Naslov izvornika Neil deGrasse Tyson and Donald

Goldsmith ORIGINS
FOURTEEN BILLION YEARS OF COSMIC EVOLUTION © 2004 by Neil
deGrasse Tyson and Donald Goldsmith © hrvatskoga
izdanja IZVORI, 2007.

Nakladnik
IZVORI

Lektura i korektura Jasna Paunović

Grafička priprema Stanislav Vidmar

ISBN 978-953-203-309-0

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

Sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Tiskano u Hrvatskoj / Presita en Kroatio

Zagreb, travanj 2008.

N EIL DE G RASSE T YSON &

D ONALD G OLDSMITH
MILIJARDE GODINA
EVOLUCIJE SVEMIRA

Preveo Damir Mikuličić

Svima onima koji podižu pogled u nebo,
kao i svima koji još ne znaju zašto bi
trebali
 Jk
S ADRŽ AJ

ZAHVALE............................................................ 9
PREDGOVOR RAZMIŠLJANJA O POSTANKU ZNANOSTI I ZNANOSTI O POSTANKU

.......................................................................................... 13

DIZANJE ZASTORA Najveća ikad

ispričana priča ............................................................. 21

prvi dio POSTANAK SVEMIRA

1. U POČETKU ..................................................... 27
2. ANTIMATERIJA JE BITNA.................................. 39
3. Neka bude svjetlost ................................................... 45
4. NEKA BUDE TAMA ................................................... 55
5. NEKA BUDE JOŠ TAME.................................... 68
6. JEDAN SVEMIR ILI MNOŠTVO NJIH?........................ ... 87

drugi Dio POSTANAK GALAKTIKA I SKLOP SVEMIRA

7. Otkriće galaktika ........................................................ 99
8. POSTANAK STRUKTURE ...................................... 109

treći dio POSTANAK ZVIJEZDA

9. PRAH PRAHU .................................................... 131
1o. ZOOLOŠKI VRT ELEMENATA .................................. 149
četvrti dio POSTANAK PLANETA
11. KAD SU SVJETOVI BILI MLADI ......................................... 163
12. IZMEĐU PLANETA .............................................. 173
13. Bezbrojni svjetovi ...................................................... 182

peti dio POSTANAK ŽIVOTA

14. ŽIVOT U SVEMIRU .................................................. 201
15. Postanak života na Zemlji ......................................... 208
16. Potraga za životom u Sunčevom sustavu ........ 224
17. POTRAGA ZA ŽIVOTOM U MLIJEČNOJ STAZI ............ 246
KODA POTRAGA ZA NAMA SAMIMA U
SVEMIRU.................................................................. 262

POJMOVNIK ................................................................. 267

KAZALO ...................................................................... 287
 Z AHV ALE

Dugujemo zahvalu Robertu Laptonu na tome što je čitao pa

iznova čitao rukopis, kako bismo bili sigurni da smo mislili
ono što smo rekli, odnosno da smo rekli ono što smo mislili.
Njegova dvostruka stručnost, u astrofizici i engleskom jeziku,
omogućila je da naša knjiga dosegne razinu koja bi joj inače
bila nedostupna. Također smo zahvalni Seanu Carrollu s
Instituta Fermi u Chicagu, Tobiasu Owenu s Havajskog
sveučilišta, Stevenu Soteru iz Američkog prirodoslovnog
muzeja, Larryju Squireu sa sveučilišnog kampusa San Diego,
Michaelu Straussu s Princentonskog sveučilišta i producentu
kuće PBS NOVA Tomu Levensonu na dragocjenim
primjedbama koje su značajno poboljšale knjigu.
Na povjerenju koje je od početka imala u projekt zahvalni
smo Betsy Lerner iz agencije Gernert, koja naš rukopisu nije
vidjela samo kao knjigu već i kao izraz dubokog zanimanja za
svemir, što zavređuje najširu moguću publiku s kojom bi se
ova ljubav podijelila.
Glavnina drugog dijela, kao i pojedini dijelovi prvog i trećeg
dijela izvorno su se pojavili kao ogledi jednoga od nas (NDT-a)
u časopisu Natural History. Na ovome smo zahvalni Peteru
Brownu, glavnom uredniku časopisa, koji već dugo herojski
pazi kao literarni pas čuvar nad spisateljskim naporima NDT-a
Autori su vrlo zahvalni i na podršci koji su dobili od Fondacije
Sloan u pisanju i pripremi ove knjige. Oduvijek smo se divili
njihovoj spremnosti da podrže projekte poput ovoga.

Neil deGrasse Tyson, New York City

Donald Goldsmith, Berkeley,
Kalifornija
Lipanj 2004.
 R AZMIŠLJ ANJ A O POSTANKU
ZNANOSTI I ZNANOSTI O POSTANKU

S tasala je nova sinteza znanstvenog znanja i počela rađati

plodovima. Posljednjih godina, odgovori na pitanja o
našem kozmičkom porijeklu počeli su se pojavljivati ne
više samo na području astrofizike. Radeći pod kišobranom no-
vih disciplina kao što su astrokemija, astrobiologija i astrofizika
čestica, astrofizičari su shvatili da se mogu vrlo okoristiti
suradnjom s ovim srodnim područjima. Oslanjanje na
interdisciplinarni pristup pri pokušajima da se pruži odgovor
na pitanja “Odakle potječemo?” omogućilo je istraživačima
ranije nezamislivu širinu i dubinu uvida u djelovanje svemira.
U knjizi Postanci: milijarde godina evolucije svemira upozna-
jemo čitatelja s ovom novom sintezom znanja koje nam pruža
priliku da proniknemo ne samo u postanak svemira nego i u
postanak najvećih struktura koje je stvorila materija, postanak
zvijezda koje osvjetljavaju svemir, postanak planeta koji su naj-
vjerojatnija staništa života, kao i postanak samog života na jed-
nom ili više planeta.
Ljude ne prestaje očaravati pitanje porijekla, i to iz više ra-
zloga, kako logičkih tako i emotivnih. Teško možemo dokučiti
bit bilo čega ako ne znamo odakle potječe. A od svih priča koje
imamo priliku čuti, one koje se odnose na naše porijeklo
nailaze na najdublji odjek u nama.
 Zaokupljenost sobom, koja nam je usađena evolucijom i
iskustvima na Zemlji, prirodno nas je dovela do toga da
budemo usredotočeni na lokalna zbivanja i pojave u stvaranju
glavnine priča o porijeklu. No, sa svakim korakom u
obogaćivanju znanja
o svemiru stalno smo iznova otkrivali da živimo na
svemirskom zrncu prašine koje kruži oko osrednje zvijezde na
rubovima jedne obične galaktike, među stotinama milijarda
drugih galaktika. Ove vijesti o našoj svemirskoj beznačajnosti
aktivirale su snažne obrambene mehanizme u ljudskoj psihi.
Mnogi od nas i nesvjesno nalikuju na onog junaka crtanih
filmova koji pogleda zvjezdano nebo i kaže prijatelju: “Kad
vidim sve ove zvijezde, shvatim koliko smo beznačajni.”
Tijekom cijele povijesti, razne kulture stvarale su mitove o
postanku koji objašnjavaju naš nastanak kao rezultat djelovanja
svemirskih sila što oblikuju našu sudbinu. Ove priče pomogle
su nam da ublažimo osjećaje beznačajnosti. Iako priče o po-
stanku obično počinju najširom slikom, vrlo brzo se spuštaju
na Zemlju, sažimajući nastanak svemira, svih kontinenata i
života na Zemlji, da bi prešle na opširno objašnjavanje mnoštva
pojedinosti iz ljudske povijesti i ljudske sukobe, kao da se mi
na neki način nalazimo u samom središtu postanka.
Gotovo svi raznovrsni odgovori na pitanje o postanku pri-
hvaćaju kao temeljnu pretpostavku da se svemir ponaša u su-
glasju s općim pravilima koja se otkrivaju, barem u načelu, ako
pažljivo ispitamo svijet koji nas okružuje. Antički filozofi uzdi-
gli su ovu pretpostavku do zavidnih visina, tvrdeći da mi,
ljudi, imamo sposobnost pronicanja u to kako priroda djeluje,
kao i u stvarnost koja postoji ispod onoga što opažamo: u
temeljne istine koje upravljaju svime ostalim. Sasvim
razumljivo, oni su smatrali da će otkrivanje ovih istina biti
teško. Prije dvije tisuće tri stotine godina, u svom
najznamenitijem razmatranju našeg neznanja, grčki filozof
Platon usporedio je ljude koji streme znanju sa zatočenicima
okovanim lancima u špilji, koji nisu u stanju vidjeti predmete
iza sebe, te tako do točnog opisa stvarnosti moraju doći samo
promatranjem sjena koje ti objekti bacaju.
Ovom slikom Platon je ne samo iskazao bit čovjekovih napo-
ra da razumije svemir nego je i naglasio da prirodno težimo
prema vjerovanju u to da tajanstveni, teško dokučivi entiteti
upravljaju svemirom, raspolažući znanjem koje je nama, u
najboljem slučaju, dostupno samo djelomično i nakratko. Od
Platona do Bude, od Mojsija do Muhameda, od
pretpostavljenog tvorca svijeta do modernih filmova o
“matrici”, ljudi su u svim kulturama dolazili do zaključka da
neke više sile, obdarene razumijevanjem jaza između
stvarnosti i površnog privida, upravljaju svemirom.
Prije pola tisućljeća počelo je izranjati novo razumijevanje
prirode. Ovo viđenje, koje danas nazivamo znanošću, niklo je
iz spoja novih tehnologija i otkrića koja su one omogućile.
Širenje tiskanih knjiga Europom, udruženo s istovremenim
poboljšanjem prijevoza kopnom i vodom, omogućilo je ljudima
da komuniciraju brže i djelotvornije, tako da su sada mogli
doznati što drugi imaju reći i na to reagirati znatno brže nego u
prošlosti. Tijekom šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća ovo je
dove
lo do znatno življe razmjene zamisli, odnosno do novog načina
stjecanja znanja, utemeljenog na načelu da se najbolji načini
razumijevanja svemira temelje na pažljivim promatranjima,
kao i na kasnijim nastojanjima da se otkriju šira i temeljnija
načela koja pružaju objašnjenja za rezultate tih promatranja.
Još je nešto utjecalo na rođenje znanosti. Znanost se temelji
na sustavnoj skeptičnosti, odnosno na neprekidnom, metodič-
nom dovođenju svega u sumnju. Rijetki među nama dovode u
sumnju vlastite zaključke, te je zato znanost stekla svoj
skeptički pristup tako što je favorizirala one koji dovode u
sumnju tuđe zaključke. Ovaj pristup s pravom bi se mogao
nazvati neprirodnim; ne toliko zato što potiče nepovjerenje u
tuđe razmišljanje nego zato što znanost nadahnjuje i nagrađuje
one koji mogu pokazati da su zaključci nekog drugog
znanstvenika nesumnjivo pogrešni. Znanstvenici koji
ispravljaju pogreške kolega ili navode valjane razloge koji
dovode u sumnju njihove zaključke nalikuju na učitelja zena
koji pljuskom kažnjava učenika zato što je zastranio s dobrog
puta, s tom razlikom što se znanstvenici međusobno ispravljaju
kao ravnopravni, a ne kao učitelji i učenici. Nagrađujući
znanstvenika koji uoči pogrešku kod kolege - što je za ljudsku
prirodu znatno lakše nego uočiti vlastitu pogrešku
- znanstvenici kao skupina ugradili su u svoju djelatnost
sustav samoispravljanja. Kolektivno su izgradili dosad
najdjelotvornije sredstvo za analiziranje prirode upravo time
što su nastojali oslabiti teorije svojih kolega čak i kada su vrlo
uvažavali njihova iskrena nastojanja da obogate ljudsko znanje.
Znanost je tako postala kolektivna potraga, ali nikada nije bila,
niti je trebala biti, društvo u kojem članovi jedan drugome
izražavaju međusobno divljenje.
Kao i sve ostalo u napretku čovječanstva, znanost također
djeluje bolje u teoriji nego u praksi. Ne dovode svi znanstvenici
u sumnju rezultate svojih kolega onako rigorozno kao što bi
trebalo. Potreba da se ostavi dojam na znanstvenike koji se
nalaze na važnim mjestima, i koji su ponekad pod djelovanjem
čimbenika izvan njihovog svjesnog znanja, može loše utjecati
na mehanizam samoispravljanja znanosti. Na duge staze,
međutim, pogreške ne mogu prevagnuti zato što će ih uočiti
drugi znanstvenici i pridonijeti vlastitoj karijeri time što će
ukazati na njih. Oni zaključci koji prežive napade drugih
znanstvenika konačno će dostići status znanstvenih “zakona” i
bit će prihvaćeni kao valjani opisi stvarnosti, iako je
znanstvenicima jasno da će se za svaki zakon jednoga dana
možda ustanoviti daje samo dio neke šire i dublje istine.
No, znanstvenici ne provode cijelo vrijeme u nastojanjima da
ukažu na pogreške kolega. Uglavnom se bave provjeravanjem
još nedokazanih hipoteza, koristeći pritom nešto bolje proma-
tračke rezultate od ranijih. Svaki tren, međutim, pojavljuju se
novi elementi u nekoj važnoj teoriji ili (češće u doba velikog
tehnološkog napretka) čitava nova klasa promatračkih
rezultata trasira put prema novom skupu hipoteza koje
objašnjavaju te rezultate. Do najvećih trenutaka u povijesti
znanosti dolazi - i uvijek će dolaziti - kada neko novo
objašnjenje, možda u sudjelovanju s novim promatračkim
rezultatima, izazove seizmički potres u dotadašnjem viđenju
načina na koji priroda djeluje. Znanstveni napredak ovisi o
pojedincima iz oba tabora: onih koji sakupljaju bolje podatke i
na temelju njih oprezno zaključuju; i onih koji mnogo riskiraju
- ali i mogu mnogo dobiti uspiju li- dovodeći u pitanje široko
prihvaćene zaključke.
Skeptično srce znanosti ne čini je osobito privlačnom ljud-
skim srcima i umovima kojima se ne sviđaju neprekidne
proturječnosti što u njoj vladaju, pa zaklon od njih traže u
sigurnosti prividno vječnih istina. Da je znanstveni pristup bio
samo jedan u nizu tumačenja svemira, on nikada ne bi bio
uspješan; uspješ- nost znanosti počiva na činjenici da ona -
funkcionira! Ako se ukrcate na zrakoplov sagrađen po
načelima znanosti - načelima koja su proživjela mnogobrojna
nastojanja da budu opovrgnuta
- imate znatno bolje izglede da stignete na odredište nego ako
biste putovali zrakoplovom sagrađenim po pravilima vedske
astrologije.
U razmjerno novijoj povijesti, ljudi suočeni s uspjehom zna-
nosti u tumačenju prirodnih pojava reagirali su na jedan od če-
tiri sljedeća načina. Prvo, manjina je prihvatila znanstvenu me-
todu kao najbolju nadu za razumijevanje prirode i nije tražila
nikakve dodatne načine. Drugo, znatno veći broj ljudi zanema-
rivao je znanost, ocijenivši je kao nezanimljivu, mračnu ili pro-
tivnu ljudskom duhu. (Oni koji nezasitno gledaju televiziju, ni-
kad se ne zapitavši kako se to pojavljuju zvuk i slika pred
njima, podsjećaju nas na činjenicu da riječi “magija” i “stroj”
(mašina, op. prev.) imaju zajedničke etimološke korijene.)
Treće, također manjina, svjesna da znanost ugrožava
vjerovanja do kojih oni drže, aktivno se trudi opovrgnuti
znanstvene rezultate koji im smetaju ili ih ljute. To, međutim,
čine sasvim izvan okvira znanstvenog skepticizma, kao što se
lako možete uvjeriti ako upitate nekog od njih: “Koji bi vas
dokazi uvjerili da niste u pravu?” Ovi protivnici znanosti još
osjećaju šok koji je John Don opisao u pjesmi “Anatomija
svijeta: prva godišnjica”, napisanoj 1661. kada su se počeli
javljati prvi plodovi suvremene znanosti:

Nova filozofija sve sa sumnjom mete,

element vatra štavljenje u stranu.
Sunce daleko, ni Zemlje više nema,
Tko zna što se tu još duši sprema.
Ne usteže se nitko reći: nebeski je svod
More po kom plovi taj zemaljski brod, a tu
je još mnogih novih; a ovaj naš, kažu
Razmrvio se sve do svojih atoma,
Sad u komadima, bez kuće i doma.

Četvrto, veliki broj ljudi prihvaća znanstveno viđenje prirode,

ali se ne odriče vjerovanja u to da postoje natprirodni entiteti,
nedostupni našem shvaćanju, koji upravljaju svemirom. Baruch
Spinoza, filozof koji je izgradio najpostojaniji most između pri-
rodnog i natprirodnog, odbijao je svako razlikovanje prirode i
Boga, smatrajući da je svijet istodobno i priroda i Bog. Pristalice
konvencionalnijih religija, koji obično drže do ovog razlikova-
nja, često pomiruju prirodno i natprirodno tako što mentalno
razdvajaju područja u kojima prirodno i natprirodno djeluje.
Bez obzira na to kojem od ovih tabora pripadate, nema sum-
nje da su ovo vrlo povoljna vremena da se dozna što je novo u
svemiru. Otisnimo se zato u pustolovnu potragu za našim sve-
mirskim porijeklom poput detektiva koji izvode zaključke o
zločinu na temelju ostavljenih tragova. Pozivamo vas u ovu
potragu za svemirskim postancima - i načinima da se oni
protumače - kako bismo zajedno možda došli do istine o tome
kako se dio svemira pretvorio u nas.
Dizanje zastora
 N AJVEĆ A I K AD ISPRIČ AN A P RI Č A

Kad je jednom uspješno pokrenut, svijet je uporno u gibanju

već dugi niz godina. Iz tog početka sve je proizašlo.
— Lukrecije

P rije nekih četrnaest milijarda godina, na početku

vremena, sveukupni prostor, materija i energija
poznatog svijeta bili su zbijeni u obujam veličine glavice
pribadače. Svemir je tada bio toliko topao da su sve osnovne
sile prirode, koje zajedno opisuju svijet, bile stopljene u jednu
jedinstvenu silu. Kad je svemir bio star samo 10-43 sekunde, a
temperatura mu bila 1030 stupnjeva - prije toga nijedna naša
teorija o materiji i prostoru nema smisla - crne jame su
spontano nastajale, nestajale, pa ponovo nastajale iz energija
sadržanih u jedinstvenom polju sile. U tim konačnim uvjetima,
kojima se bavi spekulativna fizika, struktura prostora i
vremena bila je izrazito zakrivljena, dok je klokotala unutar
spužvasto-pjenastog ustroja. Tijekom tog razdoblja, nisu se
mogle razlikovati pojave koje opisuje Einsteinova opća teorija
relativnosti (suvremena teorija gravitacije) od onih koje opisuje
kvantna mehanika (opis materije u najmanjim veličinama).
Kako se svemir širio i hladio, gravitacija se odvojila od
ostalih sila. Ubrzo zatim, razdvojile su se jedna od druge jaka
nuklearna sila i elektroslaba sila, a taj je događaj pratilo
ogromno oslobađanje uskladištene energije. Ovo oslobađanje
dovelo je do brzog povećanja veličine svemira, za faktor 1050.
Brzo širenje, poznato kao “razdoblje inflacije”, raspršilo je i
ujednačilo materiju i energiju tako da su varijacije gustoće u
raznim dijelovima postale manje od jednog stotisućitog dijela.
Od ove točke možemo nastaviti dalje, oslanjajući se na fiziku
potvrđenu u laboratorijskim proučavanjima. Svemir je bio do-
voljno vruć da fotoni spontano pretvaraju svoju energiju u
parove čestica materije i antimaterije, koje su se odmah nakon
nastajanja međusobno poništavale (anihilirale), vraćajući se
energetski oblik fotona. Zbog nepoznatih nam još razloga, pod
djelovanjem sile koja je razdvajala čestice od antičestica
narušena je u jednom trenutku simetrija između materije i
antimaterije, što je dovelo do neznatnog pretička materije nad
antimaterijom. Iako neznatna, ova asimetričnost imala je
ključnu važnost za kasniji razvoj svemira: na svakih milijardu
čestica antimaterije nastajala je milijarda plus jedna čestica
materije.
Kako se svemir dalje hladio, elektroslaba sila rastočila se u
elektromagnetnu silu i slabu nuklearnu silu, čime je bio upot-
punjen današnji skup četiri zasebne sile prirode. Kako je ener-
gija fotonske kupke i dalje opadala, iz raspoloživih fotona se
više nisu mogli stvarati parovi čestica i antičestica. Svi preostali
parovi čestica materije i antimaterije brzo su se međusobno
poništili, tako da je u svemiru preostala samo po jedna čestica
materije na svakih milijardu fotona - dok antimaterije uopće
nije bilo. Da nije došlo do ove asimetričnosti između materije i
antimaterije, šireći svemir zauvijek bi se sastojao jedino od
svjetlosti. U njemu ne bi bilo ničeg drugog, čak ni astrofizičara.
Tijekom razdoblja od približno tri minute, dobili smo materiju
u obliku protona i neutrona, od kojih su se mnogi povezali,
postajući najjednostavnije atomske jezgre. U međuvremenu,
slobodni elektroni raspršivali su fotone, tvoreći neprozirnu
juhu materije i energije.
Kada je temperatura svemira pala na nekoliko tisuća kelvina
- što je nešto više od temperature visoke peći - gibanje
slobodnih elektrona dovoljno se usporilo da ih jezgre privuku
iz juhe i tako sagrade atome vodika, helija i litija, tri najlakša
elementa. Svemir je tada postao proziran (prvi put) za vidljivu
svjetlost, a ti slobodni prafotoni vidljivi su danas kao
svemirska mikrovalna pozadina. Tijekom svoje prve milijarde
godina svemir se nastavio širiti i hladiti, a materija se pod
djelovanjem gravitacije okupljala u masivna zborišta koja
nazivamo galaktike. Samo u granicama svemira koji možemo
vidjeti, nastalo je stotinu milijarda galaktika, od kojih svaka
sadrži na stotine milijarda zvijezda u čijim se jezgrama
odigrava termonuklearna fuzija. U unutrašnjosti ovih zvijezda,
s masom približno deset puta većom od Sunčeve, postojali su
dovoljno visoki tlakovi i temperature Sa procesom
nukleosinteze nastanu elementi težih od vodika, računajući tu i
one od kojih su izgrađeni planeti i život na njima. Ti elementi
bili bi za nas beskorisni da su ostali u unutrašnjosti zvijezda.
Ali zvijezde velike mase završavaju svoj životni vijek u
eksplozijama, rasipajući galaktikom svoju kemijski bogatu
unutrašnjost.
Poslije 7 ili 8 milijarda godina ovakvog rasipanja nastala je i
jedna neuočljiva zvijezda (Sunce) u jednom ni po čemu naroči-
tom području (Orionov krak) jedne ni po čemu posebne galak-
tike (Mliječne staze) u ni po čemu posebnom dijelu svemira (na
rubovima superjata u zviježđu Djevica). Oblak plina iz kojeg se
Sunce oblikovalo sadržavao je dovoljan pretičak težih
elemenata da iznjedri i nekoliko planeta, na tisuće asteroida i
na milijarde kometa. Tijekom nastajanja zvjezdanog sustava,
materija se kondenzirala i skupljala u veće grude na nekim
mjestima u roditeljskom oblaku plina koji se vrtložio oko
Sunca. Od tih su gruda nastali planeti. Tijekom stotina milijuna
godina neprekidni su udari vrlo brzih kometa i drugih
ostataka oblaka održavali površine planeta u tekućem stanju,
onemogućujući nastanak složenih molekula na njima. No kako
je u Sunčevom sustavu ostajalo sve manje nesakupljenog
interplanetnog materijala, površine planeta počele su se hladiti.
Planet koji zovemo Zemljom stvoren je na stazi toliko udaljenoj
od Sunca da atmosfera Zemlje može održavati oceane u
tekućem stanju. Da je Zemlja nastala bliže Suncu, oceani bi
isparili. Da je stvorena na većoj udaljenosti od zvijezde, oceani
bi se zaledili. U oba slučaja, život kakav mi poznajemo ne bi se
razvio.
U kemijski bogatim tekućim oceanima, pod djelovanjem ne-
kog kemizma koji nam nije poznat, nastale su jednostavne ana-
erobne bakterije koje su nehotice pretvorile Zemljinu
atmosferu punu ugljičnog dioksida u atmosferu koja je
sadržala dovoljno kisika da dođe do pojave aerobnih
organizama koji su se počeli razvijati, postupno postajući
prevladavajući život u oceanima i na kopnu. Ti isti atomi
kisika, koji se obično javljaju u parovima (02), mogu se također
povezivati u trojke (03) u višim dijelovima atmosfere. Ovako
povezan, kisik zaštitio je površinu Zemlje od glavnine
ultraljubičastih fotona sa Sunca, koji vrlo nepovoljno djeluju na
molekule.
Izuzetna raznovrsnost života na Zemlji, kao i (može se pret-
postaviti) drugdje u svemiru, temelji se na obilju ugljika u sve-
miru, a ugljik je kemijska okosnica bezbrojnih molekula (i jed-
nostavnih i složenih); postoji više vrsta molekula zasnovanih
na ugljiku nego svih drugih molekula zajedno. Ali život je
krhak. Zemlja se sudara s velikim tijelima, zaostalim iz
razdoblja nastanka Sunčevog sustava; takvi sudari
svojevremeno su bili uobičajena pojava, još uvijek izazivaju
prave katastrofe u Zemljinim ekosustavima. Prije samo 65
milijuna godina (što je manje od 2 posto Zemljine starosti)
asteroid mase deset bilijuna tona udario je u područje koje je
danas poznato kao poluotok Yucatan, zbri- savši preko 70
posto kopnene flore i faune našeg planeta, uključujući i sve
dinosauruse, glavne kopnene životinje iz te epohe. Ova
ekološka tragedija pružila je priliku da mali preživjeli sisavci
zauzmu upravo ispražnjene niše. Iz grane tih sisavaca, koja se
razvila u životinje s velikim mozgovima i koje nazivamo
primati, izdvojio se rod i vrsta - Homo sapiens - s takvom
inteligencijom koja njenim pripadnicima omogućila osmisliti
metode i oruđa znanosti; utemeljiti astrofiziku; dokučiti
nastanak i razvoj svemira.
Da, svemir je imao početak. Da, svemir se i dalje razvija. I da,
može se pratiti porijeklo svakog atoma naših tijela do Velikog
praska, odnosno do termonuklearne peći u unutrašnjosti ma-
sivnih zvijezda. Mi nismo slučajno u svemiru, mi smo dio
njega. Rođeni smo iz njega. Moglo bi se čak reći da preko nas,
ovdje u ovom zabitom kutku, svemir osmišljava samoga sebe.
A tek smo na početku toga puta.
Postanak svemira
 U POČETKU

U početku bijaše fizika. “Fizika” opisuje kako se materija,

energija, prostor i vrijeme ponašaju i u kakva međudjelovanja
stupaju. Igra ovih likova u našoj svemirskoj drami stoji u
temelju svih bioloških i kemijskih pojava. Sve što je od temeljne
važnosti i što je blisko nama Zemljanima počinje zakonima
fizike i temelji se na njima. Kada primijenimo te zakone na
astronomska zbivanja, tada imamo posla s fizikom u velikim
razmjerima koju nazivamo astrofizika.
Na gotovo svakom području znanstvenog istraživanja, ali
osobito u fizici, do novih otkrića dolazi se na konačnim gra-
nicama naših sposobnosti mjerenja događaja i situacija. U
ekstremnim uvjetima materije, kao što je okolina crnih jama,
gravitacija snažno savija kontinuum prostorvremena. U ek-
stremnim uvjetima energije, termonuklearna fuzija održava
samu sebe na temperaturi od 15 milijuna stupnjeva u jezgrama
zvijezda. A krajnje nezamislive uvjete srećemo u nepojmljivo
toploj i gustoj sredini koja je postojala u prvim trenucima sve-
mira. Da bi se razumjelo što se zbiva na svim ovim mjestima
bili su neophodni zakoni fizike koji su otkriveni poslije 1900.
godine, tijekom razdoblja koje fizičari sada nazivaju suvreme-
no doba, za razliku od klasičnog doba u kojeg spada cjeloku-
pna prethodna klasična fizika.
Jedno od glavnih svojstava klasične fizike je da događaji, za-
koni i predviđanja imaju smisla, da izgledaju logično. Svi su
oni otkriveni i provjereni u običnim laboratorijima smještenim
u običnim zgradama. Zakoni gravitacije i zakoni gibanja,
elektriciteta i magnetizma, kao i oni o prirodi i ponašanju
toplinske energije i dalje se predaju na satovima srednjoškolske
fizike. Ova otkrića o svijetu prirode pokrenula su industrijsku
revoluciju koja je preobrazila kulturu i društvo na načine
nezamislive prošlim generacijama; također su zadržala
središnju ulogu u tumačenju onoga što se događa i zašto se
događa u svijetu svakodnevnog iskustva.
Za razliku od toga, u suvremenoj fizici kao da ništa nema
smisla zato što se sve zbiva na područjima koja se nalaze dale-
ko izvan onih dostupnih ljudskim osjetima. To i nije tako loše.
Možemo sretno zaključiti da su naši svakodnevni životi pošte-
đeni krajnje fizike. Jednog normalnog jutra vi ustajete iz poste-
lje, odlazite u kupaonicu, ručate, pa krećete na posao. Na kraju
dana, vaši ukućani očekuju da ne izgledate drukčije nego onda
kada ste pošli, odnosno da se vratite kući u jednom komadu.
Ali zamislite da stižete u ured, ulazite u pregrijanu dvoranu za
sastanke u 10:00 i odjednom gubite sve elektrone - ili, još gore,
atomi vašeg tijela razlijeću se na sve strane. To bi baš bilo loše.
Ili zamislite da sjedite u uredu i pokušavate raditi uz stolnu
svjetiljku od 75 vata, kad netko uključi rasvjetu od 500 kilovata
na stropu, što dovodi do toga da vaše tijelo počinje letjeti po
prostoriji, odbijajući se o zidove, sve dok ne proleti kroz
prozor. Ili, recimo, odete poslije posla na natjecanje u sumo
hrvanju, gdje s nevjeri- com gledate kako se dva gotovo
okrugla borca sudaraju, nestaju, a zatim spontano postaju dvije
zrake svjetlosti koje napuštaju dvoranu u suprotnim
smjerovima. Ili na povratku kući pođete nekim putem kojim
inače ne idete, a kad se nađete u blizini neke mračne zgrade
ona vas usisa u sebe, počevši od stopala, istežući vam tijelo od
nožnih prstiju do tjemena, dok vas sabija po širini kako bi vas
provukla kroz jamu iz koje vam nema povratka.
 Da se ovakvi događaji odigravaju u našem svakodnevnom
životu, suvremena fizika izgledala bi nam znatno manje čudna;
naše poznavanje temelja teorije relativnosti i kvantne mehanike
prirodno bi proizlazilo iz životnoga iskustva i sve bi to imalo
smisla; a naši ukućani vjerojatno nas uopće ne bi ni puštali da
idemo na posao. Ali u prvim minutama svemira ovakve stvari
neprekidno su se zbivale. Da bismo ih predočili sebi i razumje-
li, nema nam druge već utemeljiti novu vrstu zdravoga
razuma, drukčiju intuiciju o tome kako se materija ponaša i
kako fizički zakoni opisuju njezino ponašanje pri ekstremnim
temperaturama, gustoći i tlaku.
Moramo zakoračiti u svijet jednadžbe E = mc2.
Albert Einstein objavio je prvu verziju ove slavne jednadžbe
1905. godine, iste one kada se u uvaženom njemačkom
časopisu za fiziku Annalen der Physik pojavio njegov kapitalan
rad pod naslovom “Zur Elektrodynamik der bewegter
Korper”. U prijevodu ovaj naslov glasi “O elektrodinamici
tijela u gibanju”, ali je znatno poznatiji kao Einsteinova
specijalna teorija relativnosti koja je uvela novi pogled na
prirodu i to tako da je zauvijek promijenila naše predodžbe o
prostoru i vremenu. Einsteinu je tada bilo samo dvadeset šest
godina i radio je kao službenik Švicarskog patentnog zavoda u
Bernu. Nešto kasnije iste godine Einstein je prvi put naveo
gornju slavnu jednadžbu u sasvim kratkom radu (dvije i pol
stranice) objavljenom u istom glasilu: “Ist die Tragheit eines
Korpers von seinem Energieinhalt abhangig?” (“Ovisi li
inercija tijela o njegovom energetskom sadržaju?”) Da bismo
vas poštedjeli truda potrage za izvornim tekstom, odnosno
izvođenja eksperimenta kojim biste provjerili Einsteinovu
teoriju, reći ćemo vam da je odgovor na pitanje postavljeno u
naslovu potvrdan. Da, ovisi. Evo Einsteinovih riječi:
Ako tijelo emitira energiju E u obliku zračenja, masa mu se smanjuje
za E/c2... Masa nekog tijela je mjera njegovog energetskog
sadržaja; ako se energija mijenja za iznos E, masa se mijenja za isti
 iznos.

Kao putokaz u ispravnost ovog iskaza, Einstein dodaje:

Nije nemoguće da se kod tijela čiji je energetski sadržaj u visokoj
mjeri promjenjiv (soli radija, na primjer) ova teorija može uspješno
provjeriti.

Evo, sad imate algebarski naputak za sve prilike kada želite

pretvarati materiju u energiju ili energiju u materiju. E = mc2 -
energija sadržana u nekoj masi jednaka je umnošku te mase i
kvadrata brzine svjetlosti - pruža nam izuzetno snažni
računsko oruđe koje nam proširuje sposobnost spoznaje i
razumijevanja svemira od toga kakav je sada pa sve do
infinitezimalnih djelića sekunde nakon rođenja našeg svijeta.
Ovom jednadžbom možete ustanoviti koliko energije neka
zvijezda može proizvesti ili koliko možete dobiti pretvaranjem
novčića koje imate u džepu u korisne oblike energije.
Najpoznatiji oblik energije - koji blista svuda oko nas, prem-
da ga uglavnom ne prepoznajemo niti znamo za njega - je fo-
ton, nedjeljiva čestica vidljive svjetlosti ili bilo kojeg drugog
oblika elektromagnetnoga zračenja. Mi svi živimo pod
neprekidnim pljuskom fotona: sa Sunca, Mjeseca i zvijezda; iz
vaše pećnice, lustera i noćne svjetiljke; iz stotina radio i
televizijskih stanica; iz bezbroj mobilnih telefona i radarskih
odašiljača. Zašto onda ne vidimo svakodnevno pretvaranje
energije u materiju ili materije u energiju? Energija običnih
fotona daleko je ispod mase čak i najmanje masivnih
subatomskih čestica, tako da ne može biti pretvorena prema
jednadžbi E = mc2. Budući da fotoni sadrže premalo energije da
bi postali bilo što drugo, oni vode jednostavne, rekli bismo
neuzbudljive živote.
Čeznete li za malo akcije s E = mc2? Dajte se u potragu za fo-
tonima gama zračenja koji nipošto ne oskudijevaju u energiji
- imaju je barem 200.000 puta više nego vidljivi fotoni. No od
njih ćete se ubrzo razboljeti i umrijeti od raka, ali prije no što se
to dogodi ukazat će vam se prilika da vidite parove elektrona,
jedan napravljen od materije, a drugi od antimaterije, kako se
pojavljuju tamo gdje su prethodno bili fotoni. Moći ćete
također vidjeti kako se sudaraju parovi elektrona materije i
antimaterije, međusobno se poništavajući i opet stvarajući
fotone gama zračenja. Podignite energiju fotona još 2000 puta i
sada imate gama zračenje dovoljne energije da, po jednadžbi E
= me2, stvore čestice kao što su neutroni, protoni i njihovi
antimaterijski parnjaci, s masom koja je gotovo 2000 puta veća
od mase elektrona. Visokoenergetski fotoni ne nalaze se na
svakom mjestu, ali ih ima u mnogim svemirskim topionicama.
Za gama zračenje gotovo bilo koja sredina toplija od nekoliko
milijarda stupnjeva sasvim je odgovarajuća.
Ogroman je kozmološki značaj čestica i energetskih paketa
koji se pretvaraju jedni u druge. Trenutno, temperatura našeg
svemira koji se širi, ustanovljena mjerenjem mikrovalnih foto-
na koji ispunjavaju svekoliki prostor, iznosi samo 2,73 kelvina.
(Na Kelvinovoj ljestvici sve temperature imaju pozitivnu
vrijednost; čestice imaju najmanju moguću energiju na 0
kelvina; sobna temperatura iznosi 295 kelvina, dok voda vrije
na 373 kelvina.) Poput fotona vidljive svjetlosti, mikrovalni
fotoni prehlad- ni su da bi se smjeli nadati pretvaranju u čestice
po jednadžbi E = mc2. Drugim riječima, nijedna poznata čestica
nema tako malu masu da može nastati od oskudne energije
jednog mikrovalnog fotona. Isto vrijedi za fotone radiovalova,
infracrvene i vidljive svjetlost, kao i za ultraljubičasto i
rendgensko zračenje. Jednostavnije govoreći, za sva
pretvaranja čestica potrebno je gama zračenje. Jučer je,
međutim, svemir bio nešto manji i nešto topliji nego danas. A
prekjučer još manji i još topliji. Vratite satove još unatrag -
recimo za 13,7 milijarda godina - i naći ćete se u praiskonskoj
juhi, u razdoblju kada je temperatura svemira bila dovoljno
visoka da bude astrofizički zanimljiva. Svijet je, naime, tada bio
ispunjen gama zračenjem.
Razumijevanje ponašanja prostora, vremena, materije i ener-
gije od Velikog praska do danas jedan je od najvećih uspjeha
ljudske misli. Ako tragate za potpunim objašnjenjem događaja
u najranijim trenucima, kada je svemir bio manji i topliji nego
ikada poslije, morate otkriti način kako se četiri poznate sile
prirode - gravitacija, elektromagnetizam, jaka i slaba nuklearna
sila - međusobno odnose, kako se objedinjuju i postaju
jedinstvena meta-sila. Također, morate nekako i pomiriti dvije
trenutno neusklađene grane fizike: kvantnu mehaniku
(znanost o malom) i opću relativnost (znanost o velikom).
Potaknuti uspješnim povezivanjem kvantne mehanike i elek-
tromagnetizma sredinom dvadesetoga stoljeća, fizičari su pohi-
tali da spoje kvantnu mehaniku i opću relativnost u
jedinstvenu i usklađenu teoriju kvantne gravitacije. Iako su svi
dosadašnji pokušaji u ovom smislu zakazali, barem smo
ustanovili gdje se nalazi glavna prepreka: u “Planckovoj eri”.
Riječ je o svemirskoj eri koja je trajala do 10-43 sekunde (jedan
deset milijunti bilijunti bilijunti bilijunti dio sekunde) poslije
početka. Kako se informacije ne mogu kretati brže od svjetlosti,
a to je okruglo 3 x 108 metara u sekundi, neki hipotetski
promatrač smješten bilo gdje u svemiru za vrijeme Planckove
ere ne bi mogao vidjeti dalje od 3 x 10-35 metara (tri stotine
milijarditi bilijunti bilijunti dio metra). Njemački fizičar Max
Planck, po kojem su ovo nepojmljivo malo vrijeme i udaljenost
dobili naziv, došao je na zamisao o kvantiziranju energije 1900.
godine i danas se smatra utemeljiteljem kvantne mehanike.
Svakodnevni život nije, međutim, nimalo ugrožen svime
ovime. Sukob kvantne mehanike i gravitacije ne suočava
suvremeni svemir ni s kakvim poteškoćama. Astrofizičari
primjenjuju pravila i sredstva opće teorije relativnosti i
kvantne mehanike na potpuno različite klase problema. Ali u
početku, za vrijeme Planckove ere, veliko je bilo malo, tako da
je moralo postojati neko prisilno vjenčanje između dva
područja. Nažalost, i dalje nam je nepoznato na što su se
mladenci tom prigodom zavjetovali, odnosno nikakvi (poznati)
zakoni fizike sa sigurnošću ne opisuju kako se svemir ponašao
tijekom kratkog medenog mjeseca, prije no što je širenje
svemira prisililo vrlo veliko i vrlo malo da se trajno razdvoje.
Na kraju Planckove ere, gravitacija se oslobodila od ostalih,
još ujedinjenih sila prirode, stekavši nezavisan identitet koji
naše sadašnje teorije sasvim dobro opisuju. Kada je svemir pre-
šao starost od 10-35 sekundi, nastavio se i dalje širiti i hladiti, a
ostatak nekada ujedinjenih sila razdvojio se na elektroslabu
silu i jaku nuklearnu silu. Još kasnije, elektroslaba sila
rascijepila se na elektromagnetnu silu i slabu nuklearnu silu,
čime su konačno nastale četiri samostalne sile za koje danas
znamo - pri čemu slaba sila upravlja radioaktivnim raspadom,
jaka sila povezuje čestice u atomskoj jezgri, elektromagnetna
sila drži na okupu atome u molekulama, dok gravitacija drži
na okupu veće količine materije. U vrijeme kada je svemir
dostigao starost od jednog bilijuntog dijela sekunde, njegove
prestrukturirane sile, uz još nekoliko ključnih događaja, već su
odredile temeljna svojstva našeg svijeta, od kojih svako
zavređuje da se o njemu napiše posebna knjiga.
Kako je prolazio prvi bilijunti dio sekunde svemira, već je
došlo do međudjelovanja materije i energije. Neposredno prije,
za vrijeme i nakon što su se jaka i elektroslaba sila razdvojile,
svemir bijaše uskomešani ocean kvarkova, leptona i njihovih
antimaterijskih parnjaka, uz bozone koji su omogućavali ovim
česticama da stupaju u međudjelovanja. Nijedna od tih čestica,
barem koliko nam je poznato, ne može se podijeliti na manje i
osnovnije sastojke. Fotoni, uključujući i one koji stvaraju vid-
ljivu svjetlost, pripadaju obitelji bozona. U leptone, od kojih su
laicima najpoznatiji elektroni i (možda) neutrini; a najpoznatiji
kvarkovi su... e, nema najpoznatijih kvarkova zato što u
običnom životu uvijek imamo kvarkove vezane u česticama
kao što su protoni i neutroni. Svakoj vrsti kvarkova dodijeljen
je apstraktan naziv koji nema nikakav filološki, filozofski ili
pedagoški smisao. Nazivi su tu jedino zato da bismo kvarkove
razlikovali u govoru/ pisanju: “gore” i “dolje”, “čudan” i
“šarmantan”, “vrh” i “dno”.
 Usput budi rečeno, bozoni su nazvani po indijskom fizičaru
Satyendranathu Boseu. Riječ “lepton” potječe od grčkog leptos,
što znači “lak” ili “mali”. “Kvarkovi”, međutim, imaju
književno i znatno maštovitije porijeklo. Američki fizičar
Murray Gell- Mann, koji je 1964. predložio teoriju o postojanju
kvarkova i koji je u to vrijeme smatrao da obitelj kvarkova ima
samo tri člana, preuzeo je naziv za njih iz jednog tipično
složenog ulomka iz romana Jamesa Jojcea Finnegansovo bdijenje:
“Three quarks for Muster Mark!” Nazivi kvarkova imaju jednu
nesumnjivu vrlinu: svi su jednostavni. Ovom se vrlinom baš ne
mogu uvijek podičiti kemičari, biolozi i geolozi pri izboru
naziva u svojim područjima.
Kvarkovi su neobični. Za razliku od protona, čiji električni
naboj iznosi +1, i elektrona, čiji naboj iznosi -1, kvarkovi imaju
iznose naboja 1/3 ili 2/3, s pozitivnom ili negativnim pred-
znakom. Osim u najekstremnijim uvjetima, jedan kvark nikada
nećete zateći u obliku samostalnog entiteta; uvijek će se javljati
zajedno s još jednim ili s još dva kvarka. Štoviše, sila koja drži
na okupu dva ili više kvarka postaje snažnija što ih više
razdvajate - kao da su povezani nekom subnuklearnom
gumenom vrpcom. Ako ipak uspijete dovoljno razdvojiti
kvarkove, gumena vrpca među njima će pući. Energija
uskladištena u napetoj vrpci tada priziva E = mc2 i stvara nove
kvarkove na dva kraja te vas tako vraća na početak.
Tijekom ere kvarkova i leptona u prvom bilijuntom dijelu
sekunde svemira, njegova gustoća bila je tolika da se prosječni
razmak između nepovezanih kvarkova nije razlikovao od
razmaka između povezanih kvarkova. U tim uvjetima,
međusobna privrženost među obližnjim kvarkovima nije
mogla biti jednoznačno određena te su se oni slobodno kretali.
Do eksperimentalne potvrde ovog stanja materije, koje je
sasvim prikladno nazvano “kvarkovska juha”, došla je 2002.
godine jedna ekipa fizičara iz Nacionalnog laboratorija
Brookhaven na Long Islandu.
Kombinacija promatračkih rezultata i teorije navodi nas na
zaključak da je neka epizoda u vrlo ranom svemiru, možda pri-
likom nekog od dijeljenja sila na dvije podvrste, imala za po-
sljedicu nastanak važne asimetrije pri kojoj su čestice materije
postale brojnije od čestica antimaterije za otprilike jednu na mi-
lijardu - što se pokazalo kao dovoljna razlika da mi danas po-
stojimo. Ovo malo nepodudaranje teško da je uopće moglo biti
zapaženo usred neprekidnog stvaranja, anihiliranja i
ponovnog stvaranja kvarkova i antikvarkova, elektrona i
antielektrona (poznatijih kao pozitroni) i neutrina i
antineutrina. Tijekom te ere, maleni pretičak materije nad
antimaterijom imao je bezbroj prilika da nađe čestice s kojima
bi se poništio, kao što su to učinile i sve ostale čestice.
Ali takve prilike nisu još dugo potrajale. Kako se svemir
nastavio širiti i hladiti, temperatura mu je brzo pala ispod
bilijun kelvina. Od početka je protekao milijunti dio sekunde,
ali sad već “mlaki” svemir više nije imao dovoljnu ni
temperaturu ni gustoću da kuha kvarkove. Svi kvarkovi brzo
su se dočepali partnera za ples, stvorivši postojanu novu obitelj
teških čestica nazvanih hadroni (od grčke riječi hadros, što znači
“gust”). Udruživanje kvarkova u hadrone brzo je dovelo do
nastanka protona i neutrona, kao i drugih, manje poznatih
vrsta teških čestica koje se sve sastoje od neke kombinacije
kvarkova. Mala asimetrija između materije i antimaterije u juhi
kvarkova i leptona sada se prenijela na hadrone, što je imalo
izuzetne posljedice.
Kako se svemir hladio, količina raspoložive energije za spon-
tano stvaranje čestica postojano je opadala. U eri hadrona,
fotoni više nisu mogli računati na E= mc2 za pravljenje parova
kvarkova i antikvarkova: njihovo E više nije bilo dovoljno za
nastanak mc2 parova. Osim toga, fotoni koji su nastajali iz svih
preostalih anihilacija nastavili su gubiti energiju u procesu
širenja svemira, sve dok ona konačno nije pala ispod praga
neophodnog za stvaranje parova hadrona i antihadrona.
Svakih milijardu anihilacija ostavljalo je za sobom milijardu
fotona - dok je preživljavao samo jedan hadron, nijemi svjedok
maloga pretička materije nad antimaterijom u ranom svemiru.
Ti samotni hadroni, ta milijardinka energetske juhe, na kraju će
stvoriti sveukupnu materiju: iz njih će nastati galaktike,
zvijezde, planeti i ljudi.
Da nije bilo te neravnoteže od milijardu prema milijardu i je-
dan između materije i antimaterije, sveukupna masa u svemiru
(s izuzetkom tamne materije čiji je oblik i dalje nepoznat) poni-
štila bi se prije no što bi svemir navršio jednu sekundu postoja-
nja, ostavivši za sobom svijet u kojem bismo vidjeli (kada bi
nas bilo) fotone i ništa drugo - konačni scenarij po modelu
“Neka bude svjetlost”.
Ali sada je protekla prva sekunda.
Na temperaturi od milijardu kelvina svemir je i dalje vruć -
još može kuhati elektrone koji se, zajedno sa svojim
antimaterij- skim parnjacima pozitronima sad pojavljuju, a sad
nestaju. Ali kako se nastavlja širenje i hlađenje svemira, njihovi
dani (točnije, sekunde) bivaju odbrojani. Ono što se prethodno
dogodilo s hadronima sada se zbilo i s elektronima i
pozitronima: međusobno su se poništili, a samo je jedan na
milijardu preživio samoubilački pakt materije i antimaterije.
Ostali elektroni i pozitroni stradali su i preplavili svemir
pravim morem fotona.
Kada se okončala era međusobnog poništavanja elektrona i
pozitrona, u svemiru je na svaki proton dolazio po jedan elek-
tron. S nastavkom hlađenja, odnosno kako je temperatura pala
ispod 100 milijuna stupnjeva, protoni su se dijelom povezivali
s drugim protonima i neutronima, stvarajući atomske jezgre i
pripremajući teren za jedan budući svemir u kojem će 90 posto
ovih jezgri otpadati na vodik, a 10 posto na helij, uz tek male
dodatke u obliku jezgara deuterija, tricija i litija.
Protekle su dvije minute od početka.
Sljedećih 380.000 godina ništa se značajno nije dogodilo u
našoj juhi vodikovih i helijevih jezgri, elektrona i fotona.
Tijekom tih stotina milenija temperatura svemira bila je
dovoljno visoka da se elektroni slobodno kreću među
fotonima.
Kao što ćemo uskoro vidjeti u trećem poglavlju, ova sloboda
naglo se završila kada se temperatura svemira spustila ispod
3000 kelvina (što je približno polovica temperature na površini
Sunca). Tek tada su elektroni zauzeli mjesta na stazama oko
jezgri, stvarajući atome. Vjenčanjem elektrona i jezgri,
novonastali atomi našli su se usred fotona vidljive svjetlosti,
čime je završena priča o nastanku čestica i atoma u
praiskonskom svemiru.
Nastavak širenja svemira doveo je do novog slabljenja
energije fotona. Danas, u kojem god pravcu astrofizičari
pogledali, svuda nailaze na trag mikrovalnih fotona na
temperaturi od 2,73 kelvina, što je samo tisućiti dio vrijednost
temperature kojom su oni raspolagali u doba nastanka atoma.
Raspodjela ovog zračenja na nebu - ista količina energije stiže
iz svih pravaca - čuva sjećanje na raspodjelu materije u
svemiru neposredno prije no što su atomi stvoreni. Iz ove
raspodjele astrofizičari mogu steći mnoštvo podataka, među
kojima su starost i oblik svemira. Iako su atomi danas dio
svakodnevnog života svemira, Einsteinovu jednadžbu čeka još
puno posla - u akceleratorima, gdje se parovi čestica materije i
antimaterije rutinski stvaraju iz energetskih polja; u jezgri
Sunca, gdje 4,4 milijuna tona materije biva pretvoreno u
energiju svake sekunde; i u središtima svih drugih zvijezda.
E = mc2 nalazi primjenu i u blizini crnih jama, tik izvan njiho-
vog događajnog obzora, gdje mogu nastajati parovi čestica i
antičestica nauštrb silne gravitacijske energije crne jame.
Britanski kozmolog Stephen Hawking prvi je opisao ovu
pojavu 1975., pokazavši da cjelokupna masa crne jame može
polako ispariti pod djelovanjem ovog procesa. Drugim
riječima, crne jame nisu sasvim crne. Pojava je poznata kao
Hawkingovo zračenje i služi kao podsjetnik na stalnu
upotrebljivost Einsteinove najpoznatije jednadžbe.
Ali što se događalo prije sve ove svemirske strke. Što je bilo
prije početka?
 Astrofizičari ne znaju ništa o tome. Odnosno, naše najmašto-
vitije zamisli su ništa ili vrlo malo utemeljene na eksperimen-
talnoj znanosti. Ipak, ljudi skloni religijskom pogledu na svijet
tvrde, često uz prizvuk samouvjerenosti, da je nešto moralo
pokrenuti cijelu stvar: neka sila veća od svih ostalih, izvor iz
kojeg je sve proizašlo. Prapokretač. Za ove ljude to nešto je,
naravno, Bog, čija se priroda mijenja od vjernika do vjernika,
ali i koji je uvijek odgovoran za početak kotrljanja lopte.
Ali što ako je svemir oduvijek postojao, u stanju koje tek tre-
bamo odrediti - kao multiverzum, na primjer, u okviru kojega
je ono što mi nazivamo svemirom samo mjehurić u
zapjenušanom oceanu? Ili što ako je svemir, poput njegovih
čestica, odjednom iskočio ni iz čega što bismo mogli vidjeti?
Ovakvi odgovori obično ne zadovoljavaju nikoga. No, oni
nas podsjećaju na to da je učeno neznanje prirodno stanje uma
istraživačkih znanstvenika na stalno promjenjivoj granici zna-
nja. Ljudi koji su za sebe smatrali da ne znaju ništa nikada se
nisu dali u potragu za granicom - niti su na nju naletjeli - izme-
đu onoga što je poznato i što je nepoznato u svemiru. A tu po-
čiva očaravajuća dihotomija: “Svemir je oduvijek postojao” - ne
prihvaća se kao dobar odgovor na pitanje “Što je bilo prije po-
četka?” Ali za mnoge religiozne ljude “Bog je oduvijek
postojao” prihvaća se kao očit i sasvim zadovoljavajući
odgovor na pitanje “Što je bilo prije Boga?”
Kojem god taboru pripadali, kada se upustite u pokušaje da-
vanja odgovora na pitanje kako je sve počelo, obično se javlja
emocionalno uzbuđenje - kao da ćete postati sudionikom u
onome što je uslijedilo ili čak odgovorni za to. No, ono što
vrijedi za život, vrijedi i za svemir: znati odakle potječete nije
manje važno nego znati kamo idete.
 ANTIMATERIJA JE BITNA

Fizičari čestica pobijedili su u natjecanju za najneobičniji, ali i

najljupkiji žargon u okviru svoje discipline. Gdje još možete
naći neutralni vektorski bozon koji se razmjenjuje između
negativnog miona i mionskog neutrina? Ili gluonsku razmjenu
pri kojoj se spajaju čudni kvark i šarmantni kvark? Također,
gdje još možete sresti skvarkove, fotine i gravitine? Osim ovih
prividno bezbrojnih čestica neobičnih naziva, fizičari čestica
moraju se još nositi s paralelnim svemirom antičestica, zajedno
poznatim kao antimaterija. Iako se može učiniti da pripada
carstvu znanstvene fantastike, antimaterija je stvarna. Uz to,
kao što možete pretpostaviti, teži anihiliranju pri dodiru s
običnom materijom.
Svemir otkriva čudnu romansa između antičestica i čestica.
One mogu nastati zajedno iz čiste energije, kao što se mogu i
međusobno uništiti vraćanjem udružene mase u energiju.
Godine 1932. američki fizičar Carl David Anderson otkrio je
antielek- tron, pozitivno nabijenog antimaterijskog parnjaka
negativno nabijenog elektrona. Tijekom kasnijih godina,
fizičari čestica rutinski su pravili antičestice svih vrsta u
akceleratorima diljem svijeta, ali tek nedavno su uspjeli dobiti
cijeli atom sastavljen od antičestica. Počevši od 1996. godine,
međunarodna skupina znanstvenika predvođena VValterom
Oelertom s Istraživačkog instituta za nuklearnu fiziku u
Jiilichu, u Njemačkoj, pravi atome antivodika u kojima
antielektroni sretno kruže oko antiprotona. Ove prve
antiatome fizičari su napravili u divovskom akceleratoru pri
Europskom centru za nuklearna istraživanja (poznatijem po
 francuskom akronimu CERN) u Ženevi, gdje su ostvareni i
mnogi drugi značajni uspjesi u fizici čestica.
Fizičari koriste jednostavnu metodu stvaranja: naprave
mnoštvo antielektrona i antiprotona, izmiješaju ih pri
prikladnoj temperaturi i gustoći, a onda čekaju da se povežu i
stvaraju atome. Tijekom prvih pokusa, Oelertova ekipa je
izgradio devet atoma antivodika. Ali, u svijetu kojim
prevladava obična materija, život jednog atoma antimaterije
može biti neizvjestan. Atomi antivodika opstali su nešto manje
od 40 nanosekundi (četrdeset mili- jarditih dijelova sekunde)
prije no što su se poništili s običnim atomima.
Eksperimentalno otkriće antielektrona bio je jedan od velikih
uspjeha teorijske fizike; njegovo postojanje predvidio je samo
nekoliko godina ranije britanski fizičar Paul A. M. Dirac.
Za opis materije u najmanjim veličinama - veličinama atom-
skih i subatomskih čestica - fizičari su razvili novu granu fizike
tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svrha nove grane
bila je objasniti rezultate eksperimenata s ovim česticama.
Oslanjajući se na novopostavljena pravila, sada poznata pod
imenom kvantna teorija, Dirac je zaključio iz drugog rješenja
svoje jednadžbe da bi se fantomski elektron “s druge strane”
mogao povremeno pojaviti u svijetu kao običan elektron,
ostavivši za sobom procijep ili jamu u moru negativnih
energija. Iako se Dirac nadao da će na ovaj način objasniti
protone, drugi fizičari izložili su pretpostavku da će se ova
jama eksperimentalno pokazati kao pozitivno nabijen
antielektron koji je dobio naziv pozitron po svojoj pozitivnom
naboju. Praktično otkriće pozitrona potvrdilo je Diracovu
osnovnu zamisao i dalo antimateriji podjednako uvažavanje
kao i materiji.
Jednadžbe s dvostrukim rješenjem nisu neuobičajene. Jedan
od najjednostavnijih primjera je pitanje koji broj pomnožen sa-
mim sobom daje devet. Je li to 3 ili -3? Odgovor, naravno, glasi:
i jedan i drugi, zato što je 3 x 3 = 9, kao što je i (-3) x (-3) = 9.
Fizičari ne mogu jamčiti da će sva rješenja neke jednadžbe od-
govarati događajima iz stvarnog svijeta, ali ako je ispravan
matematički model neke fizičke pojave, manipuliranje
njegovim jednadžbama može biti podjednako korisno kao i
manipuliranje cijelim svemirom (a i nešto lakše od toga). Kao u
slučaju Diraca i antimaterije, ovakvi postupci često vode do
provjerivih predviđanja. Ako se predviđanja pokažu netočna,
onda se teorija odbacuje. Ali kakav god bio fizički rezultat,
matematički model osigurava da su zaključci koje ste iz njega
izveli i logični i unutar sebe dosljedni.
Subatomske čestice imaju mnoga mjerljiva svojstva, od koji se
masa i naboj ubrajaju u najznačajnija. S izuzetkom mase, koja je
uvijek ista kod čestice i antičestice, posebna svojstva svake vrste
antičestica uvijek su suprotna od odgovarajućih svojstava česti-
ca. Primjera radi, pozitron ima istu masu kao elektron, ali dok
je naboj pozitrona +1, naboj elektrona iznosi -1. U istom smislu,
antiproton je negativno nabijena antičestica protona.
Vjerovali ili ne, neutron, koji je bez naboja, također ima svoju
antičesticu. Njezin naziv je - nije teško pogoditi - antineutron.
Antineutron ima suprotni nulti naboj u odnosu na obični neu-
tron. Ova antimaterijska čarolija proizlazi iz karakteristične
trojke trećinski nabijenih čestica (kvarkova) koje stvaraju
neutrone. Tri kvarka koja ulaze u sastav neutrona imaju naboje
od -1/3, -1/3 i +2/3, dok kod kvarkova antineutrona naboji
iznose 1/3, 1/3 i -2/3. Svaki od dva skupa od po tri kvarka ima
ukupni nulti naboj ali su zato njihovi odgovarajući sastavni
dijelovi suprotno nabijeni.
Antimaterija može nastati ni iz čega. Ako fotoni gama zra-
čenja imaju dovoljno visoku energiju, u stanju su pretvoriti se u
parove elektrona i pozitrona, čime pretvaraju svoju veliku
energiju u malu količinu materije tijekom procesa u kojem se
iznosi energije i materije ravnaju prema Einsteinovoj jednadžbi
E = mc2.
Na jeziku Diracovoga prvobitnoga tumačenja, foton gama
zračenja izbacuje elektron iz područja negativnih energija, stva-
rajući običan elektron i elektronsku jamu. Može se dogoditi i
obrnuti proces. Ako se čestica i antičestica sudare, one će se me-
đusobno poništiti tako što će ispuniti jamu i emitirati gama zra-
čenje. Gama zračenje svakako je nešto što treba izbjegavati.
Ako nekako uspijete stvoriti grudu antičestica kod kuće, do
grla ste u nevoljama. Prije svega, suočit ćete se s problem skla-
dištenja zato što će se vaše antičestice poništiti s bilo kojom uo-
bičajenom vrećicom iz samoposluge (papirnom ili plastičnom,
svejedno) u koju biste najprije mogli pomisliti spremiti grudu.
Mudriji način skladištenja bio bi smještaj antičestica u jako ma-
gnetno polje u kojem bi ih zadržali nevidljivi, ali vrlo
djelotvorni magnetni “zidovi”. Ako ovo magnetno polje
postavite u vakuum, osigurali biste da ne dođe do dodira
antičestica s običnom materijom. Ovaj magnetni ekvivalent
boce mogao bi poslužiti i kao vreća koja vam stoji na
raspolaganju kad god imate posla s materijalima koji ne trpe
uobičajena skladištenja, kao što je, na primjer, plin na
temperaturi od 100 milijuna stupnjeva s kakvim se barata u
eksperimentima s (kontroliranom) nuklearnom fuzijom.
Najveći skladišni problem javio bi se kada biste stvorili cijele
antiatome, zato što se antiatomi, kao ni atomi, ne odbijaju od
magnetnih zidova. Mudro biste postupili kada biste držali
protone i antiprotone u zasebnim magnetnim bocama sve do
trenutka kada ih morate dovesti u vezu.
Da bi se stvorila antimaterija, potrebno je u najmanju ruku
isto onoliko energije koliko se dobije kada se ona poništi s ma-
terijom, postajući ponovo energija. Osim ako nemate pun spre-
mnik antimaterijskog goriva prije lansiranja, uređaj za
proizvodnju antimaterije postupno bi isisavao energiju iz vašeg
svemirskog broda. Možda se upravo to dogodilo u prvobitnoj
televizijskoj seriji i filmskom serijalu Zvjezdane staze; ako nas
pamćenje dobro služi, kapetan Kirk stalno je tražio “više snage”
iz materija-antimaterija pogona, na što je Scotty uvijek uzvraćao
svojim škotskim naglaskom da “motori nemreju to zdržati”.
Iako fizičari očekuju da se atomi vodika i antivodika
ponašaju isto, ovo predviđanje još nije eksperimentalno
potvrđeno, poglavito zbog poteškoća vezanih za duže
održavanje atoma antivodika, koji se gotovo trenutno
anihiliraju s protonima i elektronima. Znanstvenici bi voljeli
potvrditi da se ponašanje pozitrona vezanog za antiproton u
atomu antivodika pokorava svim zakonima kvantne teorije,
odnosno da se gravitacija antiatoma ponaša upravo onako kako
bismo to očekivali kod običnih atoma. Proizvodi li možda
antiatom antigravitaciju (koja je odbojna) umjesto obične
gravitacije (koja je privlačna)? Teorija upućuje na običnu
gravitaciju, ali ako bi se pokazalo da je na snazi ono prvo, to bi
pružilo izuzetna nova znanja u prirodi. Na atomskoj razini, sila
gravitacije između bilo koje dvije čestice neizmjerno je mala.
Umjesto gravitacije, elektromagnetna i nuklearna sila
upravljaju ponašanjem tih majušnih čestica zato što su obje
znatno jače od gravitacije. Da biste provjerili postoji li antigra-
vitacija, bilo bi vam potrebno dovoljno antiatoma da napravite
objekte svakodnevnih veličine, kako biste mogli izmjeriti njiho-
va makroskopska svojstva i usporedite ih s običnom materijom.
Ako bi se napravio komplet bilijarskih kugli (kao i, naravno, bi-
lijarski stol i štapovi) od antimaterije, bi li se partija antibilijara
mogla razlikovati od partije bilijara? Bi li neka antikugla ušla u
kutnu jamu na točno isti način kao obična kugla? Bi li antipla-
neti kružili oko antizvijezde na isti način na koji obični planeti
kruže oko običnih zvijezda?
Filozofski, ta pitanja imaju smisla i bilo bi u suglasnosti sa
svim predviđanjima suvremene fizike pretpostaviti da će se za
ukupna svojstva antimaterije pokazati da su ista s onima kakva
ima obična materija: poznatu nam gravitaciju, poznate sudare,
poznatu svjetlost i tako dalje. Nažalost, to znači da ako nam se
približava neka antigalaktika i ako prijeti neizbježan sudar s
Mliječnom stazom, ona se ne bi mogla razlikovati od obične ga-
laktike sve dok ne bude prekasno da se bilo što poduzme. Ali
ova zastrašujuća opasnost ne može biti česta u današnjem
svemiru zato što, na primjer, ako bi se samo jedna antizvijezda
anihili- rala s nekom običnom zvijezdom, pretvaranje njihove
materije i antimaterije u gama zračenje bilo bi brzo, silovito i
potpuno. Ako bi se u našoj Galaktici sudarile dvije zvijezde po
masama slične Suncu (od kojih bi svaka sadržavala po IO57
čestica), njihovo međusobno poništavanje stvorilo bi sjaj koji bi
privremeno nadmašio sveukupnu energiju svih zvijezda iz 100
milijuna galaktika, sprživši nas u trenu. Ne raspolažemo
promatranjima da se nešto slično ikada zbilo ma gdje u
svemiru. Prema tome, koliko možemo prosuditi, svemirom
prevladava obična materija i tako je bilo još od prvih nekoliko
minuta poslije Velikog praska. Potpuna anihilacija, dakle, pri
sudaru materije i antimaterije ne mora vas previše brinuti kad
se sljedeći put otisnete na međugalaktičko putovanje.
No, svemir sada izgleda prilično neuravnotežen: očekujemo
da čestice i antičestice nastaju u jednakom broju, ali ustanov-
ljavamo da svemirom prevladavaju obične čestice kojima kao
da antičestice nimalo ne nedostaju. Može li se ova neravnoteža
objasniti postojanjem skrivenih džepova antimaterije u svemi-
ru? Je li neki zakon fizike narušen (ili je možda posrijedi bio
neki nepoznati zakon fizike) tijekom ranog svemira, čime je
došlo do nesklada u korist materije nad antimaterijom? Možda
nikada nećemo doznati odgovore na ova pitanja, ali za svaki
slučaj, ako vam se na vratima pojavi neki izvanzemaljac i pruži
jedan od pipaka u znak pozdrava, dobacite mu najprije jednu
bilijarsku kuglu. Ako pipak i kugla eksplodiraju, onda se
zasigurno izvanzemaljac sastoji od antimaterije. (Kako će on i
njegovi pratitelji reagirati na to, kao i hoće li vama eksplozija
nauditi, o tome ovdje nećemo dalje.) Ako, pak, izvanzemaljac
prihvati bilijarsku kuglu, možete bez opasnosti svog novog
prijatelja upoznati sa svojim prijateljima.
 N EK A BUDE SVJETLOST

U vrijeme kada je svemir bio star samo djelić sekunde, tem-

perature od bilijun stupnjeva i ispunjen nepojmljivim sjajem,
najviše gaje zanimalo širenje. Sa svakim minulim trenom
postajao je sve veći kako se sve više prostora pojavljivalo ni iz
čega (ovo nije lako zamisliti, ali činjenice odnose prevagu nad
zdravim razumom). Kako se svemir širio, postajao je hladniji i
manje sjajan. Stotinama tisućljeća materija i energija postojale
su zajedno u svojevrsnoj gustoj juhi u kojoj su brzi elektroni
neprekidno razbacivali fotone svjetlosti na sve strane.
U to doba, ako vam je namjera bila da bacite pogled kroz
svemir, to niste mogli. Svaki foton koji bi vam ušao u oko od-
bio bi se, samo nekoliko nanosekundi ili pikosekundi ranije, od
elektrona tik pred vašim licem. Sve što biste vidjeli bila bi
blistava magla u svim pravcima, a sve što bi vas okruživalo -
sjajno, prozirno, crvenkastobijele boje - bilo bi jarko poput
površine Sunca.
Kako se širenja svemira nastavljalo, opadala je energija koju
je nosio svaki foton. Konačno, nekako u vrijeme kada je mladi
svemir proslavio svoj 380.000. rođendan, temperatura mu je
pala ispod 3000 stupnjeva, što je omogućilo da se protoni i jez-
gre helija trajno domognu elektrona te da na taj način podare
svemiru atome. U ranijim razdobljima, svaki foton imao je
dovoljno energije da razbije novostvoreni atom, ali sada, zbog
širenja svemira, fotoni to više nisu bili u stanju. Sa sve manje
slobodnih elektrona koji bi im stajali na putu, fotoni su
konačno mogli jurnuti kroz prostor, bez opasnosti da će
naletjeti na neku prepreku. Tada je svemir postao proziran,
magla se podigla, a oslobođeno je kozmičko pozadinsko
zračenje vidljive svjetlosti.
Ovo kozmičko pozadinsko zračenje zadržalo se do danas u
obliku ostataka svjetlosti iz blještavog, zasljepljujućeg, ranog
svemira. Riječ je o sveprisutnom moru fotona koji se ponašaju i
kao valovi i kao čestice. Valna dužina svakog fotona jednaka je
razmaku između dva susjedna brijega njegovog vala - što biste
mogli izmjeriti i ravnalom samo kad biste bili u uhvatiti neki
foton za rep. Svi fotoni kreću se istom brzinom u vakuumu,
oko 300.000 kilometara u sekundi (što se, prirodno, naziva
brzina svjetlosti), te će tako fotoni kraćih valnih dužina imati
veći broj bregova koji prolaze kroz neku točku svake sekunde.
Kraće valne dužine, dakle, nose više oscilacija u jedinici
vremena, pa će zato imati veću frekvenciju - odnosno veći broj
oscilacija u sekundi. Frekvencija svakog fotona je i izravna
mjera njegove energije: što je ona viša, to foton nosi više
energije.
Kako se svemir hladio, fotoni su gubili energiju u širenju
svemira. Fotoni nastali na gama području ili rendgenskim
dijelovima spektra prelazili su u fotone ultraljubičastoga
područja, zatim područja vidljive svjetlosti te infracrvenog
područja spektra. Danas, 13,7 milijarda godina od početka,
fotoni svemirske pozadinskog zračenja premjestili su se toliko
niz spektar da su sada u mikrovalnom području. Zato
astrofizičari danas to zračenje nazivaju “svemirska mikrovalna
pozadina”, iako je udomaćeniji naziv “kozmičko pozadinsko
zračenje” ili KPZ. Za sto milijarda godina, kako se svemir još
bude proširio i ohladio, tadašnji astrofizičari koristit će
vjerojatno izraz “svemirska radiovalna pozadina”.
Temperatura svemira opadala je kako mu je veličina rasla.
To je sasvim prirodno. Kako se razni dijelovi svemira razmiču,
valne dužine fotona u KPZ-u moraju se povećavati: svemir
razvlači ove valove unutar rastezljivog tkiva prostora i
vremena. Kako je energija svakog fotona obrnuto razmjerna
njegovoj valnoj dužini, svi fotoni koji se slobodno kreću izgubit
će polovicu prvobitne energije sa svakim udvostručenjem
veličine svemira.
Sva tijela temperature iznad apsolutne nule zrače fotone u
svim dijelovima spektra. Ali to zračenje uvijek ima negdje
vrhunac. Vršna valna dužina energije kod obične kućne žarulje
nalazi se na infracrvenom dijelu spektra koji možete osjetiti
kao toplinu na koži. Naravno, žarulje emitiraju i puno vidljive
svjetlosti, inače ih ne bismo kupovali. Dakle, ne samo da
osjećate zračenje žarulje nego ga i vidite.
Vršna valna dužina svemirskog pozadinskog zračenja pada
na valnu dužinu od oko 1 milimetar, što je tek djelić
mikrovalnog dijela spektra. Statički šum koji čujete na voki-
tokiju potječe od mikrovalnog zračenja okoline, od čega
nekoliko postotaka otpada na KPZ. Ostatak ovog šuma
stvaraju Sunce, mobilni telefoni, policijski radari i tako dalje.
Osim vršne valne dužine na mikrovalnom području, KPZ se
javlja i na radiopodručju (ometajući tako zemaljske
radiokomunikacije), dok tek vrlo malo ima fotona s energijama
višim od mikrovalnih.
Američki fizičar ukrajinskog porijekla George Gamov i nje-
gove kolege predvidjeli su postojanje KPZ-a tijekom
četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, o čemu su objavili rad
1948. u kojem su primijenili tada poznate zakone fizike na
neobične uvjete koji su vladali u ranom svemiru. Rad se temelji
na zamislima Georgesa Edouarda Lemaitrea, belgijskoga
astronoma i isusovca, koji se danas smatra utemeljiteljem
kozmologije Velikog praska. Lemaitreov rad objavljen je 1927.)
Ali dvojica američkih fizičara, Ralph Alpher i Robert Herman,
koji su prethodno surađivali s Gamovom, prvi su procijenili
kolika bi trebala biti temperatura svemirske pozadine.
Promatrano unatrag, Alpher, Gamov i Herman pošli su od
onoga što danas izgleda kao razmjerno jednostavan argument
- isti onaj koji smo i mi istaknuli: prostorvrijeme je bilo manje
jučer, a elementarna fizika nalaže da je zbog manjih veličina
moralo biti toplije. Fizičari su zato vratili uru unatrag kako bi
zamislili razdoblje koje smo opisali, kada je svemir bio toliko
topao da su atomske jezgre bile ogoljene zato što su se, pri
sudaru s fotonima, elektroni odvajali i slobodno se kretali
prostorom. Pod takvim uvjetima, pretpostavili su Alpher i
Herman, fotoni nisu mogli neometano juriti kroz svemir, kao
što to čine danas. Za sadašnji slobodan tok fotona neophodno
je bilo da se svemir dovoljno rashladi i time omogući da se
elektroni stabiliziraju na stazama oko atomskih jezgara. Tada
su nastali atomi, a svjetlost se sada mogla kretati bez smetnji.
Iako je Gamov shvatio ključnu činjenicu da je rani svemir
morao biti znatno topliji od suvremenog, Alpher i Herman
prvi su izračunali kolika mu temperatura treba biti danas: 5
kelvina. Da, dobili su pogrešan rezultat - danas znamo da je
temperatura KPZ 2,73 kelvina. Ali njih trojica ipak su obavili
uspješnu ekstrapolaciju unatrag, u dubine davno završenih
svemirskih razdoblja - što je pothvat kojem malo ima premca u
povijesti znanosti. Osloniti se samo na elementarnu atomsku
fiziku na laboratorijskoj razini i odatle izvesti zaključke o
najvećoj ikad izmjerenoj pojavi - toplinskoj povijesti svemira -
doista je podvig vrijedan divljenja. Evo što je, povodom ovog
uspjeha, napisao J. Richard Gott III, astrofizičar s Princetona, u
knjizi Putovanje kroz vrijeme u Einsteinovom svemiru:
“Predvidjeti da zračenje postoji, a zatim odrediti njegovu
temperaturu uz pogrešku od samo faktora 2 bilo je izuzetno
postignuće - ravno onome kao da su predvidjeli da će se leteći
tanjur od 15 metara u promjeru spustiti na travnjak ispred
Bijele kuće, a ono se pokaže da letjelica ima, zapravo, 7,5
metara.”
U vrijeme kada su Alpher, Herman i Gamov izložili svoju
pretpostavku, fizičari još nisu bili složni oko toga kako je sve-
mir počeo. Godine 1948, iste one kada se pojavio rad Alphera i
Hermana, izložena je teorija “stalnog stanja” u dva rada objav-
ljena u Engleskoj. Prvi rad su zajedno potpisali matematičar
Hermann Bondi i astrofizičar Thomas Gold, dok je autor
drugoga bio astrofizičar Fred Hoyle. Prema teoriji stalnog
stanja, svemir je, iako se širi, uvijek izgledao isti - što je bila
zamisao koja je privlačila svojom jednostavnošću. Ali kako se
svemir širi, a stacionarni svemir ne smije biti nimalo topliji i
gušći jučer nego danas, prema scenariju Bondija, Golda i
Hoylea materija se neprekidno pojavljuje u našem svijetu
upravo za onoliko koliko je potrebno da bi se održala ista
prosječna gustoća sve većeg svemira. Nasuprot tome, prema
teoriji Velikog praska (ime koje je Fred Hoyle prezrivo smislio)
sveukupna materija nastala je u jednom trenu, što nekima
izgleda emotivno prihvatljivije. Obratite pažnju na to da teorija
stalnog stanja pomiče pitanje nastanka svemira u beskonačnu
prošlost - što je baš zgodno za one koji se radije ne bi hvatali u
koštac s ovim nezgodnim problemom.
Predviđanje kozmičkog pozadinskog zračenja zadalo je
ozbiljan udarac pobornicima teorije stalnog stanja. Postojanje
KPZ jasno je pokazalo da je svemir jednom bio vrlo različit -
znatno manji i topliji - od onoga kako danas izgleda. Kada je
KPZ prvi put neposredno zabilježeno, time su zakucani prvi
čavli u mrtvački sanduk teorije stalnog stanja (premda Fred
Hoyle nikada nije prihvatio da KPZ ruši njegovu elegantnu
teoriju, sve do svoje smrti pokušavajući pronaći druge razloge
kojima bi se ovo zračenje moglo objasniti). Godine 1964. KPZ
su slučajno otkrili Arno Penzias i Robert Wilson iz Laboratorija
Bell Telepfone (Bell Lab). Nešto malo više od deset godina
kasnije Penzias i Wilson dobili su Nobelovu nagradu za svoj
naporan rad i puno sreće.
Kako su Penzias i Wilson stigli do Nobelove nagrade? Počet-
kom šezdesetih godina fizičari su znali za mikrovalove, ali
gotovo još nitko nije bio u stanju zabilježiti slabašne signale s
mikrovalnog dijela spektra. U to vrijeme, glavnina bežičnog
komuniciranja (prijemnici, detektori, odašiljači) odvijala se na
radio- valovima koji imaju veće valne dužine od mikrovalova.
Za ove su znanstvenicima bili potrebni detektor kraćih valnih
dužina i osjetljiva antena kojom bi ih primali. U Bel Labu
postojala je jedna takva antena, ogromnih veličine, u obliku
roga, kojoj nije bilo premca u hvatanju mikrovalova.
Ako šaljete ili primate signale bilo koje vrste, ne želite da vas
u tome ometaju drugi signali. Penzias i Wilson pokušavali su
otvoriti novi komunikacijski kanal za Bell Lab; željeli su usta-
noviti koliko će ovi signali biti ometani “pozadinskom” interfe-
rencijom - sa Sunca, iz središta Galaktike, iz zemaljskih izvora,
s bilo kojeg mjesta. Poduzeli su zato jedno standardno, važno i
potpuno bezazleno mjerenje čija je svrha bila da se ustanovi
koliko se lako mogu hvatati mikrovalni signali. Iako su Penzias
i Wilson znali ponešto i astronomije, nisu bili kozmolozi već
fizičari koji proučavaju mikrovalove; ništa nisu znali o
predviđanjima Gamova, Alphera i Hermana. Ono za čim
sigurno nisu tragali bilo je - kozmičko pozadinsko zračenje.
I tako, izveli su eksperiment i korigirali rezultate, uzevši u
obzir sve poznate izvore interferencije. Ali ustanovili su da se
uz signal stalno javlja postojan pozadinski šum za koji nisu
znali kako da ga otklone. Izgledalo je da šum potječe iz svih
pravaca iznad obzorja, kao i da se ne mijenja tijekom vremena.
Konačno su zavirili u svoj divovski rog. Pokazalo se da su u
unutrašnjosti golubovi svili gnijezda, zaprljavši prostor oko
njih bijelom, dielektričnom tvari - golubljim izmetom. Penziasa
i Wilsona počeo je obuzimati očaj: bi li ovo, pitali su se, moglo
biti objašnjenje pozadinskog šuma? Kad su očistili izmet, šum
je stvarno malo opao. Ali i dalje je bio tu. U radu koji su
objavili 1965. u časopisu The Astrophysical Journal o ovoj
neuklonjivoj zagonetki govore kao o neobjašnjivom “višku
antenske temperature”, a ne kao o astronomskom otkriću
stoljeća.
Dok su Penzias i Wilson uklanjali ptičji izmet iz antene, eki-
pa fizičara s Princetonskog univerziteta pod vodstvom Roberta
H. Dickea počeo je graditi detektor čija je osnovna namjena bila
da otkrije upravo KPZ, koje su predvidjeli Gamov, Alpher i
Herman. Profesorima su, međutim, nedostajale pogodnosti
kojima su raspolagali u Bell Labu, tako da su sporije na-
predovali. U trenutku kada su Dicke i njegove kolege dozna
li za nalaze Penziasa i Wilsona, shvatili su da su preduhitreni.
Znanstvenicima s Princetona odmah je, naravno, bilo jasno ka-
kav je to “višak antenske temperature”. Sve se uklapalo s teori-
jom: temperatura, okolnost da signali dolaze iz svih pravaca u
istom opsegu, da ne ovise o vrtnji Zemlje i od Zemljinog polo-
žaja na stazi oko Sunca.

Ali zašto bi netko prihvatio ovo tumačenje kozmičkog pozadin-

skog zračenja? Ima za to dobrih razloga. Fotonima je potrebno
vrijeme da stignu do nas iz dalekih područja svemira, te zato,
kad god podignemo pogled prema noćnom nebu neizbježno
poniremo njime unatrag kroz vrijeme. To znači da ako su inte-
ligentni stanovnici neke daleke galaktike i sami mjerili tempe-
raturu kozmičkog pozadinskog zračenja znatno ranije nego mi,
ustanovili bi da je veća od 2,73 kelvina zato što bi živjeli u sve-
miru koji je mlađi, manji i topliji nego što je ovaj danas.
Može li se ova hrabra tvrdnja provjeriti? Može. Pokazuje se
da spoj ugljika i dušika koji se naziva cijan - i koji imaju prilike
udahnuti osuđenici na smrt kao aktivni sastojak plina koji se
pušta u plinskoj komori - postaje energetski uzbuđen kad je
izložen mikrovalovima. Ako su mikrovalovi topliji od onih
kod KPZ, uzbudit će molekulu malo djelotvornije nego
današnji KPZ valovi. Cijan je, dakle, svemirski toplomjer. Kada
ga promatramo u dalekim i mlađim galaktikama, cijan bi se
trebao nalaziti u toplijem okruženju svemirske pozadine nego
što je to u našoj Mliječnoj stazi. Drugim riječima, život u tim
galaktikama trebao bi biti energetski uzbuđeniji nego u našoj.
Tako i je. Spektar cijana u dalekim galaktikama pokazuje da
mikrovalovi imaju upravo onu temperaturu koja bi se
očekivala u tim ranijim kozmičkim vremenima.
Ove stvari ne mogu se izmisliti.
Korist KPZ za astrofiziku znatno je veća nego što je ovaj ne-
posredni dokaz o toplom ranom svemiru, odnosno o Velikom
prasku. Promatranja pokazuju da fotoni KPZ koji stižu do nas
obiluju informacijama o svemiru i prije no što je postao
proziran i poslije toga. Rekli smo već da je sve do 380.000
godina poslije Velikog praska svemir bio neproziran, tako da
niste mogli vidjeti čin nastajanja materije čak ni iz prvog reda
gledališta. Ne biste mogli vidjeti početak oblikovanja
galaktičkih jata. Prije no što je bilo tko, bilo gdje i bilo što
mogao vidjeti, fotoni još nisu zadobili slobodu nesputanoga
putovanja kroz svemir. No, kada je za to došao trenutak, svaki
foton otisnuo se na svoje transkozmič- ko putovanje s mjesta
na kojem je udario u posljednji elektron koji mu se ispriječio na
putu. Kako se sve više fotona otiskivalo, neometani više
elektronima (koji su se, prisjetimo se, povezivali s jezgrama,
gradeći atome), stvorili su šireći ljusku koju astrofi- zičari
nazivaju “površina posljednjega raspršenja”. Ta ljuska, koja je
nastajala tijekom razdoblja od oko sto tisuća godina, obilježava
doba u kojem su nastali gotovo svi atomi u svemiru.
Na velikim područjima svemira materija se tada već počela
zgušnjavati. Na mjestima gdje se materija okuplja, gravitacija
postaje snažnija, težeći sve većem i većem okupljanju materije.
Područja bogata materijom bile su zametak stvaranja galaktič-
kih superjata, dok su ostala područja ostala razmjerno prazna.
Fotoni koji su se posljednji odbili od elektrona na područjima
gdje se odvijalo zgušnjavanje razvili su drukčiji, malo hladniji
spektar dok su se izvlačili iz sve jačeg gravitacijskog polja koje
im je oduzimalo dio energije.
I doista, na KPZ-u se mogu uočiti područja koja su malo to-
plija ili malo hladnija od prosjeka, tipično za jedan sto tisućiti
dio stupnja. Ova toplija ili hladnija mjesta označavaju najranije
strukture u svemiru, prva okupljališta materije. Znamo kako
materija izgleda danas zato što vidimo galaktike, galaktička
jata i galaktička superjata. No da bismo ustanovili, kako su ti
sustavi nastali, ispitujemo kozmičko pozadinsko zračenje,
izuzetne ostatke iz daleke prošlosti koji i dalje ispunjavaju cijeli
svemir. Proučavanje rasporeda KPZ odgovara svojevrsnoj
svemirskoj frenologiji: u stanju smo čitati udarce po “lubanji”
mladog svemira i na temelju toga izvlačiti zaključke o
ponašanju našeg svijeta ne samo kada je bio u povoju nego i
kada je odrastao.
Uzimajući u obzir i ostala promatranja lokalnih i dalekih di-
jelova svemira, astronomi mogu iz KPZ-a odrediti sve vrste te-
meljnih svojstava svemira. Na primjer, ako usporedite
raspodjelu veličina i temperatura malo toplijih i malo hladnijih
područja, doči ćete do jačine gravitacije u ranom svemiru, što
će vam onda otkriti brzinu kojom se materija okupljala. Na
temelju toga zatim možemo izračunati koliko svemir sadrži
običfie materije, tamne materije i tamne energije (približno,
redom, 4%, 23% i 73%). Odavde je lako ustanoviti hoće li se
svemir zauvijek širiti, odnosno hoće li se širenje vremenom
usporavati ili ubrzavati.
Svi smo mi izgrađeni od obične materije. Ona gravitacijski
djeluje i može upijati i emitirati svjetlost, odnosno stupati s
njom u druga međudjelovanja. Tamna materija, kao što ćemo
vidjeti u četvrtom poglavlju, tvar je nepoznate prirode koja
stvara gravitaciju, ali ne stupa u međudjelovanje sa svjetlošću
na bilo koji poznati način. A tamna energija, kao što ćemo
vidjeti u petom poglavlju, izaziva ubrzanje širenja svemira,
goneći ga da se brže širi nego što bi to inače. U duhu
uspoređivanja s frenologijom, kozmolozi razumiju kako se rani
svemir ponašao, ali i dalje nemaju pojma o glavnini onoga iz
čega se on sastojao, odnosno iz čega se sastoji.
Ipak, unatoč ogromnih područja neznanja, kozmologija da-
nas, više nego ikada ranije, ima čvrsto uporište. Kozmičko po-
zadinsko zračenje sadrži otisak ulaznih dveri kroz koje smo svi
prošli.

Otkriće kozmičkog pozadinskog zračenja darovalo je novu pre-

ciznost kozmologiji, potvrdivši zaključak, prvobitno izveden
na temelju promatranja dalekih galaktika, da se svemir širi već
milijardama godina. Tek je precizna i detaljna KPZ karta -
karta čiji su prvi mali dijelovi načinjeni pomoću instrumenata
na balonima i teleskopa na južnom polu, da bi zatim bilo
kartografi- rano cijelo nebo pomoću satelita zvanog
Wilkinsonova sonda za mikrovalnu anizotropiju (WMAP) -
uvrstila kozmologiju među eksperimentalne znanosti. Do kraja
naše kozmološke priče još ćemo se puno puta sretati s WMAP-
om, čiji su se prvi rezultati pojavili 2003.
Kozmolozi su vrlo samosvjesni ljudi: kako bi inače smogli
hrabrosti donositi zaključke o nastanku svemira? Ali nova era
promatračke kozmologije mogla bi pozvati skromnije, manje
nadobudno držanje onih koji se njome budu bavili. Svako novo
promatranje, svaki skup podataka mogao bi potvrditi ili
oslabiti teorije. S jedne strane, promatranja pružaju temelje
kozmologiji, temelje koji se u drugim disciplinama
podrazumijevaju zato što one raspolažu obiljem laboratorijskih
podataka. S druge strane, novi rezultati gotovo sigurno će
srušiti neke velike zamisli o kojima kozmolozi maštaju u
slučajevima kad nema promatračkih podataka na koja bi se
oslonili.
Ni jedna znanost ne može dostići zrelost bez preciznih poda-
taka. Kozmologija je sada postala precizna znanost
 N EK A BUDE TAM A

G ravitacija, najpoznatija sila prirode, istovremeno je

najbolje i najslabije shvaćena prirodna pojava. Bio je
potreban um Isaaca Newtona, najblistavijeg i najutje-
cajnijeg fizičara drugog tisućljeća, da bi se shvatilo da
tajanstveno “djelovanje na daljinu” gravitacije potječe od
prirodnih djelovanja svakog komadića materije, kao i da se
privlačno djelovanje između bilo koja dva tijela može opisati
jednostavnom algebarskom jednadžbom. Bio je potreban um
Alberta Einsteina, najblistavijeg i najutjecajnijeg fizičara
dvadesetoga stoljeća, da bi se pokazalo da se djelovanje
gravitacije na daljinu još točnije može opisati kao deformacija
tkiva prostorvremena, izazvana kombinacijom materije i
energije. Einstein je pokazao da su potrebne neke preinake
Newtonove teorije da bi se precizno opisala gravitacija - da bi
se, na primjer, predvidjelo koliko će se svjetlosne zrake saviti
pri prolasku pokraj nekog masivnog tijela. Iako su Einsteinove
jednadžbe složenije od Newtonovih, one lijepo opisuju
materiju koju poznajemo i volimo. Materiju koju možemo
vidjeti, dodirnuti, osjetiti i povremeno okusiti.
Ne zna se tko je sljedeći u ovom nizu genija, ali čekamo, evo,
već više od pola stoljeća da nam netko kaže zašto glavnina
gravitacijske sile koju mjerimo u svemiru potječe od tvari koju
ne možemo ni vidjeti, ni dodirnuti, ni osjetiti, ni okusiti. Ili
možda iza ovog pretička gravitacije uopće ne stoji materija
nego nešto potpuno drugo. To u ovom trenutku ne znamo.
Ništa nismo bliže rješenju problema “nedostajuće mase” nego
što smo bili 1933. kada se ukazao astronomima koji su mjerili
brzinu galaktika čija gravitacija djeluje na susjedne galaktike,
odnosno 1937., kada ga je podvrgnuo detaljnom proučavanju
živopisni bugarsko-švicarsko-ame- rički znanstvenik Fritz
Zwicky koji je predavao na Kalifornijskom tehnološkom
institutu više od četrdeset godina, spajajući dalekosežne
zaključke o svemiru s osobitim načinom izražavanja i upe-
čatljivom nadarenošću da se suprotstavlja kolegama.
Zwicky je proučavao gibanja galaktika u jednom divovskom
galaktičkom jatu, smještenom daleko od lokalnih zvijezda
Mliječne staze, koje na nebu u našoj mašti ocrtavaju zviježđe
Coma Berenices (Berenikina kosa). Jato Coma, kako ga naziva-
ju znalci, izdvojen je i gust skup galaktika udaljen od Zemlje
oko 300 milijuna svjetlosnih godina. Mnogo tisuća galaktika
kruži oko središta jata, krećući se u svim pravcima poput pčela
koje lete oko košnice. Koristeći gibanja nekoliko desetaka
galaktika kao repere za gravitacijsko polje koje drži na okupu
cijelo jato, Zwicky je ustanovio da im je prosječna brzina
zapanjujuće velika. Kako jače gravitacijske sile dovode do
većih brzina tijela koja privlače, Zwicky je zaključio da jato
Coma mora imati ogromnu masu. Kada zbrojimo procijenjene
mase svih njegovih galaktika, pokazuje se da Coma spada
među najveća i najmasivnija galaktička jata u svemiru. No, čak
i tako, ono ne sadrži dovoljno vidljive materije da bi se
objasnile uočene brzine galaktika iz njegovog sastava. Kao da
ovdje nedostaje - materija.
Ako primijenite Newtonov zakon gravitacije te pretpostavite
da se jato ne nalazi u izvanrednom stanju širenja ili urušavanja,
možete izračunati kolika bi trebalo biti karakteristična
prosječna brzina galaktika. Sve što vam je za to potrebno su
veličina jata i procjena njegove ukupne mase. Masa koja djeluje
na udaljenosti opisanu veličinom jata određuje i kojom se
brzinom galaktike moraju gibati, a da ne krenu prema središtu
jata ili se zauvijek odvojile od njega.
 Sličnim računanjem, kao što je Einstein pokazao, možete
doći do brzine kojom se svaki planeti na nekoj udaljenosti od
Sunca mora gibati po svojoj stazi. Nije to nikakvo čarobnjaštvo,
ove brzine zadovoljavaju gravitacijske okolnosti u kojima se
svaki planet nalazi. Kada bi Sunce odjednom postalo
masivnije, Zemlji
i svim ostalim tijelima u sustavu naše zvijezde bile bi potrebne
veće brzine da se zadrže u sadašnjim stazama. Jednako tako,
da planeti imaju veće brzine, Sunčeva sila gravitacije ne bi više
bila dovoljna da drži planete na sadašnjim stazama. Da je
Zemljina brzina kruženja oko Sunca veća od sadašnje za
kvadratni korijen iz 2, naš planet dobio bi takozvanu drugu
kozmičku brzinu i napustio bi Sunčev sustav. Isto vrijedi i za
znatno veće objekte, kakva je naša galaktika, u kojoj se zvijezde
kreću u skupnom gravitacijskom polju svih drugih zvijezda,
odnosno za galaktička jata gdje svaka galaktika isto tako osjeća
gravitaciju svih drugih galaktika. Evo što je tim povodom
Einstein jednom prilikom napisao u počast Isaacu Newtonu
(to, naravno, znatno bolje izgleda na njemačkom izvorniku
nego u bilo kojem prijevodu):
U zvijezde gledajte da vidite
učiteljeve misli tajnovite.
Svaka se stazom svojom kreće
Baš onako kako Newton reče.
Kada istražujemo jato Coma, kao što je to Zwicky radio tijekom
tridesetih godina, ustanovljujemo da je brzina galaktika u nje-
mu veća od brzine njihova bijega iz jata, ali samo ako tu brzinu
izračunamo iz zbroja masa svih galaktika dobivenih na temelju
sjaja ovih objekata. Jato bi se, dakle, moralo brzo razletjeti na
sve strane, tako da za samo nekoliko stotina milijuna godina,
najviše milijardu, uopće više ne bi bilo na okupu. Ali ovo jato
staro je već više od 10 milijarda godina, gotovo koliko i sam
svemir. Tako je nastala jedna od najdužih zagonetki u
astronomiji.
 U desetljećima poslije Zwickyjevog pionirskog rada isti pro-
blem uočen je i kod drugih galaktičkih jata. Coma, dakle, nije
izuzetak. Koga onda okriviti? Newtona? Ne, njegove teorije
provjeravane su 250 godina i položile su sve ispite. Einsteina?
Ne. Iako velika, gravitacija galaktičkih jata još ne ulazi u
područje Einsteinove opče teorije relativnosti. Možda
“nedostajuća masa”, neophodna da se održi na okupu
galaktičko jato Coma ipak postoji, ali u nekom nepoznatom,
nevidljivom obliku. Neko vrijeme astronomi su problem
nedostajuće mase nazivali “problem nedostajuće svjetlosti”
budući da je na postojanje mase jasno ukazivao višak
gravitacije. Danas, uz mogućnosti boljeg određivanja masa
galaktičkih jata, astronomi koriste naziv “tamna materija”, iako
bi točnije bilo reći “tamna gravitacija”.

Problem tamne materije podigao je svoju nevidljivu glavu još

jednom. Godine 1976. Vera Rubin, astrofizičarka iz Institucije
Carnegie u Washingtonu, otkrila je sličnu nepravilnost s
“nedostajućom masom” i kod spiralnih galaktika. Proučavajući
brzine kojima zvijezde kruže oko galaktičkih središta,
Rubinova je prvo ustanovila ono što je očekivala: u okviru
vidljivog diska svake galaktike, zvijezde udaljenije od središta
gibaju se većom brzinom od onih koje su bliže središtima.
Udaljenije zvijezde imaju više materije (druge zvijezde i plin)
između sebe i galaktičkog središta, tako da im je nužna veća
brzina da bi održale svoje staze. Osim blistavog diska
galaktike, međutim, možemo vidjeti i izdvojene oblake plina i
nekoliko sjajnih zvijezda. Koristeći ove objekte kao označivače
gravitacijskog polja “izvan” galaktike, gdje vidljiva materija
nema značajnijeg udjela u ukupnoj masi, Rubinova je otkrila da
su njihove brzine kruženja, koje su s povećanjem udaljenosti
od središta trebale pasti, i dalje visoke.
Ovi, uglavnom prazni, prostori - periferija svake galaktike -
sadrže premalo vidljive tvari da bi se njome mogle objasniti
brzine kruženja tih označivača. Vera Rubin je ispravno
zaključila da se u tim zabitim područjima, daleko izvan
vidljivog ruba svake spiralne galaktike, mora nalaziti neka
tamna materija. Štoviše, tamna materija stvara svojevrstan
omotač (“halo”) oko cijele galaktike.
Problem omotača postoji i pred našim nosom, kod naše ga-
laktike Mliječne staze. Od galaktike do galaktike i od jata do
jata nerazmjer između mase vidljivih objekata i ukupne mase
sustava kreće se u rasponu od 2 ili 3 puta pa do više stotina
puta. U cijelom svemiru ovaj odnos u prosjeku iznosi 6.
Drugim riječima, tamne materije u svemiru ima prosječno šest
puta više nego vidljive materije.
Tijekom posljednjih dvadeset pet godina nova istraživanja
su pokazala da se glavnina tamne materije ne može sastojati od
obične materije koja ne sjaji. Prvo, možemo odbaciti s gotovo
potpunom sigurnošću sve vjerojatne poznate kandidate. Može
li se tamna materija nalaziti u crnim jamama? Ne, jer mnoštvo
crnih jama bismo otkrili po njihovom gravitacijskom utjecaju
na obližnje zvijezde. Jesu li možda posrijedi tamni oblaci? Ne,
oni bi upili svjetlost zvijezda koje se nalaze iza njih, ili već na
neki način stupili s njom u međudjelovanje, a to prava tamna
materija ne čini. Jesu li to možda međuzvjezdani ili
međugalaktički planeti, asteroidi i kometi koji sami ne sjaje?
Teško je povjerovati da bi svemir proizveo šest puta više mase
u obliku planeta nego u obliku zvijezda. To bi značilo šest
tisuća Jupitera na svaku zvijezdu u Galaktici ili, još manje
vjerojatno, dva milijuna Zemalja. U sustavu naše zvijezde, na
primjer, na sve što nije Sunce otpada ukupno jedva 0,2 posto
Sunčeve mase.
Shodno tome, prema našim najboljim procjenama, tamna
materija ne sastoji se jednostavno od materije koja je tamna.
Posrijedi je nešto potpuno drukčije. Tamna materija gravitacij-
ski utječe prema istim pravilima koji vrijede i za običnu mate-
riju, ali to je sve što bi nam pomoglo da je otkrijemo. Dakako, u
ovoj analizi sputava nas okolnost da ne znamo što je tamna
materija. Poteškoće vezane za otkrivanje tamne materije, koje
proizlaze iz toga da ne znamo što je, zapravo, ona, otvaraju
sljedeće pitanje: ako sveukupna materija ima masu, a
sveukupna masa djeluje gravitacijski, znači li to da sva
gravitacija potječe od materije? Nije nam poznato. Pod
nazivom “tamna materija” podrazumijeva se postojanje neke
vrste materije koja gravitacijski djeluje i to je sve što znamo o
njoj. Ali možda, možda, ne razumijemo gravitaciju.
Da bi se tamna materija proučila nešto detaljnije od pukog
otkrića da postoji, astrofozičari sada nastoje doznati gdje se ona
sakuplja u svemiru. Ako se nalazi samo na vanjskim rubovima
galaktičkih jata, na primjer, onda brzine galaktika ne bi ukazale
na tamnu materiju, zato što brzine i putanje galaktika ovise
samo o izvoru gravitacije unutar njihovih staza. Ako se tamna
materija nalazi jedino u središtima jata, onda bi raspon galak-
tičkih brzina mjerenih od središta jata do njegovog ruba
pokazivao samo djelovanje obične materije. Ali brzine
galaktika u jatima ukazuju na to da tamna materija ispunjava
sav obujam jata. U stvari, raspodjela obične materije i tamne
materije uglavnom se poklapa. Prije nekoliko godina, ekipa
predvođena američkim astrofozičarom J. Anthony Tysonom,
tada s Bell Laba, a sada na UC Davisu, napravila je prvu
detaljnu kartu raspodjele gravitacije koja je izazvana tamnom
materijom u jednom divovskom galaktičkom jatu i oko njega.
Kad god vidimo velike galaktike, također zapažamo veće
koncentracije tamne materije u jatima kojima pripadaju. Vrijedi
i suprotno: područja bez vidljivih galaktika siromašna su i s
tamnom materijom.

Odnos između tamne i obične materije značajno varira od jed-

ne astrofizičke sredine do druge. Naglašeniji je kod velikih en-
titeta kao što su galaktike i galaktička jata. Kod malih objekata,
pak, kao što su mjeseci i planeti, nikakav odnos uopće ne
postoji. Zemljina površinska gravitacija, na primjer, može se
potpuno objasniti onime što nam je pod nogama. Ako, dakle,
na Zemlji imate koji kilogram viška, za to vam nije kriva tamna
materija. Također, tamna materija nema utjecaja na Mjesečevu
stazu oko Zemlje, kao ni na gibanja planeta oko Sunca. Ali bez
nje se ne može objasniti gibanje zvijezda oko središta naše
Galaktike.
Je li na galaktičkoj razini na snazi drukčija vrsta gravitacijske
fizike? Vjerojatno nije. Riječ je po svemu sudeći o tome da se
tamna materija sastoji od materije čiju prirodu tek trebamo
ustanoviti i koja je raspršenija od obične materije. U
suprotnom, ustanovili bismo daje sa svakih šest komada tamne
materije povezan jedan komad obične. Koliko nam je u ovom
trenutku poznato, stvari ne stoje tako.
Izlažuči se opasnosti da šire pesimizam, astrofizičari
ponekad tvrde da sveukupna materija koju znamo i volimo u
svemiru - tvar zvijezda, planeta i života - su samo puke
plutačđ koje plutaju ogromnim kozmičkim oceanom nečega
što ne sliči ni na što.
Ali što ako je ovaj zaključak potpuno pogrešan? Kada sve za-
kaže, razumljivo je, i sasvim ispravno, da će neki znanstvenici
dovesti u pitanje temeljne zakone fizike na kojima leže pretpo-
stavke drugih znanstvenika koji pokušavaju dokučiti svemir.
Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća izraelski fizičar
Mordehai Milgrom iz VVeizmannovog znanstvenog instituta u
Rehovotu, u Izraelu, predložio je promijenu Newtonovog za-
kona gravitacije. Teorija je kasnije dobila naziv MOND (Modi-
ficirana Newtonova Dinamika). Prihvativši činjenicu da je stan-
dardna Newtonova dinamika uspješna u veličinama manjim
od galaktičkih, Milgrom je izložio zamisao daje Newtonu
potrebna određena pomoć pri opisivanju gravitacijskih
djelovanja na udaljenostima koje se mjere veličinama galaktika
i galaktičkih jata, u okviru kojih su pojedinačne zvijezde i
zvjezdana jata međusobno toliko razmaknuti da je njihov
međusobni gravitacijski utjecaj sasvim mali. Milgron je dodao
novu veličinu Newtonovoj jednadžbi, koja je tako podešena da
stupa u djelovanje jedino na astronomski velikim
udaljenostima. Iako je izumio MOND kao računski alat,
Milgrom nije isključio mogućnost da se njegova teorija odnosi
na neku novu pojavu u prirodi.
MOND se pokazao samo djelomično uspješan. Teorija može
objasniti gibanja izdvojenih objekata u vanjskim dijelovima
mnogih spiralnih galaktika, ali postavlja više pitanja nego što
daje odgovore. MOND ne uspijeva sa sigurnošću predvidjeti
dinamiku složenijih konfiguracija, kao što su gibanja galaktika
u dvočlanim i višečlanim sustavima. Osim toga, detaljna karta
svemirskog pozadinskog zračenja dobivena pomoću sonde
WMAP 2003. godine omogućila je kozmolozima da izdvoje i
izmjere utjecaj tamne materije u ranom svemiru. Budući da se
ovi rezultati poklapaju s dosljednim modelom svemira
utemeljenim na konvencionalnim teorijama gravitacije, MOND
je izgubio mnoge pristaše.
Tijekom prvih pola milijuna godina poslije Velikog praska,
što je tek tren u 14 milijarda godina dugoj povijesti svemira,
materija je već počela srastati u cjeline koje će postati galaktička
jata i superjata. Ali svemir se i dalje širio, a tijekom sljedećih
pola milijuna godina veličina će mu se udvostručiti. On se,
dakle, morao nositi s dva međusobno suprotstavljena
djelovanja: gravitacija okuplja materiju, dok je širenje
raspršuje. Ako se malo pozabavite matematikom, lako ćete
ustanoviti da gravitacija obične materije nije mogla sama
donijeti premoć u ovom nadmetanju. Bila joj je potrebna
pomoć tamne materije bez koje bismo živjeli
- u stvari, ne bismo živjeli - u svemiru u kojem ne bi postojale
nikakve formacije tvari: ni jata, ni galaktike, ni zvijezde, ni pla-
neti, ni ljudi. Koliko je gravitacije tamne materije bilo
potrebno? Šest puta više nego što je pružala obična materija.
Ova analiza ne ostavlja mjesta za male korektivne članove koje
je MOND uveo u Newtonove zakone. Analiza nam, doduše, ne
kaže što je tamna materija, već jedino to da su njezina
djelovanja stvarna, kao i da ih - ma koliko se trudili - ne možete
pripisati običnoj materiji.
Tamna materija igra još jednu važnu ulogu u svemiru. Da bi-
ste dobro vrednovali sve ono što je tamna materija napravila za
nas, vratite se u prošlost sve do nekoliko minuta poslije
Velikog praska, kada je svemir još bio toliko vruć i gust da su
se vodi- kove jezgre (protoni) mogle stopiti u jednu veću
jezgru. Ova topionica ranog svemira pretapala je vodik u helij,
u neke količine litija i još manje količine deuterija (teža verzija
vodikove jezgre koja osim protona sadrži i neutron). Ova
mješavina jezgri također je kozmički otisak Velikog praska,
relikt koji nam pruža priliku za rekonstrukciju onog što se
dogodilo kada je starost svemira iznosila samo nekoliko
minuta. U stvaranju tog otiska glavni pokretač je jaka
nuklearna sila - sila koja drži povezane protone i neutrone u
jezgrama - a ne gravitacija, toliko slaba sila da postaje značajna
tek kada se na okupu nađu bilijuni čestica.
U vrijeme kada je temperatura pala ispod određenog praga,
procesom nuklearne fuzije diljem svemira stvarala se jedna
jezgra helija na svakih deset vodikovih jezgri. Svemir je, tako-
đer, pretvarao jedan tisućiti dio svoje obične materije u jezgre
litija, a dva stotisućita dijela u deuterij. Ako se tamđa materija
nije sastojala od neke tvari koja ne stupa u međudjelovanja već
je, naprotiv, bila građena od tamne obične materije - materije s
normalnim fuzijskim ponašanjem - onda bi, s obzirom na to da
je u malom obujmu ranog svemira bilo šest puta više čestica
tamne od obične materije, njezina prisutnost dramatično pove-
ćala obilje fuzije vodika. Posljedica bi bila uočljiva
hiperprodukcija helija, u odnosu na ono što imamo prilike
vidjeti, i nastanak svemira znatno drukčijeg od onoga u kojem
stanujemo.
Jezgra helija prilično je nezgodna, relativno lako ju je napra-
viti, ali izuzetno teško fuzijom više njih stvoriti nove, teže
jezgre. Budući da su zvijezde nastavile u svojim središtima
proizvoditi helij od vodika, a istodobno uništavati razmjerno
malo helija putem složenijih nuklearnih fuzija, moglo bismo
očekivati da na mjestima gdje nalazimo najniže količine helija
ne bi ga trebalo biti manje od onoga što je svemir proizveo u
svojim prvim minutama. I doista, u galaktikama čije su
zvijezde samo minimalno preradile svoje sastojke, svaki deseti
atom otpada na helij, baš kao što bi se očekivalo u svemiru
nastalom Velikim praskom, u kojem prvobitno prisutna tamna
materija nije imala udjela u nuklearnoj fuziji kojom su nastajale
jezgre.

Tamna materija je, dakle, naš prijatelj. Ali astrofizičari se, što je
razumljivo, osjećaju neugodno kad god moraju utemeljiti svoje
proračune na zamislima koje ne shvaćaju, bez obzira što ne bi
bilo prvi put da to čine. Oni su, na primjer, izmjerili tok ener-
gije sa Sunca znatno prije no što je itko znao da iza njega stoji
termonuklearna fuzija. U devetnaestom stoljeću, prije pojave
kvantne mehanike i drugih otkrića koja su omogućila spoznaje
o ponašanju materije u najmanjim veličinama, uopće nije
postojao pojam fuzije.
Nepokolebljivi skeptici mogli bi usporediti današnju tamnu
materiju s hipotetskim i sada već odbačenim “eterom” pretpo-
stavljeno stoljećima ranije i za koji se smatralo da je proziran
medij bez težine kroz koji svjetlost putuje. Dugo vremena, sve
do slavnog pokusa koji su u 1887. u Clevelandu obavili Albert
Michelson i Edward Morley, fizičari su pretpostavljali da eter
mora postojati, iako baš nikakav dokaz nije podržavao tu pret-
postavku. Smatralo se da je svjetlosti, za koju se znalo da je val-
ne prirode, potreban medij kroz koji bi se širila, kao što se
zvučni valovi šire kroz zrak. Pokazalo se, međutim, da svjetlost
bez ikakvih poteškoća putuje kroz svemirski vakuum bez
potrebe za bilo kakvim medijem. Za razliku od zvuka, koji se
sastoji od vibracija zraka, svjetlosni valovi samostalno se šire.
Ali neznanje o tamnoj materiji bitno se razlikuje od neznanja
o eteru. Dok je eter bio puka posljedica našeg nepotpunog
znanja, na postojanje tamne materije ukazuju ne samo pretpo-
stavke nego i uočena njena gravitacije na vidljivu tvar svemira.
Tamna materija nije tek proizvod naše mašte već se temelji na
promatračkim činjenicama. Ona je podjednako stvarna kao i
više od stotinu planeta otkrivenih na stazama oko drugih zvi-
jezda - koje su gotovo sve pronađene jedino zahvaljujući njiho-
vom gravitacijskom djelovanju na matično sunce. Najgore što
se može dogoditi je da fizičari (ili netko drugi tko pronikne u
stvar) ustanove da se tamna materija uopće ne sastoji od mate-
rije već od nečeg drugog, ali se ona ne može poreći. Može li ta-
mna materija biti neka manifestacija sila iz drugih dimenzija?
Ili iz nekog usporednog svemira koji se križa s našim? Čak ni
to ne bi promijenilo uspješno uključivanje gravitacije tamne
materije u jednadžbe koje koristimo da bismo razumjeli
nastanak i razvoj svemira.
Drugi nepokolebljivi skeptici mogli bi izjaviti da će povjero-
vati tek kad vide svojim očima. Ovakav stav može biti koristan
u mnogim područjima života, poput automobila, pecanja ili
ljubavnog sastanka. Ali u znanosti od njega nema puno koristi.
Predmet znanosti nije samo ono što se vidi. Ona više vodi raču-
na o onome što se mjeri - po mogućnosti nekom napravom, a
ne očima koje su pod ozbiljnim utjecajima mozga: predrasuda-
ma, preduvjerenjima, pristranostima i mašti i svemu onome što
nema uporište u podacima.
Opirući se svim naporima da bude neposredno otkrivena na
Zemlji već tri četvrt stoljeća, tamna materija postala je svojevr-
stan Rorschachov test istraživača. Neki fizičari čestica smatraju
da se tamna materija mora sastojati od neke vrste tajnovitih
“čestica-duhova” koje stupaju u međudjelovanje s materijom
putem gravitacija, dok je svako drugo međudjelovanje s mate-
rijom ili svjetlošću sasvim slabo ili ga uopće nema. Ovo možda
djeluje nategnuto, ali zamisao nije bez presedana. Neutrini, na
primjer, postoje, u to nema svake sumnje, premda su njihova
međudjelovanja s običnom svjetlošću i materijom krajnje sla-
bašna. Neutrini sa Sunca - pri nastanku svake novostvorene
jezgre helija u središtu naše zvijezde nastaju i dva neutrina -
kreću se kroz svemirski vakuum gotovo brzinom svjetlosti, da
bi zatim prošli kroz Zemlju kao da ona uopće ne postoji.
Tijekom dvadeset četiri sata dnevno sto milijarda neutrina sa
Sunca uđe kroz svaki kvadratni centimetar vašeg tijela, pa
izađe kroz njega.
Neutrini se, međutim, ipak mogu zaustaviti. Ponekad, i to
rijetko, oni stupaju u međudjelovanje s materijom putem slabe
nuklearne sile. A ako česticu možete zaustaviti, možete je i ot-
kriti. Usporedite nedokučivo ponašanja neutrina s ponašanjem
nevidljivog čovjeka (u fazi kada je nevidljiv) - koji je podjedna-
ko dobar kandidat za tamnu materiju kao i bilo što drugo. On
može prolaziti kroz zidove i vrata kao da ovi uopće ne postoje.
Iako takvih sposobnosti, kako to da nije propao kroz pod sve
do podruma?
Ako bismo mogli napraviti dovoljno osjetljive detektore, če-
stice tamne materije o kojima govore fizičari čestica mogle bi se
pokazati kroz poznata međudjelovanja. Ili bi se njihova prisut-
nost mogla otkriti putem neke druge sile osim jake nuklearne,
slabe nuklearne i elektromagnetne. Ove tri sile (uz gravitaciju)
su posrednice kod sva međudjelovanja među svim poznatim
česticama. Izbor je, dakle, jasan. Ili čestice tamne materije
moraju pričekati da otkrijemo i upoznamo neku novu silu ili
klasu sila putem kojih stupaju u međudjelovanje, ili one
međudjeluju putem poznatih nam sila, ali izuzetno slabo.
Pristalice MOND-a ne vide egzotične čestice u svojim
Rorschachovim testovima. Oni smatraju da treba prepravljati
gravitaciju, a ne tražiti čestice. I tako su istupili s donekle pre-
pravljenom Newtonovom dinamikom. Bio je to hrabri pokušaj
koji, nažalost, nije urodio plodom, ali nema sumnje da če na-
dahnuti nova nastojanja da se promjeni naše shvaćanje gravita-
cije, a ne ono subatomskih čestica.
Drugi fizičari usmjerili su se na ono što je poznato pod skra-
ćenicom TOE (“theories of everything” - “teorije svega”).
Prema jednoj od ovih teorija, naš svemir nalazi se u blizini
jednog usporednog svemira s kojim stupamo u
međudjelovanje jedino preko gravitacije. Nikada se nećete
sresti s materijom iz tog usporednog svemira, ali mogli biste
osjetiti njegovu silu težu koja prelazi u prostorne dimenzije
našeg svemira. Zamislite jedan svemir-duh odmah do našeg
koji nam se otkriva jedino gravitacijskim djelovanjem. To
izgleda egzotično i nevjerojatno, ali vjerojatno ne više nego što
je izgledala prva pretpostavka da Zemlja kruži oko Sunca,
odnosno da naša Galaktika nije jedina u svemiru.

Djelovanja tamne materije sasvim su, dakle, stvarna. Mi samo

ne znamo što je ona. Kako se čini, ona ne djeluje putem jake
sile, te ne može stvarati jezgre. Nije ustanovljeno da djeluje ni
preko slabe nuklearne sile, kao što ponekad čine čak i
neuhvatljivi ne- utrini. Ne koristi ni elektromagnetnu silu, što
znači da ne pravi molekule, odnosno ne upija, ne zrači, ne lomi
ni ne disperzira svjetlost. Međutim, gravitacijski djeluje, na što
obična materija reagira. I to je sve. Poslije svih godina
istraživanja, astrofizičari nisu ustanovili ništa drugo što bi ona
činila.
Detaljna karta svemirskog pozadinskog zračenja pokazala je da
je tamna materija morala postojati tijekom početnih 380.000
godina svemira. Tamna materija potrebna nam je i danas u na-
šoj Galaktici, kao i u galaktičkim jatima, da bismo objasnili gi-
banja tijela u njima. Ali koliko nam je poznato, napredak astro-
fizike još nije bio izbačen iz kolosijeka ili spriječen našim
neznanjem. Nastavljamo tako što nosimo sa sobom tamnu
materiju kao neobičnog prijatelja i pozivamo se na nju gdje god
i kad god to svemir traži od nas.
U ne predalekoj budućnosti, nadamo se, doći će trenutak
iskorištavanja tamne materije - ako prethodno doznamo iz čega
se sastoji. Zamislite nevidljive igračke, automobile koji prolaze
jedni kroz druge ili nevidljive zrakoplove. Povijest prividno
opskurnih i priglupih otkrića u znanosti obiluje primjerima pa-
metnih ljudi koji su se kasnije dosjetili kako da iskoriste to zna-
nje za vlastitu korist i korist sveukupnog života na Zemlji.
 N EK A BUDE JOŠ TAM E

Sada znamo da svemir ima i svijetlu i tamnu stranu. Svijetla

strana obuhvaća sve poznate nebeske objekte - zvijezde
okupljene u galaktikama koje broje na milijarde članova,
planete i manja tijela koja ne stvaraju vidljivu svjetlost, ali
emitiraju druge oblike elektromagnetnog zračenja, kao što su
infracr- veni ili radiovalovi.
Ustanovili smo da tamna strana svemira obuhvaća
zagonetnu tamnu materiju koja se može otkriti samo zbog
gravitacijskoga djelovanja na vidljivu materiju, dok su njezin
oblik i sastav inače potpuno nepoznati. Mali dio ove tamne
materije mogao bi biti obična materija koja ostaje nevidljiva
zato što ne emitira zračenje koje se može zabilježiti. Ali kao što
je detaljno objašnjeno u prethodnom poglavlju, daleko najveći
dio tamne materije vjerojatno se sastoji od neke tvari koja nije
obična materija i čija nam priroda izmiče - ako se izuzme to da
gravitacijom djeluje na poznatu nam materiju.
Potpuno neovisno o tamnoj materiji, tamna strana svemira
ima još jednu, sasvim drukčiju osobinu. Ona se ne odnosi ni na
kakvu vrstu materije nego na sam prostor. Ovu spoznaju
dugujemo, zajedno s fantastičnim posljedicama koje iz nje
proizlaze, ocu moderne kozmologije - nikome drugome do
Albertu Einsteinu.
Prije devedesetak godina, dok su upravo usavršeni
mitraljezi u Prvom svjetskom ratu kosili na tisuće vojnika samo
nekoliko stotina kilometara zapadno, Albert Einstein sjedio je
u svojoj radnoj sobi u Berlinu i razmišljao o svemiru. Kada je
rat počeo, Einstein i jedan njegov kolega sastavili su antiratnu
peticiju i ponudili je na potpis u akademskim krugovima u
kojima su se kretali, ali uspjeli su naći još samo dvojicu
istomišljenika. Ovo ga je izopćilo iz društva ostalih
znanstvenika koji su gotovo listom stali iza poziva da se
podrže njemački ratni napori, dok mu je kolegi uništilo
karijeru. Ali jaka ličnost i znanstvena slava sačuvali su
Einsteinov ugled u akademskom svijetu. Nastavio je tragati za
jednadžbama koje bi točno opisale svemir.
Einstein je ostvario taj naum još prije kraja rata - što mnogi
smatraju njegovim najvećim uspjehom. U studenome 1915. po-
stavio je opću teoriju relativnosti koja opisuje međudjelovanje
prostora i materije. Materija nalaže prostoru kako da se savija,
dok prostor nalaže materiji kako da se giba. Da bi zamijenio
Newtonovo tajanstveno “djelovanje na daljinu”, Einstein je vi-
dio gravitaciju kao lokalno izobličenje tkanja prostora. Sunce,
na primjer, izaziva svojevrsno “mreškanje” prostora, najuočlji-
vije ga savijajući na najmanjoj udaljenosti od sebe. Planeti pot-
padaju pod utjecaj ovog mreškanja, ali inercija im ne dopušta
da budu privučeni k Suncu. Samo nekoliko tjedana nakon što
je Einstein objavio teoriju, fizičar Karl Schwarzschild, u namjeri
da malo skrene misli od užasa života u njemačkoj vojsci (u ko-
joj će ipak uskoro nasmrt oboljeti), primijenio je Einsteinovu
zamisao da pokaže da će tijelo koje ima dovoljno snažnu gravi-
taciju stvoriti “singularnost” u prostoru. U takvoj singularnosti
prostor se potpuno savija oko tijela, onemogućujući da bilo što,
računajući i svjetlost, pobjegne s njega. Danas ta tijela zovemo
crne jame.
Opća teorija relativnosti pružila je Einsteinu ključnu
jednadžbu za kojom je tragao, a koja dovodi u vezu sadržaj
prostora s njegovim općim ponašanjem. Proučavajući ovu
jednadžbu u osami svoje radne sobe, gradeći u umu modele
svijeta, Einstein je gotovo otkrio širenje svemira desetak
godina prije no što su ga potvrdila promatranja Edwina
Hubblea.
Einsteinova osnovna jednadžba predviđa da u svemiru, u
kojem je materija uglavnom ravnomjerno raspoređena, prostor
ne može biti “statičan”. Svemir se ne može samo tu “nalaziti”,
kao što nam intuicija govori da bi trebalo i kao što je to
proizašlo iz svih dotadašnjih astronomskim promatranja.
Umjesto toga, sveukupan prostor mora se uvijek ili širiti ili
skupljati: on se, zapravo, ponaša kao površina balona koji se
napuhuje ili ispuhuje, ali nikada kao površina balona čija se
veličina ne mijenja.
Ovo je zabrinulo Einsteina. Hrabri teoretičar, koji nije vjero-
vao autoritetima i koji se nimalo nije libio suprotstaviti
konvencionalnim zamislima u fizici, osjećao je da je otišao
predaleko. Nije bilo astronomskih rezultata koji bi upućivali na
širenje svemira, jer astronomi su ispitali gibanja samo obližnjih
zvijezda, a još nisu izmjerili daleko veće udaljenosti do
objekata koje danas zovemo galaktike. Umjesto da objavi
svijetu da se svemir mora ili širiti ili skupljati, Einstein se
vratio svojoj jednadžbi i smišljao način kako da imobilizira
svemir.
Ubrzo ga je pronašao. Einsteinova osnovna jednadžba dopu-
štala je uvođenje jednog člana stalne, ali nepoznate vrijednosti
koja bi izražavala količinu energije sadržane u svakom kub-
nom centimetru praznog prostora. Kako ništa nije ukazivalo na
to koju bi vrijednost trebala imati ova konstanta, Einstein je
najprije pretpostavio da je ona ravna nuli. Ali onda je objavio
znanstveni rad u kojem je pokazao da ako ova veličina, koju su
kozmolozi kasnije nazvali “kozmološka konstanta”, ima jednu
određenu vrijednost, onda bi prostor mogao biti statičan. U
tom slučaju, teorija nije više proturječila promatračkim
rezultatima, te je Einstein mogao zaključiti da mu je jednadžba
ispravna.
Einsteinovo rješenje suočilo se s ozbiljnim poteškoćama.
Godine 1922. ruski matematičar Alexander Friedmann
dokazao je da Einsteinov statični svemir mora biti nestabilan,
poput olovke koja počiva na zašiljenom vrhu. I najmanji
poremećaj izazvao bi ili širenje ili sažimanje svemira. Einstein
je najprije izjavio da je Friedmann pogriješio, da bi zatim, na
velikodušan način tipičan za njega, objavio tekst u kojem je
povukao prethodnu tvrdnju i priznao da je Friedmann bio u
pravu. Krajem dvadesetih godina Einstein je s oduševljenjem
doznao za Hubbleovo otkriće o širenju svemira. Prema
svjedočanstvu Georga Gamova, Einstein je kozmološku
konstantu proglasio svojom “najvećom zabludom”. S
izuzetkom nekolicine kozmologa koji su se nastavili pozivati
na kozmološku konstantu različitu od nule (s vrijednostima
različitim od one koju je Einstein koristio) kako bi objasnili
izvjesne zagonetne rezultate promatranja, za koja će se u većini
slučajeva kasnije pokazati da su nezadovoljavajuća,
znanstvenici diljem svijeta s olakšanjem su odahnuli kada se
uvidjelo da ta konstanta nije potrebna.
Ili su barem tako mislili. Velika kozmološka priča dobila je
na kraju dvadesetog stoljeća potpuno neočekivan obrat nakon
otkrića objavljenog 1998. godine da kozmološka konstanta ipak
nije jednaka nuli. Prazan prostor doista sadrži energiju,
nazvanu “tamna energija”, i posjeduje posve neobična svojstva
koja određuju budućnost sveukupnog svemira.

Da bismo razumjeli ove dramatične tvrdnje, a možda i povje-

rovali u njih, moramo pratiti ključne teme u kozmološkim raz-
mišljanjima tijekom sedamdeset godina nakon Hubbleovog ot-
krića širenja svemira. Einsteinova temeljna jednadžba dopušta
mogućnost da je prostor zakrivljen. Matematički se ova zakriv-
ljenost opisuje kao pozitivna, nulta ili negativna. Nulta
zakrivlje- nost odnosi se na “ravan prostor” za koji naš um
zamišlja da je jedini mogući; on se pruža u beskraj u svim
pravcima, nalik na površinu beskonačne ploče. Nasuprot tome,
analogija pozitivno zakrivljenog prostora je površina kugle,
dvodimenzioni prostor čiju zakrivljenost možemo vidjeti
korištenjem treće dimenzije. Obratite pažnju na to da se
središte kugle, točka koja kao da ostaje nepokretna kako se
dvodimenzionalna površina širi ili sažima, nalazi u trećoj
dimenziji i ne pojavljuje se nigdje na površini koja predstavlja
sveukupni prostor.
Baš kao što su sve pozitivno zakrivljene površine konačne,
konačni su i svi pozitivno zakrivljeni prostori. Pozitivno
zakrivljen svemir odlikuje se sljedećim svojstvom: ako krenete
sa Zemlje i putujete dovoljno dugo, na kraju ćete se vratiti na
polazište, poput Magellana koji je oplovio Zemljin globus. Za
razliku od pozitivno zakrivljenih sfernih površina, negativno
zakrivljeni prostori pružaju se u beskraj, iako nisu ravnine.
Negativno zakrivljena dvodimenziona površina nalikuje na
površinu beskonačno velikog sedla: zakrivljuje se “prema
gore” u jednom pravcu (naprijed-natrag), a “prema dolje” u
drugom (bočno).

Da je kozmološka konstanta jednaka nuli, mogli bismo opisati

sva svojstva svemira sa samo dva broja. Prvi, takozvana
Hubbleova konstanta, mjeri brzinu kojom se svemir trenutno
širi. Drugi mjeri zakrivljenost prostora. Tijekom druge polovice
dvadesetoga stoljeća gotovo svi kozmolozi smatrali su da koz-
mološka konstanta iznosi nula, te su se tako isključivo
usredotočili na mjerenje brzine širenja svemira i zakrivljenosti
prostora.
Obje ove vrijednosti mogu se ustanoviti na temelju preciznih
mjerenja brzina kojima se od nas udaljuju različito udaljene ga-
laktike. Odnos između udaljenosti i brzine - tempo kojim se br-
zine udaljavanja galaktika povećavaju što su od nas dalje - daje
Hubbleovu konstantu, dok mala odstupanja od ovog općeg
trenda, koja se javljaju jedino kada promatramo najudaljenije
galaktike, ukazuju na zakrivljenost prostora. Kad god
astronomi promatraju objekte udaljene mnogo milijarda
godina od Mliječne staze, oni gledaju toliko daleko u prošlost
da uopće ne vide svemir kakav je sada nego kakav je bio u
doba kada je od Velikog praska prošlo znatno manje vremena.
Promatranja galaktika dalekih pet ili više milijarda godina
omogućuju kozmolozima da rekonstruiraju značajan dio
povijesti širećeg svemira. Osobito mogu vidjeti kako se brzina
širenja mijenjala s vremenom - što je od ključne važnosti za
određivanje zakrivljenosti prostora. Ovo je, barem u načelu,
moguće zato što je iznos zakrivljenosti prostora uveo male, ali
važne, razlike u brzini širenja svemira tijekom prošlih milijarda
godina.
U praksi, međutim, astrofizičari nisu uspjeli provesti ovaj
program zato što nisu mogli dovoljno točno procijeniti
udaljenosti galaktičkih jata od nas udaljenih više milijarda
svjetlosnih godina. Na raspolaganju im, međutim, stoji još
jedna mogućnost. Ako bi uspjeli izmjeriti prosječnu gustoću
sveukupne materije u svemiru - odnosno, prosječnu količinu
tvari po kubnom centimetru prostora - mogli bi usporediti
dobivenu vrijednost s “kritičnom gustoćom”. Riječ je o
vrijednost koju predviđaju Einsteinove jednadžbe širenja
svemira. Kritična gustoća je ona gustoća koja je neophodna da
bi u svemiru zakrivljenost prostora bila jednaka nuli. Ako bi se
pokazalo da je stvarna gustoća ispod te vrijednosti, onda bi
svemir imao pozitivnu zakrivljenost. U tom slučaju, pod
pretpostavkom da je kozmološka konstanta jednaka nuli,
svemir bi se jednom prestao širiti i počeo bi se skupljati. Ako
bi, međutim, stvarna gustoća bila jednaka kritičnoj gustoći ili
manja od nje, svemir bi se zauvijek širio. Poklapanje stvarne i
kritične vrijednosti gustoće javlja se u svemiru s nultom
zakrivljenošću, dok je u negativno zakrivljenom svemiru
stvarna gustoća manja od kritične gustoće.
Sredinom devedesetih godina kozmolozi su znali da čak i
ako se uzme u obzir sva tamna materija koju su otkrili (na
temelju njezinog gravitacijskog utjecaja na vidljivu materiju),
ukupna gustoća materije u svemiru iznosi jedva jednu
četvrtinu kritične gustoće. Ovo nije iznenađujuće, iako odatle
slijedi da se svemir nikada neće prestati širiti, odnosno da
prostor u kojem svi mi živimo mora biti negativno zakrivljen.
Rezultat je, međutim, pogodio teorijski orijentirane kozmologe
zato što su smatrali da prostor mora imati nultu zakrivljenost.
Ovo uvjerenje temeljilo se na “inflacijskom modelu” svemira
koji je, sasvim prikladno, tako nazvan u vrijeme kada je došlo
do naglog porasta cijena u trgovinama. Godine 1979. Alan
Guth, fizičar koji je radio u Stanfordskom linearnom
akceleratorskom centru u Kaliforniji, postavio je tezu da se u
najranijim trenutcima svemir širio nevjerojatno brzo - toliko
brzo, zapravo, da su se pojedini dijelovi materije međusobno
udaljavali brzinama znatno većim od svjetlosne. Ali zar po
Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti brzina svjetlosti
nema neprekoračivu granicu koja vrijedi za sve vrste gibanja?
Ne sasvim. Einsteinovo ograničenje odnosi se samo na objekte
koji se gibaju unutar prostora, a ne i na širenje samoga
prostora. Tijekom “inflacijske ere”, koje je trajalo samo od 10-37
sekunde do 10-34 sekunde poslije Velikog praska, svemir se
proširio za oko 1050 puta.
Što je izazvalo ovo silno kozmičko širenje? Guth je smatrao
da je cijeli prostor bio podvrgnut “faznom prijelazu”
analognom onome koji se događa kad tekuća voda brzo
prijeđe u zaleđeno stanje. Nakon nekih važnih dotjerivanja
koja su učinile Guthove kolege iz tadašnjeg SSSR-a, Velike
Britanije i SAD, njegova zamisao postala je toliko privlačna da
je puna dva desetljeća vladala teorijskim modelima sasvim
ranog svemira.
Po čemu je inflacija tako privlačna teorija? Inflacijska era
nudi objašnjenje zašto je svemir, po svojim općim svojstvima,
izgleda isto u kojem god pravcu gledali: sve što možemo
vidjeti (i još mnogo više od toga) inflacijski se raširilo iz
jedinstvenog malog područja prostora, pretvarajući njegove
lokalne osobine u opće. Druge prednosti, koje nema potrebe
ovdje detaljnije obrazlagati, također idu u prilog teoriji, barem
za kozmologe koji se bave modelima svemira. Jedna od njih,
međutim, ipak zavređuje spominjanje. Inflacijski model pruža
neposredna, provjerljiva predviđanja: prostor u svemiru trebao
bi biti ravan, a ne zakrivljen bilo pozitivno bilo negativno, već
ravan kako nam to naša intuicija kaže.
 Prema ovoj teoriji, ravnost svemira proizlazi iz ogromnog ši-
renja koje se zbilo tijekom inflacijskog razdoblja. Zamislite, po
analogiji, da se nalazite na površini balona koji se širi takvom
brzinom da joj se nule ne mogu izbrojati. Nakon završetka
ovog širenja, dio površine balona dostupan vašem pogledu bio
bi ravan poput palačinke. Isto bi trebalo vrijediti i za prostor
dostupan našem mjerenju - ako inflacijski model doista opisuje
stvarni svemir.
Ali ukupna gustoća materije iznosi samo jednu četvrtinu
vrijednosti količine potrebne da bi svemir bio ravan. Tijekom
osamdesetih i devedesetih godina mnogi teorijskim modelima
skloni kozmolozi bili su uvjerenja da će se, zato što inflacijski
model mora biti ispravan, konačno pojaviti novi podaci koji će
popuniti prazninu u svemirskoj masi, razliku između ukupne
gustoće materije, koja pretpostavlja negativnu zakrivljenost
prostora, i kritične gustoće, koja je, kako izgleda, potrebna za
“ravni” svemir. Njihovo uvjerenje nimalo nije izgubilo na
snazi, iako su se promatranjima skloni kozmolozi cijelo vrijeme
rugali pretjeranom oslanjanju na teorijsku analizu. A onda je
ruganje prestalo.

Godine 1998. dvije suparničke skupine astronoma objavile su

nove promatračke rezultate koji su upućivali na postojanje koz-
mološke konstante različite od nule - ali ne one vrijednosti koju
je odabrao Einstein da mu svemir bude statičan već jedne sa-
svim različite, koja podrazumijeva da će se svemir zauvijek
širiti sve većom brzinom.
Da su ovo predložili teoretičari kao još jedan model svemira,
svijet ne bi obratio puno pozornosti na njihove rezultate niti bi
ih dugo pamtio. Ovdje su, međutim, ugledni stručnjaci za pro-
matranje stvarnog svemira najprije pokazali međusobno nepo-
vjerenje, upustili se u provjeravanje sumnjivih radova suparni-
ka, da bi na kraju zaključili da se slažu glede podataka i
njihovih tumačenja. Promatrački podatci ne samo da su
potvrđivali da se kozmološka konstanta razlikuje od nule nego
su joj i pripisivali vrijednost koja svemir čini ravnim.
Što to govorite? Da kozmološka konstanta izravnava
prostor? Zar se time ne kaže, po uzoru na Crvenu Kraljicu iz
Alice u zemlji čuda, da svatko od nas povjeruje u šest nemogućih
stvari prije doručka? Zrelije razmišljanje moglo bi vas,
međutim, uvjeriti da ako prividno prazan prostor sadrži
energiju (!), onda ta energija mora pridonijeti masi svemira,
kako to slijedi iz slavne Einsteinove jednadžbe E = mc2. Ako
imate neko E, onda ga možete zamisliti kao odgovarajuću
količinu m koja je jednaka E podijeljeno s c2. Stoga ukupna
gustoća mora biti jednaka zbroju gustoće koju daje materija i
gustoće koju daje energija.
Novu ukupnu gustoću moramo usporediti s kritičnom
gustoćom. Ako su one jednake, onda je prostor ravan. Ovo bi
zadovoljilo predviđanje inflacijskog modela da je prostor
ravan, pri čemu je svejedno potječe li ukupna gustoća od
gustoće materije, od ekvivalenta materije sadržane u energiji
praznog prostora ili od kombinacije jednog i drugog.

Ključni rezultat koji je ukazao na kozmološku konstantu

različitu od nule, te tako i na postojanje tamne materije, došao
je iz astronomskih promatranja jedne posebne vrste zvijezda u
stanju eksplozije, takozvanih supernova, nebeskih tijela koje
završe svoj vijek spektakularnim vatrometom. Ove supernove,
koje se nazivaju tip Ia ili SN Ia, razlikuju se od ostalih
supernova koje inače nastaju kada jezgre masivnih zvijezda
kolabiraju nakon što su iscrpile sve mogućnosti proizvodnje
energije nuklearnom fuzijom. Nasuprot tome, supernove tipa
Ia zahvaljuju svoj nastanak zvijezdama bijelim patuljcima
unutar dvojnih zvjezdanih sustava. Dvije zvijezde, koje su
nastale na maloj međusobnoj udaljenosti, provest će životni
vijek kružeći oko zajedničkog središta mase. Ako je jedna
zvijezda masivnija od druge, brže će proživjeti svoju mladost i
u većini slučajeva tada će izgubiti vanjske slojeve plina,
ogolivši jezgru i izloživši ga svemiru; ovo degenerirano tijelo,
ne veće od Zemlje, ali mase ravne Sunčevoj, naziva se “bijeli
patuljak”. Fizičari opisuju materiju u bijelom patuljku kao
“degeneriranu” zato što ima tako veliku gustoću - više od ti-
suću puta veću od gustoće željeza ili zlata - da se učinci
kvantne mehanike očituju na njoj kao cjelini, sprečavajući je da
kolabira pod ogromnom vlastitom gravitacijom.
Bijeli patuljak, na bliskoj stazi s nekom ostarjelom zvijezdom
u paru, privlači plinoviti materijal koji odlazi s nje. Ova
materija, još razmjerno bogata vodikom, sakuplja se na bijelom
patuljku, postajući sve gušća i toplija. Konačno, kad
temperatura dostigne
10 milijuna stupnjeva, na čitavoj zvijezdi aktivira se nuklearna
fuzija. Dolazi do eksplozije - po fizikalnom procesu slično hi-
drogenskoj bombi, samo bilijunima puta jača - koja potpuno
razara bijelog patuljka i stvara supernovu tipa Ia.
Ove supernove pokazale su se posebno korisne za
astronome zbog dva zasebna svojstva. Prije svega, to su najjače
eksplozije supernova u svemiru, vidljive na udaljenosti od više
milijarda svjetlosnih godina. Drugo, priroda postavlja
ograničenje glede toga koliko najviše mase može imati bijeli
patuljak: poznato nam je do je to približno 1,4 Sunčeve mase.
Materija se naime može sakupljati na površini bijelog patuljka
samo dok mu masa ne dostigne kritičnu vrijednost. U tom
trenutku nuklearna fuzija razara bijeli patuljak - a iste se
eksplozije zbivaju kod tijela iste mase i istog sastava diljem
svemira. Kao posljedica ove okolnosti, sve supernove nastale
od bijelih patuljaka imaju približno istu maksimalnu emisiju
energije (apsolutni sjaj) i sve se gase gotovo istom brzinom
nakon što dostignu najveću sjajnost.
Ove dvije osobine supernova Ia čine ih vrlo sjajnim, lako
prepoznatljivim “standardnim svijećama”, objektima za koje se
zna da imaju isti najviši sjaj ma gdje se pojavili. Dakako,
udaljenost supernove utječe na to koliko će nam ona sjajna
izgledati na nebu, što astronomi zovu “prividni sjaj”. Dvije
supernove Ia iz dvije daleke galaktike izgledat će nam kao da
imaju isti najveći sjaj samo ako su na istoj udaljenosti od nas.
Ako je, pak, jedna dvostruko udaljenija od druge, njezin
najveći sjaj dostići će samo četvrtinu najvećeg sjaja one bliže,
zato što prividni sjaj nekog objekta opada kvadratom
udaljenosti.
Kad su jednom astronomi naučili kako prepoznavati super-
nove tipa Ia, na temelju detaljnog proučavanja spektra
svjetlosti prispjela sa svakog ovakvog objekta, dobili su
dragocjeni “metar” pomoću kojeg su mogli utvrditi točne
svemirske udaljenosti. Izmjerivši (i na druge načine)
udaljenosti do nekih nama najbližih supernova tipa Ia, sada su
mogli odrediti znatno veće udaljenosti do drugih supernova
ovoga tipa jednostavnim uspoređivanjem sjaja razmjerno
bliskih i dalekih objekata.
Tijekom devedesetih godina, dvije ekipe stručnjaka za su-
pernove, jedna s Harvarda, a druga s Kalifornijskog instituta u
Berkeleyu, poboljšale su ovu tehniku time što su ustanovile
kako da uzmu u obzir male, ali ipak razlike među
supernovama tipa Ia koje se mogu uočiti preko pojedinosti u
njihovim spektrima. Da bi istraživači mogli koristiti ovaj novi
ključ za određivanje udaljenosti do dalekih supernova, bio im
je potreban instrument kojim bi vrlo precizno mogli promatrati
daleke galaktike. Takav instrument dobili su kada je 1993.
zamijenjeno neispravno ogledalo na Svemirskom teleskopu
Hubble. Stručnjaci za supernove prvo su putem zemaljskih
teleskopa otkrili na desetine supernova tipa Ia u galaktikama
udaljenim više milijarda svjetlosnih godina od Mliječne staze, a
zatim su obavili pažljivo promatranje ovih objekata
teleskopom Hubble, čiji im je tek mali dio od ukupnog
promatračkog vremena dan na raspolaganje.
Krajem devedesetih godina, dvije ekipe promatrača
supernova oštro su se nadmetale u tome koja će prva doći do
novog i proširenog “Hubbleovog dijagrama”, ključnog
kozmološkog grafikona koji zacrtava odnos između
udaljenosti galaktika i brzina kojima se one udaljuju od nas.
Astrofizičari su izračunali ove brzine na temelju Dopplerovog
efekta (o čemu će biti riječi u 13. poglavlju) koji izaziva male
promjene boje svjetlosti galaktika, ovisno o brzinama kojima se
one udaljuju od nas.
Udaljenost i brzina udaljavanja svake galaktike povezane su
u jednu točku na Hubbleovom dijagramu. Kod razmjerno
bliskih galaktika, ove točke skladno idu naviše i udesno,
budući da se galaktika dvostruko udaljenija od neke druge
udaljava dvostruko brže. Ovaj linearan odnos između
udaljenosti i brzine udaljavanja galaktika algebarski je izražen
Hubbleovim zakonom, jednostavnom jednadžbom koja
opisuje temeljno ponašanje svemira: v = Ho x d. Ovdje v
označava brzinu udaljavanja, d udaljenost, a H univerzalnu
konstantu, nazvanu Hubbleova konstanta, koja opisuje cijeli
svemir u bilo kojem trenutku. Izvanzemaljski promatrači
diljem svemira, koji ga proučavaju 14 milijarda godina poslije
Velikoga praska, ustanovit će da se galaktike udaljuju
brzinama u skladu s
Hubbleovom zakonu i svi će doći do iste vrijednosti
Hubbleove konstante, premda će je, dakako, drukčije nazivati.
Ova pretpostavka svemirske demokracije temelj je sveukupne
kozmologije. Ne možemo dokazati da se cijeli svemir drži
ovog demokratskog načela. Možda se negdje, daleko izvan
našeg vidokruga, svemir ponaša potpuno drukčije od onoga
što mi vidimo. Ali kozmolozi ne misle da je tako, barem kada
je riječ o vidljivom dijelu svemira. Za njih, v = H o xd je
univerzalan zakon.
Tijekom vremena, međutim, vrijednost Hubbleove konstante
može se promijeniti - i mijenja se. Novi i poboljšani Hubbleov
dijagram kojim su obuhvaćene i galaktike udaljene više mili-
jarda svjetlosnih godina otkrit će ne samo današnju vrijednost
Hubbleove konstante H o (oličene na dijagramu u uzlaznoj crti
koja povezuje točke što predstavljaju udaljenosti galaktika i
brzine njihovoga udaljavanja) nego i koliko se današnja brzina
širenja razlikuje od one od prije više milijarda godina. Na ovu
drugu brzinu ukazat će pojedinosti u gornjem dijelu grafikona;
točke koje se tu nalaze opisuju najudaljenije galaktike koje su
ikada promatrane. Hubbleov dijagram koji obuhvaća
udaljenosti od više milijarda svjetlosnih godina otkriva nam,
dakle, povijest širenja svemira, odnosno promjenu brzine
širenja.
Zajednica astrofizičara imala je puno sreće što su na istom
zadatku bile dvije ekipe promatrača supernova koje su se nad-
metale. Rezultati do kojih su došli i koji su izvorno objavljeni u
veljači 1998. bili su izuzetno dalekosežni. Da je iza njih stajala
samo jedna ekipa, nikako ne bi uspjela preživjeti prirodnu
skep- tičnost kozmologa suočenih s obaranjem svojih široko
prihvaćenih modela svemira. Budući da su dvije promatračke
ekipe usmjerile svoju skeptičnost ponajprije jedna na drugu,
posvetile su se pažljivoj potrazi za pogreškama konkurenata,
provjeravajući i njihove prikupljene podatke i njihovoga
tumačenja. Kako su obje ekipe objavile da su se uvjerile, unatoč
svim ljudskim predrasudama, da su im suparnici obavili
detaljan i stručan posao, svijetu kozmologa nije preostalo
drugo već da prihvati - uz određenu suzdržanost, doduše -
vijest s granice prostora.
Kakve je to bila vijest? Samo to da se za najudaljenije super-
nove tipa Ia ustanovilo da su slabijega sjaja nego što se
očekivalo. Ovo je podrazumijevalo da su te supernove nešto
udaljenije nego što bi trebale biti, što je značilo da je nešto
nagnalo svemir da se širi brže nego što je trebalo. Što je
izazvalo ovo dodatno širenje? Jedini vinovnik toga koji je u
skladu s činjenicama je “tamna energija” koja ispunjava prazan
prostor - energija čije je postojanje u suglasnosti s vrijednošću
kozmološke konstante različitom od nule. Mjereći vrijednosti
za koju su daleke supernove manje sjajne nego što bismo
očekivali, dvije ekipe astronoma izmjerile su oblik i sudbinu
svemir.

Kad su se dvije ekipe istraživača supernova složile u rezultati-

ma, pokazalo se da je svemir ravan. Da bismo to shvatili stvar,
moramo se malo poslužiti nekim grčkim slovima. Svemiru s
kozmološkom konstantom različitom od nule potreban je još
jedan broj koji bi ga opisao. Hubbleovoj konstanti, koju ozna-
čavamo kao H0 kad računamo njenu vrijednost u sadašnjem
vremenu, te prosječnoj gustoći materije, koja jedina određuje
zakrivljenost prostora ako je kozmološka konstanta ravna nuli,
sada moramo dodati ekvivalent gustoće koji potječe od tamne
energije (shodno Einsteinovoj formuli E = mc2, energija, E, ekvi-
valentna je masi, m). Kozmolozi izražavaju gustoće materije i
tamne energije simbolima ΩM i ΩΛ, dok Ω (veliko grčko slovo
omega) označava omjer gustoće svemira i kritične gustoće;
označava omjer prosječne gustoće cjelokupne materije u svemi-
ru i kritične gustoće; također, Ω Λ izražava omjer ekvivalenta
gustoće proizašle iz tamne energije i kritične gustoće. Ovdje je
Λ (veliko grčko slovo lambda) kozmološka konstanta. U
ravnom svemiru, s nultom zakrivljenošću prostora, zbroj ΩM i
ΩΛ uvijek je jednak 1 zato što je ukupna gustoća (stvarne
materije plus one koja je ekvivalent tamne energije) jednaka
kritičnoj gustoći.
Promatranjima dalekih supernova tipa Ia mjeri se razlika iz-
među ΩM i ΩΛ. Materija nastoji usporiti širenje svemira, budući
da gravitacija privlači sve prema svemu ostalom. Što je veća
gustoća materije, to će ovo privlačenje više usporavati stvari.
Tamna energija, međutim, čini nešto potpuno drukčije. Za ra-
zliku od dijelova materije, čije međusobno privlačenje uspora-
va širenje svemira, tamna energija ima jedno neobično
svojstvo: ona goni prostor na širenje, čime ubrzava širenje.
Kako se prostor širi, nastaje nova tamna energija, te je tako
svemir koji se širi konačni besplatni ručak. Nova tamna
energija goni svemir na još brže širenje, što za posljedicu ima to
da tijekom vremena besplatni ručak postaje sve veći.
Vrijednost ΩΛ mjera je veličine kozmološke konstante, odnosno
širenja pod djelovanjem tamne energije. Kada su astronomi
izmjerili odnos između udaljenosti galaktika i brzine njihovog
udaljavanja, ustanovili su koji je rezultat u nadmetanju između
djelovanja gravitacije, koja međusobno privlači stvari, i
djelovanja tamne energije koja ih raspr- šuje. Mjerenja su
pokazala da je ΩΛ - ΩM = 0,46 plus ili minus oko 0,03. Budući
da su astronomi već ustanovili da ΩM približno iznosi 0,25,
odavde slijedi da je ΩΛ oko 0,71. Zbroj ΩM i ΩΛ iznosio bi,
dakle, 0,96, što je sasvim blizu vrijednosti koju predviđa
inflacijski model. Noviji mjerni rezultati pokazali su da je ova
vrijednost još bliža jedinici.
Unatoč složnosti dvije rivalske skupine stručnjaka za
superno- ve, neki kozmolozi ostali su suzdržani. Ne događa se
svakoga dana da znanstvenici odustanu od nečega za što su
dugo smatrali da je ispravno, kao što je to bilo vjerovanje da
kozmološka konstanta treba biti ravna nuli, i da ga zamijene
nečim potpuno različitim, kao što je zaključak da tamna
energija ispunjava svaki kubični centimetar praznog prostora.
No, gotovo svi skeptici koji su pratili ovaj razvoj događaja
konačno su prihvatili novo stanje stvari nakon što su razmotrili
rezultate dobivene sa satelita čiji je zadatak bio da promatra
kozmičko pozadinsko zračenje detaljnije nego što je to ikada
ranije bilo postignuto. Taj satelit, slavni WMAP o kojem je bilo
riječi u trećem poglavlju, počeo je promatrati svemir 2002., da
bi već početkom 2003. sakupio kozmolozima dovoljno
podataka da naprave kartu cijelog neba u mikrovalnom
području na kojem nam dolazi većina kozmičkog pozadinskog
zračenja. Iako su ranija promatranja već bila nagovijestila što će
nam ova karta otkriti, ona su obuhvaćala samo male dijelove
neba, uz znatno manje pojedinosti. Karta cijelog neba dobivena
pomoću satelita WMAP bila je kruna svih prijašnjih nastojanja
i njome su konačno utvrđena najznačajnija svojstva kozmičkog
pozadinskog zračenja.
Najuočljivija značajka ove karte - a isto je vrijedilo i za
promatranja obavljana iz balona, kao i za prethodnika WMAP,
satelit COBE (COsmic Background Explorer - istraživač kozmičke
pozadine) - je njezina gotovo potpuna ujednačenost odnosno
homogenost. Nisu se uočavale nikakve razlike u snazi
kozmičkoga pozadinskoga zračenja iz raznih pravaca, sve dok
nismo dostigli točnost od jednog tisućitog dijela u mjerenjima.
Čak i tada, jedina uočljiva razlika javljala se kao malo
povećana snaga zračenja iz jednog smjera, koja je odgovarala
razmjerno manjoj snazi iz nasuprotnog smjera. Ove razlike
nastaju zbog gibanja naše Galaktike među susjednim
galaktikama. Zbog Dopplerovog efekta primamo nešto jače
zračenje iz smjera ovog gibanja, ne zato što je zračenje tu
stvarno jače nego zato što naše gibanje prema kozmičkom
pozadinskom zračenju (KPZ) malo pojačava energije fotona
koje bilježimo.
Kada odbijemo utjecaj tog Dopplerovog efekta, kozmičko
pozadinsko zračenje postaje savršeno ujednačeno - sve dok ne
dođemo do točnosti mjerenja od jednog sto tisućitog dijela. Na
toj razinu točnosti uočavaju se mala odstupanja od potpune
homogenosti. Ukazuju se mjesta s kojih KPZ stiže nešto malo
jače, odnosno nešto malo slabije. Kao što je prethodno
istaknuto, ove razlike u jačini označavaju položaje mjesta u
kojima je materija bila ili malo toplija i gušća ili malo hladnija i
rjeđa u odnosu na prosječnu vrijednost u vrijeme 380.000
godina poslije Velikog praska. Satelit COBE prvi je uočio ove
razlike; instrumenti na balonima i promatranja s Južnog pola
poboljšali su naša mjerenja; no satelit WMAP pružio je još
bolju točnost u snimanju cijeloga neba, što je kozmolozima
omogućilo da naprave detaljnu kartu snage kozmičkoga
pozadinskoga zračenja promatranog uz dosad najveću kutnu
rezoluciju od oko jednog stupnja.
Mala odstupanja od ujednačenosti, koja su otkrili COBE i
WMAP, bila su od prvorazredne važnosti za kozmologe. Prije
svega, pokazala su sjeme ustroja svemira u vrijeme kad je koz-
mičko pozadinsko zračenje prestalo stupati u međudjelovanje s
materijom. Područja za koja je nađeno da su bila malo gušća od
prosjeka u to doba imala su premoć u kasnijim zgušnjava-
njima materije, te se tako u njima, zahvaljujući gravitaciji, nala-
zi više tvari. U tom smislu, glavna osobina nove karte s ucrta-
nim intenzitetima KPZ-a u raznim područjima neba potvrda je
kozmoloških teorija da ogromne razlike u gustoći od mjesta do
mjesta diljem svemira, koje sada uočavamo, potječu od malih
nehomogenosti koje su postojale nekoliko stotina tisuća godina
poslije Velikoga praska.
No, kozmolozi mogu iskoristiti rezultate novih promatranja
kozmičkoga pozadinskoga zračenja da dokuče i jednu još te-
meljniju činjenicu o svemiru. Pojedinosti karte raspodjele snage
KPZ-a od mjesta do mjesta otkrivaju i samu zakrivljenost
prostora. Ova nevjerojatna pogodnost proizlazi iz činjenice da
zakrivljenost prostora utječe na putovanje zračenja kroz njega.
Ako je, na primjer, prostor pozitivno zakrivljen, onda smo pri
promatranju kozmičkoga pozadinskoga zračenja u praktično
istom položaju kao neki promatrač sa Sjevernog pola koji gle-
danjem duž Zemljine površine proučava zračenje koje nastaje
blizu ekvatora. Kako se crte zemljopisnih dužina konvergentno
sakupljaju prema polu, izvor zračenja kao da zatvara manji kut
nego što bi to bilo da je prostor ravan.
Da bi se razumjelo kako zakrivljenost prostora utječe na kut-
nu veličinu sitnih detalja u kozmičkom pozadinskom zračenju,
zamislite vrijeme u kojem je ovo zračenje bilo prestalo među-
djelovati s materijom. U to doba, najveća odstupanja od ujed-
načenosti koja su mogla postojati u svemiru imala su veličine
koje kozmolozi mogu izračunati: starost svemira u to vrijeme
pomnožena brzinom svjetlosti - oko 380.000 svjetlosnih godina
u promjeru. Ovo je najveća udaljenost na kojoj su čestice mogle
utjecati jedne na druge, a da izazovu neke nehomogenosti.
Do većih udaljenosti “vijesti” od drugih čestica ne bi još stigle,
te tako one ne mogu biti odgovorne za odstupanje od
ujednačenosti.
Koliko bi lučnih stupnjeva ta najveća odstupanja iznosila na
današnjem nebu? To ovisi o zakrivljenosti prostora do kojeg
dolazimo zbrajanjem ΩM i ΩΛ. Što je ovaj zbroj bliži jedinici, to
će i zakrivljenost prostora biti bliža nuli, odnosno veći će biti
kut pod kojim vidimo danas na nebu širinu najvećeg
odstupanja od homogenog kozmičkog pozadinskog zračenja.
Zakrivljenost prostora ovisi jedino o zbroju dvije Ω zato što se
pod utjecajem ove vrste gustoće prostor zakrivljuje na isti
način. Promatranja kozmičkoga pozadinskoga zračenja pružaju
zato priliku da se neposredno izmjeri ΩM + ΩΛ, za razliku od
promatranja supernova koje mjere razliku između ΩM i ΩΛ.
Podaci dobiveni satelitom WMAP pokazuju da najveća
odstupanja unutar kozmičkog pozadinskog zračenja zatvaraju
kut od oko jednog stupnja, što podrazumijeva da ΩM + ΩΛ ima
vrijednost od 1,02, s pogreškom ± 0,02. Prema tome, u
granicama eksperimentalne točnosti, možemo zaključiti da je
ΩM + ΩΛ= 1, odnosno da je prostor ravan. Iz promatranja
dalekih supernova tipa Ia vidjeli smo da je ΩΛ - ΩM = 0,46. Ako
ovaj rezultat dovedemo u vezu sa zaključkom da je ΩM + ΩΛ= 1,
ustanovit ćemo da je ΩM = 0,27, aΩΛ= 0,73, uz mogućnost
pogreške od postotak ili dva u oba slučaja. Kao što je već
primijećeno, riječ je o zasad najtočnijoj astrofizičkoj procjeni
vrijednosti ovih dvaju ključnih svemirskih parametara, što nam
govori da od materije - kako obične tako i tamne - potječe 27
posto ukupne energetske gustoće svemira, dok ostatak od 73
posto pruža tamna energija. (Ako nam se više sviđa promatrati
masu kao ekvivalent energije, u smislu E/c2, onda tamna
energija osigurava 73 posto ukupne mase.)
Kozmolozima je već odavno poznato da ako je kozmološka
konstanta različita od nule, onda se relativan utjecaj materije i
tamne energije mora značajno mijenjati protokom vremena. S
druge strane, ravan svemir ostaje ravan zauvijek, od nastanka
u Velikom prasku do beskonačne budućnosti koja je pred
nama.
U ravnom svemiru zbroj ΩM i ΩΛ uvijek je jednak jedinici, od-
nosno ako se jedna Cl promjeni, druga to također mora
razmjerno učiniti za kompenzaciju.
Tijekom epoha koje su uslijedile ubrzo poslije Velikoga pra-
ska, tamna energija gotovo da nije imala nikakvog utjecaja na
svemir. Tada je postojalo toliko malo prostora, u usporedbi s
onim što će biti u kasnijim erama, da je vrijednost ΩΛ bila tek
malo iznad nule, dok je ΩM bila tek malo ispod 1. U to rano
doba svemir se ponašao gotovo kao da je bez kozmološke kon-
stante. Tijekom vremena, međutim, ΩM je postojano opadala,
dok je ΩΛ također postojano rasla, čime se osiguravalo da
njihov zbroj stalno iznosi 1. U konačnici, stotine milijarda
godina u budućnosti, ΩM će pasti gotovo do nule, dok će ΩΛ
porasti gotovo do jedinice. Prema tome, povijest ravnoga
prostora s kozmo- loškom konstantom različitom od nule
podrazumijeva prijelaz iz ranog doba, kada tamna energija nije
igrala gotovo nikakvu ulogu, preko “sadašnjeg” razdoblja,
kada ΩM i ΩΛ imaju sličnu vrijednost, do beskrajno daleke
budućnosti kada će materija biti toliko razasuta po prostoru da
će se ΩM asimptotski sasvim približiti nuli, premda će zbroj
dvije Cl i dalje biti 1.
Na temelju promatranja može se zaključiti koliko se mase
nalazi u galaktičkim jatima i iz toga se dobije vrijednost ΩM od
oko 0,25, dok proučavanja kozmičkog pozadinskog zračenja i
dalekih supernova daju vrijednost blizu 0,27. S obzirom na
marginu pogreške koja se pri tim promatranjima mora uzeti u
obzir, ove dvije vrijednosti praktički se slažu. Ako je u svemiru
u kojem živimo kozmološka konstanta različita od nule i ako ta
konstanta (zajedno s materijom) dovodi do toga da prostor
bude ravan, kako to predviđa inflacijski model, onda
vrijednost kozmološke konstante mora biti takva da ΩΛ bude
nešto malo više od 0,7, odnosno dva i po puta veća od
vrijednosti ΩM. Drugim riječima, ΩΛ je glavni čimbenik koji
zbroj ΩM + ΩΛ čini jednakim 1. Ovo znači da je već iza nas
svemirsko doba kad su materija i kozmološka konstanta
podjednako doprinosile (s vrijednošću od po 0,5) održavanju
ravnosti prostora.
Za samo jedno desetljeće, ono što smo doznali o superno-
vama tipa Ia i kozmičkom pozadinskom zračenju promijenilo
je status tamne energije koja se iz nategnute zamisli, kojom se
Einstein jednom poigrao, pretvorila u temeljnu kozmičku činje-
nicu. Osim ako se za mnoštvo promatračkih rezultata ne
pokaže da su pogrešno protumačeni, neprecizni ili
jednostavno netočni, moramo prihvatiti činjenicu da se svemir
nikada neće početi skupljati, odnosno reciklirati. Budućnost,
naprotiv, izgleda jednolična: za stotinu milijarda godina, kada
većina zvijezda izgori, sve osim nama najbližih galaktika nestat
će izvan našeg obzora vidljivosti.
Do tada će se Mliječna staza već stopiti s najbližim
susjedima, stvorivši divovsku galaktiku usred ničega u
doslovnom smislu. Na našem noćnom nebu moći će se vidjeti
zvijezde (mrtve i žive) i ništa drugo. Bit će to vrlo oskudan
svemir za buduće astrofizičare. Bez galaktika preko kojih bi se
pratilo širenje prostora, oni bi pogrešno zaključili, kao i
Einstein, da živimo u statičnom svemiru. Kozmološka
konstanta i njena tamna energija proširit će svemir do tolikog
opsega da se više ne mogu ni izmjeriti ni zamisliti.
Uživajte u kozmologiji dok još možete.
JEDAN SVEMIR ILI MNOŠTVO NJIH?

tkriće da živimo u svemiru koji se sve brže širi uzdr-

O malo je svijet kozmologije 1998. godine, kada su prvi

put objavljeni rezultati proučavanja supernova koji su
ukazali na ovo ubrzanje. Sada, kada su pretpostavku o
svemiru koji se sve brže širi potvrdila detaljna promatranja
kozmičkoga pozadinskoga zračenja, a kozmolozi imali na
raspolaganju nekoliko godina za analizu posljedice ovog
ubrzanog širenja, izronila su dva velika pitanja koja su im
zagorčala dane, a uljepšala snove. Što to tjera svemir u ubrzano
širenje? I zašto to ubrzanje ima baš onu vrijednost koja ja sada
na snazi u svemiru ?
Jednostavan odgovor na prvo pitanje pripisuje svu
odgovornost za ubrzanje postojanju tamne energije, odnosno
kozmološkoj konstanti različitoj od nule. Iznos ubrzanja
izravno ovisi o količini tamne energije po kubnom centimetru.
Što je više energije, veće će biti ubrzanje. Prema tome, ako bi
kozmolozi uspjeli objasniti odakle potječe tamna energija i
zašto je ima u količini koliku danas nalazimo, mogli bi izjaviti
da su otkrili jednu od temeljnih tajni svemira - svemirski
“besplatni ručak”, energiju u praznom prostoru koja
neprekidno pogoni svemir prema vječnom, sve bržem širenju i
dalekoj budućnosti u kojoj će postojati nepojmljivo ogroman
prostor i razmjerno ogromna količina tamne energije, dok
gotovo uopće neće biti materije po kubnoj svjetlosnoj godini.

Što je uopće tamna energija? Kozmolozi mogu ponuditi od-

govor koji potječe iz najvećih dubina carstva fizike čestica: ta-
mna energija nastaje iz događaja koji se vjerojatno zbivaju u
praznom prostoru, ako se možemo pouzdati u ono što smo
doznali iz kvantne teorije materije i energije. Cjelokupna fizika
čestica temelji se na ovoj teoriji koja je tako često i tako teme-
ljito provjerena na submikroskopskom području da gotovo da
nema fizičara koji nije uvjeren u njezinu ispravnost. Iz kvantne
teorije proizlazi da ono što nazivamo praznim prostorom vrvi,
zapravo, od “virtualnih čestica” koje toliko brzo nastaju i
nestaju da ih nikada ne možemo izravno zamijetiti, već
možemo samo promatrati njihove učinke. Neprekidno
nastajanje i nestajanje ovih virtualnih čestica - pojava koju oni
koji se drže precizne terminologije fizike nazivaju “kvantne
fluktuacije vakuuma” - daje energiju praznom prostoru.
Štoviše, fizičari čestica mogu, bez mnogo poteškoća, izračunati
količinu energije koja počiva u svakom kubnom centimetru
vakuuma. Iz neposredne primjene kvantne teorije na ono što
nazivamo vakuumom proizlazi da kvantne fluktuacije mogu
stvoriti tamnu energiju. Kada ovako postavimo stvari, veliko
pitanje o tamnoj energiji glasi ovako: “Zašto je kozmolozima
trebalo toliko dugo vremena do shvaćanja da ova energija
mora postojati?”
Nažalost, postojeće okolnosti donekle mijenjaju ovo pitanje,
tako da ono glasi: “Kako to da su fizičari čestica do sada
griješili?” Proračuni količine tahine energije u svakom kubnom
centimetru daju vrijednost koja je oko IO120 puta veća od
vrijednosti do koje su kozmolozi došli na temelju promatranja
supernova i kozmičkog pozadinskoga zračenja. U ekstremnim
astronomskim uvjetima, proračuni koji se razlikuju za faktor
10 mogu se, barem privremeno, ocijeniti kao prihvatljivi, ali
razlika za faktor 10120 nikako se ne može gurnuti pod tepih.
Ako prazan prostor stvarno sadrži tamnu energiju makar i
približno u iznosu o kojem govore fizičari čestica, svemir bi se
već odavno trebao raširiti u tako veliki obujam da se nikakvo
okupljanje materije ne bi moglo dogoditi, budući da bi se ona
za samo djelić sekunde silno razrijedila. Teorija i promatranja
slažu se oko toga da prazan prostor mora sadržavati tamnu
energiju, ali razlikuju se za faktor bilijun na desetu potenciju
glede količine te energije. Nikakva zemaljska analogija, pa čak
ni svemirska, ne može nam ilustrirati veličine ovoga
neslaganja. Udaljenost do najdalje galaktike za koju trenutno
znamo veća je od protona 1040 puta. Čak i ovaj ogroman broj
samo je kubni korijen faktora za koji se teorija i promatranja
razilaze glede vrijednosti kozmološke konstante.
Fizičarima čestica i kozmolozima odavno je poznato da iz
kvantne teorije proizlazi neprihvatljivo velika vrijednost
količine tamne energije, ali u vrijeme kada se smatralo da je
kozmološka konstanta jednaka nuli nadali su se da će doći do
nekog objašnjenja koje će dovesti do poništavanja pozitivnih i
negativnih elemenata u teoriji, te samim tim i ukinuti problem.
Slično poništavanje svojevremeno je riješilo jedan drugi
problem: koliko energije virtualne čestice daju česticama koje
možemo promatrati? Sada kada se pokazalo da se kozmološka
konstanta razlikuje od nule, smanjene su nade da će se doći do
takvog poništavanja. Ako ono postoji, onda mora nekako
ukloniti gotovo cijelu mamutsku teorijsku vrijednost koju
imamo danas. Za sada, u nedostatku bilo kakvog valjanog
objašnjenja veličine kozmološke konstante, kozmolozi moraju
nastaviti suradnju s fizičarima čestica u nastojanju da izmire
teoriju o tome kako svemir stvara tamnu energiju s vrijednošću
obujma tamne energije po kubnom centimetru dobivenom na
temelju promatranja.
Neki od najboljih umova kozmologije i fizike čestica uložili
su puno truda da dođu do objašnjenja vrijednosti dobivene
promatranjem, ali bez uspjeha. Neuspjeh je silno razljutilo
teoretičare djelomično zato što su svjesni da Nobelova nagrada
- da se i ne spominje ogromno ushićenje zbog otkrića - čeka
one koji objasne što je priroda učinila da bi svemir bio ovakav
kakvim ga vidimo. No, još jedno pitanje bez objašnjenja silno je
uznemirilo duhove. Zašto je količina tamne energije, izražena
kao ekvivalentna joj masa, više-manje jednaka količini energije
koju sadrži sveukupna materija u svemiru?
Ovo pitanje može se postaviti i preko dvije Ω koje koristimo
da bismo izmjerili gustoću materije i gustoću ekvivalentnu
onoj tamne energije. Zašto su ΩM i ΩΛ slične po veličini,
umjesto da jedna bude daleko veća od druge? Tijekom prve
milijarde godina poslije Velikoga praska bila je gotovo točno
jednaka jedinici, dok je ΩΛ praktički bila ravna nuli. U tom
razdoblju, ΩM bila je najprije milijunima, zatim tisućama, a
onda stotinama puta veća od ΩM. Danas, kada je = 0,27, a ΩΛ =
0,73, one su, grubo uzevši, za naše razmatranje jednake,
premda je ΩΛ već znatno veća od ΩM. U dalekoj budućnosti, za
više od pedeset milijarda godina, ΩΛ bit će najprije stotinama,
pa tisućama i napokon milijunima i milijardama puta veća od
ΩM. Samo tijekom kozmičkoga razdoblja u rasponu od 3
milijarde do 50 milijarda godina poslije Velikoga praska (a mi
u njemu živimo), ove dvije veličine imaju makar približno
jednaku vrijednost.
Za one koji se ne udubljuju u to pitanje, raspon od 3
milijarde do 50 milijarda godina vrlo je dugo razdoblje. U
čemu je onda problem? No, promatrano s astronomskog
gledišta, ovo razdoblje praktično je beznačajnog trajanja.
Astronomi se često odlučuju za logaritamsku skalu vremena,
dijeleći ga na razdoblja koja se povećavaju za faktor 10. Svemir
je prvo bio nešto star; zatim je postao deset puta stariji; pa
deset puta stariji od toga; i tako, sve dalje prema beskonačnom
vremenu koje nalaže beskonačan broj ovakvih desetostrukih
povećanja. Pretpostavimo da počnemo računati vrijeme u
najranijem trenutku poslije Velikoga praska, a koje ima smisla
u kvantnoj teoriji: to je 10-43 sekunde. Kako svaka godina ima
oko 30 milijuna (3 x 10 ) sekunda, potrebno je 60
udeseterostručenja da od 10-43 sekunde dođemo do 3 milijarde
godina poslije Velikoga praska. Nasuprot tome, dovoljno je
samo nešto malo više od jednog množenja s 10 da bi se od 3
milijarde stiglo do 50 milijarda godina, a to je jedino razdoblje
kada su ΩM i ΩΛ približno jednaki. Poslije toga, beskonačan
broj povećanja za faktor od 10 otvara put prema beskonačnoj
budućnosti. Promatrano iz ove logaritamske perspektive,
zanemarivo su mali izgledi da živimo upravo u onom
razdoblju svemira kada ΩM i ΩΛ imaju makar i grubo slične
vrijednosti. Vodeći američki kozmolog Michael Turner nazvao
je ovu neobičnost - činjenicu da postojimo baš u doba kada su
ΩM i ΩΛ približno jednake - “problem Nancy Kerrigan” po
uzoru na poznatu olimpijsku klizačicu na ledu koja je pitala,
kada ju je napao mladić njezine suparnice, “Zašto mene? Zašto
sada?”
Iako nisu u stanju izračunati kozmološku konstantu čija bi
vrijednost iole bila blizu one dobivene mjerenjem, kozmolozi
ipak imaju odgovor na Kerriganin problem, ali im se mišljenja
vrlo razlikuju glede njegovog značaja i posljedica. Neki ga rado
prihvaćaju; drugi to čini nevoljko; treći ga izbjegavaju; a četvrti
ga odbacuju. Ovo objašnjenje dovodi u vezu vrijednost kozmo-
loške konstante s činjenicom da mi postojimo na planetu koji
kruži oko obične zvijezde u običnoj galaktici. Budući da mi po-
stojimo, tvrdi se, parametri koji opisuju svemir, a posebno vri-
jednost kozmološke konstante, moraju biti takvi kakvi jesu da
naše postojanje bude moguće.
Razmotrimo, na primjer, što bi se dogodilo u svemiru sa
znatno većom kozmološkom konstantom od naše. Znatno veća
količina tamne energije dovela bi do toga da ΩΛ daleko
nadmaši ΩM ne za 50 milijarda godina već poslije samo
nekoliko milijuna. U to vrijeme, u svemiru kojim bi
prevladavala djelovanja ubrzanja tamne energije, materija bi se
tako brzo raspršila prostorom da uopće ne bi stigle nastati
galaktike, zvijezde ili planeti. Ako pretpostavimo da od
trenutka kada dođe do prvog nakupljanja materije pa do
nastanka i razvoja života mora proći barem milijardu godina,
možemo zaključiti da naše postojanje ograničava kozmološku
konstantu na raspon od nule pa do samo nekoliko njenih
trenutnih vrijednosti, a isključuje cijelo ono mnoštvo većih
vrijednosti.
Ovo zaključivanje dodatno dobiva na snazi ako zamislimo,
kao što to čine mnogi kozmolozi, da sve ono što nazivamo sve-
mirom ili univerzumom pripada znatno većem
“multiverzumu” koji sadrži beskonačan broj svemira, pri čemu
nijedan ne stupa u međudjelovanja s nekim drugim. Zamisao o
multiverzumu utemeljena je na postojanju viših dimenzija u
kojima leže bezbrojni svemiri, pa prostor u našem svemiru
ostaje potpuno nedostupan bilo kojem drugom svemiru - i
obrnuto. Ovo nepostojanje makar i teorijske mogućnosti
međudjelovanja svrstava teoriju o multiverzumu u kategoriju
naizgled neprovjerivih hipoteza - barem do trenutka kada
netko mudriji od nas ne nađe način da nekako ipak provjeriti
model multiverzuma. U multiverzumu, novi svemiri rađaju se
na potpuno nasumičan način, u stanju su proširiti se inflacijom
u ogromne obujme prostora, pri čemu nemaju nikakvog dodira
s beskonačnim brojem drugih svemira.
U multiverzumu, svaki novi svemir iskače u postojanje
opskrbljen sa svojim osobitim zakonima fizike koji određuju
veličinu kozmološke konstante. Mnogi drugi svemiri imaju
kozmološku konstantu daleko veću od naše, te tako vrlo brzo
dostižu stanje gustoće bliske nuli koje nije pogodno za život.
Samo mali, možda sićušni, dio svih svemira u multiverzumu
obdaren je uvjetima koji omogućuju nastanak života, zato što
su samo kod njih na snazi parametri koji dopuštaju materiji
okupljanje u galaktike, zvijezde i planete te njihovo trajanje
milijardama godina.
Kozmolozi nazivaju ovaj način objašnjavanja vrijednosti
kozmološke konstante antropskim načelom, premda bi
vjerojatno bilo prikladnije nazvati ga antropskim pristupom.
Ovaj pristup tumačenju ključnoga pitanja kozmologije djeluje
vrlo privlačno: ljudi ga vole ili mrze, ali rijetko su ravnodušni
prema njemu. Kao i mnoge intrigantne zamisli, antropsko
načelo može se tako predstaviti da ide u prilog, ili se čini da
ide u prilog, raznim teološkim i teleološkim mentalnim
konstrukcijama. Neki religijski fundamentalisti smatraju da
antropsko načelo podupire njihova vjerovanja, jer čovječanstvu
pripisuje središnju ulogu: bez nekoga tko bi ga promatrao,
svemir - barem onaj koji poznajemo - uopće ne bi postojao niti
bi mogao postojati; prema tome, neka viša sila morala je
posložiti stvari baš onako kako nama odgovara. Oni koji se ne
slažu s ovim zaključkom primijetili bi da on baš ne slijedi iz
antropskog pristupa. Na teološkoj razini, ovaj argument u
prilog postojanja Boga pretpostavlja svakako najrasi- pnijeg
tvorca koji se može zamisliti: on stvara bezbrojne svemire da bi
u malom području samo jednog od njih mogao nastati život.
Zašto onda ne odstraniti ovog posrednika i držati se starijih
mitova o postanku u čijem je središtu čovječanstvo?
S druge strane, ako odlučite u svemu vidjeti Boga, kao što je
to činio Spinoza, ne možete se ne diviti multiverzumu koji
neprekidno rađa nove svemire. Kao i večina vijesti s graničnih
područja znanosti, zamisao o multiverzumu i antropski
pristup lako se mogu zloupotrijebiti kao potpora ovog ili onog
sustava vjerovanja. No, kako trenutno stoje stvari, mnogi
kozmolozi prihvaćaju multiverzum bez dovođenja u vezu s
nekim sustavom vjerovanja. Stephen Hawking, koji drži (baš
kao i Isaac Newton prije njega) Lucasovu katedru za
astronomiju na sveučilištu Cambridge, smatra da je antropsko
načelo izvrsno rješenje problema Kerrigan. Stephen Weinberg,
koji je dobio Nobelovu nagradu za postignuća na području
fizike čestica, ne voli to načelo, ali ga ipak prihvaća, barem
privremeno, u nedostatku nekog boljeg rješenja.
Konačno, povijest može pokazati da su, sada, kozmolozi
koncentrirani na pogrešan problem - pogrešan u smislu da
naše znanje još nije dovoljno da bismo ga kako treba napali.
Weinbergu se sviđa analogija s Johannesom Keplerom koji je
pokušao objasniti zašto Sunce ima šest planeta (kako su to
astronomi onda vjerovali) i zašto se oni gibaju baš po takvim
stazama. Četiri stotine godina poslije Keplera, astronomi i dalje
znaju premalo o nastanku planeta da bi objasnili točan broj i
staze članova Sunčeve obitelji. Poznato nam je da je netočna
Keplerova pretpostavka da je razmak planetnih staza oko
Sunca upravo takav da se između dvije susjedne staze može
smjestiti i po jedno od pet savršenih tijela; ta tijela se, naime, ne
uklapaju baš dobro, ali još je značajnije to što ne raspolažemo
dobrim objašnjenjem zbog čega bi se planeti pokoravali
takvom pravilu. Budućim generacijama, sadašnji kozmolozi
mogu nalikovati Kepleru u svojim hrabrim nastojanjima da
objasne nešto što je neobjašnjivo na temelju današnjeg
razumijevanja svemira.
Nisu svi blagonakloni prema antropskom načelu. Neki koz-
molozi napadaju ga kao defetističko, suprotno onome što nas
uči povijest znanosti (ovo načelo, naime, proturječi mnogim
primjerima kada je fizika uspjela objasniti, ranije ili kasnije,
prethodno tajanstvene pojave) i opasan zato što djeluje iskon-
struirano. Štoviše, za mnoge kozmologe nije prihvatljiva, kao
temelj teorije svemira, pretpostavka da živimo u
multiverzumu koji sadrži bezbroj svemira s kojima nikada ne
možemo stupiti u međudjelovanje, čak ni u teoriji.
Rasprava o antropskom načelu ističe skepticizam koja stoji u
temelju znanstvenoga pristupa razumijevanju svemira. Teorija
koja se sviđa jednom znanstveniku, uglavnom onome koji ju je
postavio, nekom drugom može izgledati smiješna ili jednostav-
no pogrešna. Obojica su svjesni da teorije opstaju i imaju uspje-
ha kada drugi znanstvenici ustanove da se pomoču njih
najbolje može objasniti većina promatračkih rezultata. (Kao što
je jedan slavni znanstvenik svojevremeno primijetio, čuvajte se
teorije koja objašnjava sve podatke - za neke od njih vrlo je
vjerojatno da će se ustanoviti da su pogrešni.)
Budućnost možda neće donijeti brzo rješenje ove rasprave,
ali u njoj ćemo nesumnjivo vidjeti nove pokušaje objašnjenja
onoga što vidimo u svemiru. Primjera radi, Paul Steinhardt sa
Sveučilišta Princeton, koji je vješt u smišljanju neobičnih nazi-
va, izgradio je teorijski “ekpirotski model” svemira u suradnji s
Neilom Turokom sa Sveučilišta Cambridge. Nadahnut dijelom
fizike čestica koji se naziva teorija struna, Steinhardt je zamislio
svemir od jedanaest dimenzija, od kojih je većina “sabijena”,
smotana nalik na čarape, tako da zauzimaju samo
infinitezimalni dio prostora. Ali neke od njih imaju stvarnu
veličinu i značaj, jedino što ih ne možemo opažati zato što smo
začahureni u naše poznate četiri. Ako zamislite da se
sveukupni prostor našeg svemira nalazi na beskonačnom listu
(u ovoj usporedbi, tri dimenzije svemira svedene su na dvije),
onda možete predočiti jedan drugi, usporedni list, a zatim sebi
dočarati prizor kako se dva lista međusobno približavaju i
sudaraju. Ovaj sudar dovodi do
Velikog praska, a kada se listovi odbiju jedan od drugoga,
povijest svakog od njih nastavlja se utabanim stazama, u
smislu da nastaju galaktike i zvijezde. Konačno, dva lista
prestaju se razmicati i opet se počinju približavati, što dovodi
do novog sudara i novoga Velikoga praska na svakom listu.
Svemir tako Ima cikličnu povijest, ponavlja se, barem u
najširim okvirima, u razmacima od više stotina milijarda
godina. Budući da “ekpirosis” znači “požar” na grčkom (sjetite
se poznatije riječi “piroman”), “ekpirotski svemir” podsjeća
sve one kojima grčki nije sasvim stran na veliku vatru iz koje je
nastao svemir kakvog poznajemo.
Ovaj ekpirotski model svemira djeluje emotivno i intelektu-
alno privlačno, premda ipak ne toliko da zadobije srca i umove
mnogih Steinhardtovih kolega kozmologa. Barem još ne. Nešto
približno slično ekpirotskom modelu, ako ne i on sam, moglo
bi jednoga dana omogućiti proboj kojem se današnji kozmolozi
nadaju u nastojanjima da objasne tamnu energiju. Čak i oni ko-
jima je antropsko načelo vrlo blisko teško da bi pružili otpor
novoj teoriji koja bi ponudila dobro objašnjenje kozmološke
konstante, a da pri tom ne uvede u igru beskonačan broj
svemira, među kojima je upravo naš onaj koji je sretniji od
drugih. I da, kako reče Voltaireov Candide, “živimo u
najboljem od mogućih svjetova.”
Nastanak galaktika i
građa svemira
 OTKRIĆE GALAKTIKA

Prije dva i pol stoljeća, malo prije nego li je engleski astronom sir
William Herschel napravio prvi pravi veliki teleskop, poznati svemir
uglavnom se sastojao od nešto malo zvijezda, uz Sunce, Mjesec,
planete, malen broj Jupiterovih i Saturnovih satelita, nekoliko
mutnih objekata i tako zvane Galaktike u obliku trake mliječne boje
preko noćnog neba. Naziv “galaktika” zapravo i potječe od grčke
riječi galaktos što znači “mlijeko”. Mutni objekti na nebu dobili su
pak znanstveni naziv nebule, odnosno maglice, prema latinskoj riječi
za maglu. To su nebeski objekti neodređenog oblika, poput maglice
Rak u zviježđu Bika i maglice Andromeda u istoimenome zviježđu.
Zrcalo Herschelovog teleskopa, sagrađenog 1789. godine, imalo je
promjer 122 centimetra, što je bilo znatno veće od svega dotad
napravljenog. Instrument je djelovao prilično neugledno zbog
složene mreže nosača na kojima je počivao i u kojima se pokretao, ali
kada ga je Herschel usmjerio prema nebu, ugledao je nebrojene
zvijezde unutar Mliječne staze. Pomoću glavnog teleskopa, kao i
jednog manjeg i pokretnijeg, Herschel i njegova sestra Caroline
napravili su prvi sveobuhvatni, “dubinski” katalog maglica
sjevernog neba. Sir John - Herschelov sin - nastavio je obiteljsku
tradiciju, povećavajući očev i tetin popis objekata na sjevernom
nebu. Također, tijekom dugog boravka na Rtu Dobre Nade,
najjužnijoj točki Afrike, katalogizirao je oko 1700 mutnih objekata
koji su vidljivi s južne polukugle. Godine 1864. sir John objavio je
knjigu o svim poznatim dalekim objektima: Opći katalog maglica i
zvjezdanih jata - koji je obuhvatio više od pet tisuća odrednica.
Unatoč velikom opsegu sakupljenih podataka, nitko u to vrijeme
nije znao što su, u stvari, maglice, koliko su daleko niti po čemu se
međusobno razlikuju. No, katalog iz 1864. omogućio je morfološko
klasificiranje maglica - prema obliku, naime. U duhu tradicije
bejzbolske terminologije koja je uvedena nekako u vrijeme kada je
Herschelov Opći katalog izvorno objavljen i čije bi glavno načelo
moglo glasiti “nazovimo stvari onako kako ih vidimo”, astronomi su
nazvali maglice spiralnoga oblika “spiralne maglice”, one čiji je oblik
bio približno eliptičan “eliptične maglice”, a razne druge maglice
nepravilnoga oblika - ni spiralnoga ni eliptičnoga - “nepravilne
maglice”. Konačno, one maglice koje su izgledale male i okrugle,
poput teleskopske slike nekog planeta, dobile su (potpuno pogrešan)
naziv “planetne maglice”, što od tada nije prestajalo zbunjivati sve
koji su se tek počeli zanimati astronomiju.
Tijekom najvećega dijela svoje povijesti astronomija se temeljila na
opisnim metodama u istraživanjima, koji su vrlo sliči
li onima što se primjenjuju u botanici. U okviru sve opsežnijeg
kompendija zvijezda i mutnih objekata, astronomi su tragali za
pravilnostima i razvrstavali objekte prema njima. Bilo je to sasvim
prirodno. Većina ljudi još od najranijega djetinjstva razvrstava stvari
po izgledu i obliku, a da ih nitko tome nije naučio. Herschelovi su
smatrali da se sve maglice nalaze na istoj udaljenosti od Zemlje,
budući da je većina ovih mutnih objekata bila približno iste veličine.
Podvrgavanje svih maglica istim pravilima razvrstavanja za njih je
zato bio uzoran znanstveni postupak.
Međutim, kasnije se pokazalo da je pretpostavka da se sve maglice
nalaze na sličnoj udaljenosti od nas potpuno pogrešna. Neke
maglice, koje su Herschelovi klasificirali, udaljene su koliko i
zvijezde te su tako razmjerno malene (ako bilijun kilometara može
biti označeno kao “razmjerno malo”). Za druge se pokazalo da su
znatno dalje, te zato moraju biti mnogo veće od mutnih objekata koji
su nam razmjerno blizu da bi na nebu izgledale istih veličine.
Pouka koju je odavde valjalo izvući je da je jednog trenutka treba
zanemariti kako nešto nama izgleda i upitati se kakvo je stvarno.
Srećom, krajem devetnaestoga stoljeća napredak znanosti i
tehnologije omogućio je astronomima da učine upravo to - da se
prestanu baviti samo klasificiranjem onoga što se nalazi u svemiru.
Iz pomaka koji je uslijedio rođena je astrofizika, primjena zakona
fizike na astronomske pojave.

U isto doba kada je sir John Herschel objavio opsežan katalog

maglica, u potrazi za njima uključio se jedan novi znanstveni in-
strument - spektroskop. Jedini zadatak spektroskopa je da razloži
svjetlost na dugu sastavnih boja. Te boje i crtice koje su u njima kao
utkane, otkrili su ne samo pojedinosti o kemijskom sastavu izvora
svjetlosti nego i, zahvaljujući pojavi koja se naziva Dopplerov efekt,
približava li se izvor svjetlosti Zemlji ili se uda- ljuje od nje.
Spektroskopija je otkrila nešto izuzetno: spiralne maglice, koje
prevladavaju u području izvan dohvata Mliječne staze, gotovo sve se
udaljuju od Zemlje, i to izuzetno velikim brzinama. Za razliku od
njih, sve planetne maglice, kao i većina onih nepravilnih, gibaju se
razmjerno malim brzinama - neke prema nama, druge od nas. Zar se
to u središtu Mliječne staze dogodila neka katastrofalna eksplozije
koja je izbacila van samo spiralne maglice? Ako je tako, zašto se
nijedna od njih ne vraća? Jesmo li svjedoci katastrofe u nekom
posebnom trenutku? Unatoč razvoju fotografskih tehnika koje su
donijele brže emulzije, što je omogućilo astronomima da mjere
spektre maglica sve slabijega sjaja, njihov bijeg nije prestajao, a
pitanja su ostajala bez odgovora.
Do većine znanja u astronomiji, kao i u drugim znanostima, došli
smo uvođenjem sve bolje tehnologije. Početkom dvadesetih godina
prošlog stoljeća pojavio se još jedan ključni uređaj: izuzetan teleskop
Hooker, promjera dva i pol metra, na zvjezdarnici Mount Wilson
blizu Pasadene, u Kaliforniji. Godine 1924. američki astronom Edwin
P. Hubble koristio je ovaj teleskop - najveći na svijetu u to vrijeme - u
potrazi za posebnim tipom zvijezda promjenjivog sjaja, takozvanim
cefeidama, u Andromedinoj maglici. Kod svakog tipa promjenjivih
zvijezda sjaj se mijenja prema dobro poznatom uzorku; cefeide,
nazvane tako po prvoj zvijezdi tog tipa, jednoj zvijezdi u zviježđu
Cefeja, sve su izuzetno sjajne te se mogu vidjeti na ogromnim udalje-
nostima. Kako im se sjaj mijenja u prepoznatljivim ciklusima, strpljiv
i uporan promatrač može ih otkrivati u sve većem broju. Hubble je
našao nekoliko cefeida u Mliječnoj stazi i procijenio njihove
udaljenosti; no, prilično se iznenadio kada se pokazalo da je jedna
cefeida pronađena u Andromedinoj maglici mnogo slabijega sjaja
negoli bi to trebala biti, uzevši u obzir izmjereni period promjene
njenog sjaja.
Najvjerojatnije objašnjenje ove pojave bilo je da se ta cefeida, a s
njom i Andromedina maglica kojoj pripada, nalazi na mnogo većoj
udaljenosti u odnosu na cefeide iz Mliječne staze. Hubble je shvatio
da je Andromedina maglica toliko daleko da se nikako ne može
nalaziti među zvijezdama zviježđa Andromeda niti uopće u
Mliječnoj stazi - kao i da nije mogla biti izbačena, zajedno sa svojim
spiralnim sestrama, tijekom nekog katastrofalnog prolijevanja
“mlijeka”.
Od ovog zaključka staje dah. Hubbleovo otkriće pokazalo je da su
spiralne maglice zapravo čitavi posebni zvjezdani sustavi,
podjednako veliki i bogati zvijezdama kao i naša Mliječna staza. Da
upotrijebimo jedan izraz filozofa Immanuela Kanta, Hubble je
pokazao da se na desetke “otoka-svemira” nalazi izvan našeg
zvjezdanog sustava, budući da je objekt u Andromedi bio samo prvi
na popisu poznatih spiralnih maglica. Andromedina maglica bila je,
u stvari, galaktika Andromeda.

Do T936. godine dovoljno je ovih otoka-svemira uočeno i fo-

tografirano pomoću Hookera i drugih velikih teleskopa da se i
Hubble odlučio okušati u morfologiji. Njegova analiza tipova
galaktika temeljila se na neprovjerenoj pretpostavci da razlike u
oblicima galaktika označavaju razvojne stupnjeve od njihova
postanka do nestanka. U svojoj knjizi Carstvo maglica, objavljenoj
1936, Hubble je klasificirao galaktike tako što je smjestio različite
tipove na dijagram nalik na glazbenu viljušku, čija drška predstavlja
eliptične galaktike, s tim da su kružnici sličnije elipse na slobodnom
kraju drške, a one oblika izduženije elipse blizu mjesta gdje se
viljuška račva. Duž jednog kraka nalaze se obične spiralne galaktike:
one bliže dršci imaju čvrsto pripijene spiralne krakove, dok one bliže
kraju imaju sve razvijenije spiralne krakove. Duž drugoga kraka
viljuške nalaze se spiralne galaktike koje po sredini imaju svojevrsnu
“prečku”, ali su inače slične običnim spiralnima, no zbog svog oblika
nazivaju se prečkaste galaktike.
Hubble je zamišljao da galaktike nastaju kao blago eliptične, zatim
postaju sve spljoštenije kako se uobličuju, da bi na kraju prešle u
spiralni oblik s krakovima koji se lagano razmotavaju tijekom
vremena. Blistavo. Lijepo. Čak elegantno. Ali i potpuno pogrešno.
Ne samo da shemom nisu bile obuhvaćene cijele klase nepravilnih
galaktika nego će i astrofizičari kasnije doznati da su najstarije
zvijezde u svim galaktika približno iste starosti, što je značilo da su
sve galaktike nastale tijekom iste ere u povijesti svemira.
Tri desetljeća (pri čemu je nešto istraživačkih prilika propušteno
zbog Drugog svjetskog rata), astronomi su promatrali i katalogizirali
galaktike kao eliptične, spiralne i prečkaste u skladu s Hubbleovom
dijagramu glazbene viljuške, pri čemu su nepravilne bile mali
podskup, potpuno izvan dijagrama zbog neobičnih oblika. O
eliptičnim galaktikama moglo bi se reći, po uzoru na ono što je
Ronald Reagan rekao o kalifornijskim sekvojama, da kada vidite
jednu, vidjeli ste ih sve. Eliptične galaktike sliče jedna drugoj, jer
nemaju spiralne krakove koje su značajke spiralnih i prečkastih
galaktika, a nemaju ni divovskih oblaka me- đuzvjezdanoga plina i
prašine iz kojih se rađaju nove zvijezde. U tim je galaktikama
prestao nastanak zvijezda prije mnogo milijarda godina, ostavivši za
sobom sferne ili elipsoidne skupine zvijezda. Najveće eliptične
galaktike, kao i najveće spiralne, sadrže po mnogo stotina milijarda
zvijezda - možda čak i preko bilijun - dok im je promjer stotinu
tisuća svjetlosnih godina. S izuzetkom profesionalnih astronoma,
nitko drugi još nije bio očaran fantastičnim oblicima eliptičnih
galaktika i povijestima nastanka zvijezda u njima jer su, barem u
usporedbi sa spiralnim galaktikama, to galaktike jednostavnih oblika
i jednostavnog nastanka zvijezda: u svima njima plin i prašina
pretvaraju se u zvijezde sve dok plina i prašine ima.
Srećom, spiralne i prečkaste galaktike nadoknađuju vizualnu
uzbudljivost koja nedostaje eliptičnima. Najuzbudljiviji od svih
galaktičkih prizora koji bismo ikada mogli vidjeti, Mliječna staza
gledana izvana, uzburkao bi nam kako osjećaje tako i razum, a to će
se dogoditi čim uspijemo poslati kameru nekoliko stotina tisuća
svjetlosnih godina iznad ili ispod središnje ravnine naše Galaktike.
Danas, kada su naše najdalje svemirske letjelice prešle tek milijarditi
dio spomenute udaljenosti, ovaj pothvat može izgledati neizvodljiv;
čak bi i letjelici gotovo svjetlosne brzine bilo potrebno vrlo dugo -
znatno duže od trajanja cjelokupne zabilježene povijesti - da stigne
do tog položaja. Za sada, astronomi se moraju zadovoljiti
kartografiranjem Mliječne staze iznutra, crtanjem galaktičke šume
tako što će se skicirati njezina zvjezdana i magličasta stabla. Ova
istraživanja otkrila su da je Mliječna staza vrlo slična našem
najbližem galaktičkom susjedu, velikoj spiralnoj galaktici u
Andromedi, zvanoj i Andromedina maglica. Na pogodnoj
udaljenosti od oko 2,2 milijuna svjetlosnih godina, Andromedina
maglica pružila je obilje podataka o osnovnom sklopu spiralnih
galaktika, kao i o različitim vrstama zvijezda i njihovom razvoju.
Kako su sve zvijezde iz Andromedine maglice praktički na istoj
udaljenosti od nas (plus ili minus nekoliko postotaka), astronomi
znaju da je prividni sjaj zvijezda razmjeran njihovom pravom,
astronomi bi rekli apsolutnom, sjaju odnosno ukupnoj količini
energije koju zrače svake sekunde. Ova okolnost, kakva ne vrijedi
kad proučavate objekte u Mliječnoj stazi, ali i koja vrijedi za sve
druge galaktike osim naše, omogućila im je da izvedu vrlo važne
zaključke o razvoju zvijezda, znatno lakše nego što bi to bilo moguće
za zvijezde Mliječne staze. Dvije eliptične satelitske galaktike koje
kruže oko Andromedinegalaktike, od kojih svaka sadrži samo po
nekoliko postotaka od ukupnog broja zvijezda u matičnoj galaktici,
također su pružile važne informacije o životima zvijezda i općem
ustroju eliptičnih galaktika. Za neke vedre noći, daleko od svjetlosti
gradova, osoba dobrog vida koja zna gdje treba gledati može uočiti
mutnu mrljicu svjetla - Andromedinu maglicu - najudaljeniji
svemirski objekt vidljiv golim okom. Njezina današnja svjetlost
krenula je na putovanje prema nama još dok su naši preci tumarali
po afričkim klisurama u potrazi za korijenjem i bobicama.
 Kao i Mliječna staza, Andromedina maglica nalazi se na sredini
jednog od krakova glazbene viljuške s Hubbleovoga dijagrama,
budući da njezini spiralni kraci nisu ni previše primaknuti ni previše
odmaknuti. Kada bi galaktike bile životinje u zoološkom vrtu,
postojao bi samo jedan kavez s eliptičnim galaktikama, ali više
staništa za veličanstvene spiralne galaktike. Proučavati sliku
dobivenu Hubbleovim teleskopom jedne od ovih zvjerki (one bliže
su od nas udaljene 10 do 20 milijuna svjetlosnih godina) znači
zakoračiti u svijet tako bogat mogućnostima, toliko temeljno različit
od života na Zemlji i tako složenoga ustroja da nepripremljeni um
može ustuknuti ili podići oko sebe obrambeni zid tako što će se
utješiti mišlju da to ne služi kao sredstvo za mršavljenje, a niti to
može biti od koristi pri zacjeljenju slomljene kosti.
Na nepravilne galaktike, siročiće sustava klasificiranja, otpada oko
10 posto od broja svih galaktika, dok je 90 posto podijeljeno između
spiralnih i eliptičnih, pri čemu spiralnih ima znatno više. Za razliku
od eliptičnih, nepravilne galaktike sadrže veću količinu plina i
prašine nego spiralne, te se zato u njima nalaze najživlja rodilišta
zvijezda. Mliječna staza ima dvije velike satelitske galaktike, obje
nepravilne, koje nose zbunjujuće nazive Magellanovi oblaci zato što
su prvi bijeli ljudi koji su ih vidjeli, mornari s Magellanovih brodova
koji su oplovili svijet 1520., pomislili za njih da su pramenovi oblaka
na nebu. Počast je pripala Magellanovom pohodu zato što se
Magellanovi oblaci nalaze tako blizu južnoga nebeskoga pola (točke
ravno iznad Zemljinoga južnoga pola) da se nikada ne dižu iznad
obzora za promatrače znatno naseljenijih sjevernih geografskih širi-
na koje obuhvaćaju Europu i glavninu SAD. Svaki Magellanov oblak
sadrži mnogo milijarda zvijezda, premda ne i na stotine milijarda
koliko ih ima u Mliječnoj stazi i drugim galaktikama; u njima se
mogu vidjeti ogromna područja gdje nastaju zvijezde, među kojima
je najpoznatija “maglica Tarantula” u Velikom Magellanovom
oblaku. Ova nepravilna galaktika također je imala čast da u njoj
zablista najbliža i najsjajnija supernova u posljednjih tri stoljeća,
1987A, koja je, zapravo, eksplodirala oko 160.000 godina p. n. e. da bi
njezina svjetlost stigla do Zemlje 1987.
 Do šezdesetih godina prošloga stoljeća astronomi su se zado-
voljavali time da klasificiraju gotovo sve galaktike kao spiralne,
prečkaste spiralne, eliptične i nepravilne. Imali su pravo na to zato
što je preko 99 posto galaktika pripadalo nekoj od tih skupina. (Kada
među skupinama galaktika imate i jednu skupinu koja se zove
“nepravilne”, onda ste, zapravo, obuhvatili svih 100 posto.) Ali
tijekom tog izuzetnog desetljeća, američki astronom Halton Arp
proslavio se proučavanjem galaktika koje se nisu uklapale u
jednostavnu klasifikacijsku shemu oblika glazbene viljuške. U duhu
znamenite maksime “Dajte mi svoje umorne, siromašne, zbunjene
mase”, Arp je koristio najveći teleskop na svijetu, Hale, promjera pet
metara, na zvjezdarnici Palomar blizu San Diega, u Kaliforniji, da
fotografira 338 sustava koji su izgledali vrlo neobično. Arpov Atlas
neobičnih galaktika, objavljen 1966, postao je prava riznica
istraživačkih mogućnosti o tome što se sve može dogoditi kako ne
treba u svemiru. Iako “neobične galaktike” - definirane kao galaktike
tako čudnoga oblika da je čak i pridjev “nepravilne” tu nedovoljan -
stvaraju tek malu manjinu galaktika, one sadrže važne informacije o
tome što se može dogoditi s galaktikama u kojima je nešto pošlo
naopako. Pokazuje se, na primjer, da mnoge čudne galaktike iz
Arpovog atlasa predstavljaju sadašnji izgled dviju nekada
razdvojenih galaktika koje su se sudarile. Ovo znači da te “neobične”
galaktike nisu uopće neka posebna vrsta galaktika, u istom smrislu u
kojem slupani automobil nije nova vrsta automobila.

Da biste rekonstruirali kako se ovaj sudar odigrava, potrebno vam je

znatno više od papira i olovke zato što svaka zvijezda u oba
galaktička sustava ima vlastitu gravitaciju koja istovremeno djeluje
na sve ostale zvijezde u dva sustava. Ono što vam je neophodno je
računalo. Sudari galaktika su veličanstvene drame koje traju
stotinama milijuna godina. Pomoću računalne simu- lacije možete
početi, pa onda zaustaviti kad god poželite, sudar dviju galaktika,
praveći na taj način presjeke stanja poslije 10, 50, 100 milijuna
godina. Na svakom presjeku stvari izgledaju drukčije. A kada
otvorite Arpov atlas, na jednoj strani vidite ranu fazu sudara, na
drugom kasnu. Na jednoj su se dvije galaktike samo okrznule, na
drugoj su imale frontalni sudar.
Iako su prve računalne simulacije rađene početkom šezdesetih
godina (a još prije toga, u četrdesetim godinama, švedski astronom
Erik Holmberg domišljato je pokušao rekonstruirati sudar galaktika
na plohi stola, pri čemu je svjetlost bila analogna gravitaciji), tek su
1972. braća Alar i Juri Toomre, koji su predavali na MIT-u, napravili
prvi uvjerljiv portret “namjerno pojednostavljenog” sudara dviju
spiralnih galaktika. Model braće Toomre otkrio je da, u stvari,
plimne sile - razlika u gravitacija od mjesta do mjesta - razaraju
galaktike. Kako se jedna galaktika približava drugoj, gravitacijska
sila brzo postaje sve jača na mjestima najbližim sudaru, rastežući i
iskrivljujući obje galaktike koje prolaze jedna pokraj druge ili jedna
kroz drugu. Ovo rastezanje i iskrivljenje odgovorno je za neobičnosti
koje se mogu vidjeti u Arpovom atlasu neobičnih galaktika.
Kako nam još računalne simulacije mogu pomoći u razumijevanju
galaktika? Hubbleova glazbena viljuška razlikuje “normalne”
spiralne galaktike i prečkaste spiralne koje po sredini spaja prečka
gustih zvijezda. Simulacije pokazuju da bi ova prečka mogla biti
samo privremena formacija, a ne neka značajka zasebne galaktičke
vrste. Današnji promatrači prečkastih spiralnih možda su samo
snimili ove galaktike za vrijeme jedne faze njihova razvoja, iz koje će
one izaći za sto ili tako nekako milijuna godina. No kako u stvarnom
životu ne možemo toliko čekati da prečka nestane, moramo njezino
pojavljivanje i nestajanje pratiti preko računala, u kojem se milijardu
godina može sažeti u nekoliko minuta.

Pokazalo se da su Arpove neobične galaktike tek vrh ledenoga

brijega, čudan svijet nepotpunih galaktika o kojima su astronomi
prve podatke počeli skupljati u šezdesetim godinama, a razumjeti
nekoliko desetljeća kasnije. Prije no što se bliže pozabavimo ovim
sve bogatijim galaktičkim zoološkim vrtom, moramo se vratiti priči
o razvoju svemira tamo gdje smo je prekinuli. Moramo istražiti
postanak svih galaktika - normalnih, gotovo normalnih, nepravilnih,
neobičnih i krajnje egzotičnih - vidjeti kako se rađaju i kako smo
imali puno sreće da se nađemo u ovom razmjerno mirnom kraju
svemira, u predgrađu jedne divovske spiralne galaktike, na
udaljenosti od oko 30.000 svjetlosnih godina od njezinoga središta,
odnosno 20.000 svjetlosnih godina od njenog rastresitog vanjskog
ruba. Zahvaljujući općem poretku stvari u spiralnoj galaktici,
nekadašnjem golemom oblaku plina iz kojeg nastaju zvijezde, naše
Sunce giba se gotovo kružnom stazom oko središta Mliječne staze,
pri čemu jedan puni obilazak završi za oko 240 milijuna godina (što
se ponekad naziva “svemirska godina”). Danas, nakon dvadeset
obilazaka otkako je nastalo, Sunce će napraviti još dobrano toliko
prije negoli mu dođe kraj. U međuvremenu, dok se to ne dogodi,
imamo vremena razmotriti ovdje kako su galaktike nastale.
 POSTAN AK STRUKTURE

Kad istražujemo povijest materije u svemiru od njegovog nastanka

prije 14 milijarda godina, brzo uočavamo jednu pojavu koja
jednostavno vapi za objašnjenjem. Diljem svemira materija se
uporno okupljala u neke strukture. Počevši od gotovo savršeno
ravnomjerne raspodjele odmah nakon Velikog praska, svemirska
tvar se okupljala u neke sklopove na svim redovima veličina,
stvarajući divovska jata i još veća super- jata galaktika, zatim
pojedinačne galaktike unutar tih jata, te milijarde zvijezda u svakoj
galaktici, i, posve moguće, i znatno manja tijela - planete, njihove
pratitelje, asteroide i komete - koji kruže oko mnogih, ako ne i svih
zvijezda.
Da bismo razumjeli nastanak objekata u sadašnjem vidljivom
svemiru, moramo obratiti pažnju na mehanizme koji su pretvorili
prethodno raspršenu materiju u visoko organizirane strukture.
Potpuni opis kako su nastale strukture u svemiru zahtijevao bi
povezivanje dvaju oblika opisivanja fizičkog svijeta - kvantne
mehanike i teorije relativnost - čiji nam spoj za sada izmiče. Kao što
smo vidjeli u prethodnim poglavljima, kvantna mehanika opisuje
ponašanje molekula, atoma i čestica iz kojih su oni građeni, a opća
teorija relativnosti opisuje kako vrlo velike količine materije i
prostora djeluju jedni na druge.
Prvih pokušaja utemeljenja jedinstvene teorije koja bi objedinila
naše znanje o subatomski malom i astronomski velikom latio se
Albert Einstein. Nastojanja su nastavljena, uz razmjerno malo
uspjeha, sve do naših dana, a znanstvenici će se i dalje baviti ovim
problemom sve dok, u neodređeno dalekoj budućnosti, ne budu
ostvarili “veliko ujedinjenje”. Među mnogim nepoznanicama koje
ljute suvremene kozmologe upravo je to nepostojanje teorije koja bi
slavodobitno povezala kvantnu mehaniku i opću teoriju relativnosti.
Do tada, ove prividno nespojive grane fizike - znanost o malom i
znanost o velikom - nimalo ne mare za naše neznanje; one sasvim
uspješno postoje usporedo u istom svemiru, izrugujući se našim
naporima da ih shvatimo kao koherentnu cjelinu. Galaktika koja
broji sto milijarda zvijezda ne obraća nimalo pažnje na fiziku atoma i
molekula iz kojih su izgrađeni njeni zvjezdani sustavi i plinoviti
oblaci. Podjednako su ravnodušne još veće nakupine tvari koje
nazivano galaktička jata i superjata, koja sadrže na stotine, ponekad i
tisuće galaktika. No čak i ove najveće strukture u svemiru ipak
duguju samo svoje postojanje nemjerljivo malim kvantnim
fluktuacijama iz prapo- četnog svemira. Da bi se razumjelo kako su
ove strukture nastale, moramo se potruditi najbolje što znamo na
našoj sadašnjoj razini neznanja; bit će to put od malih područja
kojima upravlja kvantna mehanika i u kojima se skriva ključ
nastanka struktura, pa do tako velikih područja da kvantna
mehanika više nema nikakvog utjecaja, a materija se pokorava
zakonima koje propisuje opća teorija relativnosti.
Moramo, dakle, pokušati objasniti današnju građu svemira kao
razvojnu posljedicu mladog svemira bez ikakve strukture, kakav je
bio neposredno poslije Velikog praska. Svako nastojanje da se
objasni nastanak strukture mora uzeti u obzir svemir u sadašnjem
obliku. Čak i ovaj umjeren zadatak suočio je astronome i kozmologe
s nizom loših početaka i pogrešaka; no, sada smo - barem se nadamo
tome - ipak izbili na blistavu čistinu točnoga opisa svemira.
Tijekom najvećega dijela povijesti moderne kozmologije
astrofizičari su pretpostavljali da se raspodjela materije u svemiru
može opisati kao homogena i izotropna. U homogenom svemiru,
svako mjesto izgleda slično svakome drugome, poput sadržaja čaše
homogeniziranoga mlijeka. Izotropni svemir izgleda isti u svim
pravcima u bilo kojoj točki prostora i vremena. Ova dva opisa
možda izgledaju ista, ali nije tako. Primjera radi, crte zemljopisne
dužine na Zemlji nisu homogene zato što su razma- knutije na
nekim mjestima, a primaknutije na drugim; izotro- pne su samo na
dva mjesta: na sjevernom i južnom polu, gdje se spajaju svi
meridijani. Ako stojite na “vrhu” ili na “dnu” svijeta, mreža
meridijana izgledala bi vam ista koliko god lijevo ili desno okrećete
glavu. Evo jednog fizičkoga primjera. Zamislite da se nalazite na
vrhu planine oblika savršenog stošca, te da osim te planine nema
ničeg drugog na svijetu. Onda bi svaki pogled na površinu Zemlje iz
tog kuta izgledao isti. Isto bi vrijedilo i ako biste bili u središtu mete
koju koriste streličari, odnosno ako ste pauk u središtu savršeno
ispredene mreže. U svim ovim primjerima, vaš svijet bio bi
izotropan, ali ne i homogen.
Primjer homogenog, ali ne i izotropnog, prizora je zid od istih
pravokutnih opeka postavljenih, prema zidarskoj tradiciji, tako da
gornja opeka naliježe na dvije susjedne polovice donjih. U odnosima
koje obuhvaćaju nekoliko susjednih opeka i žbuke koja ih povezuje,
zid će biti isti svuda - opeke - ali različite do- glednice duž zida
različito će presijecati žbuku, što će potpuno uništiti izotropnost.
Zanimljivo je (za one koji vole zanimljivosti ove vrste) da nam
matematička analiza govori da će prostor postati homogen jedino
ako je svuda izotropan. Jedan drugi formalni matematički teorem
izriče pak da ako je prostor izotropan na samo tri mjesta, onda mora
biti izotropan svuda. No, ima među nama i takvih koji odbacuju
matematiku kao nezanimljivu i beskorisnu!
Iako su estetski motivi naveli kozmologe na pretpostavku da je
tvar u prostoru razmještena homogeno i izotropno, zamisao im se
toliko sviđala da su je unaprijedili u temeljno kozmološko načelo.
Mogli bismo ga također nazvati načelom prosječnosti: zašto bi jedan
dio svemira bio zanimljiviji od nekog drugog? Na najmanjoj skali
veličina i udaljenosti lako zamjećujemo daje ova tvrdnja pogrešna.
Živimo na čvrstom planetu prosječne gustoće oko 5,5 grama po
kubnom centimetru. Naše Sunce, tipična zvijezda, ima gustoću od
oko 1,4 grama po kubnom centimetru. Međuplanetni prostor
između dva nebeska tijela ima, međutim, bitno manju prosječnu
gustoću - manju za faktor milijardu bilijuna (10-21). Međugalaktički
prostor, koji čini glavnina svemirskog prostora, sadrži manje od
jednog atoma na deset kubnih metara. Ovdje prosječna gustoća u
odnosu na međuplanetni prostor pada još za faktor milijardu - toliko
je mala da je na prvi pogled smiješno upotrebljavati za nju izraz
“gustoća”.
Kako su se širila obzori astrofizičara, postajalo im je jasno da se
galaktika poput naše Mliječne staze sastoji od zvijezda koje putuju
gotovo praznim međuzvjezdanim prostorom. A galaktike se također
okupljaju u jata, što se kosi s pretpostavku o homogenosti i
izotropnosti. Da bi homogenost i izotropnost bile na snazi u nekom
području prostora, ono mora biti dovoljno veliko da nikakva
struktura (ili nepostojanje strukture) ne bude zamjetna u njemu. Ako
uzmete uzorak u obliku lopte takvog područja, homogenost i
izotropnost nalažu da opća svojstva područja moraju u svemu biti
slična prosječnim svojstvima bilo kojeg drugog uzorka iste veličine.
Bilo bi baš nezgodno kada bi lijeva polovica svemira bila različita od
desne.
No, koliko veliko područje moramo zahvatiti da bismo ustanovili
da je svemir homogen i izotropan? Promjer našega planeta Zemlje je
0,04 svjetlosne sekunde. Promjer Neptunove staze je 8 svjetlosnih
sati. Naša Galaktika je disk promjera oko 100.000 svjetlosnih godina.
A superjato galaktika u zviježđu Djevica, kojem pripada i naša
Mliječna staza, proteže se na 60 milijuna svjetlosnih godina. Prema
tome, poželjan obujam koja može pružiti homogenost i izotropnost
mora biti veći od super- jata u Djevici. Kako su astronomi ispitali
raspodjelu galaktika u prostoru, ustanovili su da se čak i u tim
razmjerima veličine, koje dostižu 100 milijuna svjetlosnih godina, u
svemiru javljaju ogromna, razmjerno prazna područja, omeđena
galaktikama koje kao da su se oko njih rasporedile u prepletene
listove i niti.
Umjesto da sliči na uskomešani, homogeni mravinjak, raspodjela
galaktika u ovim razmjerima slična je šupljikavoj spužvi.
I na kraju su, međutim, astrofizičari napravili karte još većih
omjera, da bi tek tu našli dragocjenu im homogenost i izotropnost.
Pokazalo se da sadržaj uzorka svemira koji u promjeru ima oko 300
milijuna svjetlosnih godina doista odgovara sadržaju bilo kojega
drugoga uzorka svemira iste veličine, čime je zadovoljen dugo
traženi estetski kriterij za svemir. Ali, naravno, u manjim
razmjerima, sve se rastače u nehomogenu i neizotro- pnu raspodjelu
tvari.
Prije tri stoljeća Isaac Newton razmatrao je pitanje kako je tvar
zadobila strukturu u kojoj je organizirana. Njegov stvaralački um
lako je pojmio zamisao o izotropnom i homogenom svemiru, ali je
odmah i postavio pitanje koje većini nas nikada ne bi palo na pamet:
kako se uopće bilo kakav sklop može napraviti u svemiru, a da se pri
tom sveukupna materija ne sakupi najednom mjestu, stvorivši
divovsku masu? Newton je zaključio da, kako nigdje ne vidimo
takvu masu, onda svemir mora biti beskrajan. Godine 1692. Newton
je napisao u pismu Richardu Bentleyu, upravitelju učilišta Trojstvo
na sveučilištu Cambridge:
... da je sveukupna materija u svemiru ravnomjerno raspoređena, a svaka
čestica gravitacijski djeluje na sve druge, a sveukupni prostor, ispunjen
ovom materijom, konačan, materija s rubnih područja bi pod utjecajem
gravitacije težila približiti se materiji bližoj središtu, da bi napokon,
neizbježno, došla do ovog središta gdje bi stvorila jednu ogromnu kuglastu
masu. Ali ako bi materija bila ravnomjerno raspoređena u beskonačnom
prostoru, nikada se ne bi okupila u jedinstvenu masu; no, okupila bi se u
odvojene mase, te bi tako nastao beskonačan broj velikih masa raspršenih
na ogromne udaljenosti kroz taj beskrajan prostor.

Newton je pretpostavljao da ovaj beskonačan svemir mora biti

statičan, u smislu da se niti širi niti sažima. U takvom svemiru
objekte bi držale na okupu gravitacijske sile - privlačenje kojim svaka
masa djeluje na sve druge mase. Njegov zaključak o središnjoj ulozi
gravitacije u izgradnji struktura i danas je na snazi, premda
osuvremenjen, i kozmolozi stoje pred znatno težim zadatkom od
Newtonovog. Daleko od toga da možemo uživati u blagodatima
statičnoga svemira, moramo se pomiriti s činjenicom da se svemir
širio još od Velikoga praska, prirodno se protiveći svakoj težnji
materije da se sva skupi na jednu hrpu. Ovaj problem širenja
svemira, koje onemogućava materiji okupljanje, postaje još
naglašeniji ako uzmemo u obzir da je širenje bilo najbrže odmah
poslije Velikoga praska, baš u doba kada su se počele oblikovati prve
strukture. Na prvi pogled, kao da više ne možemo uporabiti
gravitaciju kao silu koja stvara masivne objekte iz raspršenog plina,
baš kao što ne možemo uporabiti lopatu da premještamo buhe po
seoskom dvorištu. Pa ipak, gravitacija je nekako obavila posao.
Svemir se u svojim ranim trenutcima toliko brzo širio da kad bi
svemir bio potpuno homogen i izotropan na svim skalama veličina,
gravitacija ne bi imala nikakvih izgleda za pobjedu. Danas ne bi bilo
galaktika, zvijezda, planeta ni ljudi; postojali bi samo atomi raštrkani
diljem svemira. Bio bi to jednoličan i dosadan svijet, bez onih koji su
u stanju diviti se i divnih predmeta njihovoga divljenja. Naš današnji
svemir vrlo je uzbudljiv i zanimljiv samo zato što su se
nehomogenost i neizotropnost pojavile još u njegovoj najranijoj
povijesti, posluživši kao začetak sveukupnog okupljanja materije i
energije do kojeg će kasnije doći. Bez obje pogodnosti, svemir u
brzom širenju spriječio bi gravitaciju u izgradnji poznatih nam
struktura koje danas uzimamo kao nešto zdravo za gotovo.
Što je uzrokovalo ova narušavanja homogenosti i izotropno- sti iz
kojih su niknuli svi ustroji u svemiru? Odgovor stiže s područja
kvantne mehanike o kojoj Isaac Newton ništa nije znao, ali i koja se
ne može izbjeći ako želimo razumjeti naš postanak. Kvantna
mehanika govori nam da na najmanjoj skali veličina, u mikrosvijetu,
raspodjela materije nikako ne može biti homogena i izotropna.
Umjesto toga, pojavljivat će se, nestajati, pa opet pojavljivati u
različitim iznosima slučajne fluktuacije raspodjele materije, kako ona
postaje uskomešana masa čestica koje nestaju i rađaju se. U bilo
kojem trenutku, u nekim područjima prostora bit če malo više
čestica, te će zato i gustoća tu biti veća nego na drugim mjestima. Iz
ove kontraintuitivne, čudne slike izvodimo sve što postoji danas.
Malo gušća područja imala su priliku gravitacijom privući malo više
čestica, a vremenom je svemir pretvorio ta gušća područja u
strukture.
Prateći rast strukture u vremenu ubrzo nakon Velikoga praska, od
koristi nam mogu biti dva ključna razdoblja s kojima smo se već
susreli - “inflacijska era”, kada se svemir širio nevjerojatno brzo, i
“doba razdvajanja”, približno 380.000 godina poslije Velikoga
praska, kada je kozmičko pozadinsko zračenje prestalo
međudjelovati s materijom.
Inflacijska era trajala je od oko 10-37 sekunde pa do 10-33 sekunde
poslije Velikoga praska. Tijekom tog razmjerno kratkog razdoblja
tkanje prostora i vremena širilo se brže od svjetlosti, povećavši se za
milijarditi bilijunti bilijunti dio sekunde od veličine sto milijarda
milijarda puta manje od protona do približno
10 centimetara. Da, cijeli vidljivi svemir nekada je mogao stati u
naranču. Ali što je izazvalo kozmičku inflaciju? Kozmolozi su uprli
prst u krivca: “fazni prijelaz” koji je ostavio osobit i uočljiv trag na
kozmičkom pozadinskom zračenju.
Fazni prelazi ne javljaju se samo u kozmologiji; oni se zbivaju i u
vašem domu. Zamrzavamo vodu u hladnjaku da bismo napravili
kocke leda ili zagrijavamo vodu da bismo dobili paru. U zašećerenoj
vodi hvataju se kristali šećera na vlaknu spuštenom u posudu. A
vlažan, umućen maslac pretvara se u kolač kad je ispečen. U svemu
ovome uočava se jedna pravilnost. U svim primjerima stvari
izgledaju vrlo različito na dvije strane faznog prijelaza. Prema
inflacijskom modelu, kad je svemir bio mlad, prevladavajuće
energetsko polje podleglo je faznom prijelazu, jednom od nekoliko
koji će se zbiti u tim ranim vremenima. Upravo ova epizoda ne samo
što je izazvala brzo širenje nego je i uvela u svemir posebnu shemu
fluktuacija područja s visokom i niskom gustoćom. Ove fluktuacije
ugradile su se u šireće tkanje prostora, stvorivši svojevrstan plan o
tome gdje će konačno nastati galaktike. U duhu Pu-Baa, junaka dijela
Mikado Gilberta i Sullivana, koji je hrabro tragao za svojim
korijenima sve do “praiskonske atomske globule”, možemo naš
postanak, kao i začetak svih struktura, pripisati fluktuacijama na
subatomskoj razini koje su se pojavile tijekom inflacijskoga
razdoblja.
Kojim bismo zapravo činjenicama mogli potkrijepiti ovu hrabru
tvrdnju? Budući da astrofizičari nikako ne mogu zaviriti u prvi
0,000000000000000000000000000000000001 dio sekunde, pre- ostaje
im da se oslone na znanstvenu logiku kojom dovode u vezu ovo
rano razdoblje s vremenom koje mogu promatrati. Ako je inflacijska
teorija točna, početne fluktuacije nastale u toj eri, neumitna
posljedica kvantne mehanike - koja nam govori da će se uvijek javiti
male varijacije od mjesta do mjesta u inače homogenom i
izotropnom fluidu - imale su priliku postati područja visoke i niske
koncentracije materije i energije. Možemo se nadati da ćemo pronaći
tragove tih varijacija tu i tamo u kozmičkom pozadinskom zračenju
koje predstavlja proscenij, pred- pozornicu razdvajanja sadašnjeg
razdoblja od prvih trenutaka novorođenoga svemira, ali i njihovoga
spajanja.
Kao što smo već vidjeli, kozmičko pozadinsko zračenje sastoji se
od fotona nastalih u prvim minutama poslije Velikoga praska. U
ranoj povijesti svemira, ovi fotoni stupali su u međudjelovanje s
materijom, udarajući tako silovito u svaki atom koji bi nastao da
nijedan nije mogao dugo opstati. Ali širenje svemira smanjilo je
energiju fotona tako da u vrijeme razdvajanja oni više nisu
raspolagali dovoljnom energijom da spriječe zarobljavanje elektrona
na stazama oko protona i jezgara helija. Od tog vremena, 380.000
godina poslije Velikoga praska, ništa više nije ugrožavalo atome -
osim ponekog lokalnog poremećaja, kao što je zračenje neke obližnje
zvijezde - dok su fotoni, sa sve manjom količinom energije, nastavili
lutati svemirom, zajednički tvoreći kozmičko pozadinsko zračenje
(KPZ).
KPZ, dakle, sadrži trag povijesti, snimku izgleda svemira iz doba
razdvajanja. Astrofizičari su naučili kako istražiti tu snimku sa sve
većom točnošću. Prije svega, već sama činjenica da KPZ postoji znači
daje njihovo temeljno razumijevanje svemira ispravno. Zatim, kako
su godinama poboljšavali točnost mjerenja kozmičkoga pozadinskog
zračenja pomoću novijih uređaja smještenih na balonima i satelitima,
dobili su kartu*sitnih odstupanja KPZ od homogenosti. Ova karta je
svjedočanstvo o sićušnim fluktuacijama koje su se povećavale kako
se svemir širio tijekom prvih nekoliko stotina tisuća godina poslije
razdoblja inflacije i koje su, tijekom sljedećih oko milijardu godina,
prerasle u raspodjelu tvari u najvećim razmjerima.
Iako sasvim slabašno, KPZ nam omogućava da kartografira- mo
ostatke davno nestalog ranog svemira, kao i da lociramo - na
udaljenosti od četrnaest milijarda svjetlosnih godina u svim
pravcima - područja malo veće gustoće iz kojih su nastala ga-
laktička jata i superjata. Područja s nešto malo većom gustoćom od
prosječne ostavile su za sobom nešto malo više fotona nego područja
s manjom gustoćom. Kada je svemir postao proziran, zahvaljujući
tome što se smanjila energija fotona, pa oni nisu mogli stupati u
međudjelovanja s novonastalim atomima, svaki je foton krenuo na
putovanje koje će ga odvesti daleko od polazišta. Fotoni iz naše
blizine prevalili su 14 milijarda svjetlosnih godina u svim pravaca,
čineći dio KPZ-a kojeg daleke civilizacije na rubu vidljivog svemira
možda sada ispituju, a “njihovi” fotoni, koji su stigli u naše
instrumente, govore kako su stvari izgledale vrlo daleko i vrlo
davno, u doba kada su strukture tek počeli nastajati.
Tijekom više od četvrt stoljeća nakon otkrića kozmičkoga po-
zadinskoga zračenja 1965. astrofizičari su tragali za anizotropi- jom u
njemu. Promatrano iz teorijskog kuta, očajnički im je bilo potrebno
da je pronađu, jer bez KPZ anizotropije reda veličine nekoliko
stotisućitih dijelova, njihov osnovni model o nastanku struktura
srušio bi se kao kula od karata. Bez klica materije na koje
anizotropija ukazuje, ne bismo imali objašnjenje zašto postojimo.
Srećom, anizotropija se pojavila u svemu po planu. Čim su
kozmolozi napravili uređaje sposobne da otkrivaju ani- zotropiju
odgovarajućeg reda veličine, ovu je pronašao najprije satelit COBE
1992, a zatim još precizniji instrumenti postavljeni na balone i na
satelit WMAP, o čemu je bilo riječi u trećem poglavlju. Male,
mjestimične fluktuacije količine fotona koji stvaraju KPZ, i o kojima
nas je dojmljivo precizno obavijestio WMAP, svjedočanstvo su o
kozmičkim fluktuacijama iz razdoblja od 380.000 godina poslije
Velikoga praska. Tipične fluktuacije odstupaju samo nekoliko sto
tisućitih dijelova stupnja iznad ili ispod prosječne temperature
kozmičkoga pozadinskoga zračenja. Njihovo otkriće bilo je ravno
pronalaženju sićušnih mrlja od ulja na vodenoj površini promjera
jedan kilometar samo zahvaljujući tome što je gustoća ulja nešto
malčice veća od gustoće vode. Koliko god ova anizotropija bila
minijaturna, pokazalo se daje dovoljna da započne građenje
sklopova materije.
Na karti kozmičkoga pozadinskoga zračenja, dobivenoj satelitom
WMAP, veća toplija mjesta ukazuju na to gdje je gravitacija
nadvladala raspršenje tvari u širećem svemiru i uspjela okupiti
dovoljno materije za izgradnju superjata. Ta područja danas sadrže
oko tisuću galaktika, a svaka od njih oko 100 milijarda zvijezda.
Kada takvom superjatu dodamo i tamnu materiju, njegova ukupna
masa dostiže 1016 Sunčevih. I obratno, veća hladnija područja, u
kojima se ništa nije moglo suprotstaviti širenju svemira, ostala su
gotovo sasvim bez masivnijih nakupina materija. Astrofizičari
nazivaju ta područja “praznine”, u smislu da ih okružuje nešto što
nije prazno. Prema tome, divovski listovi i niti od galaktika koje
vidimo na nebu ne samo da ocrtavaju jata i njihova sjecišta nego i
“zidove” i druge geometrijske oblike kojima su omeđena prazna
područja svemira.
Dakako, galaktike se nisu jednostavno pojavile, potpuno
oblikovane, iz materije koja je bila nešto malo gušća od prosjeka.
Tijekom razdoblja koje je trajalo od 380.000 godina poslije Velikoga
praska pa do otprilike 200 milijuna godina kasnije, materija se nije
prestajala okupljati, ali ništa još nije zasvijetlilo u svemiru, budući da
se prve zvijezde još nisu rodile. Tijekom tog mračnog doba svemira,
on je sadržavao samo ono što je bilo stvoreno u prvih nekoliko
minuta - vodik i helij, uz nešto malo litija. Bez težih elemenata - bez
ugljika, dušika, kisika, natrija, kalcija i onih još težih - u tadašnjem
svemiru nije bilo sada rasprostranjenih atoma i molekula koji mogu
apsorbirati svjetlost kada zvijezda jednom počne sjati. Danas, kad
postoje ti atomi i molekule, svjetlost s neke novonastale zvijezde
otpuhivat će tlakom velike količine plina, koji bi inače pao na
zvijezdu. Ovo odbacivanje plina čimbenik je koji ograničava masu
novonastale zvijezde ne manje od stotinu Sunčevih masa. Ali u doba
nastajanja prvih zvijezda, kada nije bilo atoma i molekula koji bi
upili svjetlost, plin koji je padao na njih sastojao se gotovo isključivo
od vodika i helija na koje zračenje kao da uopće nije djelovalo. Stoga
su u to doba nastajale zvijezde znatno veće mase, od više stotina, čak
i nekoliko tisuća Sunčevih.
 Vrlo masivne zvijezde prožive život vrlo brzo, a one najma- sivnije
najbrže. One pretvaraju materiju u energiju nevjerojatno brzo,
proizvodeći teške elemente, i umiru eksplozivnom smrću kao još
mlade. Njihov životni vijek je tek nekoliko milijuna godina, što je tek
tisućiti dio Sunčevoga vijeka. Ne očekujemo da ćemo naći ijednu od
najmasivnijih zvijezda još dandanas na životu, jer one rane su
odavno nestale, dok danas, s obiljem teških elemenata diljem
svemira, uopće ne mogu nastati zvijezde masivne poput onih iz
davnine. I doista, nijedna takva hiperma- sivna zvijezda nikada nije
primijećena. Ali njima se pripisuje u zaslugu to što su darovale
svemiru gotovo sve poznate elemente s kojima se srećemo danas,
uključujući ugljik, kisik, dušik, silicij i željezo. Možete to nazvati
obogaćenjem svemira. Možete nazvati zagađenjem svemira. Ali
sjeme života posijale su te davno nestale, vrlo masivne zvijezde prve
generacije.

Tijekom nekoliko prvih milijarda godina postojanja svemira,

gravitacija je okupljala materiju na gotovo svim razinama, poput
pastirskih pasa koji sakupljaju raspršeno stado. Jedna od prirodnih
posljedica djelovanja gravitacije bio je nastanak supermasiv- nih
crnih jama, svaka s masama koje su milijunima ili milijardama puta
masivnije od Sunca. Ovakve crne jame velike su koliko i Neptunova
staza i uništavaju svoju okolinu. Plinoviti oblaci koje crne jame
privlače sebi povećavaju brzinu, ali smeta im materija na njihovom
putu. Sudaraju se s njom, ponirući u silovitom vrtlogu prema glasu
svoga gospodara, crne jame. Tik prije no što će oblaci zauvijek
iščeznuti u crnoj jami, sudari u toj izuzetno zagrijanoj materiji
oslobađaju titanske količine energije koja sjaji milijardama puta jače
od Sunca, a sve to u obujmu poput našeg Sunčevog sustava. Šikljaju
čudovišni mlazovi materije i zračenja, koji se protežu stotinama
tisuća svjetlosnih godina iznad i ispod uzburkanog plina, kako se
energija probija iz vrtložnog lijevka na svaki raspoloživ način. Dok
jedan oblak plina ulazi u crnu jamu, a drugi još kruži na stazi oko
nje, emisija energije iz sustava varira, opadajući i rastući u
razmacima koji se mjere satima, danima ili tjednima. Kad bi mlazovi
bili usmjereni točno prema vama, sustav bi izgledao još sjajniji, a
odljev bi se još izrazitije mijenjao nego kada biste mlazove
promatrali sa strane. Viđene s neke veće udaljenosti, ove
kombinacije crne jame i materije koja upada u nju izgledale bi
izuzetno sjajne, ali male veličine u usporedbi s galaktikama koje
vidimo danas. Ono što je svemir ovdje stvorio - objekte čijem smo
verbalnom rođenju upravo bili nazočni - jesu kvazari.
Kvazari su otkriveni početkom šezdesetih godina kada su
astronomi počeli koristiti teleskope opremljene detektorima
osjetljivim na nevidljiva područja zračenja, kao što su radiova- lovi i
rendgenske zrake. Portreti galaktika koje smo tada mogli dobivati
obuhvaćali su i informacije o tome kako one izgledaju i na tim
drugim područjima elektromagnetnog spektra. Dodamo
li tome znatna poboljšanja fotografskih emulzija, iz dubina svemira
izronio je novi zoološki vrt galaktičkih vrsta. Najuočljiviji među
njima bili su objekti koji su na fotografijama sličili na jednostavne
zvijezde, ali su - za razliku od zvijezda - proizvodili izuzetne
količine radiovalova. Radni opis ovih objekata glasio je
“kvazizvjezdani radioizvori” - što je ubrzo skraćeno u kvazari. Još
neobičnije od radioemisija s ovih objekata bile su njihove
udaljenosti: ustanovilo se da su to najudaljeniji poznati objekti
u svemiru. Da bi bili tako mali, ali ipak vidljivi na tako
ogromnim udaljenostima, morali su pripadati potpuno novoj
vrsti objekata. Koliko su mali? Nisu veći od Sunčevoga
sustava. Koliko su sjajni? Čak i oni najmanjeg sjaja nadmašuju
sjaj prosječne galaktike.
Početkom sedamdesetih godina astrofizičari su se složili
glede toga da su pogonski strojevi kvazara zapravo
supermasivne crne jame koje gravitacijski gutaju sve što im je u
dosegu. Model crne jame pruža objašnjenje malih dimenzija, a
golemog sjaj kvazara, ali ništa ne govori o tome čime se one
napajaju. Astrofizičari su tek u osamdesetim godinama počeli
razumijevati u kojoj su sredini smješteni kvazari; silni sjaj iz
središnjih područja kvazara nije dopustio nikakav pogled u
ono što ih okružuje. Konačno, međutim, pomoću novih
tehnika zaklanjanja svjetlost iz središta, astrofizičari su mogli
proučiti mutno okruženje nekih kvazara slabijeg sjaja. S novim
poboljšanjem promatračkih tehnika, mutno okružje otkriveno
je oko svih kvazara; kod nekih je čak zapažen spiralni ustroj.
Pokazalo se da kvazari ipak nisu nova vrsta objekata već prije
nova vrsta galaktičkih jezgri.

Travnja 1991. NASA je lansirala jedan od najskupljih astronom-

skih instrumenata ikad napravljenih: svemirski teleskop
Hubble. Velik poput kakvog autobusa i upravljan daljinski sa
Zemlje, teleskop Hubble imao je ogromnu prednost jer se
nalazio na stazi izvan turbulentnog zračnog mora - atmosfere.
Nakon što su astronauti kasnije postavili leće za korekciju slike
netočno napravljenog glavnog zrcala, teleskop je konačno
mogao usmjeriti pogled prema ranije neispitanim područjima
običnih galaktika, uključujući i njihova središta. Tu je ugledao
zvijezde koje se kreću neočekivano brzo, uzme li se u obzir
gravitacija drugih vidljivih zvijezda u okolini. Hmmm, snažna
gravitacija, malo područje... to je vjerojatno crna jama. Kod
jedne galaktike za drugom - na desetine njih - uočavane su
sumnjivo brze zvijezde u jezgrama. U stvari, gdje god se
teleskopu Hubble otvarao čist pogled na galaktičko središte,
one su bile ondje.
Danas smatramo da se vrlo vjerojatno u svakoj divovskoj galaktici
nalazi po jedna supermasivna crna jama koja je mogla poslužiti kao
gravitacijsko sjeme oko kojega se druga materija sakupljala, ili je pak
nastala kasnije iz građe koja je pritjecala iz drugih područja
galaktike. Ali nisu sve galaktike bile u mladosti kvazari.

Sve duži popis običnih galaktika za koje je ustanovljeno da imaju

crnu jamu u središtu počeo je navoditi istraživače da nabiru obrve:
supermasivna crna jama koja nije kvazar? Kvazar okružen
galaktikom? Teško je ne pomisliti na jedan potpuno novi scenarij. U
tom scenariju, neke galaktike počinju život kao kvazari. Da bi uopće
postojao kvazar, koji je, zapravo, samo blistavo vidljivo središte
inače obične galaktike, nužno je da sustav ima ne samo masivnu,
gladnu crnu jamu nego i ogromne zalihe plina koji upada u nju. Kad
supermasivna crna jama jednom proguta svu raspoloživu hranu,
ostavivši nepojedene zvijezde i plin na udaljenim, sigurnim stazama,
kvazar se jednostavno isključuje. Tada imate dobroćudnu galaktiku
sa zaspalom crnom jamom u središtu.
Astronomi su otkrili i druge vrste objekata koje su klasificirali kao
prijelazni oblik između kvazara i normalnih galaktika i čija svojstva
također ovise o halapljivom ponašanju supermasivnih crnih jama.
Ponekad je dotok materijala u crnu jamu u središtu galaktike spor i
postojan. U drugim slučajevima je povremen. Ovi sustavi pripadaju
skupini galaktika čije su jezgre aktivne, ali ne prekomjerno. Tijekom
godina napravljena je čitava nomenklatura različitih objekata:
LINER (Low-Ionization Nuclear Emission-line Regions - područja s
emisionim linijama iz slabo ionizirane jezgre), Seyfertove galaktike,
N galaktike, blazari. Svi ovi objekti dobili su skupni naziv AGN; to je
astrofizička kratica koja označava galaktike s “aktivnim” jezgrama.
Za razliku od kvazara koji postoje samo na ogromnim
udaljenostima, AGN nalazimo i na velikim udaljenostima i
razmjerno blizu. To znači da su AGN vrsta galaktika koje se
nepravilno ponašaju. Kvazari
su davno potrošili svu svoju hranu, tako da ih sada vidimo jedino
kada gledamo duboko u prošlost, odnosno na ogromne uda-
ljenosti. Za razliku od njih, AGN imaju umjereniji tek, te tako neke
od njih još raspolažu zalihama hrane čak i nakon puno %
milijarda godina.
Klasificirati AGN samo na temelju njihovog vizualnog
izgleda dalo bi nepotpunu sliku te ih zato astrofizičari
razvrstavaju prema spektrima i prema punom opsegu
elektromagnetnih emisija. U drugoj polovici devedesetih
godina istraživači su poboljšali model crne jame i ustanovili da
mogu odrediti gotovo sve članove AGN zvjerinjaka mjerenjem
samo nekoliko parametara: mase crne jame danoga objekta,
brzine kojom se ona hrani
i kuta pod kojim vidimo akrecijski disk i mlazove što šikljaju iz
njega. Ako, na primjer, gledamo “ravno u cijev” odnosno ako je
mlaz koji niče iz blizine supermasivne crne jame usmjeren rav-
no prema nama, onda vidimo znatno sjajniji objekt nego ako bi
nam se na mlaz pružao pogled pod nekim bitno drukčijim ku-
tom. Varijacije ova tri parametra mogu dati objašnjenje gotovo
sveukupne upečatljive raznovrsnosti koju astrofizičari opažaju,
što im je od pomoći pri utvrđenju vrsta galaktika i omogućuje
dublje razumijevanje njihovog nastanka i razvoja. Činjenica da
se toliko toga može zaključiti - o razlikama u obliku, veličini,
sjaju i boji - iz samo nekoliko parametara nedovoljno je priznati
trijumf astrofizike s kraja dvadesetoga stoljeća. Kako se ovaj
uspjeh temelji na radu mnoštva istraživača na koji je utrošeno,
tijekom godina, puno teleskopskih sati, to nije vrsta otkrića koja
je sadržaj udarnih vijesti u medijima - ali ipak je golem uspjeh.

Nemojmo iz toga zaključiti da supermasivne crne jame mogu

dati objašnjenje za sve. Iako su im mase milijunima ili milijar-
dama puta veće od Sunčeve, to je sasvim zanemarivo u odnosu
na ukupnu masu galaktika u kojima su smještene - po pravilu
znatno manje od jedan posto. U nastojanjima da se objasni po-
stojanje tamne materije ili drugih nevidljivih izvora gravitacije
u svemiru, crne jame su posve beznačajne i mogu se zanemari-
ti. Ali kada izračunamo koliko energije daju - energije, naime, koja se
oslobađa pri njihovom nastajanju - ustanovljavamo da su u crne
jame i te kako važne u energetici stvaranja galaktika. Ukupna
energija svih staza svih zvijezda i plinovitih oblaka iz kojih se sastoji
galaktika nije ništa u usporedbi s onim što stvara crna jama. Bez
supermasivnih crnih jama, galaktike kakve poznajemo nikada ne bi
nastale. Nekada blistave, ali sada nevidljive crne jame koje počivaju
u središtu svake divovske galaktike su skrivena karika, fizičko
objašnjenje okupljanja materije u složen sustav milijarda zvijezda
koje kruže oko zajedničkoga središta.
Šire objašnjenje nastanka galaktika obuhvaća ne samo gravitaciju
koju stvaraju supermasivne crne jame nego i onu koja potječe iz
konvencionalnijih astronomskih izvora. Što je to što je napravilo
milijarde zvijezda u jednoj galaktici? Iza toga također stoji gravitacija
koja je izgradila na stotine tisuća zvijezda samo u jednom oblaku.
Većina zvijezda u galaktici rođena je u razmjerno labavim
“asocijacijama”. Zbijenija područja na kojima su nastale zvijezde
označavaju se kao “zvjezdana jata” u okviru kojih svako sunce kruži
oko središta jata, putujući kroz prostor kao u nekom kozmičkom
baletu čiju koreografiju pišu gravitacijske sile svih ostalih zvijezda u
jatu, dok se samo jato giba stazom ogromnog promjera oko
galaktičkog središta, sigurno od razorne sile središnje crne jame.
Unutar jata, zvijezde se gibaju vrlo različitim brzinama, neke
toliko brzo da su u stanju i napustiti sustav. To se doista povremeno
i događa: brze zvijezde oslobađaju se gravitacijskog stiska jata i
nastavljaju slobodan let galaktikom. Ove slobodne zvijezde, zajedno
s “kuglastim jatima” od kojih svako sadrži na stotine tisuća zvijezda,
pripadaju skupini zvijezda koje stvaraju tako zvane “haloe” oko
galaktika. U početku sjajni, ali danas bez onih najsjajnijih,
kratkovječnih zvijezda, galaktički haloi su najstariji vidljivi objekti u
svemiru nastali u vrijeme kada su se oblikovale i same galaktike.
Posljednji koji su kolabirali, odnosno posljednji koji su se pretvorili
u zvijezde bili su plin i prašina privučeni u galaktič-
ku ravninu i tu zarobljeni. Kod eliptičnih galaktika takva
ravnina ne postoji, tako da se u njima sav plin več pretvorio u
zvijezde. No kod spiralnih galaktika materija je razmještena po
vrlo spljoštenom disku, sa središnjom ravninom unutar koje
nastaju * najmlađe i najsjajnije zvijezde, stvarajući spiralni
oblik koji je svjedočanstvo o velikim, vibrirajućim valovima
izmjenično gustog i rijetkog plina koji kruži oko galaktičkog
središta. Poput zagrijanog bijelog sljeza koji se pri dodiru
skuplja, cijeli plin u spiralnoj galaktici, koji nije brzo sudjelovao
u stvaranju zvjezdanih jata, spustio se na galaktičku ravninu,
držeći se na okupu, i izgradio disk materije koji sporo malo-
pomalo proizvodi zvijezde. Kao i tijekom prošlih milijarda
godina, tako će i tijekom budućih zvijezde nastaviti nastajati u
spiralnim galaktikama, pri čemu će svaka nova generacija biti
od prethodne bogatija teškim elementima. Ovi teški elementi
(a takvima astrofizičari smatraju sve elemente teže od helija)
razbježali su se u međuzvjezdani prostor s ostarjelih zvijezda
ili kao ostaci eksplozija vrlo masivnih sunaca, odnosno neke od
vrsta supernova. Zahvaljujući postojanju ovih elemenata,
galaktika - a samim tim i svemir - još je pogodnija za kemiju
života kakav je nama poznat.

Opisali smo nastajanje normalne spiralne galaktike u razvoj-

nom tijeku koji se odigravao desetke i desetke milijarda puta,
pri čemu su se galaktike okupljale u raznim većim
grupacijama: u jata, u dugačke niti i u listove.
Budući da gledamo u prošlost kad god pogledamo u svemir,
u stanju smo proučiti galaktike ne samo kakve su sada nego i
kakve su izgledale prije više milijarda godina. No pretvaranje
ove povoljne okolnosti u promatračku stvarnost nije jednostav-
no budući da su galaktike udaljene više milijarda svjetlosnih
godina pa su to sitni objekti slabašnoga sjaja, tako da čak i naj-
jačim teleskopima možemo jedva vidjeti njihove obrise. Unatoč
tome, astrofizičari su tijekom posljednjih godina postigli veliki
napredak. Do ključnog napretka došlo je 1995. kada je Robert
Williams, tada direktor Znanstvenog instituta za svemirski te-
leskop, pri Sveučilištu John Hopkins, omogućio da svemirski
teleskop Hubble bude usmjeren na jedno mjesto na nebu, u blizini
Velikih Kola, tijekom punih deset dana. Williamsova zasluga velika
je zato što je odbor za dodjelu vremena, tijelo koje procjenjuje
prijedloge za korištenje tog vrijednog instrumenta, zaključio da ovaj
projekt ne zavređuje podršku. Uostalom, područje neba namjerno je
izabrano zato što u njemu nema ničeg zanimljivog; to je posve
jednolično područje. Nijedan projekt koji je u tijeku ne bi mogao
imati neposredne koristi od tako dugotrajnog korištenja teleskopa za
čije dragocjeno vrijeme postoji velika lista čekanja. Srećom, Williams,
na funkciji direktora Instituta, raspolagao je malim postotkom -
direktorsko diskreciono pravo - ukupnog radnog vremena teleskopa
Hubble, te je tako omogućio da dobijemo ono što će postati poznato
kao “Hubbleovo duboko područje”, jedna od najslavnijih astronom-
skih fotografija koje su ikada snimljene.
Desetodnevna ekspozicija, koja se igrom slučaja poklopila sa
stankom u radu američke vlade iz 1995, pružila nam je snimku koja
je najdetaljnije istražena u povijesti astronomije. Prepuno galaktika i
objekata nalik na galaktike, duboko područje predstavlja svemirski
palimpsest na kojem su objekti na različitoj udaljenosti od Mliječne
staze ispisali svoj trenutni svjetlosni potpis u različitim vremenima.
Na dubokom području vidimo objekte onako kako su izgledali prije,
recimo, 1,3 milijarde godine, 3,6 milijarda, 5,7 milijarda ili 8,2
milijarde, pri čemu je epoha svakog objekta određena na temelju
njegove udaljenosti od nas. Na stotine astronoma bacilo se na obilje
podataka sadržanih u toj jednoj slici kako bi pribavili nove
informacije o tome kako su se galaktike razvijale, odnosno kako su
izgledale ubrzo nakon što su nastale. Godine 1998. dobili smo
parnjaka ove fotografije, “Hubbleovo duboko područje jug”. Ponovo
je deset dana teleskop bio usmjeren prema dijelu neba nasuprot
prethodnom, koje se, viđeno sa Zemlje, nalazi na južnoj nebeskoj
polutci. Usporedbom dvije slike astronomi su ustanovili da prva
snimka dubokog područja nije bila anomalija (primjera radi, da su
dvije snimke bile potpuno iste ili statistički potpuno različite, moglo
bi se zaključiti da je vrag upleo prste u cijelu stvar). Također su došli
do novih spoznaja o tome koliko različitih vrsta galaktika nastaje.
Poslije uspješnog pothvata servisiranja, pri čemu je teleskop Hubble
opremljen još boljim (osjetljivijim) detektorima, Institut za svemirski
teleskop nije mogao odoljeti iskušenju i 2004. osigurao je da se dobije
“Hubbleovo ultraduboko područje” koje nam je omogućilo uvid u
još dalji svemir.
Nažalost, najranije faze nastanka galaktika, koje bi nam otkrili
objekti na najvećoj udaljenosti, ostale su nedostupne čak i teleskopu
Hubble, između ostalog i zato što se širenjem svemira pomakla
glavnina zračenja na infracrveno područje spektra, nedostupno
instrumentima na teleskopu. Za te najudaljenije galaktike astronomi
čekaju izgradnju i lansiranje nasljednika teleskopa Hubble, a to je
svemirski teleskop James Webb (JWST), nazvan po direktoru NASA
iz doba projekta Apollo. (Cinici kažu da je ovo ime, a ne ime nekog
slavnog znanstvenika koji daleko više zaslužuje tu počast, izabrano
zato da se osigura novac za projekt.)
JWST će imati zrcalo veće od onoga na teleskopu Hubble i bit će
projektiran tako da se otvara poput složenog mehaničkog cvijeta,
čime će se dobiti površina znatno veća od one koja bi mogla stati u
bilo koju raketu kojom trenutno raspolažemo. Novi svemirski
teleskop imat će i komplet instrumenata daleko savršeniji od onih
koji se nalaze pri teleskopu Hubble, a koji su projektirani u
šezdesetim godinama, napravljeni u sedamdesetim, lansirani 1991, i
premda su značajno poboljšani tijekom devedesetih godina, slijepi
su za infracrveno zračenje. Sada to zračenje može snimiti samo
SIRTF (Spitzer InfraRed Telescope Facility - Infracrveni teleskop
Spitzer). On je lansiran 2003. i kruži oko Sunca na znatno većoj
udaljenosti od Zemlje nego teleskop Hubble, te ga tako ne ometa
široko infracrveno (toplinsko) zračenje koje isijava naš planet. Iz
istog razloga će i JWST također biti na stazi znatno udaljenijoj od
Zemlje nego što je to staza teleskopa Hubble, što će ga zauvijek
učiniti nedostupnim za servisiranja kakva se danas obavljaju na
Hubbleu - te je zato vrlo važno da NASA ovaj put obavi posao kako
treba. Ako se novi teleskop uvede u upotrebu 2011., kako se
trenutno planira, trebao bi nam dati spektakularne nove spoznaje o
svemiru, računajući i slike galaktika na udaljenosti većoj od deset
milijarda svjetlosnih godina. One bi se nalazile znatno bliže vremenu
kada su nastale negoli galaktike koje vidimo na snimkama
Hubbleovog dubokog područja. Radeći u zajedništvu s novim
svemirskim teleskopom, kao što su radili i sa starim, veliki in-
strumenti s površine Zemlje moći će vrlo detaljno proučavati
mnoštvo objekata koje ćemo otkriti pri našem sljedećem velikom
koraku u korištenju astronomskih instrumenata u svemirskom
prostoru.

lako nam budućnost otvara neslućene nove mogućnosti, ne bismo

trebali podcijeniti upečatljiva postignuća koja su astrofizičari
ostvarili tijekom prethodna tri desetljeća. Ona su se temeljila na
njihovom umijeću pravljenja novih instrumenata za promatranje
svemira. Carl Sagan je volio reći da biste trebali biti građeni od
kamena ako vas ne ispunjava strahopoštovanje pred prizorom građe
svemira. Zahvaljujući poboljšanim promatranjima sada znamo i više
nego što je u Saganovo vrijeme bilo poznato o čudesnom slijedu
događaja koji su doveli do našeg postojanja: kvantne fluktuacije u
raspodjeli materije i energije u razmjerima manjim od veličine
protona iznjedrile su galaktič- ka superjata promjera trideset
milijuna svjetlosnih godina. Od kaosa do kozmosa, ovaj uzročno-
posljedični odnos prešao je u prostoru trideset i osam redova
veličina (1038) te u vremenu četrdeset i dva reda veličina (1042). Poput
mikroskopskih niti DNK, koje predodređuju identitet neke
makroskopske vrste i jedinstvene osobine njezinih pripadnika,
sadašnji izgled svemira bio je upisan u tvar tih najranijih trenutaka,
da bi se zatim neumoljivo prenosio kroz prostor i vrijeme.
Osvjedočujemo se u to kada podignemo pogled. Osvjedočujemo se i
kada ga spustimo. Osvjedočujemo se i kada zavirimo u unutrašnjost.
Postanak zvijezda
 P R AH PR AHU

Ako za neke vedre noći, podalje od gradskih svjetala, po-

dignete pogled prema nebu, lako ćete uočiti traku blijedog
sjaja, nalik na kakav oblak, mjestimično prekinutu tamnim
potezima, koja se pruža od obzora do obzora. Davno poznata
kao Mliječna staza na nebu, ova mliječno-bijela maglica
objedinjuje svjetlosti nevjerojatnog broja zvijezda i plinovitih
maglica. Oni koji promatraju Mliječni put dvogledom ili ama-
terskim teleskopom vidjet će kako tamna i jednolična područja
ostaju nepromijenjena, dok se svijetla područja difuznog sjaja
pretvaraju u bezbroj zvijezda i maglica.
U svojoj knjižici Siderius Nuncius (Zvjezdani glasnik), objav-
ljenoj u Veneciji 1610. godine, Galileo Galilej dao je prvi izvje-
štaj o nebu viđenom kroz teleskop, u kojem se javlja i opis
pruge svjetlosti Mliječne staze. Nazivajući svoj uređaj
dogledom, jer naziv teleskop (“daleko vidjeti” na grčkom) još
nije bio uveden u upotrebu, Galilej nije mogao zaustaviti
oduševljenje:
I sama Mliječna staza može se dogledom tako dobro vidjeti da sve
rasprave koje su generacijama vodili filozofi postaju bespredmetne
pred ovom očitošću, te se tako više nema oko čega sporiti.
Pokazuje se da Galaktika nije ništa drugo do skupina bezbroj
zvijezda okupljenih u jata. Možete usmjeriti dogled prema bilo
kojem njezinom području i pred očima će vam se odmah ukazati
mnoštvo zvijezda od kojih su mnoge vrlo velike i uočljive, dok je broj
malih doista nepojmljiv.

Galilejeva 'skupina bezbroj zvijezda” koje tvore najgušća po-

dručja Mliječne staze svakako su od ključnoga zanimanja za
astronome. Zašto bi bilo koga zanimala tamna područja bez
vidljivih zvijezda? Sudeći po njihovom izgledu, ova područja
vjerojatno su svemirske rupe kroz koje zjapi beskrajan prazan
prostor što se pruža s druge strane.
Proći će tri stoljeća prije no što se ustanovi da potezi tame u
Mliječnoj stazi ne samo što nisu rupe nego da se sastoje od gu-
stih oblaka plina i prašine koji zaklanjaju udaljenija zvjezdana
polja i koji duboko u sebi sadrže obitelji zvijezda. Pošavši od
ranije sumnje američkog astronoma Georgea Caryja
Comstocka, koji se upitao zašto su daleke zvijezde znatno
prigušenijeg sjaja nego što bi to samo na temelju njihove
udaljenosti trebalo biti, nizozemski astronom Jacobus
Cornelius Kapteyn otkrio je 1909. godine uzročnika ove pojave.
U dva istraživačka rada, oba istog naslova “O apsorpciji
svjetlosti u svemiru” (J. C. Kapteyn, Astrophysical Journal
29,46,1909; 30,284. 1909) Kapteyn je iznio dokaze da tamni
oblaci - njegov novopronađeni “zvjezdani medij” - ne samo da
zaklanjaju svjetlost zvijezda nego to čine neravnomjerno u
okviru njihovoga spektra: djelotvornije apsorbiraju i raspršuju,
te time i oslabljuju, svjetlost na ljubičastom kraju nego na
crvenom kraju vidljivog dijela spektra. Zbog ove selektivne
apsorpcije koja uklanja više ljubičaste nego crvene svjetlosti da-
leke zvijezde izgledaju crvenije od bližih. Iznos ovog povećanja
crvenog sjaja zvjezdane svjetlosti upravo je razmjeran
ukupnom opsegu materijala na koji svjetlost nailazi na putu do
nas.
Obični vodik i helij, glavni sastojci svemirskih plinovitih
oblaka, ne zacrvenjuju svjetlost. Ali molekule izgrađene od
više atoma to čine - osobito one koje sadrže elemente ugljik i
silicij. Kada međuzvjezdane čestice postanu prevelike da bi se
mogle nazvati molekulama, sa stotinama tisuća ili milijunima
atoma u svakoj od njih, onda ih nazivamo prašinom. Gotovo
svi poznajemo prašinu iz vlastitih domova, iako su rijetki oni
koji znaju da se, u zatvorenim domovima, prašina poglavito
sastoji od mrtvih, otpalih stanica ljudske kože, kao i s tijela
kućnih životinja. Koliko nam je poznato, međutim, u
svemirskoj prašini nema nimalo epiderme. No, u njoj se nalazi
izuzetan skup složenih molekula koje, pobuđene sjajem
okolnih zvijezda, emitiraju fotone prvenstveno na
infracrvenom i mikrovalnom području spektra. Astrofizičari
nisu raspolagali dobrim mikrovalnim teleskopima sve do
sedamdesetih godina. Kad su napravljeni ovi promatrački
instrumenti, mogli su istraživati pravo kemijsko bogatstvo
tvari koja postoji u međuzvjezdanom prostoru. Tijekom kasni-
jih desetljeća posložila se očaravajuća, uzbudljiva slika
nastanka zvijezda.
Zvijezde ne nastaju neprekidno iz sveukupnog plina.
Prilično često, oblak kao da je zbunjen, ne znajući što bi sa
sobom. I astrofizičari su tu zbunjeni. Znamo da međuzvjezdani
oblak “želi” kolabirati pod djelovanjem vlastite gravitacije
praveći time jednu ili više zvijezda. Ali tome se suprotstavlja
vrtnja oblaka, kao i djelovanja turbulentnih gibanja plina
unutar njega. Prepreka je i tlak plina o kojem ste učili na
srednjoškolskim satovima kemije. I magnetna polja protive se
kolabiranju. Ona se probijaju u oblak i ograničavaju kretanja
svih slobodnih, pobuđenih čestica koje se tu nalaze, odupirući
se sabijanju i tako djeluju protiv težnje oblaka da podlegne
kliještima svoje gravitacije. Neugodan oblik ovog misaonog
vježbanja proizlazi iz shvaćanja da kad netko ne bi već
unaprijed znao da zvijezde postoje, u najnovijim istraživanjima
našao bi obilje uvjerljivih razloga da nikad ne mogu ni nastati.
Poput više stotina milijardi zvijezda u Mliječnoj stazi, nazva-
noj po vrpci svjetlosti koju najgušći dijelovi galaktike iscrtava-
ju po našem nebu, divovski plinoviti oblaci također kruže oko
galaktičkoga središta. Zvijezde su samo trunčice, promjera
svega poneku svjetlosnu sekundu, koje se gibaju ogromnim
oceanom gotovo praznog prostora, povremeno prolazeći jedna
blizu druge poput brodova u noći. Za razliku od njih, plinoviti
oblaci su ogromni. U promjeru imaju stotine svjetlosnih godina
te sadrže masu od čak milijun Sunčevih masa. Kružeći
galaktikom, ovi divovski plinoviti oblaci često se međusobno
sudaraju, miješajući svoju unutrašnjost bogatu plinom i
prašinom. Ponekad, već u ovisnosti od njihove relativne brzine
i kuta pod kojim se sudaraju, oblaci se spajaju; povremeno,
pak, sudari za posljedicu imaju raspadanje oblaka.
Ako se oblak ohladi do odgovarajuće niske temperature (na
manje od 100 stupnjeva iznad apsolutne nule), atomi iz koji se
sastoji međusobno će se povezati prilikom sudara, umjesto da
se odbiju jedan od drugoga kako to biva na višim
temperaturama. Ovaj kemijski prijelaz ima dalekosežne
posljedice. Srasle čestice - koje sadrže na desetine atoma -
počinju raspršivati vidljivu svjetlost, vrlo slabeći svjetlost
zvijezda iza oblaka. Kada čestice lijepljenjem jedna na drugu
izrastu do veličine zrnaca prašine, u njima se nalaze milijarde
atoma. Ostarjele zvijezde proizvode slična zrnca prašine i
blago ih otpuhuju u međuzvjezdani prostor tijekom faze
“crvenoga diva”. Za razliku od manjih čestica, zrnca prašine s
milijardama atoma ne raspršuju fotone vidljive svjetlosti
zvijezda iza oblaka; umjesto toga, ona apsorbiraju ove fotone,
da bi zatim odaslale njihovu energiju u obliku infracrve- noga
zračenja koje lako prolazi kroz oblak. Tom prilikom, tlak
fotona, prenijet na molekule koje ih apsorbiraju, gura oblak u
smjeru suprotnom od onoga u kojem leži izvor svjetlosti.
Oblak je sada vezan za zvjezdanu svjetlost.
Do rođenja zvijezde dolazi onda kada sile koje oblak čine sve
gušćim konačno izazovu njegov gravitacijski kolaps tijekom
kojega svaki dio oblaka privlači k sebi sve ostale dijelove.
Budući da se topao plin odupire sabijanju i kolabiranju
djelotvornije od hladnog plina, suočavamo se s neobičnom
situacijom. Moramo ohladiti oblak prije no što će se zagrijati
proizvodeći zvijezdu. Drugim riječima, da bi nastala zvijezda u
čijoj će jezgri temperatura dostići 10 milijuna stupnjeva, što je
dovoljno da otpočne proces termonuklearne fuzije, oblak se
prvo mora ohladiti.
Samo na izuzetno niskoj temperaturi, od samo nekoliko stup-
njeva iznad apsolutne nule, oblak može kolabirati i time
otpočeti nastajanje zvijezde.
Što se događa unutar oblaka, te on kolabira postavši novoro-
đena zvijezda? Astrofizičari mogu samo širiti ruke. Iako bi sil-
no željeli dokučiti dinamiku velikih, masivnih
međuzvjezdanih oblaka, stvaranje računalnoga modela koji bi
uzeo u obzir zakone fizike, sve vanjske i unutrašnje utjecaje na
oblak i sve bitne kemijske reakcije koje se mogu odigrati u
njemu i dalje nije u okvirima naših mogućnosti. Dodatna
poteškoća je u otežavajućoj činjenici da je početni oblak
milijardama puta veći od zvijezde koju iz njega pokušavamo
napraviti - dok ona ima gustoću 100 trilijarda (1021) puta veću
od prosječne gustoće oblaka. Pod takvim okolnostima, ono što
je od presudnog značaja glede veličine sasvim je beznačajno
glede gustoće, i obratno.
No, na temelju onoga što imamo prilike vidjeti diljem svemi-
ra, sigurno je da u najdubljim, najtamnijim i najgušćim područ-
jima međuzvjezdanog oblaka, gdje temperatura iznosi jedva 10
stupnjeva iznad apsolutne nule (10 K), gravitacija dovodi do
kolabiranja džepova plina, lako savladavajući pritom otpor
koji pružaju magnetno polje i drugi čimbenici što se tome
protive. Sabijanje pretvara gravitacijsku energiju džepova
oblaka u toplinsku. Temperatura u svakom od tih područja -
koje će uskoro postati jezgra novorođene zvijezde - brzo raste
tijekom kolabiranja, mrveći sva zrnca prašine koja se sudaraju.
I na kraju, temperatura u središnjem dijelu kolabirajućeg džepa
plina dostiže kritičnu vrijednost od oko 10 milijuna Kelvina.
Na toj čarobnoj temperaturi neki protoni (a to su
jednostavno ogoljene vodikove jezgre oko kojih više ne kruže
elektroni) gibaju se dovoljno brzo da nadvladaju međusobno
odbijanje. Ove visoke brzine omogućuju da se protoni toliko
međusobno približe da ih “jaka nuklearna sila” može vezati
zajedno. Ova sila, koja djeluje samo na vrlo malim
udaljenostima, drži na okupu protone i neutrone u svim
jezgrama. Termonuklearna fuzija protona
- “termo” zato što se zbiva pri visokim temperaturama, a “nu-
klearna fuzija” zato što tom prilikom dolazi do spajanja (“fuzi-
je”) čestica u jedinstvenu jezgru - stvara jezgru helija, od kojih
svaka ima masu nešto malo manju od zbroja čestica iz kojih je
izgrađena. Ta masa koja nestaje tijekom fuzije pretvorila se u
energiju prema slavnoj Einsteinovoj jednadžbi E = mc2. Energija
utjelovljena u masi (uvijek u količini jednakoj masi
pomnoženoj kvadratom brzine svjetlosti) može se pretvoriti u
druge oblike energije, na primjer u dodatnu kinetičku energiju
(energiju gibanja) brzih čestica koje su proizvod nuklearne
fuzije.
Kako se nova energija nastala pri nuklearnoj fuziji širi prema
van, plin se zagrijava i sjaji. Konačno, na površini zvijezde,
energija nekoć zarobljena u pojedinim jezgrama bježi u svemir
u obliku fotona koje emitira plin zagrijan energijom fuzije do
temperatura od više tisuća stupnjeva. Iako se ovo područje to-
plog plina još nalazi u svemirskoj maternici divovskoga
međuz- vjezdanoga oblaka, Mliječnoj stazi, već se može
objaviti vijest: zvijezda je rođena...
Astronomi znaju da su zvijezde raznih masa: od onih koje
imaju samo jednu desetinu Sunčeve do divova koji su stotinu
puta masivniji od Sunca. Zbog nama još nedovoljno jasnih ra-
zloga, u tipičnom divovskom plinovitom oblaku može nastati
mnoštvo hladnih džepova koji svi kolabiraju u približno isto
vrijeme, stvarajući zvijezde - neke sitne, a druge divovske.
Daleko su, međutim, veći izgledi da će nastati sitne: na svaku
zvijezdu velike mase rodi se po tisuću onih male mase.
Činjenica da tek nekoliko postotaka ukupnoga plina u
prvobitnom oblaku sudjeluje u nastajanju zvijezda također je
jedna od zagonetki ovog procesa: kako to da procesom biva
obuhvaćen tek manji dio, dok ostatak oblaka ostaje
nepromijenjen? Uzrok tomu vjerojatno je zračenje novorođenih
zvijezda koje sprečava nastajanje dodatnih novih sunaca.
Lako možemo objasniti donju granicu masa zvijezda.
Nakupine plina mase manje od jedne desetine Sunčeve imaju
premalo gravitacijske energije da podignu temperaturu u
jezgri do 10 milijuna stupnjeva koliko je nužno za nuklearnu
fuziju vodika. U tom slučaju, neće nastati zvijezda na pogon
nuklearnom fuzijom već nešto kao “pobačena” zvijezda koju
astronomi nazivaju “smeđi patuljak”. Bez vlastitog izvora
energije, smeđi patuljak postojano kopni, isijavajući ono malo
topline nastale tijekom skupljanja plina. Vanjski plinoviti
omotači smeđega patuljka takve su temperature da mnoge
velike molekule, koje bi bile uništene u atmosferi toplijih
zvijezda, ovdje opstaju, pa čak preživljavaju i duboko unutra.
Zbog slabašnoga sjaja smeđe je patuljke vrlo teško otkriti;
astronomi u tu svrhu moraju primjenjivati složene metode
slične onima kakve su svojedobno koristili pri otkrivanju
planeta: tragaju za prigušenim infracrvenim sjajem tih
objekata. Tek posljednjih godina astronomi su zabilježili
dovoljan broj smeđih patuljaka da ih mogu klasificirati u više
od jedne kategorije.
Također, lako možemo odrediti gornju granicu mase pri
stvaranju zvijezda. Zvijezda mase veće od oko stotinu
Sunčevih masa imala bi tako ogroman odljev energije u obliku
vidljive, infracrvene i ljubičaste svjetlosti - da bi dodatni plin i
prašina, koje bi zvijezda još privukla, bili odbačeni silovitim
tlakom njezine svjetlosti. Fotoni zvijezde odguruju zrnca
prašine u oblaku koja sa sobom odvlače i plin. Ovaj tlak
zračenja djeluje tako djelotvorno da je samo nekoliko zvijezda
velike mase u tamnom oblaku dovoljno da svojim zračenjem
rasprši gotovo svu me- đuzvjezdanu građu, podigavši time
zastor s desetaka pa i stotina novostvorenih zvijezda nastalih u
istom leglu, koje se tako ukazuju ostatku galaktike.

Kad god pogledate Orionovu maglicu, smještenu tik ispod tri

sjajne zvijezde u Orionovom pojasu, na pola puta duž
lovčevoga nešto prigušenijega mača, možete vidjeti zvjezdanu
obitelj upravo ove vrste. U toj maglici nastalo je na tisuće
zvijezda, dok na tisuće čeka da bude rođeno; one će stvoriti
divovsko zvjezdano jato koja će postajati sve vidljivije kako se
maglica bude razilazila. Najmasivnije zvijezde koje stvaraju
skupinu nazvanu Orionov Trapez brzo stvaraju veliki procijep
po sredini oblaka iz kojeg su nastale. Na snimkama ovog
područja načinjenih teleskopom Hubble ukazuju se na stotine
novih zvijezda koje su još opasane protoplanetnim diskom od
prašine i drugih molekula uzetih iz prvobitnog oblaka. U
svakom od tih diskova upravo se rađaju planetni sustavi.
Deset milijarda godina nakon što je nastala, rađanje zvijezda
i dalje se odigrava na mnoštvu mjesta u našoj Galaktici. Iako se
u tipičnoj divovskoj galaktici poput naše već poprilično završi
lo stvaranje zvijezda, imamo sreću da se kod nas nove zvijezde
i dalje rađaju i da će tako biti još mnogo milijarda godina.
Dodatna sretna okolnost je to da smo u stanju proučavati kako
sam proces nastanka tako i najmlađe zvijezde, što nam pruža
priliku saznati, u svoj njezinoj veličanstvenosti, cijelu priču o
tome kako se iz hladnog plina zvijezde rascvjetavaju do punog
sjaja svoje zrelosti.
Koliko su zvijezde stare? Ni jednoj zvijezdi ne piše na čelu
koliko ima godina, ali neke to otkrivaju u spektru. Među
različitim načinima koje su astrofizičari smislili da bi procijenili
starost zvijezda, proučavanje njihovog spektra pruža
mogućnosti za najsigurniju analizu. Svaka boja - svaka valna
dužina svjetlosti koju promatramo - sadrži priču o tome kako
je materija proizvela zvijezdinu svjetlost ili kako je utjecala na
nju dok je ova napuštala zvijezdu odnosno putovala do nas.
Pažljivim uspoređivanjem sa spektrima dobivenim u
laboratoriju, fizičari su ustanovili mnoštvo načina na koje razni
atomi i molekule djeluju na dugu boja vidljive svjetlosti. Ova
dragocjena znanja zatim se primjenjuju prilikom proučavanja
spektara zvijezda te se na temelju toga izvode zaključci o broju
atoma i molekula koji su utjecali na svjetlost promatrane
zvijezde, kao i o temperaturi, tlaku i gustoći tih čestica. Na
temelju dugogodišnjeg uspoređivanja laboratorijskih spektara
sa spektrima zvijezda, kao i laboratorijskog proučavanja
spektara različitih atoma i molekula, astronomi su naučili čitati
spektar nekog nebeskog tijela kao kakav svemirski otisak prsta
koji im otkriva kakvi fizički uvjeti vladaju u vanjskim
omotačima zvijezde, području iz kojeg svjetlost odlazi ravno u
svemir. Osim toga, astrofizičari znaju otkriti kako atomi i
molekule koji lebde u međuzvjezdanom prostoru na znatno
nižim temperaturama mogu utjecati na spektar proučavane
svjetlosti zvijezda, što im otkriva kemijski sastav, temperaturu,
gustoću i tlak ove međuzvjezdane tvari.
U toj analizi spektra svaka vrsta atoma i molekula priča
svoju posebnu priču. Postojanje molekula bilo koje vrste, na
primjer, otkrivenih po karakterističnom utjecaju na određene
boje u spektru, dokazuje da temperatura u vanjskim
omotačima zvijezde mora biti niža od 3000 °C. Pri višim
temperaturama molekule se toliko brzo kreću da se u sudarima
raspadaju na pojedinačne atome. Proširivši ovu analizu na
mnoštvo različitih tvari, astrofizičari mogu dobiti gotovo
potpunu sliku o tome kakvi uvjeti vladaju u atmosferama
zvijezda. Za neke osobito marljive astro- fizičare priča se da
znaju mnogo više o spektrima zvijezda nego
o prilikama u vlastitim obiteljima. Ovo može prilično ugroziti
međuljudske odnose, iako pridonosi našem razumijevanju sve-
mira.
Od svih elemenata u prirodi - od svih atoma koji stvaraju
otiske u spektrima zvijezda - astrofizičarima je pri određivanju
starosti najmlađih zvijezda od posebne koristi jedan od njih.
Taj element je litij, treći po redu najjednostavnijih i najlakših u
pe- riodnom sustavu i poznat nekim stanovnicima Zemlje kao
aktivan sastojak nekih lijekova protiv potištenosti. U
periodnom sustavu elemenata litij zauzima mjesto odmah
poslije vodika i helija koji su, zaslužno, znatno poznatiji zato
što ih ima daleko više u svemiru. Tijekom prvih nekoliko
minuta svemir je spajao vodikove jezgre (protone) u helijeve
jezgre u velikom broju, no izgradio je samo razmjerno male
količine težih jezgri. Kao rezultat toga, litij je ostao prilično
rijedak element koji je među astrofizičarima na cijeni
zahvaljujući svemirskoj činjenici da zvijezde gotovo više ne
stvaraju novi litij već samo uništavaju postojeći. Litij ide ovim
putem bez povratka zato što su reakcije nuklearne fuzije u
svakoj zvijezdi djelotvornije u razgrađivanju nego u izgradnji
litij a. Kao rezultat toga, svemirske zalihe litij a neprekidno se
smanjuju. Ako vam je on zbog nečega potreban, sada je pravi
trenutak da ga nabavite, jer ne znamo koliko će ga još milijarda
godina biti.
Ova jednostavna činjenica o litiju za astrofizičare je vrlo ko-
ristan alat pri mjerenju starosti zvijezda. Sve zvijezde započinju
svoj život s izvjesnom količinom litija preostaloga iz nuklearne
fuzije u onih prvih pola sata svemira - odnosno, tijekom samo
Velikoga praska. Koliki je točno taj udjel, ta količina iskonskog
litija u njima? Pa evo: Jedna jezgra litija na svakih sto milijarda
drugih jezgri. Nakon što novorođena zvijezda otpočne život uz
ovo “obilje” litija, stvari kreću nizbrdo za ovaj element, budući
da se pri nuklearnim reakcijama u središtu zvijezde polako ali
sigurno troše litijeve jezgre. Postojano, premda sporo, miješa-
nje materije u jezgri s materijom izvan nje dovodi do odlijeva-
nja materijala, tako da se nakon puno tisuća godina u vanjskim
omotačima zvijezde nađe ono što je ranije bilo unutra.
Prilikom potrage za najmlađim zvijezdama astrofizičari se,
dakle, drže jednostavnog pravila: naći zvijezde s najvećom za-
stupljenošću litija. Odnos broja litijevih jezgri u svakoj zvijezdi
prema broju, recimo, vodikovih jezgri (ustanovljenom
pažljivim proučavanjem spektra zvijezde) odredit će njen
položaj na grafikonu koji prikazuje starost zvijezde kao
funkciju litija u vanjskim omotačima. Ovom metodom
astrofizičari mogu, zahvaljujući litiju, sa sigurnošću odrediti
starost najmlađih zvijezda u jatu. Kako zvijezde djelotvorno
uništavaju litij, u starijim zvijezdama ovog elementa ima posve
malo ili nimalo. Metoda je zato uspješna jedino kod zvijezda
koje su mlađe od nekoliko stotina milijuna godina. Ali kod tih
mladih zvijezda procjenjivanje starosti prema količini litija vrlo
je precizno. Nedavnim proučavanjem oko dvadeset pet mladih
zvijezda u Orionovoj maglici, koje sve imaju masu sličnu
Sunčevoj, ustanovilo se da im se starost kreće u rasponu od
jedne do deset milijuna godina. Jednoga dana astrofizičari će
moći identificirati još mlađe zvijezde, ali u ovom trenutku
milijun godina je donja granica.
Osim što raspršuju plinovitu čahuru iz koje su se izlegle, sku-
pine novorođenih zvijezda dugo nemaju nikakav drugi utjecaj,
neuočljivo fuzionirajuči vodik u helij u središtima i uništavaju-
ći litijeve jezgre kao dio reakcija fuzije. Ali ništa ne traje vječno.
Poslije mnogo milijuna godina, reagirajući na neprekidne
gravitacijske poremećaje ogromnih oblaka što prolaze u blizini,
većina potencijalnih zvjezdanih jata se “izgubi”, tako da se
zvijezde iz njih rasprše među ostale zvijezde u galaktici.
Danas, oko pet milijarda godina nakon nastanka naše matič-
ne zvijezde Sunca, nepoznata je sudbina zvijezda koje su rođe-
ne zajedno s njim. Nije izvjesno ni jesu li još sve žive. Od svih
zvijezda u Mliječnoj stazi i drugim galaktikama, one s malom
masom tako sporo troše svoje gorivo da praktično ostaju
vječno u životu. Zvijezde srednje mase, među koje spada i naše
Sunce, na kraju se pretvaraju u crvene divove, pri čemu im se
vanjski plinoviti omotači šire do veličine koje stostruko
nadmašuju prvobitne. Ti vanjski omotači sve su labavije vezani
za zvijezdu, tako da konačno odlaze u svemir, ogoljujući jezgru
izgrađenu od istrošenog nuklearnog goriva koje je napajalo
zvijezdu prethodnih deset milijardi godina. Plin koji se vraća u
svemir pokupit će oblaci koji prolaze da bi poslužio kao građa
za novu generaciju zvijezda.
Iako su rijetke, zvijezde velike mase drže gotovo sve
evolucijske adute. Ogromna masa osigurava im najjači sjaj -
neke i milijun puta nadmašuju Sunce - a budući da troše
nuklearno gorivo znatno brže od zvijezda malene mase, one su
najkratkovječnije od svih zvijezda: žive samo nekoliko milijuna
godina, a možda i manje. Neprekidna termonuklearna fuzija
omogućava zvijezdama velike mase da u jezgrama proizvode
na desetine elemenata. Polazeći od vodika, one proizvode helij,
ugljik, dušik, kisik, neon, magnezij, silicij, kalcij i tako dalje, sve
do željeza. U završnim vatrama, čiji sjaj može nakratko
zasjeniti cijelu matičnu galaktiku, ove zvijezde kuju i druge
elemente. Astronomi te blje- skove nazivaju supernove, slične
po izgledu (premda potpuno drukčije po nastanku) od
supernova tipa Ia o kojima je bilo rije-
či u petom poglavlju. Eksplozivna energija supernove rasipa
po galaktici ranije stvorene i upravo skovane elemente,
praveći prodore u okolnim plinovitim oblacima i
obogaćujući ih sirovinama za stvaranje novih zrnaca
prašine. Eksplozija se širi velikom brzinom kroz
međuzvjezdane oblake, potiskujući plin i prašinu u njima, a
vjerojatno i stvarajući zgusnute džepove neophodne za
nastanak novih zvijezda.
Najznačajniji dar koji ove supernove daju svemiru su
elementi, osim vodika, koji grade planete, jednostanične
organizme i ljude. Mi na Zemlji živimo od onoga što su
proizvele bezbrojne zvijezde koje su eksplodirale prije više
milijarda godina, u razdoblju burne povijesti Mliječne staze,
znatno prije no što su se Sunce i njegovi planeti
kondenzirali u tamnim i prašnjavim dubinama nekog
međuzvjezdanog oblaka, obogaćenog brojnim elementima
proizašlim iz prijašnjih generacija masivnih zvijezda.

Kako smo došli do tog dragocjenog znanja da su svi

elementi složeniji od helija iskovani u zvijezdama?
Najpodcjenjenije znanstveno otkriće dvadesetoga stoljeća je
shvaćanje da su supernove - eksplozivne smrti vrlo
masivnih zvijezda - osnovni izvor nastanka i obilja teških
elemenata u svemiru. Ovo uglavnom zanemareno otkriće
pojavilo se u jednom opsežnom istraživačkom radu
objavljenom 1957. u američkom časopisu Reviews of Modem
Physics pod naslovom “Sinteza elemenata u zvijezdama”.
Četvorka, E. Margaret Burbidge, Geoffrey R. Burbidge,
William Fowler i Fred Hoyle predstavili su teorijski i
računski model koji je na nov način protumačio i objedinio
četrdeset godina istraživanja mnogih znanstvenika o dva
ključna problema: izvor energije zvijezda i pretvaranje
kemijskih elemenata.
Svemirska nuklearna kemija, nastojanje da se razumije
kako nuklearna fuzija stvara i razara različite tipove jezgri,
nikada nije bila dobro sređena. Ostajala su otvorena mnoga
ključna pitanja. Kako se elementi ponašaju kada na njih
djeluju različite temperature i tlakovi? Spajaju li se elementi
ili razdvajaju? Koliko lako to čine? Oslobađa li se pri tim
procesima nova kinetička energija
ili se upija postojeća? I kako se procesi razlikuju za svaki
element u periodnom sustavu?
Što za vas znači periodni sustav elemenata? Ako spadate u
većinu onih koji su o tome učili u školi, sjetit ćete se velikog
poste- ra na zidu učionice punog tajanstvenih kvadrata u
kojima su zagonetna slova i simboli dočaravali prašnjave
laboratorije, nimalo privlačne osobama u nježnim godinama.
Ali oni koji se razumiju u tajne ovih kvadrata čuju iz njih
stotinu priča o svemirskoj silovitosti koja je iznjedrila ono što
se u njima nalazi. Periodni sustav sadrži sve poznate elemente
u svemiru, razvrstane prema sve većem broju protona u
jezgru. Dva najlakša elementa su vodik, s jednim protonom u
jezgri, i helij, s dva protona. Kao što je četvoro autora objasnilo
u svom radu iz 1957., uz prikladnu temperaturu, gustoću i tlak
jedna zvijezda može pretvoriti vodik i helij u sve druge
elemente periodnoga sustava.
Pojedinosti ovog procesa stvaranja, kao i drugih međudje-
lovanja pri kojima se jezgra uništavaju, a ne stvaraju, predmet
su proučavanja nuklearne kemije koja se oslanja na proračune i
pojmove poput “udarni presjeci” da bi se odredilo koliko se
jedna čestica mora približiti drugoj da bi stupile u
međudjelovanje. Fizičari lako mogu izračunati udarni presjek
kod miješalica za cement ili pri premještanju cijelih kuća na
teškim kamionima, ali suočavaju se s većim izazovima ako žele
podvrgnuti analizi ponašanje malih, nepostojanih subatomskih
čestica. Detaljno razumijevanje udarnih presjeka omogućuje
fizičarima da predvide učestalosti i nuklearnih reakcija i
gibanja čestica nastalih u njima. Često sasvim mala
nepreciznost u proračunima dovodi do vrlo pogrešnih
zaključaka. Poteškoće na koje oni nailaze sliče na ono što bi
vam se dogodilo kada biste se pokušali snaći u podzemnoj
željeznici nekog grada pomoću karte metroa nekog drugog
grada: osnovna teorija bila bi vam točna, ali ipak bi sve pošlo
naopako.
Iako nisu znali točne udarne presjeke, znanstvenici prve
polovine 20. stoljeća dugo su pretpostavljali da ako se egzotični
nuklearni procesi odvijaju negdje u svemiru, onda je
najvjerojatnije da će to biti u središtima zvijezda. Godine 1920.
britanski teorijski astrofizičar sir Arthur Eddington objavio je
rad pod naslovom “Unutrašnji sastav zvijezda” u kojem je
tvrdio da laboratorij Cavendish u Engleskoj, tada središte
istraživanja na području atomske i nuklearne fizike, možda
nije jedino mjesto u svemiru u kojem je moguće pretvarati
elemente jedne u druge.
Ali može li se prihvatiti da se ovakva pretvaranja odigravaju? Teško
je biti siguran, ali još je možda teže to poreći... a ono što je moguće
u laboratoriju Cavendish ne bi trebalo biti nemoguće u Suncu.
Smatram daje osnovano pretpostaviti da su zvijezde peći u kojima
se lakši atomi, kojih ima u izobilju u maglicama, pretapaju u
složenije elemente.

Eddingtonov rad, koji je nagovijestio detaljno istraživanje

dvoje Burbidge, Fowlera i Hoylea, pojavio se više godina prije
utemeljenja kvantne mehanike, bez koje bi naše razumijevanje
fizike atoma i jezgri bilo najblaže rečeno oskudno. Vođen
izuzetnom intuicijom, Eddington je bez kvantne mehanike
počeo oblikovati scenarij stvaranja energije u zvijezdama
putem nuklearne fuzije vodika u helij i teže elemente:
Ne trebamo se ograničiti na to da je stvaranje helija iz vodika jedina
reakcija koja opskrbljuje energijom [zvijezdu], premda izgleda da se
pri sljedećim koracima u stvaranju elemenata oslobađa znatno
manje energije, pa se ona ponekad čak i upija. Stvar bi se možda
ovako mogla rezimirati: atomi svih elemenata stvaraju se vezanjem
vodikovih atoma, odnosno u nekom su trenutku nastali iz vodika;
unutrašnjost zvijezde čini se da je najvjerojatnije mjesto na kojem
se ova evolucija odigravala.

Svaki model pretvaranja elemenata treba objasniti njihovu uo-

čenu mješavinu kako na Zemlji tako i u svemiru. Fizičari su
zato morali ustanoviti prirodu temeljnoga procesa kojim
zvijezde proizvode energiju pretvaranjem elemenata jednih u
druge. Godine 1931, u vrijeme kada je kvantna mehanika već
bila utemeljena (premda još nije bio otkriven neutron),
britanski astro- fizičar Robert d’Escuort Atkinson objavio je
opsežan rad koji je sažeto predstavljen kao “...pregledna teorija
zvjezdane energije i nastanka elemenata... u kojoj se u
unutrašnjosti zvijezda kemijski elementi grade korak po korak
iz jednostavnijih prema sve složenijima uzastopnim
dodavanjem protona i elektrona jednog po jednog”.
Iste godine američki nuklearni kemičar William D. Harkins
primijetio je u jednom radu da su “elementi s niskom atom-
skom težinom [broj protona i neutrona u jezgri atoma] obilnije
zastupljeni od elemenata s višom atomskom težinom, kao i da
je, u prosjeku, elemenata s parnim atomskim brojem [broj pro-
tona u jezgri atoma] oko deset puta više nego onih s neparnim
atomskim brojem slične vrijednosti”. Harkins je pretpostavio
da razmjerna zastupljenost elemenata ovisi prije o nuklearnoj
fuziji nego o kemijskim procesima kao što je izgaranje, kao i da
su teški elementi morali nastati sintezom lakih.
Razumijevanje mehanizma nuklearne fuzije u zvijezdama
konačno je pružilo objašnjenje postojanja mnogih elemenata u
svemiru, naročito onih koji se dobivaju dodavanjem helijeve
jezgre, od dva protona i dva neutrona, ranijem jednostavnijem
elementu. To su ti relativno obilnije zastupljeni elementi “s
parnim atomskim brojem” koje je Harkins imao u vidu. Ali
postojanje i razmjeran broj mnogih drugih elemenata ostali su
nerazjašnjeni. U svemiru je vjerojatno djelovao još neki način
izgradnje elemenata.
Neutron, koji je 1932. otkrio britanski fizičar James
Chadwick u laboratoriju Cavendish, igra značajnu ulogu u
nuklearnoj fuziji
o kojoj Eddington ništa nije mogao slutiti. Protoni se, kao sve
čestice istoga naboja, međusobno odbijaju pa je potrebno je
mnogo energije da bi se povezali. Da biste spojili protone,
morate ih dovesti dovoljno blizu jedne drugima (uglavnom
visokim temperaturama, tlakom i gustoćom) kako bi se
nadvladalo njihovo međusobno odbijanje i omogućilo da ih
jaka nuklearna sila zatim zadrži na okupu. Neutroni, međutim,
nemaju naboj pa ne odbijaju druge čestice, te tako jednostavno
mogu ući u neku jezgru i pridružiti se tu okupljenim
česticama, pri čemu če ih zadržati ista sila koja okuplja i
protone. Pridruženjem neutrona ne stvara se novi element, koji
je određen samo brojem protona u jezgri. Pridruženjem
neutrona stvara se “izotop” jezgre prvobitnog elementa, koji
izotop se samo u nekim pojedinostima razlikuje od prvotne
jezgre, budući da njegov ukupni naboj ostaje nepromijenjen.
No kod nekih elemenata, ovaj naknadno uhvaćen neutron je
nestabilan kad jednom uđe u jezgru. U tom slučaju, spontano
se pretvara u proton (koji ostaje stabilan u jezgri) i elektron
(koji odmah napušta atom). Na ovaj način, poput grčkih
vojnika koji su ušli unutar zidova Troje skriveni u drvenom
konju, proton se može prošvercati u jezgru prerušen u neutron.
Ako priljev neutrona ostaje postojan, svaka jezgra može
upijati mnogo neutrona prije no što se prvi od njih pretopi u
proton. Ovi brzo apsorbirani neutroni pomažu da se stvori
zajednica elemenata koji su glede porijekla označeni kao
elementi nastali “procesom brzog hvatanja neutrona” i koji se
razlikuju od elemenata koji nastaju pri sporom hvatanju
neutrona, kada se svaki sljedeći neutron rastavi na proton i
elektron prije nego li se jezgra domogne sljedećeg.
Ova dva procesa, brzo i sporo hvatanje neutrona, omogućuju
stvaranje mnogih elemenata koji inače ne nastaju tradicional-
nom termonuklearnom fuzijom. Preostali elementi u prirodi
mogu se stvoriti nekim drugim procesima, kao što je bombar-
diranje jezgri teških atoma visokoenergetskim fotonima (gama
zračenje), koje se jezgre onda raspadaju na manje.
Uz rizik da previše pojednostavimo životni ciklus jedne vrlo
masivne zvijezde, možemo reći da ona opstaje zahvaljujući
tome što stvara i oslobađa energiju u svojoj unutrašnjosti koja
joj omogućava da se suprotstavi gravitaciji. Bez proizvodnje
energije termonuklearnom fuzijom, svaka zvjezdana plinovita
lopta jednostavno bi se urušila pod vlastitom ogromnom
težinom. Ova sudbina čeka zvijezde koje su utrošile zalihe
vodikovih jezgri (protone) u središtu. Kao što je već
primijećeno, nakon pretvorbe vodika u helij, u jezgri masivne
zvijezde zatim će započeti stapanje helija u ugljik, pa ugljika u
kisik, pa kisika u neon, i tako dalje sve do željeza. Za uspješnu
fuziju u ovom nizu sve težih elemenata potrebne su sve više
temperature, jer se mora nadvladati međusobno odbijanje
jezgri. Srećom, ovo se odigrava samo od sebe, jer na kraju
svake faze, kada izvor energije zvijezde privremeno presahne,
unutrašnja područja se uruše, temperatura se podigne i
otpočinje novi ciklus fuzije. Kako, međutim, ništa ne traje
vječno, zvijezda se konačno suočava s ogromnim problemom:
pri fuziji jezgara željeza više ne oslobađa energiju već se
apsorbira. Ovo je nepovoljna okolnost za zvijezdu koja više
nije u stanju suprotstaviti se gravitaciji time što će iz fuzijskog
šešira izvući neki novi proces kojim se oslobađa energija. Tog
trenutka zvijezda se odjednom uruši, izazvavši toliko brzo
podizanje unutrašnje temperature da slijedi divovska
eksplozija pri kojoj zvijezda razbacuje na sve strane svoju
nutrinu.
Pri svakoj ovakvoj eksploziji obilje neutrona, protona i
energije omogućava supernovi da stvori elemente na mnoštvo
različitih načina. U radu iz 1957. Burbidgeovi, Fowler i Hoyle
povezali su (1) dobro provjerene tekovine kvantne mehanike;
(2) fiziku eksplozija; (3) najnovije izračune udarnih presjeka;
(4) razne procese pretvorbi elemenata jednih u druge; i (5)
osnove teorije razvoja zvijezda - da bi sa sigurnošću ustanovili
da su supernove glavni izvor svih elemenata u svemiru težih
od vodika i helija.
S masivnim zvijezdama kao izvorom teških elemenata i
eksplozijama supernova kao njihovim silovitim distributerom,
znamenita četvorka dobila je besplatno rješenje još jednog
problema: kada iskujete elemente teže od vodika i helija u
jezgrama zvijezda, od toga ostatak svemira nema koristi sve
dok te elemente ne raspršite po međuzvjezdanom prostoru, te
tako oni postanu raspoloživi za stvaranje svjetova na kojima
žive mudraci. Burbidgeovi, Fovvler i Hoyle objedinili su naše
razumijevanje nuklearne fuzije u zvijezdama s proizvodnjom
elemenata vidljivih diljem svemira. Njihovi zaključci prebrodili
su analize skeptika kojima su desetljećima podvrgavani, te se
tako njihov rad danas smatra prekretnicom u razumijevanju
načina na koji se svemir ponaša.
Da, Zemlja i sve na njoj građeno je od zvjezdane prašine. Ali
ne, još nismo riješili sve naše svemirske kemijske nedoumice.
Jedna neobična tajna koja zadaje glavobolju suvremenim struč-
njacima odnosi se na element tehnecij - prvi koji je, 1937. godi-
ne, umjetno stvoren u laboratoriju na Zemlji. (Riječ “tehnecij”,
kao i druge riječi koje koriste prefiks “teh”, potječe od starogrč-
kog technetos što znači “umjetno”.) Tek trebamo pronaći
tehnecij na Zemlji, ali astronomi su ga zabilježili u
atmosferama malog broja zvijezda crvenih divova u našoj
Galaktici. Ovo ne bi bilo iznenađujuće da se tehnecij ne
raspada stvarajući druge elemente, pri čemu poluvrijeme
raspadanja iznosi samo dva milijuna godina, što je znatno
kraće od životnog vijeka zvijezda kod kojih je otkriven. Ova
neobičnost dovela je do više egzotičnih teorija oko kojih još nije
postignuta suglasnost među astrofizičarima.
Iako su crveni divovi s ovim neobičnim kemijskim
svojstvom rijetki, ipak ih je bilo dovoljno da nadahnu
udruživanje određenoga broja astrofizičara (poglavito
spektroskopičara) koji su se specijalizirali za taj predmet te
izdaju Newsletter oj Chemically Peculiar Red Giant Stars. (Bilten
kemijski neobičnih zvijezda crvenih divova). Ovo glasilo, koje
ne možete naći na kiosku, sadrži vijesti sa skupova i izvještaje
o istraživanjima koja su u tijeku. Zainteresiranim
znanstvenicima ove neriješene kemijske tajne djeluju ništa
manje privlačno od nedoumica oko crnih jama, kvazara i ranog
svemira. Ali o tome se rijetko gdje može nešto pročitati. Zašto?
Zato što se u suvremenim medijima dobro zna što zavređuje
pažnju, a što ne. Kako izgleda, procijenjeno je da vijesti o
kozmičkom porijeklu svakog elementa u vašem tijelu i vašem
planetu baš nikoga ne zanimaju.
Evo prilike da ispravimo ovu nepravdu kojoj nas je izložilo
suvremeno društvo. Otisnimo se na putovanje kroz periodni
sustav na kojem ćemo se tu i tamo zaustavljati kako bismo raz-
motrili najzanimljivije činjenice o pojedinim elementima i kako
bismo se divili načinu na koji ih je svemir sagradio iz vodika i
helija nastalih pri Velikom prasku.
 Z OOLOŠKI VRT ELEMEN AT A

P eriodni sustav elemenata, koji su s ljubavlju slagali

kemičari i fizičari tijekom posljednja dva stoljeća, temelji
se na organizacijskim načelima koja tumače kemijsko
ponašanje svih elemenata za koje znamo u svemiru ili bismo ih
jednog dana mogli pronaći. Zato na periodni sustav treba
gledati kao na kulturnu ikonu, uzor sposobnosti našeg društva
da organizira znanje. Sustav je svjedočanstvo poduzetnosti
znanosti kao međunarodnog pothvata koji se obavlja ne samo
u laboratorijima nego i u akceleratorima, odnosno na
granicama prostora i vremena cijelog svemira.
U uređenom svijetu periodnog sustava, tu i tamo ipak se
pojavljuju stavke koje čak i iskusnim kemičarima djeluju kao
neobične zvijeri u zoološkom vrtu punom životinja koje
postoje samo u jednom primjerku i koje je zamislio i napravio
neki ludi znanstvenik. Kako bi inače bilo moguće da kada
spojite natrij, poguban, reaktivan metal koji se može rezati kao
maslac, i čisti klor, također smrtonosan plin odvratnog mirisa,
dobivate natrij klorid, bezazleni spoj od bitne važnosti za život,
poznatiji kao kuhinjska sol. Što je s vodikom i kisikom, dvama
najrasprostranjenijim elementima na Zemlji i u svemiru? Jedan
je eksplozivni plin, dok drugi potpomaže žestoko izgaranje;
kada ih, međutim, povežete, dobivate tekuću vodu kojom se,
uz ostalo, gasi vatra.
U kemijskoj ponudi u maloj trgovini mogućnosti periodnog
sustava nalazimo elemente od ključnog značaja za svemir. To
nam pruža priliku da na sustav gledamo očima astrofizičara.
Iskoristit ćemo to i otisnuti se na krstarenje sustavom, odajući
počast naju- važenijim članovima i diveći se raznim
neobičnostima.
Periodni sustav naglašava činjenicu da se svaki element u
prirodi razlikuje od svih ostalih po svom “atomskom broju”,
broju protona (pozitivno nabijenih čestica) u jezgri danog
elementa. Cijeli, neionizirani, atomi, uvijek imaju broj
elektrona (negativno nabijenih čestica) koji kruže oko jezgri
jednak atomskom broju elementa, te je tako ukupni naboj
atoma nula. Razni izotopi nekog elementa sadrže isti broj
protona i elektrona, ali različit broj neutrona.
Vodik, sa samo jednim protonom u jezgri, najlakši je i
najjednostavniji element koji je sav nastao u prvih nekoliko
minuta nakon Velikoga praska. Od devedeset četiri elementa
koji se javljaju u prirodi, na vodik otpada dvije trećine svih
atoma u ljudskim tijelima i više od 90 posto svih atoma u
svemiru, pa tako i u Suncu i njegovim divovskim planetima.
Vodik u jezgri najma- sivnijeg člana Sunčeve obitelji, Jupitera,
izložen je tako silovitom tlaku gornjih slojeva da se više ponaša
kao elektromagnetno vodljiv metal nego kao plin, te tako
pridonosi stvaranju najjačeg magnetnog polja među svim
planetima naše zvijezde. Engleski kemičar Henry Cavendish
otkrio je vodik 1766. godine eksperimentirajući s H20 (naziv
vodik, odnosno hidro-gen, ima starogrčki korijen značenja “što
stvara vodu”), premda je ostao na glasu među astronomima
kao prvi znanstvenik koji je izračunao masu Zemlje tako što je
točno izmjerio gravitacijsku konstantu G koja se javlja u
Newtonovoj jednadžbi za gravitaciju. Svake sekunde
dananoćno četiri i po milijarde tona vodikovih jezgri (protona)
međusobno se sudaraju pri velikim brzinama, stvarajući
helijeve jezgre u središtu Sunca temperature 15 milijuna
stupnjeva Celzija. Oko jedan promil mase obuhvaćene fuzijom
pretvara se u energiju, a preostalih 99 posto ostaje u obliku
helija.
Helij, drugi najzastupljeniji element u svemiru, može se naći
na Zemlji samo u malom broju podzemnih džepova gdje se
ovaj plin našao zarobljen. Većina ljudi upoznala je helij jedino s
njegove ćudljive strane, a on se inače može kupiti u trgovini za
razne eksperimentalne svrhe. Kada udahnete helij, njegova
niska gustoća u usporedbi s atmosferskim plinovima povećava
frekvenciju vibriranja vaših glasnica pa vam glas sliči na glas
Miki Mausa. Svemir sadrži četiri puta više helija nego svih
ostalih elemenata zajedno (ne računajući vodik). Jedan od
temelja kozmologije Velikoga praska je predviđanje da od svih
atoma u svemiru najmanje 8 posto otpada na helij nastao u
dobro promiješanoj praiskonskoj plamenoj lopti neposredno
poslije porođajnih muka. Kako termonuklearna fuzija u
zvijezdama stvara dodatni helij, u nekim područjima svemira
može se naći više od početnih osam posto, ali još nije
pronađeno područje, kako u našoj Galaktici tako i u bilo kojoj
drugoj, u kojoj bi ga bilo manje.
Tridesetak godina prije no što je helij otkriven i izoliran na
Zemlji, astrofizičari su ga zabilježili na Suncu po karakteristič-
nom tragu u spektru naše zvijezde prilikom potpune pomrčine
1868. godine. Bilo je prirodno da taj prethodno nepoznati ma-
terijal dobije naziv helij po Heliosu, starogrčkom bogu Sunca. S
92 posto uzgona vodika istoga volumena, ali bez lake
zapaljivo- sti ovog elementa koja je uništila njemački dirižabl
Hindenburg, helij je idealan plin za podizanje balona.
Litij, treći najjednostavniji element u svemiru, ima tri proto-
na u jezgri. Poput vodika i helija, i litij je također nastao ubrzo
nakon Velikoga praska, ali za razliku od helija, koji se još
dodatno stvarao u kasnijim nuklearnim reakcijama, litij je
uništavan pri svakoj nuklearnoj reakciji koja se odigravala u
zvijezdama. Zato ne očekujmo u svemiru neki objekt ili neko
područje gdje bi zastupljenost litija bila veća od 0,0001 posto,
koliko ga je proizvedeno u ranom svemiru. U skladu s
predviđanjima našeg modela nastanka elemenata tijekom
prvih pola sata, nitko još nije u nekoj galaktici zabilježio litij u
količini koja bi nadmašivala ovu graničnu vrijednost. Gornja
granica zastupljenosti helija i donja granica litija vrlo su jaka
dvostruka provjera valjanosti kozmološke teorije Velikoga
praska. Slična provjera ovog modela, koja je također s
uspjehom položena, je zastupljenost jezgri deuterija, od kojih
svaka ima po jedan proton i neutron, u usporedbi s običnim
vodikom. Fuzija koja se odigravala u prvim minutama
proizvela je obje ove jezgre, ali daleko više običnoga vodika
(samo jedan proton).
Kao i litij, sljedeća dva elementa u periodnom sustavu,
berilij i bor (s četiri, odnosno pet protona u jezgri) poglavito
su nastala termonuklearnom fuzijom u ranom svemiru i
također se javljaju u razmjerno skromnim količinama u
prirodi. Slaba zastupljenost tri najlakša elementa poslije vodika
i helija na Zemlji loša je vijest za one u čiji bi želudac zabunom
došli, budući da evolucija nije imala puno prilike sresti se s
njima. Zanimljivo je, međutim, da u umjerenim dozama litij
olakšava neke mentalne tegobe.
S ugljikom, elementom broj šest, periodni sustav kao da se
veličanstveno rascvjetava. Ugljikovi atomi, sa šest protona u
jezgri, grade veći broj molekula nego što ukupno ima onih koji
ne sadrže ugljik. Velika zastupljenost ugljikovih jezgri u
svemiru - a nastaju u središtima zvijezda, probijaju se do
njihove površine i u velikim količinama odlaze u galaktički
prostor - udružena s činjenicom da ovaj element lako pravi
kemijske veze, učinila ga je najpogodnijim temeljem kemije i
uopće raznovrsnosti života. Samo malo zaostajući za ugljikom
glede zastupljenosti, kisik (s osam protona u jezgri) također je
vrlo reaktivan i rasprostranjen element. On isto tako nastaje u
starim zvijezdama koje ga oslobađaju kada eksplodiraju kao
supernove. Kisik i ugljik glavni su sastojci života kakav je
nama poznat. Isti procesi nastali su i raspršili dušik, element
broj sedam, koji se također nalazi u svemiru u velikim
količinama.
Ali što je sa životom kakav nam nije poznat. Bi li drugi oblici
života mogli koristiti neke druge elemente kao temelje svoje
složenosti? Bi li se, na primjer, život mogao temeljiti na siliciju,
elementu broj 14? Silicij je odmah ispod ugljika u periodnom
sustavu, što znači (evo primjera kako ovaj sustav može biti od
koristi onima koji se snalaze u njemu) da može graditi iste
vrste kemijskih veza kao i ugljik, odnosno pojaviti se na mjestu
ugljika. No, na kraju se ugljik ipak pokazuje nadmoćniji nad
silicijem ne samo zato što ga ima desetostruko više u svemiru
nego i zato što su kemijske veze silicija ili znatno snažnije ili
znatno slabije od ugljikovih, kako gdje. Snažne kemijske veze
između silicija i kisika, na primjer, daju stijenama čvrstoću,
dok složenim molekulama građenima na siliciju nedostaje
postojanost da izdrže ekološke stresove poput onih kojima
odolijevaju ugljikove molekule. Ove činjenice, međutim, ne
sprečavaju mnogo pisce znanstvene fantastike u predlaganju
životorodne uloge siliciju, što daje poticaja egzobiološkim
špekulacijama i navodi nas da budemo u dvojbi glede toga
kakvi bi mogli doista biti izvanzemaljski oblici života.
Osim što je aktivan sastojak kuhinjske soli, natrij (11 protona
u jezgri) sjaji diljem Zemlje, budući se u obliku zagrijanoga
plina koristi u mnogim uličnim svjetiljkama. Natrijeve
svjetiljke svijetle svjetlije i duže i koriste manje energije od
konvencionalnih žarulja. Ima ih dvojakih: svjetiljke pod
visokim tlakom žuto-bi- jelog sjaja i, rjeđe, svjetiljke pod
niskim tlakom koje sjaje narančasto. Pokazalo se da iako
gradske rasvjete ometaju astronomska promatranja, natrijeve
svjetiljke pod niskim tlakom ne prave veliku smetnju zato što
se njihov sjaj, vrlo uskog spektra boje, lako može ukloniti iz
teleskopskih podataka. U okviru suradnje gradskih vlasti i
astronomskoga opservatorija, u Tucsonu, mjestu u Arizoni
najbližem Nacionalnom opservatoriju Kitt Peak, uvedena je
ulična rasvjeta isključivo s natrijevim svjetiljkama pod niskim
tlakom - što je, osim ostalog, gradskoj kasi donijelo priličnu
uštedu.
Na aluminij (13 protona u jezgri) otpada gotovo deset posto
Zemljine kore, ali on ne samo da je bio nepoznat u prošlosti
nego se za njega nije znalo ni u vrijeme naših djedova budući
da se taj metal vrlo djelotvorno povezuje s drugim elementima.
Izdvojen je prepoznat tek 1827., dok je u kućnu upotrebu uve-
den tek šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada su
kositrene konzerve i folije ustupile mjesto aluminijskima. Kako
uglačani aluminij gotovo savršeno odražava Sunčevu svjetlost,
suvremeni astronomi stavljaju tanak sloj atoma aluminija
preko gotovo svih teleskopskih zrcala.
Iako je gustoća titanija (22 protona u jezgri) 70 posto veća od
aluminijeve, on je dvostruko čvršći. Čvrstoća i relativno mala
specifična težina čine titanij - deveti najzastupljeniji element u
Zemljinoj kori - vrlo korisnim za mnoge namjene, kao što je,
recimo, vojno zrakoplovstvo kojem su vrlo potrebni laki, a
čvrsti metali.
Na mnogim mjestima u svemiru kisika ima više nego uglji-
ka. U gornjim hladnim slojevima nekih zvijezdama, ugljik se
veže s atomima kisika, tvoreći molekule ugljičnog monoksida
ili ugljičnog dioksida, a neki atomi kisika spajaju se s drugim
elementima, kao što je titanij. Spektri svjetlosti crvenih divova
sadrže “potpise” titanij oksida (TiO), koji je drag i zemaljskim
(filmskim) zvijezdama: safiri i rubini koje one nose duguju
svoje svjetlucanje titanij oksidu koji narušava savršeni sklad
kristalnih rešetki, pri čemu aluminij oksid stvara dodatnu boju.
Osim toga, bijela boja kojom su premazane teleskopske kupole
sadrži titanij oksid koji vrlo djelotvorno zrači na infracrvenom
području, što značajno smanjuje toplinu koja se preko dana
sakuplja pod kupolom. Tijekom noći, kada je kupola otvorena,
temperatura zraka blizu teleskopa brže opada od temperature
ostalog noćnog zraka, što smanjuje atmosfersko prelamanje
svjetlosti i omogućava da svjetlost sa zvijezda i drugih
svemirskih objekata stiže manje ometana. Iako nije nazvan po
nekom nebeskom tijelu, naziv ovog elementa potječe od Titana
iz starogrčke mitologije, jednako kao i Titan, Saturnov najveći
mjesec.
Ugljik je najznačajniji element za život, ali po mnogo čemu
željezo (element broj 26) spada među najvažnije u svemiru.
Masivne zvijezde proizvode elemente u svojoj jezgri,
napredujući uzlaznom crtom kroz periodni sustav prema
jezgrama sa sve većim brojem protona, od helija, preko ugljika,
kisika, neona i tako dalje sve do željeza. S 26 protona i
najmanje toliko neutrona u jezgri, željezo se odlikuje naročitim
svojstvima proizašlim iz pravila kvantne mehanike koja
upravljaju međudjelovanjem protona i neutrona: jezgre željeza
imaju najjaču energiju vezanja po nukleonu (protonu ili
neutronu). To znači nešto posve jednostavno. Ako pokušate
rascijepiti jezgru željeza (proces koji se u fizici naziva “fisija”),
morate joj dodati energiju. S druge strane, ako stapate jezgre
željeza (proces “fuzije”), one će također apsorbirati energiju.
Energija je, dakle, neophodna i da biste spojili jezgre željeza,
kao i da biste ih rascijepili. Kod svih ostalih elemenata energija
je potrebna samo za jedan od ta dva postupka, dok se u
drugome dobiva energija.
Zvijezde, međutim, prema jednadžbi E = mc2 pretvaraju
masu u energiju bez koje se ne bi mogle suprotstaviti urušava-
nju pod djelovanjem vlastite gravitacije. Kad zvijezde
fuzioniraju jezgre u svojim središtima, priroda nalaže - i
dobiva - takvu nuklearnu fuziju pri kojoj se oslobađa energija.
U trenutku kada se u središtu zvijezde većina jezgri pretvori u
željezo, iskorištene su sve mogućnosti za stvaranje energije
termonuklearnom fuzijom, jer bi za nastavak ovog procesa bila
potrebna energija sa strane, odnosno ona se više ne bi
oslobađala. Bez termonukle- arne fuzije kao izvora energije,
središnja područja zvijezde uru- šit će se pod težinom slojeva
“iznad” njih, i zvijezda se odmah razlijeće u titanskoj eksploziji
poznatoj kao supernova, koja će po sjaju nadmašiti milijardu
sunca tijekom razdoblja od oko jednog tjedna. Supernove se
događaju zbog posebnog svojstva jezgri željeza - njihovog
odbijanja da se ili spajaju ili cijepaju bez dodatne energije.
Opisavši vodik, helij, litij, berilij, bor, ugljik, dušik, kisik, alu-
minij, titanij i željezo, razmotrili smo gotovo sve ključne ele-
mente koji pokreću svemir - kao i život na Zemlji.
Samo da ne bi ostali nespomenuti, pretresimo ukratko neke
egzotičnije članove periodnog sustava elemenata. Gotovo je si-
gurno da nikada nećete imati u iole značajnijim količinama
nijedan od ovih elemenata, ali za znanstvenike su oni ne samo
zanimljivi primjerci iz obilja koje je stvorila priroda nego mogu
biti i vrlo korisni. Uzmimo, na primjer, mekani metal galij (31
proton u jezgri). Točka taljenja galija nalazi se tako nisko da bi
već pod djelovanjem topline vaše ruke prešao u tekuće stanje.
Osim ovog mađioničarskog svojstva, galij se koristi u
eksperimentima fizičara u obliku galij klorida u potrazi za
neutrinima iz Sunčeve jezgre. Da bi se registrirali neuhvatljivi
neutrini, fizičari su napravili spremnike kapaciteta sto tona,
napunili ih galij kloridom i postavili duboko pod zemlju (da bi
se zaštitili od utjecaja manje prodornih čestica), a zatim
detaljno istraživali i promatrali ne bi li uočili tragove sudara
neutrina i jezgri galija, pri kojima se ove jezgre pretvaraju u
germanij, element s 32 protona. Pri svakom pretvaranju galija
u germanij nastaju fotoni rendgenskoga zračenja koji se mogu
otkriti i izmjeriti kad god dođe do udara u jezgru. Korištenjem
ovih galij kloridnih “teleskopa za neutrine” astrofizičari su
riješili takozvani “problem solarnih neutrina”. Ranije tipovi
detektora neutrina bilježili su manji broj ovih čestica nego što je
to predviđala teorija o termonuklearnoj fuziji u središtu Sunca.
Svaka jezgra elementa tehnecija (atomski broj 43)
radioaktivna je i raspada se poslije nekoliko trenutaka ili
nekoliko milijuna godina na druge vrste jezgri. Nije onda čudo
što na Zemlji tehnecij susrećemo jedino u akceleratorima gdje
se pravi po narudžbi. Zbog razloga koji još nisu potpuno
objašnjeni, tehnecij postoji u atmosferama određene podgrupe
zvijezda crvenih divova. Kao što je spomenuto u prethodnom
poglavlju, ova činjenica ne bi uzbudila astrofizičare da
poluvrijeme raspada tehnecija ne iznosi pukih 2 milijuna
godina, što je znatno, znatno kraće od životnog vijeka zvijezda
u kojima je ovaj element zabilježen. To znači da tehnecij nije
mogao nastati kad i zvijezda; da ga je, naime, bilo od početka,
do sada bi se odavno raspao. Astrofizičari ne znaju ni za kakav
mehanizam kojim bi tehnecij najprije nastao u jezgri zvijezde, a
onda odatle još i stigao do površine gdje je uočen; za ovu
neugodnu zagonetku predloženo je nekoliko egzotičnih
objašnjenja, ali nijedno nije jednodušno prihvaćeno u zajednici
astrofizičara.
Osim osmija i platine, iridij (atomski broj 77) je jedan od tri
elementa s najvećom gustoćom u periodnom sustavu: 50 kub-
nih decimetara (litara) iridija teško je koliko osobni automobil,
što ga čini jednim od najboljih pritiskača za papir na svijetu,
kadrom odoljeti i najjačim uredskim ventilatorima, odnosno
propusima. Iridij je uz to jedan od najsigurnijih indikatora u
znano- sti. Diljem svijeta, tanak sloj materijala bogatog iridijem
javlja se u geološkom sloju koji obilježava poznatu K-T granicu
nastalu prije 65 milijuna godina. Većina biologa smatra da nije
nimalo slučajno to što su upravo u tom razdoblju nestale sve
kopnene vrste veće od kutije za cipele, računajući i legendarne
dinosauruse. Iridij je rijedak na površini Zemlje, dok ga u
metalnim asteroidima ima desetostruko više. Koja god teorija o
nestanku dinosaurusa vam je draga, asteroid promjera
petnaestak kilometara, koji se ustremljuje iz svemira, sposoban
da podigne oblake prašine i dima koji bi mjesecima zaklanjali
Sunce prije no što bi se lagano slegli, sada izgleda kao sasvim
uvjerljivo objašnjenje.
Nije jasno što bi Albert mislio o tome, ali fizičari su u prašini
nakon eksplozije prve vodikove bombe na Pacifiku (studeni
1952.) otkrili ranije nepoznati element i nazvali ga einsteinij u
njegovu čast. Možda bi prikladniji naziv bio armagedonij.
Dok je helij dobio naziv prema Suncu, deset drugih elemena-
ta iz periodnog sustava nazvano je po tijelima koja kruže oko
naše zvijezde:
Fosfor, što na starogrčkom izvorniku znači “svjetlonoša”,
stari je naziv za planet Veneru kada se na jutarnjem nebu
pojavljuje prije izlaska Sunca.
 Selenij potječe od starogrčke riječi selene za Mjeseca. Nazvan
je tako zato što je u prirodnom stanju uvijek u vezi s
elementom telurom, koji je dobio naziv po Zemlji, od latinskog
tellus.
Prvog siječnja 1801, prvog dana devetnaestoga stoljeća, tali-
janski astronom Giuseppe Piazzi otkrio je novi planet koja
kruži oko Sunca na neuobičajeno velikom razmaku između
Marsa i Jupitera. Držeći se tradicije dodjeljivanja naziva prema
imenima rimskih bogova, Piazzi je ovo tijelo nazvao Ceres
prema imenu božice žetve (koje se nalazi i u korijenu naše
riječi “cerealije”. Uzbuđenje u znanstvenoj javnosti u povodu
Piazzinog otkrića dovelo je do toga da u počast Ceresu sljedeći
otkriveni element bude nazvan cerij. Dvije godine kasnije
pronađen je još jedan planet kako kruži oko Sunca na istom
području gdje i Ceres. Tijelo je dobilo naziv Palas, po rimskoj
boginji mudrosti; kao i prethodno cerij, sljedeći otkriveni
element nazvan je, u njegovu čast, paladij. Ova praksa završila
je za nekoliko desetljeća budući da je na istom mjestu
pronađeno još na desetine ovih “planeta”, da bi se poslije
detaljnog proučavanja ustanovilo da su njihove veličine daleko
manje čak i od najmanjega planeta. Pojavila se nova klasa
objekata u Sunčevom sustavu: male, kvrgave groma- de od
kamena i metala. Pokazalo se da Ceres i Palas nisu planeti
nego asteroidi, tijela koja u promjeru imaju samo po nekoliko
stotina kilometara. Nalaze se u asteroidnom pojasu za koji se
danas zna da sadrži na milijune objekata, od kojih su
astronomi katalogizirali i nazvali oko petnaest tisuća - a to je
ipak mnogo više nego što ima elemenata u periodnom sustavu.
Torij je nazvan po Toru, gromovniku iz skandinavske
mitologije, koji po rangu važnosti odgovara rimskom Jupiteru,
gospodaru munja. I doista, na novijim snimcima polarnih
područja Jupitera, načinjenim svemirskim teleskopom Hubble,
vide se velika električna pražnjenja u uskomešanim slojevima
oblaka Jupiterove atmosfere.
Prema Saturnu, koji uživa najveću popularnost, nije nazvan
nijedan element (u nekim je jezicima živa dobila ime po brzom
glasniku bogova Merkuru), ali su zato Uran, Neptun i Pluton
dobili znamenite parnjake u periodnom sustavu. Element ura-
nij, pronađen 1789, nazvan je u počast planetu koji je otkrio
William Herschel samo osam godina ranije. Svi izotopi uranija
su nestabilni i spontano se, premda polako, raspadaju na lakše
elemente, pri čemu se oslobađa energije. Kad biste nekako
uspjeli ubrzati raspadanje uranijevih jezgri “lančanom reakci-
jom”, dobili biste eksplozivno oslobađanje energije nalik na si-
lovitu bombu. A to su ljudi i napravili. Godine 1945. u SAD je
detonirana prva pokusna uranijska bomba (poznatija kao
atomska bomba ili A-bomba), a ubrzo nakon toga jedna takva
pretvorila je u pepeo japanski grad Hirošimu. S 92 protona
zbijena u jezgri, uranij je najveći i najteži element u prirodi,
premda se na nalazištima uranija mogu naći u tragovima još
teži elementi.
Ako je planet Uran zavrijedio da ima svoj element, isto je
moralo biti i s Neptunom. Za razliku od elementa uranija,
međutim, koji je otkriven ubrzo poslije planeta, neptunij je
pronađen tek 1940. u akceleratoru “Berklijski ciklotron”
devedeset sedam godina nakon što je njemački astronom
Johann G. Galle otkrio Neptun na mjestu koje je kao
najvjerojatnije označio francuski matematičar Joseph Le
Verrier. On se bavio proučavanjem Uranovog neobjašnjivog
gibanja po stazi i zaključio da mora postojati jedan još dalji
planet. Kao što Neptun dolazi odmah poslije Urana u
Sunčevom sustavu, tako i neptunij dolazi odmah poslije
uranija u periodnom sustavu elemenata.
Fizičari čestica koji su radili na Berklijskom ciklotronu otkrili
su desetak elemenata kojih nema prirodi, a među njima je i
plu- tonij, koji slijedi iza neptunija u periodnom sustavu, a
nazvan je po planetu Plutonu koji je mladi astronom Clyde
Tombaugh otkrio 1930. godine na fotografijama snimljenim na
zvjezdarnici Lowell u Arizoni. Kao i prilikom otkrića Ceresa
129 godina ranije, zavladalo je veliko uzbuđenje. Pluton je bio
prvi planet kojega je otkrio neki Amerikanac, a u nedostatku
točnih astronomskih podataka zavladalo je uvjerenje da se
planet po veličini i masi može usporediti s Uranom i
Neptunom. Kako su nam se, međutim, tehnike mjerenja
poboljšavale, Pluton se sve više smanjivao. O njegovoj veličini
konačna riječ dana je tek u kasnim sedamdesetim godinama,
kada su do vanjskog Sunčevog sustava stigle letjelice Voyager.
Danas znamo da je hladan ledeni Pluton manji od čak šest
najvećih mjeseca u sustavu naše zvijezde te se odnedavno više
i ne smatra pravim planetom. Kao što je bilo i s asteroidima,
astronomi su kasnije našli na stotine drugih nebeskih tijela na
istom području vanjskoga Sunčevoga sustava, sa stazama
sličnim Plutonovoj. Ova tijela ukazala su na postojanje dotad
nepoznatog skladišta malih, ledenih objekata koji se sada
naziva Kuiperov pojas kometa. Čistunci bi mogli primijetiti da
je, poput Ceresa i Palasa, Pluton dobio mjesto u periodnom
sustavu lažno se predstavivši.
Kao i uranijeva jezgra, plutonijeva je također radioaktivna.
Plutonij je bio aktivan sastojak atomske bombe bačene na ja-
panski grad Nagasaki, samo tri dana nakon što je uranijska
bomba bačena na Hirošimu, što je dovelo do brzoga završetka
Drugog svjetskog rata. Znanstvenici koriste male količine plu-
tonija za pogon radioizotopskih termoelektričnih generatora
(skračeno RTG) u svemirskim letjelicama koje putuju u vanjska
područja Sunčevog sustav, gdje snaga zračenja naše zvijezde
pada ispod razine na kojoj se mogu koristiti solarne ćelije. Pola
kilograma plutonija dovoljno je za proizvodnju deset milijuna
kilovatsati energije, čime se može napajati prosječna kućna ža-
rulja jedanaest tisuća godina, a otprilike bi s isto toliko bile za-
dovoljene unutrašnje energetske potrebe jednog ljudskog bića.
I dalje koristeći plutonijsku centralu za slanje poruka na
Zemlju, dva Voyagera, lansirana još 1977, sada su već odavno
ostavila za sobom Plutonovu stazu. Jedan od njih, koji je oko
stotinu puta udaljeniji od Sunca nego što je to Zemlja, počeo je
ulaziti u pravi međuzvjezdani prostor, ostavivši za sobom halo
kojeg stvaraju nabijene čestica sa Sunca.
Završavamo naše svemirsko putovanje kroz periodni sustav
kemijskih elemenata na samom rubu Sunčevoga sustava. Zbog
razloga kojeg tek treba ustanoviti, mnogi ljudi ne vole kemika-
lije, čime se može objasniti ustrajnost u nastojanjima da se one
izbace iz hrane. Možda složeni nazivi koji se koriste u kemiji
djeluju prijeteće. Ali zbog toga treba okriviti kemičare, a ne ke-
mikalije. Mi osobno nemamo ništa protiv kemikalija. Naše
omiljene zvijezde, baš kao i naši najbolji prijatelji, izgrađeni su
od njih.
.
Postanak planeta

K AD SU SVJETOVI BILI ML ADI

nastojanjima da saznamo povijest svemira stalno smo ot-

krivali da su najvećim velovima tajni prekriveni postanci
U - samoga svemira, njegovih najvećih struktura
(galaktika i galaktičkih jata), kao i zvijezda od kojih potječe
glavnina svjetlosti u svemiru. Svaka od ovih priča o
postancima igra ključnu ulogu ne samo u pokušajima
objašnjavanja kako je naizgled bezlični svemir iznjedrio složene
skupove različitih vrsta objekata nego i u razjašnjenju kako i
zašto se, 14 milijarda godina poslije Velikoga praska, mi sada
nalazimo na Zemlji, živi i sposobni postavljati pitanje: kako se
sve to dogodilo?
Ove tajne i dalje su neodgonetnute poglavito zato jer je, tije-
kom “mračnih era” svemira, kada se materija tek počela
organizirati u samodovoljne jedinice kao što su zvijezde ili
galaktike, ona stvarala malo ili nimalo zračenja koje se sada
može zabilježiti. Mračne ere ostavile su nam sasvim oskudne
tragove, još nedovoljno istražene, o materiji u ranim fazama
njezinoga organiziranja. To znači da se u velikoj mjeri moramo
osloniti na naše teorije o tome kako se materija trebala
ponašati, uz sasvim skromne mogućnosti da se te teorije
provjere promatračkim podatcima.
A kada se posvetimo postanku planeta, tajne se produbljuju.
Oskudijevamo ne samo u promatračkim rezultatima o ključnim,
početnim fazama stvaranja planeta nego i u uspješnim teorijama
0 tome kako je do toga došlo. Pa ipak, dobra je vijest da je pita-
nje kako su nastali planeti posljednjih godina znatno prošireno.
Tijekom najvećeg dijela dvadesetog stoljeća ovo pitanje
odnosilo se samo na Sunčevu obitelj planeta. U posljednjih
desetak godina, međutim, kako je otkriveno stotinjak
“egzosolarnih” planeta oko razmjerno obližnjih zvijezda,
astrofizičari su uspjeli prikupiti značajna nova znanja o ranoj
povijesti planeta, a naročito o tome kako su se ova astronomski
mala i tamna tijela velike gustoće stvarala zajedno sa
zvijezdama koje su im pružile svjetlost i život.
Astrofizičari sada, doduše, raspolažu većim opsegom
podataka, ali još nisu došli do boljih odgovora. Štoviše, otkrića
egzosolarnih planeta, od koji se mnogi kreću stazama znatno
različitim od onih koji su karakteristični za Sunčeve planete, u
mnogo toga su unijela zabunu, tako da je priča o nastanku
planeta i dalje daleko od toga da bude zaključena. Možemo s
pravom reći da još ne raspolažemo dobrim objašnjenjem kako
su se planeti počeli stvarati iz plina i prašine, premda nam je
prilično jasno kako su tijekom procesa stvaranja, kada je
jednom započeo, iz manjih nastajala veća tijela, i to u kratkim
razdobljima.
Početak nastajanja planeta je izuzetno složen problem. Jedan
od svjetskih stručnjaka na ovom području, Scott Trimaine sa
Sveučilišta Princetom, postavio je (djelomično u šali) zakone o
stvaranju planeta. Prema prvom zakonu, “pogrešna su sva teo-
rijska predviđanja o osobinama egzosolarnih planeta”, dok
drugi glasi da je “najsigurnije predviđanje o nastanku planeta
to da se ono ne može dogoditi”. Trimaineov humor naglašava
neporecivu činjenicu da planeti postoje unatoč tome što nismo
u stanju objasniti ovu astronomsku zagonetku.
 Prije više od dva stoljeća, pokušavajući objasniti nastanak
Sunca i planeta, Immanuel Kant izložio je svoju hipotezu o ma-
glici, prema kojoj se vrtložna masa plina i prašine koja je opasi-
vala našu zvijezdu u nastajanju kondenzirala ponegdje u grude
iz kojih su postali planeti. U svojim općim crtama, Kantova hi-
poteza ostala je temeljem suvremenih astronomskih tumačenja
stvaranja planeta, odnijevši premoć nad pretpostavkom kojoj
se davala prednost tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća,
a prema kojoj su planeti nastali zbog prolaska jedne zvijezde
pokraj Sunca (teorija katastrofe). Prema tom scenariju, gravita-
cijske sile između zvijezda dovele bi do razmjene plinova
među njima, a dio ovih plinova ohladio se i kondenzirao u
planete. Glavni nedostatak (odnosno prednost, već prema
tome kako se gleda na stvar) ove hipoteze, čiji je vodeći
zastupnik bio britanski astrofizičar James Jeans, je to što bi, ako
je ta pretpostavka točna, planetni sustavi bili izuzetno rijetki,
budući da do ovakvih bliskih susreta zvijezda dolazi samo
nekoliko puta tijekom stoljeća cijele galaktike. Kad su
astronomi izračunali da bi sav plin koji je izvučen sa zvijezda
znatno prije ispario nego što bi se kondenzirao, napustili su
Jeansovu hipotezu i vratili se Kantovoj iz koje je slijedilo da
oko mnogih, ako ne i većine, zvijezda trebaju kružiti planeti.
Astronomi sada imaju dobre dokaze o tome da zvijezde na-
staju ne jedna po jedna nego na tisuće i desetke tisuća
odjednom unutar divovskih oblaka plina i prašine iz kojih se
može izliječi i milijun pojedinačnih zvijezda. Jedno od ovih
divovskih zvjezdanih rodilišta je Orionova maglica, nama
najbliže veliko područje stvaranja planeta. Za samo nekoliko
milijuna godina u ovom području rodit će se na stotine tisuća
zvijezda koje će raznijeti po svemiru glavninu preostalog plina
i prašine maglice, tako da će astronomi za sto tisuća generacija
od danas promatrati mlade zvijezde oslobođene ostataka
svojih rodnih čahura.
Astronomi sada koriste radioteleskope za kartografiranje
raspodjele hladnog plina i prašine u neposrednoj blizini
mladih zvijezda. Te karte pokazuju da mlade zvijezde ne plove
svemirskim prostorom potpuno bez materije koja ih okružuje;
naprotiv, obično ih opasuje disk materije, veličine slične
Sunčevom sustavu, građen od vodikovog plina (kao i od nekih
drugih plinova u manjem postotku) prošaranog česticama
prašine. Pod pojmom “prašine” podrazumijevaju se čestice od
više milijuna atoma i veličine znatno znatno manje od točke na
kraju ove rečenice. Mnoge od ovih čestica sastoji se poglavito
od ugljikovih atoma tako povezanih da stvaraju grafit (glavni
sastojak “srca” olovke). Ostatak otpada na mješavinu atoma
silicija i kisika - u biti sičušni kamenčić optočen ledom.
Nastanak ovih zrnaca prašine u međuzvjezdanom prostoru
također je zagonetka i o tome postoje detaljne teorije na kojima
se ovdje ne moramo zadržavati, već se jednostavno zadovolji-
mo zaključkom: svemir je pun prašine. Pri nastanku ove
prašine okupljalo se na milijune atoma za svaku česticu;
imajući na umu krajnje nisku gustoću međuzvjezdane tvari,
najvjerojatnija gradilišta ove prašine su raširene vanjske
atmosfere hladnih zvijezda koje lagano otpuštaju svoju građu
u prostor.

Nastanak čestica međuzvjezdane prašine ključni je prvi korak

na putu prema planetima. Ovo se odnosi ne samo na čvrste
planete poput našega, nego i na plinovite divove kakvi su u
Sunčevom sustavu Jupiter i Saturn. Iako se ovi planeti poglavi-
to sastoje od vodika i helija, astrofizičari su zaključili na teme-
lju proračuna unutarnje građe planeta i mjerenja masa da pli-
noviti divovi moraju imati čvrstu jezgru. Od Jupiterove
ukupne mase, koja je 318 puta veća od Zemljine, nekoliko
desetaka masa Zemlje otpada na njegovu čvrstu jezgru. Saturn
koji je devedeset pet puta masivniji od Zemlje također ima
čvrstu jezgru koja nadmašuje masu našeg planeta deset do
dvadeset puta. Dva Sunčeva manja planeta iz skupine
plinovitih divova, Uran i Neptun, imaju razmjerno manju
čvrstu jezgru. Kod ovih planeta, koji su masivniji od Zemlje
petnaest odnosno sedamnaest puta, masa jezgre dostiže
polovicu Zemljine mase.
Kod sva četiri navedena planeta, a po svemu sudeći i kod
svih divovskih planeta koji su nedavno otkriveni u blizini
drugih zvijezda, jezgre su igrale ključnu ulogu u procesu
nastajanja. Prvo je nastala jezgra, koja je zatim privukla plin.
Prema tome, za stvaranje svih planeta neophodno je da prvo
postoje velike gro- made čvrstog materijala. Među Sunčevim
planetima, Jupiterova jezgra je največa; zatim dolaze
Saturnova, Neptunova, Uranova i na petom mjestu Zemljina.
(Naš planet peti je i po ukupnoj masi.) Povijest stvaranja svih
ovih planeta postavljaju isto temeljno pitanje: kako se u prirodi
zgrušavaju čestice prašine da bi stvorile gromade materije
promjera mnogo tisuća kilometara?
Odgovor ima dva dijela, od kojih *je jedan poznat, dok drugi
nije, pri čemu je ovaj drugi, što nije iznenađujuće, kronološki
stariji. Kada se jednom oblikuju tijela promjera od pola do jed-
nog kilometra i koje astronomi nazivaju planetezimali, oni će
imati dovoljno snažnu gravitaciju da privuku sebi druga takva
tijela. Međusobno gravitacijsko privlačenje planetezimala i nji-
hovo srastanje najprije će stvoriti planetnu jezgru, a zatim ubr-
zo i planetu, tako da će proći samo nekoliko milijuna godina
od mnoštva gromada veličine nekog gradića pa do cijelog
novog svijeta dovoljno masivnog da stekne ili tanak omotač
atmosferskih plinova (kao kod Venere, Zemlje i Marsa) ili vrlo
debelu opnu od vodika i helija (kao kod četiri plinovita diva
koji kruže oko Sunca na dovoljno velikoj udaljenosti da sakupe
ogromne količine ova dva laka plina). Za astrofizičare, prijelaz
od planetezimala promjera oko jednog kilometra do planeta
svodi se na niz dobro shvaćenih računalnih modela koji
pružaju obilje pla- netnih pojedinosti i uvijek daju kao konačni
rezultat bilo unutrašnji planet, koji je mali, stjenovit i gust, bilo
vanjski planet, koji su velik, plinovit (s izuzetkom jezgre) i
rijedak. Tijekom ovog procesa mnogi planetezimali bivaju
zbog gravitacijskih međudjelovanja s većim tijelima čak i
potpuno izbačeni iz solar- nog sustava u nastajanju.
Sve ovo prilično dobro izgleda na monitoru računala, no
kako zapravo nastaju sami planetezimala promjera oko jedan
kilometar, to i dalje leži izvan sadašnjih sposobnosti
astrofiziča- ra da dovedu u sklad poznavanje fizike s
računalnim programima. Gravitacija naime ne može napraviti
planetezimale, jer slaba gravitacijska sila među malim masama
nije u stanju održati ih dulje na okupu. Dvije su teorijske
mogućnosti za stvaranje planetezimala iz prašine, ali nijedna
nije potpuno zadovoljavajuća. Prema jednom modelu,
planetezimali se stvaraju srastanjem, kada se poslije sudara
čestice zalijepe jedna na drugu. Srastanje u načelu dobro
djeluje, budući da se mnoge čestice prašine zalijepe pri jačem
dodiru. Ovim se objašnjava i postojanje grumenčića prašine
koje imate prilike naći pod namještajem, a ako zamislite
supergrumene prašine oko Sunca, dovoljan je samo mali
mentalni napor da se predoči kako one rastu do veličine
stolice, kuće, gradske četvrti, a nedugo zatim i do veličine
planetezimala spremnih za ozbiljno gravitacijsko djelovanje.
Nažalost, za razliku od nastanka grumenčića, njihovo prera-
stanje u planetezimale tražilo bi previše vremena.
Radioaktivno datiranje nestabilnih jezgri otkrivenih u
najstarijim meteoritima navelo nas je na zaključak da je
stvaranje Sunčevog sustava potrajalo ne više od nekoliko
desetaka milijuna godina, a vjerojatno i znatno kraće. U
usporedbi sa sadašnjom starošću planeta, približno 4,55
milijarda godina, to iznosi samo 1 posto (ili manje) od
ukupnog postojanja Sunčevoga sustava. Za proces srastanja
prašine u planetezimale potrebno je znatno više od nekoliko
desetaka milijuna godina; prema tome, ako astrofizičarima nije
promaklo nešto važno u razumijevanju načina na koji se
prašina okuplja gradeći veće čvrste hrpice, potreban nam je
neki drugi mehanizam koji bi ubrzao nastajanje planetezimala.
Taj drugi mehanizam mogli bi biti divovski vrtlozi koji
zahvaćaju na bilijune čestica prašine i brzo ih vode prema
sretnom povezivanju u znatno veće objekte. Budući je
sažimajućem oblaku plina i prašine koji je postajao Sunce i
planeti bilo potrebno i neko rotiranje, on je uskoro promijenio
oblik iz loptastog u dis- koliki, pri čemu je za Sunce u nastanku
bila ostavljena razmjerno gusta, rotirajuća kugla u središtu,
opasana vrlo spljoštenim diskom materijala oko nje. Današnje
staze Sunčevih planeta, koji svi putuju oko Sunca u istom
smjeru i nalaze se gotovo u istoj ravnini, svjedoče u prilog
diskolike rasprostranjenosti tvari iz koje su izgrađeni
planetezimali i planeti. Astrofizičari pretpostavljaju da su se u
takvom rotirajućem disku pojavili valovi “nestabilnosti” s
izmjeničnim područjima veće i manje gustoće. Gušći dijelovi
ovih nestabilnosti prikupili su plinoviti materijal i prašinu koja
je lebdjela u plinu. Za nekoliko tisuća godina, nestabilnosti su
se pretvorile u vrtloge koji mogu okupiti velike količine
prašine u razmjerno male obujme.
Ovaj vrtložni model stvaranja planetezimala izgleda obeća-
vajuće, iako još nije sasvim pridobio* one koji tragaju za objaš-
njenjem kako je Sunčev sustav osigurao ono što je mladim pla-
netima bilo potrebno. Poslije detaljnog ispitivanja, model
pruža bolje tumačenja jezgri Jupitera i Saturna nego Urana i
Neptuna. Budući da astronomi nemaju načina dokazati da su
stvarno nastale nestabilnosti potrebne da bi model djelovao,
moramo sa suzdržati od donošenja zaključaka. Postojanje
mnogobrojnih planetoida i kometa koji nalikuju na
planetezimale po veličini i sastavu ide u prilog ideji da su prije
više milijarda godine planeti stvoreni iz milijuna
planetezimala. Gledajmo zato na nastanak planetezimala kao
na utvrđenu, premda nedovoljno shvaćenu, pojavu koja
nekako premošćuje prazninu u našem znanju, pružajući nam
priliku da se divimo onome što se zbiva pri sudaranju
planetezimala.

U ovom scenariju lako je zamisliti da kada su jednom plin i

prašina što je okruživala Sunce napravili nekoliko bilijuna pla-
netezimala, članovi ove armade počeli su se međusobno suda-
rati, gradeći pritom sve veća i veća tijela, sve dok konačno nisu
nastala četiri Sunčeva unutrašnja planeta i jezgre četiri
divovska planeta. Ne bi trebalo previdjeti mjesece planeta,
manja tijela koja kruže oko svih članova Sunčeve obitelji, osim
oko Merkura i Venere. Kako izgleda, najveći među ovim
mjesecima, s promjerima u rasponu od nekoliko stotina do
nekoliko tisuća kilometara, fino se uklapaju u model koji smo
napravili zato što se smatra da su i oni napravljeni sudaranjem
planetezimala. Stvaranje mjeseca prestalo je kada su sudari
izgradili svijet satelita u njihovoj sadašnjoj veličini, nesumnjivo
zato (može se pretpostaviti) što su se u to vrijeme obližnji
planeti, zahvaljujući jačoj gravitaciji, dočepali glavnine
planetezimala. U ovu sliku trebamo uključiti i na stotine tisuća
asteroida koji kruže između Marsa i Jupitera. Najveći među
njima, promjera nekoliko stotina kilometara, također su morali
nastati sudaranjem planetezimala, no u daljem rastu
onemogućio ih je gravitacijski utjecaj obližnjeg divovskog
planeta Jupitera. Najmanji asteroidi, promjera ispod kilometar
i pol, možda predstavljaju prvobitne planetezimale, tijela
nastala iz prašine, ali koja se nikada nisu sudarila s nekim
drugim pripadnikom svoje vrste, također zbog Jupiterovoga
utjecaja, nakon što su narasla do veličina dovoljnih za
gravitacijska međudjelovanja.
Kad je riječ o mjesecima koji kruže oko divovskih planeta,
ovaj scenarij sasvim je uspješan. Sva četiri divovska planeta
imaju obitelji satelita čije se veličine kreću u rasponu od velikih
ili izuzetno velikih (čak poput Merkura) do malih, odnosno
vrlo malih. Najmanji od ovih mjeseca, promjerom tek nešto
većeg od kilometra, mogli bi također biti prvobitni
planetezimali koji nisu došli u priliku da sudaranjem povećaju
dimenzije zato što su bili u blizini tijela koja su već postala
znatno veća. Kod sve četiri obitelji satelita, svi veći mjeseci
kruže oko matičnog planeta u istom smjeru i gotovo u istoj
ravnini. Teško je ovo ne objasniti kao posljedicu istog uzroka
koji je doveo do toga da planeti kruže oko Sunca u istom
smjeru i gotovo u istoj ravnini: u vrtložnom oblaku plina i
prašine oko svakog planeta nastali su ugrušci materije koji su
izrasli u planetezimale, pa u tijela veličine mjeseca.
U unutrašnjem Sunčevom sustavu samo Zemlja ima veći sa-
telit. Merkur i Venera uopće nemaju mjesece, dok Marsova dva
pratitelja nalik krumpirima, Fobos i Deimos, dostižu u promje-
ru jedva nekoliko kilometara, i stoga su vjerojatno rane faze u
pretvaranju planetezimala u krupnija tijela. Prema nekim teori-
jama, ova dva mjeseca potječu iz asteroidnoga pojasa, odakle
ih je Mars izvukao i zarobio svojom gravitacijom.
Kako stoje stvari s našim Mjesecom, promjera gotovo četiri
tisuće kilometara, od kojega su, među svim satelitima u
Sunčevom sustavu, veći jedino Titan, Ganimed, Triton i
Kalisto, dok su mu po veličini slični Io i Europa? Je li Mjesec
nastao sudaranjem planetezimala kao i četiri unutrašnja
planeta?
To je izgledalo kao sasvim osnovana pretpostavka sve dok
nismo donijeli uzorke kamenja s Mjeseca na Zemlju i dok ovi
nisu proučeni. Prije više od tri desetljeća, kemijski sastav
uzoraka naveo nas je na dva različita zaključka o nastanku
Mjeseca. S jedne strane, po sastavu je lunarno kamenje toliko
slično kamenju sa Zemlje da je izgledala razložna pretpostavka
da je naš satelit nastao nedaleko od nas. S druge strane, Mjesec
se po sastavu ipak dovoljno razlikuje od Zemlje da se isključi
mogućnost da je stvoren od Zemljinog materijala. Ali ako
Mjesec nije nastao daleko od Zemlje niti potječe sa Zemlje,
kako je onda nastao?
Odgovor na ovo zbunjujuće pitanje, iako na prvi pogled
može djelovati nevjerojatno, temelji se na popularnoj hipotezi
da je Mjesec stvoren kao posljedica divovskoga sudara u ranoj
povijesti Sunčevoga sustava, pri kojem je iz Pacifičkog bazena
u svemir izbačena velika količina materijala čijim je srastanjem
dobiven naš satelit. Prema ovom novom shvaćanju, koje je već
steklo široko uvažavanje kao najvjerojatnije objašnjenje, Mjesec
je doista nastao kao rezultat udara divovskog tijela u Zemlju, ali
kako je to tijelo bilo veličine Marsa, neizbježno je pridodao
svoju građu onoj koja je bila izbačena sa Zemlje. Glavnina
materijala koji je dospio u svemir poslije sudara nestala je iz
naše neposredne blizine, ali ipak je dovoljno ostalo da se okupi
u naš poznati Mjesec, sastava zemaljske i neke tuđe građe. Ovo
se dogodilo prije četiri i pol milijarde godina, tijekom prvih sto
milijuna godina kako je počelo stvaranje planeta.
Ako je neko tijelo veličine Marsa udarilo u Zemlju u to dav-
no doba, gdje je ono danas? Sudar ga ipak nije mogao razoriti
na tako sitne dijelove da ih ne možemo vidjeti: naši najbolji
teleskopi u stanju su naći i daleko manja tijela u unutrašnjem
Sunčevom sustavu. Odgovor na ovo pitanje dočarava nam
novu sliku o ranom Sunčevom sustavu, njegovu priroda
obilježen tada silovitim sudarima. Činjenica da su
planetezimali već bili izgradili tijelo veličine Marsa, na primjer,
nije bila jamstvo da će ono dugo i opstati. Ne samo da se to
tijelo sudarilo sa Zemljom nego su i krupni komadi nastali pri
tom sudaru nastavili udarati u naš i ostale unutrašnje planete,
naš Mjesec (kad je jednom nastao), te se sudarati i međusobno.
Drugim riječima, užas stalnih sudara vladao je unutrašnjim
Sunčevim sustavom tijekom prvih nekoliko stotina milijuna
godina njegove povijesti, a krhotine divovskih tijela koje su
udarale u planete u fazi nastajanja postale su njihov sastavni
dio. Udar tijela veličine Marsa u Zemlju bio je jednostavno
najveći u pravom bombardiranju iz svemira u tom razornom
razdoblju kada su planetezimali i znatno krupnija tijela
pljuštali po Zemlji i njezinim susjedima.
Viđeno iz drugog kuta, ovo pogubno bombardiranje jedno-
stavno je označilo završne faze procesa nastajanja. Konačnica
tog procesa bio je Sunčev sustav kojeg vidimo danas: obična
zvijezda oko koje kruži osam planeta (plus ledeni Pluton koji je
prije divovski komet nego planet), na stotine tisuća asteroida,
bilijuni meteoroida (komadići koji u tisućama pogađaju Zemlju
svakoga dana), kao i bilijuni kometa - prljavih gruda nastalih
na udaljenosti od Sunca desetke puta većoj nego što je
Zemljina. Ne smijemo zaboraviti ni satelite planeta koji se
gibaju, uz rijetke izuzetke, postojanim stazama već 4,6
milijarda godina. Razmotrimo pobliže krhotine koje i dalje
kruže oko Sunca i koje su u stanju donijeti život na svjetove
poput našeg, ali ga i zbrisati s njih.
 IZMEĐU PLANETA

iđen iz daljine, naš Sunčev sustav izgleda prazan. Ako

V biste ga smjestili u sferu dovoljno veliku da obuhvati

Neptunovu stazu, onda bi Sunce zajedno sa svim plane-
tima i mjesecima zauzelo tek nešto malo više od bilijuntog
dijela prostora u njoj. Ovo se temelji na pretpostavci da je
međupla- netni prostor zapravo prazan. Viđen izbliza,
međutim, prostor između planeta postaje ispunjen mnoštvom
gromada, kamenja, ledenih lopti, prašinom, strujama
pobuđenih čestica i odnedav- no ponekom našom letjelicom
upućenom na daleka putovanja. Međuplanetni prostor također
prožimaju izuzetno snažna gravitacijska i magnetna polja,
nevidljiva, ali zbog toga ništa manje u mogućnosti da djeluju
na tijela u našem susjedstvu. Mali objekti
i svemirska polja sila su stalna ozbiljna prijetnja svakome tko
se kreće kroz Sunčev sustav. Najveća od tih tijela prijetnja su za
život na Zemlji ako bi se dogodilo - kao što nesumnjivo biva u
rijetkim prilikama - da se sudare s našim planetom brzinom od
više kilometara u sekundi.
Pojedina područja svemira toliko su “napučena” da Zemlja
na svom kruženju oko Sunca brzinom od 30 kilometara u
sekundi svakodnevno nalijeće na stotine tona međuplanetnoga
materijala, pri čemu se uglavnom radi o komadićima veličine
zrnca pijeska. Gotovo sva ova tvar izgori u gornjim slojevima
Zemljine atmosfere, ulijećući u zračni omotač s toliko energije
da biva pretvorena u paru. Naša krhka vrsta razvila se ispod
ovoga zaštitnoga zračnoga pokrova. Krupniji komadi, veličine
loptice za golf, zagrijavaju se brzo, ali neravnomjerno i često se
raspadaju na mnoštvo manjih dijelova prije negoli također
ispare. Još većim komadima izgori površina, ali ipak uspijevaju
stići, makar samo jednim dijelom, do tla ili mora. Mogli biste
pomisliti da je do sada, poslije 4,6 milijarda godina kruženja
oko Sunca, Zemlja “usisala” svu nečistoću koja joj se našla na
putu. Točno je, doduše, da je ostvaren određen napredak u
ovom pravcu: prilike su nekada bile znatno lošije. Tijekom
prvih pola milijarde godina nakon nastanka Sunca i planeta
toliko je svemirskog smeća padalo na Zemlju daje energija
sudara vrlo zagrijavala atmosferu i sterilizirala površinu.
Jedan poseban komad svemirskoga otpada bio je toliko veli-
ki da je na kraju doveo do nastanka Mjeseca. Neočekivano mali
postotak željeza i drugih težih elemenata na Mjesecu, što je za-
ključeno na temelju proučavanja uzoraka koje su astronauti mi-
sije Apollo donijeli na Zemlju, ukazuje na to da se naš satelit vje-
rojatno sastoji od materijala izbačenoga iz Zemljine kore i omo-
tača pri sudaru s jogunastim protoplanetom Marsove veličine.
Osim ovog izuzetnog događaja od prije 4,5 milijarda godina,
razdoblje teškoga bombardiranja iz Zemljinoga ranoga djetinj-
stva bilo je slično onome što su iskusili svi planeti i druga kru-
pna tijela u Sunčevom sustavu. Svi su oni pretrpjeli sličnu
štetu, pri čemu Mjesec i Merkur, na kojima nema atmosfere i
erozije, i dalje čuvaju većinu kratera nastalih u to doba.
Osim ostataka iz razdoblja nastanka Sunčevog sustava, u
me- đuplanetnom prostoru također se nalaze gromade raznih
veličina, a odvaljene s Marsa, Mjeseca i, vjerojatno, Zemlje dok
su im se površine oporavljale od visokoenergetskih sudara.
Računalne simulacije padova meteora neosporno pokazuju da
će jedan dio stijena blizu mjesta udara biti odbačen uvis
dovoljnom brzinom da pobjegne iz gravitacijskog zagrljaja
planeta. Na temelju otkrića meteorita s Marsa na Zemlji
možemo zaključiti da kiša od oko 1000 tona kamenja pada
svake godine s crvenoga planeta na naš. Možda nam ista
količina stiže i s Mjeseca. Nije, dakle, neophodno otiči na
Mjesec da bismo se domogli uzoraka lunarnoga kamenja.
Nekoliko desetaka komada pronađeno je na Zemlji, premda to
nisu primjerci koje bismo ponajprije odabrali, a i do ovog
otkrića došlo je tek poslije pohoda Apollo.
Ako je na Marsu ikada bilo života - vjerojatno prije nekoliko
milijarda godina kada je voda slobodno tekla površinom ovog
planeta - onda su se bakterije, vozeći se kao bezazleni slijepi
putnici u jamicama i pukotinicama (osobito u pukotinicama)
stijenja izbačenoga s Marsa, mogle besplatno prevesti do
Zemlje. Poznato nam je da neki varijeteti bakterija mogu dugo
opstati u hibernaciji, pa i izloženi visokim dozama Sunčevoga
ionizira- jućega zračenja koje se ne bi moglo izbjeći na putu
prema našem planetu. Ovakav svemirski prijenos bakterija nije
ni šašava pretpostavka ni čista znanstvena fantastika. Zamisao
čak ima i stručan naziv: panspermija. Ako je na Marsu bilo
života prije nego na Zemlji i ako je jednostavan život prevalio
put od Marsa u izbačenom kamenju da bi se nastanio na našem
planetu, onda smo svi mi potomci Marsijanaca. Ova činjenica
kao da umanjuje ekološku zabrinutost zbog mogućnosti da
budući astronauti raznesu svoje klice po površini Marsa i tako
je zagade. No, čak i ako smo svi porijeklom Marsijanci, u
međuvremenu smo posta
li vrlo različiti, tako da je spomenuta zabrinutost ipak sasvim
na mjestu.
Najveći broj asteroida u Sunčevom sustavu živi i radi u
“glavnom pojasu”, prstenastom području oko Sunca između
staza Marsa i Jupitera. Prema tradiciji, oni koji otkriju asteroide
daju im nazive po svom izboru. Ilustratori su često predočavali
ovo područje kao gusto ispunjeno kamenjem koje lebdi u
ravnini Sunčevoga sustava, ali ono se, zapravo, prostire
milijunima kilometara na različitim udaljenostima od Sunca.
Ukupna masa tijela u asteroidnom pojasu ne iznosi ni 5 posto
Mjesečeve mase, a ta jedva da prelazi 1 posto Zemljine. To na
prvi pogled izgleda beznačajno, ali asteroidi su ipak pritajena i
dugotrajna prijetnja za naš planet. Gravitacijski poremećaji
neprekidno stvaraju pogubnu skupinu od možda nekoliko
tisuća asteroida čije ih izdužene staze dovode tako blizu Sunca
da im se staze sijeku sa stazom Zemlje, što stvara mogućnost
sudara. Već i površni proračun pokazuje da će većina ovih
asteroida s kojima nam se putovi križaju udariti u Zemlju u
razdoblju od nekoliko stotina milijuna godina. Tijelo koje u
promjeru ima oko dva kilometra nosi dovoljno energije da
destabilizira ekosustav na našem planetu i da zaprijeti
uništenjem glavnini kopnenih vrsta. To bi bilo loše.
No, asteroidi nisu jedina svemirska tijela dugoročno opasna
za život na Zemlji. Nizozemski astronom Jan Oort prvi je
ustanovio da u hladnim dubinama međuzvjezdanoga prostora,
znatno dalje od najdaljeg planeta, oko naše zvijezde kruži
čitava armada smrznutih ostataka iz najranije faze nastanka
našeg sustava. Ovaj “Oortov oblak” čine ne milijarde već
bilijuni kometa, a proteže se do udaljenosti na pola puta do
najbližih zvijezda, što je tisuća puta više od promjera
Sunčevoga planetnoga sustava.
Oortov nizozemsko-njemački suvremenik Gerald Kuiper
izložio je pretpostavku da je dio ovih smrznutih tijela
svojedobno pripadao disku materijala iz kojeg su nastali
planeti. Ona sada kruže oko Sunca na znatno većoj udaljenosti
od Neptunove, ali
i znatno manjoj od kometa iz Oortovog oblaka. Ova tijela ulaze
u sastav takozvanog Kuiperovog pojasa, poteza prostora ispu-
njenog kometima koji počinje odmah iza Neptunove staze,
obuhvaćajući Pluton, i proteže se do udaljenosti višestruko
većoj od one što razdvaja Neptun od Sunca. Najudaljenije
poznato nam tijelo u Kuiperovom pojasu, nazvano Sedna po
inuitskoj boginji, ima promjer oko dvije trećine promjera
Plutonovog. Bez nekog obližnjeg masivnog planeta koji bi
izazivao poremećaje, većina kometa iz Kuiperovog pojasa
zadržat će svoje staze milijardama godina. No, kao i kod
asteroidnog pojasa, jedna skupina tijela iz Kuiperovog pojasa
giba se po eliptičnim stazama koje se križaju sa stazama
planeta. Staza Plutona, koji možemo smatrati izuzetno velikim
kometom, kao i staze njegovih malih rođaka nazvanih plutini,
presijecaju Neptunovu stazu oko Sunca. Druga neka tijela iz
Kuiperovog pojasa, čije uobičajeno velike staze bivaju
poremećene, ponekad stižu čak do unutrašnjeg Sunčevog
sustava, presijecajući staze planeta. U ovu skupinu spada i
najpoznatiji komet - Halleyev.
Iz Oortovog oblaka potječu dugoperiodični kometi, oni ko-
jima je za jedan obilazak oko Sunca potrebno vrijeme koje da-
leko nadmašuje jedan ljudski vijek. No, za razliku od kometa iz
Kuiperovog pojasa, kometi iz Oortovog oblaka mogu stići u
unutrašnji Sunčev sustav iz svih kutova i smjerova. Najsjajniji
komet u posljednja tri desetljeća - komet Hyakutake (1996) -
došao je iz Oortovoga oblaka visoko iznad ravnine Sunčevoga
sustava. Proći će još puno vremena prije no što nas opet posjeti.
Kada bismo imali osjetila kojima bismo mogli vidjeti
magnetna polja, Jupiter bi nam izgledao desetostruko veći od
punoga Mjeseca na nebu. Letjelice koje se upućuju prema
ovom planetu moraju biti takve da na njih ne djeluje snažan
magnetizam. Kao što je engleski kemičar i fizičar Michael
Faraday otkrio 1831., ako pokrećete žicu kroz magnetno polje,
stvorit ćete razliku napona na njezinim krajevima. Zato,
metalne svemirske letjelice koje se brzo kreću mogu u sebi
inducirati električne struje. Ove struje stupaju u
međudjelovanje s lokalnim magnetnim poljem, a posljedica
toga je usporavanje letjelica. Ovo djelovanje je objašnjenje
tajanstvenog usporavanja dviju letjelica Pioneer prilikom
izlaska iz Sunčevoga sustava. I Pioneer 10 i Pioneer 11, lansirani
tijekom sedamdesetih godina, nisu otišli toliko daleko kao što
su to naši dinamički modeli njihovog kretanja predviđali.
Nakon što su uzeti u obzir utjecaji svemirske prašine na koju se
nailazi usput, kao i opadanje brzine zbog gubitka pogonskoga
goriva, pokazalo se da je magnetno međudjelovanje - u danom
slučaju posrijedi je bilo Sunčevo magnetno polje - najvjerojatni-
je objašnjenje usporavanja dva Pioneera.
 Zahvaljujući sve boljim metodama otkrivanja te svemirskim
letjelicama koje su prolijetale na maloj udaljenosti, tako se brzo
povećavao broj poznatih planetnih mjeseca da je svaki podatak
0 tome ubrzo postajao zastario. Postalo je bitno jedino to je li
neki od mjeseca privlačan za posjet i proučavanje. Prema
nekim mjerilima, mjeseci u Sunčevom sustavu znatno su
fascinantniji nego planeti oko kojih oni kruže. Marsova dva
mjeseca, Deimos
1 Fobos, pojavljuju se, ne pod tim nazivima, u klasičnom dijelu
Jonathana Swifta Guliverova putovanja (1726). Problem je u
tome što su ova dva mala satelita otkrivena tek više od dvije
stotine godina kasnije; osim ako nije bio vidovit, Swift je
vjerojatno smislio nešto između jednog Zemljinog mjeseca i
četiri (tada poznata) Jupiterova.
Promjer Zemljinoga Mjeseca četiri stotine puta je manji od
Sunčevoga promjera, što stvara privid da su ova dva tijela iste
veličine na našem nebu. Ovakva podudarnost ne sreče se ni
kod jednog drugog sustava planeta-mjesec u obitelji naše
zvijezde. Samo zahvaljujući njoj možemo uživati jedinstvenu
povlasticu potpune pomrčine Sunca. Zemlja je također
usporila Mjesečevu vrtnju oko vlastite osi, tako da se ona
poklapa s ciklusom njegovoga kruženja oko Zemlje. Uzročnik
ove pojave je gravitacija našeg planeta koja ima snažniji utjecaj
na gušće dijelove Mjesečeve unutrašnjosti, nagoneći ih da
uvijek budu bliži Zemlji. Gdje god da se ovo dogodi, kao, na
primjer, kod četiri velika Jupiterova mjeseca, zarobljeni mjeseci
uvijek su istom stranom okrenuti prema planetu.
Kada su astronomi prvi put, zahvaljujući interplanetarnim
letjelicama, mogli dobro promotriti Jupiterove mjesece, ovi su
ih prilično iznenadili. Io, veliki mjesec najbliži Jupiteru, plimno
je blokiran, a strukturno “masiran” gravitacijskim
međudjelovanjem s Jupiterom i ostalim velikim mjesecima.
Ova međudjelovanja donose dovoljno energije Iou (koji je po
veličini sličan Mjesecu) da mu se rastopi dio stjenovite
unutrašnjosti, te je tako on vulkanski najaktivnije tijelo u
Sunčevom sustavu. Na Europi, drugom po veličini
Jupiterovom mjesecu, unutrašnja toplina, koja nastaje pod
istim utjecajima kao na Iou, rastopila je led s unutarnje strane
zaleđene površine te stvorila tekući ocean ispod smrznutoga
pokrova.
Snimci izbliza površine Mirande, jednog od Uranovih mjese-
ca, prikazuju vrlo raspucanu površinu, kao daje cijeli mjesec
bio najprije razoren, a zatim navrat-nanos skrpljen. Nastanak
ovih egzotičnih topografskih osobina i dalje je zagonetan, ali
posrijedi bi moglo biti nešto sasvim obično, kao što je stršenje
nasu- mično razbacanih ledenih ploča.
Plutonov jedini mjesec, Haron, toliko je velik i nalazi se tako
blizu da su se dva tijela plimno međusobno blokirala: vremena
vrtnje oko osi jednaka su vremenima kruženja oko zajedničko-
ga središta masa. Nakon usvojene konvencije, astronomi daju
imena mjesecima planeta prema antičkim junacima koji su
imali nekakvoga dodira s bogom čije ime planet nosi, premda
se samo ovo ime javlja u rimskoj, a ne grčkoj verziji (Jupiter, na
primjer, a ne Zeus). Kako su bogovi iz klasičnoga doba vodili
složene društvene živote, ne oskudijeva se u kandidatima za
nazive mjeseca.
Sir William Herschel prvi je otkrio jedan novi planet osim
onih koji se od davnima vide golim okom i bio je spreman na-
zvati ga prema kralju koji je podržao njegovo istraživanje. Da
je uspio u ovom naumu, danas bismo imali sljedeće planete:
Merkur, Veneru, Zemlju, Mars, Jupiter, Saturn i Georgea (ta-
dašnjeg britanskog kralja, prim. prev). Srećom, trezvenije glave
odnijele su prevagu, te je tako nekoliko godina poslije otkrića
novi planet dobio klasično ime Uran. Ali Herschelov prvobitni
prijedlog da se mjeseci ovog planeta nazovu po likovima iz
drama Williama Shakespearea i iz poeme Aleksandra Popea
Otmica uvojka zadržao se i do današnjih dana. Među sedamna-
est Uranovih mjeseca nalazimo Ariela, Cordeliju, Dezdemonu,
Juliju, Ofeliju, Porciju, Puka i Umbrijela, a tu su i dva nova mje-
seca, Caliban i Sycorax, otkrivena tek 1997.

Sunce gubi svake sekunde 200 milijuna tona svoje mase s po-
vršine (što je igrom slučaja približno koliko i protoka vode u
slivu Amazone). To gubljenje mase je nekovrsno isparavanje s
površine, a zovemo ga “Sunčev vjetar”, koji se sastoji od
ioniziranih čestica visoke energije. Krećući se brzinama od
gotovo 2000 kilometara u sekundi, ove čestice struje kroz
međuplanetni prostor gdje ih često hvataju i skreću magnetna
polja planeta. Čestice se zbog svog električnog naboja spiralno
spuštaju prema sjevernom i južnom magnetnom polu nekog
planeta, sudarajući se pritom s molekulama atmosferskih
plinova, čime nastaju šarolike auro- re. Svemirskim
teleskopom Hubble uočene su aurore u blizini i Saturnovih i
Jupiterovih polova. Na Zemlji, dvije aurore, borealis i australis
(sjeverno i južno polarno svjetlo) služe kao neprekidan
podsjetnik na to koliko je ugodno imati zaštitnu atmosferu.
Strogo uzevši, Zemljina atmosfera proteže se znatno dalje od
površine nego što se obično smatra. Sateliti na “niskoj stazi”
nalaze se na visinama od 150 do 650 kilometara i jednom obiđu
Zemlju za oko 90 minuta. Iako je disanje na tim visinama
nemoguće, tu ipak i dalje ima nešto atmosferskih molekula -
dovoljno da lagano koče satelite koji ništa ne slute o tome. Da
bi se pariralo ovome, nužna je stalna korekcija vektora brzine
satelita na niskoj stazi kako ne bi padao natrag prema Zemlji i
izgorio u atmosferi. Najtočniji način definiranja kraja naše
atmosfere je upitati se gdje se gustoća molekula atmosferskih
plinova spušta na razinu koja i inače postoji u međuplanetnom
prostoru. Ovako mjerena, Zemljina atmosfera seže tisućama
kilometara u svemir. Kružeći visoko iznad ove razine, na
36.000 kilometara od Zemljine površine (desetina udaljenosti
do Mjeseca) nalaze se komunikacijski sateliti koji emitiraju
sliku i zvuk diljem globusa. Na ovoj posebnoj visini, ne samo
da je Zemljina atmosfera bez utjecaja na satelite nego i njihova
brzina na stazi, zahvaljujući slabijem gravitacijskom djelovanju
zbog veće udaljenosti od planeta, pada do takve vrijednosti da
su za jedan obilazak oko Zemlje potrebna 24 sata. Kako ova
brzina potpuno odgovara brzini Zemljine vrtnje oko osi,
izgleda nam kao da sateliti “lebde” iznad iste točke na
ekvatoru, što ih čini idealnim za prijenos signala s jednog dijela
Zemljine kugle na drugi.
Prema Newtonovom zakonu gravitacije, iako sila teža nekog
planeta postupno (razmjerno kvadratu udaljenosti) slabi kako
se udaljavate od njega, ona nikada ne pada na nulu; također, ti-
jelo ogromne mase imat će snažan gravitacijski utjecaj čak i na
velikim udaljenostima. Jako gravitacijsko polje Jupitera skreće
s opasnoga kursa mnoge komete koji bi inače ušli u unutrašnje
područje Sunčevog sustava. Jupiter tu djeluje kao Zemljin gra-
vitacijski štit, omogućujući našem planetu duga razdoblja (od
50 do 100 milijuna godina) razmjernog mira i spokoja. Bez ove
Jupiterove zaštite teško bi mogao nastati složen život, budući
da bi stalno prijetila opasnost od razornog sudara.
Gotovo sve letjelice koje su upućene u svemir koristile su
gravitacijska polja planeta. Letjelica Cassini, na primjer, koja je
stigla do Saturnovoga sustava krajem 2004., lansirana je sa
Zemlje 15. listopada 1997., a uz put su joj gravitacijsku pomoć
pružili dvaput Venera, jednom Zemlja (prilikom povratnog
prolijetanja) i jednom Jupiter. Poput bilijarskoga udarca s puno
odbijanja, ovakve putanje od jednog do drugog planeta koje
koriste djelovanje takozvanih “gravitacijskih praćki” sasvim su
uobičajene. Da nije toga, naše male letjelice ne bi imale
dovoljno energije i brzine da stignu do odredišta.
Jedan od autora ove knjige darovao je svoje ime jednom ma-
lom međuplanetnom tijelu. Studenoga 2000. asteroid iz glav-
nog pojasa, prvobitno zaveden pod oznakom 1994KA, koji su
otkrili David Levy i Caroline Shoemaker, dobio je naziv 13123
Tyson. Baš lijepo, premda nema razloga da se čovjek uzoholi
zbog ovoga; kao što je već rečeno, mnogi asteroidi imaju
obična imena kao Jody, Harriet i Thomas. Ima puno onih s
imenima poput Merlin i James Bond. Kako je broj asteroida s
utvrđenim stazama (što je uvjet da dobiju ime i broj) već
uvelike premašio 20.000, a i dalje raste, možda će nam uskoro
ponestati imena koja im možemo davati. Dogodilo se to ili ne,
ima nečeg čudno utješnog u spoznaji da vaša svemirska
kamenčina nije jedina koja zagađuje prostor među planetima;
naprotiv, ima puno sličnih koje su nazvane po stvarnim ili
izmišljenim osobama.
Kada je posljednji put provjeren, asteroid 13123 Tyson nije se
kretao prema nama, te se tako ne može optužiti ni za uništava-
nje ni za započinjanje života na Zemlji.
 B EZBROJNI SVJETOVI
P L AN E T I I Z V AN S U N Č E V O G A S U S T AV A

Svjetovi bezbrojni Božji su

dari, baš kao i naš što se
njime zari.
Tko pogledom može doseći duboko,
svijet za svijetom njemu ispunjava oko,
skupovi zvjezdani što se tamo druže,
planeti koji oko sunaca drugih kruže.
A bića što se daleko od nas roje, neka
nas smjernošću dičnom zadoje.
— Alexander Pope, Ogled o čovjeku (1733)

P rije približno pet stotina godina Nikola Kopernik oživio

je jednu pretpostavku koju je još mnogo ranije izložio
antički astronom Aristarh. Ne samo da se Zemlja ne
nalazi u središtu svemira, ustvrdio je Kopernik, nego pripada
obitelji planeta koji kruže oko Sunca.
Iako većina ljudi i dalje tek treba prihvatiti ovu činjenicu i
osloboditi se zablude u koju slijepo vjeruje da je naš svijet ne-
pomičan, dok se nebesa okreću oko njega, astronomi su dugo
pružali uvjerljive argumente u prilog tome da je Kopernik
govorio istinu o prirodi našega svemirskoga doma. Iz zaključka
da je Zemlja samo jedan od Sunčevih planeta neposredno
slijedi da su ostali planeti u biti slični našemu, kao da i na
njima može biti stanovnika zaokupljenih vlastitim planovima,
snovima, poslovima, igrom i maštanjima.
Stoljećima su astronomi teleskopima promatrali na stotine
tisuća pojedinačnih zvijezda, ali nisu uspijevali zamijetiti imaju
li one vlastite planete. No ta su promatranja otkrila da je naše
Sunce sasvim obična zvijezda kakvih ima vrlo mnogo diljem
Mliječne staze. Ako Sunce ima obitelj planeta, mogle bi ih imati
i druge zvijezde, odnosno njihovi planeti također bi mogli biti
kolijevke života u svim mogućim oblicima. Zbog toga što je
javno iznio ovu zamisao na način koji je protumačen kao
suprotstavljanje autoritetu pape, Giordano Bruno završio je na
lomači 1600. godine. Današnji turist može se prošetati, kroz
mnoštvo stolova ispred kafića, Cvjetnim trgom u Rimu u čijem
se središtu nalazi Brunov spomenik. Treba zastati pred njim da
bi se nakratko razmislilo o tome kako moć ideja (ako već ne
moć ljudi koji stoje iza njih) pobjeđuje one koji bi ih rado
potisnuli.
Kao što to Brunova sudbina pokazuje, zamišljanje života na
drugim svjetovima spada u najsnažnije ideje koje su ikada lju-
dima pale na um. Da nije tako, Bruno bi doživio starost, dok bi
NASA ostala bez fondova. Tijekom povijesti, špekulacije o
životu na drugim svjetovima bile su fokusirane na planete koji
kruže oko Sunca (kojima je posvećena i pažnja NASA-e). Naša
potraga za životom izvan Zemlje suočila se, međutim, s
ozbiljnom poteškoćom: nijedan drugi svijet u Sunčevom
sustavu ne izgleda pogodan za život.
Iako ovaj zaključak nije u skladu sa spoznajom da život
može nastati i da se održava na mnoštvo načina, ostaje
činjenica da naša početna istraživanja Marsa, Venere, Jupitera i
njegovih velikih mjeseca nisu ukazala ni na kakav sigurni znak
života. Baš naprotiv, došli smo do obilja potvrda o postojanju
izuzetno nepovoljnih uvjeta za život kakav je nama poznat.
Preostaje još puno istraživačkoga posla i on se srećom obavlja
(barem teorijski), naročito kada je riječ o potrazi za životom na
Marsu. No, iako su sve manji izgledi da ćemo naći
izvanzemaljski život negdje u Sunčevom sustavu, tragači ne
gube nadu: oni se okreću području izvan našeg neposrednog
svemirskog okruženja, prema beskrajnom mnoštvu mogućih
svjetova koji kruže oko drugih zvijezda.

Sve do 1995. razmišljanja o planetima oko drugih sunaca bila

su isključivo teorijska. S izuzetkom malobrojnih tijela veličine
Zemlje na stazama oko ostataka eksplodiranih zvijezda, koja su
gotovo sigurno nastala poslije eksplozija supernova i jedva da
bi se mogli nazvati planetima, astronomi nisu pronašli nijedan
“egzosolarni planet”, svijet koji bi kružio oko neke druge
zvijezde. No, krajem te godine objavljeno je uzbudljivo
priopćenje o prvom takvom otkriću; a zatim, samo nekoliko
mjeseci kasnije, uslijedila su još četiri. Kad su ustave jednom
podignute, otkrivanja novih svjetova počela su se nizati
filmskom brzinom. Danas znamo za daleko više egzosolarnih
planeta nego što ima poznatih svjetova koji kruže oko Sunca -
zbroj je već prešao dvije stotine, a sigurno je da će se u
godinama koje slijede samo povećavati.
Da bismo opisali ove otkrivene svjetove i razmotrili što nji-
hovo postojanje znači u okviru potrage za izvanzemaljskim ži-
votom, moramo se suočiti s jednom činjenicom u koju nije lako
povjerovati: iako astrofizičari tvrde da ne samo što znaju da
ovi planeti postoje nego su i izračunali njihove mase,
udaljenosti od matičnih zvijezda, trajanja obilaska, pa čak i
oblike staza, nitko još nije ni vidio ni fotografirao ni jedan
jedini od ovih egzosolarnih svjetova.
Kako je moguće toliko doznati o planetima koji se uopće ne
vide? Odgovor se skriva u detektivskom poslu kojem su vični
oni koji se bave proučavanjem zvjezdane svjetlosti.
Rastavljajući tu svjetlost u spektar boja i uspoređujući spektre
tisuća zvijezda, stručnjaci mogu prepoznati različite tipove
zvijezda samo na temelju zastupljenosti raznih boja u njihovim
spektrima. Ranije su astrofizičari fotografirali ove spektre, ali
danas koriste osjetljive uređaje za digitalnu registraciju koliko
zvjezdane svjetlosti svake pojedine boje stiže do Zemlje. Iako
nas od zvijezda dijeli mnogo bilijuna kilometara, njihova
temeljna priroda postala je dobro poznata. Astrofizičari sada
lako mogu odrediti - samo na temelju mjerenja spektra boja
zvjezdane svjetlosti - koja je zvijezda najsličnija Suncu, koja je
nešto toplija i sjajnija, a koja je tamnija i slabijeg sjaja od našeg.
Ali mogu oni još mnogo toga. Znajući zastupljenost boja u
spektrima raznih tipova zvijezda, astrofizičari danas mogu
lako uočiti poznate rasporede u njima, takozvane linije, a koje
linije ukazuju na djelomični ili potpuni manjak svjetlosti neke
posebne boje, to jest frekvencije. Često se događa da su te linije
malo pomaknute prema crvenom ili ljubičastom kraju spektra,
tako da su otišle ili u crveniji ili u ljubičastiji dio spektra u
odnosu na mjesto gdje bi se inače trebale nalaziti.
Stručnjaci označavaju ove boje njihovim valnim dužinama.
Kako one odgovaraju bojama koje naše oči i mozak opažaju,
navođenjem točne valne dužine boje se nazivaju preciznije
nego u običnom govoru. Kada astrofizičari uoče neki poznati
raspored u jačini svjetlosti razloženoj na tisuće različitih boja, a
pritom se pokaže da su sve valne dužine (na primjer) 1 posto
veće od uobičajenih, zaključuje se da je do promjene boje te
zvijezde došlo zbog Dopplerovog efekta koji opisuje što se
događa kada promatramo neko tijelo koje nam se ili približava
ili se udaljava od nas. Ako nam se, na primjer, neko tijelo
približava, odnosno ako se mi približavamo njemu,
ustanovljujemo da su sve valne dužine zabilježene svjetlosti
kraće od onih kod istog takvog tijela koje se nalazi u stanju
mirovanja u odnosu na nas. Ako se, pak, tijelo udaljava od nas,
odnosno ako se mi udaljavamo od njega, ustanovljujemo da su
sve valne dužine veće nego što je to kod tijela u stanju
mirovanja. Odstupanje od vrijednosti u stanju mirovanja ovisi
o relativnoj brzini između svjetlosnoga izvora i promatrača. Za
brzine znatno manje od brzine svjetlosti (oko 300.000
kilometara u sekundi), mala promjena kod svih valnih dužina
svjetlosti, nazvana Dopplerov pomak, jednaka je omjeru brzine
približavanja, odnosno udaljavanja, i brzine svjetlosti.
Tijekom devedesetih godina, dvije ekipe astrofizičara, jedna
u SAD, a druga u Švicarskoj, uložile su napore u to da se po-
veća točnost mjerenja Dopplerovog pomaka kod svjetlosti zvi-
jezda. Učinili su to ne samo zato što znanstvenici i inače stalno
žele poboljšati točnost mjerenja nego i zato što su pred sobom
imali konkretan cilj: da proučavanjem svjetlosti zvijezda otkriju
postojanje planeta.
Čemu ovaj zaobilazni način otkrivanja egzosolarnih svjeto-
va? Zato što je za sada to jedini praktični način da se oni
otkriju.
Ako naš Sunčev sustav uzmemo kao model udaljenosti na koji-
ma planeti kruže oko zvijezda, onda je očito da su te udaljeno-
sti tek mali dio udaljenosti do zvijezda. Najbliža zvijezda
Suncu udaljena je od njega oko pola milijuna puta udaljenost
najbližeg planeta Merkura od Sunca. Čak i udaljenost Plutona
od Sunca iznosi manje od jednog pet tisućitog dijela
udaljenosti do Alfe Centauri, nama najbližega zvjezdanoga
sustava. Ove, u astronomskim razmjerima sićušne udaljenosti
između zvijezda i planeta, udružene s otežavajućom okolnošću
da planeti tek slabašno odražavaju svjetlost blještave matične
zvijezde, gotovo potpuno onemogućavaju pogled na bilo koji
planet izvan Sunčevoga sustava. Zamislite, na primjer,
astrofizičara na nekom planetu koji kruži oko jedne od
zvijezda u sustavu Alfe Centauri kako usmjerava teleskop
prema Suncu u pokušaju da uoči Jupiter, najveći planet u
Sunčevom sustavu. Udaljenost između Sunca i Jupitera
pedeset tisuća puta je manja od udaljenosti između Sunca i
Alfe Centauri, a sjaj Jupitera je samo milijarditi dio Sunčevoga
sjaja. Astrofizičari obično ovo uspoređuju s problemom
uočavanja svjetlucanja krijesnice u reflektorskom snopu.
Možda ćemo jednoga dana to i moći, ali zasad neposredno
promatranje egzosolarnih planeta leži izvan naših tehničkih
mogućnosti.
Dopplerov efekt omogućava drukčiji pristup. Ako detaljno
proučavamo zvijezdu, možemo točno izmjeriti i male promjene
koje se događaju u Dopplerovom pomaku njezine svjetlosti.
Ove su promjene rezultat razlike u brzinama kojima nam se
zvijezda ili približava ili se udaljava od nas. Ako se ustanovi da
su promjene brzina ciklične - ako idu od najveće do najmanje,
pa opet do najveće, i tako naizmjence u istim vremenskim
razmacima - onda slijedi samo jedan razložan zaključak:
zvijezda se giba, točnije bi bilo reći njiše, oko jedne točke u
prostoru.
Što može navesti jednu zvijezdu da se tako ponaša? Jedino
gravitacijska sila nekog drugog tijela, barem koliko nam je po-
znato. Nema sumnje da je masa planeta znatno manja od mase
zvijezde te je stoga i gravitacijska sila planeta razmjerno skro-
mnija. Kad planeti njome djeluju na obližnju zvijezdu koja je
daleko masivnija od njih, izazivaju samo male pomake zvijez-
de. Za nekog promatrača s, recimo Alfe Centauri, Jupiter na
primjer mijenja brzinu Sunca u smjeru promatrača i od njega
za samo oko 13 metara u sekundi, što je tek malo više od brzi-
ne sprintera svjetske klase. Kako Jupiteru treba dvanaest
godina da jednom obiđe oko Sunca, promatrač koji se nalazi u
ravnini Jupiterove staze izmjerio bi Dopplerov efekt u
Sunčevoj svjetlosti. Taj Dopplerov efekt pokazao bi da bi se u
nekom vremenu (za nas šest godina) brzina Sunca u odnosu na
promatrača povećala za 13 metara u sekundi iznad srednje
vrijednosti. Šest godina kasnije, isti promatrač ustanovio bi da
je Sunčeva brzina za 13 metara u sekundi niža od srednje
vrijednosti. U međuvremenu, relativna brzina ravnomjerno bi
se kretala između ove dvije krajnje vrijednosti. Nakon što bi
nekoliko desetljeća promatrao ponavljanje ovog ciklusa,
promatrač bi razložno zaključio da Sunce ima planet koji ga
obilazi jednom u dvanaest godina pa u tom periodu malo
“vuče” našu zvijezdu tako da se ona giba, odnosno i Sunce i
Jupiter kruže oko zajedničkog centra masa. Veličina Sunčeve
staze, u usporedbi s veličinom Jupiterove, točno je jednaka
recipročnoj vrijednosti omjera masa dva tijela. Kako je masa
Sunca tisuću puta veća od mase Jupitera, Jupiterova staza oko
njihovog zajedničkog centra gravitacije tisuću puta je veća od
Sunčeve: Sunce je tisuću puta teže pomaknuti nego Jupiter.
Dakako, Sunce ima mnogo planeta koji svi istodobno na nje-
ga gravitacijski djeluju. Sunčevo stvarno gibanje zato sadrži
sve ove gravitacijske utjecaje, od kojih je svako s drugim
periodom ponavljanja. Kako Jupiter, najveći i najmasivniji
planet u sustavu naše zvijezde, najjačom gravitacijskom silom
djeluje na Sunce, oscilacije koje on izaziva prevladavaju u
ovom složenom uzorku djelovanja.
 Kad astrofizičari tragaju za egzosolarnim planetima pra-
ćenjem ovakvih oscilacija zvijezda, znaju da moraju izmjeriti
Dopplerove pomake s takvom točnošću da zabilježe promjena
brzine od približno 13 metara u sekundi, kako bi otkrili planet
približno Jupiterove veličine, koji kruži oko matične zvijezde
na udaljenosti sličnoj onoj na kojoj Jupiter kruži oko Sunca. Na
Zemlji ovo nije beznačajna brzina (oko 46 kilometra na sat), ali
mjereno astronomskim mjerilima riječ je o manje od jedne mili-
juntinke brzine svjetlosti, odnosno o oko jednom tisućitom
dijelu tipične brzine kojom se zvijezde kreću prema nama ili od
nas. Prema tome, da bi se otkrio Dopplerov pomak izazvan
promjenom brzine jednake milijuntom dijelu brzine svjetlosti,
astrofizičari moraju izmjeriti promjene valne dužine boja
zvijezde od jednog milijuntoga dijela.

Ovakva točnost mjerenja omogućila je i više od pukog otkriva-

nja planeta. Prije svega, budući da su posrijedi cikličke
promjene brzine neke zvijezde prema i od nas, trajanje svakog
ciklusa istovremeno je vrijeme obilaska nekog planeta oko nje.
Onako kako pleše zvijezda oko zajedničkog središta masa,
istim se ritmom giba planet, samo on se ne “njiše” već putuje
oko zvijezde na dalekom stazi. Vrijeme tog putovanja otkriva
nam pak udaljenost planeta od zvijezde. Isaac Newton davno
je izračunao da će se neko tijelo koje kruži oko zvijezde kretati
brže što joj je bliže, odnosno sporije što joj je udaljenije: svako
orbitalno razdoblje odgovara nekoj posebnoj vrijednosti
prosječne udaljenosti između zvijezde i tijela koje kruži oko
nje. U Sunčevom sustavu, na primjer, jednogodišnje razdoblje
odgovara udaljenosti na kojoj se Zemlja nalazi od Sunca, dok
dvanaestogodišnje razdoblje podrazumijeva 5,2 puta veću
udaljenost, što odgovara Jupiterovoj stazi. Istraživačka ekipa
mogla je zato objaviti ne samo da je pronašla planet nego i da
je ustanovila njezinu “godinu” i prosječnu udaljenost od
matične zvijezde.
Još se podataka moglo doznati o otkrivenom planetu.
Putujući na određenoj udaljenosti od zvijezde, planet će na nju
djelovati gravitacijskom silom koja ovisi o njenoj masi.
Masivniji planeti imat će jači utjecaj koji će izazivati brže
oscilacije zvijezde. Kada se jednom ustanovi udaljenost između
planeta i zvijezde, istraživači mogu uključiti i mase planeta na
popis podataka o njim do kojih se došlo detaljnim
promatranjem i zaključivanjem.
Ovo izvođenje mase planeta iz mjerenja oscilacija zvijezde
ima i jedan nedostatak. Astronomi ne mogu znati promatraju li
zvijezdu u pravcu ravnine planetne staze ili u pravca koji je
okomit u odnosu na tu ravninu (u kojem slučaju bi mjerili
nultu brzinu zvijezde), odnosno (što je gotovo uvijek slučaj) iz
nekog pravca između ovih krajnjih slučajeva. Ravnina staze
planeta oko neke zvijezde je ista ona u kojoj se zvijezde njiše
pod utjecajem planetove gravitacije. Moći ćemo zabilježiti pune
brzine kruženja samo ako gledamo u istoj ravnini na kojoj
planet kruži oko zvijezde. Donekle analogna situacija može se
zamisliti ako pretpostavite da gledate utakmicu u bejzbolu i
želite izmjeriti brzinu bačene lopte. Najbolje mjesto na kojem se
u tu svrhu možete naći je ravno iza hvatača, u liniji s gibanjem
bačene lopte. Ako se, pak, nalazite negdje sa strane, lopta koju
izbaci bacač neće se, najvećim dijelom, ni približavati vama ni
udaljavati od vas, tako da će mjerenje njezine brzine u smjeru
vaše doglednice biti blisko nuli.
Kako Dopplerov efekt otkriva samo brzinu kojom se neka
zvijezda približava nama ili udaljava od nas, ali ne i brzinu ko-
jom siječe pod nekim kutom našu doglednicu, obično ne mo-
žemo odrediti koliko je naša doglednica blizu ravnine njihanja
zvijezde. Odavde slijedi da su izračunate vrijednosti masa
egzosolarnih planeta minimalne; one bi bile stvarne jedino u
onim slučajevima kada zvijezdu promatramo točno u ravnini
njenog amo-tamo gibanja. U prosjeku, stvarna masa nekog
egzosolar- nog planeta dvostruko je veća od minimalne mase
izmjerene na temelju gibanja zvijezde, ali ne možemo znati
koje se mase egzosolarnih planeta nalaze iznad, a koje ispod
ove prosječne vrijednosti.
Osim određivanja trajanja godine egzosolarnih planeta, pro-
mjera njihovih staza kao i minimalne mase, astrofizičari koji
putem Dopplerovog efekta proučavaju oscilacije zvijezda po-
stigli su još jedan uspjeh: odredili su oblik planetne staze. Neke
planetne staze, poput onih Venere i Neptuna oko Sunca,
gotovo su savršeno kružne; ali druge, kao što su staze
Merkura, Marsa i
Plutona, značajno su izdužene, tako da se ovi planeti na nekim
dijelovima svoje eliptične staze nalaze znatno bliže Suncu nego
na drugim. Kako se planet kreće brže kada je bliže zvijezdi, u
tom razdoblju brže se mijenja brzina zvijezde. Ako astronomi
promatraju zvijezdu koja mijenja ravnomjerno brzinu tijekom
ciklusa, onda će zaključiti da planet putuje kružnom stazom.
Ako se, međutim, ustanovi da su promjene ponekad brže, a
ponekad sporije, to znači da staza planeta nije kružnica već
elipsa. Mjerenjem promjena brzine zvijezde tijekom jednog
perioda može se odrediti koliko staza planeta odstupa od
kružne.
Udruživši, dakle, vrlo precizna promatranja s pametnim za-
ključivanjem astrofizičari koji se bave proučavanjem egzosolar-
nih planeta mogli su ustanoviti četiri ključna svojstva svakog
novootkrivenog svijeta: vrijeme kruženja planeta; prosječnu
udaljenost od matične zvijezde; minimalnu masu; izduženost
staze. Sve su to pročitali iz promatranja boja svjetlosti sa zvijez-
da udaljenih stotinama bilijuna kilometara od Sunčevoga
sustava i mjerenjem njihovih promjena uz točnost bolju od
jednog milijuntog dijela - što je vrhunac u našem pretraživanju
neba u potrazi za Zemljinim parnjacima.
Preostaje samo jedan problem. Mnogi egzosolarni planeti ot-
kriveni tijekom posljednjih deset godina kruže oko svojih zvi-
jezda na udaljenostima znatno manjim od onih koje vidimo u
Sunčevom sustavu. Problem postaje tim veći što su svi egzoso-
larni planeti koje su dosad pronađeni po masi slični Jupiteru,
divovskom svijetu koji kruži oko Sunca na petostruko većoj
udaljenosti od Zemlje. Razmotrimo nakratko ove okolnosti
prije no što nas astrofizičari zadive svojim objašnjenjima kako
su se ovi planeti mogli naći na stazama toliko bližim svojoj
matičnoj zvijezdi negoli je to slučaj u Sunčevom sustavu.
Kad god koristimo metodu zvjezdanog plesa u potrazi za
planetima oko drugih sunaca, moramo biti svjesni njenih
ograničenja. Prvo, planetima koje se nalaze blizu matične
zvijezde potrebno je znatno manje vremena da naprave jedan
krug oko nje nego onim udaljenijim. Kako astrofizičari nemaju
na raspolaganju neograničeno vrijeme za promatranje svemira,
prirodno je da će znatno brže otkrivati planete čija “godina”
traje naših recimo šest mjeseci nego oni kojima je za jedan
obilazak oko zvijezde potrebno više desetaka godina. U oba
primjera astrofizičari moraju mjeriti barem dva obilaska da bi
bili sigurni da se ponavljaju pravilnosti u promjenama brzine
zvijezde. Da bi se otkrili planeti na stazama sličnima
Jupiterovoj dvanaestogodišnjoj stazi, na to može otići znatan
dio profesionalne karijere jednog astrofizičara.
Drugo, planet će imati jači gravitacijski utjecaj na matičnu
zvijezdu kad joj je bliži nego kada je udaljeniji. Ova jača sila na-
vodit će zvijezdu da brže oscilira, što će stvarati veći
Dopplerov pomak u njezinom spektru. Kako lakše možemo
otkriti veće pomake nego manje, bliži planeti više će nam i
češće privlačiti pažnju nego oni udaljeniji. Na bilo kojoj
udaljenosti, međutim, planet mora biti barem Jupiterove mase
(318 puta veće od Zemljine) da bi se mogao otkriti metodom
Dopplerovog pomaka. Planeti znatno manje mase ne mogu
navesti matične zvijezde na plesanje brzinom koja bi bila iznad
praga točnosti današnjih mjernih metoda.
Uzimajući sve ovo u obzir, ne iznenađuje što svi dosad otkri-
veni egzosolarni planeti imaju mase slične Jupiterovoj i nalaze
se blizu matičnih zvijezda. Neobično je međutim koliko su bli-
zu neki planeti - toliko, naime, da im je potrebno ne nekoliko
mjeseci ili godina za jedan obilazak, kao što je to s unutarnjim
Sunčevim planetima, nego samo nekoliko dana. Astrofizičari
su pronašli više od deset planeta kojima je za jedan krug oko
matične zvijezde potrebno manje od sedam dana. Rekord drži
planet čija “godina” traje samo dva i pol dana. Ovaj planet,
koja kruži oko zvijezde slične Suncu (oznaka HD73256), ima
masu najmanje 1,9 Jupiterovih masa i kreće se blago
izduženom stazom na prosječnoj udaljenosti od matične
zvijezde od samo 5,5 milijuna kilometara. Drugim riječima,
divovski planet masivniji je od našeg oko 600 puta, a udaljen je
od svoje zvijezde samo jednu desetinu Merkurove udaljenosti
od Sunca.
Merkur se sastoji od stijena i metala koji se prže na tempera-
turama od mnogo stotina stupnjeva na strani okrenutoj prema
Suncu. Nasuprot tome, Jupiter i ostali divovski planeti (Saturn,
Uran i Neptun) su ogromne plinovite lopte unutar kojih je
čvrsta jezgra na koje otpada samo nekoliko postotaka planet-
ne mase. Sve teorije o nastanku planeta polaze od toga da pla-
net mase poput Jupitera ne može biti u čvrstom stanju, poput
Merkura, Venere i Zemlje, zato što je praiskonski oblak iz
kojega su se izlegli planeti sadržavao premalo građe koja je
mogla prijeći u čvrsto stanje i izgraditi planet čija bi masa bila
više desetaka puta veća od Zemlje. Odavde slijedi zaključak,
kao novi korak u velikoj detektivskoj priči koja nam je
darovala egzosolarne planete, da sva dosad otkrivena tijela ove
vrste (budući da su im mase slične Jupiterovoj) moraju također
biti velike plinovite lopte.
Dva pitanje odmah se nameću iz ovog zaključka: kako su se
ti planeti Jupiterove veličine uopće našli na stazama tako blizu
matične zvijezde i kako to da im plin nije brzo ispario pod uda-
rima topline sa zvijezde? Odgovor na drugo pitanje je prilično
lak: ogromna masa planeta može zadržati čak i lake plinove
zagrijane do mnogo stotina stupnjeva zahvaljujući tome što je
gravitacijska sila velikog svijeta jača od težnje atoma i moleku-
la plina da pobjegnu u svemir. U najekstremnijim slučajevima,
međutim, ovo nadmetanje završava se tek malom nadmoći
gravitacije, odnosno planet se nalazi tek malo dalje od granice
na kojoj bi plinovi sigurno isparili.
Prvo pitanje, kako se planet uopće našao na stazi tako blizu
zvijezde slične Suncu, vraća nas na temeljno pitanje kako
planeti nastaju. Kao što smo vidjeli u jedanaestom poglavlju,
teoretičari su naporno radili na tome da otkriju proces
nastajanja planeta u Sunčevom sustavu. Zaključili su da su se
Sunčevi planeti skupljali iz grumenčića tvari u veće gromade u
plosnatom oblaku plina i prašine. Unutar ove spljoštene,
rotirajuće mase materije koja je opkoljavala Sunce, stvorila su
se pojedinačna zgusnuća, najprije slučajno, ali zatim, budući da
im je gustoća bila veća od prosječne, zavladala su
gravitacijskom premoći nad okolnim česticama plina i prašine.
U završnim etapama ovog procesa, Zemlja i ostali čvrsti
planeti preživjeli su silovito bombardiranje posljednjih većih
gromada materijala.
Dok je trajalo ovo srastanje, Sunce je počelo sjati, što je iza-
zvalo isparavanje najlakših elemenata, vodika i helija, iz nepo-
srednog susjedstva naše zvijezde, tako da su četiri unutrašnja
planeta (Merkur, Venera, Zemlja i Mars) ostali s građom od go-
tovo isključivo težih elemenata, ugljika, kisika, silicija,
aluminija, željeza i drugih. Za razliku od njih, planeti koji su
nastali na pet do trideset puta većoj udaljenosti od Sunca ostali
su dovoljno hladni da zadrže u svojoj blizini glavninu vodika i
helija. Kako su ova dva najlakša elementa ujedno i
najzastupljenija, stvorila su se četiri divovska svijeta s masama
višestruko većim od Zemljine.
Pluton ne spada ni u vrstu stjenovitih, unutrašnjih planeta ni
u skupinu vanjskih plinovitih divova. Ovaj svijet, koji još nisu
izbliza ispitale svemirske letjelice sa Zemlje, sličan je
divovskom kometu od mješavine kamena i leda. Kometi, koji u
promjeru obično imaju između 8 i 80 kilometara, za razliku od
3200 kilometara koliko ima Pluton, spadaju među prve
krupnije gro- made materije koje su nastale u ranom Sunčevom
sustavu; glede starosti, rivali su im jedino najstariji meteoriti,
komadi od kamena, metala ili mješavine kamena i metala koji
su pali na površinu Zemlje i koje su kao takve prepoznali
stručnjaci koji znaju razlikovati meteorit od običnog vrtnog
kamenja.
Planeti su, dakle, izgrađeni od materijala vrlo sličnome ma-
terijalu kometa i meteorita, pri čemu divovski planeti koriste
čvrstu jezgru da privuku i zadrže znatno veće količine plina.
Radioaktivno datiranje minerala u meteoritima pokazalo je da
je najstariji među njima star 4,55 milijarda godina, što je znatno
više od najstarijih stijena nađenih na Mjesecu (4,2 milijarde go-
dina) ili na Zemlji (nešto manje od 4 milijarde godina).
Prilikom nastanka Sunčevoga sustava - do čega je, dakle, došlo
prije oko 4,55 milijarda godina - planeti su se razdvojili u dvije
skupine: razmjerno male i čvrste unutrašnje svjetove i znatno
veće i masivnije, uglavnom plinovite divove. Četiri unutrašnja
planeta kruže oko Sunca na udaljenostima od 0,37 do 1,52
Zemljine udaljenosti od Sunca, dok su četiri plinovita diva
znatno udaljenija, u rasponu od 5,2 do 30 Zemljinih udaljenosti
od Sunca, što im je i omogućilo da budu divovski.
Ovaj opis nastanka Sunčevih planeta toliko je skladan da je u
izvjesnom smislu šteta što smo nedavno našli toliko primjera
tijela po masi sličnih Jupiteru, ali i na stazama znatno bliže ma-
tičnoj zvijezdi od Jupitera. Štoviše, upravo zato što su sve
egzo- solarni planeti koji su prvi otkriveni bili vrlo malo
udaljeni od matičnih zvijezda, zakratko se stekao dojam da je
naš Sunčev sustav izuzetak, a ne tipičan model planetnih
sustava, razrađen u vrijeme kada teoretičari nisu imali nijedan
drugi primjer na kojem bi temeljili svoje zaključke. Zavladalo je
olakšanje kada su shvaćene okolnosti koje su dovele do toga da
razmjerno lako budu otkriveni planeti ponajprije u blizini
zvijezda, a uskoro su duža i preciznija promatranja ukazala na
postojanje plinovitih planeta i na znatno većim udaljenostima
od matičnih sunaca.
Popis egzosolarnih planeta, napravljen prema njihovoj uda-
ljenosti od matične zvijezde, počinje ranije opisanim primjerom
svijeta čija “godina” traje samo 2,5 dana, a završava se, poslije
znatno više od dvije stotine imena, planetom iz sustava
zvijezde 55 Cancri koja je najmanje četiri puta masivniji od
Jupitera i obiđe svoje sunce jednom u 13,7 godina. Na temelju
ovog perioda kruženja astrofizičari su izračunali da je
udaljenost tog planeta od matičnoga sunca 5,9 udaljenosti
Zemlje od Sunca, odnosno 1,14 udaljenosti Jupitera od naše
zvijezde. Ovo je prvi otkriveni egzosolarni planet udaljeniji od
lokalnoga sunca nego Jupiter, pa bi se reklo i da je ovo prvi
sustav približno sličan Sunčevom, barem glede zvijezde i
njenog najvećeg planeta.
Nije, međutim, tako. Planet koja kruži oko zvijezde 55
Cancri na 5,9 Zemljinih udaljenosti od Sunca nije prvi nego
treći otkriven u ovom sustavu. Astronomi su u međuvremenu
sakupili dovoljno podataka i vrlo su se uvježbali u tumačenju
Dopplerovih pomaka, tako da sada mogu otkriti složeni ples
zvijezda izazvan utjecajem dva ili više planeta. Svaki planet
nameće zvijezdi ples u svome ritmu, pri čemu razdoblje
ponavljanja odgovara veličini planetne staze oko zvijezde.
Promatrajući dovoljno dugo i koristeći računalne programe za
složena proračunavanja, lovci na planete mogu u ukupnom
plesu zvijezde izdvojiti udio svakog od njenih planeta. Kod 55
Cancri, neuočljive zvijezde zviježđa Rak, već su našli dva
bliska planeta, s ophodnim vremenima od 42 dana, odnosno 89
dana i minimalnim masama od 0,84, odnosno 0,21 Jupiterove.
Planet s minimalnom masom od “samo” 0,21.Jupiterovu (67
Zemljinih) ubraja se među najmanje masivne koji su do sada
otkriveni; rekord drži egzosolarni planet sa samo 35 Zemljinih
masa - što je i dalje znatno masivnije od našeg planeta, no
samo je pitanje vremena kad će otkriti neku Zemljinu sestru.
Ma koliko ga pokušavali zaobići, ne možemo izbjeći problem
koji se javlja kod planeta koje kruže oko 55 Cancri i drugih, a to
je zašto i kako mnogi egzosolarni planeti, s masama sličnima
Jupiterovoj, kruže oko matičnih zvijezda na nevjerojatno
malim udaljenostima. Nijedan planet Jupiterove mase ne može
nastati, reći će vam stručnjaci, na manjoj udaljenosti od
zvijezde slične Suncu nego što je trostruka ili četverostruka
udaljenost Zemlje od Sunca. Ako pretpostavimo da
egzosolarni planeti poštuju ovo pravilo, onda su se vjerojatno
nekako znatno pri maknuli nakon što su bili nastali. Ako je
ispravan, ovaj zaključak otvara barem tri goruća pitanja;
0. Što je navelo ove planete da se premjeste na manje staze na-
kon što su jednom nastali?
1. Što ih je spriječilo da nastave približavanje, sve dok ne bi ne-
stali u matičnoj zvijezdi?
2. Zašto se ovo dogodilo u mnogim drugim planetnim sustavi-
ma, ali ne i u našem?
Odgovore na ova pitanja pružili su nadareni umovi nadahnuti
otkrićem egzosolarnih planeta. Evo kako bi u sažetom obliku
izgledao scenarij stručnjacima najdraži:
1. “Migracija planeta” dogodila se zato što su značajne koli-
čine materijala zaostalog iz procesa nastanka sustava nastavile
kružiti oko zvijezde na stazama novostvorenih divovskih
planeta. Gravitacija velikih planeta sustavno je, po načelu
praćke, odbacivala ovaj materijal prema daljim stazama, a
planeti su se po zakonu akcije - reakcije pomicali bliže.
2. Kad su se planeti značajno približili zvijezdi u odnosu na
položaj na kojem su nastali, plimne sile matičnoga sunca bloki-
rale su ih u mjestu. Ove sile, usporedive s plimnim silama
Sunca i Mjeseca koje podižu plime u oceanima Zemlje, dovele
su do toga da se razdoblje trajanje vrtnje planeta oko vlastite
osi izjednači s trajanjem kruženja oko matične zvijezde, kao što
se dogodilo s Mjesecom pod utjecajem plimnih sila sa Zemlje.
One su također spriječile dalje približavanje planeta zvijezdi
zbog razloga koji zahtijeva opsežnu primjenu nebeske
mehanike, tako da se u to ovdje ne možemo upuštati.
3. Čini se da je slučaj odredio koji će planetni sustavi nastati
s velikim viškom materijala koji može dovesti do premještanja
planeta, a koji s malim, poput našeg, tako da ti planeti ostaju
na mjestima gdje su nastali. Kod sustava 55 Cancri, moguće je
da su se sva tri otkrivena planeta značajno pomaknuli prema
zvijezdi, pri čemu je sada najudaljeniji planet nastao na
višestruko većoj udaljenosti od sadašnje. Ili je možda količina
materijala koja je postojala unutar staze ovog planeta, u
odnosu na količinu izvan staze, dovela do značajnog
premještanja dvaju unutrašnjih svjetova, dok je treći ostao na
svojoj prvobitnoj stazi.
Još ima posla koji treba obaviti, umjereno rečeno, prije no što
astrofizičari budu mogli reći da su objasnili kako oko zvijezda
nastaju planetni sustavi. U međuvremenu, lovci na
egzosolarne planete ne odustaju od svog sna da pronađu
Zemljinu blizanku, planet sličan našemu po veličine, masi i
udaljenosti staze od matične zvijezde. Kada i ako otkriju takav
planet, nadaju se da će ga moći ispitati - čak i s udaljenosti od
nekoliko desetaka svjetlosnih godina - dovoljno dobro da
ustanove ima li atmosferu i oceane slične Zemljinim, kao i to
postoji li na njemu život.
U potrazi za ovim snom, astronomi su svjesni da su im
nužno potrebni instrumenti koji bi se nalazili na stazi iznad
atmosfere. Cilj jednog NASA-inog projekta - Kepler - je
promatranje na stotina tisuća obližnjih zvijezda da se uoči
malo slabljenje zvjezdane svjetlosti (oko stoti dio jednog
postotka) izazvano prolaskom nekog planeta veličine Zemlje
preko doglednice između nas i njegove matičnom zvijezdom.
Planet bi dakle, neznatno “pomračio” zvijezdu. Ovo
istraživanje može biti plodotvorno samo u onim rijetkim
slučajevima kada se naša doglednica nalazi točno u ravnini
kruženja planeta; tada bi vremenski razmak između dva
prolaza planeta bio jednak njegovom ophodnom vremenu, a
ovaj bi nam rekao koliko je udaljen od zvijezde, dok bi iznos
slabljenja zvjezdane svjetlosti otkrio koliko je planet velik.
No, ako želimo otkriti i nešto više osim osnovnih fizičkih
osobina planeta, moramo ga nekako neposredno vidjeti i pro-
učiti spektar njegove svjetlosti. NASA i ESA (Europska svemir-
ska agencija) već su otpočele programe da se ovaj cilj ostvari u
dvadesetak godina. Vidjeti planet sličan Zemlji, makar samo
kao plavu točkicu uz znatno blistaviju matičnu zvijezdu,
moglo bi dati nadahnuće novoj generaciji pjesnika, fizičara i
političara. Spektralna analiza svjetlost tog planeta, čime bi se
ustanovilo je li njegova atmosfera sadrži kisik (što bi vjerojatno
ukazalo na postojanje života) ili kisik plus metan (gotovo
siguran znak života) - bio bi to podvig koji su bardovi davno
opjevali, uzdigav- ši obične smrtnike u junake svih vremena.
Tada bismo se našli licem u lice (kao što je F. Scott Fitzgerald
napisao u Velikom Gatsbyju) s nečim mjerljivim čovjekovoj
sposobnosti divljenja. Za one koji sanjaju o otkriću života
drugdje u svemiru napisan je završni dio naše knjige.
Postanak života
 ŽlVOT U SVEMIRU

R azmatranje niza postanaka dovelo nas je, kao što smo

očekivali, do nama najbliže i vjerojatno najveće tajne:
nastanka života, a posebno oblika života s kojima
bismo jednoga dana mogli stupiti u vezu. Ljudi su se stoljećima
pitali kako bismo mogli pronaći druga razumna stvorenja u
svemiru s kojima bismo mogli uživati makar u skromnoj
konverzaciji prije no što prijeđemo u povijest svemira. Ključni
tragovi za rješenje ove zagonetke možda će nam se pokazati pri
otkrivanju nacrta našeg vlastitog početka, koji obuhvaća
nastanak Zemlje kao člana Sunčeve obitelji planeta, nastanak
zvijezda koje osiguravaju energiju za život, nastanak većih
struktura u svemiru, kao i nastanak i razvoj samog svemira.
Kad bismo samo mogli ovaj nacrt detaljno čitati, on bi nas
vodio od najvećih do najmanjih astronomskih situacija, od ne-
ograničenog svemira do pojedinačnih mjesta na kojima bi razni
oblici života mogli napredovati i razvijati se. Kad bismo mogli
usporediti različite oblike života koji nastaju pod različitim
okolnostima, mogli bismo shvatiti pravila po kojima život
počinje, i općenito u svemiru, i u okviru pojedinih svemirskih
prilika. Danas poznamo samo jedan oblik života: život na
Zemlji koji vodi zajedničko podrijetlo i koristi molekule DNK
kao temeljno sredstvo za razmnožavanje. Ne poznamo ni jedan
jedini primjerak izvanzemaljskog života, pa nas ta činjenica
ograničava u zaključivanju o mogućim raznolikostima života u
svemiru. Morat ćemo te zaključke odgoditi do dana kad
počnemo otkrivati život izvan našeg planeta.
No, prilike su mogle biti i lošije. Mnogo toga znamo o povi-
jesti života na našem planetu i iz tog znanja moramo pokušati
izvesti temeljna načela o životu u svemiru. Oslanjajući se na ta
znanja, onoliko koliko to možemo, saznajemo kada i gdje
svemir daje, odnosno kada je i gdje davao, ono što je nužno
potrebno za nastanak života. U svim nastojanjima da
zamislimo život izvan Zemlje, moramo strogo voditi računa o
tome da ne upadnemo u zamku antropomorfističkog
razmišljanja, da ne podlegnemo prirodnoj sklonosti da
izvanzemaljske oblike života zamislimo kao vrlo slične
našemu. Ovaj posve ljudski stav, ponikao iz naših evolucijskih
i osobnih iskustava na Zemlji, ograničava nam imaginaciju kad
pokušavamo zamisliti koliko bi se život na drugim svjetovima
mogao razlikovati. Jedino biolozi koji su dobro upoznati s
nevjerojatnu raznolikošću zemaljskih oblika života smiju se
upustiti u zamišljanje mogućeg izgleda izvanzemaljskih bića.
Njihova neobičnost gotovo sigurno je izvan onoga što mogu iz-
maštati ljudi.
Jednoga dana - možda dogodine, možda tijekom ovog stolje-
ća, a možda znatno kasnije - ili ćemo otkriti život izvan Zemlje
ili ćemo sakupiti dovoljno podataka da zaključimo da su u
pravu neki suvremeni znanstvenici koji smatraju da je život na
našem planetu jedinstvena pojavu u našoj Galaktici. U ovom
trenutku, nedostatak pravih informacija dopušta nam da
razmotrimo vrlo široku lepezu mogućnosti: mogli bismo
pronaći život na više tijela u Sunčevom sustavu, što bi
podrazumijevalo da život vjerojatno postoji u milijardama
sličnih planetnih sustava u Galaktici. Ili se može pokazati da u
Sunčevom sustavu života ima jedino na Zemlji, što bi za sada
ostavilo otvorenim pitanje postojanja života oko drugih
zvijezda. Moguće je također da ćemo na kraju ustanoviti da
života nema ni u jednom drugom zvjezdanom sustavu, koliko
god daleko tragali za njim. U potrazi za životom u svemiru,
baš kao i u drugim područjima, optimizam se napaja
pozitivnim rezultatima, dok negativni rezultati jačaju pesimi-
stička viđenja. Najnovije informacije koje se odnose na izglede
za postojanje izvanzemaljskog života - otkriće da planeta kruže
oko mnogih zvijezda u Sunčevom susjedstvu - kao da idu u
prilog optimističkom zaključku da će se pokazati da je život
prilično rasprostranjen u Galaktici. No, treba odgovoriti još na
puno pitanja prije no što ovaj zaključak postane stvarno
utemeljen. Ako, na primjer, planeta doista ima mnogo, ali
gotovo nijedan ne pruža uvjete pogodne za život, onda će
prevagnuti pesimi- stičko viđenje mogućnosti postojanja
izvanzemaljskog života.

Znanstvenici koji se bave ispitivanjem mogućnosti postojanja

izvanzemaljskog života često se pozivaju na Drakeovu
jednadžbu, nazvanu tako po Franku Drakeu, američkom
astronomu koji je došao do nje tijekom šezdesetih godina
prošloga stoljeća. Drakeova jednadžba više je korisno sredstvo
nego strog iskaz o tome kako fizički svemir djeluje. Jednadžba
zgodno organizira naše znanje i neznanje, razlažući
nepoznanicu koju želimo dokučiti - broj mjesta na kojima
razumni život sada postoji u svemiru - na niz veličina, od kojih
svaka opisuje po jedan potreban uvjet za inteligentan život.
Evo ovih veličina: (1) broj zvijezda u Galaktici koje traju
dovoljno dugo da bi se na njihovim planetima mogao razviti
inteligentni život; (2) prosječni broj planeta u sustavu svake
ovakve zvijezde; (3) postotak planeta na kojima vladaju uvjeti
pogodni za život; (4) vjerojatnost da se život doista pojavio na
pogodnim planetima; (5) izgledi da se život toliko razvio da je
proizveo civilizirani oblik, pod čime astronomi uglavnom
podrazumijevaju život koji je u stanju komunicirati s nama.
Kada pomnožimo ovih pet veličina, dobivamo broj planeta u
Galaktici na kojima se u nekom periodu njihovog postojanja
nalazila civilizacija. Da bi se iz Drakeove jednadžbe dobio broj
za kojim tragamo - broj civilizacija koje postoje u nekom
određenom vremenu kao što je ovo sada - nužno je da dobiveni
umnožak pomnožimo šestom, posljednjom veličinom, kvo-
cijentom prosječnog životnog vijeka neke civilizacija i ukupnog
vremena postojanja Galaktike (oko 10 milijarda godina).
Za svaku od šest veličina iz Drakeove jednadžbe potrebna su
znanja iz astronomije, biologije i sociologije. Danas raspolaže-
mo dobrim procjenama prve dvije veličine iz jednadžbe, a
uskoro bismo mogli doći do dobre procjene treće. No da bismo
došli do četvrte i pete veličina - vjerojatnost da će se život javiti
na planetu s pogodnim uvjetima i vjerojatnost da će se on
razviti u civiliziran život - moramo otkriti i ispitati razne oblike
života diljem Galaktike. U ovom trenutku, nagađanja laika o
ovim veličinama nimalo ne zaostaju za procjenama stručnjaka.
Kolika je vjerojatnost, na primjer, da će život, ako na planetu i
postoje pogodni uvjeti za njega, doista ondje i nastati?
Znanstveni pristup ovom pitanju vapi za proučavanjem što
većeg broja planeta pogodnih za život tijekom nekoliko
milijarda godina da bi se ustanovilo na koliko će njih doista
nastati život. Isto tako, svaki pokušaj da se odredi prosječno
trajanje civilizacije u Galaktici podrazumijeva nekoliko
milijarda godina promatranja, kad smo jednom pronašli
dovoljno veliki broj civilizacija da posluže kao reprezentativni
uzorak.
Nije li ovo beznadni zadatak? Potpuno rješenje Drakeove
jednadžbe doista leži u beskonačno dalekoj budućnosti - osim
ako ne sretnemo druge civilizacije koje su je već riješile,
koristeći možda i nas kao dio podatkovnog uzorka. Jednadžba
je, međutim, ipak korisna da bi se raščlanilo što je sve potrebno
za procjenu broja civilizacija koje možda sada postoje u
Galaktici. Šest veličina iz Drakeove jednadžbe djeluju
matematički na isti način na konačni rezultat: on je umnožak
svih njih. Ako, na primjer, pretpostavimo da se na svakom
trećem planetu pogodnom za život on doista i razvio, dok
kasnija istraživanja ustanove da to vrijedi tek za svaki trideseti,
onda ste precijenili broj civilizacija 10 puta, pod uvjetom da su
procjene svih drugih vrijednosti točne.
Sudeći po onome što trenutno znamo, prve tri veličine iz
Drakeove jednadžbe ukazuju na to da u Galaktici postoje na
milijarde potencijalnih staništa života. (Ograničavamo se na
našu
Mliječnu stazu iz skromnosti, ali i iz shvaćanja da bi
civilizacijama iz drugih galaktika bilo znatno teže stupiti u
kontakt s nama, kao i obrnuto.) Ako to želite, slobodno se
upustite u raspravu s prijateljima, članovima obitelji i
kolegama o preostale tri veličine na temelju kojih ćete sami
procijeniti koliki je broj tehnološki razvijenih civilizacija u
Galaktici. Ako smatrate, na primjer, da se na većini planeta
pogodnih za život život doista i događa, a zatim da se na većini
planeta sa životom razvijaju civilizacije, doći ćete do zaključka
da na milijardama planeta u Galaktici postoji civilizacija u
nekom dijelu vremena njihovog postojanja. Ako, međutim,
mislite da tek svaki tisućiti planet uspijeva iznjedriti život, a da
se inteligentni život rađa tek na svakom tisućitom među
ovima, na kraju ćete imati samo tisuće, a ne više milijarde,
planeta na kojima postoji civilizacija. Znači li ovaj ogroman ras-
pon mogućnosti - koji može biti i širi nego u primjeru ovdje -
da je Drakeova jednadžba plod pukog, nesputanog
špekuliranja, a ne znanosti? Nipošto. Ovakav rezultat
jednostavno svjedoči o ogromnim poteškoćama s kojima su
suočeni znanstvenici, kao i bilo tko drugi, u nastojanju da dođu
do odgovara na izuzetno složeno pitanje na temelju krajnje
siromašnog znanja.
Prepreke na koje nailazimo u procijeni posljednje tri veličine
iz Drakeove jednadžbe naglašavaju poteškoću u koju upadamo
kad god izvodimo neko uopćavanje samo na temelju jednog
primjera - ili čak i bez njega. Nalazimo se pred zadatkom, na
primjer, da procijenimo prosječan životni vijek civilizacija u
Galaktici, a ne znamo ni koliko će naša trajati. Treba li pod
takvim okolnostima potpuno izgubiti vjeru u sposobnost pro-
cjenjivanja ovih vrijednosti? Time bi se samo naglasilo naše ne-
znanje, a ostali bismo bez uživanja koje nalazimo u
razmišljanju. Ako, u nedostatku podataka ili dogme, želimo
razmišljati suzdržano, najsigurnije ćemo postupiti (premda se i
to na kraju može pokazati kao pogrešno) ako pretpostavimo da
ni u čemu nismo posebni. Astronomi ovu pretpostavku
nazivaju “kopernikansko načelo”, prema Nikoli Koperniku koji
je sredinom šesnaestoga stoljeća postavio Sunce u središte
našeg planetnog sustava, što se pokazalo točnim. Iako je još u
trećem stoljeću p. n. e. grčki filozof i astronom Aristarh iznio
pretpostavku da se u središtu svemira nalazi Sunce, tijekom
najvećega dijela posljednja dva tisućljeća prevladavalo je opće
uvjerenje da je na tom povlaštenom položaju smještena Zemlja.
Ozakonjena učenjima Aristotela i Ptolemeja, kao i autoritetom
rimokatoličke crkve, ova dogma navodila je većinu Europljana
da prihvate Zemlju kao središte sveukupnoga postojanja. Ovo
mora da je izgledalo očito na temelju promatranja nebeskoga
svoda, kao i prirodno kao djelo Božjeg plana o našem planetu.
Čak i danas, golem dio ljudske populacije - svakako značajna
većina - i dalje u to vjeruje zbog činjenice da Zemlja prividno
miruje, dok se nebeski svod okreće oko nas.
Iako nema jamstva da će kopernikansko načelo biti siguran
vodič u svim znanstvenim istraživanjima, ono je korisna pro-
tuteža našoj prirodnoj sklonosti da o sebi mislimo kao da smo
posebni. Još je značajnije to što se ovo načelo pokazalo vrlo
uspješno do sada, određujući nam pravu mjeru u svakoj situ-
aciji: Zemlja se ne nalazi u središtu Sunčevoga sustava, niti je
Sunčev sustav u središtu Galaktike, a ni Galaktika nije u sredi-
štu svemira. A ako mislite da je rub neko posebno mjesto, tako-
đer nismo ni na kakvom rubu. Danas je mudro pretpostaviti da
kopernikansko načelo vrijedi i za život na Zemlji. Ako je tako,
kako onda život na Zemlji, njegov nastanak, njegovi sastojci i
ustroj mogu biti od bilo kakve koristi u razmišljanjima o životu
drugdje u svemiru?
U pokušaju odgovaranja na ovo pitanje, moramo sažeti ogro-
mnu količinu bioloških informacija. Na svaki astronomski po-
datak pribavljen dugotrajnim promatranjima vrlo udaljenih
objekata dolazi na tisuće utvrđenih bioloških činjenica. Svi mi,
a posebice biolozi, svakoga smo dana zadivljeni raznovrsnošću
života. Na našem planetu jedni uz druge postoje (među bezbroj
drugih oblika života) alge, kukci, spužve, meduze, zmije, kon-
dori i divovske sekvoje. Zamislite ovih sedam živih
organizama poredanih po veličini. Kad ne biste znalo da su to
sve zemaljski stvorovi, lako biste pomislili da sve oni ne
potječu iz istog svemira, a pogotovo ne s istog planeta.
Pokušajte opisati zmiju ne- kome tko je nikada nije vidio:
“Morate mi vjerovati. Upravo sam na planetu Zemlji vidio
životinju koja (1) nalazi plijen infracr- venim detektorima, (2)
uspijeva progutati živu životinju koja je čak do pet puta veča
od njezine glave, (3) nema ni ruke ni noge niti bilo kakve
udove, pa ipak (4) može se kretati po ravnom tlu gotovo
podjednako brzo kao što vi hodate!”
Nasuprot nevjerojatnoj raznovrsnosti života na Zemlji, ogra-
ničena maštovitost holivudskih scenarista o stranim oblicima
života jednostavno je sramna. Scenaristi, doduše, vjerojatno
svaljuju krivnju na gledatelje koji više vole poznate
izvanzemaljske osvajače od onih koji bi bili doista strani. Uz
samo nekoliko značajnih izuzetaka, kakvi su oblici života koji
se javljaju u filmovima Gruda (1958) i Odiseja u svemiru 2001.,
svi holivudski izvanzemaljci izgledaju uočljivo humanoidni.
Ma koliko bili ružni (ili lijepi), gotovo svi imaju dva oka, nos,
usta, dva uha, glavu, vrat, ramena, ruke, šake, prste, torzo,
dvije noge, dva stopala - i mogu hodati. U anatomskom
pogledu ova stvorenja praktički se ne razliku od ljudi, ali se
ipak pretpostavlja da potječu s drugih planeta, da su proizvod
potpuno neovisne evolucije. Teško se može zamisliti veće
kršenje kopernikanskog načela.
Astrobiologija - proučavanje mogućnosti postojanja izvan-
zemaljskog života - jedna je od najspekulativnijih znanstvenih
disciplina, ali astrobiolozi su već sa sigurnošću ustanovili da će
strani život u svemiru, bio razuman ili ne, nesumnjivo biti ba-
rem toliko egzotičan kao i neki zemaljski oblici života, a vjero-
jatno i znatno više. Kada procjenjujemo izglede za postojanje
života drugdje u svemiru, moramo nastojati izbaciti iz glave
ho- livudske predodžbe o njemu. To nije lako, ali je od bitne
važno- sti ako želimo doći do znanstvenih, a ne emocionalnih
procjena izgleda da nađemo stvorenja s kojima bismo jednoga
dana mogli u miru razgovarati.
 P OSTAN AK ŽIVO TA N A Z EMLJI

P otraga za životom u svemiru počinje dubokim pitanjem:

što je život? Astrobiolozi će vam pošteno priznati da ne
postoji jednostavan i opće prihvaćen odgovor. Nema
mnogo koristi od toga ako kažemo da ćemo ga već prepoznati
kad ga vidimo. Koje god osobine naveli po kojima se razlikuje
živa od nežive materije na Zemlji, uvijek možemo naći primjer
koji zamućuje ili poništava to razlikovanje. Neka ili sva živa
stvorenja rastu, kreću se ili raspadaju, ali to vrijedi i za objekte
koje nikada ne bismo nazvali živima. Da li se život umnožava?
To čini i vatra. Da li se život razvija, stvarajući nove oblike? Isto
vrijedi i za izvjesne kristale koji rastu u vodenoj otopini.
Svakako se može reći da ćete prepoznati neke oblike života
kada ih vidite
- tko ne bi prepoznao živog stvora u lososu ili orlu - ali svatko
tko poznaje raznovrsnost oblika života na Zemlji priznat će da
su mnoga stvorenja ostala nepoznata sve dok splet sretnih
okolnosti i vješto oko stručnjaka nisu otkrili da je riječ o životu.
Budući da je život kratak, moramo nastaviti bez puno udu-
bljivanja u pojedinosti, s provizornom definicijom života. Život
se sastoji iz skupa objekata koji se mogu umnožavati i razvijati.
Nećemo nazvati neku skupinu objekata živom samo po tome
što može praviti kopije same sebe. Također, da bi bili nazvani
živima, moraju se, tijekom vremena, razvijati u nove oblike.
Ovom definicijom isključena je mogućnost da se zaključak o
životu donese samo na temelju nekog pojedinačnog objekta.
Umjesto toga, potrebno je ispitati množinu objekata u prostoru
i pratiti ih kroz neko vrijeme. I za ovu definiciju života može se
pokazati da je ograničavajuća, ali za sada ćemo se osloniti na
nju.
Ispitujući razne tipove života na našem planetu, biolozi su
ustanovili jedno njegovo opće svojstvo. Tvar u svakom živom
stvorenju našeg planeta sastoji se najvećim dijelom od samo
četiri kemijska elementa: vodika, kisika, ugljika i dušika. Na
sve ostale elemente zajedno, osim velike četvorke, otpada oko
jedan posto mase bilo kojeg živog organizma. Među ove ostale
elemente spadaju kalcij i fosfor, pogotovo kod viših životinja
(kralježnjaka), te još manje količine sumpora, natrija, magnezi-
ja, klora, kalija, željeza, te još manje količine niza drugih, poput
joda, bakra, selenija itd.
Ali možemo li zaključiti da ovo elementarno svojstvo života
na Zemlji mora vrijediti i za druge oblike života u svemiru?
Ovdje možemo u punoj snazi primijeniti kopernikansko
načelo. Četiri elementa iz kojih se sastoji najveći dio zemaljskih
stvorenja nalaze se na popisu šest najrasprostranjenijih
elemenata u svemiru. Kako se preostala dva elementa s ovog
popisa, helij i neon, gotovo nikad ne ulaze u kemijske veze,
život na Zemlji izgrađen je od četiri najzastupljenija i
najaktivnija elementa svemira. Od svih predviđanja koja
možemo dati o životu na drugim svjetovima najsigurnije je da
će se i on sastojati od gotovo istih elemenata kao i život na
Zemlji. Da je život na našem planetu građen prvenstveno od
neka četiri izuzetno rijetka elementa u svemiru, kao što su, na
primjer, niobij, bizmut, galij i plutonij, imali bismo odličan
povod za pretpostavku da smo nešto posebno u svemiru.
Umjesto toga, kemijski sastav života na našem planetu upućuje
nas na optimističko viđenje mogućnosti postojanje života izvan
Zemlje.
Sastav života na Zemlji još je više u suglasnosti s kopernikan-
skim načelom nego što to na prvi pogled može izgledati. Kada
bismo živjeli na planetu građenom prvenstveno od vodika,
kisika, ugljika i dušika, onda nas ne bi previše iznenadila
okolnost da se i sami sastojimo u najvećem dijelu od ova četiri
elementa. Ali Zemlja je uglavnom izgrađena od kisika, željeza,
nikla, silicija i magnezija, dok u sastav površinskoga dijela,
kore, uglavnom ulaze kisik, silicij, aluminij i željezo. Samo
jedan od ovih elemenata, kisik, jedan je od velike četvorke
života. Kad gledamo Zemljine oceane, koji se gotovo potpuno
sastoje od vodika i kisika, onda je iznenađujuće da u sastav
života najvećim dijelom ulaze ugljik i dušik, a ne recimo klor,
natrij, sumpor, kalcij ili kalij, kojih je najviše u morskoj vodi.
Zastupljenost elemenata u zemaljskom životu znatno više
odgovara sastavu zvijezda nego sastavu našeg planeta. Kao
rezultat toga, elementi života znatno su rasprostra- njeniji u
svemiru nego na Zemlji - što je dobra polazna osnova za one
koji se nadaju da će naći život na mnoštvu mjesta.
Nakon što smo ustanovili da sirovina života ima u izobilju u
čitavom svemiru, otvara se novo pitanje: koliko često ove siro-
vine, udružene s pogodnim mjestom za okupljanje i
prikladnim izvorom energije kao što je neka obližnja zvijezda,
mogu dovesti do nastanka života? Jednoga dana, nakon što
dobro ispitamo moguća staništa života u Sunčevom sustavu,
doći ćemo do zadovoljavajućeg odgovora na ovo pitanje. Dok,
međutim, ne pribavimo te podatke, morat ćemo pokušati doći
do odgovora zaobilaznim putem. A prvi korak na ovom putu
je pitanje: kako je život počeo na Zemlji?

Nastanak života na Zemlji zaodjenut je neprozirnim velom

neizvjesnosti. Naše neznanje o prapočetcima života posljedica
je velikim dijelom činjenice da su se događaji koji su neživu
materiju potakli da postane živom zbili prije nekoliko milijarda
godina, ne ostavivši za sobom nikakvoga traga. Za razdoblja
starija od 4 milijarde godina u prošlost ne postoje fosilni i
geološki nalazi. Većina paleobiologa, stručnjaka za
rekonstruiranje života koji je postojao tijekom davnih epoha,
smatra da se život pojavio na našem planetu između 4,6 i 4
milijarde godina, to jest tijekom prvih 600 milijuna godina
nakon nastanka Sunca i planeta.
Krivac za nepostojanje bilo kakvih geoloških rezultata iz vre-
mena od prije više od 4 milijarde godina je kretanje Zemljine
kore koje se popularno naziva putovanje kontinenata, dok je
znanstveni naziv ove pojave tektonika ploča. Ova kretanja, iza-
zvana toplinom Zemljine unutrašnjosti, stalno dovode dijelove
planetne kore u sudaranje, podvlačenje ili uspinjanje jednih
preko drugih. Tektonika ploča malo-pomalo je zatrpala sve što
se nekada nalazilo na površini Zemlje. Kao posljedica toga,
imamo samo rijetke primjerke stijena starijih od 2 milijarde
godina, a nijedan čija bi starost prešla 3,8 milijarda godina. Ova
okolnost, kao i razložan zaključak da su prvi najjednostavniji
oblici života imali malo izgleda da ostave za sobom fosilne
ostatke, ostavila je naš planet bez sigurnih dokaza o životu iz
prvih milijardu do dvije milijarde godina Zemljine povijesti.
Najstariji neosporni dokaz o životu na Zemlji star je “samo” 2,7
milijarda godina, uz neke posredne pokazatelje da je život
postojao i više od milijardu godina prije toga.
Većina paleobiologa uvjerena je da se život morao pojaviti na
Zemlji prije najmanje 3 milijarde godina, a vjerojatno i prije 4
milijarde godina, tijekom prvih 600 milijuna godina nakon na-
stanka našeg planeta. Njihov zaključak temelji se na osnovanim
pretpostavkama o primitivnim organizmima. Prije nešto manje
od 3 milijarde godina značajne količine kisika počele su se
pojavljivati u Zemljinoj atmosferi. To nam je poznato na teme-
lju geoloških rezultata posve neovisnih od bilo kakvih fosilnih
ostataka: kisik, naime, izaziva laganu pojavu hrđe na stijenama
bogatim željezom, koja stvara ljupke crvene preljeve, poput
onih u stijenju Velikoga Kanjona u Arizoni. Stijene iz razdoblja
prije kisika uopće nisu takve boje niti pokazuju druge znakove
postojanja ovoga elementa.
Pojava atmosferskoga kisika najveće je zagađenje koje se
ikada dogodilo na Zemlji. Atmosferski kisik ne ograničava se
samo na to da djeluje na željezo; on također uzima hranu iz
(metaforič- kih) usta primitivnih organizama tako što se
povezuje sa svim jednostavnim molekulama kojima bi se inače
oni hranili. Pojava kisika u Zemljinoj atmosferi značila je stoga
da se svi oblici života moraju ili prilagoditi novim uvjetima ili
izumrijeti. Također, da se život tada već nije pojavio, više to ne
bi bilo moguće zato što potencijalni organizmi ne bi imali što
jesti, budući da bi njihova moguća hrana zahrđala. Evolucijsko
prilagođavanje na ovo zagađenje u mnogo slučajeva dobro je
prošlo, kao što to mogu posvjedočiti sve životinje koje dišu
kisik. Od koristi je bilo i skrivanje od kisika. Sve do danas, u
crijevima svake životinje, računajući tu i ljude, nalazi se
sklonište za milijarde organizama koji uspijevaju u anaerobnoj
sredini što tamo vlada, dok bi, izloženi zraku, skončali istog
trena.
Kako to da je Zemljina atmosfera postala razmjerno bogata
kisikom? Glavnina ovog plina došla je iz sićušnih organizama
koji su plutali morskom površinom, ispuštajući kisik kao dio
svog procesa fotosinteze. Nešto kisika pojavilo bi se istina i bez
postojanja tih organizama, budući da je ultraljubičasta svjetlost
sa Sunca razlagala nešto molekula H^O na površini oceana,
oslobađajući atome vodika i kisika u zrak. Kad god se na
nekom planetu nalaze značajne količine tekuće vode izložene
svjetlosti, njegova atmosfera obogaćuje se kisikom, lagano ali
postojano, tijekom stotina milijuna ili milijardi godina.
Atmosferski kisik spriječio bi nastanak života vezujući se za sve
što može poslužiti kao hrana životu. Kisik ubija! Ovo svojstvo
osmog elementa u periodnom sustavu ne vrijedi, doduše, za
nas, ali on je neosporno poguban za život diljem svemira. Život
mora početi rano u povijesti planeta; ako do toga ne dođe,
gomilanje kisika u atmosferi onemogućit će njegovu pojavu.

Neobičnom igrom slučaja, u epohi koja nedostaje u geološkim

nalazima ne samo što je nastao život nego je to bilo i vrijeme
bombardiranja iz svemira tijekom kritičnih prvih nekoliko sto-
tina milijuna godina nakon stvaranja Zemlje. Svi dijelovi
našega planeta tada su bili izloženi neprekidnoj kiši većih ili
manjih tijela. Tijekom tih nekoliko stotina milijuna godina
gromade velike poput one koja je napravila meteorski krater u
Arizoni pogađale su Zemlju mnogo puta u jednom stoljeću,
dok su još veća tijela, promjera više kilometara, udarala u naš
planet svakih nekoliko tisuća godina. Ovi veliki udari izazvali
bi lokalno preoblikovanje površine, te bi tako stotinu tisuća
udara dovelo do globalnih topografskih promjena.
Kakvog je utjecaja bombardiranje iz svemira imalo na nasta-
nak života? Prema mišljenju biologa, ono je poticalo i pojavu ali
i nestanak života na Zemlji, ne samo jednom nego više puta.
Glavnina materijala koji je stizao na Zemlju u razdoblju bom-
bardiranja otpadao je na komete koji su u zapravo velike
snježne grude prošarane komadima stijenja i prljavštine.
Kometni “snijeg” sastoji se od smrznute vode i smrznutog
ugljikovog dioksida, koji se popularno naziva suhi led. Osim
snijega, kamenja i gromada bogatih mineralima i metalima,
kometi koji su bombardirali Zemlju tijekom njezinih prvih
nekoliko stotina milijuna godina sadržavali su i mnoge različite
vrste malih molekula, kao što su metan, amonijak, metil-
alkohol, vodikov cijanid i formaldehid. Ove molekule,
udružene s vodom, ugljikovim monoksidom i ugljikovim
dioksidom, su sirovine života. Sve se oni sastoje od vodika,
ugljika, dušika i kisika i sve su polazišne sirovine za izgradnju
složenih molekula.
Kometno bombardiranje dalo je dakle Zemlji nešto vode za
njene oceane, kao i građu iz koje je mogao niknuti život. A i
sam život mogao je stići u ovim kometima, iako njihova niska
temperatura priječi tvorbu doista složenih molekula. No, bez
obzira na to je li život stigao ili nije s kometima, najveća
svemirska tijela koja su padala po Zemlji u to vrijeme
bombardiranja mogla su potpuno uništiti život koji se možda
bio začeo na našem planetu. Život je mogao početi, barem u
najjednostavnijim oblicima, više puta, pri čemu bi svaki novi
skup organizama opstao stotinama tisuća, pa čak i milijunima
godina, sve dok ga udar nekog izrazito krupnog tijela ne bi
zbrisao; zatim bi se opet pojavio, da bi još jednom bio uništen
poslije približno istog razdoblja.
Zamisao o višekratnom nastajanju života na Zemlji podupiru
dvije sigurno utvrđene činjenice. Prije svega, život se pojavio
rano, tijekom prve trećine Zemljinog životnog vijeka. Ako je
mogao nastati tijekom milijardu godina, možda se to moglo
dogoditi i u znatno kraćem razdoblju. Možda je za pojavu
života dovoljno ne više od nekoliko milijuna ili desetaka
milijuna godina. Drugo, poznato nam je da su sudari velikih
tijela sa Zemljom, u razmacima koji se mjere desecima milijuna
godina, uništavali glavninu živih vrsta na našem planetu.
Najpoznatija ovakva katastrofa, izumiranje koje se zbilo na
razmeđu razdoblja krede i tercijara prije 65 milijuna godina,
ubilo je dinosaure koji nisu letjeli, kao i ogroman broj drugih
vrsta. No, čak i ovaj masovni nestanak zaostaje za onim
najvećim izumiranjem na granici per- ma i trijasa, prije 252
milijuna godina, kada je stradalo gotovo 90 posto morskih
vrsta i 70 posto vrsta kopnenih kralježnjaka. Tada su gljive
ostale kao prevladavajući oblik života na kopnu.
Masovna istrebljenja na prijelazu iz krede u tercijar i iz per-
ina u trijas nastalo su zbog sudara Zemlje s tijelima koja su u
promjeru imala između 15 i 30 kilometara. Geolozi su otkrili
ogroman udarni krater star 65 milijuna godina, s geološkim
odlikama koje odgovaraju razdoblju između krede i tercijara;
krater se prostire sjevernim dijelom poluotoka Yucatan i su-
sjednim morskim dnom. Tragovi velikog kratera koji potječe iz
doba između perma i trijasa pronađeni su pokraj sjeverozapad-
ne obale Australije, ali masovna istrebljenja mogli su izazvati i
drugi čimbenici, možda dugotrajne vulkanske erupcije. Čak i
da nije bilo ničeg drugog osim nestanka dinosaurusa na
razmeđu krede i tercijara, bio bi to više nego uvjerljiv
pokazatelj koliki opseg štete po život može imati pad nekog
kometa ili asteroida. Tijekom razdoblja bombardiranja, Zemlja
nije bila izložena samo ovoj vrsti udara; na nju su padala i
doista velika tijela promjera od 100, 200, pa čak i 400
kilometara. Pad svakog od ovih tijela vjerojatno je ili potpuno
zbrisao život ili ostavio za sobom samo neznatan dio živih
organizama, a te katastrofe vjerojatno su se zbivale znatno
češće nego što se u relativno novije vrijeme događaju udari
tijela od petnaestak kilometara promjera. Na temelju naših
sadašnjih znanja is astronomije, biologije, kemije i geologije
može se zaključiti da dok je rana Zemlja bila spremna poroditi
život, svemirska sredina u kojoj se ona nalazila bila je spremna
uništavati ga. Sasvim je vjerojatno da silovito bombardiranje
svemirskim materijalom, koji je dio procesa nastanka zvijezda i
planeta, upravo sada isto tako uništava život na mnogim
mladim svjetovima.
Prije više od 4 milijarde godina, glavnina ostataka iz procesa
nastanka Sunčevoga sustava već se sudarila s nekim planetom
ili se premjestila na staze gdje do sudara nije moglo doći. Kao
rezultat toga, naša svemirska okolina postupno se pretvorila iz
područja neprekidnog bombardiranja u spokojno područje
kakvo je danas. Ovaj mir narušavaju, u razmacima koji se mje-
re milijunima godina, sudari s tijelima koja su dovoljno velika
da zaprijete životu na Zemlji. Možete usporediti nekadašnje i
sadašnje opasnosti od udara kad god pogledate puni Mjesec.
Divovske ravnice prekrivene lavom koje oblikuju lice “čovjeka
na Mjesecu” posljedica su stravičnih sudara od prije 4 milijarde
godina, pri kraju razdoblja bombardiranja, dok je krater po
imenu Tycho, promjera oko 88 kilometara, nastao kao posljedi-
ca manjeg, ali ipak značajnog, udara koji se zbio ubrzo nakon
nestanka dinosaura ni Zemlji.
Nije nam poznato je li život već postojao prije 4 milijarde
godina, preživjevši prethodno bombardiranje, ili je nastao kad
je otpočelo razmjerno mirno razdoblje. Ovim dvjema alterna-
tivama obuhvaćena je i mogućnost da su tijela koja su došla iz
svemira posijala život na našem planetu, bilo tijekom bombar-
diranja bilo neposredno nakon njegovog završetka. Ako je ži-
vot učestalo nastajao i nestajao dok se s neba obrušavao kaos
na Zemlju, onda je proces njegovog začetka grub, te se razlož-
no može očekivati da će se zbivati i na drugim svjetovima slič-
nim našemu. Ako se, pak, život javio na Zemlji samo jednom,
kao izvorna pojava ili uvezen iz svemira, njegov nastanak
ovdje možda je samo sretni slučaj.
Bilo ovako ili onako, za sada nemamo dobar odgovor na
ključno pitanje kako je život počeo na Zemlji, bilo samo jednom
bilo u više navrata, premda razmišljanja o ovom problemu
imaju dugu i zanimljivu povijest. Velika slava čeka onoga tko
odgonetne ovu tajnu. Od Adamovog rebra do čudovišta dok-
tora Frankensteina, ljudi su odgovarali na ovo pitanje tako što
su uvodili tajanstvenu elan vital ili vis vitalis koja oživljava inače
beživotnu materiju.
Znanstvenici pokušavaju zaroniti dublje, obavljajući
laboratorijske pokuse i proučavajući fosilne ostatke; svrha ovih
nastojanja je ustanoviti koliko je visoka prepreka koja razdvaja
neživo od živoga i kako ju je priroda ipak uspjela prijeći.
Prema ranim znanstvenim objašnjenjima, život je nastao
međudjelovanjem jednostavnih molekula u manjim vodenim
sredinama, poput onih zaostalih nakon plime, od kojih su se
gradile složenije molekule. Godine 1871., nešto više od jednog
desetljeća nakon objavljivanja čudesne knjige Postanak vrsta
Charlesa Darwina, u kojoj je autor izložio pretpostavku da
“vjerojatno sva organska bića koja su ikada živjela na Zemlji
vode porijeklo od istog praiskonskog oblika”, Damin je u
pismu prijatelju Josephu Hookeru napisao sljedeće:
Često se može čuti da i sada postoje svi uvjeti za prvobitni nastanak
živih organizama. Ali čak ako bi (i to, veliki ako) u nekoj toploj bari
zaostaloj nakon plime bile prisutne sve vrste amonijačnih i fosfornih
soli, svjetlost, toplina, elektricitet i ostalo, tako da se neki proteinski
spoj [sic] kemijski već oblikovan podvrgne još složenijim
 promjenama, u današnje vrijeme ova bi tvar bila u trenu
apsorbirana, što se ne bi dogodilo u vrijeme prije nastanka živih
stvorenja.

Drugim riječima, u doba kada je Zemlja postala zrela za nasta-

nak života, bilo je u izobilju osnovnih spojeva potrebnih za me-
tabolizam, a nije postojalo ništa što bi ih pojelo (kao ni, što je
već istaknuto, kisika koji bi se vezao s njima i tako upropastio
izglede da posluže kao hrana).
Promatrano iz znanstvenog ugla, ništa nije tako uspješno kao
pokus koji se može usporediti sa stvarnošću. Godine 1953., po-
kušavajući provjeriti Darvvinovu zamisao o početku života u
barama zaostalim za plimom, Stanley Miller, koji je tada
priprema doktorat kod nobelovca Harolda Ureya, izveo je
slavni eksperiment u okviru kojega su simulirani uvjeti u vrlo
pojednostavljenoj i hipotetičkoj bari zaostaloj za plimom iz
doba rane Zemlje. Miller i Urey djelomično su ispunili
laboratorijsku tikvicu vodom, dok je iznad nje došla plinovita
mješavina vodene pare, vodika, amonijaka i metana. Odozdo
su zagrijavali tikvicu, što je dovelo do isparavanja jednog dijela
sadržaja koji je staklenom cjevčicom doveden do druge tikvice
gdje je električno pražnjenje oponašalo sijevanje munja.
Odavde je mješavina vraćena u prvu tikvicu, čime je zatvoren
krug koji će se ponavljati nekoliko dana, umjesto nekoliko
tisuća godina. Nakon ovog sasvim skromnog razdoblja, Miller i
Urey ustanovili su da je voda u nižoj tikvici bogata
“organskom juhom”, smjesom mnogih složenih molekula,
računajući i razne vrste šećera, kao i dvije najjednostavnije
aminokiseline, alanin i guanin.
Kako se molekule proteina sastoje od dvadeset vrsta
aminoki- selina različito sklopljenih u cjelinu, eksperiment
Millera i Ureya prevalio je, za izuzetno kratko vrijeme,
značajan dio puta od najjednostavnijih molekula do molekula
aminokiselina koji predstavljaju građevne opeke živih
organizama. U ovom pokusu nastali su i relativno složene
molekule koje se nazivaju nukleotidi i koje su ključni sastavni
elementi DNK, divovske molekule koje sadrži upute za
stvaranje novih jedinki danog organizma. No, ipak treba prijeći
još dugi put prije no što laboratorijski pokusi stvore živu tvar.
Veliki ponor, koji čovjek još nije premostio ni eksperimentalno
ni nekim izumom, zjapi između nastanka aminokiselina - čak i
kada bi se u pokusima dobilo svih dvadeset, što nije slučaj - i
stvaranja života. Aminokiseline pronađene su i u nekim od
najstarijih meteorita za koje se vjeruje da su ostali
nepromijenjeni još od nastanka u najranijoj povijesti Sunčevoga
sustava, prije 4,6 milijarda godina. Ovo ide u prilog općem za-
ključku da prirodni procesi mogu iznjedriti aminokiseline pod
mnoštvom različitih okolnosti. Ako se hladne glave razmotre
rezultati eksperimenata, nema ničeg iznenađujućeg u njima:
najjednostavnije molekule nađene u živim organizmima brzo
se stvaraju u mnogim prilikama, ali ne i sam život. I dalje ostaje
otvoreno ključno pitanje: kako nakupina molekula, čak i onih
od ključnog značaja za pojavu života, uspijeva stvoriti život?
Budući da je rana Zemlja imala na raspolaganju ne nekoliko
tjedana nego mnogo milijuna godina za rađanje života,
rezultati pokusa Millera i Ureya kao da idu u prilog početku
života u barama zaostalim nakon plime. Danas, međutim,
većina znanstvenika koja nastoji objasniti nastanak života
smatra da je ovaj pokus bio u tehničkom pogledu prilično
ograničen. Ova promjena stava nije se javila kao posljedica
sumnje u rezultate pokusa nego zbog uočavanja moguće
pogreške u hipotezama na kojima se pokus temeljio. Da bismo
razumjeli u čemu je stvar, moramo pogledati što nas moderna
biologija uči o najranijim oblicima života.

Evolucijska biologija danas se temelji na pažljivom proučavanju

sličnosti i razlika između živih bića glede njihovih DNK i RNK
molekula, koje sadrže informacije kako da organizam
funkcionira i kako da se razmnožavati. Precizno uspoređivanje
ovih vrlo velikih i složenih molekula omogućilo je biolozima,
među kojima se pionirskim radom osobito istaknuo Carl
Voese, da naprave evolucijsko stablo života koje bilježi
“evolucijsku udaljenost” između raznih oblika života,
udaljenost određenu razlikama u njihovim DNK i RNK.
Stablo života sastoji se od tri velike grane: arheja (Archaea),
bakterija (Bacteria) i eukarija (Eucarya). One zamjenjuju biološ-
ka “carstva” za koja se ranije vjerovalo da su temeljna. Eukarije
obuhvaćaju sve organizme čije pojedinačne stanice imaju jasno
određeno središte ili jezgru u kojoj se nalazi genetski materijal
koji upravlja razmnožavanjem stanice. Po ovom svojstvu,
eukarije su složenije od druga dva tipa; svi oblici života
poznati nestručnjacima spadaju u ovu granu. Logično se može
zaključiti da su se eukarije pojavile poslije arheja i bakterija. A
kako su arheje bliže korijenu stabla života nego bakterije -
jednostavno zato što su DNK i RNK kod arheja više
promijenjene - arheje, kako im to i naziv kazuje, gotovo sigurno
predstavljaju najstarije oblike života. Sada, međutim, slijedi
iznenađenje: za razliku od bakterija i eukarija, arheje se
uglavnom sastoje od “ekstremofi- la”, organizama koji vole
živjeti u uvjetima koje danas opisujemo kao krajnje: na
temperaturama blizu ili iznad točke vrelišta vode, u visoko
kiseloj sredini i drugim okruženjima koja bi bila pogubna za
ostale oblike života. (Dakako, kad bi ekstremofili imali vlastite
biologe, oni bi sebe klasificirali kao normalne, dok bi or-
ganizme kojima pogoduje sobna temperatura opisali kao
ekstre- mofile.) Prema modernim istraživanjima stabla života,
život je počeo s ekstremofilima, da bi se tek kasnije razvili
oblici života koji uspijevaju u uvjetima kakve mi nazivamo
normalnima.
Uzevši ovo u obzir, Darwinova “topla bara zaostala nakon
plime”, kao i uvjeti koje su u svom eksperimentu oponašali
Miller i Urey, isparuju u magli pogrešnih hipoteza. Uopće ne
može biti riječ o razmjerno blagim ciklusima sušnih i vlažnih
uvjeta. Umjesto toga, oni koji tragaju za mjestima na kojima se
život mogao začeti trebaju obratiti pozornost na vrlo toplu
vodu, vjerojatno zasićenu kiselinama, koja izvire iz
unutrašnjosti Zemlje.
Posljednjih nekoliko desetljeća oceanografi su otkrili upravo
takva mjesta, kao i neobične oblike života koji tu žive. Godine
1977. dvojica oceanografa u podmornici otkrila su prve pod-
morske izvore na dubini od oko dva i pol kilometra ispod mir-
ne površine Tihog oceana pokraj Galapagosa. Kod ovih izvora,
Zemljina kora lokalno se ponaša kao ekspres-lonac u kojem se
voda zagrijava iznad točke vrelišta, ali se samo ključanje ne do-
pušta. Kada ipak dođe do djelomičnog podizanja poklopca, su-
perzagrijana voda pod tlakom pokulja iz Zemljine kore u hlad-
ne oceanske vode.
Superzagrijana morska voda koja ovdje navire sadrži rasto-
pljene minerale koji se brzo kondenziraju i pretvaraju u kruti-
ne, stvarajući oko izvora divovske, porozne, kamene dimnjake,
najtoplije u središnjem dijelu, a najhladnije na rubovima gdje se
dodiruju s morskom vodom. U ovom temperaturnom okruže-
nju obitavaju brojni oblici života koji nikada ne vide Sunce niti
mare za njegovu toplinu, premda im je potreban kisik
rastopljen u morskoj vodi, koji pak kisik potječe od života na
Sunčev pogon blizu površine oceana. Ova otporna stvorenja
žive od geo- termalne energije koja potječe od topline zaostale
iz doba stvaranja Zemlje plus one koju neprekidno proizvode
radioaktivna raspadanja nestabilnih izotopa kao što su
aluminij-26, koji traje milijunima, i kalij-40, koji traje
milijardama godina.
Blizu ovih izvora, znatno dublje nego što Sunčeva svjetlost
može prodrijeti, oceanografi su pronašli valjkaste crve čija
dužina odgovara visini čovjeka; oni obitavaju među velikim
kolonijama bakterija i drugih sitnih stvorenja. Umjesto da crpe
energiju iz Sunčeve svjetlosti, kao što to čine fotosintezne
biljke, život blizu dubokih morskih izvora oslanja se na
“kemosintezu”, stvaranje energije putem kemijskih reakcija,
koja pak ovisi o geotermalnom zagrijavanju.
Kako izgleda ova kemosinteza? Topla voda koja izbija iz
podmorskih izvora sadrži spojeve vodika i sumpora te vodika i
željeza. Bakterije u blizini izvora spajaju ove molekule s
vodikovim i kisikovim atomima iz molekula vode, kao i s
ugljikovim i kisikovim atomima iz molekula ugljičnog dioksida
rastopljenog u vodi. Ove reakcije grade veće molekule -
ugljikohidrate - od atoma ugljika, kisika i vodika. Bakterije u
okolini podmorskih izvora, dakle, oponašaju svoje rođake
odozgo koje također stvaraju ugljikohidrate od ugljika, kisika i
vodika. Površinska skupina mikroorganizama crpi energiju za
izgradnju ugljikohidrata iz Sunčeve svjetlosti, dok je druga
dobiva iz kemijskih reakcija na oceanskom dnu. U blizini
podmorskih izvora, drugi se organizmi hrane bakterijama koje
stvaraju te ugljikohidrate, koristeći njihovu energiju na isti
način na koji to čine životinje kad jedu biljke ili životinje koje
jedu druge životinje koje se hrane biljkama.
Kemijske reakcije koje se zbivaju blizu podmorskih izvora
nisu, međutim, ograničene samo na proizvodnju molekula
ugljikohidrata. Atomi željeza i sumpora, koji ne ulaze u sastav
molekula ugljikohidrata, povezuju se i stvaraju svoje spojeve, a
ponajprije željezni sulfid, pirit, poznat i kao “zlato budala”.
Stari Grci nazivali su ga “vatreni kamen” zato što je, kada bi
bio udaren drugim kamenom, iskrio. Pirit, najzastupljeniji od
svih minerala koji sadrže sumpor na Zemlji, možda je odigrao
ključnu ulogu u procesu nastanka života time što je poticao
stvaranje ugljikohidrata. Ovu zamisao prvi je izložio njemački
stručnjak za patente i biolog amater Giinter Wachtershauser,
čije glavno zanimanje nije bilo prepreka da se bavi
proučavanjem biologije, baš kao što ni bavljenje istim poslom s
patentima nije omelo Einsteina da se istakne u fizici. (Einstein
je, doduše, diplomirao fiziku, dok je Wachtershauser bio
uglavnom samouk u biologiji i kemiji.)
Godine 1994. Wachtershauser je izložio pretpostavku da su
površine od kristala pirita, prirodno nastale povezivanjem že-
ljeza i sumpora koji su navirali iz podmorskih izvora u ranoj
povijesti Zemlje, predstavljale mjesta na kojima su se molekule
bogate ugljikom mogle okupljati, stječući nove atome ugljika iz
materijala koji je kuljao iz obližnjih izvora. Kao i oni koji su po-
stavili hipotezu da se život začeo u barama zaostalim za
plimom, Wachtershauser nije ponudio objašnjenje kako je
došlo do prijelaza od građevnih opeka do živih stvorenja. No,
držeći se zamisli
o nastanku života u sredinama s visokom temperaturom, on se
opredijelio za dobar put, u što čvrsto vjeruje. Pozivajući se na
visoko uređen raspored kristala pirita, na čijoj su se površini
vjerojatno stvorile prve složene molekule života,
Wachtershauser se suprotstavio kritičarima na znanstvenim
konferencijama sljedećom izjavom: “Neki kažu da se
nastankom života dobiva red iz kaosa - ali ja na to uzvraćam
red iz reda iz reda?’ Ova tvrdnja stekla je određen odjek,
premda će tek vrijeme pokazati koliko je točna.
Koji je, dakle, osnovni model o nastanku života vjerojatnije
točan - bare na obali oceana ili supertopli izvori na oceanskom
dnu? U ovom trenutku izgleda za oba su približno podjednake.
Stručnjaci za nastanak života osporili su pretpostavku da su
najstariji organizmi živjeli na visokim temperaturama zato što
se još vode rasprave o valjanosti metoda kojima se određuje
mjesto organizama na granama stabla života. Osim toga,
računalni programi koji ispituju koliko je različitih tipova
spojeva postojalo u prastarim molekulama RNK, bliskim
srodnicima DNK koji su joj, kako izgleda, prethodili u povijesti
života, ukazuju na to da su se spojevi kojima pogoduje visoka
temperatura pojavila tek nakon što je život već neko razdoblje
postojao na razmjerno niskim temperaturama.
I tako, rezultat najdetaljnijih istraživanja, kako se već to često
događa u znanosti, pokazuje se neodređen za one koji vole
sigurne rezultate. Iako možemo reći kada otprilike se život po-
javio na Zemlji, nije nam poznato ni gdje se ni kako taj čudesan
događaj zbio. Paleobiolozi su nedavno nazvali zagonetnog
pretka sveukupnog zemaljskog života LUCA (“Last Universal
Common Ancestor” - “posljednji univerzalni zajednički pre-
dak”). (Obratite pozornost na to koliko su čvrsto ovi
znanstveni umovi ostali vezani za naš planet: trebalo je, naime,
nazvati ovog praroditelja LECA: “Last Earthly Common
Ancestor” - “posljednji zemaljski zajednički predak”.) Za sada,
davanje imena ovom pretku - skupini primitivnih organizama
koji su svi imali zajedničke gene - samo naglašava koliki još put
moramo prevaliti da bismo konačno podigli veo s tajne
nastanka života.

Na rješenje ovog problema ne potiče nas samo prirodna rado-

znalost da saznamo vlastiti nastanak. Različiti nastanci života
podrazumijevaju različite mogućnosti njegove pojave, razvoja i
opstanka, kako ovdje tako i drugdje u svemiru. Primjera radi,
dno zemaljskih oceana vjerojatno je najpostojaniji ekosustav na
planetu. Ako bi neki divovski asteroid udario u Zemlju i
potpuno uništio život na površini, oceanski ekstremofili gotovo
sigurno bi neugroženo nastavili svoje bezbrižno postojanje.
Možda bi se čak razvili i opet naselili površinu Zemlje poslije
svake ovakve kataklizme. Čak i kada bi Sunce tajanstveno
nestalo iz središta našega sustava, a Zemlja samostalno plovila
svemirom, ovaj događaj teško bi uopće zavrijedio pažnju
medija ekstremofila, jer bi se život blizu podmorskih izvora
nastavio bez ikakvog poremećaja. No, za 5 milijarda godina
naša zvijezda postat će crveni div, proširivši se do ruba
unutrašnjeg Sunčevog sustava. Prvo će zemaljski oceani
proključati, pa će čak i sama Zemlja djelomično ispariti. A to će
biti loša vijest za sve oblike života na našem planetu.
Široka rasprostranjenost ekstremofila na Zemlji otvara jedno
duboko pitanje: može li život postojati u njedrima mnogih pla-
neta i planetezimala skitnica izbačenih iz Sunčevoga sustava ti-
jekom njegovog stvaranja? Njihovi “geo”termalni rezervoari
mogli bi trajati milijardama godina. Što je s bezbroj planeta koji
su silom poslani u progonstvo iz drugih zvjezdanih sustava
diljem svemira? Je li moguće da međuzvjezdani prostor vrvi od
života
- koji je nastao i razvio se duboko u unutrašnjosti planeta bez
matičnih zvijezda? Prije no što su astrofizičari shvatili značaj
ekstremofila, zamišljali su “zonu pogodnu za život” koja
okružuje svaku zvijezdu i u kojoj voda ili neki drugi medij
može ostati u tekućem stanju, što bi omogućilo molekulama da
se gibaju, stupaju u međudjelovanje i stvaraju još složenije
molekule. Danas moramo preoblikovati ovu zamisao. Zona
pogodna za život nipošto više nije ograničena samo na malo
područje oko zvijezda koje dobiva odgovarajuću količinu
svjetlosti, već može biti bilo gdje, pri čemu je održava ne samo
toplina koja joj sti^e sa zvijezde nego i lokalni izvori koji se
uglavnom napajaju energijom radioaktivnog stijenja. Kuća tri
medvjedića iz poznate bajke možda nije bila baš izuzetna.
Svačiji dom, čak i onaj u kojem žive tri praščića, mogao bi
uvijek imati zagrijanu hranu.
Bila bi to doista vidovnjačka bajka koja pruža nadu. Život ne
samo da nije rijedak i vrijedan već bi mogao biti podjednako
čest kao i planeti. Sve što nam preostaje je da ga pronađemo.

P OTR AG A Z A ŽI VOTOM U
S UNČEVOM SUSTAVU

Mogućnost postojanja života izvan Zemlje stvorila je nova

zvanja kojima bi se moglo baviti puno ljudi, a područje
njihovog djelovanja nalazi se pred procvatom. “Astrobiolozi”
ili “bioastronomi” posvećeni su proučavanju izvanzemaljskog
života u bilo kojem obliku. Za sada, astrobiolozi mogu načelno
razmišljati o izvanzemaljskom životu ili oponašati
izvanzemaljske uvjete kojima izlažu ili zemaljske oblike života,
provjeravajući njihovu sposobnost opstanka u teškim i
nepoznatim uvjetima, ili mješavine neživih molekula, poduzi-
majući pokuse poput pokusa Miller i Ureya, odnosno idući tra-
gom Wachterhausera. Povezivanjem načelnih razmišljanja i ek-
sperimenata došli su do nekoliko opće prihvaćenih zaključaka
koji imaju - u mjeri u kojoj se odnose na stvaran svemir - vrlo
značajne posljedice. Astrobiolozi smatraju da je za postojanje
života u svemiru nužno sljedeće:
1. Izvor energije;
2. Vrsta atoma koja omogućava nastanak složenih sklopova;
3. Tekuće otapalo u kojem bi se molekule mogle kretati i
stupati u međudjelovanja;
4. Dovoljno vremena da život zaiskri i da se razvije.
Na ovom kratkom popisu, prva i četvrta točka nisu ozbiljna
prepreka. Svaka zvijezda u svemiru izvor je energije, a sve one,
osim najmasivnijih 1 posto, traju stotinama milijuna ili
milijarda godina. Naše Sunce, na primjer, postojano je
oplakivalo Zemlju toplinom i svjetlošću tijekom posljednjih 5
milijarda godina, a to će nastaviti činiti još koju milijardu. Osim
toga, uvjerili smo se da život može postojati potpuno bez
Sunčeve svjetlosti tako što će potrebnu energiju dobivati
geotermalnim grijanjem i kemijskim reakcijama. Geotermalna
energija djelomično potječe od radioaktivnosti izotopa
elemenata kao što su kalij 40, torij i ura- nij, čije se vrijeme
poluraspada mjeri milijardama godina - što je usporedivo sa
životnim vijekom zvijezda sličnih Suncu.

Zemaljski život zadovoljava drugu točku - temelji se na ele-

mentu ugljiku koji omogućava izgradnju složenih sklopova.
Ugljikovi atomi mogu se povezati s jednim, dva, tri ili četiri
druga atoma, što ih čini ključnim elementom sveukupnog živo-
ta za koji znamo. Nasuprot tome, atomi vodika mogu se pove-
zati samo s još jednim atomom, a atomi kisika s jednim ili dva.
Kako se atomi ugljika mogu povezati čak s četiri druga atoma,
uključivo i drugi atom ugljika, oni su “kralježnica”, svih, osim
najjednostavnijih, molekula u živim organizmima, poput bje-
lančevina ili šećera.
Sposobnost ugljika da gradi složene molekule učinila ga je
jednim od četiri najzastupljenija elementa, uz vodik, kisik i du-
šik, u svim zemaljskim oblicima života. Vidjeli smo da iako se
među četiri najzastupljenija elementa u Zemljinoj kori nalazi
samo jedan od ova četiri, među šest najzastupljenijih elemenata
u svemiru prisutna su sva četiri ključna elementa zemaljskoga
života, uz inertne plinove helij i neon. Ova činjenica mogla bi
ići u prilog hipotezi da je život na Zemlji počeo u zvijezdama ili
u tijelima koja su im po sastavu slična. U svakom slučaju, či-
njenica da ugljik sačinjava razmjerno malen postotak Zemljine
površine, a veliki postotak sastava svih živih bića, potvrđuje da
ovaj element igra ključnu ulogu u građi života.
Je li ugljik bitan za život i diljem svemira? Kakvo je stanje sa
silicijem, koji se često javlja u znanstvenofantastičnim djelima
kao temeljni atom egzotičnih oblika života? Poput atoma uglji-
ka, i atomi silicija također mogu vezati čak četiri druga atoma,
ali narav ovih veza je takva da silicij znatno zaostaje za
ugljikom u ulozi ključnog atoma složenih molekula. Ugljikove
veze s drugim atomima su naime prilično slabo, tako da se
njegovi spojevi s kisikom, vodikom i samim sobom razmjerno
lako raskidaju. Ovo omogućava molekulama na bazi ugljika
graditi stalno nove spojeve prilikom sudaranja i stupanja u
međudjelovanje, što je od bitne važnosti za metaboličku
aktivnost svakog oblika života. Za razliku od toga, silicij se
čvrsto veže za mnoge druge vrste atoma, a osobito za kisik.
Zemljina kora se velikim dijelom sastoji od silikatnih stijena, a
to su u kemijskom smislu spojevi silicijevih i kisikovih atoma,
tako čvrsto povezanih da mogu potrajati milijunima godina te
zato ne mogu sudjelovati u izgradnji novih vrsta molekula.
Razlika u načinu na koji se atomi silicija i ugljika vežu s dru-
gim atomima ukazuje na to da se može očekivati s velikom vje-
rojatnošću da će molekule izvanzemaljskog života imati ugljič-
nu, a ne silicijsku podlogu. Osim ugljika i silicija, samo neki eg-
zotični elementi, čija je zastupljenost u svemiru daleko niža od
zastupljenosti ova dva elementa, mogu se povezati s četiri
druga atoma. Vrlo su mali izgledi da negdje drugdje u svemiru
život kao temelj koristi atome, recimo, germanija na isti način
na koji zemaljski život koristi ugljik.

Treća točka onog popisa astrobiologa o nužnim uvjetima za

život navodi da postoji otapalo u kojem se molekule mogu kre-
tati i stupati u međudjelovanje. Pojam “otapala” ističe da je to
tekućina takve naravi da omogućava gibanje molekula i stupa-
nje u međudjelovanje u onome što kemičari nazivaju
“otopina”. Tekućine dopuštaju razmjerno visoke koncentracije
molekula, ne ograničavajući pritom previše njihovo kretanje.
Za razliku od toga, čvrsta tijela fiksiraju atome i molekule. Oni
se, doduše, i tu se mogu sudarati i stupati u međudjelovanje,
ali to čine znatno sporije nego u tekućinama. U plinovima će se
tekućine kretati još slobodnije nego u tekućinama, kao i
nesmetano sudarati, ali tu se sudari i međudjelovanja zbivaju
znatno rjeđe nego u tekućinama zato što je tekućina gušća od
plina najmanje tisuću puta. “Da nam je samo dovoljno svijeta i
vremena”, kao što je to napisao Andrew Marvell, mogli bismo
otkriti život koji se rađa u plinovima umjesto u tekućinama. U
stvarnom svemiru, starom samo 14 milijarda godina,
astrobiolozi ne očekuju da će pronaći život koji je potekao iz
plinovite smjese. Umjesto toga, očekuju da će se sveukupni
izvanzemaljski život, jednako kao i sav život na našem planetu,
sastojati od vreća tekućine u kojima se odigravaju složeni
kemijski procesi tijekom sudaranja molekula i stvaraju novih
spojeva.
Mora li ta tekućina biti voda? Mi živimo na vodenom
planetu čiji oceani prekrivaju gotovo tri četvrtine površine. To
nas čini jedinstvenim u našem Sunčevom sustavu, a možda je
naš planet po tome vrlo neobičan u cijeloj Galaktici. Voda, koja
se sastoji od dva među šest najobilnije zastupljenih elemenata u
svemiru, nalazi se barem u skromnim količinama u kometima,
u mete- oritima, kao i na većini Sunčevih planeta i njihovih
mjeseca. S druge strane, tekuća voda u Sunčevom sustavu
postoji sigurno jedino na Zemlji, a ocean ispod ledene površine
najvećeg Jupiterovog mjeseca Europe još uvijek nije sigurno
utvrđena činjenica. Mogu li od neki drugih spojeva biti tekuća
mora ili jezera u kojima bi molekule imale dobru radnu
sredinu za izgradnju života? Tri najzastupljenija spoja koja
mogu ostati u tekućem stanju u značajnijem temperaturnom
rasponu su amonijak, etan
i metil-alkohol. Molekule amonijaka sastoje se od tri atoma vo-
dika i jednog dušika, etan od dva atoma vodika i dva ugljika, a
metil-alkohol od četiri atoma vodika, jednog ugljika i jednog
kisika. Kada razmatramo mogućnosti postojanja
izvanzemaljskog života, možemo zamisliti stvorenja koja
koriste amonijak, etan ili metil-alkohol na isti način na koji
zemaljski život koristi vodu
- kao sredinu u kojoj se život vjerojatno začeo i u kojoj se mole-
kule mogu, susrećući se i razdvajajući se, razvijati u sve
složenije oblike. Četiri Sunčeva divovska planeta raspolažu
ogromnim količinama amonijaka, uz manje količine metil-
alkohola i etana, dok Saturnov veliki mjesec Titan vjerojatno
ima jezera tekućeg etana na svojoj hladnoj površini.
Izbor neke vrste molekula kao osnovne tekućine za život au-
tomatski traži preduvjet da ta tvar mora ostati u tekućem
stanju. Ne bismo očekivali da život nastane u antarktičkoj
ledenoj kapi ili u oblacima bogatim vodenom parom, budući
da je potrebno tekuće stanje životne sredine za obilna i česta
međumolekularna djelovanja. Pod atmosferskim tlakovima
poput onoga na površini Zemlje voda ostaje u tekućem stanju
između 0 i 100 stupnjeva Celzija. Sva tri spomenuta
alternativna otapala nalaze se u tekućem stanju na znatno
nižim temperaturama od vode. Amonijak se, na primjer, ledi
na -78 stupnjeva Celzija, a isparava na -33 stupnja. Ova
okolnost onemogućava amonijaku da bude tekuće otapalo za
zemaljski život, ali na svijetu s temperaturom od naše nižom za
75 stupnjeva, gdje voda nikada ne bi mogla poslužiti kao
otapalo za život, amonijak bi to mogao biti.

Najznačajnija osobina vode nije njezino hvale vrijedno svojstvo

da je “univerzalno otapalo”, o čemu smo učili na satovima
kemije, a niti širok temperaturni raspon u kojem ostaje u
tekućem stanju. Najvažnija odlika vode je to što se ona, za
razliku od mnogih stvari
- računajući i samu vodu - koje se pri hlađenju smanjuju i
postaju gušće, širi kada joj temperatura padne ispod 4 stupnja
Celzija i postaje sve manje gusta kako joj se temperatura spušta
prema nuli. A onda, kada se zamrzne na 0 stupnjeva Celzija,
pretvara se u tvar koja je rjeđa od tekuće vode. Led pluta po
površini, što je odlična vijest za ribe. Tijekom zime, kada se
temperatura zraka spusti ispod točke ledišta, voda na +4
stupnja ide prema dnu i ostaje tamo zato što je gušća od
hladnije vode iznad, dok se sloj leda stvara samo na površini,
izolirajući topliju vodu pod sobom.
Da nije ovog smanjenja gustoće vode ispod 4 stupnja, bare i
jezera zamrzavali bi se odozdo nagore, a ne obrnuto. U tom
slučaju, kad god bi temperatura zraka pala ispod točke ledišta,
gornji sloj jezera ohladio bi se i potonuo na dno, dok bi se
toplija voda podigla odozdo. Ovo bi ubrzo dovelo do spuštanje
temperature vode na nula stupnjeva kada bi se površinski sloj
počeo smrzavati. Tada bi gušći, čvrsti led potonuo na dno. Ako
se cijeli korpus vode i ne bi smrzao sav odjednom odozgo
nagore, gomilanje leda na dnu konačno bi nakon nekog
vremena dovelo do potpuno smrzavanja. Na takvom svijetu,
pecanje na ledu davalo bi još mršavije rezultate nego na Zemlji,
jednostavno zato što bi sve ribe bile zaleđene. Ribiči na ledu
našli bi se ili na sloju leda koji je potonuo ispod preostale
tekuće vode ili na gornjem dijelu potpuno zaleđenog korpusa
vode. Više nam ne bili potrebni ledolomci da prelazimo preko
smrznutog Arktika: ili bi cijeli Arktički ocean već bio potpuno
zaleđen, ili bi smrznuti dijelovi potonuli na dno, te bismo tako
mogli slobodno ploviti bez ledenih prepreka. Mogli bismo
također klizati po smrznutim jezerima bez straha da ćemo
propasti u vodu kroz puknuti led. U ovom alternativnom
svijetu, ledene kocke i ledeni bregovi bi potonuli, te bi tako
1912. godine Titanic sigurno stigao u njujoršku luku,
nepotopiv, kako je to reklamirano.
S druge strane, možda ovdje dolaze do izražaja predrasude
stanovnika srednjih zemljopisnih širina. Većini zemaljskih oce-
ana ne prijeti opasnost da se zalede, bilo odozdo, bilo odozgo.
Ako bi led potonuo, Arktički ocean bi se zamrznuo, a isto bi se
dogodilo s Velikim jezerima i Baltičkim jezerom. Brazil i Indija
tada bi postali svjetske sile, preuzevši primat od Europe i SAD,
ali život na Zemlji opstao bi i napredovao.
Prihvatimo za sada hipotezu da voda ima značajne prednosti
u odnosu na svoje glavne alternativce, amonijak i metil-
alkohol, te da će se zato većina oblika izvanzemaljskog života,
ako ne i svi, oslanjati na isto otapalo kao i zemaljski život.
Držeći se ove pretpostavke, kao i činjenice da su sirovine za
život, ugljikovi atomi, vrlo zastupljene, odnosno da životu na
raspolaganju stoje duga razdoblja za nastanak i razvoj,
otisnimo se na putovanje do naših susjeda. Jedino ćemo ovoga
puta staro pitanje “Gdje je život?” zamijeniti novim: “Gdje je
voda?”
Ako biste prosuđivali na temelju izgleda nekih suhih i nepo-
godnih mjesta u Sunčevom sustavu, mogli biste zaključiti da je
voda, koje na Zemlji ima u izobilju, rijetkost drugdje u
Galaktici. Ali od svih molekula koji se mogu napraviti od tri
atoma voda je daleko najzastupljenija uglavnom zato što njeni
sastojci, vodik i kisik, zauzimaju prvo i treče mjesto na popisu
elemenata u svemiru. Ova činjenica navodi nas da umjesto pi-
tanja zašto neka tijela imaju vodu postavimo sljedeće pitanje:
kako to da na svim nebeskim tijelima nema velike količine ove
jednostavne molekule.
Kako je Zemlja stekla oceane vode? Mnogobrojni krateri na
Mjesecu su svjedočanstvo da je ovo nebesko tijelo bilo bombar-
dirano iz svemira tijekom cijele svoje povijesti. Razumno se
zato može pretpostaviti da je i Zemlja bila izložena mnogim
udarima. Štoviše, veće dimenzije i jača gravitacija našeg
planeta podrazumijevaju da su ga pogađala veća tijela znatno
češće negoli našeg prirodnog satelita. Tako je bilo od njegovog
postanka, pa sve do danas. Uostalom, Zemlja se nije izlegla iz
međuzvjezdane praznine kao već oblikovana kugla već je
nastajala u oblaku kon- denzirajućega plina iz kojeg su također
izgrađeni Sunce i ostali planeti. U ovom procesu Zemlja je
rasla, uključujući u sebe veliki broj sitnih, čvrstih čestica, a
zatim i asteroide bogate mineralima i komete bogate vodom.
Koliko su se često događali sudari? Broj kometa koji su u rano
doba udarali u Zemlju mogao je biti dovoljno veliki da na ovaj
način dobijemo vodu koja ispunjava sve današnje oceane. Ovu
hipotezu i dalje prate nedoumice (i proturječnosti). Voda koju
smo otkrili u Halleyevom kometu sadrži znatno veće količine
deuterija nego voda na Zemlji; de- uterij je izotop vodika koji
ima jedan neutron u jezgri. Ako su nam oceani stigli putem
kometa, onda su se oni koji su udarali u Zemlju ubrzo nakon
nastanka Sunčevoga sustava morali, po kemijskom sastavu,
znatno razlikovati od današnjih kometa ili barem od one vrste
kometa kojoj pripada Halleyev.
U svakom slučaju, kada onome što smo dobili putem kometa
dodamo i vodenu paru koja je izbačena u atmosferu pri vul-
kanskim erupcijama, dobivamo upravo onu količinu
površinske vode kojom raspolažemo danas.

Ako želite posjetiti mjesto bez vode i zraka, ne morate ići dalje
od našeg Mjeseca. Gotovo potpuno nulti atmosferski tlak na
našem prirodnom satelitu, udruženo s okolnošću da dani tamo
traju po četrnaest zemaljskih dana, kada se temperatura penje
iznad 100 stupnjeva Celzija, dovelo bi do brzog isparavanja ko-
jih god količina vode. Tijekom, također dvotjedne, lunarne noći
temperatura se može spustiti na 120 i manje stupnjeva Celzija
ispod nule, što je dovoljno da se sve zamrzne. Astronauti misije
Apollo koji su posjetili Mjesec ponijeli su zato sa sobom vodu i
zrak (kao i klimatizaciju) koji su im bili potrebni za dvosmjerno
putovanje.
Bilo bi neobično, međutim, da je Zemlja dobila velike količi-
ne vode, dok je na Mjesecu uopće nema. Jedna mogućnost, koja
je svakako barem djelomično točna, je da je voda zbog slabije
gravitacije Mjeseca isparila s njegove površine znatno brže
nego sa Zemlje. Prema drugoj mogućnosti, astronauti koji su
posjetili Mjesec nisu, zapravo, morali nositi vodu sa sobom.
Naime, lunarni umjetni satelit Clementine, na kojem se nalazio
uređaj za otkrivanje neutrona koji se oslobađaju pri sudaru
brzih me- đuzvjezdanih čestica s atomima vodika, pružio je
potporu staroj pretpostavci da se ispod kratera blizu
Mjesečevog sjevernog i južnog pola nalaze ležišta duboko
zamrznutog leda. Ako Mjesec pogađa prosječan broj udara
međuplanetnih gromada godišnje, onda bi se među ovima
trebali povremeno naći i krupniji kometi bogati vodom, poput
onih koji su pali na Zemlju. Koliko bi, zapravo, veliki mogli biti
ovi kometi? U Sunčevom sustavu nalazi se mnoštvo kometa
koji bi se mogli rastopiti u jezero ogromno poput jezera Erie.
Iako se ne može očekivati da novonastalo jezero opstane tije-
kom više lunarnih dana na temperaturi od preko 100 stupnjeva
Celzija, svaki komet koji je udario u dno nekog dubokog
kratera blizu Mjesečevih polova (ili sama napravio krater)
ostao bio zaodjenut tamom zato što su to jedina mjesta na
našem prirodnom satelitu gdje “Sunce ne sjaji”. (Ako ste mislili
da je jedna strana Mjeseca uvijek tamna, onda su vas na tu
pogrešku naveli mnogi izvori, među njima možda i album
Pinka Floyda iz 1973. pod naslovom Tamna strana Mjeseca.)
Kako to znaju stanovnici Arktika i Antarktika koji oskudijevaju
u svjetlosti, Sunce se na tim područjima nikada ne diže visoko,
bez obzira na doba dana ili na godišnje doba. A sad zamislite
da živite na dnu kratera čiji se rubovi uzdižu do visine koju
Sunce nikada ne može dosegnuti. Bez zraka koji bi raspršio
Sunčevu svjetlost po sjenovitim dijelovima, živjeli biste u
vječnoj tami.
Ali čak i u hladnoj tami led polako isparava. Obratite pozor-
nost na ledene kocke u zamrzivaču kako se vratite kući poslije
dugog izbivanja: veličina će im biti uočljivo manja nego prije
vašeg polaska. Ako je, međutim, led pomiješan s čvrstim česti-
cama (kao što je to u kometima), onda može opstati tisućama
i milijunima godina na dnu Mjesečevih dubokih polarnih kra-
tera. Baza koju bismo mogli podići na Mjesecu imala bi velike
koristi kada se našla u blizini ovakvog jezera. Osim vode za
piće koju bismo pribavljali otapanjem i filtriranjem leda, puno
bismo dobili i elektrolizom vode, razlaganjem vode na vodik i
kisik. Mogli bismo upotrijebiti vodik, uz nešto kisika, kao
aktivne sastojke raketnoga goriva, dok bismo ostatak kisika
upotrijebili za disanje. A u slobodnom vremenu mogli bismo se
prepustiti čarima klizanja.

lako je Venera po veličini i masi gotovo ista Zemlji, naš planet-

sestra razlikuje se po nekoliko značajki od svih drugih planeta
u Sunčevom sustavu. Venera ima vrlo debelu, gustu atmosferu
od ugljičnog dioksida pa na njenoj površini vlada stotinu puta
jači tlak negoli na površini Zemlje. Osim stvorenja koja žive na
velikim oceanskim dubinama, gdje vladaju slični tlakovi, sva
ostala živa bića sa Zemlje bila bi u trenu smrvljena na Veneri.
Ali najneobičnije svojstvo ovog planeta su razmjerno mladi
krateri raspršeni po njegovoj površini. Iza ovog bezazlenog
opisa krije se neka katastrofa planetnih razmjera koja je
nedavno stvorila mnoštvo novih kratera, uklonivši sve tragove
prošlih udara i tako nam uskratila priliku da odredimo starost
površine planeta na temelju najstarijih kratera. To je mogla
učiniti i erozija izazvana nekom meteorološkom pojavom
ogromnih razmjera, kao što je globalni potop. Ali uzročnik je
mogla biti i neka podjednako velika geološka (točnije
“venusološka”) aktivnost, kao što je kuljanje lave, koja je mogla
pretvoriti površinu Venere u američki automobilski san -
potpuno asfaltirani planet. Ma što da je izazvalo ovo brisanje
starih kratera, vjerojatno se naglo završilo. No, i dalje ostaju
važna pitanja, osobito u svezi vode na Veneri. Ako se na ovom
planetu zaista odigrao planetni potop, gdje je onda nestala sva
ta voda? Je li potonula ispod površine? Je li isparila u
atmosferu? Ili je Venera možda bila poplavljena nekom
drugom tekućinom, a ne vodom? Čak i ako nije bilo potopa,
Venera je vjerojatno nekoć imala podjednako vode kao i
Zemlja. Što se dogodilo s njom?
Čini se da je odgovor na pitanje kako je Venera izgubila
vodu taj da je voda postala pretopla pa isparila, a krivac za to je
Venerina atmosfera. Naime, molekule ugljičnog dioksida pro-
puštaju vidljivu svjetlost, ali vrlo djelotvorno sprečavaju povra-
tak infracrvenog zračenja u svemir. Iako gusta atmosfera poput
zrcala odbija dio svjetlosti, jedan dio se ipak uspije probiti do
Venerine površine. Njome zagrijana površina planeta onda
zrači na infracrvenom (toplinskom) području spektra, ali ovo
zračenje ne može se probiti natrag u svemir. Blokiraju ga
molekule ugljičnog dioksida, te ono zagrijava donju atmosferu
i površinu pod njom. Znanstvenici nazivaju ovo blokiranje
infracrvenog zračenja “učinak staklenika” po izvjesnoj analogiji
s prozorskim staklom koje propušta vidljivu svjetlost, ali ne
propušta dio in- fracrvene. Poput Venere i njene atmosfere, i
Zemljina atmosfera također stvara učinak staklenika koji je od
velike važnosti za mnoge oblike života i kojim se temperatura
našeg planeta podiže za oko 13 stupnjeva Celzija iznad
vrijednosti koja bi bila na površini da nema ovakve atmosfere.
Glavnina učinka staklenika potječe od udruženog djelovanja
molekula vode i ugljičnog dioksida. Budući da Zemljina
atmosfera sadrži samo jedan desettisućiti dio ugljičnog
dioksida u odnosu na Venerinu, učinak staklenika kod nas
neznatan je u usporedbi s Venerom. No, mi povećavamo
postotak ugljičnog dioksida tako što trošimo fosilna goriva, te
se učinak staklenika postojano pojačava. Time nenamjerno
sudjelujemo u eksperimentu planetnih razmjera koji će nam
otkriti koje su posljedice dodatnog blokiranja odljeva topline u
svemir. Na Veneri, učinak atmosferskog staklenika, iza koga u
cijelosti stoje molekule ugljičnog dioksida, podiže temperaturu
stotinama stupnjeva, tako da ona na površini dostiže čak 500
°C, kao u pećnici, po čemu je ovaj planet najtopliji u Sunčevom
sustavu.
Kako se Venera našla u ovom turobnom stanju?
Znanstvenici koriste zgodan naziv “galopirajuće djelovanje
staklenika” da opišu što se događa kad infracrveno zračenje,
kojem Venerina atmosfera ne dopušta odlazak u svemir,
podiže temperaturu i dovodi do isparavanja tekuće vode.
Povećana količina vode u atmosferi još više zaustavlja odljev
infracrvenog zračenja, čime se dodatno pojačava djelovanje
staklenika; ovo sa svoje strane šalje još više vode u atmosferu,
čime djelovanje staklenika postaje još izraziti- je. Pri vrhu
Venerine atmosfere Sunčevo ultraljubičasto zračenje razbija
molekule vode na vodik i kisik. Zbog visoke temperature,
vodikovi atomi odlaze u svemir i više nikada neće stvoriti
vodu. Tijekom vremena, sva voda koju je Venera svojevremeno
imala na površini ili blizu nje nepovratno je isparila s planeta.
Slični procesi zbivaju se na Zemlji, ali u znatno manjem
opsegu, jer je naša atmosfera mnogo hladnija. Silni oceani
prekrivaju glavninu površine našeg planeta, premda oni čine,
zbog male dubine, samo oko jedan pettisućiti dio ukupne mase
Zemlje. No, čak i ovaj mali dio teži ogromnih 1,5 trilijuna tona,
od čega je 2 posto uvijek zamrznuto. Ako bi se na Zemlji ikada
dogodilo galopirajuće djelovanje staklenika poput onog koje je
pogodilo Veneru, naša atmosfera zarobila bi veće količine
Sunčeve energije, što bi izazvalo porast temperature zraka te
brzo isparavanja oceana koji bi proključali. Bio bi to loš razvoj
događaja. Osim očiglednog uništenja Zemljine flore i faune,
životu na našem planetu naročito bi teško palo to što bi
atmosfera ulaskom vodene pare u nju postala tri stotine puta
masivnija. Bili bismo skuhani i smlavljeni zrakom kojeg (sada)
dišemo.

Naša očaranost planetima (a i neznanje o njima) nije ogra-

ničena samo na Veneru. Sa svojim davno isušenim, krivudavim
riječnim koritima, plavnim ravnicama, deltama, mrežom prito-
ka, erodiranim kanjonima, Mars je jednom morao biti iskonski
raj tekuće vode. Ako se ijedno mjesto u Sunčevom sustavu,
osim Zemlje, ikada moglo pohvaliti velikim zalihama vode,
onda je to bio Mars. Međutim, zbog još nedovoljno poznatih
nam razloga to se promijenilo: površina današnjega Marsa
potpuno je suha. Detaljna ispitivanja Venere i Marsa, susjednih
planeta, nagoni nas da novim očima vidimo Zemlju i shvatimo
koliko je krhki naš svijet, sa svojom površinom koju velikim
dijelom prekriva tekuća voda.
Početkom dvadesetoga stoljeća, maštovita promatranja
Marsa koja je pokrenuo poznati američki astronom Percival
Lowell navela su ga na pretpostavku da je napredna
marsijanska civilizacija izgradile složenu mrežu kanala kako bi
prenijele vodu s polarnih ledenih kapa do naseljenijih srednjih
zemljopisnih širina. Da bi objasnio ono što je vidio, Lowell je
zamislio civilizaciju na umoru koja iscrpljuje svoje zalihe vode
(poput suvremenog američkog grada Phoenixa koji otkriva da
rijeka Colorado nije nepresušna). U svojoj detaljnoj, ali i
pogrešno postavljenoj hipotezi pod naslovom Mars kao kolijevka
života, objavljenoj 1909. Lowell je jadikovao zbog hidroloških
muka marsovske civilizacije, u čiji je slom bio uvjeren.
Mars je doista toliko suh da na njegovoj površini ne može
opstati nikakav život. Polako ali sigurno, vrijeme će dokrajčiti
sav život, ako to već nije učinilo. Kada zgasne i posljednji žar
života, planet će se nastaviti kretati svemirom kao mrtav svijet
čija je evolucija zauvijek završena.
Lowell je, međutim, u jednom bio u pravu. Ako je na Marsu
ikada postojala civilizacija (ili bilo koji oblik života) kojoj je bila
potrebna površinska voda, ona se svakako suočila s katastro-
fom zato što je nekoč u povijesti Marsa i zbog nepoznatih
razloga nestala cjelokupna voda s površine, te je tako život
pogodila sudbina - premda u prošlosti, a ne u sadašnjosti - koju
je Lowell opisao. Za planetne geologe i dalje je potpuna tajna
što se dogodilo s vodom koja je obilno tekla površinom Marsa
prije nekoliko milijarda godina. Mars sada ima izvjesne
količine vodenog leda u polarnim kapama koje se sastoje
poglavito od smrznutog ugljičnog dioksida (“suhi led”), kao i
sasvim malo vodene pare u atmosferi. Iako se u polarnim
kapama jedino nalaze značajnije količine vode za koje se danas
zna na Marsu, ukupna količina toga leda daleko je ispod one
potrebne da se objasne morfološki oblici na Marsovoj površini
koji ukazuju na obilje tekuće vode nekoć na tom planetu.
Ako glavnina nekadašnje vode Marsa nije isparila u svemir,
onda se ona vjerojatno skriva ispod površine gdje je zarobljena
u potpovršinskom permafrostu. Ima li dokaza za to?
Vjerojatnije je da će se kod velikih kratera na Marsovoj površini
zamijetiti osušeni tragovi prelijevanja blata. Ako je permafrost
na većoj dubini, do njega se moglo stići jedino pri velikim
sudarima. Energija koja se oslobađa pri ovakvim sudarima
otopila bi pot- površinski led koji bi pokuljao prema površini.
Krateri kod kojih su zamijećeni tragovi blata češći su na
hladnim, polarnim zemljopisnim širinama - upravo tamo gdje
bi se očekivalo da sloj permafrosta bude najbliži Marsovoj
površini. Prema optimističkim procjenama, ako bi se iz
permafrosta otopio potpovršinski led, dobilo bi se dovoljno
vode da pokrije cijeli planet oceanom dubine nekoliko desetaka
metara. Temeljna potraga za suvremenim (ili fosilnim) životom
na Marsu mora obuhvatiti ispitivanje na mnogim mjestima,
osobito ispod površine planeta. Što se tiče vjerojatnosti da se na
Marsu nađe život, veliko pitanje na koje treba dati odgovor
glasi: postoji li sada, bilo gdje na Marsu, tekuća voda?
Dio odgovora potječe iz našeg znanja fizike. Na površini
Marsa ne može biti tekuće vode zato što to ne dopušta tamošnji
atmosferski tlak koji ne dostiže ni 1 posto Zemljinog. Kao što to
znaju hrabri planinari, voda isparava na sve nižim
temperaturama kako se penjemo što više. Na vrhu
Chomolungme (poznatom i pod nepotrebnim engleskim
nazivom Mt. Everest, prim. prev:), tlak zraka je samo četvrtina
onoga s površine mora, pa voda vrije već na 50 stupnjeva
Celzija. Na visini od 36 kilometara, gdje je atmosferski tlak
samo 1 posto od onoga na razini mora, voda vrije na oko 5
stupnjeva Celzija. Popnite se još nekoliko kilometara i tekuća
voda će “vreti” na 0 stupnjeva - odnosno, isparit će čim se nađe
u otvorenom prostoru. Stručnjaci koriste izraz “sublimacija” za
prijelaz neke tvari iz čvrstog u plinovito stanje bez
međukoraka u obliku tekućeg stanja. Starijima među nama su-
blimacija je poznata iz mladosti, kada je prodavač sladoleda
podizao čarobni poklopac ispod kojega se ukazivala ne samo
slastica nego i komad “suhog” leda koji ju je održavao u
hladnom stanju. Suhi led bio je sladoledaru znatno korisniji od
običnog vodenog leda: on, naime, prelazi izravno iz krutog u
plinovito stanje, tako da za njim ne ostaje voda koju treba
brisati. Poznata je detektivska priča o čovjeku koji se objesio
tako što se popeo na kocku suhog leda i stavio omču oko vrata.
Led je ispario i omča se zategla, a inspektori nikako nisu mogli
odgonetnuti kako je to izveo (osim ako nisu pažljivo ispitali
atmosferu u prostoriji).
Ono što se događa s ugljičnim dioksidom (suhim ledom) na
površini Zemlje zbiva se s vodom na površini Marsa. Ondje
voda ne može postojati u tekućem stanju, čak i kada se tempe-
ratura za nekog toplog dana popne i iznad 0 stupnjeva Celzija.
Ovo kao da je gasilo svaku nadu da na Marsu može biti života
- ali onda smo shvatili da tekuća voda može postojati ispod
površine. Buduće ekspedicije na Mars, čiji će jedan od zadataka
svakako biti ispitivanje mogućnosti postojanja drevnog ili
suvremenog života na crvenom planetu, obratit će posebnu
pažnju na područja gdje je najpogodnije bušiti površinu da bi
iz ovih bušotina potekao eliksir života - voda.
Iako je voda eliksir, nju prirodoznanstveno nepismeni ljudi
mogu lako proglasiti za pogubnu tvar koju po svaku cijena
treba izbjegavati. Godine 1997. Nathan Zohner, četrnaestogo-
dišnji učenik škole u mjestu Eagle Rock, američka savezna dr-
žava Idaho, sastavio je sada več slavnu (među
popularizatorima znanosti) anketu na jednom znanstvenom
sajmu, s namjerom da ispita antitehnološka raspoloženja ljudi i
njihovu odbojnost prema kemiji. Zohner je pozivao ljude da
potpišu peticiju kojom se zahtijevala ili stroga kontrola ili
potpuna zabrana “dihidrogen monoksida”. Naveo je niz
opasnih svojstava ove tvari bez okusa i bez mirisa:
- Glavni je sastojak kiselih kiša
- Otapa gotovo sve što dolazi u dodir s njom
- Može biti pogubna ako slučajno uđe u dišne putove
- U plinovitom stanju može izazvati teške opekotine
- Pronađena je u tumorima kod pacijenata koji boluju od neiz-
lječivog oblika raka
Četrdeset troje od pedeset ljudi kojima se Zoner obratio potpi-
salo je ponuđenu peticiju, šestoro je bilo neodlučno, dok je
samo jedan bio veliki poklonik strašne molekule i odbio je
potpisati. Osamdeset šest posto ispitanika složilo se, dakle, sa
zabranom korištenja dihidrogen monoksida (H20).
Možda je to ono što se dogodilo s vodom na Marsu.

Venera, Zemlja i Mars poučno su svjedočanstvo o dobrim i lo-

šim stranama ovisnosti o vodi (ili možda drugom otapalu) kao
ključu života. Razmišljajući o tome gdje bi mogli potražiti teku-
ću vodu, astronomi su se prvobitno usredotočili na planete koji
kruže na takvoj udaljenosti oko matičnih zvijezda da voda na
njima može postojati u tekućem stanju - ni predaleko, dakle, ni
preblizu. Tako počinje bajka o Zlatokosoj.
Jednom davno - prije nešto više od četiri milijarde godina -
oblikovanje Sunčevoga sustava bilo je gotovo privedeno kraju.
Venera se našla dovoljno blizu Suncu da njegova energija pre-
tvori u paru sve eventualne zalihe vode na planetu. Mars je,
pak, bio toliko daleko da je voda na njemu postala zauvijek
zamrznuta. Samo je jedan planet, Zemlja, bio na “pravoj”
udaljenosti da voda bude u tekućem stanju, te je tako njezina
površina postala savršena za život. Ovo područje oko Sunca,
na kojem je voda ostajala u tekućem stanju, dobilo je naziv
nastanjiva zona.
I Zlatokosa je voljela “prave” stvari. Kaša u jednoj zdjeli u
brvnari Tri Medvjeda bila je pretopla, druga je bila prehladna,
dok je treća bila na “pravoj” temperaturi, te je ona nju pojela. U
spavaćoj sobi na katu jedan krevet bio je pretvrd, drugi
premekan, a tek treći “pravi”, te je tako Zlatokosa zaspala u
njemu. Kada su se Tri Medvjeda vratila kući, ustanovili su ne
samo da nema jedne kaše nego i da Zlatokosa spava u jednom
od kreveta. (Ne sjećamo se kako se bajka završava, ali i dalje
nam nije jasno zašto Tri Medvjeda - svežderi, na vrhu
hranidbenog lanca - nisu pojeli Zlatokosu.)
Razmjerna nastanjivost Venere, Zemlje i Marsa zagolicala bi
Zlatokosu, premda su stvarne povijesti ovih planeta ipak nešto
složenije od tri zdjele kaše. Prije četiri milijarde godina, zaostali
kometi bogati vodom i asteroidi bogati mineralima i dalje su
rešetali površine planeta, premda znatno rjeđe nego na samom
početku. Ovaj svemirski bilijar izazvao je to da se neki planeti
približe Suncu, dok su se drugi pomaknuli na dalje staze. A
među desetcima nastalih planeta bilo je i onih koji su se našli
na nestabilnim stazama, pa završili život sudarom sa Suncem
ili Jupiterom, dok su drugi potpuno izbačeni iz Sunčevoga
sustava. Na kraju, ono malo planeta što je ostalo imalo je
“prave” staze koje su im omogućile opstanak milijardama
godina.
Zemlja se ugnijezdila na stazi čija je prosječna udaljenost od
Sunca oko 150 milijuna kilometara. Na toj udaljenosti Zemlja
prima samo dvomilijarditi dio (0,5 x 10-9) ukupne energije koju
zrači naša zvijezda. Ako pretpostavite da Zemlja upija svu
energiju koju prima sa Sunca, onda bi prosječna temperatura
našeg planeta trebala biti oko 280 K (oko 7 stupnjeva Celzija),
što je negdje na sredini između prosječne zimske i prosječne
ljetne temperature. Pri normalnom atmosferskom tlaku voda se
mrzne na 273 K, a vrije na 373 K, što znači da smo na dobroj
udaljenosti od Sunca da gotovo sva voda planeta Zemlje sretno
bude u tekućem stanju.
Ali ne treba prenagljivati sa zaključcima. U znanosti se pone-
kad može doći do točnih odgovora iz pogrešnih razloga.
Zemlja, zapravo, upija samo oko dvije trećine energije koju
dobiva sa Sunca. Ostatak odbijaju natrag u svemir površina
Zemlje (osobito oceani) i oblaci. Ako uračunamo i ovo
odbijanje, prosječna temperatura na Zemlji pada na 255 K (- 18
°C) , što je znatno ispod ledišta vode. Vjerojatno postoji neki
čimbenik koji podiže prosječnu temperaturu do ugodne razine.
Ali, opet ne treba žuriti. Sve teorije o razvoju zvijezda govore
nam da je prije 4 milijarde godina, kada je život nastajao iz
Zemljine praiskonske juhe, Sunce bilo za trećinu slabijeg sjaja
nego što je danas, što bi prosječnu temperaturu našeg planeta
još više spustilo ispod točke ledišta. Možda je u dalekoj
prošlosti Zemlja jednostavno bila bliža Suncu. Međutim, kad je
završilo rano razdoblje teškog bombardiranja iz svemira, nije
postojao više nikakav mehanizam koji bi pomaknuo postojane
staze na- prijed-natrag kroz Sunčev sustav. Možda je djelovanje
staklenika u atmosferi rane Zemlje bilo jače u toj davnoj
prošlosti. Ne znamo to. Ono, međutim, što znamo je da su
nastanjive zone, kako su prvobitno zamišljane, bile od
sporednog značaja za to može li život postojati na nekom
planetu unutar njih. Ovo je posta
lo očito iz činjenice da povijest Zemlje ne možemo objasniti na
temelju nekog jednostavnog modela nastanjive zone, a još više
kad smo shvatili da voda ili druga otapala ne moraju ovisiti o
toplini matične zvijezde da bi bili u tekućem stanju.
U našem Sunčevom sustavu postoje dva dobra podsjetnika
da ta potraga za životom po modelu “nastanjive zone” ima oz-
biljna ograničenja. Jedan od njih nalazi se izvan područja u ko-
jem Sunce održava vodu u tekućem stanju, ali to ne smeta
ovom svijetu da ima vodeni globalni ocean. Drugi svijet, koji je
daleko prehladan da bi na njemu postojala tekuća voda, nudi
mogućnost drugog tekućeg otapala, otrovnog za nas, ali možda
povoljnog za drukčije oblike života. Uskoro ćemo moći ispitati
oba ova svijeta robotskim istraživačima. No, da vidimo što
trenutno znamo o Europi i Titanu.

Jupiterov satelit Europa, koji je gotovo iste veličine kao naš

Mjesec, prošaran je mrežom pukotina na površini koje se mi-
jenjaju u vremenskim razmacima što se mjere tjednima ili mje-
secima. Stručnjacima za geologiju i planetologiju ovakvo pona-
šanje govori da se površina Europe gotovo potpuno sastoji od
vodenog leda, sličnog divovskoj antarktičkoj ledenoj ploči koja
prekriva čitav svijet. A promjenjivi izgled pukotina i procijepa
na ovoj ledenoj površini upućuje nas na izuzetan zaključak:
izgleda da ovaj led pluta po globalnom oceanu. Samo uz
pretpostavku postojanja tekućine ispod ledene površine
znanstvenici na zadovoljavajući način mogu objasniti ono što
su vidjeli zahvaljujući svemirskim letjelicama Voyager i Galileo.
Kako promjene na površini uočavamo po cijeloj Europi,
možemo zaključiti da pod njom mora postojati tekući ocean
koji prekriva cijeli svijet.
Koja bi to tekućina mogla biti i kako to da ona ostaje u te-
kućem stanju? Planetolozi su na upečatljiv način došli do još
dva prilično sigurna zaključka: tekućina je voda, a ostaje u tom
stanju zbog plimnog djelovanja divovskog planeta Jupitera na
Europu. Budući da molekula vode ima više nego amonijaka,
etana ili metil-alkohola, voda je najvjerojatniji kandidat za
tekućinu ispod Europinog leda, a postojanje smrznute vode
također ukazuje na to da u neposrednoj blizini mora postojati
još vode. Ali kako voda može ostati u tekućem stanju u blizini
Jupitera, gdje je temperatura koju stvara Sunce samo -150
stupnjeva Celzija? Unutrašnjost Europe ostaje razmjerno topla
zahvaljujući plinovitim silama Jupitera i dva obližnja mjeseca,
Ia i Ganimeda, koje neprekidno “masiraju” stijene u Europi
kako ona mijenja položaj u odnosu na susjedna tijela. Svakog
trenutka, one strane Ia i Europe koje su bliže Jupiteru izložene
su snažnijoj gravitaciji velikog planeta nego li one udaljenije.
Ova razlika u snazi gravitacije blago izdužuje čvrste mjesece u
smjeru prema Jupiteru. Ali kako se udaljenost mjeseca od
Jupitera mijenja dok kruže svojim stazama, utjecaj plime
Jupitera - razlika u snazi gravitacijskoga djelovanja na bližu i
dalju stranu - također se mijenja, izazivajući mala pulsiranja
već izobličenoga tijela. Ova promjenjiva izobličavanja
zagrijavaju unutrašnjost mjeseca. Poput lopte za skvoš ili tenis
koje neprekidno bivaju udarane, u svakom sustavu koji biva
izložen stalnim strukturnim naprezanjima povećava se
unutrašnja toplina.
Na udaljenosti od Sunca koja bi mu inače jamčila vječnu oko-
vanost ledom, zahvaljujući razini ovih naprezanja Io je zavrije-
dio zvanje geološki najaktivnijega mjesta u cijelom Sunčevom
sustavu - s vulkanima koji bljuju lavu, rascjepima na površini i
tektonikom ploča. Današnji Io može se usporediti s ranom
Zemljom, kada je naš planet još bio vrlo vruć i na površini, kao
posljedica srastanja brojnih manjih planetizimala. U unutraš-
njosti Ioa temperatura je toliko visoka da vulkani neprekidno
izbacuju spojeve sumpora i natrija mnogo kilometara iznad
površine satelita. Temperatura na Iou previsoka je, zapravo, da
voda opstane u tekućem stanju, ali Europa, koja je manje
izložena djelovanju plime zato što je nešto udaljenija od
Jupitera, manje je zagrijana, premda ni to nije beznačajno. Osim
toga, Europin ledeni omotač djeluje kao poklopac ekspres-
lonca na vodu koja se nalazi ispod, onemogućavajući joj da
ispari, ali omogućavajući joj da se milijardama godina ne
smrzne. Koliko možemo procijeniti, Europa je nastala s
oceanom vode i ledom iznad njega i uspela je očuvati taj ocean
blizu točke ledišta, ali ipak iznad nje, tijekom četiri i pol
milijarde godina svoje svemirske povijesti.
Astrobiolozi su zato kao glavni predmet istraživanja izabrali
Europin ocean. Nitko ne zna koliko je ledeni pokrov debeo; de-
bljina bi mogla iznositi od nekoliko desetina metara, pa do cije-
log kilometra. S obzirom na plodnost života u Zemljinim oce-
anima, Europa je najvjerojatniji kandidat u Sunčevom sustavu
kada je riječ o izvanzemaljskom životu. Zamislite da odete
tamo na pecanje pod ledom. Inženjeri i znanstvenici iz
Laboratorija za mlazni pogon u Kaliforniji imaju u planu
svemirsku letjelicu koja bi se spustila na Europu, našla (ili
probušila) rubu u ledu i spustila kroz nju podvodnu kameru za
snimanje eventualnih primjeraka primitivnih živih bića koja
plivaju ili puze po dnu.
Pridjev “primitivni” odražava naša očekivanja zato što bi ta-
mošnji eventualni oblici života imali na raspolaganju samo
male količine energije. No, otkriće velikih masa živih organiza-
ma na dubini od dva kilometra i većoj ispod bazaltnih stijena u
državi Washington, koji poglavito žive od geotermalne topline,
daje nadu da bismo jednoga dana mogli pronaći u oceanima
Europe žive organizme vrlo različite od svih zemaljskih.
Ostaje, međutim, jedno važno pitanje: da li ove stvorove
nazvati -Europljanima?

Mars i Europa prva su dva kandidata za izvanzemaljski život u

Sunčevom sustavu. Treći kandidat dvostruko je udaljeniji od
Sunca nego Jupiter i njegovi mjeseci. Saturn ima jedan divovski
mjesec, Titan, koji je, uz Jupiterov Ganimed, najveći mjesec u
Sunčevom sustavu. Dvostruko veći od Mjeseca, Titan ima
gustu atmosferu, po čemu je jedinstven među mjesecima (a u
ovom pogledu u prednosti je i u odnosu na planet Merkur koji
nije mnogo veći od Titana, ali zbog velike blizine Suncu s njega
brzo isparavaju svi plinovi). Za razliku od atmosfera Marsa i
Venere, Titanova atmosfera, više desetaka puta gušća od
Marsove, uglavnom se sastoji od molekula dušika, baš kao i
Zemljina. U prozirnom dušikovom plinu lebdi ogromna
količina aerosolnih čestica, što je stalni Titanov smog koji
našem pogledu zaklanja površinu ovog mjeseca. Ova okolnost
pridonijela je bujanju spekulacije o mogućnosti postojanja
života na Titanu. Izmjerili smo temperaturu mjeseca tako što
smo od njegove površine odbili radiovalove (koji se lako
probijaju kroz atmosferske plinove i aerosole). Ustanovljeno je
da Titanova površinska temperatura iznosi -188 °C, što je
daleko ispod onog raspona u kojem voda postoji u tekućem
stanju, ali je idealno za tekući etan, spoj vodika i ugljika poznat
onima koji rade u rafinerijama nafte.
Astrobiolozi su desetljećima zamišljali etanska jezera na Titanu
puna organizama koji plivaju, jedu, susreću se i razmnožavaju.
Sada, u prvom desetljeću 21. stoljeća, istraživanja su konačno
došla na mjesto spekulacija. Brod za Saturn nazvan Cassini-
Huygens, plod suradnje NASA i ESA, otisnuo se sa Zemlje 1997.
godine. Gotovo sedam godina kasnije, nakon što je iskoristila
gravitacijsko polje Venere (dva puta), Zemlje (jednom) i
Jupitera (jednom), svemirska letjelica stigla je do Saturnovog
sustava gdje je uključila rakete i ušla u stazu oko planeta s
prstenima.
Znanstvenici koji su isplanirali taj let predvidjeli su da se
sonda Huygens odvoji od svemirske letjelice Cassini krajem
2004. te spusti kroz neprozirne oblake Titana do površine,
koristeći toplinski štitnik da ne izgori od trenja prilikom brzog
poniranja kroz gornje dijelove atmosfere, kao i niz padobrana
pri spuštanju kroz niže dijelove atmosfere. Šest instrumenata
na sondi Huygens imaju zadatak izmjeriti temperaturu, gustoću
i kemijski sastav Titanove atmosfere, odnosno poslati na
Zemlju snimke posredstvom svemirske letjelice Cassini koja je
ostala u svemiru. U trenutku dok pišemo ovu knjigu još
čekamo na snimke i podatke da bismo vidjeli što će nam oni
reći o zagonetki skrivenoj ispod Titanovih oblaka. (Huygens se
uspješno spusti na površinu Titana siječnja 2005. - prim. prev.)
Malo je vjerojatno da ćemo ugledati sam život, ako uopće
postoji na ovom dalekom mjesecu, ali možemo očekivati da
ćemo moći ustanoviti postoje li pogodni uvjeti za život,
odnosno bazeni tekućine u kojima bi život mogao niknuti i
uznapredovati. U najmanju ruku, možemo doznati za cijelu
lepezu različitih tipova molekula koji postoje na površini
Titana ili blizu nje, što bi moglo baciti novu svjetlost na ono što
je prethodilo životu na Zemlji i diljem Sunčevoga sustava.

Ako nam je za život potrebna voda, moramo li se ograničiti na

planete i njihove mjesece na čijim čvrstim površinama voda
može postojati u velikim količinama? Uopće ne. Molekule
vode, kao i niz drugih uobičajenih jednostavnih spojeva kao što
su amonijak, metan i alkohol, često se sastojci u hladnim među-
zvjezdanim plinovitim oblacima. Pod posebnim uvjetima niske
temperature i visoke gustoće, skup molekula vode može biti
potaknut da se preoblikuje i kanalizira energiju neke obližnje
zvijezde u pojačani, vrlo snažni snop mikrovalova. Atomska
fizika ove pojave slična je onoj kod lasera s vidljivom
svjetlošću. Ali u ovom slučaju koristi se akronim maser
(microwave amplifica- tion by the stimulated emission of
radiation - mikrovalno pojačanje potaknute emisije zračenja).
Ne samo da se voda javlja praktično svuda u Galaktici nego
povremeno i šalje maserske snopove prema vama. Veliki
problem s kojim se suočava potencijalni život u
međuzvjezdanim oblacima ne odnosi se na nedostatak sirovina
nego na izuzetno malu gustoću materije, što bitno smanjuje
tempo sudaranja i međudjelovanja čestica. Ako su životu
potrebni milijuni godina da nastane na planetu kao što je
Zemlja, bili bi mu potrebni bilijuni godina da se začne na znat-
no nižim gustoći - a to je znatno više nego što je svemir star.

Nakon što smo završili potragu za životom u Sunčevom susta-

vu, moglo bi izgledati da smo time priveli kraju pretresanje te-
meljnih pitanja o našim svemirskim postancima. Ne možemo,
međutim, izaći iz ove arene, a da se ne pozabavimo još jednim
oblikom ovog problema za neka buduća vremena: kontaktom s
drugim civilizacijama. Ništa od onoga što nudi astronomija ne
raspaljuje tako maštu javnosti i ništa nam ne pruža bolju
priliku da dovedemo u jedinstveno žarište sve ono što smo
doznali o svemiru. Sada kada smo donekle upoznati s tim kako
bi život mogao početi na drugim svjetovima, ispitajmo kakve
su vjero- jatnosti da se utaži jedna od najdubljih ljudskih želja -
ona da pronađemo druga bića u svemiru s kojima bismo mogli
razmijeniti misli.
 P OTR AG A Z A ŽIVO TOM u M LIJEČNOJ STAZI

idjeli smo da su u našem Sunčevom sustavu Mars, Eu-

V ropa i Titan najvjerojatniji kandidati za staništa izvanze-

maljskog života, živog ili fosilnog. Na tim mjestima da-
leko je najveća vjerojatnost da će postojati voda ili neko drugo
tekuće otapalo u kojem bi se molekule mogle kretati, susretati i
obavljati svoj životorodni posao.
Kako samo ova tri tijela najvjerojatnije sadrže neko otapalo,
većina astrobiologa ograničava svoje nade u otkriće života u
Sunčevom sustavu na otkrivanje primitivnih oblika na nekome
od ta tri tijela. Pesimisti imaju razložan argument - koji će
neposredna istraživanja jednoga dana potvrditi ili osporiti - da
iako na nekom od ovih svjetova možemo naći uvjete pogodne
za život, to još nikako ne znači da života tu mora i biti. U
svakom slučaju, rezultati potrage na Marsu, Europi i Titanu bit
će od velikog značaja za procjenu učestalosti života u svemiru.
Optimisti i pesimisti slažu se glede jednog zaključka: ako
krećemo u potragu za razvijenim oblicima života - za
stvorenjima većim od jednostavnih jednostaničnih organizama
koji su se prvi pojavili na Zemlji i ostali trajno prevladavajući -
onda moramo gledati daleko izvan Sunčevoga sustava, prema
planetima koji kruže oko drugih zvijezda.
Sve donedavno mogli smo samo nagađati o postojanju tih
planeta. Sada, otkako je otkriveno više stotina ovih egzosolar-
nih planeta, zasad samo onih sličnih Jupiteru i Saturnu, osno-
vano se može pretpostaviti da nas još jedino vrijeme i bolje
promatračke tehnike dijele od otkriča planeta sličnih Zemlji.
Posljednje godine dvadesetog stoljeća donijele su povijesnu
prekretnicu: u tom razdoblju skupili smo prve dokaze o po-
stojanju velikog broja nastanjivih svjetova diljem svemira.
Prema tome, dvije prve veličine u Drakeovoj jednadžbi, koje
zajedno određuju broj planeta što kruže oko dugoživućih zvi-
jezda, vjerojatnije imaju visoku, a ne nisku vrijednost. Sljedeća
dva člana, međutim, koja se odnose na vjerojatnost postojanja
planeta pogodnih za život, odnosno na stvarnu pojavu života
na njima, i dalje su gotovo podjednako neizvjesna kao i prije
otkrića egzosolarnih planeta. No, naša nastojanja određivanja
ovih vjerojatnosti sada počivaju na čvršćim temeljima nego
kada su u pitanju posljednja dva člana: vjerojatnost da će se ži-
vot na nekom drugom svijetu razviti do civilizacijske razine i
da će biti dugovječan poput same Galaktike.

Za prvih pet članova Drakeove jednadžbe možemo ponuditi

svoj planetni sustav i same sebe kao reprezentativni uzorak,
premda nikad ne smijemo izgubiti iz vida kopernikansko nače-
lo, kako ne bismo počeli mjeriti svemir prema nama, a ne
obratno. Međutim, kada je riječ o posljednjem članu jednadžbe,
koji se odnosi na pokušaj procjene prosječnog trajanja neke
civilizacija koja je ovladala tehnološkim umijećem potrebnim
za slanje signala preko međuzvjezdanih udaljenosti, ne
uspijevamo doći do odgovora čak ni ako kao primjer uzmemo
Zemlju, budući da tek treba ustanoviti koliko će potrajati naša
civilizacija. U stanju smo slati signale na međuzvjezdane
udaljenosti već gotovo stoljeće, još od kada su jaki
radioodašiljači počeli slati poruke s kontinenta na kontinent.
Hoćemo li opstati kao civilizacija još jedno stoljeće, jedno
tisućljeće ili još tisuću stoljeća, ovisi o čimbenicima koji su
daleko izvan naših moći predviđanja, premda mnogo toga što
se danas događa ne govori u prilog velike vjerojatnost za
dugovječno preživljavanje.
Pitanje je li naša sudbina ujedno i sudbina prosječne civiliza-
cije u Mliječnoj stazi otvara novu dimenziju nagađanja, te stoga
posljednji čimbenik u Drakeovoj jednadžbi, koji na konačni re-
zultat ima podjednak utjecaj kao i ostali, mora biti procijenjen
kao potpuno nepoznat. Ako, prema vrlo optimističkoj procjeni,
većina planetnih sustava sadrži barem jedno tijelo s uvjetima
pogodnim za život i ako život doista nastane na razmjerno vi-
sokom postotku (recimo, na svakom desetom) ovih tijela s po-
voljnim uvjetima, i ako se civilizacija javi na, možda, svakom
desetom od tih životorodnih svjetova, onda će u nekom trenut-
ku u povijesti Galaktike - koja broji 100 milijarda zvijezda - na
milijardu planeta niknuti civilizacija. Ovaj ogroman broj proi-
zlazi, naravno, iz činjenice da naša Galaktika sadrži vrlo
mnogo zvijezda sličnih našem Suncu. Da biste stvari pogledali
iz pesi- mističkog kuta, jednostavno smanjite one Drakeove
faktore “na svakom desetom” na “na svakom desettisućitom”,
smanjili ste vjerojatnost za milijun puta. Onda se milijardu
civilizacija svodi na 1000 civilizacija.
A između milijardu i tisuću bitna je razlika. Pretpostavimo
da prosječna civilizacija, kojoj je ovaj status pripisan na temelju
njene sposobnosti komuniciranja na međuzvjezdanim
udaljenostima, istraje 10.000 godina - što je samo milijunti dio
životnoga vijeka Mliječne staze. Prema onom optimističkom
gledanju, u nekom trenutku povijesti Galaktike civilizacije
nastaju na milijardu mjesta, te će stoga u bilo kojem izabranom
dobu dugom 10.000 godina postojati istovremeno oko 1000
civilizacija. No, prema pesimističkom viđenju, u svakom
izabranom dobu toga trajanja (10.000 godina) postajat će samo
0,001 civilizacija, te bismo mi tako bili samotni, malo vjerojatni
civilizacijski treptaj koji se jedini pojavio u ovom galaktičkom
trenutku.
Koja je od ove dvije procjene bliža stvarnome stanju stvari?
U znanosti ništa nije uvjerljivije od rezultata pokusa. Želimo li
odrediti prosječan broj civilizacija u Mliječnoj stazi, najbolji
znanstveni pristup bio bi da se ustanovi koliko civilizacija sada
postoji. Najizravniji način bio bi krenuti na ispitivanje cijele
Galaktike, po uzoru na junake televizijske serije Zvjezdane staze,
i bilježiti podatke o svakoj civilizaciji na koju naiđemo, ako
uopće naiđemo na neku. (Mogućnost da u Mliječnoj stazi osim
nas nema nikog drugog nije zahvalan televizijski scenarij te se
ni ne prikazuje na malim ekranima.) Nažalost, ovakva pretraga
nalazi se daleko iznad naših sadašnjih tehnoloških sposobnosti
i financijskih mogućnosti.
Osim toga, pretraživanje cijele Galaktike potrajalo bi
milijunima godina, ako ne i duže. Zamislite kakva bi to bila
televizijska serija o međuzvjezdanoj potrazi za
izvanzemaljcima ako bismo se držali onoga što sigurno znamo
o fizičkoj stvarnosti svemira. Tipična epizoda prikazivala bi
posadu kako gunđa i jadikuje, svjesna da iako je prevalila velik
put, kao da se još uopće nije otisnula na putovanje. “Pročitali
smo sve što smo imali za čitanje”, mogao bi progunđati netko
od junaka. “Smučili smo se jedni drugima, a naročito nam je
dosta tebe, kapetane.” A onda, dok ostali članovi posade
pjevuše za sebe, dok se drugi povlače u unutarnje svjetove,
tonući prema ludilu, jedan dugi kadar izvan broda podsjeća
nas na to da su udaljenosti do drugih zvijezda u Mliječnoj stazi
milijunima puta veće od udaljenosti između planeta u
Sunčevom sustavu.
Da stvar bude još gora, te “druge zvijezde” koje su
milijunima puta dalje negoli planeti, tek su Sunčeve prve
susjede od kojih nas dijeli toliki prostor da su svjetlosti s njih
potrebne godine da stigne do nas. A za putovanje s kraja na
kraj Mliječne staze morali bismo prevaliti gotovo deset tisuća
puta veću udaljenost, a da i ne spominjemo koliku bismo tek
ukupnu udaljenost morali prijeći da posjetimo svaku od stotinu
milijardi zvijezda u Galaktici. Holivudski filmovi o
međuzvjezdanim putovanjima jednostavno preskaču ovaj bitni
problem te pretpostavljaju da će se on već nekako riješiti boljim
raketama ili potpunijim razumijevanjem fizike (primjer
Zvjezdani ratovi), ili nude zanimljive mogućnosti kao što je
hibernacija astronauta koja im omogućava preživjeti izuzetno
duga putovanja (primjer Planet majmuna).
Sve ove zamisli imaju izvjesnu privlačnost, a neke nude i po-
ticajne mogućnosti. Stvarno bismo mogli poboljšati rakete koje
trenutno mogu postići samo oko jedan postotak od jednog po-
stotka brzine svjetlosti, a ona je najveća brzina kojom se može-
mo gibati (točnije, približiti joj se) u skladu s našim sadašnjim
poznavanjem fizike svemira. No čak i brzinom gotovo jedna-
kom brzini svjetlosti putovanje do najbližih zvijezda potrajalo
bi godinama, dok bi za prelazak Mliječne staze bilo potrebno
blizu tisuću stoljeća. Hibernacija astronauta otvara neke nade,
ali gledano iz kuta onih koji ostaju na Zemlji i koji će financirati
projekt, a neće biti zamrznuti, vrlo dugo vrijeme koje će proteći
do povratka svemirskih putnika neće baš poticajno djelovati na
njihovu spremnost da ulože novac u to putovanje. Uzevši u ob-
zir poznatu nam kratkoročnost naše zainteresiranosti, najbolji
način uspostavljanja kontakta s izvanzemaljskim civilizacijama
- ako uopće postoje - je upravo ovdje na Zemlji. Sve što treba
učiniti je da pričekamo da one stupe u vezu s nama. To je
daleko jeftinije od svega drugoga i pruža brzu korist do koje
ljudska zajednica vrlo drži.
No i tu ima jedna kvaka. Zašto bi oni stupili u vezu s nama?
Što je to po čemu se naš planet izdvaja i što bi zavrijedilo pa-
žnju izvanzemaljskih društava, ako, naravno, postoje? Po tome,
više nego u bilo čemu drugom, ljudi su neprekidno kršili ko-
pernikansko načelo. Zapitajte bilo koga što je to što Zemlju čini
izuzetnom i bit će vam uzvraćeno oštrim, ljutitim pogledom.
Gotovo sve zamisli o dolasku stranih posjetitelja na Zemlju,
kao i najveći dio religijskih učenja, temelje se na neizrečenom,
ali očiglednom zaključku da se naš planet i naša vrsta nalaze
toliko visoko na ljestvici svemirskih čuda da uopće nije
potrebno objašnjavati ili dokazivati astronomski neobičan
aksiom da se naše zrnce prašine, gotovo izgubljeno na
rubovima Mliječne staze, ističe poput galaktičkog fara koji ne
samo da privlači nego i dobiva pažnju kozmičkih razmjera.
Ovaj zaključak proizlazi iz činjenice da aktualno stanje stvari
postaje izokrenuto kada svemir promatramo sa Zemlje. Iz te
perspektive, naše zanimacije dobivaju ogromne razmjere, dok
su zvijezde samo točkice svjetlosti. Viđeno iz perspektive sva-
kodnevice, ovo je potpuno smisleni zaključak. Naš uspješni op-
stanak i razmnožavanje, kao i kod bilo kojeg drugog živog
bića, malo ima veze sa svemirom koji nas okružuje. Od svih
astronomskih tijela jedino Sunce i, bitno manje, Mjesec djeluju
na naše živote, a njihovo gibanje ponavlja se tako pravilno da
oni gotovo izgledaju kao dio zemaljske panorame. Ljudska
svijest, nastala na našem planetu tijekom bezbroj susreta sa
zemaljskim stvorovima i zbivanjima, s razlogom svodi sve ono
što je izvan- zemaljsko na daleku kulisu ispred koje su znatno
važniji ovdašnji događaji. Pogreška je u pretpostavci da ta
kulisa nas također vidi u središtu događanja.
Kako smo svi mi stekli ovaj pogrešan stav znatno prije no što
smo svjesno ovladali načinom mišljenja, nismo u stanju pot-
puno ga odstraniti čak i kad odlučimo posvetiti se pristupanju
svemira. Oni koji uvažavaju kopernikansko načelo moraju stal-
no voditi računa o mrmljanju naših reptilskih umova koji nas
uvjeravaju da zauzimamo središnje mjesto u svemiru i koji
zbog toga neizbježno usmjeruje svu svoju pažnju na nas.
Kad pogledamo izvješća o izvanzemaljskim posjetiteljima
našem planetu, moramo uočiti još jednu zabludu ljudskog
načina razmišljanja, koja je podjednako sveprisutna i
samoobmanjuju- ća kao i naše antikopernikanske predrasude.
Ljudska bića uzda- ju se u svoje pamćenje znatno više nego što
to stvarnost opravdava. Činimo to zato što to ima istu
vrijednost za naš opstanak kao što je i viđenje Zemlje kao
središta svemira. Sjećanja sadrže ono što zapažamo, a bilo je
uvijek vrlo uputno voditi računa o tome želimo li izvlačiti
zaključke o budućnosti.
Otkad, međutim, raspolažemo sigurnijim načinima bilježenja
prošlosti, jasno nam je da pojedinačno pamćenje ne smije biti
glavno uporište kada je riječ o svim stvarima značajnim za
društvo. Vode se stoga zapisnici političkih rasprava i tiskaju se
zakoni, snimaju se mjesta zločina i prisluškuju mogući
počinite- lji zlodjela, zato što priznajemo da su sva ova
bilježenja sigurnija od naših mozgova u osiguranju trajnog
bilježenja prošlih događaja. No, ostaje jedan veliki očiti
izuzetak od ovog pravila. I dalje prihvaćamo kao točna
svjedočenja očevidaca u pravnim sporovima. Ne odustajemo
od toga, iako je bezbroj puta dokazano da svatko od nas,
unatoč najboljim namjerama, ne uspijeva točno zapamtiti
događaje, osobito kada su posrijedi - kako to obično biva u
slučajevima koji dolaze do suda - neobični i uzbudljivi
događaji. Naš pravni sustav prihvaća svjedočenja očevidaca u
duhu duge tradicije, iz emotivnih razloga, ali ponajprije zato
što su to jedina neposredna svjedočanstva o bivšim
događajima. No, kad god se u sudnici začuje tvrdnja tipa “Taj
čovjek je držao pištolj”, moraju se imati u vidu mnogi slučajevi
kada se pokazalo da svjedok nije bio u pravu, iako je iskreno
vjerovao u to.
Uzmemo li obzir ove okolnosti kada razmatramo izvještaje
o neidentificiranim letećim objektima (NLO), lako je uočiti da
tu postoje velike mogućnosti za pogrešku. Po definiciji, viđenja
NLO su neobični događaji koji navode promatrače da prave ra-
zliku između poznatih i nepoznatih tijela na nebeskom svodu,
na koji inače rijetko obraćaju pažnju, i najčešće zahtijevaju brzo
zaključivanje o njima zato što brzo nestaju. Dodajte tome
psihičku napetost izazvanu uvjerenjem promatrača da je bio
nazočan nekom izuzetno čudnom događaju, i teško da ima
boljeg udžbe- ničkog primjera okolnosti u kojima dolazi do
nastanka pogrešnog sjećanja.
Što možemo učiniti da izvještaji o NLO budu sigurniji od
onih koje dobivamo od očevidaca? Tijekom pedesetih godina,
astrofizičar J. Allen Hynek, tada glavni savjetnik za NLO pri
američkom vojnom zrakoplovstvu, imao je običaj da iz džepa
izvadi minijaturnu kameru i kaže da ako ikada vidi neki NLO,
upotrijebit će kameru da dobije siguran znanstveni nalaz, bu-
dući da zna da je svjedočenje očevidaca u ovom pogledu bez-
vrijedno. Nažalost, tehnološki napredak u kasnijim godinama
omogućio je pravljenje fotomontaža i lažnih videosnimki koje
se teško mogu razlikovati od izvornih, te se zato Hynekova
zamisao mora odbaciti zato što snimke NLO nisu pouzdano
istinite.
U stvari, uzme li se u obzir s nepouzdanost sjećanja i
nepouzdanost snimki, nije više lako napraviti test kojim bi se
razlikovalo izvorno od lažnog kod bilo kojeg pojedinačnog
viđenja NLO.
Kada je riječ o suvremenijim pojavama otmica ljudi od stra-
ne izvanzemaljaca, sposobnost ljudske psihe da izobliči stvar-
nost postaje još uočljivija. Iako do čvrstih brojki nije lako doći,
tijekom posljednjih godina na deseci tisuća ljudi bili su uvjereni
da su oteti i odvedeni na strane svemirske brodove gdje su bili
podvrgnuti ispitivanjima, nerijetko vrlo ponižavajućim. Kada
se stvari trezveno razmotre, ovakve tvrdnje jednostavno treba
odbaciti kao neosnovane. Neposredna primjena načela
Occamove oštrice, koje izriče da je najjednostavnije objašnjenje
ujedno i najvjerojatnije, dovodi nas do zaključka da su ovakve
otmice stvar mašte. Kako je gotovo prema svim izvještajima
otmica izvedena kasno u noć, a većina se zbila dok je žrtva
spavala, najvjerojatnije je posrijedi bilo takozvano hipnagoško
stanje, razmeđa između sna i jave. Mnogi ljudi u ovom stanju
doživljavaju vizualne i zvučne halucinacije, a ponekad i “san
najavi” u kojem se osoba osjeća svjesna, ali nije se u stanju
pokrenuti. Ovi doživljaji prolaze kroz filtre našeg mozga,
stvarajući naizgled izvorna sjećanja u koje se nepokolebljivo
vjeruje.
Usporedite ovo objašnjenje otmica od strane izvanzemaljaca
s alternativnim, prema kojem su izvanzemaljski posjetitelji iz
nekog razloga izdvojili Zemlju i stigli na nju u dovoljnom broju
da otimaju na tisuće ljudi, premda samo nakratko, kako bi ih
detaljno ispitali (ali zar nisu mogli znatno ranije doznati sve što
ih zanima - i zar nisu lakše mogli domoći se ljudskih leševa,
ako su se već detaljno željeli upoznati s našom anatomijom?)
Prema jednom broju priča, izvanzemaljci su vadili neku
korisnu tvar iz otetih, oplođivali naše žene ili se tako umiješali
u um žrtava da ih je kasnije nemoguće otkriti (ali zar nije bilo
znatno jednostavnije potpuno ukloniti sjećanje na otmicu?)
Ovakva svjedočanstva ne mogu se kategorički odbaciti, baš kao
ni mogućnost da su ove riječi, koje čitate, napisali posjetitelji iz
svemira da bi ljude koji ih čitaju uljuljkali u lažnom uvjerenju
da su sigurni od planova izvanzemaljaca da osvoje Zemlju ili
svemir. No, ako se oslonimo na sposobnost razumnog
tumačenja okolnosti i razlikovanja vjerojatnijih od manje
vjerojatnih objašnjenja, hipotezi
o otmicama možemo pripisati posve malu vjerojatnost.
Jedan zaključak ne mogu osporiti ni skeptici ni oni koji vjeru-
ju u NLO. Ako izvanzemaljska društva posjećuju Zemlju, onda
im je vjerojatno poznato da raspolažemo globalnom komunika-
cijskom mrežom preko koje emitiramo informativne i zabavne
sadržaje, premda ih je ponekad teško razlikovati. Ova mreža
bila bi lako dostupna stranim posjetiteljima ako bi je poželjeli
koristiti. Za to bi dobili trenutno dopuštenje (u stvari, ono im
uopće ne bi bilo potrebno), te bi tako začas mogli obznaniti
svoju nazočnost - ako bi im to bila namjera. Nepostojanje
izvanzemaljaca na našim televizijskim ekranima svjedoči ili o
tome da se oni ne nalaze u blizini Zemlje ili o njihovoj
nevoljkosti da se pokažu
- a to je takozvani problem “sramežljivosti”. Drugo objašnjenje
otvara zanimljivo pitanje. Ako se izvanzemaljci ne žele otkriti,
a ako raspolažu tehnologijom koja je znatno nadmoćnija od
naše,
o čemu svjedoči činjenica da su svladali međuzvjezdane
udaljenosti da bi stigli do nas, zašto onda jednostavno ne bi
uspjeli u svome naumu? Zašto bismo onda očekivali da imamo
bilo kakve tragove - viđenja, krugove u žitu, piramide koje su
podigli drevni astronauti, sjećanja na otmice - ako to
izvanzemaljci ne žele? Moraju kopati po našim umovima,
uživajući u igri mačke i miša. Vjerojatno u potaji manipuliraju i
našim vođama - zaključak koji odmah traži preispitivanje
glavnine onoga što spada u područje politike i zabave.
Fenomen NLO osvjetljava jednu važnu značajku naše
svijesti. Vjerujući u to da je naš planet središte postanka i da je
zvjezdano okruženje samo dekor našeg svijeta, a ne obratno,
mi time ipak izražavamo snažnu želju da se povežemo s
svemirom, što se u mentalnim aktivnostima pokazuje kao
protuteža uvjerenosti u točnost izvještaja o posjetu
izvanzemaljaca ili vjerovanju u blagonaklono božanstvo koje
šalje munje i emisare na Zemlju. Ovaj stav vuče korijen iz doba
kada je postojala očita razlika između neba gore i Zemlje dolje,
između objekata koje smo mogli dodirnuti i zagrepsti i onih
koji su se kretali i sjali, ali i ostajali zauvijek izvan našeg
dosega. Na temelju toga pravili smo razliku između zemnog
tijela i svemirske duše, između svjetovnog i čudesnog,
prirodnog i natprirodnog. Potreba za mentalnim mostom koji
bi povezao ove dvije strane stvarnosti imala je utjecaja na
mnoge naše pokušaje da izgradimo suvislu sliku vlastitoga
postojanja. Novijim znanstvenim otkrićem da smo samo zvjez-
dani prah ubačen je ogroman klip u naše mentalne žrvnjeve,
od čega se još pokušavamo oporaviti. NLO nagovještavaju
nove glasnike s druge strane postojanja, svemoćne posjetitelje
koji dobro znaju što su naumili, dok mi ostajemo neuki, jedva
svjesni da je istina negdje tamo. Ovo viđenje čini okosnicu
klasičnoga filma Dan kada se Zemlja zaustavila (1951) u kojem
izvanzemaljski posjetitelj, mudriji od nas, stiže na naš svijet s
upozorenjem da nas naše nasilničko ponašanje vodi u
samouništenje.
Naše urođene predodžbe o svemiru pokazuju mračnu stranu
koja projektira na ne-ljudske posjetitelje ono što osjećamo
prema ljudskim strancima. Mnogi izvještaji o NLO sadrže fraze
poput ove: “Čuo sam nešto neobično vani, pa sam uzeo pušku
i pošao vidjeti što je.” Filmovi u kojima se javljaju izvanzemalj-
ci na našem planetu također izražavaju ovaj neprijateljski stav,
počevši od hladnoratovskog Zemlja protiv letećih tanjura (1956),
u kojem vojska uništava stranu svemirsku letjelicu uopće se ne
upitavši kakve su namjere došljaka, pa do filma Znaci (2002) u
kojem miroljubivi junak, kojem pri ruci nije puška, koristi pali-
cu za bejzbol da kazni uljeze - što bi teško moglo biti prikladan
način suprotstavljanja izvanzemaljcima sposobnim za međuz-
vjezdana putovanja.
Najjači razlozi koji se protive tumačenjima izvještaja o NLO
kao dokazima posjeta izvanzemaljaca su beznačajnost našeg
planeta i ogromne udaljenosti između zvijezda. Ovi razlozi
nisu, doduše, bespogovorni, ali udruženo djeluju vrlo
uvjerljivo. Moramo li onda zaključiti da, budući da Zemlja ne
djeluje privlačno, očekivanja da nađemo druge civilizacije
moramo odložiti za dan kada ćemo se moći sami otisnuti
prema drugim pla- netnim sustavima?
Uopće ne. Znanstveni pristup uspostavljanju kontakta s dru-
gim civilizacijama u Mliječnoj stazi i izvan njega, ako uopće po-
stoje, oduvijek se temeljio na korištenju pogodnosti koje nam
pruža priroda. Ovo načelo preoblikuje osnovno pitanje s kojim
se suočavamo. Ono više ne glasi: “Koji nam oblik izvanzemalj-
skih civilizacija djeluje najuzbudljivije?” (Odgovor: “Dolazak
posjetitelja”) Umjesto toga, postavlja se drugo, u znanstvenom
pogledu znatno plodonosnije pitanje: “Koje je najvjerojatnije
sredstvo za uspostavljanje kontakta s drugim civilizacijama?”
Priroda i ogromne udaljenosti između zvijezda nude jasan od-
govor: valja se osloniti na najjeftinije i najbrže komunikacijsko
sredstvo kojim raspolažemo i koje se kao takvo smatra i diljem
Galaktike.
Najjeftiniji i najbrži način slanja poruka između zvijezda je
korištenje elektromagnetnoga zračenja, istog onog na koje se
oslanjamo u svim telekomunikacijama na Zemlji. Radiovalovi
su donijeli revoluciju ljudskom društvu time što su nam
omogućili da šaljemo riječi i slike po svijetu brzinom od
300.000 kilometara u sekundi. Ovi signali putuju toliko brzo da
čak i kada ih najprije pošaljemo do satelita koji se nalaze na
geostacionarnoj stazi na visini od 36.000 kilometara, odakle se
emitiraju prema nekom drugom dijelu planeta, zakašnjenje do
kojeg dolazi znatno je manje od jedne sekunde.
Potrebno je, naravno, neusporedivo više vremena da se pri-
jeđu međuzvjezdane udaljenosti, ali to je najbrži način koji po-
stoji. Ako namjeravamo poslati radioporuku do Alfe Centauri,
zvjezdanog sustava najbližeg Suncu, mora se računati na puto-
vanje od 4,3 godine u jednom smjeru. Poruke koje putuju dva-
deset godina mogu stići do više stotina zvijezda, odnosno do
planeta koje kruže oko njih. Ako smo, dakle, spremni čekati če-
trdeset godina, koliko traje dvosmjerno putovanje, možemo
poslati poruke do svih ovih nekoliko stotina zvijezda i vidjeti
hoće li nam iz nekog sustava stići odgovor. Ovo, dakako,
podrazumijeva ne samo da civilizacije postoje u blizini neke od
tih zvijezda nego i da se služe radiokomunikacijama te da ih
žele upotrijebiti kao i mi.
Temeljni razlog zbog kojeg ne koristimo ovu metodu u
potrazi za drugim civilizacijama nisu pretpostavke na kojima
ona počiva nego naša ljudska mjerila. Predugo je, naime, čekati
četrdeset godina na nešto što se možda nikada neče dogoditi.
(No, da smo poslali poruke prije četiri desetljeća, sada bismo
već imali informacije o broju civilizacija iz našeg dijela Mliječne
staze koje koriste radio.) Jedini ozbiljan pokušaj u ovom smislu
poduzet je sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada su
astronomi upotrijebili radioteleskop blizu Areciba, u Portoriku,
za slanje poruke od nekoliko minuta u pravcu kuglastog
zvjezdanog jata Ml3. Kako je to jato od nas udaljeno 25.000
svjetlosnih godina, na povratnu poruku potrebno je vrlo dugo
čekati, što je cijeli pothvat učinilo prije demonstracijom
tadašnjih tehničkih mogućnosti nego stvarnim pokušajem
stupanja u vezu. Ako mislite da je želja za neuočljivošću
spriječila moguće nove pokušaje (korisno je držati se
suzdržano na nepoznatom terenu), imajte na umu da su
radioemitiranje i televizijska emitiranje poslije drugog
svjetskog rata, kao i jaki radarski snopovi, slali već brojne
valova u svemir. Šireći se brzinom svjetlosti, ove “poruke” iz
doba Bonance i Dugog, toplog ljeta već su zapljusnule na tisuće
zvijezda, dok su novije serije, poput Dinastije ili Charlijevih
anđela usrećile na stotine sunaca. Ako druge civilizacije budu
uspjele razlučiti pojedinačne emisije iz kakofonije zemaljskih
emisija - koje su sada jednake ili jače od radioemisija bilo kojeg
tijela u našem zvjezdanom sustavu, računajući i Sunce - onda
su možda na mjestu nevesele pretpostavke da sadržaj
uhvaćenih emisija nudi objašnjenje zašto se naši susjedi ne
oglašavaju. Naši programi, naime, djeluju im toliko odbojno i
grozno ili (usudimo se pretpostaviti) tako izuzetno dojmljivo
da se suzdržavaju od odgovora.

Poruka bi, međutim, mogla sutra stići, puna zanimljivih infor-

macija i komentara. Tu leži najveća privlačnost komuniciranja
elektromagnetnim valovima. Ne samo da je jeftino (emitiranje
svih televizijskih emisija u svemir tijekom pola stoljeća stajalo
je manje od slanja jedne letjelice na Mjesec ili bilo koji planet
Sunčevoga sustava) nego je i trenutno - pod uvjetom da uspije-
mo primiti i protumačiti emisije drugih civilizacija. Ni ovaj
oblik kontakta nije bez uzbuđenja karakterističnih za NLO, ali
ovdje možemo snimiti uhvaćene emisije, provjeriti jesu li
autentične i detaljno ih proučiti sve dok ih ne shvatimo.
U potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom, koje znan-
stvenici nazivaju kraticom SETI (Search for ExtraTerrestrial
Intelligence), težište se nalazi na pokušaju da se uhvate radiosi-
gnali, premda ne bi trebalo odustati ni od potrage za signalima
upućenim svjetlosnim valovima. Iako bi se svjetlosnih signali
drugih civilizacija morali nadmetati s bezbroj prirodnih izvora
svjetlosti, laserski snopovi emitiraju se je u jednoj uskoj boji
odnosno frekvenciji - što je isti pristup koji omogućuje radio-
valovima da prenose poruke raznih radio i televizijskih stanica.
SETI se služi velikim tanjurastim antenama koje mogu pretra-
živati nebo, osjetljivim prijemnicima koji bilježe ono što antene
primaju i snažnim računalima koji analiziraju primljene signale
u potrazi za onima koji ne bi bili prirodnog porijekla. Dvije su
osnovne mogućnosti: možemo otkriti drugu civilizaciju tako
što ćemo prisluškivati njezine komunikacije, od kojih neke
odlaze u svemir na isti usputni način kao i naše radio i
televizijske emisije; ili možemo uhvatiti namjerno odaslane
signale koji su poslani upravno zato da stignu do još
nekatalogiziranih civilizacija kakva je naša.
Prisluškivanje je, dakako, teži zadatak. Usmjereni signal pak
koncentrira svu svoju energiju u jednom pravcu, te je njegovo
hvatanje znatno lakše ako je namjerno upućen prema nama,
dok signali koji se kuglasto na sve strane šire u svemir
raspršuju svoju snagu ravnomjerno u svim pravcima, te su
stoga znatno znatno slabiji na danoj udaljenosti od izvora
negoli je to neki usmjereni signal. Osim toga, usmjeren signal
vjerojatno bi sadržavao nekakav uvodni dio koji bi podučio
onoga što ga prima o tome kako da ga tumači, dok zračenje
koje slučajno odlazi u svemir ne bi imalo razloga sadržavati
upute za upotrebu. Iz naše civilizacije signali se šire svemirom
več desetlječima, dok je usmjereni signal uputila samo jednom,
i to u trajanju od nekoliko minuta. Ako su civilizacije rijetke,
pokušaji da se one otkriju trebali bi biti koncentrirani na
prisluškivanje, a ne na slabu nadu da će nam biti upućen
usmjereni signal.
Uz sve bolje sustave antena i prijemnika, ljudi koji se bave
SETI programom uvelike prisluškuju svemir, u nadi da uhvate
neki znak postojanja drugih civilizacija. No, kako nema
nikakvog jamstva da će ovo prisluškivanje ikada uroditi plo-
dom, oni koji se njime bave teško dolaze do potrebnog novca.
Početkom devedesetih godina američki Kongres pružao je pot-
poru jednom programu SETI godinu dana, a onda je i to uki-
nuto. Znanstvenici koji se bave programom SETI sada imaju
pomoć milijuna vlasnika računala diljem svijeta koji su s inter-
net stranice setiathome.sl.berkeley.edu skinuli jedan program
koji koristi slobodno vrijeme računala za analiziranje radiote-
leskopom zabilježenih emisija u potrazi za logičkim smislenim
signalima u šumi svemirske kakofonije signala iz prirodnih
izvora. Potpora je dobivena i od bogatih pojedinaca, a posebno
od pokojnog Bernarda Olivera, istaknutog inženjera iz tvrtke
Hewlett-Packard koji se vrlo zanimao za SETI, i Paula Allena,
suosnivača Microsofta. Oliver je uložio mnoge godine u prou-
čavanju temeljnog problema SETI: poteškoća potrage kroz mi-
lijarde mogućih frekvencija na kojima druge civilizacije možda
emitiraju, što je slično traženju igle u stogu sijena. Mi
radiospek- tar dijelimo u relativno široke komercijalne
pojaseve (kanale), tako da postoji samo nekoliko stotina
različitih frekvencija za radio i televizijska emitiranja. U načelu,
međutim, izvanzemaljski signali mogli bi biti tako frekventno
uski da SETI-jev birač programa treba imati mogućnost za
milijarde ulaznih kanala. Jaki računalni sustavi na kojima se
temelje suvremeni programi SETI u stanju su nositi se s ovom
poteškoćom zahvaljujući tome što istodobno provjeravaju na
stotine milijuna frekvencija. No, nije pronađeno još ništa što bi
ukazivalo na radioemisije drugih civilizacija.
Jednom prigodom, prije više od pedeset godina, talijanski
genij Enrico Fermi, možda posljednji veliki fizičar koji je
istodobno bio i eksperimentator i teoretičar, razgovarao je
tijekom nekog ručka s kolegama o izvanzemaljskom životu.
Složivši se da se Zemlja ni po čemu ne ističe kao kolijevka
života, znanstvenici su došli do zaključka da bi Mliječna staza
morala vrvjeti od života. Ali ako je tako, upitao je Fermi, a to
pitanje pronosi se kao odjek kroz kasnija desetljeća, gdje su
onda oni?
Fermi je imao na umu da ako se na mnogo mjesta u Galaktici
pojavila tehnološki napredna civilizacija, trebali bismo do sada
dobiti glas barem od neke među njima. Ako nam već nisu stigli
u posjet, morali smo uhvatiti njihove laserske ili radioporuke.
Čak i ako se mnoge civilizacije brzo ugase, kao što se to može
dogoditi i s našom, zbog (pretpostavljene) činjenice da su izu-
zetno mnogobrojne slijedi da bi neke bile dovoljno dugovječne
da krenu u opsežnu i dugotrajnu potragu za drugima. Čak i
ako neke od dugovječnih i ne bi iz nekog razloga bile
zainteresirane za ove potrage, zasigurno bi bilo i takvih koje bi
bile. Prema tome, činjenica da znanstveno nisu ustanovljeni
posjeti Zemlji i da nisu uhvaćeni signali drugih civilizacija,
mogla bi značiti da smo vrlo precijenili vjerojatnost pojave
civilizacija u Mliječnoj stazi.
Fermi je bio u pravu. Svakim danom postaje sve vjerojatnija
mogućnost da smo možda sami u Galaktici. Međutim, ako se
pozabavimo konkretnim brojkama, perspektiva još ne izgleda
beznadna. Ako nekoliko tisuća civilizacija postoji u Galaktici u
bilo kojem trenutku, prosječna udaljenost između dvije
susjedne iznosila bi nekoliko tisuća svjetlosnih godina, što je
tisuću puta više od udaljenosti koja nas dijeli od najbliže
zvijezde. Ako su jedna ili više ovih civilizacija potrajale
milijunima godina, onda bi se moglo očekivati da bi nam do
sada trebali poslati signale ili bismo ih slučajno otkrili u okviru
naših skromnih pokušaja prisluškivanja. No, ako nijedna
civilizacija ne uspijeva dostići takvu starost, onda nam valja
detaljnije poraditi na pronalaženju naših susjeda, jer se nitko
od njih možda ne trudi na galaktičkoj razini da nađe druge,
odnosno nitko ne emitira dovoljno snažno da ga možemo
slučajno čuti opremom kojom danas raspolažemo.
Nalazimo se, dakle, u situaciji koja je tipična za ljude; na
rubu događaja koji se možda nikada neće odigrati.
Najznačajnija vi- jest u ljudskoj povijesti mogla bi doći sutra,
sljedeće godine ili ne doći nikada. Nastavimo zato ususret
novom svitanju, spremni prigrliti svemir koji nas optače,
otkrivajući nam se, blistav od energije i ispunjen tajnama.
 P OTR AG A Z A N AM A
SAMIMA U SVEMIRU
Opremljen sa svojih pet osjetila, čovjek
istražuje svijet oko sebe i tu pustolovinu naziva
znanost.
— Edvvin P. Hubble, 1948.

Ljudska osjetila odlikuju se izuzetnom oštrinom i rasponom

osjetljivosti. Naše uši čuju grmljavinu pri lansiranju rake-
toplana, ali i komarca koji zuji u kutu sobe. Preko osjetila
dodira osjećamo kada nam kugla u kuglani padne na nožne
prste, ali i kada nam neki kukac težak jedan miligram gmiže po
ruci. Neki ljudi uživaju u vatreno ljutim feferonima, dok su
drugi u stanju otkriti začine u hrani čije se količine mjeri tek
milijuntim dijelovima. Očima registriramo blistavo obasjanu
pješčanu obalu, ali također i šibicu upaljenu u mraku na
udaljenosti više od stotinu metara. Da nije osjetila vida,
astronomija nikada ne bi bila rođena i mi ne bismo mogli
odrediti svoje mjesto u svemiru.
Udružena, osjetila nam omogućavaju da odredimo osnovne
stvari o našem neposrednom okruženju - kao, na primjer, je
li dan ili noć, ili namjerava li nas pojesti neki stvor. Ali do prije
samo neko stoljeće gotovo je bilo nepoznato da nam osjetila
otvaraju samo uski prozor za pogled na fizički svijet.
Neki ljudi se hvale da imaju i šesto osjetilo koje im omogu-
ćava da znaju ili vide stvari nedostupne drugima. Gatare, čitači
umova i mistici nalaze se na čelu popisa onih koji se diče tajan-
stvenim moćima. Oni uspijevaju očarati mnoge ljude. Sumnjivo
područje parapsihologije opstaje na očekivanjima da barem
neki ljudi raspolažu tim sposobnostima.
Za razliku od tih sumnjivih sposobnosti, suvremena znanost
stalno i dokazivo koristi na desetke “osjetila”. Ali znanstvenici
ne tvrde da su to posebne moći; riječ je samo o uređaji koji
pretvaraju informacije prikupljene tim dodatnim osjetima u
tablice, grafikone, dijagrame ili slike, koje zatim možemo
prihvatiti pomoću naših pet osjetila. Uz dužnu ispriku Edwinu
P. Hubbleu, njegove riječi s početka ovog poglavlja, iako
ironične i poetične, trebale bi, zapravo, ovako glasiti:
Oslanjajući se na svojih pet osjetila, te na teleskope, mikroskope,
spektrografe, seizmografe, magnetometre, detektore i akceleratore,
kao i instrumente kojima bilježimo zračenje u cijelom elek-
tromagnetnom spektru, čovjek istražuje svijet oko sebe i tu pu-
stolovinu naziva znanost.

Pomislite samo koliko bi nam svijet izgledao bogatiji ili koliko

bismo ranije otkrili temeljnu prirodu svemira da imamo visoko
precizne, frekventno podesive očne jabučice. Prebacite se na
radiovalni dio spektra i dan se istog trena pretvara u noć, osim
u nekim pravcima. Središte naše Galaktike, na primjer, postaje
jedno od najblistavijih mjesta na nebu, žarko sjajeći iza glavnih
zvijezda u zviježđu Strijelac. Prebacite se na mikrovalno
područje i cijeli svemir sjaji tinjajućim ostacima iz najranijeg
vremena; odjednom se nalazite suočeni sa zidom zračenja koje
se krenulo na putovanje samo 380.000 godina poslije Velikoga
praska. Prebacite se na rendgensko područje i odmah ćete
uočiti mjesta gdje se nalaze crne jame u koje materija spiralno
upada. Prebacite se na područje gama zračenja i uživajte u
prizoru divovskih eksplozija koje se javljaju na raznim
mjestima u svemiru približno jednom dnevno. Promatrajte
utjecaj ovih eksplozija na okolnu međuzvjezdanu materiju koja
se zagrijava i emitira rendgensku, infracrvenu i vidljivu
svjetlost.
Da smo rođeni s detektorima magnetskih polja, kompas
nikada ne bi bio pronađen zato što nikome ne bi bio potreban.
Samo pogledate linije Zemljinoga magnetnoga polja i otkrivate
u kojem je pravcu sjeverni magnetni pol, negdje iza obzora,
poput
Oza. Da u mrežnjači imamo spektroskop, uopće se ne bismo pi-
tali od čega se sastoji atmosfera. Bilo bi dovoljno baciti pogled i
odrediti sadrži li dovoljno kisika za opstanak životinja. Na isti
način, okom bismo otkrili još prije mnogo tisuća godina da se
zvijezde i maglice u našoj Galaktici sastoje od istih kemijskih
elemenata kao i Zemlja.
A da smo rođeni s velikim, osjetljivim očima u koje su ugra-
đeni detektori Dopplerovog efekta, zamijetili bismo, još dok
smo bili trogloditi, da se cijeli svemir širi - da se sve galaktike
udaljuju od nas.
Da naše oči raspolažu razlučnom moći dobrih mikroskopa,
nitko nikada ne bi pojavu kuge i drugih zaraza pripisivao srdž-
bi bogova. Bakterije i virusi zbog kojih se razbolijevate ne bi
bili skriveni vašem pogledu dok gmižu po hrani koju jedete ili
ulaze u vaš organizam kroz otvorene rane. Poduzevši
jednostavne eksperimente, lako biste mogli ustanoviti koje su
od tih klica opasne, a koje nisu. A problemi postoperativnih
infekcija bili bi objašnjenu i riješeni prije puno stotina godina.
Kad bismo mogli otkriti visokoenergetske čestice, uočili bi-
smo radioaktivnu tvar već na velikoj udaljenosti. Ne bi nam
uopće bio potreban Geigerov brojač. Mogli biste čak vidjeti
kako plin radom dolazi iz podruma kroz jame u podu; ne biste
morali plaćati da vam to netko drugi otkrije.
Brušenje naših pet osjetila od rođenja pa kroz djetinjstvo
omogućava nam da kao odrasli prosuđujemo o događajima i
pojavama koje doživljavamo i da određujemo “imaju li
smisla”. Problem je u tome što gotovo ni jedno znanstveno
otkriće u prošlom stoljeću nije proizašlo iz neposredne
primjene naših osjetila. Ona su proizašla iz oslanjanja na
matematiku i uređaje koji nadilazi osjetila. Ova jednostavna
činjenica objašnjava zašto za prosječnu osobu nemaju smisla
teorija relativnosti, fizika čestica, i teorija struna koja se temelji
na postojanju jedanaest dimenzija. Dodajte ovom popisu crne
jame, prečice kroz prostorvrijeme i Veliki prasak. Istini za
volju, ovi pojmovi nisu imali mnogo smisla ni za znanstvenike,
sve dok temeljito i dugo nismo istraživali i donekle istražili
svemir svim osjetima koja nam je tehnologija stavila na
raspolaganje. Konačna posljedica ovog istraživanja je nova i
viša razina “zdravog razuma”, koji omogućava znanstvenicima
da stvaralački razmišljaju i da donose sudove o nepoznatom
podzemlju atoma, ili o području teško pojmljivog
višedimenzionog prostora. Njemački fizičar Max Planck, koji je
živio u dvadesetom stoljeću, zapisao je nešto slično u povodu
otkrića kvantne mehanike: “Suvremena fizika naročito ostavlja
dojam na nas istinom u onom starom nauku koji nas uči da
postoje stvarnosti izvan one koja je dostupna našim osjetilima,
te da ima problema i proturječnosti u kojima su te stvarnosti za
nas vrednije od najbogatijih riznica svijeta iskustva.”
Svaki novi način stjecanja znanja najavljuje novi prozor u
svemir - novi detektor koji se pridodaje sve dužem popisu
naših nebioloških osjetila. Kad god se takav prozor otvori,
doživljavamo novu razinu svemirskog prosvjetljenja, kao da se
razvijamo u superosjetljiva bića. Tko je mogao zamisliti da će
nam naša traganje za tajnama svemira, opremljeni svom silom
umjetnih osjetila, omogućiti uvid u nas same? Otisnuli smo se
u ovaj pothvat vođeni ne nekom jednostavnom željom nego
onim što je mandat naše vrste: istražiti i ustanoviti svoje mjesto
u svemiru. To pradavna potraga, ne nova, i ona je zaokupljala
pažnju mislilaca, velikih i malih, u svim vremenima i u svim
kulturama. A ono što smo na kraju otkrili, pjesnici su oduvijek
znali:

Nećemo obustaviti istraživanja

i kraj svih naših potraga bit će
stići tamo odakle smo krenuli i
spoznati to mjesto prvi put...
— T. S. Eliot, 1942.
 P OJMOVNIK

AGN: Astronomska kratica za galaktiku s aktivnom jezgrom.

Riječ je o galaktikama čija su središnja područja sjajnija
tisućama, milijunima, pa čak i milijardama puta od središnjih
područja normalnih galaktika. AGN su srodne kvazarima, ali su
od ovih manje udaljene, te ih zato vidimo u kasnijem dijelu
njihovog životnog vijeka nego kvazare.
akrecijski disk: Materijal koji okružuje neko tijelo, obično crnu
jamu, kruži oko njega i postupno spiralno ponire prema njemu.
aminokiseline: Jedna od vrsta relativno malih molekula koje
sadrže od trinaest do dvadeset sedam atoma ugljika, dušika,
vodika, kisika i sumpora. A. se mogu povezati u dugačke lance,
stvarajući molekule proteina.
Andromeda: Velika spiralna galaktika, najbliža Mliječnoj stazi,
udaljena oko 2,3 milijuna svjetlosnih godina.
antičestica: Antimaterijski parnjak čestice obične materije.
antimaterija: Komplementarni oblik materije građene od
antičestica koje imaju istu masu, ali suprotni električni naboj u
odnosu na odgovarajuće čestice obične materije.
apsolutna (Kelvinova) temperaturna ljestvica: Temperature
mjerene na ljestvici (označenoj slovom K) na kojoj se voda
zamrzava na 273,16 K, a vrije na 373,16 K. Apsolutna nula, 0 K,
e teorijski najniža temperatura.
apsolutni sjaj: Za razliku od prividnog sjaja. Koji ovisio o
udaljenosti, a. s. je stvarni sjaj nekog nebeskog objekta.
Označava se s M. Po astronomskoj definiciji, a. s. jednak je
prividnom sjaju zvijezde udaljene 32,6 svjetlosnih godina (10
parseka).
arheje: Predstavnici jedne od tri grane života za koju se smatra
da je najstarija na Zemlji. Sve arheje su jednostanične i
termofilne (sposobne podnositi temperature između 50 °C i 70
°C).
asteroid: Nebeska tijela, uglavnom od kamena ili kamena i
metala, koji kruže oko Sunca, ponajviše između staza Marsa i
Jupitera; veličinom su u rasponu u rasponu od 1000 kilometara
u promjeru pa do 100 metara. Tijela slična asteroidima, ali
manja, nazivaju se meteori.
atom: Najmanja, električno neutralna jedinica nekog elementa.
Sastoji se od jezgre koja sadrži jedan ili više protona i više
neutrona (s izuzetkom običnog vodika). Oko jezgre kruže
elektroni kojih ima koliko i protona u jezgri. Ovaj broj određuje
kemijske osobine atoma.
bakterije: Jedna od tri grane života na Zemlji (ranije poznata
kao prokariote). To su jednostanični organizmi bez jasno
određene jezgre koja sadrži genetski materijal.
bijeli patuljak: Tip zvijezde u čijem središnjem području su se
fu- zionirale jezgre helija u jezgre ugljika, te se b. p. sastoji od
ugljiko- vih jezgri i elektrona, sabijenih u mali obujam (približno
veličine Zemlje) visoke gustoće (oko milijun puta veće od
gustoće vode).
Cassini-Huygens letjelica: Svemirska letjelica lansirana sa
Zemlje 1997. Stigla je do Saturna srpnja 2004. Dio zvan Cassini
započeo je kružiti oko Saturna i promatrati planet i njegove
mjesece, dok se sonda Huygens spustila na Titan, Saturnov
najveći satelit.
Celzijeva temperaturna ljestvica: Temperaturna ljestvica
nazvana prema švedskom astronomu Andersu Celzijusu (1701-
1744) koji ju je uveo u upotrebu 1742. Voda se na ovoj ljestvici
ledi na nula stupnjeva, a vrije na 100 stupnjeva.
ciklus proton-proton: Lanac od tri reakcije nuklearne fuzije
kojima većina zvijezda povezuje protone u jezgru helija i
pretvara energiju mase u kinetičku energiju.
civilizacija: U okviru programa SETI, skupina stvorenja sa sposob-
nošću komuniciranja preko međuzvjezdanih udaljenosti.
Nalaze se najmanje na našoj razini.
COBE (COsmic Background Explorer - Istraživač kozmičke po-
zadine): Satelit lansiran 1989. koji je promatrao kozmičko
pozadin- sko zračenje i prvi otkrio male razlike u jačini zračenja
iz raznih pravaca na nebu.
crna jama: Objekt koji ima toliko snažnu gravitacijsku silu da joj
ništa, čak ni svjetlost, ne može pobjeći ako se nađe na
određenoj udaljenosti od njezinog središta, a koja se udaljenost
zove polumjer crne jame.
crveni div: Zvijezda koja je prošla razvoj kroz glavni niz, počela
sažimati središte i širiti vanjske omotače. Sažimanje dovodi do
povećanja opsega nuklearne fuzije, čime se pojačava njezin sjaj, a
time i energetski sadržaj vanjskih omotača, što izaziva dodatni
rast obujma zvijezde.
crveni pomak: Pomak prema nižim frekvencijama odnosno du-
žim valnim dužinama u spektru nekog objekta, obično izazvan
Dopplerovim efektom.
dinamika: Proučavanje gibanja i utjecaja sila na
međudjelovanje objekata. Kada se primjenjuje na gibanje tijela
u Sunčevom sustavu i svemiru, često se naziva nebeska
mehanika.
divovski planet: Planet sličan po veličini i sastavu Jupiteru,
Saturnu, Uranu i Neptunu; sastoji se od čvrste kamene i ledene
jezgre okruženog gustim omotačima, uglavnom od vodika i
helija-, mase su im u rasponu od desetak do više stotina
Zemljinih.
DNK (dezoksiribonukleinska kiselina): Dugačka, složena
molekula koja se sastoji od dvije zavojito spletene niti,
međusobno povezane tisućama poprečnih spojeva od malih
molekula. Pri diobi, molekule DNK razdvajaju se razmatajući se
po dužini, pri čemu se cijela svaki par malih molekula na
poprečnim spojevima. Svaka polovica tako nastale molekule
onda gradi novu repliku prvobitne molekule, koristeći kao
građu manje molekule koji postoje u blizini.
događaj ni obzor: Poetičan naziv za polumjer crne jame nekog
objekta: udaljenost od središta crne jame s koje više nema
povratka; ništa, naime, ne može nadvladati njenu gravitacijsku
silu nakon što se prijeđe događajni obzor, te se tako on može
smatrati “rubom” crne jame.
Dopplerov efekt: Promjena frekvencije, valne dužine i energije uo-
čena kod fotona koji stižu iz izvora što se relativnom brzinom
približava promatraču ili udaljuje od njega duž doglednice koja
ga povezuje s izvorom. Promjene frekvencije odnosno valne
dužine opća su pojava koja se događa kod svake vrste valnog
gibanja, zvuka ili svjetlosti, svejedno. One ne ovise o tome giba
li se izvor ili se giba promatrač; važno je relativno kretanje
izvora u odnosu na promatrača duž njegove doglednice.
Dopplerov pomak: Djelomična promjena frekvencije, valne
dužine i energije izazvana Dopplerovim efektom.
Drakeova jednadžba: Jednadžba koju je postavio američki
astronom Frank Drake i koja daje procjenu broja civilizacija
sposobnih za međuzvjezdano komuniciranje, koje postoje sada
ili u bilo kojem danom vremenu.
dušik: Element koji u jezgri ima sedam protona i šest, sedam,
osam, devet ili deset neutrona, ovisno o kojem je izotopu riječ.
Najbrojnije su jezgre dušika sa sedam neutrona.
egzosolaran (također ekstrasolaran): Odnosi se na objekte
izvan Sunčevog sustava. Dajemo prednost prefiksu “egzo” zato
što se već koristi u imenici “egzobiologija”, disciplini koja se
bavi proučavanjem izvanzemaljskih oblika života.
ekscentricitet: Mjera izduženosti elipse, jednaka je omjeru
udaljenosti između dva žarišta elipse i njezine duže osi.
ekstremofili: Organizmi koji žive na visokim temperaturama,
obično između 70 i 100 stupnjeva Celzija.
elektromagnetna sila: Jedna od četiri osnovne sile koja djeluje
između nabijenih čestica; opada razmjerno kvadratu udaljenosti
između čestica. Noviji eksperimenti pokazali su da su ova sila i
slaba nuklearna sila različiti oblici jedne jedinstvene elektroslabe
sile.
elektron: Elementarna čestica jediničnog negativnog naboja koja
u atomu kruži oko jezgre.
elektroslaba sila: Zajednički oblik elektromagnetne i slabe
nuklearne sile koje izgledaju posve različito na razmjerno
niskim energijama, ali postaju objedinjene kada djeluju na
ogromnim energijama, poput onih koje su bile na djelu u
najranijim trenucima svemira.
elementarna čestica: Temeljna čestica prirode koja se ne može
rastaviti na druge čestice. Protoni i neutroni obično se
označavaju kao elementarne čestice iako se i one sastoje od po
tri čestice, koje se nazivaju kvarkovi.
elementi: Osnovni sastojci materije razvrstani prema broju
protona u jezgri. Cjelokupna obična materija u svemiru sastoji se
od devedeset dva elementa u rasponu od najmanjeg atoma,
vodika (s jednim protonom u jezgri), do najvećeg koji se javlja u
prirodi, urana (s devedeset dva protona u jezgri). Elementi teži
od urana proizvedeni su u laboratorijima.
eliptična galaktika: Galaktika jajastog oblika u kojoj gotovo da
nema međuzvjezdanog plina i prašine i čiji oblik izgleda
eliptično u dvodimenzionalnoj projekciji.
energija mase: Energetski ekvivalent određene količine mase
koji je jednak umnošku mase i kvadrata brzine svjetlosti.
enzim: Vrsta molekula, protein ili RNK, koji služi kao podloga
na kojoj molekule mogu međudjelovati na određene načine, te
u tom smislu djeluje kao katalizator, potičući molekularne
reakcije.
eukarije: Skupni naziv za organizme koji se klasificiraju kao
eukarioti.
eukarioti: Jednostanični ili višestanični organizmi koji imaju
genetski materijal u svakoj stanici unutar jezgre optočene
membranom.
Europa: Jedan od Jupiterova četiri velika satelita, poznat po
svojoj ledenoj površini ispod koje se možda nalazi ocean.
evolucija: U biologiji, rezultat prirodnog odabiranja koje pod
izvjesnim okolnostima dovodi do toga da se skupine sličnih
organizama, zvane vrste, mijenjaju tijekom vremena, tako da
im se potomci značajno razlikuju glede sklopa i izgleda;
uopćeno govoreći, svaka postupna promjena nekog objekta u
drugi oblik ili stanje razvoja.
Fahrenheitova temperaturna ljestvica: Temperaturna ljestvica
nazvana prema njemačkom fizičaru Gabrielu Danielu
Fahrenheitu (1686-1736). Uveo ju je u upotrebu 1724. Prema
ovoj ljestvici, voda se ledi na 32 stupnja, a vrije na 212
stupnjeva.
fisija: Dijeljenje veće atomske jezgre na dvije ili više manjih. Pri
fisiji jezgri većih od jezgre željeza oslobađa se energija. Fisija
(također se naziva atomska fisija) je izvor energije u svim
nuklearnim elektranama.
foton: Elementarna čestica bez mase i električnog naboja, prenosi
energiju. Struje fotona stvaraju elektromagnetno zračenje i šire se
kroz svemir brzinom svjetlosti (299.792 kilometra u sekundi).
fotosinteza: Korištenje energije u obliku vidljive svjetlosti ili
ultralju- bičastih fotona za stvaranje molekula ugljikohidrata iz
ugljičnog dioksida i vode. Kod nekih organizama, vodikov sulfid
(H2S) ima istu ulogu koju ima voda (H20) kod većine
fotosinteznih procesa na Zemlji.
fuzija: Spajanje manjih jezgri u veću. Prilikom spajanja jezgri
manjih od jezgre željeza, oslobađa se energija. Fuzija je osnovni
izvor energije za nuklearna oružja, kao i za sve zvijezde u
svemiru. Također se naziva nuklearna fuzija i termonuklear na
fuzija.
galaktika: Velika skupina zvijezda koja broji od više milijuna
do mnogo stotina milijarda članova. Na okupu se drži
uzajamnim gravitacijskim silama, a obično sadrži značajne
količine plina i prašine.
galaktičko jato: Velika skupina galaktika, obično udružena s
plinom i prašinom i znatno većim količinama tamne materije.
Na okupu je drži uzajamno gravitacijsko privlačenje materijala
koji ulazi u njezin sastav.
Galilej: Svemirska letjelica koju je NASA uputila prema
Jupiteru 1990. Kako je stigla na odredište u prosincu 1995,
poslala je sondu u Jupiterovu atmosferu, a kasnije godine
provela je na stazi oko divovskoga planeta, snimajući njega i
njegove satelite.
gama zračenje: Elektromagnetno zračenje najviših energija
odnosno najkraćih valnih dužina.
gen: Dio kromosoma koji određuje, putem genetskog koda,
stvaranje nekog lanca aminokiselina.
genetski kod: Niz “slova” u molekulama DNK ili RNK od
kojih svako označava neku aminokiselinu, a sastoji se od tri
nanizane molekule slične onima koji sačinjavaju poprečne
prečke između dvije zavojite niti molekule DNK.
genom: Ukupnost gena jednog organizma.
gravitacijska leća: Efekt nekog svemirskog objekta koji
dovoljno snažno gravitacijski utječe na zrake svjetlosti koje
prolaze pokraj njega tako da ih savija i često dovodi u žarište,
stvarajući time svjetliju sliku nego što bi je inače neki
promatrač vidio da nema gravitacijske leće.
gravitacijska sila: Jedna od četiri osnovne sile. Uvijek djeluje
privlačno. G. s. između dva tijela razmjerna je umnošku
njihovih masa podijeljenom s kvadratom udaljenosti između
njihovih središta.
gravitacijsko zračenje (gravitacijski valovi): Zračenje koje se po
svemu razlikuje od elektromagnetnog zračenja osim po tome što
putuje brzinom svjetlosti. Jači gravitacijski valovi nastaju kada
se masivna tijela mimoilaze velikim brzinama.
halo: Krajnja vanjska područja galaktike - koja zauzimaju
znatno veći prostor od vidljivog dijela galaktike. Tu se nalazi
glavnina tamne materije galaktike.
helij: Drugi najlakši i drugi najzastupljeniji element, ima jezgru
od po dva protona i jednog ili dva neutrona. Zvijezde stvaraju
energiju fuzijom vodikovih jezgri (protona) u jezgre helija.
Hubbleova konstanta: Konstanta koja se javlja u Hubbleovom
zakonu i dovodi u vezu udaljenosti i brzine udaljavanja
galaktika.
Hubbleov zakon: Zakon koji se odnosi na širenje svemira
kakvo uočavamo danas. Brzine udaljavanja dalekih galaktika
jednake su umnošku Hubbleove konstante i udaljenosti galaktika
od Mliječne staze.
infracrveno zračenje: Dio spektra elektromagnetnog zračenja čije
su valne dužine nešto duže nego vidljive svjetlosti.
ion: Atom koji je izgubio jedan ili više elektrona.
ionizacija: Proces pretvaranja atoma u ion tako što mu se
uklanja jedan ili više elektrona.
izotopi: Vrste raznih atomskih jezgri istog elementa, razlikuju
se samo po broju neutrona.
jaka sila: Jedna od četiri osnovne sile. Uvijek djeluje privlačno.
Djeluje između nukleona (protona, neutrona), povezujući ih u
atomskoj jezgri, ali samo ako se međusobno približe unutar
udaljenost od približno IO"13 cm.
jezgra: (1) Središnji dio atoma, sastavljena od jednog ili više
protona
i neutrona. (2) Područje u stanici eukariota u kojem se nalazi
stanični genetski materijal u obliku kromosoma. (3) Središnje
područje galaktike.
JWST (svemirski teleskop James Webb): Svemirski teleskop
čije se uvođenje u rad očekuje u drugom desetljeću dvadeset
prvog stoljeća; zamijenit će svemirski teleskop Hubble od koga će
imati veće zrcalo i naprednije instrumente.
katalizator: Tvar koja ubrzava određene reakcije između atoma
i molekula, ali sama u njima ne sudjeluje.
Kelvinova (apsolutna) temperaturna ljestvica: Temperaturna
ljestvica nazvana prema lordu Kelvinu (William Tliomson,
1824-1907). Uvedena je u upotrebu sredinom devetnaestog
stoljeća. Prema ovoj ljestvici, najniža moguća temperatura
iznosi, po definiciji, nula kel- vina. Stupnjevi na ovoj ljestvici
(koji se označavaju slovom K) isti su kao i na Celzijevoj
temperaturnoj ljestvici. Na Kelvinovoj ljestvici voda se ledi na
273,16 stupnjeva, a vrije na 373,16 stupnjeva.
kinetička energija: Energija tijela u gibanju. Jednaka je
umnošku polovice mase tijela i kvadrata brzine. Prema tome,
što je tijelo ma- sivnije (neki kamion, recimo) imat će više
kinetičke energije od manje masivnog tijela (nekog tricikla, na
primjer ) koje se giba istom brzinom.
kisik: Element u čijoj jezgri ima osam protona i sedam, osam,
devet, deset, jedanaest ili dvanaest neutrona, ovisno o izotopu.
Većina jezgri kisika ima osam neutrona i osam protona.
komet (repatica): Fragment pramaterijala Sunčevog sustava,
obično “prljava gruda” od leda, kamena, prašine i smrznutog
ugljičnog dioksida (suhi led).
kozmičko pozadinsko zračenje (KPZ): More fotona nastalih
svuda u svemiru ubrzo poslije Velikog praska. Ovo zračenje još
ispunjava svemir i sada je temperature 2,73 K.
kozmolog: Astrofizičar koji se specijalizirao za proučavanje
nastanka svemira i njegovog ustroja u najširim razmjerima.
kozmološka konstanta: Konstanta koju je uveo Albert Einstein
u svoju jednadžbu što opisuje najšire ponašanje svemira.
Konstantom se određuje količina energije, sada nazvane tamna
energija, u svakom kubnom centimetru naizgled praznog
prostora.
KPZ: Vidjeti Kozmičko pozadinsko zračenje.
kromosom: Pojedinačna molekula DNK zajedno s proteinima
koja idu uz njega. U njegovim podjedinicama, genima,
uskladištene su genetske informacije koje se prenose diobom
stanice.
Kuiperov pojas: Materijal na udaljenosti koja se pruža od 40
astronomskih jedinica (prosječna udaljenost Plutona) do
nekoliko stotina astronomskih jedinica od Sunca. U njemu su
ostaci iz Sunčevog protoplanetnog diska. Pluton je, u stvari, jedno
od najvećih tijela u Kuiperovom pojasu.
kvantna mehanika: Opis ponašanja elementarnih čestica, atoma
i njihovog međudjelovanja s drugim atomima i fotonima, kao i
ponašanja atomskih jezgri.
kvazar (kvazizvjezdani radioizvor): Astronomski objekt po
izgledu sličan zvijezdi, ali čiji spektar pokazuje veliki crveni
pomak zbog ogromne udaljenosti od Mliječne staze.
logaritamska ljestvica: Metoda prikazivanja podataka tako da
ogromni brojevi mogu stati na isti list papira. Logaritamska
ljestvica povećava se eksponencijalno (1, 10, 100, 1000, 10.000.
...), a ne aritmetički (1,2, 3,4, 5,...).
lokalna skupina: Naziv za oko dvadeset pet galaktika u
neposrednom susjedstvu Mliječne staze.. U lokalnu skupinu
spadaju Veliki i Mali Magellanov oblak i velika galaktika
Andromeda.
maglica: Raspršena masa plina i prašine koju obično iznutra
osvjetljavaju sjajne mlade zvijezde koje su nedavno stvorene od
te građe.
Mali Magellanov oblak: Manja od dvije nepravilne galaktike
koje su sateliti Mliječne staze.
masa: Mjera materijalnog sadržaja nekog predmeta. Ne treba je
brkati s težinom, koja je mjera djelovanja gravitacijske sile na
neki objekt. Kod predmeta na površini Zemlje, međutim, masa
i težina su po definiciji jednake.
međuzvjezdana prašina: Čestice prašine, od koji se svaka
sastoji od po oko milijun atoma, vjerojatno izbačene u
međuzvjezdani prostor iz atmosfera vrlo razrijeđenih zvijezda
crvenih divova.
međuzvjezdani plin: Plin u sastavu galaktike koji nije dio
nijedne zvijezde.
međuzvjezdani oblak: Područje međuzvjezdanog prostora s
gustoćom znatno većom od prosječne i promjera obično više
desetaka svjetlosnih godina; gustoća materije kreće se u rasponu
od deset atoma do više milijuna molekula po kubnom
centimetru.
metabolizam: Ukupnost kemijskih procesa u organizmu
mjerenih opsegom potrošnje energije. Životinja s visokim
metabolizmom mora trošiti energiju (hranu) znatno češće kako
bi opstala.
meteor: Sjajna pruga na nebu nastala kao posljedica
zagrijavanja meteoroida prilikom prolaska kroz Zemljinu
atmosferu.
meteorski pljusak: Veliki broj meteora uočen na određenom
dijelu neba, nastao kao posljedica presijecanja Zemljine staze i
velikog broja meteoroida u kratkom vremenu.
meteorit: Meteoroid koji uspijeva opstati pri prolasku kroz
Zemljinu atmosferu i padne na Zemlju.
meteoroid: Nebesko tijelo od kamena ili metala, odnosno od
mješavine metala i kamena, manje od asteroida, koje kruži oko
Sunca; m. su ostatci iz doba nastajanja Sunčevoga sustava ili su
nastali pri sudarima većih tijela u sustavu naše zvijezde.
Mliječna staza: Galaktika koja sadrži približno 300 milijarda
zvijezda, među kojima i Sunce. Obuhvaća također
međuzvjezdani plin i prašinu, kao i velike količine tamne
materije.
modificirana Newtonova dinamika (MOND): Varijanta teorije
gravitacije koju je izložio izraelski fizičar Mordehai Milgrom.
nastanjiva zona: Područje oko neke zvijezde u kojem njezina
toplina može održavati u tekućem stanju jedan ili više otapala;
to je sfer- no područje oko zvijezde omeđeno unutrašnjom i
vanjskom granicom.
nepravilna galaktika: Galaktika nepravilnog oblika koji nije ni
spiralni (diskoliki) ni eliptični.
neutrino: Elementarna čestica bez naboja i mase znatno manje od
mase elektrona. Nastaje ili biva apsorbirana u reakcijama među
elementarnim česticama kojima upravlja slaba sila.
neutron: Elementarna čestica bez naboja; jedan od dva sastavna
dijela atomske jezgre.
neutronska zvijezda: Mali ostaci (manji od trideset kilometara
u promjeru) jezgre poslije eksplozije supernove. Sastoji se
gotovo potpuno od neutrona i toliko je gusta da je u jednom
kubnom centimetru sabijena masa dva ogromna
prekooceanska broda.
NLO (neidentificirani leteći objekt): Objekti viđeni na nebu
Zemlje za koje se ne može lako pronaći prirodno objašnjenje,
što ukazuje ili na duboko neznanje znanstvene zajednice ili na
duboko neznanje očevidaca.
nuklearna fuzija: Spajanje dvije jezgre pod utjecajem jake sile,
što se događa samo ako se jezgre međusobno približe na
udaljenost koja odgovara veličini protona (lO'13 centimetara).
nukleinska kiselina: DNK ili RNK.
nukleotid: Jedna od poprečnih molekula kod DNK i RNK. Kod
DNK ima četiri nukleotida: adenin, citozin, guanin i timin; kod
RNK uracil igra ulogu koju kod DNK ima timin.
oblak prašine: Oblaci plina u međuzvjezdanom prostoru koji
su dovoljno hladni da se u njima atomi povezuju u molekule;
mnoge molekule zatim se spajaju, oblikujući čestice prašine
koje sadrže milijune atoma.
oksidacija: Povezivanje s atomima kisika. Tipičan primjer je
hrđanje metala izloženog djelovanju kisika Zemljine atmosfere.
Oortov oblak: Milijarde ili bilijuni kometa koji kruže oko Sunca.
Oni su prvi nastali kada se protosunce počelo skupljati. Gotovo
svi se gibaju po stazama koje su tisućama ili desecima tisuća
puta veće od Zemljine staze.
opća teorija relativnosti: Postavio ju je Albert Einstein 1915.
kao prirodno proširenje specijalne teorije relativnosti na tijela u
stanju ubrzavanja. To je suvremena teorija gravitacije koja
uspješno objašnjava mnoge rezultate do kojih se ne može doći
u okviru Newtonove teorije gravitacije. Njezina osnovna
premisa je “načelo ekvivalentnosti” prema kojem, na primjer,
neka osoba u svemirskom brodu ne može razlikovati ubrzava
li letjelica kroz prostor ili miruje u gravitacijskom polju koje bi
izazvalo isto ubrzanje. Iz ovog jednostavnog, ali i vrlo dubokog
načela niče potpuno novo razumijevanje prirode gravitacije.
Prema Einsteinu, gravitacija nije sila u tradicionalnom značenju
ovog pojma. Gravitacija je zakrivljenost prostora u blizini neke
mase. Gibanje nekog tijela potpuno je određeno njegovom
brzinom i opsegom zakrivljenosti koja se tu javlja. Iako je
izrazito kontraintuitivna, kao da se protivi “zdravom razumu”,
opća teorija relativnosti objašnjava sva poznata ponašanja
gravitacijskih sustava koji su ikada podvrgnuti proučavanju te
predviđa mnoštvo još kontraintuitivnijih pojava koje
eksperimenti neprekidno potvrđuju. Primjera radi, Einstein je
predvidio da će snažno gravitacijsko polje izobličiti prostor i
uočljivo savinuti zraku svjetlosti u svojoj blizini. Promatranjem
je ustanovljeno da zraka zvjezdane svjetlosti koja prolazi tik uz
rub Sunca (za vrijeme potpune pomrčine) biva savinuta točno
onoliko koliko je Einstein izračunao. Možda se najznačajnija
primjena opće teorije relativnosti odnosi na opis našeg svemira
koji se širi i u kojem cjelokupni prostor biva zakrivljen uku-
pnom gravitacijom stotina milijarda galaktika. Važna, ali
trenutno još neprovjerena posljedica ove teorije je postojanje
“gravitona” - čestica koje nose gravitacijsku silu i javljaju o
naglim promjenama gravitacijskog polja, poput onih pri
eksploziji supernova.
organski spojevi: Kemijski spojevi s atomima ugljika kao
važnim elementom sklopa; molekule zasnovane na ugljiku.
Život je organske prirode.
ozon (03): Molekule od tri atoma kisika koje na velikim visinama
u atmosferi Zemlje štite površinu planeta od ultraljubičastog
zračenja.
panspermija: Hipoteza prema kojoj se život prenositi po
svemiru, na primjer s planeta na planet unutar Sunčevog
sustava.
planet: Veće tijelo koje kruži oko neke zvijezde, a samo nije
zvijezda. Po novoj kategorizaciji, Sunčev sustav broj osam
planeta. Pluton se više ne smatra planetom.
planetezimal: Tijelo znatno manje od planeta. Sudaranjem i
stapanjem ovih tijela nastaju planeti.
plavi pomak: Pomicanje prema višim frekvencijama odnosno
kraćim valnim dužinama izazvano Dopplerovim efektom.
početna singularnost: Trenutak u kojem je počelo širenje
svemira; također se naziva Veliki prasak.
polumjer crne jame: Za svaki objekt mase M, mjeren u
jedinicama mase Sunca, ovaj polumjer iznosi 2M kilometara.
Također se naziva događajni obzor.
pomrčina: Djelomično ili potpuno zaklanjanje jednog nebeskog
tijela drugim; promatraču izgleda da se tijela nalaze gotovo ili
potpuno jedno iza drugog.
prečkasta spiralna galaktika: Spiralna galaktika kod koje su
zvijezde
i plinovi raspoređeni u središnjim područjima u obliku koji
nalikuje na izduženu prečku.
prirodno odabiranje: Razlike u uspjehu pri razmnožavanju
među organizmima iste vrste. P. o. je okretačka sila evolucije
života na Zemlji.
prividni sjaj: Sjaj koji nekog nebeskog tijela na nebu Zemlje. P.
s. ovisi o apsolutnom sjaju tijela i njegovoj udaljenosti od nas.
prokarioti: Jedna od tri grane života. To su jednostanični
organizmi kod kojih se genetski materijal ne nalazi u jasno
određenoj staničnoj jezgri.
prostorvrijeme: Matematički spoj prostora i vremena u okviru
kojeg se vrijeme shvaća kao koordinata ravnopravna s tri
prostorne koordinate. Specijalna teorija relativnosti pokazala je
da se priroda najtočnije opisuje prostorvremenskim
formalizmom. Svi događaji opisuju se pomoću tri prostorne i
jednom vremenskom koordinatom. Matematika koja se ovdje
primjenjuje ne pravi razliku među njima.
protein: Duga molekula koja se sastoji od jednog ili više lanaca
ami- nokiselina.
proton: Elementarna čestica s jediničnim pozitivnim nabojem.
Nalazi se u jezgri svakog atoma. Broj protona u jezgri atoma
određuje identitet tog elementa. Element s jednim protonom je
vodik, s dva protona helij, a sa devedeset dva uranij.
protoplanet: Planet u odmaklim fazama nastajanja.
protoplanetni disk: Disk plina i prašine oko zvijezde u
nastajanju i iz kojeg se mogu stvoriti pojedinačni planeti.
protozvijezda: Zvijezda u nastajanju. Skuplja se iz znatno većeg
oblaka plina i prašine djelovanjem vlastite gravitacije.
pulsar: Tijelo koje u pravilnim razmacima emitira impulse
radio-/o- tona (a često i fotona viših energija). P. je u stvari
neutronska zvijezda koja proizvodi zračenje zbog ubrzavanja
nabijenih čestica u snažnom magnetnom polju ove zvijezde.
radioaktivno raspadanje: Proces kojim se neke vrste atomskih
jezgri spontano pretvaraju u druge vrste.
rendgensko zračenje: Fotoni s frekvencijama višim od
ultraljubiča- stog zračenja, ali manjim od gama zračenja.
revolucija: Kruženje oko nekog objekta, na primjer, Zemlje oko
Sunca. Revolucija se često brka s rotacijom.
RNK (ribonukleinska kiselina): Velika, složena molekula,
stvorena od istih vrsta molekula kao i DNK, koji obavlja razne
značajne zadatke u živoj stanici, računajući tu i prijenos
genetskih poruka složenih u DNK do mjesta gdje se grade
proteini.
satelit: Razmjerno malo tijelo koje kruži oko znatno većeg i
ma- sivnijeg; točnije govoreći, oba tijela kruže oko zajedničkog
središta masa, pri čemu je veličina staza obrnuto razmjerna
masama tijela.
SETI: Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom.
sila: Sposobnost obavljanja rada ili izazivanja fizičke promjene;
utjecaj koji nastoji ubrzati tijelo u pravcu u kojem djeluje na
njega.
slaba sila: Jedna od četiri osnovne sile koja djeluje samo izme-
đu elementarnih čestica na udaljenostima od 10-13 m ili manjim.
Odgovorna je za raspadanje određenih elementarnih čestica u
neke druge. Skorašnja istraživanja pokazala su da su s. s. i
elektromagnetna sila različiti oblici jedne te iste elektroslabe sile.
smeđi patuljak: Tijelo sa sastavom sličnim sastavu zvijezda, ali
bez dovoljno mase da postane zvijezda tako što bi otpočela
nuklearna fuzija u jezgri.
specijalna teorija relativnosti: Postavio ju je Albert Einstein
1905. Ona pruža novo razumijevanje prostora, vremena i
gibanja. Teorija se temelji na dva “načela relativnosti”: (1)
brzina svjetlosti ista je za svakog promatrača, bez obzira na to
kako je mjeri; (2) zakoni fizike isti su u svakom sustavu koji ili
miruje ili se giba stalnom brzinom. Teorija je kasnije proširena
kako bi obuhvatila i sustave u stanju ubrzavanja, postavši opća
teorija relativnosti. Pokazalo se da su dva načela relativnosti
koja je Einstein pretpostavio potvrđena u svakom obavljenom
pokusu ili promatranju. Einstein je izveo logičke zaključke iz
načela relativnosti i predvidio mnoštvo neobičnih zamisli,
među kojima su:
- Ne postoje apsolutno isti događaji. Ono što je istovremeno
za jednog promatrača za drugoga može ne biti.
- Što se brže gibate, to vaše vrijeme sporije teče u odnosu na
nekoga tko vas promatra.
- Što se brže gibate, to masivniji postajete, te vam tako
motori vaše svemirske letjelice sve manje uspijevaju
povećati brzinu.
- Što se brže gibate, to je vaša svemirska letjelica kraća - sve
postaje kraće u smjeru gibanja.
- Pri brzini svjetlosti, vrijeme se zaustavlja, dužina vam
iznosi nula, a masa postaje beskonačna. Stoga materijalno
tijelo nikada ne može postići brzinu svjetlosti.
Eksperimenti su potpuno potvrdili sva ova Einsteinova
predviđanja. Izvrstan primjer za to su čestice koje imaju neko
svoje vrijeme po- luraspada. Kada im se brzina poveća gotovo
do brzine svjetlosti (u akceleratorima), vrijeme poluraspada im
se povećava točno u skladu s teorijom relativnosti. Također,
sve ih je teže dalje ubrzavati, što znači da im se masa povećala.
spektar: Raspored fotona prema frekvenciji i valnoj dužini. Često
se daje u obliku grafikona koji prikazuje broj fotona svake
pojedine frekvencije i valne dužine.
spiralna galaktika (spiralna maglica): Galaktika u obliku vrlo
spljoštenog diskom zvijezda, plina i prašine, sa spiralnim
krakovima.
spiralni krakovi: Dijelovi diska spiralne galaktike, sadrže
najmlađe, najtoplije, najsvjetlije zvijezde te divovske oblake
plina i prašine u kojima su ove zvijezde nedavno nastale i još
nastaju.
sublimacija: Prijelaz iz čvrstog u plinovito stanje, odnosno iz
plinovitog u čvrsto, bez prolaska kroz tekuće stanje.
submilimetarsko područje: Područje elektromagnetnog zračenja
sa frekvencijama i valnim dužinama između radio-područja i
infracrvenog područja.
Sunčev sustav: Skupni naziv za Sunce i tijela koja kruže oko
njega: planeti, njihovi sateliti, asteroidi, meteoroidi, kometi i
međuplanetna prašina.
Sunčev vjetar: Čestice izbačene sa Sunca, poglavito protoni i
elektroni, koji se neprekidno odlijevaju s gornjih slojeva naše
zvijezde. Odljev postaje naročito opsežan u vrijeme jakih
Sunčevih baklji.
supermasivna crna jama: Crna jama mase stotinu i više masa
Sunca.
supernova: Zvijezda koja eksplodira kad u njoj prestane
nuklearna fuzija. Tijekom nekoliko tjedana trajanja sjaj joj je
usporediv sa sjajem čitave jedne galaktike. Supernove stvaraju
i šalju u međuzvjezdani prostor elemente teže od vodika i
helija.
svemirski teleskop Hubble: Svemirski teleskop lansiran 1991.
koji nam je dao čudesne slike mnoštva astronomskih objekata
zahvaljujući činjenici da promatra svemir s položaja iznad
Zemljine atmosfere.
svemir: Obično se pod ovim pojmom podrazumijeva sve što
postoji, premda se, u skladu s novim teorijama, za ono što
označavamo kao svemir može jednoga dana ustanoviti da je
samo dio znatno većeg kozmosa zvanog “multiverzum”.
svjetlosna godina: Udaljenost od približno 10 bilijuna
kilometara koju svjetlost ili neki drugi oblik elektromagnetnog
zračenja prijeđe za godinu dana.
svjetlost (vidljiva svjetlost): Elektromagnetno zračenje koje se
sastoji od fotona čiju frekvenciju odnosno valnu dužinu
zamjećuje naše oko.
tamna energija: Energija koja se ne može ni vidjeti ni otkriti
neposrednim mjerenjem, čiji iznos ovisi o veličini kozmološke
konstante i koja dovodi do širenja svemira.
tamna materija: Materija nepoznatog oblika koja ne emitira
elektromagnetno zračenje i za koju je ustanovljeno, po
gravitacijskoj sili kojom djeluje na običnu materiju, da pripada
ukupnom korpusu materije u svemiru.
tektonika ploča: Lagano kretanje ploča koje sačinjavaju koru
Zemlje
i drugih planeta.
teleskop (gama, rendgenski, ultraljubičasti, optički, infracrveni,
mikrovalni, radio): Postoje teleskopi i detektori za svaki dio
spektra. Neki dijelovi spektra ne stižu do površine Zemlje. Da
bismo promatrali na gama, rendgenskom, ultraljubičastom i
infracrvenom području zračenja, na kojima emitiraju mnogi
svemirski objekti, teleskopi su morali biti podignuti na stazu
iznad apsorbirajuće Zemljine atmosfere. Teleskopi ima više
vrsta, ali imaju tri zajednička svojstva: (1) Sakupljaju fotone. (2)
Dovode fotone u žarište svog optičkog sustava. (3) Bilježe
fotone nekom vrstom detektora.
temperatura: Mjera prosječne kinetičke energije slučajnog
gibanja unutar skupine čestica. Na apsolutnoj ili Kelvinovoj
temperaturnoj ljestvici, temperatura nekog plina upravo je
razmjerna prosječnoj kinetičkoj energiji čestica u plinu.
termofil: Organizam kojem pogoduju visoke temperature, blizu
točke ključanja vode.
termonuklearna fuzija: Drugi naziv za nuklearnu fuziju, koja se
ponekad označava i samo kao fuzija.
termonuklearni proces: Svaki proces koji se odnosi na
ponašanje atomske jezgre na vrlo visokim temperaturama.
toplinska energija: Energija sadržana u nekom objektu
(čvrstom, tekućem ili plinovitom) koja nastaje zbog vibracija
atoma i molekula. Prosječna kinetička energija ovih vibracija i je
fizikalna definicija temperature.
učinak staklenika: Planetna atmosfera zarobljava infracrveno
zračenje, što dovodi do porasta temperature na površini i
neposredno iznad nje.
ugljični dioksid: Molekula C02 koja sadrži po jedan ugljikov
atom i dva atoma kisika.
ugljikohidrat: Molekula od atoma ugljika, vodika i kisika, obično
s dvostruko više atoma vodika nego kisika.
ugljik: Element čija atomska jezgra ima šest protona, a razni
izotopi imaju po šest, sedam ili osam neutrona.
ultraljubičasto zračenje: Fotoni s frekvencijama i valnim
dužinama između područja vidljive svjetlosti i rendgenskog
zračenja.
unutrašnji planeti: Planeti Merkur, Venera, Zemlja i Mars, koji
su sve mali, gusti i kameniti u usporedbi s plinovitim divovskim
planetima.
Veliki Magellanov oblak: Veća od dvije nepravilne satelitske
galaktike Mliječne staze.
Veliki prasak: Znanstveni opis nastanka svemira, utemeljen na
hipotezi da je svemir počeo eksplozijom prije približno 14
milijarda godina, kada su nastali prostor i materija. Svemir se
danas i dalje širi u svim pravcima kao posljedica te prvobitne
eksplozije.
virus: Korpus molekula nukleinskih kiselina i proteina koji se
može umnožavati samo u stanici “domaćinu” nekog drugog
organizma.
vodik: Najlakši i najzastupljeniji element, jezgra sadrži po jedan
proton i nula, jedan ili dva neutrona.
Voyager (svemirska letjelica): Dvije svemirske letjelice, Voyager
1 i Voyager 2, koje je NASA lansirala sa Zemlje 1978. i koje su
nekoliko godina zatim prošle pokraj Jupitera i Saturna; Voyager
2 prošao je pokraj Urana 1986. i Neptuna 1989.
WMAP satelit (Vilkinsonov istraživač mikrovalne
anizotropije):
Satelit lansiran 2001. sa zadatkom da znatno detaljnije nego
raniji satelit COBE proučava kozmičko pozadinsko zračenje.
zračenje: Skraćeni oblik od elektromagnetnog zračenja. Također,
pučki naziv za bilo koju česticu ili oblik svjetlosti koji su štetni
za ljudsko zdravlje.
zvijezda: Masa plina koju na okupu drži gravitacija. U njezinom
središtu, reakcije nuklearne fuzije pretvaraju masu u zračenje
koje zagrijava cijelu zvijezdu i emitira se u svemir.
zviježđe: Dio nebeskog svoda u kojem su zvijezde, gledano sa
Zemlje, prividno raspoređene kao po nekom crtežu, koji se, uz
veliku maštu, mogu zamisliti da su neke životinje, junaci iz
mitova i legendi, neki uporabni predmeti itd. Do danas su se u
astronomiji održala zviježđa najvećim dijelom iz starogrčke
mitološke baštine, a ona na južnom nebu, antičkim narodima
nepoznatom, su novijeg datuma. Cijeli nebeski svod podijeljen
je na 88 zviježđa i ona nam olakšavaju orijentaciju i imenovanja
zvijezda i drugih nebeskih objekata.
zvjezdano jato: Skupina zvijezda nastalih u isto vrijeme i na
istom mjestu. U stanju je ostati okupljena milijardama godina
zahvaljujući uzajamnom gravitacijskom privlačenju.
zvijezda padalica: Popularni naziv za meteor.
život: Svojstvo tvari da se umnožava i razvija.