi
Washington, okrenuo sam se i polagano vraćao da bi još jednom detaljno pregledao
područje. Odjednom je strahovito blještava svjetlost udarila u nebo, i osvjetljela
unutrašnjost moga aviona i krila. Sve oko mene u kabini, kao u nekoj eksploziji, bilo je
ispunjeno plavičasto bijelim blijeskom. Još je bilo poslije podne, a ja sam letjeo prema
planini sa Suncem u leđima, drugim riječima vidljivost je bila savršena. Na toj visini svijet
izgleda kao veliki bazen za kupanje. Dan je bio jako vedar i sunčan. U prvi tren, bilo je to
u djeliću skunde, pomislio sam da se neki vojni avion obrušio nad mojim "nosom" i
da se to sa njegovih krila odrazilo Sunce. Gledao sam na sve strane, ali nisam vidio
nikoga", kaže Arnold i nastavlja svoje svjedočenje. "Onda me još jedan blijesak snažno
zaslijepljeo i ja sam pogledao na lijevu stranu prema planinama Mount Bakera. Odatle je
dolazio niz vrlo neobičnih aviona. Letjeli su krajnje neujednačeno, ali to sam dobro znao,
strahovito velikom brzinom. Ocjenio sam da im je raspon najmanje 100 stopa, možda i
veći, te da im je visina na kojoj lete otprilike 9.200 do 9.500 stopa, jer su letjeli prilično
blizu planiskih vrhova, skoro na istoj visini kao i ja. Bilo ih je ukupno devet. Naglo su se
približavali Mount Reineru. Mislim da ih je bilo pet u vodstvu, jer se činilo da između
prvih pet i ostala četiri postoji mali razmak."
Zbunjenom Arnoldu letjelice nisu ličile ni na jedan vojni ili civilni avion koji je do tad
vidio, pogotovo što se činilo da su okrugli i bez repa. Pošto ih je jasno i precizno vidjeo,
zaključio je da je gornja polovina letjelice srebrnaste, a donja crne boje. Izvor blijeskova
koji su u početku privukli njegovu pažnju poticao je od oplata letjelice koje su ličile na
ogledalo. "I način na koji su leteli bio je krajnje čudan. Bili su u formaciji, nekakvoj
dijagonalnoj lančanoj liniji što se nije poklapalo ni sa jednom vojnom formacijom za koju
sam znao. Pošto sam poznavao topografiju lokalnog masiva mogao sam da izvedem dva
zapanjujuća proračuna : ne samo da je kolona letjelica bila duga skoro osam kilometara,
nego su u vrijeme kada su avioni postizali brzinu od najviše 900 km/h, ove letjelice
letjele blizu 2.000 km/h."
Bojeći se da je možda ugledao neko nepoznato sovjetsko oružje koje je upalo u američki
vazdušni prostor, odmah je javio šta je vidjeo kada je zbog goriva sletio na lokalni
aerodrom. Kasnije kada je sletio u gradić Pendleton čekala ga je
grupa ljudi. Već se pročula vijest da je Arnold saznao nešto
neverovatno, a svatko je želio da mu postavi po neko pitanje.
Vijest međutim još nije počela da obilazi svijet dok jedan mjesni
novinar, kojem je Arnold ispričao šta je vidio nije alarmirao
svoje kolege. Sazvana je konferencija za novinare koja je sa
prekidima trajala tri dana. Kada je šef lokalnog biroa agencije
"United Press International" upitao "Kako su letjeli !?", Arnold je odgovorio rečenicom
zbog koje ga i danas nazivaju kumom letećih tanjira.
"Letjeli su kao tanjir koji kada uzmete i bacite tako da sklizne po površini vode, a posle
neujednačeno odskakuje. Samo, te stvari su đavolski brzo išle", rekao je Arnold.
Kada je sutradan članak osvanuo u štampi, mogli su se vidjeti naslovi "Pilot vidio leteće
tanjire !", "Misteriozna eskadrila letećih tanjira na američkom nebu", "Leteći tanjiri pratili
pilota", itd… Uzalud je Arnold pokušavao da naglasi kako on nije opisao tako letjelice, ali
te dvije riječi su osvojile maštu ljudi i pokrenule maniju svjetskih razmjera. Danas je
teško reći zašto je izveštaj Kenetha Arnolda izazvao toliko uzbuđenje. U svakom slučaju
ovaj događaj je postao mit, a od tada istorija neobičnih vazdušnih pojava pošla je u
sasvim drugom pravcu. Nakon Arnolda i njegovog istorijskog leta počelo je da se javlja
stotine drugih svjedoka koji su svjedočili o pojavi neidentifikovanih letećih objekata kako
iznad Amerike, tako i nad nebom širom planete. Ipak…
11
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Zato su neki zaključili da je Arnold vidio svemirske brodove, da su to bile letjelice neke
vanzemaljske civilizacije. "Letjelice takvih dimenzija, sposobne za takvu brzinu i druge
letne preformance, nadilaze daleko od naše ovozemaljske tehničke mogućnosti." Istraga
provedena u svim američkim zračnim bazama pokazala je u ostalom, da 24. Juna, niti
jedna formacija vojnih aviona nije letjela na tom području niti blizu njega.
Iskaz Kenetha Arnolda dobio je neočekivanu potvrdu sutradan. Tada se vratio u bazu
Fred Johnson, rudarski inženjer i profesor rudarstva na jednom američkom univerzitetu,
prospektor (tragač za rudnim nalazištima) iz Portlanda, država Oregon. On je 24. Juna,
boravio u planinskom kraju iznad kojeg je Arnold vidio letjelice. Čim se vratio u bazu,
potražio je svog šefa i prijatelja, Rogera Bishopa, da mu ispriča što je vidio : "Tog
popodneva vidio sam formaciju nekakvih čudnih letjelica, pet ili šest diskova, koji su
letjeli prema jugu. Iznad mene su preletjeli za samo deset do petnaest sekundi; pojavili
su se iza jednog brda i nestali za drugim, ali dobro sam ih vidio. Vidio sam još nešto.
Igla mog kompasa poskakivala je kao luda !"
Johnson je vidio šest, a Arnold devet letjelica, ali moguće je da se formacija razdvojila
kad je izašla iz Arnoldova vidokruga. Tokom idućih dana, broj osoba koji su vidjeli
letjelice se povećao. 28. Juna, oko 15 sati i 15 minuta, pilot lovca tipa F-51, koji je letio
nedaleko od jezera Meade u Nevadi, primijetio je sebi zdesna, formaciju od pet-šest
letjelica okruglog oblika koje su nestale leteći nevjerovatnom brzinom. Šest sati poslije,
kad se u zračnoj bazi Montgomery Field, u Alabami, već smračilo, dva pilota i dva oficira
12
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
U 11 sati prije podne, počela je "velika predstava". Prva letjelica je preletjela preko
Mount Jeffersona. U 13 sati i 5 minuta, jedan policajac, koji je sjedio u automobilu na
parkiralištu uprave policije, uletio je u sobu dežurnog : "Ne znam kako da opišem ono što
sam upravo vidio, ali to je neviđeno ! U jednom trenutku sam opazio da je nešto
preplašilo gradske golubove i slučajno sam pogledao uvis. To što sam vidio potrajalo je
samo nekoliko sekundi, jer sam mogao gledati samo kroz vjetrobran. Vidio sam pet
golemih diskova koji su se kretali čudesnom brzinom, dva prema jugu, tri prema istoku."
Ni dvije minute nakon toga zazvonio je telefon. Dva policajca u patroli (obojica stariji i
iskusni policajci) javljali su da su upravo na nebu vidjeli tri diska srebrenaste boje koji su
letjeli jedan iza drugog, velikom brzinom. Poslije pet minuta, s istim izvještajem javila su
se četiri policajca stacionirana u luci. U 16 sati i 30 minuta, policiji je telefonirala
građanka i javila da je upravo na nebu vidjela predmet "nalik na novi politirani novčić od
četvrt dolara." Jedan prolaznik s periferije javio je da je nešto poslije vidio dvije letjelice.
U toku idućih dana, saznalo se da je tog podneva letjelice vidjelo nekoliko stotina
građana Portlanda. Te noći, posada putničkog aviona kompanije United Airlanes, vidjela
je iznad Emmela, država Idaho, pet letjelica. "Te letjelice", piše u izvještaju kapetana
aviona "djeluju glatko i politirano na trbuhu, a hrapavo sa strane. Vidjeli smo ih dosta
dobro, jer smo ih slijedili otprilike 70 kilometara, kad su odjednom, jednostavno nestale."
Suočeni s tom lavinom izvještaja, stručnjaci ATIC-a bili su zbunjeni. Bili bi još zbunjeniji
da im je, početkom tog Jula, došao u ruke izvještaj o jednom događaju iz Francuske,
nedaleko od Rouena, ali mlada žena koja je to doživjela, pričala je o tome tek poslije.
Ona je, naime, kako je tvrdila, vidjela prvo ateriranje jednog "letećeg tanjira" i njegove
humanoidne posade. Ta mlada žena, Madame Z, vozila se biciklom po cesti koja, slijedeći
tok rijeke Seirie, povezuje Rouen i mjesto Amfreville-la-Mi-Voie. Evo šta je ispričala. "Bilo
je oko 15 sati, krasnog verdog ljetnog dana. Niti jednog oblaka nije bilo na nebu. Nalazila
sam se oko dva kilometra od Amfre Villea. Na cesti, dosta daleko od mene spazila sam
predmet, meni potpuno nepoznatog oblika. Nastavila sam voziti cestom prema jugu. Kad
sam mu se približila na oko dvije stotine metara, vidjela sam da je to nekakav duguljasti
stroj, ovalna oblika, mutnosive boje. Mislim da je bilo dugačak oko tri metra, a na
najdebljem dijelu visok oko metar i pol. Na svoje veliko zaprepaštenje, pored njega sam
primijetila dva bića, visoka oko jednog metra. Nešto su radili oko letjelice i nisu me vidjeli
jer sam se nečujno dovezla i zaustavila. Tako sam ih posmatrala nekoliko minuta, a onda
sam, ni sama ne znam zašto, zazvonila. Čuvši taj zvuk, bića su se okrenula, i ugledavši
me, naglo uskočila u letjelicu kroz otvor u njenom boku širine oko pola metra. Otvor se
odmah zatvorio i letjelica je poletjela te uzletila na visinu od oko stotinu metara. Tu je
nekoliko sekundi lebdjela, obrčući se oko osi, a onda je naglo poletjela prema Sottervilleu
i za nekoliko sekundi nestala. Tek tada sam se sjetila da za cijelo to vrijeme, nisam čula
nikakvu buku."
31. Jula, 1947. godine, obilježen je još jedan datum u istoriji "letećih tanjira", dan prvog
pokušaja mistifikacije. Riječ je o "slučaju sa ostrva Mauryja" i njegovom tragičnom
završetku. Taj dan, poručnik Frank Brown je primio obavijest od oficra za vezu iz baze
13
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
I tako, kada je Juna, 1947. godine, mladi biznismen Keneth Arnold ugledao formaciju od
devet diskova tanjirastog oblika, ljudi iz zračnih snaga SAD-a, već su bili pripremljeni za
tu ideju. Baš u to vrijeme SAD su planirale famoznu ekspediciju "U2" aviona koji je bio
upućen u špijunsku misiju iznad SSSR-a. "Da li je moguće da su nas Rusi tako brzo
preduhitrili", pitali su se američki generali. Zato nije nimalo čudno što su sva opažanja
zagonetnih letjelica bila pomno klasifikovana i što ih je Pentagon proglasio najstrožom
tajnom. Sniježna grudva počela je definitivno da se valja sa brda kada je i ugledni
nedjeljnik "Life", 1952. godine, na naslovnoj strani najavio tekst pod naslovom "Imamo li
posjetioce iz svemira !?". Tekst je bio potkrepljen brojnim slučajevima koje je Pentagon
"propustio" u javnost. Nakon ovog teksta, brojne ozbiljne i ugledne revije i magazini
počeli su da pišu o NLO-ima na način koji je do tada odlikovao samo senzacionalističku
štampu. Moderna era ufologije je počela…
14
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Z A N I M LJ I V O S T I
Dugi niz godina mnogi ljudi pokušavaju dokazati da vanzemaljci postoje i da nas
posjećuju. Po ovoj teoriji dokaz da su nas nekada posjećivali vanzemaljci nam se nalazi
pred očima više tisuća godina, ako vjerujemo u istinitost Biblije. Polazna stavka je citat iz
Starog Zavjeta (Daničić), Prva knjiga Mojsijeva, glava šesta :
• "A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše, Videći sinovi Božji
kćeri čovječije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe. A bijaše tada divova
na zemlji; a i poslije, kad se sinovi Božji sastajahu sa kćerima čovječijim, pa im one
radjahu sinove; to bijahu silni ljudi, od starine na glasu."
Ovdje se spominju sinovi Božji o kojima uopće nema ni riječi pri opisu stvaranja svijeta
i ljudi, najvjerojatnije zato što Stvoritelj nije smatrao potrebnim svojim podanicima
objasniti porijeklo i smisao boravka tih sinova među ljudima, pa ti detalji nisu ni opisani,
a autor tog dijela teksta se nije bavio pretpostavkama. Zanimljivo je da se ni kasnije
tijekom opisa općeg potopa više ne spominju ni sinovi Božji, a ni divovi, pa se možemo
zapitati što je sve i zašto potopom uništeno !?
15
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
2. IZVJEŠTAJI O NLO-ima
Za vrijeme Drugog svjetskog rata mnogi saveznički i nacistički piloti prijavljivali su čudne
vatrene lopte koje su ih pratile na njihovim letovima iznad Europe. Objekti su nazvani
"Foo Fighters" prema popularnom stripu tog vremena "Smoky Stover". Imali su
strahovitu brzinu i manevarske sposobnosti koje su daleko nadvisivale bilo koji tadašnji
avion. Iako ih je proučavala čak i NASA-a do danas nisu objašnjeni. Smatrani su i
neprijateljskim tajnim letjelicama ali je ta mogućnost odbačena pošto objekti nisu činili
ništa što bi direktno ugrožavalo sigurnost letjelice. Također su mogli biti neobični
električni ili optički efekt poput kuglaste munje ili samo priviđanja nervozne i premorene
posade. Kako god bilo unijeli su strah među pilote što se može vidjeti i iz ove dvije priče.
Bio je 07. Januar, 1948. godine. Nekoliko ljudi iz grada Maysvillea nazvalo je policiju
kako bi prijavilo let nečega vrlo čudnog nad njihovim glavama. Lokalna patrola je
obavijestila obližnju vojnu bazu američkih zračnih snaga, Gotham Air Force Base, kako bi
se savjetovala, međutim nije dobila pomoć. U međuvremenu svjedoci su zvali iz
Owensboroa i Irvingtona, nešto udaljenijih gradova. Šta god da je bilo, u većini slučajeva
je opisano kao disk prečnika 80-100 metara, kretalo se i to prilično brzo. Pola sata nakon
poziva lokalne patrole, jedan od operatora u kontrolnom tornju baze zračnih snaga,
također je uočio nepoznati objekt. Konačno, nekoliko starijih oficira posmatralo je čudnu
letjelicu. Čini se kako je neko vrijeme trajala konfuzija oko toga šta bi se trebalo učiniti.
Pasivno posmatranje je prekinuto kada su se pojavila četiri aviona Nacionalne garde.
Glavni operator kontrole leta zračne baze uputio je vođu leta, Thomasa Mantella, da
istraži slučaj. Jedan od aviona je imao malo goriva te je sletio na aerodrom Stanford, dok
su preostala tri krenula u potragu za NLO-om. Činilo se da je Mantell prilično žustro i
uzbuđeno krenuo u potragu, znatno se žureći ispred svojih kolega pilota. Za preostalu
dvojicu letača koji su se tek penjali na visinu od 3.500 m, Mantellov avion je bio tek
tačka na nebu. Jedan od pilota je upitao "Šta do vraga tražimo ?" Mantell je bio taj koji je
odgovorio i opisao objekt : "…metalan …ogromnih dimenzija…" Ove riječi su približan
citat jednog od operatora leta, jer razgovor sa pilotima nije bio sniman.
16
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Navečer, 19. Septembra, 1961. godine, bračni par Hill se vraćao sa kratkog odmora iz
Kanade kući u Portsmouth u SAD-u... Ušavši u državu New Hampshire, malo iza 22:00h,
primijetili su svijetleći objekt koji se kretao neobičnom putanjom. Na početku su bili vrlo
preplašeni, no nakon nekoliko minuta Barney je odlučio zaustaviti automobil da vidi što
se to događa. Kada su zastali da ga bolje promotre, Barney je na tom valjkastom letećem
objektu uočio red prozora i šarena svjetla, koja su se kretala prema njima... Brzo su
nastavili vožnju i iako više nisu vidjeli brod začuli su pištanje, koje su sledeći put začuli
iznenadno se našavši 60 km dalje na cesti, nakon vremena koje se činilo kao rupa od
samo minute ili dvije. Niti jedno od Hillovih se ničega čudnog nije sjećalo, samo su se
loše osjećali. Kada je sutradan zbunjena Betty nazvala
obližnu zračnu bazu, obavijestili su je kako su i njihovi
radari prethodne večeri zabilježili posjet NLO-a. I dok je
Barney samo želio zaboraviti i zataštaki cijelo iskustvo,
Betty su počeli mučiti snovi u kojima su nju i njenog
supruga, oteli svemirskim brodom. Nakon godinu i pol
nočnih mora, te detaljnijeg istraživanja psihijatara, Hillovi
su se odlučili obratiti poznatom Bostonskom psihijatru i
neurologu, Johnu Simonu. Nakon šest mjeseci brojnih i
iscrpljujućih regresivnih hipnoza, stručno mišljenje Dr. Simona je bilo kako je Hillove, te
čudne noći, oteo nepoznati leteći objekt i odveo ih u nepoznato. To je bio prvi slučaj
takve otmice ljudi u istoriji. Iako su proučavani odvojeno, te niti jedno tokom procesa
nije saznalo što je drugo govorilo o toj večeri, njihovi su se izkazi u potpunosti
podudarali. Nakon što im se auto sam zaustavio, ispred njega je na cestu sletio svemirski
brod. Jedno od tih bića im je na slabom engleskom objasnilo kako im neće nauditi, te
kako ih samo žele medicinki pregledati. Nakon što su ih uveli u brod, Hillovi su bolje
proučili svoje domaćine, koje je Betty opisala kao sitna bića od 120 do 140 cm visine,
kruškolikih ćelavih glava bez usnih školjki, no s izrazito velikim očima i malim nosom, te
posjekotinom umjesto usta. Svi su bili obučeni u tamnu jednodijelnu odjeću, neki su
nosili sakoe i kape, a ten im je bio čudno sive boje. Kao dio testiranja, uzeti su im uzorci
koze, kose i noktiju, dok su Barneyu uzeli uzorak
sjemena. Betty su u pupak ugurali cjevčicu objasnjivši joj
kako će napraviti test na trudnoću, no nakon što se ona
požalila na bolove, testiranje je prekinuto. Prije puštanja,
nad Hillovima je provedena amnezija, koju je očito mogla
poništiti jedino regresivna hipnoza koja se suočava sa
samom biti problema. Nakon mnogobrojnih intervjua i
ispitivanja koja su obavljali najbolji naučnici i istraživači,
svi su se složili kako Hillovi nisu izmislili svoju priču, te
kako su svi prepričani događaji utemeljeni na nekom
istinitom događaju. Za mnoge skeptike, ključan razlog za proglašavanje cijele priče
apsurdnom, nalazio se u dijelu Bettynog iskaza. Naime, ona je u jednom trenutku pitala
svoje otmičare odakle stižu, na što su joj oni pokazali trodimenzionalnu zvjezdanu kartu
ispunjenu tačkama i crtama raznih velilčina. Kada su je upitali da pokaže gdje je ona na
karti, Betty nije znala odgovor. 1964. godine, za vrijeme jedne hipnotičke seanse, Betty
je nacrtala prilično preciznu kartu, za koju se uspostavilo da niti jedan astronom nije
17
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
mogao naći niti sllično sazviježđe u doba tadašnjih teleskopa. To je bio prvi podatak koji
ne samo da je poljuljao vjerodostojnost njihovih iskaza, već je natjerao mnoge da ih
proglase ludim lažljivcima u potrazi za medijskom pozornošću. No, 1969. godine,
astronomi su otkirili zvijezde za koje se činilo da je nemoguće da ih je Betty mogla sama
otkriti osam godina prije. Naime, astornomi na univerzitetu u Ohaju, uz pomoć računara,
došli su do slike položaja duplog zvjezdanog sistema - "Zeta Reticuli 1 i 2", 37 svjetlosnih
godina udaljenog od Zemlje, koji je okrenut u smjeru Zemlje, činio bezprijekornu kopiju
karte Betty Hill. Otmica Hillovih, jedan je od najvjerovatnijih i naijstraživanijih ufoloških
slučajeva. Niti jedna osoba, profesionalno umiješana u istragu, nije do danas uspjela
opovrgnuti da se te noći u New Hampshireu, Hillovim dogodilo nešto vrlo neobično. No,
što tačno, ne mogu ni dokazati... Istina je vani...
Pojava "letećih tanjira" bila je česta i u Rusiji, što je još više raspalilo maštu zapadnih
NLO vernika koji su time odbacili teorije da su NLO-i proizvod ove zemlje. Jedan od
najupečatljivijih primjera desio se 11. Oktobra, 1977. godine, za
vrijeme leta kada su piloti tri aviona, Vijalkov, Lugin i Kvakin,
na visini od oko 9.000 metara posmatrali gotovo šest minuta
elipsasti osvjetljeni objekat. Objekat se kretao upravno na
pravcu leta aviona na oko 260 kilometara od grada Rjažanj u
centralnom dijelu europske Rusije. Čelni dio objekta sijao je
zaslijepljujuće bijelom svjetlošću. Kretao se ogromnom brzinom
i imao je putanju nezamislivu za ijednu ovozemaljsku letjelicu. Uspešno je manevrisao
između tri aviona čije posade nisu mogle da vjeruju svojim očima. Nakon sedam minuta
je nestao, posle čega su sovjetski rukovodioci sproveli detaljnu i opsežnu istragu.
Rezultati nikada nisu saopšteni javnosti.
Najčuveniji filmski snimak NLO-a je onaj iz 1978. godine. Tada je, 30. Decembra,
australijska TV ekipa snimila NLO na South Islandu blizu New Zelanda, čiji je snimak
obišao svijet. Na njemu se vidio jarko osvijetljen objekat, sa jarko osvetljenom osnovom
i neka vrsta prozirne kupole. Čim je film prikazan na televiziji razvila se žestoka debata.
18
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
19
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
krevetu. Izletjeli su napolje, ali se na nebu više ništa nije vidjelo. Otac Jill je o ovome
obavestio predstavnika australijske avijacije, koji je kasnije kontaktirao Ratno
zrakoplovstvo SAD. Sveštenik je priznao, kako je u jednom trenutku pomislio, da su
nepoznati objekti, u stvari, "novi američki projektili". Međutim, Ratno zrakoplovstvo nije
imalo letjelicu koja bi mogla lebdjeti na takvoj visini da bi je ljudi vidjeli, ili da lebdi
nečujno. Oni su imali svoje objašnjenje : to su bile "zvijezde ili planete" govorili su.
Astronom Dr. J. Allen Hynek, pisao je 15 godina kasnije, pošto je posjetio teren : "I ja
sam primjetio zvijezde ili planete koje su se probijale kroz oblake na visini od
600-700 metara, osvjetljavajući čitavo nebo." Otac Jill je pisao prijatelju : "Prošle smo
noći u Bajanaiju skoro četiri sata prisustvovali aktivnostima NLO-a. Nema sumnje da
njima rukuju neka razumna bića. Bilo je više nego uzbudljivo..." Tog Juna je nad Papuom
bilo oko 60 opažanja NLO-a. Trgovac Erni Everest je, vjerovatno, dao najupečatljiviji
opis. On je vidio zelenkasti predmet kako ispušta bijeli plameni trag. "Lebdio je na nekih
150 metara iznad mene", izjavio je. Svjetlost je emitovana iz 4-5 prozorčića ipod prstena
na središnjem dijelu letjelice, i jasno, kao po danu, osvjetljavala čitavu okolinu. Predmet
je imao oblik lopte za ragbi".
Tri djevojke iz Maldena, država Masachussets, su vidjele čitavu flotu NLO-a usred bijela
dana, dok su provodile raspust na kampovanju, Augusta, 1965. godine. Dogodilo se to
dok su žurile iz svog logora u Južnom Deriju, New Hempshir, da zahvate vodu sa izvora,
pošto se iz daljine približavao olujni oblak. Dorothi Dunn (13) je prva ugledala ono što joj
se u početku učinilo kao grupa niskoletećih aviona i pokazala ih svojoj drugarici Patrichi
Wolton (12) i njenoj mlađoj sestri Charlie. Dok su gledale kako se "avioni" približavaju,
njihovo oduševljenje je preraslo u strah. Bilo je to devet predmeta, ali ni jedan nije imao
krila, propeler ili oznake. "Ličili su na velike, crne balone sa srebrnim repovima",
prisjećale su se djevojčice. "Prije nego što smo uspjele da pobjegnemo, prošli su iznad
polja gdje smo mi stajale. Zujali su poput roja pčela. Zatim je sijevnula velika iskra
između zadnja tri predmeta." Djevojčice je najprije ispitivao njihov izviđački starješina,
Dorothina majka, a potom i istraživači NLO-a, ali su one uporno tvrile da to što su vidjele
nije bio ni avion ni helikopter.
Jedan od slučaja bliskih kontakata se odigrao u području jezera Moses u američkoj državi
Washington, te je ušao u sve bitnije knjige o ovom neobičnom fenomenu. Jedne noći
tokom 1965. godine, gospođa Nancy Hues i njeni sinovi
Phillip i Clif spavali su u kući udaljenoj nekoliko milja od
gradića na jezeru. Suprug gospođe Hues bio je na
poslovnom putovanju u Canadi, pa se ona baš zbog toga
uplašila kada je u pola tri ujutro iznad glave začula
zvonjavu, glasno lajanje pasa i njištanje konja koji su bili
na pašnjaku. Cijelu kuću je ispunilo čudno, jako svjetlo.
Nancy je otrčala u sobu da provjeri da li djeca spavaju,
poslije čega se vratila u postelju. Idućeg jutra komšijska djeca su došla da se poigraju sa
njenim sinovima. Oni su najviše voljeli da se igraju na ograđenom pašnjaku na kojem su
bili konji i gdje su kopali po zemlji tražeći vrhove indijanskih strijela zakopanih prije više
stotina godina. Međutim, kada je Nancin sin Philip stigao na polje, zaboravio je dječju
igru jer je na zemlji ugledao velike otiske od gotovo 46 metara u obliku velike zdjele. U
njegovoj okolini bilo je i drugih neobičnih tragova koji su lokalno stanovništvo odmah
uzbunili i doveli do priče o posjeti letećih tanjira. Iako je zemlja bila prilično tvrda, otisci
su bili duboki nekoliko centimetara. Zbunjena majka odmah je pozvala mjesne policajce,
ali oni nisu mogli da daju nikakvo logično objašnjenje, ni o tragovima u suhoj zemlji, ni o
zvonjavi, ni o divljem ponašanju konja tokom noći, a ponajmanje o neobičnoj svjetlosti
koja je obasjala kuću. Osim gomile novinara i televizijskih ekipa na lice mjesta odmah je
20
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Susret Brende Marije sa NLO-om je zaista bio bliske vrste. Odigrao se u dvorištu škole u
Beverliju, Masachussets. U Petak, 22. Aprila, 1966. godine, oko deset sati naveče,
kćerka njihovog susjeda, jedanaestogodišnja Nancy Modunio, je uletjela u sobu u kojoj je
otac gledao televizijski program. Tvrdila je da je pored prozora njene spavaće sobe,
upravo preletjeo ovalni predmet velične povećeg automobila, koji je svjetlucao zelenim,
plavim, crvenim i bijelim svjetlima. Kada su stigle Brenda i druga komšinica, Barbara
Smith, Nancy je bila toliko uporna u tvrdnji da je vidjela neobičan leteći predmet, da je to
na momente, prelazilo u histeriju. Da bi je smirile i dokazale da je vidjela običan avion,
dvije žene su predložile da, zajedno sa njenom majkom, Kler, odu do školskog dvorišta
odakle su svjetla još dopirala. Međutim, stigavši u dvorište ugledale su neobično
osvjetljene, ovalne, tanjiraste leteće predmete, kako kruže nebom. Jedan je lebdjeo
iznad školske zgrade, dok su ostali počeli da se udaljavaju. Iznenada je NLO počeo da im
se približava. Kler i Barbara su pobjegle glavom bez obzira, ne shvatajući, u tom
trenutku, da Brenda nije sa njima. Kada su se na kraju uzvišenja zaustavile i okrenule,
ugledale su zastrašujući prizor. Brenda je vrištala i pokrila glavu rukama, dok je predmet
lebdjeo na samo 6-7 metara iznad nje. "Vidjela sam samo nejasne konture lebdećeg
predmeta i jaku svjetlost koja je blještala iznad moje glave", sjećala se kasnije. "Bila sam
jako, jako uzbuđena, ne uplašena, već više radoznala. Činilo mi se da će mi se srušiti na
glavu." Dok je NLO ponovo letjeo prema školi, tri žene su požurile svojim kućama da
obavijeste susjede, od kojih su, neki, i sami vidjeli letjelicu. Jedna od žena je pozvala
policiju. Stigla su patrolna kola sa dvojicom policajaca i ušla u školsko dvorište, dok je iz
stanice alarmirana vojna avijacija. Na zvuk dolazećeih aviona i helikoptera, tri NLO-a su
odletjela. Susjedi su bili sigurni da objekti koje su vidjeli, sudeći prema svjetlima i
nečujnom letu, nisu obični avioni. Jer, ovi su bili potpuno tihi, čak i dok su lebdjeli iznad
glave Brende Marije.
21
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Gary Fletcher nije mogao da vjeruje svojim očima kada je pritisnuo kočnicu na svom
kamionu. Put, ispred njega, je prelazila čudna menažerija - sedam zečeva, rakun,
oposum i nekoliko mačaka. Životinje su izlazile iz obližnjeg šumarka. Fletcher je pogledao
preko živice, i odmah shvatio razlog njihovog neobičnog ponašanja. U njega su buljile
dvije srebrnasto odjevene prilike. Bilo je to 22. Oktobra, 1973. godine. Te godine su iz
svih krajeva Amerike stizale vijesti o pojavi NLO-a. Fletcher je pozvao svoga prijatelja
Edda Taunsenda, pomoćnika šerifa, da dođe na državni put br. #26, blizu Hartford Citya,
Indiana, gde su pred njim, na cesti, stajala čudna stvorenja. Kada je ovaj stigao, put je
bio prazan i šerif se vratio nazag u grad. No, Fletcher je odlučio da ostane i pogleda
unaokolo. Uperio je svjetlost svoje džepne lampe na bića i vidio da su visoke oko metar i
dvadeset. Glava im je bila jajastog oblika i pokrivena kacigom. Nimalo zaplašena
svjetlom, neobična stvorenja su počela da izvode svoju predstavu, skačući visoko u
vazduh i lebdeći. A onda su, odjednom, nestala u mraku, ostavljajući slab crvenkasti
trag.
Pet dana kasnije, i Paull Brown je ugledao dva bića koja su odgovarala Fletcherovom
opisu, dok je vozio blizu Dannyelsvila, Georgia. Policiji je izjavio da je ispred njegovih
kola prešao širok snop svjetlosti, praćen fijukom. Vidjeo je kako se, na nekih 100 metara
ispred njega, na zemlju spušta kupasti predmet. Pošto se zaustavio, iz njega su izašle
dvije sićušne figure. Zgrabio je svoj revolver iz pregarade za rukavice, i čučnuo pored
vrata, spreman da reaguje. No, one se više nisu približavale, vratile su se u letjelicu i
uzletjele. Brown je tvrdio da je ispalio nekoliko metaka na odlazeći NLO, ali da ga nije
pogodio. Rex Snow je naredio svom psu da napadne dvije srebrnasto odjevene prilike,
koje su skakutale po njegovom, dobro osvjetljenom, dvorištu u Gosftownu, New
Hampshir, odmah iza ponoći, 04. Novembra, 1973. godine. Pas, njemački ovčar, dresiran
da izvršava naređenja, je krenuo na uljeze. Međutim, kada im je prišao na desetak
metara, one su prestale sa igranjem i posmatrale psa svojim fiksirajućim pogledom.
On se zaustavio, zalajao na njih, a onda se, pored iznenađenog vlasnika, cvileći odšunjao
nazad u kuću i legao, očigledno uplašen. Snow je kasnije prizano da je i sam bio obuzet
iznenadnim osećanjem straha. Imao je kod sebe pištolj kalibra 38mm, ali se toliko tresao
da nije mogao da ga drži. Brzo je ušao za psom u kuću i kroz prozor posmatrao neobična
stvorenja. Izgledalo mu je da svijetle. Imala su velike uši, tamne, ovalne proreze za oči, i
duge, šiljate noseve. Glave su im bile prekrivene kapuljačama i bile su iste boje kao
odjeća. Izgledalo je kao da skupljaju uzorke tla, i druge predmete sa zemlje i stavljaju ih
u srebrne torbe, laganim, opreznim pokretima. Nakon izvjesnog vremena su otišli u
pravcu obližnje šume. Snow je pozvao policiju, i prije no što je ona stigla, vidjeo je da
šuma sablasno svijetli, a zatim se opet sve smračilo. Policajci su bili ubijeđeni da je Snow
zaista vidjeo nešto čudno, što ga je preplašilo. Pričali su da se tresao kao prut i da je
sjedio dok im je pričao svoju priču.
Sličan događaj desio se i u Škotskoj u Petak 09. Novembra, 1979. godine. Tada je šumar
Bob Tailor pošao u uobičajeni pregled šumskog područja izvan grada. Kada je u šumi
krenuo stazom, ukočio se zbog prizora na koji je naletjeo : na čistini usred šume stajao
je nepoznati veliki metalni objekat. "Ostao sam prikovan kada sam ugledao tu letjelicu.
Imala je veliki poklopac koji se okretao, širok otprilike 15
metara i isto toliko visok sa širokim obodom. Iz tog oboda
virjela je velika motka sa elisom na vrhu i okruglim otvorima
iza nje koji su prolazili pravo kroz kupolu", svjedočio je
Tailor. Odjednom su iz letećeg tanjira prema njemu pojurile
dvije lopte sa dugim, zašiljenim nosačima. Onesvestio se, a
kada se pribrao pantalone su mu bile pocjepane i imao je
nepodnošljivu glavobolju. Osećao je, kako je kasnije rekao, kao da mu je istekla sva
energija. Pantalone su mu bile pocjepane na neobičan način, dugačkim rezovima odozdo
22
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
prema gore. I ovaj put je brzo pozvana policija, koja je snimila prsten i čudne klinaste
rupe promjera gotovo četiri metra, duboke 10 centimetara. Ni policija ni Bob Tailor nisu
uspjeli da riješe ovu zagonetku.
Kada su dva NLO-a 1980. godine, preletjela iznad terena streljačkog kluba u Augusti,
Virginia, William Blackbourn je doživjeo najteži šok u svome životu. Blackburn, koji je
inače živjeo u obližnjem Vainzoreu je tog dana bio sam u klubu, kada je primijetio
dva čudna predmeta na nebu. Gledao je kako se manji od
njih, u pravilnim krugovima spušta prema zemlji. Aterirao
je na samo petnaestak metara od mjesta na kojem je
on stajao, širom otovrenih usta, od zaprepašćenja.
Iz njega su izašla tri neobična stvorenja, visine oko
jednog metra, obučena u svjetlucavu odjeću iste boje kao
i letilica. Jedno je imalo izuzetno dugačke, prste, a
sva tri su imala prodorne oči, kao da "gledaju kroz
vas". Vanzemaljci su napravili nekoliko koraka prema
Blackbournu. Mada je u rukama držao sjekiru, skamenio
se od straha, nesposoban da se pomjeri. "Ispustili su nekoliko nerazumljivih glasova, a
onda se okrenuli nazad prema svojoj letjelici i prošli kroz vrata koja se uopšte nisu
vidjela na trupu svemirskog broda", pričao je Blackbourn. "Tada su uzletjeli i nestali."
Blackburn je kasnije rekao istraživačima NLO-a da je slučaj odmah prijavio vladinoj
agenciji, odbio je da kaže kojoj, da je ispitivan, a potom upozoren da nikome ne pominje
šta je vidjeo.
Prostori bivše Yugoslavije također nisu bili imuni na misteriozne nebeske pojave. Kako
tvrde NLO fanovi iz cijelog svijeta, još od najranijih vremena, prostor Balkana bio je
zanimljiv posjetiocima iz svemira. U tom je naglasniji otac moderne "ufologije"
kontroverzni Švajcarac Erich Von Däniken, koji u svojim djelima često navodi fresku
iz manastira Studenica gdje iznad Hristovog raspeća na zvjezdanom nebu plove
23
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Brojni su primjeri iz novije istorije koji pokazuju česte "kontakte" običnih građana sa
misterioznim letjelicama. Jedan od najinteresantnijih primjera desio se početkom 1938.
godine, kada je avionska posada ratnog zrakoplovstva
Kraljevine Yugoslavije primjetila "neobičnu svetlost
koja ih prati". Oficiri tadašnje pomorske avijacije su,
nakon noćnih letova, više puta u svojim izveštajima
navodili da ih u vazduhu neko vrijeme prati neobičan
svijetleći objekat. U to vrijeme, pred Drugi svjetski rat,
svijetom još nije kružio mit o "letećim tanjirima", pa je
normalno što su svi odmah pomislili da su u pitanju
špijunske letjelice Hilerove Njemačke. Iako su se piloti
zaklinjali da takve letjelice nisu napravljene ljudskom rukom jer je njihova brzina i
putanja bila van svih pravila i zakona fizike, pretpostavljeni u Yugoslovenskom
Gereralštabu su preporučili - ćutanje.
Sličan slučaj desio se i 1965. godine, nad Kalemegdanom. Brojni šetači primjetili su nad
starom beogradskom tvrđavom neidentifikovane leteće objekte. Slične, misteriozne
letelice primjećene su i nad Sremom, a ove vijesti ubrzo su stigle i na naslovnice svjetske
štampe. Ponovo su se uzbudili duhovi, kako među običnim narodom tako i u partijskom i
državnom vrhu. Nekoliko dana kasnije stiže zvanično saopštenje Ratnog zrakoplovstva
Jugoslovenske narodne armije u kojem se tvrdi da nisu u pitanju "leteći tanjiri", već
probni letovi novih nadzvučnih lovaca.
I nebo nad Sarajevom bilo je poprište zanimljivih nebeskih fenomena. Nekoliko puta
je Savezna uprava kontrole leta izvještavala o neobičnim objektima koji su letjeli nad
glavnim gradom tada centralne Yugoslovenske republike. Ove vijesti procurile su i do
štampe koja je izvjestila o neobičnim "svetlećim kuglama" pozivajući se podjednako kako
24
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
na izjave očevidaca tako i na povjerljive izvore iz Savezne uprave kontrole leta. Tada je
država hitro reagovala tvrdeći da su u pitanju "jedreći meteorološki baloni na visini od
24 kilometra".
• U 14:55h viđen je NLO iznad Zadra, letio je na visini od 10.000 metara. Zabilježen
je i na radarskim monitorima, a službeno objašnjenje je bilo da je to bio avion.
• U 17:48h viđen je NLO iznad Klanjca. Mnogi su ga povezivali sa onim u Zadru zbog
njegova izgleda. Bio je žuto-crvene boje, a letio je u smjeru SI–I, na visini od
5000 metara.
• U 18:20h pojavio se NLO nad Pantovčakom (dio Zagreba). Svjedoci tvrde da je letio
sporo, ali da je prilično lelujao. Zagrebački aerodrom nije primjetio ništa neobično.
• U 20:55h također JAT-ov avion imao je gotovo identičan bliski susret. Avion DC 9,
kojim je pilotirao S. R. letio je iznad Senjske Mitrovice u smijeru Beograd-Zagreb,
kada je kapetan uočio nepoznati objekt narančaste boje. Napustio ga je šest
kilometara od Zagrebačkog aerodroma.
Svakakva tumačenja postoje oko nastanka čudnog kratera u vrtu na riječkoj Drenovi,
dok stručnjaci ne ispitaju slučaj i dalje postoje verzije o padu meteora, udaru specifičnog
groma ili propadanju tla. Posljednja špekulacija što, iako "stidljivo", izbija sve više u
prvi plan veže se i za mogućnost vanzemaljskog
posjeta. Krater se, naime, dovodi u vezu s jednim
zasad neobjašnjenim događajem koji se desio na
crikveničkom području nekoliko sati ranije prije
nego je u dolcu u Kablarskoj ulici pronađena
velika rupa. Postoje svjedoci koji su u šumi iznad
Triblja noću vidjeli veliki broj pravilno raspoređenih
svjetala u jednom dolcu, nakon što su na tom
području viđene i dvije velike svijetleće kugle.
Najintrigantniji je slučaj što se desio u šumi ponad
hidrocentrale Tribalj u noći od Ponedjeljka na
Utorak, kada su u dolcu viđena pravilno raspoređena svjetla, a zasad za to nema
razumnog objašnjenja, osim špekulacije da bi se moglo raditi o nekakvoj svemirskoj
letjelici. "Pouzdano znam da je grupa mladića te noći vidjela dvije svijetleće kugle u šumi
25
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
i kasnije još više čudnih svjetala u magli, što ih je jako prestrašilo, pobjegli su nakon
svega iz šume", priča jedan Crikveničanin, koji je želio ostati anoniman. "Najprije su
vidjeli dvije velike svijetleće kugle, dosta iznad tla, a i previše razmaknute, tako da se
sigurno ne radi o farovima nekog vozila. U tom dijelu šume nema nikakvog drugog izvora
svjetla. Te kugle jake svjetlosti su se kasnije ugasile, pa opet upalile. Mladići su čak
"provocirali" paljenjem farova svog automobila, nakon čega bi se i kugle "upalile". To ih
je s vremenom uplašilo, svakakve misli su im padale na pamet, pa su odlučili otići kući.
No, u jednom dolcu iznad hidrocentrale Tribalj dočekalo ih je još veće iznenađenje.
U vrtači su vidjeli još više svjetala, njih dvadesetak, ali manjih... Nakon toga su od straha
brzo pobjegli odatle... Nisu oni jedini koji su to vidjeli", nastavlja Crikveničanin, "s tom
pričom obratili su se dvojici muškaraca u Crikvenici, kojima nije bilo teško ići provjeriti
ima li istine u tome. I oni su doživjeli isto... I njima su
se ukazale u šumi dvije velike svjetleće kugle, iako je
tada bila gusta magla, nije se kroz nju pružao nikakav
snop svjetla. Kugle su bile pravilnog oblika, unatoč
tome što su bile među stablima. Ta dvojica muškaraca,
koje znam kao staložene ljude i koji inače baš ne
vjeruju u vanzemaljsko, otišla su nakon toga do dolca.
"Vidio sam dvadesetak svjetala, sve u istoj ravni, neke
kugle, ali manje od onih ranije viđenih, bile su bijele, a
druge plavičaste svjetlosti", pričao mi je nakon svega
jedan od te dvojice. Kaže mi da su kratko vrijeme to gledali s nemalim čuđenjem, ali da
su nakon toga odlučili otići. Bilo ih je strah... Suočili su se s nečim što se ne može
objasniti... Potpuno shvaćam tog čovjeka koji mi je rekao da je poslije jedva čekao
trenutak da dođe kući. Ipak, rekao mi je da će taj dolac pokušati obići po danu, da je
ipak znatiželjan jesu li ostali možda kakvi tragovi. Eto, to je priča o čudnim svjetlima u
šumi, a vi sami zaključujte da li je to bila kakva svemirska letjelica (NLO), čudesna
prirodna pojava ili nešto treće", kaže Crikveničanin, dodajući da mu je i pomalo
nelagodno od samog razmišljanja o tome.
Druga priča, je priča porodice nastanjene u kući među najbližima krateru. Oni su se
prisjećali neobičnog događaja u noći od Subote na Nedjelju.
"Najprije nam je u kući izbacilo sklopku, a onda smo suprug i ja legli u krevet", priča
žena. "Nisam mogla odmah zaspati, bila sam budna, kada se odjednom pojavila velika
svjetlost u sobi. Bila je to izuzetna svjetlost, ne samo kao dan, već i jače od toga.
Nevjerojatan bljesak. Nakon toga se čuo prasak, suprug i ja smo iskočili iz kreveta od
iznenađenja. Onda se opet pojavila svjetlost. Znam, netko će reći da je to bila grmljavina
i munja, ali nije, to je bilo mnogo, mnogo jače. A svjetlost je bila tako jaka, za ne
vjerovati. Suprug je odmah izašao iz kuće, da pogleda gori li što, ali nije ništa vidio",
prisjeća se žena. "Možda je to bio udar meteora, možda i nije, ne bih ništa tvrdila, neka
to ispitaju stručnjaci. Ali, ne bi me iznenadilo da se utvrdi da je pao meteor", zaključila je
žena nastanjena u kući udaljenoj stotinjak metara od kratera.
U međuvremu, dok stručnjaci koji bi ispitali mjesto događaja ne daju jasan odgovor, i
dalje postoje svakakve verzije o čemu se zapravo radi. S druge strane, neki ljudi koji se
pozivaju na pojavu čudnih kugli u šumi iznad Triblja, navode da bi, nastavi li se ovako,
razvoj slučaja mogao Tribalj uzdignuti u "hrvatski Roswell", najpoznatije mjesto na kugli
zemaljskoj po "navodnoj" pojavi vanzemaljaca.
Imanje Dragana Ličine iz Male Nove Ruiške, mjesta udaljenog od Bosanskog Novog
dvadesetak kilometara, preko noći je postalo poznato. Jedni ga obilaze iz znatiželje, a
drugi bježe kilometrima od njega. Naime, prije nekoliko dana na pšenicom zasijanoj njivi,
iznenada se preko noći pojavila ogromna rupa prečnika deset i dubine šest metara.
Dragana Ličinu, koji na ovom imanju boravi od 1992. godine, pojava kratera je
26
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Dva su velika čuda, za mnoge, ali ne i za našu novinarsku ekipu, još neviđena, u vrtu
Đoke Stojanovića u Gomirju. Jedno je staro tridesetak godina, a riječ je o najvećem
stablu jabuke u Gorskom kotaru, visokom čak 15, a širokom 20 metara koja godišnje
daje 20 kotlova rakije. S tog je čuda od jabuke
Đoko Stojanović ugledao drugo čudo. "Popeo sam
se na drvo i brao jabuke, kadli ugledam kako se
ondje nešto dimi, ma ne znam pravo je li bio
dim ili para, ali nešto je izlazilo iz zemlje. Odmah
sam siš'o s jabuke i krenuo prema toj pari, eto tu,
desetak metara od stabla ugledam ovu rupetinu.
Ne znam je li to Božja volja ili kakav zakon
prirode, ali svatko zdravh očiju može vidjeti da
se zemlja otvorila. Je li štogod palo s neba, je li
se zemlja povukla, vrag će ga znati zašto",
pripovijeda nam Đoko Stojanović. I zaista, u njegovom dvorištu zjapi rupetina promjera
oko 3 metra, i to pravilnog kruga, kao da ga je netko šestarom napravio. Pogled unutra
je zastrašujući, pa je Đoko, da nam pokaže koliko je duboko, bacao unutra jabuke, a
njihovo kotrljanje iz utrobe zemlje odzvanja sigurno tridesetak sekundi. "Obratio sam se
gradonačelniku Vrbovskog i zvao sam policiju, ali nitko još uvijek nije počeo ništa
istraživati. Svakako bi bilo nužno da dođu speleolozi, da odgonetnu o čemu se zapravo
radi", kaže Đoko, "jer zemlja se počela otvarati." Đokina supruga, otkako je ugledala
rupetinu, boji se hodati dvorištem. "Zemlja se počela otvarati, ali što ako počne i gutati",
kaže nam Nedjeljka Stojanović. I ima pravo, došla su vremena da čovjeku prijeti
opasnost da ga proguta zemlja.
U Junu, 1965. godine, astronauti Ed Red (prvi Amerikanac koji se šetao u svemiru) i
James McDivitt su prolazeći iznad Havaja u svemirskoj letjelici "Gemini" vidjeli čudan
metalni objekt. Iz NLO-a su virile dugačke "ruke". McDivitt ga je snimio svojim kamerom.
Te slike, do sada, nikada nisu bile objavljene u javnosti.
27
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
U Februaru, 1965. godine, astronauti iz projekta "Gemini 7", James Lovell i Frank
Borman su također vidjeli NLO tokom druge orbite njihovog rekordnog 14-dnevnog leta.
Borman je javio da na određenoj udaljenosti od kapsule vidi neidentifikovanu letjelicu.
"Gemini 7" kontrola, u Cape Kennedy-u mu je rekla da vidi posljednji stepen njihove
vlastite Titan potisne rakete. Borman je rekao da na desnoj strani vidi potisnu raketu,
ali da također vidi nešto sasvim drugačije.
Slika dva neobična leteća objekta iznad zemlje koju je napravio Frank Borman, član misije "Gemini 7"...
28
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Također su uspjeli razbiti sigurnosne sisteme i slušati sledeći razgovor, kojeg je NASA
cenzurirala za ostalu javnost :
Prema riječima Dr. Vladimira Azhazha – "Neil Armstrong je poslao poruku Kontroli Misije
da su ih dva velika, misteriozna objekta promatrala nakon što su se spustili nedaleko od
mjesečeva modula. Ali ova poruka nikada nije predočena javnosti jer ju je NASA
cenzurirala".
Prema riječima Dr. Aleksandra Kasantseva - Buzz Aldrin je filmom u boji snimio NLO iz
modula i nastavio ih snimati nakon što su on i Armstrong izašli vani. Armstrong je
potvrdio priču ali je odbio ići u detalje, više nego što je NASA dozvolila.
Slike NLO-a koje su napravili Neil A. Armstrong i Buzz Aldrin prilikom posjeta Mjesecu...
29
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Godine, 1979. Maurice Chatelain, bivši šef NASA-inih komunikacijskih sistema potvrdio je
da je Armstrong doista prijavio dva NLO-a na vrhu kratera. Chatelain smatra da neki
NLO-i možda dolaze iz našeg sunčevog sistema - posebno sa Titana. "Susreti su u NASA-i
bili poznati, ali nitko nije govorio o tome do sada." - "... sve Apollo i Gemini letove su
pratili, na udaljenosti, a ponekad i prilično blizu, svemirska vozila vanzemaljskog
porijekla, leteći diskovi, ili NLO-i, ako ih želite pravilno zvati. Svaki puta se desilo, da
astronauti obavijeste kontrolu misije, koja onda naredi apsolutnu šutnju."
Walter Shirra koji je bio u "Mercury 8", bio je prvi astronaut koji je upotrijebio šifru
"Santa Clause" (Djed Mraz) da bi prijavio prisutnost letećeg diska pokraj kapsule.
Međutim, njegove izjave su jedva zapažene u široj javnosti.
Bilo je malo drugačije kada je James Lovell koji se nalazio u komandnom modulu
"Apolla 8" izašao iza Mjeseca i rekao svima da ga čuju : "Budite obaviješteni da je ovdje
Djed Mraz." Iako je to bilo na badnju noć 1968. godine, mnogi ljudi su shvatili skriveno
značenje u tim riječima.
Prvi slučajevi sakaćenja stoke počeli su ranih 70ih godina prošlog stoljeća u američkim
saveznim državama Minessoti i Kanzasu. Do danas se ovaj fenomen očituje u hiljadama
slučajeva, gdje je stoka pronađena unakažena i mrtva u vrlo čudnim okolnostima.
U incidentima su dominirale strvine goveda. Istrage su pokazale da im je bila isisana krvi,
a ponekad su im izvađeni i unutrašnji organi. Najčešće se radilo o reproduktivnim
30
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
2.11. IMPLANTATI
Implantati predstavljaju sitne predmete koji se nalaze u tijelu osoba koje tvrde da ih je
otela vanzemaljska inteligencija, a neki ih istraživači smatraju fizičkim dokazom tog
fenomena. Procjenjuje se da svaka sedma žrtva otmice u sebi nosi takav usadak.
Najčešće se nalaze u stopalu, šaci i mrežnici oka. O njihovim svojstvima nešto više se
saznalo kada su prvi puta hirurškim putem, izvađeni iz tijela. Vodeći istraživači ovog
fenomena su Dr. Roger Leir i Dr. Darrel Sims. "Najprije smo odstranili objekt u obliku
slova T, koji je bio prekriven svjetlucavo-sivom opnom. Naravno, željeli smo vidjeti šta
ima u njemu. Uzeo sam hirurški skalpel sa vrlo oštrom oštricom i pokušao zarezati opnu,
kako bi smo vidjeli što ima unutra. Na naše veliko iznenađenje, opnu nismo mogli
zarezati", kaže Dr. Leir. Dr. Leir i njegov hirurški tim do danas su odstranili više od deset
usadaka, koji su poslani u specijalizirane laboratorije na hemijsku analizu. Rezultati
pokazuju da su implantati uporedivi sa uzorcima meteorita. Navodno emitiraju zračenja
elelktro-magnetnog polja jačine 2 do 3 mili gausa, a iglu kompasa pomiču za 3 do 4
stepena. Zanimljivo je da implantati ova svojstva pokazuju dok se nalaze u tijelu
domaćina, a dok nakon odstranjivanja iz tijela, prestaju zračiti kao da su isključeni.
Pojedini izvještaji govore da su se tokom same operacije vađenja implantata, događale
vrlo čudne i teško shvatljive situacije, poput pomicanja samog implantata u tijelu. Iako
službena nauka takve slučajeve uglavnom odbacuje, Dr. Roger Leir i njegovi saradnici,
čvrsto stoje iza svojih iskustava iz prakse. Prirodu i svrhu implantata danas objašnjava
nekoliko teorija. Neki ih smatraju repetitorima za prenos podataka i kontrolu uma
nad domaćinom koji ga nosi u tijelu, dok neki idu i korak dalje tvreći da su implantati
detektori genskih promjena u ljudskoj vrsti, kojima je glavni cilj stvoriti međuvrstu
31
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
između ljudskih i vanzemaljskih bića. Ove teorije su nastale na osnovu iskaza samih
žrtava otmice, koje su se pod regresivnog hipnozom, prisjećale samog događaja otmice.
Neki naučnici tvrde da se takve moguće intervencije u ljudskoj vrsti ogledaju u fenomenu
"indigo djece". Za sada su implantati još uvijek daleko od toga da pružaju konačnu
argumentaciju konačnog dokaza vanzemaljskih otmica. Istraživanja napreduju jako
sporo, a rezultati nikada nisu potpuno dostupni javnosti. Ipak, Dr. Roger Leir i Dr. Darrel
Sims, nastavljaju prikupljati podatke i razvrstavati izvađene objekte, nadajući se da će
vrijeme i strpljenje ponuditi konačan odgovor...
32
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Z A N I M LJ I V O S T I
Meksičke zračne snage se objavile snimku za koju ufolozi kažu da prikazuje 11 nevidljivih
letećih objekata "uhvaćenih" infracrvenom kamerom u "zujanju" oko aviona.
33
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
"Area 51", je dio vladine zemlje otprilike 95 milja sjeverno od Las Vegasa. Oko nje se
nalaze "Nevada Test Site" i "Nellis Air Force Range". Ime "Area 51" vjerovatno potiće od
oznake koja se nalazila na staroj karti "Nevade Test Site"-a. Unutar "Area 51" se nalazi
velika baza zračnih snaga čije postojanje za
javnost vlada negira. Zračni prostor oko baze je
strogo kontrolisan i nedostupan čak i večini
vojnih pilota. Baza "Groom Lake" je tradicionalno
testno područje za gotovo sve najmodernije
Američke tajne letjelice. Puno prije nego što su
prikazani javnosti tu su bili testirani "U-2",
"A-12", "SR-71" i "F-117A". Prema nekima tamo
se i dalje testiraju nove letjelice kao što je "B-2"
koji bi trebao zamjeniti "F-117A". Drugi ipak
imaju mnogo interesantnije teorije. Prema njima
"Groom Lake" je poligon za mnogo "opasnije i
zanimljivije igre". U bazi se nalazi ono o čemu mnogi poklonici NLO-a sanjaju. Uhvaćeni
vanzemaljci, njihove letjelice i tehnologija. Oni najsmioniji čak spominju i
"Alien-government", neku vrstu vanzemaljske vlade, izaslanstva. Izjave nekih bivših
pilota i inžinjera poput Las Vegana i Boba Lazara, koji tvrde da su u "Papoose Lake"
("Papoose Lake" se nalazi na području "S-4" južno od "Groom Lake"-a) radili na
letjelicama vanzemaljskog porijekla djelimično potvrđuju ta nagađanja. Nakon Lazarove
prve izjave na lokalnoj televiziji u to područje počeli su stizati mnogi turisti i zaljubljenici
u NLO-e koji su se nadali vidjeti neku od vanzemaljskih letjelica.
Oko 130 milja od Las Vegasa, kod oznake LN 29.5 na zabačenoj Nevada Highway 375,
nalazi se osamljeni poštanski sandućić lokalnog rančera. Pošto je to jedina oznaka na
tom dijelu autoceste, mjesto je postalo okupljalište pravih NLO zaljubljenika. Zanimljivo
je da oni tvrde kako su puno puta vidjeli NLO iako ih
lokalni rančer nikada nije vidio. Do Aprila, 1995. godine,
kada je zabranjen pristup i tom području, bazu se moglo
jasno vidjeti sa dva mjesta u blizini "Black Mailboxa".
Danas još uvijek postoji jedno mjesto na "Tikaboo
Peak"-u sa kojega se može vidjeti baza ali je do tamo
potrebno oko 90 minuta napornog hoda od najbliže
ceste. Uz samu granicu patroliraju takozvani "Commo
Dudes", privatne snage osiguranja. Obučeni su u
maskirne uniforme bez oznaka i koriste se bijelim
Cherokee Jeep-ovima sa vladinim registarskim tablicama. Pažljivo posmatraju svakoga
tko se približi granici, ali imaju zapovjest da izbjegavaju svaki kontakt. No, prelaženje
granice neovlaštenih lica moglo bi i skupo stajati ! Odmah bi bili uhapšeni, a kazne su i
do 600$. Na mjestima gdje lokalne ceste ulaze u zabranjeno područje nalaze se čuveni
"Restricted Area" oznake koje se nebi smjele proći.
Priča počinje 02. Jula, 1947. godine, nedaleko od mjesta Roswell (New Mexico, SAD).
Vili V. Brasel bio je na ranču te večeri sa dvoje mlađe djece. Iznenada je počela snažna
oluja s grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam kao da gromovi stalno
udaraju u jedno mjesto, kao da ih je baš tamo nešto privlačilo. Pomislio je da se možda
odmah ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično, te da je to uzrok.
Međutim, o tome nije mnogo razmišljao sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu
eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma, ali s obzirom na zvuk, u tu svoju
34
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
pretpostavku nije bio suviše siguran. Sutra je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado
ovaca, ali je pronašao nešto sasvim neočekivano o čemu nije mogao ni sanjati.
Na prostoru dugom oko četvrt milje i širokom nekoliko stotina stopa pronašao je gomile
razbacanog metala. Imao je dojam da taj materijal potiče od nekog predmeta koji se
raspao visoko u zraku. Prema rasporedu krhotina zaključio je da se taj predmet kretao
prema Socorru, jugozapadno od njegova ranča. O tome što je pronašao na svom ranču
nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Tek nakon nekoliko dana odlučio je da slučaj
prijavi mjesnom šerifu. Kao što se to u ustaljenoj praksi događa, šerif je o tome
obavijestio najbližu vojnu bazu, a zahvaljujući tome Vili Brasel je završio u - zatvoru u
vojnoj bazi Roswell i to na sedmodnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo je li nekome
pričao o onome što je pronašao. Razlog za toliko interesiranje vojnih vlasti može
se potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Gradi L. Barni Barnet.
Ona otprilike glasi ovako :
"Radio sam u blizini Magdalene u Novom Meksiku. Jednog jutra pažnju mi je privukla
svjetlosna refleksija koja se odbijala od nekog metalnog predmeta udaljenog milju do
milju ipo. Potrčao sam u tom pravcu misleći da je u toku noći došlo do neke avionske
nesreće. Kada sam stigao na to mjesto, ustanovio sam da metalni objekt nije avion,
već jedan golemi disk širok dvadeset i pet do trideset stopa. Dok sam pokušavao da na
neki način odredim što bi to moglo predstavljati,
primijetio sam da mi u susret prilazi grupa ljudi.
Kasnije su mi objasnili da su pripadnici jedne
arheološke grupe sa sveučilišta u Pennsylvaniji,
te da su i oni u prvi tren pomislili kako se radi o
srušenom avionu. Nekoliko trenutaka kasnije
primijetio sam da su se okupili oko nečega na
zemlji. Prišao sam i ugledao što im je to privuklo
pažnju. Na tlu, neposredno ispod velike pukotine
na objektu, nepomično je ležalo tijelo nekog čudnog bića. Pogledao sam unutar objekta i
ugledao još nekoliko tijela. U odnosu na nas bili su veoma neobični, glave su im bile
velike i neproporcionalne u odnosu na tijelo, nisu imali kose, tijelo im je kržljavo, vrat,
ruke i noge bili su izuzetno tanki. Na sebi su imali neku vrstu tamnih jednodijelnih
kombinezona tijesno pripijenih uz tijelo i nisu bili visoki - najviše 130 cm. Ličili su na
ljude, ali to svakako nisu bili. Na okruglim glavama dominirale su male, razmaknute,
uvučene i blago iskošene oči, što znači da su usta, nos i uši bili gotovo neprimjetni.
Naime, umjesto tih organa imali su male otvore i rupice. Na kombinezonima se nije
mogao primijetiti nikakav pojas, patent, kopča ili dugmad. Sva bića (njih oko šest) bila
su mrtva i mislim da su svi bili muškarci. Bio sam toliko blizu da sam ih pokušao
dotaknuti, ali to nisam mogao jer su nas iznenada udaljili s mjesta nesreće. Kada smo se
osvrnuli oko sebe ugledali smo da je vojska blokirala čitavo područje. Bilo je mnogo
naoružanih vojnika koji su stigli s nekoliko velikih kamiona. Nama je prišao jedan oficir i
rekao da se što prije udaljimo s tog mjesta, jer je za to nadležna vojska. Naredio nam je
da o tome što smo vidjeli nikome ne pričamo ni po kojim uslovima. Rekao nam je da je
to naša patriotska dužnost i da je od velike važnosti za sigurnost države." Tajanstveni
objekt je odmah uklonjen s tog mjesta, uključujući i nesretnu posadu. Dovezli su jedan
veliki kamion i u njega pokupili i utovarili svaki pronađeni djelić materijala. Svakome
od slučajnih svjedoka je napomenuto da je nepatriotski pričati o takvim stvarima.
Ostaci letjelice, kao i tijela mrtvih članova posade prevezeni su u vojnu bazu Roswell tog,
07. Jula, 1947. godine.
Na našu sreću, Barni Barner je prekršio riječ koju je dao vojnim vlastima, te je u
Februaru, 1950. godine, svoj doživljaj ispričao svojim najboljim prijateljima L. W. Vernu
Maltazu i njegovoj supruzi, od kojih se za ovo i saznalo. Mnoge detalje vezane za ovaj
slučaj saznali su se na ovakav indirektan način, jer su se svjedoci ipak pribojavali
(s punim pravom) da će imati posla s vojskom ako nešto procuri u javnost. Najbolji
35
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
primjer za tu tvrdnju može pružiti poručnik Walter Hout, koji je u to doba u vojnoj bazi
Roswell bio zadužen za informacije i objavljivanje u lokalnoj štampi. Naime, on je
sutradan (08. Jula, 1947.) u lokalnim novinama objavio kratak članak koji je izgledao
otprilike ovako : "Mnoge priče o čudnim letećim diskovima koje se pojavljuju u posljednje
vrijeme, jučer su konačno potvrđene. Obavještajna služba roswellske vojne zrakoplovne
oblasti imala je sreću da dođe do jednog takvog
objekta, koji je pronađen na jednom ranču nedaleko
od Roswella. Po hitnom postupku predmet je prebačen
u vojnu bazu Roswell gdje je pregledan i ispitan.
Opširniji podaci o letjelici još uvijek nisu poznati."
Iz samog izvještaja je očito da se poručnik Hout zaletio
svojim člankom. To se može zaključiti i iz toga što se
napominje da je objekt pronađen na ranču u blizini
Roswella, što se u stvari odnosi na ranč Vilija Brasela.
Materijal koji je on pronašao također je odmah
prebačen u vojnu bazu na identičan način kao i
materijal i objekta iz Magdalene (što znači uz temeljito
pregledavanje terena i skupljanje i najsitnijih krhotina).
Nakon tog članka nastala je opšta uzbuna u javnosti.
Čitavu noć u vojnoj bazi u kojoj se nalazio materijal
zvonili su telefoni. Pristizali su pozivi iz gotovo svih
krajeva svijeta. Vojnim je vlastima postalo "gusto" i
morale su se poduzeti hitne mjere da se spasi ono što se spasiti može. Slijedećeg dana
novine su bile preplavljene demantijima koje su uputile vojne službe obavještenja.
Da demant ne bi izgledao apsolutno apsurdan, objavljeno je da je pronađeni predmet u
stvari meteorološki balon. Tolika zainteresovanost vojske ne bi nas trebala začuditi ako
obratimo pažnju na strukturu materijala koji je pronađen. Opis pronađenog materijala
dao nam je Braselov sin Bill koji je u vrijeme događaja već bio oženjen. Bill kaže da mu
otac nikada nije opisivao materijal koji je pronađen na ranču, ali to i nije bilo potrebno,
jer je i on sam imao dio tog materijala. Otac mu je pokazao mjesto na kojem je bio
materijal i svaki bi put poslije jačeg pljuska neke krhotine bile otkrivene na površini, jer
bi se zemlja s njega isprala.
Bilo je nekoliko vrsta materijala. Sve su to bili veoma sitni dijelovi i izuzetno lagani.
Jedna vrsta materijala podsjećala je na drvo, ali je bilo jasno da je u osnovi metalne
prirode, kao i sav ostali materijal. Na tome materijalu nije se mogla napraviti ni najmanja
ogrebotina, a isto tako bio je nesalomljiv, iako se mogao savijati. Druga vrsta materijala
ličila je na aluminijsku foliju, ali malo tamnije boje. Mogao se savijati na sve moguće
načine, ali se nije mogao iskidati. Mogao se i zgužvati, ali čim bi bio ispušteni iz ruke
zauzimao bi svoj prvobitni izgled. Bill napominje i to da mu je jednom otac rekao (iako o
tome nije razgovarao gotovo nikad) da su mu u vojnoj bazi objasnili da taj materijal ne
potječe s našeg planeta !!! Nijedan od tih materijala nije djelovao prirodno, i kao da je
sve bilo od sintetike. Bill također napominje da je njegov materijal bio bez ikakvih
oznaka, ali se prisjeća da mu je otac jednom rekao da je na materijalu koji je on
pronašao i koji je sada u posjedu vojnih vlasti bilo oznaka koje su ga podsjećale na
petroglife koji su stari indijanci ucrtavali na stijene !!!
Međutim, dvije godine nakon tog događaja (1949) saznalo se za kolekciju Billa Brasela.
Odmah su ga posjetila četiri vojna lica. Nakon što im je Bill pokazao svoju kolekciju
materijala, bio je prisiljen da im je preda. Objašnjeno mu je da je ta "gomilica metala
veoma bitna za cjelokupnu nacionalnu sigurnost". Nakon toga još su jednom svi zajedno
pretražili, sigurno taj najposjećeniji dio Braselova ranča. Nisu ništa pronašli. Bill je morao
obećati da će im, ako još nešto pronađe, hitno predati. Međutim, to se više nikada nije
dogodilo. Taj put je ranč potpuno bio očišćen od tog materijala i više se nikada nije
pronašao ni najsitniji djelić.
36
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Oni su pristali dati svoje izjave, pod uslovom da ostanu anonimni (intervjui s njima vršeni
su u periodu između 1979. i 1981. godine). Hitno su oformljene specijalne vojne jedinice
za takve slučajeve transporta, koje su spremne u bilo koje doba preuzeti materijal u bilo
kojem dijelu države. Materijal i leševi posade tada su postali dobro osigurani i
istraživanje na njima je moglo početi.
Iako je materijal brzo, pažljivo i u što je moguće većoj tajnosti razmješten po vojnim
bazama širom države, plamen znatiželje i interesa još uvijek je buktio. Vojne vlasti su
imale velikih problema da slegnu gusto podignutu prašinu i oni koji su bili zaduženi za to
nastojali su postići svoj cilj na sve moguće načine, i to u što kraćem roku. Novine su
bile preplavljene vojnim demantima. Neki prvobitni
izvještaji rekonstruirali su taj događaj pada NLO-a u
Novom Meksiku na malo drugačiji način. Spominjao se
rančer iz Roswella koji je obavijestio šerifa da mu
je jedan NLO preletio kuću i udario u obližnje drvo
prilikom čega je eksplodirao. Još je uvijek bio u
plamenu na njegovu posjedu kada je pristigla vojska i
okupirala čitavo područje. Nikome nije bio dopušten
pristup. Nakon nekoliko dana objavljena je fotografija
jednog pilota koji u rukama drži dječji zmaj za čiji rep je
pričvršćena aluminijska ploča veličine oko pola
četvornog metra. Navodno je to bilo pomagalo kojim se koristilo Ratno zrakoplovstvo za
ispitivanje novih radarskih uređaja, na taj način što bi se radarski signali odbijali od
ploče i vraćali u radarsku antenu. Zbog "neke greške" zmaj je pao na ranč nedaleko od
Roswella. Međutim, nije objašnjeno na koji je to način ta papirnato-metalna spravica
mogla-eksplodirati ! A zar bi zbog jednog bezazlenog zmaja čitavo područje bilo
okupirano i zabranio se pristup ? Bez obzira na originalnost te rekonstrukcije, sigurno je
samo jedno - Ratno zrakoplovstvo je po tko zna koji put dokazalo svoju nenadmašnu
sposobnost pronalaženja "pronicljivih" objašnjenja oko problema vezanih za NLO-e.
37
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
• Čitavo je područje oko mjesta gdje je došlo do pada NLO-a blokirano jakom stražom
i nikome nije bio dozvoljen pristup.
• Sretna okolnost (ako se uopšte može nazvati "sretnom") jest ta što je prilikom udara
objekta o zemlju, nekoliko tijela nesretne posade ispalo na zemlju kroz nastalu
pukotinu na letjelici, te su ih slučajni očevici koliko-toliko uspjeli osmotriti i opipati.
Taj je njihov izvještaj važan da bi se mogao uporediti s izvještajem o tim bićima koji su
sastavili medicinski stručnjaci koji su obavili autopsiju mrtve posade u vojnoj bazi
Edwards u Kaliforniji.
Nakon što je materijal stigao u bazu Edwars, koliko je poznato (tj. s obzirom na ono
što je "procurilo" u javnost), smješten je u hangar br. #27. Naravno, u službenim
izvještajima taj hangar "ne postoji, niti je ikad postojao", kao što je slučaj i s bazom
Right Paterson i zgradom 18-a, oblast B. Tijela mrtve posade (ili jedan dio tih tijela - neki
izvještaji napominju i 39 do sada skupljenih tijela) smještena su u posebno napravljene
kapsule od prozirne materije (stakla ili plastike) i vjerovatno su zaštićena od raspadanja i
nekom odgovarajućom hemikalijom (vjerojatno formalin). Jedno od tijela nije odmah
"konzervirano", već je predano timu stručnjaka da obave kompletnu analizu i autopsiju
tijela. Opis tih tijela saznajemo od više ljudi kao na primjer Leonarda Stringfielda, Won
Phopena, Teda Philipsa i jedne medicinske sestre koja je u toku autopsije vodila zapisnik,
dok su joj liječnici diktirali podatke o anatomskoj
konstituciji tijela. Sumiramo, njihovi opisi izgledaju
otprilike ovako : Visina oko tri ipo do četiri stope (od
115cm do 130 cm). Glava je, prema našim standardima,
velika u odnosu na grudni koš i udove. Premda se o
kapacitetu mozga ne govori mnogo, on je neusporedivo
veći od onoga kojim raspolažu ljudska bića. Glava i tijelo
su bez ijedne dlake. Po nekim izvještajima, opažene su
nježne malje na tjemenu. Oči su velike i duboko utonule,
razmaknute i blago iskošene. Ni s jedne strane glave nisu opažene ušne školjke. Postoje
samo nezaštićeni otvori. Nos je bezobličan, dok su nozdrve istaknute blagim izbočinama.
Usta su veoma mala. Ona sigurno nemaju funkciju otvora kroz koju se unosi hrana. Zubi
se ne spominju. Vrat je relativno tanak. Ruke i noge su izrazito tanke. Na svakoj ruci se
nalaze po četiri prsta od kojih su dva veća. Nokti na prstima su malo duži. Između prstiju
nalazi se nježna kožica. Koža je sivkaste boje. Kod nekih bića koža je bila tamno-mrka,
očito pougljena. Krv ne nalikuje na ljudsku ni po boji ni po sastavu. Što se tiče organa za
razmnožavanje, bilo je dosta razilaženja. Prema nekim izvještajima, ne postoji razlika
među spolovima, dok su drugi tvrdili da postoje istaknute razlike između dva spola koje
su slične onima kod ljudi. Izvještaji o unutrašnjim organima nisu bili dostupni.
Bil Dawllin je u proljeće 1952. godine, saznao još neke zanimljive podatke vezane za taj
događaj. Bill se sasvim slučajno u vozu upoznao s jednim vojnikom. Nakon kraćeg
razgovora otpočeli su razgovor o NLO-ima. Taj vojnik mu je priznao da je on bio jedan od
trojice vozača kamiona koji su prevozili ostatke NLO-a u Fort Riley u Kansasu. Tamo je
pošiljku preuzela druga posada vozača i odvezla je dalje, vjerojatno u Ohio. Za vrijeme te
operacije vojnici su vidjeli tijela vanzemaljaca i zapazili su da su to veoma mala bića,
obučena u iste kombinezone, koji su bili sasvim pripijeni uz tijelo. Imali su sve, kao i
ljudi, pa čak i zube. Koža im je bila žućkasta - boje breskve. Bili su to muškarci, ali bila je
i jedna žena. To su zaključili po tome što je to biće imalo ispupčenje u predjelu grudi.
On je izbrojio šesnaest takvih tijela, no, uvjeren je da ih je bilo još. Vojnik koji je bio na
38
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
straži, vidio je pošiljku koja je stigla. On je bio određen da je čuva kao i nekoliko drvenih
sanduka. Bila su to bića visoka oko četiri stope i neobična izgleda. Dok je čuvao stražu,
ušao je general s nekoliko oficira i rekao mu : "Pucaj na svakoga tko pokuša ući
neovlašteno." Stražar nije znao o kakvim se bićima radi, ali je čuo da su vanzemaljska
koja su nastradala prilikom pada NLO-a u Novom Meksiku.
A materijal i letjelice !? Evo što je ispričao Rally Crab : "Jedan vojnik mi je rekao svoj
doživljaj dok je radio u vojnoj bazi Edwards, 1967. godine. Dok je boravio u bazi, on se
sprijateljio s jednim pilotom, čije ime nije htio spomenuti. Jednom su poveli razgovor o
NLO-ima, kada mu je odjednom pilot rekao : "Pođi sa mnom, htio bih ti pokazati nešto.
Ne postavljaj mi nikakva pitanja jer ti ne mogu na njih odgovoriti, a da i znam odgovor,
ne bih smio to povjeriti." Poveo ga je u obližnji hangar. Taj ulaz nije bio pod strogom
stražom. Bila je dovoljna pilotova propusnica. Pošli su na gornji sprat gdje se nalazio
direktan ulaz na donji sprat hangara. Pilot je rekao vojniku da ga tu pričeka jer dalje ne
smije, ali da obrati pažnju na hangar kroz malo razmaknutu zavjesu koju će on
"slučajno" ostaviti za sobom. Pilot je prošao kroz strogo kontrolisan ulaz, zahvaljujući
posebnoj dozvoli koju je imao. Stražari nisu primijetili da je ostavio razmaknutu zavjesu.
Tako je vojnik mogao vidjeti što se nalazilo iza tih teških zavjesa i što je to toliko važno
čuvano u unutrašnjosti. Ugledao je jednu letjelicu u obliku "letećeg tanjira" na posebnom
postolju. Bila je diskolikog oblika, oštrih rubova, s kupolom na sredini gornjeg trapa.
Nekoliko je ljudi u plavim uniformama radilo nešto oko letjelice. Objekt je imao oko deset
metara u prečniku. Pilot se vratio i izašli su iz hangara. Napomenuo mu je da nikome ne
priča ono što je vidio, jer će on sve poreći. Poslije je od nekih stražara čuo da se s tom
letjelicom izvode testni letovi u bazi, i to isključivo noću."
39
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Film "E.T." snimljen je za samo 63 dana ! Snimanje je obavljeno izuzetno brzo i u gotovo
nemogućem roku. Razlog za takvu užurbanost se može samo pretpostaviti. A isto tako
može se postaviti pitanje da li je Spielberg snimio taj film pod tim okolnostima jer je bio
pod pritiskom vojnih vlasti. Taj je simpatični vanzemaljac ipak zadržao neke "standardne"
karakteristike - visinu od oko 130 cm, tanke udove, tanak vrat i veliku i neproporcionalnu
glavu. Zašto je takav i zašto je film snimljen ? Da bi se, možda, "spustila prašina" na
"Bliske susrete treće vrste" ?
UPOZORENJE !!! Ovaj dokument sadrži informacije koje mogu uticati na nacionalnu
sigurnost Sjedinjenih Država. Dokument podliježe uredbi o protuzakonitom djelovanju na
području špijunaže, Član 50. Ustava SAD, tačke 31 i 32. Predaja na upotrebu ili
otkrivanje sadržaja u bilo kojem obliku neovlaštenim osobama je kažnjivo po zakonu.
Korištenje ovog dokumenta je pod ovlastima Vojnog Zakona 380-5, te je autorizirana za
vojne agencije Sjedinjenih Država.
• Seksualni organi su, zaključeno je, muški, iako je tijelo u embrionalnom stadiju,
te nema znakova spolne zrelosti.
3.9.2. Sekcija
40
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
• Pluća nisu razvijena. S obje strane središnjeg dijela grudnog koša nalaze se
vrećice otvorene u bronhije i dalje u grlo. Grlo je hrskavo, glasnice su razvijene.
Moguće je da osoba nije disala. Način održavanja života nije moguće ustanoviti,
ukoliko je osoba, u praktičnom smislu, uopšte živjela.
Ukupno se može zaključiti da se radi o ljudskom embriju starom oko četiri mjeseca
nad kojim su, djelimično kirurškim putem, obavljene značajne modifikacije. Ostale
modifikacije, poput one na mozgu, je teško objasniti. Ukoliko se uzmu u obzir i ostali
elementi, poput stanja u kojem su pronađeni prsti i nokti, jedini je zaključak da je ovo
tijelo, izvan tijela majke dovedeno u polufunkcionalno stanje.
Ovo je ljudski fetus doveden u stanje funkcioniranja izvan tijela majke. Funkcionalnost,
te nivo na kojem je živio, ukoliko je ikad živio, je nepoznata.
41
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Dana 04. Oktobra, 1957. godine, Sovjetski Savez je lansirao "Sputnik 1", prvi umjetni
satelit sa Zemlje i uputio čovječanstvo pravcem koji će povesti čovjeka na Mjesec, a
njegove letjelice do ruba Sunčevog sistema, pa i dalje. 12. Jula, 1988. godine, Sovjetski
Savez je lansirao automatsku svemirsku letjelicu pod nazivom "Phobos 2" i vjerovatno
izazvao prvi slučaj rata zvijezda (pri tome "rat zvijezda" nije nadimak američke Strateške
obrambene inicijative, Strategic Defense Initiative, SDI), istinskog sukoba s bićima iz
nekog drugog svijeta. "Phobos 2" je bio jedna od dvije automatske letjelice poslane sa
Zemlje (drugi je bio "Phobos 1") u Julu, 1988. godine, u
pravcu Marsa. Dva mjeseca kasnije "Phobos 1" je izgubljen,
navodno zbog greške u radijskim komandama. "Phobos 2"
je sretno stigao na Mars u Januaru, 1989. godine, i ušao u
njegovu orbitu, što je predstavljalo prvi korak na putu
prema odredištu, njegovom konačnom cilju, prebacivanju u
orbitu kojom bi letio gotovo zajedno sa prirodnim satelitom
Marsa, Phobosom (odakle i ime letjelice) i istraživanju
satelita veoma složenom opremom, uključujući tu i dva
paketa instrumenata koje je trebalo postaviti na njegovu
površinu. Sve je bilo dobro do trenutka kada se "Phobos 2"
poravnao sa istoimenim Marsovim satelitom. A onda je (28. Marta, 1989.) kontrolni
centar sovjetske misije potvrdio iznenadne "probleme" u komunikaciji sa letjelicom.
Službena novinska agencija TASS je izvijestila : "Phobos ne uspijeva ostvariti
komunikaciju sa Zemljom kako je planirano nakon što je jučer završio s operacijom oko
Marsovog prirodnog satelita Phobosa. Naučnici u kontroli misije nisu u mogućnosti
uspostaviti stabilnu radio-vezu."
42
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Nije potrebno posebno naglašavati kako ovaj začudni izvještaj, doslovno "izvan ovog
svijeta", potiče jednako toliko pitanja koliko nudi odgovora. Gubitak kontakta s letjelicom
povezivao se, ako ne riječima onda implikacijama, s opažanjem "predmeta na površini
Marsa nekoliko sekundi prije". Optuženi "predmet" se opisuje kao "uska elipsa" i naziva
se "pojavom" i "sjenom". Bio je viđen barem dva puta (u izvještaju se ne kaže da li se
radilo o istoj lokaciji) i može mijenjati veličinu : u prvom navratu dužina je iznosila
otprilike 12.5 milja, a drugi, sudbonosni puta otprilike 16 do 19 milja. A kada se reportet
Vremya pitao radi li se o raketi, naučnik je odgovorio : "O tome se može razmisliti."
Mjerodavni sedmični magazin "Aviation Week & Space Technology" u svom broju od
03. Aprila, 1989. godine, objavio je izvještaj o tom slučaju koji se zasnivao na nekoliko
43
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
izvora iz Moskve, Washingtona i Pariza (tamošnji su stručnjaci bili ozbiljno uključeni jer bi
se kvar na opremi loše odrazio na francuski doprinos misiji, dok bi "Božje djelo" skinulo
krivnju sa francuske svemirske industrije). Prema verziji objavljenoj u AW&ST događaj
se smatrao "problemom u komunikaciji" i ostao je neriješen unatoč sedmodnevnim
nastojanjima ponovnog uspostavljanja kontakta. Izvještaj je sadržavao izjavu službenika
sovjetskog Instituta za svemirska istraživanja kako se problem pojavio "nakon snimanja i
prikupljanja podataka", nakon čega je "Phobos 2" trebao promijeniti smjer svoje antene.
"Samo prikupljanje podataka je očigledno proteklo prema planu, no nakon toga nije
više bilo moguće uspostaviti pouzdan kontakt s "Phobosom 2". U to vrijeme letjelica
je gotovo kružnom orbitom letjela oko Marsa i bila je u fazi "konačnih priprema za
susret s Phobosom" (prirodnim satelitom). I dok je ova verzija slučaj pripisivala "gubitku
komunikacije", izvještaj koji je nekoliko dana kasnije objavljen u časopisu Science
(07. Aprila, 1989.) govorio je o "očiglednom gubitku Phobosa 2", gubitku same letjelice,
a ne samo komunikacijske veze s njom. U tom uglednom časopisu se kaže kako se to
dogodilo "27. Marta, kada se letjelica okrenula iz svog normalnog položaja prema Zemlji
kako bi slikala maleni satelit Phobos, primami cilj misije. Kada je došlo vrijeme da se
letjelica i njene antene automatski okrenu natrag prema Zemlji više se ništa nije čulo."
Tekst se nastavlja rečenicom koja je jednako neobjašnjiva kao i cjelokupni slučaj i "uska
elipsa" na površini Marsa : Nekoliko sati kasnije primljen je slabi prijenos, ali kontrolori
nisu mogli uhvatiti signal. Tijekom slijedećeg tjedna više ništa se nije čulo.
Kao što će potvrditi ponovno čitanje svih prethodnih izvještaja i izjava, slučaj se opisivao
kao iznenadni i potpuni gubitak "komunikacijskih veza". Kao razlog se navodi kako
letjelica, okrenuvši svoje antene prema Phobosu nije uspjela automatski okrenuti antene
natrag prema Zemlji iz nekog nepoznatog razloga. No, ukoliko je antena ostala okrenuta
u položaju suprotno od Zemlje, kako je bilo moguće primiti "slab prijenos nekoliko sati
kasnije" ? A ako se antena ustvari sama okrenula natrag prema Zemlji, što je uzrokovalo
nenadanu tišinu u trajanju od nekoliko sati, nakon koje je uslijedio signal nedovoljno jak
da bi ga se moglo uhvatiti ? Pitanje koje se javlja je doista jednostavno : je li u letjelicu
"Phobos 2" udarilo "nešto" što ju je stavilo izvan funkcije, osim tog posljednjeg izdisaja u
obliku slabog signala emitiranog nekoliko sati kasnije ?
Postojao je još jedan izvještaj iz Pariza, objavljen u "AW&ST" 10. Aprila, 1989. godine.
Prema tom izvještaju sovjetski naučnici pretpostavljaju da se "Phobos 2" "nije stabilizirao
u pravom smjeru kako bi njegova visokodometna antena pokazivala prema istoku". To je
očigledno zbunjivalo urednike časopisa jer, kako kaže izvještaj, letjelica "Phobos" je bila
"stabilizirana s tri osovine" tehnologijom konstruiranom za sovjetske letjelice upućivane
na Veneru i u tim misijama su savršeno funkcionirale. Što je bio uzrok destabilizacije
letjelice ostaje tajnom. Je li to bio kvar ili neki vanjski uzrok !? Možda sudar !? Francuski
izvori pribavili su ovaj primamljiv detalj : Jedan od kontrolora u kontrolnom centru u
Kaliningradu, rekao je kako su ograničeni signali koje je primio nakon što je snimanje
završeno stvarali dojam kao da "slijedi preslicu". Drugim riječima, izgledalo je kao da se
"Phobos 2" vrtio.
Što je to Phobos "snimao" kada se zbio neočekivani događaj ? Već smo dobili jasnu
predodžbu iz Vremya i izvještaja Europske novinske agencije. Evo što se navodi u
izvještaju pariškog AW&ST, citirajući Alexandra Dunayeva, predsjedavajućeg sovjetske
svemirske administracije : "Izgleda da jedan snimak prikazuje predmet neobičnog oblika
koji se nalazi između letjelice i Marsa. To su možda ostaci u orbiti Phobosa, a može biti
nezavisan pogonski podsustav "Phobosa 2" koji je letjelica odbacila nakon što je ušla u
orbitu Marsa, jednostavno, ne znamo." Ova izjava je vjerojatno svjesno izgovorena
neozbiljno. Letjelice "Viking" nisu ostavile ostatke u orbiti Marsa, a nije nam poznato
postojanje nekih drugih ostataka nastalih kao posljedica aktivnosti sa Zemlje. Drugu
mogućnost, da je predmet koji je kružio oko Marsa između letjelice "Phobos 2" i planeta
bio odbačeni dio letjelice, možemo odmah otkloniti ako pogledamo oblik i strukturu
"Phobosa 2". Niti jedan njegov dio nema oblik "uske elipse". Štoviše, u programu Vremya
44
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
je objavljeno kako je "sjena" bila dugačka 12.5, 16 iii 19 milja. Tačno je da predmet
može bacati sjenu mnogo dužu od svoje dužine, ovisno o uglu upadanja Sunčevih zraka,
ali ipak, dio "Phobosa 2" koji je dugačak samo nekoliko stopa teško može bacati sjenu
koja se mjeri u miljama. Štogod se nalazilo zabilježeno na snimci nije bio niti ostatak niti
odbačeni dio.
45
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
nije trebalo nalaziti. Oni još nisu objavili tu posljednju fotografiju i nećemo nagađati što
ona prikazuje." Budući da posljednji kadar ili kadrovi nisu bili objavljeni čak niti godinu
dana nakon događaja, možemo samo nagađati, slutiti ili vjerovati glasinama, prema
kojima posljednji kadar, samo polovično prenesen, prikazuje "nešto što se tamo ne bi
trebalo nalaziti" kako juri prema "Phobosu 2" i sudara se s njim, iznenada prekidajući
prijenos. Zatim je, prema ranije spomenutim izvještajima, uslijedilo slabo javljanje
prijenosa nekoliko sati kasnije, previše zbrkano i nejasno. (Ovaj izvještaj slučajno
opovrgava početno objašnjenje kako letjelica nije uspjela okrenuti svoje antene natrag u
položaj prijenosa na Zemlju.)
U časopisu "Nature", od 10. Oktobra, 1989. godine, sovjetski naučnici su objavili niz
tehničkih izvještaja o eksperimentima koje je "Phobos 2" uspio provesti. No od 37
stranica teksta, samo se tri odlomka odnose na gubitak letjelice. Izvještaj potvrđuje da
se letjelica vrtila, bilo zbog kvara na kompjutoru ili zato
što je "Phobos 2" bio "pogođen" nepoznatim predmetom
(u izvještaju se odbacuje teorija da se sudarila sa
"česticama prašine"). Što se to onda sudarilo ili udarilo u
"Phobos 2", to "nešto što se tamo nije trebalo nalaziti" !?
Što prikazuje posljednji kadar ili kadrovi koji se još
uvijek čuvaju u tajnosti ? Predsjedavajući sovjetskog
ekvivalenta NASA-e biranim se riječima izražavao o tom
posljednjem kadru, objašnjavajući za AW&ST iznenadni
gubitak kontakta : "Čini se da jedan snimak uključuje predmet neobičnog oblika koji se
nalazi između letjelice i Marsa." Ukoliko se ne radi o "ostacima", "prašini" ili "odbačenom
dijelu "Phobosa 2", kakav je to "predmet" bio koji se prema svim izvještajima o
nenadanom događaju sudario s letjelicom, predmet toliko snažnog djelovanja daje
zavrtio letjelicu, predmet snimljen na posljednjim fotografijama !? "Mi jednostavno ne
znamo", rekao je voditelj sovjetskog svemirskog programa. No dokaz o drevnoj
svemirskoj bazi na Marsu i o "sjeni" neobičnog oblika na njegovom nebu vodi nas do
zaključka koji nas ispunjava strahopoštovanjem. Tajni kadrovi skrivaju dokaz da
nestanak "Phobosa 2" nije bio nesretan slučaj već incident. Možda se radi o prvom
incidentu rata zvijezda. Vanzemaljci sa druge planete oborili su letjelicu sa Zemlje koja
je nezvana stigla do njihove baze na Marsu. Pada li ikome na pamet, da je sovjetski
svemirski stručnjak, odgovorivši "Mi jednostavno ne znamo što je taj predmet
neobičnog oblika između letjelice i Marsa", učinio isto kao da ga je imenovao NLO-om,
neidentifikovanim letećim objektom !?
Nakon posjeta Mjesecu Zemljani su poželjeli stupiti nogom na tlo Marsa. Prilikom
proslave dvadesete godišnjice prvog spuštanja čovjeka na Mjesec, predsjednik
Sjedinjenih Američkih Država, George W. Bush, je izložio planove svoje zemlje vezane uz
Zemljin najbliži planet. Govoreći u Nacionalnom muzeju avionautike i svemirskih letova u
Washingtonu, okružen astronautima "Apolla 11", Neil A. Armstrongom, Edwin E. Aldrinom
ml. i Michael Collinsom, predsjednik Bush je izložio etape američkog putovanja na Mars.
Prvi korak bi bilo napredovanje od programa svemirskih letjelica do postavljanja u stalnu
orbitu oko Zemlje orbitalne stanice, na kojoj bi se okupljale veće letjelice predviđene za
dalja putovanja. Sljedeći korak bi bilo uspostavljanje svemirske baze na Mjesecu gdje bi
se razvijali i ispitivali materijali, oprema i gorivo potrebno za duža svemirska putovanja i
stjecalo iskustvo o životu i radu čovjeka u vanjskom svemiru kroz duže vremensko
razdoblje. I na kraju, ekspedicija na Mars. Svečano obećavši da će Sjedinjene Američke
Države učiniti "narodom koji putuje svemirom", predsjednik je rekao da će cilj biti
"natrag na Mjesec, natrag u budućnost... a zatim, putovanje u sutrašnjost, na drugi
planet; misija na Mars s ljudskom posadom".
"Natrag u budućnost". Možda je izbor riječi slučajan, ali ne mora biti tako. Možda
premisa, da odlazak u budućnost uključuje povratak u prošlost, predstavlja više nego
46
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
samo slogan osobe zadužene za pisanje govora. Jer, postoje dokazi kako se naslov ovog
poglavlja, "Baza na Marsu", može primijeniti, ne samo na razgovor o budućim planovima,
već i na razotkrivanje nečega što se već dogodilo u prošlosti. Dokazi da je nekada davno
na Marsu postojala svemirska baza koja je, još zanimljivije, možda ponovno aktivirana
upravo pred našim očima. Ukoliko će se čovjek odvažiti na putovanje sa Zemlje u svemir,
logično je i tehnološki opravdano da upravo Mars bude prvi planet na tom putovanju u
nepoznato. Na putovanju do drugih svjetova potrebne su usputne stanice, zbog
zakona nebeskog kretanja, ograničenja težine i energije, opreme za preživljavanje
ljudske posade i ograničenja koje postavlja fizička i mentalna izdržljivost čovjeka. Da bi
svemirska letjelica mogla prenijeti ekipu astronauta na Mars i natrag, trebala bi težiti
gotovo dva milijona kilograma. Za podizanje tako masivnog vozila sa površine Zemlje
(planete sa solidnom gravitacijom, u usporedbi s njenim najbližim susjedima) bila bi
potrebna prilično velika količina goriva koja bi, zajedno sa rezervoarima za njegovo
držanje, još više povećala težinu i onemogućila uzlijetanje (kapacitet nosivosti američkih
svemirskih letjelica danas iznosi 30.000 kilograma). Problemi uzlijetanja i goriva bili bi
znatno manji kada bi se letjelica sklapala u bestežinskoj orbiti oko Zemlje. Ovakav
scenarij predviđa postojanje orbitalne stanice s posadom, na koju bi svemirsko
transportno vozilo prenijelo veliku svemirsku letjelicu. U međuvremenu bi astronauti u
stalnoj svemirskoj bazi na Mjesecu razvijali tehnologiju opstanka čovjeka u svemiru.
Nakon toga, čovjek i letjelica bi zajednički krenuli na putovanje na Mars i pitanje je, na
šta bi tamo naišli... !!!
Među hiljadama meteora pronađenih na Zemlji, njih osam, otkrivenih u Indiji, Egiptu i
Francuskoj u periodu između 1815. i 1865. godine (poznatiji kao skupina SNC, prema
početnim slovim lokacija na kojima su pronađeni), bili su jedinstveni
po tome što je njihova starost bila samo 1.3 milijardu godina, dok su
meteori općenito stari 4.5 milijarde godina. Kada je još nekoliko
takvih stijena pronađeno na Antarktiku 1979. godine, već je
bio poznat plinoviti sastav atmosfere Marsa. Uspoređivanjem je
otkriveno, kako SNC meteori sadrže tragove izotopa dušika-14,
argona-40 i 36, neona-20, kriptona-84, i ksenona-13, što je gotovo
identično zastupljenosti ovih rijetkih plinova na Marsu. Kako su ti
meteori ili stijene stigle na Zemlju !? Zašto su stare samo 1.3
milijardu godina !? Jesu li se one, nakon katastrofalnog sudara s Marsom, nekako oduprle
njegovoj gravitaciji i odletjele na Zemlju !? Još su zagonetnije stijene otkrivene na
Antarktiku. Fotografija jedne od njih, koju je NASA objavila u "The New York Timesu",
01. Septembra 1987. godine, pokazuje da stijena nije "veličine nogometne lopte" kao što
su ju opisivali, već više nalikuje odlomljenom bloku (slika) sastavljenom od četiri
umjetno oblikovana, spojena kamena oblika cigle, nešto što bi se prije moglo pronaći u
ruševinama iz razdoblja prije Inka, u Svetoj Dolini u Peruu nego na Marsu.
A ipak, sva ispitivanja stijene svjedoče o njenom porijeklu sa Marsa.
47
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Kako bi tajna postala još složenijom, fotografije sa površine Marsa otkrivaju osobine koje
su astronomi, vidjevši ih, nazvali "Grad Inka". Oni se nalaze na južnom dijelu planeta i
predstavljaju niz strmih zidova načinjenih od četvrtastih i
pravougaonih dijelova. John McCauley, NASA-in geolog,
primijetio je kako su "izbojci neprekinuti, na njima se ne nalaze
prijelomi, i među dolinama i malenim brežuljcima koji ih
okružuju, ističu se poput zidova drevne ruševine." Ovaj
ogromni zid ili niz povezanih, oblikovanih kamenih blokova
nevjerovatno je sličan divovskim i zagonetnim građevinama na
Zemlji, kao što je ogroman zid od divovskih kamenih blokova,
koji čine osnovu velike terase u Baalbeku u Libanonu. Ili, ne
toliko savršeni, ali jednako dojmljivi krivudavi paralelni kameni
zidovi u Sacsahuamanu iznad Cuzcoa u Peruu. Osobine na Marsu možda bi se mogle
objasniti kao prirodne pojave, ali veličina blokova, od tri do pet milja u dužinu, mogla bi
ukazivati na djelo prirode, a ne ljudi, kakvog god porijekla bili. S druge strane, budući
da nije pronađeno nikakvo uvjerljivo prirodno objašnjenje, mogu se smatrati ostacima
umjetnih građevina...
Činilo se da je ideja o "kanalima" na Marsu bila napuštena kada su, nakon desetljeća
ismijavanja, naučnici pretpostavili da su linije što su ih Schiaparelli i Lowell posmatrali i
ucrtali u kartu, bili u stvari kanali isušenih rijeka. Međutim, na površini
Marsa su pronađene i druge osobine koje se ne mogu jednostavno
objasniti. Među ostalima, tu su bijele "pruge" koje se protežu u ravnim
linijama kolometrima daleko. Ponekad su paralelne, ponekad pod
uglom, a ponekad se sijeku sa drugim, užim "brazdama". Još jednom
su ekipe NASA-e navodile na zaključak, da su ovi oblici mogli nastati
djelovanjem pješčanih oluja. Moglo bi biti, iako izgleda da pravilnost, a
posebno presijecanje linija ukazuju na njihovo umjetno porijeklo. Linije sa sličnim
osobinama se mogu pronaći i na Zemlji, a to su poznate Nazca linije u južnom Peruu, čije
se porijeklo pripisuje "bogovima". I Bliski istok i Ande su poznate po svojim brojnim
piramidama; goleme i jedinstvene piramide u Gizehu, stepenaste piramide ili zigurati
u Mezopotamiji, i piramide ranih civilizacija u Americi. Na snimci 4205-78, snimljenoj 08.
Februara, 1972. godine, sa letjelice "Mariner 9" i snimci 4296-23, nastaloj šest mjeseci
kasnije, po prvi puta je primijećeno nešto što izgleda kao trostrana piramida u Elysiumu,
visoravni u području pod nazivom "Trivium Charontis". Pažnja je
usmjerena na dva para "tetrahedron piramidalnih tvorevina";
jedan par su činile velike piramide, a drugi par su činile mnogo
manje piramide, naizgled organizirane u obliku romba. Činjenica
da su te osobine bile snimljene u razmaku od šest mjeseci, pod
različitim uglovima i sunčevom svjetlošću, a ipak pokazuju
njihove precizne tetrahedral oblike, uvjerila je mnoge kako se
radi o umjetnim tvorevinama, iako je njihova veličina neshvatljiva. "Budući da trenutno
ne postoji nikakvo lako prihvatljivo objašnjenje", napisao je Chandler, "ne postoji niti
razlog zbog kojeg ne bismo razmotrili najočigledniji zaključak - da su ih izgradila
inteligentna bića".
48
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Istraživači koji su ispitivali fotografije Marsa opazili su još neke "piramide" s različitim
brojem glatkih stranica. Zanimanje i polemika usredotočili su se uglavnom na područje
pod nazivom "Cydonia", zbog toga što se čini da se tamo nalaze grupe nečega što bi
mogle biti umjetne tvorevine, poravnate s objektom kojeg neki nazivaju "sfingom"
Marsa, a koja se nalazi istočno od ovih tvorevina, kao što se lako može vidjeti na
panoramskoj NASA-inoj fotografiji 035-A-72.
Lako je uočiti stijenu koja prikazuje crte
skladnog ljudskog lica, izgleda muškarca, koji
nosi nešto poput kacige, lagano otvorenih usta i
očiju koje gledaju ravno u promatrača, ukoliko
se dotični gledatelj nalazi na nebu iznad Marsa.
Poput ostalih "spomenika" na Marsu, obilježja
koja podsjećaju na umjetne tvorevine, i ova je
također, velikih razmjera. Visina Lica iznosi
gotovo 1.6 kilometara od vrha do dna, i prema
njegovoj sjeni je procijenjeno, da se uzdiže
nešto više od pola kilometra, iznad visoravni
koja ga okružuje. Iako se pričalo da je naučnik
NASA-e koji je ispitivao fotografije pristigle sa Orbitera "Vikinga 1", 25. Septembra,
1976. godine, "gotovo pao sa stolice", vidjevši ovu snimku i prikladno izgovorio "O, moj
Bože !!!" ili nešto slično, činjenica je da je ta fotografija odložena u kartoteku s hiljadama
drugih fotografija sa "Vikinga", bez neke daljnje reakcije. Sličnost sa ljudskim licem
smatrala se samo igrom svjetla i sjene na stijeni, izloženoj djelovanju prirodnih sila kao
što su voda i vjetar. I zaista, kada su neki novinari koji su slučajno vidjeli taj snimak
pitali da li ona zaista prikazuje ljudsko lice, glavni naučnik misije je izjavio kako se to
obilježje uopšte nije moglo vidjeti na drugoj fotografiji, snimljenoj nekoliko sati kasnije.
49
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Porijeklom "Lica" na Marsu nakon toga se bavio prvenstveno Richard C. Hoagland, pisac
naučne fantastike i nekadašnji savjetnik u Centru za svemirske letove Goddard. On je
organizovao kompjutersku konferenciju pod nazivom "Neovisna ekipa za istraživanje
Marsa", s ciljem da reprezentativna grupa naučnika i specijalista, prouči ta obilježja i uz
njih vezane podatke. U tu ekipu na kraju su se uključili Brian O'Leary, naučnik-astronaut
i David Webb, član Američke predsjedničke svemirske komisije. Oni su se u zaključku
složili sa stajalištem da su "Lice" i "piramide" umjetne tvorevine, a osim toga su dali
naslutiti da bi i ostale tvorevine na Marsu, mogle biti djelo inteligentnih bića koja su
nekada posjetila planetu.
U Majskom broju uglednog časopisa "Applied Optics", 1988. godine, objavljena je naučna
studija koju je proveo Mark J. Carlotto, naučnih s područja optike. Koristeći se tehnikama
kompjuterske grafike razvijenim u svrhu optike, Carlotto je upotrijebio četiri NASA-ine
snimke sa Orbitera letjelice "Viking", snimljene različitim kamerama za trajanja četiri
različite orbite, kako bi ponovno prikazao "Lice" u tri dimenzije. U studiji su iznesene
detaljne informacije o kompleksnim optičkim postupcima i matematičkim formulacijama
trodimenzionalne analize, a Carlotto je zaključio da "Lice" zaista prikazuje simetrično
ljudsko lice, kojem se u zasjenjenom dijelu nazire još jedna očna duplja, a "istančana
struktura usta daje naslutiti zube". Ovdje se radi, izjavio je Carlotto, o "crtama lica, a ne
o kratkotrajnoj pojavi" ili igri svjetla i sjene. Iako podaci sa Vikinga nemaju dovoljno
veliku rezoluciju koja bi omogućila prepoznavanje mogućih mehanizama nastanka ovih
objekata, dosadašnji rezultati navode na zaključak kako ti objekti možda nisu nastali
prirodnim putem. U Applied Optics su ovu studiju smatrali dovoljno značajnom da bi
ju objavili na naslovnoj strani, a naučni časopis "New Scientist" je posvetio poseban
izvještaj objavljenom radu i intervjuu s njegovim autorom. U časopisu je ponovo
objavljena njegova sugestija da "ovi zagonetni objekti (Lice i susjedni piramidalni oblici
koje su neki nazvali "Grad"), zaslužuju barem daljnje istraživanje sondama koje će
biti poslane na Mars, poput sovjetske misije na Phobos, ili američkog Promatrača Marsa".
50
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Osim ako se ne tvrdi da su Zemljani prije nekoliko desetaka hiljada ili čak pola milijuna
godina imali visoko razvijenu civilizaciju i sofisticiranu tehnologiju, koja im je
omogućavala polazak na svemirska putovanja, spuštanje na Mars i, između ostalog,
postavljanje spomenika na njemu (uključujući i Lice), ostaju samo dvije logične
alterntive. Prva - da su se na Marsu razvila inteligentna bića koja su, osim što su se
mogla upustiti u megalitske konstrukcije, slučajno bila slična Čovjeku. Međutim, budući
da u tlu Marsa ne postoje niti mikroorganizmi, niti dokazi o postojanju biljnog i
životinjskog svijeta koji bi između ostaloga mogli opskrbljivati hranom čovjekolike
Marsovce, postojanje stanovnika na Marsu koji bi bili srodni Zemljanima i koji bi mogli
izgraditi građevine dvostruko veće od onih na Zemlji čini se prilično nevjerojatnim. Jedina
preostala uvjerljiva altemativa je postojanje bića (koja nisu bila niti sa Zemlje niti sa
Marsa) koja su prije pola milijuna godina mogla kretati na svemirska putovanja, posjetiti
ovaj dio Sunčevog sistema i u njemu ostati, a zatim ostaviti za sobom spomenike i na
Zemlji i na Marsu. Jedina bića čije je postojanje dokazano u sumerskim i biblijskim
tekstovima i svim drevnim "mitologijama", jesu Anunnaki sa Nibirua.
Između neobičnih osobina zabilježenih kamerama na površini Marsa, dvije od njih gotovo
sigurno izgledaju umjetno i kao da oponašaju građevine pronađene na obalama Jezera
Titicaca u Andama. Jedna od njih, srodna Kalasasayi, je značajka koja se nalazi odmah
do "Lica" na Marsu na zapadnoj strani, točno iznad
tajnovitog tarnnog kruga. Kao što se može vidjeti na
povećanju, njegov sačuvani južni dio sastoji se od dva
udaljena divovska zida, savršeno ravna, koja se susreću
pod uglom, naizgled šiljastim zbog ugla fotografisanja,
ali u stvari čine pravi ugao. Čini se da je sjeverni dio
građevine, koja nikako ne može biti prirodna, ma koliko
bili maštoviti, urušen pod padom ogromnog kamena u
okolnostima neke strahovite katastrofe. Druga osobina
koja nikako nije mogla nastati djelovanjem prirodne erozije pronađena je južno od
"Lica", na području neobičnih karakteristika, od kojih neke imaju neobično ravne strane.
Odvojena nečim nalik plovnom kanalu ili vodenom putu (opšto je mišljenje da je ovo
područje nekada bila obala drevnog mora ili jezera na Marsu), strana te strukture,
okrenuta prema kanalu, nije ravna već je opremljena nizom "utisaka". Treba imati na
umu da su sve ove fotografije snimljene s visine od otprilike 1.200 milja iznad površine
Marsa.
Osim toga, na površini Marsa se može vidjeti nešto što nalikuje pravim brazdama.
Iz zraka one izgledaju poput tragova urezanih zašiljenim predmetom na linoleumu;
manje-više ravne "brazgotine" u nizini Marsa. Ove oznake su smatrane geološkim
osobinama tj. prirodnim pukotinama na površini Marsa. Međutim, kao što se može vidjeti
na NASA-inom snimku 651-A-06, te "pukotine" ili brazde izgleda vode od uzdignute
tvorevine geometrijskog oblika, ravnih strana i stupova nalik "zubima" na jednoj strani
(ova je tvorevina danas uglavnom zatrpana vjetrom nanesenim pijeskom) do obala
nekadašnjeg jezera. Ostale fotografije iz zraka prikazuju brazde na kosini nasipa iznad
velikog kanjona u Valles Marineris, u blizini Marsovog ekvatora; ove brazde, ne samo da
slijede obrise terena, već se također međusobno križaju u uzorku koji se teško može
smatrati prirodnim...
51
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
5. MISTERIOZNI ZNAKOVI
Između visokih Anda i pacifičke obale sjevernog čilea i južnog Perua, nalaze se suhe
visoravni, takozvane "pampe". Ove kamene pustinje nemaju vjetra, a tek nekoliko kapi
kiše padne svakih sedam-osam godina. Pampe se s pravom smatraju najsuhijim
predjelom na svijetu. I tako je već hiljadama godina. Površina pustinja je prekrivena
pocrnjelim vulkanskim kamenjem veličine šake. Uklanjanjem površinskih vulkanskih
stijena otkriva se donji, znatno svjetliji, kameni sloj. Pijeska nema. Samo kamen.
Promatrajući iz zraka, ovaj donji, svjetliji sloj djeluje kontrastno i lako je uočljiv.
Na površini od preko 500 kvadratnih kilometara kamene pustinje nepoznata civilizacija je
uklonila vulkanske stijene u ukupnoj dužini od 1.300 kilometara. Gledajući iz zraka,
formirali su perfektno ravne linije. Neke od njih su samo petnaestak centimetara široke,
a neke su široke nekoliko stotina metara. Uz linije se nalazi i oko 300 geometrijskih
figura, kojima dominiraju trapezoidi, trokuti, cik-cak linije i spirale. I, na koncu,
najuzbudljivije su svakako biomorfne figure : životinje, biljke i ljudi. Njihov broj još nije
definitivan : vjerovalo se do prije par godina da ih je pedesetak. Međutim, nekoliko
godina unatrag otkrivene su nove, na padinama kamenih brda, od kojih se neke vide
samo u određeno doba dana (ovisno od sunčeve svjetlosti i sjene). Do sada je otkriveno
70 figura čija se veličina kreće od 25 do 275 metara. Najpoznatiji me u njima su pauk,
majmun, kit, zmija, pas, gušter, cvijet, 18 ptičjih figura i... astronaut. Figure su vidljive
samo (!) iz zraka. Nekima od figura nisu najsretnije izabrani nazivi (fotografija "Nazca
linije, ruke - "manos", pokazuje da ova figura možda označava nešto drugo umjesto
ruku). Deniken je privukao svjetsku pažnju tezom da su vanzemaljci autori figura pokraj
gradića Nazca-e, trapezoidi su, navodno, bili njihove sletne piste. Točku na i je stavio s
tvrdnjom da je figura čovjeka s čizmama i šljemom na glavi, zapravo slika posjetioca iz
svemira i objavio ju je na naslovnoj strani svoje knjige, prije više od 25 godina.
U međuvremenu je "astronaut" prozvan "čovjekom s glavom sove"; brojnim trapezoidima
52
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Nijemac G. von Breunig je 1980. godine, sugerirao da su linije korištene kao trkaće
staze. Navodno su lokalne trke kvalificirale pobjednike za nacionalna takmičenja. Postoji
samo jedan argument koji ide u prilog njegovoj tezi. Naime, sve Nazca linije su povučene
iz jednog poteza. Tako, na primjer, figura majmuna ili kolibrija nema ni jedne ukrštene
linije. Međutim, Breunigova ideja o svojevrsnoj Indijanskoj olimpijadi sa stotine različitih
trkališta od kojih bi najduža dostizala 65 kilometara... baš ne impresionira. William H.
Isbell je 1978. izašao s idejom da se kultura Nazca takmičila s graditeljima piramida na
drugim krajevima Perua. Kao, eto i oni mogu da
izgrade impozantne komplekse. Usput, po Isbellu,
ovo je i bio način reguliranja broja stanovnika
(sprečavanja demografskog buma). I njegova se
ideja djelomično može razumjeti, obzirom da je za
gradnju kompleksa, prema nekim procjenama, bilo
potrebno organizirati rad 20.000 radnika u periodu
od 50 godina. Međutim, ako bi se toliko ljudi bavilo
samo ceremonijalnim građevinskim aktivnostima,
koliko bi onda trebalo ljudi da njih prehrani
(uključivo njihove porodice) !? Dvjesto hiljada,
pola milijuna !? Na ovom napuštenom prostoru, koje je škrto prirodnim resursima, nema
izgleda da je tako brojna populacija nekad u prošlosti egzistirala. Arheolog Paul Kosok je,
prije 75 godina, promatrao zalazak sunca za vrijeme zimskog solsticija i zapazio da se
sunce kreće točno po jednoj od linija. To ga je ponukalo da prave linije proglasi
"najvećom astronomskom knjigom na svijetu". Njegov rad je nastavila njemačka
matematičarka Maria Reiche, koja je, počevši od 1947. godine, provela 50 godina svog
života proučavajući figure. Njen rad je legendaran i poznati su njeni napori u zaštiti ovog
kompleksa. Ponekad bi tjerala znatiželjnike koji su nemarno hodali po linijama. Tu je
naviku zadržala i u starosti kada je već bila u invalidskim kolicima. Njeni napori su doveli
do UNESCO-ve zaštite ovog kompleksa (nešto ranije je, ipak, auto-put Panamericana
presjekao ovu lokaciju na dvije polovine). Uglavnom, nakon pet desetljeća marljivog rada
i mjerenja, gospođa Reiche je zaključila da linije predviđaju pozicije Sunca, Mjeseca,
planeta i zvijezda... i da su one pokazivale kada treba ići sa sjetvom, kada će se pojaviti
voda u rijekama, kada treba obavljati žetvu... Ona je i otkrila tri različite jedinice za
mjeru koje su stalno korištene u formiranju figura : 32.6 metara, 26.7 metara i 32.5
centimetra. Za figure i geometrijske oblike našla je ekvivalent na nebu zvjezdanih
konstelacija... Slijedeća teorija se zasniva na značaju irigacije i agrikulture. S obzirom da
je voda najznačajniji resurs u životu Andskih civilizacija, a ispod kamene pustinje su
53
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
postojali podvodni izvori i riječni tokovi, Anthony Aveni je izašao s teorijom da linije idu
duž podzemnih tokova vode. Ova teorija ima također prihvatljivih stavova, jer je
radiestezija dokazala da se uz niz linija zbilja poklapaju vodeni tokovi (Doduše, ovo
objašnjava pojedinačne linije, ali ne i geometrijske i životinjske figure). Slijedeća teorija
je ona o funkciji linija kao - puteva. Po njima se, dakle hoda (Naravno, najkompliciranija
pitanja u životu imaju najčešće vrlo jednostavne odgovore.
Ovo liči na jedan takav odgovor, ali nedovoljan za potpuno
objašnjenje linija). Slijedi ona o ceremonijalnoj funkciji
linija; naime, smatra se da, kada se hoda po liniji koja
predstavlja pticu, onda se ima sasvim drugačiji osjećaj nego
kada se ta figura ptice promatra iz zraka. Jer, hodajući po zemlji,
u glavi se formira imidž životinje i slike se počinju rađati.
I, na koncu, rad nekoliko astronoma je, u novije vrijeme i
uz pomoć satelitskih snimaka, potvrdio da se linije Nasce
poklapaju s kretanjem Sunca, izlascima, zalascima, solsticijima,
ekvinocijima. Naravno, markirani su i identični datumi za
kretanje Mjeseca. Zvjezdani sustav Plejada i njihov izlazak na
zvjezdanom nebu je također zabilježen u postojećim linijama.
Mi se suočavamo s limitom kada pokušavamo drugu civilizaciju
protumačiti našim vrijednostima i načinom života. U ovom
slučaju to nije dovoljno. S jedne strane, ove linije podsjećaju na
rovokopač koji je prošao po suhoj zemlji. S druge strane, stvoren
je takav građevinski kompleks koji traži multidisciplinarno
objašnjenje. Moramo povezati astronomiju, sakralnu geometriju, astroarheologiju,
agrikulturu i irigaciju, infrastrukturu i novu, višedimenzionalnu umjetnost. Potrebna je
nova teorija koja će povezati dva svijeta : spiritualni i materijalni. Za objašnjenje više
nije dovoljno ljudsko trodimenzionalno viđenje svijeta. Sedamdesetak biomorfnih figura i
preko 300 geometrijskih figura dominiraju kamenom pustinjom Nasce i čine je "najvećom
astronomskom knjigom na svijetu".
Niti jedna tema tokom posljednje decenije nije toliko okupirala (i istovremeno zbunjivala)
svjetsku javnost i medije kao pojava misterioznih krugova-piktograma, u žitnim poljima
u oblasti južne Engleske (a potom i u mnogim drugim krajevima svijeta).
Ovaj fenomen je u svjetskoj javnosti poznat još od polovine sedamdesetih godina prošlog
stoljeća, a kada je jedan britanski sportski pilot tokom leta, u žitnim poljima ugledao
krugove neobične ljepote i simetrije, tada je po prvi put javljeno o postojanju
tajanstvenih krugova (koji su kasnije nazvani piktogramima) čije su neobične forme
nastajale na neobjašnjiv način... Naime, gotovo u pravilu trava ili žitarica (u poljima) bi
bila polegnuta na zemlju (u lijevo ili desno) u rotirajućoj galaktičkoj kružnoj formi, bez da
je i jedna vlat trave ili stabljika žitarice prelomljena ili otrgnuta, na mjestu na kojem je
tajanstveni piktogram nastao. Ono što je tokom brojnih, vrlo detaljnih istraživanja
nepobitno utvrđeno jeste to da su biljke (najčešće stabljike pšenice) doživjele snažan
spoljašnji pritisak (ne fizički), te da u stabljici nastaju još nedovoljno rastumačeni biološki
procesi kakvih nema u okolnim bljkama koje se nalaze izvan piktograma. Naime, stiče se
utisak da su biljke unutar "misterioznog znaka" bile izložene djelovanju nečeg što je
najbliže načinu rada tj. efektu današnjih mikrovalnih pećnica... Osim toga u unutrašnjosti
formacija se javlja izrazito pojačano magnetno polje te kompas unešen u prostor
piktograma jednostavno "poludi", dok sve tehničke stvari (radio-aparati, kamere,
kasetofoni...) uglavnom prestaju da funkcioniraju.
Fenomen sam po sebi nije tako nov, jer je pojavljivanje misterioznih krugova u žitnim
poljima zabiježeno u Engleskim analima iz daleke 1600. godine, zatim 1920. i 1940.
godine. Tačnije, po mišljenju brojnih istraživača, prvo svjedočanstvo o ovom fenomenu je
zabilježeno na jednom letku iz 1678. godine, pod nazivom "The Moving Devil" (Pokretni
54
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Đavo), a radilo se o jednom seljaku koji je vidjevši svoje žitno polje noću osvjetljenim
"nekom vatrom", sutradan ustanovio da mu je "đavo tj. Lucifer pokosio pšenicu u
savršenim krugovima."
Ovaj se događaj očigledno desio ranije, a "gravura" nosi datum, 22. August, 1678.
godine. Inače, u ovom periodu, misteriozni krugovi su se najčešće pojavljivali na
područjima Australije i Engleske. U početku su to bili jednostavni primjerci, zatim grupe
od 4-5 krugova simetrično poredanih ili oštro ograničenih. Međutim, tokom posljednje
decenije (tačnije od 1990. godine) kao da je došlo do "kvantnog skoka" ovih misterioznih
pojava u žitu... Naime, iznenada se umjesto jednostavnih kružnica, počinju pojavljivati
nevjerovatno "komplicirane mustre" koje su nazvane piktogrami ili agroglifi, ali ovaj put
ne samo u pokrajnama Wiltshiru i Hampshiru, nego u cijeloj Engleskoj i mnogim drugim
zemljama svijeta (Njemačka, Francuska, Rusija, SAD, Brazil, Austrailja itd).
Jedan od pionira danas vođenih istraživanja ovog fenomena je Colin Andrews, inače
glavni inženjer Britanskog udruženja električnih centrala - "Test Valley Borought Council".
Jedan dio njegove izjave vezan za fenomen misterioznih znakova u žitu glasi
ovako : "Moram da kažem da taj fenomen pratim već 15 godina, proučavam podatke
koje sakuplja tim inženjera kao što sam ja. Plodove tog istraživanja predao sam
britanskoj vladi koja je pokazala veliko interesovanje. Ja lično mislim da imam posla
sa inteligentnim fenomenom, s nekim ko zna šta radi i ko slijedi neki složeniji program.
Što je više krugova, to imamo više naučnih informacija. U piktogramima se nalaze
detalji univerzalne simbolike, kao da fenomen reaguje na naše znanje. Osim toga,
proučavanjem geometrijskih oblika u piktogramima otkrivamo, doista, precizne
matematičke relacije, brojke i podatke."
55
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Jedan od istraživača ovog fenomena, George Wingfield (inače zaposlen u IBM-u), u noći
Augusta, 1987. godine, namjeravao je da izbliza pogleda jedan piktogram koji se pojavio
u blizini Warministera. Zajedno sa svojom suprugom bio je fasciniran "bliskim susretom"
sa loptastom svijetlećom formom koja je odjednom izronila iz centra kruga. Prisjećajući
se ovog događaja Wingfield kaže : "Iznenada se, niotkuda, pojavila plavkasta loptasta
forma, koja se rotirajući i pulsirajući sa zemlje usmjerila ka nama... Zasigurno,
piktogrami su proizvod jedne više inteligencije čiju prirodu još tek imamo istražiti,
naravno, koliko je moguće !"
Tonski inženjer pomenute snimateljske ekipe, u isto vrijeme je postao jako uzbuđen, jer
je u slušalicama koje je držao na ušima, začuo isti zvuk, prema njegovim riječima "nešto
kao pucketanje i cvrčanje." Neposredno nakon toga desilo se da je u potpunosti zakazala
BBC-jeva kamera. Zvuk koji je snimljen na vrpcu, poslije je detaljno analiziran u
laboratoriju za propulziju NASA-e i identificiran je kao "neprirodni, umjetni zvuk od
5.0-5.2 Khz, koji je neko, ili nešto proizvodilo."
U ljeto 1992. godine, a zatim i 1993. godine, britanski fizičar Omar Fowler je, na osnovu
ispitivanja provedenih u oblasti više piktograma, ustanovio elektrostatičke promjene i
činjenicu da unutrašnjost svakog od misterioznih znakova "proizvodi" visokofrekventna
zračenja. Otkriveno je također, da su stabljike žitarica u jednoj formaciji, nabijene
statičkim elektricitetom. Na samim sjemenkama žitarica, unutar piktograma, došlo je do
značajnih promjena : povećanje prečnika sjemenke, nagli razvoj klice u sjemenci, a u
nekoliko slučajeva – ugljenisana je vanjska opna stabljike.
I zaista, mnogi koji su ih već vidjeli, slikali, geografisali, "opipali" (neki su čak meditirali
unutar piktograma), od skeptika do najozbiljnijih istraživača, svima su zajedničke dvije
56
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
stvari... Prvo, to što niko nije mogao ostati ravnodušnim, a drugo, svi su svjedočili o
jednome : "o promjeni i tihoj toplini u njihovim srcima dok gledaju te divne slikarije."
Naime, niko nikada niije posvjedočio o tome da ih je, u vezi sa misterioznim znakovima,
nešto uplašilo ili ugrozilo. Dapače, većina je u tom neposrednom "kontaktu" sa
piktogramima osjećala prisutnost nečeg veoma dobronamjernog i prijateljskog.
Pa, iako su o misterioznim simbolima u žitnim poljima napisane brojne studije, još uvijek
se malo zna o tome kako su oni nastali i šta se njima želi saopštiti !? Ipak, zasad je jedno
sigurno : sve upućuje na zaključak da piktogrami nisu djelo ljudskih ruku, a ono što nije
produkt ljudske kreativnosti (a ima takvu ljepotu i svjesno usmjereno poruku), može biti
samo vanzemaljskog porijekla. To znači iz svijeta viših duhova, svijeta po hijerarhiji
visoko iznad zemaljskog.
Možda najbolje objašnjenje pruža izjava jednog od brojnih istraživača ovog fenomena,
Dr. Roberta Pinottia, naučnika iz Firence koji kaže : "Otvoreni, nagli kontakt sa
vanzemaljcima, mogao bi izazvati svojevrsni kulturni šok za cijelo čovječanstvo koje se
nalazi u procjepu između izrazite krize morala i opšteprisutnog nedostatka cilja.
Zbog toga, svijest čovjeka mora biti postepeno pripremljena za kontakt sa njima. Imam
dobar razlog za vjerovanje, da su uopravo piktogrami dio njihove strategije u našem
pripremanju za to."
57
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Zbog rapidnog smanjivanja NASA-inog budžeta za "SETI" istraživanja (SETI, Search for
Extraterrestrial Inteligence), ideju o isnivanju organizacije koja će se primarno baviti
potragom za vanzemaljskom civilizacijom, radioastronom Frank Drake, uz podršku bliskih
saradnika, osnovao je 1984. godine u Sjedinjenim američkim državama, Institut "SETI".
58
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Osim "Microwave Observing Programa" i "Sky Surveya", SETI Institut je pokrenuo i niz
drugih programa za istraživanje svemira, među kojima su najznačajniji :
6.1. "BAMBI"
"BAMBI", (Bob And Mike's Big Investment) je par radio-teleskopa koji paralelno
posmatraju i analiziraju 3.1 milion kanala. Jedan se nalazi u Kaliforniji, a drugi u
Koloradu. Njihova međusobna udaljenost od 1000 milja se koristi kao filter za
odstranjivanje lokalnih smetnji. Bob Lash i Mike Fremont koriste svoju opremu za
istraživanje frekvencija blizu 4 GHz, više od ostalih SETI projekata.
6.2. "COSETI"
"COSETI", (The Columbus Optical SETI) koristi nešto drugačiji pristup traženju
ETI signala. Koristeći 10" amaterski teleskop i komercijalnu opremu, Stuart Kingsley,
pokretač "COSETI" projekta, pretražuje odabrane zvijezde tragajući za uskopojasnim
kontinuiranim i pulsirajućim laserskim signalima u vidljivom i infra-crvenom dijelu
elektromagnetskog spektra. Kratki laserski pulsevi (dužine trajanja od samo nekoliko
nano-sekundi), bili bi vrlo privlačan način interstelarne komunikacije - laseri kakvi se
danas mogu izgraditi, mogli bi svakog dana odaslati kratak rafal signala na milione
zvijezda ! Poslani signali bi se mogli detektovati većim optičkim teleskopima na
udaljenostima od 1000 svjetlosnih godina. Kada bi odašiljačka civilizacija koristila jači
laser, signal bi se mogao detektovati i amaterskim teleskopom opremljenim jeftinim
hi-speed foto-multiplikatorom. Jako dobra stvar je i to što bi se ETI signal mogao
detektovati bez poteškoća posmatranjem jednog širokopojasnog kanala, koji bi se
protezao kroz vidljivi i dio infracrvenog dijela EM spektra.
6.3. "Argus"
Projekt "Argus", vodi SETI League. Ime projekta dolazi iz grčke mitologije. Argus je bio
div koji je imao 100 očiju po čitavom tijelu. Osjetljivost radio-teleskopa i širina njegovog
snopa su obrnuto proporcionalne vrijednosti. Npr. veliki radio-teleskopi imaju veliku
osjetljivost, ali je njihov snop vrlo uzak. Za pregled neba i obradu primljenih podataka
pri vrlo velikoj osjetljivosti, bilo bi potrebno na milione ogromnih antena i snažnih
računara koji će obrađivati podatke. S druge strane, male antene nisu toliko osjetljive,
ali zato pokrivaju znatno veći dio neba. Veća osjetljivost omogućava detektiranje
vrlo udaljenih signala, ali nemogućnost pokrivanja cijelog
neba bez ogromnih ulaganja čini ovakav sistem gotovo
neizvedivim. Ako se koristi mali broj velikih antena, šanse da
pojedina antena bude okrenuta u pravo vrijeme i na pravo
mjesto, su minimalne. Kompromis između osjetljivosti i
širine promatranog neba je projekt Argus. Ideja je da širom
svijeta bude razbacano 5000 relativno malih SETI stanica sa
antenama promjera od 3-5 metara, i da tako cijelo nebo
bude pokriveno. Civilizacije udaljene nekoliko desetaka
hiljada svjetlosnih godina neće moći biti detektovane, ali
zato ako signal stigne iz sistema udaljenog nekoliko stotina
svjetlosnih godina, neće biti propušten zbog antene koja nije
bila okrenuta u pravom smjeru. Sa šezdesetak stanica i više
od 1000 članova širom svijeta, projekt je još uvijek u svojoj
ranoj fazi, no to ne umanjuje njegovu vrijednost. SETI
League se aktivno bavi razvojem prijemnika, nisko-šumnih pojačala i programske
podrške, kao i planovima za samogradnju SETI stanica. Do sada razvijena oprema
omogućava pokretanje vlastite SETI stanice znatno povoljnije nego prije nekoliko godina.
Ovisno o tome koliko opreme korisnik posjeduje, koliko iskustva ima u samogradnji, i
kakvu stanicu ima u vidu, ulaganja mogu varirati od $500 do nekoliko hiljada dolara.
59
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Projekt Argus je samo dio aktivnosti SETI League, i vlastita SETI stanica nije obavezna.
Pomoći može svatko, i na mnogo načina.
6.4. "BETA"
Projekt "BETA", je nasljednik projekta "META", pokrenutog 1985. godine pod vodstvom
Paula Horowitza i njegovog tima. Argentinski institut radio-astronomije je kopirao
opremu projekta "META" i pokrenuo projekt "META 2", koji od 1990. godine koristi
30-metarsku antenu "IAR Antenna #2" kraj Buenos Airesa, za neprekidan pregled neba
od -90 do -10 stepena deklinacije. Analizira se 8 miliona kanala blizu frekvencije
vodikove linije i njegovih drugih harmonika (1.42 i 2.84 GHz), uz frekvencijsku rezoluciju
od samo 0.05 Hz. Projekt sponzorira "Planetary Society".
6.6. "Phoenix"
Projekt "Phoenix", vodi SETI Institut iz Moutain View-a u Kaliforniji. Ime dolazi od
mitološke egipatske ptice koja je nakon smrti ustala iz vlastitog pepela. U slučaju
SETI Instituta, pepeo predstavlja odluka kongresa o prestanku financiranja NASA-inog
"HRMS Targeted Search" SETI projekta. Nakon otkazivanja projekta Institut je zadržao
glavne naučne i injžinjerske timove, i uz pomoć svojih izvođača radova, obnovio i proširio
elektroniku i software "Targeted Search" projekta. Ta oprema
se sada koristi za osjetljivo pretraživanje 1000 odabranih
meta (uglavnom starih zvijezda solarnog tipa, udaljenih
manje od 200 s.g.). Pored projekta "Phoenix", SETI Institut
podstiče paralelna nastojanja da se dizajniraju i razviju
sistemi većih mogućnosti, a podržava i ostale istraživačke i
edukativne projekte. Od Februara, 1994. godine, sav rad
financiraju privatne donacije. Za prikupljanje podataka se
koriste najveći svjetski radio-teleskopi, sa antenama prečnika
od 40 do 300 metara. Koristeći dio mikrovalnog područja
el-magnetskog spektra, odabrane "suncolike" zvijezde se
pregledavaju jedna po jedna, u nastojanju da se detektuju
umjetno proizvedeni signali. "Targeted Search System"
traži signale u rasponu od 1000 MHz do 3000 Mhz,
sa rezolucijom frevencije od 1 Hz. Mogućnost detektovanja
"sporo-putujućih" signala i gotovo istovremena obrada podataka čine danas "Project
Phoenix" najopsežnijom i najosjetljivijom SETI potragom u svijetu. Očekuje se da će se
promatrački dio projekta izvršavati sve do 2004. godine. Koliko će vremena zaista biti
potrebno, ovisiti će o dostupnosti radio-teleskopa, nivou zemaljskih radio-frekvencijskih
smetnji, brzini kojom će se moći usavršavati oprema za prijem signala, i naravno, da li je
u međuvremenu ETI signal detektovan. Jill Tarter, direktor SETI Instituta, nada se
izgradnji "100-meter square" radio-teleskopa za vlastite potrebe projekta "Phoenix".
Radio-teleskop bi se nalazio kod Hat Creek-a u Kaliforniji, a odmah bi se koristio i kao
prototip predloženog 1-km radio-teleskopa koji bi se sastojao od naprednog niza malih
antena.
60
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
6.7. "SERENDIP"
"SERENDIP 3", je svoje operacije započeo 15. Aprila, 1992. godine kod "Areciba", radio-
teleskopa sa antenom prečnika 305 metara. Kraj 4-god. pregleda poklopio se sa
početkom velikog poboljšavanja opreme i osjetljivosti "Areciba". Kada je i to završilo, sve
je bilo spremno za "SERENDIP 4". "SERENDIP 4" je najnoviji "SERENDIP" instrument i
sastoji se od 40 analizatora spektra koji rade paralelno, i posmatraju 168 miliona uskih
kanala uz rezoluciju od 0.6 Hz, svake 1.7 sekunde. "SERENDIP 4" je ustvari super-
računar koji izvršava 200 milijardi instrukcija u sekundi. Od 11. Juna, 1997. godine kada
je instaliran na "Arecibu", svake četiri minute primi 1 MB neobrađenih podataka !
6.8. "SETI@Home"
61
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
7. KONAČNI SUSRET
U svijetu danas postoje dvije škole mišljenja o "letećim tanjirima". Oni koji veruju u njih i
oni koji ocjenjuju da na nebu ima nečeg čudnog i neobjašnjenog, ali to ne moraju biti
letjelice iz svemira. Skoro 50 godina nakon leta Kenetha Arnolda bitka ove dvije škole
traje i danas.
Postoji nešto što se zove "zeleni pojas" (Green belt), to je pojas unutar kojeg bi planet
trebao kružiti oko zvijezde da bi imao uvjete prikladne za život kakav se razvio na Zemlji.
Sama ideja pojasa poprilično je nepotrebna, a možda i umišljena. To što zemljani ne bi
mogli živjeti izvan njega ne znači da netko drugi ne bi. Uostalom postoje i područja na
Zemlji koja nikako ne spadaju u "za život moguć okoliš", pa su u njima pronađeni živi
organizmi. Primjer su i trenutno najmanji organizmi na planetu koji žive u vodi koja
gotovo ključa. Neposredno uz izvore vrućeg plina na dnu okeana, na temperaturi i
pritisku koji teško podnose i najmodernije istraživačke podmornice, život buja. Štakori i
škorpioni toliko su otporni na zračenje da bi nakon nuklearnog rata na Zemlji bez ikakvih
problema preživjeli, samo je pitanje što bi jeli. Neki pauci toliko su lagani i otporni da ih
vjetar diže visoko u atmosferu gdje se zamrznu i nakon ponovnog vraćanja na zemlju
nastavljaju živjeti. Neke vrste zmija preko zime su zamrznute, a u proljeće gmižu kao da
im se ništa nije dogodilo. Ovakvih primjera ima stotine, čak i ako se izbace oni Ericha
Von Dänikena o mušicama pronađenim u nuklearnom reaktoru.
Čovjek nije bio prvo biće koje je hodalo zemljom, nije ni prvi plivao vodom, letio zrakom,
pa vjerovatno nije ni prvi putovao svemirom. Prije njega sve su to učinili milijoni drugih
životinja, a mnoge su i dan danas u tome uspješnije. Kada se razmišlja o životu u
svemiru misli se na planete, minijaturne tačke u njemu. Zašto "čitav" svemir ne bi
mogao biti životni prostor nekih bića ? Kao što je okean prikladniji prostor za velike
organizme od kopna tako je i svemir prikladan za život bića čovjeku nepojmljivih
dimenzija. Divovi od nekoliko desetaka ili stotina kilometara mogli bi vijekovima ploviti
među zvijezdama u potrazi za partnerom ili hranom.
Temelj života na Zemlji je Ugljik. Teoretski, tako raznolik život mogao bi se razviti na
bazi, također 4-valentnog, Silicija. Život na Zemlji kakvog poznajemo samo je jedan od
miliona mogućih oblika. Ako se to shvati, puno će se lakše
prihvatiti činjenica da su šanse za njegov nastanak velike.
Koliko je svemir velik, nitko ne zna, te se kako primjer
može uzeti podatak od "10 milijardi bilijona zvijezda",
koji je spomenuo Carl Sagan. I njegov broj je samo
procjena ali vrlo je vjerovatno da nije znatno manji, te
sama rasprava o postojanju drugih civilizacija u svemiru bi
išla u nedogled. Ono što paralelno dolazi s veličinom
svemira je i njegova starost. Einstein je bio pametan
čovjek i ako je vjerovati njegovim pretpostavkama ništa
se ne može kretati većom brzinom od svjetlosti, te se tako ni svemir ne bi smio širiti
brzinom većom od 300.000km/s.
62
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
Nakon svega iznešenog dobija se jednostavan zaključak da život izvan našeg planeta
vjerojatno postoji i to u mnoštvu različitih oblika o kojima možda nikada nismo ni
razmišljali. Ako već postoje, moguće je i da nas posjećuju. Skeptici će reći da je to nešto
manje vjerojatno, ali ipak moguće…
63
___________________________________________________________
NLO - Misterija Dvadesetog Vijeka
LITERATURA
• http://www.misterije.org
• http://www.borja.org
• http://www.galaksija.com
• http://www.arka.com.ba
• CroCafe Forum
64
___________________________________________________________