Marcus Chown

TREBALI BISMO RAZGOVARATI O KELVINU

Što nam svakodnevne stvari govore o svijetu koji nas

okružuje

IZDAVAČ
Naklada LJEVAK d.o.o.

DIREKTORICA
PETRA LJEVAK

UREDNIK
KRISTIJAN VUJIČIĆ
 Marcus Chown

TREBALI BISMO RAZGOVARATI

O KELVINU

ŠTO NAM SVAKODNEVNE STVARI GOVORE O SVIJETU KOJI

NAS OKRUŽUJE

PREVEO S ENGLESKOGA
DAMIR BILIČIĆ

STRUČNA REDAKTURA
prof. dr. sc. VLADIS VUJNOVIĆ

Zagreb, studeni 2011.

Naslov izvornika:
Marcus Chown
WE NEED TO TALK ABOUT KELVIN
What Everyday Things Teli Us about the Universe

First published in Great Britain in 2009

by Faber and Faber Ltd.

This paperback edition first published in 2010.

Ali rights reserved

© Marcus Chown, 2009

The right of Marcus Chown to be identified as

author of this work has been asserted.

© za hrvatsko izdanje
Naklada Ljevak d.o.o. 2011.

ISBN 978-953-303-427-0 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 781857.

ISBN 978-953-303-428-7 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 781858.
 Za Karen i Jo,
s ljubavlju, Marcus
 Sadržaj

Predgovor 9

PRVI DIO
Što nam svakodnevni svijet govori o atomima

1. Lice u prozorskome staklu 17

2. Zašto atomi tulumare posvuda uokolo 48
3. Istodobno najviše dva zrna graška u mahuni 68

DRUGI DIO
Što nam svakodnevni svijet govori o zvijezdama

4. Trebali bismo razgovarati o Kelvinu 91 5. Vi, ja i spektakularno

nevjerojatan proces tri-alfa 118
6. Visoka peć s temperaturom od 4,5 milijardi stupnjeva 134

TREĆI DIO
Što nam svakodnevni svijet govori o Svemiru

7. Neizrecivo slabašna zvjezdana svjetlost 149

8. Prasak prije Velikog praska 161
9. Humpty-Dumptyjevske sklonosti 173
10. Nasumična stvarnost 188
11. Zemlja je puna kao čep, vratite se kući 198
 Zahvale 221
Bilješke 223
Rječnik pojmova 245
O autoru 273
Kazalo 275
 Predgovor
»Vidjeti svijet u zrnu pijeska,
raj u poljskome cvijetu,
držati beskonačnost u dlanu
i vječnost u jednome satu.«
William Blake
(»Znamenja nedužnosti«)

Svrha je ove knjige jednostavna: pokazati kako nam primjeri svima

poznatih odlika svakodnevnoga svijeta s obzirom na aktualne
znanstvene spoznaje ukazuju na duboke istine o stvarnoj i krajnjoj
prirodi stvarnosti, tj. iščitavati kozmičke znakove iz
svakodnevnoga svijeta. Odnosno, prema riječima Williama Blakea:
»Vidjeti svijet u zrnu pijeska« – ili u listu koji pada s grane ili u ruži
ili na noćnome nebu prepunom zvijezda... Na primjer:

• Odraz vašeg lica na prozorskome staklu ukazuje vam na

najšokantnije otkriće u povijesti znanosti: spoznaji da svijetom
na najdubljoj razini upravlja nasumičnost, da se stvari u
konačnici događaju bez ikakva razloga.
• Činjenica da na željezo nailazimo gotovo na svakom koraku –
u čeliku automobila koji vozimo, u konstrukcijama zgrada u
kojima radimo pa čak i u krvi koja vam ovog trenutka kola
žilama – govori vam da negdje u svemirskim dubinama mora
postojati nevjerojatno užarena peć u kojoj temperatura iznosi
približno 4,5 milijarda stupnjeva.
• Činjenica da na Zemlji nema izvanzemaljaca – bilo da
besposličare na uličnim uglovima, da poput anđela lete nebom
iznad nas ili se materijaliziraju i dematerijaliziraju poput
članova posade Enterprisea – govori vam... no, dobro, zapravo
ne znamo što vam govori. Moguće je da smo mi prvi oblik
inteligencije u ovoj Galaksiji, možda i u čitavom Svemiru,
 osuđeni na boravak u kozmičkoj samici, na Zemlji, i da
nemamo s kim razgovarati. Ili je možda Svemir toliko opasan
da sve vrste koje se upuste u svemirsko putovanje nestanu prije
nego što uspiju doći do nas. To je jedino svakodnevno opažanje
pri kojem je – iskreno govoreći – vaše objašnjenje jednako dobro
kao i moje.

Na zamisao da pišem o tome što nam svakodnevni život može

reći o Svemiru došao sam tijekom faze promoviranja jedne, a uoči
pisanja druge knjige. Kad se bavite pisanjem, u životu ste osuđeni
na »sve ili ništa«. Velik dio vremena provodim zatočen i sam, a
jedino su mi društvo zlatne ribice George i Reg (nažalost, Laura je
napustila ovaj svijet dok sam pisao knjigu). Ali kratko vrijeme, dok
promoviram knjigu, izlazim i uistinu upoznajem ljude u tom
mahnitom rasporedu predstavljanja i druženja. Vještine potrebne
za promoviranje knjige posve se razlikuju od sposobnosti
potrebnih za njezino pisanje. U radijskim intervjuima u najboljem
slučaju imam nekoliko minuta da prenesem nešto što će se usaditi
u svijest slušatelja. Kad govorim u javnosti, većina slušatelja možda
nema naobrazbu s područja prirodnih znanosti. Stoga neprestance
tražim nove, vizualne, duhovite i dojmljive načine da objasnim i
prenesem određene stvari. I upravo dok sam to činio, u jednom
trenutku sinulo mi je nešto – zapravo je riječ o vrlo očitoj stvari:
kad se obraćam ljudima koji školovanjem i zvanjem nisu vezani za
prirodne znanosti, najčešće se uhvatim nekog svakodnevnog
opažanja, a zatim ga povezujem s dubljim fizikalnim načelima koja
predstavlja.
Tako se, na primjer, na Festivalu znanosti održanome 2008. u
Edinburghu pojavila potreba da nekako naglasim i objasnim
temeljni paradoks koji dovodi do kvantne teorije, najboljeg opisa
kojim raspolažemo mikroskopskoga svijeta atoma i njihovih
sastavnih dijelova. Pozornost slušateljstva stoga sam usmjerio na
jednu električnu žarulju i istaknuo kako su svjetlosni valovi koji iz
nje dopiru oko 5 000 puta veći od samih atoma. Potom sam iz
džepa izvadio kutiju šibica i rekao: »Recimo da otvorim ovu kutiju
i da iz nje odjednom iziđe kamion od 40 tona. Upravo tako
funkcionira svjetlost koja izlazi iz te žarulje.«
A jednog je dana jedna žaruljica zasvijetlila i u mojoj glavi.
Odjednom sam pomislio: »Kako bi bilo da napišem knjigu u kojoj
će se svako od poglavlja baviti nekim svakodnevnim opažanjem
svijeta i ukazati na duboke i dalekosežne stvari koje nam ta pojava
govori o konačnoj stvarnosti?« Kratko i jasno. Zašto mi to ranije
nije palo na pamet? Odjednom sam uočavao pravo mnoštvo
različitih stvari o kojima želim pisati i koje su se lijepo spajale u
cjeline. Bila je to crvena nit priče.
Obuzelo me uzbuđenje. Ali istodobno me brinula i mogućnost
da se počnem ponavljati. No nadam se da sam, iako se vraćam
temama o kojima je već bilo riječi, u ranijim knjigama kao što su
Čarobna visoka peć (The Magic Furnace) i Kvantna teorija ne može vam
nauditi (Quantum Theory Cannot Hurt You), uspio produbiti
raspravu, prikazati stvari u novome svjetlu. Dobar je primjer 400
godina stara zagonetka o tome zašto je nebo noću tamno. Kao i 99
posto astronoma, i ja sam mislio da nam ponoćna tama govori
kako Svemir ne postoji oduvijek, nego se rodio – da su nam dokazi
za Veliki prasak pred nosom još od početaka čovjekove povijesti,
samo da smo bili dovoljno domišljati prepoznati ih. To sam možda
čak naveo u svojoj knjizi Odsjaj postanka. Sada znam da nam noćna
tama uopće ne govori o tome. Većina astronoma griješi. Što je
najneobičnije, upravo je Edgar Allan Poe prvi naslutio istinu.
Još jedan primjer nečega čemu se vraćam, ali opširnije, odnosi
se na bezgraničnu raznovrsnost svijeta u kojem živimo. U
konačnici, to je plod Paulijeva načela isključenja, koje elektronima
onemogućuje da se pretjerano gomilaju pa upravo zbog toga
postoje toliki tipovi atoma umjesto da imamo tek jednu vrstu. Bio
sam svjestan činjenice da u knjizi Kvantna teorija ne može vam nauditi
nisam iznio cjelovito objašnjenje. Nekako sam uspio pokazati kako
priroda dvjema identičnim česticama omogućuje da se ponašaju na
različite načine: da budu ili društvene ili nedruštvene. Potom sam
ustvrdio da se priroda služi objema mogućnostima. Čestice koje
imaju jednu vrstu spina nisu društvene – to su npr. elektroni – dok
su čestice s drukčijom vrstom spina – poput fotona – vrlo
društvene. No tom prigodom nisam objasnio kojeg vraga spin
znači za opciju kojoj će se neka čestica prikloniti. Bio sam iznio
samo polovicu objašnjenja. U svoju obranu mogu navesti da je
Wolfgangu Pauliju trebalo cijelo razdoblje od 1926., kada je prvi
put iznio načelo isključenja, do 1941. da osmisli objašnjenje za
ulogu spina – riječ je o takozvanome poučku statistike spina. Stoga
me savjest ipak ne peče toliko. S druge strane, nadam se da u ovoj
knjizi donosim cjelovito objašnjenje, objašnjenje koje – barem
koliko ja znam – ne postoji ni u jednoj drugoj knjizi. Sve to
pokazuje koliko se i moje spoznaje neprestano razvijaju i kako,
pišući knjige, pokušavam ne samo prenijeti vlastito znanje nego
svim silama nastojim prodrti do rješenja i doći do odgovora koji će
zadovoljiti i mene.
Osim važnosti raznolikosti u svijetu i tame noćnoga neba, u
ovoj knjizi bit će riječi i o tome kako nam kompleksnost svijeta
pokazuje ne samo da Bog baca kocku i tako se poigrava Svemirom
– Einstein se te predodžbe užasavao – nego i da, kad On to ne bi
činio, uopće ne bi bilo Svemira. Bit će riječi i o tome kako se čini da
je smjer vremena – razlog zbog kojeg starite, a ne pomlađujete se –
postavljen kada se sila teže »uključila« prije približno 380 000
godina nakon Velikog praska, što je otkrio Lawrence S. Schulman
dok sam ja pisao ovu knjigu. Opisujem i otkriće Stephena
Hawkinga, koji je do njega također došao dok sam pisao ovu
knjigu, koje kaže da činjenica da živimo u nekvantnome svijetu u
kojem ljudi nikada istodobno ne prolaze kroz dvoja vrata ukazuje
na to da je Svemir u prošlosti zacijelo doživio pravu erupciju
superbrzog širenja. To je nedvojbeno jedan od najnevjerojatnijih
zaključaka koji se mogu izvući iz svakodnevne stvarnosti i koji
samo naglašava Hawkingovu jedinstvenu genijalnost. Ima toga još.
No i ovo je već preopširan uvod. Nadam se da ćete uživati čitajući
moju knjigu.

Marcus Chown
London veljača 2009.
 PRVI DIO
Što nam svakodnevni svijet
govori o atomima
 1
Lice u prozorskome staklu
Kako vas, dok stojite ispred prozora ili izloga, najšokantnije otkriće u
povijesti znanosti – činjenica da se u konačnici stvari događaju bez
pravog razloga – doslovce gleda u oči

»Une dijficulte est une lumiere. Une difficulte insurmontable est un

soleil.« (Problem je svjetlost. Nepremostiv je problem sunce.)
Paul Valery

»Nema napretka bez paradoksa.«

John Wheeler, 1985.

Kišna je noć. Sanjivim pogledom kroz prozor zagledali ste se u svjetla

velegrada. Vidite automobile koji prolaze ulicom, a među potočićima vode
koja se slijeva niz prozorsko staklo razabirete i odraz vlastitog lica.
Vjerovali ili ne, to jednostavno opažanje ukazuje vam na nešto vrlo
duboko, dalekosežno i začudno u vezi s temeljnom stvarnošću. Ta pojava
pokazuje vam da se Svemir, na najdubljoj razini, temelji na nasumičnosti
i nepredvidljivosti, na kapricu bačene kocke – da se, u konačnici, stvari
događaju bez ikakva razloga.

Izvanjska svjetla i, istodobno, vlastiti odraz u staklu vidite zbog

toga što oko 95 posto svjetlosti koja dopire do prozorskog stakla
prolazi kroz staklo, dok se oko 5 posto nje reflektira. To se može
jednostavno shvatiti ako je svjetlost val, poput vala koji mreška
površinu vode, a riječ je o vrlo raširenome stavu. Zamislite gliser
koji juri površinom jezera i pramcem diže val koji nailazi na
djelomično potopljen komad drva. Veći dio vala jednostavno se
nastavlja širiti, bez imalo utjecaja prepreke na koju je naišao, dok se
maleni dio vala vraća u smjeru iz kojeg je došao. Slično tome, kada
svjetlost naiđe na prepreku koju predstavlja prozor, veći se dio
vala prenosi, dok se maleni dio odražava.
Ovo objašnjenje pojave zbog koje vidite vlastiti odraz u staklu je
jednostavno. Posve se sigurno ne stječe dojam da to objašnjenje ima
nekakve dalekosežne implikacije po pitanju prirode krajnje
stvarnosti. No riječ je o iluziji. Svjetlost nije onakva kakvom nam se
čini. U rukavu skriva kartu koja potkopava tu jednostavnu
predodžbu i sve mijenja. U 20. stoljeću otkrivenje niz pojava koje
su pokazale da se svjetlost ne ponaša kao val, poput mreškanja
površine vode od mjesta ne koje je bačen kamen, nego kao mlaz
čestica sličnih mecima. Dobar je primjer Comptonov efekt, koji je
otkrio nešto vrlo neobično u vezi s načinom na koji se svjetlost
odbija ih »raspršuje« od elektrona. Elektron je 1897. otkrio fizičar s
Cambridgea J. J. Thomson. Riječ je o čestici manjoj od atoma.
Štoviše, bio je to jedan od ključnih sastavnih dijelova atoma.
Godine 1920. američki fizičar Arthur Compton odlučio je
istražiti što se događa sa svjetlošću kada je usmjerimo na elektrone.
Smatrao je da bi se svjetlosni valovi mogli odbijati od elektrona kao
što se vodeni valovi odbijaju od plutače. Ako ste vidjeli kako se val
odbija od plutače, znate da se veličina ili »valna duljina« valova ne
mijenja. Drugim riječima, udaljenost između susjednih krijesta
valova jednaka je i kod valova koji se šire i kod valova koji se
vraćaju nakon odbijanja. No u Comptonovu pokusu to uopće nije
bio slučaj. Nakon što su se svjetlosni valovi odbili od elektrona,
njihova je valna duljina bila veća nego dotada. A što se smjer
svjetlosti pri tom sudaranju mijenjao, to se više mijenjala i valna
duljina. Bilo je to kao da sam čin odbijanja od elektrona kao nekim
čudom mijenja plavu svjetlost, koju karakteriziraju kratke valne
duljine, u crvenu, koja ima veću valnu duljinu.1 Val veće valne

1
Compton se zapravo nije poslužio vidljivom svjetlošću, nego
duljine, inertniji val, manje je energičan od kratkog, frenetičnijeg
vala. Comptonu su pokusi koje je izveo tako pokazali da svjetlost,
nakon odbijanja od elektrona, nekako gubi energiju.
Comptonova predodžba o tome što se događa izokrenula se
naglavačke. Svjetlost se u njegovim pokusima nije ponašala ni
slično vodenim valovima koji se odbijaju od plutače. Štoviše, što je
više razmišljao o tome, to mu je postajalo jasnije da se ponaša
poput biljarske kugle koja se sudara s drugom takvom kuglom.
Kada jedna kugla pogodi drugu, druga se kugla naglo pomiče i sa
sobom odnosi dio energije kugle koja ju je pogodila. Kugla koja ju
je pogodila tako nužno ostaje bez dijela energije. Tada se znalo da
su elektroni poput minijaturnih biljarskih kugli, ali smatralo se da
se svjetlost prostorom širi poput vala na površini vode. No
Comptonovi pokusi dovodili su do nedvosmislenih zaključaka.
Unatoč višestoljetnim dokazima koji su pokazivali suprotno,
svjetlost se zacijelo također sastoji od čestica nalik minijaturnim
biljarskim kuglama. Za revolucionarno otkriće koje potvrđuje
činjenicu da se svjetlost sastoji od čestica, Compton je 1927. dobio
Nobelovu nagradu za fiziku.
Nove dokaze o tome da se svjetlost ponaša poput snopa čestica
ponudio je fotoelektrični efekt, dobro poznat svima koji su vidjeli
kako se vrata samoposluge razdvajaju poput Crvenog mora čim im
priđete. Otvaranje vrata posljedica je prekida snopa svjetlosti do
kojeg dolazi zbog nailaska nečije noge. Snop osvjetljava
»fotoćeliju«, uređaj s metalnom pločom koja emitira elektrone kad
god se na njoj nađe svjetlost. Do toga dolazi jer su elektroni tek
labavo vezani za atome kojima pripadaju pa je energija svjetlosti
dovoljna da ih posve oslobodi. Kad netko prekine snop svjetlosti,

rengenskim zrakama. Ta svjetlost velike energije imala je toliku snagu

da je bez teškoća izbijala elektrone iz atoma. Oni su u praksi reagirali
poput samostalnih elektrona, a ne poput elektrona vezanih za atomsku
jezgru.
fotoćelija ostaje u sjeni i elektroni se prestaju oslobađati. Cijeli je
sustav uređen tako da se vrata otvaraju čim se prekine dotok
elektrona.
Kakve onda veze fotoelektrični efekt ima s činjenicom da se
svjetlost po prirodi sastoji od čestica? Ako je svjetlost val, onda je
praktički nemoguće objasniti kako može energijom utjecati na
sićušni, lokalizirani elektron. Budući da je raširen, tipičan val
svjetlosti ostvarivat će interakcije s velikim brojem elektrona
raspoređenih po površini kovine. Neki će neizbježno biti izbačeni
nakon drugih elektrona. Štoviše, proračuni pokazuju da će neki
elektroni biti izbačeni čak i do deset minuta nakon drugih
elektrona. Zamislite kako bi to izgledalo kada bi elektronima
trebalo deset minuta da se nakupe u fotoćeliji te bi kupci u
samoposluzi morali čekati deset minuta da se otvore vrata.
Sve dobiva smisao ako se svjetlost sastoji od minijaturnih
čestica i ako svaka od njih ostvaruje interakciju samo s jednim
elektronom u kovini. Umjesto da širi energiju na velik broj
elektrona, svjetlost »zatočena« u takvim »fotonima« uistinu snažno
udara. Ne samo što svaki foton izbija po jedan elektron nego to čini
odmah, a ne nakon deset minuta. Zahvaljujući tome što se svjetlost
sastoji od čestica, u prodavaonicu možete ući odmah, čim se
pojavite pred vratima.
Upravo zbog objašnjavanja fotoelektričnog efekta s pomoću
malenih dijelova, »obroka« ili takozvanih »kvanata« svjetlosti,
Einstein je 1921. dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Mnogim je
ljudima to neobično. Pitaju se zašto nije dobio Nobelovu nagradu
za »relativnost«, teoriju po kojoj je najpoznatiji i koja je trajno
promijenila naše poimanje prostora i vremena. No sam je Einstein
relativnost smatrao posve prirodnim i nimalo neobičnim izdankom
fizike 19. stoljeća.2 Od svih svojih postignuća, jedino je »kvante«

2 Što je najnevjerojatnije, relativnost je vrlo lako, prirodno i nimalo

čudno, mogla biti i izdanak fizike 16. stoljeća. Kao što je nakon
smatrao svojom istinski revolucionarnom zamisli.
Einstein je rad o postojanju kvanata objavio iste one »čudesne
godine« kada i teoriju relativnosti. Pet godina ranije, 1900. godine,
njemački fizičar Max Planck uspio je objasniti neobična svojstva
topline koja dopire od peći ukazujući na mogućnost da atomi
mogu vibrirati samo na određenoj dopuštenoj razini energije i da
se ta energija pojavljuje u višekratnicima određene temeljne
jedinice ili kvanta energije. Planck je smatrao da su ti kvanti tek
lukava smicalica bez ikakva fizikalnog značenja. Einstein je u njima
prvi uočio nešto stvarno – stvarne čestice koje lete prostorom u
obliku toka fotona u snopu svjetlosti.

Kutija šibica koja je progutala kamion od 40 tona

Činjenicu da se svjetlost u određenim okolnostima mora

ponašati kao mnoštvo sićušnih i lokaliziranih čestica zapravo nam
pokazuje jedna od najraširenijih svakodnevnih pojava – svjetlost
koju emitira nit u žarulji te apsorpcija svjetlosti u čovjekovu oku.
Razlozi su povezani sa sastavom žarne niti i vaše mrežnice. Poput
svih tvari, i one se sastoje od atoma.
Predodžba o tome da se sve sastoji od atoma potječe od grčkog

Einsteina shvatilo više ljudi, relativnost je zapravo neizbježna

posljedica dviju stvari. Jedna kaže da fizikalni zakoni izgledaju
jednako bez obzira na vaše stanje gibanja, pod uvjetom da je brzina tog
gibanja konstantna. Na primjer, lopta koju jedan čovjek baca drugome
letjet će istom putanjom bez obzira na to što je li oni na nekoj livadi ili
u vlaku koji se kreće brzinom od 100 kilometara na sat. Drugo načelo
kaže da se fizikalni zakoni ne mijenjaju bez obzira na čovjekovu
orijentaciju u trodimenzionalnome prostoru. Pritom nije nužno iznositi
nikakve pretpostavke o brzini svjetlosti, što je učinio Einstein. I Galileo
Galilei mogao je otkriti relativnost. Vidi »The Theory of Relativity –
Galileo’s Child« autora Mitchella Feigenbauma (http://
xxx.lani.gov/abs/0806.1234).
filozofa Demokrita, koji je, negdje oko 440. godine pr. Kr., uzeo
kamen ili neku granu ili možda kakvu glinenu posudu i upitao se:
»Slomim li ovo na dva dijela pa te polovice opet prepolovim, mogu
li tako dijeliti materiju u beskonačnost?« Demkorit je sam
odgovorio pa svoje pitanje. Bilo mu je nezamislivo da bi materiju
bilo moguće na taj način neograničeno dijeliti. Prije ili poslije,
zaključio je, čovjek mora doći do komadića materije koji više nije
moguće raspoloviti. Budući da je na grčkome izraz za
»nerazrezivo« ili »nedjeljivo« glasio atomos, Demokritove najmanje
čestice materije postale su poznate pod nazivom »atomi«.
Demokrit je čak otišao i korak dalje pa ustvrdio da se atomi
javljaju u više različitih vrsta, poput mikroskopskih lego-kockica te
da je različitim načinima njihova kombiniranja moguće stvoriti
ružu, oblak ih blistavu zvijezdu. No ključna je zamisao pritom
glasila da je stvarnost u konačnici zrnata, tj. čestična, da se sastoji
od minijaturnih i tvrdih čestica tvari. Riječ je o predodžbi koja je
nedvojbeno izdržala ispit vremena.3
Pokazalo se da su atomi vrlo maleni. Potrebno ih je više od
milijun da pokriju glavu pribadače. Upravo je stoga bilo teško
potvrditi njihovo postojanje. Znanost je uspjela prikupiti mnoštvo
neizravnih dokaza. No, što je najnevjerojatnije, nitko nije istinski
»vidio« atom sve do 1980. godine, kada su dvojica fizičara u IBM-u
konstruirala genijalan uređaj pod nazivom skenirajući tunelirajući
mikroskop (STM).
STM je Gerdu Binningu i Heinrichu Rohreru 1986. donio
Nobelovu nagradu za fiziku. Taj uređaj u biti povlači mikroskopski
»prst« preko površine određenog materijala i bilježi kretanje u

3
Zamisao je izdržala i više od pukog ispita vremena, budući da se
pokazalo da je sve zrnato, a ne samo materija. I upravo je to značenje
riječi »kvant« u kvantnoj teoriji. Kvant je nedjeljiva čestica nečega.
Materija se sastoji od kvanata. Kao i energija, električni naboj, vrijeme i
tako dalje. Živimo u svijetu koji se u samim temeljima sastoji od »zrna«
ili čestica.
smjeru gore-dolje dok prelazi preko atoma, onako kako slijepac
prstom registrira neravnine na nečijem licu. I upravo onako kako
slijepa osoba oblikuje mentalnu sliku lica koje dodiruje, tako i STM
na računalnom zaslonu stvara sliku atomskog krajobraza koji
prelazi.
Služeći se STM-om, Binning i Rohrer postali su prvim ljudima u
povijesti koji su se s visina, poput svojevrsnih božanstava,
zagledali u mikroskopski svijet atoma. A na zaslonu im se ukazalo
upravo ono što je 2500 godina ranije zamislio Demokrit. Atomi su
izgledali poput minijaturnih teniskih loptica. Nalikovali su
jabukama složenima u sanducima. U povijesti znanosti nikada se
nije dogodilo da je netko iznio predviđanje toliko prije
eksperimentalne potvrde. Da je Binningu i Rohreru barem na
raspolaganju bio vremenski stroj. Njime bi Demokrita doveli u svoj
laboratorij u Zürichu, posjeli ga pred taj nevjerojatni prikaz na
ekranu i rekli: »Pogledaj, bio si u pravu.« Poput umjetnika koji
umiru u anonimnosti i nemaju prigodu svjedočiti neslućenom
uzletu vlastitoga ugleda, zahvaljujući čemu se njihova djela
prodaju za desetke milijuna funta, znanstvenici možda nikada neće
doživjeti spektakularan uspjeh svojih zamisli.
Na koncu se pokazalo da atomi nisu najmanje čestice materije.
Atomi se sastoje od manjih čestica. Ipak, Demokritova predodžba o
tome da se materija u konačnici sastoji od čestica i da nije riječ o
kontinuiranoj masi, održala se, uz »kvarkove« i »leptone« koji sada
nose titulu nedjeljivih prirodnih čestica. No pokazalo se da
kvarkovi nisu važni kad je riječ o susretu svjetlosti i materije u
vašem oku ili u žarnoj niti električne žarulje. Kada dolazi do
apsorpcije ili emitiranja svjetlosti, upravo atomi svjetlosti obavljaju
i apsorpciju i emitiranje. I u tome se krije teškoća.
Prema našoj teoriji materije, atom je minijaturna i lokalizirana
stvar nalik na mikroskopsku biljarsku kuglu. S druge strane,
svjetlost je nešto prošireno poput vala koji mreška površinu vode.
Za primjer uzmimo vidljivu svjetlost. Uobičajena je mjera valna
duljina – udaljenost koju svjetlost prijeđe tijekom potpunog
oscilacijskog ciklusa, tj. jednog titraja, odnosno udaljenost nakon
koje se oblik vala ponavlja. Valna duljina vidljive svjetlosti
približno je 5 000 puta veća od valne duljine atoma. Zamislite da
imate kutiju za šibice. U jednom je trenutku otvorite, a iz nje izlazi
kamion od 40 tona. Ili recimo da se prema vama kreće kamion od
40 tona, a vi otvarate kutijicu i on nestaje u njoj. Zvuči vam
besmisleno? No upravo do tog paradoksa dolazi prigodom susreta
svjetlosti i materije.
Kako atom u vašem oku upija nešto što je 5 000 puta veće od
njega samoga? Kako atom u žarnoj niti žarulje izbacuje nešto što je
5 000 puta raširenije? Britanski stručnjak za preživljavanje rekao je
u jednoj od svojih televizijskih emisija: »Ništa se ne može tako
lijepo smjestiti u zmiju kao još jedna zmija.« Primijenite tu logiku
na susret svjetlosti i materije. Želi li stati u atom, koji je malen i
lokaliziran, i svjetlost nekako mora biti malena i lokalizirana.
Teškoća se sastoji u tome što postoje tisuće slučajeva – među njima
je najpoznatiji Youngov eksperiment s dvostrukom pukotinom – u
kojima se svjetlost ukazuje kao prostran val.
Tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća i fizičari su se uglavnom
vrtjeli u krugu, očajnički nastojali riješiti takve paradokse. Kao što
je napisao njemački fizičar Werner Heisenberg: »Sjećam se
rasprava koje su trajale satima, do kasno u noć, da bi završile
gotovo beznadno. A kad bih nakon rasprave sam otišao u šetnju
obližnjim parkom, samome sebi u beskonačnost sam ponavljao isto
pitanje: Može li priroda uistinu biti toliko apsurdna kao što nam se
čini na temelju tih atomskih pokusa?«
Paradoks u kojem jedna teorija predviđa jedno pod određenim
okolnostima, dok neka druga teorija predviđa nešto posve drugo,
često je vrlo plodonosan. Govori nam da je najmanje jedna teorija
pogrešna. A što su suprotstavljene teorije veće i ukorjenjenije, to su
posljedice revolucionarnije. U slučaju svjetlosti koju isijava
električna žarulja ili upija vaše oko, dvije teorije koje predviđaju
suprotstavljene stvari valna su teorija svjetlosti i atomska teorija
materije.4 A riječ je o dvjema najvećim i najukorjenjenijim teorijama
uopće.
Koja je onda teorija pogrešna? Što je najnevjerojatnije, fizičari
kažu da su pogrešne obje. Ili nijedna. Svjetlost je i val i čestica.
Odnosno, riječ je o nečemu za što nemamo riječ i nečemu što
nemamo s čime usporediti u svakodnevnome svijetu. Riječ je o
nečemu što je fundamentalno nedokučivo i neopisivo – kao što je
to trodimenzionalno tijelo stvorenjima zatočenima u
dvodimenzionalnome svijetu lista papira, bićima koja nemaju
predodžbe o nečemu što je gore ili iznad i dolje ili ispod. Ta
stvorenja u stanju su doživjeti tek »sjene« predmeta, a nikada i taj
predmet u cijelosti. Slično tome, svjetlost nije ni val ni čestica, nego
»nešto drugo« što nikada ne možemo posve pojmiti. Vidimo samo
sjene tog nečega – u određenim je okolnostima riječ o licu koje je
nalik na val, u drugim okolnostima o licu nalik na česticu.
Očito je da atomi emitiraju svjetlost. No jednako je razvidno i
da je vidljiva svjetlost više tisuća puta veća od atoma koji je
izbacuje. Obje su činjenice neosporne. Stoga je paradoks moguće
riješiti jedino prihvaćanjem nečega što zvuči kao čista ludost –
činjenice da je svjetlost i tisućama puta veća i manja od atoma.
Istodobno je i raširena i lokalizirana. Svjetlost je i val i čestica. Kad
putuje prostorom, svjetlost se širi poput vala na vodenoj površini.
No kad se apsorbira ih kad je izbacuje atom, svjetlost se ponaša
poput mlaza sićušnih metaka za strojnicu. Zamislite da stojite kraj
vatrogasnog hidranta na njujorškome Times Squareu i da ste
istodobno raspršeni poput magle širom Manhattana. Apsurdno?
Da. Ipak, svjetlost je upravo takva.
Valna je predožba o svjetlosti bila točna. Kao i predodžba koja

4
I svjetlost je materija, no uobičajeno je razlikovati svjetlost koja se
stalno giba, od tvari koja može mirovati u odnosu na motritelja (nap.
red.).
govori o česticama. Što je najparadoksalnije, svjetlost je i val i
čestica.

Svijet koji se opire zdravom razumu

Treba li nas iznenaditi otkriće koje kaže da se svjetlost

fundamentalno razlikuje od svega u svakodnevnome svijetu?
Treba li nas čuditi činjenica da je nije moguće posve pojmiti, da se
njezina svojstva opiru logici i intuiciji, da su u suprotnosti sa
zdravim razumom? Možda će nam biti lakše utvrdimo li što točno
podrazumijevamo pod intuicijom i zdravim razumom. Zapravo se
radi tek o skupu prikupljenih podataka koji govore o tome kako
funkcionira okolni svijet. U evolucijskim okvirima, te su nam
informacije bile potrebne kako bismo preživjeli u nekoj afričkoj
ravnici okruženi brojnim većim, bržim i nesmiljenijim stvorenjima.
Preživljavanje je ovisilo o vidu koji nam je omogućavao da vidimo
razmjerno velika tijela između sebe i crte obzora te o sluhu koji
nam je omogućavao da čujemo razmjerno glasne zvukove i tako
dalje. Razvoj osjeta koji bi nas odveli izvan granica svijeta što nas je
neposredno okruživao nije imao nikakvu vrijednost po pitanju
preživljavanja – stoga se kod nas, primjerice, nisu razvile oči
kojima možemo gledati i mikroskopski svijet atoma. Upravo zbog
toga nemamo nikakvu intuitivnu predožbu o tim svjetovima. A to
znači da nas ne bi trebalo čuditi što istraživanjem svijeta vrlo
malenih čestica u usporedbi sa svakodnevnim svijetom nailazimo
na stvari koje ne odgovaraju našoj uobičajenoj intuiciji. Atom je oko
10 milijarda puta manji od ljudskog bića. Bilo bi zapravo neobično
da se ponaša poput nogometne lopte, stolice ili stola, ili nečeg
drugog u svijetu naših osjetila.
Prvi čovjek koji je shvatio da je temeljna stvarnost u podlozi
svakodnevnoga svijeta posve različita od toga svakodnevnog
svijeta bio je škotski fizičar James Clerk Maxwell, vjerojatno
najvažniji fizičar u razdoblju između Newtona i Einsteina
(nažalost, umro je od raka želuca u dobi od samo 48 godina).
Šezdesetih godina 19. stoljeća ostvario je izniman uspjeh
ekstrakcijom svih magnetskih i električnih pojava u jedan skladni
sklop formula. »Maxwellove jednadžbe« toliko su iznimno
kompaktne da biste ih mogli ispisati i na poleđini poštanske marke
(ako možete pisati tako sitne znakove!).
Sve do Maxwellova doba fizičari su svijet zamišljali u okvirima
stvari koje su uočavali oko sebe. Tako su, primjerice, govorili o
njutnovskom »satnom mehanizmu« koji nazivamo Svemirom.
Tako je bilo i s Maxwellom. Primjerice, u početku, dok je svim
silama nastojao shvatiti kako to magnet privlači komad kovine,
zamišljao je kako je prostor između magneta i metala prepun
nevidljivih zupčanika. Zupčanik priljubljen uz magnet okreće
susjedni zupčanik, koji okreće sljedeći i tako dalje. Na taj se način
sila s magneta prenosi na metal. Kada je uvidio da se ta predodžba
ne poklapa s njegovim opažanjima magnetizma, Maxwell ju je
modificirao, zamišljajući zupčanike od gipkog materijala koji se pri
okretanju rastežu. Kada ni to nije upalilo, dignuo je ruke i odbacio
takve »mehaničke« modele. Uvidio je da priroda ne nalikuje
ničemu iz svakodnevnog iskustva.
Umjesto nevidljivih zupčanika koji se okreću, Maxwell je
zamislio nevidljiva električna i magnetska »polja sile« koja
prožimaju prostor i nemaju pandan u svakodnevnome svijetu. Bila
je to prekretnica koja je takav način razmišljanja posve odvojila od
prošlosti. Dugoročno gledano, takav će pristup osloboditi fiziku,
omogućiti Einsteinu da zamisli silu teže kao zakrivljenost
četverodimenzionalnog prostora-vremena, a današnjim fizičarima
da iznose hipoteze o tome kako su temeljne građevne jedinice
materije minijaturne »strune« mase-energije koje vibriraju u
nezamislivome prostoru od deset dimenzija.
Fizičarima je trebalo još određeno vrijeme da nauče bolnu
lekciju prema kojoj će, u nastojanjima da shvate temeljnu stvarnost,
morati djelovati bez zaštitne mreže svakodnevne intuicije. Tu
lekciju zapravo još nisu bili naučili kada je tijekom prvih desetljeća
20. stoljeća titanski sudar teorija svjetlosti i materije iznjedrio
teoriju svjetlosti koja je počivala na dvojnosti vala i čestice.

Bog baca kocku

Ako se svjetlost ponaša kao tok čestica – a to je glavna teza ove

rasprave – to ima velike posljedice za razumijevanje razloga zbog
kojih u prozorskome staklu vidite odraz vlastitoga lica. Zašto? E,
pa... ono što je posve jednostavno objasniti ako je svjetlost val –
prisjetite se vala koji podiže gliser i koji udara do djelomično
potopljenog komada drva te se djelomično odbija – stravično je
teško opisati ako je svjetlost, umjesto toga, mlaz čestica nalik na
metke. Naposljetku, fotoni su identični. No, ako su identični, tada
bi valjda prozorsko staklo na njih trebalo djelovati identično. Ili bi
ih sve trebalo prenositi ili bi se sve čestice trebale odbijati. Kako
onda 95 posto njih prolazi kroz staklo, a 5 posto se odbija?
Riječ je o klasičnome slučaju fizikalnog paradoksa – situaciji u
kojoj jedna teorija, teorija o svjetlosti kao česticama, predviđa
jedno, dok nam naše zdravorazumsko iskustvo govori nešto posve
suprotno. Jasno je da je naše iskustvo pouzdano – uistinu vidimo
prizor sa suprotne strane prozora, a istodobno razabiremo i odraz
vlastitog lica. Iz toga slijedi da je nešto svakako pogrešno u vezi s
našom predodžbom o fotonima.
Postoji samo jedna logična mogućnost: svaki foton zacijelo ima
95 posto izgleda za prijenos i 5 posto izgleda za odbijanje. Možda će
vam se učiniti da je to vrlo bezazlena činjenica, no zapravo je riječ o
pravoj senzaciji, tektonskoj eksploziji u samoj srži fizike. Jer ako
znamo tek izglede ili »vjerojatnost« za to da foton prođe kroz staklo
ih se vrati, to znači da smo prešutno odustali od svih nada u to da
ćemo pouzdano doznati što će pojedinačni foton zapravo učiniti.
Kao što je shvatio i Einstein – što je najironičnije, upravo prvi
čovjek koji je ukazao na postojanje fotona – to je za fiziku bila
prava katastrofa. Bilo je to u krajnjoj suprotnosti sa svime što se
dotada događalo. Fizika je bila recept za predviđanje budućnosti
uz potpunu pouzdanost. Ako je u ponoć Mjesec na ovome dijelu
neba, služeći se Newtonovim zakonom gravitacije možemo
predvidjeti da će sutra navečer u isto vrijeme biti ondje – i to uz
100-postotnu pouzdanost. Ah promotrimo sudaranje fotona s
prozorskim staklom. Nikada ne možemo posve pouzdano
predvidjeti što će se dogoditi. Ishod tog sudaranja, hoće li proći
kroz staklo ili se odbiti od njega, posve je nasumičan, a u cijelosti
ga određuje slučaj.
Takva igra slučaja nema veze sa slučajem povezanim s
bacanjem kocke i vrtnjom ruleta. Ovaj je oblik slučaja mnogo
fundamentalniji – i sablasniji. Kad bismo poznavali sve nebrojene
oblike sila koje djeluju na kocku, fizičar s dovoljno snažnim
računalom i dovoljnim količinama ustrajne strpljivosti mogao bi se
poslužti Newtonovim zakonima gibanja i predvidjeti ishod.
Teškoća se sastoji u tome što postoji toliko faktora koji utječu na
putanju bačene kocke – od početne sile koju daje bacač do zračnih
strujanja koja djeluju na kocku, do glatkoće ili neravnina na plohi
po kojoj se kocka kotrlja – da nitko nije u mogućnosti točno
odrediti sve te sile, uz dovoljan stupanj preciznosti, kako bi se s
određenim stupnjem pouzdanosti odredio ishod bacanja.
No ovdje je ključno spoznati to da je naše nepoznavanje faktora
koji utječu na bacanje kocke tek problem praktične prirode. Nije
posve nemoguće da će, negdje u budućnosti, netko tko je dovoljno
ustrajan – da i ne spominjemo činjenicu da taj netko na
raspolaganju mora imati dovoljno vremena – možda uspjeti
odrediti, uz primjeren stupanj točnosti, sve sile koje djeluju na
kocku. Stvar je u tome da bacanje kocke samo po sebi nije prirodno
nepredvidljivo. Stvar je tek u tome što je nepredvidljivo u praksi.
Usporedite to sad s fotonom. To što foton čini kad naiđe na
staklenu plohu posve je nepredvidljivo – ne samo u praksi, nego i
u načelu. Stvar nije tek u tome što ne poznajemo sve faktore koji
djeluju na njegovo ponašanje. Tu nema faktora koje ne poznajemo.
Foton prolazi kroz staklo umjesto da se reflektira iz čiste
tvrdoglavosti – posve bez razloga.5
U svakodnevnome svijetu svaki je događaj plod djelovanja
nekog ranijeg događaja. Uzrok uvijek prethodi posljedici. Kocka se
zaustavlja na određenome broju zbog djelovanja svih sila koje na
nju djeluju. U šetnji ćete se spotaknuti ili posrnuti jer beton na
pločniku nije posve ravan i čvrst pa vam zapinje za potpeticu. No
to što foton čini prigodom sraza sa staklenom plohom nije
posljedica nekakvog ranijeg događaja. Riječ je o posljedici bez
uzroka. Iako je u načelu moguće odrediti vjerojatnost da će bačena
kocka pokazati »šest«, nema ranijeg događaja na temelju kojeg je
moguće izračunati vjerojatnost prolaska fotona kroz staklenu
plohu, nema skrivenog mehanizma koji djeluje pod kožom
stvarnosti. To je temelj prirode, njezina bit. Ne postoji ništa dublje
od toga. Zbog nekog zagonetnog razloga, Svemir je jednostavno
takav.6

5 Radi se o drukčijoj kauzalnosti. Ono što se u jednom događaju čini

malo vjerojatno, u velikom broju nasumičnih događaja javlja se kao
pravilnost. Zato je A.-J. Fresnel mogao naći formulu za faktor odraza
(refleksije) iz svojstava prozirnog materijala i njegove okoline (nap.
red.).
6
Uvijek je moguće da postoji i dublja razina stvarnosti u pozadini
kvantne teorije, te da vjerojatnost određenih događaja određuju
čimbenici koji djeluju na toj temeljnoj razini, jednako kao što ishod
bacanja kocke određuju čimbenici iz okoline. Neki znanstvenici i dalje
istražuju tu mogućnost, a među njima su i engleski fizičar Antony
Valentini i dobitnik Nobelove nagrade iz Nizozemske Gerard ’t Hooft.
Oni su, međutim, u manjini. Čini se da ta teorija funkcionira
besprijekorno ako je nepredvidljivost uistinu nepromjenjiv i postojan
temelj prirode pa većina fizičara ne vidi uvjerljive razloge zbog kojih bi
to pitanje trebalo dublje istražiti.
 Nepredvidljivost koja karakterizira fotone na prozorskome
staklu zapravo karakterizira njihovo ponašanje u svim zamislivim
okolnostima. To je zapravo tipično ponašanje ne samo fotona nego
i svih »stanovnika« mikroskopskog svijeta atoma i njihovih
sastavnih dijelova – krajnjih građevnih elemenata stvarnosti. Atom
radija može se raspasti ili »propasti«, tako da mu središnja »jezgra«
eksplodira nasilno poput minijaturne granate. No nema apsolutno
nikakve mogućnosti da se točno predvidi kada će doći do
samouništenja pojedine jezgre radija, nego je moguće govoriti
jedino o vjerojatnosti za to da će se takvo što dogoditi u
određenome vremenskom razdoblju.
Nepredvidljivost mikroskopskoga svijeta neviđena je pojava u
dosadašnjem iskustvu ljudskih bića. Riječ je o posve novoj pojavi u
svakodnevnome svijetu. I upravo zbog toga Einstein je dobio
Nobelovu nagradu kada je na temelju fotoelektričnog efekta
zaključio da je priroda svjetlosti takva da se ponaša poput čestica, a
ne za teoriju relativnosti. I on i odbor za dodjelu Nobelove nagrade
zaključili su da je upravo to istinski revolucionarno otkriće.
Spoznaja o tome da mikroskopskim svijetom u konačnici
upravljaju nasumičnost i igra slučaja koja se ne da svesti na očite
razloge vjerojatno je apsolutno najšokantnije otkriće u povijesti
znanosti. Što je najironičnije, ono je toliko užasnulo Einsteina da je
iznio glasovitu tvrdnju: »Bog se ne kocka sa svemirom.« (Veliki
pionir kvantne fizike, Niels Bohr, na to je uzvratio: »Prestanite
Bogu određivati što da čini sa svojom kockom.«) Ustrajno je
odbijao povjerovati u mogućnost da se stvari u Svemiru na
fundamentalnoj razini događaju bez određenog razloga. Najveća
se ironija, koje je Einstein bio svjestan, krila u činjenici da je upravo
on, postuliranjem postojanja fotona, nehotice oslobodio duha
nasumičnosti koji djeluje u samoj biti fizike.7

7
Ironično je i to što je 1900., iste godine kada je Planck iznio tezu o
postojanju kvanta, lord Kelvin, jedan od najvećih fizičara svog doba,
 Na Einsteinovo veliko razočaranje, činilo se da su ostali fizičari
dvadesetih godina 20. stoljeća prigrlili predodžbu o tome da se
stvari mogu događati bez pravog razloga. No Einsteinu je intuicija
govorila nešto važno. Pustimo li u samu bit svijeta ogoljenu
nasumičnost, posljedice će neizbježno biti još šokantnije –
posljedice će biti toliko teške i mučne, bio je uvjeren, da će fizika
morati odustati od cjelokupne predodžbe o kvantima. Potraga je
potrajala do 1935., ali Einstein je na koncu pronašao ono što je
tražio. U suradnji s još dvojicom fizičara – Nathanom Rosenom i
Borisom Podolskim – utvrdio je da neizbježna posljedica, ako je
kvantna teorija u pravu, mora biti činjenica da dva atoma jedan na
drugi mogu utjecati trenutno, čak i ako se nalaze na suprotnim
krajevima Svemira.
Kako bismo bolje shvatih kako je Einstein došao do takvog
zaključka, nužna je mala digresija. Poglavlje smo započeli tvrdnjom
da je odraz vašeg lica na površini prozorskog stakla lako shvatiti
ako je svjetlost nalik na val na površini vode. Ali nigdje nismo
spomenuli kako smo uopće počeli pretpostavljati da je svjetlost val.
Naposljetku, svjetlost ne izgleda poput vala.

Svjetlost je val

Činjenicu da je svjetlost val dokazao je Englez Thomas Young.

Bio je to polihistor koji ne samo što je prvi ostvario prijeloman
napredak na dešifriranju egipatskih hijeroglifa na kamenu Rosetti8
nego je i uvidio da oko mora imati zasebne receptore za plavu,
zelenu i crvenu svjetlost. No može se slobodno ustvrditi da je

osvrćući se na dostignuća svojih suvremenika ustvrdio: »U fizici se

danas više ne može otkriti ništa novo. Preostaju još jedino sve
preciznija i preciznija mjerenja.« Kako se samo prevario.
8 Kamena stela s naredbom egipatskog kralja Ptolomeja V., napisana na

tri pisma, poslužila je da se dešifriraju egipatski hijeroglifi (nap. red.).

njegovo najveće postignuće to što je razotkrio valnu prirodu
svjetlosti.
Young je bio gotovo uvjeren u to da je svjetlost val, a ne snop
»korpuskula« (čestica), kao što je to smatrao Newton. Godine 1678.
nizozemski znanstvenik Christian Huygens otkrio je da je, ako je
svjetlost val koji se širi prostorom, moguće objasniti mnoge optičke
pojave, poput refleksije svjetlosti na površini zrcala i prelamanja
svjetlosti, ili »refrakcije«, prilikom prolaska kroz gusti medij kao
što je staklo. Huygens je svojom valnom (undulatornom) teorijom
predvidio i točnu refrakciju svjetlosti koja iz zraka ulazi u staklo,
dok Newtonova teorija to nije predviđala – barem ne u cijelosti, bez
malo poigravanja i modificiranja. No Newton je uživao gotovo
božanski ugled, u tolikoj mjeri da se na Huygensovu teoriju gotovo
nitko nije ni obazirao – sve do Younga.
Središnje je svojstvo svih vrsta valova da se, kad prolaze jedni
kroz druge, međusobno pojačavaju ili međusobno poništavaju.
Međusobno se jačaju ili ostvaruju »konstruktivnu interferenciju«,
kada se vrhovi jednog vala poklope s vrhovima drugoga, a
poništavaju se ili ostvaruju »destruktivnu interferenciju« kada se
najviše točke jednog vala poklope s najnižim točkama drugoga.
Takva »interferencija« očarava i hipnotizira kad je promatrate u
lokvici vode tijekom pljuska. Dok se koncentrični valovi koje
stvaraju kišne kapi prigodom dodira s površinom vode šire jedni
kroz druge, istodobno se međusobno jačaju i poništavaju.
Young je znao za taj efekt. Znao je i da, ako se nešto slično
događa sa svjetlošću, činjenica da nije vidljiva golom oku može
značiti jedino da su kreste svjetlosnih valova zacijelo razmaknute
mnogo manje nego što iznosi širina čovjekove vlasi, jedna od
najmanjih stvari koje raspoznaje čovjekovo oko. Pitanje kako
postići to da interferencije tako minijaturnih valova postanu
vidljivim bilo je u najmanju ruku pravi izazov. No Young se
iskazao.
Najvažnije je, uvidio je, stvoriti dva slična izvora koncentričnih
valova poput onih koji se šire od dviju kišnih kapljica na vodenoj
površini. Dok se šire i međusobno prožimaju, nužno dolazi do
interferencije. Na mjestima na kojima je interferencija destruktivna,
gdje se valovi poništavaju, morala bi vladati tama. Na mjestima
gdje je interferencija pozitivna, gdje se valovi međusobno jačaju,
jačina svjetlosti trebala bi biti veća. Tamna i svijetla područja tako
bi se smjenjivala. Da bi se vidjela, bilo bi nužno tek postaviti
nekakav bijeli zaslon na mjesto preklapanja koncentričnih valova.
Tako bi se otkrilo da je interferencija niz svijetlih i tamnih pruga
koje se izmjenjuju poput zebrastog uzorka, podosta nalik na
barkod koji se u samoposlugama očitava na proizvodima.9
Za uspjeh Youngova eksperimenta od presudne je važnosti bilo
da svjetlost bude jednobojna, odnosno da se u najvećoj mogućoj
mjeri sastoji od jedne boje. Danas se zna da različite boje svjetlosti
odgovaraju različitim veličinama valova ili »valnim duljinama«, pri
čemu su kreste crvene svjetlosti približno na dvostruko većem
razmaku od kresta valova svjetlosti plave boje. Moguće je da je
Young sumnjao na tu ih neku sličnu mogućnost. Budući da
dokazivanje svjetlosne interferencije iziskuje savršeno poništavanje
i savršeno jačanje svjetlosnih valova koji se preklapaju, do toga
može dolaziti jedino uz postojanje svjetlosti samo jedne boje.
Godine 1801. Young je stvorio dva izvora koncentričnih valova
obasjavanjem jedne strane neprozirnog zaslona s dvama
usporednim prorezima na malenom razmaku. Na suprotnoj strani
zaslona svjetlost se javlja kroz obje pukotine, širi se i prolazi kroz
svjetlost iz drugog otvora. U području u kojem se valovi
preklapaju Young je postavio bijeli zaslon. A na njemu je,
slavodobitno, ugledao uzorak svijetlih i tamnih pruga –

9 Autor je počeo s predodžbom kružnih valova koji potječu iz točkastih

izvora. No Youngov pokus za izvore ima pukotine, a njihova svaka

točka izvor je kružnih valova te se vide svijetle i tamne ravne pruge
(nap. red.).
nedvosmislen znak interferencije. Više nije bilo sumnje u to da je
svjetlost val. Golome oku to nije očito jer su valovi toliko maleni:
dva vrha vala dijeli tek tisućiti dio milimetra.10
Zašto je važno upoznati se s pokusom kojim je početkom 19.
stoljeća dokazana valna priroda svjetlosti? Jer to nije bio svršetak
priče o Youngovu pokusu s dvjema pukotinama. Ni približno. U
20. stoljeću reinkarnirao se u novome obliku. A, što je
najnevjerojatnije, ovaj put nije dokazao valnu prirodu svjetlosti,
nego nešto drugo – nešto u što je teško i povjerovati. Dokazao je da
jedna mikroskopska čestica – foton ili atom – može istodobno biti na
dva mjesta.

Valovi daju upute česticama

Prisjetite se kako je Young jednobojnom svjetlošću (svjetlošću

samo jedne valne duljine) obasjao neproziran zaslon s dvama
usporednim prorezima na malenom razmaku. Prorezi su imali
funkciju izvora sekundarnih svjetlosnih valova, jednako kao što su
dva kamena istodobno bačena u jezero dva izvora koncentričnih
valova. A kao što valovi nastali bacanjem dva kamena prolaze

10
Youngov pokus s dvostrukom pukotinom jedan je od ključnih
eksperimenata u povijesti znanosti. Međutim, u današnje doba
činjenicu da je svjetlost val možete dokazati i laserskom igračkom koja
stoji jednu funtu i metalnim ravnalom kojem je cijena dvije funte.
Laserski snop jednostavno pod malim kutom usmjerite uz površinu
metalnog ravnala, tako da se uski snop proširi dovoljno da osvijetli
nekoliko najmanje razmaknutih oznaka na ravnalu. Svaka oznaka
služit će kao sekundarni izvor koncentričnih svjetlosnih valova, koji će,
šireći se prostorom, prolaziti jedni kroz druge. Ondje gdje se
međusobno jačaju stvarat će vrlo svijetle točke, a one će se ukazati
pojavi li se na putu svjetlosti, primjerice, prikladan bijeli zid. Strogo
uzevši, te su točkice posljedica »difrakcije«, pojave vrlo srodne
interferenciji, ali ipak neporecive karakteristike valova.
jedan kroz drugi, izmjenjujući se u jačanju i poništavanju, ista stvar
događa se i sa svjetlosnim valovima iz dvaju proreza. Ondje gdje se
pojačavaju, svjetlost postaje jača i blistavija. Ondje gdje se
međusobno poništavaju, svjetlost se gasi i ostavlja tamu. Young je
u područje preklapanja valova postavio i drugi zaslon. I na njemu
je svatko mogao ugledati pruge svjetla i tame. Više nije bilo ni
najmanje sumnje u to da je svjetlost val.
No jednako tako, bez imalo sumnje, svjetlost je i tok čestica.
Arthur Compton dokazao je da se odbija od elektrona kao da se
sastoji od minijaturnih biljarskih kugla, a bio je tu još i
fotoelektrični efekt, pri kojem pojedinačne čestice svjetlosti
oslobađaju pojedinačne elektrone s površine metala. Ključno je
pitanje stoga glasilo: kako to pomiriti s Youngovim pokusom?
Promislite malo o fotonima vidljive svjetlosti. Svaki od njih nosi
vrlo malo energije. I upravo zbog toga nitko do Einsteina nije
primijetio njihovo postojanje. Kad bi fotoni sadržavali velike
količine energije, kad bi netko okrenuo prigušivač svjetla
(potenciometar) da uključi rasvjetu, intenzitet bi se povećavao
naglo, u koracima od nule do minimalne svjetlosti, pa onda
dvostruko više od toga, trostruko više i tako dalje. Rasvjetno tijelo
u stvarnosti nikada ne funkcionira upravo tako. Razlog se krije u
tome što pojedinačni fotoni imaju toliko malo energije da su ti
stupnjevi, iako postoje, jednostavno odviše maleni da bismo ih
uočili golim okom.
Izvor svjetlosti u Youngovu pokusu također se sastoji od
bilijuna i bilijuna sićušnih fotona. Iako se time objašnjava zašto
čestice nisu toliko očite, to ipak ne objašnjava kako fotoni
zajednički stvaraju interferencijski uzorak koji se sastoji od tamnih
i svijetlih pruga, taj nedvojbeni odraz valova, a ne čestica. Jedna je
mogućnost da u slučaju postojanja velikog broja fotona njihova
korpuskularna priroda nekako uzmiče u korist valne prirode pa
gube individualnost, poput pojedinca u masi gledatelja na
nogometnome stadionu. Ali što ako svjetlost prislimo na to da
iskaže korpuskularnu prirodu? To je moguće izvesti tako da se
Youngov eksperiment provede s izvorom svjetlosti toliko slabim
da u njemu nema bilijuna i bilijuna fotona, nego ih je samo
nekoliko. Ako je izvor toliko slab da fotoni do otvora dolaze jedan
po jedan, i to u dugotrajnim vremenskim razmacima, neće biti ni
najmanje sumnje u to da su pred nama čestice.
Čovjekovo oko ne može razabrati pojedinačni foton pa će
dolazak fotona do drugog zaslona biti nevidljiv. Ipak, to je moguće
prevladati pokrivanjem zaslona nizom vrlo osjetljivih detektora
koji će bilježiti pojedinačne čestice svjetlosti. Možete ih zamisliti
kao minijaturne kante u kojima se skupljaju fotoni, onako kako se u
pravim kantama skupljaju kišne kapljice. Spojimo li te »fotonske
kante« s računalom, sve što ulazi u njih moguće je prikazati na
ekranu te to tako postaje vidljivo čovjekovu oku.
Što bismo, u slučaju da pripremimo tako osuvremenjenu
inačicu Youngova pokusa, mogli očekivati na zaslonu računala?
Temeljno je svojstvo interferencije činjenica da su potrebna dva
vala kako bi se miješala ili ostvarila interferenciju. U slučaju
Youngova pokusa, dva niza valova javljaju se u obliku
koncentričnih valnih krugova iz dvaju otvora u neprozirnome
zaslonu. No ako fotoni do zaslona dolaze jedan po jedan, uz velik
vremenski razmak, logično ćemo pretpostaviti da će se iz jednog ili
drugog otvora uvijek pojavljivati samo po jedan foton. Takav
usamljeni foton neće se moći miješati s drugim fotonima. Neće doći
do interferencije. Nakon određenog vremena, nakon što je kroz
dva proreza prošlo mnoštvo fotona i tako zasulo drugi zaslon,
uzorak na monitoru računala trebao bi jednostavno prikazivati
dvije usporedne svijetle pruge – prikaz dvaju otvora.
Ali nije tako.
U prvi mah čini se da se na monitoru računala vide fotoni koji
se raspršuju po cijelom drugom zaslonu, kao da ih ispaljuje neka
strojnica koja »šara« na sve strane. No kako se pokus nastavlja,
događa se nešto iznimno. Polagano, ali sigurno počinje se ukazivati
jasan obrazac, kao kad se Lawrence od Arabije ukaže iz pustinjske
prašine, a čine ga fotoni koji, jedan po jedan, kao čestice hvataju
one minijaturne »svjetlosne kante«. I nije riječ tek o nekakvom
običnom uzorku. Riječ je o uzorku u kojem se izmjenjuju svijetle i
tamne pruge, upravo one usporedne interferencijske pruge koje je
1801. ugledao i Young. Kako je to moguće? Interferencija je
posljedica miješanja valova iz dvaju izvora. Ovdje je svjetlost toliko
slabašna da je očito da se sastoji od čestica – naposljetku, detektori
na drugom zaslonu bilježe ih jedan po jedan – a fotoni nemaju
mogućnost miješanja s drugim fotonima.
Dobro došli u uvrnuti svijet kvantne fizike. Činjenica da fotoni
rade određene stvari bez ikakva razloga tek je početak tog ludila.
Čini se da su fotoni, čak i kad ih je toliko malo i kad su
nedvojbeno zasebne čestice, na određeni način svjesni svoje valne
prirode. Naposljetku, na drugom zaslonu završavaju točno na
onim mjestima na kojima bi se valovi koji izlaze iz dviju pukotina
međusobno pojačavali, dok pomno izbjegavaju mjesta na kojima bi
se takvi valovi međusobno poništavali. Stječe se dojam da postoji
nekakav val povezan sa svakim fotonom koji ga nekako usmjeruje i
dovodi na točno određeno mjesto na zaslonu.
I to je uglavnom predodžba koju, s pravom ili ne, u glavi ima
većina fizičara. Sa svakim fotonom povezan je određeni val. Val
fotonu određuje kamo će ići i što će raditi. No i tu postoji
svojevrsna »kvaka«. Taj val nije stvarni, fizički val koji možemo
ugledati ili dodirnuti poput vala na površini vode. Riječ je o
apstraktnome, matematičkom valu. Fizičari taj kvantni val, koji
često nazivaju i »valnom funkcijom«, zamišljaju kao val koji se širi
cijelim prostorom. Ondje gdje je val velik ili ima visoku krestu,
postoje veliki izgledi ili vjerojatnost za to da ćemo pronaći foton.
Ondje gdje je val malen ili razmjerno nizak, izgledi za pronalaženje
fotona nisu osobito veliki. Da se izrazimo malo određenije, izgledi
ili vjerojatnost za pronalaženje određene čestice na određenoj
lokaciji u prostoru jednaki su visini kvantnog vala na tome mjestu
na kvadrat. Kvantni valovi mogu se miješati i stvarati
interferenciju, a u tom slučaju nastali uzorak interferencije
određuje gdje su najveći izgledi za pronalaženje fotona.
Sve to nije jednostavno pojmiti. Ipak, ta pojava ukazuje na
duboku i važnu dvojnost u prirodi. Ne samo što se svjetlosni
valovi ponašaju poput čestica – fotona – nego se i sami fotoni mogu
ponašati poput valova, iako je riječ o apstraktnim kvantnim
valovima.
Kao što smo već naglasili, posljedice toga što se svjetlost ponaša
kao čestica senzacionalne su poput navještaja o kraju svijeta.
Svijetom fotona – i svega ostaloga – u konačnici upravljaju slučaj i
nasumičnost. A pokazalo se da su posljedice toga što se fotoni
ponašaju kao valovi jednako dalekosežne. Pojedinačni foton
istodobno može biti na dva mjesta (ili istodobno činiti dvije stvari),
kao da ste vi istodobno u Londonu i Parizu. Kako? Ako se fotoni
ponašaju kao valovi, to znači da mogu činiti sve što čine valovi. A
jedna stvar koju čine valovi, iako u svakodnevnome svijetu ima
vrlo prozaične posljedice, u mikroskopskome svijetu ima
nevjerojatan učinak.

Istodobno na dva mjesta

Zamislite more za olujnog dana. Veliki valovi koje je podigao

snažan vjetar valjaju se površinom. A sada zamislite isto more dan
kasnije, nakon prestanka oluje. Površina je mirna i na njoj se vidi
tek malo mreškanje, maleni valovi koje izaziva povjetarac. S druge
strane, moguće je vidjeti i velike olujne valove čiju površinu
mreškaju maleni valovi izazvani vjetrom. Ako su moguće dvije
različite vrste valova, uvijek je moguća i kombinacija tih dviju vrsta
valova. U slučaju valova na otvorenome moru, na tu posljedicu
gotovo uopće ne treba obraćati pozornost. No u slučaju kvantnih
valova povezanih s fotonima, valova koji usmjeravaju fotone i
govore im gdje trebaju biti i što trebaju činiti, posljedice su
nevjerojatne.
Zamislite visoki kvantni val s jedne strane prozorskog stakla pa
zahvaljujući tome postoji velika vjerojatnost da ćemo ga pronaći na
toj strani. A sada zamislite drugi visoki kvantni val na suprotnoj
strani. I tu je sve kako treba. No budući da su oba vala pojedinačno
moguća, moguć je i val koji je kombinacija ili »superpozicija« obaju
valova. Štoviše, on mora postojati. No to odgovara fotonu koji se
istodobno nalazi s obiju strana prozorskog stakla. Fotonu koji se
istodobno emitira i reflektira. Takvo je što valjda ipak nemoguće?
Ponovno se prisjetite Youngova pokusa s dvije pukotine.
Prisjetite se činjenice da se, kako bi se stvorio interferencijski
obrazac, dvije stvari moraju miješati. O tome, među ostalim,
možemo razmišljati i iz perspektive vala. U tom slučaju kvantni val
povezan sa svakim fotonom širi se u koncentričnim krugovima od
proreza u neprozirnome zaslonu. No o tome možemo razmišljati i
sa stajališta čestice. U tom je slučaju svaki foton koji dolazi do
neprozirnog zaslona istodobno na dva mjesta. To mu omogućuje
da istodobno prolazi kroz oba otvora i miješa se sam sa sobom.
Sposobnost fotona da istodobno čini dvije stvari izravna je
posljedica činjenice da je, ako su moguća dva vala, moguća i
kombinacija tih valova. No priroda ne staje tek na dva vala. Ako je
moguć bilo koji broj valova, 3, 99 ili 6 milijuna – moguće su i sve
njihove kombinacije. Foton ne samo što istodobno može raditi dvije
stvari nego istodobno može raditi i mnogo stvari.
Pokazalo se da postoji jednadžba – svojevrsni »recept« – koja
točno predviđa kako se kvantni val povezan s nekim fotonom ili
bilo čim drugim širi prostorom. Jednadžbu je osmislio austrijski
fizičar Erwin Schrödinger, a upravo ona rješava kvantnu
zagonetku. Naime, ako je Svemir fundamentalno nepredvidljiv,
prepušten na milost i nemilost bacanju kvantne kocke, kako to da
je svakodnevni svijet u velikoj mjeri predvidljiv? Kako to da
gotovo s potpunom sigurnošću možemo predvidjeti da ćemo,
zatekne li nas pljusak na otvorenome, biti mokri? Ili da će sutra
ujutro Sunce izići?
Schrödingerova jednadžba pokazuje da ono što jednom rukom
uzima, priroda drugom rukom nevoljko vraća. Da je Svemir na
najdubljoj razini nepredvidljiv. Međutim – a to je ključno – ta je
nepredvidljivost predvidljiva. Ne možemo pouzdano znati što
može učiniti foton ili neka druga mikroskopska čestica. No uz
pomoć Schrödingerove jednadžbe možemo doznati vjerojatnost za
to da učini nešto, vjerojatnost za to da učini nešto drugo i tako
dalje. Pokazalo se da je to dovoljno da nam jamči život u uglavnom
predvidljivome svijetu.
I više od toga. Kvantna je teorija najuspješnija ikad osmišljena
fizikalna teorija. Njezina predviđanja poklapaju se s onim što
opažamo u eksperimentima do bestidnog broja decimalnih mjesta.
Kvantna je teorija doslovce omogućila postojanje suvremenog
svijeta, ne samo time što nam je podarila lasere, računala i iPodove
nego i spoznaje o tome zašto sjaji Sunce i zašto nam je tlo pod
nogama čvrsto. Ironično je to što imamo tu silno uspješnu teoriju
koja je, sjedne strane, fantastičan recept za izgradnju stvari i
razumijevanje našega svijeta, a s druge strane ipak služi kao prozor
u svijet Alice u zemlji čudesa neobičniji od svega što smo uopće
mogli izmisliti.

Trenutačni utjecaj

Mislite li da je to kako foton nešto čini apsolutno bez ikakva

razloga ili je istodobno na dva mjesta loše i strašno, očekuju vas još
neugodnija iznenađenja. Na scenu sada stupaju Einstein, Rosen i
Podolsky. Oni su rasvijetlili jednu posljedicu kvantne teorije koju
su smatrali toliko apsurdnom da sve razumne ljude mora navesti
na to da je odbace. Promislite o korpuskularnoj prirodi svjetlosnih
valova, koja dovodi do ogoljene nepredvidljivosti, te o valnoj
prirodi fotona, koja fotonu omogućuje da istodobno bude na dva
mjesta. A sada zamislite njihovo kombiniranje. Einsteinova ekipa
otkrila je da je ishod toga jedna nova, još neobičnija pojava:
trenutna komunikacija između odvojenih prostornih lokacija, čak i
ako se one nalaze na suprotnim stranama Svemira.
Za taj novi fenomen zapravo je nužan i treći sastojak. No taj je
sastojak nešto toliko temeljno da nadilazi okvire kvantne teorije.
Riječ je o zakonu očuvanja. Fizičari su otkrili niz takvih zakona. Na
primjer, postoji zakon o očuvanju energije. On tvrdi da energiju
nije moguće ni stvoriti ni uništiti, već ona samo mijenja pojavni
oblik. Primjerice, u električnoj se žarulji električna energija pretvara
u svjetlosnu i toplotnu. U vašim mišićima kemijska energija u
konačnici izvedena iz hrane koju konzumirate pretvara se u
mehaničku energiju koja pokreće vaše mišiće i udove.
Godine 1918. jedna od velikih neopjevanih heroina znanosti,
njemačka matematičarka Emmy Noether, došla je do neočekivanog
otkrića u vezi s fizikalnim zakonima očuvanja. Utvrdila je da su ti
zakoni tek posljedica dubokih »simetrija« prirode – stvari koje
ostaju istima čak i kada se promijeni naše motrište. Na primjer,
očuvanje energije potječe od »simetrije translacije vremena«:
činjenice da, izvodimo li pokus sada ili translatirano u vremenu –
recimo sljedeći tjedan ili sljedeće godine – a ako je sve ostalo
identično, dobit ćemo posve identičan rezultat. Još jedna duboka
prirodna simetrija jest tzv. »rotacijska simetrija«. Provedemo li
određeni pokus tako da nam je oprema usmjerena uz os sjever-jug,
a potom je okrenemo, recimo, u smjeru istok-zapad, dobit ćemo
identičan ishod. Zakon koji izvire iz te nedužne simetričnosti
zakon je o očuvanju kutne količine gibanja, a kutna količina gibanja
mjera je sklonosti tijela koje se okreće da se nastavi okretati.
Zemlja, koja se vrti oko osi, ima vrlo veliku kutnu količinu gibanja
pa će se po svoj prilici vrtjeti još vrlo dugo.
Pokazalo se da mikroskopske čestice poput fotona obilježava
kvantno svojstvo koje nazivamo »spinom«. Jednako kao u slučaju
iskonske nasumičnosti, to svojstvo nema apsolutno ništa s čime bi
se moglo usporediti u svakodnevnome svijetu. Koliko znamo,
fotoni se leteći prostorom zapravo ne vrte onako kako se Zemlja
vrti oko osi. Njihova je vrtnja, njihov spin, »unutarnja« ili
»imanentna«. Ipak, ponašaju se kao da se vrte. Konkretno, foton
ima dvije otvorene mogućnosti: može se ponašati kao da se
spiralno vrti u smjeru kazaljke na satu oko smjera kretanja s
određenom brzinom vrtnje... ili se može ponašati kao da se
spiralno vrti obrnuto od kazaljke na satu istom brzinom.
Pritom je ključno da se kvantni spin pridržava zakona očuvanja
kutne količine gibanja. A taj zakon, primijenjen na fotone, kaže da
se, ako dva fotona nastanu zajedno, njihov ukupni spin nikada ne
može promijeniti. Recimo da su se zajedno rodili i da se jedan vrti
u smjeru kazaljke na satu, a drugi obrnuto. Njihov se spin
međusobno poništava. Fizičari tada, u žargonu, kažu da im je
ukupni spin nula. U tom slučaju očuvanje kutne količine gibanja
iziskuje da ukupan spin fotona mora ostati ravan nuli zauvijek ili
dok ih neki proces ne uništi.
Ništa u vezi s tim nije ni neobično ni prijeporno.
No promislimo malo o stvarnome procesu koji stvara dva
fotona sa suprotnim spinom. Elektron, ta minijaturna čestica koja
kruži unutar atoma, ima »blizanca«, »antičesticu« koju nazivamo
pozitronom. Karakteristika je svih čestica i takvih blizanaca
sazdanih od »antimaterije« da se prilikom susreta međusobno
uništavaju. I elektron i pozitron imaju prirođeni spin, baš kao i
foton. Veličina spina je drukčija nego u slučaju fotona, ali to ovdje
nije važno. Važno je da se neposredno prije uništenja elektron i
pozitron vrte u suprotnome smjeru, tako da im se ukupan spin
poništava. Time se osigurava da dva fotona koja nastaju također
moraju imati spin koji se međusobno poništava. Jedan se mora
vrtjeti u smjeru kazaljke na satu, a drugi u suprotnome smjeru.
No sada dolazimo do kvantnog obrata ili »kvake«. Očuvanje
kutne količine gibanja iziskuje samo da su spinovi dvaju fotona
koji se udaljavaju od uništenja (»anihilacije«) međusobno suprotni.
Do toga može doći na dva načina. Prvi foton može se okretati u
smjeru kazaljke na satu, a drugi obrnuto. Ili se prvi foton okreće u
smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljke na satu, a drugi u
smjeru kazaljke na satu. Ne smetnite s uma, međutim, da
govorimo o kvantnome svijetu. Svaku mogućnost predstavlja
kvantni val. A ako su moguća dva vala, sjetit ćete se da je moguća i
njihova kombinacija – ona je, štoviše, nužna.
I dok tek nastali fotoni lete dalje – i to u suprotnome smjeru –
postoje u neobičnoj kvantnoj »superpoziciji«. Kao što pojedinačni
foton istodobno može biti s obiju strana prozorskog stakla, dva
fotona istodobno se vrte udesno-ulijevo i ulijevo-udesno. Možda ne
uviđate koliko je to senzacionalno i dalekosežno. Budite bez brige.
To nije shvaćao nitko. Za to se morao pojaviti Einstein.
Osim očuvanjem kutne količine gibanja dosada smo se poslužili
jednim kvantnim sastojkom – kvantnom superpozicijom. Tako
nam preostaje tek drugi kvantni sastojak – nepredvidljivost.
Recimo da smo postavili detektor koji će presresti prvi foton i
odrediti njegov spin. Sada je nemoguće pouzdano predvidjeti u
kojem će se smjeru taj foton okretati – čak i u načelu. Kvantni svijet
odlikuje se inherentnom nasumičnošću. Možemo znati jedino da
postoje 50-postotni izgledi za to da ćemo, kad otkrijemo foton,
utvrditi da se okreće u smjeru kazaljke na satu i 50-postotni izgledi
za to da ćemo utvrditi da se okreće u suprotnome smjeru.
Recimo da smo otkrili prvi foton i utvrdili da se okreće u
smjeru kretanja kazaljke na satu. I sada dolazimo do senzacije.
Drugi foton istodobno se mora početi okretati u suprotnome
smjeru. Fotoni su, naposljetku, nastali okrećući se u suprotnome
smjeru, a očuvanje kutne količine gibanja nalaže da se uvijek
moraju okretati u suprotnome smjeru. S druge strane, utvrdimo li
da se prvi foton okreće u smjeru suprotnom od smjera kretanja
kazaljke na satu, drugi foton istodobno se mora početi okretati u
smjeru kretanja kazaljke na satu. Ovdje je fantastično i nevjerojatno
to što uopće nije važno koliko su ti fotoni međusobno udaljeni.
Utvrdimo li da se jedan foton vrti na jednu stranu, njegov blizanac
mora istodobno reagirati i osigurati vrtnju u suprotnome smjeru –
čak i ako su ti fotoni na suprotnim stranama Svemira.
Kvantna teorija, kao što su spektakularno dokazali Einstein,
Rosen i Podolsky, omogućuje ludost istodobnog utjecanja bez
obzira na udaljenost. To znači da se čestice koje su nastale zajedno
zauvijek ponašaju kao da su, u određenome smislu, jedna, poput
sijamskih blizanaca, spojena čestica, a ne dvije zasebne čestice. Te
čestice znaju jedna za drugu. Njihova su svojstva neraskidivo
povezana, odnosno, u kvantnome žargonu, »isprepletena«.
Trenutni utjecaj sinonim je za svojevrsni nevidljivi, »nadnaravni«
utjecaj koji se između kvantnih čestica ostvaruje beskonačnom
brzinom. No to je u suprotnosti s Einsteinovom specijalnom
teorijom relativnosti, koja tvrdi da nema tog utjecaja koji može
putovati brže od svjetlosti – a to je brzina od 300 000 kilometara u
sekundi.
Pratimo li trag svega, u konačnici ćemo doći do interakcije triju
stvari: superpozicije, nepredvidljivosti i očuvanja kutne količine
gibanja. Budući da su dva fotona u superpoziciji, stanje dviju
čestica – okreću li se desno-lijevo ili lijevo-desno – ne može se sa
sigurnošću odrediti dok se ne promotri spin jedne čestice. No kada
ga mjerimo, ishod je nepredvidljiv. Ipak očuvanje kutne količine
gibanja nekako djeluje tako da drugoj čestici omogućuje spoznaju o
partnerovu spinu pa ona tako istog trenutka dolazi u stanje
suprotnog spina.
Upravo profinjena međuigra tih triju faktora određuje
postojanje trenutnog utjecaja, koji nosi i stručni naziv
»nelokalnost«. A očuvanje kutne količine gibanja zapravo nije
presudno. Ne postoji apsolutno nikakav razlog zbog kojeg trenutni
utjecaj ne bi bilo moguće dokazati zamjenom nekog drugog zakona
očuvanja, poput očuvanja energije, za očuvanje kutne količine
gibanja. Trebalo bi tek iskazati malo domišljatosti i osmisliti
situaciju u kojoj je trenutni utjecaj eksplicitan.
U pojedinim popularnoznanstvenim knjigama navodi se kako
su dvije isprepletene čestice poput para rukavica. Zamislite da iz
ladice izvadite jednu rukavicu, a da je pritom ne pogledate, stavite
je u torbicu a zatim se još dugo vozite pa tek nakon toga otvorite
torbicu i gledate što je u njoj. Utvrdite li da ste ponijeli lijevu
rukavicu, dakako da ćete trenutno znati da ste u ladici kod kuće
ostavili desnu, kao i obrnuto. No to je pogrešno shvaćanje (i
trivijalizacija) čarolije isprepletenosti. Dvije zasebne kvantne čestice
nisu nalik dvjema rukavicama. Jedna rukavica pristaje na lijevu
ruku, a druga na desnu i to vrijedi sve vrijeme ili barem dok te
dvije rukavice postoje. Pokaže li se da ste ponijeli desnu rukavicu,
to je bila desna rukavica i prije nego što ste otvorili torbicu, a to
znači da je ona druga, koja je ostala kod kuće, bila lijeva. Ovdje
nema potrebe da neki signal putuje do rukavice koja je ostala kod
kuće i govori joj da mora biti lijeva rukavica. To je sve vrijeme bila
lijeva rukavica.
Usporedimo to s dvama fotonima. Ako su poput rukavice, onda
se radi o vrlo neobičnoj rukavici, rukavici koja nije ni lijeva ni
desna, odnosno o rukavici koja nema nikakvo prethodno određeno
svojstvo »lijevosti« ili »desnosti«. To se svojstvo određuje tek kada
rukavicu izvadite iz torbice i pogledate je. U tom trenutku ona,
posve nasumično, postaje desnom ili lijevom rukavicom. A ona
ostavljena rukavica, koja dotada također nije imala unaprijed
određeno svojstvo u smislu orijentacije, mora reagirati, istog
trenutka, i poprimiti suprotno svojstvo. Upravo zbog činjenice da
rukavica (ili foton) nema određeno stanje – te da se to stanje potom
određuje posve nasumično – dovodi do gotovo nadnaravne
povezanosti između dvaju pripadnika partnerskog para u trenutku
određivanja njihova stanja.
Uz nelokalnost, Einstein je bio uvjeren da je napokon došao do
apsurdnog predviđanja, toliko ludog da zacijelo znači kako
kvantna teorija nije završna riječ prirode. Teškoća se sastoji u tome
što je apsurdni fenomen koji je predvidio Einstein uočen i u
stvarnosti – primijetio ga je francuski fizičar Alain Aspect. Godine
1982., četvrt stoljeća nakon Einsteinove smrti, Aspect je dokazao da
fotoni na jednoj strani njegova laboratorija na sveučilištu Pariš Sud
reagiraju na fotone na suprotnoj strani, kao da ih dodiruje neki
duh, kao da su razmijenili nekakav nevidljivi, gotovo sablasni
utjecaj, neusporedivo brži od brzine svjetlosti. Einstein je bio u
krivu. Kvantna teorija položila je još jedan težak i strog ispit.
Stvarnost koju opisuje možda jest apsurdna, možda i
neprobavljiva, ali to je tako. To je jednostavno istina.
Mogućnost komuniciranja beskonačnom brzinom, posve u
suprotnosti s Einsteinovim ograničenjem kozmičke brzine koje je
postavila brzina svjetlosti, bila bi čudesna stvar. Međutim – kao što
ste možda i mogli očekivati – ono što priroda daje jednom rukom –
toliko primamljivu mogućnost trenutne komunikacije, kao u
Zvjezdanim stazama – oduzima nam drugom. Sve se ponovno svodi
na nasumičnost. Jedina informacija koju je moguće odaslati s
pomoću trenutnog utjecaja odnosi se na stanje spina fotona. No želi
li pošiljatelj iskoristiti nelokalnost, svaki foton poruke mora poslati
u superpoziciji vrtnje u smjeru kretanja kazaljke na satu i vrtnje u
suprutnome smjeru. Vrtnja u smjeru kretanja kazaljke na satu
možda može kodirati »0«, a vrtnja u suprotnone smjeru »1«. Ali
ako je svaki foton u superpoziciji stanja, imat će tek 50 posto
izgleda za to da bude 0 i 50 posto izgleda za to da bude 1. Stoga je
moguće poslati jedino poruku koja se sastoji od nasumičnog niza
znakova 0 i 1, što je beskorisno koliko i niz nasumičnih bacanja
novčića. Einsteinovo ograničenje brzine koje je odredila brzina
svjetlosti ne narušava se jer se pokazalo da je to ujedno i gornja
granica brzine »informacija«. Priroda ne nameće ograničenje brzine
na prijenos neupotrebljivih besmislica. A to je jedino što
nelokalnost, koliko nam se god na prvi pogled činila fantastičnom,
dopušta.
Prevalili smo velik put od odraza vašeg lica na prozorskome
staklu. Prikaz koji vas promatra s prozora govori vam da
mikroskopskim svijetom fotona mora upravljati nasumičnost. No
kad u obzir uzmemo ponašanje fotona koje podsjeća na ponašanje
valova – a koje nam govori da istodobno mogu činiti dvije stvari –
dolazimo do nelokalnosti. Mnogi fizičari taj trenutni utjecaj
smatraju najvećom zagonetkom kvantne teorije. Može se ustvrditi
da nitko ne zna što to znači za Svemir općenito. No jedno je posve
sigurno. Sve bezbrojne čestice Svemira nastale su zajedno prije 13,7
milijarda godina, u plamenoj kugli Velikog praska. Stoga je sigurno
da »nadnaravne« ili »paranormalne« veze između dvaju fotona
koji se okreću nekako, u nekom smislu koji još ne shvaćamo, i vas i
mene povezuju s atomima u najudaljenijim zvijezdama i
galaksijama.
 2
Zašto atomi tulumare posvuda uokolo
Kako vam činjenica da ne propadate kroz pod govori da nešto ne dopušta
mikroskopskim sastavnim elementima materije da se raspadnu na
premalene komade

»Atomi su s klasičnoga gledišta krajnje nemogući.«

Richard Feynman

»Stvar je možda u tome što moji atomi ne žele ostati mirni, budući da žele
tulumariti posvuda uokolo...«
Adrian Mitchell (»The Sun Likes Me«, Heart on the Left)

Tlo je pod vašim nogama čvrsto. Knjiga koju držite u rukama također. Vi
sami u čvrstom ste stanju. Vjerojatno vam se čini da u tome nema ničeg
neobičnog. Ali nije tako. Jer, znate, 99,9999999999999 posto materije čini
prazan prostor. Tlo na kojem stojite slabašnije je i rjeđe od jutarnje
izmaglice. Ova je knjiga poput duha, kao i riječi koje u njoj čitate. I vi ste
– žao mi je što vam to moram priopćiti – duh. Dakako, ako je tlo toliko
slabašno i krhko, možda se pitate kako uspijeva podnositi vašu težinu.
Zašto ne propadnete kroz tlo kao što biste kroz njega propali da je uistinu
riječ o jutarnjoj sumaglici? Odgovor se krije u činjenici da nešto
onemogućuje mikroskopskim sastavnim dijelovima materije da budu čak i
približno u istome području. Riječ je o zagonetnoj sili koja je toliko snažna
i nesmiljena da razdvaja elektrone i jezgre atoma, ukrućuje materiju kao
da njezine sastavne dijelove podupire mreža nevidljivih greda i nosača.
Upravo zbog postojanja te sile tlo pod vašim nogama – iako je toliko
neopisivo prozračno i slabašno – u konačnici uspijeva pružiti otpor vašoj
težini.
 Kako bismo shvatili zašto se materija u tako visokome postotku
sastoji od praznine, prvo moramo doznati nešto o atomima. Kao
što sam vać naveo, predodžbu o tome da se sve sastoji od atoma
možemo zahvaliti grčkome filozofu Demokritu.11 On je ustvrdio ne
samo da se materija u konačnici sastoji od minijaturnih nedjeljivih
zrna nego i da je broj vrsta tih čestica ograničen. Drukčijim
slaganjem tih mikroskopskih lego-kockica moguće je stvoriti
stablo, stol ili ljudsko biće. Sve ovisi o načinima kombiniranja.
Činjenica da je materija zrnata, a ne jedinstvena i kontinuirana,
nije nimalo očita. Razlog je, kao što je ustvrdio Demokrit, to što su
atomi premaleni da bismo ih izravno vidjeli i dodirnuli. No danas,
dva tisućljeća nakon Demokrita, znanstvenici sve više gomilaju
neizravne dokaze o postojanju atoma. Tako su, na primjer, uvidjeli
da ponašanje plina poput pare ima smisla ako se sastoji od
mnoštva sićušnih atoma koji lete amo-tamo, poput roja bijesnih
pčela. Godine 1660. irski znanstvenik Robert Boyle otkrio je da je
nakon prepolavljanja volumena prostora u kojem se nalazi neki
plin – guranjem pokretne stijenke kutije ili spremnika, tj. »klipa« –
potrebna dvostruko veća sila kako bi klip ostao na mjestu, odnosno
kako ga pritisak plina ne bi vratio natrag. Smanji li se volumen na
trećinu, sila mora biti trostruko veća. I tako dalje. To opažanje,
poznato pod nazivom Boyleov zakon, savršeno je logično ako je
tlak koji stvara plin jednostavno treperava sila bezbrojnih atoma
koji o klip udaraju poput kišnih kapi na limenome krovu. Ako se
volumen prostora prepolovi, atomi imaju samo polovicu
udaljenosti koju trebaju prijeći između jedne stijenke i suprotne
stijenke. Stoga udaraju dvostruko češće i stvaraju dvostruko veći
pritisak. Slično tome, smanji li se volumen prostora na trećinu
početnog prostora, atomi trebaju putovati samo trećinu početne
udaljenosti pa se od stijenki odbijaju tri puta češće i utrostručuju
tlak.

11
VI. poglavlje.
 Toliko o dokazima za to da su atomi sićušna zrna koja se kreću.
A što je s dokazima za činjenicu da ima više vrsta različitih atoma?
Do njih je bilo vrlo teško doći, budući da, prema Demokritu, na
svijetu i ima toliko raznolikosti upravo jer se atomi jednostavno ne
drže samo svojih »srodnika«, nego se u svakoj prigodi povezuju i s
drugim vrstama atoma. No, kako je primijetio Einstein: »Gospodin
je profinjen, ali nije zlonamjeran.« Pokazalo se da neke tvari, poput
zlata, nije moguće rastaviti na nešto temeljnije, ni s pomoću topline,
ni s pomoću kiseline, ni s pomoću nekih drugih sredstava. Takve
»elementarne« tvari po svemu pokazuju da su divovske
aglomeracije samo jedne vrste atoma.
Takve je materijale prvi prepoznao francuski aristokrat Antoine
Lavoisier. Na popisu koji je sastavio 1789. godine našla su se 23
»elementa« ili počela. Za neke od njih zapravo se pokazalo da nisu
posve elementarni, no važno je da je Lavoisier pokrenuo cijeli
proces. Iako on nije mogao nastaviti dodavati elemente na popis,
budući da mu je pet godina kasnije odrubljena glava, drugi su
nastavili njegov posao. Teškoća se sastojala u tome što se sredinom
19. stoljeća broj poznatih elemenata već popeo na više od 50 – puno
više od one šačice različitih atoma koje je zamišljao Demokrit.
Danas znamo za 92 elementa koji se pojavljuju u prirodi, u rasponu
od vodika, najlakšeg, do uranija, najtežeg. Zašto ih je toliko
mnogo?12 Jedna je mogućnost bila da atomi nisu krajnji građevni
elementi materije, nego se sastoje od još manjih čestica. Tu je teoriju
prvi iznio jedan londonski kemičar, početkom 19. stoljeća. William
Prout usporedio je težinu različitih elemenata i otkrio neobičan

12
Granica između onih elemenata koji se javljaju u prirodi odnosno
proizvode u laboratoriju prilično je umjetna, jer ovisi o njihovoj
kratkotrajnosti kao posljedice radioaktivnog raspada. Između onih 91-
92 elementa koji se javljaju u prirodi, veliki dio ih je radioaktivan, tj.
raspadaju se. Ostali, do 118. danas poznatog elementa, tako se brzo
raspadaju, da ih se može uočiti jedino u laboratorijskim pokusima
(nap. red.).
obrazac: u najvećem broju slučajeva riječ je o točnim višekratnicima
težine vodika, najlakšeg elementa.13 Taj je obrazac, po definiciji,
ponavljanje jednog jednostavnijeg, temeljnijeg građevnog
elementa. Promotrimo broj 8787878787878787878787. Jednostavniji
građevni blok od kojeg se sastoji broj je »87«. Slično tome, Prout je
u težini elemenata otkrio privlačan dokaz o tome da se u atomima
nešto događa i na jednoj dubljoj, temeljnijoj razini – da imaju i
unutarnju strukturu. Sve to logično je, ustvrdio je Prout 1815.
godine, ako je temeljna građevna čestica prirode vodikov atom, pri
čemu su svi teži atomi jednostavno plod spajanja različitog broja
vodikovih atoma.
Drugi privlačan obrazac u vezi sa svojstvima elemenata uočio je
potkraj 19. stoljeća ruski kemičar Dmitrij Mendeljejev. Pripremajući
udžbenik iz kemije, izradio je po jednu karticu za svaki od 67
poznatih elemenata, a na njih je unio podatke o svojstvima tog
elementa, poput tališta i kemijskog ponašanja. Tako se iznenadio
otkrivši da će se, posloži li kartice u redove, tako da je većina
elemenata raspoređena prema atomskoj masi, od niže prema višoj,
elementi sličnih svojstava kao nekim čudom pojaviti u istim
stupcima. Činilo se da Mendeljejevljev periodni obrazac svojstava
elemenata znanstvenicima govori da se atomi zasigurno sastoje od
manjih čestica, baš kao što je to pokazivao i obrazac težine
elemenata koji je otkrio Prout.
Potkraj 19. stoljeća doista se ukazao i manji građevni element
atoma. Fizičar s Cambridgea J. J. Thomson visokim ga je naponom
odvojio od atoma. Taj »elektron«, godinama traženi prijenosnik
elektriciteta, bio je fantastično sićušan. Prema Thomsonovim
mjerenjima, masa mu je iznosila tek dvijetisućiti dio mase vodika,

13
Nezgodne su iznimke elementi poput klora, koji je 35,5 puta teži od
vodika. Prout nije znao da se klor pojavljuje u više oblika, a težina
svakog od njih pojedinačno ravna je nekom od višekratnika težine
vodika, ali su u prosjeku 35,5 puta teži od vodika.
najlakšeg atoma. Bio je premalen da postane Proutovim
subatomskim građevnim elementom. A jednako tako nije bilo
posve jasno ima li ikakve veze s obrascem atomskih svojstava koje
je otkrio Mendeljejev. No elektron je omogućio da se prvi put
uopće zamisli kako izgleda unutrašnjost atoma.
Elektron nosi »negativan« električni naboj. Nitko posve točno
ne zna što je električni naboj, zna se samo da se javlja u dvama
posve različitim oblicima – kao negativan i kao pozitivan naboj.
Suprotni se naboji privlače, dok se jednaki naboji odbijaju. Budući
da u svakodnevnome životu ne nailazimo na električnu silu koja
nas poteže amo-tamo, znamo da je, ukupno uzevši, materija
električki neutralna, tako da je negativan naboj besprijekorno
uravnotežen jednakom količinom pozitivnog naboja. U atomu,
stoga, negativan naboj elektrona mora imati protutežu u
pozitivnom naboju »nečega drugog«. Iako nije znao što je to nešto
drugo, Thomson je uspio osmisliti uvjerljiv model atoma,
zamišljajući ga kao difuznu kuglu pozitivnog naboja uz sićušne
elektrone posute unutar njega poput grožđica u božićnome kolaču
od šljiva.
Thomsonov model atoma (»kolač od šljiva«) bio je
općeprihvaćen prikaz atoma još i u 20. stoljeću. No 1909. godine,
jedan od divova eksperimentalne fizike promijenio je sve. Fizičar
rođen na Novom Zelandu, Ernest Rutherford, bio je pravi pionir na
području proučavanja »radioaktivnosti«. Na taj fenomen igrom
slučaja naišao je 1896. francuski kemičar Henri Becquerel. Tom
prigodom on je primijetio da fotografske ploče zamućuju
zagonetne »zrake« koje potječu od kamenja u kojem ima uranija i
torija. Marie Curie preuzela je potom štafetnu palicu te je 1898. u
Parizu, ispravno, zaključila da je radioaktivnost svojstvo atoma.
Zrake iz radioaktivnog materijala toliko su intenzivne da ih je
moguće otkriti čak i kad je broj atoma vrlo malen. Marie Curie to je
svojstvo iskoristila na dramatičan način, otkrivši dva elementa
dotada nepoznata znanosti: polonij, koji se na svjetskim
naslovnicama našao 2006. godine, zahvaljujući trovanju ruskog
disidenta Aleksandra Litvinenka u Londonu, te radij.
Iste godine kad je Marie Curie otkrila da je radioaktivnost
svojstvo atoma, Rutherford, koji je tada radio u Montrealu, utvrdio
je da radioaktivnost obuhvaća atomsku emisiju dviju posve
različitih vrsta zraka, koje je nazvao »alfa« i »beta« zrakama.
Pokazalo se da su beta-zrake elektroni, no Rutherford, koji je tada
u Manchesteru surađivao s mladim njemačkim studentom Hansom
Geigerom, uspio je tek 1903. iz uzorka radija prikupiti dovoljno
alfa-zraka da pokaže – što je zbunjivalo više od svega – da se te
zrake sastoje od atoma helija, drugog najlakšeg atoma nakon
vodikova atoma.14 Činilo se da tijekom radioaktivnosti jedna vrsta
atoma – radij – stvara drugu vrstu atoma – helij. Bio je to još jedan
u nizu dokaza o tome da atome čine manje čestice.
Rutherford je na koncu riješio zagonetku radioaktivnosti.
Radioaktivni atom, zaključili su između 1901. i 1903. godine on i
kemičar Frederick Soddy, jednostavno je teški atom koji je usto i
nestabilan. Takav atom upravo ključa od viška energije. U
konačnici odbacuje višak nasilnim izbacivanjem alfa ili beta-čestice,
a pritom se raspada i pretvara u atom nekog lakšeg elementa.15 No
Rutherford nije morao znati što je radioaktivnost da osmisli način
na koji je moguće »zagledati« se u atom. Godine 1903. izmjerio je
brzinu alfa-čestica koje izbacuje radij te utvrdio da je riječ o 15 000
kilometara u sekundi – dovoljno brzo da za manje od sekunde
prijeđe put s jednog kraja Zemlje na drugi. Uzorak radija nalik je
minijaturnoj strojnici koja izbacuje subatomske metke pri
ultravisokoj brzini. Takvo što, uvidio je Rutherford, idealno je za

14 Nakon emisije iz atoma radija, alfa-zrake zapravo su bile tek jezgra

ili »nukleus« atoma helija, ali tu već trčimo pred rudo. U vrijeme kada
ih je Rutherford otkrio, već su se bile udružile s elektronima i tako
stvorile atome vodika.
15 Zapravo postoji i treći tip zraka koje može emitirati radioaktvina

tvar. »Gama-zraka« oblik je svjetlosti velike energije.

ispitivanje unutrašnjosti atoma.
Rutherford je tom radijskom strojnicom bio nakanio gađati
tanku foliju određenog materijala. U prolasku kroz tu foliju, dio
alfa-čestica neizbježno bi se odbio s puta, a Rutherford bi na
temelju načina skretanja s puta mogao donijeti zaključke u vezi s
unutarnjom strukturom atoma određene tvari. Bilo je to kao da se
teniske loptice odbijaju od nekog zagonetnog komada namještaja, a
na temelju njihova odbijanja izvode se zaključci o tome je li riječ o
stolu, naslonjaču ili komodi. U nastojanju da ogoli unutrašnjost
atoma, Rutherford je genijalno okrenuo atom protiv samog atoma.
Poslužit će se samo jednom vrstom atoma – atomom helija koji
izlazi iz radija – i tako pokušati zamisliti jedan posve drukčiji tip
atoma.
Alfa-čestica bila je četiri puta teža od vodikova atoma, a to je
značilo da je oko 8 000 puta teža od elektrona. Rutherford je stoga
očekivao da će »projektili« alfa-čestica iz njegove »strojnice« s
radijem lako prodirati kroz njegovu tanku foliju. Mogućnost da ih
elektroni u atomu skrenu bila je jednako vjerojatna kao mogućnost
da metak skrene roj komaraca na koji naiđe.
Rutherford je eksperiment prepustio Geigeru i jednom studentu
s Novog Zelanda, Ernestu Marsdenu. Njihova »strojnica« s radijem
izbacivala je mlazove alfa-čestica na tanku foliju zlata. Geiger i
Marsden, koji će za nekoliko godina na Zapadnoj fronti jedan
prema drugome ispaljivati prave metke, tako su počeli mjeriti
skretanje alfa-čestica. Kao što se moglo i očekivati, u biti i nije bilo
odbijanja i promjena smjera. A onda je jednog dana Rutherford
glavom provirio kroz poluotvorena vrata laboratorija i iznio
apsurdan prijedlog. Geigeru i Marsdenu rekao je da potraže alfa-
čestice koje se vraćaju od zlatne folije.
Alfa-čestica koja se vraća u smjeru iz kojeg je ispaljena bila bi
nalik na metak koji ste ispalili prema roju mušica ili komaraca i koji
bi se od te mase odbio. No odlika je genija – a Rutherford je bio
najveći eksperimentalni fizičar 20. stoljeća – upravo to što su uvijek
otvoreni za neočekivane mogućnosti i što teoretskim
predrasudama nikada ne dopuštaju da im ograniče ono što bi im
priroda mogla otkriti. A Rutherfordovo se nastojanje isplatilo. Tri
dana nakon što je iznio prijedlog, Geiger i Marsden uletjeli su u
njegov ured s posve nevjerojatnim novostima. Jedna od svakih 8
000 alfa-čestica ispaljenih prema zlatnoj foliji odbija se natrag. Kao
što je priznao i sam Rutherford: »Bio je to daleko najnevjerojatniji
događaj koji mi se zbio u cijelome životu.«
Rutherfordu su trebale još dvije godine da nekako pojmi pravo
značenje tog fantastičnog rezultata Geigerovih i Marsdenovih
mjerenja. Kako bi alfa-čestica naišla na nešto u atomu i kako bi je to
nešto ne samo posve zaustavilo nego i odbilo u smjeru iz kojeg je
došla, to nešto mora biti mnogo veće od alfa-čestice. To nešto
ujedno mora zauzimati silno maleni dio volumena atoma.
Naposljetku, ta je meta toliko malena da se našla na putu približno
tek jednoj od oko 8000 alfa-čestica.
Rutherford je 1911. godine na temelju tih opažanja donio
zaključke o unutarnjoj strukturi atoma. Umjesto sićušnih elektrona
u raspršenome oblaku pozitivnog naboja, kao što je to zamišljao
Thomson, elektroni jurcaju oko kompaktnog čvora pozitivnog
naboja u središtu atoma. Jedino kad priroda natisne velik pozitivni
naboj u ekstremno maleni volumen, taj naboj može stvoriti toliko
snažnu odbojnu silu da alfa-čestica izvodi okret u obliku slova U.
Prema Rutherfordovim procjenama, na taj kompaktni pozitivni
naboj mora otpadati čak 99,9 posto mase atoma. Rutherfordov
model atoma bio je praktički nešto najudaljenije od Thomsonova
modela što se moglo i zamisliti. Atom je bio poput minijaturnog
Sunčeva sustava, uz elektrone koji poput planeta kruže oko
suncolike »jezgre«.16
Kao što je primijetio Rutherfordov kolega s Cambridgea,
romanopisac i fizičar C. P. Snow:

16 Izraz »nukleus« počeo se koristiti tek 1912. godine.

Čim se počeo baviti radioaktivnošću, Rutherford je krenuo u
životnu misiju. Ideje su mu bile jednostavne, neizbrušene,
materijalne. Po njegovoj želji. Atome je zamišljao kao teniske
loptice. Otkrio je čestice manje od atoma, kako se kreću ili
odbijaju. Ponekad su se odbijale u pogrešnom smjeru. Potom je
proučavao činjenice i stvarao novu, ali uvijek jednostavnu sliku.
Na taj je način, sigurno poput mjesečara, od nestabilnih
radioaktivnih atoma došao do otkrića jezgre i strukture atoma.
Rutherford se u Engleskoj našao zahvaljujući igri slučaja.
Stipendiju za Cambridge zapravo je bio dobio jedan drugi
Novozelanđanin, koji je imao više bodova od Rutherforda. No
ovaj se u posljednji trenutak oženio pa je stipendija dodijeljena
prvom sljedećem kandidatu. Rutherford je bio bučan, razmetljiv
i dominantan muškarac. No u poznijim godinama, kao lord
Rutherford i dobitnik Nobelove nagrade, slavljen kao jedan od
najvećih eksperimentalnih fizičara svih vremena, i dalje bi se
znao naći na rubu suza zbog pomisli kako mu je život, da nije
bilo te igre slučaja, mogao biti posve drukčiji.
I Rutherford i svi ostali doživjeli su silan šok zbog spoznaje
o veličini atomske jezgre. Pokazalo se da je oko 100 000 puta
manja od samog atoma. Što je najnevjerojatnije, pokazalo se da
se atom najvećim dijelom sastoji od praznog prostora. Štoviše,
atomi su toliko prazni da bi, kad bi bilo moguće istisnuti sav
prazan prostor iz materije, cjelokupno čovječanstvo stalo u
volumen kockice šećera. Ali zašto je u atomima toliko praznog
prostora? Ili, da preformuliramo pitanje, zašto su atomi toliko
veliki u usporedbi s ultramalenom jezgrom? Pokazalo se da su
ta pitanja neraskidivo isprepletena i povezana s jednim drugim,
daleko temeljnijim pitanjem: Zašto uopće postoje atomi? Jer,
prema zakonima fizike, ne bi trebali postojati.

Zakoni elektromagnetizma
 Relevantni zakoni ovdje su zakoni elektromagnetizma koje je
šezdesetih godina 19. stoljeća formulirao škotski fizičar James
Clerk Maxwell. Kao što smo već spominjali, Maxwell je uspio
uklopiti sve električne i magnetske pojave u kompaktan sklop
jednadžba.17 Krenuo je od pretpostavke da je sila kojom magnet
privlači, primjerice, komad metala, plod nevidljivog magnetskog
»polja« sile koja se širi prema van u okolni prostor. Na sličan je
način zamišljao i električno »polje« sile koja se širi prema van iz
električnih naboja, poput onih koji žicom putuju u obliku električne
struje.
No Maxwellova teorija nije tek opisivala ponašanje električnih i
magnetskih polja, nego je sadržavala i veliko iznenađenje. Dok je
proučavao zapisane jednadžbe, Maxwell je uočio da omogućuju
postojanje vala – valnog kretanja kroz električna i magnetska polja.
Takav »elektromagnetski val« širio bi se kroz prostor u velikoj
mjeri poput mreškanja vala na vodenoj površini. I u praznome
prostoru ima karakterističnu brzinu. Maxwell se zapanjio utvrdivši
da je riječ o brzini svjetlosti.
Nitko – osim pionira na području elektriciteta Michaela
Faradaya – nije imao baš nikakvu predodžbu o tome da bi
elektricitet i magnetizam te svjetlost mogli biti nekako povezani.
Bile su to toliko različite pojave. No u Maxwellovim se
jednadžbama sve jasno vidjelo – val elektriciteta i magnetizma koji
putuje praznim prostorom brzinom svjetlosti. Čovjek nije morao
biti genij da zaključi kako su te dvije pojave zapravo ista stvar.
Svjetlost je, zaključio je Maxwell, zacijelo elektromagnetski val.
Plodovi tog zaključka promijenit će svijet do
neprepoznatljivosti. Maxwellova je teorija predviđala da običan
prolazak električne struje žicom dovodi do toga da struja emitira
elektromagnetske valove, ne svjetlost vidljivu oku, nego valove
veće duljine, poznate pod nazivom radiovalovi. Maxwell je umro

17
Vidi 1. poglavlje
1879., u dobi od 48 godina, no njegovo predviđanje potvrdio je
Nijemac Heinrich Hertz 1887. godine. A 1901. godine Guglielmo
Marconi uspio je prenijeti radijski signal na suprotnu stranu
Atlantika, otvarajući eru trenutne komunikacije koja je omogućila
razvoj suvremenoga svijeta. Maxwellova teorija navodi da
elektromagnetske valove stvara svaki električni naboj koji se
»ubrzava«: odnosno, onaj naboj koji mijenja brzinu ili smjer
kretanja, ili oboje. Protjecanje električne struje kroz žicu ubrzava
prijenosnike struje – elektrone – a upravo zbog toga takva »antena«
emitira radiovalove. No to kod atoma izaziva probleme. Upravo
zbog pojave koja omogućuje komunikaciju na velikim
udaljenostima Rutherfordov »planetarni« model atoma nije moguć.
Teškoća se sastoji u tome što elektron koji kruži oko jezgre atoma
neprestano mijenja smjer i stoga neprekidno ubrzava. A kao
ubrzani naboj, trebao bi emitirati elektromagnetske valove, baš kao
kakav minijaturni radijski odašiljač. No elektromagnetski valovi
odnose energiju elektronu. Budući da tako ostaje bez energije, za
samo stomilijunti dio sekunde trebao bi se spustiti do jezgre.
Ukratko, atomi ne bi trebali postojati.
Ali postoje.
Umjesto da u hipu nestanu, atomi su, čini se, stabilni već
milijardama godina, otkako postoji Svemir. Štoviše, održali su se
približno 1 i 40 ništica iza te brojke dulje nego što to predviđaju
zakoni elektromagnetizma. Do 1998. i otkrića kozmičke »tamne
energije« bilo je to najveće razmimoilaženje između opažanja i
predviđanja u povijesti znanosti.18
Rutherford je bio posve zbunjen. Ostvario je spektakularan
uspjeh otkrivanjem unutarnje građe atoma. No pritom je otkrio i

18
Tamna je energija nevidljiva i ispunjava sav prostor, a njezina
antigravitacija ubrzava širenje Svemira. Gustoća njezine energije iznosi
nevjerojatnih 1 i 120 nula puta manje nego što predviđa kvantna
teorija, trenutačno naš najbolji opis krajnje stvarnosti.
veliko fizikalno neslaganje. Pokus sa zlatnom folijom pokazao je da
je atom minijaturni planetarni sustav. Ipak, teorija
elektromagnetizma tvrdi da je takav sustav toliko nestabilan da se
ne bi uspio održati ni koliko traje treptaj oka. Bila je to
paradoksalna situacija, situacija iz koje je bilo gotovo nemoguće
pronaći izlaz. No jedan ga je čovjek pronašao. Bio je to jedan mladi
danski fizičar.
Niels Bohr došao je u Englesku 1911. nakon što je doktorirao u
Kopenhagenu. Potom je surađivao s J. J. Thomsonom, a zatim i
Rutherfordom. Bilo mu je jasno da je Rutherfordov planetarni
prikaz atoma, uz potporu čvrstih eksperimentalnih dokaza, vrlo
uvjerljiv. No uviđao je i da su elektromagnetski zakoni, koji su
omogućili postojanje električnih motora i dinama, jednako
uvjerljivi. Njegovo je revolucionarno rješenje paradoksa povezanog
s atomima bilo jednostavno koliko i smiono. Godine 1913. ustvrdio
je da zakoni koji se odnose na elektromagnetizam ne djeluju unutar
atoma. Dok kruže oko jezgre, elektroni ne emitiraju
elektromagnetske valove i zbog toga ne »padaju« na jezgru.
Ukratko, poznati zakoni fizike ne odnose se na područje
ultramalenoga.
Bohrovi dokazi za tu revolucionarnu ideju sastojali su se od
jednostavne činjenice da atomi postoje unatoč tome što poznati
zakoni fizike navode da ne mogu postojati. No Bohr nije znao što
zamjenjuje poznate fizikalne zakone u mikroskopskome svijetu.
Nije znao zašto se elektroni ne vraćaju na jezgru. Objašnjenje te
pojave ponudit će francuski fizičar po imenu Louis de Broglie.

Čestice se ponašaju kao valovi

De Broglie je znao za Einsteinovu tezu prema kojoj se valovi

mogu ponašati poput čestica – fotona – kao i za činjenicu da su tu
teoriju potvrdili i fotoelektrični efekt i Comptonov efekt. No de
Broglie je, gotovo nevjerojatno, otišao korak dalje. U doktorskoj
disertaciji iz 1923. godine ustvrdio je ne samo da se svjetlosni
valovi ponašaju kao lokalizirane čestice nego i da se čestice poput
elektrona mogu ponašati poput prostranih valova. Svi
mikroskopski maleni građevni elementi materije, ustvrdio je de
Broglie, imaju dva lica. Svima je zajednička ta neobična dvojnost
vala-čestice.
De Brogliejeva predodžba o »valovima materije« bila je toliko
fantastična da ju je većina fizičara u potpunosti ignorirala. No sve
se promijenilo kada je Einstein pročitao primjerak njegova
doktorskog rada. Oca fotona ta je ideja posve zatekla te je postao
uvjeren da je de Broglie nanjušio nešto važno. Trebalo je samo
dokazati da se čestica poput elektrona može ponašati poput vala. U
praksi je to značilo da treba pokazati kako elektroni međusobno
mogu ostvarivati interferenciju, budući da je interferencija svojstvo
koje određuje valove. Taj pothvat ostvarili su 1927. Clinton
Davisson i Lester Germer u SAD-u te George Thomson u Škotskoj.
Najironičnije je bilo to što je Thomson bio sin J. J. Thomsona. Otac
je dobio Nobelovu nagradu jer je dokazao da je elektron čestica,
dok će sin s kolegama podijeliti Nobelovu nagradu jer je tu tvrdnju
pobio i dokazao da je elektron, zapravo, val.
Upravo zbog toga što se sve mikroskopske čestice ponašaju kao
valovi zaključak izvučen iz odraza lica u prozorskome staklu
možemo ekstrapolirati i primijeniti na sve čestice. U nasumičnome
ritmu »plešu« ne samo fotoni nego i svi stanovnici
mikroskopskoga svijeta. Superpozicije i sve ostale neobične
kvantne pojave zajedničke su baš svim takvim česticama.
De Broglie u svojem radu nije tek naveo mogućnost da se
čestice materije ponašaju poput valova, nego je nedvosmisleno
naveo i koliko su veliki ti valovi materije. Njihova je valna duljina
obrnuto proporcionalna njihovoj količini gibanja, a koja je
umnožak mase i brzine. Općenito uzevši, velike stvari koje se kreću
u svakodnevnome svijetu, poput najvećih zrakoplova, pa čak i
puževa, imaju daleko veću količinu gibanja nego sićušne stvari
koje se kreću u mikroskopskome svijetu atoma. A budući da je,
prema de Broglieju, valna duljina povezana s tijelom obrnuto
proporcionalna s količinom gibanja, slijedi da su valovi povezani
sa svakodnevnim stvarima daleko manji od onih koji su povezani s
česticama poput elektrona.
Za primjer uzmite lopticu koju bacač u bejzbolu baca brzinom
od oko 150 kilometara na sat. Prema de Brogliejevoj pretpostavci,
ta se loptica ponaša poput vala valne duljine od oko 10-34 metara.19
To je bilijun bilijuna puta manje od atoma. Nije stoga ni neobično
što nitko sve do 20. stoljeća nije primijetio da materija ima
karakteristike vala. Valne duljine velikih predmeta u
svakodnevnome svijetu jednostavno su toliko nepojmljivo male da
su do krajnosti neopazive. I zbog toga ne vidimo kako ljudi poput
mreškanja vala prolaze ulicom ili kako ostvaruju konstruktivne ili
destruktivne interferencije.
No promislite o elektronu koji putuje brzinom od oko 6 000
kilometara u sekundi. Budući da je toliko lak, i skroman napon od
samo 100 volta može ga potaknuti na kretanje tako velikom
brzinom. Takav elektron ima valnu duljinu od oko 10-10 metara.
Važnost toga krije se u činjenici da se to može usporediti s
razmakom među atomima u tvari poput kovina. Ispalimo li takve
elektrone prema metalnoj površini, postoje dobri izgledi za to da
uočimo valne pojave poput interferencije. Upravo takvim
pristupom poslužili su se Davisson i Germer te Thomson, kako bi
dokazali valnu prirodu elektrona. Snop brzih elektrona usmjerili su
prema metalnoj meti. Atomi u metalu raspoređeni su pravilno, na
jednakome razmaku u usporednim slojevima, kao kad na hrpu

19 Mala napomena o ovoj »znanstvenoj notaciji« kojom se obično služe

fizičari. 1034 znači da se 10 sa samim sobom množi 34 puta. A 10-34

znači 1/10 pomnožen sa samim sobom 34 puta. Tako je, primjerice, 105
= 10·10·10·10·10 = 100 000. A 10-3 = 1/10·1/10·1/10 = 0,001.
slažemo palačinke. Od elektrona ispaljenih na metal, dio se odbija
od površinskog sloja. Drugi prodiru do drugog sloja, da bi se
odande odbili i ponovno izišli iz kovine. Treći dolaze do trećeg
sloja. I tako dalje. No ovdje je ključno to što se svi elektroni koji se
odbiju od metala ponašaju poput valova. Stoga će postojati
smjerovi u kojima su elektronski valovi iz svih različitih slojeva
usklađeni te zbog toga dolazi do konstruktivne interferencije. A bit
će i smjerova u kojima će biti posve neusklađeni pa će interferencija
biti destruktivna. Nužno je jedino otkriti broj elektrona koji se
vraćaju s metala u različitim smjerovima.
Upravo to pošlo je za rukom Davissonu i Germeru u SAD-u i
Thomsonu u Škotskoj. Njih trojica utvrdili su da se u pojedinim
smjerovima mnoštvo elektrona odbija od metala, dok ih u nekim
drugim smjerovima nema uopće. A smjerovi u kojima je bilo
mnogo elektrona izmjenjivali su se sa smjerovima u kojima ih
uopće nije bilo. Bio je to obrazac interferencije – odnosno,
preciznije, »difrakcijski obrazac«, tj. jedna vrlo srodna pojava –
neoboriv dokaz o tome da se elektroni uistinu ponašaju kao valovi.
Prizor je zasigurno bio fantastičan. Naposljetku, jedno je kad
akademski teoretičar poput de Broglieja iznese teoriju o postojanju
nečeg toliko apsurdnog i suludog kao što su valovi materije, a
nešto posve drugo kad netko uistinu »ugleda« elektrone koji se,
iako se dotada smatralo da je riječ o minijaturnim biljarskim
kuglama, ponašaju poput valova na vodenoj površini.

Valovima treba mjesta

Na prvi pogled nije posve jasno kako de Brogliejeva teorija o

valovima materije objašnjava zašto elektron u atomu ne nestaje u
jezgri. No valu, koji je sam po sebi raširen, treba prostora.20

20 De Broglie je smatrao da su materijalni valovi uistinu valovi materije.

No prisjetite se da je val povezan s česticom poput elektrona zapravo

Elektron, kao najlakša subatomska čestica, najčešće ima najveći val.
To znači da je riječ o čestici kojom najviše dominiraju čudna
djelovanja kvantnih valova. A znači i da mu treba više slobodnog
prostora oko njega nego ijednoj drugoj čestici. Zapravo, pri brzini
kojom elektron obično putuje unutar atoma, val koji je s njim
povezan velik je poput atoma. Upravo on određuje veličinu atoma.
Tu dolazimo i do jedne fine razlike. Budući da je masa jezgre
oko 2 000 puta veća od mase elektrona, moglo bi se očekivati da
jezgra vodikova atoma ima val 2 000 puta manji od vala elektrona.
No jezgra je zapravo manja oko 100 000 puta. Do tog nepoklapanja
dolazi jer elektron obuzdava električna sila, dok su čestice u jezgri
pod utjecajem mnogo snažnije nuklearne sile. Što je sila veća, to se
čestica kreće brže, a to znači da je količina gibanja jezgre veća nego
što bi se moglo očekivati i da je duljina njezina vala utoliko manja
od dvijetisućitog dijela duljine vala elektrona koji oko nje kruži.
Elektroni stoga ne »padaju« u jezgru jer imaju razmjerno veliku
valnu duljinu koja je s njima povezana, a takvim valovima treba
slobodnog prostora. I to je razlog postojanja atoma. No što točno ne
dopušta valu elektrona da se natisne u skučeni prostor? Ukratko,
što izaziva povratnu silu ako se elektroni natisnu preblizu svojoj
jezgri? Što je odgovorno za otpornost i tvrdoću materije? Kako
bismo došli do odgovora, nužno je vratiti se na razmišljanje o
elektronima kao o česticama i još jednom promotriti pokus s
dvostrukom pukotinom.

Heisenbergovo načelo neodređenosti

Prisjetite se da prigodom ispaljivanja fotona prema dvama

mnogo apstraktniji. Riječ je o valu vjerojatnosti koji se širi prema

Schrödingerovoj jednadžbi i čija je visina na bilo kojem mjestu –
preciznije: kvadrat visine – povezana s izgledima, odnosno
vjerojatnošću, za to da se ondje pronađe čestica.
usporednim prorezima na malome razmaku u neprozirnome
zaslonu na drugome zaslonu, postavljenome malo iza prvoga,
nastaje obrazac koji se sastoji od vertikalnih pruga. Te se pruge
sastoje od područja koje zahvaća mnoštvo fotona, a ona se
izmjenjuju s područjima koje fotoni pomno izbjegavaju. Takav
obrazac »interferencije« ima smisla ako su s fotonima povezani
kvantni valovi koji fotonima određuju gdje trebaju završiti. Valovi
koji izlaze iz jednog otvora preklapaju se s valovima iz drugog
otvora pa se periodično međusobno ojačavaju ili poništavaju i tako
stvaraju prepoznatljive zebraste pruge fotona na drugome zaslonu.
Dakako, s obzirom na de Brogliejevo opažanje, jasno je da na
međusobnu interferenciju ispaljivanjem kroz proreze u
neprozirnome zaslonu nije moguće natjerati jedino čestice
svjetlosti. Takav pokus funkcionira i u slučaju elektrona, atoma ili
nekih drugih čestica, iako, u praksi, vrijedi: što čestice imaju veću
masu, valne su duljine manje te ih je tim teže navesti na
interferenciju. Ili, ako ih već uspijete navesti na to, to ćete teže
uočiti zebrasti uzorak.
Kakva god bila čestica, prisjetite se činjenice da je za
interferenciju potrebno miješanje dviju stvari. Zbog toga, kad
čestice ispaljujemo jednu po jednu prema dvama otvorima, uz
velik vremenski razmak, polagano stvaranje obrasca interferencije
na drugome zaslonu ukazuje na to da svaka čestica istodobno
prolazi kroz oba otvora – da je istodobno na dva mjesta.21 No što

21 Drugo popularno objašnjenje glasi da postoji beskonačan broj

paralelnih stvarnosti posloženih poput stranica knjige bez završetka.
Prema toj predodžbi o »mnoštvu svjetova«, kada je neka čestica u
superpoziciji koja odgovara istodobnom postojanju na dva mjesta, ta
čestica zapravo nije na dva mjesta u istoj stvarnosti, nego je na
jednome mjestu u jednoj stvarnosti i na drugome mjestu u susjednoj
stvarnosti. U sklopu tog pogleda, čestica prolazi samo kroz jedan otvor
u neprozirnome zaslonu, ali ostvaruje interferenciju s česticom koja je
prošla kroz drugi otvor u susjednoj stvarnosti.
ako otkrijemo kroz koji otvor točno prolazi koja čestica? Očito je da
bi u tom slučaju obrazac interferencije nestao, budući da bismo
time isključili mogućnost da svaka čestica istovremeno prolazi kroz
oba proreza i miješa se sa samom sobom.
Nestajanje obrasca interferencije ima duboke, dalekosežne i
neugodne implikacije za čestice materije – a da i ne spominjemo
prirodu krajnje stvarnosti. To postaje jasno kada točno zamišljamo
kako bismo mogli otkriti kroz koji prorez prolazi čestica. Zamislite
da cijeli pokus proširite i povećate tako da se više ne bavite
fotonima, elektronima i drugim subatomskim česticama, nego
pravim mecima za strojnicu te da je zaslon debela čelična ploča –
debela, recimo, nekoliko centimetara – pa su dva vertikalna
proreza nalik na dva duboka kanala urezana u čeličnu ploču.
Koncentrirajmo se sad na te metke. Pri prolasku kanalom odbijaju
se od zidova, zidovi – i cijela čelična ploča – tada odskaču. Na taj
način moguće je otkriti kroz koji je otvor prošao metak.
Radi jednostavnosti, zamislite da zrna prolaze kroz otvore,
odbijaju se od stijenke i na koncu pogađaju središnji dio obrasca
interferencije. U tom slučaju mogli bismo reći da je zrno, odskoči li
čelik ulijevo, zacijelo prošlo kroz lijevi otvor. A ako se čelik odbije
udesno, metak je zasigurno prošao kroz desni otvor. Sada znamo
da ćemo, ne otkrijemo li kroz koji je otvor prošao metak, na
drugome zaslonu dobiti zebrasti uzorak – pruge zasute zrnima
koje se pravilno izmjenjuju s prugama koje zrna nisu pogodila.
Utvrdimo li kroz koji je otvor prošao koji metak – prateći
odskakanje metalne ploče – zebrasti uzorak mora nestati.
Koncentrirajte se na zebrasti uzorak. Što se to mora dogoditi da
se izbriše? Potrebno je samo da metak koji je trebao pogoditi
područje koje udaraju i ostali meci pogodi ili prugu koju pogađaju
meci ili susjednu prugu koju meci ne pogađaju. To će biti dovoljno
za to da meci drugi zaslon zaspu ravnomjerno, a da se zebrasti
uzorak pretvori u ravnomjerno sivkastu prugu. Ovdje je riječ o
tome da svaki metak u letu pomalo nasumično treperi ili
podrhtava pa postoji dovoljno neodređenosti i neizvjesnosti u vezi
s tim gdje će završiti da to izbriše obrazac interferencije. To
postranično podrhtavanje metku se moglo početi događati jedino
nakon što se odbio od stijenke kanala urezanog u čeličnu ploču.
Ovdje se zapravo događa to da pokušaj lociranja proreza kroz
koji prolazi metku daje upravo takvo postranično podrhtavanje
potrebno da uništi interferencijski obrazac. Tim treperenjem ili
podrhtavanjem priroda čuva kvantnu teoriju. Da bi se ponašala
poput vala, čestica mora biti u stanju činiti dvije stvari istodobno,
tako da se valovi koji su povezani s tim neodvojivim
mogućnostima miješaju ili interferiraju. Ako možete odvojiti ili
razlikovati te dvije mogućnosti – određivanjem činjenice da se
jedna dogodila, a druga nije – više ne postoje dvije neodvojive
mogućnosti koje omogućuju interferenciju. A vaše mjerenje dokida
mogućnost interferencije među česticama pridavanjem
nasumičnog treperenja tim česticama.22
Kako bismo to definirali još preciznije u primjeru sa strojnicom,
lociranje otvora kroz koji je prošao metak – što je isto kao i lociranje
točnog mjesta na kojem se nalazi metak – pridaje nasumično
treperenje ili neodređenost brzini metka ili količini gibanja. I to je
bit cijele priče. Kao što je 1927. otkrio mladi njemački fizičar
Werner Heisenberg, između dviju stvari postoji svojevrsna trampa:
što smo uvjereniji u lokaciju neke čestice, to je manja mogućnost da
doznamo kolika joj je količina gibanja. Vrijedi i obrnuto: što smo
sigurniji u količinu gibanja određene čestice, to ćemo teže znati
njezin položaj.
I to je temelj svega. Riječ je o urođenoj neodređenosti u našem
poznavanju subatomskih čestica, koja je poput urođene

22
Ovdje još uvijek govorimo o »činu promatranja«, odnosno interakciji metka
sa zidom ili stijenkom, koji kod metka izaziva određeni stupanj postraničnog
treperenja. Drugim riječima, govorimo da neodređenost nije prirođena metku,
nego je plod čina promatranja. A zapravo je prirođena. Bolje/komplementarno
objašnjenje nudi dekoherencija.
nepredvidljivosti u njihovu ponašanju. U svakodnevnome svijetu
možemo znati da je netko na nekom gradskom raskrižju i da hoda
brzinom od tri kilometra na sat. U mikroskopskome svijetu te dvije
stvari nikada ne možemo znati posve pouzdano. Kada jedan
element znamo precizno, to neizbježno znači da ne poznajemo
drugi. Postoji krajnje ograničenje našeg poznavanja svijeta.
Zagledate li se odviše pomno u stvarnost, nećete vidjeti ništa posve
jasno i oštro. Sve se pretvara u besmislenu maglicu, baš kao
novinska fotografija kad je proučavate odviše pomno i s premale
udaljenosti.
I upravo to »Heisenbergovo načelo neodređenosti« u konačnici
objašnjava razloge zbog kojih se atomi ne sažimaju i ne nestaju i
zašto je tlo kojim koračate čvrsto. Istina, činjenica da su elektroni
valovi i da je valovima potrebno mjesta služi kao djelomično
objašnjenje. No ostatak objašnjenja posljedica je promatranja onoga
što se događa prisilimo li elektron da se približi jezgri. To znači da
mu vrlo precizno znamo lokaciju. No, prema Heisenbergovu
načelu neodređenosti, što smo uvjereniji u lokaciju neke čestice, to
moramo manje znati o njezinoj količini gibanja. Otprilike kao kad
imate pčelu u kutijici. Smanjite volumen prostora i pčela će bijesno
i izbezumljeno sve nasilnije nasrtati na zidove svog »zatvora«. Ista
je stvar i s elektronima u atomima. Prema riječima pjesnika
Adriana Mitchella, atomi »tulumare posvuda uokolo«. Kad
koračate, vaša težina komprimira atome od kojih se sastoji tlo.
Elektroni u tim atomima tako dolaze bliže jezgri. A Heisenbergovo
načelo neodređenosti tjera ih da se tome opiru, da uzvrate
pritiskom. Upravo je zbog toga tlo čvrsto, a materija kruta. Da,
razlog je u valnoj prirodi elektrona. Ali i u stalno prisutnoj
neodređenosti mikroskopskoga svijeta, činjenici da su naše
spoznaje o krajnjoj stvarnosti ograničene. I to je u konačnici ono što
možete zaključiti iz postojanosti tla pod vlastitim nogama.
 3
Istodobno najviše dva zrna graška u
mahuni
Kako nam raznovrsnost svijeta govori da mora postojati nešto što
elektronima onemogućuje da se gomilaju jedni na drugima

»Upravo zbog činjenice da se elektroni ne mogu popeti jedni na druge, stolovi i

druge stvari uvijek su čvrsti.«
Richard Feynman

»Kvantna mehanika? Što oni rade po čitave dane?«

Rob Evans (pjesnik-improvizator)

Pogledajte oko sebe, sve od maslačka do uragana koji jača u Meksičkom

zaljevu, od novorođenčeta do zvijezde koja treperi na noćnome nebu.
Jedno od najdojmljivijih svojstava svijeta koji nas okružuje upravo je
njegova iznimna, bezgranična raznolikost. Kao što je toliko vizionarski
prije dva i pol tisućljeća zaključio Demokrit, sva je ta nevjerojatna
raznovrsnost tek odraz silno velikog broja načina na koje se mogu
povezati maleni broj građevnih elemenata, atoma. Što je
najparadoksalnije, jednostavnost stvara kompleksnost. Sve ovisi o
kombiniranju.
Raznolikost svijeta stoga nam govori da ne može postojati samo jedna
vrsta atomskih građevnih elemenata – mora ih biti mnogo. Ali zašto ih je
mnogo, a ne samo jedan? Razlog za to ima veze s time po čemu se jedna
vrsta atoma razlikuje od drugih. A atomi se razlikuju po broju elektrona.
Upravo su ti elektroni, koji kruže daleko od središnje jezgre, sučelje atoma
prema drugim atomima. Oni određuju njegovu »površinu« i način
povezivanja s ostalim atomskim lego-kockicama. Ukratko, zbog njih je
atom kalcija kalcij, atom zlata zlato, a atom platine platina.
Neizmjerna raznovrsnost svakodnevnog svijeta stoga nam govori
nešto presudno o elektronima. Štoviše, ta je ključna stvar činjenica da
elektrone karakterizira iznimna i snažna međusobna averzija. No sad već
malo trčimo pred rudo.

Kako bismo bolje shvatili zašto nam raznovrsnost svijeta govori

takve neobične i točno određene stvari, moramo se malo upoznati i
s pozadinom priče. Osobito je nužno znati nešto o tome kako se
elektroni raspoređuju unutar atoma i kako to stvara atome koji se
međusobno razliku po ponašanju.
Poput svih čestica materije, elektroni se ponašaju poput valova.
Prema de Broglieju, što je količina gibanja čestice manja, to je val
veći. Kako je najlakša čestica s masom u prirodi,23 elektron općenito
ima najveću valnu duljinu.24 Upravo zbog toga, dakako, od svih
subatomskih čestica iskazuje najizrazitije oblike »valovitog«
ponašanja te je upravo zbog toga posve nemoguće shvatiti atom
ako se u obzir ne uzme i taj aspekt njegove prirode. Prisjetite se
toga da upravo želja elektronskog vala za prostorom elektronu
onemogućuje da se izgubi negdje u jezgri i tako uopće omogućuje
postojanje atoma.
Val vjerojatnosti povezan s elektronom u atomu pomalo je nalik
zvučnom valu u cijevi orgulja. Takav val, sputan stijenkama cijevi,
može vibrirati tek na ograničen broj načina, a svaki od njih odlikuje
se svojim tonom ili »frekvencijom«. Slično tome, elektronski val u
atomu, pod utjecajem električne sile iz jezgre, može vibrirati samo
u ograničenom broju frekvencija.

23 Masa se ovdje odnosi na »masu mirovanja«. Neke čestice, poput

fotona, nemaju »masu mirovanja«. Nastaju putujući brzinom svjetlosti

i ne mogu postojati u stanju mirovanja u odnosu
ni na što i ni na koga.
24 Iako priroda neutrina nije dovoljno upoznata, to bi mogla biti čestica

najmanje mase mirovanja (nap. red.).

 Cijev orgulja ima najnižu ili temeljnu frekvenciju te
»harmonike« više frekvencije. Što je viša frekvencija, što je više
vrhova (bregova) i dolova vala u određenome prostoru – to je val
neravniji i nasilniji. Kod elektrona u atomu takav val odgovara
bržoj i energičnijoj čestici, čestici koja je u stanju opirati se
električnoj privlačnosti jezgre i oko nje kružiti na većoj udaljenosti.
Činjenica da elektronski val može vibrirati samo na
ograničenom broju frekvencija znači da elektron u atomu ne može
slobodno kružiti na proizvoljnoj udaljenosti od jezgre. Dopuštene
su tek određene, posebne udaljenosti – i ništa između njih. Recimo
da vam zakoni fizike omogućuju da stojite samo tri metra od nekog
stabla ili osam ili 27 metara, ali ne možete stajati ni na kojoj drugoj
udaljenosti od tog stabla. Koliko vam se god to činilo apsurdnim,
elektronima koji kruže oko atomske jezgre upravo je nekako tako.
Jezgri najbliža orbita dopuštena elektronu u atomu upravo je
ona orbita koju određuje Heisenbergovo načelo neodređenosti –
gotovo stršljenovski otpor elektrona zatočenosti u premalenome
prostoru.25 To odgovara najnižoj mogućoj vibraciji elektronskog
vala – temeljnoj frekvenciji. Ostale dopuštene orbite, sve dalje i
dalje od jezgre, odgovaraju harmonikama više frekvencije.
Posve očekivano, jezgri najbliža orbita obilježava se brojkom 1,
dok se ostale orbite, od jezgre prema van, redom obilježavaju
brojkama 2, 3, 4 i tako dalje. Ti »kvantni brojevi« još su jedan
primjer načina na koji je praktički sve u mikroskopskome svijetu
atoma zrnato, tj. čestično, a ne kontinuirano, raspoređeno u
diskretnim »komadićima«, tim sveprisutnim »kvantima«.
Zapravo postoji još jedna pojedinost povezana s načinom na
koji elektroni kruže unutar atoma. Elektronski val vjerojatnosti
može biti podosta složena trodimenzionalna pojava. Stoga može
odgovarati elektronu za koji ne postoje tek najveći izgledi za to da
ga zateknemo na točno određenoj udaljenosti od jezgre, nego

25 Vidi 2. poglavlje
postoji i veća vjerojatnost za to da ga pronađemo u određenim
smjerovima, a ne u nekim drugim smjerovima. Primjerice,
elektronski val može biti veći iznad sjevernog i južnog pola atoma
nego negdje drugdje pa su to najizglednija mjesta za pronalaženje
elektrona.
Još jednom, očito je da se riječi kojima opisujemo svakodnevni
svijet ne mogu samo tako jednostavno primijeniti na svijet vrlo
malih stvari. Iako je Rutherford lijepo i uvjerljivo prikazao
elektrone koji oko atomske jezgre kruže kao što planeti kruže oko
Sunca, elektroni se zapravo kreću izrazito drukčije od planeta. Ne
samo da mogu kružiti na točno određenim i posebnim
udaljenostima od jezgre – a takve su lokacije tek »najvjerojatnija«
mjesta na kojima ih možemo tražiti – nego su ponekad skloni i
tome da ih pronalazimo u određenim smjerovima. S obzirom na to,
znanstvenici najčešće uopće ne govore o elektronskim orbitama.
Umjesto toga služe se izrazom »elektronska orbitala« kako bi
opisali neobičniju i složeniju prirodnu stvarnost.
Za opisivanje smjera u trodimenzionalnome prostoru potrebna
su dva broja. Prisjetite se »geografske širine« i »geografske duljine«
na globusu.26 Stoga je za određivanje lokacije elektronskog vala čija
se visina mijenja sa smjerom u prostoru potrebno imati još dva
kvantna broja, kao i broj koji odražava udaljenost od jezgre.
Ukupno tri.
Priroda sada ne dopušta da više od dva elektrona imaju
elektronski val koji opisuje točno određena kombinacija triju
kvantnih brojeva. A upravo je ta neobičnost, pokazalo se,
apsolutno ključna za tu beskonačnu raznolikost svijeta koji nas
okružuje. No kako bismo bolje shvatih zašto, moramo doznati još

26 Dakako, te zemljopisne odrednice služe za točno određivanje

mjesta na površini kugle. No to je moguće jedino zahvaljujući

tome što se svaka točka na površini nalazi na istoj udaljenosti
od središta Zemlje.
malo o načinu na koji su elektroni raspoređeni u atomima.
Sve orbitale na određenoj udaljenosti od jezgre – odnosno s
istim glavnim kvantnim brojem, ali različitim kvantnim brojevima
smjera – čine takozvanu »ljusku«. Maksimalan broj elektrona koji
mogu zauzeti ljusku najbližu jezgri, označenu brojem 1, jest,
pokazalo se, dva. Maksimalan broj koji može zauzeti sljedeću
ljusku prema vanjskoj strani, označenu brojem 2, iznosi osam.
Treća ljuska može sadržavati 18 elektrona. I tako dalje.
I ovdje – napokon – dolazimo do prave biti onoga po čemu se
atomi međusobno razlikuju. Prisjetite se da drukčije vrste atoma
imaju drukčiji broj elektrona. Najlakši atom, vodikov, ima jedan, a
najteži atom koji se javlja u prirodi, uranij, ima ih 92. Zamislite što
se događa ako se, hipotetski gledano, elektroni dodaju, jedan po
jedan, i tako čine atome sve težih elemenata. Prva je dostupna
ljuska ona koja je najbliža jezgri. Dodani elektroni prvo ulaze u nju.
Kada se napuni i više ne može primati elektrone, oni ulaze u
sljedeću dostupnu ljusku, nešto dalje od jezgre. Kad se i ona
napuni, počinju puniti sljedeću po redu. I tako dalje.
Vodikov atom ima jedan elektron u prvoj ljuski, dok atom
sljedećeg atoma po težini, helija, ima dva elektrona. To je dovoljno
da se ta ljuska ispuni do maksimuma. Sljedeći je po redu litij, koji
ima tri elektrona. Budući da u prvoj, jezgri najbližoj ljuski više
nema mjesta, treći elektron otvara novu ljusku, dalje od jezgre. U
nju stane osam elektrona. No kod atoma s više od deset elektrona,
čak je i ta ljuska posve popunjena pa se počinje ispunjavati i
sljedeća po redu, još dalje od jezgre.
Prisjetite se kako je Mendeljejev otkrio da se, kad kartice s
nazivima elemenata postavi u horizontalne nizove, pri čemu je
većina elemenata posložena tako da atomska masa raste s lijeve na
desnu stranu reda, elementi sličnih svojstava, kao nekim čudom,
pojavljuju u istim stupcima. Ta »periodnost« svojstava atoma
odražava, kako se pokazalo, periodno ispunjavanje ljusaka atoma
elektronima. Posve konkretno, to odražava broj elektrona koji
preostaju u vanjskoj ljusci atoma. Svi atomi koji u vanjskoj ljusci
imaju po jedan elektron, poput litija, natrija i kalija, imaju slična
svojstva. Kao i atomi s dva elektrona u vanjskoj ljusci, poput
magnezija, kalcija i radija.
Razlog je tome činjenica da upravo oni elektroni koji kruže
najdalje od jezgre dolaze u dodir s drugim atomima. Zamislite li
atom kao biljarsku kuglu, upravo izvanjski atomi određuju
njegovu »površinu« i pridaju mu karakterističnu veličinu. A kako
su na vanjskome rubu atoma, određuju i kako će se spajati s
drugim atomima. Zamislite vanjske elektrone kao malene kuke
kojima se atom može »uhvatiti« za druge atome. Takav prikaz nije
nimalo profinjen, ali atom s jednim elektronom u izvanjskoj orbiti,
poput natrija, koji se nalazi i u kuhinjskoj soli, s drugim se
atomima veže na jedan, točno određeni način. Atom koji u vanjskoj
orbiti ima dva elektrona, poput kalcija, koji imate u kostima, veže
se na drugi način. Atom koji ima tri vanjska elektrona, poput
aluminija, tog lakog metala, veže se na treći način. I tako dalje.
Smjerovi u prostoru u kojima će se najvjerojatnije nalaziti ti
izvanjski elektroni točno određuju kako se jedan tip atoma spaja s
drugima i stvara spojeve poput polietilena, amonijaka ili metana.
Kemičari te smjerove elektronskih valova zamišljaju kao »veze«
nalik kralježnici koje se kao u ježa šire iz atoma i u stanju su
povezati se s takvim vezama nekog drugog atoma. Pokazalo se da
je kemija najviši oblik elektronske geometrije.
Kako se pokazalo, najstabilniji su atomi čije su vanjske ljuske
posve ispunjene elektronima. Budući da iz njih ne vode nikakve
elektronske kralježnice, takvi atomi ne pokazuju želju da se vežu
za druge atome. Zadovoljni su stanjem u kojem jesu. Rezervirani
su i nezainteresirani. Potpuni su. A upravo želja atoma da dosegnu
to uzvišeno stanje potpunosti određuje gotovo sve u kemiji.
Primjerice, atom klora, kojem nedostaje jedan elektron da ispuni
vanjsku ljusku, uzet će elektron iz atoma natrija, koji u vanjskoj
ljusci ima samo jedan elektron. Nakon te razmjene, oba će atoma
na koncu imati ispunjenu vanjsku ljusku. Spoj nastao tim »brakom
iz interesa« upravo je natrijev klorid, naša svakodnevna kuhinjska
sol.
No postoje i drugi načini na koje mogu postići tu elektronsku
nirvanu. Umjesto da jedan atom posuđuje elektron, a drugi ga
donira, dva atoma mogu i dijeliti vanjske elektrone, tako da svaki
od njih stječe iluziju o tome da mu je vanjska ljuska ispunjena. Za
nas, bića kod kojih se sve temelji na ugljiku, najvažniji je primjer...
da, upravo ugljik. Budući da ugljikov atom ima četiri elektrona u
vanjskoj ljusci sposobnoj za primanje maksimalno osam elektrona,
na djelu su snažni poticaji za spajanje s drugim ugljikovim
atomima. Četiri plus četiri elektrona dovode do popunjenosti
ljuske u kojoj se sada nalazi osam elektrona. Upravo ta sklonost
ugljikovih atoma da ulaze u istospolne veze – štoviše riječ je o
višestrukim istospolnim vezama – temelj je postojanja
nevjerojatnog raspona dugačkih lanaca ugljikovih »molekula«, a
najvažnije su među njima životne molekule poput velike dvostruke
zavojnice DNK-a.
Ispričavam se zbog svih neveselih pojedinosti u vezi s načinom
na koji se elektroni raspoređuju u atomu, ali nema drugog načina.
Raznovrsnost svijeta temelji se na činjenici da ne postoji jedna, već
mnogo vrsta atoma. Činjenica da postoji mnogo vrsta atoma
proistječe iz činjenice da atomi imaju točno određenu unutarnju
građu – da unutar atoma postoje koncentrične ljuske, a svaka od
njih može sadržavati točno određen broj elektrona, pri čemu
elektroni u nepotpunoj vanjskoj ljusci određuju kako će se atom
ponašati, hoće li to biti atom kalcija, uranija ili zlata. U konačnici,
razlog zbog kojeg atomi imaju tu točno određenu strukturu – kao
što smo već spominjali – krije se u nedruštvenosti elektrona.
Zamislite elektronske orbitale kao prečke ljestava, pri čemu
unutarnja orbitala, najbliža jezgri i s najmanjom energijom,
odgovara prvoj, najnižoj prečki. Dodavanje elektrona kojim nastaju
sve teži i teži atomi stoga nalikuje dodavanju eletrona na najnižu
prečku ljestava, a zatim, kad se ona popuni, na drugu prečku i tako
dalje. Postoji sklonost stvari da se usmjeruju prema stanju najmanje
energije, poput lopte koja se otkorljala na ravni dio u podnožju
uzvisine, stanje u kojem lopta ima najmanju »gravitacijsku
energiju«. No to bi u atomu značilo da se svi elektroni – bilo da je
riječ o jednom elektronu ili da ih je 92 – usmjeravaju prema najnižoj
prečki, orbitali najmanje energije.
Kad bi se to dogodilo u atomima – kad bi se svi atomi natisnuli
zajedno u najnižoj orbitali – uopće ne bi postojalo to nešto što
nazivamo elektronskom ljuskom s ograničenjem broja elektrona
koje se ne može premašiti. A kad ne bi bilo elektronskih ljusaka,
sam pojam ispunjene ljuske očito bi bio besmislen. Kad atomi ne bi
željeli ispuniti vanjsku ljusku, više ne bi bilo ni pokretačke sile koja
je zaslužna za sva spajanja atoma. Sve vrste atoma ponašale bi se
jednako nedruštveno. Ne bi bilo raznolikosti. Ne bi bilo razlika. Ne
bi bilo nas.
Sve to znači da nam raznovrsnost svijeta zapravo govori da
mora postojati nešto što elektronima onemogućuje da se gomilaju
jedni na druge, ranije nepoznati prirodni zakon – zakon koji
nekako objašnjava unutarnju strukturu atoma. Takvo što i postoji.
Riječ je o tzv. Paulijevu načelu isključenja, nazvanom prema
austrijskome fizičaru Wolfgangu Pauliju, koji ga je formulirao u
prosincu 1924. godine.

Paulijevo načelo isključenja

Dvadesetjednogodišnji Pauli zabljesnuo je na znanstvenoj sceni

1921. objavivši knjigu o relativnosti iz koje je čak i Einstein mogao
doznati pokoju novu stvar o vlastitoj teoriji. Poznat po izravnosti –
ili običnoj arogantnosti (fizičari se i dalje spore oko toga) – Pauli se
nije sustezao kad mu se učinilo da bi usred predavanja trebalo
ustati i predavaču reći da govori gluposti, bez obzira na to o kome
se točno radilo i koliko je taj netko bio ugledan. Paulijeva drskost
bila je toliko legendarna da je među fizičarima kružila šala koja je
glasila otprilike ovako: Pauli je umro i našao se u raju. Bog ga pita
zanima li ga nešto što još ne zna s područja fizike. Pauli kaže da ga
zanima zašto konstanta fine strukture, koja određuje snagu
interakcije između svjetlosti i materije, ima vrijednost od 1/(137,035
999 071...), a ne jednostavno 1/137. Bog prilazi školskoj ploči i
počinje žvrljati jednadžbe. Na Paulijevu licu ubrzo se ukazuje
slavodobitan osmijeh. Iz Božje ruke uzima kredu i kaže: »To je to –
tu si pogriješio.«
Unatoč neugodnome egu, Pauli je bio jedan od najvećih fizičara
20. stoljeća. Godine 1930. proslavio se predviđanjem postojanja
»neutrina«, nevidljive čestice koja prilikom radioaktivnog beta-
raspada odnosi energiju koja nedostaje. Neutrino je toliko
neuhvatljiv da kroz vas svake sekunde prođe 100 milijuna milijuna
Sunčevih neutrina, a atomi vašeg tijela pritom im uopće ne
smetaju. Već bi i sam neutrino bio dovoljan da stekne trajnu slavu.
No Pauli se najviše proslavio zahvaljujući načelu isključenja, za
koje je 1945. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.
Paulijevo načelo isključenja jedan je od najiznimnijih edikata u
Svemiru, a ipak je na zlu glasu po tome što se opire i najvećim
nastojanjima fizičara da ga objasne svakodnevnim jezikom. No
budite bez brige. Prvi korak u njegovu shvaćanju vodi preko
razumijevanja nečega u vezi s eksperimentom s dvjema
pukotinama: naime, da je jedan zaključak izveden iz tog pokusa
zapravo mnogo općenitiji nego što izgleda u prvi mah.
Prisjetite se da u slučaju utvrđivanja otvora kroz koji prolazi
svaka čestica na drugome zaslonu neće biti zebrastog uzorka.
Umjesto toga, čestice koje prolaze kroz proreze jednakomjerno
zasipaju drugi zaslon. Analizom načina na koji lociranje otvora
kroz koji je prošla čestica briše obrazac interferencije dovodi do
zaključka da čin mjerenja čestice u letu kroz prostor pridaje
postranično treperenje. To je treperenje, poput mnogih stvari u
kvantnome svijetu, fundamentalno, prirođeno i neumitno. Ono
nam pokazuje da postoje neizbježna ograničenja stupnja do kojeg
možemo spoznati i lokaciju i količinu gibanja mikroskopske
čestice. Što preciznije odredimo lokaciju, to manje znamo o količini
gibanja. Vrijedi i obrnuto. Riječ je o svojevrsnome kompromisu ili
trampi.
S valnog, umjesto čestičnog stajališta, to je »načelo
neodređenosti« zapravo trivijalno. Što je val u prostoru
lokaliziraniji, to je uzburkaniji i nasilniji pa stoga prenosi i više
energije i veću količinu gibanja.
Načelo neodređenosti štiti interferenciju, temelj mnogih oblika
kvantnih neobičnosti. Ako su mikroskopskoj čestici otvorene dvije
mogućnosti i ako je moguće otkriti – čak i samo u načelu – da se
čestica odlučila za jednu, a ne za drugu mogućnost, to već
isključuje mogućnost interferencije, budući da je temeljni preduvjet
interferencije stanje u kojem se dvije stvari prožimaju i miješaju. S
druge strane, ako nije moguće odrediti koja je mogućnost
iskorištena, doći će do interferencije između valova koji
predstavljaju te dvije mogućnosti.
I to je ključna stvar – generalizacija rezultata pokusa s
dvostrukom pukotinom. Do interferencije dolazi ako su dvije
opcije nerazlučive.
Kakve to veze ima s elektronima? E pa, pokazalo se da su
elektroni fundamentalno nerazlučivi. Ponavljam, riječ je o svojstvu
mikroskopskoga svijeta s kojim se u svakodnevnome svijetu ne
može usporediti baš ništa. Mogli bismo reći da su dvije lutke
Barbie nerazlučive, no zapravo, na dubljoj molekularnoj razini, nije
tako. Štoviše, čak i na razini većih stvari, jedna lutka možda ima
nekoliko vlasi na glavi više nego druga ili joj je odjeća izgužvanija.
U svakodnevnome svijetu ne postoje dva posve identična
predmeta. Usporedimo to sada s mikroskopskim svijetom. Koliko
znamo, svi bilijuni i bilijuni elektrona u Svemiru apsolutno su
identični. Na sebi nemaju ogrebotine, tragove, mrlje, baš ništa po
čemu bi se mogli razlikovati od drugih pripadnika svog plemena.
A taje nerazlučivost uistinu nešto novo pod kapom nebeskom.
Zapamtite kako je ključno da nerazlučive stvari međusobno
mogu ostvarivati interferenciju. Budući da je nemoguće razlikovati
elektron od elektrona, to ima posljedice za atome, jer sadrže
elektrone.
Zamislite da postoji proces koji obuhvaća dvije identične čestice
koje ostvaruju međusobnu interakciju. Te čestice mogu biti bilo
koje dvije nerazlikovne čestice, dakle one koje se ne daju
razlikovati. To, primjerice, mogu biti dva elektrona ili dva fotona,
čak i dva atoma zlata (u ovoj fazi najbolje je da sve bude što
općenitije, a ne da se koncentriramo na primjer s dva elektrona). U
najopćenitijem smislu, podrobna priroda interakcije između dviju
čestica nije nam poznata. Možda se sastaju, sudaraju i jednostavno
odbijaju jedna od druge. Ili možda čine nešto od nebrojenih drugih
stvari. Stvar je u tome da o pojedinostima nemamo pojma.
Pretpostavimo da, kao u pokusu s dvostrukom pukotinom,
imamo pristup česticama samo prije i nakon njihove interakcije. A
sada recimo da dvije čestice imaju polazište na mjestu 1, odnosno
mjestu 2. Nakon interakcije završavaju na mjestu 3, odnosno
mjestu 4. Za takvo što postoje dvije mogućnosti. Čestica koja je
krenula s mjesta 1 može završiti na mjestu 3, a čestica koja je
krenula s mjesta 2 može završiti na mjestu 4. Ili čestica koja je
krenula od mjesta 1 može završiti na mjestu 4, a ona koja je krenula
s mjesta 2 može završiti na mjestu 3.
Dakako, znali bismo koja se od tih mogućnosti doista ostvarila
kad bi dvije čestice bile različite – da je jedna zelena, a druga plava
ili da je na jednoj istetoviran natpis »čestica A«, a na drugoj »čestica
B«. No te su dvije čestice apsolutno, do krajnosti nerazlučive. U
praksi je stoga nemoguće odrediti što se uistinu dogodilo. I to je ta
novost koju nerazlučive čestice unose u ovu priču. Njihova
nerazlikovnost znači da se i događaji u kojima sudjeluju također ne
bi mogli razlikovati. A u mikroskopskome svijetu to ima važnu
posljedicu jer, kao što smo već naglasili, ako se dva događaja ne bi
mogla razlikovati, valovi vjerojatnosti koji predstavljaju svaku od
mogućnosti mogu ostvarivati međusobnu interferenciju.27
U slučaju dviju identičnih čestica koje kreću s mjesta 1 i 2 i
završavaju na mjestima 3 i 4, možemo biti i određeniji. Ukupna
visina vala za cijeli postupak – prisjetite se da trebamo njezin
kvadrat kako bismo došli do vjerojatnosti procesa -jednaka je visini
vala prve mogućnosti i visini vala druge mogućnosti. Ako su
izgledi za to da ćete bacanjem kockice dobiti šest 1/6, a izgledi da
netko tko baca novčić dobije »glavu« 1/2, tada su izgledi za to da će
se te dvije stvari dogoditi istodobno 1/6·1/2 = 1/12. A visine valova
ponašaju se upravo tako kada je riječ o identičnim česticama.
Ukupna visina za jednu česticu koja ide s mjesta 1 na mjesto 3 i
drugu česticu koja ide s mjesta 2 na mjesto 4 stoga je H(1 do 3)·H(2
do 4). Stoga je visina vala za cio proces, koji obuhvaća obje
mogućnosti, H(1 do 3)·H(2 do 4) + H(2 do 3)·H(1 do 4).
Ovdje moramo istaknuti nešto u vezi s visinom kvantnog vala
koji je povezan s tim događajem. Poput svih valova, i za njegovo
opisivanje potrebna su dva broja. Jedan označuje maksimalnu
visinu ili »amplitudu« vala. No budući da se val nabire gore-dolje i
nema uvijek istu visinu, potreban je i drugi broj, tzv. »faza«, koja
označuje lokaciju bregova.
Visinu kvantnog vala najlakše ćete zamisliti kao strelicu koja
pokazuje u točno određenome smjeru u prostoru, poput kazaljke
na satu. Ta strelica ima »amplitudu« – jednostavno je riječ o duljini

27
Sve to naglašava činjenicu da je kvantna teorija tek teorija o tome
što možemo znati ili mjeriti – a to je, zapravo, ono što bi trebala biti
svaka znanstvena teorija. Ako možemo znati samo ishod događaja
kakav je interakcija između dviju identičnih čestica, nemamo pravo
pitati kako je došlo do tog ishoda. Štoviše, to pitanje i nije primjereno
znanstveno pitanje. Nema nikakvo konkretno značenje. Kao što je
rekao Niels Bohr: »Pogrešno je razmišljati da je zadaća fizike utvrditi
kakva je priroda. Fizika se bavi onim što možemo ustvrditi o prirodi.«
»kazaljke«. A ima i »fazu«. Ona se određuje u odnosu na određeni
pokazatelj smjera, kao na primjer 12 sati. U takvom je prikazu
visina vala jednostavno visina vrška kazaljke iznad nulte razine –
koju u slučaju sata određuje crta što spaja oznake za 3 i 9 sati.
Vratimo se na dvije mogućnosti koje obuhvaćaju te dvije čestice
koje se ne daju razlikovati. Recimo da se mjesto 3 i mjesto 4 nalaze
na istoj lokaciji. Valna duljina za cijeli proces u tom slučaju iznosi
H(1 do 3)·H(2 do 3) + H(2 do 3)·H(1 do 3). Drugim riječima, visina
kvantnog vala za taj događaj zbroj je visine kvantnog vala za
mogućnost kada su čestice u jednom rasporedu i kada su
zamijenile mjesto.
Recimo da je završna lokacija na istoj udaljenosti od mjesta 1 i
od mjesta 2. Dvije mogućnosti tako postaju jednakima poput
odraza u zrcalu. A ako je tome tako, možemo pretpostaviti da je i
vjerojatnost za događanje tih mogućnosti jednaka – što znači da su
i kvadrati visine vala koji predstavljaju svaku od mogućnosti
zasigurno jednaki.
Strelice iste duljine imaju isti kvadrat, bez obzira na
usmjerenost. Promislite o kazaljci na satu. Kvadrat njezine duljine
isti je pokazuje li dva sata ili 9 sati. Stoga strelice koje predstavljaju
kvantni val dviju mogućnosti možete zamisliti kao dvije kazaljke
jednake duljine.
Tako dolazimo do ključne stvari. Nije važno koliki je kut
između dviju strelica – kvadrati će uvijek biti jednaki. Recimo da je
druga strelica, koja predstavlja drugu mogućnost, za x stupnjeva
ispred prve strelice. Zamislimo da smo zamijenili čestice koje ulaze
na mjestima 1 i 2. Prva strelica sada izgleda kao druga. Drugim
riječima, u odnosu na izvorni smjer zarotirala se za x stupnjeva. A
sada zamijenite dvije čestice na izlazu. Događa se ista stvar. Prva
strelica okreće se za još x stupnjeva s mjesta na kojem je bila – dakle
ukupno za 2x stupnjeva. No zamjenom ulaznih i izlaznih čestica
samo vraćamo stvari na početak. Obnavljamo početnu situaciju. To
znači da 2x stupnjeva odgovara vrijednosti punog kruga, budući
da će nešto izgledati jednako kada to nešto okrenemo za cio krug.
Ili za dva kruga. Ili tri. I tako dalje. U svakom od tih slučajeva
strelica će izgledati isto.
Promislite sada o mogućnostima. Ako je 2x isto što i puni krug,
tada je x polovica kruga. Ako je 2x isto što i dva puna kruga, tada je
x = jedan krug. Ako je 2x jednako tri puna kruga, tada je x = jedan i
pol krug. Ako je 2x = četiri puna kruga, tada je x = dva kruga. Ako
je 2x = pet krugova, onda je x = dva i pol kruga. I tako dalje. Ali
okretanje nečega za jedan i pol ili dva i pol kruga isto je što i
okretanje nečega za pola kruga. A kad nešto okrenemo dva ili četiri
puta, ishod je isti kao da smo to nešto okrenuli za jedan krug. Stoga
je očito da postoje samo dvije mogućnosti. Na izglede za ta dva
događaja nimalo ne utječe to jesu li strelice koje predstavljaju
visinu valova za svaki od njih udaljene pola kruga ili jedan cijeli
krug.
Što nam to znači u stvarnome svijetu? Razmotrimo prvo drugu
mogućnost. Ako su strelice udaljene jedan krug, onda je očito da
pokazuju u istome smjeru i zbrajaju se. Recimo kao da ste prešli pet
kilometara u smjeru sjeverozapada uz jednu strelicu i potom još
pet kilometara prema sjeverozapadu uz drugu sličnu strelicu. Bilo
bi to isto kao da ste išli na sjeverozapad slijedeći strelicu dugačku
deset kilometara. Znači, ako su strelice udaljene jedan puni krug,
visina vala se udvostručuje, a to znači da su izgledi za ostvarivanje
tog događaja četiri puta veći nego kad bi se svaki od tih događaja
odvijao samostalno.
A to znači da je, bez obzira na vjerojatnost za to da će jedna
čestica završiti na točno određenoj lokaciji, vjerojatnost za to da će
ondje završiti dvije čestice četiri puta veća. Možda naivno
očekujete da je vjerojatnost u tom slučaju samo dvostruko veća. Uz
identične čestice, čini se da se vjerojatnost povećava. Činjenica da je
jedna čestica na jednome mjestu pojačava izglede zato da se ondje
nađe i druga, identična čestica. A ishod je čak još općenitiji od toga.
Činjenica da je jedna čestica u točno određenome »kvantnom
stanju« – odnosno da čini nešto točno određeno – povećava izglede
za to da će i druga takva čestica činiti isto to. Riječ je o ponašanju
koje odgovara mentalitetu ovce koja slijedi vođu stada. Jedna ovca
uputila se prema stablu pri rubu livade. Pridružila joj se i druga. Pa
još jedna. Ubrzo se cijelo stado pokrenulo prema istome stablu.
Upravo je takvo ponašanje temelj funkcioniranja lasera. Čim
atom emitira foton na određenoj frekvenciji, u određenome smjeru,
povećavaju se izgledi za to da će neki drugi atom emitirati foton
iste frekvencije koji će ga pratiti u stopu. A kad postoje dva fotona,
pojačavaju se izgledi i za pojavu trećega koji će im se pridružiti. U
tren oka tako ćemo dobiti pravu lavinu fotona, a svi će letjeti
prostorom uz identična svojstva. Ta »stimulirana emisija« stvara
usklađene svjetlosne valove, savršeno poredanih bregova i dolova,
i upravo je to uzrok jačine i blistavila lasera kojima nema premca.
Toliko o jednoj od mogućnosti koje se otvaraju dvjema
česticama koje se ne daju razlikovati u interakciji. Što je s drugom
mogućnošću, pri kojoj su strelice udaljene pola okreta? Ako su
strelice udaljene pola punog kruga, pokazuju u suprotnome smjeru
i tako se poništavaju. Zamislite da prijeđete pet kilometara na
sjeverozapad uz jednu strelicu, a zatim pet kilometara na jugoistok
uz strelicu koja pokazuje u suprotnome smjeru. Našli biste se na
polaznoj točki. Ako su, dakle, dvije strelice odvojene pola kruga i
ako se poništavaju, visina vala ravna je nuli. Uopće nema izgleda
za takav događaj. Do njega neće doći. I gotovo.
Kad bi se dvije identične čestice ponašale na taj način, nikako ne
bi mogle završiti na istome mjestu. Općenitije gledano, ne bi mogle
čak ni činiti istu stvar. Umjesto da se ponašaju poput stada ovaca,
bile bi nedruštvene i iskazivale izrazitu averziju prema drugim
česticama. Upravo tu averziju nazivamo Paulijevim načelom
isključenja.
Što je najnevjerojatnije, već puka činjenica da se dvije čestice ne
daju razlikovati dovodi – zbog interferencije dviju istih mogućnosti
– do dva izrazito različita oblika ponašanja. Sjedne strane,
identične čestice mogu biti nedruštvene, a s druge mogu biti
društvene i povoditi se za mentalitetom stada. Pitanje glasi: služi li
se priroda dvjema mogućnostima koje joj stoje na raspolaganju?
Postoje li čestice koje iskazuju društveno ponašanje i povode se za
mentalitetom stada i čestice koje su duboko po prirodi
nedruštvene? Odgovor je potvrdan. Temeljne prirodne čestice
uistinu se dijele u dvije izrazito različite skupine. One koje su
društvene nazivamo »bozonima«, a one koje nisu društvene
nazivamo »fermionima«. O čemu onda ovisi hoće li neka čestica
biti bozon ili fermion? Odgovor glasi: »Spin.«

Spin i zašto je toliko važan

Spin je još jedno od onih kvantnih svojstava s kojima ne

možemo usporediti ništa iz svakodnevnoga svijeta. Iako nas riječ
»spin« (engl. vrtnja) podsjeća na klizača koji se vrti na mjestu, spin
nam zapravo govori kako neka čestica izgleda kad je promatramo
iz različitih smjerova – ili, jednako tako, kako izgleda kad je
zarotirate. Poput svega ostaloga u mikroskopskome svijetu, od
električnog naboja do vidljive svjetlosti, i spin se pojavljuje u
diskretnim »komadićima«. Drugim riječima, postoji kvant spina.
Čestica koja ima dvostruko više od osnovne jedinice spina, dakle
spin 2, izgleda jednako ako je zarotirate za pola okreta – zamislite
strelicu s dvostrukim vrškom. Čestica koja ima spin 1 izgleda
jednako ako je zarotirate za jedan okret – zamislite običnu strelicu.
Prirodi ni to nije dovoljno. Priroda omogućuje postojanje čestice sa
spinom 1/2 (zbog tehničkih razloga kvant spina zapravo je
polovica standardne mjere za spin). Takva čestica – a ovo je gotovo
posve nevjerojatno – izgleda isto tek nakon što je zarotirate za dva
kruga.
Ako je kvantni spin nešto novo pod kapom nebeskom, spin 1/2
zapravo je dvostruka novost pod kapom nebeskom. Zamislite da
niste ista osoba ako se okrenete jednom, nego jedino ako se
okrenete dvaput. Eto, tako vam je to kod elektrona, najčešćeg
primjera spina 1/2. Još konkretnije, nakon jednog okreta, strelica
koja predstavlja visinu kvantnog vala elektrona pokazuje u smjeru
suprotnome od početnoga. Tek nakon dva kruga vraća se i
pokazuje u smjeru u kojem je pokazivala u početku.
No kakve veze spin ima s time jesu li čestice društvene ili ne, s
time ponašaju li se u skladu s Paulijevim načelom isključenja ili ne?
To je ključno pitanje.28
Zamislite one dvije identične čestice koje se sastaju i odmah, na
tom mjestu, ostvaruju interakciju. Prisjetite se da je, zbog toga što
su čestice nerazlučive, visina kvantnoga vala za taj događaj zbroj
visine kvantnog vala za slučaj kad su čestice raspoređene na jedan
način i za slučaj kad su zamijenile mjesta. Te dvije mogućnosti
možemo predočiti dvjema kazaljkama sata u obliku strelica. A
priroda dopušta dvije situacije: strelice mogu pokazivati u istome
smjeru pa se onda zbrajaju ili u suprotnome smjeru, kada se
poništavaju. Potonji slučaj dovodi do Paulijeva načela isključenja –
vjerojatnost je ravna nuli da su dvije čestice na istome mjestu ili da
čine istu stvar.
Što se onda događa kad dva elektrona, spina 1/2, zamijene
položaj? Zamislite dva elektrona jedan do drugoga, nalik na dvije
identične nogometne lopte. Budući da je važno pratiti njihovu
orijentaciju, zamislite dvije nogometne lopte koje su položene na
tlo jedna do druge u smjeru istok-zapad, s malenim crvenim
zastavicama usmjerenima na zapad. Neka te dvije lopte sada
zamijene mjesto. I to na sljedeći, podosta neobičan način. Kao prvo,
zapadniju loptu zarotirajte oko površine istočnije lopte (recimo da
će se zastavica održati i nakon takvog kontakta). Zahvaljujući tome
crvena zastavica nakon zapada će pokazivati prvo sjever, a na

28
Pitanje na koje nisam odgovorio u svojoj knjizi Kvantna vam teorija
ne može nauditi (Quantum Theory Cannot Hurt You, Faber, 2008.).
koncu istok. Drugim riječima, zapadna lopta okreće se za pola
kruga u smjeru kretanja kazaljke na satu. A sada zamislite dvije
lopte ponovno u početnom položaju i da je sličan manevar učinjen
s istočnom loptom. Zavrtite je oko zapadne lopte. Crvena zastavica
nakon zapada će pokazivati jug pa na koncu istok. Drugim
riječima, istočna lopta za pola se kruga okrenula u smjeru
suprotnom od smjera kretanja kazaljke na satu.
U konačnici, takvim manevriranjem dvjema nogometnim
loptama dolazimo do neto-učinka u kojem se jedna u odnosu na
drugu okrenula za cijeli krug. No prisjetite se da su za česticu spina
1/2 potrebna dva puna okreta da bi se strelica koja predstavlja
visinu vala našla gdje je bila na početku. Nakon samo jednoga
kruga, ona pokazuje u suprotnome smjeru. No upravo je to
potrebno kako bi se poništile dvije mogućnosti u slučaju u kojem
dolazi do susreta i interakcije dviju identičnih čestica. Čestice spina
1/2 poput elektrona stoga su nužno prirodni fermioni. Moraju biti
nedruštvene čestice – čestice koje se povode za Paulijevim načelom
isključenja. A čestice spina 1, čije se strelice vraćaju u početni
položaj nakon jednog punog kruga, tako da se mogućnosti ne
poništavaju prigodom susreta dviju identičnih čestica... no, da, to
su po svoj prilici prirodni bozoni – društvene čestice.29
Atomi su takvi kakvi jesu jer su elektroni fermioni koji se
povode za Paulijevim načelom isključenja.30 Pokušajte spojiti dva
elektrona pa ćete uvidjeti da se tome opiru svim silama. Upravo ta
silna međusobna averzija, ta želja da se pod svaku cijenu izbjegnu,
ne dopušta im da se gomilaju jedni na druge. Paulijevo načelo

29
Zapravo, sve su čestice sa spinom od pola cijelog broja – 1/2, 3/2, 5/2
i tako dalje – fermioni, dok su sve čestice sa spinom od cijelog broja – 0,
1, 2 i tako dalje – bozoni.
30
Dokaz za to da se čestice spina 1/2 (ili, općenitije, čestice sa spinom
od pola cijelog broja) povode za Paulijevim načelom isključenja nije bio
ni očit ni jednostavan. Tek 1940. – 16 godina nakon što je otkrio načelo
isključenja – Pauli je dokazao takozvani poučak statistike spina.
isključenja onemogućuje situaciju u kojoj bi više od jednog
elektrona zauzelo isto kvantno stanje. Stoga unutarnja ljuska atoma
može sadržavati samo jedan elektron, sljedeća četiri, sljedeća devet
i tako dalje. Ali, čekajte malo. Nije li maksimum za prvu ljusku do
jezgre dva, za sljedeću osam pa za sljedeću 18? Tako je. Pokazalo se
da Paulijevo načelo isključenja onemogućuje identičnim česticama
da budu na istome mjestu. No elektroni raspolažu načinom na koji
mogu biti neidentični. Sve i ovdje ovisi o spinu.
Elektron sa spinom, kao i svi električni naboji koji se kreću,
djeluje kao magnet (unatoč činjenici da mu je spin prirođen i da se
zapravo ne okreće). Štoviše, spin je zaslužan i za magnetizam u
željezu i za jačanje magnetskog polja u električnoj zavojnici, što
omogućuje postojanje električnih motora u sušilima za kosu i
miješalicama za hranu, kao i postojanje dinama (električnih
generatora) koji svijetu osiguravaju električnu energiju.
Manipuliranjem spinom elektrona s pomoću magnetskih polja
dobili smo mogućnost i da pohranjujemo i ponovno dolazimo do
velikih količina podataka na računalnim diskovima i iPodovima.
U magnetskome polju spin elektrona ponaša se poput
minijaturne igle kompasa. Zapravo se ponaša poput kvantne igle
kompasa. Za razliku od svima nam poznate igle kompasa, ova
zamišljena igla ne može se okrenuti ni u kojem smjeru, osim u dva
moguća smjera: po pravcu pružanja polja ili preko njega.31 Te dvije

31
Upravo je raspored spina elektrona u magnetskome polju prvi
ukazao na samo postojanje spina. Kada elektron u atomu preskače iz
jednog stanja u drugo – riječ je o tzv. kvantnome skoku – emitira ili
upija svjetlost energije ravnu razlici u energiji tih dvaju stanja.
Međutim, u magnetskome polju svjetlost može imati dvije malo
različite energije – bilo veće ili manje od očekivane energije.
Objašnjenje glasi da se spin elektrona može uskladiti s magnetskim
poljem ili biti suprotan od njega te da svaka od tih orijentacija
odgovara malo drukčijoj energiji. Što je najneobičnije, Pauli je načelo
isključenja otkrio prije nego što su američki fizičari nizozemskog
mogućnosti zamislite kao vrtnju elektrona u smjeru kretanja
kazaljke na satu i u suprotnome smjeru. No, dobro, takvi elektroni
nisu identični pa stoga mogu dijeliti isto mjesto u prostoru ili
kvantno stanje. Upravo zbog toga svaka ljuska u atomu može imati
dvostruko više elektrona nego što bi se moglo očekivati.
Sada se možemo podrobnije pozabaviti ranije navedenim
objašnjenjem za činjenicu da je tlo kojim koračate čvrsto,32 a koje je
glasilo da vaša težina pritiska atome, ali da se elektroni u tim
atomima opiru tome da ih nešto natisne u manji prostor tako što
počinju brže letjeti, poput bijesnih pčela. I premda taj efekt,
zahvaljujući Heisenbergovu načelu neodređenosti, objašnjava
postojanje svih atoma i otpor natiskivanju najjednostavnijeg atoma,
vodika, sa samo jednim elektronom, kod svih težih atoma u igri je
još jedan faktor. Riječ je o Paulijevu načelu isključenja. Najviše dva
elektrona mogu dijeliti isto kvantno stanje. Najviše dva zrna graška
u mahuni. Kad težinom tijela stisnete atome u tlu, suprotnu silu
koja vam se opire udruženim snagama stvaraju Heisenbergovo
načelo neodređenosti i Paulijevo načelo isključenja.
Stoga sada s pouzdanjem možemo ustvrditi što nam govori
raznovrsnost svijeta: da se atomi moraju pojavljivati u mnogo
različitih vrsta, a to nam pak govori da mora postojati nekakav
ukaz koji elektronima u atomima onemogućuje da se gomilaju
jedni na drugima. Taj edikt – Paulijevo načelo isključenja –
nezaobilazna je posljedica, kako se pokazalo, dviju stvari:
nerazlučivosti elektrona i činjenice da imaju spin 1/2. To je taj
prirodni mehanizam koji stvara razlike.
Paulijevo načelo isključenja nije jedini efekt za koji se vezuje

podrijetla Samuel Goudsmit i George Uhlenbeck 1925./26. otkrili spin.

No, iako nije znao za spin, Pauli je ipak znao za tu dvojnost, ili
zweideutigkeit, stanja energije elektrona u magnetskom polju. Vidi:
Michela Massimi: Pauli’s Exclusion Principle: The Origin and Validation of
a Scientific Principle (Cambridge University Press, 2005.).
32
Vidi 2. poglavlje.
Paulijevo ime. Taj je čovjek upravo legendarno utjecao na
eksperimentalnu opremu, kod koje bi nakon njegova približavanja
bez iznimke dolazilo do kratkog spoja, ili bi eksplodirala ili se
jednostavno raspala. Taj »Paulijev efekt« bio je toliko neugodan da
je eksperimentalist Otto Stern Pauliju zabranio da ulazi u njegov
laboratorij u Hamburgu te je s njim pristajao razgovarati o fizici
jedino kroz zatvorena vrata. No ponekad nije pomagalo ni to da se
Pauliju zabrani ulazak u laboratorij. Jednom prigodom, kada Pauli
uopće nije bio u zgradi, fizičar James Franck mučio se s
neočekivanim kvarovima opreme u svom laboratoriju u
Gottingenu. No, pogledavši u vozni red vlakova, utvrdio je da je u
vrijeme kada je kaos među laboratorijskom opremom bio na
vrhuncu, vlak kojim je Pauli iz Züricha putovao u Kopenhagen pet
minuta stajao na kolodvoru u Göttingenu.
Što je najbizarnije, i sam je Pauli bio uvjeren da je Paulijev efekt
stvaran. Kao doživotni prijatelj švicarskog psihijatra Carla Junga,
smatrao je da je riječ o nekakvoj psihokinetičkoj pojavi utjecaja uma
na materiju, fenomenu koji će se, iako je trenutačno neobjašnjiv,
jednog dana naći unutar područja znanstvenih spoznaja.
Paulijevo načelo isključenja ima zanimljive filozofske
implikacije u potrazi za krajnjim građevnim elementima materije.
Nekoć davno smatralo se da su to atomi. No onda se i atom
neočekivano raspao, na jezgru i elektronski oblak. Iako još nismo
spomenuli glavne sastavne dijelove jezgre, jer nisu bili izravno
povezani s temama o kojima je bila riječ, nije nikakva tajna da su to
»proton« i »neutron«. A pokazalo se da je i svaki od njih složena
čestica. Protone i neutrone čine čestice koje nazivamo
»kvarkovima«, a oni, usput budi rečeno, imaju spin 1/2, poput
elektrona.
Najočitije pitanje glasi: jesmo li došli do same biti materije, do
kraja potrage? Ili nam je sudbina namijenila da i dalje rastavljamo
čestice i u njima pronalazimo još manje čestice, kao da je riječ o
beskrajnome nizu ruskih matrjoška (babuška)? I elektroni i
kvarkovi povode se za Paulijevim načelom isključenja, a ono se
oslanja na to da su svi elektroni identični i da su svi kvarkovi
identični. Ako ne možemo razlikovati atom od ostalih atoma ili
kvark od ostalih kvarkova, iz toga slijedi da ne može biti ni
nekakve unutarnje strukture, jer bi im ona omogućila da budu
različiti. Činjenica da se elektroni i kvarkovi pridržavaju Paulijeva
načela isključenja stoga snažno ukazuje na to da smo, napokon,
nakon toliko vremena, pronašli temeljne građevne elemente
prirode.
 DRUGI DIO
Što nam svakodnevni svijet govori o zvijezdama
 4
Trebali bismo razgovarati o Kelvinu
Kako vam činjenica da je Sunce užareno pokazuje da postoji izvor energije
milijun puta koncentriraniji od dinamita

»Velika je zagonetka pojmiti kako je tako divovski plamen kao što je Sunce moguće
održavati. Sva otkrića na području kemije ne pomažu nam ni najmanje, odnosno,
kao da nas sve više udaljavaju od izgleda za moguće objašnjenje.«
John Herschel

»Toliko je toga što ne znam o astrofizici. Da sam barem pročitao onu knjigu onog
tipa u kolicima.«
Homer Simpson
(The Simpsons Halloween Special VI, 29. listopada 1995.)

Dok za ljetnog dana šećete parkom, osjećate ugodnu toplinu Sunca na

licu. Iako je udaljeno približno 150 milijuna kilometara, Sunce nas ipak
grije. Štoviše, Sunce grije Zemlju već nekih 4,55 milijarda godina.
Možda će vam se učiniti da je to tek trivijalno i svima očito opažanje, no
činjenica da je Sunce toliko vruće zapravo nam govori nešto vrlo važno o
solamom izvoru goriva. Kad bismo ih usporedili po masi, Sunce zacijelo
sadrži milijun puta više energije nego dinamit.

Kako bismo shvatili razloge, prvo se moramo upitati: zašto je

Sunce užareno? Odgovor je neočekivano jednostavan. Sunce je
vruće jer ima veliku masu. Kratko i jasno. Dovedite mnogo mase
na jedno mjesto pa će njezina vlastita gravitacija – gravitacijska sila
kojom svaki dio materije utječe na sve ostale dijelove – neizbježno
sve dijelove približiti i zbiti. Što je veća masa, to je snažnija vlastita
gravitacija i to će materija biti snažnije stisnuta. Ako ste ikada
stiskali zrak pumpom za bicikl, znat ćete koliko se ona pritom
ugrije. Sunce je vruće upravo zbog istog razloga.
Gotovo uopće nije važno od čega se sastoji ta masa. Sunce se
najvećim dijelom sastoji od vodika i masa mu iznosi približno
milijardu milijarda milijarda tona. Ali postavite li na isto mjesto
milijardu milijarda milijarda tona banana ili milijardu milijarda
milijarda mikrovalnih pećnica, ishod će biti jednak: imat ćete
blistavu kuglu plina užarenu približno koliko je užareno i Sunce.
Nije važno o kojoj je materiji riječ jer gravitacija takve divovske
mase toliko snažno pritišće materiju da duboko unutra doseže i
temperature od više milijuna stupnjeva. A pri takvim vrtoglavo
visokim temperaturama atomi se sudaraju toliko snažno i nasilno
da se mnogi elektroni od njih odvajaju. Posljedica je toga
elektricitetom nabijeni plin, tj. »plazma« – bezlično stanje, sudbina
sve materije u tako ekstremnim uvjetima, bez obzira na to radi li se
o vodiku, bananama ili mikrovalnim pećnicama.33
Činjenica da Sunce sadrži veliku masu objašnjava tu silno
visoku temperaturu – no, dakako, samo u ovom trenutku. Ne
objašnjava zašto Sunce ostaje vruće. Naposljetku, Sunce neprestano
gubi toplinu koja se širi u okolni svemir pa bi se zbog toga trebalo
hladiti. No to se ne događa, a to znači da nešto nadoknađuje tu
toplinu jednakom brzinom kojom se ona i gubi. Ali što?
Na Zemlji je najrašireniji izvor topline spaljivanje ili
sagorijevanje, a još 434. g. pr. Kr. grčki filozof Anaksagora naveo je

33
Sastav određenog tijela uistinu utječe jedino na to koliko lako
toplina iz njega izlazi. To ovisi o broju slobodnih elektrona, budući da
se pokazalo da su slobodni elektroni dobri u »raspršivanju« ili
preusmjeravanju zračenja koje prenosi toplinu, ometajući mu
napredovanje prema van iz središta. Tijelo koje se najvećim dijelom
sastoji od vodika ima najviše jedan slobodni elektron po atomskoj
jezgri koji zatočuje unutarnju toplinu, dok ih tijelo koje se sastoji od
težih atoma ima više.
mogućnost da Sunce gori. »Sunce je masa plamenog kamena«,
rekao je. Anaksagora se čak i još malo više izložio riziku te je,
dirljivom preciznošću, naveo i mogućnost da je »Sunce masa
plamenog kamena malo veća od Grčke«.34 Gorenje iziskuje kisik.
To se na satovima kemije obično pokazuje tako što se staklenkom
pokriva zapaljena svijeća. Nakon što gorenje potroši i posljednje
ostatke kisika, plamen počinje pucketati i gasi se. Slično tome,
zapaljenom Suncu potreban je izvor kisika. Zanemarimo li sićušan
problem, pitanje odakle bi Sunce moglo pribavljati tako divovske
izvore tog plina, relevantnije pitanje glasi: što točno gori na Suncu?
Među gorivima koja sagorijevaju na Zemlju najčešće su drvo,
nafta, ugljen pa čak i dinamit, koji energiju gorenja oslobađa toliko
naglo da ne gori, nego eksplodira. Izgaranje je kemijska reakcija pa
obuhvaća i preslagivanje elektrona oko atoma, a upravo zbog toga
drvo, naftu, ugljen i dinamit nazivamo »kemijskim gorivima«.35
Gori li onda na Suncu kemijsko gorivo? Je li moguće da je Sunce,
primjerice, divovski užareni komad ugljena – komad promjera
većeg od milijun kilometara? To vam se možda čini glupim. No u
19. stoljeću, kada su znanstvenici prvi put počeli ozbiljno
razmišljati o tome što služi kao pogonsko gorivo Sunca, ta zamisao
nije bila ni najmanje besmislena. Naposljetku, ti su ljudi živjeli u
industrijskome društvu čije je postojanje omogućila energija
oslobođena izgaranjem ugljena.
Kako bismo otkrili gori li na Suncu ugljen, moramo utvrditi
koliko topline Sunce isijava u prostor oko sebe. Tek oboružani

34
Anaksagora je možda bio toliko precizan jer je prvi spoznao da je
Mjesec neproziran i da pri prolasku ispred Sunca na Zemlji ostavlja
sjenu. Razmjere sjene uspio je procijeniti na temelju iskaza očevidaca,
ponajprije pomoraca, u vrijeme prstenaste pomrčine 478. g. pr. Kr.
Sjena je tada pokrila Peloponeski poluotok. Anaksagora je stoga
zaključio da je Mjesec »velik kao Peloponez«, a Sunce stoga »malo veće
od Grčke«.
35
Vidi 3. poglavlje.
takvom procjenom možemo odrediti je li komad ugljena velik
poput Sunca dorastao takvoj zadaći. Ključno je mjerenje u 19.
stoljeću izveo francuski fizičar Claude Pouillet i, neovisno o njemu,
engleski astronom John Herschel. Potonji je bio sin Williama
Herschela, prvog čovjeka koji je otkrio planet nepoznat
stanovnicima drevnoga svijeta: 1781. otkrio je Uran.36 Godine 1834.
John je otplovio u Cape Town sa zadaćom da za potrebe Ratne
mornarice proširi prikaze zvijezda i na južnu hemisferu. Sa
suprugom, djecom, teleskopima i ostalom imovinom, tumarao je
močvarama prepunima voden-konja kako bi pronašao
promatračnicu na povišenom terenu. Na tom mjestu danas se
nalazi predgrađe Cape Towna koje nosi prikladan naziv:
Observatory. Upravo je ondje 1837. godine, dok se danju odmarao
od noćnih promatranja, uspješno izmjerio količinu topline koju
emitira Sunce.
Herschel i Pouillet došli su uglavnom do istog zaključka: svake
godine Sunce isijava dovoljno topline da na Zemlji otopi sloj leda
debljine 31 metar. To vam se možda ne čini osobito dojmljivim, no
promislite o tome da se Sunčeva toplina ne širi prema van jedino u
smjeru našeg sićušnog planeta, nego u svim smjerovima. Zbog toga
Sunce svake godine isijava dovoljno topline da otopi sloj leda
debljine 31 metar ne samo na Zemlji nego i na udaljenosti Zemljine
orbite. Drugim riječima, može otopiti ljusku leda sferična oblika
debljine 31 metar i promjera 300 milijuna kilometara. Zamislite
plastičnu loptu za napuhavanje koja je toliko velika da može
progutati i Zemlju i njezinu orbitu oko Sunca te zamislite da joj je
površina pokrivena ledom debljine 31 metar. Eto, toliko leda Sunce
može otopiti svake godine, dovoljno leda – da se poslužimo
drugom usporedbom – da ispuni približno 500 planeta poput
Zemlje.

36
U početku je Herschel Uranu nadjenuo naziv »George«, u čast
engleskog monarha Georgea III. Mnogi ljudi ne znaju taj podatak.
 Oboružani procjenom topline koju isijava Sunce, znanstvenici
su u 19. stoljeću mogli ozbiljno razmatrati pitanje je li moguće
postojanje Sunca kojem kao pogonsko gorivo služi ugljen. Tog se
pitanja prvi, 1848. godine, uhvatio njemački liječnik po imenu
Julius Mayer. On je izmjerio toplinu koju daje komad ugljena što
gori na rešetki kamina. Potom je to uvećao razmjerno komadu
ugljena koji bi po veličini odgovarao Suncu. Pitanje je glasilo:
koliko dugo takav komad ugljena može održavati takvu razinu
emitirane topline kakvu su izmjerili Herschel i Pouillet prije nego
što se pretvori u dogorjelu žeravicu? Mayerov je odgovor bio
nedvosmislen: najviše 5 000 godina. Bilo je to nevjerojatno kratko
razdoblje. Nije bilo dovoljno čak ni za one koji su doslovno
tumačili Bibliju i smatrali da je Zemlja nastala uvečer 22. listopada
4004. godine prije Krista.37
Ugljen je tako isključen iz kruga energetskih izvora koji služe
kao Sunčevo gorivo. No iz tog su kruga izbačena i druga kemijska
goriva pa tako i dinamit. Što onda daje energiju Suncu? Mayeru je
na pamet pala jedinstvena mogućnost. Temperaturu Sunca,
ustvrdio je, održavaju meteoriti koji ga neprestance zasipaju.
Zamisao je vrlo jednostavna. Zamislite da s litice bacate kamen na
šljunkovitu obalu. Kamen u padu ubrzava i svom snagom udara u
obalu. Energija se javlja u mnogobrojnim oblicima – kemijska
energija, zvučna energija, električna energija i tako dalje. A prema
zakonu o očuvanju energije, koji je Mayer prepoznao među
prvima, energiju nije moguće ni stvoriti ni uništiti, već samo
prelazi iz oblika u oblik. U slučaju kamena koji pada, »gravitacijska
potencijalna energija« – energija pohranjena u gravitacijskome
»polju sile« koje drži sve na Zemlji – transformira se u »energiju
kretanja«. Kamen udara u obalu praćen zvukom sličnim prasku
pištolja. Cijeli i razbijeni kamenčići lete zrakom poput šrapnela.
Dolazi čak i do malenog porasta temperature bačenog kamena i

37
Tu je procjenu 1658. iznio irski nadbiskup James Ussher.
odbačenog šljunka, čak i zraka koji odzvanja od zvuka sraza. Ipak,
i ovdje vrijedi zakon o očuvanju energije. Jedan oblik energije –
energija gibanja kamena – pretvara se u druge oblike energije –
energiju gibanja šljunka koji leti na sve strane, zvučnu energiju,
toplinu i tako dalje.
Toplinska je energija najniži oblik energije, na najnižoj prečki
»ljestava«, prava svemirska šljaka (drozga). To je energija kaosa,
nasumičnog i mahnitog kretanja mikroskopskih atoma. U
konačnici, nakon što se zvuk udarca kamena posve rasprši u zraku,
kada se komadići šljunka posve zaustave, preostat će još jedino
toplina. Tako se pri padu kamena na šljunkovitu obalu u biti
zapravo događa to da se gravitacijska energija pretvara u toplinu.
A to je upravo onakva transformacija kakvu je Mayer zamišljao
kad je ustvrdio da su izvor topline Sunca meteoriti koji pogađaju to
svemirsko tijelo. Zamijenite površinu Sunca za plažu, a svemirsko
kamenje – meteorite – za zemaljsko kamenje i to vam je to: bit
Mayerove zamisli.
Tu »meteoritsku hipotezu« objeručke je prihvatio William
Thomson, poznatiji kao lord Kelvin. Kao jedan od najvećih
znanstvenika 19. stoljeća, Kelvin je zaslužan za temperaturnu
ljestvicu kojom se danas služe svi znanstvenici, kao i za polaganje
prvoga transatlantskog telegrafskog kabela. Usto je spoznao da je
pitanje o tome zahvaljujući čemu je Sunce i dalje užareno jedno od
najvećih neriješenih pitanja tog doba. Kelvin je proučavao
meteoritsku hipotezu. No ona se, pod njegovim pomnim i strogim
pogledom, raspala. Da bi bili dovoljni za stvaranje izmjerene
Sunčeve topline, meteoriti bi se na Sunčevoj površini morali
nakupljati tempom od deset metara godišnje. To bi izazvalo
maleno povećanje Sunčeva promjera – premalo da bi bilo vidljivo –
tako da to nije bila najslabija točka cijele zamisli. Ahilova peta bila
je negdje drugdje. Kelvin je smatrao da svemirsko kamenje koje
pada na Sunce mora biti ograničeno na područje svemira koje je
bliže Suncu nego Zemlji. Kad ne bi bilo tako, dok obilazi Sunce,
Zemlja bi neprestano nailazila na tijela koja bi joj mijenjala brzinu i
trajanje godine. Takvo djelovanje nije opaženo. A kad bi sve
kamenje koje pada na Sunce bilo ograničeno na prostor unutar
Zemljine orbite, pojavio bi se novi problem: imalo bi malu, ali ipak
značajnu gravitacijsku silu. Prema Kelvinovim proračunima, to bi
bilo dovoljno da pomakne najbliže planete, Merkur i Veneru, na
orbitama oko Sunca. Ni takvo što nitko nije opazio.
Godine 1862. Kelvin je odbacio tu hipotezu. Umjesto nje,
zagrijao se za jednu drugu mogućnost: pretpostavku o tome da je
Sunce vruće jer se polagano kontrahira. Ta »kontrakcijska
hipoteza« bila je plod zamisli škotskoga hidrografa Johna Jamesa
Waterstona, koji je 1853., neovisno o Mayeru, bio došao i na
zamisao o meteoritskoj hipotezi. Štoviše, upravo je znanstveni rad
Waterstona, a ne Mayera, zainteresirao Kelvina za meteoritsku
hipotezu. Privlačnost kontrakcijske hipoteze sastojala se u njezinoj
neizbježnosti. Sunce je divovska kugla plina, a gravitacija daje sve
od sebe da tu kuglu sažme, dok se sila vrućeg plina probija prema
van i daje sve od sebe da je proširi. Te dvije suprotne sile bile bi u
savršenoj i profinjenoj ravnoteži da nema jedne stvari: Sunce
neprestance gubi toplinu koja se širi u okolni prostor. Ta izgubljena
toplina plinu onemogućuje da tlači prema van i da se suprotstavi
gravitaciji. Budući da gravitacija neprestano jača, zaključak je bio
neizbježan: Sunce se nesumnjivo smanjuje.
Kada se smanjuje, kugla plina istodobno se zagrijava. Još
jednom prisjetite se kako se zagrijava pumpa za bicikl.38 O
kontrahiranju možemo razmišljati i kao o vrlo usporenoj
meteorskoj oluji. No umjesto male količine materije koja vrlo brzo
pada kroz gravitacijsko polje Sunca – do čega bi dolazilo uz

38
Naprednije objašnjenje temelji se na zakonu o očuvanju energije.
Prilikom pumpanja gume, energija gibanja klipa pretvara se u
toplinsku energiju potisnutog zraka – drugim riječima, u nasumično,
mahnito gibanje molekula zraka.
meteoritsko zagrijavanje – velika količina materije – cjelokupna
masa Sunca – polagano pada kroz vlastito gravitacijsko polje. Oba
mehanizma služe se istim krajnjim izvorom energije –
gravitacijskom energijom. A gravitacijska energija, kao što je uočio
Waterston, potencijalno je neusporedivo veći spremnik energije od
svih kemijskih goriva.
Waterstonovi su proračuni pokazali da bi, kad bi se
kontrahiralo 280 metara godišnje – tek desetmilijunti dio promjera,
što bi sa Zemlje bilo posve neuočljivo – Sunce na taj način
obnavljalo toplinu koja se neprestance gubi u okolni prostor. Ta je
hipoteza obećavala. No trebalo ju je ispitati. I Kelvin i njegov
njemački suvremenik Hermann von Helmholtz bacili su se na
posao. Ako se Sunce danas sažima, zaključili su, to znači da se
smanjivalo i u prošlosti. A to znači da je jednom davno Sunce
zacijelo bilo divovski oblak plina, neusporedivo veći od današnjeg
Sunčeva sustava. Kelvin i Helmholtz izračunali su koliko se
gravitacijske energije pretvorilo u toplinu dok se taj divovski oblak
smanjivao na sadašnju veličinu Sunca. Potom su se upitali koliko je
dugo takva toplina mogla održavati sadašnju razinu topline i
svjetlosti koje dopiru od Sunca. Odgovor je glasio: najviše 30
milijuna godina.
Životni vijek od 30 milijuna godina mnogo je bolji od 5 tisuća
godina proračunatih za Sunce u kojem gori ugljen. No, što je
najnevjerojatnije, ni to još nije bilo dovoljno. Brojne indicije s
područja geologije i biologije govorile su da je Zemlja – pa tako i
Sunce, budući da mora biti staro najmanje koliko i Zemlja – znatno
starije čak i od procjena Kelvina i Helmholtza.
I geolozi i biolozi identificirali su procese koji su iz korijena
transformirali Zemlju, a koji su, s druge strane, djelovali toliko
beskonačno sporo da su bili nevidljivi čak i unutar čovjekova
životnog vijeka. Na području geologije, planine koje su nekoć bile
pod morem, o čemu su svjedočili fosili morskih životinja na
njihovim vrhovima, sada su se dizale kilometrima prema nebu. Na
području biologije, silna raznolikost bića na Zemlji razvila se, kako
se činilo, od jednostavnog zajedničkog pretka, transformirajući se
iz oblika u oblik zahvaljujući darvinovskome prirodnom odabiru.
Te promjene oblikovale su Zemljinu površinu, kao i floru i faunu.
No ti su procesi trajali nepojmljivo dugo. Ne tek desetke milijuna
godina, nego stotine milijuna, možda i milijarde godina.
Bilo je očito da je potrebna točna procjena starosti Zemlje i
Sunca kako bismo pouzdano doznali koliko dugo Sunce već gori
pa tako i koliko energije iziskuje izvor solarne energije. Takvu
procjenu neće ponuditi ni geologija ni biologija, nego fizika. A, što
je bilo najparadoksalnije, bit će potrebno primijeniti
nepredvidljivost kvantnoga svijeta kako bi se stvorio »posljednji
krik« predvidljivosti – »sat«.
Jedan je čovjek odigrao presudnu ulogu u okretanju prirodnih
hirova i ekscentričnosti u svoju korist. Bio je to Ernest Rutherford.
Naposljetku, upravo je on bio dovoljno izravan i drzak da usmjeri
atom protiv samog atoma, služeći se jednom vrstom atoma –
radijem – da otkrije građu drugog atoma – zlata.39 I upravo je
njemu palo na pamet da s pomoću radioaktivnih atoma određuje
starost kamenja. Ključ »radioaktivnog datiranja« bilo je
Rutherfordovo opažanje iz 1900. godine prema kojem je
radioaktivnost uzorka koji je proučavao nestajala prema vrlo
jednostavnome zakonu. Nakon određenog vremenskog razdoblja,
polovica atoma nije se bila raspala. Nakon još jednog jednakog
razdoblja preostala je četvrtina, nakon još toliko vremena jedna
osmina i tako dalje. To razdoblje ponijelo je naziv »poluživot«, a
radioaktivne tvari razlikovale su se po duljini svog poluživota.
Rutherford tada nije shvatio da je taj nevjerojatno jednostavni
zakon raspadanja zapravo neizbježna posljedica sveprisutne
nasumičnosti mikroskopskoga svijeta.40 Da je to uvidio, bio bi

39
Vidi 2. poglavlje.
40
Ako je raspadanje atoma nepredvidljivo, tada to znači da će, budete
najavio Einsteina, koji je u fotonima vidio ruku Boga što baca
igraće kocke. No Rutherford je, iako mu je jedno otkriće promaklo,
došao do drugog otkrića. Spoznao je da bi zakon radioaktivnog
raspadanja mogao poslužiti kao moćno pomagalo u određivanju
starosti vrlo starih stvari.
Poluživot različitih radioaktivnih tvari kreće se u rasponu od
djelića sekunde do više milijarda godina. U slučaju uranija, koji je
čest u nekim zemaljskim stijenama, poluživot traje nevjerojatnih 4,5
milijarda godina. Općenito uzevši, krajnja točka radioaktivnog
raspada teških jezgara poput uranija stabilni je element olovo.
Stoga, s protokom vremena, količina olova u mineralu koji sadrži
uranij raste neumoljivo u usporedbi s količinom uranija. Tako
mjerenje tog odnosa otkriva koliko je poluživota proteklo od
formiranja minerala i otkako je radioaktivni sat počeo kucati.
Primjerice, ako je u stijeni ostalo pola uranija, prošao je jedan
poluživot. Ako je preostala četvrtina, prošla su dva poluživota i
tako dalje.

li ga gledali, recimo, deset minuta, pa još deset, pa još deset, i tako

dalje, atom imati iste izglede za raspadanje u svakom od tih intervala.
Kad ne bi postojali jednaki izgledi za to i kad bi, primjerice, postojali
veći izgledi da se raspada između 30. i 40. minute nego u nekom
drugom razdoblju, tada to ponašanje očito više ne bi bilo
nepredvidljivo – znali biste da su izgledi za raspad veći između 30. i
40. minute. A sada recimo da imamo uzorak koji sadrži velik broj
radioaktivnih atoma. I recimo da su izgledi za to da se raspadne u
prvih deset minuta 1/2. Stoga će nakon deset minuta polovica atoma
biti neraspadnuta. Nakon 20 minuta polovica od preostalih, a to je
onda četvrtina, i tako dalje. Taj trivijalni primjer pokazuje kako jednaki
izgledi za raspad u svakom od desetominutnih razdoblja dovodi do
zakona o raspadanju s poluživotom u trajanju od deset minuta. Nije,
međutim, trivijalno shvatiti da će posljedica ipak, čak i ako su izgledi
za raspad atoma u nekom određenom razdoblju 1/10 ili 1/63 ili
0,000023, biti ta ista vrsta zakona o radioaktivnom raspadu, koju
karakterizira točno određen poluživot.
 Američki fizičar Bertram Boltwood usavršio je Rutherfordovu
tehniku radioaktivnog datiranja. On je otkrio da je kamenje sa Šri
Lanke staro gotovo nevjerojatnih 2,2 milijarde godina. Danas
najbolje procjene starosti Zemlje potječu od radioaktivnog
datiranja, ali ne zemaljskog kamenja, nego kamenja iz svemira.
Meteoriti – za koje se općenito smatra da su »graditeljski ostaci«,
otpad nastao pri formiranju Sunčeva sustava – pokazuju da Zemlja
postoji više nego dvostruko dulje čak i od Boltwoodove procjene –
gotovo 4,55 milijarda godina.
Ta silna starost Zemlje nudi određenu predodžbu o fantastično
velikoj energiji potrebnoj za održavanje temperature Sunca.
Kemijsko gorivo također je moguće. Već u četiri litre benzina ima
dovoljno energije da automobil čija je masa jedna tona prijeđe više
od 60 kilometara. Sudionik maratona može trčati 42 kilometra
samo od tanjura tjestenine. No kemijsko gorivo moglo bi održavati
temperaturu Sunca najviše 5 000 godina. Starost Zemlje, milijunima
puta dugotrajnija od tog razdoblja, govori nam da je i izvor goriva
Sunca milijun puta moćniji od benzina ili tjestenine.

Nuklearna energija

Prve naznake stvarnog izvora energije Sunca pojavile su se kad

su znanstvenici uspjeli izmjeriti toplinu koju emitira neka
radioaktivna tvar. Iako je radioaktivnost 1896. otkrio francuski
fizičar Henri Becquerel, doći čak i do malih količina radioaktivnih
tvari bilo je vrlo teško. Štoviše, Marie Curie je tek zahvaljujući
gotovo nadljudskim naporima uspjela iz gotovo tone rude uranija,
uraninita, izdvojiti minijaturna zrna radioaktivnih elemenata
polonija i radija. No 1903. godine njezin suprug Pierre i njegov
kolega Albert Laborde već su bili skupili dovoljno radija da izmjere
toplinu koju širi oko sebe. Otkriće ih je zapanjilo. Radij stvara
dovoljno topline da količinu vode koja odgovara njegovoj težini za
samo 45 minuta zagrije s točke ledišta do točke vrelišta. Ako vas se
to nije osobito dojmilo, promislite o tome da isto to može učiniti i u
sljedećih 45 minuta. I sljedećih. I da tako može bez slabljenja
nastaviti djelovati još stoljećima i stoljećima, čak i tisućama godina.
Uz tonu radija mogli biste do vrelišta dovoditi tonu vode svakih 45
minuta – i to u biti vječno.
Mjerenja koja su izveli Curie i Laborde otkrila su gotovo
neiscrpan izvor energije u atomskoj jezgri pa nije trebalo mnogo
vremena da netko to poveže i ustvrdi da je izvor Sunčeve energije
upravo radioaktivnost. Ovdje se može reći da je Rutherforda
izrazito izdala mašta. »Energija koja nastaje raspadom atoma vrlo
je nekvalitetna«, ustvrdio je. »Tko god očekuje izvor energije iz
transformacije tih atoma, govori gluposti.« Rutherford je pogriješio
kad je rekao da radioaktivnost nije kvalitetan izvor energije. No
pogriješili su i oni koji su počeli smatrati da je izvor energije Sunca
radioaktivnost. Atomi različitih elemenata emitiraju svjetlost
karakteristične valne duljine te tako ostavljaju »otisak prsta« koji
omogućuje njihovu identifikaciju u izvoru svjetlosti. No kada su
proučavali Sunčevu svjetlost, astronomi nisu uspjeh otkriti »otisak
prsta« ni radija, ni uranija ni neke druge radioaktivne tvari. Unatoč
tome, jedno je bilo neporecivo: atomska jezgra sadrži silno veliku
energiju. K tome je praktički jedini kandidat za krug mogućih
izvora energije Sunca. Ako radioaktivnost ne daje energiju Suncu,
postoji li neki drugi način na koji je moguće osloboditi energiju
zatočenu u atomskoj jezgri?
Dokazi o tome da bi doista mogao postojati način za to pojavili
su se iz neočekivanog smjera. Povučeni fizičar po imenu Francis
Aston došao je do ključnog otkrića ubrzo nakon Prvog svjetskog
rata. U jednom podrumu sveučilišta Cambridge konstruirao je
uređaj za dugotrajno i pomno mjerenje masa atoma različitih
elemenata. Njegov »spektrograf mase« u biti je mjerio kako
magnetsko polje zakrivljuje putanju različitih atoma. Ako svi atomi
– strogo uzevši, nabijeni atomi ili »ioni« – imaju isti električni
naboj, oni koji se najviše zakrivljuju imaju najmanju masu, a oni
koji se najmanje zakrivljuju imaju najveću masu. Aston je
omogućio da se sve to vidi tako što je atomima na put postavio
fotografsku ploču te ih tako prisilio da ostave neizbrisiv trag.
Mjerenjem masa različitih atoma Aston je došao do
neočekivanih i čudesnih rezultata. No kako bismo u cijelosti
shvatili o čemu je riječ, moramo znati i nešto o atomima – točnije, o
atomskim jezgrama. One se sastoje od još manjega građevnog
elementa. Ta nuklearna lego-kockica ima masu protona – vodikove
jezgre. (Zapravo, da budemo lakonski, priroda se služi dvama
različitim građevnim elementima, a svaki od njih ima masu
protona: riječ je o samome protonu te o neutronu41, otkrivenome
tek 1932. godine.) Jezgra najlakšeg elementa, vodika, sastoji se od
jedne nuklearne legokockice. Jezgra helija, sljedećeg po težini, ima
četiri takve kockice, sljedećeg, litija, šest i tako dalje, sve do uranija,
čija se jezgra sastoji od 238 lego-kockica.
Logično je da je helij, s četiri kockice, četiri puta veće mase od
jedne kockice – jezgre vodika, da je litij šest puta masivniji, a uranij
238 puta i tako dalje. Ali Aston je otkrio drukčije vrijednosti.
Nasuprot zdravorazumskim očekivanjima, njegov je spektrograf
otkrio da svaka jezgra teži manje od zbroja masa lego-kockica od
kojih se sastoji. Zamislite da ste na vagu stavili deset vrećica s po
kilogramom riže, a da vaga pokazuje masu devet kilograma. Eto,
upravo je takvu senzaciju Aston predstavio svijetu fizike. O cijeloj
stvari možete promisliti i drukčije. Da je teška jezgra nekako
sastavljena od osnovnih građevnih elemenata, tijekom tog
sastavljanja masa bi nekako nestala, kao da je isparila. Ali kamo bi
otišla? Pokazalo se da je odgovor na to pitanje ključ izvora energije
Sunca.
Zdrav razum govori nam da masa ne može nestati. No Einstein
je 1905. otkrio upravo nestajanje mase. Njegova specijalna teorija

41 Neutron ima nešto veću masu od protona (nap. red.).

relativnosti zauvijek je promijenila naše predodžbe o prirodi
prostora i vremena. Ali je otkrila i još nešto neočekivano: masa je
oblik energije. Na popis na kojem su već električna energija,
energija gibanja i svi ostali, nebrojeni pojavni oblici energije, stoga
je nužno dodati i novog člana – energiju mase. To je važno jer se,
prema zakonu o očuvanju energije, energija ne može ni stvoriti ni
uništiti, već ju je moguće samo transformirati iz oblika u oblik. Ako
je i masa jedan oblik energije, to onda znači da je i energiju mase
moguće pretvoriti u neke druge oblike energije. Iako energija ne
može nestati, masa može. Ali kako se to točno događa ako se
nuklearne lego-kockice spajaju radi stvaranja većih jezgara?
Ključno je koncentrirati se na silu koja sve te elemente drži na
okupu. Prisjetite se kamena koji pada na šljunkovitu obalu. Te se
dvije stvari privlače upravo zbog gravitacijske sile koja djeluje
između Zemlje i kamena. A kada kamen padne na šljunak,
oslobađa se energija – u konačnici toplinska – koja potječe od
Zemljina gravitacijskog polja sile. Stvari su gotovo jednake i u
slučaju spajanja nuklearnih lego-kockica. Postoji sila koja ih
privlači i ubrzava. A kada dođe do snažnog sraza, pri velikoj
brzini, oslobađa se energija – u konačnici toplinska – plod polja sile
između lego-kockica. Silu između nuklearnih lego-kockica
nazivamo »jakom nuklearnom silom«, a od gravitacije se razlikuje
u nekoliko elemenata. Najvažnija je činjenica da je oko 10 000
bilijuna bilijuna bilijuna snažnija od gravitacije. Nije uzalud
nazvana »jakom«.
Još se jednom prisjetite kamena koji pada, nasilnog sraza sa
šljunkom na obali i pritom oslobođene energije. A sada zamislite
snagu i energiju koja bi se oslobodila da je gravitacija 100 bilijuna
bilijuna bilijuna jača. Možda vam je sada lakše zamisliti silnu
energiju koja se oslobađa prilikom formiranja teške jezgre od
nuklearnih lego-kockica. To je, ukratko, razlog zbog kojeg se u
jezgrama nalazi takva silna energija.
Upravo su zbog toga Astonove jezgre težile manje od zbroja
težina sastavnih elemenata. Ta silna energija koja se oslobodila za
njihova nastajanja morala je odnekud poteći, a izvor joj je bila
energija mase sastavnih čestica. Astonov spektrograf otkrio je
osnove stvarnosti Einsteinova teoretskog predviđanja – činjenice
da je masa oblik energije i daju je stoga moguće pretvoriti u druge
oblike energije.
Energija mase osobita je po tome što je najkoncentriraniji oblik
od svih vrsta energije. Energija, E, sadržana u masi, m, izražava se
možda i najpoznatijom formulom u cjelokupnoj znanosti: E = mc2,
pri čemu je c simbol kojim fizičari označavaju brzinu svjetlosti u
vakuumu. Na temelju Einsteinove formule te »nestalih« masa koje
je mjerio Aston, bilo je moguće izračunati energiju koja se
oslobodila formiranjem jezgre od sastavnih elemenata. Brojke su
bile nevjerojatno velike. Uz istu težinu tvari, stvaranjem jezgara
oslobađa se oko deset milijuna puta više energije nego aktiviranjem
dinamita.
Taj milijunski faktor bio je vrlo znakovit. Upravo za taj faktor
manja je energija koju oslobađa kemijsko gorivo poput ugljena ili
dinamita, tj. toliko joj nedostaje da zadovolji potrebe Sunca.
Rutherford, koji je mogućnost da nuklearne transformacije služe
kao izvor energije bio nazvao »glupostima«, morao je priznati da je
pogriješio. »Održavanje solarne energije više ne predstavlja
temeljnu teškoću ako se smatra da je na raspolaganju unutarnja
energija sastavnih elemenata«, rekao je. »Odnosno, ako se odvijaju
procesi subatomskih promjena.«

Nuklearna energija i Sunce

Ali, koji to procesi subatomskih promjena mogu služiti kao

izvor energije Sunca? Astonovo otkriće nedvojbeno je pokazalo da
bi se u slučaju sastavljanja jezgre ispočetka, od osnovnih
nuklearnih lego-kockica, naglo oslobodio pravi val energije, nalik
na vodeni val nakon pucanja brane. No koliko je vjerojatno da se
takav proces stvaranja elemenata odvija u Suncu? Činilo se da je
jednako vjerojatno da će se svi građevni elementi naći na istome
mjestu koliko i da se prijatelji istodobno nađu na nekom uličnom
uglu. Daleko je vjerojatnija mogućnost da na taj ugao dolaze jedan
po jedan. Slično tome, ako se u Suncu odvija stvaranje elemenata,
neusporedivo je izglednije da se to događa malo-pomalo,
postupno, pomnim i neumornim dodavanjem kockice po kockice.
Zapravo postoje dokazi o tome da je to uistinu slučaj. Dokaz se
nalazio u Astonovim podacima. Odnosno, pojavio se u njegovim
podacima kada je usavršio spektrograf i kada je njegovo mjerenje
mase atomskih jezgara počelo postajati sve preciznijim.
Astonovo početno otkriće bila je činjenica da je masa svake
atomske jezgre manja od zbroja mase sastavnih elemenata. S
obzirom na Einsteinovo otkriće, bilo je jasno da je razlog to što se,
ako se stvara posve nova jezgra, energija mase gubi, transformira u
druge oblike energije. No sama činjenica da znamo koliko je
energije mase nestalo pri stvaranju jednog tipa jezgre nije
omogućavala smisleno uspoređivanje s drugim jezgrama, budući
da su, dakako, neke jezgre veće, a neke manje. Za usporedbu je
bolje mjeriti masu energije izgubljenu po jednom građevnom
elementu ili »kockici«. Naposljetku, što se više energije mase
izgubi, to će se građevni elementi jezgre doimati lakšima.
Služeći se tim mjerilom, Aston je u dobivenim podacima počeo
uočavati posve jasan obrazac. Jezgre željeza i nikla – uglavnom
prosječne jezgre u smislu broja građevnih elemenata koje sadrže –
sastoje se od najlakših pojedinačnih građevnih kockica. Jezgre
elemenata s manje kockica od nikla i željeza imaju teže građevne
kockice. Kao i jezgre s više građevnih kockica.
Situacija se najbolje ocrtavala na grafikonu. Aston je jezgre
ucrtao s lijeve na desnu stranu, prema sve većem broju građevih
kockica, i tako dobio raspon od vodika, posve lijevo, do uranija,
posve desno. Po vertikali je bilježio težinu građevnih elemenata
jezgara. Iscrtani graf imao je oblik udoline. Na dnu udoline bile su
jezgre željeza i nikla. Visoko na lijevome obronku bile su jezgre
malenih elemenata poput helija, dok su se visoko na desnome
obronku našle jezgre velikih elemenata poput uranija.
Mala masa po nuklearnoj građevnoj kockici sinonim je za
veliku masu koja se gubi prilikom nastajanja jezgre od sastavnih
elemenata. Ako je nestala velika količina mase, razlog se može kriti
jedino u činjenici da je te sastavne dijelove naglo i nasilno povezala
snažna privlačna sila. Takva je jezgra stoga vrlo čvrsto zbijena i
vezana, te tako i vrlo stabilna. Astonova krivulja tako pokazuje da
nikal i željezo – koji imaju općenito najlakše sastavne elemente –
imaju i najtješnje povezane te najstabilnije jezgre u prirodi. Zbog
toga je tu dolinu korisno nazvati »dolinom nuklearne stabilnosti«.
Sve to na prvi pogled možda ne izgleda kao da ima veze s tim
zagonetnim procesom kojim Sunce oslobađa nuklearnu energiju.
Ali ima.
U prirodi postoji snažna sklonost tome da tijela, ako je ikako
moguće, na minimum svedu svoju energiju. Primjerice, nogometna
lopta na obronku doline nastojat će se otkotrljati do dna i tako na
minimum svesti gravitacijsku energiju. I jezgre u Astonovoj dolini
nuklearne stabilnosti ponašaju se identično kao nogometna lopta.
Pruži li im se prigoda, otkotrljat će se niz obronak i na minimum
svesti energiju mase. U idealnom slučaju otkotrljat će se sve do dna
– odnosno transformirati u jezgre željeza ili nikla. No u praksi se u
najboljem slučaju mogu otkotrljati tek malo dalje, barem u jednom
pokušaju.
To odmah rasvjetljava razloge zbog kojih je radioaktivnost
ponajprije fenomen velikih i teških jezgara poput jezgre uranija.
Razlog se krije u činjenici da se nalaze visoko na desnome obronku
doline nuklearne stabilnosti. Energiju mase po građevnoj kockici
mogu umanjiti kotrljanjem niz obronak – tj. raspadanjem na manje,
lakše jezgre. No Astonova dolina nuklearne stabilnosti ukazuje na
još jedan način oslobađanja nuklearne energije. Jezgra koja se
nalazi visoko na lijevome obronku također može smanjiti energiju
mase po građevnoj kockici kotrljanjem niz obronak – odnosno
transformiranjem u veću, težu jezgru. Takav postupak gomilanja i
stvaranja elementa – posve suprotan radioaktivnosti – oslobodio bi
višak nuklearne energije jednako pouzdano kao i radioaktivni
raspad.
Astonova mjerenja neočekivano su ukazala na mogućnost
postojanja nuklearnog procesa koji možda daje energiju Suncu. Je li
moguće da se, duboko u unutrašnjosti Sunca, stvaraju malene i
lake jezgre, da se stapaju, »fuzioniraju« i tako stvaraju veće, teže
jezgre? Tu mogućnost gorljivo je dvadesetih godina 20. stoljeća
prigrlio engleski astronom Arthur Eddington. Upravo je Eddington
dokazao da je Einstein bio u pravu i tako ga uzdignuo do
neslućenih visina znanstveničkoga zvjezdanog statusa, kada je
tijekom potpune pomrčine 1919. godine izmjerio koliko Sunčeva
gravitacija zakrivljuje svjetlost zvijezda te potvrdio da su rezultati
posve u skladu s predviđanjima Einsteinove teorije. Kad ga je neki
fizičar upitao je li točno da tvrdi kako je jedna od samo tri osobe na
svijetu koji shvaćaju Einsteinovu teoriju, Eddington je uzvratio
protupitanjem: »A tko je drugi?«
Eddington se vrlo brzo koncentrirao na prvi korak u procesu
nastajanja jezgre: fuziju jezgre najlakšeg elementa, vodika, i
nastajanje jezgre drugog elementa po redu kad je riječ o težini,
helija. Prema podacima koje je dao Astonov spektrograf mase, u
sklopu takvog procesa čak 0,8 posto mase nestaje i pretvara se u
toplinu. Više nego i u jednom drugom procesu fuzije. »Čini mi se
da su zvijezde retorte u kojima od lakših atoma nastaju složeniji
elementi«, rekao je Eddington.
Fuzija kojom od vodika nastaje helij bila je vrlo obećavajuća. No
tu su se pojavila dva velika problema. Prvi – podosta ozbiljan –
glasio je da u Suncu, po svemu sudeći, nema vodika. Njegova je
svjetlost bila prepuna lako prepoznatljivih »otisaka« željeza. To je
na prvi pogled govorilo da se Sunce najvećim dijelom sastoji od
željeza. No jedna znanstvenica nije se složila s takvim zaključkom.
Bila je to Cecilia Payne, koja je napisala, može se slobodno reći,
najvažniju doktorsku disertaciju s područja astronomije u 20.
stoljeću. Payneova je temeljito poznavala kvantnu teoriju. Prema
toj teoriji, kad god elektron u nekom atomu prijeđe iz jedne orbite
u drugu, na manju energiju, višak energije odbacuje se kao svjetlost
karakteristične valne duljine. Cecilia Payne shvatila je kako je
moguće da element bude vrlo čest, ali da pritom emitira vrlo malo
svjetlosti kojom bi ukazao na svoje postojanje. To se, primjerice,
može događati ako je dovoljno toplo da atomi određenog elementa
više uglavnom nemaju elektrone. Nakon toga dokazala je da je to
uistinu slučaj s vodikom pri temperaturi od 5 600 stupnjeva,
uobičajenoj na površini Sunca.
Unatoč činjenici da su proračuni Cecilije Payne pokazali da
samo maleni dio vodika zadržava elektron, vodik sa Sunca i dalje
je emitirao uočljivu svjetlost. Payneova je shvatila da se to može
dogoditi samo na jedan način: ako je taj sićušni udio atoma sićušan
u nepojmljivo velikome broju takvih atoma. Prema njezinim
proračunima, vodika u Suncu ima u silno velikim količinama. Na
vodik otpada 90 posto svih atoma. Sunčeva svjetlost ne pokazuje
toliko različitih valnih duljina željeza zbog toga što u Suncu ima
mnogo željeza, nego jednostavno zbog toga što atomi željeza imaju
mnogo elektrona – točnije 26 – pa gotovo nikada ne ostaju bez svih
elektrona. Uz toliki broj elektrona i toliko različitih orbita na koje
elektroni mogu preskakati, željezo iz Sunca emitira svjetlost u
stotinama različitih valnih duljina.
Astronomi su kasnije utvrdili da na vodik otpada 90 posto svih
atoma, ne samo na Suncu nego i širom Svemira. Tada su počeli
shvaćati i da su elementi od kojih se sastoji Zemlja – a da i ne
spominjem vas i sebe – tek nevažni kontaminanti obične materije.
Unatoč tome, otkriće Cecilie Payne bilo je duboko kontroverzno.
Većina astronoma tog doba i dalje je ustrajno vjerovala u željezno
Sunce, lako je otkrila glavne sastavne dijelove Svemira, mentor
Cecilije Payne, istaknuti američki astronom Henry Norris Russell,
od nje je ustrajno tražio da iz završnog teksta izbaci takve tvrdnje.
U disertaciji objavljenoj 1925. godine ona je dobivene rezultate
nazvala »neautentičnima«. Što je najironičnije, četiri godine kasnije,
kada je već postojalo mnoštvo dokaza za to da je bila u pravu,
upravo su Russellu pripisane zasluge za to otkriće. Takva je bila
sudbina žena koje su se početkom 20. stoljeća bavile
astronomijom.42
Eddingtonu je, međutim, njezin rad potvrdio ono što je
jednostavno smatrao nužnim. Smatrao je da Sunce zrači zbog
toplinske energije koja se oslobađa prilikom fuzije vodika u helij pa
u Suncu jednostavno moraju biti velike količine vodika, što god tko
govorio. No čak i ako Sunce jest velika kugla vodika, postoji još
jedan ozbiljan problem u vezi s idejom o fuziji vodika: Sunce nije ni
približno dovoljno vruće.
Kao što smo već rekli, temeljni nuklearni građevni elementi
čvrsto su vezani i čine složenu jezgru koju na okupu drži jaka
nuklearna sila, a rekli smo i kako se ta jaka sila u više stvari
razlikuje od gravitacije. Jedna je od tih stvari i činjenica da je oko
100 bilijuna bilijuna bilijuna snažnija od gravitacije. No još je jedna
važna razlika i to što ima nevjerojatno kratak doseg. Dok se dva
građevna elementa jezgre ne nađu toliko blizu da se gotovo
dodiruju, ne osjećaju baš nikakvu privlačnu silu. A onda – fijuuu –
odjednom se nađu u mikroskopskome pandanu privlačnog snopa
iz Zvjezdanih staza i spajaju se uz zaglušujuć tresak.

42 Nepravdu koju je pretrpjela Cecilia Payne pokušao sam ispraviti

tako što sam 2003. godine u časopisu New Scientist o njoj napisao
članak (http://newscientist.com/article/mgl8024205.300- the-star-who-
unravelled-the-sun.html). Nažalost, došlo je do pogreške u tiskari pa je
članak objavljen uz fotografiju na kojoj se umjesto Cecilije Payne vidi
tek maleni dio njezina šešira. No, dobro, barem sam pokušao. Ali neki
ljudi možda doista nemaju sreće i sudbina im je možda namijenila da
nikada ne steknu zasluženu slavu.
 Kako bi se jezgre vodika spojile i formirale helij, moraju se naći
na vrlo maloj udaljenosti. Jaka nuklearna sila potom će odraditi sve
ostalo. No dovesti dvije vodikove jezgre u blizinu baš i nije toliko
jednostavno koliko vam se možda čini. Rutherford je iz svog
planetarnog modela atoma zaključio da u jezgri mora postojati
neka velika pozitivno nabijena čestica koja služi kao protuteža
negativnom električnom naboju elektrona u orbiti – tzv. »proton«.
Jezgra vodika, najlakšeg elementa, sadrži samo jedan proton. Ali
slični se naboji odbijaju. Dovesti dva protona dovoljno blizu da
osjete utjecaj snažnog nuklearnog »ljepila« značilo bi nadvladati
njihovo žestoko odbijanje.
Na Suncu se vodikove jezgre kreću mahnitom brzinom. Što je
temperatura viša, to se protoni brže kreću i to se snažnije sudaraju.
Koliko onda mora biti vruće da se jezgre vodika sudaraju toliko
snažno da tako nadvladaju prirodnu averziju? Eddington je
proračunao odgovor: oko 10 milijarda stupnjeva. Je li Sunce onda
dovoljno vruće?
Vjerojatno vam se čini kako baš i nije moguće samo tako
odrediti temperaturu Sunca, a da se ne otputuje onamo s
termometrom u ruci. Ali Eddington je uspio procijeniti
temperaturu već na temelju puke pretpostavke da je riječ o kugli
plina te je tako računao koliko je materija u središtu stisnuta. Na
djelu je ponovno bio dobri stari efekt pumpe za bicikl. Prisjetite se
kako razlog zbog kojeg je Sunce vruće nema nikakve veze s
njegovim izvorom energije. Sunce je vruće jednostavno zbog toga
što sadrži veliku masu koja mu pritišće unutrašnjost. Eddington je
izračunao koliko je središte vruće zbog te mase. Utvrdio je da je
riječ o nekoliko desetaka milijuna stupnjeva (danas govorimo o
približno 15 milijuna stupnjeva). Teškoća se sastojala u tome što je
to bilo oko 1 000 puta prehladno za fuziju hidrogena u helij, jedini
poznat izvor energije koji je mogao osiguravati Sunčevu toplinu.
Mnogi bi to shvatili kao težak udarac. No Eddington je bio uvjeren
da je na dobrome putu. Onima koji su odbacivali njegove zamisli,
govoreći da Sunce nije dovoljno vruće za fuziju, odgovarao je:
»Krenite u potragu za toplijim mjestom.« (U prijevodu: »Nosite se
k vragu!«)
Spas se pojavio s neočekivane strane: u pomoć je priskočila
kvantna teorija. Odnosno, konkretnije, Heisenbergovo načelo
neodređenosti. Godine 1929. u Berlinu su se britanski fizičar Robert
Atkinson i njemački fizičar Fritz Houtermans koncentrirali na
pitanje načina na koji bi se dvije jezgre u Suncu mogle dovoljno
približiti da dođu pod utjecaj jake nuklearne sile, kako bi se spojile.
Problem su zamislili na ovaj način: dok se jedna jezgra sve više
približava drugoj, doživljava sve jaču i jaču odbojnost, sve dok se,
na koncu, ne približi dovoljno, a tad se odbojnost naglo pretvara u
neodoljivu privlačnu silu. Približno kao da gurate loptu uzbrdo,
sve većom strminom, sve dok na koncu, na samome vrhu uzbrdice,
ne dođete do vertikalnoga rudarskog okna u koje lopta pada svom
težinom. Teškoća u vezi s jezgrom sastoji se u tome što je poput
lopte koju ste šutnuli prema vrhu strmine, ali nema dovoljnog
impulsa da dođe do vrha i upadne u rudarsko okno.
Tako je barem bilo prema postavkama nekadašnje fizike.
Atkinson i Houtermans uočili su jednu ključnu stvar: da je u
kvantnoj teoriji sve drukčije. Prisjetite se činjenice da je sa svakom
česticom povezan kvantni val i da je kvadrat visine kvantnoga vala
na bilo kojem mjestu mogućnost, odnosno vjerojatnost, za to da tu
česticu pronađemo na tome mjestu. Lopta u ovom primjeru stoga
nije nekakava lokalizirana stvar, nego je u određenome smislu
raširena poput vala na površini jezera. Čak i kad je na obronku
ispod vrha, njezin kvantni val prodire u obronak i probija stijenku
rudarskog okna prokopanog kroz sredinu uzvisine. Ako već samo i
naznaka vala uđe u rudarsko okno, bit će to dovoljno da lopta
stekne minimalne izglede da je ondje zateknemo – drugim riječima,
malene izglede za to da nestane s obronka i spontano se pojavi
unutar rudarskog okna, kao da je do njega nekako sama prokopala
tunel.
 To »kvantno tuneliranje« tek je posljedica Heisenbergova načela
neodređenosti, a ono je pak posljedica raširene prirode kvantnih
valova i nemogućnosti točnog određivanja položaja neke čestice
samo na jednoj lokaciji. Atkinson i Houtermans uvidjeli su da je to
presudna karika koja nedostaje, a koja vodikovoj jezgri omogućuje
da se fuzionira u jezgre helija u Suncu pri temperaturama 1 000
puta nižima nego što se za takve potrebe čini mogućim. Dvojica
fizičara trebala su još samo otkriti pojedinosti postupka.
Vodikova jezgra sastoji se od jedne temeljne nuklearne
građevne »kockice«, a jezgra helija od četiri. No izgledi za to da
jezgre helija istodobno naiđu jedne na druge i da se spoje toliko su
maleni da to nadilazi granice vjerojatnoga. Što je još gore, jezgra s
dvama protonima u prirodi čak ni ne postoji – razletjela bi se i prije
nego što bi se stigla formirati – pa tako nije čak ni moguće da se
dva protona sudare i spoje. Suočeni s takvim teškoćama na putu do
fuzije vodika, Atkinson i Houtermans morali su početi drukčije
razmišljati. Zamislili su jezgru koja »hvata i zatočuje protone«. Bila
bi to razmjerno velika jezgra u Suncu koja bi protonima bila laka
meta. Proton bi naišao, sudario se s tom jezgrom i počeo »kopati«
tunel. Slijedio bi novi proton pa još jedan... Nakon što bi takva
jezgra progutala četiri protona, na koncu bi joj se dogodio
nuklearni pandan probavnih tegoba te bi povraćanjem izbacila
posve formiranu jezgru helija. Ovdje je ključno da bi u tom slučaju,
pri stvaraju takve jezgre, 0,8 posto energije mase tih četiriju
protona nestalo, a ponovno bi se pojavilo u obliku toplinske
energije.43

43
Atkinson i Houtermans zapravo su samo naglavačke okrenuli
zamisao svog kolege Georgea Gamowa. On je prvi primijenio kvantnu
teoriju na atomsku jezgru, u pokušaju objašnjavanja radioaktivnog
alfa-raspada, pri kojem jezgra helija ultravelikom brzinom izlijeće iz
nestabilne teške jezgre, na primjer jezgre radija. Teškoća se sastoji u
tome što alfa-čestice nemaju dovoljno energije da pobjegnu iz svog
nuklearnog zatvora – zatočene su u rudarskome oknu – ali ipak bježe
 Pitanje je glasilo: Može li takav proces uistinu stvoriti Sunčevu
svjetlost koju za ljetnog dana osjećamo na licu? Služeći se mogućim
i uvjerljivim podacima za uvjete koji vladaju u unutrašnjosti Sunca,
Atkinson i Houtermans bacili su se na računanje. Na njihovo veliko
oduševljenje, rezultat se uglavnom poklapao s količinom topline
koju su proračunali Herschel i Pouillet. Dvije večeri kasnije, kaže
priča iz njegovih usta, Houtermans je bio izišao s djevojkom, a ona
je u jednom trenutku podigla pogled prema nebu i rekla: »Nije li
prelijep sjaj zvijezda?« Nato je Houtermans s ponosom uzvratio:
»Od jučer znam zašto svijetle.«
No Houtermans je ipak malo trčao pred rudo. On i Atkinson
nisu poznavali jezgru koja »hvata« protone koja je bila toliko
ključna za njihovu teoriju. Štoviše, dvojica znanstvenika nisu znali
čak ni za jednu od dviju glavnih sastavnica jezgre. Tek 1932.
britanski fizičar James Chadwick otkrit će »neutron«, česticu s u
biti jednakom masom kao i proton, ali bez ikakva električnog
naboja. Chadwickovo otkriće odmah je pokazalo zašto jezgra
drugoga najlakšeg elementa, helija, nije dvostruko, nego
četverostruko teža od jezgre najlakšeg elementa. Zašto jezgra 92.
elementa, uranija, nije 92 puta teža od jezgre vodika, nego je 238
puta teža... i tako dalje. Svaka jezgra ima i neutrone. Kakav će
element jezgra stvoriti ovisi o broju neutrona, budući da im kao
protuteža služi jednak broj elektrona, a to određuje kemijska
svojstva elementa. No masu jezgre određuje ukupan broj čestica,
protona i neutrona. Uvriježilo se da znanstvenici razlikuju jezgre
po ukupnoj masi. Stoga se najčešća jezgra uranija, elementa broj 92,
naziva uranij-238, jer ima 92 protona i 146 neutrona, odnosno 238

te se spontano pojavljuju na nižim dijelovima obronaka nuklearne

uzvisine. Ključ njihova houdinijevskog ponašanja, uvidio je Gamow,
krije se u njihovoj kvantnoj prirodi. Iako nemaju dovoljno energije da
se uspnu preko ruba rudarskog okna, raširena valna priroda
omogućuje im da postraničnim »tuneliranjem« kroz obronak izbiju na
slobodu.
nuklearnih čestica ili »nukleona«. A uobičajena jezgra helija nosi
naziv helij-4, jer, osim dva protona, ima i dva neutrona.
S obzirom na sve to, možda će vam se učiniti da je najbolji način
da se stvori jezgra helija taj da se spoje dva protona i dva neutrona.
Nažalost, slobodni se neutroni sami uništavaju i pretvaraju u
protone te još ponešto komadića drugih ostataka i »šrapnela«
nakon približno deset minuta pa se rijetko nalaze u unutrašnjosti
Sunca. Budući da je taj recept za kuhanje helija istinski i daleko od
jelovnika koji nudi priroda, jedina je preostala mogućnost ona u
kojoj se četiri protona sastaju i spajaju. No nakon Chadwickova
otkrića bilo je očito da se dva protona moraju pretvoriti u neutrone,
nuklearni pandan mačaka koje se pretvaraju u pse. Nitko nije znao
kako bi točno do toga moglo doći u jezgri koja »hvata« protone.
Znalo se, međutim, da se prilikom radioaktivnog beta-raspada,
kod kojeg jezgra izbacuje elektron velike brzine, neutron u toj
jezgri spontano pretvara u proton. Stoga se s podosta sigurnosti
moglo pretpostaviti da priroda raspolaže načinom na koji može
ostvariti i obrnut proces – pretvoriti proton u neutron.
Čovjek koji je štafetnu palicu preuzeo od Houtermansa i
Atkinsona zvao se Hans Bethe. Bio je to židovski nuklearni fizičar
koji je nakon Hitlerova dolaska na vlast 1933. godine morao
napustiti Njemačku. Nakon konferencije o pitanju zvjezdane
energije koja je u SAD-u održana 1938. godine, Bethe je iznenada
shvatio da ima dovoljno spoznaja o svojstvima različitih jezgara da
napokon identificira te toliko nedokučive nuklearne reakcije koje
daju energiju Suncu. Prema priči američkog fizičara ukrajinskog
podrijetla Georgea Gamowa – organizatora konferencije i čovjeka
poznatog po slikovitim pričama – dok su se vlakom vraćali u New
York, Bethe je objavio: »Naposljetku ipak ne bi trebalo biti toliko
teško pronaći reakciju koja bi idealno odgovarala našem dobrom
starom Suncu. Uvjeren sam da ću je otkriti prije večere.« Nakon
toga Bethe je počeo rješavati niz nuklearnih reakcija koje bi mogle
rezultirati fuzijom vodika i nastankom helija.
 Bethe je zaključio da ta jezgra koja hvata protone mora biti
ugljik, a niz nuklearnih reakcija koje je nažvrljao na ubrusu postao
je poznat pod nazivom ciklus ugljik-dušik-kisik ili CNO, jer u
njemu sudjeluju i dušik i kisik. Približno u isto vrijeme niz CNO
otkrio je u Njemačkoj i Carl-Friedrich von Weizsacker, sin drugoga
najvišeg dužnosnika u Hitlerovu Ministarstvu vanjskih poslova. I
tako je na koncu, nakon stotina godina nagađanja, otkriven izvor
energije Sunca – fuzija vodika s pomoću ciklusa CNO.
Ipak, to nije bilo posve točno.
Niz nuklearnih reakcija koje su otkrili Bethe i Weizsacker
svakako je bio jedan od načina fuzije vodika i stvaranja helija te
oslobađanja silne energije sadržane u atomskoj jezgri. No postojala
je još jedna mogućnost. Godine 1932. američki kemičar Harold
Urey otkrio je težak oblik vodika. Za razliku od uobičajenog
vodika, vodika-1, koji sadrži samo jedan proton, teški vodik,
vodik-2, prozvan »deuterijem«, pokrenuo je novo promišljanje
nuklearnih reakcija u Suncu koje stvaraju svjetlost.
Nepostojanje stabilne jezgre s dvama protonima onemogućuje
stvaranje helija jednostavnim dodavanjem protona po protona. To
je, dakako, bio razlog zbog kojeg je ranije bilo nužno pretpostaviti
postojanje jezgre koja »hvata« i »zatočuje« protone. No postojanje
deuterija otvorilo je mogućnost da se u Suncu sudaraju dva
protona i stvaraju deuterij, stabilnu jezgru. Je li takvo što moguće?
Ako jest, tada bi deuterij mogao služiti kao mini jezgra koja hvata
protone, a dodatni nailasci protona tako bi ponudili jednostavniji
način stvaranja helija nego što ga nudi niz CNO.
Bethe je otkrio da je proces s deuterijem uistinu moguć. U
suradnji sa svojim akademskim štićenikom, Charlesom
Critchfieldom, uspio je utvrditi i pojedinosti. Von Weizsacker je isti
proces, neovisno o njima, otkrio u Njemačkoj. Kao i kod niza CNO,
tuneliranje je temelj niza »proton-proton«. Proton tuneliranjem
ulazi u jezgru deuterija i stvara jezgru helija-3, lakog izotopa helija,
a potom sama jezgra helija-3 tunelira u drugu jezgru helija-3. Tako
nastaje tražena jezgra helija-4, s dva protona »viška« koji iznova
započinju cijeli postupak.
Pitanje je glasilo: Koji proces – niz CNO ili niz proton-proton –
daje energiju Suncu? Budući da proton koji se približava protonu
nailazi na manju silu odbijanja nego proton koji se približava jezgri
ugljika velikog naboja, niz proton-proton može djelovati na nižim
temperaturama nego niz CNO. Sve je stoga ovisilo o preciznome
mjerenju temperature u središtu Sunca. Malo-pomalo postalo je
jasno da bi pri temperaturi koja vlada u središtu Sunca niz proton-
proton odnio pobjedu nad nizom CNO. Bio bi mnogo učinkovitiji.
S druge strane, u većoj i vrućoj zvijezdi od Sunca pobjednik bi bio
niz CNO. Niz nuklearnih reakcija proton-proton taj je izvor
Sunčeve svjetlosti koji je toliko dugo izmicao znanstvenicima.
Niz proton-proton zapravo je proces koji se sastoji od tri
koraka. A ključan je upravo prvi – stvaranje deuterija iz dvaju
protona. Takva transformacija iziskuje postojanje nove prirodne
sile, poznate pod nazivom slaba nuklearna reakcija. Nazvana je
»slabom« jer je uistinu slaba u odnosu na jaku nuklearnu silu. No
pritom je najvažnije znati da u kvantnome svijetu, u kojem sile
izaziva izmjena čestica koje prenose silu, »slabo« znači isto što i
»sporo«. Prvi je korak toliko presudan jer je spor. Kao što najsporiji
član biciklističke ekipe na Tour de Franceu određuje brzinu ekipe,
pretvaranje protona u neutron pri stvaranju deuterija određuje
brzinu fuzije vodika u Suncu.
Riječ »sporo« ovdje uistinu znači sporo. Prosječni proton u
Suncu provodi približno nevjerojatnih 10 milijarda godina lebdeći
uokolo prije nego što se sudari i spoji s nekim drugim protonom te
se mijenja u neutron i stvara deuterij. A to znači da se Sunce radi
stvaranja svjetlosti služi praktički najnedjelotvornijom uopće
zamislivom nuklearnom reakcijom. Vjerovali ili ne, vaš želudac
stvara toplinu brže nego jednak volumen Sunčeve unutrašnjosti.
Pitate li se kako Sunce može biti toliko neučinkovito, a ipak
isijavati toliko topline, odgovor je jednostavan: Sunce je silno
veliko. A kao kod svih velikih tijela, površina – kroz koju toplina
može izlaziti – razmjerno je mala u usporedbi s volumenom.
Toplina je stoga najvećim dijelom zatočena unutra pa podiže
temperaturu Sunca.
Činjenica da paru protona koji lebde u unutrašnjosti Sunca u
prosjeku treba 10 milijarda godina da se spoje i stvore deuterij, što
je prvi korak u nizu proton-proton, određuje životni vijek Sunca.
Sunce vodikovo pogonsko gorivo troši toliko skromno i štedljivo
da mu može potrajati približno 10 milijarda godina. Budući da
Sunce sija već gotovo pet milijarda godina, grijat će nas još
otprilike pet.
Danas znamo da je prvi korak u nizu proton-proton, pri kojem
proton pogađa drugi proton, pretvara se u neutron i veže, moguć
isključivo zahvaljujući igri slučaja. Taj slučaj povezan je s jakom
nuklearnom silom. Da je samo jedan ili dva posto jača nego što jest,
bila bi dovoljno jaka da nadvlada obostranu odbojnost dvaju
protona i da ih »zalijepi« tako da nastane jezgra s dvama
protonima. Budući da, u kvantnome svijetu, »jako« znači isto što i
»brzo«, ta bi reakcija bila ekstremno brza. Štoviše, sve Sunčevo
vodikovo gorivo potrošilo bi se za manje od jedne sekunde, a
Sunce bi pritom eksplodiralo.
Toj igri slučaja možemo zahvaliti na vlastitom postojanju. Da je
jaka sila samo nekoliko postotaka jača, Sunca ne bi bilo. Budući da
je jaka sila jaka toliko koliko jest, Sunce može postojati 10 milijarda
godina, osiguravajući silno velika vremenska razdoblja u kojima
može doći do evolucije složenih živih organizama kao što smo i mi.
Stoga nam činjenica da danas na nebu sija Sunce govori ne samo da
u prirodi postoji izvor energije milijun puta koncentriraniji od
dinamita nego nam ukazuje i na nevjerojatnu slučajnost u vezi s
jakošću osnovnih prirodnih sila o kojima ovisi i samo naše
postojanje.
 5
Vi, ja i spektakularno nevjerojatan proces
tri-alfa

Kako vam vaše vlastito postojanje pokazuje da naš Svemir možda nije
jedini svemir

»Dok promatramo Svemir i opažamo mnoge slučajne pojave na području

fizike i astronomije koje su se udružila u našu korist, gotovo nam se čini
kao da je Svemir znao da ćemo se pojaviti.«
Freeman Dyson

»I stoga kažem svakome muškarcu i ženi:

Neka duša vam stane mirna i pribrana pred milijunima svjetova.«
Walt Whitman (»Pjesma o meni«)

Pogledajte oko sebe. Zemlja vrvi životom. Nitko ne zna kako je taj život
nastao. No jedno je ipak sigurno. Život kakav poznajemo nije mogao
nastati bez elementa ugljika. Ugljikovi atomi raspolažu jedinstvenom
sposobnošću udruživanja s drugim atomima iste vrste i tako stvaraju
nevjerojatan raspon različitih složenih molekula. »Biomolekule« nastale
na temelju ugljika u našem tijelu obavljaju nebrojene presudne zadaće,
od metaboličke obrade hrane koju konzumiramo do reagiranja na
svjetlost koja nam pada na mrežnicu oka i kodiranja nasljednih podataka
u dezoksiribonukleinskoj kiselini, tj. DNK. Mi smo dvonošci čije se
postojanje temelji na raširenosti ugljika. Nakon vodika, helija i kisika, to
je četvrti najrašireniji element u Svemiru. Takvo obilje ugljika zapravo
nam pokazuje nešto prilično zanimljivo. Ukazuje nam na niz
spektakularno nevjerojatnih podudarnosti u svojstvima šačice atomskih
jezgara. Ne samo što su upravo one zaslužne za vaše postojanje nego –
još više od toga – snažno ukazuju na to da je naš Svemir tek jedan među
bezbrojnim drugim svemirima koji poput mjehurića lebde u nezamislivo
velikome »multiverzumu«.

Riječ je o fantastično jedinstvenome zaključku koji izvlačimo iz

puke činjenice da postojimo, no pokazalo se da je takva logika
neizbježna. Prvo valja shvatiti da Stvoritelj elemente, pa tako ni
ugljik, u Svemir nije postavio već prvog dana. Umjesto toga,
Svemir je nastao samo s najjednostavnijim nuklearnim građevnim
»kockicama« – protonima i neutronima – a oni su se, s vremenom,
spojili i oblikovali jezgre 92 elementa koji se pojavljuju u prirodi.
Dokazi o tome da su elementi stvoreni – izgrađeni kockicu po
kockicu, »opeku« po »opeku« – zapravo su prilično suptilni. Jedan
od najvažnijih tragova potječe od obilja različitih elemenata širom
Svemira. A njih je moguće procijeniti na više načina. Jedan se
sastoji od analiziranja sastava stijena iz Zemljine kore i meteorita.
Takva je mjerenja prvi, 1936. godine, proveo švicarsko-norveški
kemičar Victor Goldschmidt. Obilje elemenata može se mjeriti i
ispitivanjem karakterističnog »otiska prsta« koji stvaraju u
svjetlosti zvijezda. Riječ je o tehnici koju je u tu svrhu upotrijebila
Cecilia Payne kada je sve iznenadila otkrićem da se Sunce najvećim
dijelom sastoji od najlakših elemenata, vodika i helija. Ovdje je
zanimljivo prisjetiti se riječi francuskog filozofa Augustea Comtea,
koji je 1835. godine sastavio popis stvari za koje je smatrao da ih
znanost nikada neće moći ostvariti: »Nikada i nikakvim sredstvima
nećemo moći proučiti kemijski sastav i mineralošku građu
zvijezda.« Dvadeset pet godina kasnije njemački fizičar Gustav
Kirchoff dokazao je da elementi poput natrija, kada ih zagrijavamo
na plamenu, daju svjetlost pri karakterističnim valnim duljinama i
da se pomoću takvih »spektralnih otisaka prstiju« mogu
identificirati različiti elementi u svjetlosti Sunca i zvijezda. Comtea
je neugodnosti spasila činjenica da je umro prije tog otkrića.
Analiza sastava zvijezda, stijena sa Zemlje i meteorita iznjedrila
je senzacionalne rezultate. Širom kozmosa elementi postoje u, kako
se činilo, uglavnom istim relativnim udjelima. Prema riječima
američkog fizičara Richarda Feynmana: »Najiznimnije otkriće
cjelokupne astronomije upravo je činjenica da se zvijezde sastoje od
atoma iste vrste kao što su i atomi na Zemlji.« Manje
spektakularan, ali jednako važan, jest i obrazac uočljiv u
»univerzalnom« obilju. Općenito uzevši, što je element teži, to se u
prirodi rjeđe javlja. Štoviše, pad obilja elemenata toliko je nagao da
uranija, elementa broj 92, ima milijardu puta manje nego elementa
broj 11, natrija. To se najlakše uočava na grafičkom prikazu.
Ucrtamo li elemente slijeva nadesno, tako da im se masa povećava,
a količinu u kojoj se javljaju zabilježimo po vertikali, dobit ćemo
pravi obronak. Od lakih elemenata na lijevoj strani ta se strmina
naglo obrušava prema teškim elementima poput uranija na krajnje
desnoj strani prikaza.
No neki se elementi opiru tom trendu naglog pada količine s
porastom mase. Ističu se kao značajnije češći od susjeda na
obronku. Primjerice, kao uzvisine na inače pravilnome obronku
ističu se ugljik, dušik i kisik, kao i željezo i njegovi prvi susjedi.
Osim toga, nekih je elemenata izrazito manje nego susjeda. Primjeri
takvih udubina u obronku jesu litij, berilij i bor. Zašto je nekih
elemenata više nego što bi se moglo očekivati, a nekih manje? Na
važan trag nailazimo na neočekivanome mjestu: u Astonovoj dolini
nuklearne stabilnosti.
Prisjetit ćete se da se u Astonovoj dolini jezgre s najmanjom
masom po nukleonu – željezo i nikal – nalaze na dnu, dok se na
obroncima koji se dižu s obiju strana nalaze jezgre sa sve više i više
mase po nukleonu. Pokazalo se, eto, da taj jednostavni prikaz ne
odražava cjelovitu istinu. Nakon što je usavršio spektrograf mase i
došao u mogućnost da masu jezgre mjeri sve preciznije, utvrdio je
da površina obronaka nije posve glatka. Postoje malene uzvisine,
nalik krtičnjacima, na mjestima na kojima jezgra ima više mase po
nukleonu nego što je imaju prvi susjedi te malene udubine, rupe na
mjestima na kojima jezgra ima manje mase po nukleonu.
Najneobičnije je to što se povišenja na obronku obilja točno
poklapaju s rupama na obroncima Astonove doline nuklearne
stabilnosti, dok se udubine na obronku obilja poklapaju s
uzvisinama na obroncima Astonove doline nuklearne stabilnosti.
Zaključak je neizbježan: to mora biti nekako povezano. To koliko se
često neki element pojavljuje u prirodi mora ovisiti o točnim
svojstvima njegove atomske jezgre. Na to snažno ukazuje činjenica
da su upravo nuklearni procesi temelj nastanka tih elemenata – da
su elementi stvoreni.
Zamislite da, negdje visoko na obronku neke doline, netko
ispusti mnoštvo nogometnih lopti. Dok se kotrljaju niz obronak
prema dolini, zaobilaze izbočine i upadaju u rupe i udubine.
Povezanost kozmičkog obilja nekog elementa i Astonove krivulje
pokazuje da se u prirodi zacijelo dogodilo nešto upravo takvo.
Jezgre su se vjerojatno oslobodile negdje visoko na lijevoj strani
Astonove doline nuklearne stabilnosti. Potom su se »otkotrljale«
niz obronak prema dnu doline, izbjegavajući izbočine i
zaustavljajući se u rupama. Jezgra koja se nalazi visoko na lijevoj
strani Astonove doline nuklearne stabilnosti malena je i laka.
Jezgra koja se kotrlja prema dnu doline stoga je laka jezgra koja
postaje sve težom zahvaljujući nakupljanju nuklearnih građevnih
»kockica«, koje veže jednu po jednu. Riječ je o lakoj jezgri od koje
se postupno stvara teža jezgra.
No ako su elementi stvoreni – na što ukazuju svi dokazi – gdje
su to točno stvoreni? Rješenje je u temperaturi potrebnoj za
stvaranje elementa. Veće i teže jezgre imaju veći električni naboj od
manjih i lakših jezgara. Stoga se međusobno snažnije odbijaju, a to
znači da su potrebne više temperature kako bi se sudarile dovoljno
snažno da se spoje. Čini se da su najtoplija mjesta u Svemiru
zvijezde poput Sunca. Nažalost, proračuni engleskog astronoma
Arthura Eddingtona iz 1925. pokazali su da zvijezde ne mogu biti
kozmičke visoke peći u kojima nastaju elementi. Prema njegovim
rezultatima, rotacija Sunca uzrokuje beskonačno cirkuliranje tvari
u njegovoj unutrašnjosti, a ta beskonačna cirkulacija znači da su
tvari u Suncu uvijek temeljito izmiješane. Kada se, dakle, vodik
fuzionirao i stvorio helij te tako i Sunčevu svjetlost, helijev pepeo
morao je biti ravnomjerno pomiješan sa svim ostalim tvarima
širom unutrašnjosti zvijezde. Teškoća se sastoji u tome što bi to
kontinuirano razrjeđivalo vodikovo pogonsko gorivo Sunca. Kako
bi vrijeme prolazilo, Sunce bi se malo-pomalo hladilo i na koncu
ugasilo. A to je suprotno od onoga što je potrebno da bi Sunce bilo
visoka peć u kojoj se stvaraju elementi.
Amerikanac George Gamow znao je za Eddingtonove
proračune. Upravo su ga oni naveli na to da počne tražiti drugu
peć koja bi mogla biti dovoljno vruća da stvori elemente. Ubrzo je
nešto takvo i pronašao: plamenu kuglu Velikog praska. Godine
1929. američki astronom Edwin Hubble, koji je radio u
opservatoriju Mount Wilson na jugu Kalifornije, otkrio je da se
galaksije – građevni elementi Svemira kojima pripada i naša
Mliječna staza, jedna od milijarda galaksija – udaljuju, razdvajaju
poput komadića kozmičkih šrapnela nakon eksplozije titanskih
razmjera. Živimo u svemiru koji se širi. A budući da se širi,
neizbježan zaključak glasi da je nekoć morao biti manji. Štoviše,
zamislimo li širenje »unatrag«, kao kad unatrag projiciramo neku
filmsku ili videosnimku, dolazimo do vremena kada je sve što
postoji bilo komprimirano u beskonačno malenome volumenu. Bio
je to trenutak rođenja Svemira u Velikome prasku, za koji se
trenutačno smatra da se dogodio prije 13,7 milijarda godina.
Gamow se uhvatio ideje o Velikome prasku i od nje se više nije
odvajao. Ako je Svemir ranije bio manji, zaključio je, to znači da je
morao biti i još više vruć (ponovno se vraćamo na dobri, stari efekt
pumpe za bicikl). Veliki prasak zacijelo je bio »užareni« Veliki
prasak. A ako je bio toliko vruć, nije li upravo Veliki prasak mogao
biti ta peć u kojoj su iz nekog jednostavnog osnovnog sastojka
nastajali elementi? Teškoća se sastojala u nedostatku vremena. U
vrijeme starosti od deset minuta, Svemir se bio raširio i rashladio
toliko da se proces stvaranja elemenata u biti prekinuo. Bio je to
zapravo dvostruki udarac. U to vrijeme plamena kugla Velikog
praska više nije bila dovoljno gusta da se jezgre često susreću. A
kad bi se i našle jedna blizu druge, bile su prespore da nadvladaju
međusobnu odbojnost. Gamow se nije dao samo tako smesti. Deset
minuta jednostavno je moralo biti dovoljno. »Elementi su bili
pečeni za manje vremena nego što je potrebno da se ispeče patka s
krumpirima«, ustvrdio je.
No njegov je optimizam ipak bio bez pravih temelja. Postojala je
i ozbiljnija prepreka stvaranju elemenata od dostupnog vremena. U
prirodi nema stabilne jezgre koja sadrži bilo pet, bilo osam
osnovnih građevnih »kockica«. A to znači da je gotovo posve
nemoguće stvoriti neku jezgru težu od helija.
Naposljetku, kad bi se samo jedna nuklearna građevna kockica
– proton ili neutron – sudarila i spojila s jezgrom helija-4, stvorila bi
jezgru mase 5. No ne postoji nijedna stabilna jezgra te mase. A kad
bi se sudarile i spojile dvije jezgre helija, stvorile bi jezgru mase 8.
Nema ni takve stabilne jezgre. Nema načina da se nadiđe stadij
helija. Gamow se morao razočarati: Veliki prasak nije mogao
poslužiti kao peć u kojoj su nastali elementi koji tvore prirodu.44
Na scenu tada stupa britanski astronom Fred Hoyle. Njemu su
se zvijezde učinile neusporedivo zanimljivijom visokom peći za
stvaranje elemenata. Naposljetku, ostale su guste milijunima, ako
ne i milijardama godina, a ne tek deset minuta koliko je trajala
plamena kugla Velikog praska. Budući da je na raspolaganju bilo
toliko vremena, postojala je mogućnost za to da magično djelovanje

44
Pokazat će se, međutim, da su najlakše jezgre, poput deuterija –
teškog vodika – i helija nastale u vatrenoj kugli Velikog praska.
Štoviše, nakon desetominutne bjesomučne nuklearne reakcije,
približno deset posto jezgara pretvorilo se u helij, a to je udio na koji
nailazimo širom Svemira te predviđanje koje se slavi kao jedan od
velikih trijumfa modela poznatog pod nazivom Veliki prasak.
ostvare i razmjerno rijetki nuklearni procesi. Bio bi potreban samo
jedan takav rijetki proces da preskoči problematične prepreke mase
5 i mase 8 i put do stvaranja teških elemenata nakon toga bio bi
širom otvoren. Teškoća se sastojala u tome što bi svaki takav proces
nesumnjivo iziskivao vrlo visoke temperature. No Eddington je
pokazao da se, dok fuzioniraju vodik i stvaraju helij, zvijezde
postupno hlade i gase. Hoyle se nije dao smesti. U Svemiru postoje
zvijezde koje su toliko velike da su obujmom čak 10 000 puta veće
od Sunca. Postojanje takvih »crvenih divova« – među kojima je
najpoznatiji primjer Betelgeuse (a Orionis) u zviježđu Orion –
dokazuje da mora postojati način na koji se izbjegava takav
neslavan svršetak kakav je predvidio Eddington.
Jedan od načina na koje je to moguće postići, shvatio je Hoyle,
sastojao se u tome da teži elementi postaju češći i prisutniji u jezgri
nego u vanjskim slojevima. Budući da bi jezgra tako bila gušća od
okolnih područja, snažna samogravitacijska sila jezgre sve bi je više
sažimala i zagrijavala. Temperatura bi ondje bez teškoća mogla
doseći i 100 milijuna stupnjeva, a to je upravo ona temperatura
koju je liječnik propisao za fuziju lakih jezgra pri stvaranju težih.
Istodobno, vrlo vruća jezgra zvijezde ispuštala bi silne količine
topline u okolni zvjezdani omotač, koji bi se zbog toga »napuhao«
do divovskih razmjera. A kako bi se zvjezdani materijal širio, tako
bi se hladio sve dok ne bi poprimio mutnocrveni sjaj. Bio je to
recept za nastanak crvenog diva, recept koji je Hoylea uvjerio da je
na pravome putu.
Problem se, dakako, krio u činjenici da su Eddingtonovi
proračuni pokazali kako su tvari koje čine zvijezdu uvijek temeljito
izmiješane. No Hoyle se nije dao smesti. U suradnji s astronomom
Rayem Lyttletonom osmislio je način zaobilaženja Eddingtonove
senzacionalne teorije i formiranja zvijezde superguste i supervruće
jezgre u središtu velikoga napuhanog omotača. Za takvo što njih su
dvojica morali pretpostaviti postojanje gustih, hladnih oblaka
vodika koji lebde Galaksijom. Nitko nije imao pojma postoje li
doista takvi oblaci. Ali ako postoje, istaknuli su Hoyle i Lyttleton,
zvijezda koja kruži oko središta Galaksije neizbježno prolazi kroz
njih i oko sebe skuplja debeli omotač vodikova plina. Njezina
unutrašnjost – budući da se sastoji od mješavine helija i vodika – u
tom bi slučaju bila gušća od vanjskih slojeva. Bio je to recept za
stvaranje crvenog diva superguste, supervruće jezgre.
Hoyleova je zamisao bila genijalna, ali i nepotrebna. Eddington
je bio najugledniji astrofizičar svog doba, ali je iznenada spoznao
da je glupo i banalno pogriješio u jednom proračunu. Ispravno je
zaključio da rotacija Sunca uzrokuje beskonačnu cirkulaciju
materije koja se nalazi u njegovoj unutrašnjosti. Pogriješio je,
međutim, u vezi s brzinom te cirkulacije. Cijela je masa
neusporedivo sporija i nepokretnija nego što je bio procijenio.
Štoviše, toliko je spora da materijal Sunčeve unutrašnjosti nipošto
ne može biti ravnomjerno izmiješan. Bez takvog miješanja, u jezgri
će gorenjem vodika nastajati sve više helija. Postajat će gušćom,
smanjivati se i zagrijavati. Pokazalo se da je zvijezda poput
crvenog diva plod prirodne i neizbježne sudbine zvijezda poput
Sunca.45
Hoyleove slutnje pokazale su se ispravnima. Zvijezde se ipak
mogu ugrijati dovoljno da počnu stvarati elemente. No i nakon
toga preostao je još problem barijera mase 5 i mase 8, za koje je
Gamow bio utvrdio da onemogućuju stvaranje elemenata u visokoj
peći Velikog praska. Hoyle je počeo tražiti rijedak nuklearni proces

45
Hoyle je bio jedan od onih znanstvenika koji su često u pravu kada
su u krivu. Iako njegov mehanizam za stvaranje crvenih divova nije
bio ispravan, hladni, gusti i mračni oblaci vodika čije je postojanje
pretpostavio uistinu postoje. To su mjesta na kojima se stvaraju nove
zvijezde. I ne samo to nego je »akrecija« – postupak kojim, kako je
zamislio Hoyle, zvijezde oko sebe skupljaju vodik – jedan od
najvažnijih i najsveprisutnijih procesa u Svemiru. Među ostalim
»hrani« i divovske »supermasivne« crne rupe koje vrebaju u središtu
praktički svih galaksija pa i naše Mliječne staze.
koji bi mogao preskočiti te prepreke. I pronašao ga je. U njemu su
sudjelovale tri, a ne dvije helijeve jezgre. Je li moguće da se,
duboko u jezgrama crvenih divova bogatima helijem, helijeve
jezgre – alfa-čestice – spajaju po tri? Ostanu li tako »slijepljene«,
dobili bismo jezgru ugljika-12, čime bi se elegantno svladala
prepreka mase 8.
Taj proces nazvan »tri-alfa« zapravo je još 1952. razmatrao i
američki fizičar Ed Salpeter, koji je odmah shvatio da je istodobno
sastajanje triju jezgara helija toliko malo izgledno da je u praksi
nemoguće – zamislite trojicu nogometaša poveznih očiju koji
posrću po nogometnome igralištu i koji se u jednom trenutku,
istodobno, sastaju kod iste korner-zastavice. Salpeter je pozornost
stoga usmjerio na sastajanje dviju jezgara helija. Možda će vam se
učiniti da je to smjer pred kojim nisu bili nikakvi izgledi budući da
bi, dakako, spajanjem dviju jezgara helija nastala jezgra mase 8,
koja je nestabilna. No Salpeter je uvidio da takva jezgra – berilij-8 –
iako je nestabilna, nije posve nestabilna. Uspijeva se održati djelić
sekunde prije raspada. Što je najvažnije, u tom djeliću sekunde
takva je jezgra više nego laka meta za treću jezgru helija.
Umjesto da iziskuje apsurdno bezizgledno sastajanje triju
jezgara helija, proces tri-alfa tako se može ostvariti prozaičnijim
sastajanjem dvaju tijela. Salpeter je zamislio dva koraka. Prvo se
dvije jezgre helija sudaraju i spajaju pa tako nastaje berilij-8. Potom
je, prije nego što se jezgra berilija-8 uspjela raspasti, pogađa još
jedna jezgra helija i tako nastaje jezgra ugljika-12.
Salpeterov dvodijelni proces tri-alfa bio je mnogo izgledniji od
inačice u kojoj postoji samo jedan korak. Nažalost, ni on nije bio
dovoljno izgledan. Kada je Salpeter počeo izvoditi proračune za
jezgru crvenog diva, uvidio je da proces tri-alfa ne može u ugljik
pretvoriti više od minijaturnog udjela helija u zvijezdi. Proces je bio
odviše nedjelotvoran. Tako se našao na završetku slijepe ulice.
Hoyle je znao za Salpeterov neuspjeh. No nije bio voljan
odustati od tri-alfe jer je, iskreno govoreći, to bila jedina dostupna
opcija. Počeo se pitati postoji li način na koji je moguće sve to
ubrzati. Dok je u beskraj rasvjetljavao problem sa svih strana, u
jednom trenutku sinulo mu je da uistinu postoji način na koji je
moguće povećati učinkovitost procesa tri-alfa. Teškoća se sastojala
u činjenici da je i ta pretpostavka bila malo vjerojatna.
Zamislite dijete na ljuljački. Recimo da se svakih pet sekunda
kreće naprijed, pa natrag. Pogurnete li ljuljačku svake tri ili svakih
sedam sekunda, nećete povećati veličinu luka ljuljačke pa će se
dijete ubrzo pobuniti, budući da će se ljuljačka zaustaviti. No
budete li gurali ljuljačku svakih pet sekunda, dosezat će sve veće
visine. Fizičari kažu da ljuljačka ima »prirodnu frekvenciju« od
jednog zamaha svakih pet sekunda. Svi sustavi koji osciliraju,
poput ljuljačke, odlikuju se time da se, u slučaju kada se
pokretačka sila – u ovom slučaju vaše ruke – poklapa s prirodnom
frekvencijom, energija prenosi najdjelotvornije. Takvi su sustavi
tada »u rezonanciji«, odnosno »rezoniraju«.
Sada zamislite atomsku jezgru – konkretno jezgru ugljika-12.
Zamislite je kao vrećicu s dvanaest nuklearnih građevnih
»kockica«. U stvarnosti ne postoji takva »vrećica«. No jaka
nuklearna sila koja veže te čestice u biti ih ograničava na maleni
volumen, baš kao da su u nekoj vrećici. U toj vrećici nuklearne se
građevne kockice bez prestanka pomiču i sudaraju. No to micanje i
sudaranje zapravo nije posve nasumično. Postoje dokazi o tome da
nukleoni u jezgri kruže u uskim »ljuskama« koje podsjećaju na
elektronske ljuske. Ključno je to što cijela vrećica ima određene
frekvencije na kojima njezin sadržaj prirodno oscilira ili vibrira.
Frekvencija je zamjena za energiju, pri čemu spore vibracije
niske frekvencije sadrže malo energije, dok nasilne vibracije visoke
frekvencije sadrže mnogo energije. Tako svaka unutarnja vibracija
jezgre ugljika-12 odgovara točno određenoj vibracijskoj energiji. A
energija je bila ključ Hoyleove velike zamisli o poticanju ubrzanja
procesa tri-alfa. Sudare li se tri jezgre helija – ili, što je ista stvar,
jezgra berilija-8 i jezgra helija – i ako je njihova ukupna energija
točno jednaka energiji prirodnih vibracija ugljika-12, doći će do
rezonancije. Kao kad ljuljačku odgurujete njezinom prirodnom
frekvencijom. Samo što bi se u ovom slučaju podizala brzina
nuklearne reakcije koja komponente veže tako da nastane ugljik-12.
Dakako, nuklearna će reakcija biti rezonantna jedino ako ugljik-
12 bude bio u »energetskome stanju« koje se točno poklapa s
udruženom energijom gibanja triju jezgara helija pri uobičajenoj
temperaturi od 100 milijuna stupnjeva u središtu crvenog diva.46
Hoyle je ubacio vrijednosti i izračunao energiju. Iznosila je 7,65
megaelektronvolta (MeV). Ovdje nije važno što je točno MeV.
Recimo samo da je riječ o jedinici koja je fizičarima vrlo praktična
kada treba izraziti energiju atomske jezgre. Važno je jedino da je,
ako ugljik-12 ima razinu energije od točno 7,65 MeV, nuklearna
reakcija kojom se iz triju jezgara helija stvara ugljik-12 u tom
slučaju rezonantna. Hoyle je izračunao koliko bi se ugljika-12
stvorilo u središtu crvenog diva pod pretpostavkom da postoji
energetsko stanje na razini 7,65 MeV. Stvorena količina bila je
značajna. Ubrzani je proces tri-alfa davao očekivane rezultate.
Prepreke mase 5 i mase 8 bile su uspješno nadvladane. Put do
stvaranja svih teških elemenata bio je širom otvoren. Sve je ovisilo
o tome ima li ugljik-12 energiju vibriranja točno na 7,65 MeV
Pitanje je glasilo: Je li to njegova energija vibriranja?
Igrom slučaja, u proljeće 1953. Hoyle je školsku godinu
provodio daleko od matičnog sveučilišta Cambridge, na sveučilištu
California Institute of Technology u Pasadeni, gdje je djelovala
skupina eksperimentalnih fizičara. Štoviše, ta se skupina čak
pomalo bavila i područjem »nuklearne astrofizike«. Njezino
mjerenje brzine ključne nuklearne reakcije niza CNO odigralo je
presudnu ulogu u pokazivanju činjenice da ciklus CNO može biti
izvor energije samo kod zvijezda bitno većih od Sunca. Došavši na

46
Zvijezda zapravo mora imati masu najmanje triput veću od mase
Sunca da uopće dosegne temperaturu od 100 milijuna stupnjeva.
Caltech, Hoyle nije tratio vrijeme, nego se odmah uputio u Kellogg
Radiation Laboratory na susret s prvim čovjekom te skupine,
Willyjem Fowlerom, te da mu postavi pitanje koje ga je mučilo.
Može li ugljik-12 imati energiju od 7,65 MeV?
Jednako tako mogao ga je upitati upravljaju li nuklearnim
reakcijama u središtu Sunca vilenjaci. Fowler je zaključio da se
pred njim ukazao nekakav luđak. Nitko od teoretičara nikada nije
uspio odrediti točnu energiju složene jezgre. Matematički postupci
za to jednostavno su bili odviše složeni. Iako će vam fizičari to
rijetko priznati, jedini fizikalni sustav čije ponašanje mogu
pouzdano predvidjeti sastoji se od dvaju tijela: Mjeseca, koji se
kreće pod utjecajem Zemljine gravitacije, i elektrona u atomu
vodika koji kruži pod utjecajem elektromagnetskog polja protona.
Kad je riječ o tri ili više tijela, teoretičari ostaju zbunjeni. A ugljik-
12, s dvanaest čestica koje jurcaju i zuje u jezgri poput zgusnutog
roja pčela, sustav je s »više tijela«. Teoretičati mu stoga ni približno
ne mogu predvidjeti svojstva. No Hoyle – mladi astronom iz
Engleske s naočalama – tvrdio je da je postigao upravo to.
Hoyleovo je predviđanje bilo još apsurdnije zbog sulude logike
na kojoj se temeljilo. »Ja postojim i sastojim se od ugljika, a to znači
i da mora postojati energetska razina od 7,65 MeV ugljika-12«,
glasila je srž njegove argumentacije. Tijekom cjelokupne
istraživačke karijere Fowler nikada nije čuo nešto toliko neobično.
Zaključak izveden iz opažanja da postoje ljudi. »Antropski«
argument. Biologija određuje fiziku. Znanstveničko rezoniranje
izokrenuto naglavačke.
Bilo je vrlo vjerojatno da je Hoyle u krivu. S druge strane,
Fowler se pridržavao maksime svakog eksperimentatora: nikada
ne zatvaraj um neočekivanome. Okupio je članove malene
istraživačke skupine, koji su uljudno slušali dok je Hoyle ponavljao
nečuvenu argumentaciju za postojanje stanja 7,65 MeV ugljika-12.
Postoji li ikakva mogućnost, pitao je Hoyle, za to da se takvo što u
dotadašnjim pokusima previdjelo? Velik dio stručne rasprave koja
je uslijedila Hoyleu je bio nerazumljiv. Ali na koncu su Fowlerovi
kolege došli do konsenzusa. Ako stanje ugljika-12 koje određuje
7,65 MeV ima određena vrlo osobita svojstva, da, teoretski je
moguće da su istraživačima u dotadašnjim eksperimentima
promaknuta. Ekipa je zaključila da će prilagoditi opremu i istražiti
to pitanje.
Deset dana, dok se eksperiment nastavljao, Hoyle je bio na
iglama. Svakog poslijepodneva spuštao se duboko u utrobu
laboratorija Kellogg, koji je nesebično opremio magnat
specijaliziran za proizvodnju žitnih pahuljica, gdje su Fowlerov
kolega Ward Whaling i njegova ekipa marljivo radili usred prave
džungle električnih kablova, transformatora i komora u kojima su
se atomskim jezgrama gađale druge atomske jezgre. A svakog
poslijepodneva ponovno se vraćao na bolno blistavu kalifornijsku
Sunčevu svjetlost, osjećajući olakšanje zbog činjenice da je preživio
još jedan dan bez teškog poraza. Ali i već zabrinut za sutradan, i
dan nakon toga... Desetoga dana Hoylea je dočekao Whaling koji
mu je stao čvrsto stiskati ruku i čestitati bujicama riječi.
Eksperiment je uspio. Hoyleovo predviđanje pokazalo se točnim.
Posve nevjerojatno, doista postoji energetsko stanje ugljika-12
nadomak vrijednosti 7,65 MeV.
Bio je to najnevjerojatniji rezultat koji je Fowler ikada vidio.
Dotada zapravo nije vjerovao u to da bi Hoyleovo nečuveno
predviđanje moglo biti ispravno. Ali pokazalo se točnim – i to na
spektakularan način. Poput kakvog sveznajućeg božanstva, Hoyle
je zavirio u samo srce prirode i uočio nešto što obični smrtnici –
odnosno, obični nuklearni fizičari – dotada nisu uspjeli vidjeti.
Tvrdio je da mora postojati stanje ugljika-12 koje odgovara energiji
od 7,65 MeV jer u protivnom ne bi mogla postojati ni ljudska bića. I
do dana današnjeg, Hoyle je jedina osoba koja je na temelju
antropske argumentacije uoči eksperimenta iznijela točno
predviđanje.
Unatoč tom spektakularnom trijumfu, Hoyle još nije bio na
posve sigurnome terenu. Nakon formiranja unutar crvenog diva,
ugljik-12 postaje lakom metom koja samo čeka da je pogodi neka
nova jezgra vodika. Ishod tog spajanja bio bi kisik-16. Sve
pozitivno što je donio proces tri-alfa tako bi se poništilo. Iako bi
nastao ugljik, gotovo odmah pretvorio bi se u kisik. U Svemiru ne
bi bilo ugljika.
Da bi nastao ugljik, nužno je da jezgra ugljika-12 vibrira na
točno određenoj energetskoj razini jednakoj zajedničkoj energiji
triju jezgara helija pri temperaturi koja vlada u jezgri crvenog diva.
Hoyle je tako shvatio daje, kako bi se dio ugljika održao, umjesto
da se pretvori u kisik, nužno i da kisik-16 ne vibrira na određenoj
energiji. Konkretnije, ne smije imati energiju koja je jednaka
udruženoj energiji jezgre ugljika-12 i jezgre helija na temperaturi
crvenog diva. U slučaju da je energija jednaka, dolazi do
rezonancije i sve jezgre ugljika-12 trenutno bi se pretvorile u kisik-
16.
Radeći na nizu CNO, Fowlerova je skupina već bila izmjerila
svojstva jezgre kisika-16. Hoyle je počeo pomno proučavati
podatke. U jednom trenutku zastalo mu je srce: uvidio je da kisik-
16 ima energetsko stanje vrlo blizu energije koju treba izbjegavati
pod svaku cijenu. No kad je bolje proučio taj slučaj, na svoje veliko
olakšanje utvrdio je da je to energetsko stanje samo malo izvan
domašaja. Kisik se uistinu stvara u zvijezdama, no na sreću po
ljudska bića, ne na račun ugljika.
Kad je uspio malo bolje promisliti o tome što je otkrio, Hoyle je
zadivljeno uočio nuklearnu podudarnost o kojoj toliko presudno
ovisi naše postojanje. Berilij-8 je nestabilan, ali ne toliko da bi
proces tri-alfa bio nemoguć. Ugljik-12 ima energiju upravo na
odgovarajućoj razini kako bi proces alfa-tri bio rezonantan i tako
stvorio opazive količine ugljika. A kisik-16 nema razinu energije na
određenome mjestu pa se tako sav ugljik-12 neće pretvoriti u kisik-
16. Bez zadovoljavanja tih triju uvjeta, u Svemiru ne bi bilo
elemenata težih od ugljika ili bi pak bilo teških elemenata, ali ne bi
bilo ugljika. Umjesto toga, sve je pomno uravnoteženo kako bi
nastao Svemir s približno jednakim količinama ugljika i kisika. Oba
elementa ključna su za život.
Hoyle se pitao što bi sve to trebalo značiti pa je došao do dva
logična odgovora. Jedan je glasio da postoji nekakvo božansko biće
koje je fino prilagodilo svojstva jezgara berilija-8, ugljika-12 i
kisika-16 kako bismo mogli postojati. Teškoća s tom mogućnošću
sastojala se u tome što nije nimalo znanstvena. Jedna od
najizrazitijih karakteristika znanosti činjenica je da se iz nje izvlači
više nego što se u nju uloži. Znanstveno objašnjenje – često
svedeno na formulu ili jednadžbu – uvijek je jednostavnije i
kompaktnije od opažanja koja prenosi. Ako je Bog fino ugodio
stvari, objašnjenje – kompleksno vrhovno biće – jednako je složeno,
ako ne i složenije, od onoga za što tražimo objašnjenje. Dobivamo
manje nego što smo uložili – a to je antiteza znanosti. Drugi je
problem u vezi s hipotezom koja se temelji na Bogu činjenica da je
jedna od najiznimnijih stvari u vezi sa Svemirom upravo to što se
čini da funkcionira savršeno dobro u odnosu na poznate fizikalne
zakone, bez djelovanja i intervencija nekakvog nadnaravnog bića.
No ako Stvoritelj nije ugodio razine energije berilija-8, ugljika-
12 i kisika-16, koje je onda objašnjenje za te malo vjerojatne
nuklearne podudarnosti? Hoyle se domislio nevjerojatne
mogućnosti. Možda naš Svemir nije jedini svemir. Možda postoje
mnogobrojni svemiri, a u svakome od njih vladaju drukčiji zakoni
fizike. U većini njih zakoni se nisu tako udružili da stvore
nuklearne podudarnosti potrebne za stvaranje ugljika pa ondje
nema života. Stoga nije neobično što smo se našli u svemiru u
kojem postoje nuklearne koincidencije potrebne za život. Kako bi
bilo moguće da ne postojimo? Riječ je o nevjerojatnoj, posve
izokrenutoj logici. No Hoyleu je to bilo jedino logično rješenje. Što
je najnevjerojatnije, činjenica da postojimo kao bića čiji se život
temelji na ugljiku možda nam ne govori tek nešto o nuklearnim
podudarnostima u zvijezdama, nego nam možda pokazuje i da
negdje drugdje, u drugim svemirima ili u drugim dimenzijama,
postoji velik broj – možda i bezbroj – drugih svemira.
 6
Visoka peć s temperaturom od 4,5
milijardi stupnjeva

Kako nam činjenica da je željezo toliko rašireno na Zemlji govori da

negdje u Svemiru mora postojati svojevrsna visoka peć koja funkcionira
na temperaturi od najmanje 4,5 milijardi stupnjeva

»Dragocjeno je nikad ne zaboraviti

Bitan užitak krvi isisane iz bezvremenih izvora
Što probija se kroz stijenje svjetova prije naše zemlje.«
Stephen Spender

»Dođite brzo, kušam zvijezde.«

Dom Perignon (u trenutku otkrivanja pjenušca)

Koračate betonskim kanjonom nekog velegrada, a sa svih strana

okružuje vas željezo. Nalazi se u zgradama koje nikad ne bi mogle biti
toliko visoke bez ojačanih čeličnih kostura. Nalazi se u ogradama
parkova. U automobilima koji prolaze kraj vas, u zrakoplovima visoko
iznad vaše glave, u vlaku koji tutnji na nadvožnjaku ispred vas. Čak i u
krvi koja vam kola venama i arterijama ima željeza, ključnog sastojka
hemoglobina, koji neumorno i bez prestanka prenosi kisik širom vašeg
tijela. Željezo je najobilniji element na Zemlji. Čini 5 posto Zemljine
kore i najveći dio Zemljine jezgre. Možda nikada niste razmišljali o
sveprisutnosti željeza na Zemlji. No ona nam zapravo govori nešto
važno: da negdje u Svemiru mora postojati nekakva visoka peć s
fantastično visokom temperaturom od 4,5 milijardi stupnjeva.

Najjednostavniji i najizravniji zaključak koji možemo izvući iz

sveprisutnosti željeza na Zemlji glasi da nuklearne reakcije koje u
zvijezdama stvaraju elemente zacijelo nastavljaju dodavati
nuklearne lego-kockice i graditi elemente sve do željeza. Željezo
gotovo bez konkurencije ima najčvršće povezanu, najstabilniju
jezgru u cijeloj prirodi. Nalazi se u najnižem dijelu Astonove doline
nuklearne stabilnosti. Pruži li im se prigoda, sve lake jezgre
otkotrljat će se do najnižeg dijela te doline i pretvoriti se u željezo.
To mogu postići gutanjem jedne po jedne lake jezgre. No to ipak
nije jednostavno koliko je jednostavno kada se nogometna lopta
zakotrlja niz obronak, jer se jezgre zbog električnog naboja žestoko
odbijaju jedne od drugih. Tek ako je moguće nadvladati tu odbojnu
silu, jezgre se mogu spajati i rasti. U praksi to od jezgara iziskuje da
se sudaraju naglo i silovito, a takvo što događa se samo na
ultravisokim temperaturama unutar zvijezda, kada jezgre lete
ultravelikom brzinom. Što više naraste, to će jezgra imati veći
električni naboj i to će biti potrebna viša temperatura da se nadiđe
međusobna odbojnost jezgara. Budući da željezo ima razmjerno
veliku jezgru – koja se sastoji od 56 nuklearnih građevnih
»kockica«, a i naboj je 26 puta veći nego kod jezgre vodika – sinteza
takve jezgre zahtijeva ekstremno visoku temperaturu. Koliko točno
visoku, međutim, ovisi o slijedu nuklearnih reakcija koje sudjeluju
u tom procesu.
Prisjetite se da se u središtu divovske crvene zvijezde, gdje
temperatura premašuje 100 milijuna stupnjeva, jezgre helija-4
sudaraju u tročlanim skupima i tako stvaraju jezgru ugljika-12.47
Ako jezgru ugljika-12, nastalu tim procesom tri-alfa, potom pogodi
nova jezgra helija-4, nastat će kisik-16. A to je samo početak
dugačkog niza nuklearnih reakcija u kojima jezgra raste hvatanjem,
jedne za drugom, jezgre helija-4 ili alfa-čestice. Taj »alfa-proces«
može se nastavljati sve dok temperatura u zvijezdi i dalje raste.
Jezgra kisika-16, vezivanjem jezgre helija-4, postaje neon-20. Neon-

47
Vidi 5. poglavlje
20 na jednak se način pretvara u magnezij-24. Magnezij-24 u silicij-
28 i tako dalje.48
Stvaranje silicija-28 presudno je važno za sudbinu zvijezde.
Kada dosegne tu životnu fazu, sljedeći koraci u tom alfa-procesu –
zajednički im je naziv »izgaranje silicija« – nastavljaju se
vratolomnom brzinom. Jezgra vodika za jezgrom vodika dodaje se
u munjevitim »rafalima«. Samo u jednome danu zvijezda odlazi do
samoga ruba stvaranja željeza – i, kako će se pokazati, totalne
katastrofe. Dodavanje posljednje alfa-čestice u dugačkome nizu
zapravo stvara nikal-56, a ne željezo-56. No ta je jezgra
radioaktivno nestabilna i brzo se raspada pa nastaje kobalt-56, koji
raspadanjem daje željezo-56. Budući da taj posljednji korak u
izgaranju silicija obuhvaća najveću jezgru i jezgru s najvećim
električnim nabojem, upravo taj korak određuje temperaturu
potrebnu za stvaranje željeza u zvijezdama. Ta je temperatura
približno 4,5 milijardi stupnjeva. I eto, to nam govori sveprisutnost
željeza na svijetu: da negdje u Svemiru mora biti zvijezda čija je
unutarnja vatra 300 puta užarenija od središta Sunca.
Postizanje tako visoke temperature nije nimalo jednostavno, a u
praksi jedine zvijezde koje mogu postati toliko vrućima prava su
čudovišta s masom deset puta većom od Sunčeve. No samo
postojanje takvih zvijezda i takve užarene peći samo po sebi nije
dovoljno da objasni zašto je željezo toliko često na Zemlji.
Naposljetku, željezo koje se stvara mora nekako izići u prostor oko
zvijezde, a ovako se čini da je sigurno i zatočeno u njoj.

48
Gomilanje elemenata u zvijezdama zapravo je malo složenije.
Razlog se krije u činjenici da često postoji više alternativnih načina
stvaranja određene teške jezgre. Primjerice, nakon što se u zvijezdi
skupi mnogo ugljika-12 i kisika-16, teške se jezgre mogu stvarati
njihovom izravnom fuzijom. Tako se dvije jezgre ugljika-12 mogu
spojiti i stvoriti neon-20 i još k tome jezgru helija-4. U praksi izravna
fuzija ugljika-12 i izravna fuzija kisika-16 može »preskočiti« mnoge
jezgre koje nastaju s pomoću alfa-procesa.
 Kako je točno zatočeno jasno se vidi iz načina na koji se
unutrašnjost zvijezda razvija do faze u kojoj izgara silicij i stvara
željezo. Prisjetite se da kada zvijezda pretvara vodik u helij, njezina
jezgra postaje bogata helijem. Budući da je teža od vanjskih slojeva
zvijezde, skuplja se i pritom zagrijava. Time se stvaraju uvjeti za to
da se helij fuzionira i stvori ugljik. Zvijezda sada ima jezgru u kojoj
sagorijeva helij, a okružuje ju plašt u kojem izgara vodik. No dok
zvijezda pretvara helij u ugljik, jezgra postaje bogata ugljikom i
teža od ostalih dijelova zvijezde pa se smanjuje i zagrijava. Time se
stvaraju uvjeti za sagorijevanje ugljika. Zvijezda sada ima jezgru u
kojoj izgara ugljik, a okružuje ju plašt u kojem izgara helij, dok je
oko njega plašt u kojem izgara vodik. Obrazac bi sada već trebao
biti jasan. Zvijezda se razvija, dobiva sve težu i težu jezgru, a
unutrašnjost joj sve više podsjeća na luk i njegove slojeve. Najteži
elementi stvaraju se u jezgri, sljedeći po redu u sloju koji je obavija,
sljedeći u idućoj ljusci, zatim još lakši u sljedećoj ljusci i tako dalje.
U vrijeme kada se u njoj silicij pretvara u željezo, zvijezda se sastoji
od velikog broja ljusaka u kojima se stvaraju elementi. Krenemo li
izvana prema jezgri, nailazit ćemo na ljuske vodika, helija, ugljika,
kisika, neona... i na koncu doći do željeza.
Čini se da se teškoća u vezi sa stvaranjem elemenata u
zvijezdama trebala kriti u tome što su svi elementi tako mukotrpno
nastali tijekom životnog vijeka zvijezde u njoj zapravo zatočeni. A
od svih zatočenih elemenata, najzatočenije je svakako željezo,
smješteno u samome središtu zvijezde građene poput lukovice.
Činjenica da je željezo sveprisutno na zemlji stoga nam ne govori
tek da negdje u Svemiru postoji visoka peć s temperaturom od 4,5
milijardi stupnjeva. Govori nam da mora postojati i način na koji
željezo iz te peći može izići u slobodan prostor i obogatiti plinovite
oblake koji lebde uokolo – oblake plina koji služe kao materijal iz
kojeg se rađaju nove zvijezde i planeti. Taj način na vrhuncu II.
svjetskog rata otkrio je britanski astronom Fred Hoyle.
Poput mnogih znanstvenika, i Hoyle je imao ratna zaduženja.
Radio je na razvoju radara za brodove britanske Ratne mornarice.
Potkraj 1944. godine zbog toga je sudjelovao na jednoj konferenciji
o radarima u Washingtonu. Nakon njezina završetka, britansko
veleposlanstvo omogućilo mu je da otputuje na suprotni kraj
zemlje i u San Diegu razgleda jednu radarsku postaju u sjedištu
američke Ratne mornarice. Budući da se našao na jugu Kalifornije,
znao je da ga samo nekoliko stotina kilometara dijeli od
opservatorija Mount Wilson, koji je tada imao najveći teleskop na
svijetu – 100-inčni49 Hookerov teleskop. Stoga je tijekom jednog
slobodnog vikenda otputovao vlakom na sjever, u Los Angeles.
Upravo u Mount Wilsonu Edwin Hubble došao je do
najvažnijeg kozmološkog otkrića 20. stoljeća: činjenice da se Svemir
širi, da se galaksije koje ga čine razilaze poput komadića kozmičkih
šrapnela nakon eksplozije titanskih razmjera – Velikog praska.
Kada je Hoyle stigao u sjedište Mount Wilsona u Pasadeni, većine
astronoma nije bilo, budući da su, kao i njihovi britanski kolege,
bili angažirani na ratnim projektima. Među iznimkama bio je
Walter Baade, doseljenik iz Njemačke kojeg su početkom rata
svrstali u skupinu »inozemnih neprijatelja« te ga zbog toga nisu
pozvali u vojnu službu. To mu je omogućilo da radi na velikome
teleskopu i da se zahvaljujući zamračenjima zbog zračne opasnosti
u Los Angelesu zagleda duboko u Svemir.50 Nakon što je Hoyle
proveo vikend na Mount Wilsonu, upravo su Baadea poslali da
dođe po njega i ponovno ga dovede u Pasadenu. Njih dvojica

49254 cm (nap. prev.).

50
Baadeovo veliko otkriće sastojalo se u činjenici da se zvijezde u
Mliječnoj stazi dijele u dvije izrazito različite kategorije. Zvijezdama
populacije I, u spiralnim krakovima Galaksije, dominiraju užarene,
plave zvijezde. Populacijom II, zvijezdama u središnjem »proširenju«
Galaksije, dominiraju hladne, crvene zvijezde. Kasnije će postati
razvidno da su zvijezde populacije I mlade i da njima stoga dominiraju
divovske nove zvijezde. Zvijezde populacije II su stare. Sve su se
mlade užarene zvijezde ugasile pa tu dominiraju stari crveni divovi.
tijekom vožnje su igrom slučaja počeli razgovarati o najnovijim
dostignućima astronomije, a osobito o zvijezdama koje
eksplodiraju. Hoyle je rekao kako smatra da su nezanimljive, no
Baade ga je ubrzo uvjerio kako ni približno nisu nezanimljive.
Baade se osobito zanimao za »supernove«, koje je još tridesetih
godina prepoznao kao zasebnu vrstu zvijezda. Za tu je spoznaju
ključno bilo Hubbleovo otkriće istinske prirode galaksija, do kojeg
je došao prije nego što je utvrdio da se međusobno udaljavaju.
Godine 1924. Hubble je velikim 100-inčnim teleskopom
identificirao pojedinačne zvijezde u Velikoj maglici u Andromedi
te tako dokazao da nije riječ o plinovitoj maglici u našoj Mliječnoj
stazi, kao što su smatrali mnogi astronomi, nego o zasebnome
»otočnome« sustavu zvijezda – galaksiji – daleko izvan granica
Mliječne staze. Štoviše, služeći se određenom vrstom zvijezda
poznatih pod nazivom cefeide kao »indikatorom udaljenosti«,
Hubble je uspio odrediti udaljenost do Andromede. Iako je riječ o
nama najbližoj galaksiji, nalazi se toliko daleko da njezina svjetlost
do Zemlje putuje milijunima godina.
To je imalo određene implikacije za zvijezde koje eksplodiraju,
odnosno »nove«, koje je Baade bio promatrao sa švicarskim
kolegom Fritzom Zwickyjem.51 Njih dvojica u galaksijama su
opazili eksplozije. Odjednom je postalo jasno da one moraju biti
neusporedivo blistavije od onih opaženih u Mliječnoj stazi. Baade i
Zwicky zaključili su da u svemiru moraju postojati dvije vrste
zvijezda koje eksplodiraju. »Supernove« su milijun puta snažnije
od običnih nova i često sjajem nadmašuju cijelu galaksiju koja se
sastoji od 100 milijarda zvijezda.

51
Iako je bio genijalan astronom i vizionar, Zwicky je imao
ekscentričan i eksplozivan karakter, a zbog toga što je Baadea nazivao
nacistom, što ovaj nije bio, stidljivi i povučeni Baade na koncu je živio
u strahu za vlastiti život. Zwicky je ljude koji mu nisu bili simpatični
kategorizirao kao gadove ili sferične gadove, tj. gadove koji su gadovi
s koje god ih strane pogledate.
 Što uopće može izazvati tako silno intenzivnu, paklenu vatru?
Odakle potječe tolika energija? Hoyle je o tom pitanju razmišljao
dok je putovao u Montreal, odakle se zrakoplovom trebao vratiti u
Englesku. Vrlo brzo shvatio je da postoji samo jedan dovoljno velik
i snažan izvor energije: gravitacijska energija. Ako divovskoj
zvijezdi u jezgri ponestane goriva, više ne može stvarati toplinu
kojom će se opirati gravitaciji. Jezgra će tako ostati nemilosrdno
zgnječena. U središnjim dijelovima zvijezde, koji se ubrzano
smanjuju, temperatura će doseći nezamislive razine, zbog čega će
se jezgre raspasti na sastavne dijelove, protone i neutrone. To
katastrofalno urušavanje čak će istisnuti sav prazan prostor iz
materije, stisnuti protone i elektrone od kojih će nastati neutroni.
Za samo nekoliko sekunda središnji dio zvijezde pretvorit će se u
tvrdu kuglu neutrona ne veću od Mount Everesta.52 Hoyle nije
znao kako bi se takva implozija mogla pretvoriti u eksploziju
supernove. Znao je samo da se pri sažimanju središta zvijezde na
»neutronsku jezgru« dovoljno energije pretvara u toplinu da ta
energija posluži kao gorivo za supernovu. Bila je to ponovno
gravitacijska energija, isti onaj izvor za koji je Kelvin pogrešno
zaključio da služi kao Sunčevo gorivo.
Hoyleov zrakoplov iz Montreala kasnio je u polasku zbog
nevremena. Za boravka u tom gradu iznenadio ga je slučajan
susret s prijateljima iz Cambridgea. Bilo su to nuklearni fizičari za
koje je Hoyle znao da su angažirani na sumnjivome projektu pod
nazivom Tube Alloys, za koji je bio poprilično uvjeren da je
zapravo krinka za britanski program izrade nuklearne bombe.
Zamisao o stvaranju takve bombe bila je aktualna još od konca
1938. godine, kada su u Berlinu Otto Hahn i Fritz Straßman objavili
da se jezgra uranija, kad je pogodi neki neutron, raspada na dva
dijela. Budući da ta nuklearna »fisija« izbacuje nove neutrone, koji

52
Svaki volumen veličine kockice šećera težio bi koliko i cijeli ljudski
rod. V 2. poglavlje.
mogu razbiti nove jezgre uranija, pojavila se mogućnost za
stvaranje nezaustavljive »lančane reakcije« koja bi mogla osloboditi
nezaustavljiv plimni val nuklearne energije. Za izradu bombe
nezamislive žestine stoga je bio potreban tek dovoljno velik
grumen uranija.
Godine 1939. Niels Bohr i John Wheeler zaključili su da bi se
takva nezaustavljiva lančana reakcija mogla potaknuti jedino u
jednom rijetkom tipu uranija. Hoyle je zaključio da je cilj skupine
okupljene oko projekta Tube Alloys prikupiti komad tog uranija-
235. Nakon toga, vodstvo projekta poslalo bi ljude u Sjevernu
Ameriku da testiraju bombu, daleko od znatiželjnih njemačkih
očiju. No uranij-235 bio je po kemijskim svojstvima jednak
uobičajenim pojavnim oblicima uranija, a njegovo izdvajanje bila je
teška i zahtjevna zadaća za koju je Hoyle pretpostavio da će
potrajati godinama. Činilo mu se nemogućim da je projekt tako
brzo polučio uspjeh. Stoga je bilo više nego zagonetno zašto su
ljudi koji rade na njemu već u Montrealu.
Hoyleu je na pamet palo tek jedno objašnjenje: zacijelo postoji
neki drugi, brži put do bombe i projekt je zasigurno na korak od
probne eksplozije. Bohr i Wheeler zapravo su uistinu bili utvrdili
da postoji još jedna jezgra, osim jezgre uranija-235, u kojoj se može
dogoditi fisija. Plutonij u prirodi nije bio poznat, no možda se
mogao stvoriti umjetnim putem, od uranija u nuklearnoj »hrpi« ili
reaktoru. Bio je to idealan materijal za bombu, jer se radi o
zasebnome elementu koji se jednostavno može odijeliti od uranija.
Dok je u Montrealu čekao poboljšanje vremenskih uvjeta, Hoyle
se prisjetio glasine o tome kako se negdje na američkome
jugozapadu okupila skupina u čijem radu sudjeluju i neki od
najvećih znanstvenih umova slobodnoga svijeta.53 Činilo mu se
neobičnim da je takva skupina uopće potrebna za nešto. Smatrao je
da za pokretanje eksplozivnog oslobađanja nuklearne energije nije

53
Ta je skupina radila u Los Alamosu u Novom Meksiku.
potrebno ništa više osim sudaranja dvaju grumena materijala koji
može izazvati fisiju. Čim prijeđu »kritičnu masu«, automatski će
uslijediti nezaustavljiva lančana reakcija. Postojanje američke
skupine za izradu bombe Hoyleu je ukazalo na činjenicu da to neće
funkcionirati u slučaju plutonija. Negdje na putu na kojem bi se
plutonij mogao pretvoriti u bombu zacijelo je postojala određena
prepreka. I to mora biti razlog zbog kojeg je Velika Britanija
odabrala uranij-235, smjer koji je Hoyle smatrao toliko teškim.
U čemu se onda krio problem s plutonijem? Hoyleu je na pamet
padala jedino mogućnost da se prilikom sudaranja dvaju komada
tog umjetno stvorenog elementa fisijama stvara toliko topline da se
dijelovi razilaze prije nego što se uspije pokrenuti nezaustavljiva
lančana reakcija, zbog čega se sve gasi, umjesto da eksplodira. U
tom slučaju, te bi dijelove bilo potrebno prisiliti na to da se nekako
približe. To bi bilo moguće postići tako da se plutonij okruži
sferičnim omotačem konvencionalnog eksploziva koji će izazvati
imploziju. No Hoyle je znao da je stvaranje savršeno sferičnoga
vala eksplozije neopisivo teško. I to je, zaključio je čekajući
zrakoplov u Montrealu, zacijelo prepreka koja se ispriječila na putu
stvaranju bombe od plutonija.
Tada su misli koje su se Hoyleovom glavom vrzmale još od
susreta s Baadeom počele dolaziti na mjesto. Ključna je bila riječ
»implozija«. Bio je uvjeren da upravo implozija izaziva eksploziju
supernove. A bilo je očito i da će implozija pokrenuti
nezaustavljivu reakciju plutonijeve bombe. Hoyle je jednostavno
zbrojio dva i dva. Je li moguće, upitao se, da implozija u supernovi
pokreće nuklearne reakcije kojima se stvaraju elementi? Je li
moguće da su supernove visoke peći u kojima su stvoreni željezo i
svi ostali elementi u našem tijelu?
Kad se vrijeme popravilo, Hoyle se bombarderom tipa
»liberator« vratio u Škotsku, leteći visoko iznad voda sjevernog
Atlantika prepunih njemačkih podmornica. Nakon što se na koncu
vratio u Cambridge, nastavio je razmišljati o paklu u supernovi kao
o idealnoj peći za nastanak elemenata. Odmah je shvatio da bi u
paklu zvjezdane implozije temperatura dosegla toliko nevjerojatne
visine da bi tada bile moguće praktički sve zamislive nuklearne
reakcije. Jezgre bi se također toliko stisnule na malenome prostoru
da bi se te nuklearne reakcije odvijale vrtoglavom brzinom. Takve
superbrze nuklearne reakcije stvaraju stanje koje nazivamo
»nuklearnom statističkom ravnotežom«, a u kojem postoji savršena
ravnoteža procesa stvaranja i razaranja. Sve nuklearne reakcije i
njima suprotni procesi odvijaju se točno jednakim tempom pa se
svaki element stvara potpuno jednakom brzinom kojom se i
raspada. Zamislite vodu koja u spremnik utječe jednakom brzinom
kojom na drugoj strani iz njega istječe. Unatoč gubitku vode i
dotoku, razina vode uvijek ostaje jednaka. Slično tome, u
nuklearnoj statističkoj ravnoteži količina svakog elementa ostaje
ista ih se »zamrzava«. Nasuprot svim očekivanjima, silno i
nerazumljivo složena orgija nuklearnih reakcija ima jednostavan
ishod. A što je najvažnije, spoznao je Hoyle, taj je ishod predvidljiv.
Količina ovisi o dvjema stvarima: temperaturi u zvjezdanoj
jezgri koja se sažima, a koja je odredila prosječnu energiju gibanja
jezgara, te razlici u masi između jezgara, koja je odredila koja će se
jezgra preferencijalno stvoriti u nuklearnim reakcijama. Hoyleu su
trebale samo te razlike u masi. Igrom slučaja, naišao je na Otta
Frischa, austrijskog fizičara koji je 1939. prvi upozorio britansku
vladu na opasnost od mogućnosti da Nijemci izrade atomsku
bombu. Frisch se nedavno bio vratio iz SAD-a, gdje je radio na
projektu povezanom s atomskom bombom. Upravo je on
raspolagao onim što je Hoyleu bilo potrebno. Iz ladice u pisaćem
stolu izvukao je tablicu s nuklearnim masama koju je sastavio
njemački fizičar Josef Mattauch.
Hoyle je znao da željezo i elementi slične mase stvaraju
neuobičajeno široku izbočinu na obronku obilja. Takvo mjesto
ponijelo je naziv »željezni vršak«. Uzdizao se s blago položenih
obronaka u podnožju, u blizini skandija, preko titanija, vanadija,
kroma i mangana pa do samog vrha kod željeza-56, najobilnijeg u
toj skupini elemenata. Na suprotnoj strani vrška, teren se strmo
spuštao preko kobalta i nikla do podnožja u blizini bakra i cinka.
Služeći se Mattauchovom tablicom nuklearnih masa, Hoyle je
izračunao zamrznute količine očekivane za nuklearnu statističku
ravnotežu u zvijezdi koja doživljava imploziju. Na svoje veliko
iznenađenje i oduševljenje, utvrdio je da se kod temperature od
oko pet milijarda stupnjeva te količine točno poklapaju s oblikom
željeznog vrška.
Bio je to epohalni trenutak u potrazi za podrijetlom elemenata.
Hoyle je otkrio nedvosmisleni »otisak prsta« stvaranja elemenata u
prirodi. To ga je otkriće izvan svake sumnje uvjerilo u to da
zvijezde uistinu mogu postati dovoljno vruće da stvore elemente
na koje nailazimo i u vlastitome tijelu te da druga mjesta, poput
peći Velikog praska o kojoj je govorio Gamow, nisu ta peć u kojoj
se to događa.54 Zahvaljujući tome kasnije će krenuti u rješavanje
pitanja kako proces tri-alfa može stvoriti ugljik i time otvoriti vrata
stvaranju svih teških elemenata u zvijezdama. Veliki dodatni
dobitak toga što je Hoyle pokazao da se nastanak elemenata mora
odvijati u zvijezdama bila je činjenica da supernova eksplodira.
Proizvode svoje visoke peći raspršuje na sve strane i prepušta
svemirskim vjetrovima. Ondje će kasnije postati dijelom
novostvorenih zvijezda i planeta te životnih oblika kakvi su naši.
Priča o supernovi zapravo ide ovako. Divovska zvijezda na
visokome stupnju razvoja s vremenom dobiva unutrašnjost nalik
na slojeve lukovice, pri čemu se sve teži i teži elementi raspoređuju
u ljuskama koje su sve bliže i bliže jezgri zvijezde. Na koncu u njoj
dolazi do izgaranja silicija, čime nastaje središte od željeza. No to je

54
U Velikome prasku zapravo su nastali najlakši atomi, ponajviše
helij. Model Velikog praska predviđa da bi oko 10 posto svih atoma u
Svemiru trebao činiti helij, nastao u prvih deset minuta postojanja
Svemira. A upravo se to utvrđuje i opažanjima.
vrlo loša novost za zvijezdu. Željezo je na dnu Astonove doline
nuklearne stabilnosti pa kada jezgru željeza-56 pogodi jezgra helija,
nastaje jezgra s više, a ne manje energije po nukleonu.55 Umjesto da
se energija mase pretvori u toplinu – što je slučaj kod svih procesa
stvaranja elemenata u dotadašnjem životu zvijezde – toplina se
mora pretvoriti u energiju mase. Jedino mjesto s kojeg može poteći
toplinska energija upravo je sama jezgra zvijezde. Drugim riječima,
toplina se gotovo vampirski isisava iz samog srca zvijezde. Ostavši
bez topline, zvjezdana jezgra neće se moći oduprijeti gravitaciji
koja je želi zgnječiti. Doći će do katastrofalnog sažimanja.
Upravo u tom kaotičnom vrtlogu jezgre koja implodira odvijaju
se reakcije nuklearne statističke ravnoteže. Te nuklearne reakcije
stvaraju elemente željeznog vrška na koje nailazimo na Zemlji, u
rasponu od titanija preko kroma, bakra i cinka do samog željeza.
Riječ je o elementima koji su omogućili nastanak civilizacije, a na
tome možemo zahvaliti visokim pećima supernova. Elementi koje
u svemir izbacuju supernove kombinacija su jezgara elemenata
koje je zvijezda mukotrpno gradila tijekom cijeloga životnog vijeka
i jezgara elemenata nastalih u paklu same eksplozije. Nitko nije
rekao da je priroda jednostavna.
Godine 1987. predodžba o stvaranju elemenata u zvijezdi koja
eksplodira našla se na kušnji kada je na nebu bljesnula prva
supernova vidljiva golim okom u posljednjih 400 godina.
Eksplodirala je u Velikom Magellanovu oblaku, satelitskoj galaksiji
naše Mliječne staze, a povijesne snimke pokazale su da joj je
preteča bilo divovsko sunce pod nazivom Sanduleak -69° 202. Ta je
zvijezda bila dosegla fazu u kojoj je sagorijevala željezo, što joj je
izvlačilo toplinu iz središta i izazvalo imploziju. Nakon nekog

55
Alfa-procesom zapravo nastaju željezo-58 i nikal-62, a oba elementa
opiru se trendu i imaju malo manju masu po nukleonu od željeza-56.
No dodavanjem helijeve jezgre dobiva se jezgra cinka-60, a ona ima
veću masu po nukleonu.
vremena temperatura u središtu zvijezde toliko se povećala da su
se jezgre raspale na neutrone, koji su se spojili i stvorili neutronsko
središte – minijaturnu, supertvrdu kuglu veličine Mount Everesta.
Zvijezda koja se urušavala doslovce se odbila od tvrde površine te
neutronske zvijezde. I tako se implozija pretvorila u eksploziju,
čime je nastala supernova 1987A.
Prije te eksplozije, kada se središte zvijezde koja implodira
stisnulo, temperatura u porastu nije samo izazvala pravu orgiju
nuklearnih reakcija koje stvaraju elemente željeznog vrška, nego je
potaknula i nuklearne reakcije u ljuskama »lukovice« oko središta
zvijezde – slojevima koji se uglavnom sastoje od ugljika-12, kisika-
16, neona-20 i silicija-28. Ti su se elementi toliko užarili da su se
jezgre u njima otkotrljale sve do dna doline nuklearne stabilnosti.
Kao što smo već navodili, najstabilnija jezgra u prirodi nije željezo-
56, nego nikal-56, s kojim ima jednak broj nuklearnih građevnih
kockica. Stoga su se jezgre u hladnijim ljuskama jezgre supernove
pretvorile upravo u nikal-56.56 Nikal-56 izbacuje foton velike
energije poznat pod nazivom gama-zraka, a zatim se raspada i
pretvara u kobalt-56, s poluživotom od šest dana. Kobalt-56 pak
izbacuje drugi foton gama-zraka, te se raspadom pretvara u
željezo-56, s poluživotom od 77 dana.
To je važno jer je gama-zrake moguće otkriti posebnim
promatračnicama koje kruže oko Zemlje. Najbolji podaci o
supernovi 1987A zapravo su potekli od tog drugog raspada, kada
se kobalt-56 pretvara u željezo-56. Astronomi su otkrili te gama-
zrake. Ne samo što su imale očekivanu energiju nego su se i gasile
za karakterističnih 77 dana. Bio je to dovoljno snažan dokaz o tome
da je predožba o stvaranju elemenata u supernovama ispravna.
No to nije sve.
Dok su se širili na sve strane, ostaci zvijezde Sanduleak -69° 202

56
Umjesto 26 protona i 30 neutrona kod željeza-56, nikal-56 sadrži
jednak broj protona i neutrona – po 28.
po svim su se zakonima trebali brzo rashladiti i ugasiti. Ali u tim
ostacima bilo je nikla-56, a gama-zrake nastale njegovim raspadom
ponovno su zagrijavale ostatke,57 tako da su sjajili vidiljivom
svjetlošću. Drugim riječima, gama-zrake bile su odgovorne upravo
za onu svjetlost po kojoj su astronomi i uočili supernovu. A ta
svjetlost ugasila se za karakterističnih 77 dana. Nikal se pred očima
astronoma pretvarao u željezo. Svjedočili su nedvosmislenim
pokazateljima formiranja željeza-56 u eksploziji supernove.
Slika koja se tako stvorila izazivala je strahopoštovanje. Željezo
na Zemlji i u našoj krvi potječe iz divovskih zvijezda koje su
eksplodirale kao supernove prije nastanka našeg Sunca.58 Njihovi

57
Željezni je meteorit prirodna slitina nehrđajućeg čelika koji sadrži
nikal-56, krom, mangan i kobalt, a svi oni nastali su sintezom u visokoj
peći supernove.
58
Kako nastaju elementi teži od željeza? Znamo da se velike jezgre
velikog naboja, poput cirkonija i uranija, ne mogu formirati
fuzioniranjem manjih jezgara jer čak i da se dvije jezgre sudare
brzinom koja se približava brzini svjetlosti – kozmičkome ograničenju
brzine – to ne bi bilo dovoljno da se nadiđe njihova međusobna
električna odbojnost. Tako nam preostaju jedino procesi u kojima
jezgra hvata neutrone, budući da oni nemaju električni naboj.
Međutim, slobodni se neutroni raspadaju za približno deset minuta.
Jedini način na koji jezgra može prikupiti mnogo neutrona sastoji se u
tome da je: a) kratko vrijeme (manje od deset minuta) izložena
intenzivnoj paljbi neutrona ili b) da je dugotrajno izložena izvoru
neutrona koji se neprestance obnavlja. Postojanje uranija, koji je bogat
neutronima, iziskuje izvor a). Smatra se da takav izvor postoji u
supernovama kada se jezgre u središtu kojih implodira raspadaju na
neutrone, prije nego što će stvoriti neutronsko središte. Postojanje
cirkonija, koji nije siromašan neutronima, traži izvor b). Uz mnogo
vremena na raspolaganju, jezgre će imati dovoljno vremena za beta-
raspad te će neutron u svojoj jezgri pretvoriti u proton. Štoviše, takvo
mjesto postoji u normalnim, ali visokorazvijenim zvijezdama. No
željezne jezgre također će morati upiti mnoštvo neutrona kako bi se
pretvorile u jezgre cirkonija ili uranija. To nije osobito izgledno pa su
ostaci miješali su se s plinom i prašinom koji lebde među
zvijezdama. Od tog plina i prašine, prije 4,55 milijardi godina,
spajanjem su nastali Sunce i planeti. Riječ je o jedinstvenoj priči
koja povezuje vrlo veliko i vrlo udaljeno – zvijezde – s vrlo
malenim i vrlo bliskim – atomima od kojih smo građeni i vi i ja.
Podignite ruku i promotrite je. I vi i ja građeni smo od zvjezdane
materije. Kao što je primijetio američki astronom Allan Sandage:
»Svi su ljudi braća. Svi smo mi potekli iz iste supernove.« Eto, to
vam govori obilje željeza na Zemlji.

upravo zbog toga cirkonij i uranij na Zemlji rijetki.

 TREĆI DIO
Što nam svakodnevni svijet
govori o Svemiru
 7
Neizrecivo slabašna
zvjezdana svjetlost

Kako se stječe dojam da nam noćna tama govori da je postojao početak

vremena, ali nam zapravo pokazuje nešto posve drukčije

»Ako su zvijezde draga sunca jednake prirode kao naše sunce, zašto sva ta
sunca zajedno ne nadmaše naše sunce po blistavosti?«
Johannes Kepler
(Razgovor sa zvjezdanim glasnikom, 1610.)

»Jedini način na koji možemo pojmiti tamu i crnilo na koje naši teleskopi
nailaze u nebrojenim smjerovima bila bi pretpostavka o udaljenosti
nevidljive pozadine koja je toliko neizmjerno daleko da do nas još nije
uspjela doći nijedna zraka.«
Edgar Allan Poe (»Eureka«, 1848.)

Kristalno je vedra noć, daleko od gradskih svjetala. Zvijezde blistaju poput

dijamanata. Zvijezda je toliko da odvraćaju pozornost od najuočljivije
karakteristike noćnoga neba: činjenice da je crno. Daleko najvećim dijelom
posve crno. Možda će vam se učiniti da je riječ o banalnome opažanju. No
ono nam govori nešto važno o Svemiru. Većina astronoma drži da nam to
govori kako Svemir ne postoji oduvijek, kako je postojao trenutak kada je
nastao, kako se, baš kao i vi i ja i sva bića na Zemlji, Svemir rodio. No
svjetski astronomi zapravo teško griješe. Tama noćnoga neba govori nam
nešto posve drukčije.

Činjenicu da bi nam takvo uobičajeno opažanje o nebu moglo

govoriti nešto o kozmosu prvi je uvidio njemački astronom
Johannes Kepler, carski matematičar na dvoru cara Svetoga
Rimskog Carstva. Godine 1610. u rukama mu se našao primjerak
Galileijeva bestselera Zvjezdani glasnik, u kojem je talijanski
znanstvenik dokumentirao astronomska otkrića ostvarena s
pomoću tek izumljenog teleskopa. Među njima su bile planine na
Mjesecu, kao i četiri »Galileijeva« mjeseca oko Jupitera. Keplera je
knjiga toliko nadahnula da je smjesta napisao pismo Galileiju,
pismo koje je kasnije objavljeno u obliku malene knjige. U
Razgovoru sa zvjezdanim glasnikom Kepler je ne samo naglasio
važnost Galileijeva rada nego je istaknuo i nešto što, kako se činilo,
nitko dotada nije primijetio: tama noćnog neba duboko iznenađuje.
Upitate li ih zašto je nebo noću tamno, većina ljudi reći će vam
da je razlog to što nema Sunčeve svjetlosti, a svjetlost zvijezda od
nje je mnogo slabija. Čovjek mora biti genij da shvati kako razlozi
zbog kojih je nebo u ponoć crno ni približno nisu očiti i da nam
možda govore nešto duboko i dalekosežno o Svemiru.
Keplerovo je razmišljanje bilo jednostavno. Ako je Svemir
beskrajan pa se zvijezde tako protežu u beskonačnost, među
blistavim bismo zvijezdama na noćnome nebu tada trebali vidjeti
udaljenije zvijezde slabijeg sjaja, a između njih još udaljenije i još
manje blistave zvijezde. Kao da smo se zagledali u gustu šumu.
Između debala obližnjeg drveća vidjeli bismo debla udaljenijih
stabala, a između njih stabla koja su još udaljenija. Stoga bismo
vidjeli puni »zid« stabala. Slično tome, ustvrdio je Kepler, kada
pogledamo Svemir, trebali bismo vidjeti puni zvjezdani »zid«.
Možemo biti i malo precizniji. Zamislite da Zemlju okružuju
kugline ljuske prostora, nešto nalik na koncentrične slojeve
lukovice. Što je neka ljuska udaljenija, to zvijezde u njoj imaju
slabiji sjaj. S druge strane, što je ljuska udaljenija, to je veća i sadrži
više zvijezda. Upravo bi povećan broj zvijezda trebao posve
nadomjestiti to što zvijezde sjaje slabije.59 Drugim riječima, svaka

59
U biti, intenzitet zvjezdane svjetlosti neke zvijezde opada obrnuto
zvjezdana ljuska trebala bi davati točno jednaku količinu svjetlosti
noćnome nebu kakvo vidimo sa Zemlje. No to je katastrofalna
predodžba. Ako se Svemir proteže u beskraj, postoji beskonačan
broj takvih ovojnica. Zbrojite svjetlost koja dopire od svih njih i
dolazite do beskonačne vrijednosti. Umjesto da noću bude tamno,
nebo bi trebalo biti beskonačno svijetlo.
Beskonačno – broj veći od svih ostalih brojeva – tek je
apstraktan matematički pojam. Ništa u stvarnome svijetu nije
beskonačno. Stoga zaključak o tome da bi noćno nebo trebalo biti
beskonačno svijetlo i blistavo mora biti pogrešan. Negdje u toj
logici mora se skrivati pogreška. I skriva se. Iako se čini da su
zvijezde bezdimenzionalne točkice, u stvarnosti je riječ o drugim
suncima, koja poput sićušnih mrlja izgledaju tek zahvaljujući
udaljenosti. Svaka je od njih minijaturni krug – premalen da ga
vidimo i najsnažnijim teleskopima – ali ipak krug. Tako krugovi
bližih zvijezda zaklanjaju udaljenije zvijezde, baš kao što obližnja
stabla u šumi zaklanjaju pogled na stabla koja su dalje. To znači da
bi noćno nebo u cijelosti trebali prekrivati krugovi zvijezda. Iako
nije beskonačno svijetlo, trebalo bi biti svijetlo poput površine
prosječne zvijezde.
Kepler je smatrao da je Sunce tipična zvijezda. Stoga je zaključio
da bi noćno nebo trebalo biti blistavo poput površine Sunca. Danas
znamo da Sunce nije tipična, prosječna zvijezda. Značajno je
svjetlije od većine zvijezda. Približno 70 posto zvijezda u okolici

proporcionalno s povećanjem kvadrata njezine udaljenosti. Dakle, ako

je dvaput udaljenija od slične zvijezde, njezin sjaj iznosi četvrtinu sjaja
te slične zvijezde. Ako je triput udaljenija, sjaj iznosi devetinu sjaja
slične zvijezde i tako dalje. S druge strane, volumen kugline ljuske, koji
je izravno povezan s brojem zvijezda u njemu, povećava se s
kvadratom udaljenosti. Dakle, ako je dvaput udaljeniji, sadrži četiri
puta više zvijezda, ako je triput udaljeniji, devet puta više i tako dalje.
Ta dva faktora izravno se kompenziraju (barem u slučaju ako prostor
nije zakrivljen – no to je već neka druga priča).
Sunca zapravo su »crveni patuljci«, hladna sunca koja podsjećaju
na blagi sjaj žeravice. No to baš i ne mijenja Keplerov zaključak.
Umjesto da blista poput površine Sunca, noćno nebo trebalo bi od
jedne do druge strane obzora sjajiti crvenim sjajem. »Usred tog
pakla intenzivne svjetlosti«, ustvrdio je angloamerički kozmolog
Edward Harrison, »život bi trebao prestati postojati za samo
nekoliko sekunda, atmosfera i mora zakuhati tek za koju minutu,
dok bi se Zemlja za nekoliko sati pretvorila u vodenu paru.«
Na sreću, nebo nije sjajno poput površine prosječne zvijezde,
nego je oko bilijun bilijuna bilijuna puta slabijeg intenziteta.
Paradoks prema kojem je noćno nebo tamno iako bi, prema logici,
trebalo biti svijetlo, valjalo bi nazivati Keplerovim paradoksom. No
budući da ga je popularizirao ugledni njemački astronom Heinrich
Olbers, početkom 19. stoljeća, nazivamo ga Olbersovim
paradoksom.
Kada se predviđanje ne poklapa s neupitnim opažanjem, očito
je da je predviđanje pogrešno. Tada je vrlo vjerojatno da treba
preispitati pretpostavke na temelju kojih je doneseno predviđanje.
Keplerova je najočitija pretpostavka glasila da se Svemir širi u
beskonačnost. Ako to nije točno, nema više ni paradoksa.
Naposljetku, postojat će tek ograničen broj ovojnica sa zvijezdama
koje daju svjetlost noćnome nebu Zemlje. Lako je zamisliti nebo na
kojem je toliko malo zvijezda da se doima crnim. To je zapravo i
bilo Keplerovo rješenje paradoksa. Užasavao se i same pomisli na
beskonačni Svemir. To ga je plašilo. Bila je to čudovišna zamisao.
Stoga je, uz podosta olakšanja, zaključio da je Svemir ipak konačan.
Ako je Kepler bio u pravu, kozmos nije poput beskonačne
šume, nego je sličniji lokaliziranoj skupini drveća iza koje se nalazi
tamni zid. A budući da je skupina toliko malena i rijetka, vidimo
taj tamni zid u njezinoj pozadini. To je ta tama između zvijezda.
U 20. stoljeću astronomi su uistinu otkrili da je Svemir konačan
– ili barem onaj dio Svemira iz kojeg primamo zvjezdanu svjetlost.
Prisjetite se kako je Edwin Hubble 1929. otkrio da se Svemir širi, da
se galaksije razilaze poput šrapnela. Zamislimo li to širenje
obrnutim slijedom, kao da puštamo film unatrag, doći ćemo do
trenutka kada je sve što postoji bilo natisnuto u najminijaturniji
mogući volumen. Bio je to početak vremena, trenutak rađanja
Svemira, Veliki prasak. Prema najnovijim procjenama, prostor,
vrijeme, materija i energija eksplodirali su i nastali u vatrenoj kugli
Velikog praska prije oko 13,7 milijarda godina.
Veličina Svemira – ili barem efektivna veličina – neraskidivo je
vezana s njegovom starošću. Razlog se krije u tome što svjetlost,
iako brza, nije beskonačno brza pa je potrebno određeno vrijeme
da prijeđe određeni prostor60. Razdobljle od 13,7 milijarda godina

60
Brzina svjetlosti više je od milijun puta brža od putničkog
zrakoplova pa se čovjek mora diviti svakome tko osmisli način njezina
mjerenja. Ole Christensen Rømer došao je na zamisao da mjeri svjetlost
koja prelazi poznatu udaljenost. Budući da svjetlost prelazi zemaljske
udaljenosti prebrzo za satove, taj je danski astronom u 17. stoljeću
usmjerio pozornost na nebo. Zamislite da negdje u svemiru postoji
veliki sat koji oglašava »podne« kada je Zemlja u kruženju oko Sunca
najbliže tom satu. Šest mjeseci kasnije, kada je Zemlja najdalje od te
točke, oglašavanje sata će kasniti, jer će svjetlost morati prijeći promjer
Zemljine orbite. Rømerova se genijalnost očitovala u činjenici da je
pronašao taj nebeski »sat« – Jupiter i njegove mjesece. Umjesto da sat
označi podne, on je odredio trenutak u kojem mjesec Io dolazi iza
Jupitera. Godine 1676. utvrdio je da takve »pomrčine« kasne 22 minute
(suvremenim mjerenjima utvrđeno je da je riječ o 16 minuta i 40
sekunda). Na temelju tog podatka i procjene promjera Zemljine orbite
izračunao je da brzina svjetlosti iznosi 225 000 kilometara u sekundi.
Rømerova mjerenja prihvaćena su tek kad ih je 1729. potvrdio James
Bradley. On je bio odlučio izmjeriti brzinu svjetlosti u odnosu na nešto
drugo što je brzo: brzinu Zemlje u kruženju oko Sunca, podatak koji
mu je bio poznat. Kretanje Zemlje mijenja prividni smjer kojim
svjetlost dopire od zvijezda, baš kao što i vi trčanjem kroz kišu
mijenjate njezin smjer. Bradley je mjerio pomak u položaju zvijezda i
zaključio da svjetlost putuje brzinom od 298 000 kilometara u sekundi,
a to je gotovo posve točan podatak.
možda će vam se činiti nezamislivo velikim, no ipak jednostavno
nije dovoljno veliko da svjetlost, koja se poput puža kreće
neizmjernim prostranstvima, dođe do Zemlje iz najudaljenijih
područja Svemira. Stoga vidimo samo ona nebeska tijela čijoj je
svjetlosti trebalo manje od 13,7 milijarda godina da dođe do nas.
Zamislite ih u kugli ili mjehuru prostora – »u opazivome svemiru«
– čije je središte Zemlja.
Opazivi svemir ograničenje »obzorom kozmičke svjetlosti«. To
je podosta slično obzoru na moru. Znamo da iza crte obzora postoji
još mora. Jednako tako, znamo da iza crte obzora kozmičke
svjetlosti postoji još Svemira, samo što svjetlost iz tog dijela
Svemira još nije došla do nas. Još putuje.
Jedna je svjetlosna godina udaljenost koju svjetlost prijeđe za
godinu dana.61 Stoga možemo zaključiti da udaljenost do obzora
kozmičke svjetlosti iznosi 13,7 milijarda svjetlosnih godina. Ali to
nije točno, jer se smatra da je Svemir, tijekom prvog djelića
sekunda postojanja, doživio kratkotrajno razdoblje širenja »brže od
brzine svjetlosti«. Zbog te »inflacije«62, udaljenost do svjetlosnog
obzora ne iznosi 13,7 milijarda godina, nego 42 milijarde
svjetlosnih godina.63

61
Svjetlost zapravo putuje brzinom od oko 300 000 kilometara u
sekundi, tj. milijardu kilometara na sat. Pucnite prstima. Dok ste to
činili, zraka svjetlosti mogla je prijeći udaljenost između Europe i
Amerike i natrag, i to približno 30 puta.
62 Teorija relativnosti traži da se korisna informacija ne može prenijeti

brzinom većom od svjetlosne. Inflacija je širenje prostora-vremena i za

to nema ograničenja. Važno je da dva mjesta koja se razmiču
nadsvjetlosnom brzinom ne mogu komunicirati (nap. red.).
63
Brzina svjetlosti jedino je kozmičko ograničenje brzine u
Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti iz 1905. godine. Deset
godina kasnije, on ju je generalizirao i proširio tako da se ne bavi tek
tijelima koja putuju konstantnom brzinom u odnosu jedna na druga,
nego i tijelima koja mijenjaju brzinu ili ubrzavaju. U općoj teoriji
 Dakako, Svemir je možda beskonačan. Štoviše, u tom
inflatornome prikazu praktički jest beskonačan. No kombinacija
konačne dobi Svemira i konačne brzine svjetlosti svodi volumen
prostora iz kojeg možemo primati svjetlost na kuglu ili mjehur
promjera 84 milijarde svjetlosnih godina. Na taj način drastično se
smanjuje količina svjetlosti koja dopire do Zemlje.64
Što je najnevjerojatnije, pretpostavku o tome da je noćno nebo
tamno možda zbog toga što su zvijezde predaleko od nas da
njihova svjetlost dođe do Zemlje iznio je Edgar Allan Poe. U
maštovitome eseju pod naslovom »Eureka«, objavljenome 1848.
godine, napisao je:

Kad bi nizovi zvijezda bili beskonačni, tada bi nam pozadina

neba izgledala posve ravnomjerno sjajno, budući da ne bi bilo
apsolutno nijedne točke, u svem tom crnilu, na kojem ne bi bilo
i zvijezde. Jedini način na koji možemo pojmiti tamu i crnilo na
koje naši teleskopi nailaze u nebrojenim smjerovima bila bi
pretpostavka o udaljenosti nevidljive pozadine koja je toliko
neizmjerno daleko da do nas još nije uspjela doći nijedna zraka.

Čini se, stoga, da su nam dokazi o tome da Svemir ima konačnu

starost – da je nastao u Velikom prasku – svake večeri doslovce
pod nosom. Štoviše, gledaju nas u oči još od osvita čovjekove
povijesti. Samo što to nitko nije spoznao. Nitko nije naslutio

relativnosti – za koju se pokazalo da je i teorija gravitacije – prostor je

kulisa za koju su galaksije u biti zakucane čavlima. A ta pozadina
može se širiti kojom god brzinom želi.
64
Širenje Svemira širi i prostor, a s njime i valnu duljinu svjetlosti.
Zamislite valovitu crtu išaranu na balonu koja se rasteže kako u balon
ulazi sve više zraka. Taj »crveni pomak« – tako nazvan jer to istezanje
pomiče vidljivu svjetlost u smjeru duljih, »crvenijih« valnih duljina –
za posljedicu ima svjetlost manje energije. Stoga igra određenu manju
ulogu u smanjenju svjetlosne energije koja dopire do Zemlje, iako ni to
nije dovoljno da objasni zašto je nebo noću tamno.
stvaran kozmički značaj tamnoga noćnog neba.
Priča je uistinu čudesna. Riječ je o skladnome rješenju 400
godina stare zagonetke. To je priča koju će vam 99 posto
profesionalnih astronoma ovoga svijeta ispričati ako im postavite
to pitanje. Nažalost, nije točna.
Zaključujući da bi u beskonačnome Svemiru noćno nebo trebalo
biti svijetlo koliko i površina prosječne zvijezde, Kepler je
oblikovao ijednu skrivenu pretpostavku: da su zvijezde zapravo
dorasle zadaći ispunjavanja Svemira svjetlošću.
Bilijuni i bilijuni zvijezda neprestano odašilju svjetlost u prazan
prostor. No, kao što je u Vodiču kroz galaksiju za autostopere istaknuo
Douglas Adams: »Svemir je velik. Jednostavno nećete vjerovati
koliko je silno, neopisivo, vrtoglavo velik.« Stoga bi bilo potrebno
vrlo mnogo vremena da se sav taj prostor ispuni zvjezdanom
svjetlošću kao što se kada do ruba puni toplom vodom. Koliko bi
to točno trajalo izračunao je 1964. Edward Harrison. Njegov je
odgovor bio fantastičnih 100 000 000000 000 000 000 000 godina.65 A to
je mnogo dulje od 13,7 milijarda godina koliko Svemir postoji.
Tama noćnog neba stoga nam ne govori da se Svemir rodio –
što bi bilo uistinu iznimno – nego tek da je svakako mlađi od
vremena potrebnog za ispunjavanje svjetlošću, a koje iznosi 100 000
000 000 000 000 000 000 godina. To nije osobito korisno ograničenje
starosti Svemira. Ipak, do njega se došlo besplatno, jer je izvedeno
iz najprozaičnijeg promatranja noćnoga neba.
Možemo li onda zaključiti da smo se na kozmičkoj pozornici
pojavili podosta prerano? I da bi se, kad bismo strpljivo čekali 100
000 000 000 000 000 000 000 godina, nebo doista ispunilo takvom
svjetlošću da bi blistalo poput površine prosječne zvijezde?

65
Ova procjena iznesena je prije nego što je 1998. otkriveno da se
širenje Svemira ubrzava. U sve većem svemiru, ispunjavanje prostora
svjetlošću nalik je punjenju vode u kadu dok se kada povećava i širi, i
to sve brže.
Dakako, nakon toliko mnogo vremena, Zemlje već odavno ne bi
bilo, jer bi je najvjerojatnije već progutalo Sunce, koje bi se i samo
već ugasilo i odumrlo. No to je nevažna pojedinost. Zamislite da,
samo hipotetski, čak i nakon 100 000 000 000 000 000 000 000 godina
postoji prikladno mjesto s kojeg možemo promatrati Svemir. Bi li
cio Svemir sjajio poput površine prosječne zvijezde? Ne bi. Razlog
je u tome što osim Sunca i sve zvijezde već odavno ne bi postojale.
Zvijezde jednostavno ne sjaje dovoljno dugo za to.
A to je nešto što Kepler nije shvatio. Predodžba o tome da je
izvor energije potreban kako bi se nešto zagrijalo i da se svi izvori
energije nakon određenog vremena iscrpljuju razmjerno je nova
zamisao. Odnosno, do 19. stoljeća o tome nitko nije ni razmišljao.
Sunce gori već približno 5 milijarda godina, ali će za još 5 milijarda
godina ostati bez pogonskoga goriva. Crveni patuljci, koji su
daleko manji od Sunca, žive duže. Njihova je temperatura niža pa
energiju troše vrlo štedljivo i mogu se održati i do 100 milijarda
godina, čak i više.66 No čak je i takav životni vijek beznačajan u
odnosu na 100 000 000 000 000 000 000 000 godina potrebnih da
zvijezde posve ispune Svemir svjetlošću.
Na koncu se pokazalo da Keplerov – ili Olbersov – paradoks
uopće nije paradoks. Noćno nebo ni u kojem slučaju ne bi moglo
biti sjajno poput površine prosječne zvijezde, jer bi to iziskivalo da
zvijezde ispune sav prostor zvjezdanom svjetlošću, a u njima
jednostavno nema dovoljno energije da stvore dovoljno svjetlosti.
Paradoks noćnoga neba govori nam da je Svemir ili mlađi od
vremena potrebnog da se ispuni svjetlošću ili da zvijezde nemaju
dovoljno energije da nebo zablista. Pokazalo se da je točna potonja
mogućnost. Nebo je noću tamno jer u Svemiru nema dovoljno
energije. Kratko i jasno. Zvijezde su preslabe.
Budući da je i masa oblik energije, moguće je upitati koliko bi
materije bilo potrebno da se Svemir ispuni zvjezdanom svjetlošću.

66
V 4. poglavlje.
Odgovor glasi 10 milijarda puta više materije nego što je postoji u
Svemiru. No zvijezde ne pretvaraju 100 posto mase u zvjezdanu
svjetlost, nego samo oko 0,1 posto. Stoga zvijezde ne mogu ispuniti
Svemir zvjezdanom svjetlošću i u tome su »kratke« za faktor od
oko 10 bilijuna.
Ako nam, dakle, tama noćnog neba ne govori da se Svemir
rodio, nego tek da su zvijezde neizrecivo slabašne, čemu uopće
toliko raspravljamo o tom pitanju? Ako ništa drugo, riječ je o
fascinantnoj povijesnoj priči. Jer, ako znate pravo objašnjenje za
tamu noćnoga neba, znat ćete nešto što ne zna 99 posto
profesionalnih astronoma na svijetu. Jer, ponekad, već i to što znate
zašto je pogrešna argumentacija pogrešna – a ovo je pitanje punih
400 godina zbunjivalo najveće svjetske umove – samo po sebi može
rasvijetliti važna pitanja. I jer, zapravo, uistinu postoje
svakodnevni dokazi o tome da se Svemir rodio – ovim vas
poglavljem nećemo iznevjeriti – samo što među njima nije i tama
noćnoga neba.
Namjestite televizijski prijemnik između frekvencija na kojima
se emitira program. Dio »šuma« ili »snijega« posljedica je
mikroskopskog titranja elektrona u strujnim krugovima
prijemnika. Dio je plod radiovalova koje prijemnik hvata od
zgrada, drveća, neba, ključeva koji se okreću u automobilima radi
pokretanja motora, taksija u prolasku i tako dalje. No oko 1 posto
tih signala potječe od radiovalova koji podrijetlo vuku izravno od
samoga Velikog praska. Prije nego što ih je presrela vaša
televizijska antena, putovali su svemirom 13,7 milijarda godina. A
prije nego što su dodirnuli vašu antenu dodirivali su još samo
neizmjerno užarenu vatrenu kuglu prigodom rađanja Svemira.
Odsjaji plamene kugle Velikog praska u zraku su koji nas
okružuje, a upravo zbog toga, i sada, u ovom trenutku, vaša ih
televizijska antena prima. Što je najnevjerojatnije, 99,9 posto
svjetlosti u Svemiru zatočeno je u »pozadinskom kozmičkom
zračenju«, a samo 0,1 posto u obliku zvjezdane svjetlosti. Štoviše,
svaki volumen slobodnog prostora veličine kockice šećera
trenutačno sadrži oko 300 fotona iz Velikog praska. Stoga je još
nevjerojatnije da su ti »odsjaji« Velikog praska otkriveni tek 1965.
godine – a i tada posve slučajno.
Zasluge za to pripadaju dvojici mladih radioastronoma
zaposlenih u laboratoriju Bell Telephonea u Holmdelu u New
Jerseyju. Iako vam se može učiniti neobičnim da je jedna
komercijalna tvrtka zapošljavala astronome, u tom Bellovu ludilu
bilo je određene logike. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća ta
je tvrtka shvatila što donosi budućnost, a u toj budućnosti bili su i
telefonski signali koji se prenose širom svijeta s pomoću satelita
visoko u Zemljinoj orbiti. To je značilo da će Bell Labs morati
razviti mogućnost da otkrije jedva primjetne radiosignale
minijaturnih objekata na nebu – i upravo je tu do izražaja dolazila
uloga radioastronoma. I oni su se bavili pokušajima da otkriju
slabašne izvore radiovalova na nebu – primjerice udaljenih
galaksija. Zaposli li Bell Labs i radioastronome, glasila je logika,
mogao bi imati koristi od njihovih specijaliziranih znanja i vještina.
Arna Penziasa i Roberta Wilsona projektu je privukla
mogućnost da se posluže jedinstvenom radijskom antenom.
Inženjeri Bell Labsa već su se neko vrijeme služili divovskim
»mikrovalnim rogom« u Holmdelu da emitiraju i primaju
radiosignale na »mikrovalnim« duljinama od 7,35 centimetara,
prema i s komunikacijskog satelita Telstar. No nakon završetka
projekta, tu su antenu napustili. Penzias i Wilson objeručke su
prihvatili priliku da je upotrijebe u astronomske svrhe. Ali u tome
će se gorko razočarati.
Penzias i Wilson namjeravali su se antenom u Holmdelu –
antenom u obliku korneta veličine željezničkog vagona – poslužiti
ne bi li otkrili slabe radiovalove koji potječu od hladnog vodika.
Smatrali su da hladan vodik lebdi u prostoru u vanjskim
dijelovima Mliječne staze. Budući da su očekivali da će signal plina
biti ekstremno slab, prije nego što će moći prijeći na astronomska
opažanja, prvo su morali identificirati sve nevažne izvore
radiovalova u blizini antene, kako bi ih mogli izuzeti iz ukupnosti
signala koje je hvatala antena. Sve toplo – vi, ja, drveće, zgrade,
nebo i tako dalje – emitira radiovalove zahvaljujući elektronima
koji trepere.
No Penzias i Wilson ubrzo su naišli na prepreku. Nakon što su
iz signala izdvojili sve moguće izvore neželjenih radiovalova,
uvidjeli su da njihova antena i dalje registrira ustrajno radijsko
pištanje. Taj se zvuk čuo kad god su antenu usmjerili prema nebu.
A upravo je to bila emisija koja se mogla očekivati od tijela na
ultrahladnih -270°C – tri stupnja iznad »apsolutne nule«, najniže
moguće temperature.
Penzias i Wilson u prvi su mah pomisli da ta anomalija potječe
iz New Yorka, koji se u odnosu na Holmdel nalazi neposredno iza
crte obzora. No kad su antenu usmjerili na suprotnu stranu od
velegrada, šum se nije izgubio. Potom su pomislili da zvuk možda
dopire od elektrona koje je prethodne godine visoko u atmosferu
izbacio nuklearni pokus. No kako su mjeseci prolazili, ta se smetnja
unatoč njihovim očekivanjima nije stišala. Zaključili su da možda
dopire iz nekog nepoznatog izvora u Sunčevu sustavu. No dok je
Zemlja putovala oko Sunca i mijenjala položaj u odnosu na druga
tijela u Sunčevu sustavu, šum se nije mijenjao. Čak su pomislili da
bi mogao biti plod mikrovalova iz golubljeg izmeta. Jedan golublji
par bio je svio gnijezdo duboko u anteni – bilo je to ugodno i toplo
mjesto, zaklon od nesmiljene zime u New Jerseyju – te su
unutrašnjost bili prekrili onim što radioinženjeri često šarmantno
nazivaju »bijelim dielektričnim materijalom«. Taj materijal,
poznatiji kao golublji izmet, ispušta blage mikrovalove. Penzias i
Wilson istjerali su golubove te ih internom tvrtkinom poštom
prebacili na drugo mjesto u vlasništvu Bell Telephonesa, a zatim su
s tvrdim metlama ušli u antenu kako bi uklonili izmet. No i nakon
tog mukotrpno odrađenog posla na svoj su veliki očaj utvrdili da
onaj ustrajni šum nije nestao.
 Penzias i Wilson tako su slučajno – a to je postalo jasno tek kad
su doznali za obližnju ekipu stručnjaka na sveučilištu Princeton,
koji su to, bizarne li podudarnosti, upravo tražili – naišli na ostatke
topline Velikog praska. Upravo je fizičar George Gamow prvi
shvatio da je Svemir nekoć bio vrlo malen i da je tada zasigurno bio
i vrlo vruć. A ako je bio vruć, ta toplina negdje mora postojati i
danas. Naposljetku, apsolutno nije bilo mjesta na koje je mogla
nestati. Ostala je zatočena u Svemiru, jer, po definiciji, ništa drugo
izvan njega ni ne postoji. Godine 1948. studenti Georgea Gamowa,
Ralph Alpher i Robert Herman, uvidjeli su da je širenje Svemira
tijekom proteklih milijarda godina sada već smanjilo temperaturu
Velikog praska. Na nekoliko stupnjeva iznad apsolutne nule, ta
toplina vjerojatno se ne pojavljuje kao vidljiva svjetlost, nego u
obliku nevidljivih mikrovalova. A mikrovalove – radiovalove
duljine u rasponu od nekoliko centimetara do nekoliko desetaka
centimetara – emitiraju raznolika nebeska tijela. No Alpher i
Herman shvatili su da se odsjaj Velikog praska mora razlikovati od
svih ostalih izvora. Kao prvo, kako je kozmičkog podrijetla, mora
podjednako dopirati iz svih smjerova.67
Penzias i Wilson uhvatili su ostatke topline Velikog praska –
odsjaj stvaranja svijeta. Taj je sjaj toliko sveprisutan da biste, kad bi
vam oči vidjele mikrovalove, a ne vidljivu svjetlost, noću imali
dojam da cijelo nebo od obzora do obzora blista bijelim sjajem. Bilo
bi to kao da se nalazite u divovskoj električnoj žarulji.68

67
Razlog je tome činjenica da se Veliki prasak dogodio istodobno u
cijelom Svemiru. To je teško zamisliti jer svaka zemaljska eksplozija –
bilo da je riječ o eksploziji dinamita ili erupciji vulkana – ima središte.
Eksplozija Velikog praska nije imala središte.
68
»Vršak« emisije pozadinskog kozmičkog zračenja zapravo ima
valnu duljinu od oko jednog milimetra, što nije u mikrovalnom
»pojasu«. No ljudi to i dalje nazivaju mikrovalnim pozadinskim
kozmičkim zračenjem jer su prva mjerenja, koja su izveli Penzias,
Wilson i drugi, obavljena pri mikrovalnim duljinama.
 To bi već trebalo zvučati poznato. Prisjetite se kako zvijezde, da
bi noćno nebo bilo svijetlo, moraju do ruba ispuniti prazan prostor
zvjezdanom svjetlošću. No u praksi to znači da svijetle 100 000 000
000 000 000 000 000 godina, a to nije moguće, budući da u rezervama
nemaju dovoljno energije. No pokazalo se da je ono što je
nemoguće za zvijezde moguće za odsjaj Velikog praska. Ili je
barem nekoć bilo moguće. U plamenoj kugli Velikog praska
uistinu je bilo dovoljno energije da svjetlost ispuni sav prostor.
Danas, budući da je Svemir postao toliko većim, zbog čega se
svjetlost u plamenoj kugli razrijedila i rashladila, više nema
dovoljno energije. Da, kad biste imali oči koje primaju
mikrovalove, sav bi vam prostor blistao od svjetlosti – no to bi
trebale biti vrlo osjetljive »mikrovalne« oči.
Međutim, vaš je televizor uistinu vrlo osjetljiv prijemnik
mikrovalova. Ponovno ga uključite i namjestite između frekvencija
koje su zauzele postaje. Taj vam šum govori da Svemir ne postoji
oduvijek, da je nastao u Velikom prasku, da je postojao početak
vremena.
 8
Prasak prije Velikog praska

Kako nam činjenica da je Svemir nekvantan veći dio povijesti govori da je

nekoć morao doživjeti prasak superbrzog širenja

»Ako možete proniknuti u sjeme vremena

I reći koje će zrno proklijati, a koje neće,
tada obratite se meni.«
Shakespeare (Macbeth)

»Mnogobrojni su i neobični svjetovi koji poput mjehurića promiču u pjeni

na Rijeci vremena.«
Arthur C. Clarke (»Zid tame«)

U svakodnevnome svijetu uzrok uvijek prethodi posljedici. Kočite na

pješačkoj zebri jer je nekoliko trenutaka ranije netko stupio na kolnik. Kiša
vas je natopila jer se iznad vas otvorilo nebo. U svakodnevnome svijetu
stvari se događaju s apsolutnom sigurnošću i pouzdanošću. Sunce će
sutra izići, Mars će za šest mjeseci biti točno ondje gdje predviđaju
Newtonovi zakoni pa NASA može biti sigurna da će njezine robotizirane
svemirske sonde doći do Crvenog planeta. U svakodnevnome svijetu
svemirska sonda koja se uputila na Mars – kao i nogometna lopta koja je
poletjela nakon udarca nogom – slijedi samo jedan, točno određen put do
cilja, a ne istodobno šest odvojenih puteva.
Možda će vam se učiniti da su te tvrdnje toliko apsurdno očite da ih ne
treba ni spominjati. No način na koji se ponaša svakodnevni svijet
zapravo silno iznenađuje. Naposljetku, temeljna teorija koja upravlja
našim Svemirom upravo je kvantna teorija. A središnje je svojstvo
kvantne teorije činjenica da se stvari događaju bez prethodnog uzroka.
Nemoguće je odrediti hoće li se određeni foton odbiti od prozora ili proći
kroz prozorsko staklo, hoće li radioaktivno nestabilna atomska jezgra
mimo i samozatajno postojati sljedećih milijardu godina ili će do njezina
samouništenja doći u sljedećoj milisekundi. Što se doista događa
ireducibilno je nepredvidivo, u skladu sa svime ostalim što se događa u
kvantnome svijetu. A kad foton ili neki drugi stanovnik mikroskopskoga
svijeta proleti prostorom, ne drži se jednog puta, nego, u određenome
smislu, istodobno svih mogućih puteva.
Najdojmjivija karakteristika našeg Svemira – ona koja se gotovo nikad
ne spominje, čak ni među fizičarima – činjenica je da se ponaša na
uglavnom nekvantne načine. I to ne samo upravo u ovom trenutku. Zbog
konačne brzine svjetlosti, teleskopi služe kao vremenski strojevi te
otkrivaju ranije epohe Svemira. A ti vremenski strojevi govore nam da se
tijekom većeg dijela kozmičke povijesti Svemir ponaša prilično nekvantno.
Riječ je o paradoksu. Živimo u kvantnome svijetu koji u najvećoj mjeri
izgleda nekvantno. Riječ je o dubokome i dalekosežnome opažanju u vezi
sa stvarnošću. A što je najnevjerojatnije, moguće je da nam to govori
nešto o samome nastanku Svemira. Što je to nešto? U prvim trenucima
postojanja, moguće je da je Svemir doživio erupciju superbrzog
eskplozivnog širenja.

Ne bismo li lakše shvatili kako je moguće zaključiti nešto toliko

određeno i precizno o iskonskome Svemiru samo na temelju
činjenice da živimo u nekvantnome svemiru, prvo je nužno reći
nešto o teoriji o počecima Svemira. Naša je najuspješnija fizikalna
teorija, kao što smo već navodili, kvantna teorija. Budući da opisuje
mikroskopski svijet atoma i njihovih sastavnih dijelova, možda i
nije posve očito da ponešto govori i o svijetu velikih razmjera. No
Svemir je širenjem u Velikom prasku nastao iz vrlo komprimiranog
stanja. U prvim trenucima postojanja Svemir je stoga uistinu bio
manji od atoma. Želimo li shvatiti prve trenutke nastanka,
potrebna nam je kvantna teorija Svemira – teorija kvantne
kozmologije.
U praksi to znači da nam je potrebna kvantna teorija gravitacije,
budući da gravitacija upravlja ponašanjem velikih masa kakav je i
Svemir.69 Takvu teoriju često nazivamo svetim gralom fizike,
budući da bi ujedinila teoriju vrlo malenoga – kvantnu teoriju – s
teorijom vrlo velikoga – Einsteinovom teorijom gravitacije, općom
teorijom relativnosti. Nažalost, iako su fizičari uspjeh opisati tri
negravitacijske sile u kvantnim okvirima, unatoč višedesetljetnim
nastojanjima, to isto nisu uspjeli postići i u slučaju gravitacije.70
Činjenica da nemamo kvantnu teoriju gravitacije, pa tako ni
kvantnu teoriju kozmologije, može izgledati kao koban nedostatak
pri svim oblicima nagađanja o počecima vremena. No, što je
najnevjerojatnije, i uz taj nedostatak moguće je utvrditi nešto o
počecima Svemira. Prisjetite se da u skladu sa svojstvima kvantne
teorije čestica između točaka A i B može putovati svim zamislivim
smjerovima i putevima, a svaki od njih ima određenu
»vjerojatnost« za to da će se čestica uputiti baš njime. Stoga je
izgledno da će uspješna teorija kvantne kozmologije povijest
Svemira promatrati ne kao samo jednu nit ih jedan smjer već kao

69
To čini jer, iako je daleko najslabija sila u prirodi, ima beskonačan
doseg i ne može se zapriječiti. Što je, dakle, više materije, to je njezina
gravitacija veća. Gravitacijska sila između protona i elektrona u atomu
slabija je 10 000 bilijuna bilijuna bilijuna puta od električne sile koja
održava čvrstinu materije. Stoga gravitacija dominira u svim tijelima
koja imaju više od 10000 bilijuna bilijuna bilijuna atoma, a to odgovara
tijelu promjera približno 10 kilometara. To je ujedno, usput rečeno i
razlog zbog kojeg su sva tijela u Sunčevu sustavu manja od toga poput
nepravilnih krumpira, dok su sva veća tijela – poput Zemlje i Mjeseca –
pod snažnim utjecajem gravitacije postala pravilne kugle.
70
Kvantna teorija objašnjava sile kao plod izmjene čestica koje
prenose silu. Na primjer, elektromagnetska sila između nabijenih
čestica djelo je razmjene fotona. Zamislite dvojicu tenisača koji
naizmjence udaraju lopticu amo-tamo. Sila se do obojice igrača prenosi
sudaranjem teniske loptice s reketom.
mnoštvo upletenih pramenova. Izazov stoga glasi: otkriti zašto je
naš Svemir krenuo upravo tim smjerom razvoja povijesti, a ne
nekim drugim.
To je moguće pokušati i oslanjanjem na opažanja o našem
današnjem Svemiru, kako bismo na taj način isključili mnoštvo
mogućih povijesti, u nadi da će nam tako preostati jedino povijest
nalik na našu. A najdojmljivije opažanje o Svemiru, kao što smo
već naglasili, odnosi se upravo na činjenicu da je veći dio povijesti
Svemir nekvantan. Stoga možemo odbaciti mnoštvo različitih
kozmičkih povijesti u kojima Svemir ostaje manji od atoma i u
kojima njime dominiraju kvantni efekti poput kvantne
nepredvidljivosti. Tako nam, posve prirodno, preostaju svemiri
koji rastu.
Teškoća se sastoji u tome što i dalje postoji mnoštvo tih
nekvantnih povijesti. Opisujemo ih predvidljivim, nekvantnim
zakonima, među kojima je najvažnija – budući da opisuje kako se
Svemir velikih razmjera s vremenom razvija – Einsteinova teorija
gravitacije.
Einsteinova teorija opisuje razne vrste mogućih svemira.
Postoje svemiri koji su neravni i oni koji su glatki, svemiri koji se
ponovno urušavaju nakon kratkog vremena ili se šire zauvijek,
svemiri koji se šire vratolomnom brzinom ili se šire puževim
korakom... i tako dalje. Naš je Svemir jedan od svemira u tome
mnoštvu, no čini se da u vezi s njim ništa nije jedinstveno. Ni po
čemu se ne ističe od ostalih. Ništa nam ne govori zašto smo se na
koncu našli baš u ovom Svemiru, a ne nekom drugome. Potreban
nam je još jedan uvjerljiv razlog za to da prorijedimo šumu
mogućih kozmičkih povijesti. A takav razlog ponudili su fizičari
Stephen Hawking i James Hartle.
Pokazalo se da je slika o višestrukim povijestima Svemira
isprepletenima i vezanima zajedno tek polovična slika. Takve su
povijesti valjano određene – usidrene u stvarnosti, recimo to tako –
jedino ako su točno određeni uvjeti na početku vremena. Nažalost,
fizičari o »početnom kvantnom stanju« Svemira znaju jednako
malo kao i o samoj teoriji kvantne kozmologije. Ilije tako barem
bilo. Osamdesetih godina 20. stoljeća, Hawking, sa sveučilišta
Cambridge, i Hartle, sa sveučilišta California u Santa Barbari,
uočili su nešto zanimljivo u vezi s Einsteinovom teorijom
gravitacije: moguće ju je preformulirati tako da umjesto tri
prostorne i jedne vremenske ima tri prostorne dimenzije ijednu
dimenziju »imaginarnog vremena«.
Imaginarno je vrijeme matematički pojam koji nije nužno
shvatiti. Ključno je da se ponaša jednako kao prostor. Služeći se
tom spoznajom, Hawking i Hartle uspjeli su pokazati da su u
početnome kvantnom stanju višestruke povijesti Svemira, umjesto
postojanja u prostoru i vremenu mogle postojati samo u prostoru.
To im je omogućilo da elegantno zaobiđu nezgodno pitanje o tome
što se događalo prije Velikog praska. Naposljetku, ako se Veliki
prasak dogodio samo u prostoru – izvan vremena – pitanje što se
događalo prije početka zvuči kao pitanje što je sjeverno od
Sjevernog pola. Sjeverno od Sjevernog pola nema ničega. To je
besmisleno pitanje.
Što je najnevjerojatnije, to znači da je početni uvjet Svemira
moglo biti to da nije bilo početnog uvjeta. Hawking i Hartle to su
nazvali »uvjetom bezgraničnosti«. Na taj način moguće je dodatno
prorijediti broj mogućih kozmičkih povijesti. Kada se moguće
povijesti preformuliraju samo u okvirima prostora i kada se
primijeni uvjet bezgraničnosti, dio tih povijesti ima iznimno male
izglede za to da se ikada dogodi. Stoga ih je moguće bez opasnosti
odbaciti. A upravo su to Hawking i Hartle, zajedno s još jednim
kolegom, Thomasom Hertogom, s pariškog sveučilišta, učinili
potkraj 2007. godine. Potom su se pozabavili preostalim
kozmičkim povijestima. Na njihovo veliko iznenađenje, sve
preživjele povijesti imale su zajedničko, jasno izraženo svojstvo: na
samome početku, u svim se slučajevima dogodilo razdoblje
superbrzog širenja.
 Bilo je to vrlo značajno otkriće. Kozmolozi najviše vole ozbiljan
problem u vezi s modelom Velikog praska rješavati erupcijom
superbrzog širenja. Ukratko, temeljni model Velikog praska ne
funkcionira. Predviđa nešto što ne vidimo kada pogledamo
Svemir. Prema tom modelu, Svemir je nastao u supergustom,
supervrućem stanju prije približno 13,7 milijarda godina te se sve
otada širi i hladi, pri čemu se galaksije i zvijezde stvaraju od
ostataka praska. No taj jednostavni prikaz nudi predviđanje koje se
drastično razlikuje od onoga što vidimo. A riječ je o »pozadinskom
kozmičkom zračenju«, ostatku topline plamene kugle Velikog
praska.71 Silno ohlađen širenjem Svemira tijekom posljednjih više
milijarda godina, taj odsjaj Velikog praska prožima cijeli prostor i
do nas dolazi izravno iz razdoblja nekih 380 000 godina nakon
nastanka Svemira. I upravo u tome skriva se problem.
Zamislimo li širenje Svemira kako se odvija unatrag i vraća do
tog razdoblja poput filma koji gledamo unatrag, uvidjet ćemo da je
Svemir koji trenutačno opažamo tada imao promjer oko 20
milijuna svjetlosnih godina. To znači da se eventualne
neravnomjernosti u temperaturi do kojih je došlo nisu mogle
izjednačiti. Naposljetku, da bi se temperatura izjednačila, toplina bi
morala iz toplijih područja prijeći u hladnija. No Svemir je bio
prevelik. Čak ni pri kozmičkom ograničenju brzine – brzini
svjetlosti – toplina nije mogla prijeći više od 380 000 svjetlosnih
godina od Velikog praska, a i to je bio tek maleni dio promjera
Svemira u to doba.
Osnovni model Velikog praska tako predviđa da temperatura
pozadinskog kozmičkog zračenja nikako ne može biti jednaka u
raznim smjerovima na nebu. Problem je u tome što ona jest jednaka
u svim smjerovima. Uz odstupanja od pokojeg zanemarivog dijela
stupnja, kamo god usmjerimo teleskop prema nebu, iznosi 2,7
stupnjeva iznad apsolutne ništice.

71
Vidi 7. poglavlje.
 Ta kontradikcija govori nam da je model Velikog praska
zasigurno nepotpun opis Svemira. Potrebno nam je još nešto. Treba
nam nešto novo.
Jedna je mogućnost da je postojalo dugotrajno razdoblje prije
Velikog praska. Ako je tako, tada bi se kozmička temperatura
ujednačila sama od sebe. Bilo bi to kao da u kadu s vrućom vodom
pustite hladnu vodu. Pričekate li dovoljno dugo, temperatura će
posvuda postati jednaka. Druga mogućnost, koju zagovara fizičar
Joao Magueijo, glasi da je brzina svjetlosti u vrijeme Velikog praska
bila puno veća nego danas. Na taj način toplina je iz vrućih dijelova
plamene kugle mogla doprijeti do hladnijih područja brže nego što
smo očekivali te se temperatura tako mogla izjednačiti. No postoji
još jedna mogućnost, a upravo nju prihvatila je većina fizičara:
Svemir je doživio fantastičnu eksploziju širenja u prvom djeliću
sekunde postojanja.
Tu teoriju o »inflaciji« iznio je 1979. ruski fizičar Aleksej
Starobinski, a neovisno o njemu, 1981. i američki fizičar Alan Guth.
Inflaciju su mnogi usporedili s eksplozijom vodikove bombe u
odnosu na »eksploziju dinamita«, tj. na Veliki prasak koji je
uslijedio nakon što je inflacija ostala bez daha. Ako je doista došlo
do inflacije, tada bi 380 000 godina nakon Velikog praska Svemir
bio neusporedivo manji nego što zaključujemo na temelju
»gledanja« snimke o širenju unatrag, dovoljno malen da toplina
bez teškoća putuje amotamo te izjednači kozmičku temperaturu.
Teškoća u vezi s tom teorijom krije se u tome što je u praksi nije
moguće ispitati. Temperatura i gustoća koji su postojali u prvom
djeliću sekunde postojanja Svemira toliko su ekstremni da ih
nikako ne bismo mogli reproducirati u laboratoriju i tako utvrditi
što se događa. Ni to nije sve: tijekom tri desetljeća od pojave te
teorije, nitko nije osmislio uvjerljiva objašnjenja razloga zbog kojih
je do inflacije došlo. Inflacija je jednostavno prikrpana osnovnome
modelu Velikog praska ad hoc i na način koji nas nikako ne može
zadovoljiti.
 Upravo su zbog toga zaključci Hawkinga, Hartlea i Hertoga
toliko važni. Na temelju jednostavnog opažanja da živimo u
velikim dijelom kvantnome Svemiru i primjenom uvjeta
bezgraničnosti, oni su pokazali da najizglednije moguće povijesti
Svemira obuhvaćaju superbrzo širenje. Jednostavno je moralo doći
do inflacije. Inflacija je neizbježna.
Ali zašto bi uvjeti koje je Hawkingova skupina nametnula
mogućim svemirima odabrali samo one koji proživljavaju inflaciju?
Odgovor glasi: inflacija nudi najizgledniji put kojim svemir može
od kvantnog postati nekvantan. Kvantno je najčešće sinonim za
maleno. Nekvantno je najčešće veliko. Od malenog do velikog
najbrže dolazimo erupcijom superbrzog širenja. Nažalost, tu se
krije problem. Iako analiza te skupine pokazuje da je inflacija
neizbježna, ta analiza pokazuje i da je vrlo kratkoga vijeka.
Prekratka. Svemir bi se udvostručio samo nekoliko puta, dok
promatranja našeg Svemira pokazuju da ga je inflacija udvostručila
više od 60 puta za redom, tako da je nabujao u doista vrtoglavim i
nepojmljivim razmjerima.
Inflacija o kojoj govori Hawkingova skupina bila je kratkotrajna
jer inflacija znači da je Svemir u početnoj točki u nestabilnome
stanju. Nitko točno ne zna koje je »polje« materije odgovorno za tu
nestabilnost, iako kozmolozi često govore o dosada neotkrivenom
polju »inflacije« čija odbojna gravitacija širi Svemir. No ovdje je
ključno to što se sve što je u nestabilnome stanju želi vratiti u
stabilnost, a veći su izgledi za to da će se to dogoditi brzo nego
nakon velikoga vremenskog razdoblja. Promislite o olovci koja
uravnoteženo stoji na vršku. Očito je da je to izrazito nestabilna
situacija. Pod utjecajem zračnih strujanja i vibracija, vjerojatnije je
da će pasti nakon samo djelića sekunde nego nakon, recimo, dan i
pol. Slično tome, nestabilnost inflacije vjerojatnije će završiti nakon
kratkog nego nakon dugotrajnoga vremenskog razdoblja.
Na sreću, Hawkingova je skupina nedavno shvatila da postoji
način na koji mogu spasiti svoju zamisao. Počiva na činjenici da
vidimo tek maleni dio Svemira koji je doživio takvo širenje,
odnosno inflaciju. Razlog se krije u tome što je Svemir star tek 13,7
milijarda godina pa vidimo samo ona tijela čijoj je svjetlosti trebalo
manje od 13,7 milijarda godina da dođe do nas. Svjetlost iz ostalih
dijelova Svemira još nije došla do Zemlje. Nalazi se iza obzora,
zamišljene granice koja nas okružuje poput površine kakvog
mjehura. Taj je mjehur, dakako, opazivi svemir, o čemu je već bilo
riječi. No postoje i drugi mjehuri izvan granica obzora opazivog
svemira. Tuđi opazivi svemiri. Astronomi ih nazivaju Hubbleovim
sferama.
Postoji velik broj Hubbleovih sfera. Štoviše, riječ je o približno
e[broj udvostručenja za vrijeme inflacije] .72 I premda se nalazimo upravo u ovoj
Hubbleovoj sferi, jednako smo tako lako mogli završiti u susjednoj
Hubbleovoj sferi. Ili u onoj do nje.
No sada dolazimo do presudne stvari: što je više udvostručenja
Svemir proživio, to je više mogućih mjesta na kojima bismo se u
njemu mogli naći. I premda postoje manji izgledi za svemire koji
proživljavaju više udvostručenja – jer je vjerojatnije da će
nestabilnost inflacije završiti nakon kratkog nego nakon dugog
razdoblja – u takvim svemirima postoji više mjesta na kojima
bismo se mogli zateći. A pokazalo se da taj efekt odnosi prevagu.
Dakle, suprotno onome što su Hawking i njegova skupina u
početku smatrali, više je nego vjerojatno da ćemo se naći u svemiru
koji je proživio dugotrajno razdoblje inflacije, a ne kratko. I tako se
napokon čini da imamo objašnjenje za razloge zbog kojih smo se
našli u svemiru koji je doživio inflaciju.
Možda je malo pretjerano reći da nam nekvantnost
svakodnevnoga svijeta govori da je Svemir u prošlosti morao

72
Nešto što se eksponencijalno povećava – ili se diže na potenciju e
(oko 2,718281828...) – udvostručuje se pa se zatim ponovno
udvostručuje u istom vremenskom razdoblju pa se ponovno
udvostručuje u istom vremenu i tako dalje.
doživjeti razdoblje superbrzog širenja. No prema Hartleu i
njegovim kolegama, nekvantnost svakodnevnog svijeta udružena s
predodžbom o bezgraničnosti govori nam upravo to. Dokazi o
tome da se inflacija dogodila nalaze se posvuda oko nas: u činjenici
da je svijet predvidljiv i da, kad prođete pokraj stabla, prolazite
kraj jedne njegove strane, a ne kraj obiju istodobno. No premda
smo došli do završetka ovog logičnog slijeda, postoji još jedan
nedovršeni odvojak. I to jako važan.
Kako točno povijesti koje su nekvantne u kasnijim razdobljima
– jedine koje smo razmatrali – postaju nekvantnima? Zgodno je reći
da je veličina povezana s nekvantnim svojstvima svemira. Ali kako
točno svemir ostvaruje transformaciju iz kvantnog u nekvantno
stanje? Riječ je o jednom od najtemeljnijih pitanja znanosti.
Naposljetku, živimo u svijetu kojim upravlja kvantna teorija, a ipak
nigdje – barem u svakodnevnome svijetu – ne vidimo očite
znakove kvantnog ponašanja.
Ključ za rješavanje tog paradoksa leži u procesu koji nazivamo
»dekoherencijom«. Da bi se iskazalo kvantno ponašanje, presudno
je važno da se valovi kvantne vjerojatnosti koji predstavljaju
mogućnosti dostupne objektu međusobno miješaju, tj. da ostvaruju
»interferenciju«. Razlog je u tome što je interferencija u samome
korijenu kvantne neobičnosti. Ako kvantni valovi ne ostvaruju
međusobnu interferenciju, nema kvantne neobičnosti. Valovi koji
međusobno mogu interferirati tako su »koherentni«, a upravo zbog
toga postupak u kojem gube tu sposobnost – i gube kvantna
svojstva – nazivamo dekoherencijom.
U ranome Svemiru do dekoherencije je došlo na ovaj način.
Kvantna neodređenost – ponovno taj Heisenberg – dovodi do
neobuzdane fluktuacije svojstava stvari.73 Prisjetite se samog
prostora-vremena. U uskim razmjerima riješilo se tako da se
pretvorilo u žestoke neravnine, nalik na uzburkano, olujno more.

73
Vidi 2. poglavlje.
Silni razmjeri inflacije tu su uzburkanost razvukli ili uvećali.
Inflacija je prostor-vrijeme pretvorila u krajolik blagih uzvisina i
dolina. Čestice tvari malo-pomalo padale su u te doline,
izbjegavajući uzvisine. Na taj su način strukture današnjeg
Svemira, poput divovskih nakupina galaksija, počele rasti. I
zahvaljujući tom procesu – nakupljanju materije – došlo je do
transformacije kvantnog svemira u nekvantni.
Na trenutak se koncentrirajte na jednu dolinu na točno
određenome mjestu. Takva je dolina kvantni entitet – uvećan zbog
inflacije, ali ipak kvantni entitet. A poput svih kvantnih entiteta,
pred sobom ima mnoge otvorene mogućnosti. Primjerice, u jednoj
mogućoj povijesti Svemira postoji ta dolina. U drugoj je nema. No
ključno je to da obje mogućnosti mogu postojati istodobno, poput
Schrödingerove mačke koja je istodobno i živa i mrtva. A to znači
da kvantni valovi koji predstavljaju te mogućnosti mogu
interferirati.
Sada zamislite česticu materije koja je pala u tu dolinu. Ista
čestica postoji u alternativnoj povijesti u kojoj nema doline pa
nema u što upasti i ostaje na mjestu. Stoga je ta čestica na nešto
drukčijim lokacijama u dvama mogućim svemirima. Kvantni val
koji predstavlja jedan slučaj posve se ne preklapa s kvantnim
valom koji predstavlja drugi slučaj. Recimo, samo hipotetski, da
preklapanje iznosi tek 50 posto.
A sada zamislite drugu česticu koja se u dolini pridružila prvoj.
I to znači da je ta čestica na različitim lokacijama u dva moguća
svemira. Recimo da se kvantni valovi za dva slučaja također
preklapaju 50 posto. To znači da je područje preklapanja između
kvantnih valova koji predstavljaju dvije čestice u dolini i one koje
nisu u dolini 1/2 × 1/2 = 1/4. Kada se i treća čestica nađe u dolini,
preklapanje iznosi 1/2 × 1/2 × 1/2 = 1/8. Shvaćate kamo to vodi?
Nakon svake čestice koja se nađe u dolini, kvantni val koji
predstavlja povijest toga gdje ima doline sve se manje preklapa s
valom koji predstavlja povijest toga gdje doline nema. Kada
dođemo do bilijuna i bilijuna čestica, tada u biti više nema
nikakvog preklapanja. Ne može biti interferencije. I Svemir je na taj
način poprimio nekvantna svojstva.
Upravo zahvaljujući rastu nakupina materije, što je dovelo do
stvaranja galaksija, vas i mene, došlo je do prijelaza kvantnoga u
nekvantno. No i uz to preostaje nam jedna velika zagonetka. Dok
samo govorimo o fluktuacijama prostora-vremena,
pretpostavljamo prethodno postojanje prostora-vremena, tog
skladnog entiteta nalik na zrcalno mirnu površinu mora koju može
uzburkati Heisenbergova neodređenost. Odakle je potekao taj
glatki nekvantni prostor-vrijeme? To je uistinu teško i važno
pitanje. Očito je da je morao izniknuti iz nečega posve kvantnoga,
nečega toliko turbulentnoga i kaotičnoga da su i prostor i vrijeme
bili posve beznačajni pojmovi. To nešto, ta stvar, bila je kvantna
preteča prostora-vremena. I zacijelo je doživjela transformaciju i
postala nekvantnim prostorom-vremenom koje nas danas
okružuje. Nitko još ne zna kako je došlo do toga. Ne postoje prečaci
kojima bi bilo moguće doći do spoznaja o podrijetlu prostora-
vremena. Za takvo što bit će nužna uistinu kvantna teorija
Svemira.
 9
Humpty-Dumptyjevske sklonosti

Kako nam činjenica da se šalice za čaj razbijaju, ali se nikada same ne

spoje govori da se Svemir zasigurno raširio nakon Velikog praska

»Humpty Dumpty sjedio je na zidu.

Humpty Dumpty sad nezgodno je pao.
Svi kraljevi konji, ni svi kraljevi ljudi
Humptyja više sastaviti nisu mogli.«
Dječja brojalica (nepoznatog podrijetla)

»Mnogo je lakše pustit mačku iz vreće, neg je vratit u nju.«

Will Rogers

Šalica za čaj ispala vam je iz ruke. Pala je na pod i rasprsnula se na

desetak komadića. Takva obična nezgoda možda vam se čini posve
beznačajnom, ali nam govori nešto dalekosežno o našem Svemiru.
Pokazuje nam da je Svemir morao nastati u iznimno neuobičajenome,
uređenome stanju, stanju koje je moguće ako se proširio nakon eksplozije
Velikog praska.

Kako nastanak Svemira u Velikom prasku može imati ikakve veze

s nečim toliko prozaičnim kao što je razbijena šalica? Odgovor je
vrlo složen. I objašnjava ne samo zašto se šalice razbijaju umjesto
da se same sastavljaju nego i zašto se čaj ostavljen u šalici hladi
umjesto da se zagrijava pa čak i zašto iz godine u godinu starite, a
ne pomlađujete se.
Promislite o toj šalici koja se razbila. Ona savršeno odražava
paradoks koji se skriva u samoj biti svijeta, paradoks koji je dugo
zbunjivao fizičare. Do njega dolazi zbog jednog iznimnog svojstva
temeljnih zakona fizike koji upravljaju Svemirom i određuju što se
može, a što se ne može dogoditi. Dopuste li ti zakoni određeni
proces, uvijek dopuštaju i njegovu suprotnost.
Za primjer uzmite Newtonove zakone gibanja, koji opisuju
kretanje tijela pod utjecajem sila. Manevar kojim se američka
svemirska agencija NASA često služi kako bi pojačala pogon
svemirske sonde i omogućila joj da lakše dođe do vanjskih dijelova
Sunčeva sustava naziva se »praćkom«. Sonda, koja se kreće pod
utjecajem Zemljine gravitacijske sile, približava se Zemlji, naglo je
obilazi i poput bumeranga se vraća u svemirske dubine. Zamislite
da vam netko prikaže videosnimku tog leta, ali da je pusti unatrag.
U tom slučaju sonda se Zemlji približava iz smjera u kojem se
ranije udaljavala, a udaljuje se u smjeru iz kojeg se približila.
Pitanje glasi: biste li samo promatranjem mogli utvrditi kojim je
načinom reprodukcije prikazan stvarni manevar kojim se služi
NASA?
Odgovor je negativan. Ako Newtonovi zakoni gibanja
omogućuju određenu putanju svemirske letjelice, tada je moguća i
obrnuta putanja. Ti su zakoni »vremenski simetrični«, što znači da
nikada ne možete pouzdano znati reproducira li se snimka prema
naprijed, dakle na uobičajen način, ili prema natrag. Obje su
situacije jednako dopustive.74

74
Iz činjenice da se takav let u prolasku ne može razlikovati od leta u
suprotnome smjeru zapravo proizlazi da taj manevar nikako ne može
povećati brzinu svemirske letjelice u odnosu na Zemlju. Naposljetku,
kad bi to bilo moguće, znali biste koja je snimka ispravna – ona na
kojoj letjelica ubrzava. Zašto se onda NASA uopće trudi oko takvih
stvari? Jer se, iako je savršeno točno da letjelicu nije moguće ubrzati u
odnosu na Zemlju, Zemlja okreće oko Sunca. Stoga je moguće odabrati
ulaznu putanju tako da brzina planeta u odnosu na Sunce povećava ili
umanjuje relativnu brzinu letjelice u odnosu na Zemlju. Takvi
manevri stoga mogu poslužiti za povećanje brzine letjelice kako bi
 Kakve to veze ima s razbijenom šalicom? Pa, svaki komadić koji
leti zrakom jednako je pod utjecajem Newtonovih zakona gibanja
kao i svemirska sonda koja obilazi Zemlju. Recimo da vam netko
prikaže videosnimku jednog komadića koji pada te istu snimku
unatrag. Pretpostavimo da kamera snima samo taj komadić i ništa
drugo, ništa od okolnih stvari po kojima biste se mogli orijentirati.
Biste li znali odrediti na kojoj je snimci stvarnost, a na kojoj se ta
stvarnost prikazuje unatrag? Kao i u slučaju svemirske letjelice,
odgovor glasi: ne.
No sada se zumiranjem udaljite od komadića šalice do cijele
šalice koja se razbila na podu. Kad biste vidjeli snimku tog
događaja i snimku prikazanu unatrag, biste li znali odrediti što je
stvarnost, a što stvarnost prikazana unatrag? Odgovor je, dakako,
potvrdan. U stvarnome se svijetu šalice razbijaju. Nikada ne dolazi
do obrnutog procesa, do spajanja razbijene šalice ili odrazbijanja. Ali
kako se šalica čijim sastavnim dijelovima upravljaju temeljni
zakoni koji su vremenski reverzibilni ponaša na način koji toliko
izrazito nije vremenski reverzibilan? Upravo je taj paradoks dugo
mučio najbolje svjetske fizičare.75
Pritom se tako ne ponašaju samo šalice za čaj. Kad biste gledali

dosegla planete u vanjskim dijelovima Sunčeva sustava, za smanjenje

brzine kako bi došla do planeta unutar Zemljine orbite ili tek za
promjenu smjera. I uza sve to, šest svemirskih letjelica koje su od 1980.
proletjele kraj Zemlje pokazale su promjene brzine u odnosu na planet.
Trenutačno se ne zna koji je uzrok tih anomalija. Vidi: John Anderson i
dr.: »Anomalous Orbital-Energy Changes Observed During Spacecraft
Flybys of Earth« (Physical Review Letters, Vol. 100, 091102, 2008).
75
Čak i kad biste tvrdili da su zakoni koji drže šalicu na okupu
kvantni, a ne newtonovski, kvantni su zakoni ujedno i vremenski
simetrični. Zapravo, slabom nuklearnom silom u prirodi upravlja
zakon koji je prirođeno obilježen vremenskom asimetrijom. No taj
efekt, poznat i pod nazivom narušavanje simetrije CP, iznimno je
malen. Osim toga, čini se da uopće ne utječe na procese poput
razbijanja šalica.
snimku unatrag bilo kojeg događaja u svakodnevnome svijetu,
odmah biste znali što je stvarnost, a što ne. Ljudi trče za
autobusom, ne trče od autobusa, psi jure za mačkama, a ne
upuštaju se u nejurnjavu za mačkama, ljudi stare, ne pomlađuju se.
Kako je onda moguće da živimo u svijetu koji uređuju temeljni
zakoni koji stvarima omogućuju da se jednako dobro odvijaju i
unaprijed i unatrag u vremenu, ali smo ipak okruženi događajima
koji se odvijaju isključivo prema naprijed? Jezik potreban za
razgovor o tom paradoksu na precizan način osigurao je austrijski
fizičar Ludwig Boltzmann.
Na ovome mjestu bilo bi zgodno ispričati neku neobičnu i
zabavnu anegdotu povezanu s Boltzmannom. Nažalost, njegov je
život bio podosta tragičan. Bila je to prava šteta, jer je, prema svim
dostupnim informacijama, taj niski, zdepasti muškarac s
naočalama, kojeg je zaručnica zvala »moj slatki debeli dragi«, bio
dobrodušan i omiljen. Nikada nije znao odbiti molbu za uslugu, a
za svoje studente, osobito one siromašnije, brinuo se toliko da
potkraj njegova života više nitko od njih nije smio pasti na njegovu
ispitu. No Boltzman je doživio niz udaraca na osobnome planu.
Otac mu je umro kada mu je bilo petnaest godina, u životnoj fazi
koja se općenito smatra najtežom za takav gubitak, a njegov prvi
sin Ludwig umro je od prsnuća slijepog crijeva. Boltzmann je
krivio sebe jer nije dovoljno rano spoznao koliko je
jedanaestogodišnjakovo stanje ozbiljno, iako je teško zamisliti da se
u to doba, prije pojave antibiotika, moglo učiniti nešto što bi
promijenilo ishod. Ti su događaji po svoj prilici odigrali određenu
ulogu u izazivanju, u dobi od 44 godine, Boltzmannove manične
depresije, iako su po svoj prilici tek pogoršali postojeću, ali ne
toliko očitu bolest. Do konca života Boltzmann je nakon toga
oscilirao između razdoblja euforije, tijekom kojih je imao dojam da
je gospodar cijeloga svijeta – ili barem svijeta fizike – kada je često
grozničavo radio do 5 ujutro, te epizoda stravičnog i mračnog
beznađa, kada mu se činilo da su svi njegovi uspjesi tek
beskoristan prah i pepeo. Godine 1906., tijekom jedne od tih
depresivnih epizoda, koja se vremenski poklopila s obiteljskim
odmorom u Duinu (Devinu), mjestašcu na jadranskoj obali u
blizini Trsta, njegova se petnaestogodišnja kći Elsa – sunce njegova
života – vratila s kupanja i zatekla ga obješena u spavaćoj sobi.
Boltzmannu su bile 62 godine.
Nema sumnje da su njegovu samoubojstvu pridonijeli i
neprijateljski stavovi prave vojske zagriženih znanstvenika koji su
smatrali da su atomi, koje nitko nikada nije bio ni vidio ni
dodirnuo, a na kojima su se temeljile Boltzmannove zamisli,
opasna zamisao koju je nužno nemilosrdno iskorijeniti iz znanosti,
kako se cijelo zdanje ne bi urušilo. Najironičnije je to što je godinu
ranije Einstein pokazao kako je zagonetno treperenje zrna peluda u
vodi moguće objasniti ako su pod stalnom rafalnom paljbom
atoma u vodi, a godine 1908. Jean Baptiste Perrin čak će se poslužiti
tim brovnovskim gibanjem i Einsteinovim teoretskim okvirom da
izmjeri veličinu atoma. Atomi nisu izmišljotina, kao što su tvrdili
Boltzmannovi neprijatelji. Atomi su bili stvarni. Završna tragedija
Boltzmannova života sastojala se u činjenici da nije okusio slast
veličanstvene pobjede svojih ideja niti je svjedočio vlastitome
uzdizanju na panteon najvećih fizičara u povijesti svijeta.
Jedna od njegovih najvećih pobjeda bilo je to što je pokazao
kako vremenski simetrični zakoni fizike mogu dovesti do nastanka
svakodnevnoga svijeta s vrlo određenim smjerom vremena. Za to
je ključna, uvidio je, vjerojatnost.
Ponovno zamislite onu šalicu za čaj. Konkretno promislite o
tome na koliko bi se načina mogla razbiti. Može se razbiti na,
primjerice, deset dijelova ili na 19 ili na 48 komadića. Može se
razbiti na maleni broj velikih komada i veliki broj komadića. Može
se razbiti isključivo na komadiće. I tako dalje. Čovjek ne mora biti
osobito maštovit da shvati kako je broj mogućih načina na koje se
šalica može razbiti monumentalno velik. Među svim je tim
mogućnostima i mogućnost da se šalica uopće ne razbije, nego da
ostane cijela. No to se može dogoditi samo na jedan način. Stoga je,
ako su svi ishodi jednako izgledni – a upravo je to bila
Boltzmannova razumna pretpostavka – više nego izrazito
vjerojatno da će se šalica razbiti.
A sada zamislite događaj u kojem se šalica sastavlja. Recimo da
bacite hrpu komadića šalice, a oni padnu na pod i čudom se
sastave tako da od njih nastane cijela, nerazbijena šalica. Na koliko
bi se to načina moglo zbiti? Kao što smo već naveli, postoji samo
jedan način na koji šalica može biti cijela. Usporedite to s
astronomski velikim brojem načina na koje šalica može ostati
razbijena: može ostati u istome broju komadića ili se svi komadići
mogu razbiti na još manje dijelove, ili neki djelići mogu ostati cijeli,
dok se drugi pretvaraju u prah i tako dalje. Cijelom pričom samo
želimo reći kako postoji neusporedivo više načina na koje šalica
može ostati razbijena nego što se može iznova sastaviti i stvoriti
cijelu šalicu. Još jednom: ako su sve mogućnosti jednako izgledne,
postoji neusporedivo veća vjerojatnost za to da nećemo vidjeti kako
se komadići šalice sami od sebe spajaju i stvaraju besprijekorno
cijelu šalicu. Ali to nije posve nemoguće. No riječ je o događaju koji
je toliko vrtoglavo malo vjerojatan da biste komadiće šalice morali
bacati unedogled, neusporedivo duže od dosadašnjeg vijeka
Svemira prije nego što bi vam se posrećilo da svjedočite toliko
iznimnom događaju.
Takvi nevjerojatni događaji imaju, pokazalo se, dalekosežne
filozofske posljedice ako je Svemir beskonačan, bilo u prostoru,
bilo u vremenu. Naposljetku, u takvome svemiru sigurno će se
dogoditi sve, koliko god bilo suludo ili bezizgledno. Teškoća se
sastoji u tome što se čini da mi živimo u takvome svemiru. Godine
1998. fizičari i astronomi u SAD-u i Australiji otkrili su da se širenje
Svemira ubrzava, pod utjecajem »tamne energije«, nevidljive tvari
s odbojnom gravitacijom koja ispunjava sav prostor. Čini se da bi
tamna energija mogla tjerati Svemir da se širi bez ograničenja.
Nitko ne zna što je ta tamna energija. No poput svih kvantnih
pojava, i ona će nedvojbeno biti podložna kvantnim fluktuacijama,
stvarati čestice materije ni iz čega. Takve kvantne fluktuacije mogle
bi stvoriti čovjeka u svemirskome odijelu koji lebdi u praznome
prostoru. Ili računalo. Ili mozak sa samo jednim divovskim okom.
Te su mogućnosti, dakako, neopisivo i vrtoglavo malo vjerojatne.
Međutim – i ovo je sada ključno – u svemiru s beskonačnim
količinama prostora i beskonačnim količinama vremena, takve će
se stvari svakako dogoditi. Štoviše, sigurno je da će se dogoditi
beskonačan broj puta. Teškoća se sastoji u tome što će s vremenom
takvi »Boltzmannovi mozgovi«, kako ih nazivamo, brojčano
nadmašiti obične promatrače poput vas i mene, koji su se
zahvaljujući prirodnom odabiru razvijali milijardama godina. To je
problematično jer se naši modeli Svemira – modeli Velikog praska
– temelje na premisi o tome da smo mi tipični promatrači i da je to
što vidimo dok promatramo Svemir tipično za ono što vide svi
kozmički promatrači. Ako su Boltzmannovi mozgovi među
promatračima u većini, zagledani u beskonačna prostranstva
krajnje praznog prostora, tada su oni tipični promatrači. Kamen
temeljac naše kozmologije u tom bi se slučaju urušio, a s njim i sve
za što smo smatrali da nam je jasno u vezi sa Svemirom.
Vratimo se šalicama za čaj. Stanje cijele, netaknute šalice
odlikuje se »redom«, dok se stanje razbijene šalice odlikuje
»neredom«. Fizičari imaju i stručan naziv za taj nered:
»entropija«.76
Boltzmannovo ključno opažanje glasilo je da je kod tijela koje
ima velik broj komponenata broj neuređenih mogućnosti koje su
im otvorene daleko veći nego broj uređenih mogućnosti. Ako su
sve mogućnosti jednako izgledne, postoji velika sklonost tome da

76
Boltzmannova radna definicija entropije – sinonima nereda, kaosa i
nasumičnosti – glasi: »niz mikroskopskih stanja mogućih za određeno
makroskopsko stanje«. Drugim riječima, riječ je o broju mogućih
načina na koje je sastavnice određenog objekta moguće posložiti tako
da i dalje daju isti objekt.
će tijelo s vremenom postati još neuređenije – da će mu se povećati
entropija. Budući da smjer u kojem red postaje neredom
povezujemo sa smjerom protoka vremena – soba nekog tinejdžera
sa svakim će novim danom najčešće biti sve neurednija, a ne
urednija – to elegantno objašnjava zašto u svakodnevnome svijetu
imamo smjer, odnosno »strelicu« vremena. To nam pokazuje kako
se, unatoč činjenici da nam temeljni zakoni fizike omogućuju da
potkomponente nekog tijela stvari u vremenu obavljaju jednako
dobro i prema naprijed i prema natrag, samo tijelo ponaša kao film
koji projiciramo prema naprijed.
Sve što nas okružuje sastoji se od supkomponenata – atoma. Vi
se sastojite od približno 1 000 milijarda milijarda milijarda atoma77,
a 10 milijuna atoma bilo bi potrebno posložiti, jedan do drugoga,
da premoste promjer točke na završetku ove rečenice. Budući da je
broj atomskih potkomponenata toliko velik, promjena iz stanja
reda u stanje nereda nije tek karakteristika razbijanja šalice na
tisuće komadića. Tako je sa svim svakodnevnim procesima.
Promjene koje vode iz reda u neuređenost u svijetu koji vas
okružuje možda vam se ne čine očitima. Netko je pljesnuo rukama.
Kako to pojačava nered? Ili, da se poslužimo ezoteričnijim
primjerom, netko je ispalio metak u čelični zid. Kako to pojačava
entropiju? Odgovor glasi da takvi procesi pojačavaju nered
Svemira na teško primjetan način – stvaranjem »topline«.
Toplina je zapravo nasumično mikroskopsko gibanje. To je,
primjerice, titranje atoma oko prosječne lokacije u čvrstome stanju.
Upravo zbog mahnitog gibanja atoma nalik na roj bijesnih pčela u
»plinu« kao što je zrak, takvi atomi lete uokolo prema
Newtonovim zakonima gibanja jednako kao što svemirska letjelica
leti praznim prostorom. Riječ je o nasumičnoj paljbi, kao iz
strojnice, čestica svjetlosti, ili fotona, koje emitiraju atomi toploga

77 To je previše, umjesto faktora 1000 treba uzeti faktor 5 (nap. red.).

tijela.78 Toplina je pravo utjelovljenje nereda.
U slučaju osobe koja je pljesnula dlanovima, sudaranje pokreće
titranje molekula zraka u neposrednoj blizini, a one pokreću svoje
susjede i tako šire nered u okolni zrak. Zrak se tako malo zagrijava.
U slučaju metka koji se zario u čelik, trenje pokreće titranje atoma
ne samo u zidu nego i u samome metku. Sve se jako zagrijava.
Kad se bilo koji oblik energije pretvori u toplinsku energiju,
jednako je malo vjerojatno da će se ta toplinska energija vratiti u
početni oblik kao i da će se šalica za čaj nerazbiti. Razlozi su isti.
Kad netko pljesne dlanovima, trebali bi zatitrati bezbrojni atomi
zraka u uskome prostoru između dlanova da bi se počelo događati
savršeno usklađeno titranje prema van koje bi ponovno razdvojilo
dlanove. Iako to nije posve nemoguće, riječ je o pojavi koja ima
fantastično malene izglede za to da se dogodi. A u slučaju zrna
koje se žarilo u čelik, ustitrali atomi metka morali bi svi odreda
titrati u istome smjeru – u smjeru od čeličnoga zida – kako bi metak
poletio prema pištolju. Koliko je to vjerojatno? Dakako, za to ima
neopisivo malo izgleda.
Sve to dovodi do temeljne asimetričnosti u zakonu o očuvanju
energije kada je riječ o toplinskoj energiji. Iako je moguće 100 posto
bilo koje energije pretvoriti u toplinsku energiju, nije moguće 100
posto bilo koje toplinske energije pretvoriti u neki drugi tip
energije. Razlog je to što je toplina energija raspršena među
mnogim, mnogim stvarima – primjerice, među mnogobrojnim
molekulama u toplome plinu. Kako bismo tu energiju pretvorili u
koristan »rad«, potrebno je koncentrirati energiju u nekoliko stvari
– primjerice u gibanje samo jednog zrna. Toplina se u rad ne može
pretvoriti uz 100-postotnu djelotvornost jer je jednostavno krajnje

78
Svjetlost koju emitiraju topla tijela, pa tako i čovjekovo tijelo, ne
pojavljuje se u obliku vidljivih fotona, nego u obliku nevidljivih
»infracrvenih« fotona. Neke životinje poput zmija jamičarki imaju
organe kojima »vide« toplinu ili infracrvenu svjetlost, što im
omogućuje da i u potpunoj tami uoče toplokrvni plijen.
nevjerojatno da energija u nekoj vrućoj tvari, koja je raspršena
među mnogim, mnogim stanjima, prijeđe u mali broj stanja, kao
što je gibanje metka.
U slučaju metka i čeličnog zida – kao ni u slučaju pljeskanja –
baš i nije posve očito da se nered povećao. Štoviše, u oba se slučaja
stječe dojam da se dogodilo upravo obrnuto. Naposljetku, čini se
da su dva spojena dlana u uređenijem stanju nego razdvojeni
dlanovi. Metak i čelična ploha spojeni tako kao da su zavareni i kao
da su jedan predmet također izgledaju uređenije nego kao metak i
zid kao dvije pojave. Ali nama ovdje nije očito – jer je nevidljivo
golome oku – da ti lokalni primjeri povećanja reda imaju vrlo
visoku cijenu u povećanju globalnog nereda – jer u okolinu
emitiraju mikroskopski nered, odnosno toplinu.
Činjenica da se red može povećati lokalno na račun toga što se
nered povećava drugdje ukazuje na to kako su ljudi i sva ostala
živa bića na Zemlji promijenila trend sve izraženijeg povećanja
entropije. Novorođenče se hrani majčinim mlijekom, a energija
koju tako dobiva omogućuje širenje neuronskih veza u njegovu
mozgu, tako stvarajući najuređeniji entitet u poznatome Svemiru.
No prilikom metaboličke obrade tog mlijeka stvara se toplina – svi
znamo da nam je toplije kad jedemo – i okolina zbog toga plaća
cijenu. Ukupno uzevši, nered u Svemiru tada se povećava.
Činjenica da se nered nikada ne može smanjiti poznata je pod
nazivom »drugi zakon termodinamike«. Iako je riječ o zakonu koji
nije moguće prekršiti – svi fizikalni zakoni za koje se utvrdi da su u
suprotnosti s njim odmah se odbacuju – zapravo se nalazi na posve
drugoj razini u odnosu na druge temeljne zakone fizike. I dok oni
određuju što se događa sa 100-postotnom sigurnošću, drugi je
zakon statističke naravi. Propisuje samo ono za što postoje silno
veliki izgledi, a ne ono što je 100 posto izvjesno.
Jedna od posljedica transformacije reda u nered u Svemiru –
neumoljivog povećanja entropije – upravo su iscrpljivanje i
propadanje. Neprekidna degeneracija. Degradacija. U konačnici, to
je objašnjenje razloga zbog kojih starimo – kako taj nered sve više
kompromitira način funkcioniranja naših stanica. Na djeluje
entropijska ruka, jednako kao i kod razbijanja šalice.
No ako svi procesi u Svemiru povećavaju ukupni nered, tada
logično možemo zaključiti da će jednog dana Svemir doseći stanje
maksimalnog nereda. U takvome svemiru neće se moći dogoditi
apsolutno ništa, jer se, kao što smo već naveli, nijedan svakodnevni
proces ne može dogoditi bez povećanja nereda Svemira. Što je još
gore, i prošlost i budućnost izgubit će svako značenje budući da
smjer od prošlosti prema budućnosti – strelicu vremena –
poistovjećujemo sa smjerom u kojem stvari obuzima sve veći
nered.
Činjenicu da postoji hipotetsko stanje maksimalnog nereda
Svemira fizičari su prvi put spoznah u 19. stoljeću. Tu pojavu
nazvali su »toplinskom smrću«, a riječ je o scenariju iz noćne more
u kojem se prekida sva aktivnost. Svemir, prema riječima T. S.
Eliota, ne »završava praskom, nego cviležom«.
Zašto se točno ništa ne može dogoditi u stanju toplinske smrti
lakše ćemo shvatiti uvidimo li da svi oblici nereda nisu identični.
Postoji iskoristiv nered i neiskoristiv nered. Sve ovisi o konkretnim
svojstvima topline: temperaturi, odnosno stupnju topline.
Većina ljudi prepoznaje razliku između topline i temperature.
Zapaljena šibica ima visoku temperaturu, ali sadrži vrlo malo
topline – pokušajte šibicom zagrijati posudu s vodom – dok kućni
radijator sadrži mnogo topline, ali mu je temperatura niska –
dodirnete li ga, nećete se opeći. Kako se pokazalo, imate li dva
izvora topline na različitoj temperaturi, moguće je obavljati
koristan »rad« – primjerice, pokrenuti klip u parnome stroju. To je
kao da imate razliku u razini vode, kao u dva jezera različite
nadmorske visine. Teče li voda iz višeg u niže jezero, može okretati
vodenično kolo. No neizbježna je posljedica toga da sva voda
završava na istoj razini u donjem jezeru, a ako više nema razlike u
razini vode, kolo se više ne može okretati.
 Isto se događa i s parnim strojem. Para na visokoj temperaturi
pokreće klip, a zatim se kondenzira ili pretvara u vodu pa izlazi u
atmosferu na nižoj temperaturi. Budući da je ispuštena toplina na
istoj temperaturi kao i atmosfera, potrošena je i više ne može
obaviti nikakav rad. Fizičari su u 19. stoljeću shvatili da će se
upravo to dogoditi i Svemiru kada dosegne fazu toplinske smrti.
Ključna temperaturna razlika koja pokreće sve u Svemiru
razlika je između temperature zvijezda, koje su vruće, i praznog
prostora, koji je hladan. Svi procesi na Zemlji u konačnici dobivaju
energiju iz Sunčeve svjetlosti, koja se isijava u prazan prostor jer
postoji temperaturna razlika od oko 6 000 stupnjeva između
površine Sunca i okolnog prostora. Primjerice, Sunčeva svjetlost
pokreće kruženje oceana i atmosfere. Pokreće fotosintezu u
biljkama. Drevni mikroorganizmi i drveće upijali su tu svjetlost te
su se, nakon što su zgnječeni i stisnuti pod zemljom proveli
milijune godina, pretvorili u fosilna goriva poput nafte i ugljena.
No dok zvijezde ispuštaju toplinu u prostor, neizbježno se
hlade, dok se taj prostor zagrijava.79 S vremenom će se njihova
temperatura izjednačiti. Svemir neće ispunjavati tek nered, nego i
neupotrebljivi nered. Nered na istoj temperaturi. I to je to užasno
stanje toplinske smrti.

79
Iako se, dugoročno gledano, nuklearna goriva koja zamjenjuju
izgubljenu zvjezdanu toplinu troše i iscrpljuju, a zvijezde hlade,
kratkoročno gledano zapravo se zagrijavaju. Štoviše, Sunce zrači 30
posto više nego kad je nastalo. Razlog se krije u tome što je zvijezda
divovska kugla plinova. Kada gubi toplinu, plin se više ne može
probijati prema van onoliko snažno koliko se dotada borio protiv
gravitacije koja ga nastoji stisnuti. Kugla se smanjuje, a pritom se
materija natiskuje na manjem prostoru pa se zagrijava. To je znao i
Lewis Carroll. U Alisi u zemlji čudesa Tweedledum i Tweedledee
postavljaju zagonetku: »Što se zagrijava dok gubi toplinu?« Odgovor
glasi: zvijezda. (Iako sam uvjeren da sam to davno pročitao, frustrira
me što nisam uspio pronaći točno mjesto i potvrditi taj navod.)
 Koliko je onda Svemir blizu tome stanju? Slobodnim prostorom
neprestano lete fotoni koje nasumično ispuštaju zvijezde. Pokazalo
se da je njihov doprinos neredu Svemira neusporedivo veći od
onoga što mu pridonose ukupno sva titranja čestica. A čak i fotoni
iz zvijezda čine tek 0,1 posto svih fotona koji su trenutačno vani u
Svemiru. Divovskih 99,9 posto vezano je u ostacima topline kugle
Velikog praska – odsjaju postanka. Štoviše, na svaku česticu
materije dolazi čak 10 milijarda tih fotona. Pridignite ruku. Svake
sekunde milijun milijarda fotona nastalih pri Velikome prasku
odbija vam se od kože.
Preostala toplina Velikog praska govori nam da je Svemir danas
u biti u stanju toplinske smrti. Dok se okrećemo oko zvijezde,
postojimo na jednoj od rijetkih kozmičkih lokacija na kojoj je
aktivnost još moguća. Što je najšokantnije, čini se da je veći dio
Svemira podlegnuo toplinskoj smrti već unutar prve sekunde
postojanja. Do toga je došlo kada je prava orgija međusobnog
uništenja čestica-antičestica, od kojih je svaka stvorila par fotona,
uništila najveći dio materije i antimaterije u Svemiru. Budući da su
neke još nerazjašnjene asimetričnosti u zakonima fizike zajamčile
da se na svakih 10 milijarda čestica antimaterije pojavilo 10
milijarda ijedna čestica materije, nakon što se prašina na koncu
slegnula, na svaku preostalu česticu materije preostalo je oko 10
milijarda fotona. Upravo te fotone danas vidimo kao odsjaj Velikog
praska – pozadinsko kozmičko zračenje.80
Činjenica da je Svemir danas toliko blizu toplinskoj smrti znači
da zapravo postoji vrlo malo slobodnog prostora za povećanje
nereda u našem Svemiru pa nije moguće objasniti zašto vrijeme
protječe tako kako protječe – zašto se šalice razbijaju, a ljudi stare –
time što je Svemir daleko od stanja toplinske smrti. Kako onda
objasniti strelicu vremena? Tvrdnja je zasljepljujuće očita, no šalica
može postati više neuređena u budućnosti samo ako je u prošlosti

80
Vidi 7. poglavlje.
bila više uređena. Stoga nam činjenica da se vrijeme kreće tako
kako se kreće govori da je u Velikome prasku Svemir zacijelo bio u
visokouređenome, vrlo malo vjerojatnom, posebnome stanju.81
Fizičari se užasavaju prihvaćanja činjenice da je nešto u vezi sa
Svemirom posebno ili nevjerojatno. To ih podsjeća na religiju. Sve
potječe još od otkrića Nikole Kopernika o tome da u vezi s našim
položajem u Svemiru ništa nije neobično ni osobito – Zemlja se
okreće oko Sunca zajedno s ostalim planetima i nije središte svega
– i otkrića Charlesa Damina o tome da ništa nije osobito ni u vezi s
našim mjestom u prirodnome svijetu – čovjek je tek jedna od
mnoštva drugih životinjskih vrsta na našem planetu. No kako bi
objasnili strelicu vremena koju doživljavamo u svakodnevnome
životu, fizičari su morali prihvatiti da je Svemir morao nastati u
nekakvom nimalo izglednom, vrlo uređenome stanju. Većina se još
potajno nada kako će se jednoga dana pokazati da je takvo stanje
bilo neizbježna posljedica »teorije svega« koja samo jednim
skladnim nizom jednadžbi objašnjava sve što postoji.
Ali jedan fizičar misli da nije nužno oslanjati se na superfiziku
teško dohvatljive teorije svega koja će objasniti kako je Svemir
nastao u nimalo izglednome, posve uređenome stanju. Prema
riječima Lawrencea Schulmana sa sveučilišta Clarkson u New
Yorku, za to postoji razmjerno prozaično objašnjenje. Bez obzira na
to kako je nastao, drži on, Svemir je prirodno prešao u malo
vjerojatno stanje niske entropije nakon približno 380 000 godina

81
Boltzmann, koji je također bio došao do zaključka da je Svemir u
prošlosti morao biti u posebnome stanju, iznio je nagađanje o tome
da je postojala neka divovska statistička fluktuacija koja smanjuje
entropiju i da je naša sadašnja vremenska strelica posljedica toga.
Prisjetite se kako postoje samo iznimno veliki izgledi za to da će se
entropija povećati. Entropija nije propisana. U iznimno rijetkim i malo
izglednim okolnostima može se smanjiti. No Boltzmann je vjerojatno
pogriješio u vezi s postojanjem događaja u prošlosti koji je smanjio
entropiju.
postojanja. U tome je ključnu ulogu odigrala gravitacija, koja je,
prvi put, stekla nadzor nad Svemirom.
Razdoblje od 380 000 godina nakon nastanka Svemira bilo je
presudno za njegovu povijest. Vatrena kugla Velikog praska tada
se već bila rashladila na oko 4 000 stupnjeva, dovoljno nisko da
atomske jezgre i elektroni udruživanjem stvore prve atome.82 Prije
toga su fotoni – kojih je bilo oko 10 milijarda za svaku česticu
materije – silno remetili materiju. Odbijali su se ili »raspršivali« od
slobodnih elektrona, svom ih silom razdvajajući i tako
onemogućujući gravitaciji da dovede do stvaranja većih nakupina
materije. Nakon tog doba elektroni su bili vezani unutar atoma te
tako razmjerno zaštićeni od razornog djelovanja fotona. Gravitacija
je prvi put bila u mogućnosti izazivati nakupljanje materije. Bio je
to početak dugotrajnog procesa koji će u konačnici dovesti do
nastanka galaksija, zvijezda, planeta, vas i mene.983
Upravo to »uključivanje« gravitacije u toj »epohi posljednjeg
raspršivanja«, 380 000 godina nakon početka vremena, objašnjava,
misli Schulman, zašto strelica vremena pokazuje u smjeru koji
poznajemo i volimo. Prije tog razdoblja, blistava materija vatrene
kugle Velikog praska bila je jednolično raspoređena po svem
prostoru. Štoviše, današnja promatranja pozadinskog kozmičkog
zračenja – fotona iz plamene kugle Velikog praska koji su se
rashladili – pokazuju da je materija u to doba bila glatka do razine
od oko jednog dijela od 100 000. Pokazalo se da je toliko glatko

82
Jezgre su se sastojale od oko 90 posto vodika i oko 10 posto helija,
uz minimalne količine drugih lakih jezgara, poput litija. Sve se to
»kuhalo« u razdoblju »nukleosinteze«, do kojeg je došlo između jedne
i deset minuta nakon nastanka Svemira.
83
U Svemiru se nalazi i nevidljiva, »tamna« materija, koje je više od
obične materije i to šest do sedam puta. Ona ne ostvaruje interakcije s
fotonima svjetlosti (i zbog toga je tamna) te se smatra da je njihova
nazočnost ne remeti. Stoga se vjeruje i da se počela nakupljati prije
obične materije.
stanje visoke entropije kada nema sila velikog dometa. Prisjetite se
plina u kutiji. Atomi plina, koji slobodno lebde, ravnomjerno se
šire kroz cijelu unutrašnjost kutije.
No čim se sila velikog dometa – gravitacija – uključila u
Svemiru, sve se iz korijena promijenilo. Najizglednije stanje za
materiju uz prisutnost gravitacije nije glatko, nego grudičasto
stanje. Pogledajte samo današnji Svemir, prepun galaksija, zvijezda
i planeta. Stoga, kada se uključila gravitacija, u doba posljednjeg
raspršivanja, jednoliko stanje Svemira odjednom je umjesto izrazito
vjerojatno postalo izrazito nevjerojatno.
Promjena je bila fina. Distribucija materije bila je točno ista i
prije i nakon tog prijelaza. No ono što je bilo visoko-entropsko,
tipično stanje kada gravitacija nije igrala nikakvu ulogu u
događajima odjednom je postalo niskoentropsko, posebno stanje u
kojem se u igru ubacila i gravitacija.
Schulman spremno priznaje da njegova argumentacija ne
govori ništa o smjeru vremena prije nego što je Svemir napunio 380
000 godina. Moguće je da tada nije bilo strelice vremena. Ili je
možda postojala vremenska strelica koju je postavio neki raniji
fizikalni proces. Kako bismo otkrili što je vremenska strelica radila
u tako nemoguće dalekoj prošlosti, možda će nam uistinu biti
potrebna teorija svega.
Time što je pokazao kako je Svemir mogao rano prijeći u
posebno stanje niske entropije Schulman je, kako se čini, napokon
objasnio zašto smjer vremena doživljavamo tako kako ga
doživljavamo.84 A za sve to zaslužan je događaj izazvan hlađenjem
Svemira zbog širenja, jer je upravo to dovelo do formiranja atoma i
»uključivanja« gravitacije. Taj je potonji događaj doveo Svemir u
posebno, niskoentropsko stanje toliko ključno za objašnjavanje
opažene strelice vremena. Činjenica da starite, a da se ne

84
Sličnu je argumentaciju nedavno ponudio i matematičar s Oxforda
Roger Penrose. Čini se da je Schulmanova zamisao još aktualna.
pomlađujete, da vam se kava hladi, a ne zagrijava, da se jaja
razbijaju, a ne ponovno spajaju... stoga vam pokazuje da se Svemir
zasigurno raširio nakon Velikog praska. Nema mnogo boljih
primjera za to kako je kozmičko povezano sa svakodnevnim.85

85
Puristi će možda osporiti povezanost razbijanja šalice i onoga što
čini Svemir u velikim razmjerima. Naposljetku, Zemlja je u početku
mogla biti u visokouređenome stanju – što je preduvjet za povećanje
nereda – pukom igrom slučaja. Boltzmannovo objašnjenje razloga zbog
kojih se entropija povećava stvar je statistike. Nigdje nije određeno da
će se entropija povećavati, to je samo u daleko najvećoj mjeri
vjerojatno. Stoga je visokouređena Zemlja mogla nastati kao vrlo
neizgledna lokalna »statistička fluktuacija«. No premda bi to moglo
poslužiti kao uvjerljivo objašnjenje za našu lokalnu vremensku strelicu,
time ne možemo objasniti zašto zvijezde – koje su kozmičkija pojava
od šalica za čaj – odašilju zvjezdanu svjetlost u svemir i tako
neprestance pojačavaju entropiju Svemira. To mogu činiti jedino ako je
svaka od njih u početku bila u uređenijem stanju, što bi značilo da je i
cijeli Svemir u početku bio u uređenome stanju. Ovdje je tako lokalno
eksplicitno povezano s kozmičkim.
 10
Nasumična stvarnost

Kako nam činjenica da je mnogo informacija potrebno kako bi se opisao

svijet govori da je slučaj igrao ključnu ulogu u stvaranju svakodnevne
stvarnosti

»Informacija je revolucionaran novi pojam, a spoznavanje te činjenice

jedna je od prekretnica ovoga doba.«
George Chaitin (Nespoznatljivo)

»Priznajemo da robovi smo igre slučaja.«

William Shakespeare (Zimska priča)

Svijet je složen. Kišni oblaci promiču nebom. Stablo se blago ljulja na

povjetarcu. Žena u crvenom kaputu u šetnji je sa žutosivim pudlom i
zaustavlja se na pješačkom prijelazu. Pomno i precizno opisivanje takvog
prizora iziskuje velike količine informacija. Nužno je, primjerice, točno
odrediti položaj, oblik i sastav svih oblaka, položaj i oblik svake grane i
lista na stablu i tako dalje. Toliko informacija potrebno je jer je puno toga
nužno konkretno odrediti kako bi se zajamčilo da će se taj prizor na
jedinstven način razlikovati od nebrojenih drugih mogućnosti. Razlog se
krije u tome što postoji mnogo načina na koje bi prizor mogao biti
drukčiji, mnogo alternativnih načina na koje se mogu posložiti »stvari«.
Neki bi oblak mogao biti na nekom drugom mjestu, umjesto stabla mogli
bismo imati stup ulične svjetiljke, a muškarac u šetnji s afričkim tvorom
mogao bi zamijeniti ženu i psa. Štoviše, kako bismo bili posve sigurni da
se prizor ne može zamijeniti za neki drugi mogući prizor, nužno je točno
odrediti lokaciju i svojstva redom svih atoma u tom prizoru. Čak i svake
subatomske čestice.
 Zapažanje o tome da je za opisivanje Svemira nužna silno velika
količina informacija može vam se činiti banalnom i nevažnom. No ono
nam zapravo govori nešto dalekosežno o našem Svemiru. Prema riječima
fizičara Stephena Hsua, sa sveučilišta Oregon u Eugeneu, to nam
pokazuje da je svijet koji nas okružuje onakav kakvim ga opažamo, a ne
drukčiji zbog čiste igre slučaja. Govori nam da je složenost svijeta ishod
dugačkog niza bacanja kocke koji seže daleko u prošlost, sve do početka
vremena. Einsteinove glasovite riječi bile su: »Bog se ne kocka sa
svemirom.« No, kaže Hsu, »ne samo da se Bog kocka sa svemirom nego,
kad se ne bi kockao, svemira ne bi ni bilo – barem ne dovoljno raskošnog i
složenog za nastanak života«.86

Kako je moguće doći do tako važnog i neočekivanog zaključka

samo na temelju činjenice da je Svemir složen pa je za njegovo
opisivanje potrebno mnogo informacija? Strogo uzevši, to i nije
moguće. Takav je zaključak moguć jedino ako usporedimo podatak
o tome koliko je informacija u današnjem Svemiru s podatkom o
tome koliko ih je bilo kada je Svemir nastao.87
Prema uobičajenoj kozmološkoj predodžbi, Svemir se, sa svim
tim milijardama i milijardama galaksija i zvijezda, proširio nastavši
iz komadića »vakuuma« neusporedivo manjega od atoma.
Procjena informacijskog sadržaja tog predinflacijskog komadićka
vrlo je složena, ali Hsu se poslužio ovom pojednostavljenom

86
Kompleksnost svakodnevnoga svijeta uistinu je plod činjenice da
postoje 92 vrste atomskih građevnih »kockica«, a ne samo jedna, kao
što smo naveli u 3. poglavlju. No, kao i kod mnogih stvari na području
znanosti, postoji i dublja razina objašnjenja. I ovdje je riječ upravo o
tome – u krajnjem izvoru kompleksnosti Svemira.
87
Obratite pozornost na prijelaz s bavljenja informacijama
potrebnima za opisivanje Svemira na informacije sadržane u Svemiru.
Dvije su izjave ekvivalentne. Odražavaju sve izraženiju pretpostavku
fizičara da je informacija fundamentalna »stvar«, temelj cjelokupne
fizike.
argumentacijom. Prije inflacije, kada je Svemir bio star oko 10'44
sekunda, došlo je, smatra se, do »unifikacije« četiriju temeljnih
prirodnih sila u jedinstvenu »supersilu«. Svemir je u tom razdoblju
bio na »Planckovoj temperaturi« – oko 1032 stupnjeva – i ne veći od
»Planckove duljine« – oko 10-35 metara. Kako im nedostaje kvantna
teorija gravitacijske sile, fizičari o tom vremenu ne mogu znati
ništa. No u vrijeme kada se Svemir već proširio na deset puta više
od Planclcove duljine i kada mu je temperatura pala na samo
desetinu Planckove temperature, djelovanje kvantne gravitacije već
je bilo minimalno. Stoga je moguće reći nešto o tom vremenu.
Svemir možemo zamisliti kao prostor koji se sastoji od 1 000
kockica, od kojih svaka ima stranice koje odgovaraju Planckovoj
duljini. Krećemo od te pretpostavke jer je Planckova duljina
najmanja moguća duljina, srodna veličini točkice na novinskoj
fotografiji. Kao što smo već naveli, informacijski sadržaj nečega
povezan je s brojem raspoznatljivih načina na koje se mogu
posložiti podkomponente određene stvari. Ključno pitanje stoga
glasi: koliko je raspoznatljivih stanja bilo u tom svemiru od 1 000
kockica?
Svaka od tih kockica može biti ispunjena energijom ili prazna,
baš kao što i neko mjesto na fotografiji može biti ispunjeno crnom
tiskarskom tintom ili prazno. Svemir koji se sastoji od 1 000
ispunjenih ili neispunjenih kockica nije jednostavno zamisliti pa
stoga zamislite svemir koji se sastoji od jedne kocke. Ta kocka
može biti ili ispunjena ili prazna pa tako imamo dva različita,
raspoznatljiva stanja. U svemiru od dvije kocke, te kocke mogu biti
prazna-prazna, prazna-puna, puna-prazna ili puna-puna pa
imamo četiri moguća rasporeda, a to možemo izraziti kao 22. U
svemiru od tri kocke postoji 23 mogućih rasporeda. U svemiru s
četiri kocke 24. Uviđate li obrazac? Stoga možemo reći da bi u
svemiru od 1 000 kockica koji je postojao prije inflacije broj
razlučivih načina na koji je vakuum mogao biti raspoređen iznosio
21000.
 Tih 21000 – 2 pomnožen sa samim sobom 1 000 puta – približno
iznosi jednu milijardu.88 Možda vam se čini da je to mnogo
mogućih rasporeda za jedan predinflacijski komadić vakuuma, no
brojka je zapravo apsurdno mala. Prisjetite se računalnog diska.
Kad ljudi kažu da se na disk može pohraniti N bitova podataka,
žele reći da disk može pohraniti 2N različitih nizova nula i jedinica
ili binarnih zapisa, binarnih brojki (engl. binary digits – bits).89 Kad
bismo naveli sve moguće načine na koje se materijal
predinflacijskog komada mogao rasporediti, trebalo bi nam tek 1
000 bitova prostora za pohranu. Drugim riječima, precizno opisano
stanje početka Svemira ispunilo bi tek jedan kilobit prostora na
disku. Jedan bajt – 8 bita – obično služi za pohranu znaka kao što je
»A« ili »5« pa zapisivanje odrednica cjelokupnog svemira iziskuje
manje od 200 bajtova. Zamislite da vam netko da papir s
nažvrljanih 200 znakova ili približno 30 riječi. Iako zvuči
nevjerojatno, ali to je dovoljno da se odredi stanje cijeloga jednog
svemira. Ako vam već to dovoljno ne oduzima dah, o cijeloj stvari
promislite na drugi način. U Pjesmi o meni Walt Whitman piše: »I
stoga kažem svakome muškarcu i ženi, neka duša vam stane mirna
i pribrana pred milijunima svjetova«. Danas je uistinu jednostavno
»stajati mirno i pribrano pred milijunima svjetova.« Samo kupite
uređaj za pohranu podataka veličine privjeska za ključeve i

88 Ovim impresivnim brojem autor je učinio pogrešku. 21000« 10301.

Jedna milijarda je 109~230 (nap. red.).
89
Binarni sustav osmislio je matematičar iz 17. stoljeća Gottfried
Leibniz. Riječ je o načinu bilježenja brojeva u obliku niza nula i
jedinica. Inače se obično služimo dekadskim brojevima (desetičnim
sustavom). Desna brojka predstavlja jedinice, sljedeća s lijeve strane
desetice, sljedeća 10 x desetice i tako dalje. Tako, primjerice, 9217 znači
7 + l · l 0 + 2 · (10·10) + 9·(10·10·10). U binarnom sustavu, gdje je baza 2
a ne 10, desna brojka predstavlja jedinice, sljedeća dvojke, sljedeća 2 x
dvojke i tako dalje. Tako, primjerice, 1101 znači l + 0 · 2 + l · ( 2 · 2 ) +
l · (2·2·2), a to je u decimalnome sustavu 13.
kapaciteta 1 gigabit (Gb). Vjerovali ili ne, na njega možete pohraniti
podatke o milijun svemira.
Predodžba o tome da je 21000 mogućih rasporeda
predinflacijskog vakuuma moguće pohraniti na 1 000 bitova
naglašava definiciju informacije. Ako je broj mogućih rasporeda
nečega 2N, tada se informacijski sadržaj definira kao N.90
Toliko o oskudnim informacijama o sadržaju predinflacijskog
Svemira – ali koliko je informacija u današnjem Svemiru? Pri
određivanju te brojke najvažnije je spoznati gdje se nalazi najveći
dio informacija. Čak i kad bismo imali nekakav superteleskop
kojim bismo mogli pogledati Svemir i zabilježiti precizno stezanje
svih atoma u svim zvijezdama u svim galaksijama, i dalje bi
postojao neopisivo velik broj načina na koji bi se Svemir mogao
razlikovati od našeg prikaza. Razlog je to što slobodni prostor
prožima nevjerojatno velik broj fotona iz Velikog praska – ostatak
topline iz iskonske plamene kugle. Fotona iz Velikog praska puno
je više od mikroskopskih čestica materije poput elektrona, i to za
više od 10 milijarda puta, a čak i fotona iz zvjezdane svjetlosti ima
1 000 puta više. Njihovo je točno stanje stoga najveća nepoznanica
u Svemiru.
Fotoni iz Velikog praska se ne daju razlikovati pa njihova
zamjena ne rezultira novim rasporedom. No foton ima mogućnost
postojati u dvama izričito različitim stanjima, jer može biti
»polariziran« na dva načina. Zamislite foton koji se u letu oko
smjera kretanja okreće ili u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto od
tog smjera. Zamislimo li da svaki foton prelazi svoju kockicu
prostora, tada je situacija podosta slična predinflacijskom

90 Broj različitih kombinacija rasporeda supkomponenata nekog

sustava obično se definira kao e(informacijski sadržaj), a ne 2(informacijski sadržaj), pri
čemu je e, jedna od najpoznatijih konstanta u matematici,
2,718281828... Razlika nije važna budući da su sve brojke u ovom
poglavlju tek približne procjene »reda veličine«.
vakuumu pa svaka kockica, umjesto da bude ispunjena energijom
ili prazna, ima ili foton koji se okreće u smjeru kazaljke na satu ili
foton koji se okreće suprotno od kazaljke na satu. No vrijedi isti
ishod. Broj razlučivih stanja N fotona iz Velikog praska iznosi 2N
pa su informacije potrebne da se opišu stanja svih fotona iz Velikog
praska u Svemiru jednostavno N, ukupan broj tih fotona.91 U
svakom trenutku svakim prostornim centimetrom slobodnog
prostora leti oko 300 takvih fotonskih ostataka – eto, fotoni iz
Velikog praska toliko su sveprisutni. Svemir ima promjer oko 84
milijarde svjetlosnih godina, a to znači da ima volumen oko 5 × 1086
prostornih centimetara.92 Stoga je količina informacija potrebna da
se opiše oko 1089 bitova.
Da podvučemo crtu: Svemir je u početku sadržavao samo 1 000
bitova informacija, no danas sadrži 1089 bitova. To je povećanje od
1086, odnosno 100 bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna
bilijuna puta. Možda vam neće biti očito da je to iznimno povećanje
količine informacija zagonetno, ali doista je riječ o nepoznanici.
Kako bismo shvatili razloge, nužno je shvatiti nešto o fizikalnim
zakonima.
Poznati zakoni fizike, poput Newtonovih zakona gibanja,
recept su za predviđanje budućnosti sa 100-postotnom po
uzdanošću. Primjerice, znamo li danas položaj Mjeseca, primjenom
Newtonovih zakona gibanja i njegova zakona gravitacije možemo
predvidjeti gdje će se Mjesec nalaziti sutra. Budući da je
poznavanje položaja Mjeseca jučer dovoljno da se odredi njegov
položaj sutra, iz toga slijedi da se ne dodaju nikakve nove
informacije. Sutrašnji položaj već je sadržan u današnjem položaju. I

91
Stvar je zapravo malo kompliciranija, a broj mogućih rasporeda N
termalnih fotona iznosi eN. No eN je približno isto što i 2N.
92
Naš 13,7 milijarda stari Svemir ima promjer od 84 milijarde
svjetlosnih godina, a ne 13,7 x 2 milijarde svjetlosnih godina, kako bi se
naivno moglo očekivati, jer se tijekom inflacije širio brže od brzine
svjetlosti. Vidi 7. poglavlje.
to vrijedi za sve nekvantne ili »determinističke« zakone fizike.
Budući da jedno stanje sustava u sadašnjosti posve određuje jedno
stanje sustava u budućnosti, nema stvaranja novih informacija.
Štoviše, deterministički zakoni sinonim su za očuvanje
informacija.93
To je za Svemir važno jer njegov razvitak opisuje Einsteinova
teorija gravitacije – opća teorija relativnosti – koja je
deterministička teorija. Drugim riječima, opća relativnost, kada se
primijeni na cio Svemir, opisuje kako se određeno stanje Svemira
kasnije razvija i prelazi u neko drugo stanje. Nema promjena u
informacijskome sadržaju Svemira.
Što onda trebamo misliti o činjenici da je u predinflacijskome
Svemiru bilo samo 1 000 bitova informacija, a da ih je u današnjem

93
Očuvanje informacija temelj je crne rupe »informacijskog
paradoksa«, na koji je pozornost 1976. skrenuo Stephen Hawking.
Pokazalo se da crna rupa nije posve crna, već sjaji zahvaljujući
»Hawkingovom zračenju«, koje joj omogućuje da »isparava« i da s
vremenom nestane. Dolazi do paradoksa jer Hawkingovo zračenje ne
može prenositi informacije o unutrašnjosti crne rupe, budući da, po
definiciji, iz nje ništa ne može izići. Tako nakon nestanka crne rupe
preostaje zagonetno pitanje o tome što se dogodilo s informacijama
koje su opisivale zvijezdu na samrti, a čije je katastrofalno sažimanje
uopće dovelo do nastanka crne rupe. Sada se pretpostavlja da stvara
nebrojene sićušne izbočine na »obzoru događaja«, imaginarnoj
površini – odnosno točki s koje nema povratka za materiju koja se
urušava – a koja okružuje crnu rupu. To znači da su informacije koje
su opisivale zvijezdu koja je prethodila crnoj rupi – to
trodimenzionalno tijelo – kodirane na dvodimenzionalnome obzoru
događaja. Taj je obzor poput holograma. Implikacije za Svemir upravo
su fascinantne jer je i on okružen jednim obzorom – obzorom vremena,
a ne prostora, ali ipak obzorom. Čini se da trodimenzionalni Svemir ne
može sadržavati više informacija nego što ih je moguće utisnuti u
dvodimenzionalnu površinu koja ga okružuje. Što je najnevjerojatnije,
izgleda da živimo u divovskome kozmičkom hologramu.
Svemiru 1089? Drugim riječima, u početku je bilo samo 21000
razlučivih načina na koje su stvari u Svemiru mogle biti
raspoređene, a sada ih ima vrtoglavih 210 ?94 Budući da nekvantna
ili »klasična« teorija poput opće relativnosti dopušta da se 21000
stanja u određenom trenutku razvije samo u 21000 u nekom
kasnijem trenutku, to može značiti jedino da kompleksnost
današnjeg Svemira nije mogla biti određena na početku postojanja
vremena. »Za primjer uzmite knjige na mojim policama«, kaže
Hsu. »Zašto je moj primjerak Feynmanovih predavanja iz fizike kraj
mog primjerka Kratke povijesti vremena? Informacijska
argumentacija navodi da se stanje moje police s knjigama ne može
dovesti u vezu s nekim jedinstvenim stanjem u vrijeme Velikog
praska. Štoviše, na taj način ne može se objasniti gotovo ništa u
našem Svemiru.« Zamislite list koji treperi na stablu. Zbog čega
tako titra? Zbog vjetra, naravno. Ali što izaziva vjetar? Toplina koju
u atmosferu donosi Sunčeva svjetlost. Ali što stvara Sunčevu
svjetlost? Toplina koju u Sunčevoj jezgri izazivaju nuklearne
reakcije... Možda vam se čini da se takav uzročno-posljedični niz
može slijediti sve do nastanka Svemira. No činjenica da u
današnjem Svemiru postoji toliko neusporedivo više informacija
nego na početku govori nam da to nije točno. Kada bismo taj niz
uzroka i posljedica pratili dovoljno u prošlost, nakon nekog
vremena došli bismo do posljedice bez prethodnog uzroka. Do
nečega što se dogodilo apsolutno bez ikakva razloga. Do krajnje
nasumičnog događaja.
Upravo je to ključ koji nam pokazuje odakle su potekle sve te
silne informacije u današnjem Svemiru. Nasumičnost je sinonim za
informacije. To ni približno nije očito. Štoviše, na prvi pogled
doima se da je u suprotnosti s intuicijom. No zamislite broj od 100

89
94
210 je 2 pomnožen sa sobom (10·10·10...) puta, pri čemu se 10 u
89
zagradi nalazi 89 puta. Odnosno, da se izrazimo na drugi način, 210
približno je (103)89= 10267.
znamenaka i to da su sve znamenke nasumične. Taj broj nekom
drugom možete prenijeti jedino ako mu pošaljete svih 100
znamenaka. To sada usporedite s brojem koji se sastoji od niza od
stotinu brojki 3. To možete prenijeti tako da se oslonite na obrazac i
jednostavno kažete »3 koji se ponavlja 100 puta«. Očito je da
nasumičan broj sadrži mnogo informacija, dok ih nenasumični broj
sadrži vrlo malo. Mnogo je toga izlišno.
Koji su onda procesi odgovorni za ubacivanje
informacija/nasumičnosti u Svemir od vremena početka inflacije?
Hsu uopće ne sumnja u odgovor. »To mogu biti jedino kvantni
procesi«, kaže. Kvantni su procesi nedeterministički. Jedinstveno
stanje sustava u prošlosti ne dovodi do jedinstvenog stanja u
budućnosti. Zakoni kvantne fizike nisu recept za predviđanje
budućnosti uz 100-postotnu pouzdanost. Oni su recept za
predviđanje nepreglednog mnoštva mogućih budućnosti, od kojih
se svaka može dogoditi unutar okvira točno određene vjerojatnosti.
»Stvari se danas u svijetu oko nas događaju zbog nebrojenih
erupcija nasumičnosti koje su prodrle u Svemir nakon Velikog
praska – zbog bacanja kvantne kocke«, kaže Hsu.95
Hsu smatra da je glavni proces kojim je nasumičnost ušla u

95
U određenoj mjeri to je 1939. predvidio veliki britanski fizičar Paul
Dirac. Iako nije imao pojma o inflaciji i tome koliko je apsurdno malen
Svemir bio na početku, ipak je shvatio daje, ako se Svemir širi, na što
su ukazivala promatranja galaksija, u prošlosti morao biti mnogo
manji, a to je značilo da bi bio prejednostavan da iznjedri
kompleksnost kakvu danas vidimo oko sebe. Barem bi bio odviše
jednostavan kad bi ga opisivala klasična fizika. No Dirac je spoznao da
bi tu u pomoć mogla priskočiti kvantna teorija i da bi nepredvidljivi
kvantni skokovi u počecima Svemira mogli biti izvor svemirske
kompleksnosti. Uočavanjem uloge kvantne teorije u podrijetlu
Svemira, Dirac je četiri desetljeća ranije predvidio pojavu područja
kvantne kozmologije. Vidi knjigu Grahama Farmela The Strangest Man:
The Hidden Life of Paul Dirac, Quantum Genius (Faber & Faber, 2009.).
Svemir bila sama inflacija. Nitko ne zna što ju je pokretalo, iako
fizičari često spominju »inflacijsko« polje, nekakvu »stvar« ili
»materijal«, »nešto« što je prožimalo Svemir i čija je odbojna
gravitacija silno napuhala vakuumski balon. Za trajanja inflacije
veličina Svemira se udvostručila te se ponovno udvostručavala još
šezdeset puta.96
U jednom trenutku – nitko ne zna zašto – inflaciji je ponestalo
snage. Inflacijsko je polje počelo slabjeti i nestajati, a vakuum je
postao uobičajenim vakuumom na kakav nailazimo i danas.1197
Ključno svojstvo tog raspada bila je činjenica da je bio kvantne
prirode – to jest, nasumičan. To znači da se inflacija raspadala u
ponešto različitim vremenima na različitim mjestima i da je na
različitim mjestima ostavljala različite količine energije. Budući da
energiju nije moguće ni stvoriti ni uništiti, nego joj je samo moguće
mijenjati oblik, energija inflacije manifestirala se u drugim
oblicima. Bila je to energija mase subatomskih čestica i njihova
energija gibanja. Ukratko, raspad inflacije stvorio je materiju
Svemira i istodobno ga ugrijao na fantastično visoku temperaturu.
Stvorio je »užareni« Veliki prasak.
U uobičajenoj predodžbi o kozmologiji Svemir tako nastaje
samo od vakuuma. Vakuum je neuobičajeno energetsko stanje koje
se naglo i neobuzdano širi i raste. Što se stvara više vakuuma, to je
više i vakuumske energije. Inflacija je, kao što ističu mnogi fizičari,
»najviši oblik besplatnog ručka«. Na koncu inflacija završava, a
energija cjelokupnog tek stvorenog vakuuma zagrijava Svemir i

96
Vidi 8. poglavlje.
97
Što je najneobičnije, otkriće »tamne energije« 1998. pokazuje da se u
posljednjih nekoliko milijarda godina uobičajeni vakuum ponovno
pretvorio u vakuum inflacijskog tipa, iako tek uz maleni dio one
energije koja je pokretala inflaciju. Tamna energija, poput inflacijskog
vakuuma, ubrzava širenje Svemira. Nitko ne zna postoji li kakva veza
između inflacijske faze i aktualne faze koju pokreće tamna energija,
iako se može reći da bi se, ako postoji, dvije zagonetke svele na jednu.
stvara plamenu kuglu Velikog praska. Budući da je raspadom
inflacije na sva mjesta u Svemiru ispuštena različita količina
energije, tako su se različita mjesta razlikovala i po temperaturi.
»Raspad inflacije bio je poput generatora nasumičnih brojeva koji je
ubrizgavao fantastične količine nasumičnosti uzduž i poprijeko
Svemira«, kaže Hsu. »Ta kvantna nasumičnost razlog je zbog kojeg
se moja Feynmanova predavanja iz fizike nalaze kraj Kratke povijesti
vremena.«
Svemir se širi još od završetka inflacije, stvarajući još više
vakuuma, a s njim i više vakuumske energije pa ste možda već
pomislili kako to u Svemir uvodi još više nasumičnosti. No ključna
je razlika između vakuuma koji se danas širi i inflacijskog
vakuuma u tome što je prvi stabilan i otporan na raspad. A jćdino
raspad vakuuma – koji je po prirodi duboko kvantni proces – širi
nasumičnost u Svemiru.98
Hsu, međutim, ne smatra da je raspad inflacije bio jedini proces
koji je u Svemir uveo nasumičnost/informacije. On drži da se od
završetka inflacije informacije neprekidno ubacuju u Svemir
zahvaljujući bezbrojnim kvantnim događajima poput nasumičnog
raspada atomskih jezgara i nasumične emisije fotona iz atoma.
Prisjetite se, primjerice, da se »spin« elektrona može odvijati u
smjeru kretanja kazaljke na satu, ali i u suprotnome smjeru. Prije
nego što to zabilježi neka vrsta detektora, taj je spin nedefiniran.
Nema se što opisati, nema informacije. Ali čim elektron ostavi trag

98
Dugo je vakuumska energija bila ravna nuli, a to je značilo da ne
sadrži energiju koju može prenijeti na druge oblike, čak i kad bi se
mogla raspadati. No tijekom posljednjih nekoliko milijarda godina, uz
pojavu kozmičke faze tamne energije, sve se promijenilo. Budući da
nitko ne zna zašto se uopće »uključila« tamna energija, uvijek je
moguće da će se jednog dana i isključiti. Kako je tamna energija toliko
malena u usporedbi s vakuumskom energijom koja je pokretala
inflaciju, informacije koje u Svemir ubaci takav raspad bit će utoliko
manje.
na detektoru – stručnim žargonom rečeno, čim se »dekoherira« –
utvrđuje se da se vrti ili u jednu ili u drugu stranu. Dva su moguća
ishoda, a to se opisuje samo jednim bitom. Ondje gdje jednom nije
bilo nikakve informacije,.sada postoji nešto od informacija.
Zamislite deset elektrona u nizu. Ostave li traga na kakvom
detektoru, neki se odjednom vrte u jednu, a neki u drugu stranu.
Za deset elektrona postoji 210 mogućih ishoda – više od 1 000
mogućnosti. A to znači da je mnoštvo informacija prodrlo u Svemir
samo zahvaljujući tome što je tih deset elektrona negdje ostavilo
trag o svojoj prisutnosti.
Zamislite samo koliko je informacija moguće ubaciti u Svemir
kada bilijuni za bilijunima subatomskih čestica ostave trag o
svojem postojanju. »Riječ je o neopisivo moćnome načinu
ubacivanja informacija u Svemir«, kaže Hsu.
Kako je povećanje količine informacija u Svemiru kompatibilno
s neumoljivim povećanjem entropije u Svemiru, koje određuje
drugi zakon termodinamike? Pa, eto, entropija i informacije, kako
se pokazalo, tijesno su povezani: entropija = ^informacije) pizičari u
19. stoljeću spoznali su da se entropija povećava jer je broj
neuređenih stanja dostupnih atomima i njima sličnim česticama
neusporedivo veći od dostupnih uređenih stanja. »Iako to nisu
znali, ta su stanja zapravo kvantna stanja, poput stanja elektrona
koji se vrti u atomu«, kaže Hsu. »Entropija se povećava jer je
neuređenih kvantnih stanja dostupnih subatomskim česticama
neusporedivo više nego uređenih stanja. Sve se fino poklapa.«
Kao što smo već istaknuli, Einstein je kvantni proces –
nasumičan i bez uzroka – smatrao nečim čega se treba krajnje
užasavati. No, prema Hsuu, takvi procesi nipošto nisu nešto što bi
trebalo izazivati odbojnost i užas. Takvi su procesi apsolutno nužni
i ključni. Vlastito postojanje u ovom trenutku i na ovome mjestu
dugujemo upravo kvantnoj nepredvidljivosti. Pogledajte oko sebe
– pogledajte ružu, novorođenče, zrakoplov koji na plavome nebu
ostavlja trag kondenzacije. Živimo u beskonačno složenome
svijetu. No sva kompleksnost koju uočavate puki je plod velikog
niza bacanja kvantnih novčića od vremena okončanja inflacije.
Sviđalo vam se to ili ne, živimo u nasumičnoj stvarnosti.
 11
Zemlja je puna kao čep, vratite se kući

Kako nam činjenica da na Zemlji nema izvanzemaljaca govori ili da smo

prva nastala inteligencija ili da neki nepoznati faktor onemogućuje razvoj
civilizacija sposobnih za svemirska putovanja

»Ponekad mi se čini da smo sami, ponekad da nije tako. Bilo kako bilo, već
i sama ta pomisao omamljuje.«
Buckminster Fuller

»Uvjeren sam da je Svemir prepun inteligentnih oblika života, samo što

su oni odviše inteligentni da dođu ovamo.«
Arthur C. Clarke

Jedno od dojmljivijih svojstava svijeta toliko je očito da se, poput tame

noćnoga neba, gotovo nikada ne spominje. Nije važno u kojoj zemlji živite,
na kojem ste kontinentu, gdje ste uopće na ovom planetu, ali ovdje nema
izvanzemaljaca. Izvanzemaljci besposleno ne stoje na uličnim uglovima,
ne lebde poput anđela među oblacima nama nad glavom niti se
materijaliziraju i dematerijaliziraju poput članova posade svemirskog
broda Enterprise iz Zvjezdanih staza.
Općenito se smatra da nam činjenica da na Zemlji nema
izvanzemaljaca govori nešto duboko i dalekosežno o inteligentnim
oblicima života u Svemiru. No za razliku od drugih svakodnevnih
opažanja u ovoj knjizi, ovdje nitko točno ne zna što bi to nešto duboko i
dalekosežno moglo biti.

Tijekom godina mnogi su ljudi uvidjeli da je to što na Zemlji

nema izvanzemaljaca velika zagonetka. No to je na najdojmljiviji
način artikulirao talijanski fizičar Enrico Fermi. Kao jedan od
posljednjih fizičara koji su udružili uloge najnaprednijih teoretičara
i eksperimentalista, Fermi je ne samo osmislio teoriju
radioaktivnog beta-raspada, koja je predvidjela postojanje gotovo
sablasno nevidljivog »neutrina«, nego je i konstruirao prvi
nuklearni reaktor – na napuštenome igralištu za skvoš pod
zapadnom tribinom stadiona Stagg Field na sveučilištu Chicago.
Fermijeva »nuklearna hrpa«, reaktor koji je 2. prosinca 1942. ušao u
»kritičnu« fazu, stvorio je plutonij za jednu od dvije atomske
bombe koje je SAD bacio na Japan.99 Te su bombe iskušane u
pustinji Novog Meksika, a upravo za posjeta vojnome laboratoriju
u Los Alamosu u ljeto 1950. godine Fermi je iznio svoje poznato
opažanje o izvanzemaljcima.
Objedovao je u kantini s Herbertom Yorkom, Emilom Ko~
nopinskim i Edwardom Tellerom, »ocem vodikove bombe«.
Fizičari su tom prigodom razgovarali o izvanzemaljcima jer je
proteklih tjedana bilo došlo do naglog povećanja broja medijskih
izvještaja o »letećim tanjurima«. Iako je razgovor bio skrenuo u
prozaičnije vode, Fermi je ušutio, duboko zamišljen. Odjednom,
usred razgovora koji je uslijedio, izlanuo je riječi: »Gdje su svi?« Svi
nazočni odmah su znali na što misli – na izvanzemaljce. Usto su
spoznali i da je Fermi, čovjek kojeg je pratio ugled mislioca, iznio
nešto važno i dalekosežno.
Fermi je bio poznat po jednostavnosti i zaokruživanju u
proračunima. Primjerice, u trenutku kada je 15. srpnja 1945. u
Alamogordou u Novom Meksiku eksplodirala prva atomska

99
Plutonij-239 jedna je od dviju teških jezgara koje se razdvajaju, ili
doživljavaju »fisiju« pri sudaru s neutronom, pritom oslobađajući
veliku količinu energije. Budući da tako nastaje još slobodnih
neutrona, moguće je dijeliti i nove jezgre, čime nastaje nezaustavljiva
»lančana reakcija« i pokreće se erupcija velike količine energije. To je
tzv. »atomska bomba«. Takvu lančanu reakciju moguće je postići još i s
uranijem-235.
bomba, ispustio je komadić papira s visine ramena i gledao kako
mu udarni val eksplozije skreće smjer pada. Kako je znao da je
nulta točka, mjesto eksplozije, udaljeno 9 milja (oko 14,5 km), na taj
je način procijenio energiju eksplozije – odgovarala je energiji
eksplozije 10 000 tona TNT-a.1002
U Fermijevu pitanju implicitno se krio sličan ad hoc proračun.
Koliko bi civilizaciji koja je razvila mogućnost međuzvjezdanog
putovanja trebalo da se raširi do svih zvjezdanih sustava u našoj
Mliječnoj stazi?
Fermi nikada nije otkrio pojedinosti svog načina razmišljanja.
No vrlo je vjerojatno da je shvatio kako bi najdjelotvorniji način
istraživanja Galaksije bio kada bi se za to angažirale svemirske
sonde koje bi se same reproducirale.1013 Po dolasku u ciljani
planetarni sustav, takva bi sonda počela izrađivati dvije vlastite
replike od zatečenih sirovina. Dvije sonde-kćeri potom bi pošle
dalje, do sljedećeg planetarnog sustava, i izradile još dvije replike.

100
Jedan trivijalniji »Fermijev problem«, tipičan za izazove koje je
Fermi često postavljao pred svoje studente, glasio je: »Koliko u
Chicagu ima ugađača glasovira?« Do približne procjene moguće je
doći ovom logikom. U Chicagu živi oko 10 milijuna stanovnika.
Glasoviri su najčešće u vlasništvu obitelji, a ne pojedinaca
(prepostavka je da instrumenti u vlasništvu škola, koncertnih dvorana
i tako dalje čine tek mali udio u ukupnome broju). Prosječna obitelj ima
pet članova pa to znači da u Chicagu živi oko 2 milijuna obitelji. Ako
glasovir ima jedna od dvadeset obitelji, tada u gradu ima 100 000
glasovira. Recimo da je svakom insturmentu potrebno jedno ugađanje
godišnje. To znači 100 000 ugađanja godišnje. A recimo da ugađač
može ugoditi dva glasovira na dan i da radi oko 200 dana godišnje, pa
tako ugodi 400 glasovira godišnje. Budući da u Chicagu ima 100 000
glasovira, u gradu bi moralo biti oko 250 ugađača.
101
Ideju o uređajima koji se sami reproduciraju kasnije će podrobno
istražiti mađarsko-američki fizičar John von Neumann, koji se
proslavio osmišljavanjem suvremene računalne arhitekture. Takve
sonde stoga se često nazivaju von Neumannovim sondama.
Na taj bi način sonde razmjerno brzo naselile Galaksiju, poput
bakterija koje se šire kroz organizam domaćina.
Služeći se uvjerljivim procjenama brzine takvih sonda i
vremena potrebnog za stvaranje replika, bilo je moguće procijeniti
koliko bi vremena trebalo za dolazak do svih zvijezda u Mliječnoj
stazi. A odgovor je bio neočekivano skroman: između nekoliko
milijuna i nekoliko desetaka milijuna godina. Budući da je to bio
tek maleni dio životnog vijeka naše galaksije od 10 milijarda
godina, jedan je zaključak bio neizbježan: ako je u nekom trenutku
povijesti naše galaksije nastala vrsta sposobna za međuzvjezdana
putovanja, njezine svemirske sonde već bi danas tebale biti ovdje,
na Zemlji.1024 Odnosno, prema Fermijevim besmrtnim riječima:
»Gdje su svi?«
Fermijevo pitanje zapravo govori dvije stvari. Zašto nigdje, na
Zemlji i u svome Sunčevom sustavu, ne vidimo nikakve tragove
izvanzemaljaca? I zašto nikakve tragove izvanzemaljaca ne
uočavamo dok promatramo Svemir? Primjerice, zašto teleskopima
nismo ugledali nekakav plod tehnologije ili uhvatili neki signal
izvanzemaljaca?
Neki će, dakako, reći kako uistinu ima dokaza o postojanju
izvanzemaljaca – misleći na neidentificirane leteće objekte. No za
većinu NLO-a ili UFO-a (»unidentified flying objects«) pokazalo se
da je zapravo riječ o rijetkim atmosferskim pojavama,
meteorološkim balonima na velikoj visini, Veneri ugledanoj pod
neuobičajenim okolnostima i tako dalje. Ali jedan manji dio
slučajeva ni do danas nije razjašnjen. To ne znači da za njih ne
postoji prirodno objašnjenje, nego jednostavno da takvo objašnjenje
nije pronađeno. No postoji i ozbiljan prigovor teoriji da su NLO-i
izvanzemaljski svemirski brodovi, a to je nedostatak materijalnih

102
Tu argumentaciju povezanu s von Neumannovim svemirskim
sondama koje se same reproduciraju prvi je, 1981. godine, iznio
američki fizičar Frank Tipler.
dokaza. Unatoč tvrdnjama o tome da su mnogi vidjeli takve
letjelice – a u pojedinim slučajevima govori se čak i o izravnome
kontaktu s njezinim putnicima – nitko nikada nije pokazao ni jedan
izvanzemaljski predmet.
Američki astronom Carl Sagan iznio je još jednu primjedbu na
račun tvrdnja da su NLO-i izvanzemaljske letjelice u posjetu
Zemlji. Istaknuo je da su takve letjelice sumnjivo slične
najsuvremenijim zrakoplovima, koji često izgledaju kao »krila koja
lete«. Sagan je ustvrdio da je to slično kao da su viktorijanci
podignuli pogled prema nebu i ugledali letjelice na parni pogon.
Tu sklonost da se vide prijevozna sredstva slična današnjim
prijevoznim sredstvima nazvao je »zemaljskim šovinizmom«. Bilo
je to posve u suprotnosti s opažanjem autora znanstvene fantastike
Arthura C. Clarkea: svaka dovoljno napredna civilizacija – a
osobito civilizacija koja je u stanju prijeći velike udaljenosti među
zvijezdama – trebala bi biti ravna magiji. Sagan je smatrao da su
NLO-i – iako nužno ne i čiste prevare – svakako stvar pojedinčeva
viđenja stvari.
Ali što je s izvanzemaljskim signalima? Što je najneobičnije,
radioteleskopi su tijekom godina uhvatili niz signala s
karakteristikama koje bi se mogle očekivati od izvanzemaljaca –
signal koji pokriva uzak »pojas« frekvencija, uvelike poput
zemaljske radiopostaje. Najpoznatiji među njima bio je signal
»Wow!« zabilježen 15. kolovoza 1977. godine 79-metarskim
teleskopom »Veliko uho« na radijskome opservatoriju Ohio State.
Kada je astronom Jerry Ehman uočio posve neuobičajen signal,
odmah je na rubu papira s isprintanim rezultatima mjerenja
nažvrljao uzvik »Wow!«(»Vau!«). Taj se naziv održao. No unatoč
daljnjim promatranjima neba u smjeru tog signala koji je trajao 37
sekunda – u smjeru zviježđa Strijelca – signal se više nije ponovio.
To je karakteristika svih neobičnih signala zabilježenih
radioteleskopima, a među njima je i 11 signala koje je potkraj
osamdesetih godina 20. stoljeća otkrio sustav Mega Channel ET
Assay (META) u sklopu nevladine i neprofitne organizacije The
Planetary Society. Moguće je da se signali nikad ne ponavljaju jer
potječu iz nekog prolaznog izvora – možda tajnih špijunskih
satelita u Zemljinoj orbiti – ili jer su plod nekakvog hirovitog
poremećaja u radu astronomske opreme.
Preostaje, međutim, još i slabašna mogućnost da su neki od
neobjašnjenih signala stvarni. Joseph Lazio, iz Nacionalnog
istraživačkog vijeća u Washingtonu, i njegovi kolege ističu da
među zvijezdama lebdi vodikov plin koji ima električni naboj, tj.
koji je ioniziran. Raspoređen je neravnomjerno, u nepravilnim
nakupinama, a poznato je da takve nepravilnosti dovode do
fluktuacije sjaja radiosignala s udaljenih astronomskih tijela poput
»pulsara«. Slične nepravilnosti u Zemljinoj atmosferi uzrokuju
»treperenje« zvijezda. Prema riječima Lazija i njegovih kolega,
takva »interstelarna scintilacija« može potisnuti ili pojačati radijski
signal za čak 20 puta u odnosu na uobičajenu snagu. Znanstvenici
stoga navode da bi ti neobični signali mogli biti signali
izvanzemaljaca u trenucima kad su na taj način pojačani.
Nažalost, signal pod utjecajem međuzvjezdane scintilacije
gotovo je sve vrijeme potisnut, a vrlo rijetko pojačan. Prema Laziju
i njegovim kolegama, bilo bi potrebno više tisuća ili čak desetaka
tisuća novih promatranja da se zabilježi ponavljanje takvog signala.
Dosada, međutim, nitko nije tražio signale u više od 100 dodatnih
istraživanja iste lokacije. Znanstvenici zaključuju da je, iako su
podaci kompatibilni s tezom da u našoj galaksiji postoje deseci
izvanzemaljskih civilizacija, po tim podacima jednako izgledno i
da ne postoji nijedna takva civilizacija. Moguće je da su
izvanzemaljci već »nazvali« Zemlju – samo što to nikako ne
možemo točno odrediti.
Ako, dakle, nema dokaza o fizičkoj nazočnosti izvanzemaljaca
na Zemlji ili u Sunčevu sustavu i ako nema dokaza o tome da
hvatamo inteligentne signale iz Svemira, što bismo na temelju toga
trebali zaključiti? Jedna je mogućnost da još nismo tražili ni
dovoljno dugo ni dovoljno temeljito. Nema sumnje da je to stav
onih koji aktivno sudjeluju u programu Potraga za
izvanzemaljskom inteligencijom (Search for Extraterrestrial
Inteligence – SETI). Oni ističu da je dosada radiosignal tražen tek
kod vrlo malenog dijela od približno 200 milijarda zvijezda u našoj
galaksiji.
Ipak, prema riječima Setha Shostaka iz SETI-jeva instituta u
kalifornijskome Mountain Viewu, sada ciljano promatramo
zvijezde vrtoglavo užurbanim tempom. On misli da ćemo, kako
bismo naišli na prvu izvanzemaljsku civilizaciju, morati promotriti
nekoliko milijuna zvijezda, a taj cilj bit će ostvaren do 2015. godine.
Osobno će ga iznenaditi, kaže, ako SETI do tada ne zabilježi uspjeh.
Shostakova implicitna pretpostavka, koja je općenito prihvaćena u
SETI-ju, glasi da između 10 000 i milijun izvanzemaljskih
civilizacija trenutačno emitira radiosignale u našoj galaksiji.
Skeptici tu procjenu u najboljem slučaju smatraju optimističnom, a
u najgorem pustim željama. Znanstvenici iz SETI-ja skloni su
pogledima talijanskog filozofa Giordana Bruna, koji je u knjizi O
beskonačnosti svemira i svjetova (De l’Infinito Universo et Mondi)
ustvrdio: »Postoje bezbrojna sunca i beskonačan broj zemalja kreće
se oko njih, baš kao što se ovih sedam koje vidimo kreće oko Sunca
koje nam je blizu.«
Predodžba o tome da još nismo dovoljno intenzivno ili dovoljno
dugo tragali za izvanzemaljskim signalima jednako bi dobro mogla
objasniti i to zašto u Sunčevu sustavu nismo svjedočili znakovima
o posjetu izvanzemaljaca. Prisjetite se kako je u filmu Stanleyja
Kubricka i Arthura C. Clarkea 2001.: Odiseja u svemiru na Mjesecu
pronađen predmet koji je pripadao izvanzemaljcima. Ondje je
ostavljen prije 3 milijuna godina, kao svojevrsni »bežični monitor
za djecu«, kako bi oni koji su ga postavili doznali ako se na Zemlji
ikada pojavi neki oblik inteligencije. Nije vidljiv na prvi pogled, jer
je zakopan u krateru Tycho, duboko pod lunarnom prašinom.
Moguće je da je neki izvanzemaljski predmet tako ostavljen, čak i
na još manje vidljivome mjestu. Kao što ističe fizičar Stephen
Webb, postoji oko 210 milijarda milijarda milijarda prostornih
kilometara prostora unutar kugle koja obavija orbitu Plutona, a
Solarni sustav proteže se i do Oortova oblaka kometa, daleko iza
Plutona. »Izgledi za to da igrom slučaja pronađemo neki maleni
izvanzemaljski predmet u biti su ravni nuli«, kaže on.
Dakako, možda i nismo vidjeli tragove izvanzemaljaca niti smo
uhvatili njihove signale, ali ne jer još ima toliko mjesta na kojima ih
nismo tražili, nego jer se služimo pogrešnim pristupom.
Znanstvenici iz SETI-ja koncentriraju se na zvijezde slične Suncu iz
posve očitog i razumnog razloga, jer već znamo za jednu takvu
zvijezdu u čijoj je okolini nastao život: Sunce. No moguće je da se
izvanzemaljske civilizacije, zbog sve većih potreba za energijom,
od razmjerno hladnih zvijezda poput Sunca, zvijezda »spektralnog
tipa« G i K, sele prema supervrućim zvijezdama tipa O i B. Takvim
zvijezdama u SETI-ju se bave rijetko jer gore brzo i jer bi spalile
svaki planet koji bi se igrom slučaja ondje formirao.
S druge strane, možda većinu životnih oblika uopće nećemo
pronaći u blizini zvijezda. U pokušaju da proširi raspravu o životu
u galaksiji, planetolog David Stevenson sa sveučilišta California
Institute of Technology u Pasadeni kaže da se život možda najčešće
nalazi na »međuzvjezdanim planetima«, svemirskoj »siročadi« bez
sunca koja tumaraju mračnim i duboko ledenim prostorima
između zvijezda. Kao dokaze za takav pristup nudi računalne
simulacije formiranja našeg Sunčeva sustava, koje bez iznimke
pokazuju formiranje približno deset planeta Zemljine mase. Bliski
susreti s embrionskim divovskim planetima poput Jupitera većinu
njih ubrzo izbacuju u međuzvjezdani prostor.
Možda ćemo naivno zaključiti da na planetu koji nema sunce
kao izvor topline i energije život nije moguć. No Stevenson ističe
da su takvi planeti omotani debelom embrionskom atmosferom
molekularnog vodikova plina, sirovine iz koje se rađaju zvijezde, te
da bi ta atmosfera mogla biti od 100 do 10 000 puta gušća od
Zemljine atmosfere. Što je najvažnije, u takvim uvjetima iznimno
visoke gustoće atmosfere, svi su plinovi ujedno i »staklenički
plinovi« te »zatočuju« toplinu djelotvorno poput planetarnog
popluna. Prema Stevensonovim riječima, uz tako dobru izolaciju
toplina koja dopire iz radioaktivnog stijenja – ista ona toplina zbog
koje je i dandanas unutrašnjost Zemlje rastaljena – mogla bi
održavati dovoljno topline na površini takvog planeta da tekuća
voda ondje postoji najmanje 10 milijarda godina, dvostruko više od
sadašnje starosti Zemlje. Što je najnevjerojatnije, međuzvjezdani
planeti mogli bi biti najizglednije lokacije za pronalaženje života u
Galaksiji, po svoj prilici primitivnih mikroorganizama, ali – tko
zna? – možda i nekih oblika inteligencije.
No čak i ako izvanzemaljce ne tražimo na pogrešnim mjestima,
druga moguća pogreška u našoj strategiji traganja mogla bi biti
činjenica da slušamo pogrešne radijske frekvencije. Potraga za
inteligentnim radijskim signalima, primjerice, najčešće se
koncentrira na maleni broj posebnih frekvencija. To su frekvencije
radiovalova koje prirodno emitiraju atomi i molekule što često
lebde u svemirskim strujama. Izvanzemaljci bi trebali znati za te
frekvencije, glasi argumentacija, pa bi tako trebali znati i da za njih
znaju druge tehnološki razvijene civilizacije. Na primjer, signal
»Wow!« uhvaćen je na 1420 MHz, frekvenciji na kojoj atomi vodika
koji lebde međuzvjezdanim prostorom emitiraju signal svemu i
svima, poput minijaturnih radijskih postaja.
Posve je moguće da izvanzemaljci emitiraju signale na
frekvencijama koje ne očekujemo. Iako su obavljene potrage i za
izvanzemaljskim signalima vidljivom svjetlošću, i ovdje vrijedi ista
logika. Izvanzemaljci se možda služe optičkim frekvencijama koje
još nismo iskušali.
Ali možda je naša strategija potrage još promašenija. Umjesto
da se pri signalizaciji služe različitim radiovalovima ili vidljivom
svjetlošću, izvanzemaljci se možda koriste nekim posve drugim
komunikacijskim medijem. Primjerice, možda šalju signale
nevidljivim neutrinima ili gravitacijskim valovima – naborima u
tkanju prostora-vremena – ili se služe nekim drugim
komunikacijskim mehanizmom koji ne možemo ni zamisliti. Dok
tražimo radijske ili optičke signale i očekujemo da izvanzemaljci
komuniciraju manje-više na jednak način kao ljudi 21. stoljeća,
možda upadamo u zamku Saganova zemaljskog šovinizma.
U knjizi Kozmička veza Sagan opisuje plemena koja žive duboko
u izoliranim dolinama Nove Gvineje i koja sa stanovnicima
susjednih dolina komuniciraju s pomoću bubnjeva. Kada ih upitate
kako bi komuniciralo neko napredno pleme, pripadnici tih naroda
odgovaraju: »Služe se većim bubnjem.« Najironičnije je to što sve to
vrijeme eter ispunjava blebetanje koje se prenosi globalnim
radijskim prometom. Na jednak način možda uopće ne
primjećujemo blebetanje galaktičke komunikacije koja se širi
vakuumom oko cijele Zemlje. Arthur C. Clarke došao je na sličnu
zamisao. U Odiseji, autoriziranoj biografiji, Neil McAleer navodi
ove Clarkeove riječi:

Činjenica da još nismo pronašli ni najmanje dokaze o životu – a

kamoli inteligenciji – izvan granica ove Zemlje mene ni
najmanje ne čudi niti me razočarala. Naša je tehnologija još
zacijelo smiješno primitivna te smo možda poput divljaka iz
džungle koji očekuju bubnjanje iako eterom oko njih prolazi
više riječi u sekundi nego što su oni u mogućnosti izgovoriti
tijekom cijeloga životnog vijeka.

Prava je istina, dakako, da zapravo nemamo osobit izbor kad je

riječ o strategiji potrage. Ili ćemo posve odustati od potrage za
izvanzemaljskom inteligencijom ili ćemo osluškivati sredstvima
koja su nam trenutačno dostupna i živjeti u nadi.
No moguće je da nam nisu neprepoznatljive samo
izvanzemaljske poruke. Izvanzemaljski predmeti – u Sunčevu
sustavu ili negdje drugdje – također su nam možda
neprepoznatljivi. Naposljetku, izvanzemaljci u tehnološkome
smislu mogu biti milijunima, možda i milijardama godina
napredniji od nas. Zna li mrav da hoda pločnikom velegrada koji je
s drugim tako velikim gradovima povezan kopnom, morem i
zrakom? Zna li takvo što bakterija? Ponovno dolazimo do
prikladne opaske Arthura C. Clarkea: dovoljno naprednu
civilizaciju nećemo moći razlikovati od magije.
No možda bismo činjenicu da nismo vidjeli nikakve dokaze o
postojanju izvanzemaljaca trebali prihvatiti onako kako i izgleda.
Pitanje u tom slučaju glasi: zašto nisu došli ovamo ili na nebu
ostavili nekakav prepoznatljiv znak o svome postojanju?
Je li moguće da se fizički ne može prijeći međuzvjezdani
prostor – da je jednostavno riječ o prevelikim udaljenostima? To se
čini malo vjerojatnim. Čak i danas možemo zamisliti načine
putovanja do zvijezda pri, recimo, jedan posto brzine svjetlosti.
Iako je to izvan domašaja naših sadašnjih sposobnosti, čini se malo
vjerojatnim da će tako ostati zauvijek.
Ako nema fizičkih prepreka za putovanje među zvijezdama,
tada možda izvanzemaljci imaju pametnijeg posla nego da
istražuju Galaksiju ili šalju radijske poruke na sve strane. Možda su
zaokupljeni umjetnošću ili introspekcijom pa su odlučili ostati kod
kuće i ne obazirati se na širi Svemir. Ili im je možda umjetna,
računalna stvarnost privlačnija od neurednog i kaotičnog stvarnog
svijeta. Možda je kod njih došlo do samouništenja, možda su
nestali zbog nuklearnog rata ili globalnog zatopljenja ili neke druge
od brojnih mogućih ekoloških katastrofa. Ili se možda
izvanzemaljci pridržavaju nečega poput temeljne upute u
Zvjezdanim stazama o tome da nitko ne smije stupati u dodir s
civilizacijama u razvoju. Prema toj »zoološkoj hipotezi«, naš je
Sunčev sustav okružen strogim kordonom. Možemo očekivati da
će nas ostaviti na miru u tom »rasadničkome svijetu« dok jednog
dana ne razvijemo sposobnost putovanja do zvijezda i isplovimo u
međuzvjezdani prostor, gdje će nas objeručke dočekati i prihvatiti
kao nove članove galaktičkoga kluba.
 Jedna od teškoća u vezi s takvim objašnjenjima činjenica je da
iziskuju nagađanja o motivaciji izvanzemaljskih civilizacija daleko
naprednijih od naše. Budući da ne možemo znati njihove motive, u
najmanju smo ruku na tankome ledu. No, na sreću, takva
objašnjenja razloga zbog kojih ne vidimo nikakve tragove
izvanzemaljaca možemo odbaciti bez obzira na njihove eventualne
motive. Kao što je u klasičnome radu iz 1974. istaknuo fizičar
Michael Hart iz Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja u
Boulderu u Coloradu, od izvanzemaljaca možemo očekivati vrlo
raznolike motive. Dakako da su se neki možda raznijeli. Dakako da
možda ima onih koji samo žele ostati kod kuće. Možda će čak
većina ostati kod kuće. No jednako kao što je maleni dio ukupnog
stanovništva našega svijeta krenuo u istraživanje svih zakutaka
Zemlje, dok se većina nije micala od kuće, uvijek će biti i iznimaka
koje se opiru trendu izvanzemaljaca koji se ne miču s kauča ispred
televizijskog ekrana. I premda većina izvanzemaljaca možda
poštuje karantenu Sunčevog sustava, hoće li se baš svi pridržavati
zabrane? Politiku nemiješanja možda nije tako jednostavno
provoditi i kontrolirati tijekom više milijuna ili čak bilijuna godina
– a nema dokaza o tome da se netko miješao u razvoj Zemlje koji
traje 4,55 milijarda godina.
Prema Hartovim riječima, sva objašnjenja činjenice da ne
vidimo izvanzemaljce koja se temelje na motivaciji potkopava
jedno: uvijek neizbježno postoje iznimke s motivacijom drukčijom
od motivacije ostalih, oni koji se ne obaziru na zabrane o posjetima
Sunčevu sustavu – odmetnuti izvanzemaljci koji ipak posjećuju
Zemlju.
Je li onda to što na Zemlji nema izvanzemaljaca moguće
objasniti na način koji se ne oslanja na njihovu motivaciju? Postoji li
možda neki uvjerljiv razlog za to da se ne ide od zvijezde do
zvijezde i istražuje Galaksija? Jedna je od mogućnosti to da je takvo
što preopasno. »Eventualna stvorenja u tom prostoru mogla bi biti
zlonamjerna ili gladna«, istaknuo je radioastronom sir Martin Ryle
sa sveučilišta Cambridge nakon što je 16. studenoga 1974. doznao
da su astronomi koji su radili s divovskom radijskom antenom u
Arecibu u Portoriku objavili naše postojanje kozmosu emitirajući
prvu međuzvjezdanu radijsku poruku u smjeru kuglastog
zvjezdanog skupa Messier 13 (M13), udaljenog oko 25 tisuća
svjetlosnih godina. Možda je, kao što se brinuo Ryle, riječ o
ksenofobnoj vrsti koja uništava druge civilizacije čim ove nečim
pokažu da postoje. Možda bi svemirske sonde koje se same
reproduciraju mogle sa svakom novom generacijom stjecati
mutacije, baš kao i živi organizmi, sve dok, na koncu, neka
mutacija ne dovede do nastanka ubilačke vrste koja smatra da joj je
misija uništiti sve konkurentske životne oblike. Autor
znanstvenofantastičnih romana Fred Saberhagen zamislio je
upravo takvu vrstu, cijeli narod, kobnih strojeva koje je nazvao
»Berserkerima«. Ako su Berserkeri negdje u Svemiru, možda je
najbolje sjediti tiho i slušati nego svima u Galaksiji objavljivati da
smo ovdje. Teškoća je u tome što je za to možda već prekasno,
budući da su se signali naših televizijskih odašiljača, koji putuju
brzinom svjetlosti, već proširili do zvijezda udaljenih više od 70
svjetlosnih godina.
Jedan od neberserkerovskih razloga zbog kojih izvanzemaljci
možda ne žele istraživati Galaksiju krije se u mogućnosti da postoji
neko neusporedivo privlačnije, zavodljivije mjesto. Astronomi su
utvrdili da u Svemiru postoji šest puta više nevidljive ili »tamne«
materije nego obične materije – materije atomske građe od koje
smo sazdani i vi i ja, kao i zvijezde i galaksije. Za njezino postojanje
znamo samo zahvaljujući gravitacijskoj sili kojom djeluje na
vidljivu materiju. Zagonetna tamna energija nadjačava čak i tamnu
materiju, pri čemu na dvije nevidljive kozmičke komponente
zajedno otpada čak 96 posto energije mase Svemira. Je li moguće
da je Svemir posve ispunjen gusto natisnutim zvijezdama od
tamne materije, planetima od tamne materije i životom od tamne
materije? Je li moguće da se sva aktivnost, kozmička trgovina i
biznis, odvijaju u tamnoj materiji, da je tamna, a ne normalna
materija mjesto na kojem se sve događa? Kao što je čitatelj časopisa
New Scientist Simon Williams primijetio u objavljenome pismu
uredništvu 2003. godine: »Kažu nam da se samo 4 posto Svemira
sastoji od atomske materije koju možemo opaziti, a da preostalih 96
posto nedostaje. Možda netko ili nešto negdje sjedi i pokušava
odgonetnuti gdje je tih 4 posto koji nedostaju.«
Potom, osim tamne materije, fizičari slute da bi mogle postojati
i druge dimenzije. Prema »teoriji struna«, koja krajnjim građevnim
»kockicama« materije smatra tanašne strune energije mase koje
vibriraju, postoji šest prostornih dimenzija uz tri prostorne i jednu
vremensku koje su nam dobro poznate. Smatra se da su te dodatne
dimenzije čvrsto »smotane« i manje od atoma, ali teoretičari misle
da postoje načini na koje mogu biti i velike, a da ih mi pritom i
dalje ne primjećujemo. Jesu li izvanzemaljcima druge dimenzije
zanimljivije, ima li u njima više aktivnosti? Ili možda bježe u druge,
zanimljivije svemire prečacima u prostoru-vremenu koje nazivamo
»crvotočinama«, a čije postojanje dopušta Einsteinova opća teorija
relativnosti. Možda čak – Bože sačuvaj – jednostavno nismo
dovoljno zanimljivi pa se izvanzemaljci prema nama odnose s
kolosalnom indiferentnošću. »Kako bi bilo da otkrijemo da su
svemirci samo nakratko svratili na Zemlju, tek toliko da im klinci
ovdje obave piš-piš?« upitao se američki komičar i televizijski
voditelj Jay Leno.
Dakako, nije riječ samo o tome da izvanzemaljaca nema ovdje,
na Zemlji, da se čini da nisu istraživali Galaksiju. Riječ je o tome da
ne vidimo baš nikakve znakove o njihovu postojanju. Kao što smo
već naveli, naši televizijski signali već su prodrli u okolni prostor.
Na planetima oko zvijezda udaljenih 70 svjetlosnih godina trebalo
bi biti moguće uhvatiti nacističke signale iz tridesetih godina 20.
stoljeća. I pritom nije riječ samo o »elektromagnetskom zračenju«
televizijskih signala. Tu su još i vojni radari i dalekovodi, kao i cijeli
sklop električne opreme koja obilježava našu tehnološku
civilizaciju. Ako naši signali prodiru u okolni prostor, onda bismo
svakako trebali očekivati i da ćemo uočiti takvu vrstu
elektromagnetskih signala i od drugih tehnološki naprednih
civilizacija, nije li tako?
Nije važno jesu li izvanzemaljci, bez obzira na razloge, odlučili
ostati kod kuće i baviti se sobom, jer bi ipak trebali i nehotice
otkrivati da postoje. Ali do toga nije došlo.
Dakako, nepostojanje dokaza nije nužno i dokaz o nepostojanju.
Kao što smo već rekli, možda još nismo tražili dovoljno temeljito i
dovoljno dugo. Međutim, čini se da u Svemiru nema nikoga.
Pojedini znanstvenici govore kako se ne bismo smjeli prepuštati
emocijama, srcu koje nam govori da nikako ne možemo biti posve
sami u cijelom Svemiru. Umjesto toga, kažu oni, trebali bismo
hladno i objektivno proučiti činjenice i odvažno izvesti logične
zaključke. A činjenice govore da nigdje ne vidimo ni najmanji
mogući dokaz o postojanju izvanzemaljaca. Logičan zaključak
glasio bi da je razlog to što i ne postoje. Sami smo, prvi oblik
inteligentnog života nastao u našoj galaksiji.
Koliko god bio logičan, takav zaključak ne samo što je u
suprotnosti s našom željom da ne budemo sami u kozmosu nego se
kosi i s predodžbom o tome da naš položaj u Svemiru nije ni po
čemu osobit. U 16. stoljeću poljski astronom Nikola Kopernik
ustvrdio je da Zemlja kruži oko Sunca zajedno s drugim planetima
i da ni po čemu nema osobit položaj u Sunčevu sustavu. U 19.
stoljeću Charles Darwin poučio nas je da su ljudi tek još jedna
životinjska vrsta, plod evolucije uz pomoć prirodnog odabira.
Potom smo, u 20. stoljeću, doznali da je Mliječna staza tek jedna od
još 100 milijarda galaksija i da nema poseban položaj u Svemiru.
Prihvatiti činjenicu da smo nekako osobiti – jedini oblik
inteligentnog života u Galaksiji (možda i u cijelom Svemiru) –
protivno je »kopernikanskome načelu«, poznatome i pod nazivom
načelo osrednjosti. Gotovo da podsjeća na religiju, koja smatra da
je čovječanstvo poseban Stvoriteljev projekt, unatoč činjenici da je
Zemlja tek jedan planet među možda bilijunima i bilijunima drugih
planeta. No koliko god bilo teško prihvatiti da smo sami, čini se da
je to logičan zaključak izveden iz onoga što američki autor
znanstvene fantastike naziva »velikom tišinom«.
Ali kako je moguće da smo upravo i prva inteligentna bića,
barem u Mliječnoj stazi? Ako je tome tako, onda to znači da je
pojava inteligentnog života spektakularno rijetka, gotovo
nemoguća pojava. Možda je za nju potreban cio niz slučajeva, a
svaki od njih ima vrlo nisku razinu vjerojatnosti.
Jedan takav događaj moglo bi biti formiranje divovskog satelita.
Naš je Mjesec ključan za život na Zemji. Kao prvo, stabilizirao je
klimu tijekom milijarda godina. Razlog je to što se Zemlja pri vrtnji
često ljulja i »pada«, podosta poput zvrka. Takve bi neumjerene
varijacije u položaju osi vrtnje Zemlje rezultirale silno velikim i
naglim fluktuacijama klime. Štoviše, upravo se to događa na
Marsu, koji ima samo dva minijaturna mjeseca. Kao što Elton John
pjeva u pjesmi »Rocket Man«: »Mars nije dobro mjesto za
podizanje djece.« Međutim, kad god se Zemlja previše nagne,
Mjesečeva je gravitacija vrati u prethodni položaj. To je moguće
samo zato što polumjer Mjeseca iznosi četvrtinu polumjera Zemlje
pa ima osjetnu gravitacijsku silu. Štoviše, sustav Zemlja-Mjesec u
biti je sustav dvostrukog planeta.
Ali promotrimo ostale dijelove Sunčeva sustava. U njemu
postoje stotine mjeseca, no samo se jedan drugi mjesec – Plutonov
Haron – po veličini može usporediti sa »svojim« planetom.1035
Smatra se da su takvi mjeseci rijetka pojava zbog neobičnih
okolnosti potrebnih da bi se formirali. Vjeruje se da je Zemlju
ubrzo nakon nastanka pogodilo neko tijelo mase Marsa. Prema

103
Pluton danas ne smatramo planetom, nego tek jednim od možda
100 000 ledenih tijela »Kuiperova pojasa« na vanjskim rubovima
Sunčeva sustava. Zemlja je tako, u biti, jedini planet s mjesecom koji se
veličinom može mjeriti s njom samom.
teoriji »velikog pljuska«, od tog sraza vanjski je sloj Zemlje postao
rastopljen, a dio te mase »pljusnuo« je u okolni prostor i kasnije se
stvrdnuo te je tako nastao Mjesec. To je mogao biti malo vjerojatan
događaj. Ako su, dakle, veliki mjeseci ključni za planete koji mogu
podržavati život, to tada u velikoj mjeri umanjuje broj mogućih
lokacija za život u Galaksiji.
Osim slučajnog nastanka Mjeseca, tu je još i činjenica da Zemlja
ima i vodu i kopno. Iako se zna da su kitovi i dupini inteligentni
koliko i viši čovjekoliki majmuni te na samome pragu čovjekove
inteligencije, korak prema ljudskoj inteligenciji poduzet je tek na
kopnu. Možda su tek ondje evolucijski pritisci bili dovoljno snažni
da stvore ruku sposobnu za spretno rukovanje materijalima radi
izrade oruđa i oružja. Ako je tome tako, tada do tog koraka prema
inteligenciji na čovjekovoj razini nije moglo doći na planetima koje
u cijelosti prekriva voda. A budući da i samu Zemlju gotovo posve
prekriva voda, lako je moguće da je to slučaj kod većine svjetova
koji podupiru život. Galaksija na kojoj žive stvorenja nalik
dupinima možda je nijema galaksija.
No osim velikog mjeseca i nešto kopna, biolozi znaju za
najmanje 10 do 12 prepreka koje je život morao nadvladati na putu
do stvaranja ljudskih bića. Ključan je, međutim, kako se čini,
iskorak od jednostaničnih do višestaničnih organizama, do kojeg je
došlo prije približno 700 milijuna godina, gotovo 3 milijarde
godina nakon pojave života na Zemlji. Budući da se jednostanični
organizmi poput bakterija mogu množiti za samo nekoliko sati,
riječ je o mnogo bilijuna generacija koje su se morale smijeniti prije
nego što je stanicama palo na pamet da se udruže i stvore više
organizme poput mrava i čovjeka. Je li to možda prepreka koja je
onemogućila da se život na razini čovjekove inteligencije ili čak
višoj razini razvije i svugdje drugdje u Galaksiji?
Fizičar Brandon Čarter, nekadašnji kolega iz ureda Stephena
Hawkinga, ponudio je vrlo domišljatu matematičku argumentaciju
u kojoj spominje pet »teških« koraka niske razine vjerojatnosti na
evolucijskome putu do čovjekove tehnološke civilizacije. Prvi
korak bila je pojava prve bakterije ili »prokariota«, 2. korak su bile
složene stanice s jezgrom ili »eukarioti«, 3. korak višestanični
životni oblici, 4. inteligencija i 5. čovjekova civilizacija. Svaki je
korak trajao približno 800 milijuna godina. Postoji i mogućnost da
je život nastao na Marsu, koji je manji od Zemlje te se u odnosu na
početno rastopljeno stanje ohladio brže pa se na meteoritu prenio
na Zemlju. Ako je tako, onda je riječ o šest teških koraka. U
konačnici, ako je Čarter u pravu u vezi s pet – ili možda šest –
koraka niske razine vjerojatnosti na putu do pojave ljudskih bića,
tehnološki napredna civilizacija po svoj je prilici iznimno rijetka
pojava u našoj galaksiji.
Pitanje koje se u tom slučaju nameće samo od sebe glasi: zašto
se to dogodilo prvo ovdje, na Zemlji? Ali, dakako da se negdje
moralo dogoditi prvi put. Zašto onda ne ovdje? Nema sumnje da je
velika tišina kompatibilna s pretpostavkom da je ljudski rod prva
tehnološka civilizacija u našoj galaksiji.
Ovdje vrijedi istaknuti da je, ako je prvi korak, od pojedinačnih
stanica do višestaničnih organizama trajao nezamislivo dugo,
korak od neživota do života – od inertnih kemijskih tvari do prvih
bakterijskih stanica – na Zemlji bio ekstremno brz. Postoje dokazi o
primitivnim oblicima života na Zemlji prije 3,8 milijarda godina,
nakon manje od 800 milijuna godina od nastanka planeta, a to
znači da je morao postojati i ranije. Štoviše, morao se pojaviti
gotovo čim se novostvorena Zemlja dovoljno rashladila da to bude
moguće. No i unatoč tome pokazalo se nemogućim – čak i nakon
više od pola stoljeća nastojanja – da se neživo u laboratoriju
pretvori u živo.1046

104
Godine 1952. Stanley Miller i Harold Urey sa sveučilišta Chicago
izveli su poznati pokus u kojem su mješavinu plinova za koje se
smatra da su postojali u vrijeme praiskonskog razvoja Zemlje
podvrgnuli pražnjenju električnog naboja i ultraljubičastoj svjetlosti.
Na taj su način dobili aldehide, karboksilne kiseline i aminokiseline,
 Neki kažu da se paradoks rapidne pojave života na Zemlji i
teškoća u početnome razvoju može riješiti jedino uz pretpostavku
da je život na Zemlji donesen iz Svemira – pri čemu je Mars jedna
od neprijepornih mogućnosti – da su na Zemlju »posijani«
najprimitivniji mikroorganizmi. Ako je tako, onda smo
izvanzemaljci ili smo barem nastali od izvanzemaljaca. Tu teoriju o
»panspermiji«, iako potječe s konca 19. stoljeća, u 20. stoljeću
zagovarali su pokojni Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe.
Prema mišljenju tih astronoma, iznimno je teško stvoriti i potaknuti
život, ali kad jednom nastane – možda samo na jednome mjestu u
Galaksiji – postoji djelotvoran mehanizam za njegovo prenošenje
od zvijezde do zvijezde, s planeta na planet. Taj pretpostavljeni
mehanizam obuhvaća i međuzvjezdane oblake i komete, kao i
veliki kozmički ciklus koji neprestance prenosi bakterije između
svemirskih dubina i površine raznih planeta te natrag.1057
Nitko ne zna je li panspermija točna. No i dalje služi kao
moguća alternativa stavu prema kojem je život na Zemlji nastao u
čudesnoj izolaciji. Ako je pretpostavka o panspermiji točna, tada
nema sumnje u to da su primitivni oblici života vrlo rašireni – da je
to kozmička, a ne planetarna pojava. Dakako, ako postoji nekakva
velika prepreka na evolucijskome putu do nastanka inteligencije –
možda pri koraku razvoja višestaničnih od jednostaničnih
organizama – panspermija nam i dalje ne može poslužiti kao
osobita utjeha. Vrlo je lako moguće da Svemir vrvi bakterijama, ali
da u njemu uopće nema složenih i inteligentnih oblika života. I
dalje nemamo s kim razgovarati.
Glasi li onda deprimantan odgovor na Fermijevo pitanje –
»Gdje su svi?« – »nigdje«, jer smo mi prvi? Ne nužno. Prema
tvrdnjama jednog čovjeka, inteligentni su oblici života neizbježni.

preteče života. No sve je ostalo na tome.

105
Vidi moju knjigu Susjedni svemir (The Universe Next Door, Headline,
2002.).
Teškoća je u tome što i ta teza ima »kvaku«. Inteligentan je život
neizbježan, ali ga nikada, ali baš nikada, nećemo pronaći – barem
dok ga tražimo u svojoj galaksiji.
U smislu dokaza, britanski fizičar Stephen Wolfram ukazuje na
naše komunikacijske signale. Kako bismo u njih natisnuli što više
informacija – bilo da je riječ o razgovorima posredstvom mobilnih
telefona ili o računalnim podacima – izostavljamo sve izlišnosti i
obrasce.106 Ako se nešto u signalu ponavlja, tada je jasno da to
možemo izostaviti. No taj postupak uklanjanja obrazaca dovodi do
toga da signal izgleda sve nasumičnije i nasumičnije – štoviše,
podosta nalik na nasumični radijski »šum« koji do Zemlje dopire
od zvijezda i međuzvjezdanih plinskih oblaka. Prema
Wolframovim riječima, kad bi nam netko iz Svemira uputio naše
vlastite komunikacijske signale iz 21. stoljeća, bilo bi nam vrlo
teško utvrditi jesu li umjetni ili prirodni. Kakvi su onda izgledi za
to da izvanzemaljsku komunikaciju razlučimo od općeg
pozadinskog radijskog šuma kozmosa?
Situacija s izvanzemaljskim signalima identična je situaciji s
izvanzemaljskim predmetima. Prema Wolframovim riječima, i oni
su nam vjerojatno neprepoznatljivi, iako je to malo teže uvidjeti.
On se poslužio primjerom željezničke postaje promatrane s tolike
visine da se pojedinosti na vlakovima ne vide. Na činjenicu da je
željeznička postaja plod tehnologije ukazivala bi vam pravilnost
dolazaka i odlazaka željezničkih kompozicija. No Wolfram tvrdi da
takvog obrasca uopće neće biti u budućim transportnim sustavima.
Smatra da će u uporabi biti mnoštvo malenih »taksija« koji će se
pozivati prema potrebi. Takav sustav, kojim će upravljati računala,
s velike će se visine doimati posve nasumičnim. Bit će
neusporedivo sličniji prirodnoj pojavi.
Danas je, kaže Wolfram, vrlo jednostavno razlučiti tehnološki

106
Vidi moju knjigu Beskonačni dani smrti (The Never-Ending Days of
Being Dead, Faber & Faber, 2008.).
proizvod poput automobila od prirodne stvari kao što je stablo.
Stablo je neusporedivo složenije. No, kaže Wolfram, razlog je
jednostavno to što su naši tehnološki proizvodi primitivni. Budući
da postaju sve kompleksnijima – a računalni procesori omogućuju
im da donose trenutne odluke – i oni će početi izgledati složeno
poput drveća, ljudi i zvijezda. Kakvi su nam onda izgledi za to da
nešto što je proizvod izvanzemaljaca razlikujemo od prirodnih
nebeskih tijela? U biti nikakvi, kaže Wolfram.
Ako je Wolfram u pravu i ako izvanzemaljci postoje, ali ih ne
možemo prepoznati, bilo po komunikacijskim signalima, bilo po
stvarima koje su stvorili, tada je, dakako, moguće da su ovdje, u
Sunčevu sustavu, i tako elegantno rješavaju Fermijev paradoks.
Ono stablo na uglu vaše ulice može biti izvanzemaljac. Wolfram
ipak smatra da je takvo što malo izgledno. Štoviše, drži da
raspolaže čvrstim razlogom zbog kojeg izvanzemaljci ne žele
putovati na Zemlju – i bilo kamo drugdje. A sve to ima veze s
računalima.
Sljedeći je dio priče teško probaviti. Wolfram smatra da je otkrio
veliku tajnu prirode – način na koji stvara kompleksnost svijeta,
svega od rododendrona, preko stabla do prečkaste spiralne
galaksije. On misli da priroda to čini beskonačnim ponavljanjem
jednostavnih pravila, u određenome smislu ponavljanja djelovanja
svojevrsnoga jednostavnog računalnog programa. Do tog
fantastičnog zaključka došao je još početkom osamdesetih godina
20. stoljeća, otkrivši da i najjednostavniji oblik računalnog
programa – poznat pod nazivom celularni automat – može
generirati beskonačnu kompleksnost, samo ako se rezultati ili
izlazi (output) uvijek iznova vraćaju u program kao ulazi (input).
Što je najvažnije, Wolfram je pronašao dokaze o tome da je
vrstu računalnih programa koji stvaraju beskonačnu kompleksnost
moguće primijeniti ne samo u sustavima bioloških molekula nego i
u najraznovrsnijim fizikalnim sustavima – kaotičnim plinskim
oblacima, sustavima subatomskih čestica i tako dalje. Stoga
zaključuje da širom Svemira život – iako posve sigurno ne život
kakav mi poznajemo – niče spontano. I to je temeljno svojstvo
materije.
Na prvi pogled čini se da je to dobra vijest. Ali ne samo da je
izvanzemaljski život zbog toga neprepoznatljiv, zbog već
objašnjenih razloga, nego i ne želi doći na Zemlju, barem prema
Wolframovim tvrdnjama. Razlozi su vrlo profinjeni i teže
shvatljivi.
Prema Wolframovu mišljenju, sve u Svemiru plod je
računalnog programa. Štoviše, on zamišlja apstraktni cybersvemir
koji se sastoji od svih uopće zamislivih računalnih programa, sve
od najjednostavnijeg pa do najsloženijeg. Taj »komputacijski
svemir« sadrži sve od operativnog sustava Appleova Macintosha
do programa za stvaranje svemirskog broda bržeg od svjetlosti.
Postojanje tog računskog ili komputacijskog svemira ovdje je
ključna stvar, jer ako bi neka izvanzemaljska civilizacija i
uspostavila kontakt s nama, pita Wolfram, što bi s nama mogla
razmijenti? Po njegovu mišljenju, mogla bi reći jedino: »Evo vam
nešto korisnih programa koje smo pronašli u komputacijskome
svemiru. Što ste vi pronašli?« U stvarnosti bi bilo lakše i
djelotvornije ostati kod kuće i s pomoću računala u
komputacijskome svemiru tražiti korisne programe nego
pokušavati doći do istih informacija traženjem razgovora s
izvanzemaljcima među dvjestotinjak milijarda zvijezda u Galaksiji.
»Riječ je o jednostavnoj igri brojeva«, kaže Wolfram.
Možda vam se čini da bi takav izvanzemaljac koji ostaje kod
kuće propustio užitak upoznavanja nas i izravnog dodira s našom
civilizacijom – našom ili nekom drugom. Ali promislite malo bolje.
»Zapamtite, sve generira računalni program – a to se odnosi i na
vas i na mene«, kaže Wolfram. »Netko na drugoj strani Galaksije
možda je pronašao računalni program za vas i u ovom trenutku
razgovara s vama.«
Ne sviđa li vam se Wolframovo podosta neortodoksno
objašnjenje Fermijeva paradoksa, u biti vam preostaju dvije
uvjerljive mogućnosti: ili negdje u Galaksiji postoji neka vrlo
opasna vrsta – a u tom slučaju vjerojatno bismo trebali biti oprezni
u vezi s otvorenom objavom svoga postojanja – ili smo mi prva
nastala inteligencija te stoga posve sami u Mliječnoj stazi. S druge
strane, možda postoji još neko objašnjenje koje nikom nije palo na
pamet.
Možda je netko na rubu Sunčeva sustava istaknuo natpis:
»Zemlja je puna kao čep, vratite se kući.« Bilo kako bilo, čini mi se
primjerenim knjigu o svakodnevnim opažanjima koja nam govore
dalekosežne stvari o Svemiru zaključiti jednim svakodnevnim
opažanjem – izostankom izvanzemljaca iz naše blizine – kod kojeg
još ne znamo što je to nešto duboko i dalekosežno. Slobodno se
prepustite nagađanjima. Po svoj prilici, vaše teorije neće biti lošije
od mojih. Situaciju lijepo odražava Fermijeva reakcija na
predavanje kojem je jednom nazočio pa mi se čini zgodnim
posljednju riječ prepustiti njemu: »Prije nego što sam došao ovamo,
ta me tema zbunjivala. Nakon što sam odslušao vaše predavanje, i
dalje sam zbunjen. Samo na višoj razini.«
 Zahvale
Velika hvala ovim pojedincima koji su mi ili izravno pomogli,
nadahnuli me ili su me jednostavno poticali dok sam pisao knjigu:
Karen, Henry Volans, Felicity Bryan, Neil Belton, Larry Schulman,
Jim Hartle, Stephen Hsu, Michaela Massimi, David Arnett, Ed
Harrison, A. C. Grayling, Stephen Hawking, Adrian Mitchell,
Freeman Dyson, lan Bahrami, Simon Singh, Brian May, Sara
Menguc, A1 Jones, Tania Monteiro, Brian Clegg, Clare Dudman,
Alex Holroyd, John Grindrod, Šarah Savitt, Miles Poynton, Michele
Topham, Shanaz Mirza, Patrick O’Halloran, Andy i Candy
Coghlan, Jeremy Webb, Valerie Jamieson, Roger Highfield, Bobbie
Derbyshire, Alexander Gordon Smith, Alom Shaha, Steve Hedges,
Sue O’Malley, David Hough, Pam Young, Hazel Muir, Stuart i
Nikki Clark, Spencer Bright, Chrissy Iley, Karen Gunnell, Jo
Gunnell, Pat i Brian Chilver, Stella Barlow, Barbara Pell i David
Brewin, Juha i Bili Bateson, Anne i Martin Ursell, Barbara Kiser,
Diane, Peter, Ciaran i Lucy Tomlin, Eric Gourlay, Paul Brandford,
Helen i Steve, Lucy, Chris, Helen i Olivia, Nuala, Naveen i
Ibrahim, Mary, Axel i Simona, Carol i Bili.
 Dodatna literatura

Marcus Chown: The Magic Furnace (Vintage, 2000.).

Adrian Mitchell: The Sun Likes Me, Heart on the Left, str. 194.

Richard Feynman: QED: The Strange Theory of Light and Matter

(Penguin, 1990.). Riječ je o jednostavnoj knjizi o najuspješnijoj
ikad osmišljenoj fizikalnoj teoriji. Ne mogu je dovoljno
nahvaliti. Feynman nije bio tek genijalni fizičar, već i genijalni
popularizator.

Stephen Hawking: A Brief History of Time (Bantam, 1995.). /

Kratka povijest vremena (Izvori, 1996.).

George Gamow: The Great Physicists from Galileo to Einstein

(Dover Publications, New York, 1988.).

Fred Hoyle: Home Is Where the Wind Blows (University Science

Books, Sausalito, California, 1994.).

David Amett: Supemovae and Nucleosynthesis (Princeton University

Press, 1996.).

Edward Harrison: Cosmology (Cambridge University Press, 1991.).

James Hartle, Stephen Hawking i Thomas Hertog: »The No-

Boundary Measure of the Universe«
(http://arxiv.org/abs/0711.4630).

Carlo Cercignani: Ludwig Boltzmann: The Mati Who Trusted Atoms

(Oxford University Press, 1998.).

L. S. Schulman: Sources of the Observed Thermodynamic Arrow

(http://xxx.lanl.gov/abs/0811.2787).

Stephen Hsu: »Information, Information Processing and Gravity«

(http ://arxiv. org/abs/0704.1154).
Jerry Ehman: »Explanation of the Code ‘6EQUJ5’ on the Wow!
Computer Printout« (http://www.bigear.org/6equj5.htm).

James Cordes, Joseph Lazio i Carl Sagan: »Scintillation-Induced

lntermittency in SETI« (Astrophysical Journal, Vol. 487, str. 782,
1997.).

Seth Shostak: »When Will We Detect the Extraterrestrials?« (Acta

Astronautica, Vol. 55, str. 753, 2004.).

Stephen Webb: Where Is E\erybody? Fifty Solutions to the Fermi

Paradox and the Problem of Extraterrestrial Life (Praxis Books,
New York, 2002.).

David Stevenson: »Possibility of Life-Sustaining Interstellar

Planets« (Nature, Vol. 400, str. 32, 1999.).

Carl Sagan: The Cosmic Connection (Cambridge University Press,

2000.).

Michael Hart: »An Explanation for the Absence of Extraterrestrials

on Earth« (Quarterly Journal of the Royal Astronomical Society,
Vol. 16, str. 16, 1975.).

David Brin: »The ‘Great Silence’: The Controversy Concerning

Extraterrestrial Intelligent Life« (Quarterly Journal of the Royal
Astronomical Society, jesen 1983., Vol. 24, str. 283).

Brandon Čarter: »Five or Six Step Scenario for Evolution?« (http://

arxiv.org/abs/0711.1985).

Stephen Wolfram: A New Kind of Science (http://www.wolfram-

science.com/nksonline/toc.html)
 Rječnik pojmova
AKRECIJA Ključan astrofizikalni proces pri kojemu gravitacija
tijela iz okruženja usisava sve više i više materije. Usisavana se
materija vrti prema unutra, kao što se voda slijeva niz odvod u
kadi, pa se stvara tzv. »akrecijski disk«. Trenje unutar diska
dovodi do zagrijavanja, a smatra se da bi upravo to bio izvor
čudesnoga sjaja moćnih galaksija poput »kvazara«. Ovdje se
akrecija odvija na »supermasivnoj« crnoj rupi, čija je masa čak
10 milijarda puta veća od Sunčeve.

ALFA-ČESTICA Vezano stanje dvaju protona i dvaju neutrona – u

biti jezgra helija; čestice koje tijekom radioaktivnog alfa-raspada
izlijeću iz nestabilne jezgre.

ALFA-PROCES Stvaranje teških atomskih jezgara unutar zvijezda

dodavanjem alfa-čestica. Za to je potrebna temperatura od
otprilike milijardu stupnjeva.

ALFA-RASPAD Izbacivanje vrlo brzih alfa-čestica iz velike,

nestabilne jezgre koja time postaje lakšom, stabilnijom jezgrom.

ANDROMEDA Zviježđe u kojemu se nalazi velika galaksija

najbliža našoj Mliječnoj stazi, udaljena približno 2,5 milijuna
svjetlosnih godina. Andromedina galaksija i Mliječna staza
dominantne su, velike galaksije u skupini od najmanje 40
galaksija poznatih pod nazivom Mjesna skupina.

ANOMALIJA PROLASKA (FLY-BY) Još jedna zagonetka: zašto je

pet svemirskih sondi koje su od 1990. prošle kraj Zemlje dobilo
ili izgubilo brzinu u odnosu na Zemlju. Prema Newtonovu
zakonu gravitacije, ne bi trebalo biti promjene brzine.

ANTIČESTICA Svaka subatomska čestica povezana s antičesticom

suprotnih svojstava, poput električnoga naboja. Primjerice,
negativno nabijeni elektron povezan je s pozitivno nabijenom
 antičesticom poznatom pod nazivom pozitron. Kada se
susretnu, čestica i njezina antičestica se samounište ili »ponište«
u bljesku s velikom energijom, tj. u obliku gama-zraka.

ANTIMATERIJA Pojam koji označuje veliku akumulaciju

antičestica. Antiprotoni, antineutroni i pozitroni zapravo
zajedno mogu činiti antiatome. I u načelu nema ničega što bi
isključilo mogućnost postojanja antizvijezda, antiplaneta i
antiživota. Jedna od najvećih misterija fizike upravo je pitanje
zašto se čini da živimo u svijetu koji se sastoji isključivo od
materije kada, zakoni fizike, čini se, ukazuju na mješavinu
materije i antimaterije čiji bi omjer mogao biti uglavnom oko
50:50.

ANTROPSKO NAČELO Načelo tvrdi da je Svemir takav kakav

jest, jer nas u protivnom ne bi bilo da to primijetimo. Drugim
riječima, činjenica što postojimo važan je znanstveni rezultat.

APSOLUTNA NULA Najniža moguća temperatura. Kako se tijelo

hladi, atomi se kreću sve sporije i sporije. Pri apsolutnoj nuli,
koja odgovara vrijednosti od -273,152 stupnjeva Celzija, posve
se prestaju kretati. (To, zapravo, nije posve točno jer
Heisenbergovo načelo neodređenosti čak pri apsolutnoj nuli
izaziva preostalo treperenje.)

ATOM Osnovna građevna jedinica obične materije. Atom se sastoji

od jezgre koju okružuje oblak elektrona. Pozitivni naboj jezgre
ima točnu protutežu u negativnome naboju elektrona. Promjer
atoma iznosi oko jednog desetmilijuntog dijela milimetra.

ATOMSKA ENERGIJA Vidi nuklearna energija.

ATOMSKA JEZGRA Zbijena nakupina protona i neutrona (jedan

proton u slučaju vodika) u središtu atoma. Na jezgru otpada
više od 99,9 posto mase atoma.

BERSERKER Zloćudna izvanzemaljska naprava koja pod svaku

 cijenu želi uništiti život. Takvi se uređaji pojavljuju u nizu
znanstvenofantasitčnih romana Freda Saberhagena.

BETA-RASPAD Izbacivanje elektrona velike brzine iz nestabilne

atomske jezgre. Preostala jezgra element je s jednim protonom
više, a jednim neutronom manje.

BETA-ZRAKA Elektron izbačen tijekom beta-raspada. Elektron

prethodno ne postoji u jezgri, ali se »stvori« kada se neutron
transformira u proton.

BIJELI PATULJAK Zvijezda koja je ostala bez goriva i koju je

gravitacija stegnula na otprilike veličinu Zemlje. Bijeli patuljak
od daljnjeg je sažimanja zaštićen tlakom elektronske
degeneracije. Materija bijelog patuljka veličine kocke šećera ima
masu otprilike istu koliko i obiteljski automobil.

BINARNI SUSTAV Način izražavanja brojeva samo uz pomoć

znamenaka 0 i 1. U binarnome broju znamenka na kraju
predstavlja jedinice, sljedeća znamenka dvojke, sljedeća
četvorke, sljedeća osmice i tako dalje. Primjerice: 1101 = l + (0×2)
+ (l×4) + (1×8) = 13.

BOLTZMANNOV MOZAK Inteligentni promatrač spontano

nastao u dubini svemira nekim nevjerojatnim događajem u
kvantnom vakuumu.

BOZON Mikroskopska čestica s cjelobrojnim spinskim kvantnim

brojem 0, 1, 2 i tako dalje. Zahvaljujući svom spinu, takve su
čestice izrazito sklone okupljanju u velike nakupine, sudjeluju u
kolektivnim procesima, a to dovodi do pojave lasera,
superfluida i supervodiča.

BOYLEOV ZAKON Zakon utvrđuje da je tlak plina obrnuto

razmjeran volumenu; odnosno, kad se prepolovi volumen,
udvostručuje se tlak.

BROWNOVO GIBANJE Nasumično, trzavo gibanje velikoga tijela

 pod rafalnom paljbom manjih tijela. Najpoznatiji su primjer
peludna zrnca koja kroz vodu idu cik-cak, dok ih neprestano
iznova udaraju molekule vode. Pojava koju je otkrio botaničar
Robert Brown 1827. godine i 1905. godine slavodobitno objasnio
Einstein bila je snažan dokaz za postojanje atoma.

CEFEIDA Vrlo blistava žuta zvijezda koja se periodički širi i

skuplja. Period pulzacije povezan je s pravim sjajem
(luminozitetom) zvijezde. To znači da kad god se cefeida
promatra, njezin period otkriva stvarnu jačinu svjetlosti.
Usporedba s prividnim sjajem omogućuje izračunavanje
udaljenosti. Cefeide su odigrale ključnu ulogu u mjerenju
udaljenosti obližnjih galaksija poput Andromedine.

CIKLUS CNO Niz nuklearnih reakcija kojima zvijezde značajno

masivnije od Sunca pretvaraju vodik u helij. Naziva se ciklusom
jer se vraća u početnu točku pa na kraju ponovno stvara ugljik
upotrijebljen u nuklearnim reakcijama.

COMPTONOV EFEKT Odboj elektrona koji se sudara s kvantom

svjetlosti velike energije, baš kao da je elektron sićušna biljarska
lopta pogođena drugom sićušnom biljarskom loptom. Taj efekt
zorno pokazuje da se svjetlost u konačnici sastoji od sićušnih
dijelova, tj. fotona nalik na minijaturne metke.

CRNA RUPA Velika zakrivljenost prostor-vremena preostala

nakon što se tijelo velike mase urušilo pod djelovanjem vlastite
gravitacije. Ništa, čak ni svjetlost ne može izmaći crnilu crne
rupe. Čini se da u Svemiru postoje najmanje dva različita tipa
crne rupe: zvjezdaste crne rupe, crne rupe zvjezdane veličine,
koje nastaju kada vrlo velike zvijezde više ne mogu stvarati
unutarnju toplinu radi stvaranja protuteže gravitaciji koja ih
pokušava zgnječiti te »supermasivne« crne rupe. Čini se da
većina galaksija u središtu ima supermasivne crne rupe. Javljaju
se u rasponu od onih koje su više milijuna puta veće mase od
 Sunca u našoj Mliječnoj stazi do milijarda Sunčevih masa u
moćnim kvazarima.

CRVENI DIV Zvijezda koja je iscrpila vodikovo gorivo za

proizvodnju energije u jezgri. Što je najparadoksalnije,
smanjivanjem jezgre – kojoj nedostaje topline da bi se oduprla
gravitaciji – zagrijava se unutrašnjost zvijezde. Burno izgaranje
vodika u vatrenom krugu oko jezgre dovodi do toga da se
vanjska ovojnica zvijezde proširi i »napuhne« te ohladi tako da
poprimi mutnu tamnocrvenu boju. Crveni div – a to je
budućnost Sunca – ponekad zrači oko 10 000 puta više od
Sunca, uglavnom zbog divovske površine.

CRVENI PATULJAK Zvijezda manje mase od Sunca koja sjaji

poput žeravice pred gašenjem. Oko 70 posto zvijezda Sunčeva
susjedstva čine crveni patuljci, čime se odbacuje mit o tome da
je Sunce tipična zvijezda. Zapravo je veće i masivnije pa stoga i
sjajnije od prosječne zvijezde.

CRVOTOČINA Tunel kroz prostor-vrijeme koji povezuje široko

razmaknuta područja i služi kao prečac. Iako je prema
postojećoj Einsteinovoj teoriji gravitacije dopušteno njezino
postojanje, crvotočina je nestabilna i zatvara se u djeliću
sekunde, ako je otvorenom ne drži materija čija »gravitacija«
odbija. Nitko ne zna ima li takve »egzotične materije« u
dovoljnoj količini da stvori crvotočinu kojom je moguće
putovati.

ČESTICA NOSAČ SILE Subatomska čestica čija razmjena, poput

loptice koju tenisači udaraju ovamo-onamo, prenosi silu.
Primjerice, razmjena fotona prenosi elektromagnetsku silu.

DEGENERACIJSKI TLAK Tlak koji izazivaju elektroni stisnuti u

malenom volumenu – ponašaju se kao pčele stisnute u kutijici.
Zbog Heisenbergova načela tlak raste, jer mikroskopska čestica
čije je mjesto vrlo dobro određeno ima vrlo neodređenu,
 neizvjesnu brzinu. Tlak degeneriranog elektronskog plina
onemogućuje da se bijeli patuljci stisnu pod djelovanjem
vlastite gravitacije, a slično tome, tlak degenerirane neutronske
tvari istu stvar čini neutronskim zvijezdama.

DEKOHERENCIJA Mehanizam koji uništava neobičnu kvantnu

prirodu tijela, pa se tijelo, primjerice, pojavljuje lokalizirano, a
ne na više različitih mjesta istodobno. Do dekoherencije dolazi
kad vanjski svijet »upozna« tijelo. Ta se spoznaja može poništiti
i jednim fotonom svjetlosti ili molekulom zraka koja se odbija
od tijela. Budući da su velika tijela, kao što je na primjer stol,
neprekidno pod udarom fotona i molekula zraka, ne mogu
dugo ostati izolirana od okruženja pa gube sposobnost da
odjednom budu na više mjesta u čudesno kratkome
vremenskom razdoblju – nama svakako prekratkome da bismo
to primijetili.

DETERMINISTIČKI ZAKON Fizikalni zakon koji predviđa

određene posljedice sa 100-postotnom sigurnošću. To se
podrazumijeva kod svih klasičnih zakona – onih koji nisu
kvantni.

DEUTERIJ Rijetki izotop vodika. Deuterij u jezgri sadrži neutron i

proton.

DIMENZIJA Neovisno prostorno-vremensko svojstvo. Poznati

svijet oko nas ima tri prostorne dimenzije (lijevo-desno,
naprijednatrag, gore-dolje) i jednu vremensku (prošlost-
budućnost). Teorija superstruna (»superstrings«) navodi da
Svemir ima šest dodatnih prostornih dimenzija. One se
radikalno razlikuju od ostalih dimenzija jer su vrlo malene i
usukane.

EKSPERIMENT S DVOSTRUKOM PUKOTINOM Eksperiment u

kojem se čestice ispaljuju na zaslon s dvije usko postavljene,
usporedne pukotine (proreza). Na suprotnoj strani zaslona
 čestice se miješaju, tj. djeluju jedne na druge, interferiraju,
stvarajući karakteristični »interferencijski uzorak« na drugom
zaslonu. Neobično je to što se uzorak oblikuje čak i ako se
čestice ispaljuju u pukotine jedna po jedna, s dugotrajnim
razmacima – pa tako, dakle, nema mogućnosti međusobnoga
miješanja. Prema Richardu Feynmanu, ta je pojava »središnja
zagonetka« kvantne teorije.

ELEKTRIČNA STRUJA Prava rijeka nabijenih čestica, obično

elektrona, koja protječe vodičem.

ELEKTRIČNI NABOJ Svojstvo mikroskopskih čestica koje se

pojavljuje u dva oblika – pozitivnom i negativnom. Primjerice,
elektroni nose negativan, a protoni pozitivan naboj. Čestice
istoga naboja međusobno se odbijaju, dok se čestice suprotnoga
naboja privlače.

ELEKTRIČNO POLJE Polje sile koje okružuje električni naboj.

ELEKTROMAGNETSKA SILA Jedna od četiri osnovne prirodne

sile. Odgovorna za međusobno »lijepljenje« svih oblika obične
tvari (materije), uključujući i atome u našem tijelu, kao i one u
kamenu pod našima nogama.

ELEKTROMAGNETSKI VAL Val koji se sastoji od izmjeničnih

električnih i magnetskih polja poprečnih na vlastiti smjer
gibanja. Elektromagnetski val nastaje vibriranjem električnog
naboja i brzinom svjetlosti putuje kroz prostor.

ELEKTRON Negativno nabijena subatomska čestica koja u pravilu

kruži oko jezgre atoma. Koliko zasada možemo utvrditi, uistinu
je riječ o pravoj elementarnoj čestici koja se ne može dalje
dijeliti.

ELEMENT Tvar koja se kemijskim sredstvima ne može dalje

umanjiti. Svi atomi određenog elementa u jezgri sadrže isti broj
protona. Primjerice, svi atomi vodika imaju jedan proton, svi
 atomi klora 17 protona itd.

ENERGIJA Veličina koju je gotovo nemoguće opisno odrediti.

Energija se nikada ne može stvoriti ni uništiti, samo se može
pretvoriti iz jednoga oblika u drugi. Među brojnim su poznatim
oblicima toplinska, energija gibanja, električna energija, energija
zvuka itd.

ENERGIJA, OČUVANJE Načelo koje govori da se energija ne može

ni stvoriti ni uništiti, nego samo pretvoriti iz jednog oblika u
drugi.

ENTROPIJA Stupanj nereda u sustavu. Konkretnije, broj mogućih

načina na koje se komponente sustava mogu rasporediti, ali
tako da još uvijek čine isti predmet.

FERM1JEV PARADOKS Zagonetka na koju je ukazao talijansko-

američki fizičar Enrico Fermi: zašto neki oblik inteligencije, ako
je život nastao negdje unutar naše galaksije, nije došao ovamo,
na Zemlju. »Gdje su svi?« upitao se Fermi.

FERMIJEV PROBLEM Približan izračun po kojem je Enrico Fermi

bio dobro poznat. (Nap. redaktora: Način rješavanja fizikalnih
problema na temelju nedovoljnog uvida, kako je to činio Fermi.)

FERMION Mikroskopska čestica s polucijelobrojnim spinom: 1/2,

3/2, 5/2 itd. Zbog svojstava spina, takve se čestice međusobno
odbijaju. Njihova »nedruštvenost« razlog je zbog kojeg atomi
uopće postoje i zbog čega nam je tlo pod nogama čvrsto.

FIZIKA, ZAKONI Temeljni zakoni koji upravljaju ponašanjem

Svemira.

FOTOĆELIJA Praktičan uređaj koji iskorištava fotoelektrični

učinak. Prekidanje električne struje kada neko tijelo spriječi
svjetlosni snop da padne na fotoćeliju može se koristiti za
upravljanje i reguliranje, kao u slučaju automatskih vrata na
ulazu u samoposlugu.
FOTOELEKTRIČNI EFEKT Izbacivanje elektrona s površine metala
s pomoću fotona koji udaraju metal. (Nap. redaktora:
Fotoelektrone mogu isijati sve tvari.)

FOTON Čestica svjetlosti.

FUNDAMENTALNA ČESTICA Jedan od osnovnih građevnih

elemenata cjelokupne materije. Fizičari trenutačno smatraju da
postoji šest različitih kvarkova i šest različitih leptona koji čine
ukupno 12 uistinu fundamentalnih čestica. Postoji nada da će se
pokazati kako su kvarkovi tek različita pojavna lica leptona.

FUNDAMENTALNA SILA Jedna od četiri osnovne sile za koje se

vjeruje da čine temelj svih pojava. Četiri su sile gravitacijska,
elektromagnetska, jaka nuklearna sila i slaba nuklearna sila.
Mnogi fizičari uvjereni su u mogućnost da su one zapravo samo
aspekti jedne supersile. Naime, pokusi su već pokazali da su
elektromagnetske i slabe sile različite strane istoga novčića.

FUZIJA Vidi nuklearna fuzija.

GALAKSIJA Jedan od građevnih elemenata Svemira. Galaksije su

veliki otoci zvijezda. Naš vlastiti otok, Mliječna staza spiralnog
je oblika i sadrži 200 milijarda zvijezda.

GAMA-ZRAKA Oblik svjetlosti čiji fotoni imaju najveće energije,

općenito nastaje kada dođe do preraspodjele unutar atomske
jezgre.

GRAVITACIJSKA KONTRAKCIJA Proces kojim se tumači da

Sunce ostaje vruće dok se postupno smanjuje, jer se pritom
energija gravitacije neprekidno pretvara u toplinu. Hipoteza je
pogrešna. (Nap. redaktora: stezanje zvijezde zbog djelovanja
gravitacijske sile važan je izvor energije samo u nekim
razvojnim dobima zvijezda, a posebno u tijeku nastanka koje se
odvija skupljanjem međuzvjezdane tvari.)

GRAVITACIJSKA POTENCIJALNA ENERGIJA Tijelo dane mase

 ima energiju zbog položaja u gravitacijskome polju. Primjerice,
za neučvršćeni crijep na krovu kaže se da ima više potencijalne
energije od onoga na tlu. Padne li na tlo, potencijalna se energija
pretvara u druge oblike – u prvome redu u energiju gibanja.

GRAVITACIJSKA SILA Najslabija od četiri temeljne prirodne sile.

Gravitacija je približno opisana Newtonovim univerzalnim
zakonom gravitacije, no još preciznije Einsteinovom teorijom
gravitacije – općom teorijom relativnosti. Opća relativnost
prestaje vrijediti kada dođe do singulariteta u srcu crne rupe,
kao i kod signulariteta na početku Svemira. Fizičari danas traže
bolji opis gravitacije. Teorija koja je već nazvana kvantnom
gravitacijom trebala bi objasniti gravitaciju pomoću izmjene
čestica nazvanih gravitonima.

GRAVITACIJSKI VAL Namreškani val koji se širi kroz prostor-

vrijeme. Gravitacijski valovi nastaju silovitim gibanjem mase,
poput spajanja crnih rupa. Budući da su slabi, još uvijek nisu
izravno otkriveni.

GUSTOĆA Masa tijela podijeljena s njegovim volumenom. Zrak

ima malu gustoću, a željezo veliku.

HARON Najveći Plutonov mjesec.

HAWKINGOVO ZRAČENJE Toplinsko zračenje koje se stvara uz

horizont događaja crne rupe. Kao posljedica kvantne teorije,
nastaje jer parovi virtualnih čestica i njihovih antičestica
neprekidno nastaju i nestaju u vakuumu, što dopušta
Heisenbergovo načelo neodređenosti. Međutim, uz horizont
crne rupe moguće je da jedna čestica iz tog para upadne u rupu.
Preostala čestica bez partnera s kojim bi se poništila pojačana je
i iz virtualne se čestice transformira u stvarnu česticu. Takve
čestice se udaljavaju iz crne rupe – iako je učinak malen za
zvjezdanu crnu rupu – kao zračenje s karakterističnom
temperaturom.
HEISENBERGOVO NAČELO NEODREĐENOSTI Načelo kvantne
teorije koje navodi da postoje parovi (fizičkih) veličina, poput
položaja i brzine čestica, koji se istodobno ne mogu poznati s
apsolutnom preciznošću. Načelo neodređenosti ograničava
stupanj poznavanja produkta takvog para veličina. U praksi to
znači da, ako je količina gibanja određene čestice točno poznata,
nije moguće imati predodžbu o tome gdje je čestica. Vrijedi i
obrnuto, ako je sa sigurnošću poznato mjesto, brzina nije
poznata. Ograničavanjem onoga što znamo, Heisenbergovo
načelo neodređenosti definira »neodređenost« prirode.
Pogledamo li s premalene udaljenosti, sve se zamuti poput slike
iz novina koja se pretvara u točkice.

HELIJ Drugi najlaganiji element u prirodi i jedini otkriven na

Suncu prije nego što je otkriven na Zemlji. Helij je nakon vodika
drugi najčešći element u Svemiru i na njega otpada oko 10
posto svih atoma.

HIDROSTATIČKA RAVNOTEŽA Stanje u kojem je gravitacijska

sila koja pokušava zdrobiti zvijezdu savršeno uravnotežena
silom vlastitog vrućeg plina koja djeluje prema van.

HORIZONT Vidi Svjetlosni horizont, kozmički.

HORIZONT DOGAĐAJA Jednosmjerna »membrana« koja

okružuje crnu rupu. Što god upadne u nju, bilo da je to materija
ili svjetlost, više nikada ne može izići.

INFLACIJA, TEORIJA Teza o tome da je u prvome djeliću sekunde

stvaranja Svemira došlo do iznimno brzog širenja. U stvari,
inflacija je prethodila konvencionalnoj eksploziji Velikog
praska. Usporedi li se Veliki prasak s eksplozijom granate,
inflacija je bila poput eksplozije vodikove bombe. Inflacija može
riješiti neke teškoće u vezi s teorijom Velikoga praska, poput
problema horizonta.
INFLATON Naziv za hipotetsko polje sile koje je moglo pokrenuti
inflaciju.

INFRACRVENO Vrsta nevidljive svjetlosti koju odaju topla tijela.

INTERFERENCIJA Svojstvo dvaju valova da međusobno prolaze

jedan kroz drugi, miješajući se, jačajući na mjestima gdje im se
vrhovi podudaraju te se poništavaju gdje se vrhovi jednog
preklapaju s dolovima drugoga.

INTERFERENCIJSKI UZORAK Uzorak svijetlih i tamnih pruga

koje se javljaju na zaslonu osvijetljenome iz dvaju izvora. Zbog
svjetlosti iz dvaju izvora uzorak se pojačava na nekim mjestima
na zaslonu, a poništava na drugima.

ION Atom ili molekula kojima je oduzet jedan ili više elektrona u
orbiti pa tako imaju neto pozitivan električni naboj.

ISPREPLETENOST Miješanje dviju ili više mikroskopskih čestica,

tako da na koncu gube individualnost i umnogome se ponašaju
kao jedna čestica.

IZGARANJE VODIKA Fuzija vodika kojom nastaje helij, uz

oslobađanje velike količine energije vezanja nukleona. To je
izvor energije za Sunce i većinu zvijezda.

IZOTOP Jedan od mogućih oblika elementa. Izotopi se razlikuju po

masi. Primjerice, klor dolazi u dva stabilna izotopa s masama 35
i 37. Razlika u masi posljedica je različitog broja neutrona u
jezgri. Primjerice, klor-35 sadrži 18 neutrona, a klor-37 ih ima
20. (Oba sadrže isti broj protona, 17, jer to određuje identitet
elementa.)

JAKA NUKLEARNA SILA Sila kratkoga dometa koja u atomskoj

jezgri na okupu drži protone i neutrone.

JEZGRA Vidi Atomska jezgra.

KEMIJSKA VEZA »Ljepilo« koje na okupu drži atome, stvarajući

 molekule. Obuhvaća razmjenu, darovanje ili pozajmicu
vanjskih elektrona atoma.

KEMIJSKO GORIVO Gorivo poput ugljena, nafte ili dinamita.

Preraspodjela elektrona u atomima materijala povezuje se s
oslobađanjem topline.

KLASIČNA FIZIKA Nekvantna fizika. Zapravo, cjelokupna fizika

prije 1900., kada je njemački fizičar Max Planck prvi ustvrdio da
bi energija mogla dolaziti u zasebnim dijelovima (obrocima),
koje je nazvao »kvanti« (quanta). Einstein je prvi shvatio da je ta
predodžba posve nespojiva s cjelokupnom dotadašnjom
fizikom.

KOLAČ OD ŠLJIVA – THOMSONOV MODEL ATOMA Jedan od

prvih modela atoma u kojem su negativno nabijeni elektroni
zamišljeni kao da se šire kroz difuzni oblak pozitivnoga naboja
poput grožđica u kolaču od šljiva.

KOLIČINA GIBANJA Ova fizička veličina pokazuje koliko je

napora potrebno da se neko tijelo zaustavi. Primjerice, naftni
tanker, iako možda ide samo nekoliko kilometara na sat, mnogo
je teže zaustaviti nego trkaći automobil Formule 1 koji se kreće
200 kilometara na sat. Kažemo da naftni tanker ima veću
količinu gibanja.

KOLIČINA GIBANJA, OČUVANJE Načelo prema kojem se

količina gibanja ne može stvoriti ni uništiti. (Nap. redaktora:
vrijedi za zatvorene sustave.)

KOMET Maleno ledeno tijelo – obično promjera tek oko kilometra

– koje kruži oko zvijezde. Većina kometa kruži oko Sunca izvan
orbite najudaljenijih planeta, u divovskome oblaku poznatome
pod nazivom Oortov oblak. Poput asteroida, kometi su ostaci
»građevinskog materijala« preostali nakon stvaranja planeta.

KONSTANTNOST BRZINE SVJETLOSTI U našem Svemiru brzina

 svjetlosti u praznome prostoru, vakuumu, uvijek je jednaka,
neovisno o brzini izvora svjetlosti i o promatraču. To je jedan od
dvaju temelja Einsteinove specijalne teorije relativnosti, dok je
drugi načelo relativnosti. Brzina iznosi 300 000 kilometara u
sekundi.

KOPERNIKANSKO NAČELO Načelo govori o tome da nema

ničega osobitog u našem položaju u Svemiru, ni u prostoru, ni u
vremenu. Ovo je uopćena inačica Kopernikove spoznaje o tome
da se Zemlja ne nalazi na posebnome položaju u središtu
Sunčeva sustava, nego je tek još jedan planet koji kruži oko
Sunca.

KOZMIČKO POZADINSKO ZRAČENJE »Zaostali sjaj« vatrene

kugle Velikoga praska. Upravo je fantastično da i sada, 13,7
milijuna godina nakon tog događaja, i dalje prožima cijeli
kozmos, to blago mikrovalno zračenje koje odgovara
temperaturi od -270 °C.

KOZMOLOGIJA Znanost čiji je glavni predmet proučavanje

postanka, razvoja, građe i sudbine cijeloga Svemira.

KOZMOS Drugi naziv za Svemir.

KRITIČNA MASA Prag mase materijala poput uranija ili plutonija

potreban za aktiviranje nekontrolirane lančane reakcije
nuklearne fisije.

KUIPEROV POJAS Pojas ledenih tijela koja kruže u vanjskome

dijelu Sunčeva sustava. Može ih biti na desetke tisuća. Pluton se
sada ubraja među jedno od većih – iako ne najveće – tijelo
Kuiperova pojasa.

KVANT Najmanji dio na koji se nešto može podijeliti. Primjerice,

fotoni su kvanti elektromagnetskoga polja.

KVANTNA ELEKTRODINAMIKA Teorija međudjelovanja

svjetlosti s materijom. Objašnjava gotovo sve o svakodnevnome
 svijetu, od toga zašto nam je tlo pod nogama čvrsto do toga
kako funkcionira laser, od kemije metabolizma do
funkcioniranja računala.

KVANTNA FLUKTUACIJA Promjena energije u bilo kojoj točki

prostora, što je dopušteno Heisenbergovim načelom
neodređenosti (ali samo u kratkom vremenu). Energija se
obično javlja u obliku virtualnih čestica.

KVANTNA KOZMOLOGIJA Kvantna teorija primijenjena na cijeli

Svemir. Svemir je.nekada bio manji od atoma pa je teorija
neophodna kako bi se pokušalo shvatiti rođenje Svemira u
Velikome prasku.

KVANTNA NEPREDVIDLJIVOST Nepredvidljivost

mikroskopskih čestica. Njihovo je ponašanje nepredvidljivo čak
i u načelu. Usporedimo to s nepredvidljivošću bacanja novčića.
Ono je nepredvidljivo jedino u praksi. U načelu, znamo li oblik
novčića, silu koja na njega djeluje, zrak koji ga trenutačno
okružuje itd., moći ćemo predvidjeti ishod.

KVANTNA NERAZLUČIVOST Nemogućnost razlikovanja dvaju

kvantnih događaja. Oni mogu biti nerazlučivi jer, primjerice,
obuhvaćaju jednake čestice ili jednostavno stoga što se događaji
ne promatraju. No ključno je to što se u tu pojavu miješaju
valovi vjerojatnosti povezani s nerazlučivim događajima. A to
dovodi do raznoraznih kvantnih pojava.

KVANTNA SUPERPOZICIJA Stanje u kojem se kvantni objekt kao

što je atom nalazi zapravo u više od jednog istodobnog stanja.
Objekt se, primjerice, može nalaziti na mnogo različitih mjesta
istodobno. Upravo to međudjelovanje ili »interferencija«
pojedinačnih stanja u superpoziciji osnova je svih kvantnih
neobičnosti. Dekoherencija onemogućuje takva međudjelovanja
pa tako i uništava kvantno ponašanje.
KVANTNA TEORIJA U biti, teorija mikroskopskoga svijeta atoma
i njegovih sastavnih dijelova. Oni koji zagovaraju hipotezu
mnoštva svjetova smatraju da opisuje i svijet velikih razmjera.

KVANTNA VJEROJATNOST Izgledi ili vjerojatnost za

mikroskopski događaj. Iako nam priroda onemogućuje da nešto
spoznamo sa sigurnošću, ipak nam dopušta da pouzdano
spoznamo vjerojatnost.

KVANTNI BROJ Broj koji opisuje mikroskopske osobine koje

dolaze u obrocima, kao npr. energija vrtnje ili orbitalna energija
elektrona.

KVANTNI VAKUUM Kvantna slika praznoga prostora. On je

daleko od praznoga, jer vrvi mikroskopskim česticama iznimno
kratkoga života kojima Heisenbergovo načelo neodređenosti
dopušta da zatrepere, kratko postoje, pa ponovno nestanu.
(Vidi: Kvantna fluktuacija.)

KVANTNO TUNELIRANJE Naoko čudesna sposobnost

mikroskopskih čestica da pobjegnu iz svojih »zatvora«.
Primjerice, alfa čestica može se probiti kroz prepreku koja je
drži u jezgri, što bi bilo poput skoka u vis, preko zida visokog 4
metra. Tuneliranje je još jedna posljedica valnih svojstava
mikroskopskih čestica.

LANČANA REAKCIJA Vidi Nuklearna lančana reakcija.

LASER Izvor svjetlosti kod kojeg do izražaja dolazi kolektivna

priroda fotona, koji su bozoni. Konkretno, što više fotona
prolazi kroz neki materijal, to je veća vjerojatnost da će drugi
atomi odašiljati druge fotone s istim svojstvima. Rezultat je
prava lavina fotona, a svi putuju posve usklađenim ritmom.

LUMINOZITET Ukupna svjetlost koju svake sekunde nebesko

tijelo, poput zvijezde, emitira u Svemir.

MAGNETSKO POLJE Polje sile koja okružuje magnet.

MASA Obično se smatra da je masa veća kada tvari ima više. Masa
je najkoncentriraniji oblik energije. Jedan gram sadrži istu
količinu energije kao 100 000 tona dinamita. (Nap. redaktora:
masa je zadana gravitacijom – tada se to zove »gravitacijska ili
teška masa«, ili tromošću, otporom promjeni stanja mirovanja
odnosno jednolikog gibanja po pravcu – tada je to »troma ili
inertna masa«.)

MAXWELLOVE JEDNADŽBE ELEKTROMAGNETIZMA Pregršt

profinjenih jednadžbi koje je 1868. formulirao James Clerk
Maxwell, a koje skladno sažimaju sve pojave vezane za
elektricitet i magnetizam. Jednadžbe otkrivaju da je svjetlost
elektromagnetski val.

MEĐUZVJEZDANA SCINTILACIJA Međuzvjezdani pandan

treperenja zvijezda. Baš kao što je svjedost zvijezda pod
utjecajem turbulencija u atmosferi, radiovalovi udaljenih
nebeskih tijela pod utjecajem su turbulencija u
međuzvjezdanome mediju. To može dovesti do toga da sjaj
radiosignala fluktuira.

MEĐUZVJEZDANA SVJETLOST, VRIJEME PUNJENJA Vrijeme

potrebno da zvijezde ispune prazan prostor svjetlošću –
podosta slično načinu na koji voda ispunjava kadu – tako da bi
noćno nebo izgledalo svijetlo, a ne tamno. To je vrijeme zapravo
daleko dulje od prosječnog vijeka zvijezda.

MEĐUZVJEZDANI PLANET Hipotetički planet koji sam luta u

dubokoj ledenoj hladnoći međuzvjezdanoga prostora. Takvi
planeti mogli su biti izbačeni iz blizine zvijezda tijekom procesa
formiranja planeta.

MEĐUZVJEZDANI PROSTOR Prostor među zvijezdama.

MEĐUZVJEZDANO SREDSTVO Razrijeđeni plin i prašina koji

lebde među zvijezdama. U blizini Sunčeva sustava taj plin u
 svaka tri prostorna centimetra sadrži otprilike jedan vodikov
atom, čineći vakuum daleko bolji od svega što je u tom smislu
moguće postići na Zemlji.

METEORITSKA HIPOTEZA Teorija prema kojoj visoku

temperaturu Sunca održava stalna kiša meteorita koja mu
zahvaća površinu. Nažalost, pogrešna je.

MLIJEČNA STAZA Naša galaksija.

MNOŠTVO SVJETOVA Predodžba o tome da kvantna teorija

opisuje sve, a ne samo mikroskopski svijet atoma i njegove
sastavne dijelove. Kako kvantna teorija dopušta da atom može
biti na dva mjesta istodobno, to bi moralo značiti i da stol može
istodobno biti na dva mjesta. Međutim, prema scenariju
mnoštva svjetova, um osobe koja opaža stol dijeli se na dva dijela,
jedan koji opaža stol na jednome mjestu i drugi koji ga opaža na
drugome mjestu. Dva uma postoje u odvojenim realnostima ili
svemirima.

MOLEKULA Skupina atoma međusobno povezanih

elektromagnetskim silama. Jedan atom, ugljik, može se vezati s
atomima ugljika, ali i s drugim atomima, stvarajući silno velik
broj molekula. Zbog toga kemičari molekule dijele na
»organske« – one koje su nastale na temelju ugljika i
»anorganske« – ostatak.

MULTIVERZUM ILI MULTISVEMIR Hipotetičko povećanje

kozmosa u kojem je naš Svemir tek jedan od divovskog broja
odvojenih i zasebnih svemira. Većina je svemira mrtva i
nezanimljiva. Jedino u malenoj podskupini zakoni fizike
promiču nastanak zvijezda i planeta, kao i života.

NAČELO NEODREĐENOSTI Vidi Heisenbergovo načelo

neodređenosti.

NELOKALIZIRANOST Neobična sposobnost objekata kvantne

 teorije da i dalje »znaju« za stanje drugih tijela i onda kada ih
razdvaja velika udaljenost.

NEUTRINO Neutralna subatomska čestica vrlo malene mase koja

putuje gotovo brzinom svjetlosti. Neutrini gotovo nikada nisu u
interakciji s materijom. No kada se stvore u velikome broju,
mogu dovesti do raspada zvijezde, a primjer za to je supernova.

NEUTRON Jedan od dvaju osnovnih građevnih elementa atomske

jezgre u središtu atoma. Neutroni imaju gotovo istu masu kao i
protoni, ali nemaju električni naboj. Izvan jezgre su nestabilni i
raspadaju se za oko 10 minuta.

NEUTRONSKA ZVIJEZDA Zvijezda koja se smanjila pod

vlastitom gravitacijom, u tolikoj mjeri da je većina njezine
materije zbijena u neutrone. U pravilu, takva zvijezda promjera
je tek 20 do 30 kilometara. Neutronska tvar veličine tek kockice
šećera može težiti koliko i cijeli ljudski rod.

NEWTONOV OPĆI ZAKON GRAVITACIJE Zakon tvrdi da se sva

tijela međusobno privlače silom koja je razmjerna umnošku
njihovih pojedinačnih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu
njihove međusobne udaljenosti. Drugim riječima, ako se
razmak između tijela udvostruči, sila postaje četiri puta slabija;
povećali se tri puta, devet je puta slabija itd. Newtonova teorija
gravitacije savršeno je dobra za svakodnevnu primjenu, ali
ispada da je ipak tek približna. Einstein je općom teorijom
relativnosti donio poboljšanje.

NOVA Bliski dvojni zvjezdani sustav u kojem je jedna zvijezda

supergusti bijeli patuljak. Materija usisana iz druge zvijezde
spiralno se spušta do bijeloga patuljka, a kada je se nakupi
dovoljno, dolazi do lančane i nezaustavljive nuklearne reakcije i
eksplozije.

NUKLEARNA ENERGIJA Višak energije koja se oslobađa kada se

 jedna atomska jezgra pretvara u drugu atomsku jezgru.

NUKLEARNA FUZIJA Spajanje dviju lakših jezgra da bi se dobila

teža jezgra, postupak pri kojem dolazi do oslobađanja energije
vezanja jezgre. Najvažniji postupak fuzije za čovjeka
međusobno je »lijepljenje« jezgara vodika da bi u središtu
Sunca nastao helij, jer nusproizvod je upravo Sunčeva svjetlost.

NUKLEARNA LANČANA REAKCIJA Događaj koji se pokreće

kada se nestabilna jezgra kao što je uranij-235 razdvaja, tj. kad
dolazi do »fisije«, oslobađajući energiju i neutrone koji dalje
cijepaju uranovu jezgru, oslobađajući još energije i još neutrona
itd. Ako se takva lančana reakcija kontrolira, imamo nuklearni
reaktor. Ako je to nekontrolirana lančana reakcija, riječ je o
atomskoj bombi.

NUKLEARNA REAKCIJA Bilo koji postupak koji pretvara jednu

vrstu atomske jezgre u drugu vrstu atomske jezgre.

NUKLEARNA STATISTIČKA RAVNOTEŽA Situacija u kojoj su

nuklearne reakcije toliko brze i žestoke da dolazi do postojanog
stanja u kojemu su nuklearne reakcije koje stvaraju svaku
jezgru savršeno uravnotežene reakcijama njihova uništavanja.
U takvim uvjetima, mješavina se elementa »zamrzava« – a to
znači da se s vremenom ne mijenja.

NUKLEON Krovni termin koji se rabi za protone i neutrone, dva

građevna elementa atomske jezgre.

NUKLEOSINTEZA Postupan razvoj teških elemenata od laganih

elemenata, bilo u Velikome prasku – nukleosinteza Velikoga
praska – ili unutar zvijezda – tzv. zvjezdana nukleosinteza.

OORTOV OBLAK Oblak kometa za koje se smatra da se okreću

oko Sunca izvan orbite najudaljenijeg planeta. Ukupan broj
kometa procjenjuje se na do 100 milijarda.

OPĆA TEORIJA RELATIVNOSTI Einsteinova teorija gravitacije

 koja pokazuje da gravitacija nije ništa više doli zakrivljenost
prostora-vremena. Teorija obuhvaća nekoliko zamisli kojih nije
bilo u Newtonovoj teoriji gravitacije. Jedna govori da ništa, čak
ni gravitacija, ne može putovati brže od svjetlosti. Druga je da
svi oblici energije imaju masu pa su tako izvori gravitacije.
Među ostalim stvarima teorija predviđa crne rupe, širenje
Svemira te mogućnost da gravitacija iskrivljuje put svjetlosti.

PANSPERMIJA Teza prema kojoj se sjeme života širi prostorom od

planetarnoga sustava do planetarnoga sustava pa je stoga
jednostavan život na Zemlji »posijan« sa zvijezda.

PARADOKS INFORMACIJA O CRNIM RUPAMA Teškoća koja

nastaje jer zakoni fizike ne dopuštaju uništenje informacije pa
ipak, kad crna rupa nestane ili »ispari«, informacija koja se
odnosila na zvijezdu prethodnicu nestaje, kako se čini, zauvijek.
Međutim, neki fizičari smatraju da je informacija koja nedostaje
kodirana u membrani ili »obzoru događaja« koji okružuje rupu.
Kada crna rupa prijeđe u pljusak Hawkingova zračenja, to
zračenje informaciju vraća Svemiru.

PAULIJEVO NAČELO ISKLJUČENJA Zabrana dvjema

mikroskopskim česticama (fermionima) da dijele isto kvantno
stanje. Paulijevo načelo isključenja onemogućuje atomskim
elektronima, koji su fermioni, da se pretjerano gomilaju pa
stoga objašnjava postojanje različitih atoma i raznovrsnost
svijeta koji nas okružuje.

PLANCKOVA DULJINA Fantastično malena mjerna jedinica za

duljinu pri kojoj se gravitacija po jačini može usporediti s
ostalim osnovnim silama prirode. Planckova duljina je bilijun
bilijuna puta manja od atoma. Ima isto značenje za duljinu, kao
što Planckova energija ima za energiju. Malene udaljenosti
istoznačne su s visokim razinama energije zbog valne prirode
materije.
PLANCKOVA ENERGIJA Iznimno velika energija pri kojoj se
gravitacija po jačini može usporediti s ostalim osnovnim silama
prirode.

PLANCKOVA TEMPERATURA Iznimno visoka temperatura koja

odgovara Planckovoj energiji, pri kojoj se gravitacija po jačini
može usporediti s ostalim osnovnim silama prirode.

PLAZMA Elektrizirani plin, sastavljen od iona i elektrona.

PLIN Skupina atoma koji svemirom lete poput roja sićušnih pčela.

PLUTON Donedavno najudaljeniji planet. Sada je degradiran u

status »patuljastog planeta« i smatra se jednim od mnogo
desetaka stotina ledenih tijela u vanjskome dijelu Sunčeva
sustava poznatih pod nazivom »tijela Kuiperova pojasa«.

PLUTONIJ Element atomskog broja 94. Jezgra ovoga sintetskog

elementa može doživjeti nuklearnu fisiju i podržati
nekontroliranu nuklearnu reakciju, oslobađajući golemu
količinu nuklearne energije. Stoga služi za izradu atomske
bombe.

POLUŽIVOT Vrijeme potrebno da se polovica jezgara u

radioaktivnome uzorku raspadne. Nakon jednog poluživota,
ostat će polovica atoma, nakon dva poluživota četvrtina, nakon
tri osmina i tako dalje. Poluživot se javlja u rasponu od tek
djelića sekunde do više milijarda godina.

POMAK PREMA CRVENOM Gubitak svjetlosne energije

uzrokovan širenjem Svemira. Učinak se može dočarati tako da
se na balonu nacrta vijugavi svjetlosni val pa da se balon zatim
napuše. Val se rastegnuo. Crvena svjetlost ima veće valne
duljine od modre svjetlosti pa astronomi govore o
kozmološkom crvenom pomaku. (Crveni pomak može biti i
plod Dopplerova efekta, kada se tijelo koje emitira svjetlost
udaljava od nas. Do njega može doći i kada svjetlost gubi
 energiju dok se izvlači iz jakoga gravitacijskog polja zbijene
zvijezde poput bijelog patuljka, a to je poznato kao gravitacijski
crveni pomak.)

POMRČINA SUNCA, POTPUNA Pojava kada Mjesec posve

zakrije Sunce, u trenutku kada se nalazi između Sunca i Zemlje.

PROBLEM HORIZONTA Teškoća koja izrasta iz činjenice da

udaljeni dijelovi Svemira koji nikada nisu mogli biti u
međusobnom kontaktu, čak ni u vrijeme Velikog praska, imaju
gotovo iste značajke, poput gustoće i temperature. Striktno
gledano, oni su uvijek bili iznad horizonta onog drugoga.
Teorija inflacije takvim područjima nudi mogućnost da su bila
u doticaju u vrijeme Velikog praska i tako rješava problem
horizonta.

PROSTOR-VRIJEME U općoj teoriji relativnosti, prostor i vrijeme

opažaju se kao ista realnost. Stoga se i razmatraju kao jedan
entitet – kao prostor-vrijeme. Gravitacija je, kako se pokazalo,
upravo zakrivljenost prostora-vremena.

POZITRON Antičestica elektrona.

PRIZMA Klinasti komad stakla ili nekog drugog gustog, prozirnog

medija. U takvome mediju svjetlost različitih boja putuje
različitom brzinom pa se, prolazeći kroz prizmu, boje koje čine
bijelu svjetlost lepezasto šire, oblikujući spektar nalik na dugu.

PROTON Jedan od dvaju glavnih građevnih elemenata jezgre.

Protoni nose pozitivan električni naboj, jednak i suprotan
naboju elektrona.

PROTON-PROTON, REAKCIJA Lanac nuklearnih reakcija kojima

zvijezde s masom do oko jedan i pol puta većom od mase Sunca
pretvaraju vodik u helij.

PULSAR Neutronska zvijezda brze vrtnje koja širom neba odašilje

jake radiovalove, slična svojevrsnom svjetioniku.
QED Vidi Kvantna elektrodinamika.

RAČUNALNI SVEMIR Apstraktni svemir koji se sastoji od svih

mogućih računalnih programa. Budući da i sebe možemo
smatrati računalnim programima, i mi – odnosno, barem naše
cyber-inačice – postojimo u računalnome svemiru.

RADIJ Vrlo nestabilan, tj. radioaktivan element koji je 1898. otkrila

Maria Curie.

RADIOAKTIVNI RASPAD Dezintegracija nestabilnih teških atoma

u laganije, stabilnije atome. Postupak je popraćen emisijom ili
alfa ili beta ili gama-čestica.

RADIOAKTIVNO DATIRANJE Korištenje radioaktivnog raspada

elementa kao što je uranij za određivanje starosti stijena. U
praksi se nestabilni uranij u konačnici raspada i pretvara u
stabilno olovo, a kako vrijeme prolazi, udio olova u odnosu na
uranij se povećava pa se to može upotrijebiti za datiranje
materijala.

RADIOAKTIVNOST Svojstvo atoma koji su podvrgnuti

radioaktivnome raspadanju.

RAZDOBLJE POSLJEDNJEG RASPRŠENJA Vrijeme oko 380 000

godina nakon postanka Svemira, kada se vatrena kugla Velikog
praska ohladila dovoljno da se elektroni i jezgre udruže i stvore
prve atome. Kako su slobodni elektroni vrlo dobri kod skretanja
ili »raspršivanja« fotona, prije tog vremena svjetlost se nije
mogla kretati pravocrtno i Svemir je bio neproziran. Čim su
atomi pokupili elektrone, fotonima je omogućeno neometano
pravocrtno kretanje i Svemir je postao proziran. Danas fotone iz
tog razdoblja, vrlo ohlađene (tj. mnogo manjih energija)
širenjem Svemira tijekom proteklih 13,7 milijarda godina,
uočavamo kao pozadinsko kozmičko zračenje.

RELATIVNOST, NAČELO Prema tom načelu su svi zakoni fizike

 isti za promatrače koji se u odnosu jedni na druge kreću
konstantom brzinom i po pravcu.

RELATIVNOST, OPĆA TEORIJA Einsteinovo uopćavanje njegove

vlastite specijalne teorije relativnosti. Opća teorija odnosi se na
ono što jedna osoba vidi kada promatra drugu osobu koja u
odnosu na nju ubrzava. Budući da se ubrzanje u gravitacijskom
polju ne može odvojiti od gravitacijskog polja – to je načelo
ekvivalentnosti – opća je teorija relativnosti ujedno i teorija
gravitacije.

RELATIVNOST, SPECIJALNA TEORIJA Einsteinova teorija koja

povezuje ono što jedna osoba vidi gledajući drugu osobu koja
se u odnosu na nju kreće konstantnom brzinom. Među ostalim,
pokazalo se da osoba u pokretu naizgled smanjuje u smjeru
kretanja, dok joj se vrijeme usporava, a ti su učinci sve izraženiji
kako se međusobna brzina približava brzini svjetlosti.

RENGENSKE ZRAKE Oblik svjetlosti čiji fotoni imaju veliku

energiju.

SCHRÖDINGEROVA JEDNADŽBA Jednadžba koja određuje

način na koji se val vjerojatnosti ili valna funkcija, koja opisuje,
na primjer, česticu, s vremenom mijenja.

SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence) Potraga za

izvanzemaljskom inteligencijom. Većina istraživanja obuhvaća
traženje radiosignala s drugih zvijezda iako se poduzimaju i
optička istraživanja.

SILICIJ, IZGARANJE Brz i buran lanac reakcija stvaranja

elemenata do kojeg dolazi kada masivna zvijezda stvara silicij.
Samo u jednome danu te reakcije silicij pretvore u željezo i
nikal, krajnju fazu običnih zvjezdanih nuklearnih reakcija.
Zvijezda je tada na rubu katastrofe i samo što nije eksplodirala
kao supernova.
SKENIRAJUĆI TUNELIRAJUĆI MIKROSKOP (STM) Uređaj koji
preko površine materijala povlači ultratanku iglicu i njezino
gibanje u smjeru gore-dolje pretvara u sliku atomskog
krajobraza površine.

SLABA NUKLEARNA SILA Druga sila koju doživljavaju protoni i

neutroni u atomskoj jezgri. Prva je snažna nuklearna sila. Slaba
nuklearna sila može pretvoriti neutron u proton pa tako
sudjeluje u beta-raspadu.

SPEKTAR Razdvajanje svjetlosti na njezine sastavne »dugine« boje.

SPEKTRALNA LINIJA Atomi i molekule upijaju svjetlost pri

karakterističnim valnim duljinama. Apsorbiraju li više svjetlosti
nego što je emitiraju, posljedica je tamna linija u spektru
nebeskoga tijela. Vrijedi i obrnuto: emitiraju li više nego što
apsorbiraju, posljedica je svijetla linija.

SPEKTROGRAF MASE Uređaj za uspoređivanje mase atoma – ili

točnije, iona. Putanja iona u magnetskom polju stalno se
zakreće. Što je ion masivniji, putanja je manje zakrivljena.

SPIN Svojstvo koje se teško može usporediti s nečim iz

svakodnevnog svijeta. U slobodnoj interpretaciji, subatomske
čestice sa spinom ponašaju se kao da su sićušni zvrkovi (samo
što se oni uopće ne vrte).

STANIČNI (CELULARNI) AUTOMAT Jednostavni računalni

program koji uzima ulazne informacije – uzorak obojenih
stanica – i primjenjuje jednostavno pravilo te tako stvara output
– drugi uzorak obojenih stanica. Pritom je ključno to što se
output vraća kao novi input, slično tome kao kada bi zmija u
usta stavila vlastiti rep. U slučaju dvobojne susjedne stanice,
jednodimenzijskoga staničnoga automata, input je uzorak crno-
bijele stanice na jednoj liniji, a output uzorak stanica na sljedećoj
liniji. Je li stanica u drugoj liniji crna ili bijela, ovisi o pravilu
 koje se primjenjuje na njezina dva najbliža susjeda u prvoj liniji.
Pravilo bi, primjerice moglo glasiti: »Ako određena stanica u
prvoj liniji ima crni kvadrat s obiju strana, u drugoj liniji trebala
bi se pretvoriti u crnu.«

SUBATOMSKA ČESTICA Čestica manja od atoma, poput

elektrona ili neutrona.

SUNCE Najbliža zvijezda.

SUNČEV SUSTAV Sunce i njegova obitelj planeta, mjeseca, kometa

i ostalih različitih vrsta i oblika materijala.

SUPERNOVA Kataklizmička eksplozija zvijezde. Supernova sjajem

može nakratko nadmašiti cijelu galaksiju od 100 milijarda
običnih zvijezda. Smatra se da za sobom ostavlja vrlo guste
neutronske zvijezde.

SUPERSILA Hipotetska sila iz koje su se izdvojile četiri osnovne

prirodne sile kako se Svemir hladio nakon Velikog praska.

SVEMIR Sve što postoji. Ovo je rastezljiv pojam koji se nekada

koristio za ono što nazivamo Sunčevim sustavom. Kasnije se
rabio za ono što nazivamo Mliječnom stazom. Sada označuje
sveukupnost svih galaksija kojih ima u vidljivome svemiru oko
100 milijarda.

SVEMIR, ŠIRENJE Međusobno udaljavanje galaksija u razdoblju

nakon Velikoga praska.

SVEMIR, VIDLJIVI Sve što možemo vidjeti do horizonta Svemira.

SVJETLOSNA GODINA Prikladna jedinica za izražavanje

udaljenosti u Svemiru. To je jednostavno udaljenost koju
svjetlost proputuje u godini dana, a to je 9,46 bilijuna
kilometara.

SVJETLOSNI HORIZONT, KOZMIČKI Svemir ima horizont vrlo

sličan obzoru koji okružuje brod na moru. Razlog za postojanje
 svemirskog horizonta činjenica je da svjetlost ima konačnu
brzinu i da Svemir postoji tek određeno vrijeme. To znači da
vidimo samo tijela čija je svjetlost uspjela doći do nas od
vremena Velikog praska. Vidljivi svemir stoga je poput mjehura
čije je središte Zemlja, dok je horizont površina tog mjehura.
Svakoga dana Svemir stari (za jedan dan), tako da se svakog
dana horizont širi prema van i nova tijela postaju vidljiva,
poput brodova koji dolaze s horizonta na moru. (Nap.
redaktora: svaki planet, bilo gdje u svemiru, ima svoj horizont.)

TAMNA ENERGIJA Tajanstvena materija koja ne privlači, nego

odbija. Neočekivano je otkrivena 1998. godine, nevidljiva je,
ispunjava sav prostor i, kako se čini, razdvaja galaksije te tako
ubrzava širenje Svemira. Nitko ni približno nema pojma što je
to.

TAMNA MATERIJA Materija u Svemiru koja ne daje svjetlost.

Astronomi znaju da postoji, jer gravitacija nevidljive tvari
iskrivljuje putanje vidljivih zvijezda i galaksija prilikom njihova
gibanja. Tamne tvari u Svemiru ima najmanje šest puta više
nego vidljive tvari. Identitet tamne tvari jedan je od neriješenih
problema u astronomiji.

TELEPORTACIJA Lukavo korištenje isprepletenosti

(entanglementa) radi određivanja točnog stanja mikroskopske
čestice, naoko protivno onome što dopušta Heisenbergovo
načelo neodređenosti. To omogućuje da se do udaljenog mjesta
upute informacije nužne za rekonstrukciju tog stanja čestice.

TEMPERATURA Stupanj topline tijela. Povezana je s energijom

gibanja čestica od kojih se sastoji.

TEORIJA STRUNA Vidi Teorija superstruna.

TEORIJA SUPERSTRUNA Teorija koja navodi da su osnovni

sastojci Svemira tanke strune materije. Strune vibriraju u
 prostoru-vremenu od deset dimenzija. Velika je prednost ove
teze tošto bi mogla ujediniti ili »stopiti« kvantnu teoriju i opću
teoriju relativnosti.

TEORIJA VELIKOG PRASKA Teorija tumači da je Svemir nastao u

supergustom, supervrućem obliku prije 13,7 milijarda godina i
da se sve otada širi i hladi.

TERMODINAMIKA, DRUGI ZAKON Pravilo koje kaže da se

entropija nikada ne smanjuje. To je isto kao kad kažemo da
toplina nikada ne može prijeći s hladnog na toplo tijelo.

THOMSONOV MODEL ATOMA (KOLAČ OD ŠLJIVA) Jedan od

prvih modela atoma u kojem su negativno nabijeni elektroni
zamišljeni kao da su utopljeni u difuznom oblaku pozitivnoga
naboja poput grožđica u kolaču od šljiva.

TOPLINSKA SMRT Hipotetičko stanje u kojemu su se sve

temperaturne razlike u svemiru izjednačile tako da su se sve
aktivnosti smanjile do mirovanja.

TRENUTAČNI UTJECAJ Vidi Nelokaliziranost

TRI-ALFA, PROCES Proces vrlo male vjerojatnosti kojim se u

zvijezdama ipak vežu tri jezgre helija u jednu jezgru ugljika.
Time se otvara mogućnost stvaranja sve složenijih jezgara težih
elemenata.

TUNELIRANJE, KVANTNO Vidi Kvantno tuneliranje.

ULTRALJUBIČASTA SVJETLOST Vrsta nevidljive svjetlosti koju

emitiraju vrlo vruća tijela. Odgovorna je za opekline od sunca.

UNIFICIRANJE (UJEDINJENJE) Shvaćanje da se pri krajnje

velikim energijama sve četiri osnovne sile mogu teorijom
jedinstveno opisati.

URANIJ Najteži element koji se javlja u prirodi.

URANIJ-235 Izotop urana koji proživljava nuklearnu fisiju i koji
može poduprijeti nekontroliranu lančanu reakciju, pritom
oslobađajući goleme količine energije. Tako funkcionira
atomska bomba.

UZROČNOST (KAUZALNOST) Načelo koje ustanovljuje da uzrok

uvijek prethodi posljedici. Uzročnost je najomiljenije načelo u
fizici. Međutim, kvantni događaji poput raspada atoma javljaju
se kao posljedice bez prethodnoga uzroka.

VAKUUM, KVANTNI Vidi Kvantni vakuum.

VAL-ČESTICA, DVOJNOST Sposobnost subatomske čestice da se

ponaša kao lokalizirana čestica nalik biljarskoj kugli ili
raširenome valu.

VALNA DULJINA Udaljenost koju val prijeđe u jednom titraju

(pritom se val ponavlja).

VALNA FUNKCIJA Matematički pojam koji sadrži sve što je

poznato o kvantnome objektu kao što je atom. Valna funkcija
mijenja se s vremenom prema Schodingerovoj jednadžbi.

VAU!, SIGNAL (WOW! SIGNAL) Signal od 37 sekundi koji je 15.

kolovoza 1977. uhvatio radioteleskop »Big Ear« (engl. »Veliko
uho«) na sveučilištu Ohio State. Kada je astronom Jerry Ehman
vidio automatski zapis izvan uobičajenih okvira, zatečeno je
načrčkao riječ »Wow!«. To se više nikada nije ponovilo i čak ni
dandanas nitko ne zna je li radioteleskop zabilježio pravu
izvanzemaljsku poruku.

VELIKI PRASAK Eksplozija titanskih razmjera prije 13,7 milijarda

godina, kada je, kako se smatra, nastao Svemir. »Eksplozija« je
zapravo pogrešan naziv jer se Veliki prasak događa posvuda
odjednom i nije bilo prethodne praznine u kojoj se Svemir
rasprsnuo. U Velikome prasku nastali su i prostor i vrijeme i
energija.
VODIČ Materijal kroz koji može teći električna struja.

VODIK Najlaganiji element u prirodi. Atom vodika sadrži jedan

proton oko kojega kruži jedan elektron. Gotovo 90 posto svih
atoma u Svemiru atomi su vodika.

VON NEUMANNOVA SONDA Križanac svemirskog broda i

inteligentne tvornice, sama sebe može umnožiti. Takva sonda
doseći će ciljani planetarni sustav i ondje upotrijebiti dostupna
sredstva da izradi dvije svoje replike. Na taj način sonde u
razmjerno kratkome vremenu mogu obići sve zvijezde u
galaksiji.

YOUNGOV EKSPERIMENT S DVOSTRUKOM PUKOTINOM.

Pokus u sklopu kojeg svjetlost samo jedne boje nailazi na
neproziran zaslon s dva bliska usporedna proreza. Na
suprotnoj strani zaslona svjetlosni se valovi, nakon što su prošli
kroz obje pukotine, prekrivaju. Ondje gdje se preklapaju njihovi
vrhovi, valovi jačaju i povećava se sjaj, a gdje se vrhovi jednog
niza valova preklapaju s dolovima drugog niza, valovi se
poništavaju, stvarajući tamna područja. Taj obrazac
»interferencije« – niz naizmjenično tamnih i svijetlih pruga –
vidi se i na bijelome zaslonu umetnutome na putu svjetlosti. Taj
je obrazac važno obilježje vala, a prvi gaje, 1801. godine, uočio
Thomas Young.

ZAKON O OČUVANJU Zakon fizike koji izražava činjenicu da se

količina nikada ne mijenja. Primjerice, zakon o očuvanju
energije objašnjava da se energija nikada ne može stvoriti ili
uništiti, nego se samo pretvara iz jednog oblika u drugi. Na
primjer, kemijska energija benzina može se prevesti u energiju
gibanja vozila.

ZOO, HIPOTEZA Teorija prema kojoj je ljudski rod, kao

inteligencija u nastajanju, nedostupan i zabranjen vrstama koje
putuju svemirom, čime se objašnjava zašto izvanzemaljci nisu
 posjetili Zemlju.

ZVIJEZDA Divovska kugla plina koja toplinom koju gubi

ispunjava prostor s pomoću nuklearne energije nastale u
njezinoj jezgri.

ZVIJEZDE POPULACIJE I Vruće, modre zvijezde koje se nalaze u

»spiralnim rukavima« Mliječne staze. Zvijezde populacije I
mlade su i razmjerno bogate teškim elementima.

ZVIJEZDE POPULACIJE II Hladne, crvene zvijezde koje se nalaze

u središnjem dijelu Mliječne staze. Zvijezde populacija II stare
su i razmjerno siromašne teškim metalima.
 O autoru
Marcus Chown nagrađivani je autor i televizijski voditelj. Nekada
je radio kao radioastronom u znanstvenoj ustanovi California
Institute of Technology u Pasadeni, a sada je savjetnik za
kozmologiju u časopisu New Scientist. Redovito se pojavljuje i u
humorističnoj seriji o znanosti It’s Only a Theory televizijskog
programa BBC4.
Knjiga Trebali bismo razgovarati o Kelvinu našla se u širem izboru
za nagradu namijenjenu knjigama s područja znanosti britanskoga
Kraljevskog društva (The Royal Society Prize for Science Books).
Između ostalih, napisao je i knjige Quantum Theory Cannot Hurt
You, za koju The Times navodi da će »čitatelji u njoj iskusiti sretne
trenutke revolucionarnih otkrića«, te The Never-Ending Days of
Being Dead, koju Guardian opisuje kao »limuzinu među vozilima na
području popularne znanosti«, časopis Astronomy Now kao
»remek-djelo«, a Independent kao »tulum s gotovo idealnim DJ-em«.
Marcus je napisao i Felicity Frobisher and the Three-Headed
Aldebaran Dust Devil, koju je Sunday Times proglasio »jednom od
knjiga s najvećim izgledima da raspire dječju maštu«.
Marcus Chown TREBALI BISMO RAZGOVARATI O KELVINU

IZDAVAČ
Naklada LJEVAK d.o.o.

ZA IZDAVAČA
PETRA LJEVAK

LE KT URA I KORE KT URA

JAKOV LOVRIĆ

KAZALO
NINA VUJlClĆ

GRAFIČKA PRIPREMA
GRAFIJA d.o.o., Zagreb

TISAK

FEROPROMS, Zagreb www.ljevak.hr