ROBERT M.

PIRSIG

Zen i Umjetnost Popravljanja Motocikla

ISPITIVANJE VRIJEDNOSTI

Prijevod: Mate Maras

2 Sadraj: PRVI dio DRUGI dio TREI dio ETVRTI dio O autoru i knjizi

Pieva napomena Ovo to slijedi temelji se na stvarnim dogaajima. Premda je mnogo toga izmijenjeno zbog knjievnih razloga, sve se u biti mora smatrati injenicom. Meutim, ova se knjiga nipoto ne smije vezivati s pozamanim poljem pounih obavijesti o izvornom uenju zen budizma. Ona ne sadri mnogo podataka ni o motociklu.

A to je dobro, Fedro, i to nije dobro treba li ikog pitati da to kae?

PRVI DIO
1
Mogu vidjeti na satu, ne diui ruke s lijeve ruke motocikla, da je osam i pol ujutro. ak i kod sto kilometara na sat vjetar je topao i vlaan. Kad je ovako vrue i sparno u osam i pol, pitani se kako e biti poslije podne. Vjetar je proet otrim mirisima movare kraj puta. Nalazimo se u podruju Sredinje nizine koje je puno barskih lovita na divlje patke, od Minneapolisa na sjeverozapad prema Dakotama. Vozimo se starom betonskom dvostaznom cestom na kojoj nema mnogo prometa otkad je usporedno s njom nainjena etverostazna autostrada prije nekoliko godina. Dok prolazimo pokraj neke movare, zrak iznenada postaje hladniji. Zatim, kad ve proemo, on opet naglo postaje topliji. Sretan sam to opet vozim ovim predjelima. To je neka vrsta zabiti, poznate po tome to nema niega i ba je zato nekako privlana. Na ovakvim putovima nestaje napetosti. Poskakujemo po oteenom kolniku izmeu traka i prostranih livada, pa opet traka i movarne trave. Tu i tamo protegne se otvorena vodena Povrina, te ako pomnjivo gleda moe vidjeti divlje Patke na rubu traka. I kornjae ... Eno i crvenokrilnog kosa. Udaram Christa po koljenu i pokazujem mu ga. - to je? - dere se on. - Kos! On kae neto to ja ne ujem. - to kae? - derem se ja. On me potee za zatiljak kacige i dere se: Vidi, sam ih ve mnogo, tata! - O! - derem se opet ja. Zatim klimnem glavom. Kad ima jedanaest godina, nisi osobito zadivljen crvenokrilim kosom. Za to mora biti stariji. Za mene je sve ovo pomijeano s uspomenama kojih on nema. Hladna jutra davno prije kad je movarna trava utjela a traci se povijali na sjeverozapadnom vjetru. Tada se otri miris dizao iz blata to smo ga gazili visokim izmama da bismo stigli na poloaj prije izlaska sunca i otvorenja sezone lova na divlje patke. Ili zime kad su bare bivale zamrznute i mrtve, pa sam mogao hodati po ledu i snijegu izmeu zamrlih traka ne videi nita osim siva neba i mrtvih i mrzlih stvari. Tada su kosovi bili otili. Ali sad su se u srpnju vratili i sve je veoma ivo i svaka stopa tih bara bruji i teke i zuji i cvrkute, prava zajednica milijuna ivih bia koja ive svoj ivot u nekoj vrsti blage neprekidnosti. Kad provodi odmor na motociklu ,stvari gleda potpuno drugaije nego ikada dotad. Kad si u automobilu, uvijek si u nekoj kutiji, i budui da si na to naviknut i ne primjeuje da je sve ono to vidi 4

kroz prozor automobila samo nova TV slika. Ti si pasivni promatra i sve dosadno promie kraj tebe u nekom okviru. Na motociklu okvira nema. Potpuno si u dodiru sa svim. Nalazi se usred prizora, vie ga puko ne gleda, i osjeaj prisutnosti je strahovit. Taj cement to juri desetak centimetara ispod tvojih nogu neto je stvarno, ista materija po kojoj hoda, to je upravo tu, tako nejasno da na njem ne moe ustaliti pogled, ali moe spustiti nogu i dodirnuti ga kad god hoe, i sve to zajedno, cijelo iskustvo, nikada se ne gubi iz neposredne svijesti. Chris i ja putujemo u Montanu s nekim prijateljima koji se voze pred nama, a moda smo se zaputili i dalje. Planovi su nam namjerno neodreeni, vie nam je do toga da putujemo nego da nekamo stignemo. Provodimo odmor, to je sve. Drai su nam sporedni putovi. Asfaltirani mjesni putovi su najbolji, dravne ceste poslije njih. Najgore su autostrade. elimo da se dobro zabavimo, ali za nas taj naglasak pada na dobro vie nego zabavimo, a kad se tako pomakne naglasak cijeli se pristup tome mijenja. Zavojiti planinski putovi su dugi i kad su u pitanju sekunde, ali u njima se mnogo vie uiva kad je ovjek na motociklu pa ulijee u okuke a ne poskakuje s jedne strane kutije na drugu. Putovi s malo prometa su kako ugodniji tako i sigurniji. Putovi na kojima nema restorana i samoposluga bolji su, to su putovi gdje vam grmlje i livade i vonjaci i panjaci dopiru gotovo do ramena, gdje vam djeca mau dok prolazite, gdje ljudi gledaju s verandi da vide tko je to, gdje su - kad se zaustavite da pitate pravac ili obavijest odgovori ee dulji nego to elite a ne krai, gdje vas ljudi pitaju odakle ste i koliko se ve vozite. Prolo je ve nekoliko godina kako smo se moja ena i ja i nai prijatelji prvi put prihvatili ovih putova. Ponekad smo na njih skretali zbog promjene ili da udarimo poprijeko na drugu autostradu, i svaki su nam put krajolici bili izvanredni pa smo naputali takav put s osjeajem olakanja i uitka, inili smo tako mnogo puta dok naposljetku nismo shvatili ono to je bilo bjelodano: ti su putovi uistinu razliiti od glavnih putova. Cijel ritam ivota i narav ljudi koji ive du njih su razliiti. Oni nikamo ne idu. Oni nisu prezaposleni da bi bili uljudni. Ovdanjost i sadanjost stvari je neto o emu oni sve znaju. Drugi su, oni koji su prije mnogo godina otili u gradove i njihovi izgubljeni potomci, to posvema zaboravili. Otkrie toga bilo je zaista neto. udio sam se zato nam je toliko dugo trebalo da se osvijestimo. Vidjeli smo to a nismo vidjeli. Ili bolje reeno, bili smo svikli da to ne vidimo. Zatucani, moda, milju da se pravi ivot odvija u velikom gradu i da je sve to samo dosadna provincija. Bilo je to zagonetno. Istina kuca na vrata a ti joj kae: Odlazi, traim istinu, i tako ona ode. Zagonetno. Ali kad smo to jednom spoznali, naravno, nita nas

6 vie nije moglo odvojiti od tih putova, vikenda, veeri, Praznika. Postali smo pravi ljubitelji sporednih putova na motociklima i otkrili da se na njima nalazi sve ono to ui u prolazu.Nauili smo, na primjer, kako se uoavaju dobri putovi na karti. Ako je crta krivudava, to je dobro. To predstavlja bregove. Ako se vidi da je glavni put iz maloga grada u vei, to je loe. Najbolji uvijek povezuju jednu zabit s drugom zabiti i imaju cestu kojom moe bre stii onamo. Ako iz veega grada krene na sjeveroistok, nikada nee stii daleko istim smjerom. Izae iz grada i pone okretati na sjever, zatim na istok, pa opet na sjever, i uskoro se nae na sporednom putu kojim se slue samo mjetani. Glavno je umijee u tome da se ne izgubi. Budui da se putovima slue samo domai ljudi koji ih poznaju po izgledu, nitko se ne ali to na raskrijima nema putokaza. A esto ih nema. Ako postoje, obino su to mali znakovi neupadljivo skriveni iza korova i to je sve. Postavljai znakova na lokalnim putovima rijetko vam neto dvaput kau. Ako propustite onaj znak u korovu, to je va problem, a ne njihov. K tome, otkrivate da su autokarte esto netone kad se radi o lokalnim putovima. I s vremena na vrijeme doivite da vas va lokalni put odvede na neku dvostruku koloteinu, zatim na jednostavnu stazu, onda na neki panjak i stane, ili vas pak odvede u dvorite nekoga farmera. Tako mi najee plovimo po slijepom nagaanju i zakljuivanju prema znacima koje nalazimo. U jedinom depu nosim kompas za oblane dane kad sunce ne pokazuje pravac, a kartu sam privrstio na poseban nosa na rezervoaru za gorivo gdje raunam prijeene kilometre od posljednjeg krianja i tako znam to treba traiti. Uz taj pribor i bez pritiska da treba nekamo stii dobro se snalazimo i ve je skoro cijela Amerika samo naa. Za vrijeme vikenda o Prazniku rada i Prazniku palih ratnika putujemo kilometrima po tim putovima ne videi nijedno drugo vozilo, zatim prijeemo autoput i gledamo automobile nanizane branik do branika sve do obzorja. U njima namrtena lica. Djeji pla na stranjim sjedalima. Stalno elim, nai neki nain da im neto reem, ali oni se mrte i ini se da ure, pa nema... Vidio sam ove movare tisuu puta, a opet su mi svaki put nove. Pogreno je rei da su blage. Mogli biste ih isto tako nazvati okrutnima i bezdunima, ima u njima svega toga, ali njihova stvarnost nadilazi svako poimanje na pola puta. Eto! Golemo jato crvenokrilih kosova uzlijee iz gnijezda u traku, preplaeno naom bukom. Lupam Chrisa po koljenu po drugi put... zatim se sjetim da ih je on ve vidio. - to je? - dere se on opet. - Nita. - Dobro, to je? - Samo provjeravam da li si jo tu - derem se ja, i nita vie ne kaemo. Na motociklu ne vodite osobite razgovore, osim ako niste zaljubljeni u deranje. Mjesto toga provodite vrijeme tako da ste svjesni stvari i da razmiljate o njima. O prizorima i zvukovima, o vremenskim prilikama i stvarima koje pamtite, o motoru i krajoliku u kojem se nalazite, razmiljate o stvarima nadugo i nairoko bez urbe i bez osjeaja da gubite vrijeme. 6

Htio bih iskoristiti vrijeme to sada dolazi da govorim o nekim stvarima koje su mi pale na pamet. Najee smo u tolikoj urbi da nemamo mnogo prilika za razgovor. Iz toga proistjee neka beskrajna svakodnevna plitkoa, jednolinost zbog koje se ovjek godinama kasnije udi kamo je sve to vrijeme oteklo i ali to ga vie nema. Sada kad zaista imamo malo vremena, i to znamo, htio bih ga iskoristiti da govorim malo dublje o nekim stvarima koje mi se ine da su vane. Na pameti mi je chautauqua*
*

nekakva

Cautuqua (od imena jezera Chautauqua u dravi New York, gdje prvi put osnovana) - Stalna ili putujua ustanova koja

se bavila narodnim prosvjeivanjem u SAD esto vezana za zabavu u obliku predavanja, koncerata i kazalinih predstava, na otvorenom ili pod atorima Osobito je cvala u prvoj etvrtini XX stoljea. (Op. prev.)

- to je jedino ime koje mogu smisliti - nalik na putujue chautauqua predstave pod atorima koje su nekada putovale Amerikom, ovom Amerikom u kojoj se sada nalazimo, nalik na te slavne razgovore u stara vremena kojima je bila svrha da poue i zabave, da okrijepe duh i donesu kulturu i prosvjetu do uiju i misli sluatelja. Chautauque su potisnuli u stranu bri radio, film i TV, a meni se ini da ta promjena nije u cijelosti predstavljala neki napredak. Moda se zbog tih promjena struja nacionalne svijesti sada bre giba, moda je i ira, ali izgleda da plie tee. Stara je korita ne mogu drati i njezina potraga za novima kanda poveava pometnju i razaranje du njenih obala. U ovoj chautau-qui ja ne bih elio prokopati nikakva nova korita svijesti, nego jednostavno produbiti stara u kojima se nakupio mulj s ostacima misli koje su se upljesnivile i otrcanih rijei koje su se previe ponavljale. to je novo? je zanimljivo i sve ire vjeno pitanje, ali pitanje koje, ako se iskljuivo slijedi, dovodi samo do beskrajnog mimohoda trivijalnosti i mode, mulja sutranjice. Naprotiv, htio bih se pozabaviti pitanjem to je najbolje?, pitanjem koje vie zadire u dubinu nego u irinu, pitanjem iji odgovori nastoje otplaviti mulj nizvodno. Ima razdoblja u povijesti ovjeanstva kad su korita misli bila preduboko usjeena pa nikakva promjena nije bila mogua, i nikada se nita novo nije dogaalo, a najbolje je bilo pitanje dogme, ali danas nije takvo stanje. ini se da sada struja nae zajednike svijesti razvaljuje svoje obale, gubei sredinji pravac i svrhu, poplavljujui nizine, razdvajajui i osamljujui uzvisine, bez ikakva posebnog cilja osim zaludnog ispunjenja vlastite unutranje snage zamaha, ini se da treba malo produbiti korito. Daleko ispred druge dvojice, John Sutherland i njegova ena, Sylvia, skrenue s puta na ureeni prostor za piknik. Vrijeme je da se protegnu noge. Dok zakreem motor prema njima, Sylvia skida kacigu i ratsresa kosu, a John podie svoj BMW na podupira. Nema razgovora. Bili smo na toliko mnogo izleta zajedno da na prvi pogled znamo kako se osjeamo. Upravo sada mi smo sami tihi i gledamo oko sebe. Klupe za piknik puste su u ovo doba jutra. Imamo na raspolaganju cijele prostor. John odlazi preko trave do crpke od lijevanog eljeza i poinje crpsti vodu za pie. Chris je odlutao kroz neko drvee iza travnatog huma do potoia. Ja samo zurim uokolo.

8 Poslije nekoliko trenutaka Sylvia sjeda na drvenu klupu i istee noge, podiui lagano jednu po jednu bez gledanja. Duge utnje izazivaju u njoj potitenost, pa o tom poinjem razgovor. Ona digne pogled a zatim ga opet spusti. - To je zbog svih onih ljudi u kolima to su prolazili u suprotnom smjeru - ree. - Prvi je izgledao tako tuno. Zatim je idui potpuno isto izgledao, pa opet idui pa idui, svi su bili isti. - Samo su se vozili u grad na posao. Ona dobro primjeuje, ali u tome nije bilo nita neprirodno. - No, zna, posao - ponavljam. - Ponedjeljak izjutra. Polusneni. Tko u ponedjeljak izjutra ide na posao nasmijan? - Ali izgledali su tako izgubljeno - veli ona. - Kao da su svi bili mrtvi. Kao pogrebna povorka. - Zatim spusti obje noge i ostavi ih tako. Ja vidim to ona kae, ali logiki to nikamo ne vodi. ovjek radi da ivi, a to i oni ine. - Ja sam promatrao movare - velim. Malo zatim ona die pogled i kae: - to si vidio? - Bilo je cijelo jato crvenokrilih kosova. Naglo su se vinuli kad smo kraj njih prolazili. - Oh. - Bio sam sretan to ih opet vidim. Oni povezuju stvari, misli i slino. Zna? Ona razmilja trenutak, a zatim se smijei na tamno zelenoj pozadini od drvea. Ona razumije neobian jezik koji nema nikakve veze s onim to govorite. Ki. - Da - kae. - Lijepi su. - Pazi na njih - kaem ja. - Dobro. Pojavljuje se John i provjerava opremu na motociklu. Pritee neke konope a onda otvara bisage i poinje po njima kopati. Mee neke stvari na zemlju. - Ako ti ikada ustreba kakav konop, samo izvoli veli on. - Boe, mislim da ga imam pet puta vie nego to mi ovdje treba. - Jo ne - odgovaram ja. - ibice? - veli on i dalje prekapajui. - Mast za opekotine, eljevi, vezice za cipele... vezice za cipele? Zato nam trebaju vezice za cipele? - Nemojmo opet o tome - veli Sylvia. Oni se pogledaju smijeno ukoena lica pa oboje svinu pogled na me. - Vezice za cipele mogu svakoga trenutka pui - velim sveano. Oni se smijee, ali ne jedno drugome. Uskoro se pojavljuje Chris i vrijeme je da se krene. Dok se sprema i uspinje, oni polaze i Sylvia nam mae. Ponovo smo na cesti, i ja gledam kako oni poveavaju razmak ispred nas. Chautauqua koju imam na umu nastala je zbog njih dvoje prije mnogo mjeseci i moda je, premda to ne znam, povezana sa stanovitim nevidljivim neskladom meu njima.

Pretpostavljam da je nesklad obina stvar u svakom braku, ali u njihovu sluaju to izgleda traginije. Bar to se tie mene. Nema meu njima sukoba linosti; to je neto drugo, za to nijedno od njih ne treba okrivljavati, ali ni on ni ona nemaju nikakva rjeenja za taj nesklad, a nemam ga ni ja, nego samo neke ideje. Ideje su se rodile iz onoga to se inilo neznatnim razlikama u miljenju izmeu Johna i mene o vrlo nevanim stvarima: koliko ovjek treba odravati svoj motocikl. Meni se ini da je prirodno i normalno sluiti se s ono malo alata i uputstava to se isporuuju sa svakim motorom, i da ga sam ugaam i popravljam. John se s tim ne slae. Njemu je drae prepustiti upuenom mehaniaru da se brine o tim stvarima da bi bile dobro uinjene. Nijedno od tih gledita nije neo bino, i nikada se ta neznatna razlika ne bi toliko poveala da nismo tako mnogo vremena proveli u zajednikoj vonji i sjedenju po usputnim krmama pijui pivo i razgovarajui o svemu to nam je padalo na pamet. Na pamet nam je obino padalo o emu smo razmiljali pola sata ili etrdesetpet minuta nakon naeg posljednjega razgovora. Kad se radi o putovima ili vremenu ili ljudima ili starim uspomenama ili o emu god u novinama, razgovor se razvija prirodno i ugodno. Ali kad god mi je rad motora u mislima i kad se umijea u razgovor, njegov razvoj prestaje. Razgovor se vie ne kree naprijed. Nastaje muk i prekid povezanosti. To je kao da su dva stara prijatelja, katolik i protestant, sjedili pijui pivo, uivajui u ivotu, kadli je nekako iskrsla tema o spreavanju zaea. Veliko zaleenje. I naravno, kad otkrijete neto poput toga, to je kao da otkrijete zub iz kojega je ispala plomba. Toga se ne moete otresti. Morate to ispitivati, pipati izdaleka, navoditi razgovor, misliti o tome, ne zato to je to moda ugodno nego zato to vam se vrzma po glavi i nee da izae iz glave. J to vie ispitujem i guram tu temu o odravanju motocikla, to se on vie ljuti, i naravno, zbog toga ja elim iskuavati i gurati sve vie. Ne inim to namjerno da njega ljutim nego zato to ta ljutnja izgleda kao znak neeg dubljega, neeg pod povrinom to nije odmah oito. Kad razgovarate o spreavanju zaea, sve zapne i zaledi se zato to se tu ne radi o prepirci hoe li se vie ili manje djece roditi. To je samo na povrini. Ispod toga lei sukob vjere, vjere u iskustvo drutvenog planiranja i vjere u vlast Boga kako nam je otkriva uenje katolike crkve. Moete dokazivati praktinost planiranog raanja djece dok se ne umorite sluajui sami sebe, ali to niemu nee dovesti jer va protivnik ne priznaje pretpostavku da je ita to je drutveno praktino dobro po sebi. Dobrota za njega ima druge izvore koje on cijeni jednako ili vie nego drutvenu praktinost. Tako je i s Johnom. Ja mogu propovijedati praktinu vrijednost i korist odravanja motocikla dok ne promuknem, a da to njega ni ne okrzne. Poslije drugereenice o toj temi njegove oi poprime staklen izraz pa mijenja razgovor ili jednostavno gleda u stranu. On ne eli sluati o tome. Sylvia se u tome potpuno s njim slae. Ustvari, ona je jo odreitija. - To je neto sasvim drugo - kae ona kad je blagonaklono raspoloena. - To su gluposti - kae kad to nije. Oni ele da to ne razumiju. Da ne uju o tome. I to vie elim proniknuti u ono zbog ega ja uivam u mehanikom radu a oni ga mrze,

10 to mi stvar postaje neuhvatljiva. Krajnji uzrok te prvotno neznatne razlike u miljenju izgleda da tee mnogo, mnogo dublje. Nesposobnost s njihove strane smjesta je iskljuena. Oboje su sasvim dovoljno bistri. Svako od njih moglo bi nauiti ugoditi motocikl za sat i pol ako bi u to uloilo volju i energiju, a uteda u novcu i brizi i vremenu platila bi mu i preplatila uloeni trud. I oni to znaju. Ili moda ne znaju. Ne znam. Nikada ih ne suoavam s pitanjem. Bolje je prijei preko toga. Ali sjeam se jednog vrelog dana, pred nekim barom u gradiu Savage, Minnesota, kad umalo nisam planuo. Proveli smo u baru oko jedan sat i kad smo izali motori su bili tako vrui da smo jedva mogli uzjahati. Ja upalim i spremam se krenuti, a John uporno pritiskuje noni pokreta. Osjeam miris benzina kao da smo u blizini rafinerije pa mu to kaem, mislei da je to dovoljno da shvati da mu se motor zaguio. - Da, i meni mirie - veli on i nastavlja pritiskivati. I on pritiskuje i pritiskuje i poskakuje i pritiskuje a ja ne znam to bih vie rekao. Napokon, on se zamorio i lice mu se kupa u znoju i ne moe vie pritis kivati, pa mu predlaem da izvadi svjeice i pusti da se one osue a cilindri prozrae dok mi odemo na jo jedno pivo. O boe sauvaj! On se ne eli u to uputati. - U to to? - O, vaenje alata i tako dalje. Nema razloga da ne upali. Motor je potpuno nov a ja se savreno drim uputstava. Pogledaj, povukao sam do kraja ok kao to pie. - Do kraja ok? - Pa tako pie u uputstvu. - To vai kad je hladan! - No, bili smo unutra bar pola sata - veli on. To me nekako zdrma. - Danas je vru dan, John - velim ja. - I treba im mnogo dulje da se ohlade nego kad je leden dan. On se poee po glavi. - No, zato to nisu napisali u uputstvu? - Zatim smanji ok i na drugi pritisak upali. - Mislim da se o tome radilo - veli razdragano. A ve slijedeega dana izvezli smo se u blizinu istog predjela i to se opet dogodilo. Ovog sam puta odluio ne rei ni rijei, pa kad me je ena tjerala da priem i pomognem mu, odmahnuo sam glavom. Rekao sam joj da e se on samo uvrijediti na moju pomo sve dok zaista ne osjeti da mu pomo treba, pa smo se sklonili u hlad i sjeli i ekali. Primijetio sam da je izvanredno pristojan prema Sylviji dok pritiskuje, to je znailo da je bijesan, a ona je gledala prema nama s izrazom O boe! u oima. Da me ita upitao, ja bih za sekundu bio on dje da vidim to je, ali nije htio. Prolo je valjda petnaest minuta prije nego to je upalio.

10

Kasnije smo opet pili pivo nad jezerom Minnetonka i svatko je za stolom govorio, ali on je utio i mogao sam vidjeti da se iznutra strano grize. Bar to toga puta. Vjerojatno elei malo oduka, on ree Zna... kad ovako nee da upali to me... zaista se pretvorim u udovite u sebi. Upravo pob jesnim zbog toga. - To mu je ini se pruilo olakanje, pa je dodao: - Imali su samo ovaj jedini motocikl, zna? Ovaj kart. I nisu znali to da s njim rade, da ga poalju natrag u tvornicu ili prodaju u staro eljezo ili to ja znam... i onda su u zadnji as primijetili mene kako dolazim. S tisuu osamsto dolara u depu. I znali su da je njihovim nevoljama kraj. Nekakvim pjevuckavim glasom ponovio sam svoj govor o ugraanju motora i on se trudio da slua. On se ponekad zaista trudi. Ali tada se opet pojavila zapreka i on je otiao do bara po jo jedno pie za sve nas i razgovor se okonao. On nije tvrdoglav, nije ogranien, nije lijen, nije glup. Jednostavno nije postojalo lako objanjenje. I tako je to ostalo u zraku, neka vrsta tajne od koje ovjek odustaje jer nema smisla samo obilaziti i obilaziti traei odgovor kojega nema. Dogaalo se i meni da sam moda bio teak u nekim razgovorima, ali meni se moglo i dokazati. Veina motociklista na duge staze zna kako se ugaa motor da dobro radi. Vlasnici automobila obino ne diraju motor, ali svaki grad koliko god malen bio ima servis sa skupim dizalima, specijalnim alatom i opremom za otkrivanje kvara to prosjean vlasnik auta ne moe imati. Osim toga automobilski motor mnogo je sloeniji i nepristupaniji nego motor motocikla, pa to ima nekoga smisla. Ali za Johnov motocikl, za BMW R 60, kladim se da ne postoji nijedan mehaniar odavde do Salt Lake Cityja. Ako mu pregore platine ili svjeice, on je gotov. Znam da uza se nema rezervne platine. On ni ne zna to su platine. Ako ga izda u zapadnom dijelu June Dakote ili Montane, ne znam to e uiniti. Prodati ga moda Indijancima. Ovoga trenutka znam to ini. Paljivo nastoji da o tome uope ne misli. Motori BMW su slavni po tome to ne stvaraju mehanikih problema i s tim on rauna. Mogao sam misliti da je to samo njihov udnovat stav prema motociklima, ali kasnije sam otkrio da se on protee i na druge stvari... ekajui na njih da krenemo jedno jutro, primijetio sam da im u kuhinji curi slavina sudopera i sjetio se da je curila i kad sam zadnji put bio tu te da je ustvari curila oduvijek. Spo menuo sam to Johnu i on mi je rekao da ju je pokuao popraviti metnuvi novi brtveni prsten ali da nije pomoglo. To je bilo sve to mi je rekao. Iz toga se dalo zakljuiti da je time sve bilo svreno. Ako pokua popraviti slavinu i od tvoga popravljanja nema koristi, to znai da ti je sueno ivjeti sa slavinom koja curi. To me navelo da se upitam da li im to ide na ivce to kap-kap-kap, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu ali nisam mogao na njima primijetiti nikakve Ijutnje niti brige zbog toga, pa sam zakljuio da njima jednostavno nije stalo do slavina koje cure. Nekim ljudima nije stalo. Ne sjeam se zbog ega sam promijenio taj zakljuak ... zbog neke slutnje, neke pronicavosti jednoga dana, moda zbog neprimjetne promjene u Sylvijinu raspoloenju kad bi kapanje postalo posebno glasno

12 a ona pokuavala razgovarati. Njezin je glas veoma njean. I jednog dana kad je pokuavala razgovarati kroz to kapanje, ula su djeca i prekinula je, pa je na njih planula. inilo se da njezina srdba na djecu ne bi bila ni izdaleka toliko velika da slavina nije kapala kad je pokuavala razgovarati. Razbjesnila se zbog pomijeanog kapanja i djejeg vikanja. Strano me se dojmilo tada to ona ne krivi slavinu, i to namjerno ne krivi slavinu. Ona je potpuno zaboravljala tu slavinu! Potiskivala je ljutnju na slavinu, a ta prokleta slavina to kapa spremala se da je ubije! Ali zbog nekog razloga ona nije tome pridavala vanosti. Zbog ega potiskivati ljutnju na slavinu koja curi? pitao sam se. Onda se to uklopilo u odravanje motocikla, i u mojoj se glavi upalila jedna od onih aruljica pa sam pomislio: A-haaaa! Ne radi se o odravanju motocikla, o slavini. Oni cijelu tehniku ne trpe. I tada su svakovrsne stvari poele padati na svoje mjesto, i ja sam znao to je posrijedi. Sylvijina ljutnja na nekog prijatelja koji misli da je kompjutorsko programiranje stvaralako. Pa svi njihovi crtei i slike i fotografije bez iega tehnikog u njima. Naravno, ona se nee rasrditi na onu slavinu, pomislio sam. ovjek uvijek potiskuje trenutanu srdbu na neto to duboko i trajno mrzi. Naravno, John odustaje svaki put kad iskrsne razgovor o popravljanju motocikla, ak i kad je oito da zbog toga pati. To je zbog tehnike. Sigurno, jamano, oigledno. Kad to vidi sve je tako jednostavno. Prije svega, oni uzjahuju motocikle da bi pobjegli od tehnike u prirodu na svjei zrak i sunce. Kad ih ja opet suoim s njom upravo u asu i na mjestu gdje misle da su napokon od nje pobjegli, to ih oboje naprosto sledi, i to uasno. Eto zato serazgovor uvijek prekida i zaleuje kad god se spomene ta tema. I druge se stvari s tim slau. Oni ponekad govore s tako malo munih rijei o tome ili o tome svemu kao na primjer u reenici: - Od toga jednostavno ne moe pobjei. - A ako ja upitam: - Od ega? - odgovor moe biti: - Od svega toga - ili: - Od organiziranog toka stvari - ili ak: - Od sistema. - Sylvia mi je jednom branei se rekla: - No, ti zna kako da s tim izae na kraj - to me je toliko zabezeknulo toga puta da mi je bilo neugodno pitati to je to pa sam ostao pomalo zbunjen. Mislio sam da se radi o neem tajanstvenijem nego to je tehnika. Ali sada vidim da je to uglavnom, ako ne i posve, bila tehnika. Ali ni to nije prava rije. To to je neka vrsta sile koja gura naprijed tehniku, neto neodreeno, ali neljudsko, mehaniko, beivotno, neko slijepo udovite, neka smrtna sila. Neto ogavno od ega oni bjee ali znaju da ne mogu umaknuti. Ja o tome ovdje nekako precrno govorim, ali evo o emu se radi bez uzvienog i strogo odreenog naina govora. Postoje negdje ljudi koji to razumiju i bjee od njega, ali to su tehnolozi i oni govore neljudskim jezikom kad opisuju to ine. Sve su to dijelovi i veze neuvenih stvari koje za vas nemaju nikakva smisla bez obzira koliko ih puta ujete. A njihovi proizvodi, njihovo udovite prodire zemlju i zagauje im zrak i jezera, i nema naina da mu se zada protuudarac, a jedva mu se ikako moe umaknuti.

12

Nije teko doi do toga stajalita. Proite kroz podruje teke industrije u nekom velikom gradu i odmah ete nai svu tu tehniku. Ispred nje su visoke ograde od bodljikave ice, zakljuani ulazi, natpisi ULAZ ZABRANJEN, a preko toga, kroz aav zrak, vidite rune udnovate oblike od metala i cigle i ne znate im svrhu i nikada im neete vidjeti gospodare. Ne znate emu to slui, ni zato je ondje, nitko vam to nee rei, i tako vam ostaje samo da se osjeate otueni, strani, kao da ne pripadate tu. Tko to posjeduje i razumije taj ne eli da budete u blizini. Od sve te tehnike nekako ste postali tuinci u vlastitoj zemlji. Ve njezin oblik i pojava i tajanstvenost govore: - Gubi se. Znate da za sve to negdje postoji nekakvo objanjenje i da to bez sumnje slui na neki neizravni nain ovjeanstvu, ali to ne vidite. Vi vidite znakove ULAZ ZABRANJEN i NE PRILAZI i da nita ne slui ljudima nego da maleni ljudi, kao mravi, slue tim udnim, neshvatljivim oblicima. I pomiljate: ak da sam i dio toga, ak da i nisam stranac, bio bih samo jo jedan mrav koji slui tim oblicima. Tako se konano raa neprijateljstvo, i mislim da je na kraju krajeva to upleteno u inae neobjanjivo dranje Johna i Sylvije. Sve to se tie ventila, osovina, odvijaa dio je toga dehumaniziranog svijeta, i oni o tome ne ele razmiljati. Oni ne ele u to upasti. Ako je tako, nisu u tome sami. Nema sumnje da su slijedili svoje prirodne osjeaje i da nisu nikoga pokuali oponaati. Ali i mnogi drugi slijede svoje prirodne osjeaje i ne pokuavaju nikoga oponaati, a prirodni osjeaji vrlo mnogo ljudi slini su u toj stvari; pa tako kad ih promatrate u cjelini, kao to to novinari ine, dobivate dojam masovnog pokreta, antitehnolokog masovnog pokreta, cijelog politikog antitehnolokog lijevog buenja, koje prividno niotkuda ne izvire, s parolama: Dosta nam je tehnike. Nosite je na drugo mjesto. Maknite je odavde. Taj dojam ipak obuzdava tanka pauina logike koja naglaava da bez tvornica nema zaposlenja ni ivotnog standarda. Ali ima ljudskih snaga koje su jae od logike. Uvijek ih je bilo, pa ako dovoljno ojaaju u svojoj mrnji prema tehnici ta pauina moe pui. Za borce protiv tehnike, protiv sistema, izmiljeni su kalupi i klieji poput bitnika i hipija, a trajat e i dalje. Ali ne mogu se pojedinci preobratiti u masu jednostavnim kovanjem masovnih termina. John i Sylvia ne spadaju u masu, niti u nju spada veina drugih koji se ponaaju kao oni. ini se da se oni ba bune protiv toga da postanu pripadnici mase. I osjeaju da je tehnika u velikoj vezi sa silama koje ih nastoje pretvoriti u pripadnike mase i zato je ne vole. Zasada je to jo uglavnom pasivan otpor, bjeanje u seoske Predjele kad se to moe i tome slino, ali ne mora uvijek biti tako pasivan.Ja se s njima ne slaem u odravanju motocikla, ali ne zato to nemam razumijevanja za njihove osjeaje kad se radi o tehnici. Ja samo mislim da njihov bijeg od tehnike i mrnja prema njoj sami sebe poraavaju. Jer Buda, Glava Boja, jednako ugodno prebiva u tokovima digitalnog kompjutora ili zupanicima prijenosa nekog motocikla kao to prebiva na vrhu planine ili laticama nekog cvijeta. Misliti drugaije znai omalovaavati Budu to znai omalovaavati samog sebe. Eto o tome elim govoriti u ovoj chautau-qui. . .

14 Sad smo izali iz movare, ali zrak je jo toliko vlaan da moe gledati ravno gore u uti sunev kolut kao da je na nebu dim ili magla. Ali sad smo u zelenom krajoliku. Zgrade na fasadama su iste i bijele i svjee. I nema ni dima ni magle.

2
Put zavija i zavija... zaustavljamo se da se odmorimo i ruamo, izmijenimo nekoliko rijei, i opet kreemo na dugu vonju. Poetak popodnevnog umora nadoknauje se uzbuenjem prvog dana pa se jednoliko gibamo, ni brzo, ni polagano. Prati nas boni jugozapadni vjetar, i motocikl se naginje prema zapusima, naizgled sam od sebe, da im poniti djelovanje. Kasnije se osjealo neto neobino na tom putu, svijest o neemu, kao da nas netko motri ili prati. Ali ispred nas nema nikakva auta, a u ogledalu su samo John i Sylvia daleko iza nas. Jo nismo zali u Dakote, ali iroka polja pokazuju da smo im sve blie. Neka se od njih modre od lanova cvijeta to se leluja u dugakim valovima kao povrina ocana. Bregova ima vie nego prije i oni sada nadmauju sve drugo osim neba, koje se ini irim. Zgrade na farmama u daljini su tako malene da ih jedva vidimo. Zemlja se poinje otvarati. Nema mjesta ni otre crte gdje zavrava Sredinja nizina koja vas zatekne nepripravne, kad isplovljujete iz uzburkane nezatiene luke pa primijetite da su valovi ve porasli, a kad se okrenete vidite da vie nema kopna na vidiku. Ovdje su stabla rjea i iznenada postajem svjestan da nisu samonikla. Donesena su ovamo i zasaena oko kua i izmeu polja po jarcima da tite od vjetra. Ali gdje nisu posaena tu nema grmlja, nema mladih izdanaka - samo trava, katkada s divljim cvijeem i korovom, ali ponajvie trava. Ovo su panjaci. Nalazimo se u preriji. Osjeam da nitko on nas potpuno ne razumije kako emo provesti etiri srpanjska dana u ovoj preriji. S izleta u automobilima uvijek pamtimo nizinu i velikupusto dokle oko dopire, krajnju jednolinost i dosadu dok vozi sat za satom, nikamo ne stiui, pitajui se koliko e trajati sve to bez okuke na putu, bez promjene na zemlji koja se protee i protee do obzorja. John se brinuo da Sylvia nee izdrati te neudobnosti pa ju je kanio poslati avionom u Billings, Montana, ali smo ga Sylvia i ja od toga odgovorili. Ja sam tvrdio da su tjelesne neudobnosti vane samo kad si loe volje. Tada se uhvati za bilo to neudobno i to smatra uzrokom. Ali ako si dobre volje, tada tjelesne neudobnosti ne znae mnogo. I kad sam razmislio o Sylvijinoj udi i osjeajima, nisam mogao zamisliti da bi se ona tuila. Takoer, kad bi stigla u Stjenjak avionom, bilo bi joj kao da vidi te planine usput, kao lijepe kulise. Ali ako u njih stigne nakon nekoliko dana napornog putovanja preko prerija, vidjet e ih drugaije, kao neki cilj, kao obeanu zemlju. Ako bismo John i ja i Chris stigli s tim osjeajem, a Sylvia s dojmom da su 14

planine krasne i lijepe, meu nama bi bilo vie neslaganja nego to bi ga u nama izazvala vruina i jednolinost Dakota. U svakom sluaju ja elim razgovarati s njom, a mislim i na sebe. U mislima, dok promatram ta polja, ja joj govorim: - Vidi li? ... Vidi li? - i mislim da ona vidi. Nadam se da e kasnije primjeivati i osjeati neto u tim prerijama o emu sam prestao s drugima razgovarati; neto to u njima postoji jer nita drugo ne postoji, a moe se zapaziti jer je sve drugo odsutno. Ona ponekad izgleda tako potitena jednolinou i dosadom svoga gradskog ivota, pa sam pomislio da e u ovoj beskrajnoj travi i vjetru vidjeti neto to se katkad javlja poto se prihvati jednolinost i dosada. To je tu, samo ne znam tome imena. Sada na obzoru vidim neto to mislim da drugi ne vide. Daleko na jugozapadu - moe se vidjeti samo s vrha ovog brijega - nebo ima taman rub. Sprema se oluja. To me je moda zabrinjavalo. Namjerno sam to isklju ivao iz misli, ali sam cijelo vrijeme znao da s ovom vlanou i vjetrom vrlo vjerojatno dolazi oluja. Runa je to stvar, ba u prvi dan, ali kao to sam prije rekao, kad si na motociklu ti si ukljuen u krajolik, nisi tek promatra, a oluje su neizbjeni dio krajolika. Kad bi se radilo samo o grmljavini i isprekidanim naletima vjetra, mogao bi ih moda izbjei, ali ovo je neto drugo. Ta dugaka tamna pruga bez i jednog cirusa ispred sebe predstavlja hladnu frontu. Hladne fronte su estoke, a kad dolaze s jugozapada, najee su. esto ih prati tornado. Kad nailaze, najbolje je sakriti se u kakvu rupu i ekati dok prou. Ne traju dugo a hladan zrak iza njih ugodan je za vonju. Najgore su tople fronte. One mogu trajati danima. Sjeam se kako smo Chris i ja prije nekoliko godina poli na izlet u Kanadu, preli oko 230 km i zapali u toplu frontu na koju su nas mnogi upozoravali ali mi to nismo razumjeli. Sve to smo doivjeli bilo je glupo i tuno. Imali smo mali motocikl od est i pol konjskih snaga, preoptereeni prtljagom, rastereeni zdravim razumom. Motor je mogao postizati samo 80 km/h pod punim glasom protiv umjerenog elnog vjetra. Nije to bio motocikl za ovakva putovanja. Prve smo noi stigli do nekog jezera u North Woodsu i preleali pod atorom oluju s kiom koja je potrajala cijelu no. Zaboravio sam opkopati jarak oko atora pa je oko dva izjutra provalila voda unutra i smoila nam obje vree za spavanje. Idueg smo jutra bili mokri i neraspoloeni i nenaspavani, ali ja sam mislio da emo izbjei kiu im krenemo. Nismo bili te sree. Oko deset sati nebo je bilo tako tmurno da su svi automobili imali upaljena svjetla. A zatim se zaista otoilo. Nosili smo pona koja su prethodne noi sluila kao ator. Sada su se irila kao jedra i usporavala brzinu na 50 km/h pod punim gasom. Na cesti je bilo pet centimetara vode. Svud oko nas sijevale su munje. Sjeam se lica neke ene koja nas je zapanjeno gledala kroz prozor automobila u prolazu, udei se koga vraga radimo na motociklu po takvu vremenu. Pouzdano znam da joj ne bih mogao ni ja rei.Brzina je pala na etrdeset pet, zatim na trideset pet. Onda je motor poeo izdavati, kaljati, prtati i

16 pucketati sve dok nismo, vozei se jedva deset na sat, naili na neku tronu benzinsku stanicu kraj sasje enih uma i skrenuli. U to vrijeme, kao sada Johnu, nije mi bilo stalo da mnogo nauim o odravanju motocikla. Sjeam se kako sam drao pono preko glave da rezervoar zaklonim od kie i tresao motocikl meu nogama. Izgledalo je kao da se benzin u njemu pjeni. Pogledao sam svjeice, pogledao sam platine, pogledao sam karburator i pritiskivao noni pokreta dok nisam klonuo od umora. Uli smo u stanicu, koja je ujedno bila nekakva pivnica i restoran, i dobili za jelo zagoreni odrezak. Zatim sam izaao i opet pokuao. Chris je stalno neto zapitkivao i to me je poelo ljutiti jer nije shvaao koliko je stvar ozbiljna. Naposljetku sam vidio da nema koristi, odustao sam, i nestalo je moje ljutnje na nj. Objasnio sam mu to sam paljivije mogao da je sve gotovo. Da ne idemo ni na kakav izlet motociklom tih praznika. Chris mi je savjetovao da provjerim benzin na primjer, to sam ve uinio, i da naem mehaniara. Ali mehaniara nije bilo. Samo posjeenih borova i grmlja i kie. Sjeo sam s njim u travu kraj ceste, slomljen, i zurio u stabla i bunje. Strpljivo sam odgovarao na sva Chrisova pitanja koja su s vremenom postajala sve rjea i rjea. Tada je napokon Chris shvatio da od naeg izleta na motociklu zaista nema nita pa je poeo plakati. Bilo mu je tada osam godina, ini mi se. Stopirali smo natrag u grad, iznajmili prikolicu, prikopali je za na auto, vratili se i uzeli motocikl, pa smo ga odvukli u grad i krenuli ispoetka automobilom. Ali to nije bilo isto. I zaista nismo mnogo uivali. Dva tjedna nakon praznika, jedne veeri poslije posla, skinuo sam karburator da vidim to ne valja, ali nita nisam mogao nai. Da bih oistio masnou prije nego to ga ponovo namjestim, otvorio sam pipac na rezervoaru da pustim malo benzina. Ni kapi nije iscurilo. Rezervoar je bio prazan. Nisam mogao vjerovati. Jedva i sada mogu u to vjerovati. Stotinu sam se puta grizao i korio zbog te gluposti, i sumnjam da u to ikada zaista u potpunosti sam sebi oprostiti. Ono to sam vidio da se pjeni oigledno je bio benzin u pomonom rezervoaru koji nisam bio ukljuio. Nisam to pomnjivo provjerio jer sam pretpostavio da je kia uzrokovala kvar motora. Tada jo nisam razumio koliko su lakoumne tako brze pretpostavke. Sad smo na motociklu od dvadeset osam konja i ja ga vrlo ozbiljno odravam. Iznenada John me prestie i sputenim dlanom daje mi znak da stanem. Usporavamo i traimo mjesto gdje emo skrenuti na ljunani nasip uz cestu. Cementni rubnjak je otar a ljunak rahal i nimalo mi se ne svia taj manevar. Chris pita: - Zato se zaustavljamo? - Mislim da smo ondje trebali skrenuti - veli John. Gledam natrag i nita ne vidim. - Nisam vidio nikakva znaka - velim ja. John zaklima glavom. - Bio je velik kao stajska vrata. - Zaista? I on i Sylvia potvrde. 16

On se naginje, prouava moju kartu i pokazuje mi gdje je bilo raskre i odmah poslije njega nadvonjak autostrade. - Ovu autostradu smo ve preli - veli on. Vidim da je u pravu. Neugodno. Hoemo li se vratiti ili da produimo? - upitam. On o tom razmilja. - No, mislim da nema pravog razloga da se vraamo. U redu. Idemo dalje. Stii emo onamo ovako ili onako. I sada pratei ih ja razmiljam: Zato mi se to dogodilo? Jedva sam i autostradu primijetio. A sad sam upravo zaboravio da im spomenem nevrijeme. Stvari pomalo ne teku u redu. Pruga olujnih oblaka sad je ira ali se ne kree onako brzo kako sam mislio. To nije ba dobro. Kad nevrijeme brzo dolazi brzo i prolazi. Ali kad dolazi ovako sporo moe vas zadrati prilino dugo.Zubima skidam rukavicu, sputam ruku i dotiem aluminijsku stranu titnika na motoru. Temperatura je u redu. Pretopio da bih mogao drati ruku, ali ne toliko vrue da bih se opekao. Tu nema problema. Kod ovakvih motora sa zranim hlaenjem, krajnja pregrijanost moe biti uzrok da se zariba. Ovom se motoru to dogodilo jednom ... zapravo, tri puta. Ja ga s vremena na vrijeme provjeravam kao to bih provjerio bolesnika koji je imao srani udar, premda se ini da je izlijeen. Kad se motor zariba, klipovi se proire, postanu preveliki za upljinu cilindra, zaglave se, ponekad se rastale, blokiraju motor i stranji kota pa se cijeli motocikl pone zanositi. Kad se prvi put zaribao, glava mi je sunula na prednji kota, a suputnik se gotovo naao na meni. Pri brzini oko pedeset opet se motor oslobodio i poeo juriti, ali sam skrenuo i zaustavio se da vidim to je. Sve to je moj suputnik mogao smisliti da ree bilo je: - Zato si to uinio? Slegnuo sam ramenima, jer sam bio u nedoumici kao i on, pa sam stajao i samo zurio dok su kraj nas zvidali automobili. Motor je bio tako vru da je oko njega zrak treptio i mogli smo osjeati isijavanje topline. Kad sam ga dotaknuo ovlaenim prstom, zacvrao je kao vrela pe, pa smo se odvezli kua, polako, uz neki novi zvuk, lupanje koje je znailo da klipovi vie ne pristaju i da je potreban generalni remont. Odveo sam motocikl u jednu radionicu jer sam mislio da to nije toliko vano da bih se sam morao upletati, uiti sve one sloene pojedinosti i moda naruivati rezervne dijelove i posebne alate i gubiti toliko vremena, kad sve to moe netko drugi za me uiniti mnogo bre - tako se nekako i John ponaa. Radionica je pruala drugaiji prizor nego one koje sam otprilike pamtio. Mehaniari, koji su mi nekada svi izgledali kao iskusni stari vojnici, sad su izgledali kao djeca. Radio je tretao svom snagom a oni su se okolo kreveljili i razgovarali i pravili se da me ne primjeuju. Kad mi je jedan od njih napokon priao, jedva je posluao lupanje klipova i rekao: - O da, klackalice. - Klackalice? - Ve sam tada morao znati to se sprema. Dva tjedna kasnije platio sam im 140 dolara, paljivo vozio motocikl razliitim niskim brzinama da ga razradim, i onda nakon gotovo dvije tisue kilometara dodao gas. Kad je brzina narasla na 130, opet se zaglavio, na pedeset se oslobodio, isto kao i prije. Kad sam im ga vratio, napali su me da ga nisam dobro

18 razradio, ali nakon mnogo prepiranja pristali su da ga pogledaju. Opet su ga rastavili i ovog puta odluili da ga sami iskuaju na cesti pri velikoj brzini. Ovog puta se njima zaribao. Poslije treeg generalnog popravka dva mjeseca poslije toga promijenili su cilindre, ugradili vee glavne brizgae karburatora, namjestili ga tako da radi s najmanjim moguim zagrijavanjem i rekli mi: Ne vozite brzo. Bio je sav mastan i nije htio upaliti. Otkrio sam da svjeice nisu spojene, spojio sam ih i upalio, i sad sam zaista uo kako lupaju klackalice. Nisu ih namjestili kako treba. To sam im rekao, pa je doao egrt s kljuem za reguliranje arafa krivo ga metnuo i u tren oka poeo okretati oba aluminijska poklopca i oba otetio. - Nadam se da ih imamo jo u skladitu - rekao je. Ja sam klimnuo. Izvukao je eki i bravarski sjeka i poeo po njima mlatiti da ih olobavi. Sjeka je probio aluminijski poklopac i ja sam vidio da on tim sjekaem udara ravno u glavu motora. Pri iduem udarcu potpuno je promaio sjeka i ekiem raspalio po glavi, odbivi dio dvaju rashladnih rebara. - Molim vas, prestanite - rekao sam uljudno, osjeajui to kao ruan san. - Samo mi dajte nove poklopce pa u ga uzeti kakav jest. Izaao sam odande to sam bre mogao, s lupanjem klackalica, s razbijenim poklopcima, s masnim motorom, kadli na cesti osjetih gadno podrhtavanje im sam preao dvadeset na sat. Na rubu ceste vidio sam da nedostaju dva od etiri nosaa motora i da trei nema navrtke. Cijeli je motor visio samo na jednom arafu. Nije bilo zavrtnja na osovinskom pritezau lanca, to znai da je u svakom sluaju beznadno bilo i pokuavati namjestiti klackalice. Nona mora. Uzrok blokiranja otkrio sam nekoliko tjedana poslije toga, ekajui kad e se ponovo dogoditi. Radilo se o tankoj igri vrijednoj 25 centi u unutranjem sistemu podmazivanja koja se bila savila i spreavala da ulje dopire u glavu motora pri veim brzinama. Pitanje zato stalno i stalno mi se vraa i postaje glavni razlog zato elim odrati ovu chautauquu. Zato su ga tako raskasapili? Oni nisu bili ljudi koji bjee od tehnike, kao John i Sylvia. Bili su upravo vezani uz tehniku. Prihvatili su se posla a obavili su ga kao impanze. Niega osobnoga nisu unijeli. Tome nije bilo oita razloga. I pokuao sam se ponovo zamisliti u onoj radionici, u onom mjestu none more, ne bih li se iega sjetio to je moglo tome biti uzrok. Radio je bio rjeenje. Zaista ne moe sabrano misliti o onome to radi i sluati radio u isto vrijeme. Moda oni ne smatraju da njihov posao ima ikakve veze s tekim razmiljanjem, to je samo odvijanje a rafa. Ako moe odvijati arafe dok slua radio, ugodnije ti je.

18

Njihova brzina bila je drugo rjeenje. Oni su zaista u urbi prljali stvari oko sebe, ne gledajui gdje ih prljaju. Na taj nain se vie zarauje - ako ne stane i pomisli da za to obino treba vie vremena ili pak bude gore nego prije. Ali inilo mi se da glavno rjeenje lei u izrazima njihovih lica. Teko ih je bilo objasniti. Dobroudna, prijateljska, bezbrina - i iskljuena. Bili su kao gledaoci. Imao sam osjeaj da su onamo zalutali i da im je netko gurnuo klju u ruku. Nije tu bilo poistovjeivanja s poslom. Nije se govorilo: - Ja sam mehaniar. - U pet popodne, ili kad im se ve navri osam sati, znali ste da e sve prekinuti i da vie nee pomisliti na svoj posao. Ve su pokuavali da ne misle o svom poslu ni dok rade. Na svoj nain postizali su isto to i John i Sylvia, ivei s tehnikom a da s njom ustvari nemaju nikakve veze. Ili, bolje reeno, imali su s njom neke veze, ali im je duh bio izvan nje, odvojen, dalek. Bili su u nju upleteni, ali ne toliko da bi o njoj brinuli. Ne samo da ti mehaniari nisu pronali onu savijenu iglu, nego ju je oito prije toga savio neki mehaniar, pogreno meui poboni poklopac. Sjeam se da mi je prijanji vlasnik rekao kako mu je neki mehaniar kazao da se poklopac teko stavlja. Zato je to bilo. Prirunik za radionice upozorava na to, ali njemu se kao i drugima valjda previe urilo ili mu nije bilo briga. Dok sam radio, razmiljao sam o istom pomanjkanju brige u prirunicima za digitalne kompjutore koje ureujem. Pisanje i ureivanje tehnikih prirunika je moj posao ostalih jedanaest mjeseci u godini. Znao sam da su puni greaka, dvosmislica, propusta i tako potpuno smuenih obavijesti da ih mora proitati est puta da bi iz njih izvukao ikakav smisao. Ali me je po prvi put kosnulo podudaranje tih prirunika s dranjem poput gledalaca to sam ga vidio u radionici. To su bili prirunici poput gledalaca. U temelju su bili takvi. U svakoj crti je obuhvaena ideja da To je stroj, izdvojen u vremenu i prostoru od svega ostaloga u svemiru. On nema veze s vama, vi nemate veze s njim, osim da okreete stanovite prekidae, odravate visine napona, provjeravate da li grijei... i tako dalje. Tako je to. Mehaniari u svom stavu prema motoru zaista nisu zauzimali razliito dranje od stava prirunika prema motoru, ili od stava koji sam ja imao kad sam im ga doveo. Svi smo mi bili gledaoci. I ja sam iskusio da nema prirunika koji se bavi stvarnim poslom oko odravanja motocikla, najvanijim od svih oblika. Briga o onome to radite smatra se ili nevanom ili razumljivom po sebi. Mislim da bismo na ovom izletu morali to zapaziti, malo to istraiti, da vidimo moemo li u toj udnoj odijeljenosti onoga to ovjek jest i onoga to ovjek ini otkriti neke tragove onoga to je doavola naopako krenulo u ovom dvadesetom stoljeu. Ne elim s timpouriti. I to je otrovni stav dvadesetog stoljea. Kad elite neto pouriti, to znai da vam nije vie stalo do toga i da elite prijei na druge stvari. Ja elim do toga doi polako, ali pomnjivo i temeljito, s istim stavom kojega se sjeam da je bio prisutan neposredno prije nego to sam naao onu savijenu iglu. Nju je i naao taj stav, nita drugo. Iznenada primjeujem da je zemlja ovdje ve prela u euklidsku ravninu. Nigdje brijega, nigdje humka. To znai da smo uli u dolinu rijeke Red River. Uskoro emo biti u Dakotama.

20

3
Dok smo izali iz doline rijeke Red River, olujni oblaci su bili ve posvuda i gotovo nad nama. John i ja razmotrili smo stanje u Breckenridgeu i odluili da produimo sve dok ne budemo morali stati. To bi sada uskoro moralo biti. Sunce je nestalo, pue hladan vjetar, a zid sivila razliitih preljeva raste oko nas. ini se golem, nadmoan. Prerija je ovdje golema, ali golemost te prijetee sive mase iznad nje spremne da se spusti je zastraujua. Sad putujemo njoj na milost i nemilost. Kada e i gdje e nastupiti lei izvan naeg utjecaja. Sve to moemo uiniti to je da promatramo kako se sve vie i vie primie. Gdje se najtamnije sivilo spustilo na zemlju, tu je grad koji smo prije vidjeli, neke malene graevine i toranj za vodu, ieznuo. Sad e uskoro i tuas zahvatiti. Ne vidim nikakvih gradova ispred nas, morat emo pouriti da negdje stignemo. Vozim se uz Johna i maem rukom naprijed u smislu Bre!. On klima i dodaje gas. Putam ga malo naprijed, zatim dostiem njegovu brzinu. Motor divno odgovara - sto dvadeset... sto etrdeset... sto pedeset... sad zaista osjeamo vjetar pa sputam glavu da smanjim otpor ... sto ezdeset. Kazaljka brzinomjera plee natrag-naprijed, ali brojilo okretaja pokazuje stalno devet tisua... oko sto sedamdeset kilometara na sat... i odravamo tu brzinu... jurimo. Sad je prebrzo da bismo mogli zadravati pogled na nasipu kraj ceste ... Pruam ruku i okreem prekida reflektora, radi sigurnosti. Ali potrebno je u svakom sluaju. Postaje vrlo mrano.Zvidimo kroz otvorenu ravnicu, nigdje nikakva auta, jedva poneo drvo, ali cesta je ravna i ista i zvuk motora je nabijen, to je zvuk visokog broja okretaja koji govori da je sve u redu. Postaje sve mranije i mranije. Sijevanje i grmljavina, jedno za drugim. Brrruum! To me strese, a Chris se pripi glavom uz lea. Nekoliko kapi kie kao upozorenje... pri ovoj brzini one su kao igle. Druga munja s grmljavinom i sve je silno blistavo.. a zatim u blistavilu idue munje ona kua na farmi... ona vjetrenjaa... o boe, on je bio ovdje! ... smanjujem gas ... ovo je njegov put... ograda i drvee... a brzina pada na sto dvadeset, zatim na sto deset, zatim na sto i tu je zadravam. - Zato usporavamo? - vie Chris. - Prebrzo je! - Ne, nije! Ja klimam da jest. Kua i toranj za vodu proli su kraj nas i sada se pojavljuje mali odvodni jarak i raskrije koje vodi do obzora. Da... tako je, mislim. Upravo je tako. - Oni su daleko ispred nas! - dere se Chris. - Ubrzaj! 20

Odmahujem glavom s jedne na drugu stranu. - Zato nee? - dere se on. - Nije sigurno! - Njih nema! - ekat e. - Ubrzaj! - Ne. - Odmahujem glavom. To je nekakva slutnja. Kad si na motociklu, vjeruje joj, pa ostajemo na sto. Poinje prva kia, ali ispred nas vidim svjetla nekog grada.. znao sam da e biti ondje. Kad smo stigli, nali smo Johna i Sylviju pod prvim stablom kako nas ekaju. - to vam se dogodilo? - Usporili smo. - No, to znamo. Neto nije u redu? - Ne. Bjeimo od ove kie. John kae da ima neki motel na drugom kraju grada, ali ja mu velim da ima bolji ako skrenemo desno, kod drvoreda i topola nekoliko ulica nie. Skreemo kod topola i prolazimo nekoliko ulica. Pojavljuje se maleni motel. Na recepciji John gleda oko sebe i veli: - Ovo je dobar motel. Kad si prije bio ovdje? - Ne sjeam se - kaem ja. - Pa kako si onda za nj znao? - Intuicija. On gleda Sylviju i trese glavom. Sylvia utke promatra neko vrijeme. Primjeuje da su mi ruke nesigurne dok se upisujem. - Ti si uasno blijed - veli ona. - Je li te ona grmljavina uznemirila? - Ne. - Izgleda kao da si vidio utvaru. John i Chris me gledaju pa se okreem od njih prema vratima. Jo uvijek kia lije, ali mi pretravamo do soba. Oprema na motociklima je zatiena pa ekamo dok oluja proe prije nego to je uzmemo. Kad je kia prestala, nebo je postalo malo svjetlije. Ali iz dvorita motela, kroz topole vidim da se drugi mrak, noni, sprema da doe. Odlazimo u grad pjeke, veeravamo, i kad smo se vratili, dnevni zamor me je zaista svladao. Odmaram se, gotovo bez kretnji, na metalnim stolicama u dvoritu motela, polagano pijuckajui bocu viskija to ju je John donio s nekim dodacima iz hladnjaka u motelu. Viski tee niz grlo polako i ugodno. Hladni noni vjetar umi u liu topola du puta.

22 Chris se pita to emo dalje. Nita ne umara tog deka. Novost i neobinost okoline motela uzbuuju ga pa eli da pjevamo kao to su oni inili na logorovanju. - Nismo ti mi nikakvi pjevai - kae John.- Onda priajmo prie - kae Chris. Pa se zamisli. - Znate li neku dobru priu o duhovima? Svi djeaci u naoj kolibi po noi su priali prie o duhovima. - Ispriaj ti nama neku - veli John. I on ih pria. Nekako ih je smijeno uti. Neke od njih nisam uo od njegove dobi. To mu kaem, a Chris eli da uje neku od mene, ali ja se ne mogu nijedne sjetiti. Poslije nekoliko trenutaka on kae: - Vjeruje li ti u duhove? - Ne vjerujem-kaem ja. - Zato ne? - Zato to su oni neznanstveni, John se smijei mom nainu izgovora. - Oni nemaju materije nastavljam - pa nemaju energije i zato, u skladu sa zakonima znanosti, ne postoje osim u mislima ljudi. Viski, umor i vjetar u liu poinju se mijeati u mom mozgu. - Naravno - dodajem - ni zakoni znanosti ne sadre materije niti imaju energije i prema tome ne postoje osim u mislima ljudi. Najbolje je biti potpuno znanstven u cijeloj toj stvari pa ne vjerovati ni u duhove ni u zakone znanosti. Na taj si nain siguran. To ti ne ostavlja mnogo toga da vjeruje, ali i to je znanstveno. - Ja ne znam o emu ti to pria - kae Chris, - Ja sam toboe duhovit. Chrisu je nelagodno kad ovako govorim, ali ne bih rekao da ga to vrijea. - Jedan od djeaka u YMCA1 logoru kae da vjeruje u duhove. - On se s tobom alio.
1

Young Mens Christian Association (Omladinsko kransko drutvo); veoma rairena amerika ustanova koja okuplja

mlade, ponajvie sportsko-kulturnom djelatnou. (Op. prev.)

- Ne, nije se alio. Rekao je, kad nekoga ne ukopaju kako treba, njegov duh se vraa da plai ljude. On u to zaista vjeruje. - On se s tobom samo alio - ponavljam. - Kako se on zove? - pita Sylvia. - Tom Bijeli Medvjed. John i ja izmjenjujemo poglede, iznenada spoznavi istu stvar. - Oooo. Indijanac - kae on. Ja se ne smijem. - Mislim da u povui neto od onoga to sam rekao - velim ja. - Ja sam mislio na evropske duhove. - Kakva je razlika? John se trese od smjeha. - Sad te ima - veli. 22

Ja malo razmiljam pa kaem: - Pa, Indijanci ponekad neto drugaije gledaju na stvari, i ne tvrdim da je to poptuno pogreno. Znanost nije dio indijanske tradicije. Tom Bijeli Medvjed je rekao da su mu mama i tata rekli da ne vjeruje u te stvari. Ali je rekao da mu je baka apnula da je to ipak istina, i zato on vjeruje u duhove. On me gleda izazovno. On ponekad zaista eli neto doznati. Tko je duhovit nije osobito dobar otac. Svakako - protuslovim sam sebi - i ja vjerujem u duhove. Sada me John i Sylvia radoznalo gledaju. Vidim da se iz toga neu tako lako izvui pa se spremam za dugo objanjavanje. - Potpuno je prirodno - poinjem - smatrati Evropljanina koji vjeruje u duhove ili Indijanca koji vjeruje u duhove neznalicom. Znanstvena toka gledita pomela je svako drugo gledite do toke gdje ona sva izgledaju primitivno tako, da se danas ovjek koji govori o duhovima ili utvarama smatra neznalicom ili moda luakom. Potpuno je nemogue zamisliti svijet gdje bi duhovi zapravo mogli postojati. John potvrdno klima glavom i ja nastavljam. - Moje je miljenje da um suvremenog ovjeka nije tako nadmoan. Kvocijenti inteligencije ne razlikuju se toliko. Ti Indijanci i ljudi iz srednjega vijeka bili su inteligentni kao i mi, ali je kontekst u kojemu su razmiljali bio potpuno razliit. Unutar toga konteksta miljenja duhovi i utvare su sasvim stvarni kao atomi, estice, fotoni i kvantovi suvremenom ovjeku. U t om smislu ja vjerujem u duhove. I suvremeni ovjek ima svoje duhove i utvare, znate. - Koje? - O, zakoni fizike i logike ... brojevni sustav... naelo algebarske supstitucije. To su duhovi. Samo mi u njih tako potpuno vjerujemo da izgledaju stvarni. - Meni oni izgledaju stvarni - kae John. - Ja to ne razumijem - kae Chris. Zato ja nastavljam. - Na primjer, izgleda sasvim prirodno pretpostaviti da su gravitacija i zakon gravitacije postojali prije Isaaca Newtona. Suludo bi se inilo pomisliti da do sedamnaestog stoljea nije bilo gravitacije. - Naravno. - Pa onda, kad je taj zakon poeo? Da li je odu vijek postojao? John se mrti, razmiljajui na to ja ciljam. - Ja navodim na to - velim - da je zakon gravitacije postojao prije poetka zemlje, prije nego to su sunce i zvijezde nastali, prije prvobitnog postanka svega. - Sigurno. - Leei ondje, bez vlastite mase, bez vlastite energije, ne prebivajui ni u ijem mozgu jer nikoga nije bilo, ni u kakvu prostoru jer ni prostora nije bilo, ne prebivajui nigdje - da li je zakon gravitacije tada postojao?

24 Sada John ne izgleda onako siguran. - Ako je zakon gravitacije postojao - velim ja - vjerujte mi da ne znam kakva neka stvar mora biti da ne postoji. ini mi se da je zakon gravitacije proao sve mogue ispite nepostojanja. Ne moete izmisliti nikakvo svojstvo nepostojanja koje zakon gravitacije nije imao. Niti ijedno znanstveno svojstvo postojanja koje je imao. A ipak nam zdrav razum govori da vjerujemo da je postojao. John kae: - Mislim da o tome moram promozgati. - No, proriem ti da e, ako bude o tome dovoljno dugo mozgao, zatei sebe kako se vrti i vrti i vrti dok naposljetku ne stigne do jedinog mogueg, razumnog, inteligentnog zakljuka. Zakon gravitacije i sama gravitacija nisu postojali prije Isaaca Newtona. Nijedan drugi zakljuak nema smisla. - A to znai - kaem ja prije nego to me moe prekinuti - a to znai da zakon gravitacije ne postoji nigdje osim u ljudskim glavama! To je utvara! Mi smo vrlo netrpeljivi i umiljeni kad ruimo utvare drugih naroda,, ali smo isto tako neznalice i barbari i praznovjerci kad se radi o naima. - Zato onda svi vjeruju u zakon gravitacije. - Masovna hipnoza. Poznata u vrlo ortodoksnom obliku kao obrazovanje. - Hoe rei da uitelj hipnotizira djecu da povjeruju u zakon gravitacije? - Sigurno. - To je smijeno. - uo si o vanosti gledanja u oi u razredu? Svaki odgajatelj to naglaava. Nijedan odgajatelj to ne objanjava. John trese glavom i nalijeva mi jo jednu aicu. Zatim stavlja ruku na usta i posprdno veli prema Sylviji: - Zna, on najee izgleda tako normalno. Ja se suprotstavljam: - To je prva normalna stvar koju sam izgovorio posljednjih tjedana. Ostatak vremena izigravam ludilo dvadesetog stoljea, ba kao i vi. Kao na primjer da ne privlaim panju na se. - Ali ja u ti to ponoviti - velim. - Mi vjerujemo da su bestjelesne rijei sir Isaaca Newtona leale usred niega milijarde godina prije nego to se on rodio i da je on magino otkrio te rijei. Uvijek su postojale, ak i kad se nisu ni na to primjenjivale. Postupno je svijet nastao i tada su se one na nj primijenile. Ustvari, te same rijei oblikovale su svijet. To je smijeno, John. - Problem - nastavljam - protuslovlje na kojem zapinju znanstvenici, lei u razumu. Razum nema ni materije ni energije, oni ne mogu izbjei njegovoj nadmoi nad svim to ine. Logika postoji u razumu. Brojevi postoje samo u razumu. Ja se ne uzrujavam kad znanstvenici kau da utvare postoje u razumu. Mene ljuti ono samo. I znanost postoji samo u vaem razumu, ali to vam se ne ini zlo. Oni me samo gledaju pa nastavljam: - Prirodni zakoni su ljudski izumi, kao i duhovi. Zakoni logike i matematike su takoer ljudski izumi, kao i duhovi. Sve to zajedno predstavlja ljudski izum, ukljuujui ideju da to nije ljudski izum. Svijet nema nikakva drugog postojanja izvan ljudske imaginacije. Sav on je 24

jedna utvara, i u drevno su ga doba smatrali utvarom, cijeli ovaj blaeni svijet u kojem ivimo. Njime vladaju utvare. Vidimo to to vidimo jer nam te utvare to pokazuju, utvare Mojsija i Krista i Bude, i Platona, i Descartesa, i Rousseaua i Jeffersona i Lincolna, i tako dalje i tako dalje. Isaac Newton je vrlo dobar duh. Jedan od najboljih. Va zdrav razum nije nita drugo nego glasovi tisua i tisua tih duhova iz prolosti. Sve vie i vie duhova. Duhova koji pokuavaju nai svoje mjesto meu ivima. John izgleda previe zadubljen u misli da bi govorio. Ali Sylvia je uzbuena. - Odakle ti sve te ideje? pita. Spremam se da im odgovorim, ali onda odustajem. Osjeam da sam ve dotjerao do granice, moda i preko nje, i vrijeme je da s tim prestanem. Malo poslije John kae: - Lijepo e biti ponovo gledati planine. - Da, lijepo e biti - slaem se. - Zadnja a ica u to ime! Ispijamo i odlazimo u sobe. Vidim da Chris pere zube, i putam ga uz obeanje da e se tuirati ujutro. Pozivam se na prvenstvo sta rijega i uzimam krevet do prozora. Poto su ugaena svjetla, on mi kae: - A sad mi ispriaj priu o duhovima. -. Ve sam ti ispriao, napolju. - Mislim na stvarnu priu o duhovima. - To je bila najstvarnija pria o duhovima to sam je ikada uo. - Ti zna na to ja mislim. One druge prie. Pokuavam se sjetiti nekih uobiajenih pria. - Nekada sam ih toliko znao, dok sam bio djeak, Chris, ali sve sam ih zaboravio - velim. - Vrijeme je za spavanje. Svi moramo ujutro rano ustati. Osim vjetra to udara o prozore motela sve je tiho. Misao o tom vjetru to pue prema nama preko prostranih polja prerije smiruje me i osjeam da se uljuljkujem u san. Vjetar raste pa pada, zatim raste i jeca, pa opet pada... iz tolikih daljina. - Jesi li ikada upoznao nekog duha - pita Chris. Ja napola spavam. - Chris - velim - jednom sam poznavao nekog ovjeka koji je sav svoj ivot proveo ne radei nita drugo nego progonei nekog duha, i to je bilo samo gubljenje vremena. I zato spavaj. Prekasno uviam svoju greku. - Je li ga naao? - Da, naao ga je, Chris. Stalno se nadam da e Chris jednostavno sluati vjetar i prestati s pitanjima. - to je onda uinio? - Dobro ga je namlatio. - I to onda?

26 - Onda je i sam postao duh. - Nekako sam pomislio da e to natjerati Chrisa da spava, ali ga ne natjeruje nego mene budi. - Kako mu je ime? - Nijedno od onih koja ti zna. - Koje je? - Nije vano.- Ipak, kako se zove? - Budui da nije vano, Chris, on se zove Fedro. Zna, to nije ime. - Jesi li ga vidio na motociklu u oluji? - Zbog ega to kae? - Sylvia je rekla da je pomislila da si vidio duha. - To se samo tako kae. - Tata? - Ovo neka ti bude zadnje pitanje, Chris, ili u se naljutiti. - Htio sam ti samo rei da ti govori kao nitko drugi. - Da, Chris, ja to znam - kaem. - To je nevolja. A sada na spavanje. - Laku no, tata. - Laku no. Pola sata kasnije on duboko die u snu, vjetar je i dalje jak kao prije, a ja sam potpuno budan. Tamo, preko prozora u mraku - taj hladni vjetar to presijeca put i udara u drvee, treperavo lie to stvara mrlje na mjeseini - to je van svake sumnje. Fedro je sve to vidio. Nemam pojma to je ovdje radio. Vjerojatno nikada neu doznati zato je ovuda proao. Ali on je ovdje, naveo nas je na ovaj udan put, cijelo je vrijeme s nama. Ne moemo umaknuti. elio bih da mogu rei da ne znam zato je on ovdje, ali bojim se da sada moram priznati da znam. Te ideje, stvari koje sam govorio o znanosti i duhovima, ak i ona ideja poslije podne o brizi i tehnici - to nije moje. Zaista ve godinama nemam nikakve! nove ideje. Njemu sam ih ukrao. A on je to gledao. Eto zato je ovdje. Poslije ovoga priznanja nadam se da e mi dopustiti da malo zaspim. Jadni Chris. - Zna li koju priu o duhovima? - pitao je. Mogao sam mu ispriati jednu, ali ve i pomisao na nju je uasna. Zaista moram zaspati. :

26

Svaka chautauqua treba negdje imati popis stvari kojih se je vrijedno sjetiti, da se moe uvati na sigurnu mjestu za vremena budue potrebe i nadahnua. Pojedinosti. I sada, dok drugi jo hru proputajui ovo divno svjetlo jutarnjega sunca ... ovaj ... da nekako ispunim vrijeme ... Ovdje je moj popis vrijednih stvari to ih morate ponijeti na ovaj izlet motociklima kroz Dakote. Budan sam od zore. Chris jo tvrdo spava u drugom krevetu. Poeo sam se prevrtati ne bih li jo spavao, ali sam uo kako pijetao kukurie i sjetio se da smo tu na praznicima pa nema smisla spavati. u jem Johna kroz pregradu kako pili drva ... ako to nije Sylvia... ne, preglasno je. Prokleta motorna pila, zvui kao... Toliko su mi dodijala zaboravljanja na ovakvim izletima, da sam napravio ovaj popis i spremio ga u fascikl kod kue za posljednju provjeru prije polaska. Veina predmeta je poznata, ne treba nikakva objanjenja. Neki su pak neobini za vonju motociklom pa im treba neko objanjenje. Neki od njih neobini su u svakom pogledu, njima treba mnogo objanjenja. Popis se dijeli na etiri dijela: Odjea, Osobne stvari, Pribor za kuhanje i logorovanje, Oprema motocikla. Prvi dio, Odjea, je jednostavan: 1. Dvije preoblake rublja. 2. Zimsko rublje. 3. Po jedna koulja i hlae za svakog od nas. Sluim se vojnikim radnim odijelima. Ona su jeftina, vrsta i na njima se ne vidi prljavtina. Imao sam prije stavku pod nazivom pristojna odjea, ali John je izanje napisao smoking. Mislio sam na neto to bi ovjek obukao izvan benzinske stanice. 4. Po jedan demper i bluza za svakoga. 5. Rukavice. Najbolje su kone rukavice bez podstave jer spreavaju opekotine od sunca, upijaju znoj i rashlauju ruke. Kad se vozite sat ili dva, ovakve sitnice nisu vane, ali kad se iz dana u dan vozite po itav dan one postaju i te kako vane. i 6. Motociklistike izme. 7. Oprema za kiu. 8. Kaciga i sjenilo. 9. Maska. Od nje me mui klaustrofobija pa je upotrebljavam samo po kii, koja inae pri velikim brzinama ujeda za lice kao igle. 10. Zatitne naoale. Ne svia mi se vjetrobran jer i on zatvara vozaa. Ovo su nekakve britanske naoale od debelog stakla i dobre su. Jer vjetar se zavlai iza sunanih naoala. A plastine naoale se otete pa iskrivljuju vid. Idui je popis Osobne stvari:

28 eljevi. ekovna knjiica. Depni noi. Podsjetnik. Olovka. Cigareta i ibice. Depna lampa. Sapun i plastina kutija za sapun. etkice i pasta za zube. kare. Aspirini protiv glavobolje. Sredstvo protiv kukaca. Deodorant (po slije vrueg dana na motociklu to vam ne moraju rei vai najbolji prijatelji). Mast protiv opekotina. (Na motociklu ne primjeujete opekotine od sunca dok ne stanete, a onda je prekasno. Namaite se unaprijed). Zavoji. Toaletni papir. Ogrta za kupanje (njega moete staviti u plastinu kutiju da ne vlazi druge stvari). Runik. Knjige. Ne poznajem nijednog drugog motociklista koji uza se nosi knjige. One zauzimaju mnogo mjesta, ali ja tu ipak imam tri, s nekoliko listova papira u njima za pisanje. To su: a) Radioniki prirunik za ovaj motocikl. b) Opi vodi za uklanjanje kvarova koji sadre sve tehnike obavijesti koje ne mogu nikako zapamtiti. To je Chiltonov vodi za motocikl koji je napisao O. C. Rich a prodaje ga naklada Sears iz Roebucka. c) Primjerak Thoreauova Waldena... o kojemu Chris nikada nije uo, a nije dosadan i kad se po stoti put ita. Nastojim uvijek izabrati knjigu daleko iznad njegova uzrasta i itati je kao temelj za pitanja i odgovore, radije nego bez prekidanja. Proitam reenicu ili dvije, ekam njega da pone obinom paljbom pitanja, odgovaram na njih pa opet proitam novu reenicu ili dvije. Na taj se nain dobro itaju klasici. Oni moraju biti tako pisani. Ponekad smo provodili cijelu veer u itanju i razgovoru, na onda otkrivali da smo preli tek dvije-tri stranice. Na tai se nain italo prije jednog stoljea... kad su chautauque bile popularne. Ako to niste pokuali, ne moete zamisliti koliko je to zabavan nain itanja. Vidim da Chris spava poptuno oputeno, bez ijedne svoje normalne napetosti. Mislim da ga jo neu buditi. U opremu za logorovanje spadaju: 1. Dvije vree za spavanje. 2. Dva poncha i jedna prostirka. Oni se pretvaraju u ator i tite prtljag od kie dok putujete. 3. Ue. 4. Specijalna geodetska karta podruja gdje se nadamo da emo malo planinariti. 5. Maeta. 6. Kompas. 7. Pljoska za vodu. Nigdje je nisam mogao nai kad smo polazili. Valjda su je djeca negdje izgubila. 8. Dva vojnika para pribora za jelo s noem, viljukom i licom. 9. Rastavljivo kuhalo na pirit i kanta pirita srednje veliine. Jo ga nisam upotrijebio. Kad pada kia ili kad se nalazite iznad pojasa uma, drvo za vatru postaje pravi problem. 10. Nekoliko aluminijskih kutija s poklopcem na araf. Za slaninu, sol, maslac, brano, eer. Kupili smo ih u nekoj trgovini planinarske opreme prije nekoliko godina. 28

11. Praak za pranje. 12. Dvije aluminijske kutije za gornju opremu. Oprema motocikla. Standardna kutija s alatom dolazi s motociklom i nalazi se ispod sjedala. Tomu se jo dodaje slijedee: Veliki klju s pominim otvorom. Strojarski eki. elini sjeka. Probojac. Dvije ipke za skidanje guma. Pribor za krpanje guma. Pumpa za bicikl. Sprej molibdenova disulfida za lanac. (On ima izvanredno svojstvo prodiranja unutar svakog kotura gdje je najpotrebniji, a vrsnoa molibdenova disulfida kao maziva dobro je poznata. Ipak, ako se jednom osui, treba mu dodati dobrog starog motornog ulja SAE-30.) Tlani odvija. iljasta turpija. Lisnata mjerka. Ispitiva napona.Rezervni dijelovi: Svjeice. eline ice za gas, kvailo i konicu. Platine, osigurai, arulje za prednje i stranje svjetlo, karika spojnikog lanca sa zapornikom, klinaste rascjepke, obina ica. Rezervni lanac (to je stari lanac koji sam skinuo i zamijenio kad je ve bio ni za to, ali je dovoljno dobar da se stigne do trgovine rezervnih dijelova ako sadanji pukne). I to je otprilike sve. Nema vezica za cipele. Vjerojatno bi bilo normalno zapitati se ve u kakvu vrstu prikolice sve to stane. Ali to nije toliko glomazno, zaista, koliko se ini. Bojim se da e ostala eljad prespavati cio dan ako ih pustim. Vani je nebo blistavo i isto, sramota je proputati ga na ovaj nain. Napokon prilazim Chrisu i drmam ga. Oi mu se naglo otvore, zatim sjedne uspravan kao klin nita ne poimajui. - Vrijeme je za tuiranje - kaem. Izlazim napolje. Zrak me proima krepinom. Zapravo - Kriste! - vani je hladno. Lupam na vrata Sutherlandovih. - Daaa - prolazi Johnov sanjiv glas kroz vrata. - Hmmm. Daaa. Ugoaj je jesenski. Motocikli su pokriveni rosom. Danas nema kie. Ali je hladno! Temperatura je valjda 5 C. Dok ekam, provjeravam razinu ulja u motoru, i gume, i nosae, i napetost lanca. On je malo labav, pa vadim kutiju s alatom i priteem ga. Zaista postajem nestrpljiv da krenemo. Staram se da se Chris toplo obue, spremili smo se i ve smo na cesti, i uistinu je hladno. Za nekoliko minuta svu toplinu iz tople odjee ispuhuje vjetar i ja drem u velikim drhtajima. Poinjem se koiti. Mora zatopliti im sunce malo vie poskoi. Oko pola sata ovoga i bit emo u Ellendaleu na doruku. Moramo prijei danas mnogo kilometara po ovim ravnim cestama. Da nije ovako vraki hladno, vonja bi zaista bila divna. Tek izalo sunce pod malim kutom obasjava neto to izgleda kao ledeni pokriva tih polja, ali mislim da je to samo rosa, blista i pomalo se magli. Jutarnje sjene posvuda, sve izgleda manje ravno nego juer. I sve je nae. Jo nitko nije ustao, reklo bi se.

30 Na mom je satu est i trideset. Stara rukavica nad njim izgleda kao da je osuta injem, ali mislim da su to samo tragovi jueranjeg namakanja. Dobre stare iznoene rukavice. Sada su tako krute od hladnoe da jedva mogu ispruiti prste. Juer sam govorio o brizi, ja se brinem o ovim raznoenim starim vozakim rukavicama. Smijeim im se dok uza me lete kroz povjetarac, jer tu su ve godinama i ve su tako stare i tako umorne i tako trone da u njima ima neeg smijenoga. Proete su uljem i znojem i prljavtinom i razmrskanim kukcima, i kad ih sada poloim ravno na stol, one se ne slegnu ak i kad nisu hladne. Imaju one svoju vlastitu priu. Stajale su samo tri dolara i toliko su mnogo puta proivene da ih je ve nemogue zakrpati, ali ja ulaem mnogo vremena i truda da to ipak uinim jer ne mogu zamisliti da bi ikakav novi par mogao zau zeti njihovo mjesto. To je nepraktino, ali praktinost nije jedina vana stvar kod rukavica ili kod bilo ega drugoga. I motociklu pripada dio istih osjeaja. S preko 50.000 prijeenih kilometara on postaje stara krntija, iako se vidi mnogo starijih na cesti. Ali s kilometrima, a mislim da e se veina motociklista s tim sloiti, poinjete prema stanovitom motoru gajiti posebne osjeaje koji su jedinstveni prema jednom stanovitom motoru i ni prema kojem drugom. Neki prijatelj, koji ima motocikl iste marke, modela pa ak iste godine proizvodnje, doveo mi ga je za popravak, a kad sam ga poslije toga izveo na pokusnu vonju nisam mogao vjerovati da je izaao iz iste tvornice prije toliko godina. Moglo se vidjeti da se on davno prije ustalio u svom vlastitom obliku osjetljivosti i hoda i zvuka, potpuno razliitom od moga. Ne gorem, nego razliitom. To biste moda mogli nazvati naravi. Svaki stroj ima svoju jedinstvenu narav koja bi se vjerojatno mogla definirati kao intuitivni zbroj svega to znate i osjeate o njemu. Ta se narav neprekidno mijenja, obino na gore, ali ponekad neoekivano na bolje, i ta narav je stvarni predmet odravanja motocikla. Novi motocikli poinju kao stranci lijepa izgleda i, ovisno o tome kako se s njima postupa, brzo degeneriraju u nesposobna gunala pa ak i bogalje, ili se pak pretvaraju u zdrave, dobroudne, dugotrajne prijatelje. Ovaj, usprkos krvnikom postupku onih tobonjih mehaniara, izgleda da je ozdravio i zahtijeva sve manje i manje popravaka to vie vremena prolazi. Tu smo! Ellendale! Toranj za vodu, umarci i zgrade u njima na jutarnjem suncu. Ve sam se bio pokorio drhtavici koja me je gotovo trajno tresla u cijeloj vonji. Na satu je sedam i petnaest. Nekoliko minuta kasnije parkiramo se kraj nekih starih zgrada od opeke. Okreem se Johnu i Sylviji koji su se zaustavili iza nas. - To se zove hladnoa! - velim. Oni samo u me zure staklena pogleda. - Ukoili ste se, je li? - kaem. Nema odgovora. ekani dok potpuno ne sjau, zatim vidim da John pokuava odvezati sav njihov prtljag. Ima potekou s vorom. Odustaje i svi kreemo prema restoranu. 30

Opet pokuavam. Hodam natrake pred njima prema restoranu, osjeajui se malo nesigurno od vonje, trljam ruke i smijem se. - Sylvia! Reci neto! - Ni smijeka. Mislim da su se zaista smrznuli. Naruuju doruak ne diui pogleda. Doruak je pri kraju i ja napokon kaem: - to emo dalje? John veli polagano i promiljeno: - Mi odavde ne idemo dok ne zagrije. - Njegov glas ima prizvuk erifa u predveerje, zbog toga mislim da je to njegova posljednja. I tako John i Sylvia i Chris sjede i griju se u predvorju hotela do restorana, a ja izlazim da se proetam. Rekao bih da se kanda ljute na me to sam ih natjerao da tako rano ustanu i voze se po toj hladnoi. Kad su ovako ujedinjeni, smatram da e se vrlo malo razlika u njihovu temperamentu pokazati. Sjeam se, sada kad razmiljam o tome, da se s njima nikada nisam vozio prije jedan ili dva sata popodne, premda je meni najdraa zora ili rano jutro za vonju. Grad je ist i svje i ne slii na onaj u kojemu smo se jutros probudili. Neki ljudi su na ulici i otvaraju duane i govore Dobro jutro i raspravljaju o tome kako je hladno. Dva termometra u sjeni pokazuju 6 i 8C. Jedan na suncu pokazuje 19C. Poslije nekoliko blokova kua glavna ulica prelazi u dvije loe, blatnjave staze, produuje pokraj dviju velikih baraka od valovitog lima punih poljoprivrednih strojeva i alata, zatim zavrava u polju. Neki ovjek stoji u polju i sumnjiavo me gleda, pitajui se valjda to ja to radim dok zavirujem u barake. Vraam se niz ulicu, pronalazim neku hladnu klupu i zurim u motocikl. Nita se ne da uiniti. I meni je bilo hladno, u redu, ali ne ba tako hladno. Kako John i Sylvia uope preive zimu u Minnesoti? udim se. Tu neka nepodudarnost bode oi, gotovo je previe oita da bi se mogla odrati. Ako ne podnose tjelesne neudobnosti i ako ne podnose tehniku, prisiljeni su initi neke ustupke. Ovise o tehnici i osuuju je u isto vrijeme. Siguran sam da oni to znaju i to upravo poveava njihovu odbojnost prema svemu skupa. Oni ne poteu logike tvrdnje, nego samo izjavljuju kako jest. Ali sada u grad stiu tri farmera, zakreu iza ugla u tom novom novcatom malom kamionu. Kladio bih se da je s njima potpuno suprotno. Oni e se razmetati tim kamioniem i svojim traktorom i onim novim strojem za pranje rublja i nabavit e alat da ih mogu popraviti ako se pokvare, i znat e se sluiti alatom. Oni cijene tehniku. A njima je najmanje potrebna. Kad bi sutra sva tehnika stala, ti bi se ljudi znali izvui. Bilo bi teko, ali bi preivjeli. John i Sylvia i Chris i ja bili bismo mrtvi za tjedan dana. Ovo osuvanje tehnike je nezahvalnost, eto to je. Ipak, tu nema izlaza. Ako je netko nezahvalan i vi mu reete da je nezahvalan, u redu, tako ste ga nazvali. Ali nita niste rijeili.

32 Pola sata kasnije termometar kraj hotelskih vrata pokazuje 11 stupnjeva. Nalazim ih u praznoj glavnoj blagovaonici hotela, izgledaju zabrinuto. Ipak, po izrazu lica, ini se da im se raspoloenje popravilo, i John optimistiki veli: - Obui u sve to imamo, onda e biti sve u redu. Izlazi do motocikla, a kad se vratio veli: - Strano mi je mrsko odvezivati sve ono, ali ne elim vie vonji kao to je bila ova posljednja. - Kae da je ledeno u mukom zahodu, i budui da nikog drugog nema u blagovaonici, prolazi iza stola za kojim sjedimo, za kojim sjedim ja i razgovaram sa Sylvijom, i pogledavi prijeko vidim Johna, sav je obloen parom dugakog svijetlomodrog rublja. Smije se sam sebi od uha do uha kako glupo izgleda. Gledam jedan as njegovo naoale to lee na stolu pa zatim kaem Sylviji: - Zna, trenutak prije ovoga sjedili smo tu i razgovarali s Clarkom Kentom... vidi, tu su mu naoale ... a sada odjednom ... Sylvia, misli li ti? ... John zaurla: - SUPERMAN! Pa klizne po lakiranom podu predvorja kao kliza, naini uporanj, pa se vrati klizei. Zatim podigne jednu ruku iznad glave i une kao da se sprema uzletjeti. - Spreman sam, polazim! - Onda tuno zaklima glavom. - Dovraga, grozno mi je probijati ovaj krasni strop, ali moj rendgenski pogled mi kae da je netko u opasnosti. - Chris puca od smijeha. - Svi emo nastradati ako se ne obue - kae Sylvia. John se smije. - Ekshibicionist, a? Pokaziva iz Ellendalea! - Jo malo paradira uokolo, zatim poinje navlaiti odjeu preko toga rublja i govori: - O ne, o ne, oni to nee uiniti. Superman i policija se slau. Oni znaju tko je na strani zakona i reda i pravde i pristojnosti i potenja prema svakome. Kad smo jurnuli glavnom cestom, jo je bilo studeno, ali ne kao prije. Prolazimo kroz nekoliko gradova i postupno, gotovo neprimjetno, sunce sve jae grije, a s njim se zagrijava i moje raspoloenje. Umor je sada poptuno nestao, a sunce i vjetar se ugodno osjeaju. Poinjem uivati, i to samo zbog suneve topline, ceste, zelene prerijske obradive zemlje i udaraca vjetra. Zbog svega toga zajedno uskoro nema niega osim divne topline i vjetra i brzine i sunca na pustoj cesti. Posljednje jutarnje drhtavice kopne na toplom zraku. Tek vjetar i vie sunca i vie ravne ceste. Tako je zeleno ovo ljeto i tako svjee. Ima bijelih i utih tratinica u travi ispred stare iane ograde, pa livada s nekoliko krava i daleko da leko lagano uzvienje s neim zlaanim na sebi. Teko je raspoznati to je to. Nije ni vano. Kad naiemo na lagan uspon na cesti, zujanje motora postaje potmulije. Prelazimo vrh uspona, vidimo nova zemljana prostranstva ispred nas, cesta se sputa a potmula buka motora opet nestaje. Prerija. Mirna i hladna. Kasnije, kad se zaustavljamo, Sylviji su oi pune suza od vjetra, pa isprua ruke i govori: Tako je divno. Tako je pusto.

32

Pokazujem Chrisu kako e prostrijeti bluzu na zemlju i upotrijebiti koulju mjesto jastuka. Njemu se uope ne spava, ali ja mu kaem da ipak legne jer mu treba odmora. Raskopavam svoju bluzu da upije jo vie topline. John vadi fotoaparat. Malo poslije veli: - Ovo je najtea stvar na svijetu za fotografiranje. Treba vam lea od trista ezdeset stupnjeva, ili tako neto. Vidite sve, a kad pogledate u aparat sve se izgbui. im se okolo stavi okvir, gotovo je. Ja kaem: - To se ne vidi iz automobila, rekao bih. Sylvia kae: - Jedanput, kad mi je bilo oko deset godina, zaustavili smo se ovako kraj ceste i ja sam pola filma ispucala snimajui okolinu. A kad su stigle slike, zaplakala sam. Niega na njima nije bilo. - Kad emo krenuti? - kae Chris. - Kamo ti se uri? - pitam ja.- Samo bih htio da idemo. Pred nama nema niega to bi bilo imalo bolje od ovoga to imamo ovdje. On tiho obara pogled mrtei se. - Hoemo li veeras spavati pod atorima? - pita. Sutherlandovi me gledaju s razumijevanjem. - Hoemo li? - ponavlja on. - Vidjet emo kasnije - velim ja. - Zato kasnije? - Zato to sada ne znam. - Zato sada ne zna? - Eto, upravo sada ne znam zato upravo ne znam. John slijee ramenima da je sve u redu. - Ovo nije ba najprikladnije podruje za logorovanje - velim ja. - Nema zaklonita i nema vode. - Ali iznenada dodajem: - U redu, veeras emo spavati pod vedrim nebom. - O tome smo prije razgovarali. I tako polazimo niz pustu cestu. Ne elim prisvajati ove prerije, ni snimati ih, ni mijenjati ih, ak ni stati, ak ni produiti dalje. Samo juriti niz pustu cestu.

5
Prerijska ravnica nestaje i poinje izrazita, valovitost zemljita. Ograde su rjee, a zelenilo je postalo bljee... sve su to znaci da se pribliavamo visoravnima. Zaustavljamo se u Hagueu zbog benzina i pitamo moe li se prijei Missouri izmeu Bismarka i Mobridgea. Posluitelj ne zna ni za kakav prijelaz. Sad je vrue, i John i Sylvia odlaze nekamo da svuku toplo rublje. Motocikl dobiva novo ulje i podmazuje mu se lanac. Chris gleda sve to inim ali s nekim nestrpljenjem. To nije dobar znak. - Bole me oi - kae. - Od ega? - Od vjetra.

34 - Potrait emo ti naoale. Svi odlazimo u neku trgovinu na kavu i peciva. Sve je razliito osim nas, pa radije gledamo oko sebe nego razgovaramo, hvatajui ulomke onoga to govore drugi ljudi koji se meusobno vjerojatno poznaju pa gledaju nas jer mi smo novi. Poslije, malo nie u ulici, nalazim termometar koji se moe spremiti u kutiju s alatom i neke plastine naoale za Chrisa. Prodava takoer ne zna nikakav krai put oko Missourija. John i ja prouavamo kartu. Nadao sam se da emo nai neku neslubenu skelu ili brv ili bilo to na potezu od sto pedeset kilometara, ali oito nema niega jer se nema zbog ega prelaziti na drugu stranu. Sve je to indijanski rezervat. Odluujemo produiti na jug do Mobridgea i ondje prijei. Put prema jugu je oajan. Oteen, uzak, neravan betonski komik s gadnim suelnim vjetrom, i jurimo Prema suncu, dok u suprotnom pravcu dolaze poluprikolice. Ovi valoviti breuljci ubrzavaju ih na nizbrdicama a usporavaju na uzbrdicama, pa nam one prijee da vidimo daleko naprijed i prestizanje je pravo kidanje ivaca. Prva me je uplaila jer je nisam oekivao. Sad se samo vrsto prihvatim i ukrueno ih ekam. Nema opasnosti. Samo te pogodi udarni val. Vrui je i sui. U Herreidu John nestaje da neto popije dok Syl via i Chris i ja pronalazimo malo hlada u parku i po kuavamo se odmoriti. Nemamo mira. Dogodila se neka promjena i ne znam tono o emu se radi. U ovom su gradu ulice iroke, mnogo ire nego to bi trebalo da budu, a neka blijeda praina lebdi u zraku. Prazna gradilita tu i tamo izmeu zgrada obrasla su korovom. Lim na zgradama je troan a toranj za vodu slii na one prijanje ali je istureniji. Sve je dotrajalije i doima se mehaniki, i kao da je nekako sluajno postavljeno. Postupno shvaam to je posrijedi. Nikomu vie nije briga da uredno pazi na prostor. Zemlja vie nije vrijedna. Nalazimo se u gradu na Zapadu. Ruamo kosane odreske i sladno mlijeko u jednom A & W restoranu u Mobridgeu, probijamo se kroz gust promet glavne ulice i pojavljuje se, u podnoju brijega, rijeka Missouri. Sva ta voda koja se giba je udna, okruena travnatim bregovima koji jedva dobivaju imalo vode. Okreem se i bacam pogled na Chrisa, ali na njemu se ne vidi da ga to osobito zanima. Sputamo se niz brijeg s ugaenim motorima, ulijeemo na most i prelazimo, promatrajui rijeku izmeu traverza koje ritmiki promiu, i ve smo na drugoj strani. Penjemo se uz dugaak, dugaak brijeg u drugu vrstu krajolika. Ograda zaista vie nema. Nema grmlja, nema drvea. Prostiranje bregova je tako golemo da Johnov motocikl izgleda kao mrav koji se mie pred nama po zelenim padinama. Iznad padina povrinske stijene na vrhovima strmih obala nadnose se prijetei. Sve izgleda prirodno uredno. Kad bi to bila naputena zemlja, izgledala bi izmorena, poderana, s gro madama starih betonskih temelja, s komadima bojenog lima i ice, s korovom koji bi rastao gdje je ledina bila razrovana za kako god malene pokuaje iskoritavanja. Nema ovdje niega od svega toga. Kraj

34

nije odravan, nego prije svega nikada nije bio nagren. Jednostavno je onakav kakav je valjda oduvijek bio. Indijanski rezervat. Ne postoji dobronamjerni mehaniar za motocikle s onu stranu ovih stijena i ja se pitam jesmo li mi za to pripravni. Ako nam se sada ita pokvari zaista smo u nevolji. Provjeravam temperaturu motora rukom. Motor je utjeljivo hladan. Stiem kvailo i gasim motor da ujem kako zvui. ujem neto neobino i ponovo inim to isto. Prolazi koji trenutak prije nego to uviam da to uope nije zvuk motora. To je jeka od stijena ispred nas koja se zadrava poslije gaenja. Smijeno. Ponavljam to tri-etiri puta. Chris se udi to nije u redu i ja mu govorim da slua jeku. Nikakve opaske s njegove strane. Ovaj stari motor u takvim prilikama zvui kao da mnogo metalnog sitnia u njemu leti i strue. Zvui grozno, ali to je normalno lupkanje ventila. Kad se jednom naviknete na taj zvuk i oekujete ga automatski ujete svaku promjenu. Ako nikakve razlike ne ujete, dobro je. Jednom sam pokuao Johnu svratiti pozornost na taj zvuk, ali bilo je beznadno. Sve to je uo bila je buka i sve to je vidio bio je motocikl i ja s masnim alatom u rukama, nita vie. Nije upalilo. On zaista nije vidio to se dogaa a nije ga dovoljno zanimalo da to istrauje. Njega ne zanima toliko to znae stvari koliko ono to jesu. Prilino je vano to on stvari vidi na taj ain. Dugo mi je vremena trebalo da uoim tu razliku, a vano je za chautauquu koju drim da tu razliku objasnim. Bio sam toliko zbunjen njegovim odbijanjem da uope i razmilja o ikakvoj mehanikoj temi da sam stalno traio put kako da ga u sve to uvedeni ali nisam znao gdje bih poeo.Smislio sam da priekam dok se neto pokvari na njegovu motoru pa da njemu pomognem da to popravi i da ga na taj nain uvedem u to, ali tada sam sve sam uprskao jer nisam razumio ovu razliku u njegovu nainu gledanja na stvari. Rasklimale su mu se ruke na upravljau. Nije strano, rekao je, samo malo kad se jako pritisnu. Upozorio sam ga da ne upotrebljava svoj univerzalni klju kad pritee arafe. Moe lako otetiti krom pa e se hvatati ra. Pristao je da se poslui mojim kljuevima za naticanje. Kad je doveo motocikl, izvadio sam kljueve i tada primijetio da nikakvo pritezanje nee sprijeiti klimanje ruki, jer su se bile izlizale podlone ploice. - Morat e ih podloiti - rekao sam. - to to znai? - To znai da e tanku metalnu traku namotati oko ruke ispod podlone ploice i to nju dovesti na pravo mjesto da je moe ponovo pritegnuti. Takva se podlaganja koriste u svim vrstama strojeva. - O - ree on. Poeo se zanimati. - Dobro. Gdje to mogu kupiti? - Imam tih traka upravo ovdje - rekao sam ushieno drei limenku od piva u ruci. On nije razumio u prvi mah. Zatim je rekao: - to, limenka? - Svakako - rekao sam. - To je najbolja podloga na svijetu.

36 Mislio sam da je to vrlo mudro s moje strane. Utedjet u mu trud da ide bogzna kamo po materijal. Utedjet u mu vrijeme. Utedjet u mu novac. Ali na moje iznenaenje on u tome nije vidio nimalo mudrosti. Zapravo, postao je primjetljivo bahat u cijeloj toj stvari. Uskoro se poeo izvlaiti i nalaziti svakojake isprike pa smo, prije nego to sam shvatio pravi njegov stav, odluili na koncu koncu da ruke ne popravljamo. Koliko znam te ruke su jo labave. I ja sada vjerujem da se on onda bio uvrijedio. Ja sam imao drs kosti predloiti da je njegov novi BMW od tisuu osamsto dolara, ponos polustoljetnog njemakog mehanikog savrenstva, popravi komadiem stare limenke od piva! Ach, du lieber! Od tada smo vodili vrlo malo razgovora o odravanju motocikla. Nijedan, kad dobro razmislim. Rekao bih, da ovo objasnim, da je aluminij limenke za pivo mekan i prijamljiv, savren za upotrebu. Aluminij ne oksidira na vlanom vremenu - ili tonije, uvijek se obloi tankim slojem oksida koji spreava dalju oksidaciju, Savreno. Drugim rijeima, svaki pravi njemaki mehaniar, s pola stoljea mehanike preciznosti iza sebe, zakljuio bi da je ovo odreeno rjeenje za taj odreeni problem savreno. Za trenutak sam pomislio da sam se morao iskrasti do radnog stola, odsjei jednu traku pivske limenke, izbrisati boju s nje i vratiti se i rei mu da smo imali sreu, da je to bila zadnja, specijalno uvezena iz Njemake. To bi upalilo. Specijalna traka iz privatne zalihe baruna Alfreda Kruppa koji ju je morao prodati uz veliku rtvu. Tada bi on podjetinjio od veselja. Matanje o traci iz Kruppove privatne zalihe bilo mi je ugodno neko vrijeme, ali zatim se rasplinulo i vidio sam da je proeto osvetljivou. Umjesto njega izraslo je ono staro osjeanje o kojemu sam prije govorio, osjeanje da je u pitanju neto krupnije nego to se vidi na povrini. Ako ta sitna neslaganja dovoljno dugo pratite, ponekad se ona pretvaraju u golema otkria. Ja sam jednostavno osjeao da se tu radi o neem veem nego to mogu prihvatiti bez razmiljanja o tome, pa sam se vratio svojoj redovitoj navici da pokuavam izvui uzroke i posljedice i vidjeti zbog ega je dolo do tako bezizlaznog stanja izmeu Johnova odnosa prema onoj krasnoj traci i moga. To se stalno javlja u mehanikom radu. Zastoj. Samo sjedite i zurite i razmiljate, i nasumce traite nove podatke, i udaljavate se i opet pribliavate, i poslije nekog vremena poinju izranjati neprimijeeni faktori. Izronilo je najprije u neodreenom obliku a zatim u otrijim obrisima objanjenje da sam ja gledao tu traku na nekakav intelektualni, racionalni, cerebralni nain u kojemu su vana jedino znanstvena svojstva kovine. John joj je pristupio neposredno i intuitivno. Ja sam joj pristupio u smislu skrivene forme. On joj je pristupio u smislu trenutnog izgleda. Ja sam vidio to ona znai, on je vidio to ona jest. Tako sam stigao do ove razludbe. A kada vidite to ta traka jest, u ovom sluaju, to je porazno. Kome je drago pomisliti da je onaj divni precizni motor popravljen nekakvim bijednim otpacima?

36

Mislim da sam zaboravio napomenuti da je John muziar, bubnjar, i da radi s mnogim grupama u gradu i time prilino dobro zarauje. Pretpostavljam da on u svemu misli kao to misli o bubnjanju - to znai da u stvari uope ne misli o tome. On samo to radi. S tim biva. On je reagirao na popravljanje njegova motocikla pivskom limenkom kao to bi reagirao da netko remeti ritam dok svira. To je za njega bio samo veliki prasak, i to je bilo sve. Nije elio imati posla s tim. Isprva je ta razlika izgledala sasvim neznatna, a onda je rasla... i rasla ... i rasla ... dok nisam poeo uviati zato mi je izmakla. Neke vam stvari izmaknu zato to su tako siune da ih pregledate. Ali neke stvari ne vidite zato to su ogromne. Obojica smo gledali istu stvar, vidjeli istu stvar, razgovarali o istoj stvari, mislili o istoj stvari, samo to je on gledao, vidio, razgovarao i mislio kroz potpuno razliitu dimenziju. Njemu je zaista stalo do tehnike. Samo to ga ta druga dimenzija zbunjuje i odbija. Ona mu jednostavno ne da proi. On to pokuava bez ikakvih racionalnih priprema i nasre i nasre i nasre i nakon toliko mnogo nasrtanja i navrtaka. On ne eli ili ne moe vjerovati da na ovom svijetu postoji ita emu se ne pristupa neposredno i intuitivno. To je njegova dimenzija. Intuitivna dimenzija. Ja sam se strano ograniio govorei cijelo vrijeme o tim mehanikim stvarima. Sve su to dijelovi i odnosi i ana lize i sinteze i definiranja koji zapravo nisu tu. Sve je to negdje drugdje, tek se misli da je ovdje, a nalazi se milijun kilometara daleko. O ovome se zapravo radi. On je u onoj dimenzionalnoj razlici koja se nalazi u temeljima kulturnih promjena ezdesetih godina, smatram, i jo traje u procesu preoblikovanja gledanja na stvari cijele nae nacije. Posljedica toga je sukob generacija. Iz toga su izrasla imena bitnik i hipi. Sada postaje oito da ta dimenzija nije moda koja e proi za godinu ili dvije. Ona e potrajati jer predstavlja veoma ozbiljan i vaan nain gledanja na stvari koji izgleda nespojiv s razumom i redom i odgovornou ali zapravo nije. Sada smo stigli do sri same stvari. Noge su mi se tako ukoile da me bole. Izbacujem ih jednu po jednu i okreem stopalo lijevo i desno dokle god ide da protegnem cijelu nogu. To pomae, ali onda se drugi miii zamaraju od dranja nogu sa strane. Pred nama je sukob gledanja na stvarnost. Svijet koji vidite upravo ovdje, upravo sada, to je stvarnost, bez obzira na ono to znanstvenici kau da bi mogao biti. Na taj ga nain vidi John. Ali i svijet kako ga prikazuju znanstvena otkria takoer je stvarnost, bez obzira na to kako se javlja, i ljudi koji dijele Johnovu dimenziju morat e uiniti neto vie od jednostavnog nepriznavanja toga ako ele zadrati svoje gledanje na stvarnost. John e to otkriti ako mu progore platine. Zbog toga se on zapravo ljutio onog dana kad nije mogao upaliti motor. Bilo je to upletanje u njegovu stvarnost. To je naprosto probilo rupu kroz cijeli njegov krasni nain promatranja stvari i on se nije s tim htio suoiti jer mu se inilo da to ugroava sav njegov ivotni stil. Na neki nain on je doivljavao istu vrstu ljutnje koju katkada ljudi od znanosti osjeaju prema apstraktnoj umjetnosti, ili su bar nekada osje-

38 ali. Ona nije pristajala u njihov stil ivota. Ustvari ,tu imate dvije stvarnosti, jedna je neposredni umjetniki dojam, druga je skriveno znanstveno tumaenje, i one se ne podudaraju niti imaju ikakve meusobne veze. To je prilino zamreno stanje. Mogli biste rei da se tu ima to rjeavati. Na jednoj istini uz dugaak pust put vidimo osamljenu trgovinu mjeovitom robom. Unutra, u stranjem dijelu, nalazimo mjesta da sjednemo na neke prevrnute sanduke i da popijemo pivo iz limenki. Osjeam zamor i bol u leima. Pomiem sanduk do nekog stupa i na nj se naslanjam. Po Chrisovu izrazu lica vidi se da zapada u neto zaista gadno. Imali smo dugaak naporan dan. Jo u Minnesoti rekao sam Sylviji da moemo oekivati malodunost drugog ili treeg dana, i sad nas zahvaa. Minnesota - kad li je to bilo? Neka ena, estoko pijana, kupuje pivo za mukarca koji je eka napolju u kolima. Ne moe se odluiti koju bi vrstu kupila, i vlasnikova se ena poinje ljutiti ekajui je. Ona se jo ne moe odluiti, ali tada vidi nas, mae nam i pita da li su nai motocikli. Zatim eli da se na jednom proveze. Ja se povlaim i preputam Johnu da to rijei. On je ljubazno odbija, ali ona navaljuje i ponovo navaljuje nudei mu dolar za vonju. Ja na raun toga zbijam ale, ali one nisu smijene nego jo poveavaju muan dojam. Izlazimo i vraamo se opet u smea brda i vruinu. Kad napokon stignemo u Lemmon, zaista smo premoreni. U jednom baru ujemo da postoji mjesto za kampiranje neto junije. John eli kampirati u parku usred Lemmona, to se Chrisu ini udnim i jako ga ljuti. Sada sam umorniji nego to se sjeam da sam ikada ve dugo vremena bio. Ostali takoer. Ali se vuemo po supermarketu, uzimamo namjernice koje nam padnu na pamet i s mnogo tekoa pakiramo ih na motocikle. Sunce je ve toliko potonulo da nam nestaje vidjela. Za jedan sat past e mrak. Kao da se ne miemo. Pitam se, da li namjerno oteemo, ili to? - Hajde, Chris, idemo - kaem. - Nemoj se derati na mene. Ja sam spreman. Vozimo se sporednim putem iz Lemmona, iscrpljeni, i ini nam se da to dugo traje, ali ne moe biti predugo jer je sunce jo iznad obzora. Kamp je pust. Dobro je. Ali ostalo je manje od pola sata sunca a snage nema. Sad je najtee. Pokuavam raspakirati stvari to je mogue bre ali sam toliko glup od iscrpljenosti da sve razmjetam uz put ne videi kako je to loe mjesto. Zatim primjeujem da je previe vjetrovito. Ovo je vjetar s visoravni. Ovdje je polupustinja, sve je saeeno i sasueno osim jezera, velikog rezervoara neke vrste ispod nas. Vjetar pue preko tog jezera i udara po nama u otrim zapusima. Ve je studeno. Dvadesetak koraka dalje od puta su neki grmoliki borovi pa velim Chrisu da prenese stvari onamo. On ih ne prenosi. Nestaje dolje prema rezervoaru. Ja sam prenosim opremu.

38

Dok prenosim stvari, primjeujem da se Sylvia zaista trudi da pripremi sve to treba za kuhanje, ali ona je umorna kao i ja. Sunce zalazi. John je skupio grana ali su tako debele a vjetar tako jak da ih je teko zapaliti. Treba ih rascjepkati. Vraam se meu grmolike borove, pipam po sumraku da uzmem maetu, ali tako je mrano da je ne mogu nai. Treba mi depna lampa. Traim nju, ali je premrano da i nju naem. Vraam se, palim motor i dovozim ga da reflektorom obasjam opremu ne bih li naao depnu lampu. Pretraujem sve stvari, predmet po predmet, da naem depnu lampu. Dugo mi treba da shvatim da mi nije potrebna depna lampa nego maeta koja mi bode oi. Kad sam se vratio, John je ve zapalio vatru. Sluim se maetom da rasijeem neke vee komade drveta.Pojavljuje se Chris. On ima depnu lampu! - Kad emo jesti? - ali se. - Spremamo veeru to je mogue bre - kaem mu. - Ostavi lampu ovdje. On opet nestaje i odnosi lampu sa sobom. Vjetar tako jako pue u vatru da ona dosie dovoljno visoko da bi se isprili odresci. Pokuavamo nainiti zavjetrinu od velikog kamenja s ceste, ali je premrano da bismo vidjeli to inimo. Dovozimo oba motocikla i cijeli prizor obasjavamo unakrsnim snopovima svjetla. udnovato svjetlo. estice pepela to vrcaju iz vatre iznenada postaju bljetavo bijele, zatim iezavaju na vjetru. BUUUM! Snana eksplozija iza nas. Zatim ujem Chrisa kako se cereka. Sylvia je uzrujana. - Naao sam neke praskavice - veli Chris. Na vrijeme obuzdavam srdbu pa mu kaem hladno: - Vrijeme je za jelo. - Trebaju mi ibice - veli on. - Sjedi i jedi. - Prvo mi daj ibice. - Sjedi i jedi. On sjedi i ja pokuavam jesti odrezak reui ga vojnikim noem, ali je pretvrd pa vadim svoj lovakim no mjesto njega. Svjetlo s motocikla upereno je rav no u me tako da je no, kad ga sputam u tavu u punoj sjeni pa ne mogu vidjeti to nabadam. Chris kae da ni on ne moe rezati svoje meso i ja mu pruam svoj no. Dok se naginje k meni, sve svoje jelo iskree na ceradu. Nitko ne kae ni rijei. Nisam ljut to ga je prosuo, ljut sam to e sada cerada biti masna sve do konca izleta. - Ima li jo? - pita on. - Jedi to - velim ja. - Samo je palo na ceradu. - Previe je prljava - kae on.

40 - No, to je sve to imamo. Zapljuskuje nas val neraspoloenja. Sad elim samo poi na spavanje. Ali on je ljut i oekujem da emo imati jednu od njegovih scena. Vrlo brzo ona poinje. - Ovo mi nije ukusno - kae. - Da, tvrdo je, Chris. - Ne svia mi se nita od svega ovoga. Ne svia mi se cijelo ovo kampiranje. - To je bila tvoja ideja - veli Sylvia. - Ti si elio da se kampira. To nije smjela rei, ali to ni na koji nain nije mogla znati. Zagriza mu prvu meku i on e ti baciti jo jednu, pa jo jednu, pa jo jednu dok ga naposljetku ne udari, to zapravo i eli. - Ba me briga - kae on. - Pa moralo bi te brigati - kae ona. - Pa, ne briga me. Blizu je trenutak eksplozije. Sylvia i John gledaju u me, ali ja ostajem hladan. ao mi je zbog toga ali ovog asa ne mogu im pomoi. Svaka moja rije samo bi pogorala stvar. - Nisam gladan - veli Chris. Nitko ne odgovara. - Boli me eludac - veli on. Eksplozija je izbjegnuta kad se Chris okrenuo i nestao u mraku. Zavravamo s jelom. Pomaem Sylviji da pospremi, i zatim neko vrijeme sjedimo oko ara. Gasimo svjetla na motociklima da tedimo akumulatore, a to je svjetlo i onako runo. Vjetar je malo opao i s vatre se iri malo svjetla. Nakon nekoliko trenutaka oi mi se na nj navikavaju. Hrana i ljutnja rasprile su malo pospanost. Chris se ne vraa. - Misli li da je to tek kanjavanje? - pita Sylvia. - Da - velim ja - iako to nije prava rije. - Malo razmislim pa dodam: - To je termin iz djeje psihologije - ta mi se stvar uope ne svia. Recimo jednostavno da se ponio kao prava svinja. John se malo nasmije.- Ipak - velim - veera je bila dobra. ao mi je to se tako ponaao. - O, nije vano - kae John. - Meni je samo ao to nee nita pojesti. - Nee mu nakoditi. - Zar ne misli da e se ondje izgubiti? - Ne, ako se izgubi derat e se. Sada kad Chrisa nema a nama nita ne ostaje da inimo, postajem svjesniji prostora oko nas. Niotkuda nijednog zvuka. Samotna prerija. Sylvia kae: - Vjeruje li da ga eludac zaista boli? - Da - velim pomalo dogmatski. ao mi je to vidim da se razgovor nastavlja ali oni zasluuju bolje objanjenje nego to im ga dajem. Vjerojatno osjeaju da tu ima vie toga nego to su uli. - Siguran sam da ga boli - naposljetku velim. - Pregledan je pet-est puta zbog mene. Jednom je bilo tako gadno da smo 40

pomislili da je slijepo crijevo... Sjeam se, bili smo gore na sjeveru na praznicima. Upravo sam bio svrio inenjering za neki ugovor od pet milijuna dolara koji me je gotovo dotukao. To je itav svijet za sebe. Ni vremena ni strpljenja, a est stotina stranica treba napraviti za tjedan dana. Ve sam htio poubijati nekoliko ljudi, pa smo pomislili da je najbolje otii neko vrijeme u umu. Jedva se mogu sjetiti u kojim smo umama bili. Glava mi se i dalje mutila od podataka inenjeringa, a Chris neprekidno vriti. Nismo ga mogli taknuti, dok napokon nije postalo jasno da ga moram zgrabiti i odnijeti u bolnicu. Nikada neu doznati gdje je to bilo, ali sjeam se da nita nisu nali. - Nita? - Nita. Ali se to dogodilo jo nekoliko puta. - Zar ba nita nisu nali? - pita Sylvia. - Ovoga su proljea postavili dijagnozu da se radi o poetku simptoma duevne bolesti. - to? - kae John. Premrano je da bih vidio Sylviju ili Johna ili ak obrise planina. Oslukujem zvukove iz daljine, ali ne ujem nikakav. Ne znam to bih odgovorio pa nita ne kaem. Kad se dobro zagledam, mogu nazreti zvijezde iznad nas, ali zbog vatre ispred nas teko ih je vidjeti. No je svud uokolo gusta i tamna. Cigareta mi je dogorjela do prstiju i ja je gasim. - Nisam to znala - kae Sylvijin glas. Svi tragovi ljutnje su nestali. - Pitali smo se zato si poveo njega umjesto ene - kae ona. - Drago mi je to si nam rekao. John zgre neke nedogorjele ugarke u vatru. Sylvia kae: - to je po tvom miljenju uzrok tome? Johnov glas zakripi, kao da joj eli rei da prestane s tim, ali ja odgovaram: - Ne znam. Uzroci i posljedice kao da se ne slau. Uzroci i posljedice su rezultat misli. Ja bih rekao da duevna bolest dolazi prije misli. - Oni to ne razumiju, previe a previe sam umoran da u to proniknem pa odustajem. - to misle psihijatri? - pita John. - Nita. Prestao sam s tim. - Prestao s tim? - Da. - Da li je to dobro? - Ne znam. Ne mogu se sjetiti nikakva razumnog razloga da bih rekao da nije dobro. To je jednostavno moj duevni zastoj. Razmiljam o tome i o svim dobrim razlozima pa predvian dan za pregled i ak potraim telefonski broj, a onda doe taj zastoj kao da netko zalupi vratima. - To nije u redu. - Nitko ni ne misli da jest. Mislim da ipak ne mogu otezati u nedogled. - Ali zato? - pita Sylvia.

42 - Ne znam zato... radi se o tome da... ne znam ... oni nisu ljubazni... I sam se iznenaujem toj rijei... Korijen je isti kao u rijei ljubav... oni zaista ne mogu biti s njim ljubazni jer ga ne ljube .. Upravo to osjeam.Stara rije. Koliko je promjene pretrpjela! Dana svatko moe biti ljubazan. Od svakoga se i oekuje da bude takav. A prije je to bilo vezano s osjeajima, s ljubavi. Sada je to najee hinjeno dranje, poput uitelja na prvi dan kole. Ali to zapravo znaju o ljubaznosti oni koji ne ljube? Odjednom mi se u misllima javi... mein Kind - moje dijete... Wer reitet so spat durch Nacht und Wind? Es ist der Vater mit seinem Kind. Od toga se udno osjeam. - O emu razmilja? - pita Sylvia. - O jednoj staroj pjesmi, napisao ju je Goethe. Stara je najmanje dvjesta godina. Morao sam je jednom davno nauiti. Ne znam zato bih je se ba sada sjeao, osim ... - udan osjeaj se opet vraa. - Kako ide? - pita Sylvia. Pokuavam se sjetiti. - Neki ovjek jae uz morsku obalu kroz no, kroz vjetar. To je otac koji dri sina vrsto u naruju. On pita sina zato je blijed, a sin mu odgovara: Oe, zar ti ne vidi sablast? Otac pokuava razuvjeriti djeaka pa mu kae da on vidi samo pramen magle uz obalu i uje samo um lia na vjetru, ali sin i dalje govori da je to sablast, a otac tjera konja sve ee i ee kroz no. - Kako zavrava? - Nesretno... smru djeteta. Sablast pobjeuje. Vjetar raspiruje svjetlost iz ara i ja vidim Sylviju kako zuri u mene. - Ali to je bila druga zemlja i drugo vrijeme - kaem. - Ovdje je na svretku ivot a sablasti nemaju znaenja. Ja u to vjerujem. Ja vjerujem i u sve ovo - velim gledajui okolo po mrkloj preriji - iako jo nisam siguran to sve to znai... Nisam jako siguran ni u to ovih dana. Moda zbog toga ovoliko govorim. ar sve vie i vie zamire. Mi puimo zadnje cigarete. Chris je negdje sam u tami ali ja ga neu traiti. John paljivo uti i Sylvia uti, i odjednom svi razdvojeni, sami u svojim osobnim svemirima, i meu nama nema komunikacija. Zapretavamo vatru i odlazimo na spavanje meu borovima. Otkrivam da je ovo malo utoite od grmolikih borova gdje sam metnuo vree za spavanje takoer utoite pred vjetrom za milijune komaraca iz rezervoara. Sredstvo protiv komaraca uope ih ne zaustavlja. Zavlaim se duoboko u vreu za spavanje i ostavljam samo malu rupicu za disanje. Ve sam gotovo zaspao kad se pojavio Chris. - Ima ondje strano velik pjeani humak - veli on kripei okolo po borovim iglicama. - Da - kaem ja. - Idi na spavanje. - Trebalo bi da ga vidi. Hoe li ga sutra vidjeti? - Neemo imati vremena. - Mogu li se ondje igrati sutra ujutro? 42

- Moe. On stvara beskrajnu buku dok se svlai i zavlai u vreu za spavanje. Zavukao se. Zatim se prevre. Onda se smiruje, pa se opet jo vie prevre. Zatim kae: - Tata? - to je? - Kako je bilo kad si ti bio djeak? - Spavaj, Chris! - Postoje granice do kojih ovjek moe sluati. Kasnije ujem otro usrkivanje sline to mi kae da on plae, pa ne mogu zaspati iako sam iscrpljen. Ovdje bi moda pomogla koja rije utjehe. On se trudio da bude ljubazan. Ali zbog nekakva razloga rijei su me izdavale. Utjene rijei vie spadaju strancima, bolnicama, ne rodbini. Maleni emocionalni zavoji poput toga njemu ne trebaju niti ih on trai... A ne znam to mu treba, ni to trai. Polagano pun mjesec izlazi iza obzora nad borove, i po njegovu sporu i strpljivu luku preko neba ja mjerim sat za satom polusna. Prevelik zamor. Mjesec i udni sni i zujanje komaraca i neobini odlomci sjeanja kovitlaju se i mijeaju u nekom nestvarnom izgubljenom krajoliku na mjeseini, a tu je ipak polegla magla i ja jaem konja i Chris je sa mnom i konjskae preko malenog potoka to tee kroz pijesak prema oceanu negdje straga. Pa se prekida... Pa se opet javlja. A iz magle izranja oblije neke ljudske spodobe. Nestaje kad ravno pogledam, ali se opet pojavljuje u kutu moga vidnog polja kad otklonim pogled. Spremam se neto rei, zovnuti tu priliku, prepoznati je, ali zatim nita od toga ne inim znajui da bih joj prepoznavanjem bilo kojom kretnjom ili postupkom dao stvarnost koju ona ne smije imati. Ali tu priliku prepoznajem ak ako to i ne elim. To je Fedro. Zao duh. Bezuman. Iz svijeta u kojemu nema ivota ni smrti. Prilika blijedi i ja stiavam stravu... polako ... ne pouruj je ... samo je pusti da utone ... nemoj u nju vjerovati, ni ne vjerovati .. ali kosa se polako die na mom zatiljku... on zove Chrisa, je li?... Da?...

6
Na mom je satu devet. I ve je prevrue za spavanje. Sunce je ve visoko na nebu. Zrak je ist i suh. Ustajem podbuhlih oiju i zglobovi me bole od tvrda tla. Usta su mi ve suha i ispucala a lice i ruke pokriveni ubodima komaraca. Neke jueranje opekotine me peku. Iza borova saeena trava i grude zemlje i pijeska tako blistaju da je teko u njih gledati. Vruina, mir i gola brda i isto nebo pruaju osjeaj velikog i krajnjeg prostora. Nema ni traga vlazi na nebu. Danas e biti pasja ega. Izlazim iz borova na istinu gola pijeska izmeu malo trave i dugo vremena gledam, zamiljeno. . Odluio sam da dananja chautauqua pone istraivati Fedrov svijet. Ranije sam kanio jednostavno iznijeti neke njegove ideje koje se tiu tehnike i ljudske vrijednosti a ne odnose se na njega osobno, ali

44 nain miljenja i sjeanja od prole noi pokazao je da ne treba ii tim putem. Izostaviti njega sada znailo bi bjeati od neega od ega se ne smije bjeati. U prvom sivilu jutra sjetio sam se onoga to je Chris rekao o baki svoga druga Indijanca i neto mi je Postalo jasno. Ona je rekla da se duh javlja kad netko nije ukopan kako treba. To je istina. On nikada nije bio pokopan kako treba, i upravo to je izvor nevolje. Malo poslije se okreem i vidim da je John ustao i da me gleda ne shvaajui nita. On jo nije potpuno budan, pa sada besciljno hoda u krugu da mu se razbistri glava. Uskoro i Sylvija ustaje a lijevo joj je oko sasvim podbuhlo. Poinjem skupljati stvari da ih spakiram na motocikl. John radi to isto. Kad je to gotovo, palimo vatru dok Sylvia otvara konzerve sa slaninom i jajima i vadi kruh za doruak. Kad je jelo spremno, odlazim do Chrisa da ga probudim. On ne eli ustati. Ponovo mu kaem. On veli da nee. Zgrabim dno vree za spavanje, estoko ga povuem kao da je stoljnak, i on je ve izvan nje, mirkajui u borove iglice. Treba mu neko vrijeme da shva ti to se zbilo, dok ja motam vreu. On dolazi na doruak uvrijeena izgleda, jede tek jedan zalogaj, kae da nije gladan, da ga eludac boli. Ja pokazujem jezero ispod nas, tako udnovato u ovoj polupustinji, ali on ne pokazuje da ga to imalo zanima. Ponavlja svoje jadanje. Ja se pravim da to ne ujem a John i Sylvia takoer se na to ne obziru. Drago mi je da znaju kakvo je stanje s njim. Inae je to moglo izazvati pravo trvenje. Zavravamo doruak u tiini, i ja sam neobino miran. Moda je tome uzrok i odluka o Fedru. Ali mi smo takoer moda tridesetak metara iznad jezera, gledajui preko njega u neku vrstu zapadne prostranosti. Gola brda, nigdje nikoga, nikakva zvuka; a ima neto u takvim mjestima to vam bodri duh i navodi vas na misli da e vjerojatno sve biti bolje. Dok tovarim ostatak opreme na prtljanu policu, iznenaeno vidim da se zadnja guma prilino izderala. To je valjda prouzroila sva ta brzina i toliki teret i jueranja vruina na cesti. Lanac je takoer olabavio pa vadim alat da ga zategnem i onda zagunam. - to ti je? - kae John. - Izlizali su se navoji na potiskivau lanca. Izvlaim araf potiskivaa i ispitujem navoje. - Pogrijeio sam kad sam ga jednom pokuavao zategnuti bez labavljenja matice na osovini. araf je dobar - Pokazujem mu ga. - Izgleda da su se izlizali unutarnji navoji na okviru. John dugo zuri u kota. - Misli li da to moe popraviti u gradu? - O da, svakako. Moe se s tim vjeno voziti. Samo je zbog toga teko zategnuti lanac. On pozorno gleda dok skidam navrtku sa stranje osovine, lupkani po njoj ekiem sa strane dok ne namjestim lanac kako valja, zatim zateem navrtku na osovini svom snagom da mi osovina ne klizne naprijed i ponovo meem rascjepku. Za razliku od automobila ovdje navrtka na osovini ne utjee na priljubljivanje leajeva. 44

- Kako si znao da to uini? - pita on. - Jednostavno mora se dosjetiti. - Ja ne bih znao gdje da ponem - kae on. Razmiljam u sebi: U tome je problem, tono, gdje da se pone. Da bi stigao do njega, mora se vraati i vraati, i to se vie vraa to vidi da se jo vie mora vratiti, dok ono to se inilo sitnim problemom komunikacije ne postane veliko filozofsko istraivanje. Zbog toga, pretpostavljam, slijedi chautauqua. Spremam alat i zatvaram poklopce sa strana i mislim u sebi: On je ipak vrijedan da se do njega stigne. Na cesti suh zrak ponovo ohlauje lagani znoj od bavljenja lancem i ja se dobro osjeam neko vrijeme. Meutim, im se znoj osuio postaje vrue. Mora biti ve oko trideset stupnjeva. Na cesti nema prometa, i mi samo jurimo dalje. Danas se putuje. Sad u poeti ispunjavati neke obaveze navodei da je postojao neki ovjek, kojega vie nema, a imao je neto rei, i to je rekao, ali mu nitko nije vjerovao ili ga zapravo nije razumio. Zaboravljen je. Zbog razloga koji e postati oiti volio bih da ostane zaboravljen, ali nema drugog izbora nego ponovo otvoriti njegov sluaj.Ne znam cijelu njegovu priu. Nitko je nikada nee znati, osim samoga Fedra, a on vie ne moe govoriti. Ali iz njegovih rukopisa i onoga to su drugi rekli i ulomaka moga sjeanja morala bi se sloiti neka priblina slika onoga o emu je on govorio. Budui da je osnovna ideja za ovu chautauquu uzeta od njega, nee biti stvarnih zastranjenja, samo neko proirenje po kojemu e chautauqua biti razumljivija nego to bi bila da se izloi na isti apstraktni nain. Svrha proirenja nije njegova obrana, jo manje pohvala. Svrha je njegov pokop - zauvijek. Dok smo u Minnesoti prolazili kroz neko movarno zemljite govorio sam o oblicima tehnike, smrtnoj sili od koje Sutherlandovi kao da bjee. Sad elim krenutim suprotnim pravcem od Sutherlandovih, prema toj sili i u njezino sredite. inei to ulazit emo u Fedrov svijet, jedini svijet to ga je ikada poznavao, u kojemu je sve razumijevanje u okvirima unutranje forme. Svijet unutranje forme je neobina tema za raspravu jer to je zapravo sam nain raspravljanja. O stvarima raspravljate u smislu njihova neposrednog izgleda ili o njima raspravljate u smislu njihove unutranje forme, a kad pokuate raspravljati o tim nainima raspravljanja upleete se u neto to bi se moglo nazvati problemom stajalita. Nema stajalita s kojega biste mogli o njima raspravljati osim tih samih naina. Ranije sam raspravljao o njegovu svijetu unutranje forme, ili bar o njezinu aspektu zvanom tehnika, s vanjskog gledita. Sad mislim da bi bilo pravo razgovarati o svijetu unutranje forme s njegova vlastitog gledita. elim govoriti o unutranjoj formi samoga svijeta unutranje forme. Da bih to uinio, potrebna mi je prije svega jedna dihotomija, ali prije nego to se mogu njome poteno sluiti moram se vratiti natrag i rei to je to i to znai, a to je duga pria za sebe. I dio toga

46 problema vraanja natrag. Ali ba sada elim upotrijebiti dihotomiju a objasnit u je kasnije. elim podijeliti ljudsko poimanje na dvije vrste - na klasino poimanje i romantino poimanje. U smislu krajnje istine ovakva dihotomija malo znai ali je potpuno opravdana kad se netko slui klasinim nainom da otkrije ili stvori svijet unutranje forme. Izrazi klasino i romantino, kako ih je Fedro upotrebljavao, znae slijedee: Klasino poimanje vidi svijet prvenstveno kao samu unutranju formu. Romantino poimanje vidi ga prvenstveno u smislu neposrednog izgleda. Ako pokazuje stroj ili tehniki crte ili elektroniku shemu nekom romantiaru malo je vjerojatno da e on pokazati ikakvo zanimanje za to. Ne privlai ga jer stvarnost koju on vidi lei na povrini. Dosadan i zamren popis imena, crta i brojeva. Nita zanimljivo. Ali ako taj isti nacrt ili shemu pokae nekom klasinom umu, ili mu dade neki opis, on e moda pogledati i zatim ostati zadivljen jer unutar crta i skica i simbola vidi strahovito bogatstvo unutranje forme. Romantini nain je prije svega matovit i stvaralaki, zasnovan na inspiraciji i intuiciji. Vie prevladavaju osjeaji nego injenice. Umjetnost je esto romantina kad se postavlja kao suprotnost Znanosti. Ona ne slijedi razum ni zakone. Ona slijedi osjeaje, intuiciju i estetsku savjest. U kulturama sjeverne Evrope romantini nain esto se povezuje sa enstvenou, ali to povezivanje nipoto nije potrebno. Klasini nain, naprotiv, slijedi razum i zakone - koji su po sebi unutranje forme misli i ponaanja. U evropskim kulturama to je prvenstveno muevni nain, pa podruja prirodnih znanosti, prava i medicine nisu privlana enama upravo zbog toga razloga. Iako je vonja motociklom romantina, odravanje motocikla je isto klasino. Prljavtina, masnoa, potrebno poznavanje unutranje forme toliko mu daju negativnih romantinih svojstava da mu se ene nikada ne pribliavaju. Premda se povrinska runoa esto nalazi u klasinom nainu poimanja, ona ga ne proimlje. Postoji klasina estetika koju romantiari esto ne vide zbog njezine istananosti. Klasini stil je izravan, neuljepan, bezosjeajan, ekonomian i pomnjivo primjeren. Njegova svrha nije u tome da izaziva osjeaje, nego daizvlai red iz kaosa i da nepoznato uini poznatim. To nije estetski slobodan i prirodan stil. On je estetski ogranien. Sve je pod kontrolom. Njegova se vrijednost mjeri u smislu vjetine kojom se ta kontrola odrava. Romantiaru taj klasini nain esto izgleda dosadan, nespretan i ruan, kao samo mehaniko odravanje. Sve se sastoji od komada i dijelova i sastojaka i veza. Nita ne moe znati dok sve ne proe kroz kompjutor desetak puta. Sve se mora mjeriti i iskuavati. Muno. Teko. Beskrajno sivo. Smrtna sila. Ipak i u klasinom nainu javlja se neto romantinoga. Neto povrno, nerazumno, nepouzdano, neizvjesno, zanimljivo prije svega u traenju zabave. Plitko. Nebitno. Neto parazitsko to ne moe ili nee da nosi svoju vlastitu teinu. Pravi teret drutvu. Sada ve ove borbene linije trebalo bi da zvue donekle poznato. 46

To je izvor smutnje. Ljudi su skloni misliti i osjeati iskljuivo na jedan ili na drugi nain, i inei tako skloni su krivo razumjeti ili potcijeniti sve to spada u drugi nain. Ali nitko se ne eli odrei istine kako je sam vidi. i koliko ja znam, nitko iv na svijetu ne zna kako bi pomirio te istine i naine poimanja. Nema mjesta gdje bi se ta vienja stvarnosti ujedinila. I tako u posljednje vrijeme vidimo da se produbljuje golem jaz izmeu klasine i romantine protukulture - dvaju svjetova koji se sve vie otuuju i meusobno mrze, i svatko se pita hoe li zauvijek ostati tako, kua koja se urotila protiv same sebe. Nitko to stvarno ne eli, usprkos onom to ti antagonisti mislili u drugim okvirima. U ovom kontekstu je znaajno ono to je Fedro mislio i govorio. Ali to nitko nije sluao u ono vrijeme i svi su u poetku smatrali da je nastran, zatim nepoeljan, zatim pomalo lud, a onda potpuno duevno bolestan. ini se da nema sumnje da je bio poremeen, ali mnotvo njegovih rukopisa iz toga vremena pokazuje da ga je do duevne bolesti dovelo to njegovo neprijateljsko miljenje. Neobino ponaanje naginje k tome da izazove otuenje kod drugih koje naginje k to me da produbi neobino ponaanje koje opet izaziva otuenje i tako se to vrti u krugu dok se ne dosegne nekakav vrhunac. U Fedrovu sluaju to je bilo policijsko hapenje po sudskom nalogu i trajno odstranjenje iz drutva. Vidim da se nalazimo pred lijevim skretanjem na federalnu cestu broj 12 i John se zaustavlja da uzme benzin. Ja se zaustavljam kraj njega. Termometar kraj vrata benzinske stanice pokazuje 33 stupnja. - Danas e opet biti gadno - kaem. Poto smo napunili rezervoare prelazimo ulicu i odlazimo na kavu u neki restoran. Naravno, Chris je gladan. Kaem mu da sam ekao na to. Kaem mu da mora jesti s nama ostalim ili nikako. Bez ljutnje. Trijezno. On bi prigovarao ali vidi to ga eka. Hvatani Sylvijin strelovit pogled olakanja. Oito je mislila da e ovo biti trajan problem. Kad smo popili kavu i nali se napolju, vruina je tako uasna da bjeimo na motociklima to bre moemo. Ponovo se javlja ono trenutano hlaenje, ali nestaje. Sprena trava i pijesak tako blistaju na suncu da moram miriti. Ova federalna cesta broj 12 je stara i loa. Oteeni beton je zakrpan asfaltom i neravan. Znakovi upozoravaju na skora zaobilaenja. S obiju strana ceste ima dotrajalih sklonita i baraka to su se godinama nakupljali. Promet je sada gust. Ja sam pak sretan to razmiljam o racionalnom, analitikom, klasinom Fedrovu svijetu. Njegova vrsta racionalnosti koristila se od davnina da ovjek pobjegne od dosade i tegobe svoje neposredne okoline. Nju je teko vidjeti zato to je nekada sluila da se pobjegne od svega zajedno, a poslije je taj bijeg bio tako uspjean da sada od toga svega zajedno romantiari pokuavaju pobjei. Njegov svijet je tako teko jasno vidjeti ne zbog njegove udnovatosti nego zbog njegove obinosti. I upoznatost s neim moe ovjeka zaslijepiti.Njegov nain gledanja na stvari stvara neku vrstu opisa koji

48 bi se mogao nazvati analitikim opisom. To je drugo ime klasinog stajalita s kojega se raspravlja o stvarima u smislu njihove unutranje forme. On je u cijelosti bio klasina osoba. A da bih dao puniji opis onoga to to znai okrenut u njegov analitiki pristup natrake - analilzirat u samu analizu. To u najprije uiniti dajui opiran primjer a zatim u ga ralaniti da se vidi to je. Motocikl je savrena stvar za to jer su sam motocikl izumili klasini umovi. Dakle posluajte: U svrhu klasine racionalne analize motocikl se moe podijeliti s obzirom na svoje sastavne dijelove i s obzirom na svoju funkciju. Ako se dijeli s obzirom na svoje sastavne dijelove, najosnovnija je podjela na pogonski mehanizam i radni mehanizam. Pogonski mehanizam moe se podijeliti na motor i prijenosni sistem. Prvo emo uzeti u razmatranje motor. Motor se sastoji od kuita koje sadri pogonski sklop, od sistema gorivo-zrak, sistema za paljenje, sistema za dovod goriva i sistema za podmazivanje. Pogonski sklop sastoji se od cilindara, klipova, radilica, spojnih ipaka i zamanjaka. Sistem gorivo-zrak, kao dio motora, sastoji se od ovih dijelova: rezervoar i filter za benzin, proiiva zraka, karburator, ventili i ispune cijevi. Sistem za paljenje sastoji se od alternatora, ispravljaa, akumulatora, visokonaponskog navoja i svjeica. Sistem za dovod goriva sastoji se od bregaste osovine, lananika, klackalica i razvodnika. Sistem za podmazivanje sastoji se od pumpe za ulje i kanala kroz cijelo kuite za razvoenje ulja. Sistem za prijenos pogona koji dopunjuje motor sastoji se od kvaila, prijenosnika i lanca. Pomoni mehanizam koji prati mehanizam pogona sastoji se od asije, ukljuujui oslonce za noge, sjedalo i blatobrane; od sklopa za upravljanje, prednjeg i stranjeg amortizera, kotaa, kontrolnih poluga i kablova, svjetla i sirene, te pokazivaa brzine i kilometrae. To je motocikl kad se podijeli s obzirom na svoje sastavne dijelove. Da bi se znalo emu slue ti sastavni dijelovi, potrebna je podjela s obzirom na funkcije: Motocikl se moe podijeliti na normalne radne funkcije i specijalne funkcije pod kontrolom operatora. Normalne radne funkcije mogu se podijeliti na funkcije za vrijeme usisa, funkcije za vrijeme kompresije, funkcije za vrijeme ekspanzije i funkcije za vrijeme ispuha. I tako dalje. Mogao bih nastaviti o tome kako se odvija pojedina funkcija u svakom od etiri takta, pa prijei na funkcije pod kontrolom operatora, i to bi bio vrlo sumoran opis unutranje forme motocikla. Bio bi krajnje kratak i osnovan, kao to ve biva s opisima te vrste. Gotovo svaki od spomenutih sastavnih dijelova mogao bi se iriti u nedogled. Proitao sam cijelu knjigu o samim platinama koje su tek malen ali vaan dio razvodnika. Postoje i drugi tipovi strojeva koji se razlikuju od jednocilindrinog 48

Ottova stroja koji je ovdje opisan: dvotaktni strojevi, mnogcilindrini strojevi, Diesel strojevi, Wankel strojevi - ali ovaj primjer je dovoljan. Ovaj opis pokrit e to kad se govori o motociklu u smislu sastavnih dijelova, i kako kad se govori o motoru u smislu funkcija. Nuno bi bila potrebna i analiza gdje u obliku ilustracije, takoer analiza zato u obliku strojarskih naela koja su dovela do ovog posebnog oblikovanja dijelova. Ali svrha nam nije da iscrpno analiziramo motocikl. On nam samo treba posluiti kao poetna toka, primjer naina poimanja stvari koji e sam postati predmet analize. Sigurno nema niega udnog u ovom opisu kad se Prvi put slua. Zvui kao neto iz udbenika za poetnike, ili moda kao prva lekcija predavanja u tom zanatu. Ono to je neobino u tome vidi se kad ono prestane biti nain raspravljanja i postane predmet raspravljanja. Tada se neke stvari mogu istaknuti.Prvo to se primjeuje u tom opisu tako je oigledno da se mora suzbijati ili e preplaviti svaku drugu zamjedbu. To je ovo: da ovjek umre od dosade. Bla-bla, bla-bla, bla, karburator, prijenos, kompresija, bla-bla, klip, svjeice, usis, bla-bla-bla, i tako dalje, i tako dalje. To je romantino lice klasinog naina. Dosadno, nespretno i runo. Rijetko koji romantiar stigne dalje od te toke. Ali ako moete suzbiti tu najoigledniju zamjedbu, mogu se primijetiti neke druge stvari koje se ne pojavljuju u poetku. Prvo, gotovo nemogue vam je razumjeti ovako opisan motocikl, osim ako ve ne znate kako radi. Neposredni povrinski dojmovi koji su vani za osnovno poimanje ne postoje vie. Ostala je samo unutranja forma. Drugo, nedostaje promarta. Opis ne kae da morate skinuti glavu cilindra ako elite vidjeti klip. Vi niste nigdje u cijeloj slici. ak i operator je neka vrsta bezlinog robota to mehaniki izvodi neke funkcije na stroju. Ne postoje stvarni subjekti u ovom opisu. Postoje samo objekti koji su neovisni o bilo kojem promatrau. Tree, potpuno su odsutne rijei dobro i loe i svi njihovi sinonimi. Nigdje nisu izraeni nikakvi vrednosni sudovi, samo injenice. etvrto, tu se stalno giba neki no. Vrlo smrtonosan no; intelektualni skalpel tako brz i tako otar da ga ponekad i ne vidite kako se giba. Dobivate dojam da su svi ti dijelovi upravo ondje i da se nabrajaju kako postoje. Ali oni se mogu nabrojiti sasvim drugaije i sasvim drugaije sloiti ovisno o tome kako se taj no giba. Na primjer, mehanizam za dovod goriva koji ukljuuje bregastu osovinu, lananik, klackalice i razvodnik postoji samo zbog neobinog reza toga analitikog noa. Da odete u trgovinu rezervnih dijelova za motocikle i zatraite mehanizam za dovod goriva, oni ne bi pojma imali o emu govorite. Oni ne rastavljaju motocikl na taj nain. Ne postoje dva proizvoaa koja ga rastavljaju na potpuno isti nain, a svakomu je mehaniaru poznat problem dijela koji ne moete kupiti jer ga ne moete nai jer ga proizvoa smatra dijelom neeg drugog.

50 Vano je vidjeti i znati to je taj no i ne biti zaglupljen milju da su motocikli ili bilo to drugo takvi kakvi jesu samo zato to ih je taj no sluajno tako izrezao. Vano je koncentrirati se na sam no. Kasnije u poeljeti da vam pokaem kako vjetina stvaralake i djelotvorne upotrebe noa moe dovesti do rjeenja klasinog i romantinog raskola. Fedro je bio majstor s tim noem, i upotrebljavao ga je spretno i s osjeajem moi. Jednim jedinim udarcem analitike misli raskolio je cio svijet na dijelove po svom izboru, razbijao je dijelove i razbijao je ulomke tih dijelova, sve sitnije i sitnije dok sve nije sveo na ono to je htio da to bude. ak i osobita upotreba izraza klasino i romantino je primjer njegova rukovanja noem. Ali da je to sve to se tie njega, ta analitika vjetina, ja bih vrlo rado prestao govoriti o njemu. Ali je vano da ne prestanem govoriti o njemu zbog toga to je on tu vjetinu upotrijebio na tako udan a opet znaajan nain. Nitko to nikada nije vidio, mislim da to nije vidio ni on sam, i moda je to samo moja zabluda, ali no kojim se on sluio manje je sliio na no ubojice nego na no slaba kirurga. Moda tu nema nikakve razlike. Ali on je vidio da se dogaa neto bolesno i onemoalo i poeo je rezati duboko, sve dublje i dublje da dopre do korijena te stvari. On je neto traio. To je vano. On je neto traio, a sluio se noem jer je to bilo jedino orue koje je imao. Ali se toliko mnogo zauzeo i otiao toliko daleko da je na koncu sam postao svoja prava rtva.

7
Vruina je posvuda zavladala. Vie je ne mogu ignorirati. Zrak je poput pei koja je toliko zagrijana da su mi oi ispod naoala hladne u usporedbi s ostatkom lica. Ruke su mi hladne, ali na rukavicama se vide velike crne mrlje od znoja okruene bijelim prugama osuene soli. Na cesti ispred nas jedna vrana kljuca neku strvinu i polako uzlijee dok se pribliavamo, ini se da je na cesti neki guter suh i prilijepljen za asfalt. Na obzoru se pojavljuje slika zgrada koje lagano trepere. Gledam na kartu i zakljuujem da bi to morao biti Bovvman. Pomiljam na ledenu vodu i klimatizaciju. Na ulicama i plonicima Bowmana ne vidimo gotovo nikoga, premda mnotvo parkiranih automobila pokazuje da ima ljudi. Svi su u kuama. Skreemo na parkiralite na uglu i ostavljamo motocikle tako da odmah moemo izai kad budemo spremni poi. Jedan jedini stariji ovjek u eiru iroka oboda promatra nas dok podiemo motocikle na podupirae i skidamo kacige i naoale. - Je li vam vrue? - pita. Lice mu je bezizraajno. John odmahuje glavom i kae: - I te kako! Lice u sjeni eira gotovo se smijei. - Kolika je temperatura? - pita John. - Malo prije je bilo trideset devet - kae on. - Vjerojatno je sada etrdeset. 50

Pita nas dolazimo li izdaleka i mi mu kaemo a on klima u znak odobravanja. - To je dugaak put veli. Zatim nas pita o motociklima. Pivo i klimatizacija nas zovu, ali mi ne prekidamo razgovor. Jednostavno stojimo na suncu pri etrdesetak stupnjeva i razgovaramo s tim ovjekom. On je stoar, u mirovini, kae da uokolo ima prilino mnogo raneva i da je prije nekoliko godina imao motocikl marke Henderson. Drago mi je to eli razgovarati o svom Hendersonu na suncu pri etrdesetak stupnjeva. Razgovaramo o njemu neko vrijeme, dok John i Sylvia i Chris postaju sve nestrpljiviji, i kad se napokon od njega oprostimo on kae da mu je drago to se s nama upoznao i mi osjeamo da to iskreno govori iako mu je lice i dalje bezizraajno. Odlazi od nas s nekom polaganom dostojanstvenou na suncu pri etrdesetak stupnjeva. U restoranu pokuavam produiti razgovor o tome ali nikoga ne zanima. John i Sylvia izgledaju zaista izvan toga. Oni samo sjede i udiu klimatizirani zrak bez ijedne kretnje. Konobarica dolazi da uje narudbu i to ih malo prodrma, ali jo nisu spremni pa ona opet odlazi. - Ja odavde ne idem - veli Sylvia. Slika starijega ovjeka u eiru irokoga oboda mi se vraa. - Zamisli kako je ovdje bilo prije klimatizacije - kaem ja. - Zamiljam - kae ona. - Na ovako vruoj cesti i s onako slabom stranjom gumom kao to je moja, ne bismo smjeli ii preko sto - kaem ja. Nitko od njih ne veli nita. Nasuprot njima, Chris izgleda da se vratio u svoje normalno stanje, ivahan je i sve motri. Kad stigne hrana za as je prodire i zatim, prije nego to smo mi i pola pojeli, pita jo. Dobiva dodatak i ekamo ga dok svri s jelom. Odmiemo cestom a vruina postaje upravo okrutna. Naoale vie nisu dovoljne za ovu jaru. Potrebna je zavarivaeva maska. Visoravni se procjepljuju u sprane i izjaruane bregove. Sve je svijetlo bjeliasto preplanulo. Nigdje ni vlati trave. Samo rijetke stabljike korova i kamenjei pijesak. Crnina ceste prua olakanje pogledu pa gle. dam u nju i prouavam kako nejasna povrina promie ispod oslonaca za noge. Osim toga vidim da je lijeva ispuna cijev postala modrija nego ikada prije. Pljujem na vrak rukavice, dodirujem cijev i vidim cvranje. Nije dobro. Sad je vano samo produiti s tim i ne boriti se u mislima ... kontrola duha... Sada razgovarali. Primjena toga noa, dijeljenje svijeta na sastojke i graenje ove strukture - to je neto to svatko ini. Sve vrijeme mi smo svjesni bezbroja stvari oko nas - ti promjenljivi oblici, ta gorua brda, zvuk motora, osjeanje gasa, svaki kamen i korov i ogradni stup i otpadak kraj puta - svjesni smo tih stvari ali nas se ne bih govorio o Fedrovu nou. To e pomoi da se razumiju neke stvari o kojima smo

52 doimaju osim ako ne odraavaju neto to smo unaprijed spremni primijetiti. Nemogue nam je uoavati te stvari i sve ih pamtiti jer bi nam mozak bio tako pun nekorisnih pojedinosti da ne bismo bili sposobni misliti. Iz cijele te svjesnosti moramo birati, i ono to izaberemo i nazovemo svjesnom svijeu nikad nije isto to i svjesnost jer se mijenja u postupku odabiranja. Mi uzimamo pregrt pijeska iz beskrajnog krajolika svjesnosti oko nas i tu pregrt pijeska nazivamo svijetom. Kad jednom imamo pregrt pijeska, taj svijet kojega smo svjesni, na njemu poinje raditi proces razluivanja. To je no. Rastavljamo pijesak na dijelove. Ovo i ono. Ovdje i ondje. Crno i bijelo. Sada i onda. Razluivanje je rastavljanje svemira svijesti na dijelove. Ta pregrt pijeska isprva izgleda jednolina, ali to je dulje promatrao to nam se razliitija poinje initi. Svako zrnce pijeska je razliito. Nema dvaju jednakih. Neka su zrnca slina na jedan nain, druga su slina na drugi, pa moemo pijesak razdijeliti u po sebne hrpice na osnovi te slinosti i neslinosti. Pre ljeve boja meemo u razliite hrpice - veliine u razliite hrpice - oblike zrnaca u razliite hrpice podrazdjele oblika zrnaca u razliite hrpice - stupnjeve tamnoe u razliite hrpice - i tako dalje, i tako dalje. Pomislili biste da proces podrazdiobe negdje zavrava, ali ne zavrava. To jednostavno ide sve dalje i dalje. Klasino poimanje bavi se hrpicama i osnovom za dijeljenje i njihovo meusobno povezivanje. Romantino poimanje usmjerava se na pregrt pijeska prije nego to pone dioba. Oba ta naina promatranja svijeta valjana su iako su meusobno nepomirljiva. Sada nam je prijeko potreban nain promatranja svijeta koji ne vri nasilje ni nad jednim od tih dvaju poimanja a zdruuje ih u jedno. Takvo poimanje nee odbaciti ni razdiobu pijeska ni razmatranje nerazdijeIjena pijeska zbog svoga naina. Takvo e poimanje umjesto toga traiti da usmjeri pozornost na beskrajni krajolik iz kojega je pijesak uzet. Eto to je Fedro, taj slabi kirurg, pokuavao uiniti. Da bi se razumjelo to je on pokuavao uiniti, potrebno je vidjeti da je dio krajolika, nerazdjeljiv od njega, koji se mora razumjeti, i onaj ovjek usred njega to razdjeljuje pijesak na hrpice. Vidjeti krajolik a ne vidjeti toga ovjeka znai ne vidjeti uope krajolika. Odbaciti onaj dio Bude koji obavlja analizu motocikla znai potpuno promaiti Budu. Postoji vjeno pitanje koje trai koji dio motocikla je Buda, koje zrnce pijeska u kojoj hrpici je Buda. Tko postavlja to pitanje oito gleda u pogrenom pravcu, jer Buda je svugdje. Ali isto tako postupa tko gleda u ispravnom pravcu, jer Buda je svugdje. Mnogo je ve reeno o Budi koji postoji nezavisno o bilo kakvoj analitikoj misli - neki e rei i previe, pa e dovesti u sumnju svaki pokuaj da se tome to doda. Ali o Budi koji postoji unutar analitike misli, i daje toj analitikoj misli pravac, oigledno nita nije reeno, i za to postoje povijesni razlozi. Ali povijest se i dalje pogaa, i ini se da ne bi kodilo a moda bi ak malo koristilo da se naem povijesnom nasljeu doda malo razgovora u tom podruju raspravljanja.Kad se analitika misao, no, primjenjuje u iskustvu, neto uvijek pogine u tom procesu. To je dobro poznato, bar u umjetnosti. Iskustvo je dovelo Marka Tvvaina do zakljuka u kojemu 52

je, poto je ovladao analitikim znanjem potrebnim za plovidbu Mississippijem, otkrio da je rijeka izgubila svoju ljepotu. Neto zaista uvijek pogine. Ali - to se u umjetnosti manje primjeuje - neto se takoer uvijek stvori. I umjesto da se samo ustrajava na onom to je poginulo, vano je takoer da se vidi to je stvoreno i da se taj proces gleda kao neka vrsta neprekidnosti umiranja i raanja koja nije ni dobra ni loa, nego samo traje. Prolazimo kroz grad koji se zove Marmarth ali John se ne zaustavlja ni da predahne pa tako produujemo. Sve vea je ega, zemlja je sve odbojnija, prelazimo granicu i ulazimo u Montanu. To objavljuje znak pokraj puta. Sylvia mae rukama gore-dolje i ja pritisnem sirenu u znak odgovora, ali kad pogledam znak moje raspoloenje uope nije slavljeniko. Obavijest sa znaka uzrokuje u meni iznenadnu unutranju napetost koje u njima ne moe biti. Oni nikako ne mogu znati da smo sada u zemlji gdje je on ivio. Sav ovaj dosadanji razgovor o klasinom i romantinom poimanju mora izgledati kao udnovato okolini put njegova opisa, ali taj zaobilazni put je jedini kojim se stie do Fedra. Kad bi se opisao njegov fiziki izgled ili dali podaci o njegovu ivotu ostalo bi se na varljivim povrnostima. I stii k njemu izravno znailo bi zazivati nesreu. On je bio duevno bolestan. A kad izravno gledate duevnog bolesnika, vidite samo odraz svoga znanja da je on duevno bolestan, to znai da ga uope ne vidite. Da biste ga vidjeli, morate vidjeti ono to je on vidio, a kad pokuavate vidjeti vienje duevnog bolesnika, zaobilazni put je jedina staza koja do toga vodi. Inae vaa miljenja zakruju put. Postoji samo jedan pristup k njemu koji mogu nazreti da je prohodan pa nam ostaje jo dosta puta. Upustio sam se u sav onaj posao s analizama i definicijama i hijerarhijama ne zbog njih samih nego zbog toga da poloim temelje za razumijevanje pravca kojim je krenuo Fedro. Neke noi rekao sam Chrisu da je Fedro proveo cio svoj ivot progonei neku utvaru. To je istina. Ut vara koju je progonio lei u osnovama sve tehnologije, sve moderne znanosti, sve zapadne misli. To je utvara racionalnosti. Rekao sam Chrisu da je on naao tu utvaru i da ju je dobro isprebijao kad ju je naao. Mislim da je to u prenesenom smislu istina. Stvari koje u iznositi na svjetlo dana kako budemo napredovali samo su neke stvari to ih je on otkrio. Sada su takva vremena da napokon i drugi mogu uvidjeti njihovu vrijednost. U ono vrijeme nitko ne bi vidio utvaru koju je Fedro progonio, ali mislim da sada sve vie i vie ljudi nju vidi ili bar nazire u tekim trenucima, tu utvaru koja sebe naziva racionalnou ali je njezino pojavljivanje nesuvislo i besmisleno, te uzrokuje da najobiniji svakidanji postupci izgledaju pomalo suludo zbog svoje nepovezanosti ni s im drugim. To je utvara normalne svakidanje pretpostavke koja tvrdi da konana svrha ivota, to jest odravanje na ivotu, nije mogua, ali da je to ipak konana njegova svrha, tako da se veliki umovi oajno bore da lijee bolesti da bi ljudi dulje ivjeli, a samo luaci pitaju zato. ovjek dulje ivi da bi dulje ivio. Druge svrhe nema. To kae ta utvara.

54 U Bakeru, gdje se zaustavljamo, termometar pokazuje 42 stupnja u hladu. Kad sam skinuo rukavice, rezervoar benzina je bio tako vru da ga nisam mogao dotaknuti. Motor se poinje javljati zloslutnim lupkanjem od prevelika zagrijavanja. To je vrlo loe. I stranja guma jegadno izderana, a pod rukom osjeam da je vrua gotovo kao rezervoar. - Morat emo malo usporiti - kaem. - to? - Mislim da ne smijem ii preko osamdeset - kaem. John gleda Sylviju i ona gleda njega. Oni su ve neto rekli o mojoj sporosti. Izgledaju kao da im je toga dosta. - Htjeli bismo samo da brzo stignemo onamo - veli John, pa oboje bacaju pogled prema restoranu. I lanac je vru i suh. U desnom spremitu traim kanticu maziva, nalazim je, palim motor i podmazujem lanac u radu. Lanac je jo tako vru da se sprej gotovo trenutano isparava. Zatim ulijevam malo ulja, putam motor da radi jednu minutu pa ga gasim. Chris strpljivo eka, zatim me prati u restoran. - ini mi se da si rekao da velika nevolja nastupa drugog dana - veli Sylvia dok se pribliavamo odjeljku u kojem oni sjede. - Drugog ili treega - odgovaram. - Ili petoga ili estoga? - Moda. Ona i John se opet gledaju s prijanjim izrazom lica. Kao da kau: - Netko je suvian. - Moda bi htjeli pouriti naprijed i doekati me u nekom gradu. Ja bih im to sam predloio ali znam da me nee, budu li ili mnogo bre, doekati ni u kakvom gradu. ekat e me pokraj puta. - Nije mi jasno kako ovdanji ljudi ovo podnose - veli Sylvia. - No, ovo je opora zemlja, - velim ja s trunkom ljutnje. - Oni znaju da je opora prije nego to stignu ovamo pa su na to pripravni. Pa dodajem: - Ako se netko ali, on time samo oteava podnoenje drugima. Oni su ilavi. Znaju kako se moe izdrati. John i Sylvia ne govore previe, te John ispija svoju Coca colu na brzinu i odlazi za bar trgnuti neto jae. Ja izlazim i provjeravam prtljag i vidim da je novi povez slabo pritegnut, pa razvezujem labave konopce i iznova ih veem. Chris pokazuje na termometar izloen suncu i vidimo da se iva digla visoko iznad 50 stupnjeva. Prije nego to smo izali iz grada ponovo sam znojan. Razdoblje rashlaivanja ne traje ni pola minute. Vrelina nas naprosto mlavi. ak i sa sunanim naoalama moram miriti. Nema niega osim gorueg pijeska i tako svijetla neba da je teko ikamo pogledati. Postalo je naprosto uareno do bjelila posvuda. Pravi pakao.

54

John naprijed juri sve bre i bre. Ja odustajem od pratnje i usporavam na devedeset. Ako ba ne traite vraga na ovoj vruini neete voziti sto etrdeset na sat. Samo jo treba da vam pukne guma. Pretpostavljam da su shvatili ono to sam rekao kao neki prijekor iako tako nisam mislio. Meni nije nimalo udobnije nego njima na ovoj ezi, ali nema smisla o tome raspravljati. Dok sam ja cijeli dan razmiljao i govorio o Fedru, oni su valjda razmiljali kako je sve ovo zajedno gadno. To ih zapravo iscrpljuje. Razmiljanje. Neke se stvari mogu rei o Fedru kao pojedincu: Bio je poznavalac logike, klasinog sistema koji opisuje pravila i postupke sistematskog miljenja kojim se analitiko znanje moe strukturirati i meusobno povezati. Bio je tako brz u tome da je njegov kvocijent inteligencije po Stanford-Binet testu, koji je u biti mjerilo spretnosti analitikog manipuliranja, iznosio 170, a ta se cifra javlja samo u jedne osobe od pedeset tisua. Bio je sistematian, ali kad bi se reklo da je razmiljao i radio kao stroj to bi znailo ne razumjeti narav njegova razmiljanja. Nije to bilo slino klipovima i zupanicima i kotaima koji se gibaju svi odjednom, masivni i usklaeni. Mjesto toga pada mi napamet zraka lasera: jedini trak svjetlosti takve uarene energije u tako krajnjoj usredotoenosti da se moe poslati na mjesec i njegov odraz vidjeti sa zemlje. Fedro nije pokuavao iskoristiti svoju blistavost za ope prosvjetljenje. Potraio je svojevrstan daleki cilj i nianio u nj i pogodio ga. I to je bilo sve. Ope rasvjetljenje toga cilja to ga je pogodio izgleda da eka mene. Razmjerno svojoj inteligenciji bio je iznimno usamljen. Ne pamti se da je imao bliskih prijatelja. Putovao je sam. Uvijek. ak i u drutvu s drugima bio je posvema sam. Ponekad su ljudi to osjeali i smatrali da ih time odbacuje, pa ga nisu voljeli, ali njemu nije bilo vano to ga ljudi ne vole. ini se da su njegova ena i obitelj najvie patile. ena mu kae da su oni koji su pokuavali prekoraiti njegove granice stizali pred prazninu. Ja mislim da su oni eznuli za nekom ljubavlju koju on nikada nije pokazivao. Nitko ga zapravo nije poznavao. On je tako oigledno htio, i tako je bilo. Moda je njegova usamljenost bila rezultat njegove inteligencije. Moda je bila uzrok. Ali njih dvije su uvijek bile zajedno. Tajanstvena usamljenika inteligencija. To ipak ne zadovoljava, jer to i slika laserske zrake navode na misao da je bio potpuno hladan i bezosjeajan, a to nije istina. U svom proganjanju onoga to sam nazvao utvarom racionalnosti bio je zaneseni lovac. Sada postaje izrazito iv jedan ulomak prizora u planinama gdje je sunce ve pola sata bilo iza planine a rani sumrak promijenio drvee i stijenje u gotovo pocrnjele sjene modre i sive i smee boje. Fedro je bio tu ve trei dan bez hrane. Hrane mu je bilo nestalo, ali on je duboko razmiljao i spoznavao stvari i nije mu se dalo otii. Nije bio daleko od mjesta gdje je znao da postoji cesta pa se nije urio.

56 U sumraku koji se sputao na stazu vidio je da se neto giba, a sliilo je na psa koji mu se pribliavao stazom, na vrlo velikog ovara, ili na ivotinju poput eskimskog psa, i on se pitao to moe donijeti nekog psa na to mrano mjesto u to doba veeri. Njemu psi nisu bili dragi, ali ova se ivotinja tako kretala da je u njemu suzbila osjeaje. inilo se kao da ga gleda, da ga prosuuje. Fedro je dugo zurio u oi te ivotinje, i u jednom trenutku osjetio je neku vrstu prepoznavanja. Onda je pas ieznuo. Mnogo kasnije shvatio je da je to bio umski vuk, i sjeanje na taj dogaaj dugo je tinjalo u njemu. Mislim da je u njemu tinjalo zato to je vidio neku vrstu vlastitoga lika. Fotografija moe pokazati fiziki lik u kojemu je vrijeme statino, a ogledalo moe pokazati fiziki lik u kojemu je vrijeme dinamino, ali mislim da je ono to je on vidio u planini bila potpuno druga vrsta lika koji nije bio ni fiziki niti je uope postojao u vremenu. Usprkos tome to je ipak bio neki lik i zato je on osjetio neko prepoznavanje. To mi se sada ivo javlja jer sam ga i ja prole noi vidio kao lice samog Fedra. Poput onoga umskog vuka u planini i on je imao neku ivotinjsku hrabrost. Iao je svojim putem ne vodei rauna o posljedicama, a to ponekad Zapanjuje ljude kao to sada Zapanjuje mene dok sluam o tome. On nije esto skretao ni lijevo ni desno. To sam otkrio. Ali ta hrabrost nije izvirala ni iz kakve idealistike ideje samoprijegora, nego jedino iz siline njegova proganjanja, i u tome nije bilo niega plemenitog. Ja mislim da je do njegova progona utvare racionalnosti dolo zato to joj se elio osvetiti jer je osjejeao da je i sam po njoj oblikovan. Htio se osloboditi vlastitog lika. Htio je unititi utvaru jer je ta utvara bila ono to je on sam bio pa se htio osloboditi spona vlastitog identiteta. Na neki udan nain ta je sloboda bila postignuta. Ova pria o njemu vjerojatno se ini nezemaljskom, ali njezin najnezemaljskiji dio tek dolazi. Ovo je moj odnos prema njemu. Ovo je bilo zaprijeeno i zamraeno sve do sada, ali usprkos svemu mora se obznaniti.Prvi put sam ga otkrio zakljuivanjem iz udnog niza dogaaja prije mnogo godina. Jednog petka otiao sam na posao i mnogo toga posvravao prije vikenda i bio sretan zbog toga, pa sam se kasnije istoga dana odvezao na neku zabavu gdje sam, poto sam predugo i preglasno sa svima razgovarao i uz to previe popio, uao u neku pokrajnu sobu da malo prilegnem. Kad sam se probudio, vidio sam da sam prespavao cijelu no, jer je ve bilo danje svjetlo, pa sam pomislio: Boe, ne znam ak ni ime domaina! i pitao se do kakvih e sve neugodnosti to dovesti. Soba mi nije izgledala kao ona soba u kojoj sam legao, ali kad sam u nju bio uao bilo je mrano a ja sam k to me bio pijan kao zemlja. Ustao sam i primijetio da mi je promijenjena odjea. To nije bila odjea koju sam prethodne noi nosio. Izaao sam kroz vrata, ali na moje iznenaenje izlaz nije vodio u sobe one kue nego u neki dugaki hodnik.

56

Dok sam koraao hodnikom, inilo mi se da me svi promatraju. Tri puta su me zaustavili neznanci i upitali me kako se osjeam. Mislei da me pitaju o mom pijanstvu odgovorio sam da ne osjeam ak ni mamurluka, to je jednog od njih nagnalo na smijeh, ali onda se brzo svladao. U sobi na dnu hodnika vidio sam stol oko kojega se neto dogaalo. Sjeo sam kraj njega nadajui se da u ostati nezapaen dok ne dokuim o emu se radi. Ali odmah doe neka ena odjevena u bijelo i upita me da li znam njezino ime. Proitao sam joj ime s priv jeska na bluzi. Ona to nije primijetila i inilo se da je zapanjena, pa je urno otila. Kad se vratila, s njom je bio neki ovjek koji je gledao ravno u mene. Sjeo je kraj mene i upitao me da li znam njegovo ime. Rekao sam mu ga i bio iznenaen kao i oni to ga znam. - Prerano je da bi se ovo jo dogodilo - rekao je. - Ovo izgleda kao neka bolnica - rekao sam ja. Oni su potvrdili. - Kako sam ovamo dospio? - pitao sam mislei na pijanku. Mukarac nije nite rekao a ena je pogledala u pod. Vrlo malo mi je objanjeno. Trebalo mi je vie od tjedan dana da zakljuim iz zbivanja oko sebe da je sve prije mog buenja bio san i sve poslije toga stvarnost. Nije postojala nikakva osnova da se razlikuju san i java osim sve veeg gomilanja novih dogaaja koji su kanda svjedoili protiv onoga pijanstva. Iskrsle su neke sitnice, kao zakljuana vrata iza kojih se nisam mogao sjetiti da sam ikada zavirio. I komad papira od oporunog suda koji mi je potvrivao da je neka osoba proglaena duevnim bolesnikom. Jesu li mislili na mene? Naposljetku mi je objanjeno: - Vi imate sada novu linost. - Ali ta izjava nije bila nikakvo objanjenje. Zbunila me je vie nego ikada jer nisam uope bio svjestan nikakve svoje stare linosti. Da su mi rekli Vi ste sada nova linost, bilo bi mnogo jasnije. To bi pristajalo. Nainili su greku razmiljajui o linosti kao o nekoj vrsti posjeda, kao o odijelu koje ovjek nosi. Ali osim linosti to jo postoji? Malo kostiju i mesa. Zbirka zakonskih podataka, moda, ali nipoto neka osoba. Kosti i meso i zakonski podaci su odjea to je nosi linost, a ne obrnuto. Ali to je bio ta stara linost koju su oni poznavali i pretpostavljali da sam ja njezino produenje? To je bilo moje pravo nasluivanje da je postojao Fedro, prije mnogo godina. Iduih dana i tjedana i godina saznao sam mnogo vie. Bio je mrtav. Uniten po sudskom nalogu, provoenjem visokonaponske izmjenine struje kroz renjeve njegova mozga. Otprilike 800 miliampera u trajanju od 0,5 do 1,5 sekunde primijenjeno je dvadeset i osam puta za redom, u procesu koji se struno zove brisanje elektrookovima. Cijela jedna linost likvidirana je bez traga u tehniki savrenom procesu koji je otada odredio na odnos. Nikada nisam sreo tu linost. Nikada je neu sresti. Pa ipak neki udni zapui njegova pamenja iznenada pristaju i slau se s ovim putem i pustinjskim jarugama i usijanim pijeskom oko nas i javlja se neko neobino podudaranje i zato znam da je on sve ovo

58 vidio. On je bio ovdje, inae ja to ne bih znao. Morao je biti. I videi ta nagla stapanja vienoga i prisjeajui se nekih udnih ulomaka misli kojima ne znam podrijetla, osjeam se kao vidovnjak, kao medij koji prima poruke iz drugog svijeta. Tako je to. Vidim stvari svojim oima, ali takoer vidim stvari njegovim oima. Nekada su one bile njegove. Te OI! To je uas u tome. Te ruke u rukavicama to ih sada promatram, koje upravljaju motociklom na cesti, nekada su bile njegove! l ako moete pojmiti osjeaj koji se iz toga raa, onda moete razumjeti to je pravi strah - strah koji se raa iz spoznaje da nikada nikamo neete moi pobjei. Ulazimo u kanjon niskih strana. Uskoro se pojavljuje odmorite kraj puta koje sam oekivao. Nekoliko klupa, mala zgrada i neto krljava drvea s cijevima za polijevanje. John se nalazi, tako mi bog pomogao, na izlazu s druge strane, spreman da se izveze na cestu. Prelazim preko toga i zaustavljam se kraj zgrade. Chris skae s motocikla pa ga podiemo na podupira. Toplina izbija iz motora kao da gori, isijavajui valove koji izobliuju sve oko njega. Ispod oka primjeujem da se drugi motocikl vraa. Kad su nam se primakli, oboje sijevaju na mene. Sylvia kae: - Mi smo ba ... ljuti! Ja slijeem ramenima i odlazim do esme. - John kae: - Gdje je sva ona izdrljivost o kojoj si nam priao? Pogledam ga na as i vidim da je zaista ljut. - Bojao sam se da ste to preozbiljno shvatili - kaem ja i zatim se okrenem. Poinjem piti vodu i sva je lunata, kao sapunica. Ipak je pijem. John ulazi u zgradu da smoi koulju. Ja provjeravam razinu ulja. Poklopac filtera za ulje je tako vru da me pee i kroz rukavice. Motor nije izgubio mnogo ulja. Stranja guma je sve loija ali jo moe posluiti. Lanac je dovoljno zategnut ali se malo i osuio pa ga opet podmazujem da budem siguran. Bitni arafi svi su dobro pritegnuti. Prilazi John s kojega se cijedi voda i veli: - Ovoga puta ti idi naprijed, mi emo ostati zadnji. - Neu voziti brzo - velim ja. - U redu - veli on. - Nekako emo stii. I tako ja kreem naprijed i to polako. Put kroz kanjon nije dulji od dijela to smo ga ve proli, kao to sam oekivao, ali poinje zavijati uzbrdo. Iznenaenje. Put malo zavija, zatim odstupa od pravca kojim bismo morali ii, pa se opet vraa. Uskoro se malo penje, zatim se penje jo vie. Gibamo se pod kutom prema uskim provalijama, zatim malo vie i svaki put sve vie. Javlja se neko grmlje. Zatim sitno drvee. Put se i dalje uspinje kroz travu, zatim izmeu ograenih livada. Nad nama se pojavljuje malen oblak. Moda e kia? Moda. Livade moraju imati kie. A na ovima ima i cvijea. udnovato je kako se sve to promijenilo. Niega na karti da to oznai. I svijest o sjeanju takoer je iezla. Fedro vjerojatno nije proao ovim putem. Ali drugoga puta nije bilo. udno. I dalje se uspinjemo. 58

Sunce se naginje prema oblaku, koji je sada toliko narastao da dodiruje obzor nad nama gdje se vide borovi, a hladan vjetar sputa se s tog drvea donosei miris smole. Cvijee na livadama raspaljuje se na vjetru i motocikl se malo naginje i odjednom nam je hladno. Gledam Chrisa a on se smijei. I ja se smijeim. Zatim navaljuje kia na put s vonjem zemlje to se die iz praine koja je predugo ekala, a praina kraj puta osipa se prvim kapima kie. Sve je to tako novo. I to nam tako treba, nova kia. Odjea mi je mokra, naoale su mi poprskane, poinjuhladni jeurci i divno se osjeam. Oblak prolazi ispod sunca pa borova uma i malene livade ponovo blistaju iskrei se na mjestima gdje sunana svjetlost padne na kapljice kie. Stiemo na vrhunac uspona opet suhi ali svjei, zaustavljamo se i gledamo silnu dolinu i rijeku ispod nas. - Mislim da smo stigli - veli John. Sylvia i Chris lutaju livadom izmeu cvijea pod borovima kroz koje mogu vidjeti drugu stranu doline, daleko ispod nas. Sada sam doseljenik koji je ugledao obeanu zemlju.

60

DRUGI DIO
8
Sad je oko deset sati ujutro i ja sjedim kraj motocikla na hladnom rubu plonika u hladovini iza hotela koji smo nali u gradu Milec City, Montana. Sylvia i Chris su u automatskoj praonici rublja kamo su odnijeli rublje za sve nas. John je poao da nae titnik za svoju kacigu. ini mu se da je vidio jedan titnik u trgovini motociklima kad smo juer ulazili u grad. A ja se spremam da malo bolje ugodim motor. Sada se dobro osjeamo. Ovamo smo stigli popodne i dobro smo se naspavali. Bilo je pametno to smo se zaustavili. Toliko smo bili oglupavjeli od iscrpljenja da nismo ni znali koliko smo umorni. Kad je John pokuao uzeti sobe, nije se mogao sjetiti ni kako se zovem. Recepcionerka nas je pitala da li su nai oni famozni, fantastini motocikli pred hotelom, a mi smo se tako estoko nasmijali da se ona udila to je to krivo rekla. Bio je to jednostavno ukoeni smijeh od prevelika umora. Bili smo presretni to ih ostavljamo parkirane i za promjenu hodamo. A kupanje! U lijepoj staroj emajliranoj kadi od lijevanog eljeza to se raskreila na lavljim apama nasred mramornog poda, ekajui upravo nas. Voda je bila tako blaga da sam mislio da nikad neu sprati sapun sa sebe. Poslije toga proetali smo se glavnim ulicama i osjeali se kao jedna obitelj... Ovaj sam motor toliko puta ugodio da je to ve postalo obred. Vie ne moram razmiljati kako se to
ra

di. Samo openito pogledam ima li to neobino. Motor je poeo lagano buati kao da je olabavila koja

klackalica ali moglo bi biti i neto gore, pa ga zato elim ugoditi da vidim hoe li taj zvuk nestati. Namjetanje klackalica mora se obaviti kad je motor hladan,to znai da na njemu morate raditi izjutra na onom mjestu gdje ga parkirate uveer, i zato sam ja sada u hladovini na rubu plonika iza hotela u gradu Miles City, Montana. Trenutno je zrak hladan u hladovini i takav e biti moda jo jedan sat dok se sunce ne probije kroz kronje, a to je dobro za rad na motociklu. Vano je da ove motore ne ugaate izravno na suncu ili kasnije po danu kad vam se ve pomuti mozak, jer ako ste i stotinu puta to inili ipak morate biti budni i paziti na neke stvari. Ne razumije svatko koliko je potpuno racionalan proces ovo odravanje motocikla. Ljudi misle da je neka vrsta tosa ili neka vrsta sklonosti za motore u pitanju. Imaju oni pravo, ali tos je gotovo ist misaoni proces, i veliinu nevolja uzrokuju propusti da se ispravno koristi glava, neto poput onoga to su prvi radioamateri zvali kratki spoj izmeu dviju slualica u uima. Motocikl funkcionira potpuno u skladu sa zakonima zdravog razuma, i prouavanje umjetnosti odravanja motocikla zapravo je minijaturne prouavanje umjetnosti same racionalnosti. Juer sam rekao da je Fedro progonio utvaru racionalnosti i da ga je to odvelo do njegove duevne poremeenosti, ali da se u to ue bitno je drati se 60

svakodnevnih primjera racionalnosti, da se ne bismo izgubili u poopavanjima koje nitko drugi ne moe razumjeti. Razgovor o racionalnosti moe izazvati veliku zbrku ako nisu ukljuene i stvari kojima se racionalnost bavi. Sad se nalazimo pred klasino-romantinom branom, gdje na jednoj strani vidimo motocikl kako se neposredno javlja - i to je vaan nain vienja motocikla- i gdje na drugoj strani moemo poeti da ga gledamo kao to to ini mehaniar u smislu skrivene forme - to je takoer vaan nain vienja stvari. Ovaj alat na primjer - ovaj klju za vijke - ima u sebi stanovitu romantinu ljepotu, ali njegova je namjena uvijek iskljuivo klasina. On je predvien da mijenja skrivenu formu motora. Porculan na ovoj prvoj svjeici je vrlo potamnio. To je i klasino i romantino runo jer znai da cilindar dobiva previe goriva a premalo zraka. Molekule ugljika u benzinu ne nalaze dovoljno kisika da se s njim spoje pa se jednostavno skupljaju na svjeici. Kad smo juer stizali u grad, motor je u praznom hodu malo prejako radio to je znak te iste stvari. Da bih vidio da li se to dogaa samo u jednom cilindru, provjeravam i drugi. Oba su jednaka. Vadim depni no, uzimam tap to lei u slivniku i iljim mu kraj da oistim svjeice, pitajui se to bi moglo uzrokovati to zamaivanje. To ne bi smjelo imati veze s klipnjaama ili ventilima. A karburator se rijetko kvari. Glavni mlazovi su prejaki, to uzrokuje zamaivanje pri velikim brzinama, ali svjeice su prije bile mnogo istije iako su bile iste cjevice za ubrizgavanje. Zagonetka. Uvijek ste okrueni zagonetkama. Ali ako ih pokuate sve rijeiti, nikada neete popraviti motor. Ne postoji neposredan odgovor pa to jednostavno ostavljam kao nerijeeno pitanje. Prva klackalica dobro prilijee, nije potrebno nikakvo pritezanje, pa prelazim na drugu. Jo ima dovoljno vremena prije nego to sunce nadvisi ono drvee ... Kad god ovo radim, osjeam se kao da sam u crkvi... Mjerni listi je neka vrsta ikone i ja njim vrim posveeni obred. On pripada zbirci koja se zove precizni mjerni instrumenti to u klasinom smislu ima duboko znaenje. Kod motocikla ta se preciznost ne odrava ni zbog kakvog romantinog ili cjepidlakog razloga. Radi se jednostavno o tome da se golema toplinska snaga i eksplozivni pritisak unutar ovog motora mogu kontrolirati samo uz pomo preciznosti to je omoguuju ti instrumenti. Svaka eksplozija gura spojnu ipku na radilicu s povrinskim tlakom od nekoliko tona po kvadratnom centimetru. Ako je spoj ipke i radilice Precizan, eksplozivna sila e se glatko prenijeti i kovina e je lako izdrati. Ali ako je spoj labav za razmak od samo nekoliko tisuinki centimetra, sila e se Prenositi naglo, kao udarac ekia, pa e se povrine ipke, leaja i radilice ubrzo izlizati, stvarajui buku koja u poetku zvui kao olabavljene klackalice. Zbog toga ja sada provjeravam stanje. Ako se radi o labavoj ipci i ako tako pokuam voziti kroz planine bez popravka, uskoro e buka postati sve glasnija i glasnija dok se ipka potpuno ne odvoji, udari u zavrenu radilicu i uniti motor. Ponekad slomljena ipka probije karter i prolije sve ulje na cestu. Tada vam preostaje samo da ponete pjeaiti.

62 Ali sve se to moe sprijeiti priljubljivanjem za nekoliko tisuinki centimetra koje vam omoguuju precizni mjerni instrumenti, i njihova klasina ljepota - ne ono to vi vidite, nego ono to oni znae sastoji se u onome to mogu uiniti u okviru kontrole skive ne forme. Druga klackalica je u redu. Prelazim na ulinu stranu motocikla i poinjem se baviti drugim cilindrom. Precizni instrumenti su predvieni da se njima dosegne ideja, dimenzionalna preciznost, koju je nemogue savreno ostvariti. Ne postoji savreno oblikovani dio motocikla niti e ikada postojati, ali kad se tom savrenstvu primaknete onoliko koliko vas ovi instrumenti mogu dovesti, dogaaju se znaajne stvari, i ponete letjeti preko polja noeni silom koja bi se zvala arobnom kad ne bi bilo tako potpuno racionalna u svakom pogledu. Razumijevanje te racionalnosti intelektualne ideje je od temeljne vanosti. John promatra motocikl i vidi elik u razliitim oblicima i osjea odbojnost prema tim elinim oblicima i sve zajedno potpuno odbacuje. Ja sada promatram te eline oblike i vidim ideje. On misli da radim na dijelovima, a ja radim na poimanjima. O tim sam poimanjima govorio juer kad sam rekao da se motocikl moe podijeliti s obzirom na svoje sastavne dijelove i s obzirom na svoje funkcije. Kad sam to rekao odjednom sam stvorio niz pretinaca sa slijedeim rasporedom:

A kad sam rekao da se sastavni dijelovi mogu podrazdijeliti na pogonski mehanizam i radni mehanizam, odjednom se pojavilo jo nekoliko malih pretinaca:

I vidite da se svaki put kad izvrim dalju podjelu javlja sve vie pretinaca koji se temelje na tim podjelama sve dok ne dobijem golemu piramidu pretinaca. Napokon vidite da sam, dok sam razbijao motocikl na sve finije i finije dijelove, takoer gradio jednu strukturu. 62

Ta struktura pojmova formalno se zove hijerarhija i od drevnih vremena predstavlja temeljnu strukturu svoga znanja na Zapadu. Kraljevstva, carstva, crkve, vojske sloeni su po hijerarhijama. Dananje voenje poslova je tako sloeno. Tako su sloeni popisi i sadraji u knjigama, tako su sloeni mehaniki sklopovi, kompjutorski programi, sve prirodoslovne i tehnike znanosti - i to u tolikoj mjeri da je hijerarhija u nekim podrujima (kao na primjer kolo-red-klasa-rod--vrsta u biologiji) postala gotovo svetinja. Pretinac motocikl sadri pretince sastavni dijelovi: i funkcije. Pretinac sastavni dijelovi sadri Pretince pogonski mehanizam i radni mehanizam. i tako dalje. Ima mnogo drugih vrsta struktura koje nastaju zbog drugih operatora kao to je uzrokuje koji stvara dug niz struktura oblika A uzrokuje B koji uzrokuje C koji uzrokuje D, i tako dalje. Funkcionalni opis motocikla upotrebljava tu strukturu. Operatori postoji, jednako je, ukljuuje stvaraju opet druge strukture. Te strukture obino su meusobno povezane takosloenim i tako golemim obrascima i putovima da nitko iv ne moe razumjeti vie od njihova malog dijela tijekom cijelog svog ivota. Zajedniko ime tih meusobno povezanih struktura, rod kojemu su hijerarhija sadravanja i struktura uzrokovanja tek vrste, jest sistem. Motocikl je jedan sistem. Realan sistem. Govoriti o nekim upravnim i drutvenim ustanovama kao o sistemu znai tono govoriti, jer te se organizacije temelje na istim strukturalno pojmovnim odnosima kao i motocikl. One se oslanjaju na strukturalne odnose ak i kad izgube svaki drugi smisao i svrhu. Ljudi dolaze u tvornicu i vre potpuno besmislene dunosti od osam ujutro do pet popodne bez pogovora jer struktura zahtjeva da tako bude. Ne postoji takav nitkov, takav podlac koji eli da oni ive besmislenim ivotom, nego struktura, sistem zahtijeva upravo to, a nitko se ne eli prihvatiti strahovitog zadatka da mijenja strukturu samo zato to je besmislena. Ali poruiti tvornicu ili pobuniti se protiv vlade ili izbjegavati popravljanje motocikla zato to se tu radi o sistemu, znai napasti posljedice umjesto uzroka; i sve dok se vri napad samo na posljedice, nikakva promjena nije mogua. Prvi sistem, realni sistem, to je nae sadanje graenje same sistematske misli, same racionalnosti, pa ako je tvornica poruena a racionalnost koja ju je proizvela ostavljena uzgor, ta racionalnost e jednostavno proizvesti drugu tvornicu. Ako neka revolucija uniti sistematsku vladu, ali ne dodirne sistematski obrazac misli koji je proizveo tu vladu, taj obrazac e se ponoviti u narednoj vladi. Toliko se mnogo govori o sistemu. A tako se malo razumije. Eto to je upravo motocikl, sistem pojmova izraen od elika. Nema u njemu dijela, nema oblika, koji nije iziao iz neijeg uma... klackalica broj tri takoer je u redu. Ostaje jo jedna. Dobro bi bilo da ta bude... Primijetio sam da ljudi koji nikada nisu radili s elikom imaju potekoa da shvate ovo - da je motocikl prije svega duevna pojava. Oni povezuju kovinu s datim oblicima - s cijevima, ipkama, obruima, alatom, di jelovima - koji su svi stalni i nenaruivi, i o njoj

64 misle prije svega fiziki. Ali ovjek koji radi u ljevaonici ili kovanici, koji brusi ili vari, ne zamilja elik ni u kakvu obliku. elik moe biti u kakvom god hoete obliku ako ste dovoljno vjeti, ili u svakom drugom obliku osim onoga koji hoete ako niste vjeti. Oblici, poput ove klackalice, predstavljaju ono do ega dolazite, ono to dajete eliku, elik nema nimalo vie oblika nego ova nakupina neistoe na motoru. Svi ovi oblici izali su iz neijeg uma. To je vano shvatiti. elik? Do vraga, ak i elik je izaao iz neijeg uma. U prirodi nema elika. To bi vam mogao rei bilo tko iz bronanog doba. Priroda ima samo potencijal za elik. Niega drugog nema. Ali to je potencijal? I to se nalazi u neijem umu! ... Utvare. O tome je zapravo govorio Fedro kad je rekao da se sve nalazi u umu. To zvui suludo ako samo poskoite i to reete bez povezivanja s neim posebnim kao to je motor. Ali kad to spojite s neim posebnim i stvarnim, taj prizvuk suludosti poinje nestajati i vi uviate da je on moda govorio znaajno. etvrta klackalica je labava, a tome sam se ba nadao. Steem je. Provjeravam redoslijed paljenja i vidim da je jo u redu, a ni platine nisu probijene pa ih ostavljam na miru, vraam svjeice na mjesto i palim motor. Buka klackalica je nestala, ali to jo ne znai mnogo dok je ulje hladno. Putam ga da radi dok spremam alat, zatim zajahujem i vozim se prema trgovini motociklima za koju nam je sino rekao neki motociklist na ulici, nadajui se da imaju karike za lanac i novu gumu na osloncu za noge. Izgleda da Chris ima nemirna stopala. Njegovi se oslonci neprestano deru. Prelazim nekoliko ulinih blokova i jo se ne pojavljuje buka klackalica. Poinje dobro zvuati, mislim da je buka nestala. Ipak neu donositi nikakva zakljuka dok ne prijeemo bar pedeset kilometara. Ali dotle, i upravo sada, sunce je jasno, zrak je svje, moja glava je bistra, cio dan je pred nama, ve smo gotovo u Planinama, lijep je ovo dan da se proivi. To je zbogovog rjeeg zraka. Uvijek se tako osjeate kad se poinjete penjati na vee visine. Visine! Eto zbog ega se motor zamauje. Svakako, to mora biti razlog. Nalazimo se na 750 metara nadmorske visine. Bit e bolje da se prebacimo na standardne cjevice za ubrizgavanje. Treba samo nekoliko minuta da se ugrade. I da malo smanjim gas pri praznom hodu. Penjat emo se mnogo vie nego to smo sada. Pod nekim sjeno vi tim drveem pronalazim Billovu trgovinu motociklima ali ne nalazim Billa. Jedan prolaznik kae da je moda otiao nekamo na pecanje, ostavivi trgovinu irom otvorenu. Mi se zaista nalazimo na Zapadu. Nitko ne bi ovako ostavio otvorenu trgovinu u Chicagu ili New Yorku. Unutra vidim da je Bili mehaniar iz kole fotografskog pamenja. Sve lei posvuda uokolo. Kljuevi, odvijai, stari dijelovi, stari motocikli, novi dijelovi, novi motocikli, trgovaki prirunici, zranice, sve tako debelo i tako pretrpano nabacano da ne moete vidjeti ni tezge ispod toga. Ja ne bih mogao raditi u takvim uvjetima, ali to je samo zato to nisam mehaniar fotografskog pamenja. Bili se vjerojatno mo64

e okrenuti i dotaknuti rukom koji god komad alata u toj zbrci a da i ne razmilja gdje je. Vidio sam takvih mehaniara. ovjek poludi gledajui ih, ali oni isto tako dobro obavljaju posao a ponekad i bre. Meutim, pomakni mu jedan komad alata deset centimetara ulijevo, i on e izgubiti tri dana dok ga pronae. Dolazi Bili i zbog neega se smijei. Svakako, ima on cjevice za moj motor i tono zna gdje su. Ipak moram priekati nekoliko trenutaka. Mora zavriti posao iza kue s nekim dijelovima marke Harley. Idem s njim iza kue pod nadstrenicu i vidim da prodaje cijeli motor Harlev u rabljenim dijelovima, osim okvira koji kupac ve ima. Sve to prodaje za 125 dolara. Uope nije loa cijena. Vraajui se ja komentiram: - Ovaj e saznati neto o motociklima prije nego to sve ono sastavi. Bili se smije. - To i jest najbolji put da se naui. Ima cjevice za ubrizgavanje i gumu za oslonac ali nema karike za lanac. Namjetam gumu i cjevice, smanjujem jako minimalan dovod i vraam se u hotel. Sylvia i John i Chris upravo silaze sa stvarima. Njihova lica pokazuju da su i oni u dobru raspoloenju kao ja. Sputamo se glavnom ulicom, nalazimo neki restoran i naruujemo odreske za ruak. - Ovo je krasan grad - veli John - zaista krasan. Iznenadio sam se videi da jo postoje ovakva mjesta. Svega sam ga jutros obiao. Imaju prave izme, kope za pojas sa srebrnim dolarom, odjeu Levis, Stetsons, sve to treba... i to pravu robu. A ne ono to nam nudi trgovaka komora... Malo nie u jednom baru jutros su poeli sa mnom razgovarati kao da sam tu proveo cio ivot. Naruujejmo za svakoga pivo. Po znaku konjske potkove na zidu vidim da se nalazimo na podruju piva marke Olympia, pa naruujem njega. - Valjda su pomislili da sam s nekog rana, ili tako neto - nastavlja John. - I taj starac je cijelo vrijeme govorio kako nesretnim sinovima nee dati ni prebijene pare, i u tome sam ba uivao. Ran e ostaviti kerima, jer ti nesretni sinovi potroe kod Suzie svaki cent koji dobiju. - John prasne u smijeh. - ao mu je to ih je uope odgojio, i tako dalje. Mislio sam da je svega toga nestalo prije trideset godina, ali ovdje to jo traje. Dolazi konobarica s odrescima i odmah ih poinjemo rezati. Rad na motociklu otvorio mi je tek. - Jo neto to bi moralo tebe zanimati - kae John. - u baru su govorili o Bozemanu kamo mi ide mo. Rekli su da je guverner Montane imao popis od Pedeset radikalnih sveuilinih profesora u Bozemanu koje je namjeravao otpustiti. Onda je poginuo u avionskoj nesrei. - To je bilo davno prije - odgovaram ja. Ovi odresci su zaista dobri. - Nisam znao da su imali mnogo radikala u ovoj dravi. - Imaju oni sve vrste ljudi u ovoj dravi - velim ja. - Ali tu se radilo samo o politici desne orijentacije. John uzima jo malo soli. Pa kae: - Neki uvod niar jednog lista iz Washingtona je ovuda proao i o tome juer pisao, zato su svi o tome govorili. To je potvrdio i rektor sveuilita. - Jesu li objavili popis? - Ne znam. Jesi li poznavao koga od njih?

66 - Ako su imali pedeset imena - velim ja - moje je moralo biti jedno od njih. Oboje me gledaju prilino iznenaeno. Ja o tome, zapravo, ne znam mnogo. To je bio on, naravno, i zbog toga s nekim osjeajem dvolinosti objanjavam da je radikal u gradu Gallatin Countv, Montana, malo drugaiji od radikala bilo gdje drugdje. - To je sveuilite - kaem ja - s kojega je supruga predsjednika Sjedinjenih Amerikih Drava zaista protjerana jer je bila previe kontroverzna. - Tko to? ; - Eleanor Roosevelt. - O boe - nasmija se John - to je bilo veselo, Oni ele potanje uti ali teko je ita vie rei. Onda se sjetih jedne stvari: - U takvoj situaciji pravi radikal ima ustvari savreno lak posao. Moe uiniti gotovo sve to hoe bez ikakvih posljedica, jer su njegovi protivnici ve sami nainili budale od sebe. Zbog njih e ostaviti dobar dojam bez obzira to ree. Na izlazu iz grada prolazimo pokraj parka koji sam primijetio prole noi. S njim se neto poklopilo u mom sjeanju, slika promatranja vrhova nekog drvea. On je spavao na klupi u tom parku jedne noi na prolazu za Bozeman. Zbog toga juer nisam prepoznao onu umu. On je kroz nju proao nou, na svom putu za sveuilite u Bozemanu.

9
Vozimo se dolinom rijeke Yellowstone po sredini Montane. Dolina se mijenja od zapadne grmolike kadulje do srednjozapadnih itnih polja i obrnuto, ovisno o tome da li se navodnjava iz rijeke. Ponekad se penjemo preko strmih obala to nas odvodi od navodnjavanog podruja, ali obino se nalazimo tik uz rijeku. Prolazimo pokraj spomen-obiljeja koje govori neto o Lewisu i Clarku. Jedan je od njih proao ovim putem skrenuvi kod Northwest Passagea. To lijepo zvui. Pristaje uz chautauquu. I mi se zaista nalazimo na nekoj vrsti Northvvest Passagea. Prolazimo i dalje kroz polja i pustinje i dan polako odmie. Sad elim ponovo progoniti onu istu utvaru to ju je Fedro progonio - samu racionalnost, tu mutnu, sloenu, klasinu sablast skrivene forme. Jutros sam govorio o hijerarhijama misli - o sistemu. Sada u govoriti o metodama pronalaenja puta kroz te hijerarhije - o logici. Dvije su vrste logike u upotrebi, induktivna i dedektivna. Induktivno izvoenje poinje s promatranjem motocikla i stie do opih zakljuaka. Na primjer, ako motocikl naleti na rupu na cesti i motor zataji, pa onda naleti na drugu rupu i motor zataji, pa opet naleti na novu rupu i motor zataji, a zatim prijee dug komad ravnog puta i zatajenja vie nema, a zatim naleti na etvrtu rupu i motor ponovo zataji, ovjek logino moe zakljuiti da rupe uzrokuju to zatajivanje. To je indukcija: razmiljanje od pojedinanih iskustava prema opim istinama.Deduktivno izvoenje je obrnuto. Ono poinje s opim 66

znanjem i prorie pojedinana zapaanja. Ako na primjer, nakon itanja hijerarhije injenica o motoru, mehaniar zna da se sirena motocikla iskljuivo napaja elektricitetom iz akumulatora, onda on logino moe tvrditi da sirena nee raditi ako je akumulator prazan. To je dedukcija. Rjeenje problema koji su previe sloeni za obian zdrav razum postie se dugim nizom mjeovitih induktivnih i deduktivnih izvoenja to se kolebaju naprijed-natrag izmeu promatranog motora i duhovne hijerarhije motora koja se nalazi u prirunicima. Toan program za to isprepletanje formaliziran je kao | znanstvena metoda. Zapravo, jo nikad nisam vidio toliko sloen problem odravanja motocikla da bi zahtijevao formalnu znanstvenu metodu u punoj mjeri. Problemi popravljanja nisu toliko teki. Kad razmiljam o formalnoj znanstvenoj metodi, ponekad mi se u mislima javlja slika strahovitog udovita, golemog buldodera koji je polagan, uporan, marljiv radin, ali nepobjediv. To traje dvaput dulje, pet puta dulje, moda deset puta dulje nego neformalna tehnika nekog mehaniara, ali vi znate da ete na koncu uspjeti. Ne postoji nikakav izdvojeni kvar u odravanju motocikla koji e se tome oduprijeti. A kad naiete na neki zaista tvrdokoran kvar, sve pokuate, iscijedite mozak i nita ne postignete, i znate da je toga puta Priroda odluila da zaista bude jogunasta, tada reete: - U redu, Prirodo, dosta je bilo pristojnosti - i prihvatite se formalne znanstvene metode. U tu svrhu vodite radioniki dnevnik. Sve se zapisuje, formalno, tako da u svako doba znate gdje ste, gdje ste bili, kamo idete i to elite postii. U znanstve nom radu i elektronskoj tehnologiji to je neophodno jer inae problemi postaju tako sloeni da se u njima gubite i zbunjujete i zaboravljate ono to znate i ono to ne znate i morate se predati. U odravanju motocikla stvari nisu toliko zapletene, ali kad pone zbrka dobro ju je sprijeiti nastojanjem da sve bude formalno i tono. Ponekad i sam in pisanja problema razbistri vam glavu da uoite o emu se radi. Logiki navodi "koji ulaze u biljenicu raspadaju se na est kategorija: (1) opis problema, (2) pretpostavke o uzrocima problema, (3) predvieni pokusi za ispitivanje svake pretpostavke, (4) predvieni rezultati pokusa, (5) primijeeni rezultati pokusa i (6) zakljuci prema rezultatima pokusa. Ovo se ne razlikuje od formalnog rasporeda mnogih sveuilinih i srednjokolskih laboratorijskih biljenica, ali ovdje nema vie svrhu da se samo utue vrijeme. Sada je tome svrha da tono vodi misli koje e zalutati ako zapisi nisu ispravni. Stvarna svrha znanstvene metode je osiguravanje da vas Priroda ne zavede da pomislite da znate neto to zapravo ne znate. Nema toga mehaniara ni nauenjaka ni tehniara koji zbog toga nije toliko propatio da ne bi bio instiktivno na oprezu. To je glavni razlog zato znanstvene i tehnoloke obavijesti zvue toliko turo i toliko obazrivo. Ako postanete nemarni ili znanstvenu obavijest zaodjenete u romantino ruho ukraavajui je tu i tamo, priroda e uskoro od vas nainiti potpunu budalu. Uostalom ona to ini prilino esto ak kada joj i ne pruite za to priliku, ovjek mora biti krajnje paljiv i strogo logian kad

68 postupa s Prirodom: jedan logian propust i cijela znanstvena graevina se rui. Jedan pogrean zakljuak o motociklu i moete se beskrajno vrtjeti na mjestu. U Prvom dijelu formalne znanstvene metode, to jest u opisu problema, glavna se vjetina sastoji u tome da se ne navodi nita vie od onga to je ovjek apsolutno siguran da zna. Mnogo je bolje unijeti navod: Rijeiti problem: Zato motocikl ne radi? to zvui glupo ali je tono, nego unijeti navod: Rijeiti problem: to je neispravno u elektrinom sistemu? ako niste apsolutno sigurni da problem lei u elektrinom sistemu. Vi morate unijeti ovo: Rijeiti problem: to je neispravno na motociklu? a zatim kao prvi navod u Drugom dijelu unijeti: Pretpostavka broj jedan: Problem lei u elektrinom sistemu. Smislite sve pretpostavke koje moete, zatim isplanirate pokuse kojima ete ispitati koje su od njih istinite a koje lane. Ovaj pomnjiv pristup poetku pitanja uva vas od glavnih zastranjenja koja bi vam mogla uzrokovati tjedne suvina rada ili vas potpuno sprijeiti. Znanstvena pitanja esto imaju prividno glup izgled ba zbog toga razloga. Ona se postavljaju da sprijee kasnije glupe pogreke. Trei dio, onaj dio formalne znanstvene metode koja se zove izvoenje pokusa, romantiari ponekad smatraju cijelom znanou jer to je jedini dio koji ima mnogo vidljive povrine. Oni vide mnogo kualica i udne opreme i ljude koji oko toga trkaraju i neto otkrivaju. Oni ne vide pokus kao dio veeg misaonog procesa i zato esto brkaju pokuse s demonstracijama koje jednako izgledaju. ovjek koji upravlja pseudoznanstvenom predstavom strave i uasa s pomou opreme vrijedne pedeset tisua dolara ne radi nita znanstveno ako unaprijed zna kakvi e biti rezultati njegovih napora. S druge strane, motomehaniar koji ukljuuje sirenu da vidi je li ispravan akumulator neformalno izvodi pravi znanstveni pokus. On ispituje jednu pretpostavku postavljajui pitanje prirodi. Televizijski znanstvenik koji tuno mrmlja: Pokus nije uspio; nismo uspjeli postii ono emu smo se nadali, uglavnom je rtva loeg pisca teksta. Pokus nikad nije promaaj samo zato to nije dao oekivane rezultate. Pokus je promaaj samo onda kad ne uspije adekvatno ispitati pretpostavku u pitanju, kad podaci koje donese nita ne dokazuju ni u jednom ni u drugom smislu. Na ovom stupnju vjetina se sastoji u tome da se koriste pokusi koji ispituju samo pretpostavku u pitanju, nita vie, nita manje. Ako sirena zatrubi, i mehaniar zakljui da je cijeli elektrini sistem ispravan, on je u velikoj nevolji. Donio je nelogian zakljuak. Trubljenje sirene mu govori samo da su akumulator i sirena ispravni. Da bi valjano planirao pokus on mora misliti veoma strogo u smislu to je emu neposredan uzrok. To znate iz hijerarhije. Sirena ne pokree motocikl. Ne pokree ga ni akumulator, osim na vrlo posredan nain. Mjesto na kojemu elektrini sistem neposredno uzrokuje paljenje motora nalazi se u svjeicama, pa ako ne ispitate tu, na potrebnom uinku elektrinog sistema, nikada zapravo neete znati da li je kvar elektrian ili nije. Da bi valjano ispitao, mehaniar vadi svjeicu i polae je na motor tako da leite oko svjeice bude elektrino uzemljeno, pritisne noni pokreta i gleda hoe li se u zazoru svjeice pojaviti modra iskra. 68

Ako iskre nema on moe zakljuiti dvije stvari: a) postoji elektrini kvar ili (b) njegov pokus je traljav. Ako je iskusan pokuat e jo nekoliko puta, provjeravajui spojeve, nastojei se sjetiti svih moguih naina da dobije iskru u svjeici. Zatim, ako nikako iskru ne dobije, on napokon zakljuuje da je (a) tono, da postoji elektrini kvar, i pokus je zavren. On je dokazao da je njegova pretpostavka tona. U posljednjoj kategoriji, u zakljucima, vjetina se sastoji u tome da se ne zapisuje vie nego to je pokus dokazao. On nije dokazao da e motocikl upaliti kad mehaniar popravi elektrini sistem. Moda je jo neto pokvareno. Ali se pouzdano zna da motocikl nee krenuti dok ne proradi elektrini sistem, pa mehaniar postavlja slijedee formalno pitanje: - Rijeiti problem: to je neispravno u elektrinom sistemu? Onda unosi pretpostavke za taj sluaj i ispituje ih. Postavljajui prava pitanja i birajui prave pokuse i izvlaei prave zakljuke mehaniar se probija kroz redove hijerarhije motocikla dok ne pronae toan specifian uzrok ili uzroke neispravnosti motora, pa ih onda mijenja tako da vie ne uzrokuju neispravnost. Neupueni promatra vidjet e samo fiziki rad i esto e pomisliti da je fiziki rad uglavnom sve to mehaniar ini. Ustvari, fiziki rad je najmanji i najlaki dio onoga to mehaniar ini. Daleko najvei dio njegova posla je pomnjivo promatranje i tono razmiljanje. Zbog toga mehaniari ponekad izgledaju tako utljivi i povueni kad izvode pokuse. Nije im drago kad s njima razgovarate jer se koncentriraju na slike u mislima, na hijerarhije, i zapravo uope ne gledaju ni vas ni fiziki motocikl. Oni se slue poku som kao dijelom programa da proire svoju hijerarhiju poznavanja neispravnog motocikla i usporede je s ispravnom hijerarhijom u svojim mislima. Oni promatraju skrivenu formu. Automobil s prikolicom koji nam dolazi u susret pretjee nekoga i ima potekoa da se vrati na svoju stazu. Dajem mu znak svjetlom da provjerim da li nas vidi. On nas vidi ali se ne moe vratiti na svoju stranu. Nasip uz cestu je uzak i neravan. Ako skrenemo na nj, prevrnut emo se. Koim, trubim, svijetlim, Gospode boe, njega hvata panika i juri na na rub ceste. Drim se strogo uz kraj. Evo ga, DOLAZI! U zadnji tren se vraa na svoju stranu i promauje nas za nekoliko centimetara. Kartonska kutija poskakuje i valja se cestom ispred nas, i mi je dugo promatramo dok ne stignemo do nje. Oito je pala s neijeg kamiona. Sada dolazi drhtavica. Da smo bili u automobilu, to bi bio elni sudar. Ili prevrtanje u jarak. Skreemo u neki gradi koji bi mogao biti usred Iowe. Posvuda je visoko ito, a u zraku se osjea jak miris gnojiva. Sklanjamo se s parkiranih motocikla u golemu starinsku kuu visokih stropova. Da nam bolje prija pivo, ovoga puta naruujem sve vrste prismoka to ih imaju, pa tako imamo kasni ruak od kikirikija, kukuruznih kokica, pereca, prenog krumpira, suenih inuna, dimljene ribe neke druge vrste s mnogo sitnih koica, feferona, kobasica, prene svinjske koe i nekakvih keksa od sezama s posebnim okusom koji nikako ne mogu ustanoviti. Sylvia kae: - Ja se jo slabo osjeam.

70 Ona je na neki nain pomislila da je ona kartonska kutija bila na motocikl koji se prevre i prevre po cesti.

10
Ponovo smo u dolini i nebo je opet ogranieno klisurama s obiju strana rijeke, ali sada su one blie meusobno i blie nama nego to su jutros bile. Dolina se suava to se vie primiemo izvoru rijeke. Nalazimo se takoer na nekoj vrsti ishodine toke u stvarima o kojima raspravljam, gdje ovjek napokon moe poeti govoriti o Fedrovu otcjepljenju od glavne racionalne misli u progonjenju utvare same racionalnosti. Postoji jedan odlomak to ga je proitao i ponovio u sebi toliko puta da je ostao neokrnjen. On poinje: U hramu znanosti postoje mnoga prebivalita ... i razliiti su zaista oni koji u njima stanuju i motivi koji su ih tu doveli. Mnogi se prihvaaju znanosti od radosnog osjeanja nadmone umne snage; znanost je njihov poseban sport gdje trae uzbudljivo iskustvo i zadovoljenje ambicije; u hramu se mogu nai mnogi drugi koji su rtvovali plodove svojih mozgova na tom oltaru u svrhu puke koristi. Kad bi aneo Gospodnji doao i protjerao iz hrama sve ljude koji pripadaju tim dvjema kategorijama, hram bi primjetno ostao prazniji, ali bi u njemu jo ostalo ljudi iz sadanjega i prolih doba.. Da su kategorije koje smo upravo prognali bile jedine kategorije u hramu, hram ne bi postojao kao to ne moe postojati uma u kojoj rastu samo puzavice ... oni koji su nali milost pred anelom ...u pomalo udni, nekomunikativni, usamljeni ljudi, zaista manje slini jedni drugima nego one vojske prognanika. to ih je dovelo u hram... nee se pokriti jednostavnim odgovorom ... bijeg od svakodnevnog ivota s njegovom munom surovou i beznadnom dosadom, od okova vlastitih poletnih elja. Istanana ud da pobjegne iz svoje bune skuene okoline u tiinu visokih planina gdje oko slobodno krui jo istim zrakom i njeno otkriva spokoj ne obrise koji su oito stvoreni za vjenost.Ovo je odlomak govora to ga je 1918. odrao mladi njemaki znanstvenik po imenu Albert Einstein. Fedro je zavrio svoju prvu godinu na sveuilitu kad je imao petnaest godina. Njegovo je podruje ve bilo biokemija, i kanio se specijalizirati u dijelu gdje se prozirniju organski i anorganski svijet, danas poznatom kao molekularna biologija. On nije o tome mislio kao o karijeri za svoje osobno napredovanje. Bi je vrlo mlad i to mu je bila neka vrsta plemenitog idealistikog cilja. Stanje duha koje omoguuje ovjeku da vri posao te vrste srodan je sa stanjem duha vjerskog zanesenjaka ili ljubavnika. Svakodnevni napor ne raa se iz svjesne nakane ili programa, nego ravno iz srca. 70

Da je Fedro uao u znanost zbog ambicije ili koristi, nikada mu se moda ne bi dogodilo da postavlja pitanja o prirodi neke znanstvene pretpostavke kao da je ona sama bitak. Ali on ih je postavljao, i bio je nezadovoljan s odgovorima. Tvorba pretpostavki najtajanstvenija je od svih kategorija znanstvene metode. Odakle one dolaze, to nitko ne zna. ovjek negdje sjedi, bavi se svojim poslom, i odjednom - bum! - razumije neto to prije toga nije razumio. Dok se ne ispita, pretpostavka nije istina. Jer ispitivanje nije njezin izvor. Njezin je izvor negdje drugdje. Einstein je rekao: ovjek pokuava nainiti za sebe, na nain koji mu najbolje odgovara, pojednostavnjenu i itljivu sliku svijeta. Zatim pokuava do neke mjere zamijeniti taj svoj kozmos za iskustveni svijet, i tako ga svladati... On od tog kozmosa i njegova izgraivanja stvara stoer svog emocionalnog ivota ne bi li na taj nain naao mir i zadovoljstvo koje ne moe nai u uskom viru osobnog iskustva ... Najvii zadatak... je stii do onih sveopih osnovnih zakona iz kojih se moe izgraditi taj kozmos istom dedukcijom. Ne postoje logine staze do tih zakona; samo intuicija, koja poiva na suosjeajnom razumijevanju iskustva, moe do njih stii... Intuicija? Suosjeanje? udne rijei za podrijetlo znanstvenih spoznaja. Manji znanstvenik od Einsteina mogao bi rei: - Ta znanstvene spoznaje dolaze iz prirode. Priroda pribavlja pretpostavke. - Ali Einstein je razumio da to priroda ne ini. Priroda pribavlja samo iskustvene podatke. Manji duh mogao bi zatim rei: - Pa dobro, ovjek pribavlja pretpostavke. - Ali Einstein i to porie. Nitko - kae on - tko je uistinu zaao u materiju nee zanijekati da u praksi pojavni svijet jedinstveno ne odreuje torijski sistem, unato injenici da ne postoji teorijski most izmeu pojava i njihovih teorijskih naela. Fedrovo otcjepljenje se zbilo kad se, kao rezultat laboratorijskog iskustva, poeo baviti pretpostavkama kao da su i one same bitak. On je toliko puta primijetio u svom laboratorijskom radu da je ono to se moda ini najteim dijelom znanstvenog rada, izmiljanje pretpostavki, bez iznimke njegov najlaki dio. Postupak formalnog zapisivanja svega na papir, u tonom i jasnom obliku, ini se da ih je sugerirao. Dok je ispitivao pretpostavku broj jedan metodom pokusa, sva sila drugih pretpostavki pala bi mu na pamet, i dok je ispitivao te pretpostavke, stizale su mu nove u misli, i dok je ispitivao te, sve vie i vie mu ih je padalo na um sve dok nije postalo bolno oito da se njihov broj, dok on neprekidno ispituje pretpostavke i odbacuje ih ili ih potvruje, ni malo ne smanjuje. On se zapravo poveavao to ih je dulje ispitivao. Isprva mu je to bilo zabavno. Skovao je zakon s namjerom da parodira Parkinsov zakon da Broj racionalnih pretpostavki koje mogu objasniti bilo koju pojavu je beskonaan. Bilo mu je drago da mu nikada ne uzmanjka pretpostavki. ak kad se njegov eksperimentalni rad inio bezizlazno zavren u sva-

72 kom zamislivom pogledu, on je znao da e se, ako samo sjedne i dovoljno dugo o tome mozga, prije ili poslije pojaviti jo koja pretpostavka. I uvijek se pojavljivala. Ve nekoliko mjeseci nakon to je skovao taj zakon poeo je sumnjati o njegovoj aljivosti ili korisnosti. Ako je istinit, taj zakon nije tek blagi lahoru znanstvenom umovanju. Zakon je potpuno nihilistian. On je katastrofalan logian protudokaz ope valjanosti itave znanstvene metode! Ako je svrha znanstvene metode da bira iz mnotva pretpostavki, pa ako broj pretpostavki raste bre nego to ih znanstvena metoda moe obraditi, onda rezultati nijednog eksperimenta nisu zakljuni i onda je jasno da se sve pretpostavke nikada ne mogu ispitati. Ako sve pretpostavke ne mogu biti ispitane, cijela znanstvena metoda podbacuje u svom cilju uspostavljanja dokaznih spoznaja. O tome je Einstein rekao: - Evolucija je pokazala da se u svakom danom trenutku od svih zamislivih tumaenja jedno jedino uvijek pokazalo kao apsolutno nadmono svim ostalima - i na tome ostao. Ali za Fedra je to bio nevjerojatno slab odgovor. Izraz u svakom danom trenutku zaista ga je potresao. Da li je Einstein uistinu htio ustvrditi da je istina funkcija vremena? Ustvrditi to znailo bi ponititi najtemeljniji preduvjet cijele znanosti! Ali postoji jasna pria, to je itava povijest znanosti, o neprekidno novim i promjenljivim objanjenjima starih injenica. Vremenski rasponi trajnosti izgledaju posve sluajni, on u njima nije mogao zamijetiti nikakva reda. Neke znanstvene istine ini se da su trajale stoljeima, neke manje od jedne godine. Znanstvena istina nije nikad bila dogma, valjana za vjenost, nego privremeni kvantitativni bitak koji se moe prouavati kao bilo to drugo. Prouavao je znanstvene istine, zatim se jo vie uznemirio zbog prividnog uzroka njihove privremenosti. inilo se kao da je vremenski raspon znanstvenih istina obrnuto razmjeran s intenzitetom znanstvenog napora. Tako se ini da znanstvene istine dvadesetog stoljea imaju mnogo krai ivotni vijek nego istine iz prolog stoljea jer je sada znanstvena aktivnost mnogo vea. Ako se u iduem stoljeu znanstvena aktivnost povea deset puta, onda vjerojatnost ivota neke znanstvene istine moe se oekivati da e pasti na desetinu dananje vjerojatnosti. ivotni vijek postojeih istina skrauje se zbog mnotva pretpostavki, to je krai vremenski raspon istine. A uzrok porasta broja pretpostavki u posljednjim desetljeima ini se da ne lei nigdje drugdje osim u samoj znanstvenoj metodi. to vie gledate, to vie vidite. Umjesto da birate jednu istinu iz mnotva, vi poveavate mnotvo. To logiki znai ovo: dok se pokuavate primaknuti nepromjenljivoj istini primjenom znanstvene metode, vi joj se zapravo uope ne primiite. Vi se odmiete od nje! Ta promjena nastaje zbog vae primjene znanstvene metode! To to je Fedro zamijetio u svom osobnom sluaju predstavlja pojavu, duboko karakteristinu za povijest znanosti, koja se godinama mete pod tepih. ini se da su predvieni rezultati znanstvenog istraivanja i stvarni rezultati znanstvenog istraivanja ovdje dijametralno suprotstvaljeni, ali izgleda da tome nitko ne posveuje panju. Svrha znanstvene metode je odabiranje jedinstvene istine izmeu mnogo pretpostavljenih istina. Time se, vie nego iim, znanost zapravo bavi. Ali povijesno gledano, znanost radi up72

ravo suprotno. Umnoavanjem i umnoavanjem injenica, obavijesti, teorija i pretpostavki, sama znanost vodi ovjeanstvo od jednostavnih apsolutnih istina ka mnogostrukim, neodreenim, relativnim istinama. Glavni uzronik drutvenog kaosa, neodredivosti misli i vrijednosti to bi ih racionalna spoznaja morala odstraniti, nije nitko drugi nego sama znanost. I ono to je Fedro prije toliko godina vidio u samoi svoga laboratorijskog rada, danas se vidi posvuda u tehnolokom svijetu. Znanstveno proizvedena protuznanost - kaos. Sad je mogue pogledati malo unatrag i vidjeti zato je vano govoriti o tom ovjeku u odnosu na sve to je do sada reeno o razdiobi na klasinu i romantinu stvarnost i o nepomirljivosti tih dviju stvarnosti. Za razliku od mnotva romantiara koji se uznemiravaju zbog kaotinih promjena to ih znanost i tehnika izazivaju u ljudskom duhu, Fedro, sa svojim znanstveno odgojnim klasinim razumom, bio je sposoban uiniti vie nego to je puko lomljenjeruku od oaja, ili bjeanje, ili osuivanje posvema njeg stanja bez nuenja ikakvih rjeenja. Kao to sam rekao, on je na koncu ponudio broj na rjeenja, ali problem je bio toliko dubok i toliko strahovit i toliko sloen da nitko zapravo nije razu mio teinu onoga to je on rjeavao, pa tako nitko nije uspio razumijeti ili je krivo razumio ono to je govorio. Uzrok naih suvremenih kriza, znao bi rei, genetski je nedostatak unutar prirode samog razuma. I dok se taj genetski nedostatak ne raisti, krize e se nastavljati. Nai suvremeni oblici racionalnosti ne vode drutvo naprijed u bolji svijet. Oni ga vuku sve dalje i dalje od toga boljeg svijeta. Od renesanse ti su oblici zadovljavali. Sve dok potreba za hranom, odjeom i stanom bude glavna briga, oni e i dalje zadovoljavati. Ali sada kad kod golemih masa ljudi te potrebe vie nisu pree od svega ostaloga, itava struktura razuma, koju smo stanju naslijedili danas, i od drevnih vremena, nije vie prikladna. Poinjemo je gledati i vidjeti onakvom kakva ona zaista jest - emocionalno uplja, estetski besmislena i duhovno prazna. U takvom je ona vremena. Ja uoavam trajnu i estoku drutvenu krizu kojoj nitko stvarno ne razumije dubinu, a da i ne spominjemo da joj ne zna rjeenja. Vidim ljude poput Johna i Sylvije koji ive izgubljeni i otueni od cijele racionalne strukture civiliziranog ivota, koji trae rjeenja izvan te strukture, ali ne nalaze nijedno koje bi ih trajno zadovoljilo. A zatim vidim Fedra i njegove izdvojene samotnjake apstrakcije u laboratoriju - on je bio zabrinut zbog iste krize ali je poinjao s drugog stajalita, kreui se u suprotnom smjeru - pa sada pokuavam sve to objediniti. To je tako zamano -zato se ini da ponekad lutam. Izgleda da nitko s kim je Fedro o tome razgovarao nije bio zabrinut zbog te pojave koja je njega tako muila. Izgleda da su govorili: Mi znamo da je znanstvena metoda valjana, emu je dakle istraivati? Fedro nije razumijevao takav stav, nije znao to da poduzme, i budui da se nije bavio znanou zbog osobnih ili korisnih razloga, to ga je jednostavno potpuno zaustavilo. Bilo je to kao da je promatrao onaj vedri planinski krajolik to ga je Einstein opisao, pa se iznenada izmeu planina pojavila pukotina, jaz takva e potrajati jo dugo

74 pukog nitavila. I polako, i tegobno, da bi objasnio taj jaz, on je morao dopustiti da su te planine, koje su izgledale stvorene za vjenost, moda neto drugo, ... moda samo izmiljotina njegove mate. To ga je zaustavilo. I tako je Fedro, koji je u svojoj petnaestoj godini zavrio prvu godinu prirodnih znanosti, u sedmnaestoj godini bio izbaen sa sveuilita zbog nepolaganja ispita. Kao slubeni razlozi navedeni su nezrelost i nemar u uenju. Nitko nita nije mogao uiniti protiv toga; nitko to nije mo'gao sprijeiti ni ispraviti. Sveuilite ga nije moglo zadrati a da se potpuno ne odrekne stalnih mjerila. U omamljenom stanju Fedro je zapoeo dugi niz sporednih staza koje su ga odvele na daleku putanju uma, ali se na koncu vratio ovim putem kojim mi sada idemo, na vrata samog sveuilita. Sutra u pokuati krenuti tim putem. U Laurelu, napokon na pogled planina, zaustavljamo se da prenoimo. Veernji je povjetarac sada hladan. On se sputa odozgo sa snijega. Premda je sunce moralo nestati iza planina prije jednog sata, jo ima dosta svjetla na nebu iza lanca. Sylvia i John i Chris i ja hodamo dugakom glavnom ulicom dok se hvata sumrak i osjeamo prisutnost planina iako razgovaramo o drugim stvarima. Ja sam sretan to sam ovdje, a takoer sam i malo tuan to sam ovdje. Ponekad je malo bolje putovati nego stii.

11
Budim se i razmiljam da li znam da smo u blizini planina zbog uspomena ili zbog neega u zraku. Nalazimo se u lijepoj staroj hotelskoj sobi obloenoj drvetom. Sunce blista na tamnom drvetu kroz prozorske zastore, ali premda su zastori navueni ja ipak osjeam da smo blizu planina. U ovoj sobi je planinski zrak. Hladan je i vlaan i gotovo mirisan. Nakon jednog dubokog udisaja spreman sam za drugi i nakon toga za jo jedan i sa svakim dubokim udisajem osjeam se sve spremnijim dok ne skoim iz kreveta i razgrnem zastore i pustim svu tu sunanu svjetlost unutra - blistavu, hladnu, svijetlu, otru i jasnu svjetlost. U meni raste potreba da priem Chrisu i prodrmam ga, da ga probudim i sve mu ovo pokaem da vidi, ali zbog njenosti, ili moda potovanja, doputam mu da malo dulje spava, pa tako s aparatom za brijanje i sapunom odlazim u zajedniku kupaonicu na drugom kraju dugakog hodnika obloenog istim tamnim drvetom, dok podne daske kripe cijelim putem. U kupaonici vrua voda se pui i zvidi u cijevima, isprva prevrua za brijanje, ali ugodna poslije mijeanja s hladnom vodom. Kroz prozor iza zrcala vidim da straga ima neki trijem, pa poslije brijanja izlazim i stojim na njemu. Nalazi se na razini kroanja drvea koje okruuje hotel i izgleda kao da odgovara ovom jutarnjem zraku 74

poput mene. Grane i listovi njiu se na svakom zapuhu lahora kao da se to od njih oekuje, kao da se sve ovo vrijeme samo na to eka. Chris uskoro ustaje i Sylvia izlazi iz svoje sobe i veli da su ona i John ve dorukovali i da je on nekamo odetao, ali da e ona poi s Chrisom i sa mnom i ostati dok i mi ne dorukujemo. U sve smo zaljubljeni jutros i razgovaramo o dobrim stvarima cijelim putem niz suncem obasjanu ulicu do restorana. Jaja i vrua peciva i kava su s nebesa. Sylvia i Chris prisno razgovaraju o njegovoj koli i prijateljima i osobnim stvarima, dok ja sluam i zurim kroz veliki prozor restorana u proelje trgovine preko puta. Tako je razliito sada od one samotnike noi u Junoj Dakoti. Iza tih zgrada su planine i snjena polja. Sylvia kae da je John razgovarao s nekim u gradu o drugom putu za Bozeman, junije kroz Yellowstone Park. - Junije? - velim ja. - Misli na Red Lodge? - Da, pretpostavljam. Vraa mi se sjeanje na snjena polja u lipnju. - Taj put ide visoko iznad pojasa uma. - Je li to loe? - pita Sylvia. - Bit e hladno. - Usred snjenih polja u mojim mislima pojavljuju se motocikli i mi na njima. - Ali velianstveno. Sastajemo se opet s Johnom i sve je dogovoreno. Uskoro, poslije jednog eljeznikog podvonjaka, vozimo se vijugavom crnom trakom kroz polja prema planinama ispred nas. Ovom je cestom Fedro prolazio cijelo vrijeme, i bljeskovi njegovih uspomena poklapaju se posvuda. Visoki, tamni lanac Absaroka uzdie se neposredno pred nama. Pratimo neki potok do njegova izvora. U njemu je voda koja je vjerojatno bila snijeg prije manje od jednog sata. Potok i cesta prolaze kroz zelena i kamenita polja to su svaki put malo via nego prije. Sve je tako otro na ovom suncu. Mrane sjene, svijetlo svjetlo. Tamnomodro nebo. Sunce je sjajno i vrue kad smo na njemu, ali im prolazimo ispod drvea du ceste, odjednom postaje hladno. Igramo se lovice s malenim plavim Porscheom po putu, prestiemo ga i trubimo, onda on prestie nas i trubi, i tako nekoliko puta kroz polja tamnog sivila i svijetlog zelenila trave i planinskog grmlja. Sve je to zabiljeeno u sjeanju. On se sluio ovim putem da bi dospio u visine, zatim je skretao s puta na etiri-pet dana, onda je opet izlazio po hranu i ponovo se vraao, jer su mu ove planine bile potrebne u gotovo psiholokom smislu. Slijed njegovih asptrakcija postajao je tako dug i toliko zamren da je morao biti okruen ovom tiinom i ovim prostorom da bi u njih zaveo red. Bilo je to kao da bi sati i sati graenja propali zbog najmanjeg upada neke druge misli ili druge dunosti. To nije sliilo na razmiljanje drugih ljudi, ak ni onda, prije njegove bolesti. Bilo je na razini gdje se sve pomie i mijenja, gdje utvrene

76 vrijednosti i istine nestaju i nema niega osim vlastitoga duha koji ovjeka tjera naprijed. Njegov rani neuspjeh oslobodio ga je svih obveza da razmilja po utvrenim stazama i njegove su misli ve bile nezavisne do stupnja koji je poznat malom broju ljudi. On je osjetio da ustanove kao to su kole, crkve, vlade i politike organizacije svake vrste nastoje usmjeriti misao prema cilju razliitom od istine, da bi se ouvale njihove vlastite funkcije, i da bi se uveo nadzor nad pojedincima u slubi tih funkcija. Uspio je vidjeti da je njegov rani neuspjeh sretan bijeg, sluajni spas od stupice koja mu je bila postavljena, i bio je stalno na oprezu pred zamkama utvrenih istina u cijelom svom daljem ivljenju. Meutim, on nije vidio te stvari i nije na taj nain mislio u poetku, nego tek poslije. Ovdje sam ve dosta zastranio s puta. Sve ovo dolo je mnogo kasnije. Prve istine koje je Fedro poeo progoniti bile su pokrajne istine; ne vie elne istine znanosti, one prema kojima je disciplina usmjerena, nego onu vrstu istine koju vodite s kraja, bonom stranom oka. U nekom laboratorijskom poslu, kad vam se cijeli postupak poremeti, kad sve tee krivo ili neodreeno ili tako zamreno neoekivanim rezultatima da ni u emu ne vidite ni glave ni repa, poinjete stvari pokrajno promatrati. Tu je rije on kasnije upotrijebio da opie porast znanja koje se ne giba naprijed kao strijela u letu, nego se bono iri, kao strijela koja se zadebIjava u letu, ili kao strijelac koji otkriva, premda je pogodio sredinu mete i odnio nagradu, da se njegova glava nalazi na jastuku i da se kroz prozor pomalja sunce. Pokrajno znanje je ono znanje koje stie iz potpuno neoekivanog pravca, iz pravca koji se i ne poima kao pravac dok se to znanje samo ne nametne ovjeku. Pokrajne istine ukazuju na lanost aksioma i postulata koji lee u temelju ovjekova postojeeg sistema za dolaenje do istine. Po svemu sudei on je samo lutao. U stvarnosti on je samo lutao. Lutanje je ono to ovjek ini kad promatra pokrajne istine. On se nije mogao drati nijedne poznate metode postupanja da bi joj otkrio uzrok, jer su prije svega ba te metode i ti postupci zbrkani. I zato je lutao. To je bilo sve to je mogao initi. Lutanje ga je odvelo u vojsku, koja ga je poslala u Koreju. U njegovu pamenju postoji ulomak, slika nekog zida, vienog s pramca nekog broda, kako blistavo sja, kao nebeska vrata, preko luke u magli. On je Jamano mnogo cijenio taj ulomak i mnogo puta o njemu razmiljao, jer premda se ne slae ni s im drugim, tako je snaan i upeatljiv da sam mu se i ja vratio vie puta. ini se da je to znamen neega vrlo vanog, neke prekretnice. Njegova pisma iz Koreje korjenito su razliita od onoga to je ranije pisao, oznaavajui tu istu prekretnicu. Ona naprosto prte od emocija. On pie stranice i stranice o najmanjim pojedinostima stvari koje vidi: o trnicama, trgovinama s kliznim staklenim vratima, o krovovima s crijepom od kriljevca, cestama, o kolibama slamnatih krovova, o svemu. Katkada Pun divljeg oduevljenja, ponekad potiten, katkada srdit, ponekad ak i aljiv, bio je nalik nekom ovjeku ili nekom ivom stvoru koji je naao izlaz

76

iz kaveza za koji uope nije znao da je oko njega, pa divlje tumara sve na to baci oko.

okolinom

prodirui pogledom

Poslije se sprijateljio s nekim korejskim radnicima koji su pomalo govorili engleski ali su ga htjeli vie nauiti da bi se zaposlili kao tumai. S njima je provodio vrijeme poslije posla, a oni su ga za uzvrat vodili na dugake izlete o vikendima kroz bregove da mu pokau svoje kue i prijatelje i da mu protumae nain ivota i miljenja druge kulture. On sjedi kraj pjeake staze na divnom vjetrovitom obronku iznad utog mora. Ria na zaravni ispod staze je zrela i smea. Njegovi prijatelji gledaju more i vide otoke daleko na puini. Jedu suhu hranu i razgovaraju izmeu sebe i s njim, raspravljaju o ideogramima i njihovu odnosu prema svijetu. On napominje kako je udesno da se sve u svemiru moe opisati s dvadeset est pisanih slova kojima se oni upravo bave. Njegovi prijatelji klimaju i smijee se i jedu hranu koju su izvadili iz limenki i sve to nijei na ugodan nain. Njega zbunjuju potvrdna klimanja i nijeni odgo vori pa ponavlja svoju izjavu. Ponovo dolaze klimanja koja znae da i odgovori koji znae ne. To je kraj ulomka, ali o njemu je razmiljao mnogo puta, kao i o zidu. Posljednji jaki ulomak iz tog dijela svijeta potjee iz prostorije nekog transportnog broda. On se vraa kui. Prostorija je prazna i neupotrebljena. On je sam na leaju od jedrenog platna koje je razapeto na eljeznom okviru, kao gimnastika mrea. Ima po pet takvih leajeva u svakom redu, i ti redovi ispunjavaju cijelu praznu brodsku prostoriju. Ovo je prva prostorija na pramcu broda i platno u susjednim okvirima die se i sputa, praeno osjeajem dizala u njegovu elucu. On razmilja o tim stvarima i o potmuloj buci po elinim ploama svuda oko njega i primjeuje da osim tih zvukova ne postoje ni kakvi drugi dokazi da se cijela ta prostorija die visoko u zrak i zatim zaronjuje dolje, bez prestanka. Pita se nije li mu se zbog toga teko usredotoiti na knjigu ispred sebe, ali primjeuje da to nije zbog toga, ne go knjiga je jednostavno teka. To je lanak o istonjakoj filozofiji i to je najtea knjiga to ju je ikada itao. Drago mu je to je sam i to mu je dosadno u toj praznoj prostoriji, inae je nikada ne bi proitao. U knjizi pie da postoji teorijska komponenta ovjekova postojanja koja je prvenstveno na Zapadu {i to odgovara Fedrovoj laboratorijskoj prolosti) i estetska komponenta ovjekova postojanja koja se jae vidi na Istoku (i to odgovara Fedrovoj korejskoj prolosti) i da se ini da se te dvije komponente nikada ne dodiruju. Ovi izrazi teorijski i estetski odgovaraju onome to je Fedro kasnije nazvao klasinim i romantinim oblicima stvarnosti i vjerojatno su uobliili te nazive u njegovu duhu vie nego to je toga bio svjestan. Razlikaje u tome to je klasina stvarnost prvenstveno teorijska ali ima i svoju vlastitu estetiku. Romantina stvarnost je prvenstveno estetska, ali ima i svoju teoriju. Teorijski i estetski rascjep postoji izmeu komponenata jednog jedinog svijeta. Klasini i romantini rascjep postoji izmeu dvaju odijeljenih svjetova. Knjiga filozofije, koja se zove Susret Istoka i Zapada, pisca F. S. C. Northropa,

78 predlae da se bolje upozna neizdiferencirani estetski kontinuum iz kojega potjee teorijska komponenta. Fedro to nije razumio, ali kad je stigao u Seattle, i bio otputen iz vojske, sjedio je dva cijela tjedna u svojoj hotelsko sobi, i jeo krupne washingtonske jabuke, i razmiljao, i jeo jo vie jabuka, i jo vie razmiljao, a onda kao rezultat svih tih ulomaka, i razmiljanja, vratio se na sveuilite da studira filozofiju. Njegovo pokrajno lutanje je bilo zavrilo. On je sada aktivno poeo za neim teiti. Iznenada unakrstan zapuh hladna zraka navaljuje na nas s mirisom borovine, uskoro zatim jo jedan, pa jo jedan, i dok se primiemo Red Lodgeu, ja se sav tresem. U Red Lodgeu cesta gotovo dopire do podnoja planine. Tamna prijetea masa izdie se ve iznad krovova zgrada s obiju strana glavne ulice. Parkiramo motocikle i odvezujemo prtljag da uzmemo toplu odjeu. Prolazimo pokraj trgovine skijama i ulazimo u restoran gdje na zidovima vidimo goleme fotografije puta kojim emo se uspinjali. I uspinjati i uspinjati, preko jednog od najviih asfaltnih putova na svijetu. Zbog toga me obuzima neka tjeskoba, ali vidim da je bezrazlona pa je se nastojim otresti razgovarajui s drugima o tom putu. Ne moe se zalutati. Nema nikakvih opasnosti za motocikle. Samo sjeanje na mjesta gdje moete baciti kamen koji e propadati stotinama metara prije nego to se smiri i nekakvo povezivanje toga kamena s motociklom i vozaem. Kad smo popili kavu, oblaimo debelu odjeu, ponovo sve spremamo i uskoro svladavamo prvu serpentinu od mnogo njih na padinama planine. Asfaltirana traka je mnogo ira i sigurnija nego to je ostala u pamenju. Kad ste na motociklu, uvijek imate toliko vika prostora. John i Sylvia prolaze kroz otru okuku ispred nas i vraaju se, gledajui nas s viega i smijeei se. Ubrzo i mi prolazimo tu okuku pa im opet gledamo lea. Onda jo jedna okuka za njih i opet se susreemo, smijui se. Tako je teko kad unaprijed razmiljate, a tako je lako kad to inite. Govorio sam o Fedrovu pokrajnom lutanju, koje je zavrilo upisom na studije filozofije. On je filozofiju vidio kao vrak itave hijerarhije znanosti. Meu filozofima to je vjerovanje tako proireno da je ve gotovo otrcano, ali za njega je to bilo otkrie. Otkrio je da su fizika i kemija koje je nekada smatrao cijelim svijetom znanosti tek grana filozofije, koja je mnogo ira i mnogo openitija. Pitanja koja je on postavljao o bezbroju pretpostavki nisu zanimala prirodne znanosti jer niu pitanja kojima se one bave. Prirodna znanost ne moe prouavati znanstvenu metodu a da ne dospije u bezizlazan poloaj koji unitava valjanost njenih odgovora. Pitanja koja je on postavljao bila su na vioj razini nego to znanost see. I tako je Fedro u filozofiji naao prirodno produenje pitanja koje ga je isprva bilo odvelo u prirodne znanosti. to sve to znai? to je svrha svega ovoga? Zaustavljamo se na odmoritu kraj ceste, snimamo nekoliko fotografija za uspomenu da moemo pokazivati da smo tu bili, a zatim udaramo jednom stazicom koja nas vodi do ruba klisure. Motocikl na cesti gotovo okomito dolje ispod nas jedva bi se odavde mogao vidjeti. Umotavamo se jo bolje protiv hladnoe i nastavljamo s uspinjanjem. 78

Bjelogorino drvee je potpuno iezlo. Ostali su samo niski borovi. Mnogi od njih su savijeni i krljavi. Uskoro i ti krljavi borovi nestaju i nalazimo se na planinskim panjacima. Nigdje nema drveta, samo posvuda trava puna sitnih ruiastih i modrih i bijelih tokica jarke boje. Poljsko cvijee, posvuda! Ono i trava i mahovina i liajevi su sve to ovdje moe ivjeti. Stigli smo u visine, iznad pojasa ume. Gledam preko ramena da bacim posljednji pogled u bezdan. Kao da gledam u dno oceana. Ljudi provedu cio ivot u onim nizinama a da nemaju pojma da postoje ove visoravni. Cesta skree unutra, udaljuje se od bezdana i zalazi u snjena polja. Motor estoko grmi zbog nedostatka kisika i prijeti da e se ugasiti ali se ne gasi. Uskoro se nalazimo izmeu zidova od starog snijega, tako snijeg izgleda u rano proljee poslije kopnjenja. Maleni potoii vode teku posvuda u mahovinasto blato, a zatim nie u jednotjednu travu posutu sitnim poljskim cvijeem, malenim ruiastim i modrim i utim i bijelim cvijeem koje izgleda da nie, blistavo kao sunce, iz crnih sjena. Posvuda je tako! Iglice obojene svjetlosti gaaju me s pozadine tmurnog i mranog zelenila. Nebo je sada tamno i hladno. Osim gdje udara sunce. Na sunanoj strani moja ruka i noga i bluza su vrue, ali druga mi je strana, koja je sada u dubokoj sjeni, vrlo hladna. Snjena polja su sve vea, a snijeg uz cestu pokazuje tragove snjenih ralica. Prosjeci su visoki jedan metar, zatim dva metra, zatim etiri metra. Vozimo se kroz uske snjene ulice, gotovo kroz snjene tunele. Onda se tunel ponovo otvara u tamno nebo i kada izronimo vidimo da smo stigli na vrh. S onu stranu je druga zemlja. Planinska jezera i borovi i snjena polja su dolje. Iznad i preko njih dokle god nam oko dopire pruaju se planinski lanci pokriveni snijegom. Visoravni. Zaustavljamo se i parkiramo na jednom odmoritu gdje neki turisti kljocaju fotoaparatima i gledaju okolni krajolik i jedni druge. Sa stranjeg dijela motocikla skidam kutiju s alatom i otvaram je irom na sjedalu, zatim uzimam odvija, palim motor i odvijaem ugaam karburator sve dok se zvuk pri praznom hodu ne promijeni od zaista gadnog lupanja u posve podnoljivo lupanje. Iznenaen sam kako je na cijeloj ovoj uzbrdici grmio i pljuvao i tresao se i davao sve mogue znakove da e se ugasiti ali se nije ugasio. Sada ga opet ne ugaam kako treba, od radoznalosti kako e se ponaati na visini od tri tisue trista metara. Ostavljam jai dovod benzina nego to treba i sve to strano lupa, ali uskoro emo se sputati prema Yellowstone Parku, pa ako smanjim dovod sada, kasnije e postati nedovoljan, a to je opasno jer se pregrijava motor. Praskanje je jo prilino estoko dok se sputamo s vrha u drugoj brzini, ali poslije se buka smanjuje kad stiemo na nie visine. Vraa se uma. Sada jurimo izmeu stijena i jezera i uma, svladavajui krasne okuke na nizbrdici. Sad elim govoriti o nekoj drugoj vrsti visoravni u svijetu misli, koja na neki nain, bar to se tie mene, izgleda paralelna ili izaziva sline osjeaje kao ova, i nazvat u je visoravan duha.

80 Ako se za sve ljudsko znanje, za sve to je pozna to vjeruje da predstavlja golemu hijerarhijsku strukturu, onda se visoravan duha nalazi na najviim dosezima te strukture u najopenitijim i najapstraktnijim od svih razmatranja. Malo ljudi tuda putuje. Lutanjem po njoj ne moe se postii stvarna korist, ali poput ove visoravni materijalnog svijeta oko nas, i ona ima svoju strogu ljepotu tako da se nekim ljudima ini da je zbog nje vrijedno podnijeti sve tekoe putovanja. Na visoravni duha ovjek se mora prilagoditi rjeem zraku neizvjesnosti, i golemoj veliini postavljenih pitanja, i odgovorima koji se predlau tim pitanjima. Zamah ide sve dalje i dalje, oito mnogo dalje nego to duh moe segnuti, pa ovjek oklijeva da se tamo ak i primie od straha da e se izgubiti i da nikada nee nai izlaza. . to je istina i kako je prepoznajete kad do nje stignete?... Kako mi zapravo ita znamo? Postoji li ja, dua, to zna, ili tu duu ine tek stanice koje upravljaju osjetilima? ... Da li se stvarnost u osnovi mijenja, ili je utvrena i stalna?... Kad se ree da neto znai neto, to se time misli? Mnoge su staze kroz te visoke planinske lance bile utrte i zaboravljene od pamtivijeka, i premda su odgovori koji su doneseni s tih staza prisvajali trajnost i openitost, civilizacije su birale razliite staze pa imamo mnogo razliitih odgovora na ista pitanja, i svi se oni mogu smatrati istinitima u svom kontekstu. ak unutar jedne jedine civilizacije neprekidno se zatvaraju stare staze i otvaraju nove. Ponekad se tvrdi da ne postoji pravi napredak; da se civilizacija koja ubija mnotva u masovnim ratovima, koja zagauje kopna i oceane sve veim koliinama otpadaka, koja unitava dostojanstvo poje dinca podvrgavajui ga prisilnoj mehaniziranoj egzistenciji teko moe nazvati napretkom prema jednostavnom lovakom i skupljakom i poljoprivrednom ivljenju u prapovijesno doba. Ali taj prigovor, premda je romantiki privlaan, ne vai. Prvobitna plemena doputala su mnogo manje slobode pojedincu nego to to ini suvremeno drutvo. Drevni ratovi su voeni s daleko manje moralnog opravdanja nego moderni ratovi. Tehnologija koja proizvodi otpatke moe nai i nalazi, naine da ih se oslobodi bez ekolokih posije, dica. A slike prvobitnog ovjeka u kolskim knjigama ponekad izostavljaju tegobe njegova primitivnog ivota - muenje, bolesti, glad, teki rad za goli opstanak. Put od te agonije gole egzistencije do suvremenog ivota moe se trijezno opisati samo kao napredak prema boljemu, a jedini inilac toga napretka je naravno sam razum. Moe se vidjeti kako su i neformalni i formalni procesi pretpostavke, pokusa i zakljuka, iz stoljea u stoljee, ponavljani s novom graom, izgradili hijerarhije misli koje su iskljuile veinu neprijatelja prvobitnog ovjeka. Romantina osuda racionalnosti donekle nie ba iz djelotvornosti te racionalnosti u podizanju ovjeka iz primitivnog stanja. Ona je tako moan, tako svevladajui inilac civiliziranog ovjeka, da iskljuuje sve drugo i gospodari i samim ovjekom. To je izvor pritubi.

80

Fedro je lutao kroz tu visoravan, najprije besciljno, slijedei svaku stazu, svaki puteljak kojim je netko ve prije proao, videi povremeno uz neznatno osvrtanje da oito napreduje, ali ne videi nita ispred sebe to bi mu reklo kojim putem da krene. Kroz planinska pitanja stvarnosti i spoznaje prole su velike linosti civilizacije, od kojih su neke, kao Sokrat i Aristotel i Newton i Enstein, poznate gotovo svima, ali je veina njih ostala neznana. Za njihova imena on nikad prije nije uo. I oarale su ga njihove misli i cio nain njihova razmiljanja. Paljivo je slijedio njihove staze dok se ne bi uinilo da postaju hladne, zatim ih je naputao. U to vrijeme njegov rad je bio samo turo prelaenje po akademskiin standardima, ali ne zato to on moda nije radio ili mislio. On je previe uporno razmiljao, a to upornije duha to razmiljate na toj visoravni sporije idete. Fedro je itao vie na znanstven nain nego na knjievan nain, ispitujui

svaku reenicu na koju bi naiao, zapisujui sumnje i pitanja koja je trebalo kasnije rijeiti, i ja sam sretan to imam pun prtlja nik svezaka tih biljeaka. Najvie zauuje injenica da je u njima sadrano gotovo sve ono to je godinama kasnije govorio. ovjek se razoara kad vidi kako je u to vrijeme bio potpuno nesvjestan znaenja onoga to je govorio. To je kao da gledate nekoga tko uzima, jedan po jedan, sve komade slagaljke kojoj znate rjeenje, pa mu elite rei: - Pazi, ovo pristaje ovdje, a ovo pristaje ovdje - ali mu ne moete rei. I tako on slijepo luta od staze do staze skupljajui komad za komadom i pitajui se to da s njima ini, a vi se ujedate za usnu kad skrene na krivu stazu i odahnete kad se opet vrati, iako je sam on obeshrabren. - Ne brini - elite mu rei. - Nastavi! Ali on je takav uasan uenik da moe tek ljubaznou svojih nastavnika uope prolaziti. On uvijek ima predrasude o svim filozofima koje prouava. Uvijek uvlai i namee svoje poglede na grau koju prouava. Nikada nije pravedan. Uvijek je pristran. On eli da svaki filozof ide odreenim putem i razbjesni se kad ne ide. Sauvan je ulomak sjeanja na njega kako sjedi u sobi pred zoru s glasovitom Kritikom istog uma Immanuela Kanta, prouavajui je kao to ahist prouava otvaranja velemajstora, pokuavajui ispitati razvojne pravce prema svojim sudovima i vjetini, traei protuslovlja i nepodudarnosti. Fedro je udnovata osoba kad se usporedi s Amerikancima dvadesetog stoljea koji ga okruuju, ali kad se vidi kako prouava Kanta, manje je udan. Prema tom njemakom filozofu iz osamnaestog stoljea on gaji potovanje koje se ne raa iz slaganja nego iz cijenjenja Kantove strahovite logike utvrde oko vlastitog stajalita. Kant je uvijek velianstveno metodian, ustrajan, pravilan i pomnjiv dok Ijuti onu veliku snjenu planinu misli razluujui to je u umu i to je izvan uma. To je, za dananje penjae, jedan od najviih vrhunaca to postoje, i ja sada elim poveati tu Kantovu sliku i malo pokazati kako je on razmiljao i kako je Fedro razmiljao o njemu, da bih dao jasniju sliku onoga to je visoravan duha i usput pripremio stazu za razumijevanje Fedrovih misli.

82 Fedrovo razrjeenje itavog problema klasinog i romantinog poimanja prvi put se javilo na toj visoravni duha, pa ako se ne razumije odnos ove visoravni prema ostatku egzistencije, podcijenit e se ili krivo razumjeti znaenje i vanost niih razina onoga to je on ovdje rekao. Da bi pratio Kanta, ovjek mora poneto znati i od onoga ime se bavio kotski filozof David Hume. Hume se unaprijed sloio s tim da, ako se najstroe dri pravila logike indukcije i dedukcije u odreivanju prave naravi svijeta iz iskustva, ovjek mora doi do stanovitih zakljuaka. Njegovo je umovanje slijedilo pravce koji bi proistekli iz odgovora na ovo pitanje: Pretpostavimo da se neko dijete rodi lieno svih osjetila; ono je bez vida, bez sluha, bez opipa, bez mirisa, bez okusa - bez iega. Ne postoji nikakav nain da primi ikakav podraaj iz vanjskog svijeta. I pretpostavimo da se to dijete intravenozno hrani i na druge naine njeguje i odrava osamnaest godina u takvom obliku ivljenja. Tada se postavlja pitanje: Ima li to osamnaestogodinje ljudsko stvorenje misli u glavi? Ako ima, odakle te misli dolaze? Kako ih ono stjee? Hume bi odgovorio da taj osamnaestogodinjak nema nikakve misli, i dajui taj odgovor definirao bi sebe kao empirista, ovjeka koji vjeruje da se sve znanje stjee iskljuivo preko osjetila. Znanstvena metoda eksperimentiranja je paljivo kontrolirani empirizam. Dananji zdrav razum je empirizam, budui da bi se nadmona veina sloila s Humeom, premda bi u drugim kulturama i drugim vremenima veina moda imala razliito miljenje. Prvi problem empirizma, ako se vjeruje u empirizam, tie se naravi tvari. Ako sve nae znanje dolazi od osjetilnih podataka, to je zapravo ta tvar za koju se pretpostavlja da nam alje osjetilne podatke? Ako pokuate zamisliti to je ta tvar, iskljuivi ono to osjeamo, vidjet ete da ne mislite ni o emu. Budui da sve znanje dolazi kroz osjetilne dojmove i budui da ne postoji osjetilni dojam o samoj tvari, logino slijedi da ne postoji znanje o tvari. Ona je tek neto to zamiljamo. Ona se potpuno nalazi u naem duhu. Ideja da izvan nas postoji neto to iz sebe alje svojstva koja zapaamo spada meu pojmove zdravog razuma sline djejem pojmu zdravog razuma da je zemlja ravna i da se paralelni pravci nikad ne sastaju. Drugo, ako netko pone s pretpostavkom da sve nae znanje stie k nama kroz osjetila, on se mora zapitati: Iz kojeg osjetilnog podatka potjee nae znanje o uzronosti? Drugim rijeima, koja je znanstvena empirijska osnova same uzronosti? Humeov odgovor glasi: Nijedna. Ne postoji nikakav dokaz uzronosti u naoj osjetilnosti. Poput tvari, to je tek neto to zamiljamo kad jedna stvar uestalo slijedi za drugom. Uzronost nema stvarne egzistencije u svijetu koji promatramo. Ako netko prihvaa pretpostavku da nam sve nae znanje stie kroz osjetila, kae Hume, onda on logino mora zakljuiti da su i Priroda i Prirodni zakoni tvorevine nae mate. Ta ideja da se itav svijet nalazi unutar neijeg duha mogla bi se odbaciti kao apsurdna da ju je Hume izbacio da se o njoj ne raspravlja. Ali on je od nje nainio hermetino zatvorenu posudu. 82

Bilo je potrebno izbaciti Humeove zakljuke, ali na alost on je do njih stigao na takav nain da je oito bilo nemogue njih izbaciti bez naputanja empirijskog razuma i povlaenja u nekog srednjovjekovnog prethodnika empirijskog razuma. To Kant nee uiniti. Tako je to bio Hume, rekao je Kant, koji me je probudio iz mog dogmatskog drijemea i nagnao ga da napie ono to se danas smatra jednim od najveih ikada napisanih filozofskih traktata, Kritiku istog uma, koja je esto predmet cijelog kolegija na sveuilitu. Kant nastoji spasiti empirizam od posljedica njegove vlastite samoprodirue logike. On isprva kree du staze koju je utro Hume prije njega. Da sve nae znanje poinje s iskustvom, tu nema nikakve sum nje, veli on, ali uskoro skree s te staze poriui da sve komponente znanja dolaze kroz osjetila u trenutku kad se primaju osjetilni podaci. Ali premda sve znanje poinje sa iskustvom, iz toga ne slijedi da se ono raa iz iskustva. U prvi mah to izgleda kao mlaenje prazne slame, ali nije tako. Kao rezultat te razlike, Kant zaobilazi provaliju solipsizma prema kojemu vodi Humeova staza i prosljeuje svojom potpuno novom i razliitom stazom. Kant kae da postoje aspekti stvarnosti koje nam osjetila neposredno ne pruaju. Njih on zove a priori. . Primjer a priori znanja je vrijeme. Vi ne vidite vrijeme. Niti ga ujete, ni miriete, ni kuate, ni dotiete. Ono nije prisutno meu osjetilnim podacima dok se primaju. Vrijeme je ono to Kant naziva intuicijom, to um mora priloiti dok prima osjetilne podatke. Isto vrijedi i za prostor. Ako ne primijenimo pojmove prostora i vremena na dojmove koje primamo, svijet je nerazumljiv, tek kaleidoskopska zbirka boja i oblika i umova i mirisa i boli i okusa bez znaenja. Mi osjeamo predmete na odreeni nain zbog nae primjene a priori intuicija kao to su prostor i vrijeme, ali ne stvaramo te predmete iz nae mate, kao to bi tvrdio isti filozofski idealist. Oblici prostora i vremena primjenjuju se na podatke dok se primaju od predmeta koji ih proizvode. A priori pojmovi imaju podrijetlo u ljudskoj naravi, pa tako niti njih uzrokuje predmet koji osjeamo, niti oni predmet stvaraju, nego pruaju neku vrstu razlune funkcije za osjetilne podatke koje primamo. Kad trepnem oima, na primjer, osjetilni podatak nam kae da je svijet nestao. Ali to se razluuje i ne dopire nam u svijest jer u umu imamo a priori pojam da je svijet neprekidan. Ono o emu razmiljamo kao o stvarnosti jest neprekidna sinteza elemenata promjenljivih podataka iz osjetila. Sad se zaustavimo i primijenimo neke od pojmova to ih je Kant ponudio tom udnom stroju, tom stvorenju to nas nosi kroz vrijeme i prostor. Pogledajmo sada na odnos prema njemu, kako nam ga Kant otkriva. Hume je rekao, u stvari, da sve to znam o ovom motociklu dolazi k meni kroz osjetila. Tako mora biti. Drugoga puta nema. Ako ja reem da je motocikl nainjen od kovine i drugih tvari, on pita: to je kovina? Ako odgovorim da je kovina tvrda i sjajna i hladna na dodir i da se savija bez loma pod udarcima iz utvrene hijerarhije a priori pojmova i trajno

84 tvre materije, Hume kae da se sve to vidi, uje i dodiruje. Nema tvari. Reci mi to je kovina izvan toga to se osjea. Tada, naravno, ja zapnem. Ali ako nema tvari, to moemo rei o osjetilnim podacima koje primamo? Ako nagnem glavu nalijevo i pogledam dolje na hvatite upravljaa i prednji kota i dra karte i rezervoar, dobivam jedan obrazac osjetilnih podataka. Ako nagnem glavu nadesno, dobivam drugi neznatno razliit obrazac osjetilnih podataka. Ta dva pogleda su razliita. Kutovi ravnina i krivulja kovine su razliiti. Sunano svjetlo ih razliito obasjava. Ako ne postoji logina osnova za tvar, onda ne postoji logina osnova za zakljuak da je ova dva pogleda proizveo isti motocikl. Kant nam priskae u pomo. On kae da injenica to ne postoji nain neposrednog osjeaja motocikla, kao razluenje od boja i oblika to ih motocikl proizvodi, nije uope dokaz da nema motocikla. Mi u duhu imamo a priori motocikl koji ima neprekidnost u vremenu i prostoru i sposoban je mijenjati izgled dok netko mie glavu i zato mu ne protuslove osjetilni podaci to ih taj netko prima. Humeov motocikl, onaj to nema nikakva smisla, dogodit e se ako na prijanji pretpostavljeni bolesnik, onaj to uope nema osjetila, bude iznenada, samo za jednu sekundu, izloen osjetilnim podacima motocikla, a zatim opet lien osjetila. Sada e on, mislim, u duhu imati Humeov motocikl, to mu ne prua nikakva mogueg dokaza o takvim pojmovima kao to je uzronost. Ali, kao to Kant kae, mi nismo ta osoba. Mi imamo u mislima vrlo stvaran a priori motocikl u ije postojanje nemamo razloga sumnjati, ija se stvarnost moe u svako doba potvrditi. Taj a priori motocikl izgradio se u naim mislima tijekom mnogo godina iz golemih koliina osjetilnih podataka i trajno se mijenja kad ulaze novi osjetilni podaci. Neke promjene u ovom specifinom a priori motociklu to ga jaem vrlo su brze i prolazne, kao na primjer njegov odnos prema cesti. Ja to biljeim i ispravljam cijelo vrijeme dok svladavamo ove okuke i nagibe na cesti. im obavijest nema vie vrijednosti ja je zaboravljam jer stiu nove koje treba prihvatiti. Druge promjene u ovom a priori pojmu su sporije: Nestajanje gume s kotaa. Labavljenje vijaka i matica. Promjena razmaka izmeu pedala i bubnjeva na konicama. Drugi izgledi motocikla mijenjaju se tako polako da se ine trajnima - boja, leajevi kotaa, kontrolni kablovi - ali i oni se trajno mijenjaju. Napokon, ako ovjek razmilja u okvirima zaista velikih koliina vremena, ak se i eljezna asija lagano mijenja od trenje na cesti i toplinskih promjena i sila unutarnjih naprezanja zajednikih svim kovinama. To je prilian stroj, taj a priori motocikl. Ako dovoljno dugo stanete misliti o njemu, vidjet ete da je on glavna stvar. Osjetilni podaci ga potvruju, ali ti osjetilni podaci nisu motocikl. Motocikl za koji ja vjerujem na a priori nain da se nalazi izvan mene je slian novcu za koji vjerujem da ga imam u banci. Kad bih otiao u banku i zatraio da vidim svoj novac, oni bi me malo iznenaeno pogledali. Oni nemaju moj novac ni u jednoj ladici koju bi mogli izvui i pokazati mi ga. Moj novac nije nita drugo osim nekih istono-zapadnih i sjevero-junih podruja u nekom eljeznom oksidu 84

koji lei na smotku vrpce u nekoj kompjutorskoj limenoj kutiji. Ali ja sam s tim zadovoljan jer vjerujem da e banka, ako mi ustrebaju stvari za koje mi treba novac, pronai nain, s pomou svoga sistema mjenica, da ga dobijem. Slino tome, premda moji osjetilni podaci nikada nisu pruili nita to bi se moglo nazvati tvar, zadovoljan sam to postoji mogunost da se unutar osjetilnih podataka postiu stvari za koje se pretpostavlja da ih tvar tvori, i da e se osjetilni podaci i dalje podudarati s a priori motociklom u mojim mislima. Ja zbog praktinosti kaem da tvar izgrauje motocikl na kojem se vozim. Dobar dio Kantove Kritike istog uma bavi se time kako se ovo a priori znanje stjee i kako se upotrebljava. Svoju tvrdnju da su nae a priori misli nezavisne o osjetilnim podacima i da razluuju ono to vidimo Kant je nazvao kopernikovskom revolucijom. Time je imao na umu Kopernikovu izjavu da se zemlja giba oko sunca. Nita se nije promijenilo kao posljedica te revolucije, a ipak se sve promijenilo. Ili, da to izrazimo Kantovim rijeima, objektivni svijet koji stvara nae osjetilne podatke nije se promijenio, ali na a priori pojam toga svijeta stubokom se promijenio. Posljedice su strahovite. Upravo prihvaanje Kopernikove revolucije predstavlja razliku izmeu suvremenog ovjeka i njegova srednjovjekovnog prethodnika. Kopernik je uinio ovo: uzeo je postojei a priori pojam zemlje, poimanje da je ravna i nepomina u prostoru, i postavio alternativni a priori pojam zemlje, to jest da je kuglasta i da se giba oko sunca; i pokazao je da se oba ta a priori pojma slau s postojeim osjetilnim podacima. Kant je osjetio da je uinio istu stvar u metafizici. Ako pretpostavite da su a priori pojmovi u naim glavama nezavisni o onome to vidimo i da zapravo razluuju to to vidimo, to znai da uzimate stari aristotelovski pojam znanstvenika kao pasivna Promatraa, tabula rasa, i zaista taj pojam stubokom mijenjate. Kant i milijuni njegovih sljedbenika tvrde da je posljedica te promjene da dobivate mnogo Prihvatljivije tumaenje kako spoznajemo stvari. U ovom primjeru sam se upustio u potankosti, djelomino zato da pokaem malo te visoravni izbliza, ali vie zbog toga da se pripremim za ono to je Fedro kasnije uinio. I on je izvrio kopernikansku zamjenu i kao rezultat te zamjene naao razrjeenje odjelitih svjetova klasinog i romantinog poimanja. I ini mi se da je posljedica toga da je opet mogue dobiti mnogo prihvatljivije tumaenje o emu se u cijelom ovom svijetu radi. Kantova metafizika je isprva uzbudila Fedra, ali kasnije je uzbuenje splasnulo i on nije znao tono zbog ega. Razmiljao je o tome i povjerovao da je moda u pitanju njegovo istonjako iskustvo. Prije toga imao je osjeaj da je pobjegao iz zatvora intelekta, a sad se opet naao u jo gorem zatvoru. Proitao je Kantovu estetiku s razoarenjem i ljutnjom. Ideje izraene o lijepom bile su mu same po sebi rune, i ta runoa bila je toliko duboka i posvemanja da nije znao odakle bi je poeo napadati ili pokuao da je zaobie. inilo se da je upletena ravno u cijelo tkivo Kantova svijeta tako duboko da iz nje nema spasa. Nije to bila samo runoa osamnaestog stoljea ili tehnika runoa. Pokazivali su

86 je svi filozofi to ih je itao. Cio svemir kojemu je prisustvovao smrdio je na istu runou. Bila je posvuda, u kolskoj uionici, u udbenicima. Bila je i u njemu, a on nije znao kako ni zato. Sam um je bio ruan i inilo se da nema puta k slobodi.

12
U Cooke Cityju John i Sylvia izgledaju i ponaaju se sretnije nego to sam ih godinama viao, i zagrizamo u sendvie s vruom govedinom velikim zalogajima. Ja sam sretan to vidim i ujem svu tu njihovu oduevljenost visoravni, ali o tome mnogo ne govorim nego samo jedem. Kroz prozor vidimo ogromne borove s druge strane puta. Mnogi automobili prolaze ispod njih na putu u park. Sada se nalazimo daleko ispod pojasa uma. Ovdje je toplije, ali nebo je pokriveno sluajnim niskim oblacima koji su spremni izliti kiu. Da piem romane mjesto da drim chautauque, pokuao bih razviti karaktere Johna i Sylvie i Chrisa prizorima punim radnje koji bi takoer otkrili unutarnja znaenja ena i moda Umjetnosti i moda Odravanja motocikla. To bi bio pravi roman, ali zbog nekog razloga ne osjeam se za to sposobnim. Oni su prijatelji, nisu karakteri, i kao to Sylvia jednom ree: - Ne volim biti objekt! - Toliko toga znamo jedni o drugima da u njih jednostavno ne ulazim. Nita loe, ali zaista nebitno za chautauquu. Tako bi moralo biti meu prijateljima. U isto vrijeme mislim da moete razumjeti iz chautauque zato stalno moram izgledati tako povuen i daleko od njih. Ponekad oni postavljaju pitanja koja se ine kao da zahtijevaju izjavu o onom o emu do vraga stalno razmiljam, ali ako bih brbljao o tome to mi je zaista na umu, recimo o a priori pretpostavci neprekidnosti motocikla od sekunde do sekunde, i ako bih to uinio ne koristei cijeloj graevini chautauque, oni bi bili samo zbunjeni i pitali bi se to nije u redu. Mene zaista zanima ta neprekidnost i nain kako o njoj razgovaramo i mislimo i zato naginjem k tome da se uklonim obinom oputanju u vrijeme ruka to svemu daje izgled udaljavanja. To je problem. To je problem naeg vremena. Danas je doseg ljudskog znanja tako velik da smo svi mi specijalisti a udaljenost izmeu specijalnosti postala je tako golema da tko god eli slobodno tumarati meu njima mora se odrei bliskosti ljudi oko sebe. I svakodnevne brbljarije u vrijeme ruka su specijalnost za sebe. ini se da Chris bolje razumije moju otuenost nego oni, moda zato to je sviknutiji na nju i to je njegov odnos prema meni takav da ga se ona mora ticati. Na njegovu licu ponekad vidim tragove zabrinutosti, ili bar nemira, pa se pitani zato, a zatim otkrijem da sam ja ljut. Da ne vidim taj njegov izraz, moda to ne bih ni znao. Ponekad tri i skae naokolo pa se tome udim i otkrijem da je to zbog toga to sam ja dobro raspoloen. Sad vidim da je pomalo nervozan kad odgovara na pitanje koje je John oigledno uputio meni. Radi se o ovjeku kod kojega emo sutra biti u gostima, o DeVVeeseu. 86

Nisam ba siguran kako je glasilo pitanje, ali dodajem: On je slikar. Predaje slikarstvo na tamonjem fakultetu, apstraktni impresionist. Pitaju me kako to da ga poznajem i ja moram odgovoriti da se ne sjeam pa se ini da izbjegavam odgovor. Ali zaista ne sjeam se niega o njemu osim nekih ulomaka. On i njegova ena vjerojatno su bili prijatelji Fedrovih prijatelja, i on ih je na taj nain poznavao. Oni se ude to bi jedan pisac inenjeringa kao to sam ja mogao imati zajedniko s nekim apstraktnim slikarom, a ja opet moram rei da ne znam. U mislima traim po ulomcima odgovor ali ga ne nalazim. Njihove osobne znaajke sigurno su bile razliite. Dok fotografije Fedrova lica u tom razdoblju pokazuju otuenje i nasilnost - jedan lan njegova odjela napola u ali nazvao je to subverzivnim izgledom -neke fotografije DeWeesea iz istog razdoblja pokazuiu lice koje je sasvim pasivno, gotovo vedro, osim nekog blagog upitnog izraza. Pamtim neki film o pijunu u prvom svjetskom ratu koji je prouavao ponaanje zarobljenog njemakog oficira (koji mu je bio potpuno slian) stojei iza ogledala kroz koje se moe gledati s druge strane. Prouavao ga je mjesecima sve dok nije mogao oponaati svaku njegovu kretnju i nijansu u govoru. Zatim je glumio bjegunca da se uvue u zapovjednitvo njemake vojske. Sjeam se napetosti i uzbuenja dok se nalazio pred svojim prvim pokusom s oficirovim starim prijateljima da sazna hoe li oni prozreti njegovu varku. Mene sada obuzimaju slini osjeaji o DeWeeseu koji e prirodno pretpostaviti da sam ja osoba koju je on nekada poznavao. Motocikli su se orosili izvana zbog lagane magle. Vadim plastini ogrta iz bonog kovega i privrcujem ga za kacigu. Uskoro emo ui u Yellowstone park. Put pred nama je zamagljen. Izgleda kao da se oblak spustio u dolinu, koja uope nije dolina nego je samo planinski prosjek. Ne znam koliko je dobro DeWeese njega poznavao, i koje e zajednike uspomene od mene oekivati. I s drugima sam ovo ve prolazio i obino sam uspijevao nekako prebroditi neugodne trenutke. Kao nagrada svaki put je slijedilo proirivanje znanja o Fedru to je uvelike pomoglo daljem oblikovanju njegove osobe, i to je tijekom godina donijelo mnotvo podataka koje ovdje iznosim. Iz ono malo ulomaka to ih imam u pamenju, Fedro je visoko cijenio DeWeesea jer ga nije razumio.Kad Fedro nije uspijevao neto razumjeti, to je u njemu budilo strahovito zanimanje, a DeWeesovo dranje je bilo vrlo neobino. Izgledalo je potpuno zbrkano. Fedro bi rekao neto to je smatrao jako zabavnim, a DeWeese bi ga zaueno pogledao ili bi ga pak ozbiljno shvatio. Drugi put bi Fedro rekao neto veoma ozbiljno i nada sve znaajno, a DeWeese bi prasnuo u smijeh kao da mu je ispriao najduhovitiju alu to ju je ikada uo.

88 Na primjer, postoji u pamenju ulomak o stolu u blagovaonici kojemu se furnir na rubu odlijepio pa ga je Fedro ponovo slijepio. Dok se ljepilo ne stvrdne, furnir je uvrstio tako da je stol omotao cijelim klupkom page, okolo naokolo sa svih strana. DeWeese je vidio pagu i pitao se zbog ega je sve to zajedno uinjeno. - To je moja najnovija skulptura - rekao je Fedro. - Zar vam se ne ini da u tome ima neega? Umjesto da se nasmije, DeWeese ga je s uenjem pogledao, dugo je prouavao stol i naposljetku rekao: - Gdje ste sve to nauili? U prvi mah Fedro je pomislio da on nastavlja alu, ali DeWeese je bio ozbiljan. Drugi put Fedro je bio ljut zbog nekih slabih studenata. Na putu kui s DeWeeseom on je ispod nekog drvea o tome govorio, a DeWeese se udio zato to uzima toliko k srcu. - I ja sam se pitao - rekao je Fedro nesigurnim glasom i dodao: - Mislim da je to moda zbog toga to je svaki profesor skloniji studentima koji su njemu slini. Ako se u vaem nainu pisanja istie dotjeran stil, onda tome pridajete vie vanosti kod nekog studenta nego inae. Ako upotrebljavate krupne rijei, bit e vam dragi studenti koji piu krupnim rijeima. - Svakako. to je u tome slabo? - rekao je DeWeese. - Pa eto, postoji mala nezgoda u svemu tome - rekao je Fedro - jer svi studenti koji su mi najdrai, oni s kojima me zaista vee neki osjeaj poistovjeivanja, redom su pali na ispitima! DeWeese je na to prasnuo u grohotan smijeh i time Fedra malo uvrijedio. On je u tome vidio neku vrstu znanstvene pojave koja mu je mogla ponuditi klju za nove spoznaje, a DeWeese se samo smijao. U poetku je mislio da se DeWeese smije njegovom nehotinom izvrgavanju ruglu samog sebe. Ali to se nije slagalo s njegovom osobom jer uope nije bio podrugljiv. Kasnije je uvidio da se tu radilo o najistinitijem smijehu. Najbolji studenti uvijek padaju. Svaki dobar profesor to zna. Bila je to ona vrsta smijeha koja smanjuje napetost to je uzrokuju nemogue situacije i Fedro se mogao njome koristiti jer je u to vrijeme stvari uzimao previe ozbiljno. Ti zagonetni DeWeeseovi odgovori naveli su Fedra na pomisao da DeWeese ima pristup u golema prostranstva skrivenog razumijevanja. DeWeese je uvijek izgledao kao da neto taji. On je neto skrivao od njega, a Fedro nije mogao dokuiti to je to. Zatim dolazi jedan snaan ulomak sjeanja, onoga dana kad je otkrio da moda i DeWeese gaji nekakvo slino zagonetno osjeanje prema njemu. Prekida za svjetlo u DeWeesovoj radnoj sobi se pokvario i on je zamolio Fedra da vidi to je. Imao je pomalo zbunjen, pomalo zagonetan smijeak na licu, kao smijeak to ga ima umjetniki mecena kad razgovara s nekim slikarom. Mecena je zbunjen to otkriva kako malo zna, ali se smijei oekujui da e vie nauiti. Za razliku od Sutherlandovih, koji mrze tehniku, DeWeese je bio toliko daleko od nje da u njoj nije nazirao nikakve opasnosti. DeWeese je zapravo bio tehnika neznalica, mecena u tehnici. Od od nje nita nije razumio, ali je znao to mu se svia i stalno je uivao da neto naui. 88

On je pretpostavljao da je kvar u ici blizu arulje, jer svjetla je nestalo im je pritisnuo prekida. Da je kvar bio u prekidau, smatrao je, proteklo bi neko vrijeme prije nego to bi se to vidjelo u zarulji. Fedro o tome nije raspravljao, nego je otiao u trgovinu tehnikom robom preko puta, kupio prekida i za nekoliko minuta ga ugradio. Naravno, svjetlo jesmjesta zasjalo, izazvavi kod DeWeesea uenje i nelagodu. - Kako ste znali da je kvar u prekidau? - upitao je. - Zato to je radilo na prekide kad sam prodrmao prekida. - No - zar to nije moglo prodrmati i icu? - Nije. Fedrovo nadmono dranje razljutilo je DeWeesea i on se poeo prepirati. - Kako znate sve to? - rekao je. - To je oigledno. - Pa zbog ega onda ja to nisam vidio? - ovjek mora biti malo upuen. - Onda to nije oigledno, zar ne? DeWeese je uvijek raspravljao s tog udnovatog gledita da je bilo nemogue njemu odgovoriti. To gledite navelo je Fedra na pomisao da DeWeese neto taji od njega. Tek na koncu svoga boravka u Bozemanu pomislio je da je shvatio, na svoj analitiki i metodiki nain, koje je to gledite. Na ulazu u prak zaustavljamo se i plaamo ovjeku s velikim eirom. On nam uzvraa jednodnevnom propusnicom. Ispred nas vidim starijeg turista koji nas snima, zatim se smije. Iz njegovih kratkih hlaa sputaju se bijele noge u debele arape i cipele. Njegova ena, koja s odobravanjem gleda, ima iste takve noge. Domahujem im u prolazu i oni nam odmahuju. Taj e trenutak biti zabiljeen na filmu jo mnogo godina. Fedro je prezirao ovaj park ne znajui tono zbog ega moda zato to ga nije sam otkrio, ali vjerojatno ne zato. Nego zbog neeg drugog. Ljutilo ga je osoblje koje se dralo kao vodii na izletu. Dranje turista kao da su u zoolokom vrtu u Bronxu, New York, gadilo mu se jo vie. Kolike li razlike prema planinskom krajoliku svud naokolo. Park je izgledao kao golem muzej s pomnjivo uljepanim izlocima da prue privid stvarnosti, ali ljupko ograenim lancima da ih djeca ne bi otetila. Ljudi su ulazili u park i postajali pristojni i krasni i prijetvorni meu sobom ier ih je na to tjerala atmosfera parka. Za sve vrijeme to je ivio stotinjak kilometara daleko od njega posietio ga je samo jedanput ili dvaput. Ali ovo ispada iz redoslijeda. Nedostaje raspon od nekih deset godina. On nije skoio s Immanuela Kanta u Bozeman, Montana. Za vrijeme tog raspona od deset godina dugo je ivio u Indiji studirajui orijentalnu filozofiju na Hindu sveuilitu u Benaresu. Koliko ja znam, on tu nije doznao nikakve skrivene tajne. Uope se nita osobito nije dogodilo osim nekih dodira. Sluao je filozofe, pohodio je sveenike, upijao je i razmiljao, jo vie je upijao i razmiljao, i to je bilo sve. Sve to se vidi iz njegovih pisama svodi se na uasnu zbrku i protuslovlja i nepodudaranja i odstupanja i iznimke prema svim pravilima to ih je formulirao o stvarima koje je

90 promatrao. Doao je u Indiju kao empiriki znanstvenik i otiao je iz Indije kao empiriki znanstvenik, nimalo mudriji nego to je bio kad je stigao. Ipak, bio je izloen mnogo emu i usvojio je neku vrstu skrivene predodbe koja se kasnije javljala u vezi s mnogim drugim skrivenim predodbama. Neke od tih skrivenih stvari trebalo bi ukratko izloiti jer one kasnije postaju vane. Postao je svjestan da doktrinarne razlike izmeu hinduizma i budizma i taozima ni izdaleka nisu toliko znaajne koliko doktrinarne razlike izmeu kranstva i islama i idovstva. Zbog njih se nikada nisu vodili ratovi, jer se za verbalne prikaze stvarnosti nikada nije smatralo da su sama stvarnost. U svim istonjakim religijama velika se vanost Pridaje sanskrtskoj doktrini Tat tvam asi, Ti si to, koja tvrdi da vi jeste sve ono to mislite, i da je nedjeljivo sve ono to mislite da zapaate. Shvatiti u potpunosti taj nedostatak djeljivosti znai postati prosvijetljen. Logika pretpostavlja odvojenost subjekta od objekta; logika dakle nije krajnja mudrost. Prividnost odvojenos ti subjekta od objekta najbolje se uklanja iskljuivanjem tjelesne aktivnosti, duevne aktivnosti i emocionalne aktivnosti. Postoje mnoge discipline koje se time bave. Jedna od najvanijih je sanskrtska dhyana koja se na kineskom pogreno izgovara kao an to se opet na japanskom pogreno izgovara kao zen. Fedro se nikada nije upustio u meditiranje jer to za njega nije imalo smisla. Sve njegovo vrijeme u Indiji smisao je uvijek leao u loginoj dosljednosti i on nije mogao nai nikakav poten nain da napusti to uvjerenje. To je, mislim, bilo vrijedno hvale kod njega. Ali jednoga dana profesor je u predavaonici zanosno tumaio prividnu narav svijeta po moda pedeseti ve put, i Fedro je digao ruku i hladno upitao da li se vjeruje da su atomske bombe koje su pale na Hiroimu i Nagasaki bile prividne. Profesor se nasmijeio i odgovorio potvrdno. To je bio svretak razgovora. Vratio se na svoj Srednji zapad, stekao praktinu diplomu novinarstva, oenio se, ivio u Nevadi i New Mexicu, obavljao razliite poslove, radio kao novinar, pisac znanstvenih lanaka i pisac reklamnih industrijskih tekstova. Postao je otac dvoje djece, kupio farmu i konja za jahanje i dva automobila i poeo se debljati. Njegovo proganjanje onoga to smo nazvali utvarom razuma bilo je prestalo. Krajnje je vano da se ovo razumije. On je bio odustao. Budui da je bio odustao, povrina ivota mu je bila ugodna. Radio je do razumne granice, lijepo se slagao s ljudima i, osim povremenih zavirivanja u unutarnju prazninu koja se oituje u nekim kratkim priama to ih je napisao u to vrijeme, njegovi su dani tekli posve obino. Ne zna se pouzdano to ga je natjeralo ovamo gore u ove planine. ini se da ni njegova ena ne zna, ali ja bih rekao da je to moda bilo jedno od onih unutarnjih osjeaja promaenosti i nada da e ga ovo na neki nain opet vratiti na pravi put. Postao je mnogo zreliji, kao da je naputanje njegovih unutarnjih ciljeva nekako uzrokovalo da bre stari. Izlazimo iz parka kod Gardinera gdje izgleda da ne pada mnogo kie, jer na planinskim kosama u sumrak vidimo tek travu i grmlje. Odluujemo da ovdje prenoimo.

90

Grad se nalazi na visokim obalama s obiju strana mosta preko rijeke koja brza preko glatkih i istih oblutaka. Preko mosta ve su upaljena svjela na motelu u kojemu odsjedamo, ali i na umjetnom svjetlu koje dolazi kroz prozore mogu vidjeti da je svaka kuica pomnjivo okruena posaenim cvijeem, pa zato paljivo hodam da ne gazim po njemu. Primjeujem i stvari oko kuica te ih pokazujem Chrisu. Prozori su dvostruki i klizno pomini. Vrata se blago zatvaraju i ne lupaju. Svi okviri su savreno postavljeni. Nema u svemu tome niega iznimnoga, to je samo dobro nainjeno i, neto mi govori, sve je to uradio jedan ovjek. Vraajui se u motel iz restorana primjeujemo stariji par kako sjedi u malom vrtu ispred recepcije uivajui u veernjem povjetarcu. Mukarac potvruje da je sve te kuice on sam napravio i tako mu je drago da je to netko primijetio da njegova ena, koja to vidi, poziva sve nas da sjednemo kraj njih. Razgovaramo bez potrebe da urimo. Ovo je najstariji ulaz u park. Njime su se sluili jo prije nego to su izumljeni automobili. Oni govore o promjenama koje su nastupile tijekom godina, dodajui novu dimenziju onome to vidimo oko sebe, i sve se to slijeva u jednu prekrasnu stvar - taj grad, taj par i godine koje su tuda prohujale. Sylvia polae ruku na Johnovu nadlakticu. Ja sam svjestan uma rijeke koja brza preko oblutaka ispod nas i utim blag miris u nonom vjetru. ena, koja poznaje sve mirise, kae da je to kozja krv, i mi uuujemo na neko vrijeme i ja ugodno postajem dremljiv. Chris je ve gotovo spavao kad smo odluili poi na poinak.

13
John i Sylvia jedu prena peciva i piju kavu za doruak, jo ih dri sinonje raspoloenje, ali ja imam potekoa prilikom gutanja hrane. Danas bismo morali stii do kole, do mjesta gdje se zbilo strahovito sraivanje stvari, i ja ve utim neku napetost. Sjeam se kako sam jednom itao o arheolokim iskapanjima na Bliskom istoku i doznavao kako se osjea arheolog kad po prvi put nakon tisua godina otvara zaboravljene grobove. I ja se sada osjeam kao neki arheolog. Kaduljino grmlje u kanjonu prema Livingstonu sad je slino kaduljinu grmlju to ga vidite cijelim putem odavde do New Mexica. Jutronje sunce je kao jueranje, samo to je toplije i blae sada kad se opet nalazimo na manjim visinama. Nema nieg neobinog. Samo taj arheoloki osjeaj da mir okoline prikriva neke stvari. Mjesto gdje blude duhovi. Ja zaista ne elim ii onamo. Smjesta bih se okrenuo i vratio. To je samo napetost, valjda.

92 Slae se s jednim ulomkom ovoga sjeanja, u kojemu je mnogih jutara napetost bila toliko snana da je on povrao sve iz sebe prije nego to bi uao u prvu predavaonicu. Gadilo mu se da izae pred punu sobu studenata i govori. Bilo je to potpuno nasilje nad njegovim usamljenim, izdvojenim nainom ivota, pa je osjeao estoku tremu, samo to se to nikada nije odraavalo na njemu kao trema na pozornici, nego prije kao uasna estina svega onoga to je inio. Studenti su priali njegovoj eni da je to bilo neto poput elektriciteta u zraku. U trenutku kad je ulazio u predavaonicu sve su se oi usmjeravale na njega i pratile ga dok je prilazio katedri. Svi razgovori su zamirati do apta i ostajali kao apat iako je esto prolazilo nekoliko minuta prije nego to bi poelo predavanje. Tijekom cijeloga sata oi se nisu odvajale od njega. O njemu se poelo mnogo govoriti, kao o kontroverznoj linosti. Veina studenata izbjegavala je njegove predmete kao kugu. Sluali su i previe pria o njemu. Ta kola je bila ono to bi se blago dalo nazvati predavakim fakultetom. Na predavakom fakultetu predajete i predajete i predajete bez slobodnog vremena za istraivanje, za razmiljanje, za sudjelovanje u zbivanjima izvan kole. Samo predajete i predajete i predajete dok vam duh ne otupi i ne iezne stvaralaka mo i ne postanete automat koji govori iste glupe stvari po sto puta beskrajnim valovima nevinih studenata koji ne mogu razumjeti zato ste vi tako glupi, gube potovanje prema vama i ire to nepotovanje u javnosti. Razlog zbog kojega predajete i predajete i predajete lei u tome to je to vrlo lukav nain odravanja kole uz male trokove koji prua laan privid pravog obrazovanja. Ipak usprkos tome on je kolu zvao imenom koje nije imalo mnogo smisla, ustvari zvualo je pomalo smijeno s gledita njezine prave naravi. Ali ime je imalo veliko znaenje za njega, i on ga se uporno drao i smatrao je, prije nego to je otiao, da ga je usjekao u nekoliko mozgova dovoljno duboko da se nee izbrisati. Zvao ju je Crkvom uma, i mnoge nedournice ljudi oko njega mogle su prestati da su oni razumjeli to je time mislio. U dravi Montana u to vrijeme evala je ultra-desna politika slina onoj koja je vladala u Dallasu, Texas, upravo prije ubojstva predsjednika Kennedyja. Jednom profesoru poznatom po cijelim Sjedinjenim Dravama bilo je zabranjeno da dri govor u krugu sveuilita u Missouli, Montana, pod izlikom da bi to izazvalo nemire.. Profesorima je bilo reeno da sve izjave za javnost moraju proi kroz ured za obavjetavanje javnosti prije nego to se daju. Akademske zasade bile su unitene. Zakonodavstvo je prije toga zabranilo koli da odbije upis bilo kojem studentu starijem od dvadeset jedne godine bez obzira na to da li je zavrio neku srednju kolu ili ne. Sada je zakonodavstvo izglasalo zakon kojim se fakultet kanjava globom od osam tisua dolara za svakog studenta koji padne, drugim rijeima naredbu da svaki student mora proi. Novoizabrani guverner nastojao je otjerati dekana kako zbog osobnih tako i zbog politikih razloga, Dekan nije bio samo osobni neprijatelj, bio je i demokrat, a guverner nije bio obian republikanac. ef njegove predizborne kampanje ujedno je bio tajnik drutva John Birch u dravi Montana1. To je bio isti 92

onaj guverner koji je bio sastavio popis od pedeset subverzivnih elemenata o kojemu smo uli prije nekoliko dana. Kao dio te krvne osvete, sveuilitu su bile osjetno smanjene dotacije. Dekan je proslijedio neobino velik dio tog smanjenja na fakultet engleskog jezika, kojega je Fedro bio lan, i kojega su lanovi bili prilino grlati kad se radilo o pitanjima akademske slobode. Fedro je tada pisao regionalnom udruenju za slubeno priznavanje kola da vidi mogu li oni sprijeiti to krenje uvjeta valjanosti kole. Osim tog privatnog dopisivanja javno se zalagao da se povede istraga o cjelokupnom stanju u kolstvu. Tada su neki studenti u jednom od Fedrovih odjeljenja upitali, zajedljivo, dali njegovi napori oko toga da kola ne bude slubeno priznata znae da on nastoji onemoguiti njihovo obrazovanje.
1

Ulatrakonzervativna organizacija u SAD, osnovana s glavnim ciljem da se bori protiv komunistike aktivnosti;

ime je dobilo prema jednom kapetanu amerike ratne avijacije (Op. prev.)

Fedro je to zanijekao. Na to je jedan student, oito guvernerov pristaa, liutito rekao da e se vlast postrati da kola ne izgubi svoju slubenu valjanost. Fedro je upitao na koji nain. Student je odgovorio da e postaviti policiju da to sprijei. Fedro je o tome malo razmiljao, zatim je shvatio svu veliinu studentova pogrenog poimanja priznavanja kole. Te noi, za sutranje predavanje, on je napisao obranu onoga to ini. To je bilo predavanje o Crkvi uma koje je, suprotno njegovim uobiajenim biljekama, bilo vrlo dugako i vrlo paljivo obraeno. Ono poinje navoenjem novinskoga lanka o tome kako na nekoj crkvenoj zgradi u unutranjosti visi elektrina reklama za pivo ba iznad glavnog ulaza. Zgrada je bila prodana i pretvorena u pivnicu. Nije teko pogoditi da se na ovom mjestu u predavaonici prolomio smijeh. Sveuilite je bilo dobro poznato po pijankama i neodreeno odgovaralo toj slici. U lanku je pisalo da se mnogo ljudi zbog toga potuilo crkvenim vlastima. Bila je to katolika crkva, i sveenik koji je bio odreen da odgovora na kritike prilino se razljutio zbog svega toga. Njemu je to otkrilo nevjerojatno neznanje o tome to je zapravo crkva. Zar su oni mislili da opeke i daske i staklo ine crkvu? Hi oblik krova? To je, pod ruhom pobonosti, bio primjer istog materijalizma kojemu se crkva suprotstavlja. Graevina o kojoj je rije nije sveto tlo. Ona je obesveena. I tu sve prestaje. Reklama za pivo stajala je nad ulazom u pivnicu, ne u crkvu, i oni koji nisu vidjeli razliku samo su otkrivali neto o sebi. Fedro je rekao da ista zbrka vlada u poimanju sveuilita i da je zato teko razumjeti gubitak slubenog priznanja kole. Pravo sveuilite nije materijalni objekt. To nije skupina graevina koja se moe braniti policijom. Objasnio je da, kad neki fakultet izgubi valjanost, nitko ne dolazi da zatvori kolu. Nema zakonskih kazni, nema globa, nema osuda na zatvor. Predavanja se ne prekidaju.

94 Sve se nastavlja kao i do tada. Studenti dobivaju isto obrazovanje koje bi dobili i da kola nije izgubila valjanost. Sve to bi se dogodilo, rekao je Fedro, bilo bi jednostavno slubeno objavljivanje stanja koje je ve postojalo. Bilo bi slino ekskomunikaciji. Dogodilo bi se to da bi stvarno sveuilite, kojemu nikakvo zakonodavstvo ne moe zapovijedati i koje se nikada ne moe poistovjetiti ni s kakvim smjetajem opeka i dasaka i stakala, jednostavno izjavilo da to mjesto vie nije sveto tlo. Stvarno sveuilite bi odatle iezlo, i sve to bi ostalo bile bi opeke i knjige i materijalna oitovanja. To je moralo biti udno shvaanje svim studentima, i mogu ga zamisliti kako dugo eka dok se to slegne, i kako moda zatim eka pitanje: to vi mislite da je stvarno sveuilite? Njegove biljeke, kao odgovor na to pitanje, sadre slijedee: Stvarno sveuilite, rekao je, nema odreenog poloaja. Ono nema imovine, ne daje plae i ne prima materijalnih daa. Stvarno sveuilite je stanje duha. To je veliko nasljee racionalne misli to nam je stiglo kroz stoljea i ne postoji ni na jednom odreenom mjestu. To je stanje duha koje se obnavlja tijekom stoljea posredstvom ljudi koji tradicionalno nose naslov profesora, ali ak ni taj naslov nije dio stvarnog sveuilita. Stvarno sveuilite nije nita manje neprekidno tijelo samog uma. Pored toga stanja duha, uma, postoji i pravna osoba koja se na alost zove istim imenom ali je sasvim razliita stvar. To je neproizvodna ustanova, s odreenom adresom. Posjeduje imovinu, u stanju je da plaa, da prima novac i da odgovara svim zakonskim zahtjevima. Ali to drugo sveuilite, ta pravna osoba, ne moe poduavati, ne stvara novo znanje i ne vrednuje ideje. To uope nije stvarno sveuilite. To je tek crkvena zgrada, tlo, poloaj gdje su stvoreni pogodni uvjeti za opstojanje stvarne crkve. Zbrka se neprekidno stvara kod ljudi koji ne mogu vidjeti tu razliku, rekao je, i misle da nadzor nad crkvenim zgradama ukljuuje nadzor nad crkvom. Oni profesore vide kao slubenike drugog sveuilita koji moraju napustiti razum kad im se to rekne i bez pogovora primati naredbe, isto kao to to ine subenici u drugim organizacijama. Oni vide drugo sveuilite, ali prvo sveuilite ne uspijevaju vidjeti. Sjeam se kad sam to prvi put itao i primijetio koliko je tu analitike snage upotrijebljeno. On je izbjegao da cijepa sveuilite na grane ili odjele i da se bavi rezultatima te analize. Izbjegao je takoer i tradicionalnu podjelu na studente, nastavnike i pomono osoblje. Kad se sveuilite dijeli na bilo koji nain, dobiva se mnogo nepotrebnih podataka koji vam ne mogu rei nita vie nego to se inae nalazi u slubenim sveuilinim izvjetajima. Ali Fedro ga je rastavio na crkvu i smjetaj, i kad se jednom izvri takvo razuenje, ista ona mutna i prilino neshvatljiva ustanova odjednom se poima s nekim stupnjem jasnoe koji prije toga nije bio dostupan. Na temelju te diobe on je pruio objanjenja za mnoge zagonetne ali normalne aspekte sveuilinog ivota. Poslije ovih objanjenja vratio se analogiji religiozne crkve. Graani koji sagrade takvu crkvu i plaaju za nju vjerojatno imaju na umu da to ine za svoju zajednicu. Dobra propovijed moe upljanima Pruiti duevni mir za naredni tjedan. 94

Nedjeljna kola pomoi e djeci da se odgoje kako treba. Sveenik koji dri propovijedi i upravlja nedjeljnom kolom razumije te ciljeve i obino radi u skladu s njima, ali on takoer zna da njegov osnovni zadatak nije sluenje zajednici. Njegov osnovni zadatak je prije svega sluenje bogu. Obino u tome nema sukoba, ali ponekad se neki pojavi kad se lanovi crkvenog odbora suprotstave sveenikovim propovijedima i zaprijete da e uskratiti materijalnu potporu. To se dogaa. U takvim prilikama pravi sveenik mora se ponaati kao da nije ni uo prijetnje. Njegov osnovni zadatak nije sluenje lanovima zajednice, nego jedino bogu. Osnovni zadatak Crkve uma, rekao je Fedro, uvijek je stari Sokratov cilj istine, u trajno promjenljivim oblicima, kako se otkriva u procesu racionalnosti. Sve drugo podlono je tome. Obino taj cilj se ne sukobIjuje s mjesnim ciljem poboljanja graanstva, ali ponekad neki sukobi, iskrsnu, kao i u sluaju samog Sokrata. Oni iskrsnu kad lanovi odbora ili predstavnici vlasti, koji su uloili mnogo vremena i novaca oko smjetaja, zauzmu gledite koje je suprotno profesorskim predavanjima i izjavama za javnost. Oni se tada mogu osloniti na administraciju prijetei da e uskratiti materijalnu potporu ako profesori ne budu govorili ono to oni ele uti. I to se dogaa. Pravi crkveni ljudi u takvim prilikama moraju se ponaati kao da nisu uli te prijetnje. Njihov osnovni zadatak nikada nije sluenje zajednici prije svega ostaloga. Njihov osnovni zadatak je sluenje, posredstvom uma, cilju istine. To je on mislio svojom Crkvom uma. Nitko nije sumnjao u to da on tako duboko osjea. Smatrali su ga nekom vrstom smutljivca, ali nikada ga nisu sprijeili u tome onoliko koliko je on smutnje izazvao. Od gnjeva sviju oko njega djelomino ga je spaavala njihova nesklonost da i u emu pomognu neprijateljima kole, ali djelomino i zavidna svjesnost da sve njegovo izazivanje smutnji napokon potjee od na loga kojemu se i sami uvijek moraju pokoravati: naloga da govore racionalnu istinu. Biljeke predavanja objanjavaju gotovo sve razloge njegova takva ponaanja, ali jedna stvar ostaje neobjanjena - njegova fanatina estina. ovjek moe vjerovati u istinu i u proces njezina otkrivanja i u otpor dravnoj vlasti, ali zato bi zbog toga, iz dana u dan, sagorijevao u sebi? Psiholoko objanjenje koje se pojavilo meni se ini neprikladnim. Glumaka trema ne moe podnijeti tu vrstu napora iz mjeseca u mjesec. Ni drugo objanjenje ne zvui uvjerljivo, to jest da se on pokuavao iskupiti zbog ranijeg neuspjeha. Nema ni u emu dokaza da je ikada o svom izbacivanju sa sveuilita razmiljao kao o neuspjehu, nego samo kao. o zagonetki. Objanjenje do kojega ja dolazim javlja, se :iz neslaganja izmeu njegova pomanjkanja ;vjere u znanstveni um u laboratoriju i njegove fanatine vjere izraene u predavanju o Crkvi uma. Razmiljao sam o tom neslaganju jednog dana i odjednom mi je sinulo da u tome uope nema neslaganja. Njegovo pomanjkanje vjere u um bilo je razlog zato mu se on tako fanatino posvetio. Nikada se neete posvetiti neemu u to imate potpuno povjerenje. Nitko fanatino ne vie da e sunce i sutra izai. Svatko zna da e ono sutra izai. Kad se ljudi fanatino posveuju politikoj ili

96 regionalnoj vjeri ili bilo kojoj vrsti dogme ili cilja, uvijek to ine zato to su te dogme ili ciljevi pod znakom sumnje. U ovom sluaju radi se o borbenosti jezuita kojima je on donekle bio slian. Povijesno njihova gorljivost nije nikla iz snage katolike crkve nego iz njezine slabosti pred reformacijom. Fedrovo pomanjkanje vjere u um nainilo je od njega tako fanatina uitelja. To ima smisla. I to dobiva jo vie smisla kad se vide stvari koje su uslijedile. Zbog toga je on vjerojatno osjeao neko duboko srodstvo s onoliko slabih studenata iz posljednjih redova u njegovim predavaonicama. Prezirni pogledi u njihovim oima odraavali su iste osjeaje koje je on gajio prema cijelom racionalnom, intelektualnom procesu. Jedina razlika je bila u tome to su oni bili prezirni zbog nerazumijevanja toga procesa. On ga je prezirao zato to ga je razumio. Budui da ga nisu razumjeli, njima nije preostajalo drugo rjeenje nego da padnu i da se cijelog ivota s gorinom sjeaju tog iskustva. S druge strane on je fanatino osjeao da je duan uiniti neto u tome. Zbog toga je njegovo predavanje o Crkvi uma bilo tako dobro pripremljeno. Govorio im je da moraju vjerovati u um jer nieg drugog nema. Ali on sam nije imao te vjere. Treba stalno drati na pameti da se sve to dogaalo pedesetih godina, a ne sedamdesetih godina. U to su vrijeme bitnici i rani hipiji galamili o sistemu iogranienom intelektualizmu koji ga podrava, ali gotovo nitko nije ni slutio kako e se cijelo ustrojstvo duboko dovesti u sumnju. I tako je Fedro fanatino branio jednu ustanovu, Crkvu uma, u koju nitko, sigurno nitko u Bozemanu, Montana, nije imao razloga sumnjati. Kao neki Loyola prije reformacije. Neko borbeno uvjeravanje svakoga da e sunce sutra izai, kad nitko o tome nije brinuo. Svi su se samo njemu udili. Ali sada, kad izmeu nas i njega lei najburnije desetljee ovog stoljea, desetljee u kojem je um bio opsjedan i napadan preko svih najsmionijih vjerovanja pedesetih godina, mislim da u ovoj chautauqui koja se zasniva na njegovim otkriima moemo malo bolje razumjeti o emu je on govorio... o rjeenju svega toga... samo kad bi to bilo istinito... ali toliko je toga izgubljeno da nema naina da se dozna. Moda se zbog toga ja osjeam kao arheolog. I moda sam zbog toga toliko napet. Imam samo ove ulomke sjeanja, i krhotine stvari koje mi drugi ispriaju, i ja se stalno pitam, dok se primiemo, ne bi li bilo bolje da neki grobovi ostanu zatvoreni. Iznenada mi na pamet pada Chris koji sjedi iza mene, i pitam se koliko on zna, koliko se sjea. Stiemo do raskrija gdje se put iz parka slijeva s glavnom autocestom istok-zapad, zaustavljamo se i skreemo na nju. Odatle prelazimo preko jednog niskog prijelaza u sam Bozeman. Cesta se sada uspinje, vodi na zapad, i ja se odjednom veselim onome to me eka.

14
Silazimo s prijelaza na malu zelenu ravnicu. Neposredno na jugu vide se planine obrasle borovom umom koje na vrhuncima jo imaju snijeg od prole zime. U svim drugim smjerovima pojavljuju se nie 96

planine, udaljenije, ali jednako tako jasne i otre. Ova slika s razglednica neodreeno se slae sa sjeanjem. A glavna autocesta vjerojatno nije postojala u ono vrijeme. Reenica Bolje je putovati nego stii vraa mi se ponovo u misli i tu ostaje. Dosad smo putovali a sada emo stii. Za mene nastupa razdoblje potitenosti kad dosegnem privremeni cilj poput ovoga i kad se moram iznova usmjeriti prema nekom drugom cilju. Za dan-dva John i Sylvia se moraju vratiti, a Chrisu i meni valja odluiti to emo dalje initi. Sve se mora mijenjati. Glavna gradska ulica izgleda mi mutno poznata, ali sada se osjeam kao turist i vidim da natpisi na trgovinama stoje radi mene, turista, a ne radi ljudi koji ovdje ive. Ovo zaista nije malen grad. Ljudi se kreu prebrzo i previe neovisno o drugima. To je jedno od onih mjesta s petnaest do trideset tisua stanovnika, te niti je pravi gradi, niti je pravi grad - niti je zapravo ita. Ruamo u restoranu punom stakla i kroma koji ne budi nikakvih uspomena. Izgleda kao da je otvoren poslije njegova boravka ovdje i pokazuje ono isto pomanjkanje osobitosti koje je vieno na glavnoj ulici. Prilazim telefonskom imeniku i traim broj Roberta DeWeesea, ali ga ne nalazim. Zovem informacije ali ondje nikada nisu uli za tu stranku i ne mogu mi dati broj. Ne mogu vjerovati! Jesu li oni postojali samo u njegovoj mati? Telefonistkinjin odgovor izaziva panino osjeanje koje traje nekoliko trenutaka; ali onda se sjeam njihova odgovora na moje pismo u kojemu sam im javljao da dolazimo i smirujem se. Izmiljeni ljudi ne slue se potom. John savjetuje da pokuam nazvati odjel za umjetnost ili neke prijatelje. Puim neko vrijeme i pijem kavu, pa kad se ponovo opustim uinim to i doznajem kako se stie k njima. Ne zastrauje tehnika. Za strauje to to ona stvara u meuljudskim odnosima, na primjer izmeu onih koji zovu informacije i onih koji odgovaraju. Od grada do planina preko dna doline ima valjda petnaest kilometara, i mi prelazimo tu udaljenost po blatnjavim putovima kroz bujnu zelenu visoku djetelinu zrelu za konju, koja izgleda tako gusta da bi teko bilo kroz nju hodati. Polja se pruaju s obiju strana i lagano se uzdiu prema podnoju planina gdje se naglo uzdie tamnije zelenilo borova. To e biti mjesto gdje ive DeWeeseovi. Gdje se susreu svijetlo zelenilo i tamno zelenilo. Vjetar je pun mirisa svijetlozelenog tek pokoenog sijena i stoke. U jednom trenutku prolazimo kroz hladan zrani zid gdje se miris mijenja na borovinu, ali zatim se opet vraamo u toplinu. Sunano svjetlo i livade i blisko uzvita planina. im smo stigli 40 borova, na cesti poinje debeo sloj ljunka. Usporavamo do prve brzine i petnaest kilometara na sat, i ja sputam obje noge s papuica da izdignem motocikl ako se zarije u pijesak i pone tonuti. Cesta zakree i naglo ulazi u borove i vrlo strm i uzak kanjon u planini, i evo upravo kraj puta velike sive kue s golemom apstraktnom eljeznom skulpturom privrenom na jednoj strani, a ispod nje sjedi u naslonjau naslonivi se leima o kuu iva prilika samoga DeWeesea koji okruen drutvom dri limenku piva u ruci i njome nam mae. Izravno iz starih fotografija.

98 Ja sam toliko zauzet dranjem motocikla da ne mogu odvojiti ruke od upravljaa pa mu umjesto toga odmahujem nogom. iva prilika samog DeWeesea smjeka se dok se mi zaustavljamo. - Pronali ste nas - veli on. Oputen smijeak. Sretne oi. - Mnogo je vremena prolo - velim ja. I ja se osjeam sretno, iako mi je udno to odjednom vidim da se prilika kree i da govori. Sjahujemo i svlaimo putnu opremu l vidim da je otvoreni trijem na kojem stoje on i njegovi gosti jo nedovren i nenatkriven. DeWeese gleda s poda koji se nalazi tek malo iznad puta s nae strane, ali je nagib kanjona tako strm da je na drugoj strani tlo pet metara nie i dalje od kue, meu drveem i visokom travom gdje jedan konj, djelomino zaklonjen drveem, pase ne diui glavu. Sad moramo istezati vratove da vidimo nebo. Okruuje nas tamnozelena uma koju smo gledali dok smo se pribliavali. - Ovo je zaista prekrasno! - veli Sylvia. iva prilika DeWeesea smijei joj se odozgo. - Hvala - veli on - drago mi je da vam se svia. - Njegov glas je vrlo spokojan, posve oputen. Iako je to autentina prilika samog DeWeesea, primjeujem da je to ujedno potpuno nova osoba koja se trajno obnavljala i vidim da u ga morati svega iznova upoznati. Penjemo se na trijem. Izmeu podnih dasaka postoje upljine, kao da je reetka. Kroz njih mogu vidjeti tlo. Glasom i smijekom koji kao da govore No, nisam ba siguran kako se ovo radi, DeWeese nas sve unakrsno upoznaje, ali njegove rijei na jedno uho ulaze a na drugo izlaze. Nikada ne mogu zapamtiti imena. Njegovi gosti su predava umjetnosti s fakulteta, koji nosi naoale ronatog okvira, i njegova ena, koja se samosvjesno smjeka. Vjerojatno su novi. Razgovaramo neko vrijeme, DeWeese im uglavnom objanjava tko sam ja, a zatim, s one strane gdje se trijem gubi iza ugla kue, odjednom se pojavljuje Gennie DeWeese s posluavnikom punim piva u limenkama. I ona je slikarica i, toga iznenada postajem svjestan, brzo shvaa situaciju i ve se prijateljski smijei to grabim limenku piva umjesto njezinu ruku, pa veli: - Upravo su stigli neki susjedi s gomilom Pastrva za veeru. Tako sam sretna. - Pokuavam se sjetiti to bi bilo prikladno rei, ali samo klimnem glavom. Sjedamo, ja na sunce odakle je teko razlikovati pojedinosti na drugoj strani trijema u hladu. DeWeese me gleda, ini se kao da se sprema neto rei o mom izgledu, koji se bez sumnje mnogo razlikuje od onoga to on pamti, ali neto ga odvrati od toga i on se okrene ka Johnu i upita ga kakvo je bilo putovanje. John objanjava da je bilo upravo silno, neto to su on i Sylvia godinama oekivali. Sylvia se tome pridruuje. - Dosta je biti na zraku u ovim prostranstvima - kae ona. - U Montani ima prostranstva - kae DeWeese, pomalo sjetno. On i John i predava umjetnosti uputaju se u razgovor o razlikama izmeu Montane i Mi nnesote, tek radi upoznavanja. Konj mirno pase ispod nas, a odmah iza njega iskri se voda u potoku. Razgovor se pomie na DeWeeseovu zemlju ovdje u kanjonu, na to koliko De-Weese dugo tu ivi i kakvo je umjetniko obrazovanje 98

na fakultetu. John je zaista nadaren za sluajne razgovore poput ovoga to ja nimalo nisam, pa zato samo sluam. Poslije nekog vremena vruina od sunca postaje tako velika da svlaim demper i raskopavam koulju. Takoer vadim sunane naoale i stavljani ih da izbjegnem mirkanje. Tako je bolje, ali to mi toliko smanjuje vidljivost u sjeni da jedva razlikujem lica, te se osjeam nekako odvojen od svega osim sunca i suncem obasjanih strmina kanjona. Razmiljam u sebi o raspremanju prtljaga ali odluujem da ga ne spominjem. Oni znaju da ostajemo ali upravo podsvjesno doputaju da se prvo obave prve stvari. Prvo se oputamo, onda se raspremamo? emu urba? Pivo i sunce poinju zagrijavati moju glavu kao da je meki utipak. Vrlo ugodno. Ne znam koliko kasnije ujem Johnovu primjedbu o filmskom glumcu meu nama i shvaam da govori o meni i mojim sunanim naoalama. Pogledam preko naoala prema njima u hladu i razabirem da mi se DeWeese i John i predava umjetnosti smijee. Vjerojatno me trebaju u razgovoru, neto o nevoljama na putovanju. - Oni ele znati to se dogaa ako se neto mehaniki pokvari - veli John. Priam im cijelu priu o onome kad smo Chris i ja bili u kinoj oluji i kad se ugasio motor, to je dobra pria, ali pomalo bez poante. To shvaam dok je pripovijedam kao odgovor na njihovo pitanje. Posljednja reenica o tome kako nije bilo benzina donosi oekivano mumljanje. - A ja sam mu ak rekao da pogleda - veli Chris. DeWeese i Gennie primjeuju koliko je Chris narastao. On postaje samosvjestan i pomalo likuje. Pitaju za njegovu majku i njegova brata, a nas obojica odgovaramo na ta pitanja najbolje to umijemo. Vruina naposljetku postaje neizdriva pa pomiem stolicu u hlad. Ono sjeanje utipaka nestaje u nagloj hladnoi i poslije nekoliko minuta moram se zakopati. Gennie to primjeuje i veli: - im sunce zae za one vrhove, ovdje postaje zaista hladno. Razmak izmeu sunca i vrhova je malen. Prosuujem da preostaje manje od pola sata izravnog sunca, premda je tek sredina popodneva. John pita o planinama u zimi, pa on i DeWeese i predava umjetnosti razgovaraju o tome i o hodanju s krpljama u planinama. Ja bih ovdje mogao vjeno sjediti. Sylvia i Gennie i ena predavaa umjetnosti razgovaraju o kui i ubrzo ih Gennie poziva unutra. Moje misli se vraaju na primjedbu kako Chris tako brzo raste i iznenada nastupa onaj grobni osjeaj. Ja sam samo neizravno uo o vremenu kad je Chris ovdje ivio, a njima se pak ini kao da je on jedva i bio odsutan. Mi ivimo u potpuno razliitim vremenskim strukturama. Razgovor se prebacuje na novosti u slikarstvu i glazbi i kazalitu, i ja se iznenaujem kako John dobro sudjeluje u tom razgovoru. Mene u osnovi ne zanimato se dogaa u tim podrujima a on to vjerojatno zna i zbog toga nikada sa mnom ne govori o tome. Upravo obrnuto od sluaja s odravanjem motocikla. Pitam se da li su meni sada staklene oi kao to su njemu kad ja govorim o klipovima i ventilima.

100 Ali sve to on i DeWeese imaju zajednikoga to smo zapravo Chris i ja, i tu se neto smijeno razvija, poevi s onom primjedbom o filmskom glumcu. Johnov dobroduni sarkazam na raun njegova starog druga u piu i vonji motociklom malo kvari raspoloenje DeWeeseu koji se zbog toga o meni izraava glasom punim potovanja. To valjda samo od sebe pojaava Johnov sarkazam i to obojica osjeaju pa me se nekako klone i poinju razgovor o neem u emu se slau ali ponovo se vraaju na mene i nelagoda raste pa me opet zaobilaze i prihvaaju se druge ugodne teme. - U svakom sluaju - veli John - ovaj ovjek ovdje nam je govorio da emo se razoarati kad ovamo stignemo, a mi jo nikako da se otresemo toga razoaranja. Ja se smijem. Nisam elio da se tako osjea. I DeWeese se smijei. Ali tada se John okree k meni i veli: - Zaboga, ti si morao biti zaista lud, hou rei zaista enuo kad si napustio ovo mjesto. Nije mi stalo kakav je fakultet. Vidim da ga DeWeese gleda, zapanjeno. Zatim srdito. DeWeese gleda mene i ja odmahujem. Nastala je neka vrsta zastoja, ali ja ne znam kako da ga zaobiem. - Ovo je krasno mjesto - velim jedva ujno. DeWeese kae obrambeno: - Da ostanete neko vrijeme, vidjeli biste i drugu stranu ovoga. - Predava klima glavom da se s tim slae. Zastoj sada povlai za sobom utnju. Nju je nemogue ispuniti. Ono to je John rekao nije neljubazno. On je ljubazniji nego itko drugi. Ja znam i on zna, ali DeWeese ne zna, da se njih dvojica obraaju osobi koja danas ne predstavlja mnogo. To je tek pripadnik srednjeg stalea i srednje dobi koji se dobro snalazi. Brine uglavnom o Chrisu, ali izvan toga nita osobito. Ali DeWeese i ja znamo, a Sutherlandovi ne znaju, da je postojao netko, ovjek koji je nekada ovdje ivio, koji je stvaralaki izgarao od nekih ideja to ih nikada prije nitko nije uo, ali tada se dogodilo neto neobjanjeno i pogreno, a ni DeWeese ni ja ne znamo kako i zato. Uzrok zastoja, nelagodnog osjeanja, lei u tome to DeWeese misli da je ta osoba sada ovdje. I nema naina na koji ga mogu razuvjeriti. U jednom trenutku, visoko gore na vrhuncu, sunana se svjetlost rasipa kroz drvee i blago treperenje stie do nas. Svijetao kolobar se iri, obuhvaa sve iznenadnim blijeskom, pa iznenada pada i na me. - On je previe vidio - velim, razmiljajui jo o zastoju razgovora, ali DeWeese izgleda zbunjen a John uope ne shvaa, i ja prekasno uviam non sequitur. U daljini neka usamljena ptica tugaljivo se javlja. Sunce je odjednom zalo iza planine i sad je cio kanjon u mutnoj sjeni. U sebi razmiljam kako je to bilo nepoeljno. Ne smijete izricati takve reenice. Iz bolnice izlazite svjesni da to ne smijete. Pojavljuje se Gennie sa Sylvijom i predlae da se raspremimo. Mi na to pristajemo i ona nas vodi u nae sobe. Vidim da na mom krevetu lei debeo pokriva protiv none studeni. Krasna soba.

100

U tri odlaska do motocikla i natrag sve sam prenio. Zatim odlazim u Chrisovu sobu da vidim to treba pomoi, ali on je veseo i ve odrastao i njemu pomoi ne treba. Gledam ga. - Kako ti se ovdje svia? On kae: - Krasno je, ali nimalo ne slii na ono to si prole noi govorio. - Kad? -Prije nego to smo zaspali. U kuici. Ja ne znam o emu govori. On dodaje: - Rekao si da je ovdje samotno. - Zato bih ja to rekao? - To ja ne znam. - Moje mu je pitanje neugodno, pa ga se okanjujem. Vjerojatno je sanjao. Kad smo sili u dnevnu sobu, ve se osjeao miris prenja pastrva u kuhinji. U jednom kraju sobe De Weese se prignuo uz ognjite drei ibicu uz malo novina ispod trijea. Gledamo ga nekoliko trenutaka, - Cijelo ljeto potpaljujemo ognjite - veli on. Ja odgovaram: - Iznenaen sam to je ovako hladno. Chris kae da je i njemu hladno. aljem ga gore da donese svoj i moj demper. - To je zbog veernjeg vjetra - veli DeWeese. - Pue niz kanjon odozgo gdje je zaista hladno. Vatra se naglo razbuktava a zatim zamire pa se opet razbuktava zbog neujednenog strujanja u dimnjaku. Vjerojatno je vjetrovito, pomiljam, i gledam kroz goleme prozore koji ispunjavaju jedan zid dnevne sobe. Preko kanjona kroz polumrak vidim otro gibanje drvea. - Ali to je tono - ree DeWeese. - Vi znate kako je gore hladno. Nekad ste sve svoje vrijeme provodili gore. - To me podsjea na neke stvari - kaem ja. Sad mi se vraa u misli izdvojen ulomak: noni vjetrovi oko logorske vatre, manje nego to je ova pred nama ovdje, zaklonjene meu stijenama od jakog vjetra jer nema drvea. Kraj vatre lei oprema za kuhanje i atorska krila da je to bolje zaklone od vjetra, i pljoska puna vode prikupljene od rastopljena snijega. Voda se morala prije toga skupljati, jer iznad pojasa uma snijeg se vie ne otapa kad sunce zae. DeWeese kae: - Mnogo ste se promijenili. - On me ispitivaki promatra. Njegov izraz kao da pita je li to zabranjena tema ili nije, i on iz toga promatranja zakljuuje da jest. Pa dodaje: - Mislim da smo se svi promijenili. Ja odvraam: - Ja uope nisam ista osoba - i ini se da ga to malo smiruje. Da je svjestan doslov noga smisla moje reenice, ona bi ga jo vie uznemirila. - Mnogo se toga dogodilo - velim - i pojavile su se neke stvari zbog kojih je postalo vano pokuati da se malo razmrse/bar u mom umu, i to je djelomino razlog to sam ja ovdje. On me gleda, oekuje jo neto, ali uto predava umjetnosti i njegova ena prilaze ognjitu pa prekidamo razgovor.

102 - Po vjetru bi se reklo kao da e noas biti oluje - veli predava. - Ja ne bih rekao - veli DeWeese. Vraa se Chris s demperima i pita ima li duhova gore u kanjonu. DeWeese ga gleda sa smijekom. - Ne, ali ima vukova - veli. Chris razmilja o tome i pita: - to oni ine? DeWeese kae: - Stvaraju nevolje stoarima. - Zatim se mrti. - Kolju mladu telad i janjad. - Napadaju li ljude? - To jo nisam uo - veli DeWeese i zatim, videi Chrisovo razoaranje, dodaje: - ali bi mogli. Za veeru uz pastrve iz potoka pijemo burgundac. Sjedimo zasebno u naslonjaima i po sofama oko dnevne sobe. Cijela jedna strana te sobe ima prozore koji gledaju na kanjon, ali sada je vani mrano i staklo odraava svjetlost s ognjita. ar vatre slae se s unutranjim arom vina i pastrva i nitko ne poinje razgovor, samo se uje mrmljanje pohvala. Sylvia ape Johnu da pogleda velike lonce i vreve po sobi. - Ve sam ih vidio - veli John. - Fantastino. - Napravio ih je Peter Voulkas - kae Sylvia. - Zaista? - Bio je student kod gospodina DeWeesea. - Oh, za boga miloga! Umalo nisam nogom prevrnuo jedan od tih vreva. DeWeese se smije. Poslije toga John nekoliko puta mrmlja neke stvari gleda oko sebe i objavljuje: - To je ono... to smo upravo trebali... Sad se opet moemo vratiti na iduih osam godina u Colfax aveniju broj 2649.Sylvia alobno veli: Nemojmo o tome govoriti. John gleda mene neko vrijeme. - Mislim da ovjek koji ima prijatelje to mogu nekome pruiti ovakvu veer ne moe biti sasvim lo. - Zatim ozbiljno klimne glavom. - Morat u porei sve ono to sam o tebi mislio. - Ba sve? - pitam ja. - U svakom sluaju bar neto. DeWeese i predava se smijee i tako dio one prijanje nelagode prolazi. Poslije veere stiu Jack i Wylla Barsness. Nove ive slike. Jack je zabiljeen u grobnim ulomcima kao dobar ovjek koji pie i predaje engleski na fakultetu. Poslije njih dolazi jedan kipar iz sjeverne Montane koji uzgaja ovce da bi preivio. Prema nainu kako me DeWeese s njim upoznaje vidim da ga nisam mogao otprije znati. DeWeese kae da pokuava nagovoriti kipara da doe na sveuilite a ja velim: - Ja u pokuati da ga odgovorim od toga - pa sjedam do njega, ali razgovor je dosta muan jer kipar je iznimno ozbiljan i sumnjiav, oigledno zbog toga to ja nisam umjetnik. Ponaa se kao da sam detektiv koji nastoji izvui 102

neto od njega, i tek kad otkrije da se i ja esto bavim zavarivanjem sa mnom postaje sve u redu. Odravanje motocikla otvara udna vrata. On kae da vari zbog nekih slinih razloga kao ja. Nakon to svladate vjetinu, zavarivanje vam daje strahovit osjeaj moi i vlasti nad kovinom. Moete initi to elite. On vadi nekoliko fotografija stvari koje je vario i one prikazuju krasne ptice i ivotinje s valovitim metalnim povrinama koje ne slie ni na to drugo. Kasnije se premjetam i razgovaram s Jackom i Wyllom. Jack odlazi na mjesto proelnika odjela za engleski u Boise, Idaho. Njegov odnos prema ovdanjem odjelu izgleda suzdran, ali je negativan. ini mi se da se sada sjeam da je on uglavnom knjievnik koji predaje engleski, vie nego sistematian uenjak koji predaje engleski. Postojao je trajan sukob na odjelu o tom pitanju koji je djelomino potaknuo, ili bar ubrzao, rast Fedrovih neuobiajenih ideja o kojima nitko drugi nikada nije uo, a Jack je podravao Fedra, premda nije bio siguran da zna o emu Fedro govori, jer je vidio da se tu radi o neemu s im bi jedan knjievnik mogao bolje raditi nego s lingvistikom analizom. To je stari sukob. Kao sukob izmeu umjetnosti i povijesti umjetnosti. Jedan stvara umjetnost a drugi govori o tome kako je stvorena, a izgleda da govor o tome kako je stvarna nikada ne odgovara nainu na koji je stvorena. DeWeese donosi neka uputstva o sastavljanju rotilja i eli da ih ja procijenim kao profesionalni tehniki pisac. Potroio je cijelo poslijepodne pokuavajui da ga sastavi, pa sada eli da ja ta uputstva u cijelosti sasijeem. Ali dok ih itam, izgledaju mi kao ispravna uputstva i nikako ne nalazim nikakve greke u njima. To ne elim rei, naravno, pa zbog toga se upinjem ne bih li se ega uhvatio. Ne moete zapravo rei da li su neka uputstva dobra sve dok ih ne provjerite na napravi ili postupku koje opisuju, ali primjeujem podjelu na stranice koja onemoguuje itanje bez prevrtanja lista naprijed-natrag izmeu teksta i slike - to je uvijek loa stvar. Okomljujem se na to veoma estoko i DeWeese me u tom ohrabruje. Chris uzima uputstvo da vidi o emu se radi. Ali dok se na to okomljujem i opisujem neke nezgode koje nastaju zbog pogrenog shvaanja to ga moe izazvati unakrsno upuivanje u knjigama, osjeam da DeWeeseu nije zbog toga bilo oteano razumijevanje. Njega je osujetilo samo pomanjkanje glatkoe i neprekidnosti. Njemu je nemogue pojmiti stvari kad se pojavljuju u runim, isprekidanim, nakaradnim reenicama koje su uobiajene u tehnikom stilu pisanja. Znanost radi s dijelovima, komadima i mrvicama stvari kojima se podrazumijevaju dijelovi, komadi i mrvice. On ustvari od mene oekuje da sasijeem pomanjkanje umjetnike neprekidnosti, neto do ega jedan inenjer nimalo ne dri. Radi se zapravo o klasinoromantinom sukobu, kao u svemu to se tie tehnike. Ali Chris, u meuvremenu, uzima uputstva i presavija ih na nain kojega se ja nisam sjetio tako da slika pada neposredno uz tekst. Pogledam to drugi put, pa trei put, i osjeam se kao junak iz crtanog filma koji je upravo prekoraio rub provalije ali jo ne pada jer nije svjestan svoga poloaja. Klimam glavom, nastaje tiina, onda postajem svjestan svog polo-

104 aja, onda odjekne dug smijeh dok tuem Chrisa po glavi padajui od vrha do dna kanjona. Kad se smijeh malo stia, velim: - No, u svakom sluaju... - ali se iznova prolama smijeh. - Htio sam rei - napokon se ubacujem - da kod kue imam uputstva koja otvaraju nesluene vidike za poboljanje pisanja o tehnici. Ona poinju ovako: - Sastavljanje japanskog bicikla zahtijeva veliki duevni mir. To izaziva jo vei smijeh, ali u oima Sylvije i Gennie i kipara vidi se odobravanje. - To su dobra uputstva - veli kipar. I Gennie potvrdno klima glavom. - Zbog toga sam ih sauvao - velim ja. - Isprva sam se smijao zbog svih onih bicikla to sam ih sastavio i, naravno, zbog nenamjernog omalovaavanja japanskih proizvoda. Ali u toj reenici ima mnogo mudrosti. John me gleda s razumijevanjem. Ja njega gledam s jednakim razumijevanjem. Obojica se smijemo. On kae: - Profesor e sada stvar rastumaiti. - Duevni mir nije nevana stvar, zaista - tumaim ja. - U njemu lei sve. Stvara ga dobro odravanje stroja; kvari ga loe odravanje stroja. Ono to zovemo radna sposobnost motora samo je objektivizacija duenvog mira. Na koncu to je uvijek ispit vae staloenosti. Ako niste vedri kad ponete slagati neku napravu i ako ostanete u takvu raspoloenju dok radite, vrlo je vjerojatno da ete svoje osobne probleme ugraditi u tu napravu. Oni me samo gledaju razmiljajui o ovome. - Ovo je neuobiajen pristup - kaem dalje - ali osniva se na uobiajenom razumu. Materijalni objekt koji promatramo, bicikl ili rotilj, ne moe imati ni pravo ni krivo. Molekule su molekule. One nemaju nikakvih moralnih zasada da ih se dre osim onoga to im ljudi dadu. Ispit motora je zadovoljstvo koje vam on prua. Drugoga puta nema. Ako motor izaziva spokojnost, ispravan je. Ako vas uznemiruje, neispravan je sve dok se ne promijeni ili motor ili va duh. Va duh je uvijek mjerilo motora. Drugoga mjerila nema. DeWeese pita: - to se dogaa ako je motor neispravan a ja se ipak osjeam spokojno? Smijeh. Ja odgovaram: - To je protuslovlje u sebi. Ako vam zaista nije stalo, neete ni znati da je neispravan. To vam nee pasti na pamet. Sama injenica da izgovarate da je neispravan je oblik brige. Zatim dodajem: - Obiniji je sluaj da ovjek osjea nemir ak i kad je ispravan, i ja mislim da se upravo o tome radi u ovom sluaju. Ako ste zabrinuti, stvar nije u redu. To znai da nije dovoljno paljivo provjerena. U svakoj industriji stroj koji nije provjeren smatra se pokvarenim strojem i ne smije se upotrijebiti ak ako savreno radi. Vaa zabrinutost zbog rotilja ista je stvar. Niste ispunili posljednji uvjet postizanja duevnog mira, jer osjeate da su ova uputstva previe komplicirana i da ih moda neete tono razumjeti. DeWeese pita: - U redu, kako biste ih vi promijenili da bih postigao taj duevni mir?

104

- To bi zahtijevalo mnogo vie izuavanja nego to sam ga upravo izloio. Cijela stvar see veoma duboko. Ova uputstva o rotilju poinju i zavravaju iskljuivo sa strojem. Ali vrsta pristupa o kojoj ja razmiljam nije ovako uska. U ovakvim uputstvima ovjeka zapravo ljuti to to oni doputaju samo jedan nain sastavljanja ovog rotilja - njihov nain. I ta Pretpostavka brie svako stvaralatvo. Ustvari postoje stotine naina da se sastavi rotilj, a kad vas uputstva tjeraju da se drite samo jednog naina ne pokazujui vam sutinu problema, postaje teko slijediti ih bez zapadanja u pogreke. Tada gubite osjeaj za rad. I ne samo to; mala je vjerojatnost da vam ona pokazuju najbolji nain. - Ali uputstva su iz tvornice - veli John. - Ja sam iz tvornice takoer - velim i znam kako se prave ovakva uputstva. Izaete na tekuu traku s magnetofonom i poslovoa vas alje radniku koji mu je najmanje potreban, najveem zabuantu kojeg ima, i to vam taj radnik ree - to su uputstva. Drugi radnik bi vam moda rekao neto potpuno razliito i vjerojatno bolje, ali on je zauzet. Svi izgledaju iznenaeno. - To sam mogao i misliti - veli DeWeese. - To je standard - kaem ja. - Nijedan pisac ga ne moe promijeniti. Tehnika pretpostavlja da postoji samo jedan ispravan nain da se neto uini, a nikada nije tako. A kada pretpostavite da postoji samo jedan ispravan nain da se neto uini, razumije se da e uputstva poeti i zavriti iskljuivo s rotiljem. Ali da morate odluiti izmeu bezbroj naina da ga sastavite, onda se mora razmotriti odnos stroja prema vama, i odnos stroja i vas prema ostatku svijeta, jer izbor izmeu mnogo mogunosti, ta umjetnost rada jednako ovisi o vaem umu i duhu kao o materijalu stroja. Zbog toga vam je potreban duevni mir. Pa nastavljam: - Zapravo, ova ideja nije tako neobina. Pogledajte koji put neiskusna ili loa zanatliju i usporedite njegovo ponaanje s ponaanjem strunjaka o kojemu znate da izvrsno obavlja posao, pa ete vidjeti razliku. Strunjak se nikada ne dri nijednog retka u uputstvima. On donosi odluke uz rad. Zbog toga e biti paljiv i usredotoen na ono to ini. Njegove kretnje i stroj su u nekakvu skladu. On se ne dri nikakvih pisanih uputstava jer priroda materijala kojim rukuje odreuje njegove misli i kretnje, koje opet istovremeno mijenjaju prirodu materijala kojim rukuje. Materijal i njegove misli mijenjaju se zajedno u nizu promjena dok se njegov duh ne smiri u isto vrijeme kad materijal postane ispravan. - To zvui kao umjetnost - veli predava. - Pa, to i jest umjetnost - kaem ja. - Ovaj razvod umjetnosti i tehnike je potpuno neprirodan. Samo to traje ve toliko dugo da ovjek mora biti arheolog da bi doznao kad se zbilo to razdieljenje. Sastavljanje rotilja je zapravo davno izgubljena grana kiparstva, toliko udaljena od svojih korijena stoljeima pogrenih intelektualnih skretanja da i samo povezivanje tog dvoga zvui apsurdno. Oni nisu sigurni da li se alim ili ne. - Hoete rei - pita DeWeese - da sam ja, kad sam sastavljao ovaj rotilj, zapravo stvarao skulpturu od njega?

106 - Svakako. On o tome razmilja neko vrijeme i smijei se sve vie i vie. - Volio bih da sam to znao - kae. Usli jedi smijeh. Chris kae da ne razumije o emu govorim. - To je u redu. Chris - veli Jack Barsness. - Ni rni ne razumijemo. - Novi smijeh. - Mislim da u ostati pri obinoj skulpturi - kae kipar. - Ja mislim da u ostati vjeran slikarstvu - kae DeWeese. - Ja mislim da u ostati vjeran bubnjevima - kae John. Chris upita: - emu e ti ostati vjeran? - Svojim revolverima, mome, svojim revolverima - velim mu ja. - To je zakon Divljeg zapada. Svi se tome grlato smiju i ini se da mi oprataju moje dranje govora. Kad nosite u glavi neke chautauque, krajnje je teko izbjei da njima napastujete nevinu eljad. Razgovor se raspada na skupine i ja provodim ostatak veeri razgovarajui s Jackom i Wyllom o stanju u odjelu engleskog jezika. Kad je veer zavrila i Sutherlandovi i Chris otili na spavanje, DeWeese se ipak sjea moga predavanja: - Bilo je zanimljivo ono to ste rekli o uputstvirna za rotilj.Gennie dodaje, takoer ozbiljno: Zvualo je kao da ste o tome dugo razmiljali. - Razmiljam o pojmovima koji lee ispod toga ve dvadeset godina - velim. Iza naslonjaa preda mnom iskre uzlijeu u dimnjak vuene vjetrom koji je sada jai nego prije. Dodajem, gotovo za sebe: - Gledate kamo idete gdje jeste i sve to nema smisla, ali onda se okrenete i pogledate gdje ste bili i ini se da izranja neka suprotnost. Pa ako tu sustavnost primijenite unaprijed, tada ponekad moete neto postii. I nastavljam: - Sav onaj razgovor o tehnici i umjetnosti dio je sustava koji je kanda izronio iz moga ivota. To predstavlja nadilaenje neega to mislim da bi mnogi drugi mogli pokuati prebroditi. - to je to? - Pa, ne radi se tu samo o umjetnosti i tehnici. To je nekakvo neslaganje izmeu uma i osjeaja. Kod tehnike ne valja to to ona ni na koji stvaran nain nije povezana s onim to se tie duha i srca. I tako zbog nje stvari postaju slijepe i rune, sasvim sluajno, to izaziva mrnju. Ljudi nisu na to obraali posebnu panju prije, jer je svatko imao velikih briga oko hrane i odjee i stana, a tehnologija je upravo to stvarala. Ali sada, kad je sve to osigurano, runoa se primjeuje sve vie i vie i ljudi se pitaju da li uvijek moramo trpjeti duevno i estetski da bismo zadovoljili materijalne potrebe. U posljednje vrijeme to postaje gotovo nacionalna kriza - borba protiv zagaivanja, antitehnoloke zajednice i nain ivota, i tome slino. I DeWeese i Gennie razumiju sve to pa zasad nema potrebe da se objanjava; zato dodajemo: - Iz sustava moga ivota izronilo je vjerovanje da krizu uzrokuje neprikladnost postojeih oblika misli da se 106

nose s ovim stanjem. Problemi se ne mogu rijeiti racionalnim sredstvima jer je i sama racionalnost izvor problema. Jedini koji to rjeavaju su oni koji probleme rjeavaju na svom osobnom planu naputajui tvrdoglavu racionalnost do kraja i ravnajui se samo prema osjeajima. Kao John i Sylvia ovdje. I miliiuni drugih slinih njima. A to takoer izgleda da ide u krivom pravcu. Tako mislim da nastojim rei ovo: rjeenje problema nije u tome da napustite racionalnost, nego da tako proirite prirodu racionalnosti da ona postane sposobna nai rjeenje. - ini mi se da ne razumijem to elite time rei - veli Gennie. - Pa, to je prilino jednostavna stvar. Donekle je slina potekoi s kojom se susreo Isaac Newton kad je htio rijeiti probleme trenutanih koliina promjene. U njegovo vrijeme bilo je nerazumno pomisliti da se ita mijenja u nultom vremenskom intervalu. Ipak, matematiki je gotovo neizbjeno raditi s drugim nultim koliinama, kao to su toke u prostoru i vremenu, o kojima nitko nije mislio da su nerazumne, iako u tome nije bilo bitne razlike. Newton je dakle zapravo rekao ovo: Mi emo pretpostaviti da postoji neto poput trenutane promjene, pa emo vidjeti moemo li nai naina da odredimo to je to u razliitim primjenama. Rezultat te pretpostavke je grana matematike poznata pod imenom infinitezimalnog rauna, kojim se danas svaki inenjer slui. Newton je izumio novi oblik razuma. On je proirio razum da rjeava beskonano malene promjene, i ja mislim da je danas potrebno slino proirenje razuma da rijei tehnoloku runou. Nevolja je u tome to to proirenje treba nainiti u korijenima, ne u granama, i zbog toga je teko to vidjeti. Mi ivimo u kaotinim vremenima, a mislim da kaotine osjeaje izaziva nedoraslost starih oblika misli da se nosi s novim iskustvima. Jednom sam uo da jedino pravo uenje slijedi iz Potekoa, kad umjesto da irite grane onoga to ve znate, morate stati i neko vrijeme kopati sa strane dok ne prijeete preko neega to vam omoguuje da proirite korijene onoga to ve znate. To je svakome poznato. Mislim da se ista stvar dogaa s cijelom civilizacijom kad je potrebno proirenje u korijenima. Ako pogledate unatrag posljednjih tri tisue godina, pomislit ete da vidite izrazite sustave i lance uzroka i posljedica zbog kojih su nastale stvari kakve jesu. Ali ako se vratite prvobitnim izvorima, knjievnosti bilo kojega posebnog doba, nai ete da ti uzroci nikada nisu bili oiti u ono vrijeme kad su prema naem shvaanju djelovali. Za vrijeme razdoblja korjenitih proirenja stvari su uvijek izgledale i kaotine i besmislene kao danas. Smatra se da je cijela renesansa nastala kao posljedica kaotinog osjeaja prouzroenog Kolumbovim otkriem novog svijeta. Ono je jednostavno zgromilo ljude. Kaotinost toga vremena posvuda je zabiljeena. Niega nije bilo u ravnozemaljskim pogledima Starog i Novog zavjeta to bi to poreklo. A ipak ljudi to nisu mogli zanijekati. Jedini nain da se to upije bilo je naputanje cjelokupnog srednjovjekovnog shvaanja i ulazak u novo proirenje razuma. Kolumbo je postao takav streotip iz kolskih knjiga da ga je ve gotovo nemogue zamisliti kao ivo ljudsko bie. Ali ako zaista pokuate zaboraviti svoje sadanje znanje o posljedicama njegova putovanja i

108 zamisliti se u njegovu poloaju, onda ete moda uvidjeti da dananje putovanje na mjesec mora izgledati kao vrtna zabava kad se usporedi s onim kroz to je on proao. Istraivanje mjeseca ne ukljuuje stvarna proirivanja misli. Nemamo razloga posumnjati da postojei oblici misli nisu tome dorasli. To je zaista samo gransko proirenje onoga to je Kolumbo uinio. Pravo novo otkrie, otkrie koje bi nam danas izgledalo onako kako je novi svijet izgledao Kolumbu, morat e biti u potpuno novom pravcu. - Na primjer? - Na primjer u podruju onkraj razuma. Mislim da je dananji razum analogan razumu ravne zemlje srednjovjekovnog razdoblja. Ako odete predaleko izvan njega pretpostavlja se da ete ispasti iz njega, u ludilo. A ljudi se toga silno boje. Mislim da se taj strah od ludila moe usporediti s nekadanjih strahom ljudi da e pasti s ruba svijeta. Ili sa strahom od krivovjeraca. Tu postoji vrlo bliska analogija. Ali dogaa se to da svake godine vaa stara ravna zemlja konvencionalnog razuma postaje sve manje i manje dorasla da se nosi s iskustvima koje imamo i to stvara veoma proiren osjeaj kaotinosti. Kao rezultat toga imamo sve vie i vie ljudi u iracionalnim podrujima misli - okultizam, misticizam, droge i tome slino jer oni osjeaju nedoraslost klasinog razuma da se nosi s onim to oni znaju kao prava iskustva. - Nisam ba siguran to podrazumijevate pod klasinim razumom. - Podrazumijevam analitiki razum, dijalektiki razum. Razum koji se ponekad na sveuilitu smatra poetkom i krajem poimanja. Vi ga zaista nikada niste morali shvatiti. On je uvijek bio nemoan u odnosu na apstraktnu umjetnost. Nefigurativna umjetnost je jedno od korjenskih iskustava o kojima govorim. Neki ljudi jo je osuuju jer ona nema smisla. Ali zapravo nije pogreka u umjetnosti nego u tom smislu u klasinom razumu koji je ne moe dokuiti. Ljudi stalno tragaju za granskim proirenjima razuma koja e pokriti novija zbivanja u umjetnosti, ali odgovori nisu u granama, oni lee u korijenima. S planinskog vrhunca bijesno se sputa jak zapuh vjetra. - Stari Grci - kaem ja - koji su bili otkrivai klasinog razuma, znali su postupiti bolje nego da ga koriste iskljuivo za proricanje budunosti. Ali oni su sluali vjetar i po tome proricali budunost. To danas zvui suludo. Ipak, zato bi otkrivai razuma zvuali suludo? DeWeese mirka. - Kako su mogli proricati budunost po vjetru? - Ne znam, moda na isti nain kao to slikar moe proreci budunost svoje slike zurei u platno, itav na sistem znanja vue podrijetlo iz njihovih dostignua. Jo nam ostaje da razumijemo metode koje su dovele do tih dostignua. Razmiljam koji trenutak, zatim kaem: - Kad sam zadnji, put bio ovdje, jesam li mnogo govorio o Crkvi uma? - Da, mnogo ste o tome govorili. - Jesam li ikada govorio o ovjeku po imenu Fedro? - Ne.

108

- Tko je on bio? - pita Gennie.- Bio je stari Grk ... govornik ... veliki znala govora u svoje vrijeme. On je bio jedan od onih koji su bili prisutni kad se otkrivao razum. - Nikada o tome niste govorili, mislim da niste. - To je valjda dolo kasnije. Govornici u staroj Grkoj bili su prvi uitelji u povijesti zapadnog svijeta. Platon ih je ocrnio u svim svojim djelima da bi naveo vodu na svoj mlin, i budui da je sve ono to znamo o njima gotovo u cijelosti uzeto iz Platona, oni su jedinstveni po tome to su osueni kroz cijelu povijest a da nikada nisu iznijeli svoju stranu prie. Crkva uma o kojoj sam govorio temeljila se na njihovim grobovima. Nju i danas podravaju njihovi grobovi. I kada zakopate duboko u njezine temelje susreete sablasti. Gledam na sat. Prola su dva. - To je duga pria - velim. - Trebalo bi da sve to napiete - kae Gennie. Ja potrdno klimam. - Razmiljam o nizu predavanja u obliku eseja - o nekakvoj chautauqui. Pokuavao sam ih sloiti u glavi dok smo se vozili ovamo... zbog toga valjda izgledam tako nabijen tim stvarima. Sve je to tako veliko i teko. Kao pokuaj da se pjeke proe kroz ove planine. Pa objanjavam: - Nevolja je u tome to eseji uvijek moraju zvuati kao da Gospod Bog govori za vjenost, a nikada nije tako. Ljudi bi morali uvidjeti da to nikada nije nita drugo nego jedan ovjek koji govori s jednog mjesta u vremenu i prostoru i prilikama. Nikada to nije bilo nita drugo, nikada, ali s tim ne moete proi u nekom eseju. - Morate to u svakom sluaju uiniti - veli Gennie. - Bez pokuavanja da to savreno izvedete. - Slaem se - kaem ja. DeWeese pita: - Da li se to nadovezuje na ono to ste poduzimali s Kvalitetom? - Ovo je izravna posljedica toga - velim ja. Sjeam se neega i gledam DeWeesea. - Niste li mi vi savjetovali da se toga okanim? - Rekao sam da nikada nitko nije uspio uiniti to ste vi pokuavali uiniti. - Mislite li da je to mogue? - Ne znam. Tko zna? - Njegov izraz lica je zaista zabrinut. - Danas mnogo ljudi bolje slua. Osobito aci. Oni zaista sluaju... ne samo ono to kaete ... sluaju vas. U tome je razlika. Vjetar koji se sputa odozgo sa snjenih polja dugo huji po cijeloj kui. Postaje glasan i jak kao da se nada da e pomesti cijelu kuu, sve nas, u nitavilo, ostavljajui kanjon onakvim kakav je nekada bio, ali kua se opire i vjetar ponovo zamire, poraen. Zatim se vraa, zavaravajui nas lakim zapuhom s dalje strane, da bi onda nahrupio tekim udarom s nae strane. - Ja i dalje sluam vjetar - velim. Pa dodajem: - Mislim da bismo Chris i ja, kad Sutherlandovi odu, morali malo planinariti gore gdje ovaj vjetar nastaje. Mislim da je vrijeme da malo bolje pogleda tu zemlju.

110 - Moete poeti ravno odavde - kae DeWeese - i krenuti straga uz kanjon. Nema nikakva puta itavih sto dvadeset kilometara. - Onda emo tu i poeti - kaem ja. Na katu mi je drago to opet vidim debeli krevetni pokriva. Postalo je sasvim hladno i bit e mi potreban. Brzo se svlaim i duboko uvlaim pod pokriva gdje je toplo, vrlo toplo, i dugo razmiljam o snjenim poljima i vjetrovima i o Kristofu Kolumbu.

15
Ve dva dana John i Sylvia i Chris i ja besposliimo i razgovaramo i vozimo se gore u stari rudarski gradi i natrag, a zatim dolazi vrijeme da se John i Sylvia vrate kui. Sada se vozimo iz kanjona u Bozeman, posljednji put zajedno. Ispred nas Sylvia se po trei put okree, oigledno da vidi je li s nama sve u redu. Bila je vrlo tiha zadnja dva dana. Njezin pogled juer mi je izgledao suutan, gotovo ustraen. Ona previe brine o Chrisu i meni. U jednom baru u Bozemanu ispijamo pivo, i ja s Johnom raspravljam o cestama kojima se oni vraaju. Zatim izgovaramo povrne stvari o tome kako je bilo lijepo i kako emo se ubrzo opet vidjeti, i odjednom je vrlo tuno to moramo tako razgovarati - kao sluajni znanci. Na ulici Sylvia se ponovo okree prema meni i Chrisu, oklijeva, pa veli: - Bit e sve u redu. Nemate se zbog ega zabrinjavati. - Naravno - kaem ja. Opet onaj ustraeni pogled. John je ve upalio motocikl i eka nju. - Ja vjerujem - velim. Ona se okree, uzjahuje i s Johnom gleda promet iz protivnog pravca ekajui priliku da krenu. - Vidjet emo se - velim. Ona nas ponovo gleda, ovog puta bezizraajno. John hvata priliku i upada u promet na cesti. Zatim Sylvia mae, kao na filmu. Chris i ja im maemo - njihov motocikl nestaje u gustom prometu automobila iz drugih drava koje promatram prilino dugo. Gledam Chrisa i on gleda mene. Nita ne kae. Provodimo jutro sjedei na klupi u parku s oznakom SAMO ZA STARIJE OSOBE, zatim kupujemo hranu i na benzinskoj stanici mijenjamo gumu i kariku zatezaa lanca. Karika se mora brusiti da bi pristajala pa tako ekamo i malo se etamo, daleko od glavne ulice. Dolazimo do neke crkve i sjedamo na travnjak ispred nje. Chris lijee nauznak na travu i bluzom pokriva oi. - Jesi li umoran? - pitam ga. - Nisam.

110

Izmeu nas i ruba planina na sjeveru trepere valovi topline u zraku. Jedan kukac prozirnih krila sjeda iz vrueg zraka na vlat trave kraj Chrisove noge. Promatram ga kako pregiba krila i osjeam se sve Ijeniji. Lijeem na lea da zaspim, ali ne uspijevam. Umjesto toga obuzima me neki osjeaj nespokoja. Ustajem. - Idemo se malo proetati - velim. - Kamo? - Prema koli. - U redu. Hodamo ispod sjenovita drvea po vrlo urednu ploniku pokraj urednih kua. Avenije pruaju mnogo sitnih iznenaenja prepoznavanja. Teke uspomene. On je mnogo puta hodao ovim ulicama. Predavanja. Pripremao je svoja predavanja na peripatetian nain, koristei ove ulice kao svoju akademiju. Ovamo je bio doveden da predaje retoriku, pisanje, drugo od tri osnovna znanja1 Trebalo je da predaje neke kolegije naprednog tehnikog pisanja i neke vjebe engleskoga u prvoj godini. - Sjea li se ove ulice? - pitam Chrisa. On gleda okolo i veli: - Ovuda smo se vozili automobilom traei tebe. - Pokazuje preko puta. Sjeam se one kue sa smijenim krovom ... Tko bi te prvi ugledao dobio bi pet centa. Onda bismo se zaustavili i pustili te na stranje sjedalo, a ti s nama ne bi progovorio.
1

U engleskom: three R's, to jest, reading (itanje),fiting (pisanje) i 'rithmetic (raunjanje).(Op. prev.)

- Tada sam vrlo mnogo razmiljao. - To je i mama govorila. On je zaista mnogo razmiljao. Golem teret predavanja bio je dovoljno teak, ali za njega je mnogo tee bilo to to je razumio na svoj toan analitiki nain da je predmet koji je predavao nesumnjivo najnetoniji, najneanalitiniji, najbezobliniji predio cijele Crkve uma. Zbog toga je tako mnogo razmiljao. Jednom metodinom, laboratorijski obrazovanom duhu, retorika je upravo beznadna. Ona je nalik na golemo Sargako more ustajale logike. U veini kolegija retorike na prvoj godini od vas se zahtijeva da proitate mali esej ili kratku priu, da raspravljate kako je pisac napravio neke sitne stvari da bi postigao neke sitne rezultate, i da onda tjerate studente da piu sline male eseje ili kratke prie da se vidi mogu li oni postii iste sitne stvari. On je to stalno pokuavao i pokuavao ali bez uspjeha. Studenti su rijetko ita postizali, kao rezultat te proraunate mimikrije, to bi izdaleka sliilo primjerima koje im je on davao, ee je njihovo pisanje postajalo gore. inilo se kao da je svako pravilo to ga je on poteno pokuavao s njima otkriti i s njima nauiti tako puno iznimaka i protuslovlja i uvjeta i zbrke, da bi mu bilo drae da se tog pravila uope nije doticao.

112 Uvijek bi ga neki student upitao kako e primjeniti pravilo u nekoj odreenoj zgodi. Fedro bi tada imao pred sobom izbor da se pretvara i neiskreno objanjava kako se to ini, ili da slijedi nesebian put i rekne to zaista o tome misli. A on je zaista mislio da je takvo pravilo prilijepljeno na ono to je napisano nakon to je pisanje zavreno. Pravilo je bilo post hoc, poslije ina, umjesto da bude prije ina. I bio je uvjeren da su svi pisci koje su studenti morali prouavati pisali bez pravila, piui sve to im je ispravno zvualo, vraajui se zatim da vide da li i dalje dobro zvui i mijenjajui sve to nije dobro zvualo. Bilo je nekih koji su oito pisali s proraunatim predumiljajem, jer njihove su stvari tako izgledale. Ali njemu se to inilo vrlo bijedno. U tome je bilo neto soka, kao to je jednom rekla Gertrude Stein, ali nije curio. Ali kako moete nekoga uiti neto to nije unaprijed smiljeno? To je prividno bio nemogu zahtjev. On je jednostavno uzimao tekst i objanjavao bez prethodnog razmiljanja i nadao se da e studenti time neto dobiti. To nije zadovoljavalo. Evo je pred nama. Javlja se napetost, isti osjeaj u elucu, dok joj se pribliavamo. - Sjea li se te zgrade? - Tu si ti nekada predavao ... zbog ega idemo tamo? - Ne znam. Samo sam je htio vidjeti. Izgleda da nema mnogo ljudi u blizini. Ne moe ni biti, naravno. Sad je ljetni raspust. Golemi i udni zabati iznad stare tamnosmee opeke. Prekrasna graevina, zaista. Jedina koja zaista izgleda da ovamo pripada. Staro kamenito stubite sve do ulaza. Stube izlizane od milijuna koraka. - Zato idemo unutra? - Pst. Sad nemoj nita vie govoriti. Otvaram teka vanjska vrata i ulazim. Unutra me ekaju druge stube, izlizane i drvene. One kripe pod nogama i miriu na stotinu godina metenja i latenja. Na polovini se zaustavljam i sluam. Nema nikakva zvuka. Chris ape: - Zato smo ovdje? Ja samo tresem glavom. Izvana ujem prolaenje automobila. Chris ape: - Ne svia mi se ovdje. Ovo mjesto me plai. - Idi onda napolje - kaem ja. - Doi i ti. - Kasnije. - Ne, sada. - On me gleda vidi da se ne miem. Njegov pogled je tako uplaen da sam spreman promi jeniti miljenje, ali onda se izraz njegova lica naglo mijenja i on se okree i juri niza stube i kroz vrata prije nego to ga mogu slijediti. Dolje se velika teka vrata ponovo zatvaraju, i ja ostajem potpuno sam. Oslukujem zvukove ... ije?... . Njegove?... sluam dugo vremena... 112

Podne daske nadnaravno kripe dok idem niz hodnik, prati ih nadnaravna misao da je to on. Na ovom mjestu on je stvarnost a ja sam utvara. Vidim da se njegova ruka sputa na kvaku na vratima jedne predavaonice, zatim polako okree kvaku, zatim gura i otvara vrata. Unutra ga eka soba, tono onakva kakvu pamti, kao da je tu sada bio. On jest sada tu. Svjestan je svega to ja vidim. Sve iskae i treperi s uspomenama. Dugake tamnozelene ploe s obiju strana su oljutene i treba ih popraviti, ba kao to su i bile. Kreda, nikada nijedna kreda osim sitnih komadia, jo je tu. Iza ploe su prozori i kroz njih se vide planine koje je on promatrao, zadubljen u misli, u dane kad su studenti pisali. On bi sjedio kraj radijatora s komadiem krede u ruci i zurio kroz prozor u planine, s vremena na vrijeme prekidan pitanjem nekog studenta: - Da li moramo...? - A on bi se okrenuo i odgovorio to god to bilo i javljala se jedinstvenost koje prije toga nije poznavao. To je bilo mjesto gdje su njega primali - njega osobno. Ne kao to bi mogao ili morao biti, nego njega osobno. Mjesto koje je sve primalo - sluajui. On mu je sve dao. To nije bila jedna soba, to je bilo tisuu soba, koje su se svakog dana mijenjale s olujama i snjegovima i oblicima oblaka na planinama, sa svakim razredom, ak i sa svakim studentom. Nikada dva sata nisu bila slina, i uvijek je za njega bila tajna to e slijedei sat donijeti... Ve sam izgubio pojam o vremenu kad ujem kripu koraka u hodniku. Ona postaje glasnija, zatim prestaje pred ulazom u predavaonicu. Kvaka se okree. Vrata se otvaraju. Jedna ena gleda unutra. Njezino je lice agresivno, kao da je namjeravala nekoga uhvatiti ovdje. Izgleda kao da se blii tridesetoj godini, nije lijepa. - Uinilo mi se da sam nekoga vidjela - kae ona. - Mislila sam... - Izgleda zbunjeno. Ulazi u sobu i prilazi mi. Pozornije me gleda. Sada onaj agresivni izraz nestaje, mijenjajui se polako u uenje. Izgleda zapanjeno. - Oh boe - kae. - Jeste li to vi? Ja je uope ne prepoznajem. Nimalo. Izgovara moje ime i ja klimam: - Da, ja sam. - Vratili ste se. Tresem glavom. - Samo na ovih nekoliko minuta. Ona me i dalje gleda dok to ne postaje neugodno. Sad i ona postaje svjesna toga, pa pita: - Mogu li sjesti naas? - Srameljiv nain na koji to pita pokazuje mi da je moda bila njegova studentica. Ona sjeda na jednu stolicu u prvom redu. Njezina ruka, na kojoj nema vjenanog prstena, dre. Ja zaista jesam utvara. Sad njoj biva neugodno. - Koliko ostajete? ... Ne, to sam vas ve pitala ... Ja je dopunjavam: - Ostajem kod Boba DeWee-sea nekoliko dana pa produujem na zapad. Morao sam neto obaviti u gradu pa sam htio vidjeti kako izgleda kola. - Oh - kae ona - drago mi je da ste doli... kola se promijenila... svi smo se promijenili... tako mnogo nakon vaeg odlaska ...

114 Nastupa jo jedna muna stanka. - uli smo da ste bili u bolnici... - Da - kaem ja. Opet muna utnja. Ona ne nastavlja o tome, to znai da vjerojatno zna. Jo malo oklijeva, trai to bi rekla. To postaje teko podnoljivo. - to predajete? - naposljetku pita. - Vie ne predajem - velim. - Prestao sam. Ona me s nevjericom gleda. - Prestali ste? - Mrti se i ponovo me gleda, kao da provjerava da li zaista razgovara s pravom osobom. - Vi to ne smijete uiniti. - Da, smijem. Ona trese glavom i ne vjeruje: - Ne vi! - Da. - Zato? - Sve je to za mene samo prolost sada. Bavim se drugim stvarima. I dalje se pitam tko li je ona, a njezino lice izgleda jednako zbunjeno. - Ali to je... - Reenica se prekida. Ona iznova pokuava. - Vi ste potpuno ... ali i ta se reenica prekida. Slijedea rije je ludi. Ali oba puta se suzdrala. Ona neto primjeuje, grize se za usnu i izgleda izgubljeno. Rekao bih neto da mogu, ali ne znam gdje bih poeo. Spremam se da joj reem da je ne poznajem, ali ona ustaje i veli: - Moram ii. - Mislim da vidi da je ne poznajem. Odlazi do vrata, pozdravlja me brzo i namjeteno, i dok ih zatvara koraci joj se udaljavaju hitro, gotovo trkom, niz hodnik. Vanjska vrata zgrade se zatvaraju i predavaonica je opet tiha kao i prije, osim nekakve vrtlone psihike struje koju je ostavila za sobom. Zbog toga se soba potpuno promijenila. Sad ona sadri samo tragove njezine nazonosti, a iezlo je ono to sam doao vidjeti. Dobro, pomiljam ustajui, drago mi je to sam posjetio ovu sobu ali ne mislim da u ikada vie po eljeti da je vidim. Radije u popravljati motocikla, osim toga netko me eka. Na putu k izlazu otvaram jo jedna vrata, nagonski. Unutra na zidu vidim neto od ega me podilaze srsi. To je neka slika. Niega se ne sjeam to se nje tie, ali sada znam da ju je on kupio i ondje objesio. I odjednom znam da to nije slika, to je reprodukcija slike koju je naruio iz New Yorka i na koju se DeWeese namrtio jer je bila reprodukcija a reprodukcije umjetnosti nisu umjetnost. Tu razliku u ono vrijeme nije poznavao. Ali ta reprodukcija, Feinigerova Minoritska crkva, privlaila ga je neim to je bilo nevano za umjetnost u njezinu sadraju, nekakvoj gotikoj katedrali nainjenoj od poluapstraktnih crta i ravnina i boja i sjena, neim to je izgleda odraavalo njegovo vienje Crkve uma, i zato ju je ovdje objesio. Sve se to sada vraa u sjeanje. To je bila njegova radna soba. Otkrie. Ovo je soba koju traim!

114

Stupam unutra i lavina uspomena, osloboena zasunom reprodukcije, poinje se survavati. Svjetlo na reprodukciju pada kroz stijenjen prozor u susjednom zidu kroz koji je on .gledao u dolinu i preko nje u lanac Madison i promatrao kako se pribliavaju oluje, i dok sada ovdje kroz ovaj prozor preda mnom motrim dolinu, sada... sve je to poelo, cijelo ludilo, upravo ovdje! Ovo je kljuno mjesto! A ona vrata vode u radnu sobu stare arah. arah! Sad se to javlja! Prolazila je sa svojom zaljevaom i stala izmeu tih dvojih vrata, idui iz hodnika u svoju sobu, i rekla: - Nadam se da svoje studente uite to je kvaliteta. - Izgovorila je to pijevnim glasom gospoe u zadnjoj godini slube prije umirovljenja koja se sprema zalijevati svoje cvijee. To je bio trenutak kad je sve zapoelo. To je bila jezgra kristalizacije. Jezgra kristalizacije. Sad mi se vraa snaan ulomak sjeanja. Laboratorij. Organska kemija. Radio je s krajnje prezasienom otopinom kad se neto slino dogodilo. Prezasiena otopina je takva otopina u kojoj je toka zasienja, kod koje se vie tvar ne otapa, premaena. To se moe dogoditi zato to toka zasienja raste ako se poveava temperatura otopine. Kad otapate tvar na visokoj temperaturi a zatim hladite otopinu, tvar se ponekad ne kristalizira jer molekule ne znaju kako da to uine. One zahtijevaju neto da ih pokrene, jezgru kristalizacije, ili zrnce praine ili ak iznenadno grebanje ili lupkanje po okolnom staklu. On je poao prema slavini da ohladi otopinu ali nije do nje stigao. Pred njegovim oima, dok je hodao. pojavila se zvijezda kristaline tvari u otopini i onda poela iznenada i zrakasto rasti dok nije ispunila cijelu posudu. On je vidio kako to raste. Gdje je doas bila samo bistra tekuina tu je sada bila tako vrstamasa da je mogao preokrenuti posudu i nita ne bi iz nje ispalo. Jedna reenica Nadam se da svoje studente uite to je kvaliteta bila mu je reena, i unutar nekoliko mjeseci, rastui tako brzo da ste gotovo mogli vidjeti kako raste, nastala je golema, zamrena, visoko struktuirana masa misli, kao da je arolijom stvorena. Ne znam to joj je odgovorio kad mu je ona to rekla. Vjerojatno nita. Ona je mnogo puta prolazila iza njegove stolice ulazei svaki dan i izlazei iz svoje radne sobe. Ponekad se zaustavljala uz rije-dvije isprike to ga prekida, ponekad s kakvom novosti, i on je na to bio naviknut kao na dio uredskog ivota. Znam da je po drugi put prola i upitala: Da li vi zaista predajete o kvaliteti ovoga kvartala? a on je klimnuo i pogledao iza sebe i zatim rekao: - Svakako! - i ona je produila. U to je vrijeme radio na pripremama za predavanje i zbog njih bio u stanju potpune potitenosti. Titilo ga je to da je udbenik bio jedan od najracionalnijih udbenika to su bili dostupni u predmetu retorike a ipak nije izgledao ispravan. tovie, on je imao pristup piscima, koji su bili lanovi njegova odjela. Pitao je i sluao je i razgovarao i slagao se s njihovim odgovorima na neki racionalan nain, ali ipak njima nije bio zadavoljan. Udbenik je poinjao pretpostavkom da se retorika, ako se uope treba uiti na sveuilinoj razini, ne smije predavati kao mistina umjetnost nego kao ogranak razuma. Zbog toga se u njemu naglaavalo

116 svladavanje racionalnih osnova komunikacije da bi se razumjela retorika. Uvedena je elementarna logika, izloena je teorija podraaja i odgovora, a zatim se prelo na razumijevanje naina na koji se gradi esej. U prvoj godini Fedro je bio prilino zadovoljan s tim okvirom rada. Osjeao je da je u njemu neto pogreno, ali da pogrenost ne lei u toj primjeni razuma u retorici. Pogrenost je bila u staroj sablasti iz njegovih snova - u samoj racionalnosti. Spoznao je da je to ista ona pogrenost koja ga je godinama muila, i za koju nije imao rjeenja. On je jednostavno osjeao da nijedan pisac nikada nije uio pisati po tom urednom, numeriranom, objektivnom, metodinom pristupu. Ali j to da je ponuena sva racionalnost i da se tu nita ne moe uiniti a da se ne prijee u iracionalnost. Jer ako u toj Crkvi uma postoji ita to je morao initi, to mu je bila dunost da bude racionalan, i to ga je sililo da puta da stvari teku. Nekoliko dana poslije toga, prolazei opet kraj njega, arah se zaustavila i rekla: - Tako mi je drago to predajete kvalitetu*- ovoga kvartala. Jedva to itko vie ini.
* Rije je o formalnoj logici, gdje je uz pojam i zakjuak jedan od bitnih elemenata sud. Sud je iskaz kojim se neto tvrdi ili porie; sastoji se od subjekta, predikata i odnosa meu njima. Prema tradicionalnoj logici sudovi se mogu dijeliti na razliite naine, a jedan je nain dioba po kvaliteti. Kvalitetom suda izrie se prihvaanje ili odbacivanje odnosa izmeu subjekta i predikata, pa pO kvaliteti sudovi mogu biti afirmativni (potvrdni), negativni (nijeni, odreni) i limitativni (ogranieni, razdjelni). Ovdje se dakle radi o uskom podruju logike sudova Primijenjenom na pismeno izraavanje. (Op. prev.)

- Pa, ja to inim - rekao je on. - Meni je uistinu stalo do toga. - Bravo! - rekla je ona, i produila. Vratio se svojim biljekama, ali nije prolo mnogo vremena kad mu je misli o njima prekinulo sjeanje na njezinu udnu primjedbu. O emu je do vraga govorila? O kvaliteti? Naravno da predaje kvalitetu. Tko je ne predaje? Nastavio je sa svojim biljekama. Jo jedna ga je stvar titila - pravila retorike koja su ve morala biti obraena i savladana ali su se jo potezala naokolo. Bila je to ona stara za-kaznu--napii-sto-puta pria. Pravilne rijei, pravilna interpunkcija, pravilna gramatika. Stotine pic-puc pravila za pic-puc ljude. Nitko nije mogao pamtiti sve to i koncentrirati se na ono o emu je elio pisati. Sve je to spadalo u lijepo ponaanje, nije potjecalo ni iz kakva osjeaja ljubaznosti ili pristojnosti ili ovjenosti, nego je vuklo podrijetlo iz sebine elje da netko izgleda kao gospodin ili gospoa. Nekada su se gospoda i gospoe lijepo ponaali za stolom i govorili i pisali gramatiki. Po tome je netko pripadao viim staleima. U Montani, meutim, do toga se nije tako dralo. Umjesto toga, takav se ovjek smatrao zatucanim magarcem s Istoka. Na odjelu se zahtijevao minimum pravila retorike, ali kao i drugi nastavnici, on se briljivo klonio da imalo vie brani pravila retorike nego to se zahtijevalo.

116

Uskoro su mu se misli ponovo prekinule? Kvaliteta? U tom pitanju bilo je neto to ovjeka razdrauje, ak ljuti? Razmiljao je o tome, pa je razmiljao jo vie, onda je gledao kroz prozor, pa je jo vie o tome razmiljao. Kvaliteta? etiri sata kasnije on je i dalje sjedio tu s nogama na prozorskom podboju i zurio u neto to je ve postalo tamno nebo. Zazvonio je telefon, i to je bila njegova ena koja je zvala da vidi to se dogodilo. Rekao joj je da e uskoro biti kod kue, ali onda je zaboravio na to i na sve drugo. Tek u tri sata izjutra on je umorno priznao sam sebi da nema pojma o tome to je kvaliteta, uzeo torbu i poao kui. Veina ljudi zaboravila bi kvalitetu u tom asu, ili bi je jednostavno ostavili da visi u zraku jer s njome nikamo ne stiu a imaju drugog posla. Ali on je bio tako oajan zbog svoje nesposobnosti da predaje ono to vjeruje, da mu nije bilo ni najmanje stalo do svega ostalog to je trebalo da ini, i kad se iduega jutra probudio kvaliteta mu je buljila u lice. Samo tri sata spavanja. Bio je tako umoran da je znao da toga dana nee moi odrati predavanje, a osim toga ni biljeke mu nisu bile zavrene, pa je napisao na ploi: - Napiite sastav od 350 rijei kao odgovor na pitanje: to je kvaliteta u misli i sudu? - Zatim je sjeo kraj radijatora i sam razmiljao o kvaliteti dok su oni pisali. Na kraju sata izgledalo je da nitko nije svrio, pa je dopustio da studenti ponesu sastave kui. Taj predmet su imali tek za dva dana, pa mu je to dalo vremena da i sam o tome jo razmilja. U meuvremenu viao je neke od tih studenata u prolazu i klimao im glavom, a za uzvrat dobivao je srdite uplaene poglede. Pretpostavljao je da imaju istih potekoa kao i on. Kvaliteta ... znate to je to, a ipak ne znate to je to. Ali to je protuslovlje u sebi. Ali neke stvari jesu bolje nego druge, to jest, u njima ima vie kvalitete. Ali kad pokuate rei to je kvaliteta, odijeljeno od tvari koje je imaju, sve ide u zrak! Nema se o emu govoriti. Ali ako ne moete rei to je kvaliteta, kako onda znate to je, ili kako znate da uope postoji? nitko ne zna to je ona, onda za sve praktine svrhe uope ne postoji. Ali za sve praktine svrhe ona zaista postoji. Na emu se inae temelje stupnjevi? Zato bi inae ljudi plaali itava bogatstva za neke stvari a druge bacali u kante za smee? Oigledno neke stvari su bolje nego druge... ali to je taj boljitak?... I tako idete okolo naokolo, vrtite umne kotae i nigdje ne nalazite nita za to biste se uhvatili, to je do vraga kvaliteta? to je to?

118

TREI DIO
16
Cijelu no smo Chris i ja dobro spavali i jutros smo pomnjivo spremili naprtnjae i sada ve itav sat hodamo uz planinsku kosu. Ovdje u dnu kanjona uma je ponajvie borova, s ponekim jasikinim grmom iroka lista. Strme strane kanjona diu se visoko iznad nas s obiju strana. S vremena na vrijeme staza izlazi na sunanu i travnatu istinu koja omeuje potok, ali ubrzo se vraa u duboku hladovinu borova. Staza je pokrivena mekim bodljikavim nastorom borovih iglica. Ovdje je vrlo tiho. Planine poput ovih i putnici u planinama i dogaaji to su im se u njima zbivali nalaze se ne samo u knjievnosti ena nego i u priama svih glavnih religija. Alegorija materijalne planine za duevnu planinu koja se uzdie izmeu svake due i njezina cilja jednostavna je i prirodno se namee. Poput onih ljudi u dolini iza nas, i gotovo svi drugi cio svoj ivot provedu stojei pred duhovnim planinama i ne pokuavaju u njih zai, zadovoljavajui se time da sluaju druge koji su u njima bili i da tako izbjegnu tekoe. Neki putuju kroz planine uz pratnju iskusnih vodia koji poznaju najbolje i najneopasnije putove kojim stiu na svoje odredite. Neki pak, neiskusni i nepovjerljivi, pokuavaju probiti vlastite putove. Malo takvih ima uspjeha, ali ponekad neki, pukom voljom i sreom i milou bojom, uspiju. Kad jednom ve stignu onamo, oni postaju svjesniji nego itko drugi da ne postoji jedinstven ni odreen broj putova. Postoji onoliko putova koliko ima pojedinanih dua. Sada elim govoriti o Fedrovu istraivanju znaenja rijei kvaliteta, o istraivanju koje je on vidio kao put kroz planine duha. Koliko mogu odgonetnuti, u tome su bila dva odijeljena razdoblja. U prvom razdoblju on nije pokuavao dati strogu, sistematsku definiciju onoga o emu je govorio. Bilo je to sretno, bogato i stvaralako razdoblje. Trajalo je najvei dio vremena dok je predavao u koli u dolini iza nas. Drugo razdoblje izraslo je kao rezultat normalne intelektualne kritike njegova pomanjkanja definicije onoga o emu je govorio. U tom razdoblju on je stvorio sistematske, stroge sudove o tome to je kvaliteta, i izgradio golemu hijerarhijsku strukturu misli da ih potkrijepi. On je doslovno morao pomaknuti nebesa i zemlju da stigne do tog sistematskog razumijevanja, i kad je to uinio osjetio je da je dosegao objanjenje postojanja i nae svijesti o njemu bolje nego ikada itko prije njega. Ako je to zaista bio novi put kroz planinu, on je svakako bio potreban. Ve vie od tri stoljea stari putovi na naoj hemisferi jako su se podrovali i gotovo izbrisali zbog prirodne erozije i mijenjanja oblika planine pod utjecajem znanstvene istine. Rani penjai ustanovili su staze koje su bile na tvrdom tlu i 118

tako pristupane da su svakog mamile, ali danas su svi putovi na Zapadu gotovo zatvoreni zbog dogmatske nesavitljivosti u suoenju s promjenama. Ako sumnjate u doslovno znaenje Isusovih ili Mojsijevih rijei, kod mnogih ete ljudi izazvati neprijateljstvo, ali injenica je da bi duevno zdravlje Isusa ili Mojsija, da se pojave danas, nepoznati, s istim porukama koje su izricali prije mnogo stoljea, bilo dovedeno u pitanje. Nije to zbog toga to je ono to su Mojsije ili Isus rekli neistinito ili to je moderno drutvo u zabludi, nego jednostavno zato to su putovi koje su oni odabrali da objave poruke drugima izgubili primjenjljivost i razumljivost. Gore na nebesima ostaje bez znaenja kad savjest svemirskog doba pita: to je to gore? Ali injenica da su stari putovi poeli, zbog jezine strogosti, gubiti svoje svakodnevno znaenje i postajati gotovo zatvoreni ne znai da planine vie nema. Ona je tu i ostat e tu sve dok postoji svijest. Fedrovo drugo metafiziko razdoblje predstavlja potpuni slom. Prije nego to su na njegovu glavu prikljuene elektrode izgubio je sve opipljivo: novac, imovinu, djecu; ak i njegova graanska prava bila su oduzeta odlukom suda. Sve to mu je ostalo bio je jedan ludi samotnjaki san o kvaliteti, karta puta kroz planinu za koji je sve rtvovao. Zatim, kad su bile prikljuene elektrode, izgubio je i to. Nikada neu doznati sve to je u to vrijeme bilo u njegovoj glavi, niti e to itko drugi doznati. Sad od toga postoje samo ulomci: krhotine, rasute biljeke koje se mogu spajati ali ostvaljaju golema neistraena podruja. Kad sam prvi put otkrio te krhotine, osjeao sam se kao neki seljak u blizini, recimo, Atene koji ponekad i bez mnogo iznenaenja izore kamenje s nekim udnim crteima na sebi. Znao sam da su to dijelovi nekog veeg sveopeg nacrta koji je postojao u prolosti, ali to je sezalo daleko izvan mog poimanja. Isprava sam ih namjerno izbjegavao, nisam na njih obraao panju jer sam znao da je to kamenje uzrokovalo nekakve nevolje kojih se moram uvati. Ali i tada sam mogao vidjeti da je sve to dio jedne goleme strukture misli, i to je u meni budilo radoznalost na neki tajan nain. Kasnije, kad sam stekao vie pouzdanja u svoju imunost prema njegovim jadima, te su me krhotine poele zanimati na jasniji nain i stao sam bezoblino slagati ulomke, to jest, ne vodei rauna o obliku, onim redom kojim su mi se javljali. Mnoge od tih bezoblinih sudova pribavili su mi prijatelji. Sad ih ima na tisue, i premda samo maleni dio njih moe pristajati u ovu chautauquu, ova se chautauqua jasno temelji na njima. To je vjerojatno vrlo daleko od onoga to je on mislio. Kad pokuavam obnoviti itav sustav dedukcijom iz ulomaka, prisiljen sam initi pogreke i pisati nepodudarnosti, pa molim da mi se to oprosti. U mnogim sluajevima ulomci su mnogoznani; nekoliko razliitih zakljuaka moe se iz njih izvui. Ako je neto pogreno, velika je vjerojatnost da greka ne lei u onom to je on mislio nego u mojoj rekonstrukciji toga, i moda se bolja rekonstrukcija moe kasnije nai.uje se lepet i jedna jarebica nestaje meu drveem, - Jesi li je vidio? - kae Chris.

120 - Jesam - odvraam ja. - to je to bilo? - Jarebica. - Kako zna? - One se njiu naprijed-natrag, ovako, dok lete - velim. Nisam u to siguran ali dobro zvui. - Takoer, priljubljuju se uza zemlju. - Oh - kae Chris i nastavljamo se penjati. Suneve zrake kroz borove stvaraju dojam kao da se nalazimo u katedrali. Danas u se prihvatiti prvog razdoblja njegova putovanja u kvalitetu, nemetafizikog razdoblja, i to e biti ugodno. Lijepo je zapoeti putovanje ugodno, ak i kad znate da ono nee zavriti na taj nain. Sluei se njegovim biljekama za predavanja kao osnovnim materijalom elim rekonstruirati put kojim je kvaliteta postala njegov radni koncept u nastavi retorike. Drugo njegovo razdoblje, metafiziko razdoblje, bilo je naporno i proeto umovanjem, ali ovo prvo razdoblje, u kojem je jednostavno predavao retoriku, bilo je u svakom pogledu temeljito i pragmatino i vjerojatno zasluuje da se prosuuje po vlastitim zaslugama, neovisno o drugom razdoblju. On je uvodio iroke promjene. Imao je potekoa sa studentima koji nita nisu znali rei. Isprva je mislio da se radi o lijenosti ali kasnije se jasno vidjelo da nije tako. Oni jednostavno nisu mogli nita smisliti to bi rekli. Jedna djevojka s naoalama debelih lea eljela je napisati sastav od petsto rijei o Sjedinjenim Amerikim Dravama. Bio je naviknut na osjeaj tonjenja koji se javlja iza takvih reenica, pa joj je bez omalovaavanja predloio da to suzi na sam Bozeman. Kad je doao rok za predaju, ona lanka nije imala i bila je prilino smetena. Pokuavala je i pokuavala ali nikako se nije mogla sjetiti to bi napisala. On je o njoj ve raspravljao s njezinim prijanjim nastavnicima i oni su potvrdili njegov dojam o njoj. Bila je vrlo ozbiljna, savjesna i marljiva, ali krajnje glupa. Nigdje nijedne iskre stvaralatva u njoj. Njezine oi iza debelih lea bile su oi najamnog radnika. Nije ga varala, ona se zaista nije mogla niega sjetiti to bi napisala, i bila je smetena zbog svoje nesposobnosti da uini ono to joj je reeno. To ga je naprosto sledilo. Sad se on nije mogao sjetiti to bi rekao. Nastala je tiina, a zatim udnovat odgovor: - Suzite to na glavnu ulicu Bozemana. - Bio je to unutranji poriv. Ona je pokorno klimnula glavom i otila. Ali uoi iduega sata vratila mu se u pravom oaju, ovaj put plaui, u oaju koji je oigledno dugo trajao. Jo nije mogla nita smisliti to bi napisala, i nije mogla razumjeti zato bi, ako nije mogla nita smisliti o cijelom Bozemanu, bila sposobna ita smisliti o samo jednoj ulici. On se razbjesnio. - Vi ne gledate! - rekao je. Sjetio se da je sam bio izbaen sa sveuilita jer je imao previe da ree. Za svaku injenicu postoji bezbroj pretpostavki. to vie gledate to vie vidite. Ona 120

zapravo nije gledala a ipak nije toga bila svjesna. Rekao joj je Ijutito: - Suzite to na proelje jedne zgrade u glavnoj ulici u Bozemanu. Proelje opere. Ponite s krajnjom lijevom opekom u gornjem redu. Njezine oi, iza naoala s debelim leama, iroko su se otvorile. Idui put je dola zauena izgleda i predala mu sastav od petsto rijei o proelju opere u glavnoj ulici Bozemana, Montana. - Sjela sam u bar preko Puta - rekla je - i poela pisati o prvoj opeci, pa drugoj opeci, a kod tree opeke sve je odjednom krenulo i vie se nisam mogla zaustaviti. Mislili su da sam luda, stalno su me zadirkivali, ali evo sastava. Ja to ne razumijem. Ni on nije razumio, ali na dugim etnjama kroz gradske ulice razmiljao je o tome i zakljuio da ju je oigledno spreavala ista vrsta blokade koja je njega paralizirala prvoga dana predavanja. Bila je blokirana jer je pokuavala ponoviti, u svom lanku, stvari koje je ve ula, ba kao to je on prvog dana pokuao ponoviti stvari koje je unaprijed bio odluio rei. Nije se mogla niemu domisliti to bi napisala o Bozemanu zato to se nije mogla niega sjetiti to je ula da bi bilo vrijedno ponavljanja. Bila je udno nesvjesna da sama moe gledati i neposredno sama vidjeti, dok je pisala, bez prethodnog obziranja na ono to je ve bilo reeno. Suavanje do jedne opeke razbilo je blokadu jer je postalo oigledno da mora neto izvorno i neposredno vidjeti. Eksperimentirao je dalje. U jednom razredu od sviju je zahtijevao da piu cio sat o poleini svoga palca. Svi su ga sa smijehom promatrali na poetku sata, ali svi su pisali, i nitko se nije potuio da nema to rei. U drugom razredu promijenio je temu od palca na kovani novi, i dobio od svakog studenta pismene sastave koji se piu cio sat. U ostalim razredima bilo je isto. Netko je upitao: - Mora li se pisati o objema stranama? - Kad su jednom uvidjeli da i sami mogu izravno vidjeti, uvidjeli su takoer da nema granica koliini koju mogu rei. To je bilo takoer izgraivanje samosvijesti, jer sve to su pisali, premda je u prvi mah izgledalo trivijalno, bilo je ipak njihovo vlastito djelo, a ne oponaanje tuega. Razredi u kojima se posluio tom vjebom s noviem pokazivali su vee zanimanje i manje im je bilo dosadno. Kao rezultat svojih pokusa on je zakljuio da je oponaanje pravo zlo koje treba unititi prije nego to pone nastava prave retorike. To oponaanje izgledalo je kao vanjska prisila. Mala djeca to nemaju u sebi. Izgledalo je da se stjee kasnije, vjerojatno kao posljedica same kole. To se inilo ispravnim, i to je vie o tome razmiljao, ispravnije mu se inilo. kole vas ue da oponaate. Ako ne oponaate ono to uitelj eli, dobi vate lou ocjenu. Ovdje, na sveuilitu, to je mnogo profinjenije, naravno; od vas se trai da oponaate nastavnika na takav nain da uvjerite toga nastavnika da ne oponaate, nego da usvajate bit pouke i kroite dalje samostalno. To vam donosi petice. S druge strane originalnost vam moe donijeti bilo to od petice do jedinice. Sav sistem ocjenjivanja upozorava vas da ne budete originalni.

122 Raspravljao je o tome s profesorom psihologije koji je stanovao u njegovu susjedstvu, krajnje matovitim nastavnikom, i on mu je rekao: Tako je. Izbacite itav sistem ocjena i diploma pa ete dobiti pravo obrazovanje. Fedro je o tome razmiljao, i kad nekoliko tjedana poslije toga jedna vrlo bistra studentica nije znala odabrati temu za seminarsku radnju, to je jo bilo njemu na pameti, pa joj je predloio da o tome pie. Njoj se isprva tema nije svidjela, ali se ipak sloila da je uzme. Tjedan dana kasnije svakomu je o tome govorila, a nakon dva tjedna napravila je savren lanak. Meutim, grupa pred kojom ga je proitala nije imala prednost da o tome razmilja dva tjedna, pa je bila prilino neprijateljski raspoloena prema cijeloj ideji ukidanja ocjena i diploma. Ali to je nije nimalo obeshrabrilo. Njezin glas zadobio je drevni religiozni zanos. Zaklinjala je druge studente da sluaju, da shvate da je to zaista pravedno. - Ne govorim ja to zbog njega - rekla je i osvrnula se na Fedra. - To je zbog vas. Njezin glas pun zaklinjanja i njezin vjerski zanos silno su ga se dojmili, pojaani injenicom da je na prijemnom ispitu ula meu prvih jedan posto kandiata. Tijekom idueg kvartala, dok je predavao uvjerljivo pisanje, odabrao je tu temu kao obrazac, komad uvjerljivog teksta to ga je sam napisao, iz dana u dan, pred cijelim razredom i uz pomo cijelog razreda. Posluio se obrascem da izbjegne razgovore u okvirima naela kompozicije u koja je sva duboko sumnjao. Osjeao je da e iznosei pred razredom svoje reenice kako ih je stvarao, sa svim grekama i preprekama i brisanjima, dati poteniju sliku o tome to je pisanje nego da troi njihovo vrijeme cjepidlaei oko gotovih studentskih radova ili istiui gotova knjievnika djela za oponaanje. Ovoga puta razradio je tvrdnju da cio sistem ocjena treba iskljuiti, pa da uini neto to e zaista uvui studente u ono o emu sluaju, nije dao nijedne ocjene tijekom cijelog toga kvartala. Upravo iznad vrha grebena sada se moe vidjeti snijeg. Ali on je daleko nekoliko dana hodanja. Stijene ispod njega prestrme su za izravan uspon, osobito s tekim teretom kakav mi nosimo, a Chris je uistinu premlad za bilo kakvo bavljenje klincima i konopcima. Moramo se prebaciti preko umovitog grebena kojemu se sada primiemo, ui u drugi kanjon, ii njime do kraja i onda se vratiti pod iljastim kutom prema grebenu. Za tri dana muno do snijega. Za etiri dana lako. Ako se ne pojavimo do devetoga dana, DeWeese e nas poeti traiti. Zaustavljamo se da se odmorimo, sjedamo i hvatamo se za drvo da se ne prevrnemo natrake zbog naprtnjaa. Malo poslije pruam ruku preko ramena, uzimam maetu s vrha svoje uprtnjae i pruam je Chrisu. - Vidi li one dvije jasike ondje? Ravne? Na rubu? - pokazujem mu ih. - Odsijeci ih otprilike pola metra iznad tla. - Zato? - Trebat e nam poslije kao tapovi za hodanje i kao kolci za ator. Chris uzima maetu, pokuava ustati ali zatim ponovo sjeda. - Odsijeci ih ti - veli. 122

Tako ja uzimam maetu i odlazim onamo i odsijecam kolce. Oba su odsjeena glatko jednim zamahom osim krajnjeg komadia kore koji prekidam poleinom drka na maeti. Gore u stijenama trebaju vam tapovi za odravanje ravnotee, a borovi gore nisu dobri za tapove; ovo su moda posljednje jasike ovdie. Ipak me malo zabrinjava to Chris odbija da radi. To nije dobar znak u planinama. Kratak predah i zatim produujemo. Malo e potrajati dok se ne naviknemo na ovaj teret. Javlja se negativna reakcija na svaku teinu. Ipak, kako budemo napredovali, to e postajati prirodnije... Fedrovo zalaganje za ukinue sistema ocjena i diploma izazvalo je najprije zbunjenu ili negativnu reakciju svih osim nekoliko studenata, jer se inilo, na prvi pogled, da unitava cijeli sustav sveuilita. Jedna je studentica to jasno obznanila rekavi potpuno nevino: - Naravno da ne moete ukinuti sistem ocjena i diploma. Na koncu konca, zbog toga se nalazimo ovdje. Ona je govorila istu istinu. Pomisao da veina studenata dolazi na sveuilite zbog obrazovanja neovisno o ocjenama i diplomi pomalo je licemjerje koje svatko izbjegava rei. Ponekad neki studenti stiu radi naobrazbe, ali trula i mehanika priroda te ustanove uskoro ih preobrati na stav s manje idealizma. Onaj obrazac je bio tvrdnja da e uklanjanje ocjena i diploma unititi to licemjerje. Umjesto da se bavi i openitostima on se bavio pojedinanom karijerom zamiljenog studenta koji manje ili vie oliuje tipian sastav jedne grupe, studenta koji je potpuno pripravljen da radi za ocjenu prije nego za znanje koje bi ta ocjena morala predstavljati. Takav student, pretpostavljao je obrazac, iao bi na predavanja iz prvog kolegija, dobio prvi zadatak i vjerojatno ga izvrio po navici. Moda bi tako bilo s treim, pa i s etvrtim kolegijem. Ali naposljetku bi novost toga postupka postala obiajna i, zato to akademski ivot nije njegov jedini ivot, pritisak drugih obveza ili elja stvorio bi prilike u kojima on nikako ne bi mogao ispuniti zadatak. . . .. Budui da nema ocjena, ne bi ga za to stigla nikakva kazna. Naredne lekcije koje pretpostavljaju da je student ispunio prethodni zadatak mogle bi ipak biti malo tee da se razumiju, i ta tekoa sa svoje strane mogla bi toliko oslabiti njegovo zanimanje da bi i slijedee gradivo, koje bi mu bilo zaista teko, bilo takoer proputeno. Ponovo bez kazne. S vremenom bi njegovo sve slabije i slabije razumijevanje onoga o emu se predaje uvjetovalo da bi mu sve tee i tee bilo paljivo pratiti nastavu. NaposIjetku bi vidio da ne ui mnogo; i suoavajui se s trajnim pritiskom vanjskih obveza, prestao bi studirati, osjetio bi zbog toga krivnju i prestao bi dolaziti na predavanja. Ni ovaj put ne bi se primijenila kazna Ali to bi se dogodilo? Student, ne krivei nikoga drugoga, sam bi sebe izbacio sa sveuilita. Bravo! To bi se moralo dogoditi. On od poetka nije tu bio radi obrazovanja i zaista nije mu tu ni mjesto. Bio bi uteen velik iznos novca i napora, a ne bi bilo ljage neuspjeha i propasti da ga progoni dok je iv. Nikakvi mostovi ne bi bili spaljeni.

124 Najvei studentov problem je ropski mentalitet koji je u nj ugraen godinama glaenja i ibanja ocjenama, mentalitet mazge koja kae: - Ako me ne iba, neu raditi. - Nisu ga ibali. On nije radio. A kola civilizacije, za koja je on navodno uen da ih vue, i bez njega e dalje kripati samo malo sporije. Meutim, to je tragedija ako se pretpostavi da kola civilizacije, sistem, vuku mazge. To je poznato gledite, sa stajalita zvanja i poloaja, ali Crkva uma nema takav stav. Crkva uma smatra da civilizaciji, ili sistemu ili drutvu ili kako god to nazovete, najbolje slue ne mazge nego slobodni ljudi. Svrha ukidanja ocjena i diploma nije kanjavanje mazgi niti njihovo uklanjanje, nego stvaranje prilika u kojima se te mazge mogu pretvoriti u slobodna ovjeka. Taj pretpostavljeni student, jo uvijek mazga, vrzmao bi se neko vrijeme naokolo. Stekao bi neku drugu vrstu obrazovanja jednako valjanu onoj koju je napustio, u koli za tzv. radnika zanimanja. Umjesto da troi novac i vrijeme kao mazga visokog stalea, sada bi dobio posao kao mazga niskog stalea, moda kao mehaniar. U stvarnosti njegov pravi stale bi porastao. On bi za razliku od prije sada privreivao. Moda bi to inio do konca ivota. Moda bi naao svoju razinu. Ali nemojte s tim raunati. Nakon nekog vremena - poslije est mjeseci, poslije pet godina moda - lako bi se poela zbivati neka promjena. On bi postajao sve nezadovoljniji s nekakvim dosadnim svakodnevnim poslom u radionici. Njegova stvaralaka inteligencija, uguena s previe teorije i previe ocjena u koli, sad bi se probudila zbog dosade u radionici. Tisue sati nedostupnih mehanikih problema navele bi ga da se pone zanimati za nacrte strojeva. I sam bi poelio da projektira neki stroj. Pomislio bi da moe to uiniti bolje nego drugi. Pokuao bi preurediti nekoliko motora, okusio bi uspjeh, teio bi za veim uspjesima, ali bi osjetio da ne moe dalje jer nema teorijske podloge. Otkrio bi da, iako se prije osjeao glupo zbog pomanjkanja interesa za teorijsko znanje, sada postoji jedna grana teorijskog znanja koje bi veoma potovao, naime graenje strojeva. Tako bi se on vratio u nau kolu bez ocjena i bez diploma, ali s nekom razlikom. On vie ne bi bio ovjek kojemu je cilj znanje. Njemu ne bi trebalo vanjskih poticaja da ui. Njegov poticaj dolazio bi iznutra. Bio bi slobodan ovjek. Ne bi trebalo mnogo stege da se oblikuje. Zapravo, ako bi se njegovi nastavnici opustili on bi vjerojatno oblikovao njih postavljajui teka pitanja. Bio bi tu da neto naui, plaao bi da neto naui i oni bi mu to morali dati. Motivacija takve vrste, kad se jednom neeg prihvati, okrutna je sila, i u naoj ustanovi bez ocjena i diploma gdje bi se student naao, on se ne bi zaustavio na bubanju podataka iz strojarstva. U njegovo podruje zanimanja dole bi fizika i matematika jer bi vidio da su mu potrebne. Panja bi se obratila na metalurgiju i elektrotehniku. Tako bi u procesu intelektualnog sazrijevanja kroz ovakvo apstraktno uenje on vjerojatno zaao u druga teorijska podruja koja nisu neposredno vezana uz strojeve ali postaju dio novijeg ireg cilja. Taj iri cilj ne bi bio oponaanje obrazovanja na dananjim sveuilitima, ulatenog i

124

prikrivenog ocjenama i diplomama koje pruaju privid da se neto dogaa kad se, zapravo, uope nita ne zbiva. To bi bilo neto stvarno. Takav je bio Fedrov obrazac, njegova nepopularna tvrdnja, i on je na tome radio itav kvartal, izgraujui ga i mijenjajui ga, borei se za nj, branei ga Cijelog toga kvartala radovi su se vraali studentima s opaskama ali bez ocjena, iako su se ocjene upisivale u jednu biljenicu. Kao to sam rekao prije, isprva je svatko bio nekako zbunjen. Veina je vjerojatno zamiljala da se tu radi o nekom idealistu koji misli da e ih uklanjanje ocjena usreiti i navesti na vei rad, a oigledno je da e bez ocjena svatko jednostavno ljenariti. Mnogi studenti s odlinim ocjenama iz prethodnih kvartala bili su drski i srditi u poetku, ali zbog svoje razvijene discipline nastavili su i dalje raditi. Vrlo dobri studenti propustili su nekoliko prvih zadataka i postali nemarniji u poslu. Mnogi dobri i dovoljni studenti nisu se uope pojavljivali na predavanjima. Tada je jedan nastavnik upitao njega to misli uiniti u vezi s tim pomanjkanjem odaziva. - ekat u dulje nego oni - rekao je Fedro. Njegova blagost isprva je djelovala zagonetno na studente, a poslije su postali sumnjiavi. Neki su poeli postavljati sarkastina pitanja. Oni su dobivali mirne odgovore i predavanja i referati nastavljali su se po obiaju, samo to nije bilo ocjena. Onda je poela oekivana pojava. Tijekom treeg ili etvrtog tjedna neki odlini studenti postajali su nestrpljivi i poeli pisati izvanredne radove i ostajati poslije predavanja postavljajui pitanja koja su traila nekakvu obavijest o tome kako rade. Vrlo dobri studenti poeli su to primjeivati i pomalo raditi i vraati kvalitetu svojih radova na uobiajeniju razinu. Dobri i dovoljni, te budui nedovoljni, poeli su se polako pojavljivati na predavanjima samo zato da vide to se dogaa. Poslije polovine kvartala nastupila je pojava koja se to vie oekivala. Odlini studenti su se smirili i postali aktivni sudionici svega to se zbivalo u predavaonici pokazujui prijateljstvo koje se ne vidi u skupinarna gdje se dobivaju ocjene. Tada je vrlo dobre i dobre studente uhvatila panika, pa su predavali radove koji su izgledali kao da su plod viesatnih munih napora. Dovoljni i nedovoljni studenti predavali su zadovoljavajue radove. U posljednjim tjednima kvartala, kad inae svatko zna koju e ocjenu imati i sjedi napola spavajui, Fedro je imao toliku aktivnost na predavanjima da su to i drugi nastavnici primijetili. Vrlo dobri i dobri studenti pridruili su se odlinima u prijateljskoj zajednikoj raspravi te je razred izgledao kao uspjela kuna zabava. Samo su dovoljni i nedovoljni smrznuti sjedili na stolicama, obuzeti do kraja unutranjom panikom. Pojavu oputanja i prijateljstva objasnili su mu poslije studenti rekavi: - Mnogi od nas sastajali su se poslije nastave da pokuaju smisliti kako bi oborili ovaj sistem. Sloili smo se da je najbolji nain jednostavno zamiljati da neemo uspjeti, pa da idemo naprijed i inimo to moemo. Onda smo se poeli oputati. Inae bismo poludjeli!

126 Studenti su dodali da to nije tako loe, kad se na to naviknete, da vas vie zanima gradivo, ali su ponovili da se nije lako naviknuti. Na koncu kvartala od studenata je zatraeno da napisu sastav ocjenjujui taj sistem. U vrijeme pisanja nitko od njih nije znao koju e ocjenu imati. Pedeset etiri posto bilo je protiv sistema. Trideset sedam posto odobrilo je sistem. Devet posto bilo je uzdranih. Prema naelu jedan ovjek, jedan glas sistem je bio vrlo nepopularan. Veina studenata izriito je eljela svoje ocjene tijekom kvartala. Ali kad je Fedro obradio glasove prema ocjenama koje je imao u svojoj biljenici - a ocjene nisu odstupale od ocjena koje su se predviale prema prijanjim uspjesima i rezultatima prijemnih ispita - ula se druga pria. Odlinistudenti bili su 2 prema 1 u korist sistema. Vrlo dobri i dobri studenti bili napola razdijeljeni. A dovoljni i nedovoljni jednoglasno su bili protiv njega! Taj iznenaujui rezultat potvrdio je njegovu davnu slutnju: da bistriji, ozbiljniji studenti najmanje ele ocjene, vjerojatno zato to njih vie zanima gradivo predavanja, dok glupi ili lijeni studenti najvie. ele ocjene, vjerojatno zato to njima ocjene pokazuju da li napreduju. Kao to je DeWeese rekao, odavde moete ii sto dvadeset kilometara na jug kroz same ume i snijeg i neete naii na put, premda ima putova na istoku i zapadu. Uredio sam tako da, ako stvari budu loe stajale na koncu drugog dana, budemo blizu puta kojim se moemo brzo vratiti. Chris to ne zna, i da mu to reem povrijedio bih njegov izviaki osjeaj za pustolovine, ali nakon vie izleta na visoravni, izviake elje za pustolovinama se smanjuju i pojavljuju se opipljivije prednosti smanjivanja rizika. Ova zemlja moe biti opasna. Nainite jedan pogrean korak od milijun njih, uganete gleanj, i tada spoznate koliko ste zapravo daleko od civilizacije. U ovaj kanjon oigledno rijetko tko ovako visoko zalazi. Poslije jo jednog sata hodanja vidimo da je staza gotovo iezla. Fedro je mislio da je dobro zadravati ocjene, tako pie u njegovim biljekama, ali to nije davalo sistemu znanstvenu vrijednost. U pravom eksperimentu drite sve uzroke konstantnim osim jednoga, i promatrate kakve posljedice izaziva mijenjanje toga jednog uzroka. U predavaonici to nikada ne moete uiniti. Znanje studenta, dranje studenta, stav nastavnika, sve se to mijenja zbog svakovrsnih uzroka koji se ne mogu nadzirati i ponajvie su nepoznati. U ovom sluaju i promatra je jedan od uzroka i nikada ne moe ocijeniti posljedice svog utjecaja a da ih ne mijenja. Zbog toga Fedro nije htio izvlaiti nikakav velik zakljuak iz toga, samo je nastavio i inio to je htio. Prijelaz od ovoga na ispitivanje kvalitete dogodio se zbog uasne strane ocjenjivanja to ju je to uskraivanje ocjena razgolitilo. Ocjene zaista pokrivaju neuspjehe u nastavi. Lo nastavnik moe proi kroz cio kvartal ne ostavivi apsolutno nita vrijedno pamenja u mozgovima svojih studenata, raspodijeliti ocjene na nevanim testovima, i ostaviti dojam da su neki studenti neto nauili a neki nisu. Ali ako se iz razreda uklone ocjene, studenti su prisiljeni da se svaki dan pitaju to se zapravo ui. Pitanja: to se ui? Koji je

126

tome cilj? Kako predavanje i zadae postiu postavljeni cilj? postaju zlokobna. Uklanjanje ocjena otkriva golem i uasan vakuum. to je onda Fedro pokuavao uiniti? To je pitanje postajalo sve nametljivije to je on dalje iao. Odgovor koji se inio ispravnim kad je poeo sad je sve vie i vie gubio smisao. Htio je da njegovi studenti postanu stvaraoci odluujui sami to je dobro pisanje umjesto da stalno njega pitaju. Stvarna svrha zadravanja ocjena bila je u tome da ih prisili da zavire u sebe, na jedino mjesto gdje ih zaista uvijek eka pravi odgovor. Ali sada to nije imalo smisla. Ako su ve znali to je dobro i to je loe, onda nisu imali razloga da se uope upisuju u tu grupu. injenica da su oni bili tu kao studenti podrazumijevala je da ne znaju to je dobro i to je loe. To je bio njegov nastavniki posao - rei im to je dobro i to je loe. Cijela ideja individualne kreativnosti i izraza u razredu u osnovi se suprotstavljala cijeloj ideji sveuilita. Za mnoge studente to uskraivanje ocjena stvaralo je kafkijansku situaciju u kojoj su vidjeli da e biti kanjeni to neto ne ine ali nitko nee da im ree to bi trebalo da ine. Gledali su u sebe ali nita nisu vidjeli, gledali su u Fedra ali nita nisu vidjeli, pa su samo bespomono sjedili ne znajui to da rade. Vakuum je bio ubojit. Jedna djevojka doivjela je ivani slom. Ne smijete uskraivati ocjene i sjediti tu i stvarati besciljni vakuum. Studentima morate odrediti neki cilj prema kojemu e raditi i tako ispunjavavati taj vakuum. A on to nije inio. Nije mogao. Ni na kakav mogui nain nije im mogao rei prema kojem cilju da rade a da ne bi pao natrag u autoritativnu, didaktinu nastavu. Ali kako moete napisati na ploi tajanstveni unutarnji cilj svake kreativne osobe? Iduega kvartala odbacio je cijelu ideju i vratio se redovitom ocjenjivanju, obeshrabren, smuen, osjeajui da je bio u pravu ali da je nekako sve ispalo krivo. Kad se javljala spontanost i individualnost i stvarna originalnost u razredu, to se dogaalo unato nastavi a ne zbog nje. Ovo je izgledalo da ima smisla. Bio je spreman podnijeti ostavku. Predavati glupi konformizam neprijaznim studentima - to nije bilo ono to je elio initi. Bio je uo da je Reed College u Oregonu uskraivao ocjene sve do diplome, pa je za vrijeme ljetnih praznika otiao tamo, ali su mu rekli da su nastavnici podijeljeni u vrednovanju uskraivanja ocjena i da nitko nije osobito sretan zbog toga sistema. Ostatak ljetnih praznika proveo je u potitenosti i ljenarenju. Mnogo je vremena proveo sa enom pod atorom u tim planinama. Ona ga je pitala zato je cijelo vrijeme tako utljiv a on joj nije znao odgovoriti. Bio je jednostavno stao. ekao je. ekao je onu jezgru kristalizacije misli koja e odjednom sve skrutiti.

17

128 Chrisu se loe pie. Neko vrijeme bio je daleko ispred mene, a sada sjedi pod drvetom i odmara se. Ne gleda me i po tome znam da s njim neto nije u redu. Sjedam kraj njega a njegov izraz lica je dalek. Lice mu je zajapureno i vidim da je iscrpljen. Sjedimo i sluamo vjetar u borovima. Ja znam da e naposljetku ustati i krenuti dalje, ali on to ne zna i strah ga je pogledati u lice mogunosti to je taj strah istvara: da se uope nee moi popeti na planinu. Sjeam se neega to je Fedro na pisao o ovim planinama i to sada kaem Chrisu. - Prije mnogo godina - velim mu - tvoja majka i ja bili smo na rubu pojasa uma nedaleko odavde i logorovli smo kraj jezera koje je s jedne strane movarno. On ne die pogleda ali slua. - Nekako pred zoru uli smo kako pada kamenje i pomislili da mora biti neka ivotinja, samo to se ivotinje obino ne skitaju u to doba. Zatim sam uo ljapkanje po movari pa smo se zaista razbudili. Izvukao sam se iz vree za spavanje, uzeo revolver iz bluze i unuo iza drveta ...Chrisova se panja sada udaljava od njegovih problema. - Ponovo se ulo ljapkanje - kaem ja. - Pomislio sam da su turisti na konjima s raneva, ali ne tako rano. Opet ljapkanje! Zatim glasno galumpf! To nije konj! Pa galumpf! Pa opet GALUMPF! I gle, u nejasnom sivom svjetlu praskozorja ravno prema meni kroz movarno blato dolazi najvei los to sam ga ikada vidio. Raspon rogova vei od jednog hvata. Poslije medvjeda grizlija najopasnija ivotinja u planinama. Neki kau da je najpogibeljnija. Chrisove su oi ponovo svijetle. - GALUMPF! Nateem obara na revolveru razmiljajui kako kalibar 38 nije velika stvar za jednog losa. GALUMPF! Nije me vidio! GALUMPF! Ne mogu mu se skloniti s puta. Tvoja majka je u vrei za spavanje tono na njegovoj stazi. GALUMPF! Kakav DlV! GALUMPF! Samo deset metara od nas! GALUMP! Ustajem i nianim. GALUMPF! ... GALUMPF!... GALUMPF! ... Zaustavlja se, TRI METRA DALEKO, i vidi me... Muica je li tono izmeu njegovih oiju ... Ne miemo se. Zavlaim ruku u naprtnjau i vadim malo sira. - to se onda dogodilo? - pita Chris. - ekaj dok odreem malo sira. Vadim lovaki no i drim za omot oko sira da ga ne dotaknem. Reem prst debelu kriku i pruam mu je. On je uzima. - to se onda dogodilo? Gledam ga dok ne zagrize. - Los me je gledao najmanje pet sekunda. Zatim je pogledao dolje na tvoju majku. Onda je ponovo pogledao mene, onda revolver koji je praktino leao na njegovu velikom okruglom nosu. A onda se nasmijeio i polako otiao. - Oh - kae Chris. Izgleda razoarano.

128

- Obino kad se tako sukobite oni napadaju - velim - ali on je pomislio da je lijepo jutro, i da smo onamo prvi doli, pa emu onda stvarati guvu? Zbog toga se nasmijeio. - Mogu li se oni smijeiti? - Ne, ali izgledalo je upravo tako. Odlaem sir na stranu i dodajem: - Kasnije toga dana skakali smo s gromade na gromadu niz jednu strminu. Ba sam se spremao da skoim na jedan veliki smei kamen, kada odjednom taj veliki smei kamen poskoi u zrak i otra u umu. Bio je to onaj isti los... Mislim da smo tom losu toga dana prilino ili na ivce. Pomaem Chrisu da ustane. - Iao si malo prebrzo kaem. - Sad planinska kosa postaje strma i moramo ii polako. Ako ide brzo, zadie se, a kad se zadie, poinje ti se vrtjeti i to ti slabi duh pa po misli: Neu uspjeti. Zato hodaj polako neko vrijeme. - Ii u iza tebe - kae on. - U redu. Sad hodamo daleko od potoka koji smo slijedili, uz gorsku kosu pod najmanjim kutom to ga mogu nai. Uz planine se treba penjati s najmanjim moguim naporom i bez elje. Stvarnost vie prirode morala bi odrediti brzinu. Ako postanete nemirni, ubrzajte korak. Ako ostanete bez daha, usporite. Uz planinu se penjete u ravnotei izmeu nemira i zamora. Zatim, kad vie ne mislite unaprijed, svaki va korak nije samo sredstvo prema nekom cilju nego jedinstven dogaaj za sebe. Ovaj list ima nazubljene rubove. Ovaj kamen izgleda klimavo. S ovoga mjesta snijeg je manje vidljiv, iako je blie. To su stvari koje morate svakako primjeivati. ivjeti samo za neki budui cilj je plitko. Strane planine podravaju ivot, ne podrava ih vrhunac. Ovdje neto raste. Ali naravno, bez vrhunca nema ni strana. Vrhunac definira strane. I tako idemo dalje... pred nama je dug put... bez urbe ... samo korak za korakom ... s malo chautauque za zabavu... Razmiljanje je to liko zanimljivije od televizije da je prava sramota to se vie ljudi njime ne bavi. Oni vjerojatno misle da je nevano ono to uju, ali nije tako. Postoji velik ulomak o Fedrovu prvom predavanju poto je dao zadatak to je kvaliteta u misli i sudu? Atmosfera je bila naelektrizirana. inilo se da je to pitanje gotovo svakoga muilo i ljutilo kao njega. - Odakle mi moemo znati to je kvaliteta? - rekli su. - Vaa je dunost da nam to reete.Onda im je on rekao da se ni sam tome nije mogao dosjetiti i da zaista eli znati to je. Dao je taj zadatak u nadi da e se netko javiti s dobrim odgovorom. To je bila iskra. Uzvici gnuanja potresli su sobu Prije nego to se buka stiala jedan je nastavnik provirio kroz vrata da vidi to se dogaa. - Sve je u redu - rekao je Fedro. - Upravo smo se sluajno spotakli preko pravog pitanja, i teko se oporaviti od zaprepatenja. - Neki su studenti izgledali radoznali, i galama se polako slegla.

130 On je tada iskoristio priliku da se ukratko vrati na svoju temu Trule i raspad Crkve uma. Ako su studenti bijesni to netko pokuava da se njima po slui u traenju istine, rekao je, to je mjera te trulei. Smatra se da vi morate glumiti to traenje istine, oponaati ga. Pravo traenje istine je za vas kazna. Istina je, rekao je, da je iskreno elio znati to oni misle, ne zato da bi to mogao ocijeniti, nego zato to je to zaista elio znati. Gledali su ga zbunjeno. - Proveo sam uz ovo cijelu no - rekao je jedan. - Ja sam se skoro rasplakala, tako sam bila bijesna- rekla je djevojka do prozora. - Trebalo je da nas upozorite - rekao je trei. - Kako sam vas mogao upozoriti - rekao je on - kad nisam pojma imao kako ete reagirati? Neki od zbunjenih studenata poeli su ga gledati s prvim znacima razvedravanja. On se s njima ne igra. On zaista eli znati. Veoma neobina osoba. Onda je netko rekao : - A to vi mislite? - Ne znam - odgovorio je on. - Ali to mislite? On se dugo zamislio. - Ja mislim da postoji neto to predstavlja kvalitetu, ali im je pokuate definirati, neto se pokvari. Ne moete je definirati. Mrmljanje u znak odobravanja. - Nastavio je: - Zato je tako, to ne znam. Mislio sam da u u vaim radovima nai neku ideju. jednostavno ne znam. Ovoga puta u predavaonici je vladala tiina. Na iduim satima toga dana bilo je malo istog onog komeanja, ali po nekoliko studenata iz svake grupe dobrovoljno se javilo da odgovara to mu je pokazalo da su studenti iz prve grupe o tome raspravljali za vrijeme odmora. Nekoliko dana kasnije on je izradio svoju definiciju i napisao je na plou da se prepisuje za potomstvo. Definicija je glasila: Kvaliteta je svojstvo misli i suda koje se spoznaje postupkom bez razmiljanja. Budui da su definicije proizvodi strogog, formalnog razmiljanja, kvaliteta se ne moe definirati. injenica da je definicija zapravo odbijanje da se definira nije izazvala raspravu. Studenti nisu bili formalno obrazovani toliko da vide kako je njegova izjava, u formalnom smislu, potpuno iracionalna. Ako neto ne moete definirati, nemate formalnog racionalnog naina da doznate da to postoji. Niti moete zaista ikome rei to je to. Ne postoji, zapravo, formalna razlika izmeu nesposobnosti definiranja i gluposti. Kad kaem: - Kvaliteta se ne moe definirati - ja formalno zapravo kaem: - Ja sam glup to se tie kvalitete. 130

Na sreu studenti to nisu znali. Da su iznijeli te primjedbe, on im ne bi mogao odgovoriti u to vrijeme. Ali zatim, ispod definicije na ploi, on je napisao: - Ali premda se kvaliteta ne moe definirati, vi znate to je kvaliteta! - i oluja je opet krenula ispoetka. - O ne, ne znamo! - O da, znate. - O ne, ne znamo! - O da, znate! - rekao je on i izvukao neki materijal da im to dokae. Izabrao je dva primjera studentskih sastava. Prvi je bio neto nabacano i nepovezano sa zanimljivim idejama koje nikamo ne vode. Drugi je bio velian stven lanak koji je i samom studentu bio tajanstven to je tako dobro ispao. Fedro je oba proitao, zatim zamolio da dignu ruku oni koji misle da je prvi sastav bolji. Digle su se dvije ruke. Zatim je upitao kome se svia drugi. Diglo se dvadeset osam ruku. to god bilo ono - rekao je - to je navelo golemu veinu da digne ruke za drugi sastav, to ja smatram kvalitetom. Vi dakle znate to je to. Poslije toga nastala je duga stanka ispunjena razmiljanjem, a on je dopustio da traje. Ovo je bilo intelektualno nasilje, i on je to znao Jer vie ih nije uio, nego ih je indoktrinirao. Postavio je imaginaran pojam, definirao ga da ga je nemogue definirati, nakon prosvjeda studenata rekao im da oni znaju to je to, i dokazao im tehnikom koja je logiki zbrkana kao i sam pojam. S tim je mogao proi jer je logiko odbijanje zahtijevalo vie talenta nego to ga je ijedan student imao. Narednih dana on je trajno izazivao njihova odbijanja, ali nijedno se nije pojavilo. Nastavio je improvizirati. Da bi ojaao ideju da oni ve znaju to je kvaliteta, razvio je postupak u kojem je itao etiri studentska sastava u predavaonici i zahtijevao od svakoga da ih poreda po kvaliteti na komadiu papira. I on je to uinio. Zatim je skupio papirie, prebrojio ih na ploi i naao prosjek miljenja cijele grupe. Onda je otkrio svoje ocjene, i one su uvijek bile bliske, ako ne identine naenom prosjeku. Ako je bilo razlika, one su nastajale samo kad su dva sastava bila priblino jednake kvalitete. Isprva su studenti bili oduevljeni tom vjebom, ali kako je pretjecalo vrijeme tako im je postajalo dosadno. Bilo je oito to on smatra kvalitetom. I oni su takoer oito znali to je kvaliteta, pa su gubili interes da sluaju o tome. Njihovo je pitanje sada bilo: U redu, znamo to je kvaliteta. Kako je postiemo? Sada su napokon standardni udbenici retorike doli na red. Naela koja su u njima izloena nisu vie bila pravila protiv kojih se treba buniti niti sama sebi svrha, nego tek postupci, trikovi, za dobivanje neega to stvarno vrijedi i postoji nezavisno od postupka - kvalitete. Ono to je poelo kao otpadnitvo od tradicionalne retorike pretvorilo se u divan uvod u nju. Izdvojio je svojstva kvalitete kao to su jedinstvo,

132 ivopisnost, snaga, saetost, osjetljivost, jasnoa, naglasak, tok, napetost, vrsnoa, tonost, razmjer, dubina i tako dalje; sva ih je oskudno definirao kao i kvalitetu, ali ih je izloio istom tehnikom itanja pred razredom. Pokazao im je kako se svojstvo kvalitete zvano jedinstvo, vrsto povezivanje radnje, moe poboljati tehnikom koja se zove saetak. Snaga tvrdnje moe se potkrijepiti tehnikom koja se zove biljeke ispod crte koje upuuju na vjerodostojne izvore. Saeci i biljeke ispod crte standardne su stvari koje se predaju na prvoj godini studija jezika, ali sada kao sredstvo za poboljavanje kvalitete imale su svrhu. Pa ako je student naveo gomilu izvora ili nainio traljav saetak pokazavi da samo napamet ispunjava zadatak, moglo mu se rei da je njegov sastav moda ispunio slovo zadatka ali oigledno nije ispunio cilj kvalitete, i zato je bezvrijedan. Sada, na vjeito studentsko pitanje Kako se ovo radi? koje ga je do te mjere razdraivalo da je htio podnijeti ostavku, mogao je odgovoriti: - Uope nije vano kako se to radi. Samo neka bude dobro. - Nesklon student je mogao upitati: - Ali kako znamo to je dobro? - Ali pitanje gotovo ne bi izalo iz njegovih usta a ve bi shvatio da odgovor otprije ima. Obino bi mu neki drugi student rekao: - To se jednostavno vidi. - Ako bi rekao: - Ne, ja ne vidim - odgovorili bi mu: - Vidi. On je to dokazao. - Student bi naposljetku potpuno bio pritijenjen da sam donosi sudove o kvaliteti. A upravo to i nita drugo uilo ga je kako se pie. Zbog akademskog sistema prije je Fedro bio prisiljen rei to eli, premda je znao da to sili studente da se prilagode umjetnim oblicima koji unitavaju njihovo stvaralatvo. Studenti koji su se pokorava li njegovim pravilima bili su zatim osuivani zbog svoje nesposobnosti da budu kreativni ili da naine djelo koje odraava njihovo osobno stanovite o onom to je dobro. Sad je to bilo svreno. Okreui osnovno pravilo da sve stvari koje se ue najprije moraju biti definirane, naao je izlaz iz svega toga. Nije ukazivao ni na kakvo naelo, ni na kakvo pravilo dobra pisanja, ni na kakvu teoriju - ali je ukazivao na neto to je stvarno, neto emu se stvarnost ne moe zanijekati Vakuum koji je bio nastao zbog uskraivanja ocjena odjedno se ispunio pozitivnim ciljem kvalitete, i sve se zajedno sloilo. Zapanjeni studenti prolazili su kraj njegove radne sobe i govorili: - Nekada sam upravo mrzio engleski. Sad vie troim vremena na nj nego na ita drugo. - Ne samo jedan ili dva. Mnogo njih. Cijela zamisao kvalitete bila je divna. Funkcionirala je. Ona je bila tajanstveni, individualni, unutranji cilj svake stvaralake osobe, i napokon na ploi. Okreem se da vidim kako se Chris dri. Njegovo lice izgleda umorno. Pitam ga: - Kako se osjea? - Dobro - kae on, ali glas mu nije uvjerljiv. - Moemo se zaustaviti bilo gdje i utaboriti - velim. On me prostrijeli bijesnim pogledom, pa zato nita vie ne velim. Uskoro vidim da me pokuava prestii na uzbrdici. S vjerojatno velikim naporom izbija naprijed. Produujemo.

132

Fedro je tako daleko stigao sa svojom zamisli o kvaliteti zato to je namjerno odbijao da gleda izvan neposrednog iskustva predavaonice. Cromwellova reenica Nitko ne stigne tako daleko kao onaj tko ne zna kamo ide mogla se primijeniti na ovaj sluaj. On nije znao kamo ide. Sve to je znao bilo je to da funkcionira. S vremenom se, meutim, poeo pitati zato funkcionijra, osobito kad je ve znao da je iracionalna. Zato bi iracionalna metoda funkcionirala kad su sve racionalne metode tako loe? Proimao ga je nagonski osjeaj, koji je brzo rastao, da ono na to se spotaknuo nije mali trik. To see mnogo dalje. Koliko dalje, to nije znao. To je bio poetak kristalizacije o kojoj sam prije govorio. U to su vrijeme drugi govorili: - Zato se toliko uzbuuje zbog kvalitete? - Ali oni su vidjeli samo rije i njezino znaenje u retorici. Nisu vidjeli njegov nekadanji oaj zbog apstraktnih pitanja samog postojanja koja je poraen napustio. Da je bilo tko drugi pitao to je kvaliteta?, to bi bilo tek jedno obino pitanje. Ali kad je on pitao, njemu se to pitanje, zbog njegove prolosti, irilo u valovima istovremeno u svim pravcima, ne u hijerarhijskoj strukturi, nego u koncentrinoj. U sredini je stajala kvaliteta i stvarala valove. Dok su se ti valovi misli irili za njega, siguran sam da je u cijelosti oekivao od svakog vala da stigne do nekog ala postojeih obrazaca misli tako da je imao neku vrstu jedinstvenog odnosa prema svim tim miinim strukturama. Ali do ala se nikada nije stizalo prije kraja, ako se kraj uope javljao. Za njega nije postojalo nita osim trajnog irenja kristalizacije. Sada u pokuati slijediti te valove kristalizacije, drugo razdoblje njegova istraivanja kvalitete, najbolje to mogu. Ispred mene sve Chrisove kretnje izgledaju umorne i ljutite. Posre preko kamenja, puta da ga granice grebu mjesto da ih odmie u stranu. ao mi je to to vidim. Dio krivnje moe se svaliti na izviako logorovanje gdje je proveo dva tjednaupravo prije naeg polaska. Prema onome to mi je rekao, ondje su od iskustva u prirodi .nainili pravo nadmetanje. Nekakav dokaz mukosti. Poeo je u najnioj skupini, za koju.se pomnjivo isticalo da je neasno u njoj biti. Zatim mu je bilo doputeno da proe vatreno krtenje kroz itav niz zadataka plivanje, vezanje vorova ... spomenuo ih je desetak, ali sam ih zaboravio. Djeaci na logorovanju postaju oduevljeniji i bolje surauju kad moraju ispunjavati zadatke da se istaknu, u to sam siguran, .ali naposljetku takva vrsta poticanja nanosi zlo. Svaki napor kojemu je krajnja svrha samohvala osuen, je na propast. Mi sada za to plaamo. Kad se pokua popeti na planinu da dokae kako si odrastao, to ti gotovo nikada ne uspije. A ak ako se i popne, to je traljava pobjeda. Da bi os naio pobjedu, mora se stalno i stalno dokazivati na neki drugi nain, pa ponovo i ponovo i ponovo, vjeito upregnut da ispunjava lanu sliku, opsjedan strahom da ta slika nije istinita i da e to netko otkriti. Tako se nikada ne ini. Fedro je napisao pismo iz Indije o hodoau na svetu goru Kailas, gdje je izvor Gangesa i prebivalite ive, visoko u Himalajima, zajedno s jednim sveenikom i njegovim sljedbenicima.

134 Nije stigao do planine. Nakon treeg dana je odustao, iscrpljen, i hodoae se nastavilo bez njega. Pisao je da je imao tjelesne snage ali da ta tjelesna snaga nije bila dovoljna. Imao je i intelektualnih poriva ali ni oni nisu bili dovoljni. Nije smatrao da je drzak ve je smatrao da "kree na hodoae da proiri svoje iskustvo, da sam stekne razumijevanje. Pokuao je iskoristiti planinu u svoje svrhe, hodoae takoer. Sebe je smatrao utvrenim pojmom, ne hodoae ili planinu, i zato nije bio spreman. Pogaao je da su drugi .hodoasnici, oni: koji su stigli do planine, vjerojatno ; tako snano osjeali svetost planine da ini je svaki korak bio djelo vjere, djelo pokoravanja njezinoj svetosti. Svetost, planine koja je proimala njihove duhove omoguavala im je da podnesu mnogo vee napore nego to ih je on, unato veoj fizikoj snazi, mogao izdrati. Neupuenom oku penjanje zbog isticanja i nesebino penjanje mogu izgledati potpuno jednako. Obje vrste penjaa stavljaju jednu nogu ispred druge. I jedni i drugi udiu i izdiu jednakom brzinom. I jedni i drugi stanu kad se umore. I jedni i drugi kreu naprijed kad se odmore. Ali kakve li razlike! Penja koji se eli istai slian je glazbalu koje nije ugoeno. On sputa nogu trenutak prerano ili trenutak prekasno. On e lako propustiti divan prolaz svjetla kroz drvee. On produuje i kad malaksalost, njegovih koraka pokazuje da je umoran. Odmara se kad nije vrijeme. Gleda uza stazu pokuavajui vidjeti to je pred njim ak i kad, zna to je pred njim jer je, sekundu prije toga pogledao. Hoda prebrzo ili prepolagano u odnosu na prilike, a kada govori njegov se govor uvijek tie nekog drugog mjesta, neke druge stvari. On je tu ali nije tu. On odbacuje ono to je tu, nesretan je zbog toga, eli biti dalje gore uza stazu, ali kad stigne onamo bit e isto tako nesretan jer, e ono postati tu. Ono to trai, to eli, lei oko njega, ali on to nee zato to lei oko njega. Svaki korak mu je napor, i tjelesni i duevni, jer on zamilja da .mu je cilj izvan njega i dalek. To je ini se Chrisova nevolja sada.

18
Postoji cijela jedna grana filozofije koja se bavi definicijom kvalitete, poznata kao estetika. Njezino pitanje: to se smatra lijepim? see u drevno doba. Ali kad je Fedro bio student filozofije, estoko je ustuknuo pred tom cijelom granom znanja. On je gotovo namjerno pao na jedinom ispitu koji je imao iz estetike i napisao je nekoliko lanaka izvrgnuvi nastavnika i gradivo silovitom napadu. Mrzio je i grdio sve. Nije to bio nijedan estetiar posebno koji bi u njemu izazvao takvo ponaanje. Bili su svi zajedno. Nijedno posebno gledite nije ga toliko gnjevilo koliko ideja da se kvaliteta mora podvrgnuti svakom gleditu. Intelektualni proces prisiljavao je kvalitetu na ropstvo, prostituirao ju je. Mislim da je to bio izvor njegove srdbe. 134

U jednom lanku je napisao: Ovi estetiari misle da je njihov predmet neka vrsta pepermintnih bombona na kojima imaju pravo sladiti svoje debele usne; neto to treba poderati; neto to treba intelektualno razrezati, nabadati viljukom i grabiti licom komadi po komadi uz prikladne istanane primjedbe, a meni se na to bljuje. To na emu oni slade svoje usne je trule neega to su davno prije ubili. Sada, kao prvi korak procesa kristalizacije, vidio je da se cijelo polje zvano estetika brie kad se kvaliteta ne definira definicijom... da se obezvreuje... niti. Odbijajui da definira kvalitetu on ju je potpuno izbacio iz analitikog procesa. Ako ne moete definirati kvalitetu, nema naina da je podvrgnete ikakvu intelektualnom pravilu. Estetiari ne mogu imati nita vie da kau. itavo njihovo polje, definicija kvalitete, nestaje. Pomisao na to' svega ga je prestraila. Bilo je to slino otkriu lijeka za rak. Nema vie objanjavanja to je umjetnost. Nema vie udnih kritikih kola strunjaka da racionalno odreuju gdje je pojedini kompozitor uspio ili promaio. Svi Oni, svaki pojedini od tih sveznalica, napokon e morati zautjeti. Ovo vie nije bila samo zanimljiva ideja. Ovo je bio san. Mislim da nitko zapravo nije vidio to on hoe. Isprva su videj li .intelektualca koji izrie objavu koja sadri sve zamke racionalne analize, jednog nastavnog postupka. Nisu vidjeli da je njegova svrha potpuno suprotna svemu na to su bili navikli. On nije proirivao racionalnu analizu. On ju je spreavao. Okretao je metodu racionalnosti protiv nje same, okreui je protiv vlastite vrste, u obranu jednog iracionalnog pojma, jednog nedefiniranog bitka zvanog kvaliteta. Zapisao je: (1) Svaki nastavnik engleskog zna to je kvaliteta. (Svaki nastavnik koji to ne zna morao bi pomnjivo skrivati tu injenicu, jer to bi sigurno predstavljalo dokaz nesposobnosti.) (2) Svaki nastavnik koji misli da se kvaliteta pisanja moe i treba definirati unaprijed moe i treba pristupiti tome i definirati je. (3) Svi oni koji osjeaju da kvaliteta pisanja postoji a ne moe se definirati, ali da kvalitetu ipak treba predavati, mogu imati koristi drei se metode pouavanja iste kvalitete pisanja a da je ne definiraju. Zatim je proslijedio i opisao neke metode usporeivanja koje je razvio u svom radu. Mislim da se on zaista nadao da e mu se netko pridruiti, da e ga izazvati i pokuati definirati kvalitetu za njega. Ali nitko to nije uinio. Pa ipak, ona mala napomena u zagradama o nemogunosti da se definira kvaliteta kao dokazu nesposobnosti izazvala je mrtenje unutar njegova odjela. Na koncu konca, on je bio najmlai lan i od njega se zaista nije oekivalo da ve propisuje standarde svojim starijim kolegama. - Cijenili su njegovo pravo da ree ste misli, i stariji su lanovi ini se uivali u njegovoj nezavisnosti misli i podravali ga.na neki crkveni nain. Ali.suprotna vjerovanju mnogih protivnika akademske slobode, crkveno dranje nikada nije doputalo nijednom nastavniku da blebee sve to mu padne na pamet bez ikakve odgovornosti. Crkveno dranje jednostavno zahtijeva da mora postojati odgovornost prema Bogu uma, a ne prema idolima politike vlasti, injenica da je on vrijeao ljude bila je neovisna o istini ili lai onoga to je govorio, i zato etiki nije mogao biti zgaen zbog toga. Ali oni su bili spremni da ga zgaze, etiki i s

136 uitkom zbog znakova da govori bez smisla. Mogao je initi to mu je volja sve dok to opravdava unutar okvira razuma. Ali kako do vraga moete opravdavati, u okvirima razuma, odbijanje da neto definirate? Definicije su temelji razuma. Bez njih ne moete umovati. On je mogao neko vrijeme odbijati napade matovitim dijalektikim izmicanjima i uvredama o sposobnosti i nesposobnosti, ali prije ili poslije morao je istupiti s neim stvarnijim od toga. Njegov pokuaj da istupi s neim stvarnijim doveo je do dalje kristalizacije izvan tradicionalnih granica retorike, u podrju filozofije. Chris se okree i probada me izmuenim pogledom. Sada nee dugo potrajati, ak i prije polaska postojali su znakovi da se ovo sprema. Kad je DeWeese rekao jednom susjedu da sam ja vrlo iskusan planinar, Chris je pokazao velik proplamsaj divljenja. Bila je to velika stvar u njegovim oima. On e uskoro klonuti i tada se moramo zaustaviti za danas. O-pa! Poinje. Pao je. Ne ustaje. Bio je to strano uredan pad, nije izgledao nimalo sluajan. Sada me gleda u boli i ljutnji, oekujui od mene grdnju. Ja ga ne grdim. Sjedam kraj njega i vidim da je gotovo poraen. - No - velim - moemo se zaustaviti ovdje, moemo produiti naprijed, a moemo se i vratiti. to eli da uinimo? - Nije me briga - kae on. - Ne elim... - Ne eli - to? - Nije mi briga! - kae on Ijutito. - Kad ti nije briga, onda emo produiti naprijed - velim ja lovei ga u zamku. Ne svia mi se ovaj izlet - kae on. - Nije zabavno. Ja sam mislio da e biti zabavno. Malo ljutnje zahvaa i mene. - To je moda istina - odgovaram - ali strano je junatvo kad se to kae. Primjeujem iznenadan blijesak straha u njegovim oima i on ustaje. Produujemo. Nebo nad drugom stranom kanjona se naoblailo, a vjetar u borovima oko nas postao je hladan i zloslutan... Hladnoa bar olakava penjanje. Govorio sam o prvom valu kristalizacije izvan retorike koji je potekao iz Fedrova odbijanja da definira kvalitetu. Morao je odgovoriti na pitanje: Ako je ne moe definirati, to te navodi na pomisao da ona postoji? Odgovorio je starim odgovorom koji pripada filozofskoj koli koja sebe naziva realizmom. - Stvar postoji - rekao je - ako svijet ne moe bez nje normalno funkcionirati. Ako moemo pokazati da svijet bez kvalitete abnormalno funkcionira, onda smo pokazali da kvaliteta postoji, bila definirana ili ne. - Nakon toga poeo je izuzimati kvalitetu iz opisa svijeta kako ga mi poznajemo.

136

Prva rtva takvog izuzimanja, rekao je, bila bi umjetnost. Ako u umjetnosti ne moete razlikovati to je dobro i to je loe, umjetnost nestaje. Nema svrhe da se na zid vjea neka slika kad i goli zid jednako dobro izgleda. Nemaju smisla simfonije kad kripanje i zujanje gramofona isto tako dobro zvue. Pjesnitvo bi iezlo, jer rijetko ima smisla a nema nikakve praktine vrijednosti. I zanimljivo, komedija bi takoer iezla. Nitko ne bi razumio ale, jer razlika duhovitosti i neduhovitosti je ista kvaliteta. Zatim bi prema njemu nestali sportovi. Nogomet bejzbol, igre svih vrsta bi nestale. Rezultati vie ne bi . bili mjerila niega znaajnog, nego tek prazna statistika kao broj zrnaca u hrpi pijeska. Tko bi ih dolazio gledati? Tko bi igrao? Zatim je uklonio kvalitetu s trita i prorekao promjene koje bi nastale. Budui da kvaliteta brana ne bi imala znaenja, u supermarketima bi bilo samo osnovnih itarica kao to su ria, kukuruz, soja; vjerojatno i neklasificiranog mesa, mlijeka za djecu odbijenu od sise i vitamina i mineralnih dodataka da se nadoknade manjci. Alkoholna pia, aj, kava i duhan bi nestali. Isto tako filmovi, plesovi, igre i zabave. Svi bismo se sluili javnim prijevoznim sredstvima. Svi bismo nosili vojnike cipele. Velika veina nas ostala bi bez posla, ali to bi vjerojatno bilo privremeno dok se ne bismo prebacili na bitno nekvalitetan rad. Primijenjena nauka i tehnologija drastino bi se izmijenile, ali ista znanost, matematika, filozofija i posebno logika ostale bi neizmijenjene. Ovo posljednje se Fedru uinilo izvanredno zanimljivim. Na ista intelektualna bavljenja najmanje bi djelovalo uklanjanje kvalitete. Kad bi se izbacila kvaliteta, samo bi racionalnost ostala nepromijenjena. To je bilo udno. Zato bi bilo tako? To nije znao, ali je znao da je uklanjanjem kvalitete iz slike svijeta kakav poznajemo otkrio veliinu vanosti toga pojma za koju nije slutio da u njemu postoji. Svijet moe funkcionirati bez kvalitete, ali ivot bi bio tako glup da bi jedva bilo vrijedno ivjeti. Zapravo, ne bi bilo vrijedno ivjeti. Pojam vrijedno je kvalitativan pojam, ivot bi naprosto bio ivljenje bez ikakvih vrijednosti i bez svrhe. Osvrnuo se na razdaljinu kamo ga je taj pravac misli odveo i odluio da e jamano dokazati svoju tvrdnju. Budui da svijet oigledno ne moe normalno funkcionirati kad se kvaliteta izuzme, kvaliteta postoji, bila definirana ili ne. Poto je prizvao tu utvaru svijeta bez kvalitete, ubrzo ga je privukla njegova slinost s nekoliko drutvenih stanja o kojima je ve itao. Drevna Sparta mu je pala na pamet, komunistika Rusija i njezini teliti. Komunistika Kina, Hrabri novi svijet Aldousa Huxleya i 1984 Georgea Orwella. Sjetio se takoer nekih svojih znanaca koji bi se zaloili za taj svijet bez kvalitete. Onih koji su ga pokuavali navesti da se kani puenja. Traili su racionalne razloge za njegovo puenje i, kad on nije naveo nijedan razlog, ponaali su se veoma nadmono, kao da je ostao bez asti ili tako neto. Oni su morali imati razloge i planove i rjeenja za sve. Spadali su u njegovu vrstu. U vrstu koju je sada napadao. I dugo je

138 tragao za prikladnim imenom da sabere sve to ih karakterizira, da dobije nekakav klju za taj svijet bez kvalitete. Prije svega radilo se o intelektu, ali inteligencija nije bila osnovna stvar. Nego neko temeljno dranje prema ustrojstvu svijeta, pretpostavljeno vienje da on tee u skladu sa zakonima - s razumom - i da ovjekov napredak tee uglavnom kroz otkrivanje tih zakona razuma i njihovo primjenjivanje na zadovoljavanje vlastitih elja. Ta vjera je drala sve uzgor. On je na trenutak virnuo u vienje toga svijeta bez kvalitete, prizvao je malo vie pojedinosti, razmiljao o tome, pa onda virio jo malo i jo malo razmiljao i naposljetku se kruno vratio onamo gdje je bio prije. Ukoenost. Tako to izgleda. To sve obuhvaa. Ukoenost. Kad oduzmete kvalitetu dobijete ukoenost. Odsutnost kvalitete je bit ukoenosti. Sjetio se nekih prijatelja umjetnika s kojima je jednom putovao po Sjedinjenim Dravama. Bili su crnci koji su se stalno alili na nepostojanje kvalitete o kojem je sada pisao. Ukoeno. To je bila njihova rije za ovo. Davno prije nego to su je masovni mediji preuzeli i dali joj nacionalni bijeli smisao, oni su svu tu intelektualnu rabotu zvali ukoenom i nisu htjeli s njom imati posla. I bilo je fantastinih vrludanja u razgovorima i stavovima izmeu njega i njih, jer je u to vrijeme on bio savren primjerak ukoenosti o kojoj su oni govorili. to je vie pokuavao da ih priklijeti hvatajui se za ono to su govorili, to su neodreeniji bivali. Sada s ovom kvalitetom inilo se da on kae iste stvari i da govori neodreeno kao oni, premda je ono o emu je govorio bilo vrsto i jasno i temeljito kao bilo koji drugi racionalno definiran pojam s kojim se ikada bavio. Kvaliteta. O tome su oni govorili cijelo vrijeme - ovjee, hoe li samo, molim te, posluati - sjeao se da je jedan od njih rekao - i zadrati za se sva ta krasna nagradna pitanja? Ako cijelo vrijeme pita to je to, ne ostaje ti vremena da dozna. - Dua. Kvaliteta. Ista stvar? Val kristalizacije valjao se dalje. On je vidio dva svijeta, istovremeno. Na intelektualnoj strani, na ukoenoj strani, vidio je sada da je kvaliteta pojam razrezivanja. Ono to svaki intelektualni analitiar trai. Uzmete svoj analitiki no, stavite vrak izravno na pojam kvalitete i samo lupnete, ne grubo, njeno, i cijeli svijet se raspukne, razreze, tono na dva dijela - hipi i ukoeni, klasini i romantini, tehnoloki i , humanistiki - i rascjep je gladak. Nema zbrke. Nema sitnica koje bi mogle biti na jednu ili na drugu stranu. Ne samo vjet prijelom nego vrlo sretan pri jelom. Ponekad najbolji analitiari, radei s najoiglednijim crtama rascjepa, mogu lupnuti po nou i ne dobiti nita osim hrpe smea. A evo kvalitete; tanka, gotovo neprimjetna pogrena crta; crta neloginosti u naem poimanju svemira; i vi lupnete po njoj, a cijeli svemir se razdvaja, tako uredno da je gotovo nevje rojatno. Volio bi da je Kant iv Kant bi to cijenio. Taj opi dijamantni reza. On bi vidio. Zadrao bi kva litetu bez definicije. To je bila tajna.

138

Fedro je napisao, s nekom poetnom svijeu da je upleten u udnovatu vrstu intelektualnog samoubojstva: ... Ukoenost moe biti jezgrovito a ipak cjelovito definirana kao nesposobnost da se vidi kvaliteta prije nego to se ona intelektualno definira, to jest, prije nego to se sva isjecka u rijei... Dokazali smo da kvaliteta, premda nedefinirana, postoji. Njezino postojanje moe se iskustveno vidjeti u predavaonici, i moe se logiki dokazati pokazujui da bez nje ne moe postojati svijet kako ga znamo. Ono to ostaje da se vidi, stvar koju treba analizirati, ukoenost koje nam ponekad prijee da je vidimo... Tako je on kuao uzvratiti napad. Predmet analize, pacijent na stolu, nije vie bila kvaliteta, nego samo analiza. Kvaliteta je bila zdrava i u dobru stanju. S analizom, meutim, inilo se da nije sve u redu, neto joj je prijeilo da vidi ono to je oigledno. Gledani natrag i vidim da je Chris jako zaostao. - Hajde! - viem. On ne odgovara. - Hajde, daj!-ponovo viem. Zatim ga vidim kako pada na bok i sjeda u travu na nizbrdici. Ostavljam naprtnjau i silazim k njemu. Nagib je toliko strm da moram postrance zarivati stopala. Nalazim ga kako plae. - Uganuo sam gleanj - veli i ne gleda me. Kad preuzetni penja mora zatititi svoju sliku, on prirodno lae da tu sliku zatiti. Ali je odvratno to vidjeti i ja se sam sebe stidim to sam dopustio da se to dogodi. Sad moju nakanu da ustrajem nagrizaju njegove suze i njegov unutarnji osjeaj poraza prelazi na mene. Sjedam, ostajem tako nekoliko trenutaka i zatim, ne odustajui, uzimam njegovu naprtnjau i velim mu: - Ja u nositi naprtnjae na smjenu. Odnijet u ovu onamo gdje je moja, a onda ti stani i ekaj s njom da je ne izgubimo. Onda u odnijeti dalje i opet se vratiti po tvoju. Na taj nain moe se dobro odmoriti. Bit e sporije, ali stii emo onamo. Ali to sam prebrzo uinio. U mom glasu jo ima gaenja i prijekora i on to uje i stidi se zbog toga. Pokazuje da je ljut, ali ne kae nita, od straha da e opet morati nositi naprtnjau, samo se mrti i pravi da me ne vidi dok ja na smjenu nosim naprtnjae uzbrdo. U radu mi prolazi gorina i primjeujem da na ovaj nain ne radim nimalo vie. Ima vie rada u smislu dosizanja vrha planine, ali to je samo nominalni cilj. U smislu stvarnoga cilja, brojei ugodne minute jednu za drugom, izlazi isto; zapravo, bolje. Penjemo se polako gore i gorina prolazi. Idui sat polako se uspinjemo prema mjestu gdje mislim da izvire potok; naprtnjae nosim ja na smjenu. aljem Chrisa dolje da donese vode u jednom loncu, i on je donosi. Na povratku kae: - Zato se zaustavljamo ovdje? Produimo dalje. - Ovo je vjerojatno posljednji potok to emo sa vidjeti za dugo vremena, Chris, a i ja sam umoran. - Zato si toliko umoran? Pokuava li me razbjesniti? Polazi mu za rukom. - Umoran sam, Chris, jer nosim naprtnjae. Ako ti se uri, uzmi svoju naprtnjau i kreni naprijed. Ja u za tobom. nije kvaliteta, nego one udne navike misli zvane

140 On me gleda s novim treptajem straha, zatim sjeda. - Ja ovo ne volim - kae on, gotovo u suzama. - Ja ovo mrzim! ao mi je to sam doao. Zato smo doli ovamo? - Ponovo plae, estoko. Odgovaram: - I meni je zbog tebe ao. Bolje bi bilo da neto pojede. - Nita ne elim. Boli me eludac. - Kako eli. Udaljuje se od mene, trga vlat trave i mee je u usta. Zatim uranja lice u ruke. Ja pripravljam ruak za sebe i malo se odmaram. Kad sam se prenuo, on jo plae. Nijedan od nas nema kamo poi. Nema se to initi nego suoiti se s postojeim stanjem. Ali ja zaista ne znam koje je postojee stanje. - Chris - naposljetku velim. On ne odgovara. - Chris - ponavljam. - Opet bez odgovora. Naposljetku kae, svadljivo: - to je? - Htio sam ti rei da meni nema to dokazivati. Da li to razumije, Chris? pravi zapljus uasa vidi mu se na licu. On silovito trza glavu u stranu. Ja kaem: - Ti ne razumije to ja time elim rei, je li tako? On nastavlja gledati u stranu i ne odgovara. Vjetar jaue kroz borove. Jednostavno ne znam. Jednostavno ne znam to mu je. Ne bi ga samo izviako samoljublje ovako uznemirilo. im su mu neke sitnice nepovoljne ve dolazi smak svijeta. Kad pokua neto uiniti i odmah ne uspije u tome postaje bijesan ili udari u pla. Vraam se na travu i ponovo se odmaram. Moda nas obojicu poraava pomanjkanje odgovora. Ne elim ii naprijed jer mi se ne ini da naprijed postoji ikakav odgovor. Nema nijednog ni straga. Samo skretanje u stranu. Eto to je izmeu mene i njega. Skretanje u stranu, oekujui da se neto dogodi. Poslije ga ujem kako se ulja k naprtnjai. Prevrem se i vidim ga kako zuri u mene. - Gdje je sir? kae. Glas je jo svadljiv. Ali ja se neu na nj upecati. - Uzmi sam - velim. - Ja te neu posluivati. On prekapa naprtnjau i nalazi sir i slane kekse. Pruam mu svoj lovaki no da njime razmaze sir. Mislim da u ovako uiniti, Chris: sve teke stvari metnut u u svoju naprtnjau a lake stvari u tvoju. Tako se neu morati stalno vraati po drugu naprtnjau. On se s tim slae i raspoloenje mu se popravlja. ini se da je time neto rijeio. Moja naprtnjaa sada mora imati dvadesetak kilograma, i poto smo se malo penjali uspostavlja se ravnotea tako da na svaki korak dolazi jedan udisaj. Dolazimo na jak uspon i ravnotea se mijenja na dva udisaja po koraku. Na jednom grebenu to raste na etiri udisaja po koraku. Golemi koraci, gotovo uspravni, visei o korijenju i granama. Osjeam se glupo jer sam morao predvidjeti put oko ovoga. Jasikini tapovi dobro nam sada dolaze, i Chris se zanima 140

kako da svoj koristi. Naprtnjaa vam podie teite a tapovi su dobro osiguranje protiv prevrtanja. Spustite jednu nogu, spustite tap, prebacite se preko njega, gore, i udahnete tri puta, zatim spustite drugu nogu, spustite tap i prebacite se gore... Ne znam je li jo to preostalo u meni od dananje chautauque. U ovo doba poslijepodne u glavi mi se pone mutiti... moda mogu izvriti samo jedan pregled onoga to je bilo i zavriti za danas... Davno prije, kad smo tek krenuli na ovo udno putovanje, govorio sam o tome kako John i Sylvia izgledaju kao da bjee od neke tajanstvene smrtonosne sile koja im se inila utjelovljena u tehnici, i da ima mnogo ljudi slinih njima. Govorio sam malo i o tome kako neki ljudi ukljueni u tehniku izgledaju kao da je takoer izbjegavaju. Skriveni razlog te nevolje leao je u tome to su je oni promatrali kroz neku sjajnu dimenziju koja se tie neposredne povrine stvari, dok je mene zanimala skrivena forma. Johnov stil sam nazvao romantinim, a svoj klasinim. Njegov je bio, prema argonu ezdesetih godina, hipi, moj je bio ukoen. Zatim smo krenuli u ovaj ukoeni svijet da vidimo to ga pokree. Raspravljalo se o podacima, klasifikacijama, hijerarhijama, uzrocima i posljedicama, analizama, a negdje usput bilo je govora o pregrti pijeska, o svijetu kojega smo svjesni, uzetoj iz beskrajnog prostranstva svjesnosti oko nas. Rekao sam da proces razluivanja poinje raditi na toj pregrti pijeska i rastavlja je na dijelove. Klasino, ukoeno poimanje bavi se hrpicama pijeska i prirodom zrnaca i osnovom za njihovo svrstavanje i meupovezivanje. Fedrovo odbijanje da definira kvalitetu, u okvirima ove analogije, bilo je pokuavanje da se polome pande klasinog poimanja s pomou metode prosijavanja pijeska i da se nae toka zajednikog poimanja izmeu klasinog i romantinog svijeta. Kvaliteta, taj rascjep izmeu hipi i ukoenog, ini se da je bila' ta toka. Oba svijeta slue se tim pojmom. Oba znaju to je. Samo to romantian svijet puta kvalitetu na miru i cijeni je po onome to ona jest, a klasini pokuava da je pretvori u zbirku intelektualnih graevnih blokova za druge svrhe. Sada, kad je definicija bila sprijeena, klasian duh je bio prisiljen da vidi kvalitetu kao to je romantian vidi, neiskrivljenu strukturama misli. Ja pravim veliku stvar od svega toga, od tih klasino-romantikih razlika, ali Fedro to nije inio. Njega zaista nije zanimala nikakva vrsta stapanja razlika izmeu dvaju svjetova. On je progonio neto drugo svoju utvaru. Dajui se u potjeru za tom utvarom otiao je u ira znaenja kvalitete koja su ga vukla sve dalje i dalje k njegovu koncu. Ja se razlikujem od njega po tome to ne kanim ii do toga konca. On je samo proao kroz svoje zemljite i otvorio ga. Ja namjeravam ostati i obraditi ga da vidim moe li na njemu to rasti. Ja mislim da onaj sastojak pojma koji moe rascijepiti svijet na hipi i ukoeni, klasini i romantini, tehnoloki i humanistiki, moe takoer sjediniti ve rascijepljeni svijet du tih linija u jedno. Pravo razumijevanje kvalitete ne slui sistemu, niti ga obara a ni ne bjei od njega. Pravo razumijevanje kvalitete zarobljuje sistem, ukrouje ga, i tjera ga da radi za neiju osobnu korist, dok taj netko ostaje posve slobodan da ispunjava svoju unutranju sudbinu.

142 Sada kad smo visoko na jednoj strani kanjona moemo gledati natrag i prijeko na drugu stranu. Ondje je strmo kao i ovdje - tamni sag zelenkasto-crnih borova penje se do visokog grebena. Moemo mjeriti napredovanje mjerei okom neto to izgleda kao horizontalan kut prema njemu. Nadam se, hvala bogu, da je za danas dosta razgovora o kvaliteti. Kvaliteta mi ne smeta, nego se radi o tome da sav klasini razgovor o njoj nije kvaliteta.Kvaliteta je samo arina toka oko koje se mnogo intelektualnog pokustva iznova rasporeuje. Zaustavljamo se da predahnemo i gledamo dolje. ini se da je Chris ivnuo duhom, ali bojim se da se opet radi o nekakvom nadmetanju. - Pogledaj koliko smo daleko stigli - kae on - Ostalo nam je jo mnogo vie puta. Poslije Chris vie da uje svoju jeku i baca kamenje da vidi gdje e pasti. Poinje se umiljati, zato pojaavam tempo hoda, bre diem i ustaljujem se na jedan i pol put veoj brzini nego prije. To ga malo otrenjuje pa nastavljamo penjanje. Oko tri sata popodne noge me poinju izdavati i vrijeme je da stanemo. Ne osjeam se ba dobro. Ako nastavite ii s osjeajem klimavih nogu, poet ete istezati miie i sutra e nastupiti agonija. Stiemo do ravnog mjesta, do velikog izbojka na planinskoj kosi. Velim Chrisu da je za danas dosta. On izgleda zadovoljan i veseo; moda je na koncu konca i on neto nauio. Spreman sam zadrijemati, ali nad kanjon su se svili oblaci i reklo bi se da e svaki as poeti kia. Kanjon je tako pun tih oblaka da ne moemo vidjeti dno a jedva se vidi i greben na drugoj strani. Otvaram irom naprtnjae i vadim atorska krila i veem ih skupa. Uzimam konop i veam ga izmeu dva drveta, zatim preko njega prebacujem krila. Odsijecam nekoliko kolia od grma maetom, zabijam ih u zemlju, zatim kopam jarak tupom stranom maete oko atora da otee kinica ako je bude. Upravo smo spremili sve pod ator kad su pale prve kapi kie. Chris je oduevljen kiom. Leimo na leima na vreama za spavanje i gledamo kako se sputa kia i sluamo njezino lupkanje po atoru, uma ima zamagljen izgled i mi obojica postajemo zamiljeni i promatramo kako se lie na grmlju trza kad na nj padaju kapi a i mi se malo trzamo kad se prolomi grmljavina ali smo sretni to smo suhi dok je sve oko nas mokro. Malo zatim vadim iz svoje naprtnjae depno izdanje Thoreaua*.
* Henry David Thoreau (1817-62), ameriki knjievnik, .jedinstven pjesnik i filozof prirode. Najbolje mu je djelo Waiden ili ivot u umi u kojem prikazuje koliko uvjeti civilizacije raovjeuju ovjeka i kidaju bitnu i ivu vezu izmeu njega i prirode (JLZ). (Op. prev.)

Otvaram ga i moram se naprezati da bih ga malo itao Chrisu pri sivoj kinoj svjetlosti. Mislim da sam objasnio da smo to inili i s drugim kniigama prije toga, s teim knjigama koje on inae ne bi 142

razumio. Radi se o tome da ja proitam reenicu, on navali s dugim nizom pitanja o njoj i zatim, kad se zadovolji odgovorima, itam slijedeu reenicu. inimo to s Thoreauom neko vrijeme, ali nakon pola sata na svoje iznenaenje i razoaranje vidim da nas Thoreau ne zanima. Chris je nemiran i ja sam nemiran. Jezina struktura ne odgovara planinskoj umi u kojoj se nalazimo. Bar ja se tako osjeam. Knjiga izgleda pitoma i zatvorena, neto to nikada nisam pomislio o Thoreauu, ali tako je. On govori o drugaijim prilikama, o drugaijem vremenu, samo otkriva zla tehnike ali ne otkriva rjeenja. On ne govori nama. Nevoljko odlaem knjigu i obojica postajemo utljivi i zamiljeni. Tu smo samo Chris i ja i uma i kia. Nikakve nas knjige ne mogu vie voditi. Tave to smo ih ostavili pred atorom poinju se napunjati kinicom i kasnije, kad se skupilo dosta vode, izlijevamo je u lonac, ubacujemo nekoliko kocaka kokoje juhe i zagrijavamo je na malenom piritnom kuhalu. Kao svaka hrana ili pie nakon napornog penjanja u planinama, juha je ukusna. Chris kae: - Drae mi je logorovanje s tobom nego sa Sutherlandovima. - Prilike su drugaije - kaem ja. Kad je nestalo juhe, vadim konzervu svinjetine s grahom i iskreem je u lonac. Dugo treba da se ugrije, ali nama se ne uri. - Dobro mirie - kae Chris. Kia je prestala i samo poneka kap padne na ator. - Mislim da e sutra biti sunano - kaem. Dodajemo jedan drugome lonac sa svinjetinom i grahom, jedui sa suprotnih strana. - Tata, o emu ti stalno razmilja? Ti razmilja cijelo vrijeme. - Oooo... o svaemu. - O emu? - O, o kii, o nevoljama koje se mogu dogoditi, i openito o stvarima. - O kojim stvarima? - Oh, o tome kako e tebi izgledati sve to kad odraste. Njega to zanima. - Kako e izgledati? Ali dok to pita u njegovim oima se vidi proplamsaj samoljublja i kao posljedica toga odgovor dolazi prikriven. - Ne znam - kaem - o tome samo razmiljam, - Misli li hoemo li sutra stii na vrh ovoga kanjona? - Pa da, nismo daleko od vrha. - Ve ujutro. - Ja se nadam. Poslije toga je zaspao, a vlaan noni vjetar se sputa s grebena i meu borovima stvara zvuke uzdaha. Obrisi vrhova drvea njeno se njiu na vjetru. Povijaju se i zatim se vraaju, onda se s uzdahom povijaju i opet vraaju, nemirni zbog sila koje nisu dio njihove prirode. Vjetar uzrokuje lepranje jedne strane

144 atora. Ustajem i privrujem je klinom, zatim hodam po vlanoj spuvastoj travi izbojaka neko vrijeme, onda se uvlaim natrag u ator i ekani da zaspim.

19
Sag suncem obasjanih borovih iglica kraj mog lica polako mi govori gdje se nalazim i pomae mi da rasprim jedan san. U snu sam stajao u bijelo obojenoj sobi i promatrao neka staklena vrata. Na drugoj strani su bili Chris i njegova majka i njegov brat. Chris mi je mahao s druge strane vrata i njegov brat se smijeio, ah' njegova je majka imala suze u oima. Onda sam vidio da je Chrisov smijeak bio ukoen i namjeten i da je zapravo predstavljao dubok strah. Krenuo sam k vratima i smijeak mu se razvedrio. Pokazao mi je da ih otvorim. Htio sam ih otvoriti, ali ih nisam otvorio. Njegov se strah vratio, ali ja sam se okrenuo i otiao. Taj mi se san i prije esto javljao. Njegovo je znaenje oigledno i slae se s nekim sinonjim mislima. On pokuava stupiti u vezu sa mnom i boji se da nikad nee uspjeti. Ovdje gore stvari postaju jasnije. Ispred atora sada iglice sa zemlje alju maglene pare prema suncu. Zrak je vlaan i hladan, i dok Chris jo spava ja paljivo izlazim iz atora, uspravljam se i proteem. Noge su mi ukoene, i lea, ali me ne bole. Izvodim vjebe zagrijavanja nekoliko minuta da ih razgibam, zatim trim s izbojka meu borove. Sad se bolje osjeam. Jutros je miris borovine teak i vlaan. uim i gledam dolje u jutarnje magle ispod nas u kanjonu. Kasnije se vraani k atoru iz kojega buka pokazuje da je Chris budan, i zavirivi unutra vidim ga kako oko sebe zuri bez rijei. On se polagano budi i proi e pet minuta prije nego to mu se mozak zagrije do toke na kojoj moe progovoriti. Sada mirka u svjetlo. - Dobro jutro - kaem ja. Nema odgovora. Nekoliko kapi pada s okolnih borova. - Jesi li dobro spavao? - Nisam. - To je loe. - Kako to da si tako rano ustao? - pita. - Nije rano. - Koliko je sati? - Devet - kaem ja. - Kladio bih se da nismo zaspali do tri. Tri? Ako je bio budan, danas e to platiti. - No, ja sam spavao - kaem. 144

On me udno gleda. - Ti meni nisi dao spavati. - Ja? - Govorio si. - Dok sam spavao, hoe rei. - Ne, govorio si o planini. Tu je neto udnovato. - Ja nita ne znam ni o kakvoj planini, Chris. - Cijelu si no o njoj govorio. Rekao si da emo na vrhu planine sve vidjeti. Rekao si da e se ondje sa mnom sresti. Mislim da je sanjao. - Kako se mogu ondje s tobom sresti kad smo ve zajedno? - Ne znam. Ti si to rekao. - Izgleda uznemireno. - Govorio si kao da si pijan ili tako neto. On jo napola spava. Bolje je da ga pustim da se mirno razbudi. Ali sam edan i sjeam se da nisam ponio pljosku, mislei da emo usput nalaziti dovoljno vode. Glupo. Nee biti doruka dok ne prijeemo greben i dovoljno se ne spustimo niz drugu stranu gdje moemo nai neki izvor. - Bolje je da se spremimo i krenemo - velim - ako elimo nai vode za doruak ak - Ve je toplo i vjerojatno e biti vrue danas poslije podne. ator se lako rasprema i drago mi je to vidim da . je sve suho. Za pola sata smo se spremili. Sad ovo zemljite. osim utrvene trave, izgleda kao da nitko na njemu nije bio. Jo nam ostaje mnogo penjanja, ali usput otkrivamo da nam je lake nego juer. Dolazimo na zaobljeniji dio grebena i kosina nije toliko strma. Izgleda kao da ovdje borovi nikada nisu sjeeni. Nimalo izravnog svjetla ne dopire do umskog tla pa uope nema niskog raslinja. Samo meki pod od iglica, otvoren i prostoran i pogodan za penjanje... Vrijeme je da se krene s chautauquom i drugim valom kristalizacije, metafizikim valom. To je nastalo kao odgovor na Fedrovo divlje okolianje oko kvalitete kad su nastavnici engleskog odjela u Bozemanu, izvijeteni o svojoj ukoenosti, postavili njemu razumno pitanje: - Da li ta vaa nedefinirana kvaliteta postoji u stvarima koje opaamo? - pitali su. - Ili je ona subjektivna, te postoji samo u opaau? - Bilo je to jednostavno, prilino zdravo pitanje, i nije trebalo uriti s odgovorom. Ha! Nije trebalo uriti s odgovorom. Bila je to zadnja ponuda, pitanje koje obara, nokaut, specijalitet subotom uveer - neto od ega se vie ne oporavljate. Jer ako kvaliteta postoji u objektu, morate objasniti zato znanstveni instrumenti ne mogu da je otkriju. Morate ponuditi instrumente koji e je otkriti, ili se zadovoljiti objanjenjem da je instrumenti ne otkrivaju zato to je itav va pojam kvalitete, da se Pristojno izrazimo, velika hrpa besmisla.U drugu ruku, ako je kvaliteta subjektivna, ako postoji samo u opaau, onda je ta kvaliteta oko koje diete toliku prainu samo matovito ime za ono to vam se svia.

146 To to je pred Fedra iznijelo nastavno osoblje engleskog odjela na Dravnog sveuilitu Montane predstavlja drevni logiki splet poznat pod imenom dileme. Dilema, to na grkom znai dvije pretpostavke. usporeuje se s prednjom stranom razbjenjelog i zahuktalog bika. Ako prihvati pretpostavku da je kvaliteta objektivna, probost e ga jedan rog dileme. Ako prihvati drugu pretpostavku da je kvaliteta subjektivna, probost e ga drugi rog dileme. Bila kvaliteta objektivna ili subjektivna, on e dakle biti proboden bez obzira to odgovori. Primijetio je da od nekoliko lanova nastavnog osoblja prima nekakve dobroudne osmijehe. Meutim Fedro, zbog svoje naobrazbe u logici, znao je da svaka dilema omoguuje ne dva nego tri klasina pobijanja, a znao je jo neka koja nisu bila tako klasina, pa je uzvraao osmijehe. Mogao je zgrabiti lijevi rog i pobiti ideju da objektivnost ukljuuje znanstvenu spoznatljivost. Ili, mogao je zgrabiti desni rog i pobiti da subjektivnost ukljuuje sve to vam se svia. Ili je mogao ii izmeu rogova i porei da su subjektivnost i objektivnost jedini izbori. Moete biti sigurni da ih je sva tri ispitao. Osim ta tri klasina logika pobijanja postoje jo neka nelogika, retorika pobijanja. Fedro je bio retoriar pa su mu i ona bila dostupna. ovjek moe baciti biku pijesak u oi. On je to ve uinio svojom izjavom da pomanjkanje znanja to je kvaliteta znai nesposobnost. Staro je logiko pravilo da sposobnost govornika nimalo ne utjee na istinitost onoga to kae, i tako je spominjanje nesposobnosti bilo puko bacanje pijeska. Najvea budala na svijetu moe rei da sunce sja, ali zbog toga ono nee pomraiti. Sokrat, taj drevni neprijatelj retorikog dokaza, potkopao bi Fedra rekavi: Da, slaem se s tvojom pretpostavkom da sam nesposoban u pitanju kvalitete. Sada, molim te, pokai nesposobnom starcu to ie kvaliteta. Inae, kako u napredovati? Fedru bi bilo doputeno da se nekoliko minuta vrti naokolo, a zatim bi ga prignjeila pitanja koja bi pokazala da ni on ne zna to je kvaliteta te da je, prema vlastitim mjerilima, nesposoban. ovjek mole pokuati pjesmom uspavati bika. Fedro bi rekao svojim ispitivaima da odgovor na tu dilemu lei iznad njegovih skromnih mogunosti rjeavanja, ali da injenica to on ne moe nai odgovora niie logiki dokaz da se odgovor ne moe nai. Bi li htjeli oni, sa svojim veim iskustvom, pokuati da mu pomognu da nae taj odgovor? Ali prekasno bi bilo za uspavanke te vrste. Oni bi jednostavno moda odvratili. - Ne, mi smo previe ukoeni. I sve dok se ne pojavi s odgovorom, dre se nastavnog programa da ne moramo obarati tvoje zbunjene studente kad slijedeega kvartala dou k nama. Trea retorika alternativa na tu dilemu, i najbolja po mom miljenju, jest da ovjek odbije da ude u arenu. Fedro je jednostavno mogao rei: - Pokuaj da se kvaliteta svrsta kao subjektivna ili objektivna je pokuaj da se definira. A ja sam ve rekao da se ona ne moe definirati - i ostati na tome. Vjerujem da mu je DeWeese zaista savjetovao u to vrijeme da tako uini. Zato se nije obazirao na taj savjet i zato je odabrao da na tu dilemu logiki i dijalektiki odgovori umjesto da lako umakne u misticizam, to ne znam. Ali mogu nagaati. Prije svega mislim da je osjeao da je cijela Crkva uma nepovratno u areni logike i da ovjek koji sebe izdvaja iz logike rasprave ostaje 146

izvan bilo kakva akademskog razmatranja. Filozofski misticizam, ideja da se istina ne moe definirati i da se moe pojmiti samo neracionalnim sredstvima, ivi s nama od poetka historije. To je temelj nauavanja ena. Ali to nije akademski predmet. Akademija, Crkva uma, bavi se iskljuivo onim stvarima koje se mogu definirati, i ako netko eli biti mistik, njegovo je mjesto u samostanu Sveuilita su mjesta gdje se stvari moraju jasno izricati. Mislim da je drugi razlog njegove odluke da ue u arenu bio sebine naravi. On je za sebe znao da je vrlo bridak logiar i dijalektiar, time se ponosio i na ovu dilemu gledao kao na izazov njegovoj vjetini. Sad mislim da je taj trag egoizma moda bio poetak svih njegovih nevolja. Vidim da se na nekih dvjesta metara iznad nas mie jedan jelen kroz borove. Pokuavam ga pokazati Chrisu, ali dok ga on pogledom trai ve je nestao. Prvi rog Fedrove dileme je bio: Ako kvaliteta postoji u objektu, zato je znanstveni instrumenti ne mogu otkriti? To je bio opasni rog. Od samog poetka on je vidio koliko je smrtonosan. Da je htio pretpostaviti da je on nekakav supernauenjak koji moe vidjeti kvalitetu u stvarima koju nijedan nauenjak ne moe otkriti, dokazao bi da je ili glup ili lud ili oboje. U dananjem svijetu ne pale ideje koje nisu u skladu s naunim spoznajama. Pamtio je Lockeovu tvrdnju da nijedan objekt, znanstveni ili kakav drugi, nije spoznatljiv osim u okvirima svojih kvaliteta, inilo se da ta neoboriva istina napominje da razlog zbog kojega uenjaci ne mogu otkriti kvalitetu u stvarima lei u tome to je kvaliteta sve to uope otkrivaju. Stvar je intelektualni proizvod izveden iz kvaliteta. Taj odgovor, ako je valjan, jamano slama prvi rog dileme. On ga je neko vrijeme jako uzbuivao. Ali pokazalo se da je laan. Kvaliteta koju su on i studenti vidjeli u predavaonici potpuno je razliita od kvaliteta boje ili topline ili tvrdoe to se promatraju u laboratoriju. Sva fizikalna svojstva mjerljiva instrumentima. Njegova kvaliteta - izvrsnost, vrijednost, dobrota - nije fizikalno svojstvo i nije mjerljiva. Pred njim se isprijeila nejasnoa u poimu kvalitete. Pitao se zato ta nejasnoa mora postojati, u mislima je zabiljeio da mora malo kopati po smetnuo s uma. Taj rog dileme jo je bio tu. Svratio je pozornost na drugi rog dileme, koji je vie obeavao da se moe opovrgnuti. Razmiljao je: Kvaliteta je dakle ono to vam se svia? To ga je ljutilo. Veliki umjetnici iz prolosti - Raffaello, Beetboven, Michelangelo - samo su izbacivali ono to se ljudima svialo. Oni nisu imali druge svrhe nego da drakaju osjetila u velikim razmjerima. Je li tako bilo? To ga je ljutilo, a ljutilo ga je najvie zbog toga to nije vidio neposredna naina da to logiki presijee. Zato je pomnjivo prouavao taj sud, na isti misaoni nain kako je uvijek prouavao stvari prije nego to ih je napadao. Tada mu je sinulo. Izvadio je no i izrezao jednu rije koja je uzrokovala cijelo razdraujue djelovanje te reenice. Ta rije je bila upravo. Zato bi kvaliteta bila upravo ono to vam se svia? historijskim korijenima kvalitete, a zatim to a ne na sveuilitu.

148 Zato bi ono to vam se svia bilo upravo? to upravo znai u ovom sluaju? Kad se ovako izdvoji za nezavisno ispitivanje, postaje oito da upravo u ovom sluaju zaista ne znai nita. To je tek pejorativan izraz iji je logiki doprinos reenici jednak nuli. Sada, kad se ta rije ukloni, reenica postaje: - Kvaliteta je ono to vam se svia - i njezino se znaenje posvema mijenja. Ona postaje bezazlena istina. udio se to ga je taj sud uope toliko ljutio. Izgledao je tako prirodan. Zato je tako prirodan. Zato mu je trebalo toliko vremena da vidi da on zapravo veli: - Ono to volite je loe, ili bar nebitno. - to je stajalo iza te preuzetnosti da je ono to vam se svia loe, ili bar nevano u usporedbi s drugim stvarima? inilo se da je to kvintesencija ukoenosti protiv koje se borio. Malu djecu ue da ne ine upravo ono to im se svia nego... nego to?... Pa na ravno! to se drugima svia. A kojima drugima? Roditeljima, uiteljima, efovima, policajcima, sucima, slubenicima, kraljevima, diktatorima. Svim vlastima. Kad si nauen da prezire upravo ono to ti se svia, onda postaje mnogo posluniji rob nego drugi naravno - dobar rob. Kad naui da ne ini upravo ono to ti se svia, onda te sistem voli. Ali pretpostavimo di ini upravo ono to ti se svia. Znai li to da e se odati uivanju heroina, pljakanju banaka i silovanju starih ena? Osoba koja ti savjetuje da ne ini upravo ono to ti se svia iznosi neke znaajne pretpostavke o onome to se ljudima svia. Izgleda da nije svjestan da ovjek moda nee robiti banke jer je razmiljao o posljedicama i odluio da mu se to ne svia. On ne vidi da banke postoje prije svega zato to su one upravo ono to se ljudima svia, naime, davatelji zajmova. Fedro se poeo pitati kako je sva ta osuda onoga to vam se svia ikada mogla izgledati tako prirodnom zamjerkom. Uskoro je shvatio da u tome ima mnogo vie tajanstva nego to je bio svjestan. Kad ljudi kau: Nemoj initi upravo ono to ti se svia, oni ne misle samo; Pokori se vlasti. Oni takoer misle neto drugo. To neto drugo rastvorilo se u golemo podruje klasinog znanstvenog vjerovanja koje tvrdi da je ono to ti se svia nevano jer se sastoji od samih iracionalnih osjeaja unutra tebe. Dugo je prouavao tu tvrdnju i zatim ju je razrezao na dvije manje skupine koje je nazvao naunim materijalizmom i klasinim formalizmom. Rekao je da se njih dva esto nalaze sjedinjena u istoj osobi ali logiki su rastavljena. Nauni materijalizam, koji je obiniji meu laikim sljedbenicima nauke nego meu samim nauenjacima, tvrdi da je stvarno ono to je sastavljeno od materije ili energije i to je mjerljivo naunim instrumentima. Sve drugo je nestvarno, ili bar bez ikakve vanosti. Ono to vam se svia je nemjerljivo, i prema tome nestvarno. Ono to vam se svia moe biti injenica i moe biti privienje. Svianje ne pravi razliku izmeu toga dvoga. Sva svrha naune metode lei u tome da naini valjano razlikovanje izmeu lanog i istinitog u prirodi, da iskljui subjektivne, nestvarne, imaginarne elemente iz neijeg rada da bi se dobila objektivna, prava slika stvarnosti. Kad je govorio da je kvaliteta subjektivna, za njih je on tek govorio da je kvaliteta imaginarna, i prema tome mogli su ga zanemariti u bilo kojem ozbiljnom razmatranju stvarnosti. 148

S druge strane tu je klasini formalizam koji uporno tvrdi da se ono to se ne razumije intelektualno ne razumije uope. Kvaliteta je u tom sluaju nevana jer je emocionalno razumijevanje bez pratnje intelektualnih elemenata razuma. Za ova dva glavna izvora oznake upravo Fedro je osjeao da je onaj prvi, nauni materijalizam, daleko laki da se smrvi u komadie. On je, to je znao iz svog prijanjeg obrazovanja, naivna nauka. Prvo se prihvatio njega koristei reductio ad absurdum. Ta vrsta dokaza poiva na istini da je bar jedna iz skupine pretpostavki apsurdna, ako su apsurdni neizbjeni zakljuci koji logiki slijede iz tih pretpostavki. Ispitajmo, rekao je, to slijedi iz pretpostavke da je sve to nije sastavljeno od mase ili energije nestvarno ili nevano. Uzeo je broj nulu za poetak. Nulu, izvorno indijski broj, prenijeli su Arapi na Zapad u srednjem vijeku. Stari Grci i Rimljani nisu poznavali nule. Kako to? udio se on. Da li je priroda tako lukavo sakrila nulu da je svi Grci i svi Rimljani - milijuni njih - nisu mogli nai? ovjek bi normalno pomislio da se nula nalazi na otvorenom vidljiva svima. Pokazao je apsurdnost pokuaja da se nula izvede iz bilo kakva oblika mase i energije, a zatim upitao, retoriki, da li to znai da je nula nenauna. Ako je tako, da li to znai da bi digitalni kompjutori, koji rade iskljuivo u okvirima jedinica i nula, morali biti ogranieni samo na jedinice za znanstveni rad? Nije teko vidjeti apsurdnost svega toga. Nastavio je s drugim znanstvenim pojmovima, jedan po jedan, pokazujui kako oni ne bi uope mogi postojati nezavisno o subjektivnim razmatranjima. Zavrio je sa zakonom gravitacije, s primjerom koji sam iznio Johnu i Sylviji i Chrisu prve noi naeg izleta. Ako se subjektivnost izbaci kao nevana, rekao je, onda se itavo ustrojstvo znanosti mora s njom izbaciti. Meutim, pobijanje naunog materijalizma kao da ga je odvelo u polje filozofskog idealizma Berkeley, Hume, Kant, Fichte, Schelling, Hegel, Bradley, Bosanquet - sasvim dobro drutvo, logino do zadnjega slova, ali tako teko da se pravda jezikom zdravog razuma da su mu svi oni izgledali vie kao breme nego kao pomo u njegovoj obrani kvalitete. Tvrdnja da je sav svijet duhovne prirode moe zvuati logino ali jamano ne zvui retoriki. Previe je muna i teka za kolegij engleskog pisanja na prvoj godini. Previe dalekosena. Na tom stupnju itav subjektivni rog dileme izgledao je da ne nadahnjuje nimalo vie nego objektivni rog. A tvrdnje klasinog formalizma, kad ih je poeo ispitivati, jo vie su pogorale stvari. To su bile krajnje nasilne tvrdnje da se ne biste smjeli ponaati prema neposrednim emocionalnim porivima ne uzimajui u obzir veliku racionalnu sliku. Djeci se kae - Nemojte potroiti sav svoj deparac na vakae gume (neposredni emocionalni porivi) jer ete poeljeti da ga kasnije potroite na neto drugo (velika slika). - Odraslima se kae: - Ova tvornica papira moe uasno smrdjeti i pored najvee panje (neposredne emocije), ali bez nje e propasti privreda cijelog grada (velika slika) - Rijeima nae stare dihotomije, evo to je reeno: - Ne temeljite svoje odluke

150 na romantinoj povrinskoj privlanosti bez razmatranja klasine skrivene forme. - To je bilo neto s im se on donekle slagao. Primjedbom Kvaliteta je upravo ono to vam se svia klasini formalisti su mislili da je ta li neki sastav ima neposrednu subjektivna, nedefinirana kvaliteta koju je on predavao, upravo romantina povrinska privlanost. Provoenjem ankete meu studentima moglo bi se odrediti da skrivenije od toga, tako da je razdoblja? to je vie ispitivao tu tvrdnju to mu je strasnija izgledala. inilo se kao da mu moe spasiti cijelu tezu. Bila je tako kobna zbog toga to se inilo da odgovara na jedno pitanje koje se esto javljalo u predavaonici a on je na nj uvijek morao odgovoriti pomalo sofistiki. Evo tog pitanja: Ako svatko zna to je kvaliteta, zato postoji toliko neslaganja oko nje? Njegov sofistiki odgovor je bio: Iako je ista kvaliteta ista za svakoga, predmeti za koje ljudi kau da sadre kvalitetu mijenjaju se od ovjeka do ovjeka. Sve dok je ostavljao kvalitetu bez definicije, tome nitko nije mogao prigovoriti, ali on je znao i znao je da studenti znaju da u tome neto mirie na la. On zapravo nije odgovarao na pitanje. Sada se javilo usporedno objanjenje: Ljudi se ne slau oko kvalitete zato to neki slijede svoje neposredne emocije dok drugi primjenjuju svoje ire znanje. Znao je da bi u svakoj anketi meu nastavnicima engleskoga ova posljednja tvrdnja, koja podupire njihov autoritet, pobijedila s nadmonom veinom. Ali ta je tvrdnja sve razarala. Umjesto jedne jedinstvene, jednoline kvalitete, sada su se javljale dvije kvalitete; jedna romantina, samo vienje, koju imaju studenti; i jedna klasina, ire razumijevanje, koju nastavnici imaju. Jedna hipi kvaliteta i jedna ukoena kvaliteta. Ukoenost nije pomanjkanje kvalitete; to je klasina kvaliteta. Hipi nije upravo prisutnost kvalitete; to je tek romantina kvaliteta. Rascjep izmeu hipi svijeta i svijeta ukoenosti to ga je otkrio jo Je bio tu, ali ini se da kvaliteta nije potpuno padala nina jednu stranu rascjepa, kao to je on prije toga pretpostavljao. Umjesto toga, i sama kvaliteta se rascijepila na dvije vrste, sa svake strane linije rascjepa je bila jedna. lijepa. nedifinirana kvaliteta poela je bivati sloenom. Nije mu se sviao put kojim je to krenulo. Pojam rascijepljivanja koji je kanio ujediniti klasian i romantian nain gledanja na stvari i sam se rascijepio na dva dijela i nije vie mogao nita ujediniti. I njega je zahvatio analitiki stroj za mljevenje mesa. No podjele subjektivnost-objektivnost prerezao je kvalitetu nadvoje i ubio je kao radni pojam. Ako ju je htio spasiti, nije smio dopustiti da je zahvati taj no. I zaista, kvaliteta o kojoj je on govorio nije bila ni klasina kvaliteta ni romantina kvaliteta. Ona je leala dalje od njih obiju. I tako mi boga, nije bila ni subjektivna ni objektivna, leala je dalje i od tih kate gorija. Zapravo, sva ta dilema subjektivnosti i objektivnosti, duha i materije, u odnosu na kvalitetu nije bila potena. Odnos duh-materija ve stoljeima predstavlja intelektualni kamen smutnje. Oni su samo 150 Njegova jednostavna, uredna, privlanost, u redu, ali je li to kvaliteta? Je li kvaliteta neto to upravo vidite ili moe biti neto uope ne biste vidjeli neposredno, nego tek nakon dugog vremenskog

sputali taj kamen na vrh kvalitete da kvalitetu potope. Kako je on mogao rei da li je kvaliteta duh ili materija, kad nije postojala logika jasnoa to je duh i to je materija? I tako: Odbacio je lijevi rog. Kvaliteta nije objektivna, rekao je. Ona ne prebiva u materijalnom svijetu. Zatim: Odbacio je desni rog. Kvaliteta nije subjektivna, rekao je. Ona ne prebiva u pukom duhu. I napokon: Ferdo je, idui stazom kojom prema njegovu miljenju nitko prije njega nije pokuao u povijesti zapadne misli, proao ravno izmeu rogova dileme subjektivnost-objektivnost i rekao da kvaliteta nije ni dio duha ni dio materije. Ona je trei bitak koji je neovisan o tim dvama. uli su ga kako po hodnicima i stubitima sveuilita sam za se tiho i gotovo bez daha pjevui: - Sveto, sveto, sveto... blaeno trojstvo. I postoji slabaan, slabaan ulomak sjeanja, vjerojatno pogrean moka samo neto to ja zamiljam, koji govori da je ostavio cijelu tu strukturu misli da tako tjednima poiva, ne razvijajui je dalje. Chris vie: - Kad emo stii na vrh? - Vjerojatno jo mnogo imamo - odgovaram ja. - Hoemo li vidjeti na sve strane? - Ja se nadam. Potrai plavo nebo izmeu drvea Sve dok ne moemo vidjeti nebo znamo da nam dosta puta ostaje. Kad se primaknemo vrhu pojavit e se svjetlost kroz drvee. Noanja kia je dovoljno namoila ovaj meki sag iglica da bude dobar za hodanje. Ponekad, kad je zaista suho, na ovakvom nagibu iglice postaju klizave i morate u njih zabijati cipele poprijeko ili ete se okliznuti natrag. Kaem Chrisu: - Zar nije krasno kad nema grmlja? - Zbog ega ga nema? - pita on, - Mislim da se u ovom kraju nikada nije sjeklo. Kad se neka uma ovako ostavi na miru stoljeima, stabla zague svako grmlje. - Slii na park - veli Chris. - Moe gledati na sve strane. - Njegovo raspoloenje izgleda mnogo bolje nego juer. Mislim da e od sada naprijed biti dobar putnik. U umskoj tiini svatko postaje bolji. Svijet je sada, prema Fedru, bio sastavljen od triju stvari: od duha, materije i kvalitete. injenica da meu njima nije uspostavio nikakvih odnosa nije ga isprva brinula. Ako se za odnos izmeu duha i materije vodi bitka ve stoljeima i jo nita nije rijeeno, zato bi on, u roku od nekoliko tjedana, doao s neim gotovim o kvaliteti? I tako je sve pustio da tee. Stavio je to na neku vrstu duhovne police gdje je stavljao sve vrste pitanja na koja nije imao neposredan odgovor. Znao je da se metafiziko trojstvo subjekta, objekta i kvalitete prije ili poslije mora meupovezati, ali s tim nije urio. Bio je tako zadovoljan to se nalazi izvan opasnosti od onih rogova da se opustio i uivao u tome koliko god je dugo mogao. Pa ipak, naposljetku ga je poblie razmotrio Premda ne postoji logika primjedba metafizikom trojstvu, troglavoj stvarnosti, takva trojstva nisu ni obina ni popularna. Metafiziar normalno trai ili m-

152 onizam, kao to je bog, koji objanjava prirodu svijeta kao manifestaciju jedne jedine stvari, ili trai dualizam, kao to su duh i materija, koji objanjava svijet kao dvije stvari, ili ga pak ostavlja kao pluralizam koji ga objanjava kao manifestaciju beskonanog broja stvari. Ali tri je nespretan broj. Smjesta elite znati: Zato tri? Koji je odnos meu njima? I kako se potreba za oputanjem smanjivala tako je Fedro postajao radoznao i o tim odnosima. Zabiljeio je da, premda normalno povezujete kvatetu s objektima, ponekad se osjeaj kvalitete zbiva bez ikakva objekta. To ga je isprva navelo da pomisli da je kvaliteta moda sva subjektivna. Ali on kvali tetu nije smatrao ni subjektivnim zadovoljstvom. Kvaliteta smanjuje subjektivnost. Kvaliteta vas izdvaja iz vas samih, ini vas svjesnim svijeta oko vas. Kvaliteta se suprotstavlja subjektivnosti. Ne znam koliko je misli proteklo dok je stigao do ovoga, ali on je naposljetku vidio da se kvaliteta ne moe nezavisno vezati ni uz subjekt ni uz objekt nego da se moe nai samo u meusobnim odnosima tih dviju stvari. To je toka u kojoj se sastaju subjekt i objekt. To je zvualo kao toplo u djejoj igri. Kvaliteta nije stvar. Kvaliteta je dogoa}. Toplije. To je dogaaj u kojem subjekt postaje svjestan objekta. I budui da bez objekata ne moe ni subjekt postojati - jer objekti stvaraju subjektovu svijest o samom njemu - kvaliteta je dogaaj u kojem svjesnost i subjekta i objekta postaje mogua. Vrue. Sada je znao da dolazi. To znai da kvaliteta nije tek posljedica sukoba iz meu subjekta i objekta. Samo postojanje subjekta i objekta izvedeno je iz dogaaja kvalitete. Dogaaj kvalitete je uzrok subjekata i objekata, za koje se tim pogreno pretpostavlja da su uzrok kvalitete! Sad je svu onu prokletu dilemu drao za grlo. Dilema je cijelo to vrijeme imala u sebi tu nevienu podlu pretpostavku, za koju nije bilo logikog opravdania, da je kvaliteta uinak subjekata i objekata. A nije! Izvadio je svoj no. Sunce kvalitete, pisao je, ne okree se oko subjekata i objekata naeg postojanja. Ono ih ne osvjetljava pasivno. Ono nije njima podlono ni na koji nain. Ono ih je stvorilo. Oni su podloni njemu! I u taj as, kad je to napisao, znao je da je dosegao neki vrhunac misli za kojim je podsvjesno teio kroz dugo vremensko razdoblje. - Plavo nebo! - vie Chris. Eno ga, visoko iznad nas, uska krpica plavetnila izmeu debala drvea. Hodamo bre i krpice plavetnila postaju sve vee i vee kroz drvee i uskoro vidimo da se drvee prorjeuje dok ne postane golet na vrhu. Kad smo se primakli vrhu na nekih pedeset metara ja kaem: - Idemo! - i poinjem trati ulaui u taj napor sve zalihe snage koje sam uvao. 152

Dajem sve od sebe, ali Chris me sustie Zatim me prestie smijui se. S tekim teretom i velikom visinom ne postavljamo nikakve rekorde, ah sada jednostavno jurimo uzbrdo koliko nas snaga i noge nose. Chris stie prvi, dok ja tek izbijam izmeu drvea. Die ruke i vie: - Pobjednik! Egoist. Na dolasku tako teko diem da jedva govorim Naprosto sputamo naprtnjae s lea i lijeerno oslonivi se na neko kamenje. Gornji sloj tla je suh od sunca, ali ispod njega je blato od noanje kie. Pod nama i kilometrima iza toga umovite planinske kose a ravnice iza toga lee u dolini Gallatin. U jednom uglu te doline je Bozeman. Jedan skakavac skae s kamena i leti dolje daleko od nas iznad drvea. - Uspjeli smo - kae Chris. Vrlo je sretan. Ja sam jo bez daha i ne mogu mu odgovoriti. Izuvam cipele i arape koje su mokre od znoja i meem ih na kamen da se osue. Zurim u njih zamiljeno dok se pare iz njih diu prema suncu.

20
Oito je da sam spavao. Sunce je zapeklo. Na mom je satu uskoro podne. Gledam preko kamena na koji sam se naslonio i vidim da Chris spava s druge strane. Visoko iznad njega prestaje uma i golo sivo kamenje vodi meu ostatke snijega. Moemo se penjati hrptom ovog grebena sve do gore, ali prema vrhu bi bilo opasno. Gledam neko vrijeme taj vrh planine. to je rekao Chris da sam mu prole noi govorio? Vidjet u te na vrhu planine ... ne... Susrest u se s tobom na vrhu planine. Kako se mogu s njim susresti na vrhu planine kad sam ve kraj njega? U tome ima neto veoma udnovato. Kae da sam mu jo neto rekao, pretprole noi - da je ovdje samotno. To protuslovi onome to ja mislim. Ja mislim da ovdje uope nije samotno. Zvuk kamena u padu odvlai moju panju na drugu stranu planine. Nita se ne mie. Sve je mirno. Sve je u redu. Ovakvo uruavanje sitnog kamenja uje se cijelo vrijeme. Ponekad i ne tako sitnoga. Lavine poinju takvim sitnim klizanjem. Ako se nalazite iznad njih ili sa strane, zanimljivo ih je gledati. Ali ako su one iznad vas - onda nema pomoi. Moete ih samo gledati kako dolaze. Ljudi govore udne stvari u snovima, ali zato bih ja njemu rekao da u se s njim sresti? I zato bi on pomislio da sam bio budan? Neto zaista nije u redu, ali ja ne znam to. Prvo se ponete loe osjeati, zatim odgonetavate zato se tako osjeate. ujem da se Chris mie i okree i vidim ga kako gleda naokolo. - Gdje smo? - pita. - Na vrhu grebena. - O - kae on. Smije se.

154 Otvaram paket vicarskog sira, feferona i slanih keksa. Reem sir a zatim feferone na vrlo tanke krike. Tiina ti omoguuje da svaku stvar tono napravi. - Sagradimo kolibu ovdje - kae on. - Oooo - mumljam ja - pa da se do nje penjemo svaki dan? - Svakako - drai me on. - To nije bilo teko. Juer je ve davna prolost u njegovu pamenju. Pruam mu malo sira i nekoliko keksa. - O emu stalno razmilja? - pita on. - O tisuu stvari - odgovaram. - Koje su to stvari? - Veina njih ne bi imala nikakva smisla za tebe. - Kao na primjer? - Kao na primjer zato sam ti rekao da u se s tobom sresti na vrhu planine. - Oh - kae on, i obara pogled. - Rekao si da mi je glas bio pijan- velim mu. - Ne, ne pijan - kae on, i dalje oborena pogleda. Nain na koji gleda u stranu navodi me da se upitam da li on uope govori istinu. - Nego kakav? On ne odgovara. - Nego kakav, Chris? - Samo razliit. - Kakav? - Pa ovaj, ne znam! Die pogled k meni i u oima se vidi trag straha. - Kakav ti je znao biti prije mnogo vremena - kae on, pa opet obara pogled. - Kada? - Kada smo ovdje ivjeli. Zadravam pribrano lice tako da on ne vidi promjenu izraza na njemu, zatim paljivo ustajem i odzim do onog kamena i prevrem arape. One su se davno osuile. Vraajui se s njima vidim da je njegov pogled jo na meni. Nehajno kaem: - Nisam znao da je zvuao razliito. On na to ne odgovara. Obuvam arape i navlaim cipele preko njih. - edan sam - kae Chris. - Mislim da neemo predaleko silaziti da naemo vodu - velim ja ustajui. Gledam neko vrijeme snijeg, pa kaem: - Jesi li spreman da krenemo? On potvruje i diemo naprtnjae. Dok hodamo du hrpta prema poetku jedne gudure, ujemo opet prasak uruene stijene, mnogo glasniji od onog prvog to sam ga malo prije uo. Podiem pogled da vidim gdje je to. Opet nita. 154

- to je to bilo? - pita Chris. - Kotrljanje kamenja. Obojica se zaustavljamo na trenutak i sluamo. Chris pita: - Ima li koga gore? - Nema. Mislim da se zbog otapanja snijega olabavljuje kamenje. Kad je zaista ovako vrue u ranom razdoblju ljeta, moe uti mnogo sitnih uruavanja. Ponekad i neko veliko. To je dio troenja planina. - Nisam znao da se planine troe. - Ne troe se tako da nestaju, samo se spiraju u doline. Postaju zaobljene i blage. Ove planine jo su neistroene. Posvuda oko nas sada, osim nad nama, planinske kose su pokrivene crnkastim zelenilom uma. U daIjini uma izgleda kao barun. Kaem: - Ti sada gleda ove planine, i one izgledaju tako stalne i spokojne, ali cijelo se vrijeme mi jenjaju i promjene nisu uvijek smirene. Pod nama, upravo ispod ovog mjesta na kojemu smo sada, postoje sile koje cijelu ovu planinu mogu raznijeti u komade. - Bude li to ikada? - Bude li to? - Bude li cijela planina raznesena u komade? - Da - kaem ja. Onda se sjetim: Nedaleko odavde ima devetnaestero ljudi koji lee mrtvi ispod milijuna tona kamenja. Svatko se udio da ih je bilo samo devetnaestero. - to se to dogodilo? - To su bili turisti s istoka koji su se zaustavili da prenoe u jednom kampu. Tijekom noi podzemne su se sile oslobodile, i kad su idueg jutra spasioci vidjeli to se zbilo, samo su zaklimali glavom. Nisu ni pokuali da ih iskopaju. Sve to su mogli uiniti bilo je to da kopaju kroz stotinu metara kamenja i izvuku tijela koja bi opet trebalo zakopati. Zato su ih ostavili ondje. Ondje su jo i sada. - Kako su znali da ih ima devetnaestero? - Susjedi i roaci iz njihovih rodnih mjesta prijavili su ih da su nestali. Chris zuri u vrh planine ispred nas. - Jesu li na neki nain bili upozoreni? - Ne znam. - Misli li da je bilo nekih znakova? - Moda ih je bilo. Prilazimo mjestu gdje greben na kojem se nalazimo skree unutra prema poetku gudure. Vidim da se moemo spustiti tom gudurom i napokon nai vodu. Poinjem se sada sputati. Jo nekoliko stijena prasne iznad nas. Odjednom me obuzima strah. - Chris - velim. - to je? - Zna li to mislim?

156 _ Ne znam. to? _ Mislim da bismo bili jako mudri ako otar na miru taj planinski vrhunac ovog puta i pokuamo ga osvojiti idueg ljeta. On uti. Zatim kae: - Zato? - Imam nekakav ruan predosjeaj. On dugo ne kae nita. Naposljetku ree: - Kakav? - O, samo tako mislim da bi nas gore mogla zahvatiti oluja ili uruavanje ili neto slino, pa bismo bili u pravoj nevolji. Opet utnja. Diem pogled i vidim pravo razoaranje na njegovu licu. Mislim da zna da neto isputam. - Zato ne razmisli o tome - kaem - pa kad doemo do vode i ruamo moemo odluiti. Nastavljamo se sputati. - U redu? - kaem. On napokon veli: - U redu - nekim neobaveznim glasom. Sputanje je sada lagano, ali vidim da e uskoro biti strmije. Ovdje je jo otvoreno i sunano ali uskoro emo opet zai meu drvee. Ne znam to da zakljuim o svemu tome neobinom nonom govoru osim da nije dobar. Ni za jednoga od nas. Zvui kao da sav napor ove vonje i logorovanja i chautauque i svih ovih nekadanjih mjesta na mene loe utjee i da se to pojavljuje nou. elim se oistiti odavde to prije. Ne vjerujem ni da to Chrisu zvui kao nekada. Ja se ovih dana vrlo lako uplaim, i nije me stid to priznati. On se nikada niega nije plaio. Nikada. To je razlika izmeu nas. Zbog toga sam ja iv a on nije. Ako je on gore, neko psihiko bivstvo, neki duh, neki dvojnik to nas ondje eka u tko zna kakvu obliku... no, dugo e se naekati. Veoma dugo. Ove proklete visine postaju zaarane nakon nekog vremena. Ja elim dolje, to nie dolje; daleko, da! eko dolje.Do oceana. Tako je. Gdje se valovi polako valjaju i gdje ima huke i gdje ne moe nikamo pasti. Jer si ve tu. Sad opet zalazimo meu drvee, i pogled na planine je zastrt granama i to mi je drago. Takoer mislim da smo po Fedrovoj stazi stigli onoliko daleko koliko elim da idemo u ovoj chautaugui. Sad elim napustiti njegovu stazu. Iskazao sam sve duno tovanje onome to je mislio i rekao i napisao a sada elim na svoju ruku razviti neke od ideja to ih je on zanemario. Naslov ove chautauque je Zen i umjetnost odravanja motocikla, a ne Zen i umjetnost penjanja na planine, ali na vrhovima planina nema motocikla, a po mom miljenju malo ima i zena Zen je duh doline, ne planinskoga vrha. Jedini zen koji nalazite na planinskim vrhovima je onaj zen koji sa sobom donesete gore. Bjeimo odavde. - Lijep je osjeaj kad se silazi, zar ne? - kaem. Nema odgovora. Bit e borbe, bojim se. 156

Popnete se na planinski vrhunac i sve to ete dobiti to je velika teka kamena ploa s gomilom pravila na sebi. To se otprilike dogodilo njemu. Mislio je da je bogomdani Mesija. Ja sam drugo, mladiu. Radno vrijeme je predugo, a plaa je strano premalena. Idemo, Idemo... Uskoro mlataram niza stranu u nekoj vrsti dvotaktnog luakog galopa... ga-damp, ga-damp, gadamp ... dok ne zaujem Chrisa kako urla: - POLAKE! - i ne ugledam ga svojih dvjesta metara iza sebe meu drveem. I tako usporavam, ali nakon nekog vremena primjeujem da on namjerno zaostaje. Razoaran je, naravno. Pretpostavljam da bi u ovoj chautauqui trebalo da tek u sumarnom obliku istaknem pravac kojim je Fedro krenuo, bez vrednovanja, pa da zatim prijeem na svoie stvari. Vjerujte mi, kad se svijet ne vidi kao dvojstvo duha i materije nego kao trojstvo duha, materije i kvalitete, onda umjetnost odravanja motocikla i sve druge umjetnosti dobivaju dimenziju znaenja koju nikada dotad nisu imale. Zloduh tehnike od kojega bjee Sutherlandovi postaje blagonaklona smijena stvar. A da to pokaem eka me dug zabavan zadatak Ali prvo, da bih tom novom obliku utvare pokazao vrata, treba da reem slijedee: Moda bi on bio krenuo u pravcu kojim se ja sada spremam krenuti da je ovaj drugi val kristalizacije, metafiziki val, napokon stigao onamo kamo u ja stii, to jest, u svakidanji svijet. Mislim da je metafizika dobra ako poboljava svakidanji ivot; inae okanite se nje. Ali na njegovu alost val nije onamo stigao. Preao je u trei mistini val kristalizacije iz kojega se nikada nije izvukao. On je razmiljao o odnosima kvalitete prema duhu i materiji i za kvalitetu je utvrdio da je u rodu s duhom i materijom, da je onaj dogaaj koji raa duh i materiju. Ovaj kopernikanski obrat odnosa kvalitete i objektivnog svijeta moe zvuati tajanstveno ako se pomnjivo ne objasni, ali on nije htio da izgleda tajanstveno. On je jednostavno htio rei da u otrom rezu vremena, prije nego to se objekt moe zamijetiti, mora postojati neka neintelektualna svjesnost, koju je nazvao svjesnou kvalitete. Ne moete biti svjesni da ste vidjeli stablo nego samo nakon to ste vidjeli to stablo, a izmeu trenutka vienja i trenutka svjesnosti mora biti neki vremenski pomak. Ponekad o tom vremenskom pomaku mislimo da je nevaan. Ali nema opravdanja za miljenje da je vremenski pomak nevaan - kako god malen bio. Prolost postoji samo u naem sjeanju, budunost samo u naim nakanama. Sadanjost je jedina naa stvarnost. Stablo kojega ste intelektualno svjesni, zbog onog malenog vremenskog pomaka, vazda je u prolosti i prema tome vazda je nestvarno. Svaki intelektualno pojmljen objekt uvijek je u prolosti i prema tome nestvaran. Stvarnost je uvijek trenutak vienja prije nego to se zbije intelektualni proces. Druge stvarnosti nema. Ta predintelektualna stvarnost je ono to je Fedro osjetio da je ispravno identificirao kao kvalitetu. Budui da sve stvari koje se mogu intelektualno identificirati moraju izrasti iz te predintelektualne stvarnosti, kvaliteta je roditelj, izvor svih subjekata i objekata.

158 On je osjetio da intelektualci obino imaju uasnih potekoa da vide tu kvalitetu, ba zato to su tako brzi i sigurni da se sve snima u intelektualni oblik Tu kvalitetu najlake vide mala djeca, neobrazovani ljudi i kulturno zaostali ljudi. U njih ima najmanje naprednih sklonosti prema intelektualnosti iz kulturnih izvora, i najmanje su formalno kolovani da je u nju ubrizgavaju. Zbog toga je, on je osjeao, ukoenost takva jedinstvena intelektualna bolest. Osjeao je da je on sluajno imun prema njoj, ili bar donekle na nju nenavikao zbog svoga neuspjeha u koli. Jer poslije toga on nije osjeao prisilno poistovjeivanja s intelektualnou i mogao je s naklonou ispitivati antiintelektualna nauavanja. Ukoeni mozgovi, govorio je on, zbog svojih predrasuda prema intelektualnosti obino smatraju kvalitetu, tu predintelektualnu stvarnost, nevanom, tek pukim neuzbudljivim prijelaznim razdobljem izmeu objektivne stvarnosti i njezine subjektivne percepcije. Budui da imaju unaprijed stvorene ide/e o njezinoj nevanosti, oni ne pokuavaju otkriti da li je ona imalo razliita od njihova intelektualnog poimanja nje. Ona jest razliita, govorio je on. Kad jednom ponete oslukivati zvuk te kvalitete, gledati onaj korejski zid, tu neintelektualnu stvarnost u njezinoj istoj formi, tada elite zaboraviti svu tu zbrku s rijeima jer napokon poinjete uviati da se uvijek nalazi negdje drugdje. Sada, oboruan svojim novim vremenskim povezanim metafizikim trojstvom, on je onaj romantinoklasini rascjep kvalitete, koji je prijetio da e ga unititi potpuno sprijeio. Sad oni vie ne mogu sasjei kvaliteta. On moe sjediti i po miloj volji sasjei njih. Romantina kvaliteta uvijek se slae s trenutanim dojmovima. Ukoena kvaliteta uvijek ukljuie mnogostruka razmatranja koja se proteu kroz neko vremensko razdoblje. Romantina kvaliteta je sadanjost, ovdanjost stvari. Klasina kvaliteta uviek se bavi s neim vie nego to je sama sadanjost, odnosi sadanjosti prema prolosti i budunosti stalno se uzimaju u obzir. Ako shvatite da su i prolost i budunost sadrane u sadanjosti, onda je to krasno, vi ivite upravo za sadanjost. I ako va motocikl radi, zato biste o njemu brinuli? Ali ako smatrate da je sadanjost tek trenutak izmeu prolosti i budunosti, samo prolazni asak, onda zanemariti prolost i budunost zbog sadanjosti predstavljalo bi zaista lou kvalitetu. Motocikl moda sada radi, ali kad je zadnji put provjerena razina ulja? Cjepidlaenje s romantinog gledita, ali postupak zdravog razuma s klasinog. Sada imamo dvije razliite vrste kvalitete ali one vie ne rasijecaju samu kvalitetu. One su samo dva razliita vremenska aspekta kvalitete, kratki i dugi. Prije se zahtijevala metafizika hijerarhija koja je izgledala ovako:

158

Ono to im je on dao za uzvrat bila je metafizika hijerarhija koja je izgledala ovako:

Kvaliteta koju je on predavao nije bila samo dio stvarnosti, ona je bila cijela stvarnost. Zatim je u okvirima toga trojstva proslijedio da odgovori na pitanje: Zato svatko razliito vidi kvalitetu? Na to je pitanje uvijek morao odgovoriti, osobito prije toga. Sada je rekao: - Kvaliteta je bezoblina, nepravilna, neopisiva. Vidjeti obrise i oblike znai intelektualizirati. Kvaliteta je nezavisna od svih takvih obrisa i oblika. Imena, obrisi i oblici to ih dajemo kvaliteti samo djelomino ovise o kvaliteti. Oni takoer djelomino ovise o a priori slikama to smo ih nagomilali u pamenju. Mi trajno pokuavamo nai, u dogaaju kvalitete, neto analogno naim prethodnim iskustvima. Da to ne inimo ne bismo bili sposobni djelovati. Svoj jezik gradimo u okvirima tih analogija. Cijelu kulturu gradimo u okviru tih analogija. Razlog zato ljudi razliito vide kvalitetu, rekao je, lei u tome to joj pristupaju s razliitim skupovima analogija. Dao je lingvistike primjere, pokazujui da nama indijska slova da, da i dha sva istovjetno zvue jer za njih nemamo analogija da bismo postali osjetljivi za njihove razlike. Slino tome, veina Indijaca ne moe osjetiti razlike izmeu engleskog da i the jer oni nemaju tih analogija. Nije neobino, rekao je, da indijski seljaci vide utvare. Ali im je uasno teko vidjeti zakon gravitacije.

160 Ovo objanjava, rekao je, zato jedna grupa studenata engleskog prve godine daje sline ocjene o kvarteti pismenog sastava. Svi oni imaju relativno slino obrazovanje i slino znanje. Ali kad bi se dovela grupa stranih studenata, ili kad bi se, recimo, obradile neke srednjovjekovne pjesme koje ta grupa nikada nije ula, sposobnost studenata da isto tako vrednuju kvalitetu vjerojatno se vie ne bi podudarala. U jednom smislu, rekao je on, studentov izbor kvalitete definira njega. Ljudi se razlikuju kad se radi o kvaliteti, ali ne zato to je kvaliteta razliita, nego zato to su ljudi razliiti u okvirima iskustva. Zakljuio je da bi dva ovjeka s istovjetnim a priori analogijama vidjeli istovjetnu kvalitetu svaki put. Meutim, ne postoji nain na koji bi se to ispitalo, pa je to moralo ostati samo njegov zakljuak. Odgovarajui svojim kolegama u koli napisao je: Bilo koje filozofsko objanjenje kvalitete bit e i lano i istinito upravo zato to je filozofsko objanjenje. Proces filozofskog objanjenja je analitiki proces, proces razbijanja neega na subjekte i predikate. Ono to ja podrazumijevam (i to svatko drugi podrazumijeva) pod rijeju kvaliteta ne moe se razbiti na subjekte i predikate. Nije to zato to je kvaliteta tako tajanstvena, nego zato to je kvaliteta tako jednostavna, neposredna i izravna. Najlaka intelektualna analogija iste kvalitete koju ljudi oko nas mogu razumjeti je ova: 'Kvaliteta je reakcija organizma na svoju okolinu' (posluio se ovim primjerom jer su njegovi glavni osporavatelji ini se vidjeli stvari u okvirima teorije ponaanja zasnovane na podraajima i reakcijama). Jedna ameba, metnuta na tanjur vode pokraj kapljice razrijeene sumporne kiseline, odmaknut e se od kiseline (tako mislim). Kad bi mogla govoriti, ne znajui nita o sumpornoj kiselini, ameba bi mogla rei: 'Ova okolina ima slabu kvalitetu'. Kad bi imala ivani sustav, on bi djelovao na mnogo sloeniji nain da nadvlada slabu kvalitetu okoline. On bi traio analogije, to jest, slike i simbole iz svoga ranijeg iskustva, da definira neugodnu prirodu svoje nove okoline i da je tako 'razumije'. U svom visoko sloenom organskom stanju mi napredni organizmi odgovaramo svojoj okolini iznalaenjem mnogih udesnih analogija. Mi otkrivamo nebo i zemlju, drvee, kamenje i oceane, bogove, glazbu umjetnosti, jezik, filozofiju, strojarstvo, civilizaciju i znanost. Mi te analogije zovemo stvarnou. I one jesu stvarnost. Mi hipnotiziramo svoju djecu u ime istine da znaju da jesu stvarnost. Svakoga tko ne prihvaa te analogije zatvaramo u ludnicu. Ali ono to nas tjera da izmiljamo analogije je kvaliteta. Kvaliteta je neprekidan poticaj to nam ga namee okolina da stvaramo svijet u kojemu ivimo. Sve u njemu. Svaki njegov najmanji djeli. I sada, uzeti to to nas je nagnalo da stvorimo svijet, i ukljuiti ga u svijet to smo ga stvorili, oito je nemogue. Eto zbog ega se kvaliteta ne moe definirati. Ako je pak definiramo, definirat emo neto to je manje od same kvalitete. Sjeam se ovog ulomka ivlje nego ijednog drugog, vjerojatno zato to je najvaniji od sviju. Kad ga je pisao osjetio je trenutaan strah i ve htio prekriiti rijei Sve u njemu. Svaki njegov najmanji djeli.

160

Tu je ludilo. Mislim da ga je vidio. Ali nije mogao vidjeti nikakva logikog razloga da te rijei prekrii, a bilo je ve prekasno za malodunost. Preao je preko svog upozorenja i ostavio te rijei. Odloio je olovku i tada... osjetio je da neto poputa. Kao da je neto u njemu bilo previe nategnuto i odjednom postalo labavo. Zatim je bilo prekasno. Poeo je uviati da se pomaknuo sa svog prvobitnog stajalita. Vie nije govorio o metafizikom jedinstvu nego o apsolutnom monizmu. Kvaliteta je bila izvor i bit svega. itav novi potop filozofskih asocijacija navalio mu je u misli. Hegel je tako govorio, sa svojim apsolutnim duhom. I apsolutni duh je bio nezavisan, i od objektivnosti i od subjektivnosti. Meutim, sreena. Kvaliteta nije bila takva. Fedro je pamtio da su Hegela smatrali mostom izmeu zapadne i istone filozofije. Hinduistiki Vedanta, taoistiki Put, pa ak i Buda opisivani su kao apsolutni monizam slian Hegelovoj filozofiji. Fedro je u to vrijeme ipak sumnjao da su mistini Jedini i metafiziki monizmi meu promjenljivi budui da mistini Jedini ne slijede nikakva pravila a metafiziki monizmi slijede. Njegova kvaliteta je bila metafiziko bivstvo, a ne mistino. Ili pak nije? Koja je razlika? Odgovorio je sam sebi da je razlika u definiciji. Metafizika bivstva se definiraju. Mistini Jedini se ne definiraju. Po tome je kvaliteta mistina. Ne. Ona je zaista i jedno i drugo. Iako je o njoj sve do sada razmiljao u istim filozofskim okvirima kao o neem metafizikom, sve to vrijeme odbijao je da je definira. Po tome je postala takoer mistina. Njezino svojstvo da se ne moe definirati oslobodilo ju je pravila metafizike. Zatim, iznenada, Fedro je priao polici s knjigama i izvukao jednu malu, modru knjigu u kartonskom uvezu. On je rukom prepisao tu knjigu i sam je uvezao prije mnogo godina, kad nigdje nije mogao nai nijedan primjerak u prodaji. Bila je to knjiga Tao-te-king koju je prije 2400 godina napisao Lao-tse. Poeo J e itati retke koje je mnogo puta prije toga proitao, ali ovog puta ih je prouavao da vidi moe li se izvriti odreena zamjena. Poeo je itati i interpretirati u isto vrijeme. Proitao je: Kvaliteta koja se moe definirati nije aposultna kvaliteta. Pa to je i on rekao. Imena koja joj se mogu nadjeti nisu apsolutna imena. Ona je izvor neba i zemlje. Kad se imenuje ona je mati sviju stvari... Tono. Hegel je rekao da je apsolutni duh izvor svega, ali zatim je iskljuio romantino iskustvo iz toga svega. Hegelova apsolutnost bila je potpuno klasina, potpuno racionalna i potpuno

162 Kvaliteta (romantina kvaliteta) i njezina oitovanja (klasina kvaliteta) po svojoj naravi su isto. Njoj se daju razliita imena (subjekti i objekti) kad postane klasino oigledna. Romantina kvaliteta i klasina kvaliteta mogu se zajedno zvati mistika. Sezanje iz tajanstva u dublje tajanstvo, to su vrata tajne cijeloga ivota. Kvaliteta sve prozirnije. I njizna je upotreba neiscrpiva! Neizmjeriva! Kao izvorite svih stvari... Ipak ini se da ostaje kristalno jasna kap voda. Ja ne znam ije je ona dijete. Slika koja je postojala prije boga. ... Neprekidno, neprekidno ona ostaje, ini se. Obrati joj se i ona te s lakoom slui... Ona se gleda ali se ne moe vidjeti... ona se slua ali se ne moe uti... ona se stie ali se ne moe dirnuti. .. to troje izmie svim naim pronicanjima i zatim se stapa i postaje jedno. Nema svjetlosti pri njezinu izlasku Neprestana i neprekidna Ona se ne moe definirati I vraa se opet u carstvo nitavila Zato se zove oblik bezoblija Slika nitavila Zato se zove neuhvatljivom Sretni je i ne vidi joj lica Slijedi je i ne vidi joj leda Onaj tko vrsto dri drevnu kvalitetu Sposoban je spoznati one prapoetke Koji jesu neprekidnost kvalitete. Fedro je itao redak za retkom, stih za stihom ovoga, promatrao ih kako pristaju, kako se slau, kako sjedaju na mjesto. Tono. Ovo je on mislio. Ovo je on govorio cijelo vrijeme, samo kukavno, mehanistiki. U ovoj knjizi nije bilo niega neodreenog ili netonog. Ona je bila do savrenstva odreena i tona. To je bilo ono to je on govorio, samo na razliitom jeziku s razliitim korijenima i izvorima. On je bio iz druge doline i gledao je to ima u toj dolini, ali ne vie kao priu koju pripovijedaju stranci nego kao dio doline iz koje je doao. On je sve to vidio. On je otkrio ifru.

162

itao je dalje. Redak za retkom. Stranicu za stranicom. Nijednog neslaganja. Ono o emu je on cijelo vrijeme govorio kao o kvaliteti, ovdje je bio Tao, velika sredinja raajua sila svih religija, istonih i zapadnih, prolih i sadanjih, itavog znanja, svega. Onda je oko njegova duha pogledalo uvis i obuhvatilo njegovu sliku i spoznalo gdje se on nalazi i to vidi i... ja ne znam zapravo to se dogodilo... ali sada je ono klizanje to ga je Fedro ranije osjetio, ono unutranje razdvajanje njegova duha, odjednom dobilo zamah, kao to ga dobivaju stijene na vrhu planine. Prije nego to je to mogao zaustaviti, iznenada nagomilana masa svjesnosti poela je rasti i rasti u lavinu misli i svijesti izvan njegove vlasti; i svaki dodatni porast te mase to se uruavala rasklimavao je stostruko vee koliine, a te su koliine pokretale opet stostruko vee od sebe, i te nove opet strostruko vee; i tako sve dalje, i sve ire i sve dublje; dok nita vie nije ostalo uzor. Niega vie nije bilo. Ispod njega se sve prolomilo.

21
- Nisi ba previe hrabar, je li tako? - kae Chris. - Nisam - odgovaram ja i zubima stiem kriku salame da odvojim meso od koe. - Ali bi se ti zapanjio koliko sam lukav. Sada smo prilino nie od vrha, i izmijeani borovi i grmlje mnogo su vii ovdje nego to su bili na drugoj strani kanjona na istoj visini. Ovdje oito pada vie kie. Pijem veliku koliinu vode iz lonca to ga je Chris napunio u potoku, zatim gledam njega. Vidim po njegovu izrazu lica da se pomirio s tim da se sputamo pa nema potrebe da mu to objanjavam ili da se prepiremo. Zavravamo ruak dijelom vreice bombona, spiremo to jo jednim loncem vode i lijeemo na lea da se odmorimo. Planinska izvorska voda ima najbolji okus na svijetu. Poslije nekog vremena Chris kae: - Sad mogu nositi tei teret. - Jesi li siguran? - Siguran sam da sam siguran - kae on, malo s visoka. Sa zahvalnou premjetam neto od tee opreme u njegovu naprtnjau, zatim prtimo naprtnjae provlaei ruke kroz naramenice na zemlji i ustajemo. Mogu osjetiti razliku u teini. Na njega ovjek moe raunati kad je dobro raspoloen. Odavde dalje izgleda da se lagano sputamo. Ova padina je oito bila posjeena, pa na sve strane ima grmlja viega od naih glava i to usporava hod. Morat emo zaobii ovu padinu. U ovoj chautauqui elio bih se udaljiti od intelektualnih apstrakcija krajnje openite naravi i dati neke vrste praktine i svakodnevne obavijesti, ali nisam siguran kako da se u to upustim.

164 Ima jedna stvar o pionirima koju nikada ne ujete da se spominje: svi oni bez iznimke, po svojoj prirodi, tvaraju nered. Oni se probijaju naprijed videi samo svoj plemeniti, daleki cilj, i nikada ne primjeuju nita od smea i otpadaka to ih ostavljaju iza sebe. Netko drugi mora to oistiti, i to nije vrlo slavan ni zanimljiv posao. ovjek se mora neko vrijeme prisiljavati dok ne pone obavljati tu dunost. Zatim, kad se jednom ve spusti u prilino bezvoljno raspoloenje, nije to tako ni loe. Otkriti metafiziki odnos kvalitete i Bude na nekom vrhuncu osobnog iskustva, to je vrlo spektakularno. I vrlo nevano. Kad bi ova chautauqua samo o tome govorila, ja bih morao biti otputen. Vaan je odnos takvog otkria prema svim dolinama ovoga svijeta, i prema glupim i dosadnim poslovima i jednolinim godinama to sve nas u njima oekuju. Sylvia je znala to je govorila prvog dana kad je gledala sve one ljude to su dolazili iz suprotnog pravca. Kako je ona to nazvala? Pogrebna povorka. Zadaa je sada pred nama da se vratimo toj povorci sa irim razumijevanjem nego to danas tu postoji. Prije svega moram rei da ne znam da li je istinita Fedrova tvrdnja da je kvaliteta isto to i tao. Ne poznajem nikakav nain da to ispitam, jer on je samo jednostavno usporedio svoje razumijevanje jednog mistinog bivstva s drugim. On je zacijelo mislio da su te stvari iste, ali moda nije potpuno razumio to je kvaliteta. Ili, to je vjerojatnije, moda nije razumio tao. On sigurno nije bio mudrac. A u onoj knjizi ima mnogo savjeta za mudrace koje bi mu bilo bolje da ih je skrivao. Nadalje mislim da sve njegovo metafiziko penjanje uz planinu nije pridonijelo apsolutno nita ni daljem razumijevanju to je kvaliteta ni to je tao. Ni truna.Ovo zvui kao posvemanje odbacivanje onoga to je mislio i govorio, ali nije tako. Mislim da je to izjava s kojom bi se i on sam sloio, budui da je svaki opis kvalitete neka vrsta definicije i zbog toga mora promaiti svoj cilj. Mislim da bi on ak mogao rei da su izjave kakve je on davao, koje su premaivale svoj cilj, jo gore nego nikakve izjave, budui da se lako mogu krivo razumjeti kao istina i tako sprijeiti poimanje kvalitete. Ne, on nije nita uinio ni za kvalitetu ni za tao Koristi je imao samo razum. On je pokazao put kojim se razum moe proiriti da obuhvati elemente koji nm prije toga nisu bili prilagodljivi i zbog toga su se smatrali iracionalnima. Mislim da posvemanja prisutnost tih iracionalnih elemenata koji vapi ju za prilagodbom stvara sadanju lou kvalitetu, kaotian, nepovezan duh dvadesetog stoljea. Sada elim prijei na njih na najuredniji mogui nain. Sad se nalazimo na strmom blatnom tlu u kojemu je teko drati postojan korak. Hvatamo se za grane i grmlje da ne padnemo. Zakoraim, zatim pogledam gdje e mi pasti idui korak, zatim nainim taj korak, zatim opet pogledam. Uskoro grmlje postaje tako gusto da vidim da emo ga morati sjei. Sjedam za trenutak dok Chris radi maetu iz moje naprtnjae. On mi je prua, a zatim, sijekui i razmiui grane, ulazim u grmlje. Polagano se napreduje. Za svaki korak treba odsjei dvije-tri grane. Ovako moe potrajati dugo vrijeme.

164

Prvi korak od Fedrove izjave Kvaliteta je Buda jest izjava da takva tvrdnja, ako je istinita, prua racionalnu osnovu za ujedinjenje triju podruja ljudskog iskustva koja su sada razjedinjena. Ta tri podruja su religija, umjetnost i znanost. Ako se moe pokazati da je kvaliteta sredinji pojam svih triju podruja, i da ta kvaliteta nije mnogovrsna nego samo jedne vrste onda slijedi da ta tri razjedinjena podruja imaju osnovu za meusobno proimanje. Odnos kvalitete prema podruju umjetnosti prilino je iscrpno pokazan opisivanjem Fedrova razumijevanja kvalitete u umjetnosti retorike. Mislim da u tom pogledu ne bi trebalo vie analize. Umjetnost je pregnue visoke kvalitete. To je sve to zaista treba rei. Ili ako se trai neto to probranije zvui: Umjetnost je boanstvo otkriveno u ovjekovim djelima. Odnos koji je ustanovio Fedro jasno pokazuje da te dvije strano razliite izjave znae zapravo isto. U podruju religije racionalni odnos kvalitete i boanstva mora se temeljitije uspostaviti, i nadam se da u to uiniti mnogo kasnije. Zasada moemo razmiljati o injenici da korijeni rijei Buda i kvaliteta u starom engleskom, God i good, izgledaju istovjetno. U neposrednoj budunosti elim usredotoiti panju na podruje znanosti, jer u tom podruju je najnunije uspostavljanje odnosa. Izriaj da su znanost i njezino dijete tehnika liene vrijednosti, to jest liene kvalitete, mora nestati. Upravo ta lienost vrijednosti pojaava onu smrtnu silu na koju je obraena panja ranije u ovoj chautauqui. Sutra se kanim time pozabaviti. Ostatak popodneva sputamo se preko sivih dotrajalih debala na zemlji, idui ukoso lijevo-desno niza strmu padinu. Dolazimo do klisure, obilazimo je postrance traei put nizbrdo, i naposljetku se pojavljuje uzak potez koji nam omoguuje sputanje. Nastavlja se dolje kroz kamenitu pukotinu s malenim potoiem. Grmlje i kamenje i blato i korijenje golemih stabala to ga je ogolio potoi ispunjavaju pukotinu. Zatim zaujemo buku mnogo veeg potoka u daljini.Prelazimo potok sluei se konopom koji ostavljamo iza sebe, zatim na cesti na drugoj strani nalazimo neke kampiste koji nas povezu u grad. U Bozemanu je mrano i kasno. Ne elimo buditi DeWeeseove i moliti ih da dou po nas, nego uzimamo sobu u glavnom hotelu u sreditu grada. Neki turisti u predvorju hotela zure u nas. Sa svojom vojnom odjeom, tapom, dvodnevnom bradom i crnom beretom moram im izgledati kao nekadanji kubanski revolucionar, spreman za napad. U hotelskoj sobi iscrpljeni bacamo sve na pod Istresam u koaru za smee kamenie koji su mi se nahvatali na cipelama dok sam gazio potok, zatim meem cipele kraj hladna prozora da se polako sue Svaljujemo se u krevete bez rijei.

22
Iduega jutra odlazimo iz hotela s osjeajem okrepljenja, pozdravljamo se s DeWesseovima i kreemo na sjever glavnom cestom iz Bozemana. DeWeese je htio da jo ostanemo, ali posebna elja da produimo

166 na zapad i da nastavim sa svojini mislima je nadjaala. Danas u govoriti o ovjeku za kojega Fedro nikada nije uo, ali ja sam njegove knjige prilino temeljito prouio pripremajui se za ovu chautauquu. Za razliku od Fedra, taj je ovjek stekao meunarodnu slavu u trideset petoj godini, u pedeset osmoj je ve bio iva legenda, o njemu je Bertrand Russell napisao da je po opem miljenju, najistaknutiji znanstvenik svoje generacije. Bio je astronom, fiziar, matematiar i filozof, sve u isto vrijeme. Njegovo je ime Jules Henri Poincare. Uvijek mi se inilo nevjerojatnim, a mislim da mi se i danas tako ini, da je Fedro putovao stazom misli kojom nitko prije njega nije proao. Netko, negdje, morao je o svemu tome misliti prije, a Fedro je bio tako lo uenjak da bi mu jako sliilo ako je iznova izgradio poznate stvari nekog slavnog filozofskog sistema jer se nije potrudio da u nj zaviri. Tako sam proveo vie od godine dana itajui vrlo dugu i ponekad vrlo munu povijest filozofije traei ponovljene ideje. Pa ipak, bilo je vrlo zamamno tako itati povijest filozofije, i dogodilo se neto s im jo zapravo ne znam to da inim. Filozofski sistemi za koje se dri da su jako opreni ini se da u isto vrijeme govore neto vrlo blisko onome to je Fedro mislio, s neznatnim varijacijama. Toliko sam puta pomislio da sam naao koji sistem ponavlja, ali svaki put je on, zbog neeg jaeg to je izgledalo kao zanemariva razlika, odlazio u sasvim razliitom smjeru. Na primjer Hegel, kojega sam ranije navodio, odbacivao je indijske filozofske sisteme tvrdei da oni uope nisu filozofija. Fedro ih je, ini se, asimilirao. Ili su oni asimilirali njega. Nije se osjealo nikakvo protuslovlje. Napokon sam stigao do Poincarea. Tu je opet bilo nekog ponavljanja ali drugaije pojave. Fedro slijedi dugu i zavojitu stazu u najvie apstrakcije, ini se da e sii pa onda stane. Poincare poinje s najosnovnijim znanstvenim istinama, razrauje ih do istih apstrakcija i onda stane. Obje staze zaustavljaju se jedna na kraju druge! Meu njima postoji savren kontinuitet. Kad ivite u sjeni ludila, pojava drugog uma koji misli i govori kao va um jest neto vrlo blisko blaenstvu. Kao kad je Robinson Crusoe otkrio stope u pijesku. Poincare je ivio od 1854. do 1912, bio je sveuilini profesor u Parizu. Njegova brada i cvikeri podsjeali su na Henrija Toulouse-Lautreca, koji je ivio u Parizu u isto vrijeme i bio samo deset godina mlai. Za vrijeme Poincareova ivota poela je duboka kriza u temeljima egzaktnih znanosti. Godinama je znanstvena istina bila izvan svake mogunosti sumnja ; logika znanosti bila je nepogreiva, pa ako su znanstvenici ponekad grijeili, pretpostavljalo se da to proistjee iz njihove pogrene upotrebe njezinih pravila. Na sva velika pitanja naeni su odgovori. Poslanstvo nauke sad je bilo u tome da jednostavno dotjeruje te odgovore do sve vee i vee tonosti. Dodue, jo je tu bilo neobjanjenih pojava kao to su radioaktivnost, prijenos svjetlosti kroz eter i neobini odnosi magnetskih i elektrinih sila; ali te zagonetke, ako su dotadanji dogaaji mogli posluiti kao pokazatelji, morale su naposljetku pasti. Gotovo nitko nije ni slutio da za nekoliko decenija nee vie biti apsolutnog prostora, apsolutnog vremena, apsolutne materije pa ak ni apsolutne veliine; da e klasina fizika, ta stoljetna znanstvena 166

tvrava, postati priblina; da e najtrezveniji najuvaeniji astronomi govoriti ovjeanstvu da je ono, to bi ono vidjelo kad bi dovoljno dugo gledalo kroz dovoljno jak teleskop, njegov vlastiti zatiljak! Osnove teorije relativnosti, koja je uzdrmala sve temelje, tada je razumjelo samo malo ljudi, a jedan od njih kao najistaknutiji matematiar svoga vremena, bio je Poincare. U svojini Temeljima znanosti Poincare je objasnio da su pretee krize u temeljima znanosti vrlo stare Dugo se uzalud pokuavalo, rekao je on, dokazati aksiom poznat kao Euklidov peti postulat, i ti pokuaji predstavljaju poetak krize. Euklidov postulat o paralelama, koji tvrdi da kroz zadanu toku ne prolazi vie od jednog pravca paralelnog sa zadanim pravcem, obino se ui u prvom razredu srednje kole. To je jedan od kamena temeljaca na kojima je sagraena itava geometrija. Svi drugi aksiomi izgledali su tako oiti da ih nitko nije dovodio u sumnju, ali ovaj nije tako izgledao. Ali ne moe ga se otresti a da pritom ne razori dobar dio matematike, a nitko nije bio sposoban da ga svede na neto jednostavnije. Uistinu je nezamislivo koliki se trud utroio u toj varljivoj nadi, rekao je Poincare. Napokon, u prvoj etvrti devetnaestog stoljea, jedan Madar i jedan Rus - Bolyai i Lobaevski - gotovo u isto vrijeme iznijeli su neoborive dokaze da je nemogue dokazati peti Euklidov postulat. Uinili su to zakljuujui da bi, ako postoji ikakav put da se Euklidov postulat svede na druge, sigurnije aksiome, i druga posljedica bila primjetljiva: obrat Euklidova postulata stvorio bi logika protuslovlja u geometriji. I tako su obrnuli Euklidov postulat. Lobaevski na poetku pretpostavlja da se kroz zadanu toku mogu povui dvije paralele sa zadanim pravcem. Uz to on zadrava sve druge Euklidove aksiome. Iz tih pretpostavki on izvodi niz teorema meu kojima je nemogue nai ikakvo protuslovlje, i gradi geometriju ija nepogreiva logika ni u emu nije nia od Euklidove geometrije. Tako svojim neuspjelim pokuajem da nae neko protuslovlje on dokazuje da je peti postulat nesvodljiv na jednostavnije aksiome. Taj dokaz nije izazvao uzbunu. Njegov racionalni usputni proizvod ubrzo je zasjenio i njega i gotovo sve drugo u polju matematike. Matematika, kamen temeljac znanstvene sigurnosti, odjednom je postala nesigurna. Sada smo imali dva protuslovna vienja nepokolebljive znanstvene istine, istinite za sve ljude svih vremena, bez obzira na njihove osobne stavove. To je bio temelj duboke krize koja je sruila znanstvenu samodopadljivost Zlatnog doba. Kako moemo znati koja je od tih geometrija prava? Ako nema osnove da ih razlikujemo, onda se tu radi o totalnoj matematici koja doputa logika protuslovlja. Ali matematika koja doputa unutranja logika protuslovlja uope nije matematika. Konano posljedica neeuklidskih geometrija postaje nita drugo nego arobnjaki abrakadabra gdje kao uporite ostaje samo vjera! I naravno, kad su se jednom otvorila vrata, ovjek teko moe oekivati da e se broj protuslovnih sistema nepokolebljive znanstvene istine ograniiti samo na dva. Nijemac po imenu Riemann pojavljuje

168 se s jo jednim neoborivim sistemom geometrije gdje se ne odbacuje samo peti postulat nego i prvi Euklidov aksiom, koji tvrdi da se kroz dvije toke moe povui samo jedan pravac. Opet nema unutranjeg protuslovlja, samo postoji neslaganje s geometrijama Lobaevskoga i Euklida. Prema teoriji relativnosti, Riemannova geometrija najbolje opisuje svijet u kojemu ivimo. Kod grada Three Forks put se zasijeca u uzak kanjon bjeliastih stijena, prolazi kraj nekoliko spilja. Istono od Buttea vozimo se uz dug i teak uspon, prela zimo preko razvoda cijelog kontinenta, zatim se sputamo u jednu dolinu. Poslije toga prolazimo pokraj bregova otpadaka talionice Anaconda, skreemo u grad Anaconda i pronalazimo dobar restoran s odrescima i kavom. Vozimo se dugakom uzbrdicom koja vodi do jezera okruenog borovim umama i prolazimo pokraj nekih ribolovaca koji guraju malen amac u vodu. Zatim cesta opet vijuga dolje kroz borovu umu, i ja prema nagibu sunca vidim da je jutro pri kraju. Prolazimo kroz Phillipsburg i zalazimo u livade. Ovdje u dolini elni vjetar postaje jai, pa smanjujem brzinu na devedeset da ga malo oslabim. Prolazimo kroz Maxville i stiui u Hali osjeamo da je krajnje vrijeme da se odmorimo. Nailazimo na neku crkvu kraj puta i zaustavljamo se. Vjetar sada estoko pue i hladan je, ali sunce je toplo pa odlaemo bluze i kacige u zavjetrini iza crkve na travu da otpoinemo. Ovdje je vrlo samotno i otvoreno, ali lijepo. Kad u daljini imate planine, ili ak brda, imate prostranstvo. Chris uranja lice u bluzu i pokuava spavati. Sve je sada razliito kad nema Sutherlandovih - tako je samotno. Ako ne zamjerate, ja u sada prijei na chautauquu, dok ne iezne usamljenost. Da bismo rijeili problem to je matematika istina, rekao je Poincare, moramo se prvo upitati kakva je priroda geometrijskih aksioma. Jesu li oni sintetiki a priori sudovi, kao to je Kant rekao? To jest, da li oni postoje kao stalan dio ovjekove svijesti, neovisni o iskustvu, stvoreni bez iskustva? Poincare je mislio da ne postoje. Ona bi se inae nametnuli takvom snagom da ne bismo mogli zamisliti oprenu pretpostavku, niti na njoj izgraditi teorijsku graevinu. Ne bi bilo nikakve neeuklidske geometrije. Treba li dakle da zakljuimo da su geometrijski aksiomi eksperimentalne istine? Poincare ni to nije mislio. Da to jesu, bili bi podloni trajnim promjenama i ispravljanjima zbog pristizanja novih laboratorijskih podataka. A to je izgledalo opreno cijeloj prirodi same geometrije. Poincare je zakljuio da su geometrijski aksiomi samo dogovori, na izbor izmeu svih moguih dogovora uvjetovan eksperimentalnim injenicama, ali slobodan i ogranien samo nunou izbjegavanja svih protuslovlja. Tako postulati mogu ostati strogo istiniti i kad su eksperimentalni zakoni koji su odredili njihovu primjenu samo priblini. Drugim rijeima, geometrijski aksiomi su tek preruene definicije. Zatim, poto je utvrdio prirodu geometrijskih aksioma, vratio se pitanju: Je li istinita Euklidova geometrija ili je istinita Riemannova geometrija? 168

Odgovorio je: To pitanje nema smisla. Isto tako moete pitati je li metriki sistem ispravan a angloameriki sistem pogrean; jesu li Kartezijeve koordinate tone a polarne koordinate lane. Jedna geometrija ne moe biti istinitija od druge; ona moe biti samo prikladnija. Geometrija nije istinita, ona je povoljna. Poincare je zatim preao na pokazivanje konvencionalne prirode drugih pojmova u znanosti, kao to su prostor i vrijeme, dokazujui da ne postoji jedan nain mjerenja tih veliina koji je istinitiji od nekog drugog; onaj nain koji je openito usvojen samo je prikladniji. Nai pojmovi prostora i vremena takoer su definicije, odabrane na temelju njihove prikladnosti u rukovanju s injenicama. Pa ipak, ovo radikalno razumijevanje naih najosnovnijih znanstvenih pojmova jo nije potpuno. Tajna to je prostor i to je vrijeme moe kroz ta objanjenja postati razumljivija, ali sada teret odravanja reda u svemiru lei na injenicama. to su injenice? Poincare je proslijedio da ih kritiki ispitaju. Koje ete injenice promatrati? pitao je. Ima ih beskonano mnogo. Nema vie izgleda da e neprobrano promatranje injenica stvoriti znanost, nego da e majmun za pisaim strojem otipkati oena. Isto to vrijedi za pretpostavke. Koje pretpostavke? Poincare je napisao: - Ako neka pojava doputa neko potpuno mehaniko objanjenje, ona e dopustiti bezbroj drugih objanjenja koja e jednako dobro vaiti za sve neobinosti to ih je eksperiment otkrio. - Taj je sud izrekao Fedro u laboratoriju; on je za sobom povukao pitanje zbog kojega je izbaen iz kole. Kad bi znanstvenik imao na raspolaganju beskonano vrijeme, rekao je Poincare, bilo bi potrebno samo rei njemu: - Gledaj i dobro zapaaj; - ali budui da nema vremena da se sve vidi, i budui da je bolje ne vidjeti nego vidjeti krivo, on nuno mora vriti izbor. Poincare je utvrdio neka pravila: Postoji hijerarhija injenica. to je openitija neka injenica, to je dragocjenija. One koje slue mnogo puta bolje su nego one koje imaju malu vjerojatnost da e se ponovo javiti. Biolozi, na primjer, ne bi uspjeli izgraditi znanost da postoje samo jedinke a ne vrste, i da po nasljednosti djeca ne slie na roditelje. Koje e se injenice vjerojatno ponovo javiti? Jednostavne injenice. Kako se mogu prepoznati? Izaberite one koje izgledaju jednostavne. Ili je ta jednostavnost stvarna, ili se sloeni elementi ne mogu razabrati. U prvom sluaju vjerojatno emo sresti tu jednostavnu injenicu ponovo, ili samu ili kao element u nekoj sloenoj injenici. Drugi sluaj takoer ima veliku vjerojatnost da e se ponovo javiti, jer priroda ne stvara bezrazlono takve sluajeve. Gdje je jednostavna injenica? Znanstvenici su je traili u dvije krajnosti, u beskonano velikom i beskonano malom. Biolozi su, na primjer, instinktivno doli na to da stanicu smatraju zanimljivijom od cijele ivotinje; i, poslije Poincareova vremena, proteinsku molekulu zanimljivijom od stanice. Rezultati

170 su pokazali svu mudrost toga, jer su se stanice i molekule koje pripadaju razliitim organizmima pokazale slinijima nego sami organizmi. Kako dakle izabrati zanimljivu injenicu, onu koja se uvijek iznova javlja? Metoda je upravo taj izbor injenica; potrebno je dakle prije svega pozabaviti se stvaranjem metode; i mnoge su ve izmiljene, budui da se nijedna ne namee. Ispravno je poeti s obinim injenicama, ali poto se pravilo uspostavi van svake sumnje, injenice u skladu s njim postaju dosadne jer nas vie ne ue niemu novom. Tada postaju vane iznimke. Ne traimo vie slinosti nego razlike, biramo najnaglaenije razlike jer su one najupadljivije a takoer i najpounije. Najprije traimo sluajeve u kojima ovo pravilo ima najveu vjerojatnost da ne bude tono; idui vrlo daleko u prostoru ili vrlo daleko u vremenu moemo otkriti da se naa obina pravila posvema preokreu, i ti veliki preokreti omoguuju nam da bolje vidimo sitne promjene koje se mogu nalaziti blie nama. Ali mi moramo teiti manje k utvrivanju slinosti i razlika, nego k prepoznavanju srodnosti skrivenih iza prividnih razilaenja. Posebna pravila isprva izgledaju odudarno, ali kad bolje pogledamo vidi se da ona openito slie jedna drugima; ako se razlikuju po sadraju, slina su po obliku, ili po poretku svojih dijelova. Kad ih pogledamo iz ovog kuta, vidjet emo da se proiruju i naginju k tome da sve obuhvate. I to je ono to ini vrijednost stanovitih injenica koje pomau da se upotpuni neki sustav i pokazuju da je on vjerna slika drugih poznatih sustava. Ne, zakljuio je Poincare, znanstvenik ne bira sluajno injenice koje promatra. On nastoji saeti mnogo iskustva i mnogo misli u tijesan obujam; i zato neka malena knjiga o fizici sadri tako mnogo prolih iskustava i tisuu puta vie moguih iskustava kojih su rezultati prije toga bili poznati. Zatim je Poincare ilustrirao kako se neka injenica otkriva. Openito je prije toga opisao kako znanstvenici dolaze do injenica i teorija, ali sad je usko prodro u vlastito iskustvo s matematikim funkcijama koje su mu donijele slavu u mladosti. Petnaest dana, rekao je, trudio se svim silama da dokae da ne moe postojati nijedna takva funkcija. Svaki dan je sjedao za svoj radni stol, ostajao sat ili dva, iskuavao velik broj kombinacija i nije postizavao nikakvih rezultata. Onda je jedne veeri, suprotno svojoj navici, popio crnu kavu i nije mogao zaspati. Navalilo je mnotvo ideja. Osjetio je kako se sudaraju dok se nisu spojili narovi, da se tako izrazimo, tvorei postojanu kombinaciju. Idueg jutra trebalo mu je samo da ispie rezultate. Dogodio se val kristazilacije. Opisao je kako je idui val kristalizacije, voen analogijama prema utvrenim matematikim injenicama, stvorio ono to je on kasnije nazvao Theta-Fuchsovi nizovi. Napustio je Caen, gdje je ivio, da bi poao na geoloku ekskurziju. Promjene na putovanju navele su ga da zaboravi matematiku. Spremao se da ue u autobus, i u trenutku kad je zakoraivao na stepenicu, sinula mu je ideja, a da nita u njegovim prethodnim mislima nije za nju utrlo put, da su transformacije koje je upotrijebio za definiranje Fuschsovih funkcija identina s transformacijama u neeuklidskoj geometriji. Nije provjeravao ideju, re170

kao je, nego je nastavio razgovarati u autobusu; ali je osjeao savrenu sigurnost. Kasnije je na miru provjerio rezultat. Jedno otkrie mu je kasnije sinulo dok je hodao uz neku morsku klisuru. Javilo mu se s potpuno istim svojstvima kratkoe, iznenadnosti i neposredne sigurnosti. Jo jedno veliko otkrie zbilo se dok je etao ulicom. Drugi su uzdigli u nebo taj proces kao tajanstveno djelovanje genijalnosti, ali Poincare nije bio zadovoljan takvim plitkim objanjenjem. Pokuao je zahvatiti dublje u ono to se zbilo. Matematika, rekao je on, nije tek puko pitanje primjene pravila, nita vie nego prirodne znanosti. Ona ne pravi samo to je mogue vie kombinacija u skladu s odreenim vrstim zakonima. Tako dobivene kombinacije bile bi pretjerano brojne, nekorisne i tegobne. Pravi rad otkrivaa sastoji se u biranju meu tim kombinacijama tako da se izbace nepotrebne, ili jo bolje, da se izbjegne trud oko njihovih pravljenja; a pravila koja moraju usmjeravati taj izbor su izvanredno istanana i osjetljiva. Gotovo je nemogue navesti ih tono; njih treba vie osjetiti nego formulirati. Poincare je zatim pretpostavio da to odabiranje vri neto emu je dao ime sublimni dio nas, bivstvo koje tono odgovara onome to je Fedro nazvao predintelektualnom svijeu. Taj sublimni dio, rekao je Poincare, gleda na velik broj rjeenja nekog problema ali samo zanimljiva rjeenja prodiru u podruje savjesnosti. Matematika rjeenja biraju se na temelju matematike ljepote, sklada brojeva i oblika, geometrijske elegancije. To je pravi estetski osjeaj koji je poznat svim matematiarima, rekao je Poincare, ali je tako dalek laicima da esto dolaze u iskuenje da se nasmiju. Ali taj sklad, ta ljepota, lei u sreditu svega toga. Poincare je istaknuo da pritom ne misli na romantinu ljepotu, na ljepotu koja se zamjeuje osjetilima. Mislio je na klasinu ljepotu koja proistjee iz skladnih odnosa dijelova i koju ista inteligencija moe pojmiti, na ljepotu koja tvori strukturu romantine ljepote i bez koje bi ivot bio neodreen i prolazan, san od kojega ovjek ne bi mogao razlikovati svoje snove jer ne bi bilo osnove za utvrivanje razlika. Pitanje te posebne klasine ljepote, osjeaj sklada svemira, navodi nas na biranje injenica koje su najprikladnije za pomaganje tome skladu. Ne injenice nego odnosi izmeu stvari proizvode sveopi sklad koji je jedina objektivna stvarnost. Objektivnost svijeta u kojem ivimo jami nam injenica da je on zajedniki nama i drugim misaonim biima. S pomou priopavanja to nas veu s drugim ljudima mi od njih primamo ve gotova skladna umovanja. Znamo da ta umovanja ne potjeu od nas i u isto vrijeme u njima prepoznajemo, zbog njihova sklada, rad razumnih bia kao to smo mi. I budui da se ta umovanja pokazuju prikladnima za svijet naih osjetila, mislimo da moemo zakljuiti da su ta razumna bia vidjela iste stvari kao mi; na taj nain znamo da nismo sanjali. Taj sklad, ta kvaliteta ako hoete predstavlja jedinu osnovu za jedinu stvarnost koju uope moemo spoznati. Poincareovi suvremenici nisu se htjeli sloiti s tim da se injenice unaprijed biraju, jer su mislili da e ako to uine, unititi valjanost znanstvene metode. Pretpostavljali su da unaprijed odabrane injenice

172 znae da je istina to god elite i njegove su ideje nazvali konvencionalizmom. Nije im bilo ni na kraj pameti da ni samo njihovo naelo objektivnosti nije primjetljiva injenica - i da bi prema tome po svojim vlastitim kriterijima morali biti u stanju lebdenja bez oslonca. Osjeali su da to moraju uiniti, jer bi se u protivnom sluaju itav filozofski potporanj znanosti sruio. Poincare nije ponudio nikakva izlaza, iz toga kripca. Nije iao dovoljno daleko u metafizike implikacije onoga to je govorio da bi stigao do rjeenja. Zanemario je rei da biranje injenica prije nego to ih primijetite predstavlja to god elite samo u dualistikom, subjektno-objektnom metafizikom sistemu! Kad kvaliteta ue u igru kao tree metafiziko bivstvo, unapredno biranje injenica nije vie proizvoljno. Unapredno biranje injenica ne temelji se na subjektivnom i hirovitom to god elite principu nego na kvaliteti, koja je stvarnost po sebi. Tako kripac iezava. inilo se kao da je Fedro radio na zagonetki-slagaljci i zbog nedostatka vremena cijelu jednu stranu ostavio nedovrenom. Poincare je radio na svojoj zagonetki-slagaljci. Njegov sud da znanstvenik bira injenice i pretpostavke i aksiome na temelju sklada takoer je iza sebe ostavio nazubljene rubove nedovrene slagaljke. Ostaviti dojam u znanstvenom svijetu da je izvor sve znanstvene stvarnosti tek subjektivni i hirovit sklad znai rjeavati epistemoloke probleme, dok ostavljanje nedovrenih rubova na granici metafizike ini epistemologiju neprihvatljivom.Ali iz Fedorove metafizike znamo da sklad o kojemu je govorio Poincare nije subjektivan. On je izvor subjekata i objekata i postoji u prethodnim odnosima prema njima. On nije hirovit, on je sila koja se protivi hirovitosti; on je naelo ureivanja cijele znanstvene i matematike misli koje unitava hirovitost, bez niega ne moe nastati nijedna znanstvena misao. Moje su se oi ispunile suzama prepoznavanja kad sam otkrio da se ti nedovreni rubovi savreno slau u nekoj vrsti sklada o kojemu su i Fedro i Poincare govorili, da bi proizveli potpunu strukturu misli sposobnu da ujedini razdvojene jezike prirodnih znanosti i umjetnosti u jedno. Na drugoj strani planine su postale strme tvorei dugu usku dolinu koja vijuga u Missoulu. elni vjetar me je iscrpio i osjeam zamor. Chris me lupka po leima i pokazuje mi visok brijeg na kojemu je napisano veliko slovo M. Ja klimam glavom. Jutros smo proli pokraj takvog slova kad smo naputali Bozeman. Vraa mi se ulomak sjeanja da svake kolske godine brucoi idu gore i boje to slovo. Na stanici gdje nalijevamo benzin jedan ovjek s prikolicom na kojoj vue dva konja pasmine appaloosa zapoinje razgovor. Ljudi koji se bave konjima veinom su protiv motocikla, ini mi se, ali ovaj nije takav nego postavlja mnoga pitanja i ja na njih odgovaram. Chris stalno pita hoemo li se popeti do onoga M, ali ja odavde vidim da je put strm, neravan i ljunkovit. S naim motorom za asfaltne ceste i tekim teretom na njemu ne elim initi gluposti. Proteemo noge neko vrijeme, etamo se uokolo i zatim pomalo umorno kreemo iz Missoule prema mjestu Lolo Pass.

172

Sjeam se odjednom da je jo prije nekoliko godina ovaj put bio blatnjav i da je zavijao oko svake hridi i usjeka u planinama. Sada je asfaltiran i okuke su vrlo iroke. Sav promet u kojemu smo prije bili oito je iao na sjever za Kalispell ili Coeur D'Alene, jer sad smo gotovo sami na cesti. Okrenuli smo na jugozapad, vjetar nam pue u lea, i zbog toga se mnogo bolje osjeamo. Cesta poinje zavijati uzbrdo prema prijevoju. Svi tragovi Istoka sada su nestali, bar u mojoj mati. Ovdje sva kia dolazi s Tihog oceana, a sve rijeke i potoci vraaju je opet u Tihi ocean. Trebalo bi da stignemo do obale za dva-tri dana. U Lolo Passu vidimo restoran, skreemo i zaustavljamo se pokraj jednog starog motocikla marke Harley Na njemu je straga naknadno napravljen prtljanik, a broja pokazuje ezdeset tisua kilometara. To je pravi putnik. U restoranu uzimamo pizzu i mlijeko, i odmah poslije jela produujemo. Malo je vidjela jo ostalo, a traenje mjesta za logorovanje po mraku je teko i neugodno. Na polasku vidimo vlasnika starog motocikla sa enom i pozdravljamo ih. Dolaze iz Missourija, a oputen izraz na licu ene govori mi da su imali ugodno putovanje. Mu me pita: - Jeste li se i vi boli s onim vjetrom prije Missoule? Ja klimam glavom: - Moralo je biti pedeset do ezdeset kilometara na sat. - Najmanje - kae on. Govorimo neko vrijeme o logorovanju i oni primjeuju kako je hladno. Nisu ni sanjali u Missouriju da bi ljeti moglo biti ovako hladno, ak ni u planinama. Morali su kupiti neto odjee i pokrivaa. - Noas ne bi smjelo biti prehladno - kaem. - Nalazimo se tek na nekih tisuu petsto metara visine. Chris kae: - Logorovat emo negdje usput. - Na jednom od kampova? - Ne, bilo gdje pokraj ceste - kaem ja. Oni ne pokazuju nimalo elje da nam se pridrue, pa ja nakon kratke stanke pritiem dugme pokretaa i obojica im mahnemo. Na putu su sada duge sjene planinskog drvea. Poslije petnaestak kilometara primjeujemo odvojke umskih putova i skreemo na jedan od njih. umski put je pjeskovit, zato vozim u niskoj brzini i pruam noge da izbjegnem mogue zaglibljenje. Vidimo i pomone umske putove ali se drimo glavnoga sve dok nakon dva kilometra ne naiemo na nekoliko buldoera. To znai da se ovdje jo sijee uma. Vraamo se i skreemo na jedan pomoni put. Uskoro dolazimo do stabla koje je palo preko puta. To je dobro. To znai da je ovaj put naputen. Kaem: - Tu smo - Chrisu, i on sjahuje. Nalazimo se na padini koja nam omoguuje da vidimo netaknutu umu koja se kilometrima protee.

174 Chris je raspoloen za istraivanje, ali ja sam tako umoran da se elim samo odmoriti. - Idi sam kaem. - Ne, hajde i ti sa mnom. - Zaista sam umoran, Chris. Istraivat emo ujutro. Razvezujem naprtnjae i prostirem vree za spavanje po zemlji. Chris odlazi. Isteem se, a umor mi ispunjava ruke i noge. Tiha, divna uma... Uto se vraa Chris i kae da ima proljev. - Oh - kaem ja i ustajem. - Mora li promijeniti rublje? - Da - posramljen je. - No, rublje je u naprtnjai ispred motocikla. Preobui se i uzmi sapun iz prtljanika pa emo se spustiti do potoka i isprati prljavo rublje. - Zbunjen je zbog svega toga i drago mu je sluati zapovijedi. Nizbrdica na putu prisiljava nas na oprezan hod dok se sputamo k potoku. Chris mi pokazuje neko kamenje koje je skupio dok sam ja drijemao. Ovdje se osjea jak miris borovine. Postaje hladno i sunce je vrlo nisko. Tiina i zamor i sunev zalaz pomalo me rastuuju, ali to drim za sebe. Poto je Chris isprao svoje rublje i potpuno ga iscijedio, vraamo se uz umski put. Dok se penjemo, naglo me obuzima osjeaj da tim umskim putem hodam cijeli svoj ivot. - Tata? - Molim? - Neka ptiica polijee sa stabla ispred nas. - to bih morao biti kad odrastem? Ptiica nestaje iznad dalekog grebena. Ne znam da mu reem. - Poten ovjek - naposljetku velim. - Mislim kojim poslom bih se bavio? - Bilo kojim. _ Zato se ljuti kad te to pitam? - Ne ljutim se ... samo mislim ... ne znam... naprosto sam preumoran da bih razmiljao... nije vano to e raditi. Ovakvi putovi postaju sve ui i ui i onda nestaju. Kasnije primjeujem da on zaostaje. Sunce je ispod obzora i hvata se sumrak. Vraamo se odvojeno uz umski put, dolazimo do motocikla, uvlaimo se u vree i bez rijei spremamno se na spavanje.

23
Eno ih na dnu hodnika: staklena vrata. A iza njih je Chris i njemu s jedne strane njegov mlai brat i s druge strane njegova majka. Chris naslanja ruke na staklo. Prepoznaje me i mae mi. Ja mu odmahujem i primiem se vratima. 174

Kako je sve tiho. Kao gledanje filma kad se pokvari ureaj za zvuk. Chris die pogled prema majci i smijei se. Ona se odozgo smijei na nj, ali ja vidim da time samo prikriva svoju tugu. Ona je zbog neega veoma nesretna ali ne eli da oni to vide. A sada ja vidim to su ta staklena vrata. To su vrata mrtvakog lijesa, moga lijesa. Nije to obian lijes, to je sarkofag. Nalazim se u golemoj grobnici, mrtav, i oni mi iskazuju posljednju poast. Lijepo je od njih to su doli i to to ine. Nisu morali. Zahvalan sam im za to. Sada mi Chris daje znak da otvorim staklena vrata grobnice. Vidim da eli sa mnom razgovarati. On eli da mu reem, moda, kakva je smrt. Prozirnije me elja da to uinim, da mu reknem. Tako je lijepo od njega to je doao i to mi mae da u mu rei da nije tako loe. Samo je samotno. Pruam ruku da odgurnem vrata, ali neka mrka spodoba u sjeni pokraj vrata daje mi znak da ih ne diram. Jedan prst se die k usnama koje ne vidim. Mrtvima nije doputeno govoriti. Ali oni ele da ja govorim. Jo me trebaju! Zar on to ne vidi? Tu mora postojati neka greka. Zar on ne vidi da sam im potreban? Preklinjem tu spodobu da moram s njima govoriti. Jo nije sve gotovo.
RAM IM MO-

rei neke stvari. Ali na spodobi u sjeni ne vidi se nikakva znaka da uje to to molim. - CHRIS! -

viem kroz vrata. - JA U TE SRESTI!!! - Tamna spodoba prijetei se primie k meni, ali ja ujem Chrisov glas, slabaan i dalek: - Gdje? - uo me je. A tamna spodoba, u bijesu navlai zastor preko vrata. Ne na planini, mislim. Planine vie nema. - NA DNU OCEANA!!! - viem. I sada stojim u naputenim ruevinama nekoga grada, sam samcat. Ruevine su posvuda oko mene, beskrajno u svim pravcima, i moram sam kroz njih proi.

24
Sunce je izalo. Neko vrijeme nisam siguran gdje se nalazim. Negdje smo na putu u umi. Ruan san. Opet ona staklena vrata. Krom motocikla bljeti pokraj mene i tada vidim borove a zatim u svijest prodire drava Idaho. Vrata i sjenovita spodoba kraj njih bili su samo u mati. Nalazimo se na umskom putu, tako je... vedar dan... blistav zrak ... Hej!... divno je. Zaputili smo se prema oceanu. Opet se sjeam sna i rijei Srest u se s tobom na dnu oceana i pitam se to znae. Ali borovi i sunce jai su od svakoga sna pa pitanja brzo nestaju. Dobra stara stvarnost.

176 Izvlaim se iz vree za spavanje. Hladno je i brzo se oblaim. Chris jo spava. Obilazim ga, prelazim preko palog drveta i odlazim uz umski put. Da bih se zagrijao, ubrzavam korake do trka i hitro napredujem uz put. Dobro, dobro, dobro, dobro, dobro. Rijei padaju u ritmu koraka. Neke ptice izlijeu iz sjene brijega u sunano svjetlo i ja ih promatram dok mi ne nestanu s vidika. Dobro, dobro, dobro, dobro, dobro. Krupan ljunak svud po putu. Dobro, dobro. Pijesak svijetlout na suncu. Dobro, dobro, dobro. Ovakvi putovi se katkada otegnu kilometrima. Dobro, dobro, dobro. Naposljetku doseem trenutak u kojem zaista ostajem bez daha. Put je sada vii i mogu kilometrima sterati pogled iznad ume. Dobro. Jo zadihan vraam se niz put otrim korakom, gazei sada njenije i primjeujui mlade biljke i grmlje na mjestima gdje su posjeeni borovi. Kod motocikla opet brzo i tiho spremam stvari, Sad mi je ve toliko poznato kako se to slae da to inim gotovo bez razmiljanja. Naposljetku mi treba Chrisova vrea za spavanje. Malo ga prodrmani, ne pregrubo, i velim: - Veliki dan! On gleda oko sebe, ne snalazi se. Izvlai se iz vree i, dok je ja spremam, oblai se a da zapravo ne zna to ini. - Obuci demper i bluzu - kaem ja. - eka nas prilino hladna vonja. On slua i sjeda iza mene i zatim u prvoj brzini silazimo niz umski put do mjesta gdje se sastaje s asfaltnim slojem. Prije nego to stupimo na nj bacam posljednji pogled uzbrdo. Lijepo je. Lijepo mjesto. Odavde dalje asfaltna traka se sputa i sputa u zavojima. Danas nas eka duga chautauqua. Njoj sam se veselio za vrijeme cijelog ovog putovanja. Druga brzina, zatim trea. Ne smije se prebrzo na ovim okukama. Prekrasno sunce nad ovim umama. Do sada je postojala neka mutnoa, neka smetnja u ovoj chautauqui. Govorio sam o brizi prvi dan, a onda sam spoznao da ne mogu rei nita smisleno o brizi dok se ne razumije njezina obrnuta strana, kvaliteta. Mislim da je sada vano povezati brigu s kvalitetom istiui da su briga i kvaliteta unutranji i vanjski izgled iste stvari. Osoba koja vidi kvalitetu i osjea je dok radi je osoba koja brine. Osoba koja brine o onom to vidi i to radi je osoba koja mora posjedovati neka svojstva kvalitete. Tako, ako je problem tehnolokog beznaa uzrokovan odsutnou brige, kako kod tehnologa tako i kod antitehnologa, i ako su briga i kvaliteta vanjski i unutranji izgled iste stvari, onda iz toga logino slijedi da je pravi uzrok tehnolokog beznaa odsutnost uoavanja kvalitete u tehnologiji, kako kod tehnologa tako i kod antitehnologa. Fedrovo ludo progonjenje racionalnog, analitikog i prema tome tehnolokog znaenja rijei kvaliteta bilo je zaista traenje odgovora na cijeli problem tehnolokog beznaa Tako se to bar meni ini. Zato sam se vratio i prebacio na klasino-romantini rascjep jer mislim da on lei u temeljima cijelog humanistiko-tehnolokog problema. Ali to je zahtijevalo prodor u znaenje kvalitete. 176

Ali razumijevanje znaenja kvalitete u klasinim okvirima zahtijevalo je prodor u metafiziku i njezin odnos prema svagdanjem ivotu. A to je opet zahtijevalo jo jedan prodor u golemo prostranstvo koje povezuje metafiziku i svakodnevni ivot - naime, formalni razum. Zato sam krenuo s formalnim razumom i zaao u metafiziku pa onda u kvalitetu, a zatim iz kvalitete natrag dolje u metafiziku i znanosti. Sada se jo vie sputamo iz znanosti u tehniku, i mislim da se napokon nalazimo ondje gdje sam prije svega elio da budemo. Ali sada su uz nas neka poimanja koja uvelike mijenjaju cijelo razumijevanje tih stvari. Kvaliteta je Buda. Kvaliteta je znanstvena stvarnost. Kvaliteta je cilj umjetnosti. Preostaje da se ti pojmovi obrade u praktinim, prizemnim okvirima, a za to nema niega praktinijeg ni prizemnijeg od onog o emu sam stalno govorio - od popravljanja nekog starog motocikla. Cesta se stalno zavoijito sputa u kanjoj. Posvuda oko nas rasute krpe rano jutarnjeg sunca. Motocikl zuji kroz hladan zrak i planinske borove i prolazimo pored malenog znaka na kojem pie da nas dva kilometra dijele od mjesta gdje moemo dorukovati. - Jesi li gladan? - viem. - Jesam! - vie Chris meni. Uskoro novi znak na kojem pie MOTEL sa strelicom koja nas upuuje lijevo. Usporavamo, skreemo i vozimo se blatnim putem dok se ne pojave lakirane kolibice ispod drvea. Stiemo pod jedno stablo, gasimo motor i ulazimo u glavnu kolibu. hladni vjetar otvorio nam je apetit. - elim napisati pismo mami - kae Chris. To mi se dobro ini. Odlazim do recepcije i dobivam malo papira. Donosim ga Chrisu i dajem mu olovku. Ovo hladno jutro i njemu je dalo malo energije. On stavlja papir ispred sebe, vrsto stie olovku i zatim se neko vrijeme usredotouje na bijeli list. Podie pogled. - Koji je danas datum? Ja mu kaem. On klima glavom i zapisuje ga. Zatim vidim kako pie: - Draga mama. Zatim zuri u papir neko vrijeme. Zatim podie pogled. - to da joj reem? Poinjem se smijeiti. Njemu bih morao zadati da pie cio sat o jednoj strani kovanog novia. Ponekad sam ga zamiljao kao studenta, ali ne kao studenta engleskog jezika. Prekidaju nas vrui kolai i ja mu velim da makne pismo u jedan kraj pa u mu poslije ja pomoi. Nakon jela sjedim i puim s nekim olovnim osjeajem zbog vruih kolaa i jaja i svega ostaloga i primjeujem kroz prozor da je napolju pod borovima tlo proarano igrom svjetla i sjene. Chris ponovo dovlai papir. - Sad mi pomozi - kae. Drveni pod ugodno zvoni pod naim cipelama. Sjedamo za stol sa stolnjakom i naruujemo jaja, vrue kolae, javorov sirup, mlijeko, kobasice i sok od narani. Onaj

178 - U redu - kaem ja. Kaem mu da je poetni zastoj zajedniki problem sviju nas. Obino, velim, mozak ti zastane kad pokuava nainiti previe stvari u isto vrijeme. Mora pokuati da ne prisiljava rijeida dolaze. Jer na taj nain samo pojaava zastoj. Sada treba da izdvoji stvari i da ih svaku ponaosob rijei. Pokuava smisliti to bi rekao i u isto vrijeme to bi prvo rekao a to je preteko. Zato izdvoji stvari. Jednostavno napravi popis svega to eli rei u bilo kojem poretku. Poslije toga nai emo pravi poredak meu njima. - Kao na primjer? - pita on. - Pa eto, to joj eli napisati? - O putovanju. - Koje stvari o putovanju? On razmilja neko vrijeme. - O planini na koju smo se penjali. - U redu, zapisi to. On zapisuje. Zatim vidim da zapisuje jo neto, pa jo neto. pa jo neto, dok ja puim i ispijam kavu. On prelazi na trei list papira nabrajajui stvari koje joj eli napisati. - Ostavi to drugo - velim mu ja. - Na tome emo raditi poslije ovoga. - Ovo mi nee stati u jedno pismo - kae on. Vidi da se smijem i mrti se. Kaem mu: - Sad izaberi samo najbolje stvari. - Zatim izlazimo i evo nas opet na matociklu. Sputajui se niz cestu u kanjon osjeamo neprekidno smanjivanje nadmorske visine po pucketanju u uima. Postaje toplije a i zrak je gui. Ovo je oprotaj s visoravni na kojoj smo se vie ili manje nalazili sve od Miles Cityja. Zastoj. Eto o emu elim danas govoriti. Sjetit ete se da sam putujui iz Miles Cityja govorio o tome kako se formalna znanstvena metoda moe primijeniti na popravljanje motocikla kroz prouavanje lanca uzroka i posljedica i primjenu eksperimentalne metode da se utvrdi taj lanac. Tada je svrha toga bila da se pokae to se podrazumijeva pod klasinom racionalnou. Sad elim pokazati da se taj strahovito poboljati, proiriti klasini obrazac racionalnosti moe i uiniti mnogo djelotvornijim kroz formalno prepoznavanje

kvalitete u njegovu djelovanju. Meutim, priie nego to to uinim, morao bih se prihvatiti nekih negativnih strana tradicionalnog odravanja tek da bih pokazao u emu su problemi. Prvo je zastoj, zastoj u mozgu koji prati fiziki zastoj onoga na emu radite. Isto ono to je zasmetalo Chrisu. Ili onaj nepokretni zavrtanj na poklopcu motora. Provjeravate prirunik da vidite postoji li moda neki poseban razlog zbog kojega taj zavrtanj tako teko ide, ali sve to u njemu pie to je Skinuti boni poklopac u onom divnom jezgrovitom tehnikom stilu koji vam nikad ne kae ono to elite doznati. Ne

178

postoji nikakav raniji postupak koji bi moda, ako se ne izvede, prouzroio zaglavljenje zavrtnja na poklopcu. Ako ste iskusni, u ovom biste asu vjerojatno upotrijebili tekuinu koja prodire izmeu zavrtnja i utora i otar odvija. Ali pretpostavimo da ste neiskusni i da upotrijebite kombinirana klijeta kao polugu odvijaa i zaista snano zavrnete, jer ste s tim nainom ve imali uspjeha, i da ovog puta postignete samo to da unitite prorez na zavrtnju. Va mozak je ve unaprijed mislio to ete uiniti kad se skine poklopac, pa mu sada treba malo vremena da shvati da ta dosadna neznatna smetnja unitenog proreza na zavrtnju nije ni dosadna ni neznatna. Zapeli ste. Stali. Zavrili s poslom. To vas je potpuno omelo u popravljanju motocikla. To nije rijedak prizor u znanosti ili tehnologiji. To je zapravo najobiniji prizor. Jednostavan zastoj. U tradicionalnom odravanju to je najgori od svih trenutaka, tako lo da ste izbjegli i da razmiljate o njemu prije nego to ste na nj naili. Knjige vam sada ne pomau. Ni znanstveni razum. Ne treba vam nikakav znanstveni pokus da pronaete kvar. Oito je to se pokvarilo. Vama sad treba pretpostavka kako ete izvui taj zavrtani bez proreza a znanstvena metoda vam ne prua nijednu od tih pretpostavki. Metoda pomae samo kad su pretpostavke na dohvatu ruke. Ovo je nulta toka svijesti. Zastoj. Nema odgovora. Zapelo je. Gotovo. To je jadno emocinalno iskustvo. Gubite vrijeme. Nesposobni ste. Ne znate to inite. Trebalo bi da se sramite sami sebe. Trebalo bi da odvedete motor prvom mehaniaru koji se zna snai u takvim prilikama. U tom asu normalno je da vas obuzme bjesomuan gnjev i navede vas da poelite da po tom poklopcu udarate ekiem i dlijetom, da ga smrskate maljem ako treba. Razmiljate o tome, i to vie razmiljate o tome to vas vie hvata elja da cijeli motor odnesete na neki visok most i gurnete ga dolje. Upravo je nevjerojatno kako vas tanki maleni prorez na zavtrnju moe tako potui do nogu. Ono protiv ega se borite je velika nepoznanica, praznina u cijeloj zapadnoj misli. Trebaju vam neke ideje, neke pretpostavke. Tradicionalna znanstvena metoda, na alost, gotovo nikada nije uspjela tono rei gdje se mogu nai jo neke od tih pretpostavki. Tradicionalna znanstvena metoda oduvijek ima izvanredno dobar vid za prole stvari, za mjesta gdje ste ve bili. Dobra je za ispitivanje istinitosti onoga to mislite da znate, ali vam ne moe rei kamo treba da idete, osim ako to nije nastavljanje puta kojim ste ili u prolosti. Kreativnost, originalnost, intuicija, imaginacija - drugim rijeima otklanjanje zastoja potpuno su izvan njezina dosega. Nastavljamo se sputati niz kanjon, prelazei usjeke strmih strana iz kojih se slijevaju potoci. Primjeujemo da se rijeka naglo poveava kako joj pritjeu ti potoci. Okuke na cesti ovdje su blae i dui su ravni odsjeci puta. Prebacujem u veu brzinu. Poslije ovoga drvee postaje rjee i tanje, s velikim podrujima trave i grmlja. Prevrue je za bluzu i demper pa se zaustavljam kraj ceste da ih

180 skinemo. Chris se eli penjati uz neku stazu i ja ga putam, a sam pronalazim malo hladovine da se naslonim i poinem. Miran sam i zamiljen. U prospektu pie da je ovdje prije nekoliko godina harao poar. Prema obavijestima uma se polako obnavlja ali proi e jo monogo godina dok se vrati u prijanie stanje. Malo zatim kotrljanje kamenia govori mi da se Chris hladi na vjetru. Jo uvijek stojimo na onom zavrtnju i jedini put da ga odvijemo je naputanje daljeg ispitivanja u skladu s tradicionalnom znanstvenom metodom. To nee upaliti. Moramo ispitati tradicionalnu znanstvenu metodu u svjetlu tog zaglavljenog zavrtnja. Dosad smo taj zavrtanj gledali objektivno. Prema doktrini objektivnosti, koja je sastavni dio tradicionalne znanstvene metode, ono to nam se svia ili ne svia na tom zavrtnju nema nikakve veze s naim ispravnim miljenjem. Ne smijemo vrednovati ono to vidimo. Treba da nam mozak bude tabula rasa koju priroda za nas ispunjava, a zatim emo umovati ne vodei rauna o injenicama koje promatramo. Ali kad zastanemo i ponemo razmiljati o tome nezainteresirano, u okvirima ovog zaglavljenog zavrtnja, poinjemo uviati da je cijela ta ideja o nezainteresiranom promatranju glupa. to su te injenice? to emo promatrati nezainteresirano? Oteeni prorez? Nepomjerljiv boni poklopac? Preljeve boja na blatobranima? Brzinomjer? Naslonja iza sjedala? Kao to bi Poincare rekao, postoji bezbroj injenica o motociklu, a one prave ne pleu nam ispred nosa i ne predstavljaju se. Prave injenice, one koje nam zaista trebaju, nisu samo pasivne, one su vraki neuhvatljive, i neemo jednostavno sjesti i promatrati ih. Morat emo zaci unutra i potraiti ih, ili emo tu dugo ostati. Zauvijek. Kao to je Poincare istaknuo, mora postojati sublimni izbor injenica koje promatramo. Razliku izmeu dobra mehaniara i loa mehaniara, ba kao i razliku izmeu dobra matematiara i loa matematiara, ini upravo ta vjetina razluivanja dobrih injenica od loih injenica na temelju kvalitete. On mora brinuti! To je vjetina o kojoj formalna tradicionalna znanstvena metoda nema to rei. Ve je odavno vrijeme da se izbliza pogleda ovo kvalitativno unapredno biranje injenica koje su izgleda tako pomnjivo izbjegavali oni koji se toliko razmeu tim injenicama poto su promotrene. Mislim da e se otkriti da formalno priznanje uloge kvalitete u znanstvenom procesu uope ne razara iskustveno vienje. Ona ga iri, jaa ga i pribliava ga suvremenoj znanstvenoj praksi. Mislim da glavna greka na kojoj poiva zastoj lei u insistiranju tradicionalne racionalnosti na objektivnosti, na doktrini da postoji razdijeljena stvarnost subjekta i objekta. Njih dva se moraju strogo odijeliti da se naini mjesto za pravu znanost. Ti si mehaniar. Tu je motocikl. Vi ste zauvijek meusobno razdvojeni. Uini ovo. Uini ono. Rezultati e biti ^ ovakvi. Ovaj vjeito dualistiki subjektivno-objektivni nain pristupanja motociklu ini nam se ispravan jer smo na nj naviknuti. Ali nije ispravan. On je oduvijek umjetna interpretacija nametnuta stvarnosti. 180 vraa niza stazu. Nije iao daleko. Kad mi se primakne veli: Idemo. Privrujemo prtljag koji se poeo razvezivati pa opet izlazimo na cestu. Znoj od onog sjedenja naglo se

Nikada nije bio sama stvarnost. Kad se taj dualitet potpuno prihvati, neko nerazdijeljeno proimanje izmeu mehaniara i motocikla neko vjetako osjeanje rada, biva uniteno. Kad tradicionalna racionalnost dijeli svijet na subjekte i objekte, ona iskljuuje kvalitetu, a kada zaista negdje zapnete onda vam kvaliteta, a ne subjekti ni objekti, govori to treba da poduzmete. Obraajui panju na kvalitetu nadamo zapnemo. U mojim mislima je sada slika velikog, dugakog vlaka, jednog od onih divova sa 120 vagona to presijecjaju prerije vjeno vozei drvo i povre sa zapada na istok, a automobile i drugu industrijsku robu s istoka na zapad. Taj vlak elim nazvati znanjem i podijeliti ga na dva dijela: klasino znanje i romantino znanje. Rijeima analogije, klasino znanje, znanje kojemu nas ui Crkva uma, predstavljaju lokomotiva i svi vagoni. Svi oni i sve to je u njima. Ako vlak rastavite na dijelove, nigdje neete nai romantinog znanja. Pa ako niste paljivi, lako moete zakljuiti da je vlak samo to. Ne zato to romantino znanje ne postoji ili to je nevano. Nego zato to je dotle definicija vlaka statina i besciljna. To je ono o emu sam pokuavao govoriti u Junoj Dakoti kad sam spominjao dvije cijele dimenzije postojanja. To su dva itava naina gledanja na vlak. Romantina kvaliteta, rijeima ove analogije, nije nijedan dio toga vlaka. To je elni rub lokomotive, dvodimenzionalna povrina bez stvarnog znaenja osim ako ne shvaate da vlak uope nije statino bie. Vlak zaista nije vlak ako ne moe nikamo poi. U procesu ispitivanja vlaka i rastavijanja na dijelove mi smo ga bez upozorenja zaustavili, tako da on vie nije vlak to ga ispitujemo. Eto zbog ega zapnemo. Prvi vlak znanja nije statino bie koje se moe zaustaviti i razdjeljivati. On uvijek nekamo ide. Po tranicama koje se zovu kvaliteta. I ta lokomotiva i svih tih 120 vagona nikada nikamo ne idu osmi ako ih kvaliteta nekamo ne odvede; a romantina kvaliteta, elni rub lokomotive, vodi ih du tranica. Romantina stvarnost je sjeivo iskustva. Ona je elni rub vlaka znanja to dri cio vlak na tranicama. Tradicionalno znanje je samo skupno pamenje onoga gdje je taj elni rub bio. Na elnom rubu nema ni subjekta ni objekta, samo su tranice kvalitete sprijeda, i ako nemate formalnog puta vrednovanja, ni naina priznavanja te kvalitete, onda cio vlak nema puta ni naina da dozna kamo ide. Nemate isti um imate istu zbrku. elni rub je mjesto gdje se zbiva sva radnja. elni rub sadri sve bezbrojne mogunosti budunosti. On sadri svu povijest prolosti. Gdje bi se drugdje mogle budunost i prolost nalaziti? Prolost se ne moe sjeati prolosti. Budunost ne moe stvarati budunost. Otri rub ovoga trenutka upravo ovdje i sada, uvijek je nita manje nego sveukupnost svega to postoji. Vrijednost, taj elni rub stvarnosti, nije vie nebitan izdanak strukture. Vrijednost je pretea strukture. Ona je predintelektualna svijest koja je izdie. Naa strukturirana stvarnost je unaprijed birana na temelju se da moemo tehnoloki ispitati bezbrini subjektivno-objektivni dualizam i opet se vratiti u samoupletenu stvarnost vjetine koja e nam otkriti injenice to ih trebamo kad negdje

182 vrijednosti, i razumijevanje strukturirane stvarnosti zahtijeva razumijevanje izvora vrijednosti iz kojega ona potjee. Neije racionalno razumijevanje motocikla mijenja se dakle iz minute u minutu dok taj netko radi na njemu i vidi da novo i razliito racionalno razumijevanje ima vie kvalitete. On se slijepo ne dri starih pljesnivih ideja jer ima neposrednu racionalnu osnovu da ih odbaci. Stvarnost vie nije statina. Ona nije skup ideja koje morate pobijediti ili im se pokoriti. Ona je nainjena, djelomino, od ideja od kojih se oekuje da rastu dok vi rastete, i dok svi mi rastemo, iz stoljea u stoljee. S kvalitetom kao sredinjim nedefiniranim pojmom, stvarnost u svojoj bitnoj naravi nije statina nego dinamina. A kada zaista spoznate dinaminu stvarnost, nikada ne zapinjete. Ona ima oblike, ali oblici se mogu mijenjati. Da to prikaemo u konkretnijem obliku: Ako elite sagraditi tvornicu, ili popraviti motocikl, ili dovesti u red dravu bez zastoja, onda klasino, strukturirano, dualistiko subjektivno-objektivno znanje, premda neophodno, nije dovoljno. Morate imati nekakav osjeaj za kvalitetu rada. Morate nekako naslutiti to je dobro. To vas vue naprijed. Taj osjeaj nije tek neto s im se raate, premda ste se s njim rodili. To je takoer neto to moete razviti. To nije tek intuicija, nije puka vjetina ili nadarenost. To je izravan proizvod dodira s temeljnom stvarnou, s kvartetom, koju je dualistiki razum u prolosti nastojao prikriti. Sve to zvui tako daleko i ezoterino kad se ovako izlae, da se zaprepaujemo kad otkrijemo da je to jedan od najpriprostijih i naj prizemnijih pogleda na stvarnost to postoje. Na pamet mi pada, izmeu tolikih, Harry Truman kad je rekao, u vezi sa svojim preogramom uprave: - Samo emo s tim pokuati... pa ako ne bude dobro... no, pokuat emo s neim drugim. - Moda ovo nije toan navod, ali svakako je priblian. Stvarnost amerike vlade nije statina, rekao je, ona je dinamina. Ako nam se ne svia nainit emo neto bolje. Amerika se vlada nee zaglaviti ni na kakvoj aici doktrinarnih ideja. Kljuna rije je bolje, to jest kvaliteta. Netko moe prigovoriti da skrivena forma amerike vlade jest zapela, da je nesposobna da se promijeni i zadovolji kvalitetu, ali taj prigovor ne pogaa cilj. Stvar je u tome da se predsjednik i svi drugi, od najeeg radikala do najeeg reakcionara, slau u tome da vlada treba da se mijenja i zadovolji kvalitetu, ak ako se i ne mijenja. Fedrovo shvaanje promjenljive kvalitete kao stvarnosti, tako svemone stvarnosti da se cijele vlade moraju mijenjati da bi odrale korak s njom, predstavljaju neto u to smo bez rijei svi mi oduvijek jednoduno vjerovali. A to to je Harry Truman rekao zaista se nimalo ne razlikuje od praktinog i pragmatinog dranja bilo kojeg laboratorijskog znanstvenika ili inenjera ili mehaniara kad ne razmilja objektivno u tijeku svog dnevnog posla. Ja stalno iznosim grdnu teoriju, ali stalno se na neki nain pojavljuju stvari koje svatko zna, folklor. Ova kvaliteta, ovaj osjeaj za rad, to je neto to je poznato u svakoj radionici. Vratimo se sada napokon onom zavrtnju. Razmotrimo ponovo vrednovanje stanja u kojem pretpostavljamo da zastoj koji se zbio, ta 182

nula savjesnosti, nije najgore od svih moguih stanja u kojima biste se mogli nai. Uostalom upravo taj zastoj je ono to se zen budisti s toliko napora trude uvesti; kroz koane, duboko disanje, mirno sjedenje i tome slino. Va duh je prazan, vi imate uplje-savitljivo dranje poetnikog duha. Nalazite se tono na elu vlaka znanja, na samim tranicama stvarnosti. Zamislite, za razliku, da to nije trenutak da se straite nego da se odgojite. Ako vam je duh istinito, duboko zapeo, onda vam je moda bolje nego da je natovaren idejama. Rjeenje problema esto isprva izgleda nevano ili nepoeljno, ali mu stanje zastoja doputa da s vremenom zadobije svoju pravu vanost. inilo se malenim jer ga je vae prijanje strogo vrednovanje, koje je dovelo do zastoja, uinilo malenim. Ali sada razmotrimo injenicu da zastoj mora ieznuti, bez obzira koliko uporno elite na njemu ostati. Va um e prirodno i slobodno krenuti prema rjeenju. To ne moete izbjei, osim ako niste pravi majstor ustrajavanja u zastoju. Strah od zastoja je nepotreban, jer to due na njemu ostanete to vie vidite kvalitetnu stvarnost koja vas svaki put izvue iz kripca. Pravi razlog vaeg zastoja je jurnjava kroz vagone vaeg vlaka znanja u potrazi za rjeenjem koje se nalazi vani ispred vlaka. Zastoji se ne smiju izbjegavati. Oni psiholoki prethode svakom stvarnom razumijevanju. Nesebino prihvaanje zastoja je klju razumijevanja sve kvalitete, kako u mehanikom radu tako i u svakom drugom nastojanju. Po tom razumijevanju kvalitete, steenom kroz zastoje, samouki mehaniari su tako esto sposobniji od redovito kolovanih ljudi koji su nauili kako se rjeava sve osim nepoznatih kvarova. Obino su zavrtnji tako jeftini i maleni i jednostavni da mislite da su nevani. Ali sada, dok vaa kvalitativna svijest postaje jaa, uviate da taj, pojedinani, posebni zavrtanj nije ni jeftin ni malen ni nevaan. upravo sada taj zavrtanj vrijedi tono prodajnu cijenu cijelog motocikla, jer motocikl nema praktine vrijednosti dok ne izvuete taj zavrtanj. S ovim novim vrednovanjem zavrtnja dolazi i elja da proirite svoje znanje o njemu. S proirenjem znanja, rekao bih, doi e i novo vrednovanje zavrtnja. Ako se na nj usredotoite, mislite o njemu, zapnete na njemu dovoljno dugo, rekao bih da ete s vremenom uvidjeti da je taj zavrtanj sve manje i manje tipian objekt neke vrste, a sve vie i vie jedinstven objekt za sebe. Zatim s jo vie usredotoenja poet ete gledati taj zavrtanj ne kao objekt nego kao zbirku funkcija. Va zastoj postupno uklanja obrasce tradicionalnog razuma. U prolosti, kad ste razdjeljivali subjekt od objekta na trajan nain, vae razmiljanje o njima postajalo je veoma ukoeno. Stvarali ste razred zvan zavrtanj koji je izgledao neoskvrnjiv i stvarniji od stvarnosti koju gledate. I niste mogli smisliti kako da se izvuete iz zastoja, jer niste mogli smisliti nita novo, jer niste mogli vidjeti nita novo. Sada, pri izvlaenju toga zavrtnja, vas vie ne zanima to je on. Ono to on jest prestalo je postojati kao kategorija misli i predstavlja neprekidno izravno iskustvo. Ne nalazi se vie u vagonima, nego na elu i podlono je promjenama. Vas zanima to ini i zato to ini. Postavljat ete funkcionalna pitanja. U vezi

184 s vaim pitanjima bit e sublimno kvalitativno razluivanje istovjetno s kvalitativnim razluivanjem koje je dovelo Poincarea do Fuchsovih jednadbi. Nevano je kakvo je vae konkretno rjeenje im ono sadri kvalitetu. Razmiljanje o zavrtnju kao spoju tvrdoe i prionljivosti o njegovu spiralnom kvaenju moe prirodno dovesti do upotrebe otapala. To je jedna vrsta kvalitativnih tranica. Druge bi vas tranice mogle odvesti u knjinicu da pogledate katalog mehanikih alata u kojem biste mogli naleti na izvlaka zavrtnja koji bi obavio posao. Ili da pozovete prijatelja koji se malo razumije u mehaniarski rad. Ili da zavrtanj izbuite, ili da ga rastalite zavarivaem. Ili moete, kao rezultat svoga sabranog razmiljanja o zavrtnju, otkriti neki novi nain vaenja na koji nitko prije nije pomislio i koji je bolji od svih drugih i moe se patentirati i stvoriti od vas milijunaa u roku od pet godina. Ne moe se prorei to lei na tranicama kvalitete. Sva su rjeenja jednostavna - kad ve do njih stignete. Ali jednostavna su samo onda kad ve znate kakva su. Glavna cesta broj 13 prati pritok nae rijeke ali sada ide uzvodno kraj starih gradova s pilanama i usnulog krajolika. Ponekad, ako skrenete sa savezne na pokrajinsku glavnu cestu, ini vam se da se vraate kroz vrijeme kao ovog puta. Lijepe planine, lijepa rijeka, neravan ali ugodan kolnik... stare zgrade, stara eljad na ulaznim trijemovima... udno je kako stare, zastarjele zgrade i tvornice i pilane, tehnologija stara pedeset i stotinu godina, uvijek kao da izgledaju mnogo bolje nego nove stvari. Korov i trava i divlje cvijee rastu na mjestima gdje je puknuo beton. Uredne, pravokutne, uspravne crte poprimaju sluajne uleknine. Jednoline mase ujednaene svjee boje prelaze u arenu, izblijedjelu mekou. Priroda ima svoju neeuklidsku geometriju koja kanda smekava namjernu objektivnost tih zgrada nekom vrstom sluajne spontanosti koja bi dobro dola arhitektima da je proue. Uskoro naputamo rijeku i stare usnule graevine i sad se penjemo na nekakav suh ravnjak pokriven livadama. Cesta je tako kvrgava i neravna i oteena da moram smanjiti brzinu na osamdeset. U asfaltu ima gadnih rupa i zato paljivo gledam hoe li jo koja naii. Zaista smo se privikli na razdaljine. Dijelovi puta koji bi nam se u Dakotama inili dugaki sada izgledaju kratki i laki. Prirodnije nam se ini biti na motociklu nego na zemlji. Nalazimo se u nepoznatoj okolini, u predjelima koje nikada prije nisam vidio, ali ja se ovdje ne osjeam strancem. Na vrhu ravnjaka kod Grangevillea, Idaho, ulazimo iz nesnoljive vruine u restoran s klimatiziranim zrakom. Unutra je divna svjeina. Dok ekamo okoladno pie, primjeujem jednog srednjokolca koji sjedi za barom i izmjenjuje poglede s djevojkom pokraj sebe. Ona je predivna, i ja nisam jedini koji to opaa. Djevojka iza bara koja ih posluuje takoer ih gleda s ljutnjom za koju misli da je nitko ne vidi. Neka vrsta trokuta. Stalna neprimijeeni prolazimo kroz kratke trenutke tuih ivota. Vraamo se opet u vruinu i nedaleko od Grangevillea vidimo da ravnjak, koji se inio gotovo kao prerija kad smo sa nje tek izali, naglo prelazi u golem kanjon. Vidim da e se na put sputati sve nie i nie preko stotinu otrih okuka u pusto ispresijecane zemlje i litica. Lupkam Chrisa po koljenu i pokazujem mu kanjon, a kad prolazimo okuku s koje se sav moe vidjeti ujem ga kako se dere: - Ju-hu! 184

Na rubu prebacujem u treu i iskljuujem gas. Motor se malo opire, pucketa, i kreem nizbrdo. Dok se na motocikl spustio na dno ovog nepoznatog mjesta, visina se smanjila preko tisuu metara. Gledam uvis iza sebe i vidim na vrhu automobile poput mravi. Sad moramo jurnuti naprijed kroz ovu vrelu pustinju kamo god nas put odvede.

25
Jutros smo raspravljali o rjeenju problema zastoja, o klasinoj runoi to je uzrokuje tradicionalan razum. Sad je vrijeme da prijeemo na njezinu romantinu paralelu, na runou tehnike to ju je proizveo tradicionalni razum. Put je vijugao i dizao se i sputao preko pustinjskih breuljaka i stigao do uske trake zelenila koje okruuje grad White Bird, zatim je proslijedio do velike brze rijeke koja tee izmeu visokih kanjonskih stijena i zove se Salamon. Ovdje je vruina uasna i odsjaj s bijelih stijena zasljepljuje. Vijugamo i vijugamo dnom uskoga kanjona, nespokojni zbog brzog prometa i pritisnuti estokom vruinom. Runoa od koje su Sutherlandovi bjeali nije sastavni dio tehnike. Njima se ona tako samo inila jer je vrlo teko izdvojiti iz tehnike ono to bi moglo biti runo. Tehnika je jednostavno pravljenje stvari, a pravljenje stvari po svojoj prirodi ne moe biti runo, ili pak ne bi postojala mogunost stvaranja ljepote u umjetnosti koja takoer ukljuuje pravljenje stvari. Ustvari korijen rijei tehnika, techne, izvorno je znaio umjetnost, vjetina. Stari Grci nikada u mislima nisu razdvajali umjetnost od zanatstva i zato nisu ni razvili posebne rijei za njih. Nema runoe ni u materijalima moderne tehnologije - kao to se katkada moe uti. Plastika i sintetika masovne proizvodnje nisu po sebi loe stvari. One samo izazivaju lose asocijacije. ovjek koji proivi dio ivota meu kamenitim zidovima tamnice vierojatno e zauvijek smatrati kamen runim materijalom, premda je kamen takoer osnovni materijal i za skulpture, a ovjek koji ivi u tamnici rune plastine tehnologije koja zapoinje s igrakama u djetinjstvu i nastavlja se cijeli ivot s potronjom nekvalitetnih proizvoda vjerojatno e taj materijal smatrati runim u biti. Ali stvarna runoa suvremene tehnologije ne nalazi ni u kakvu materijalu ni obliku ni inu ni proizvodu. To su samo objekti u kojima ini se prebiva kvaliteta. Taj dojam ostavlja naa navika da subjektima ili objektima pripisujemo kvalitetu. Stvarna runoa nije rezultat nikakvih objekata tehnologije. Niti je, ako se drimo Fedrove metafizike, rezultat ikakvih subjekata tehnologije, ljudi koji je stvaraju ili ljudi koji se njome slue. Kvaliteta, ili njezina odsutnost, ne prebiva ni u objektu. Stvarna runoa lei u odnosu izmeu ljudi koji stvaraju tehnologiju i stvari koje stvaraju, to se odraava u slinom odnosu izmeu ljudi koji se slue tehnologijom i stvari kojima se slue. Fedro je osjetio da u asu zamjedbe iste kvalitete, ili ak prije zamjedbe, u asu iste kvalitete, ne postoji subjekt i ne postoji objekt. Postoji samo osjeanje kvalitete koja stvara kasniju svjesnost subjekata

186 i objekata. U asu iste kvalitete, subjekt i objekt su istovjetni. To je istina tat tvam asi iz Upaniada, ali odraava se takoer u modernom ulinom argonu. Kopati po neemu, kuiti stvari, vakati - sve su to odrazi ove istovjetnosti. Ta istovjetnost je temelj majstorstva u svim tehnikim umijeima. I ba ta istovjetnost nedostaje modernoj, dualistiki zasnovanoj tehnologiji. Njezin stvaralac ne osjea nikakve posebne istovjetnosti s njom. Njezin vlasnik ne osjea nikakve posebne istovjenosti s njom. jezin korisnik ne osjea nikakve posebne istovjetnosti s njom. Prema tome, po Fedrovoj definiciji, u njoj nema kvalitete. Zid to ga je Fedro vidio u Koreji bio je tehnoloki in. Bio je lijep, ali ne zbog nikakva majstorskog planiranja niti ikakva znanstvenog nadzora nad po slom, niti ikakvih dodatih trokova za stiliziranje. Bio je lijep zato to su ljudi koji su na njemu radili tako gledali na stvari da su zbog toga to nesamosvjes no ispravno inili. Oni se nisu odvajali od posla tako da bi to pogreno inili. Tu je sredite cijelog rjeenja. Put da se rijei sukob izmeu ljudske vrijednosti i tehnolokih potreba nije u bjeanju od tehnologije To je nemogue. Put da se rijei taj sukob je u obaranju brana dualistike misli koja spreava pravo razumijevanje onoga to je tehnologija, to jest da ona nije iskoritavanje prirodno nego spajanje prirode i ljudskog duha u novu vrstu stvorenja koje ih oboje nadmauje. Kad se to nadmaenje desi u takvim dogaajima kao to je prvi let avionom preko oceana ili prvi ovjekov korak na mjesecu, javlja se i neka vrsta javnog priznanja neshvatljive prirode tehnologije. Ali ta neshvatljivost treba da se zbiva i na pojedinanoj razini, na linoj osnovi, u ivotu obinog ovjeka, na manje dramatian nain. Ovdje su sada stijene kanjona potpuno uspravne. Na mnogim mjestima put se morao u njih usjeci miniranjem. Nema pomonih putova. Samo u pravcu toka rijeke. Moda se to meni samo ini, ali rekao bih da je rijeka manja nego prije jednog sata. Ovakva osobna neshvatljivost sukoba s tehnologijom ne mora se ticati motocikla, naravno. Moe biti na tako jednostavnoj razini kao to je bruenje kuhinjskog noa ili ivanje haljine ili popravljanje slomljene stolice. Temeljni problemi uvijek su isti. U svakom od tih sluajeva postoji lijep nain da se to uradi i ruan nain da se to uradi, a za postizanje visoke kvalitete, to jest lijepog naina da se to uradi, potrebne su i vjetina da se vidi to izgleda dorbro i vjetina da se razumiju skrivene metode stizania do tog dobra. I klasino i romantino poimanje kvalitete moraju se slagati. Priroda nae kulture je takva da bi vam, kad biste zavirili u uputstva da vidite kako se vri neki od tih poslova, ta uputstva uvijek dala samo jedno poimanje kvalitete, klasino. Ona bi vam rekla kako treba drati otricu kad se brusi no, ili kako se upotrebljava ivai stroj, ili kako se mijea i primjenjuje ljepilo, i dobro bi prirodno uslijedilo, uz uvjet da su te skrivene metode ve bile upotrijebljene. Vjetina da se izravno vidi to izgleda dobro bila bi zanemarena. Rezultat je prilino tipian za modernu tehnologiju: njezina posvemanja tupost koja se tako muno doima te se mora oblagati lakom stila da bude prihvatljiva. A to je onda svakome tko je imalo osjet ljiv 186

na romantinu kvalitetu zbog toga jo gore. Sad vie nije samo muno tupo, nego je jo i lano. Stavite zajedno tupost i lanost i dobit ete sasvim toan osnovni opis suvremene amerike tehnologije: . stilizirani automobil i stilizirani vanjski motori za amce, stilizirani pisai strojevi i stilizirana odjea. Stilizirani hladnjaci puni stilizirane hrane u stiliziranim kuama. Plastine stilizirane igrake za stiliziranu djecu, koja su na Boi i na svaki roendan u stilu sa svojim stilskim roditeljima. Morate biti uasno stilski nastrojeni da vas redovito ne uhvati muka od toga. Stil vas gazi; tehnoloka runoa prelivena sirupom romantine lanosti u naporu da proizvede ljepotu i izvue korist od naroda koji, premda u stilu, ne zna gdje bi poeo jer mu nikad nitko nije rekao da postoji takva stvar kao to je kvaliteta na ovom svijetu, i to stvarna a ne u stilu. Kvaliteta nije neto to se lijepi na vrh subjekata i objekata kao to se ljokice vjeaju o boinom drvcu. Pravakvaliteta mora biti izvor subjekata i objekata, sjeme iz kojega mora nii stablo. Da bi se stiglo do ove kvalitete, potrebna je neto razliiti] a procedura od onih uputstava Prvi korak, Drugi korak, Trei korak koja prate dualistiku tehnologiju, i u to u sada pokuati prodrijeti. Poslije mnogo okuka u stijenama kanjona zausta ljamo se da poinemo pod krljavim malim stablima i hridima. Trava oko stabala je spaljena i smea i puna otpadaka koje su za sobom ostavili izletnici. Svaljujem se u sjenu, i poslije nekog vremena diem pogled k nebu koje nisam estito pogledao otkad smo uli u kanjon. Iznad stijena konj ona ono je hladno i modro i vrlo daleko. Chris ak ne odlazi do ruba da vidi rijeku, to bi inae uvijek uinio. I on je umoran kao ja, pa se zadovoljava da samo sjedi u oskudnoj hladovini ispod ovog drvea. Malo kasnije veli on da mu se ini da izmeu nas i rijeke vidi neku staru eljeznu crpku. Pokazuje mi je prstom i ja vidim na to misli. Odlazi onamo i pumpa vodu u ruku i zatim njome polijeva lice. Pri lazim mu i pumpam za njega da moe upotrijebiti obje ruke. Zatim se i ja umivam. Na rukama i licu osjeam kako je voda hladna. Poslije toga vraamo se motociklu, zajahujemo i vraamo se na cestu koja produava kanjonom. Sad ono rjeenje. Sve do sada kroz cijelu ovu chau-tauquu na sav ovaj problem tehnoloke runoe gledalo se negativno. Bilo je reeno da su romantini stavovi prema kvaliteti, kakve imaju Sutherlandovi, sami po sebi beznadni. Ne moete ivjeti samo od privlanih emocija. Morate raditi i sa skrivenim oblikom svemira, s prirodnim zakonima koji, kad se razumiju, mogu olakati posao, prorijediti bolest i gotovo iskorijeniti glad. U drugu ruku, tehnologija zasnovana na istom dualistikom razumu takoer je osuena jer postie te materijalne prednosti pre tvarajui svijet u stiliziranu hrpu smea. Sad je vrijeme da se prestane s osuivanjem stvari i izae s nekim odgovorima. Odgovor je Fedrova prijeporna tvrdnja da se klasino poimanje ne smije pretavoriti romantinom Ijepotom; klasino i romantino poimanje treba ujediniti na temeljnoj razini. U prolosti je na zajedniki svijet razuma bio u procesu odbacivanja i bjeanja od romantinog, iracionalnog svijeta prethistorijskog

188 ovjeka. Bilo je potrebno jo prije Sokratova vremena odbacivati strasti, osjeaje, da bi se oslobodio racionalan duh za razumijevanje prirodnoga reda koji je do tada bio nepoznat. Sad je vrijeme za dalje razumijevanje prirodnoga reda ponovnim usvajanjem onih strasti od kojih se prije bjealo. Strasti, uzbuenja, osjeajno podruje ljudske svijesti, takoer su dio prirodnog reda. Sredinji dio. Danas smo zameteni iracionalnim irenjem slijepog skupljanja podataka u znanosti jer ne postoji racionalan format za razumijevanje znanstvene kreativnosti. Danas smo takoer zameteni mnotvom stiliziranja u umjetnosti - u plitkim umjetnostima - jer ima vrlo malo usvajanja i prodiranja u skrivene oblike. Imamo umjetnike bez naunog znanja i nauenjake bez umjetnikog znanja i jedne i druge bez ikakva duhovnog osjeanja gravitacije, zato rezultat nije samo lo, on je katastrofalan. Vrijeme za stvarno ponovno ujedinjenje umjetnosti i tehnologije zaista je ve odavno dolo. Kod DeWeeseovih poeo sam priati o duevnom miru u vezi s tehnikim radom ali sam bio ismijan jer sam ga iznio van konteksta u kojem mi se izvorno javio. Mislim da je ovo kontekst da se na taj duevni mir vratimo i pogledamo o emu sam onda govorio. Duevni mir nije povrna stvar u tehnikom poslu. U njemu lei sve. Ono to ga stvara je dobar rad a ono to ga unitava je lo rad. Specifikacije, mjerni instrumenti, kontrola kvalitete, finalna provjera, sve su to sredstva u svrhu zadovoljavanja duevnog mira onih koji su odgovorni za rad. Ono to se na koncukonca rauna jest njihov duevni mir, nita drugo. Razlog za to lei u tome to je duevni mir preduvjet za zamjedbu one kvalitete koja se nalazi iza romantine kvalitete i klasine kvalitete i koja njih dvije ujedinjuje, i koja mora pratiti rad u njegovu tijeku. Put da se vidi to izgleda dobro i da se razumiju razlozi zbog kojih to izgleda dobro, i da se bude u slozi s tim dobrim izgledom dok rad tee, vodi kroz gajenje unutranjeg spokoja, duevnog mira tako da ono dobro svojstvo moe kroza nj zasjati. Kaem unutranji duevni mir. On nema izravne veze s vanjskim prilikama. Moe ga osjetiti redovnik u meditaciji, vojnik u estokoj bici ili strojar koji skida posljednju tisuinku milimetra. On ukljuuje nesamosvijest koja proizvodi potpuno poistovjeivanje s prilikama, i postoje razine i razine tog poistovjeivanja i razine i razine spokojnosti koje su jednako duboke i koje je jednako teko dosei kao poznatije razine aktivnosti. Planine dostignua su kvaliteta otkrivena samo u jednom smjeru, i relativno su bez znaenja i esto nedostiive ako se ne uzmu zajedno s oceanskim brazdama samosvjesnosti - tako razliite od samosvijesti - koje proistjeu iz unutranjeg duevnog mira. Taj unutranji duevni mir javlja se na tri razine poimanja, ini se da je najlake dosei tjelesnu spokojnost, premda i tu postoje razine i razine, kao to dokazuje sposobnost indijskih mistika da budu danima ivi zakopani. Duevna spokojnost, u kojoj ovjek uope nema nemirnih misli, ini se tea, ali moe se dosei. Ali vrijednosna spokojnost, u kojoj ovjek uope nema nemirnih elja nego jednostavno obavlja ivotne poslove bez ikakvih htijenja, ini se da je najtea. Ponekad pomislim da je taj unutranji duevni mir, taj spokoj slian ako ne istovjetan s nekom smirenou koju katkad osjetite na pecanju, i to mnogo pridonosi popularnosti toga sporta. Samo sjediti s 188

trskom i udicom, ne micati se, ne misliti zapravo ni o emu, i ne brinuti zapravo ni o emu, to kanda iz vlai nae unutranje napetosti i osujeenja koja su nas ometala u rjeavanju problema to ih prije niste mogli rijeiti i unosila runou i nespretnost u vaa djela i misli. Ne morate ii na pecanje, razumije se, da biste popravili motocikl. alica kave, etnja ulicom, katkad jednostavno prekidanje posla na pet minuta utnje to je dovoljno. Kad radite moete sami gotovo osjetiti kako se primiete k onom unutranjem duevnom miru koji sve to otkriva. Ono to okree lea tom unutranjem spokoju i kvaliteti koju on otkriva jest loe odravanje. Ono to mu okree lice jest dobro odravanje. Oblici okretanja lea i lica su bezbrojni, ali cilj je uvijek isti. Kad je ovaj koncept duevnog mira uveden i postavljen u sredite tehnikog rada, mislim da se moe izvriti spoj klasine i romantine kvalitete na temeljnoj razini u okvirima praktinog rada. Rekao sam da zaista moete vidjeti taj spoj kod vjetih mehaniara i strojara odreene vrste, i moete ga vidjeti u poslu koji oni vre. Rei da oni nisu umjetnici znai krivo razumjeti prirodu umjetnosti. TJ njih ima strpljivosti, brige i pomnje o onom to ine, ali jo vie od toga - postoji tu neka vrsta unutranjeg duevnog mira koji nije izmiljen nego proistjee iz nekakva sklada s poslom u kojemu nema voe ni sljedbenika. Materijal i majstorove misli mijenjaju se zajedno u nizu glatkih i ujednaenih promjena dok se njegov duh ne smiri upravo u asu kad materijal postane kakav treba da bude. Svi smo imali trenutaka takve vrste kad smo radili neto to smo zaista eljeli uraditi. Samo to smo nekako zapali u nesretno razdjeljivanje tih trenutaka od rada. Mehaniar o kojemu ja govorim ne vri to razdjeljivanje, ovjek za njega kae da ga zanima ono to radi, da je zanijet svojim poslom. Tu ukljuenost stvara, na rubnom sjeivu svijesti, odsutnost ikakva osjeaja razdijeljenosti subjekta od objekta. Ulaenje u stvar, normalno ponaanje, zasukivanje rukava - ima mnogo govornih izraza za ono to Podrazumijevam pod odsutnosti dualiteta subjekata i objekata, jer se to na to mislim vrlo dobro razumijekao folklor, zdrav razum, svakodnevno ponaanje u radionici. Ali u znanstvenom govoru rijei za tu odsutnost dualiteta subjekata i objekata su rijetke jer su se znanstveni umovi iskljuili iz svjesnosti takve vrste razumijevanja preuzimajui formalne dualistike znanstvene nazore. Zen budisti govore o jednostavnom sjedenju, o meditativnoj vjebi u kojoj ideja dualiteta samog sebe i objekta ne vlada svijeu. Ono o emu ja ovdje govorim u odravanju motocikla jest jednostavno popravi janje, u kojemu ideja dualiteta samog sebe i objekta ne vlada svijeu. Kad ovjekom ne vladaju osjeaji razdijeljenosti od onoga na emu radi, onda se za njega moe rei da brine o onom to ini. To je bit brige, osjeaj poistovjeivanja s onim to se radi. Kad ovjek ima taj osjeaj, onda on vidi i drugu stranu brige, samu kvalitetu. Kad ovjek dakle radi na motociklu, kao i na svakom drugom zadatku, mora gajiti duevni mir koji ga ne odvaja od njegove okoline. Kad se to uspjeno izvede, tada sve ostalo prirodno slijedi. Duevni mir stvara prave vrijednosti, prave vrijednosti stvaraju prave misli. Prave misli stvaraju prava djelovanja a

190 prava djelovanja stvaraju rad koji e biti materijalni odraz za druge da vide vedrinu u sreditu svega toga. O tome se radilo s onim zidom u Koreji. On je bio materijalni odraz duevne stvarnosti. Ako elimo izmijeniti svijet i nainiti ga boljim mjestom za ivljenje, mislim da put k tome ne vodi kroz razgovore o odnosima politike naravi, koji su neizbjeno dualistiki, puni subjekata i objekata i njihovih meusobnih veza; niti kroz programe pune stvari koje drugi ljudi treba da uine. Mislim da ta vrsta pristupa poinje na kraju i da pretpostavlja da je kraj poetak. Programi politike naravi su vani krajnji proizvodi drutvene kvalitete koji mogu biti djelotvorni samo ako je skrivena struktura drutvenih vrijednosti u redu. Drutvene vrijednosti su u redu samo ako su pojedinane vrijednosti u redu. Mjesto gdje treba popravljati svijet najprije je u vlastitom srcu i glavi i rukama, a zatim odatle treba izai s radom na okolini. Netko drugi moe govoriti o tome kako se osigurava sudbina ovjeanstva. Ja elim govoriti samo o tome kako se popravlja motocikl. A mislim da ovo to moram rei ima trajniju vrijednost. pojavljuje se grad koji se zove Riggins i vidimo mnogo motela, a zatim se cesta rava izvan kanjona i prati neki manji potok. Izgleda da se zapuuje gore u umu. Zapuuje se, i uskoro se vozimo u sjeni visokih, hladnih borova. Pojavljuju se znakovi odmaralita. Vijugamo sve vie i vie u neoekivano ugodne, hladne, zelene livade okruene borovim umama. U gradu po imenu New Meadows opet nalijevamo benzin i kupujemo dvije limenke ulja, jo uvijek iznenaeni promjenom. Ali pri izlasku iz New Meadowsa primjeujem nizak kut sunca i klonulost kasnog popodneva poinje se iriti. U drugo doba dana ove planinske livade bi me vie osvjeile, ali predugo se vozimo. Prolazimo Tamarack i put se opet sputa iz zelenih livada u suh pjean krajolik. Mislim da je to sve to elim rei u dananjoj chautauqui. Bilo je to dugo predavanje i moda najvanije. Sutra elim govoriti o stvarima koje naizgled ovjeka pribliuju kvaliteti i udaljuju ga od kvalitete, o nekim zamkama i problemima koji se javljaju. Obuzimaju me udni osjeaji od naranastog svjetla na ovom pjeanom suhom krajoliku tako daleko od doma. Pitam se da li i Chris to osjea. Kao neka vrsta neobjanjene tuge koja dolazi svakog popodneva kad novi dan zauvijek ode i ne ostane nita pred nama osim sve veeg mraka. Naranasto svjetlo dobiva tamnu bronanu boju i pokazuje i dalje ono to je cio dan pokazivalo, ali sada se ini da to pokazuje bez oduevljenja. Preko tih suhih breuljaka, u onim malenim dalekim kuama ive ljudi koji su tu proveli cio dan, radei svoje dnevne poslove, koji sada ne nalaze nita neobino ni razliito u ovom udnom sve mranijem krajoliku, kao to to mi nalazimo. Da smo k njima doli ranije dana, moda bi ih zanimalo tko smo i zato srno ovamo doli. Ali sada uveer samo bi im bilo krivo to smo tu. Radni dan je proao. Vrijeme je za veeru i obitelj i oputanje i obraanje panje svom domu Vozimo se neprimijeeni ovom pustom cestom kroz ovu pustu zemlju koju nikada prije nisam vidio, i sada prevladava teak osjeaj izdvojenosti i usamljenosti i moje raspoloenje zamire sa suncem.

190

Zaustavljamo se kod neke naputene kole i ja pod stablom goleme topole mijenjam ulje u motoru. Chris se razdrauje i pita zato se toliko zadravamo, ne znajui moda da je razdraljiv samo zbog ovog doba dana; ali ja mu dajem kartu da je prouava dok promijenim ulje, pa kad je ulje promijenjeno razgledavamo zajedno kartu i odluujemo da veeramo u prvom dobrom restoranu i da se ulogorimo u prvom dobrom kampu. To ga razveseljuje. U gradu Cambridgeu idemo na veeru i dok je zavravamo, vani se smrailo. Slijedimo trak svjetla niz sporedni put prema Oregonu do malenog znaka na kojemu pie BROWNLEE CAMP za koji ustanovljujemo da se nalazi u planinskom usjeku. Teko je u mraku rei u kakvoj se okolini nalazimo. Slijedimo zemljan put ispod drvea i pokraj grmlja do mjesta za logorovanje. Izgleda da tu nikoga vie nema. Gasim motor i raspremamo stvari. U blizini se uje um potoia. Osim toga uma i cvrkuta neke ptiice nema nikakvih zvukova. - Svia mi se ovdje - kae Chris. - Vrlo je tiho - kaem ja. - Kamo emo sutra stii? - U Oregon. - Pruam mu depnu lampu da mi svijetli dok raspremam stvari. - Jesam li tamo ve bio? - Moda, nisam siguran. Razastirem vree za spavanje, a njegovu stavljam na stol za piknike. Draga mu je novost toga. Noas nee biti potekoa sa spavanjem. Uskoro ujem duboko disanje koje mi veli da on ve spava. Volio bih da sam znao to da mu reem. Ili to da ga pitam. Katkada mi se ini tako blizak, pa ipak ta blizina nema nikakve veze s onim to se pita ili govori. Onda u drugim prilikama ini se tako dalek i kao da me gleda s nekakvog povoljnijeg gledita koje ja ne vidim. A zatim ponekad je samo djetinjast i nema nikakvih odnosa. Ponekad, dok razmiljam o tome, mislim da je ideja da je duh jedne osobe pristupaan duhu druge osobe samo razgovorna zabluda, samo jezina figura, pretvaranje zbog kojega neka vrsta zamjene izmeu sutinski tuih stvorenja izgleda uvjerljiva, i da zaista odnos jedne osobe prema drugoj osobi naposljetku nije spoznatljiv. Napor pronicanja u ono to se nalazi u duhu drugoga stvara iskrivljenja onoga to se vidi. Ja pokuavam, ini mi se, dosei neka stanja u kojima se javljaju neiskrivljene stvari, to god one bile. Ali nain na koji on postavlja sva ta pitanja nije mi poznat.

26
Budi me osjeaj hladnoe. Kroz otvor vree za spavanje vidim da je nebo tamnosivo. Uvlaim glavu i ponovo sklapam oi.

192 Poslije vidim da je nebesko sivilo postalo svjetlije, a jo je hladno. Vidim paru svog daha. Uzbunljiva misao da sivilo potjee od kinih oblaka iznad nas razbuuje me, ali nakon pomnjiva promatranja vidim da je to samo siva zora. ini se da je jo prehladno i prerano za vonju, pa ne izlazim iz vree. Ali spa vanja vie nema. Kroz bice kotaa na motociklu vidim Chrisovu vreu za spavanje na stolu za piknike, usukanu oko njega. Ne mie se. Motocikl se utljivo propinje nada mnom, spreman za pokret, kao da je cijele noi bdio poput nekog tihog uvara. Srebrnkasto-siv i kromiran i crn - i pranjav. Praina iz Idahoa i Montane i dviju Dakota i Minnesote. Odozdo s tla izgleda vrlo impresivno. Nema suvinih ukrasa. Sve ima svoju svrhu. Mislim da ga nikada neu prodati. Nema za to razloga, zaista. Oni nisu kao automobili, kojima ra izgrize karoseriju za nekoliko godina. Ugaajte ih i popravljate i trajat e vam cio ivot. Vjerojatno i dulje. Kvaliteta. Do sada nas je nosio bez problema. Sunana svjetlost upravo dodiruje vrh klisure visoko iznad usjeka u kojemu se nalazimo. Pramen magle pojavio se iznad potoia. To znai da e zatopliti. Izvlaim se iz vree za spavanje, obuvam cipele, spremam sve to mogu a da ne budim Chrisa, zatim odlazim do stola i drmam ga da se probudi. On ne odgovara. Gledam uokolo i vidim da vie nemam to uiniti nego njega probuditi, pa oklijevam, ali osjeajui se bodar i io od otrog jutarnjeg zraka razderem se USTAJ!, i on naglo sjeda razrogaenih oiju. Trudim se koliko mogu da to popratim uvodnom rubaijom Omara Haj jama. Ovo nad nama izgleda kao neka pustinjska klisura u Perziji. Ali Chris nema pojma o emu ja to govorim. Die pogled k vrhu klisure i zatim samo sjedi i mirka prema meni. ovjek mora biti posebno raspoloen da prihvati loe recitiranje poezije. Osobito ove. Ubrzo se opet nalazimo na cesti punoj okuka i zavoja. Sputamo se u strahovit kanjon bijelih visokih klisura s obiju strana. Vjetar je leden. Cesta katkada prolazi kroz malo sunca koje me rekao bih grije kroz bluzu i demper, ali uskoro opet ulazimo u sjenu kanjonskih stijena gdje je vjetar ponovo leden. Ovaj suhi pustinjski zrak ne zadrava, toplinu. Usne su mi suhe i ispucale od vjetra to u njih pue. Prelazimo neku branu, naputamo kanjon i ulazimo u neku visoku polupustinjsku zemlju. Ovo je sada Oregon. Cesta vijuga kroz krajolik koji me podsjea na sjeverni Rajahstan u Indiji, gdje nije prava pustinja, mnogo pinija i smreka i trave, ali nije ni obradivo tlo osim u prosjecima i dolinama gdje ima malo vie vode. One lude rubaije od etiri stiha stalno mi se motaju po glavi. Neto, neto mei panjak s onu stranu to tek dijeli njivu i pustinju slanu; Tu se ne zna ime robu nevoljnome Ni milostiv divan Mehmedu sultanu.

192

To priziva privienje ruevinama drevne mogulske palae na rubu pustinje gdje je on krajikom oka spazio grm divlje rue...... A taj ljetni mjesec to nam behar prua... Kako li je to ilo? Ne znam. ak mi se ni ne svia ta pjesma. Primijetio sam od poetka ovog putovanja a posebno od Bozemana da ovi ulomci izgledaju sve manje i manje dijelom njegova pamenja a sve vie i vie dijelom moga. Nisam siguran to to znai... mislim ... jednostavno ne znam. Mislim da postoji ime za ovakvu vrstu polupustinie, ali ne mogu ga se sjetiti. Nigdje nitko se ne vidi na cesti osim nas. Chris se dere da opet ima proljev. Vozimo se dok ne ugledam potok ispod nas pa skreemo i zaustavljamo se. Njegovo je lice opet puno nelagode, ali ja mu kaem da nam se ne uri i vadim isto rublje i kolut toaletnog papira i komad sapuna i velim mu da temeljito i paljivo opere ruke kad bude gotov. Sjedim na stijeni Omara Hajjama razmiljajui o polupustinji i ne osjeam se loe. ... A taj ljetni mjesec to nam behar prua... ah ... sad se vraa ... Svakog jutra, veli, sto rua u rosi; Tko li duzel-ruu jueranju nosi? A taj ljetni mjesec to nam behar prua Mladoga Halila i Fatimu kosi. I tako dalje, i tako dalje ... Okanimo se Omara i vratimo se chautauqui. Omarovo rjeenje je da se samo sjedi i pije vino i tuguje to prolazi vrijeme, a chautauqua mi u usporedbi s tim dobro izgleda. Osobito dananja chautauqua, koja govori o zanosu. Vidim sad Chrisa kako se vraa, uz brijeg. Na licu mu je izraz sree. Draga mi je rije zanos jer je tako lijepa i tako zanemarena i tako izvan stila da izgleda kao da trai prijatelja i kao da nee odbaciti nikoga tko naie. Nekada se mnogo upotrebljavala, ali pomalo ispada iz govora. Volim je i zato to opisuje upravo ono to se dogodi nekome tko doe u dodir s kvalitetom. On se tada ispuni zanosom. Grci su to zvali enthousiasmos, od ega potjee entuijazam to doslovno znai ispunjen boanstvom ili kvalitetom. Vidite li kako se to slae? Osoba ispunjena zanosom ne sjedi besposleno naklapajui o kojeemu. Ona je na elu vlaka svoje svjesnosti i gleda to ima na tranicama i s tim se susree kad doe. To je zanos. Dolazi Chris i kae: - Sad se bolje osjeam. - Dobro - kaem ja. Spremamo sapun i toaletni papir a runik i mokro rublje stavljamo tako da ne ovlae druge stvari, pa uzjahujemo i ponovo se vozimo. Proces punjenja zanosom dogaa se kad je netko dovoljno dugo miran da vidi i uje i osjeti pravi svemir, ne samo svoje pljesnivo miljenje o njemu. Ali to nije nita egzotino. Zato mi se svia ta rije. Vidite esto taj zanos na ljudima koji se vraaju s duga i mirna pecanja. esto su malo zateeni to su toliko vremena utroili bez koristi jer nemaju intelektualnog opravdanja za to to ine. Ali kad se ribi

194 vrati kui, obino ima obilje zanosa, najee za one stvari od kojih ga je hvatala smrtna muka nekoliko tjedana prije toga. On nije gubio vrijeme. To tako izgleda samo zbog naeg ogranienog kulturnog gledita. Ako se spremate popraviti motocikl, prvi i najvaniji alat je odgovarajua zaliha zanosa. Nemate li njega, moete slobodno skupiti sav drugi alat i ostaviti ga u stranu, jer vam nee nimalo pomoi.Zanos je psiholoki benzin koji tjera sve ostalo Ako ga nemate, ne postoji nain da se motocikl ikako popravi. Ali ako ga imate i ako znate kako ete ga sauvati, na cijelom ovom svijetu ne postoji nain koji bi sprijeio da se motocikl ne popravi. To se mora dogoditi. Prema tome zanos je ono to se mora stalno isticati i uvati prije svega drugoga. Ta izvanredna vanost zanosa rjeava jedan izniman problem ove chautauque. Problem je u tome kako se otresti openitosti. Ako chautauqua zapadne u konkretne pojedinosti popravljanja jednog posebnog motocikla, postoji velika vjerojatnost da to nee biti ni vaa marka ni va model i da vam informacije nee biti samo nekorisne nego opasne, budui da savjet koji katkad popravlja jedan motor moe unititi drugi. Za potanke obavijesti objektivnog tipa mora se upotrijebiti poseban radioniki prirunik za odreenu marku l odreeni model. Osim toga, opi radioniki prirunik kao to je Audelov Automoto vodi popunjava praznine. Ali postoji druga vrsta pojedinosti u koje nijedan radioniki prirunik ne ulazi a zajednika je svim motorima i moe se ovdje izloiti. To je pojedinost o odnosu kvalitete, o odnosu zanosa izmeu motora i mehaniara koji je jednako zamren kao i sam motor. Kroz cijeli proces popravljanja motocikla stalno se javljaju neke stvari, stvari niske kvalitete, od pranjavog zgloba do sluajno oteenog nezamjenljivog sklopa. To splanjavanje zanosa kvari vam oduevljenje i tako vas obeshrabruje da poelite zaboraviti cijelu pripovijest. Te stvari ja nazivam zamkama. Postoje stotine razliitih vrsta zamki u koje upada zanos, moda milijuni. Nema naina da spoznam koliko ih ne poznajem. Samo znam da mi se ini da sam posrnuo na svakoj zamci zanosa koja se moe zamisliti. Ali ne mogu misliti o tome kako sam na njih nabasao jer u svakom novom poslu otkrivam ih sve vie. Odravanje motocikla vas obezvoljuje. Naljuti vas. Razbjesni vas. Zbog toga je zanimljivo. Karta mi kae da je grad Baker uskoro pred nama. Vidim da se sada nalazimo u zemlji s boljom poljoprivredom. Ovdje pada vie kie. Sada mi je na umu katalog s naslovom Zamke za os koje sam upoznao. elim zapoeti cijelo novo akademsko polje rada, znanost o zanosu, u kojem e ove zamke razvrstati, klasificirati, strukturirati u hijerarhije i meusobno povezati za odgajanje buduih generacija i dobrobit cijelog ovjeanstva. Znanost o zanosu 101 - Ispitivanje afektivnih, kognitivnih i psihomotornih smetnji u zamjedbi kvalitativnih odnosa - 3 cr, VII, MWF. Volio bih to vidjeti negdje u katalogu sveuiline biblioteke.

194

U tradicionalnom odravanju zanosom se smatra neto s im ste se rodili ili to ste stekli kao rezultat dobrog odgoja. To je trajno svojstvo. Zbog pomanjkanja obavijesti o tome kako se taj zanos stjee netko bi mogao pomisliti da je ovjek bez ikakva zanosa beznadan sluaj. U nedualistikom odravanju zanos nije trajno svojstvo. To je promjenljivo svojstvo, spremite bodra duha koje se moe poveavati i smanjivati. Budui da je to rezultat zamjedbe kvalitete, nuno slijedi da se zamka za zanos moe definirati kao bilo koja stvar to dovodi do toga da netko gubi vienje kvalitete, i tako gubi oduevljenje za ono to radi. Kao to se moe naslutiti iz ovako iroke definicije, polje je golemo i ovdje se moe nabaciti samo poetna skica. Koliko ja mogu vidjeti, postoje dva glavna tipa zamki za zanos. U prvi tip spadaju one u kojima ste izbaeni s tranica kvalitete zbog uvjeta koji izrastaju iz vanjskih prilika, i ja te zamke nazivam zaprekama. U druga tip spadaju zamke u kojima ste izbaeni s tranica kvalitete zbog uvjeta koji se prvenstveno nalaze u vama. Za njih nemam nikakva zajednikog imena - zastoji, moda. Prvo u se pozabaviti zaprekama s vanjskim uzrocima.Kad prvi put vrite bilo kakav vei popravak, ini se da vas najvie zabrinjava zapreka ponovnog sastavljanja dijelova motora pogrenim redoslijedom. To se obino dogodi u vrijeme kad mislite da ste ve zavrili. Nakon viednevnog rada napokon je sve sloeno osim: to je ovo? Osovinica u leitu klipa. Kako sam to mogao izostaviti. O Kriste, sve se opet mora rastavljati! Gotovo da moete uti izduivanje zanosa. Ne moete nita drugo uiniti nego se vratiti i opet sve rastaviti... nakon razdoblja odmaranja do mjesec dana koje vam je potrebno da se naviknete na tu misao. Postoje dvije tehnike kojima se ja sluim da izbjegnem zapreku sastavljanja pogrenim redolijedom. Njima se sluim uglavnom kad se uputam u sloeniji zahvat o kojemu nita ne znam. Ovdje bi u zagradama trebalo umetnuti da postoji kola mehanike misli koja kae da se ne bi smio uputati u sloene zahvate o kojima nita ne znam. Morao bih biti upuen ili prepustiti posao strunjaku. To je samousluna kola mehanike odabranosti koju bih elio vidjeti unitenu. Takav strunjak je polomio rebra na cilindru ovog motocikla. Ja ureujem prirunike pisane za strunjake za kompjutore IBM, i ono to oni znaju kad ih proue nije osobito velika stvar. Vi ste u nepovoljnom poloaju kad se s tim prvi put susretnete i moda e vas vie kotati zbog djelova koje moete sluajno otetiti, i tada ete bez sumnje utroiti mnogo vie vremena, ali kad se idui put s tim sretnete ve ste u velikoj prednosti ispred strunjaka. Vi ste, u zanosu, nauili cio zahvat uz mnogo truda i sad ste puni svakovrsnih ugodnih osjeaja kojih u njemu vjerojatno nema. U svakom sluaju, prva tehnika spreavanja zamke sastavljanja dijelova pogrenim redoslijedom je biljenica u koju zapisujem redoslijed rastavljanja i biljeim neobinosti koje bi mi mogle zadavati glavobolju pri kasnijem sastavljanju. Ta biljenica postaje jako masna i runa. Ali vie puta dvije-tri rijei koje nisu izgledale vane kad su zapisivane sprijeile su oteenja i utedjele viesatni rad. Biljeke moraju posvetiti posebnu panju lijevoj i desnoj orijentaciji dijelova, gornjem i donjem poloaju, te

196 obiljeavanju boja i slijeda ica. Ako pojedinani dijelovi izgledaju izlizani ili oteeni ili olabavljeni, to je pravo vrijeme da se zapie da poslije moete sve rezervne dijelove kupiti odjednom. Druga tehnika spreavanja zamke sastavljanja di jelova pogrenim redoslijedom su novine rairene na podu garae na koje slaem sve dijelove s lijeva na desno i odozgo prema dolje, kao to itate stranicu u kniizi. Na taj nain kad ih sastavljate obrnutim redom svi maleni zavrtnji i podloge i osovinice koje je lako zaboraviti privlae vam panju ba kad vam trebaju. Pa ipak, ak uz sav taj oprez ponekad vam se dogodi da sastavite dijelove pogrenim redoslijedom, i kad se to dogodi morate paziti na zanos. uvajte se oajanja u kojem divlje jurite i trudite se da obnovite zanos nadoknaujui izgubljeno vrijeme. Time se samo prave nove greke. im vidite da se morate vratiti i sve ponovo rastaviti, krajnje je vrijeme za dulji prekid rada. Vano je razlikovati takve sluajeve od pogreaka u sastavljanju zbog nedostatka odreenih informacija, esto itav proces sastavljanja postaje suhoparna tehnika u kojoj morate rastaviti motor da biste neto zamijenili i zatim ga opet sastaviti da vidite da li je zamjena uspjela. Ako nije uspjela, to nije zapreka jer ta informacija koju ste dobili predstavlja stvarni napredak. Ali ako ste nainili oigledno glupu pogreku u sastavljanju, zanos se djelomino jo moe spasiti kroz spoznaju da e idue rastavljanje i sastavljanje vjerojatno ii mnogo bre nego to prvo. Podsvjesno ste zapamtili svakovrsne stvari koje vie ne morate uiti ispoetka. Od Bakera motocikl nas nosi uzbrdo kroza ume. umski put nas vodi kroz jedan prijevoj pa opet nizbrdo kroz nove ume na drugoj strani. Dok se ponovo sputamo niz gorsku kosu, primjeujemo da se drvee sve vie prorjeuje da bismo se naposljetku opet nali u pustinji. Slijedea je zapreka isprekidani kvar. U njoj ono to je pokvareno odjednom postaje ispravno im ga ponete popravljati. Elektrini kratki spojevi esto spadaju u tu skupinu. Kratki spoj se deava samo kad motocikl poskakuje. im se zaustavite, sve je u redu. To je gotovo nemogue popraviti. Sve to moete uiniti sastoji se u tome da pokuate da se kvar iznova javi pa ako se ne javi, zaboravite ga. Isprekidani kvarovi postaju zamke kad vas uljuljkaju u uvjerenje da ste motor zaista popravili. Uvijek je dobra ideja u svakom poslu priekati nekoliko stotina kilometara prije donoenja takva zakljuka. Ti kvarovi obeshrabruju kad se uestalo pojavljuju, ali ni u kojem sluaju niste u gorem poloaju od onoga tko dolazi mehaniaru. Zapravo vi bolje prolazite. Ti kvarovi su mnogo vee zamke za vlasnika koji mora svaki as voziti motocikl u radionicu bez ikakva zadovoljstva. Na svom motociklu moete ih prouavati koliko hoete, to mehaniar nipoto ne moe, i moete jednostavno uza se nositi alat koji mislite da e vam trebati dok se isprekidani kvar ponovo ne javi, pa onda, kad se javi, zaustaviti se i pozabaviti njime. Kad iskrsnu isprekidani kvarovi, pokuajte ih usporediti s drugim stvarima koje se zbivaju na motoru. Da li zatajenje, na primjer, nastaje samo na rupama, samo na okukama, samo pri ubrzavanju? Samo za vruih dana? Te usporedbe su klju za uzrono--posljedine pretpostavke. Kod nekih isprekidanih kva196

rova morate se pomiriti s tim da vas eka duga potraga, ali bez obzira kako muno to bilo nikada nije muno kao pet odlazaka profesionalnom mehaniaruDolazim u iskuenje da napiem dugu raspravu po naslovom Isprekidani kvarovi koje sam upoznao s potankim opisom kako sam koji rijeio. Ali to postaje kao one ribike prie to uglavnom zanimaju ribia koji nikako ne shvaa zato svi drugi zijevaju. On je u tome uivao. Poslije pogrenog sastavljanja i isprekidanih kvarova mislim da je idua najobinija vanjska zamka pomanjkanje rezervnih dijelova. Tu ovjek koji sam obavlja svoje popravke moe zapasti u malodunost na nekoliko naina. Dijelovi su neto to nikada ne planirate nabavljati kad tek kupite motocikl. Predstavnitva uivaju da imaju vrlo oskudne zalihe. Trgovine dijelovima su spore i uvijek imaju manjak osoblja u proljee kad svatko kupuje rezervne dijelove za motocikle. Cijene dijelova su drugi dio ove zamke za zanos. Dobro je poznata industrijska politika da cijena originalnog proizvoda bude konkurentna, jer kupac uvijek moe otii na drugo mjesto, ali zato rezervnim dijelovima nabiju cijenu i oderu vas. Cijena pojedinom dijelu nije samo daleko iznad njegove prvobitne cijene; za vas je cijena posebna jer niste profesionalni mehaniar. To je podmukla prijevara koja omoguuje profesionalnom mehaniaru da se obogati ugraujui dijelove koji nisu potrebni. Jo jedna prepona. Dio ne mora pristajati. Popisi dijelova uvijek sadre pogreke. Promjene serija i modela unose zbrku. Nedovoljno precizni dijelovi ponekad prou kroz kontrolu kvalitete jer u tvornici ne postoji ispravan aparat za provjeru. Neke od dijelova koje kupujete izgrauju posebni pogoni koji nemaju uvida u originalne podatke da ih ispravno izrade, Ponekad oni pobrkaju promjene serija i modela. Ponekad prodava kod kojega kupujete dijelove zapie pogrean broj. Katkad vi njemu ne date toan opis. Ali uvijek se javlja strana zamka za zanos kad se vratite kui i otkrijete da novi dio ne odgovara. Zamke s dijelovima mogu se svladati kombiniranjem niza tehnika. Prije svega, ako u gradu postojivie nego jedna trgovina rezervnim dijelovima, svakako izaberi onu u kojoj je najljubazniji prodava. Nastoj s njim biti per tu. esto e i on biti bivi mehaniar pa ti moe pruiti obilje obavijesti koje su ti potrebne. Motri na one koji sniavaju cijene i pokuaj s njima. S nekima od njih dobro je imati posla. Automobilska skladita i kue koje alju robu potom esto dre obinije dijelove motocikla po daleko niim cijenama nego predstavnitva motocikla. Moete kupiti lanac od proizvoaa lanaca, na primjer, mnogo jeftinije od najsnienije cijene u trgovini motocikla. Uvijek uzmi stari dio sa sobom da izbjegne kupnju krivog dijela. Ponesi i kakvu pominu mjerku da usporedi dimenzije. Napokon, ako si zbog rezervnih dijelova oajan kao ja i raspolae s neto novaca da ga uloi, moe se baviti zaista velianstvenim hobijem izraivanja vlastitih dijelova. Ja imam malu tokarsku klupu dimenzija 6 x 18 palaca s ugraenom glodalicom i potpunu opremu za zavarivanje: elektrini luk, helioluk, normalan aparat i mini-aparat na plin. Tom opremom moete navariti izlizane povrine boljim

198 od originalnog metala a zatim ga izbrusiti do granice tolerancije. Zaista ne moete zamisliti koliko je upotrebljiva ta kombinacija klupe i glodalice i zavarivaa dok se sami njom ne posluite. Ako ne moete nainiti ba ono to treba, uvijek moete izraditi neto to e koristiti. Izraivanje rezervnog dijela je vrlo sporo, a neke dijelove, kao to su na primjer kuglini leajevi, nikad neete ni izraivati, ali zapanjili biste se da vidite kako moete mijenjati nacrt dijelova da biste ih mogli izraditi svojom opremom, a posao nije ni priblino spor ni zaludan kao ekanje dok neki mrgodni prodava poalje narudbu u tvornicu. I rad je stvaranje zanosa, a ne razaranje zanosa. Vonja motocikla u kojem su dijelovi to ste ih sami izradili ispunja vas posebnim osjeajem koji nipoto ne moete dobiti s dijelovima to se iskljuivo kupuju u trgovini. Zali smo u pustinjski pijesak i motor poinje kaljati. Ukliuujem pomoni rezervoar i prouavam kartu. Uzimamo benzin u gradu koji se zove Unity i evo nas opet na vrelom crnom putu, vozimo se kroz more grmolike kadulje. Eto, to su bile najobinije zapreke kojih se mogu sjetiti: pogreno sastavljanje, isprekidani kvarovi i nevolje s rezervnim dijelovima. Ali premda su zapreke najee zamke za zanos, one su samo vanjski uzroci splanjavanja zanosa. Vrijeme je da se razmotre neke unutarnje zamke koje djeluju u isto vrijeme. Kao to je navedeno u opisu znanosti o zanosu, ovaj unutarnji dio podruja moe se razbiti na tri glavna tipa unutarnjih zamki za zanos: na one koje spreavaju afektivno razumijevanje, zvane zamke vrijednosti; na one koje spreavaju kongnitivno razumijevanje, zvane zamke istine; i one koje spreavaju psihomotorno ponaanje, zvane zamke miia. Zamke vrijednosti predstavljaju daleko najveu i najopasniju skupinu. Meu zamkama vrijednosti najrairenija i najpogubnija je krutost vrijednosti. To je nesposobnost da netko iznova vrednuje ono to vidi zbog slijepog dranja uz prijanju vrijednost. U odravanju motocikla morate iznova otkrivati ono to inite dok to inite. Krute vrijednosti to onemoguuju. esto se ovo javlja u preuranjenim dijagnozama, kad ste sigurni da znate u emu je nevolja, pa kad nije u tome, onda zastanete. Tada morate pronai neke nove tragove, ali da biste ih nali prvo vam treba oistiti glavu od starih shvaanja. Ako ste zaraeni krutou, moe vam promaknuti pravi odgovor i kad vam bulji u lice jer ne moete vidjeti vanost novog odgovora. Roenje nove injenice uvijek je divno iskustvo. To se dualistiki zove otkrie zbog podrazumijevanja da ono ima svoju egzistenciju nezavisno od iijesvijesti o njemu. Kad se pojavi, u poetku uvijek ima nisku vrijednost. Zatim ovisno o promatraevoj prijemljivosti i potencijalnoj kvaliteti injenice, vrijednost toga raste, ili polako ili brzo, ili pak vrijednost opada a injenica iezava. Golema veina injenica, prizori i zvui koji su oko nas svake sekunde te odnosi izmeu njih i svega u naem pamenju, nema u sebi kvalitete, zapravo ima negativnu kvalitetu. Kad bi sve te injenice bile odjednom prisutne naa svijest bi bila tako pretrpana besmislenim podacima da bi nam bilo nemogue misliti i djelovati. I tako mi unaprijed odabiremo na temelju kvalitete, ili da se izrazimo na Fedrov nain, 198

tranice kvalitete unaprijed odabiru kojih emo podataka biti svjesni, i taj izbor stvara tako da se najbolje uskladi ono to jesmo s onim to postajemo. Ako se uhvatite u tu zamku krutih vrijednosti, jedino vam ostaje da se primirite - morat ete se u svakom sluaju primiriti, htjeli vi to ili ne htjeli - ali primirite se hotimino i ponovo prijeite put kojim ste prije toga proli da vidite da li su zaista vane one stvari za koje ste prije mislili da su vane i... eto... jednostavno zurite u motor. Nema u tome nikakve sramote. Motrite ga kao to biste motrili plovak na pecanju i uskoro ete, ja vam jamim ivotom, primijetiti da se neto trza, neka sitna injenica koja na stidljiv i krotak nain pita da li vas sve to zajedno zanima. Na taj nain svijet ide dalje. Treba da vas zanima. Isprva pokuajte razumjeti tu novu injenicu ne toliko u okvirima svoga velikog problema koliko zbog nje same. Taj problem moda nije tako velik kako vi mislite. A ta injenica moda nije tako sitna kako vi mislite. Moda vi tu injenicu ne elite ali bar morate biti sigurni u to prije nego to je odbacite. esto prije nego to je odbacite otkrit ete da ona ima prijatelja koji stoje kraj nje i ekaju da vide koji je va odgovor. Meu tim prijateljima moe biti upravo ona injenica koju traite. Poslije nekog vremena moete otkriti da su ti znaci to ih dobivate zanimljiviji nego vaa poetna nakana da popravite motor. Kad se to dogodi, stiete na neku vrstu odredita. Onda vie niste iskljuivo mehaniar za motocikle, nego ste i znanstvenik za motocikle, i potpuno ste svladali zamku vrijednosne krutosti. Cesta se opet popela meu borove, ali prema karti vidim da to nee dugo potrajati. Du ceste su reklamni panoi nekih odmaralita i neka djeca ispod njih, gotovo kao dio obavijesti, skupljaju eere. Oni nam mau i dok to ine najmanjem djeaku ispadaju svi eeri. Stalno se elim vratiti na onu analogiju pecanja injenica. Mogu ve vidjeti kako netko vrlo nezadovoljno pita: - Da, ali koje vi to injenice pecate? U tome mora postojati neto vie od toga. Ali odgovor je taj da, ako znate koje injenice pecate, vi vie ne pecate. Ulovili ste ih. Pokuavam se sjetiti nekog odreenog primjera... Moglo bi se navesti mnogo primjera iz odravanja motocikla, ali najdojmljivi]i primjer vrijednosne krutosti to ga se mogu sjetiti je stara zamka za majmune u junoj Indiji. Zamka se sastoji od probuenog kokosovog oraha svezanog za kolac. U orahu ima malo rie koja se moe dohvatiti kroz rupicu. Rupica je dovoljno velika da majmunova ruka moe ui unutra, ali je premalena da bi aka s riom mogla izai van. Majmun zgrabi riu i odjednom je uhvaen - ni zbog ega drugoga nego zbog svoje krutosti u ocjenjivanju vrijednosti. On ne moe iznova vrednovati riu. On ne moe vidjeti da je sloboda bez rie vrednija od suanjstva s njom. Seljaci dolaze da ga zgrabe i odnesu. Oni dolaze sve blie... blie!... tu su! Kakav openit savjet - ne poseban savjet - nego kakav openit savjet biste dali jednom majmunu u takvim prilikama?

200 No, mislim da biste mogli rei tono ono to sam ja rekao o krutosti vrednovanja, moda s malo dodatne hitnosti. Ima jedna injenica koju bi majmun morao znati: ako otvori ruku slobodan je. Ali kako e on otkriti tu injenicu? Uklanjanjem krutosti vrednovanja koje vie cijeni riu nego slobodu. Kako e to uiniti? Pa, trebalo bi da se nekako pokua primiriti i ponovo prijei put kojim je prije proao i vidjeti da li su zaista vane one stvari za koje je prije mislio da su vane i, eto, prestati s poskakivanjem i samo zuriti u kokosov orah neko vrijeme. Vrlo brzo dobio bi mig jedne neznatne injenice koja bi ga pitala da li ga to zaista zanima. Trebalo bi da tada pokua razumjeti tu injenicu ne toliko u okvirima svoga velikog problema koliko zbog nje same. Taj problem moda nije tako velik kako on misli. Ni ta injenica moda nije tako neznatna kako on misli. To su otprilike sve openite obavijesti koje mu moete dati. Kod Prairie Cityja opet izlazimo iz planinskih uma i ulazimo u suhonizinski grad sa irokom glavnom ulicom kroz koju se vidi sredite grada i na drugoj strani prerija. Prilazimo jednom restoranu, ali on je zatvoren. Prelazimo iroku ulicu i pokuavamo s drugim restoranom. Vrata su otvorena, sjednemo unutra i naruujemo kisela mlijeka. Dok ekamo, vadim koncept pisma to ga je Chris pripremao za majku i dajem mu ga. Na moje iznenaenje on radi na njemu bez mnogo pitanja. Naslanjam se o pregradak i ne smetam mu. Stalno osjeam da su injenice to ih pecam u vezi s Chrisom takoer pred mojim nosom, ali da me neka moja krutost vrednovanja spreava da ih vidim. Povremeno izgleda da se gibamo paralelno a ne zajedno, zatim se u udnovatim trenucima sudaramo. Njegove nevolje kod kue poinju kad oponaa mene nastojei drugima zapovijedati kako ja zapovijedam njemu, posebno svom mlaem bratu. Naravno, drugi ne sluaju njegove zapovijedi, a on ne moe vidjeti njihovo pravo na to, i tada nastaje pravi pakao. ini se da njemu nije briga da li ga drugi vole. On samo eli da ga ja volim. To uope nije zdravo, kad se sve uzme u obzir. Ve je vrijeme da se upusti u dugaak proces odvajanja. Taj prijelom mora biti to je mogue bezbolniji, ali mora se nainiti. Vrijeme je da stane na vlastite noge. to prije to bolje. I sada, kad sam o svemu tome razmislio, ne vjerujem vie u to. Ne znam u emu je problem. Onaj san to me trajno pohodi uznemirava me jer ne mogu pobjei od njegova znaenja: ja sam zauvijek na drugoj strani staklenih vrata koja ne otvaram prema njemu. On eli da ih otvorim, a dosad sam se uvijek okretao na drugu stranu. Ali kada postoji neka nova spodoba koja me spreava. udno. Malo zatim Chris kae da se umorio od pisanja. Ustajemo, plaam na blagajni i odlazimo. Opet na cesti u razgovoru o zamkama. Idua zamka je vana. To je unutarnja zamka za zanos koja se zove uobraenost. Uobraenost nije potpuno odijeljena od krutosti vrednovanja nego je jedan od mnogih njezinih uzroka. Ako sam sebe visoko cijeni, onda je tvoja sposobnost da prepozna nove injenice oslabljena. Tvoja uobraenost odjeljuje te od kvalitetne stvarnosti. Kad injenice pokau da si potpuno zabrljao, ti to nee lako priznati. Kad ti laan podatak die cijenu, ti e lako u nj povjerovati. Kod svakog mehanikog 200

popravka uobraenost grdno nastrada. Stalno ispada budala, stalno pravi greke, i mehaniar koji mora braniti veliku uobraenost nalazi se u grozno nepovoljnu Poloaju. Ako poznajete dovoljno mehaniara da o njima razmiljate kao o skupini, i ako se vaa zapaanja podudaraju s mojima, mislim da ete se sloiti da mehaniari naginju k tome da budu skromni i utljivi. Ima iznimaka, ali openito ako nisu isprva skromni i utljivi, posao e ih vjerojatno takvima uiniti. I skeptini su. Paljivi, ali skeptini. Ali nisu samoljubivi. Nema naina da blebeete gluposti i prodajete maglu o popravku motora, osim nekome tko nema pojma o onom to radite. ... Htio sam rei da se motor ne podudara s vaom linou, ali on se s njom podudara. Radi se samo o tome da je linost s kojom se podudara vaa stvarna linost, ona koja iskreno osjea i misli i djeluje, a ne nikakva od lanih i napuhanih slika linosti to ih vaa uobraenost moe prizvati. Te lane slike se tako brzo i tako potpuno ispuu da morate istog asa biti vrlo obeshrabreni ako vam je zanos potekao od uobraenosti a ne od kvalitete. Ako vam skromnost ne dolazi prirodno i lako, jedan od izlaza iz te zamke je pretvaranje da ste skromni. Ako ba hotimice smatrate da niste dobri, onda vam zanos naglo raste kad injenice pokau da vam je pretpostavka tona. Tako moete initi sve dok ne doe vrijeme kad injenice pokazuju da vam je ta pretpostavka netona. Tjeskoba, slijedea zamka za zanos, nekako je oprena uobraenosti. Tako si siguran da e sve pogreno uraditi da te je strah da ita radi. esto je to, prije nego lijenost, pravi razlog to ti je teko poeti. Ta zamka tjeskobe, koja je posljedica prevelike motivacije, moe dovesti do svakovrsnih greaka suvine briljivosti. Popravlja stvari koje ne treba popravljati i daje se u potjeru za izmiljenim kvarovima. Donosi napreac nezdrave zakljuke i ugrauje svakojake greke u motor zbog svoje nervoze. Te greke, kad se naine, naginju k tome da potvrde tvoje prvotno samopotcjenjivanje. To vodi do novih greaka, koje vode do novog samopotcjenjivanja, i tako dalje u zaaranom krugu. Najbolji je nain da se prekine taj krug, mislim, da metne svoje tjeskobe na papir. Proitaj sve^ to ti doe pod ruku o toj stvari. Tjeskoba ti to olakava, i to vie ita to se vie smiruje. Mora se sjetiti da si poao u potragu za duevnim mirom a ne samo da popravi motor. Kad poinje popravak, moe napisati na komadie papira sve to eli uiniti, a zatim komadie svrstaj u ispravan redoslijed. Otkrit e da taj redoslijed svrstava i opet presvrstava pa opet ispoetka dok ti sve vie i vie ideja pada na pamet. Vrijeme koje u tome izgubi obino se viestruko vrati u utedi rada na motoru i spreava te da neto ne uini eprtljavo to bi stvorilo kasnije potekoe. Svoju tjeskobu moe donekle smanjiti suoivi se s injenicom da nema iva mehaniara koji s vremena na vrijeme ne uprska neki posao. Glavna razlika izmeu tebe i profesionalnih mehaniara je u tome to ne zna kad se to njima dogodi - ti samo to plaa, u obliku dodatnih trokova razmjerno rasporeenih po cijelom tvom raunu. A kad sam naini greku, ima bar tu korist da iz nje neto naui. Dosada je naredna zamka za zanos koja mi pada na pamet. Ona je oprena tjeskobi i obino prati pro-

202 bleme uobraenosti. Dosada znai da si iskliznuo s tranica kvalitete, da ne vidi stvari sa svjeinom, da si izgubio svoj poetniki duh i da je tvoj motocikl u velikoj opasnosti. Dosada znai da su ti zalihe zanosa na izmaku i da ih treba obnoviti prije nego to se ita drugo uini. Kad ti je dosadno, stani! Idi u kino. Upali TV. Nazovi to loim danom. Radi bilo to drugo osim popravljanja tog motora. Ako ne stane, na redu je velika greka, a onda dosada i velika greka se spoje jednog lijepog jutra u grdan kvar i onda e zaista stati. Moj najdrai lijek za dosadu je spavanje. Vrlo je lako zaspati kad ti je dosadno i vrlo je teko osjetiti dosadu poslije duga odmora. Idui mi je lijek kava. Obino imam ukljuen elektrini lonac s kavom dok radim, na motoru. Ako to ne pomae, moda su u pitanju dublji problemi kvalitete koji vas mue i odvraaju vam panju od onoga to je pred vama. Dosada je znak da mora svratiti pozornost na te probleme to i onako ini - i uspostaviti nad njima nadzor prije nastavljanja s motociklom. Meni je najdosadnija dunost ienje motora. To me se ini pravim gubljenjem vremena. John uvijek svoj BMW dri pic-puc. Zaista mu lijepo izgleda, dok je moj stalno pomalo prljav, reklo bi se. Tu je u pitanju klasian duh: iznutra krasno radi dok na povrini izgleda zamazano. Jedno rjeenje dosade pri nekim vrstama poslova, kao to su podmazivanje i mijenjanje ulja i ugaanje! jest pretvaranje tih poslova u svojevrstan obred. Postoji estetika vrenja poznatih stvari i estetika vrenja nepoznatih stvari. uo sam da postoje i dvije vrste zavarivaa: industrijski zavarivai koji ne vole zamrene poslove i uivaju radei po sto puta istu stvar; i radioniki zavarivai kojima je zlo kad moraju dva puta napraviti isti posao. Savjet je glasio da ovjek mora znati kojoj vrsti zavarivaa se obraa, jer to nije svejedno. Ja spadam u ovaj posljednji razred, i zato valjda volim rjeavanje zamrenih kvarova vie nego ita drugo a mrzim ienje motora vie nego ita drugo. Ali mogu obaviti i jedno i drugo kad treba a to moe i svatko drugi. Kad istim motor inim to kao to ljudi idu u crkvu; ne toliko da otkrijem neto novo, iako stalno pazim na novosti, nego da se iznova susretnem s poznatim stvarima. Lijepo je ponekad etati znanim stazama. Zen ima neto rei o dosadi. Njegova glavna vjeba da se samo sjedi vjerojatno je najdosadnija stvar na svijetu, ako to nije pak indijski obiaj da se ljudi ivi zakopavaju. Tu se nita posebno ne radi; ne mie se, ne razmilja, ne brine. to bi moglo biti dosadnije? Ali u sri sve te dosade lei upravo ono to zen budizam eli pouiti, to je to? to to lei u samoj sri dosade to mi ne vidimo? Nestrpljivost je bliska dosadi ali uvijek je posljedica jednog uzroka: potcjenjivanja vremena koliko e trajati neki posao. Nikada zapravo ne znate to e se isprijeiti i vrlo malo poslova se obavlja onako brzo kako su planirani. Nestrpljivost je prva reakcija na zapreke i moe se brzo pretvoriti u ljutnju ako niste paljivi. Nestrpljivost se najbolje izbjegava ako se za posao predvidi neodreeno vrijeme, osobito za nove poslove koji zahtijevaju nepoznate postupke; zatim ako se podvostrui predvieno vrijeme kad nas prilike prisiljavaju da se rok planira; i ako se stupnjuje cilj onoga t o elimo uiniti. Opi ciljevi moraju se 202

stupnjevati tako da im se smanji vanost, a neposredni ciljevi moraju se stupnjevati tako da im se povea vanost. To zahtijeva prilagodljivo vrednovanje, i pomak vrijednosti obino je popraen nekim gubitkom zanosa, ali to je rtva koja se mora podnijeti. To nije nita u usporedbi s gubitkom zanosa koji e se dogoditi ako nastane kakva velika greka zbog nestrpljivosti. Moja najdraa vjeba stupnjevanja nanie je ienje vijaka i matica i zakovica i rupa. Ja patim od progona oteenih i izlizanih i zaralih i prljavih navoja zbog kojih se vijci polagano ili teko okreu; i im naiem na njih, uzimam mjerku za navoje i kalibrator, vadim rezae i neobraene matice, urezujem na njima nove navoje, zatim ih ispitujem i podmazujem i imam pred sobom itavu zalihu strpljivosti. Druga je vjeba ienje alata koji je bio upotrijebljen a. nije spremljen i unereuje garau. To je dobra stvar jer jedan od prvih znakova nestrpljivosti je nezadovoljstvo to vam se odmah ne nalazi pri ruci komad alata koji vam je potreban. Ako se jednostavno zaustavite i uredno pospremite alat, pronai ete i onaj komad koji vam treba i stupnjevat ete nanie nestrpljivost bez gubljenja vremena i ugroavanja posla. Ulazimo u Dayville a stranjica mi izgleda kao da se pretvara u cement. No, to je valjda sve o zamkama vrijednosti. Ima ih jo jako mnogo, naravno. Zaista ja sam samo naeo temu da pokaem to se tu skriva. Gotovo svaki mehaniar mogao vam satima pripovijedati o vrijednosnim zamkama koje je on otkrio a ja o njima nita ne znam. I sami ih morate mnogo otkriti pri skoro svakom poslu. Moda je najbolja pojedinana stvar to semoe nauiti ako prepoznate takvu zamku kad u nju upadnete i ako se njome pozabavite prije nego to se vratite poslu na motoru. U Dayvilleu postoje golema sjenovita stabla kraj benzinske stanice gdje ekamo da se pojavi posluitelj. Njega nema, a mi smo ukoeni i nerado bismo odmah sjeli na motocikl, pa proteemo noge u hladovini. Stabla su tako golema da pokrivaju gotovo itav put. udnovato, u ovakvom kraju nalik na pustinju. Posluitelja jo nema, ali njegov konkurent s druge strane ceste to gleda i uskoro nam prilazi da nas on poslui. - Ne znam gdje je John - veli on. Kad se pojavio John, zahvaljuje se tom drugom posluitelju i ponosno kae: - Mi uvijek jedan drugome ovako pomaemo. Pitam ga ima li kakvo mjesto da se odmorimo a on kae: - Moete se posluiti travnjakom ispred moje kue. Pokazuje prstom preko ceste na kuu koja se nalazi iza nekoliko topola kojima je promjer debla preko jednog metra. Uinimo tako, legnemo na nekakvu visoku zelenu travu, i sada vidim da se ta trava i stabla navodnjavaju iz jarka kraj ceste u kojemu tee bistra voda. Spavali smo valjda pola sata kad ujem i vidim Johna na stolici za Ijujanje na travi kraj nas kako razgovara s vatrogascem na drugoj stolici. Sluam. Zanima me tok razgovora. Taj razgovor nikamo ne vodi, samo ispunjava vrijeme. Nisam uo tako ustrajna sporotena

204 razgovora od tridesetih godina kad su mi djed i pradjed i njihova braa znali tako razgovarati: sve dalje i dalje i dalje bez ikakve namjere ili svrhe osim da ispune vrijeme, kao to se ljuljaju na stolicama. John vidi da sam budan pa malo razgovaramo. Kae da voda dolazi iz Kinezova jarka. - Bijelac vam nikad ne bi mogao iskopati ovakav jarak - kae on. - Oni su ga iskopali prije osamdeset godina kad su mislili da ovdje ima zlata. Danas ovakav jarak ne moete nigdje nai. - Kae da su zato stabla toliko velika. Razgovaramo malo o tome odakle smo mi i kamo idemo, i kada polazimo John kae da mu je drago to smo se upoznali i da se nada da smo se odmorili. Dok odlazimo ispod visokih stabala Chris mu mae a on se smijei i odmahuje. Pustinjska cesta vijuga kroz stjenovite klance i breuljke Ovo je najsui kraj do sada. Sada elim govoriti o zamkama istinitosti i zamkama miia, i onda prestati s chautauquom za danas. Zamke istinitosti tiu se podataka koji su shvaeni i nalaze se u vagonima vlaka. Najveim dijelom s tim podacima uredno izlazi na kraj konvencionalna dualistika logika i znanstvena metoda o kojoj smo ranije govorili, upravo poslije Miles Cityja. Ali postoji jedna zamka s kojom ne izlazi na kraj - zamka isti nitosti logike da-ne. Da i ne... ovo i ono... jedan ili nula. Na osnovi ovog dvolanog razluivanja sagraeno je cjelokupno ljudsko znanje. Primjer za to je kompjutorska memorija koja sprema sve svoje znanje u obliku binarnih informacija. Ona sadri jedinice i nule, to je sve. Zato to nismo na to naviknuti, obino ne vidimo da postoji i trei mogui logiki lan jednak lanovima da i ne koji je sposoban da proiri nae poimanje u nepoznatom pravcu. Nemamo ak ni izraza za njega, pa se moram posluiti japanskom rijecom mu. Mu znai nikakva stvar. Poput kvalitete, mu upuuje izvan procesa dualistikog razluivanja. Mu jednostavno kae: Nikakav razred; ni jedan, ni nula, ni da, ni ne. Ono istie da je kontekst pitanja takavda su pogreni i jesan i nijean odgovor i da se ne smiju dati. Povucite to pitanje, eto to ono kae. Mu je prikladno kad kontekst pitanja postaje premalen za istinitost odgovora. Kad su zen redovnika Joshua pitali da li pas ima Budinu narav, on je rekao: Mu, mislei da bi odgovorivi i na jedan nain dao netoan odgovor. Budina narav ne moe se obuhvatiti pitanjima da ili ne. Oigledno je da mu postoji u prirodnom svijetu to ga istrauje znanost. Radi se samo o tome, kao i obino, da smo mi nasljedno naueni da ga ne vidimo. Na primjer, bezbroj puta je ponovljeno da kompjutorski krugovi pokazuju samo dva stanja, voltau za jedan i voltau za nulu. To je glupo! Svaki kompjutorski tehniar zna da nije tako. Pokuajte vidjeti voltau koja predstavlja jedan ili nulu kad nestane struje! Krugovi su tada u stanju mu. Nisu na jedan, nisu ni na nuli, nalaze se u neodreenom stanju koje nema znaenja u okviru pojmova jedinica i nula. Osim toga u mnogim sluajevima oitavanje voltmetra pokazat e svojstva lebdenja u kojima tehniar uope ne oitava svojstva kompjutorskih krugova nego svojstva samog voltmetra. Dogodilo se to da su uvjeti prekida struje dio ireg konteksta 204

nego to je kontekst u kojemu se stanja jedinica i nula smatraju univerzalnima. Pitanje jedinice ili nule je povueno. A ima jo mnogo kompjutorskih stanja nestanka struje u kojima se susreu odgovori mu zbog irih konteksta od prostora jedinica i nula. Dualistiki um sklon je pomisliti da je pojava odgovora mu u prirodi usputna prijevara ili nevanost, ali mu se susree kroz cijelo znanstveno istraivanje, a priroda ne vara, i prirodni odgovori nikada nisu nevani. Velika je greka, neka vrsta nepotenja, pomesti prirodine mu odgovore pod tepih. Priznavanje i vrednovanje tih odgovora mnogo bi pomoglo da se logika teorija priblii eksperimentalnoj praksi. Svaki laboratorijski znanstvenik zna da eksperimentalni rezultati pruaju mu odgovore na pitanja da-ne to ih je eksperiment postavljao. U tim sluajevima on smatra da je eksperiment slabo zamiljen, grize se zbog svoje gluposti i u najboljem sluaju smatra da e mu promaeni eksperiment koji je pruio mu odgovor pomoi da izbjegne greke u planiranju buduih da-ne eksperimenata. To nisko vrednovanje eksperimenta koji donosi mu odgovore nije opravdano. Odgovor mu je vaan odgovor. On znanstveniku veli da je kontekst njegova pitanja preuzak za prirodin odgovor i da mora proiriti kontekst pitanja. To je vrlo vaan odgovor! Znanstvenikovo razumijevanje prirode njime se strahovito pojaava, a to je i bila glavna svrha pokusa. Moglo bi se s mnogo opravdanja tvrditi da znanost vie raste kroz mu odgovore nego kroz da ili ne odgovore. Da ili ne odgovori potvruju ili nijeu pretpostavke. Mu odgovor kae da je odgovor onkraj pretpostavke. Mu je pojava koja prije svega nadahnjuje znanstveno istraivanje! Nema u tome niega tajanstvenog ni nepristupanoga. Radi se samo o tome da nas je naa kultura tako izvitoperila da donosimo niske vrijednosne sudove o takvim odgovorima. U odravanju motocikla mu odgovori to ih daje motor na mnoga postavljena dijagnostika pitanja glavni su uzronici gubitka zanosa. A ne bi tako trebalo biti! Kad dobijete neodreen odgovor na svoje pitanje, to moe znaiti jedno od ovoga: ili va postupak ispitivanja ne djeluje kako vi mislite da djeluje, ili vae razumijevanje konteksta pitanja treba proiriti. Provjerite svoj pokus i ponovo prouite pitanje. Ne odbacujte takve mu odgovore! Oni su u svakom djeliu bitni kao da i ne odgovori. Oni su hitniji od njih. Oni su odgovori na kojima napredujete! ... ini se da se motocikl malo pregrijava... ali mislim da se radi samo o vruem suhom kraju kroz koji se vozimo... ostavit u odgovor na to pitanje u stanju mu ... dok se ne pogora ili ne pobolja... Zaustavljamo se i pijemo mlijeko s okoladom u gradu Mitchell koji se savio ispod suhih bregova toih vidimo kroz prozorska stakla. Neka djeca dolaze na kamionu i zaustavljaju se i u gomili ulaze u restoran i nekako zavladaju njime. Dobro se ponaaju, samo su buna i odreita, ali moe se vidjeti da je vlasnica lokala malo uznemirena zbog njih. Suha pustinja, pjeana zemlja. Ponovo u nju zalazimo. Ve je kasno popodne i zaista smo preli dosta kilometara. Ve osjeam bolove od tolikog sjedenja na motociklu. Sad sam zaista umoran. To mi je i Chris rekao u restoranu. ak je pomalo i neraspoloen. Mislim da on moda ... no dobro... pustimo to...

206 Proirenje mu je jedina stvar koju ovog puta elim rei o zamkama istinitosti. Vrijeme je da se prijee na psihomotorne zamke. Ovo je podruje razumijevanja koje je najneposrednije povezano s onim to se dogaa u motoru. Ovdje neusporedivo najtegobniju zamku za zanos predstavlja neprikladan alat. Nita toliko ne obeshrabruje ovjeka koliko zastoji zbog alata. Kupite sav alat koji moete i nikada neete zaaliti. Ako elite utedjeti novac, obratite panju na novinske oglasnike. Dobar alat se u pravilu ne troi, a dobar alat iz druge ruke mnogo je bolji nego nov alat slabije kakvoe. Prouavajte kataloge alata. Iz njih moete mnogo nauiti. Pored loa alata, loa okolina je takoer velika zamka za zanos. Obratite panju na odgovarajue svjetlo. Pravo je udo koliko greaka moe sprijeiti malo svjetla. Neke tjelesne nepogodnosti ne mogu se sprijeiti, ali mnoge od njih, kao to su na primjer prevrua ili prehladna okolina, mogu odvesti vae procjene na krivi put ako niste paljivi. Ako vam je prehladno, urit ete i vjerojatno nainiti neke greke. Ako vam je prevrue, prag ljutnje vam se mnogo sputa. Izbjegavajte nespretne poloaje tijela kad god je to mogue. Malena klupica kraj motocikla silno e poveati vau strpljivost i mnogo e manja biti vjerojatnost da ete otetiti sklopove na kojima radite. Postoji jedna psihomotorna zamka za zanos, miina neosjetljivost, koja moe izazvati velike tete. Ona je dijelom posljedica pomanjkanja kinestezije, neshvaanja da se u motoru nalaze krhki precizni dijelovi koji se lako mogu otetiti miinom neosjetIjivou, premda je vanjtina motocikla gruba. Postoji neto to se zove osjeaj za mehaniku, to je oito svakom tko zna to je to, ali ga je vrlo teko opisati onom tko ne zna; i kada vidite da na motoru radi netko tko nema toga osjeaja, spremni ste patiti zajedno s motorom. Taj osjeaj za mehaniku potjee iz dubokog unutarnjeg osjeanja elastinosti materijala. Neki materijali, kao keramika, imaju vrlo malu elastinost i zato pazite da pri obradi porculanskih dijelova izbjegavate velike pritiske. Drugi materijali, kao elik, imaju silnu elastinost, veu nego guma, ali u takvim razmjerima da ta elastinost nije primjetljiva, osim ako ne radite s velikim mehanikim silama. Radei za zavrtnjima i maticama nalazite se u podruju velikih mehanikih sila i morate znati da su u tom podruju kovine elastine. Kad zaarafljujete jedan zavrtanj postoji toka zvana runo pritegnuto kad je postignuto priljubljenje ali nije smanjena elastinost. Zatim slijedi srednje pritegnuto stanje kad je oduzeto malo povrinske elastinosti. Zatim dolazi dobro pritegnuto kad je zavrtnju oduzeta sva elastinost. Sila koja je potrebna da se dosegnu te tri toke razliita je za svaku veliinu zavrtanja, i razliita je za podmazane zavrtnje i zakovice. Sile su razliite za elik i lijevano eljezo i broncu i aluminij i plastiku i keramiku. Ali osoba s osjeajem za mehaniku zna kad je neto dobro pritegnuto i tada stane. Osoba bez toga osjeaja ide dalje i oteuje navoje ili lomi zavrtanj. Osjeaj za mehaniku ne ukljuuje samo razumijevanje elastinosti kovine nego i njezine mekoe. Unuranjost motocikla sadri povrine koje su u nekim sluajevima precizne do tisuinke milimetra. Ako 206

vam padnu ili se zaprljaju ili ih ogrebete ili po njima lupite ekiem, one e izgubiti tu preciznost. Vano jeshvatiti da kovina ispod povrine moe normalno izdrati velike udarce i optereenja ali da to same povrine ne mogu. Kad rukuje s preciznim dijelovima koji se zaglave ili ih je teko rastaviti, osoba s osjeajem za mehaniku izbjegavat e oteivanje povrina i sluit e se alatom na grubljim povrinama tih dijelolova kad god je to mogue. Ako ba mora raditi na preciznim povrinama, uvijek e upotrijebiti alat s mekim povrinama. Za takav posao mogu se nabaviti bronani ekii, plastini ekii, drveni ekii, gumeni ekii i olovni ekii. Sluite se njima. Stezaljke kripa mogu se obloiti plastinim i bakrenim i olovnim ploicama. Sluite se i njima. Njeno postupajte s preciznim dijelovima. Nikada neete zaaliti. Ako ste skloni tome da grubo postupate sa stvarima, posvetite tome vie vremena i pokuajte razviti malo vie potovanja prema dostignuima to ih precizni dijelovi predstavljaju. Dugake sjene u suhom krajoliku kojim smo proli ostavile su u nama svojevrsno tmurno raspoloenje ... Moda je to samo obina popodnevna zlovolja, ali poto sam sve to danas ispriao o tim stvarima ini mi se da sam nekako okoliao. Netko bi mogao upitati: - U redu, ako zaobiem sve te zamke, hou li onda uspjeti u poslu? Odgovor je, naravno, nijean. Jo niste ni u emu uspjeli. Morate takoer ispravno ivjeti. Nain ivota vas predodreuje da izbjegnete zamke i vidite prave injenice, elite li znati kako ete naslikati savrenu sliku? To je lako. Postanite sami savreni i zatim samo prirodno slikajte. Na taj nain rade svi strunjaci. Slikanje slike ili popravljanje motocikla nije odijeljeno od ostatka vaeg postojanja. Ako traljavo mislite est dana u tjednu kad ne radite na svom motoru, kakvo izbjegavanje zamki, kakva mudrolija, moe vas iznenada izotriti sedmoga dana? Sve to ide zajedno. Ali ako est dana traljavo razmiljate a sedmi dan u tjednu zaista pokuate biti otroumniji, onda moda iduih est dana neete biti traljavi kao prethodnih est. Mislim da s ovim zamkama za zanos elim pokazati preac prema ispravnom ivljenju. Stvarni motocikl na kojemu radite jest motocikl koji nosi vae ime. Motor koji izgleda kao da se nalazi ondje i osoba koja izgleda da se nalazi ovdje nisu dvije odijeljene stvari. One se primiu kvaliteti ili se udaljavaju od kvalitete zajedno. Stiemo u Prineville Junction s tek nekoliko sati dnevnog vidjela pred nama. Nalazimo se na raskriju s cestom broj 97, gdje emo skrenuti na jug, i nalijevam benzin na uglu i zatim sam tako umoran da odlazim iza stanice i sjednem na uto obojeni rubni cement s nogama na ljunku, dok mi zadnje zrake sunca blijete kroz grane u oi. Dolazi i Chris i sjeda, i ne kaemo nita, ali ovo je najgora potitenost do sada. Toliko sam govorio o onim zamkama za zanos, a sam upadam u jednu od njih. Moda je to premorenost. Moramo se naspavati.

208 Promatram neko vrijeme kako promiu automobili cestom. Neto samotno u vezi s njima. Ne samotno - gore. Nita. Kao izraz na posluiteljevu licu dok nam je punio rezervoar. Nita. Nitavan rubni cement, kraj nekog nitavnog ljunka, na nitavnom raskriju, koje nikamo ne vodi. I neto u vezi s vozaima automobila. Izgledaju upravo kao posluitelj na pumpi, dok zure ravno ispred sebe u nekom svom privatnom transu. Nisam to vidio od... od onog prvog dana kad je to Sylvia primijetila. Svi izgledaju kao da su u pogrebnoj povorci. S vremena na vrijeme netko nas strelovito pogleda a onda bezizraajno skree pogledom, kao da gledaza svojim poslom, kao da mu je neugodno to smo mi moda primijetili da nas je promatrao. Ja to sada vidim jer smo dugo vrijeme bili izvan toga. I vonja je razliita. ini se da se kola kreu stalnom maksimalnom brzinom za gradsku vonju, kao da ele nekamo stii, kao da je ovo to se sada ovdje nalazi neto kroz to samo treba proi. ini se da vozai vie misle na mjesto gdje ele biti nego na mjesto gdje jesu. Znam ja to je to! Stigli smo na Zapadnu obalu! Opet smo svi stranci! Ljudi, ta ja sam zaboravio naj veu zamku za zanos od svih. Pogrebnu povorku! Tu povorku u kojoj smo svi mi. Ovaj bezglavi, zajebani, supermoderni, uobraeni stil ivota koji misli da je njegova ova zemlja. Toliko smo dugo bili izvan njega da sam ga bio potpuno zaboravio. Upadamo u prometnu struju koja tee na jug i ve izbliza osjeam bezglavu opasnost. Vidim u ogledalu da me neko kopile u stopu prati i nee da me prestigne. Ubrzavam na sto dvadeset a kopile je jo iza mene. Pritiem na sto pedeset i odljepljujemo se od njega. Ovo mi se uope ne svia. Zaustavljamo se u Bendu i veeravamo u modernom restoranu gdje takoer ljudi ulaze i izlaze ne gledajui jedni druge. Posluga je izvanredna ali bezlina. Neto junije nailazimo na umu krljava drvea razdijeljenu na smijeno malene parcele. Oigledno prsti nekog graevinskog poduzetnika. Na jednoj parceli daleko od glavne ceste prostiremo vree za spavanje i otkrivamo da borove iglice jedva pokrivaju neto to predstavlja valjda nekoliko stopa meke spuvaste praine. Nikada nisam vidio nita slino. Moramo paziti da ne rujemo po iglicama jer inae se die praina i sve prekriva. Razgremo atorska krila i na njih stavljamo vree za spavanje. To e biti u redu. Chris i ja razgovaramo neko vrijeme o tome gdje se nalazimo i kamo idemo. Gledani kartu u sumraku, a zatim je gledam malo dulje uz depnu lampu. Danas smo prevalili 520 kilometara. To je mnogo. Chris izgleda jednako premoren kao ja, i jednako kao ja spreman da zaspi.

208

ETVRTI DIO
27
Zato ne izae iz sjene? Kako zapravo izgleda? Ti se neega boji, zar ne? ega se to boji? Iza spodobe u sjeni nalaze se staklena vrata. Iza njih je Chris koji mi daje znak da ih otvorim. Sada je on stariji, ali na njegovu je licu i dalje moleiv izraz. - to da sad radim? - eli znati. - to da radim poslije? - eka da mu dam uputstva. Vrijeme je da se neto uini. Prouavam spodobu u sjeni. Vie nije onako svemogua kako je nekada bila. - Tko si ti? - pitam. Odgovora nema. - Po kojem su pravu ta vrata zatvorena? Jo nema odgovora. Spodoba uti, ali se zgrila takoer. Boji se. Mene. - Ima i gorih stvari nego to je skrivanje u sjeni. Je li tako? Da U zbog toga ne govori? ini se da se koleba, povlai, kao da osjea to se spremam uiniti. ekam, zatim se primaknem blie. Neto grozno, mrano, pogubno. spodobu u staklena vrata, da je ne bih upozorio. Ponovo zastajem, prikupljan snagu i zatim nasrem! Ruke mi uranjaju u neto mekano gdje bi trebalo da bude vrat. Spodoba se izvija, a ja steem stisak, kao to se dri zmija. I drei sve vre i vre sad emo izai na svjetlost. Sad je kucnuo as! SAD EMO JOJ VIDJETI LICE! - Tata! - Tata! - ujem li ja to Chrisov glas kroz vrata? Po prvi put! - Tata! Tata! - Tata! Tata! - potee me Chris za koulju. - Tata! Probudi se! Tata! On plae, sad jeca. - Prestani, tata! Probudi se! - Sve je u redu, Chris. - Tata! Probudi se! - Ja sam budan. - Jedva mogu nazreti njegovo lice pri svjetlu praskozorja. Nalazimo se negdje meu drveem. Tu je motocikl. Mislim da smo negdje u Oregonu. - Sa mnom je sve u redu, bila je to samo mora. On nastavlja plakati i ja s njim neko vrijeme sjedim bez rijei. - Sve je u redu - kaem, ali on ne prestaje. Grozno se uplaio. Ja isto tako. - O emu si sanjao? Jo blie, ne gledajui u

210 - Pokuavao sam vidjeti neije lice. - Vikao si da e me ubiti. - Ne, ne tebe. - Nego koga? - Osobu u snu. - Tko je to bio? - Nisam siguran. Chrisov pla prestaje, ali on se nastavlja tresti od studeni. - Jesi li mu vidio lice? - Jesam. - Kako je izgledalo? - Bilo je to moje vlastito lice, Chris. Tada sam poeo vikati... Bio je to samo ruan san. - Kaem mu da dre i da bi trebalo da se vrati u vreu za spavanje. On to ini. - Tako je hladno - kae. - Da. - Pri sivoj svjetlosti mogu vidjeti paru iz naih dahova. Zatim se on zavlai potpuno u vreu za spavanje pa mogu vidjeti samo svoj dah. Ne spavam. Ja uope nisam onaj to sanja. To je Fedro. On se budi. Hm podvojen protiv sama sebe... ja... ja sam ona pogubna spodoba u sjeni. Ja sam ona grozota... Oduvijek sam znao da e se vratiti... Sad se radi o tome da se za to valja pripraviti... Nebo ispod stabala izgleda tako sivo i tako beznadno. Jadni Chris.

28
Sada raste oaj. Kao u jednom od onih filmskih pretapanja u kojima zna da nisi u stvarnom svijetu ali sve ipak izgleda stvarno. Hladan je dan u studenom, bez snijega. Vjetar nanosi prainu kroz pukotine na prozorima starog automobila s aavim staklima, a estogodinji Chris sjedi kraj njega; oba su u demperima jer grija ne radi, i kroz prljave prozore kola ibanih vjetrom vide da se gibaju naprijed prema sivom nebu izmeu zi dova sivih i sivkasto-smeih zgrada s proeljima od opeke na kojima su porazbijani prozori a krhotine stakla lee na ulici. 210

- Gdje smo? - pita Chris, a Fedro kae: - Ne znam - i on zaista ne zna, jer je izgubio razum. Zalutao je, tumara kroz sive ulice. - Kamo idemo? - pita Fedro. - Kupiti krevete na kat - kae Chris. - A gdje se kupuju? - pita Fedro. - Ne znam - kae Chris. - Moda emo ih vidjeti ako samo idemo dalje. I tako se njih dvojica voze i voze kroz beskrajne ulice traei krevete na kat. Fedro se eli zaustaviti i spustiti glavu na upravlja i samo poinuti. aa i sivilo prodrli su mu u oi i potpuno izbrisali svijest iz njegova mozga. Svi prometni znaci su mu jednaki. Svaka sivo-smea zgrada nalik mu je na iduu. Sve dulje i dulje oni se voze traei krevete na kat. Ali te krevete na kat, Fedro zna, nikada on nee nai. Chris poinje polagano i korak po korak spoznavati da se neto udno dogaa, da ta osoba to vozi kola vie ih zapravo ne vozi, da je kapetan mrtav i da kola nemaju kormilara a on to ne zna nego samo tako osjea i govori Fedru da se zaustavi i on se zaustavlja. Kola iza njih trube, ali Fedro se ne mie. Jo neka kola trube, pa jo neka, i Chris u panici kae: VOZI! - i Fedro polako u agoniji gura nogom kvailo i ubacuje kola u brzinu. Sporo, kao da se kree u snu, auto klizi najmanjom brzinom kroz ulice. - Gdje stanujemo? - pita Fedro ustraenog Chrisa. Chris se sjea adrese, ali ne zna kako se tamo stie, ali zakljuuje da e nai put ako pita dovoljno mnogo ljudi i zato kae: - Zaustavi auto - i izlazi iz njega i pita za pravac i vodi poludjelog Fedra kroz beskrajne zidove od opeka i razbijena stakla. Nekoliko sati kasnije stiu i majka je bijesna to su toliko zakasnili. Ne moe razumjeti zato nisu nali krevete na kat. Chris kae: - Posvuda smo traili - ali baca strelovit pogled na Fedra, pogled pun straha i uasa zbog neeg nepoznatog. Tako je to poelo za Chrisa. To se vie nee dogoditi... Mislim da u uiniti tako da se spustim do San Francisca, gdje u Chrisa poslati autobusom kui, a onda u prodati motocikl i prijaviti se u bolnicu... ili ovo zadnje izgleda tako besmisleno... ne znam to u uiniti. Putovanje nee biti potpuno uzaludno. Bar e mu ostati neka lijepa uspomena na mene kad odraste. To malo smanjuje tjeskobu. Dobro je uhvatiti se te misli. Toga u se drati. U meuvremenu, samo u normalno nastaviti putovanje i nadati se nekom poboljanju. Nemoj nita odbacivati. Nikada, nikada nemoj nita odbacivati. Hladno je izvan vree! Kao da je zima! Gdje li smo to. da moe biti tako hladno? Valjda smo na velikoj visini. Provirujem iz vree za spavanje i vidim inje namotociklu. Na kromu rezervoara iskri se na ranom suncu. Na crnom kosturu gdje grije sunce inje se pretvorilo u zrnca vode koja e se uskoro skotrljati. Prehladno je da se spava pod vedrim nebom.

212 Sjeam se praine ispod borovih iglica i paljivo hodam da je ne diem. Raspremam sve s motocikla, uzimam dugako zimsko rublje i oblaim ga, zatim odjeu, zatim demper, zatim bluzu. Jo mi je hladno. Koraam preko spuvaste praine do zemljanog puta koji nas je ovamo doveo i trim izmeu borova tridesetak metara, zatim usporavam do kasa i napokon se zaustavljam. Ovako je bolje. Nikakva zvuka. Inje se nalazi i na putu u krpicama, ali se otapa i prelazi u vlane are kad na nj padnu zrake jutarnjeg sunca. Sve je tako bijelo i ipkasto i netaknuto. Inje pokriva i drvee. Vraam se vrlo tiho putem kao da ne elim uznemiriti izlazak sunca. Proima me osjeaj rane jeseni. Chris jo spava i neemo moi nikamo krenuti dok se zrak ne ugrije. Pogodan as za ugaanje motocikla. Olabavljujem dugme na bonom poklopcu iznad zranog filtera, a ispod filtera vadim izlizan i prljav smotak prirunog alata. Ruke su mi ukoene od hladnoe i nadlanice su naborane. Te bore ipak nisu od hladnoe. U etrdesetoj godini starost ve kuca na vrata. Meem smotak na sjedalo i odmotavam ga... evo ih, tu su... kao da opet vidim stare prijatelje. ujem Chrisa, bacam pogled preko sjedala i vidim da se mie ali ne ustaje. Oito se samo prevre u snu. Malo poslije sunce poinje grijati i ruke mi vie nisu ukoene kao prije. Htio sam malo govoriti o mudrosti popravljanja motocikla, o stotinu stvari to ih usput nauite, koje obogauju ono to inite ne samo u praktinom nego i u estetskom pogledu. Ali to mi se sada ini beznaajnim, premda tako ne bih smio govoriti. Nego u sada krenuti u drugom pravcu, koji upotpunjuje njegovu priu. Nikada je zapravo nisam upotpunio jer nisam mislio da e biti potrebno. Ali sa mislim da je prava zgoda da se to uini u ovo preostalo vrijeme. Kovina ovih kljueva tako je hladna da od nje bole prsti. Ali to je dobra bol. Stvarna je, nije izmiljena, i tu je, apsolutno, u mojim rukama. ... Kad hodate nekom stazom i primijetite da se od nje odvaja druga staza na jednu stranu, recimo pod kutom od 30 stupnjeva, a onda se kasnije rava jo jedna staza na istu stranu pod veim kutom, recimo 45 stupnjeva, pa poslije toga jo jedna staza pod 90 stupnjeva, poinjete razumijevati da negdje postoji neka toka ka kojoj vode sve staze i da su mnogi ljudi zakljuili da je vrijedno ii tim putem, i poinjete se iz radoznalosti pitati ne biste li moda i vi morali poi tim putem. U svom proganjanju pojma kvalitete Fedro je stalno viao neke stazice koje su sve vodile prema nekoj vanjskoj toki na jednoj strani. Mislio je da ve zna o tom opem podruju kamo vode, o staroj Grkoj, ali sada se pitao da mu nije u tome neto promaknulo. Pitao je staru arah, koja je davno prije toga bila prola sa svojom zaljevaom i ubacila mu ideju o kvaliteti u glavu, gdje se u engleskoj literaturi obrauje kvaliteta kao predmet. - Za boga miloga, ne znam. Ja nisam strunjak za engleski, nego za klasiku - rekla je. - Moje je podruje grki. - Je li kvaliteta dio grke misli? - pitao je Fedro. 212

- Kvaliteta je svaki dio grke misli - rekla je ona, a on je o tom razmiljao. Ponekad je pod njezinim starakim nainom govora mislio da otkriva potajnu lukavost, kao da ona poput delfijskog proroita govori stvari sa skrivenim znaenjima, ali nikada nije bio siguran. Stara Grka. udnovato je da bi njima kvaliteta bila sve dok danas neobino zvui ak kad se kae da je kvaliteta stvarna. Kakva se to neprimijeena promjena mogla zbiti?Drugu stazu u staru Grku pokazao je iznenadan nain na koji se cijelo pitanje to je kvaliteta? za rilo u sistematsku filozofiju. Mislio je da je bio zavrio s tim podrujem. Ali kvaliteta ga je ponovo irom otvorila. Sistematska filozofija je grka. Stari Grci su je izmislili i uinivi to udarili joj svoj trajan peat. Whiteheadova izreka da cijela filozofija nije nita drugo nego biljeke uz Platona moe se dobro poduprijeti. Zbrka oko stvarnosti kvalitete morala je poeti nekako u ono vrijeme. Trea se staza pojavila kad je odluio otii iz Bozemana da doktorira da bi mogao nastaviti sveuilinu karijeru. Htio je nastaviti ispitivanjima znaenja kvalitete to ga je potaklo njegovo predavanje engleskoga. Ali gdje? I u kojoj disciplini? Bilo je oito da se pojam kvalitete ne moe nalaziti ni u jednoj disciplini osim filozofije. A znao je iz iskustva s filozofijom da nije vjerojatno da e dalje bavljenje njom otkriti ita to se tie oigledno tajanstvena pojma u nastavi engleske kompozicije. Postajao je sve svjesniji mogunosti da nema programa u kojemu bi mogao studirati kvalitetu u okvirima koji su slini okvirima njegova razumijevanja kvalitete. Kvaliteta nije leala samo izvan sviju akademskih disciplina, leala je izvan dosega metoda cijele Crkve uma. Trebalo bi nai takvo sveuilite koje bi prihvatilo doktorsku disertaciju u kojoj kandidat odbija da definira svoj sredinji pojam. Dugo je listao kataloge dok nije otkrio neto to mu je probudilo nadu. Postojalo je jedno sveuilite, Sveuilite Chicago, gdje je postojao interdisciplinarni program pod naslovom Analiza ideja i studij metoda. U ispitni odbor spadali su profesor engleskoga, profesor filozofije, profesor kineskoga i predsjednik koji je bio profesor starog grkog jezika! Tome se obradovao. Na motoru je ve sve uinjeno osim promjene ulja. Budim Chrisa i spremamo stvari i polazimo. Jo je sanjiv ali hladan zrak na cesti ga razbuuje. Cesta se penje uzbrdo izmeu borova, i jutros nema na njoj mnogo prometa. Kamenje izmeu borova je tamno i vulkansko. Pitam se jesmo li spavali na vulkanskoj praini. Postoji li vulkanska praina? Chris kae da je gladan, a gladan sam i ja. Zaustavljamo se u gradu La Pine. Kaem Chrisu da mi narui unku s jajima dok ja ostanem napolju mijenjajui ulje. Na benzinskoj stanici do restorana kupujem litar ulja, i na ljunkovitom parkiralitu iza restorana skidam ep, putam da se ulje iscijedi, nalijevam novo ulje, i kad sam gotov, novo ulje na ipci za mjerenje blista na suncu gotovo bistro i bezbojno kao voda. Ahhhhhh!

214 Spremam klju, ulazim u restoran i vidim Chrisa i svoj doruak na stolu. Odlazim u zahod, perem ruke i vraam se. - to sam gladan! - kae Chris. - Kakva hladna no - kaem ja. - Sagorjeli smo mnogo hrane samim tim to smo bili ivi. Jaja su dobra. unka takoer. Chris govori o snu i kako ga je san uplaio i prelazimo preko toga. On izgleda kao da e neto upitati, zatim ne pita, zatim neko vrijeme zuri kroz prozor u borove, zatim opet poinje. - Tata? - Molim? - Zato mi ovo radimo? - to? - Samo se cijelo vrijeme vozimo. - Samo da vidimo domovinu ... praznici su. ini se da ga taj odgovor ne zadovoljava. Ali on ne zna zbog ega ne valja. Zapljuskuje me iznenadan val oaja, kao onaj u zoru. Ja mu laem. Zbog toga odgovor ne valja. - Stalno idemo naprijed i naprijed - kae on. - Pa da. to bi ti radije inio? Od nema odgovora. Nemam ga ni ja.Na cesti mi se javlja odgovor da je ovo to inimo stvar najvie kvalitete to mi sada pada na pamet, ali to ga ne bi vie zadovoljilo od onoga to sam mu rekao. Ne znam to sam mu drugo mogao rei. Prije ili poslije, prije nego to se pozdravimo, bude li tako, morat emo malo razgovarati, titei ga ovako od prolosti moda mu nanosim vie zla nego dobra. Morat e saznati za Fedra, premda ima mnogo toga to nikad ne moe doznati. Posebno svretak. Fedro je stigao na Sveuilite Chicago ve u jednom svijetu misli koji je tako razliit od onoga to ga vi ili ja razumijemo, da bi iznoenje bilo teko ak i kad bih se svega u cijelosti sjeao. Znam da ga je zamjenik predsjednika primio u predsjednikovoj odsutnosti na temelju njegova rada u Bozemanu i oigledne sposobnosti da inteligentno razgovara. Izgubilo se ono to je zapravo rekao. Poslije toga ekao je nekoliko tjedana da se vrati predsjednik nadajui se da e dobiti stipendiju, ali kad se predsjednik pojavio odran je razgovor koji se u sutini sastojao od jednog pitanja i nijednog odgovora. Predsjednik je rekao: - Koja je vaa osnovna struka? Fedro je rekao: - Kompozicija u engleskom jeziku. Predsjednik je riknuo: - To je metodoloko podruje! - I to je bio kraj razgovora o bilo kakvim praktinim pitanjima. Nakon jo nekoliko nepovezanih reenica Fedro je zapeo, oklijevao je i ispriao se, zatim se vratio u planine. To je bilo ono njegovo svojstvo zbog kojega je prije bio izbaen sa sveuilita. Onda je bio zapeo na jednom pitanju i nije bio sposoban misliti ni o emu drugome, dok su ostali napredovali bez njega. Ovaj put, meutim, imao je pred sobom cijelo ljeto da razmilja o tome zato bi njegovo podruje moralo biti supstancijalno ili metodoloko, i cjeloga toga ljeta samo to je inio. 214

U umama na granici pojasa drvea jeo je vicarski sir, spavao na leaj evima od borovine, pio vodu iz gorskih potoka i razmiljao o kvaliteti i supstancijalnom i metodolokom podruju. Supstancija se ne mijenja. Metoda ne sadri trajnosti. Supstancija se povezuje s oblikom atoma. Metoda se povezuje s onim to atom ini. U tehnikom opisu postoji slina razludba izmeu fizikalnog opisa i funkcionalnog opisa. Sloen sustav najprije treba opisati u okvirima njegovih supstancija: njegovih podsustava i dijelova. Zatim se opisuje u okvirima metoda: njegovih funkcija slijedom kako se dogaaju. Ako pobrkate fizikalan i funkcionalan opis, supstanciju i metodu, potpuno se zapletete i vi i italac. Ali primijeniti te klasifikacije na itavo polje znanja kao to je kompozicija u engleskom jeziku inilo se arbitrarno i nepraktino. Nema akademske discipline bez supstancijalnog i metodolokog aspekta. A kvaliteta nije imala nijedne vidljive veze ni s jednim ni s drugim. Kvaliteta supstancija. Ona nije ni metoda. Nalazi se izvan obje. Ako netko gradi kuu sluei se viskom i libelom, on to ini zato to je za uspravne zidove manja vjerojatnost da e se sruiti pa imaju veu kvalitetu nego nakrivljeni zidovi. Kvaliteta nije metoda. Ona je cilj prema kojemu je metoda usmjerena. Supstancija i supstancijalnost zaista odgovaraju objektu i objektivnosti, koje je on odbacio da bi stigao do nedualistikog pojma kvalitete. Kad se sve razdijeli na supstanciju i metodu, ba kao kad se sve razdijeli na subjekt i objekt, tu zapravo nema uope mjesta za kvalitetu. Njegova disertacija nije mogla biti dio supstancijalnog polja, jer prihvatiti rascjep na supstancijalno i metodoloko znailo je poricati postojanje kvalitete. Ako je kvaliteta morala ostati, onda je pojam supstancije i metode morao otii. To bi znailo svau s odborom, neto to on nipoto nije elio. Ali je bio ljut to e mu unititi znaenje svega to govori ve prvim pitanjem. Supstancijalno polje? Na kakvu ga to Prokrustovu postelju pokuavaju polei? pitao se.Odluio se poblie istraiti naobrazbu lanova odbora pa je u tu svrhu kopao po biblioteci. Osjeao je da se taj odbor nalazi u nekom potpuno tuem sustavu misli. Nije vidio gdje se taj sastav i veliki sustav njegove misli dodiruju. Posebno mu je smetala kvaliteta objanjenja svrhe odbora. Ono je izgledalo krajnje nejasno. Cio opis rada odbora bio je udan obrazac prilino obinih rijei sloenih na najneobiniji nain, tako da je objanjenje izgledalo daleko zamrenije nego stvar koju je on pokuavao kroza nj razumjeti. To vie nije bilo ono emu se isprva veselio. Prouio je sve to je mogao nai to je napisao predsjednik i tu se opet sreo s udnim obrascem jezika koji je sreo u nejasnom opisu odbora. Bio je to zagonetan stil jer se potpuno razlikovao od onoga to je vidio na samom predsjedniku. U kratkom razgovoru predsjednik ga se dojmio velikom hitrinom duha, i jednako brzim temperamentom. A tu je pak bio jedan od najneodreenijih i najneodgonetljivijih stilova to ih je Fedro ikada itao. Tu su bile enciklopedijske reenice koje su ostavljale subjekt i predikat posvema izvan izgovorene razdaljine. Uklopljeni komadi bili su neobjanjivo ubaeni unutar drugih

216 uklopljenih dijelova, jednako neobjanjivo ubaenih u reenice ija je povezanost s prethodnim reenicama u itateljevu mozgu bila mrtva i pokopana i sagnjila mnogo prije dolaska do toke. Ali najznaajnije od svega bilo je udesno i neobjanjeno pupanje apstraktnih kategorija koje su izgledale optereene posebnim znaenjima koja se nigdje ne izriu i kojima se sadraj moe samo nagaati; one su se gomilale jedna za drugom tako brzo i tako susljedno da je Fedro znao da ne postoji nikakav mogui nain da razumije to to je bilo pred njim, jo manje da se tome suprotstavi. Isprva je Fedro pretpostavljao da sve tekoe dolaze otuda to to nadilazi njegove sposobnosti. lanci su zahtijevali odreeno znanje kojega on nije imao. Meutim, zatim je primijetio da su neka predavanja pisana za sluatelje koji nipoto nisu mogli imati takve naobrazbe, pa je njegova prvanja pretpostavka oslabila. Druga mu je pretpostavka bila da je predsjednik strukovnjak, tako je on nazivao pisca koji je tako duboko potonuo u svoje polje da je izgubio sposobnost komuniciranja s ljudima izvana. Ali ako je tako, zato je odboru dato takvo openito, nestrukovno ime Analiza ideja i studij metoda? A ni predsjednik nije imao osobine strukovnjaka. Tako je i ta pretpostavka bila slaba. U meuvremenu Fedro se okanio truda da razbija glavu predsjednikovom retorikom i pokuao neto vie otkriti o lanovima odbora, nadajui se da e to objasniti o emu se tu zapravo radi. Pokazalo se da je to pravilan pristup. Poeo je uviati koja je njegova nevolja. Predsjednikove izreke su bile zatiene - zatiene golemim labirintskim utvrdama koje su se nizale i nizale s takvom sloenou i masivnou da je bilo gotovo nemogue otkriti to on to unutra uva. Nedokuivost svega toga bila je ona vrsta nedokuivosti pred kojom se naete kad iznenada uete u sobu gdje je upravo zavrena estoka svaa. Svatko uti. Nitko ne govori. Sauvao sam sitan ulomak sjeanja o Fedru kako stoji u kamenitom hodniku neke zgrade, oito unutar Sveuilita Chicago, obraajui se pomoniku predsjednika odbora, kao detektiv na kraju filma, i veli: - U svom opisu odbora vi ste izostavili jedno vano ime. - Da? - veli pomonik predsjednika odbora. - Da - veli Fedro sveznajuim tonom - ... Aristotelovo ... Pomonik predsjednika je isprva zabezeknut, zatim, gotovo kao krivac koji je otkriven ali ne osjea krivice, smije se glasno i dugo. - Oh, razumijem - veli on. - Vi niste znali... nita o... - Zatim malo bolje razmilja o onom to je htio rei i odluuje da ne rekne nita vie.Stiemo do skretita prema jezeru Crater i uspinjemo se ureenim putem u Nacionalni park. Sve je isto, dotjerano i sauvano. Drugaije zaista ne bi smjelo ni biti, ali ni ovo ne donosi nagrade za kvalitetu. To postaje muzej. Tako je bilo prije nego to je doao bijeli ovjek krasna lava tee, posvuda oskudno drvee, nigdje nijedne limenke od piva - ali sada kad je bijeli ovjek tu, to izgleda kao patvorina. Moda bi uprava Nacionalnog parka jednostavno trebalo da stavi gomilu limenki od piva usred te lave pa bi sve oivjelo. ovjeka smuuje odsutnost limenki od piva. 216

Kraj jezera se zaustavljamo i proteemo i prijazno se mijeamo sa skupinom turista koji dre kamere i viu na djecu Ne idite preblizu! i vidimo automobile svih razliitih tablica, i vidimo jezero Crater s osjeajem No, tu je,ba kao to se vidi na razglednicama. Gledam druge turiste i svi mi se ine da ne spadaju ovamo. Nije mi zbog toga ao, samo taj osjeaj da je sve nestvarno i da je kvaliteta jezera unitena injenicom da se na nju toliko pokazuje. Uprete prstom u neto i istaknete kvalitetu a kvaliteta poinje nestajati. Kvaliteta je neto to se vidi prikrajkom oka, i tako ja gledam jezero ispod nas, ali osjeam neku posebnu kvalitetu hladne, gotovo ledene sunane svjetlosti iza sebe i gotovo nepokretna vjetra. - Zato smo doli ovamo? - kae Chris. - Da vidimo jezero. Njemu se to ne svia. On osjea lanost i jako se mrti, nastojei pronai pravo pitanje da bi to iznio. Ja to upravo mrzim - kae. Neka starija gospoa ga gleda s iznenaenjem, zatim sa aljenjem. - No, to mi tu moemo, Chris? - pitam ja. - Moramo stalno ii naprijed dok ne otkrijemo to ne valja ili dok ne otkrijemo zato ne znamo to ne valja. Je li ti to jasno? On ne odgovara. Starija gospoa se pravi da ne slua, ali njezina nepominost je izdaje da slua. Odlazimo k motociklu, i ja pokuavam neto smisliti, ali mi nita ne pada na pamet. Vidim da on pomalo plae i da sada gleda u stranu da ja to ne bih vidio. Vijugamo nizbrdo iz parka prema jugu. Rekao sam da je pomonik predsjednika odbora za Analizu ideja i studij metoda bio zabezeknut. Njega je zaprepastilo to to Fedro nije znao da se nalazi na tlu onoga to bilo vjerojatno najslavnije akademsko sporenje ovog stoljea, to je rektor jednog kalifornijskog sveuilita opisao kao posljednji pokuaj u povijesti da se promijeni koloteina cijelog jednog sveuilita. itajui Fedro je doznao kratku povijest te slavne pobune protiv empirikog odgoja koji se primjenjivao ranih tridesetih godina. Odbor za Analizu ideja i studij metoda bio je ostatak toga pokuaja. Voe pobune bili su Robert Mavnard Hutchins, koji je bio postao rektor Sveuilita Chicago; Mortimer Adler, iji je rad o psiholokim osnovama zakona dokaza bio donekle slian radu to ga je Hutchins napravio na Yaleu; Scott Buchanan, filozof i matematiar; i najvaniji od sviju za Fedra, tadanji predsjednik odbora, koji je u ono vrijeme bio spinozist i medijevalist na Sveuilitu Columbia. Adlerovo prouavanje dokaza, oploeno itanjem klasika zapadnog svijeta, dovelo je do uvjerenja da je ljudska mudrost relativno malo napredovala u posljednje vrijeme. On se uporno vraao na svetog Tomu Akvinskoga, koji se prihvatio Platona i Aristotela i uinio ih dijelom svoje srednjovjekovne sinteze grke filozofije i kranske vjere. Rad Tome Akvinskoga i starih Grka, kako ih je Toma Akvinski interpretirao, predstavljali su za Adlera kamen temeljac zapadnog intelektualnog nasljea. Zbog toga su oni osiguravali mjerilo svakom tko trai dobru knjigu.

218 U aristotelovskoj tradiciji, kako su je interpretirali srednjovjekovni skolastici, ovjek se smatra razumnom ivotinjom koja je sposobna da trai i definira dobar ivot i da ga postie. Kad je to prvo naelo o Ijudskoj prirodi prihvatio rektor Sveuilita Chicago, bilo je neizbjeno da e ono imati edukativnih posljedica Glasoviti program Velikih knjiga, reorganizacija sveuiline strukture prema aristotelovskim zasadama i osnutak Kolegija, u kojemu se s itanjem klasika poinjalo s petnaestogodinjim studentima, predstavljaju neke rezultate. Hutchins je odbacio ideju da empiriko znanstveno obrazovanje moe automatski proizvoditi dobro obrazovanje. Znanost je osloboena vrijednosti. Nesposobnost znanosti da dohvati kvalitetu, kao objekt prouavanja, onemoguuje znanosti da naini ljestvicu vrijednosti. Adler i Hutchins su se u osnovi bavili potrebama za ivot, vrijednostima, kvalitetom i temeljima kvalitete u teorijskoj filozofiji. Tako su oni oigledno putovali u istom pravcu kao Fedro samo su nekako zavrili s Aristotelom i tu stali. Nastao je sukob. ak i oni koji su bili skloni da dopuste Hutchinsovu brigu o kvaliteti bili su neskloni da prepuste konanu vlast aristotelovskoj tradiciji da definira vrijednosti. Uporno su ustrajavali na tome da se nikakve vrijednosti ne mogu utvrditi, i da se valjana suvremena filozofija ne treba obraunavati s idejama koje su izraene u knjigama starog i srednjeg vijeka. Sva ta guva izgledala je mnogima od njih tek kao nov i naduven argon meu lukavcima. Fedro uistinu nije znao to bi inio s tim sukobom. Ali sve je to nesumnjivo izgledalo blisko podruju u kojemu je on elio raditi. I on je osjeao da se nikakve vrijednosti ne mogu utvrditi, ali da to nije razlog da se vrijednosti zanemaruju ili da vrijednosti ne postoje u stvarnosti. Takoer je osjeao odbojnost prema aristotelovskog tradiciji koja prisvaja definiranje vrijednosti, ali nije smatrao da se s njom ne bi trebalo obraunavati. Odgovor na sve to bio je nekako duboko zakopan u tome i on je elio vie doznati. Od etvorice koja su izazvala toliki bijes preostao je samo tadanji predsjednik ispitnog odbora. Moda zbog toga premjetaja na nii poloaj, moda zbog drugih razloga, njegov ugled meu osobama s kojima je Fedro razgovarao nije bio ugled genija. Nitko nije potvrdio njegovu genijalnost a dvojica su je otro zanijekala, i to proelnik jednog od glavnih sveuilinih odjela koji ga je nazvao groznim uasom i jedan bivi student toga sveuilita s diplomom iz filozofije koji je rekao da je predsjednik vrlo poznat po tome to potpisuje diplome samo kopijama samoga sebe. Nijedan od te dvojice sugovornika nije bio po prirodi osvetoljubiv i Fedro je osjeao da je istina ono to su mu rekli. Poslije se to jo potvrdilo jednim otkriem u tajnitvu odjela. Htio je razgovarati s jo dvojicom diplomiranih studenata da to vie dozna o tom ispitnom odboru, i oni su mu kazali da je taj odbor u cijeloj svojoj povijesti odobrio samo dvije doktorske disertacije. Da bi naao mjesto pod suncem za stvarnost kvalitete on se oito morao boriti i pobijediti predsjednika svog ispitnog odbora, ije mu je aristotelovsko gledite prijeilo i da pone i iji

218

je temperament izgledao krajnje nepopustljiv prema oprenim idejama. Sve je to zajedno stvorilo veoma mranu sliku. Tada je Fedro sjeo i napisao, glavom predsjedniku ispitnog odobra za Analizu ideja i studij metoda na Sveuilitu u Chicagu, pismo koje se moe opisati samo kao izazov za odbijanje, u kojemu pisac odbija da se tiho iunja kroz stranji izlaz nego mjesto toga stvara scenu takvih razmjera da mu protivnici prisiljeni da ga izbace na glavna vrata, dajui time izazovu teinu koje on ranije nije imao. Poslije toga on se pridie na ulici i, poto se jo jednom uvjeri da su vrata vrsto zatvorena, prijeti im akama, otresa prainu s odijela i veli: - U redu, pokuao sam - i na taj nain rastereuje svoju savjest. Fedrov izazov saopio je predsjedniku da je njegovo temeljno podruje sada filozofija, a ne kompozicija u engleskom jeziku. Meutim, rekao je, razdioba studija na supstancijalno i metodoloko podruje je izdanak aristotelovske dihotomije oblika i sadraja, koja protivnicima dualizma nita ne znai jer su te dvije stvari istovjetne.Rekao je da nije siguran, ali da ispada tako da se disertacija o kvaliteti pretvara u antiaristotelovsku disertaciju. Ako je to istina, on je izbrao prikladno mjesto za nju. Velika sveuilita prosljeuju u hegelovskom duhu i svaka kola koja ne moe prihvatiti disertaciju koja je oprena njezinim temeljnim naelima zapala je u pljesnivu koloteinu. To je disertacija, istaknuo je Fedro, koju je Sveuilite Chicago ekalo. Dopustio je da je taj zahtjev golem i da mu je sud o njegovoj vrijednosti nemogu budui da nitko ne moe biti nepristran sudac u svojoj vlastitoj stvari. Ali kad bi se netko drugi pojavio s disertacijom kojoj bi bila svrha da bude glavni prijelom izmeu istone i zapadne filozofije, izmeu religioznog misticizma i znanstvenog pozitivizma, on bi to smatrao historijskom vanou, disertacijom koja bi pomaknula sveuilite dobrano naprijed. U svakom sluaju, rekao je, zapravo nitko nije bio prihvaen u Chicagu dok prije toga nije nekoga drugoga izbacio. Time je Aristotel dobio svoje. Upravo bezobrazno. A nije to bio ni izazov za odbijanje. Jo jae je iz toga izbijala megalomanija, zabluda o veliini, po svemanji gubitak sposobnosti da se razumije uinak onoga to je reeno o drugima. Postao je takav zatvorenik svoga svijeta metafizike kvalitete da vie izvan toga nije mogao nita vidjeti, a budui da nitko nije razumio njegov svijet, unaprijed je bio propao. Mislim da je on u to vrijeme morao osjeati da je istina ono to govori i da nije vano da li je njegov nain iznoenja bezobrazan ili ne. Toliko je mnogo ovisilo o tome da nije imao vremena za uljepavanje. Ako Sveuilite Chicago vie zanima estetika onoga to on govori nego racionalan sadraj, onda ono ne ispunjava svoju osnovnu svrhu kao sveuilite. O tome se radilo. On je zaista vjerovao. Nije to bila jedna od onih zanimljiv ideja koje treba provjeriti kroz postojee metode. Bilo je to mijenjanje samih postojeih racionalnih metoda. Normalno kad imate predstaviti neku novu ideju u nekoj akademskoj sredini pretpostavlja se da ete biti objektivni i nepristrani u tome. Ali ova ideja o kvaliteti bila je oprena upravo toj pretpostavci - o objektivnosti i nepristra-

220 nosti. One su pristajale samo dualistikom razumu. Dualistika izvornost postie se objektivnou, ali kreativna izvrsnost se ne postie. On je vjerovao da je rijeio veliku zagonetku svemira, da je presjekao gordijski vor dualistike misli jednom rijeju, kvalitetom, i nije bio spreman nikome dopustiti da tu rije ponovo svee u vor. I vjerujui u to on nije mogao vidjeti kako njegove rijei bezobrazno megalomanski zvue drugim ljudima. Ili ako je vidio, nije mu bilo stalo do toga. To to on govori je megalomanija, ali pretpostavimo da je istina? Ako grijei, kome e biti briga? Ali pretpostavimo da je u pravu? Biti u pravu i odrei se toga prava radi dodvorenja svojim uiteljima, to bi bilo nakazno! I tako njemu jednostavno nije bilo briga kako njegove rijei zvue drugima. Bila je to posve fanatina stvar. Tih je dana ivio u samotnom svemiru svojih razgovora. Nitko ga nije razumio. I to su vie ljudi pokazivali da ga ne uspijevaju razumjeti i da im se ne svia ono to razumiju, to je on fanatiniji i neugodniji postajao. Njegov izazov je naiao na oekivani doek. Budui da je njegovo osnovno podruje filozofija, treba se javiti odjelu za filozofiju, a ne tom odboru. Fedro je to pokorno uinio, zatim su on i njegova obitelj natovarili u auto i prikolicu sve to su imali, Pozdravili se s prijateljima i spremali se da krenu. Ba kad je po posljednji put zakljuavao kuna vrata pojavio se potar s pismom. Bilo je sa Sveuilita Chicago. U njemu je pisalo da nije primljen. Nita vie. Oigledno je predsjednik ispitnog odbora za Analizu ideja i studij metoda utjecao na odluku. Fedro je posudio pribor za pisanje od susjeda i otpisao predsjedniku da e ostati pri odboru za Analijzu ideja i studije metoda budui da je tu ve bioprimljen. To je bio pravni potez s njegove strane, ali Fedro je do tog doba u sebi ve bio razvio svojevrsnu borbenu upornost. To zastranjivanje, to brzo izguravanje kroz vrata filozofije znailo je na neki nain da zbog nekog razloga predsjednik ne moe njega izbaciti na glavna vrata ispitnog odbora, ak ni s onim bezobraznim pismom u ruci, i to je Fedru ojaalo samopouzdanje. Bez pokrajnih vrata, molim vas. Morat e ga izbaciti na glavna vrata, ili nikako. Moda to nee ni moi. Dobro je. elio je da njegova disertacija nikome nita ne duguje. Putujemo istonom obalom jezera Klamath trostaznom cestom koja je sauvala mnogo obiljeja dvadesetih godina. Tada su izgraene sve te trostazne ceste. Zaustavljamo se da ruamo u usputnom svratitu koje takoer spada tom dobu. Drvena konstrukcija koja vapije za bojom, neonska reklama za pivo u prozoru, ljunak i mrlje motornog ulja umjesto travnjaka pred ulazom. Unutra, sjedalo na zahodskoj koljci razbijeno i umivaonik je pokriven masnim prugama, ali na povratku k naem stolu malo pozornije gledam vlasnika iza bara. Lice iz dvadesetih godina dvadesetog stoljea. Jednostavno, toplo, nepokolebljivo. Ovo je njegov dvorac. Mi smo njegovi gosti. I ako nam se ne sviaju njegovi kosani odresci bolje nam je da utimo. Kad stigoe oni, ti kosani odresci s divovskim sirovim lukom, vidim da su ukusni a dobra je i boca piva. itav obrok mnogo jeftiniji nego to bismo ga platili na onim mjestima za stare gospoe s 220

plastinim cvijeem na prozorima. Dok jedemo, vidim da smo krenuli krivim putem i da smo drugim putem mogli mnogo bre stii do oceana. Sada je vrue, ljepljiva vruina zapadne obale koja poslije suhe vruine zapadne pustinje ovjeku vrlo teko pada. Zaista, ovo je samo preneseni Istok, sav ovaj prizor, i ja bih elio to je mogue prije stii do oceana gdje je svjee. Razmiljam o tome du cijele june obale jezera Klamath. Ljepljiva vruina i strava dvadesetih godina ... Tako se osjeao u Chicagu onoga ljeta. Kad je Fedro s obitelji stigao u Chicago, nastanio se blizu sveuilita i, budui da nije imao stipendije, poeo s punim radnim vremenom predavati retoriku na sveuilitu Illinois koje je tada bilo u starom dijelu grada, na Mornarikom gatu to neprijazan i vru zadire u jezero. Razredi su bili razliiti od razreda u Montani. Najbolji uenici srednjih kola bili su pokupljeni u sveuiline komplekse Champaignx i Urbana i gotovo svi studenti kojima je on predavao spadali su u solidan jednolian prosjek. Kad su se njihovi sastavi javno ocjenjivali u razredu teko ih je bilo razlikovati. U drugim prilikama Fedro bi vjerojatno neto izmislio da tome doskoi, ali sad je to bilo samo uhljebljenje za koje nije mogao odvajati kreativnu energiju. Njegovo je zanimanje bilo usmjereno na jug prema onom drugom sveuilitu. Stao je u red za upis na Sveuilite Chicago, rekao svoje ime profesoru filozofije koji je vrio upisivanje i primijetio lagano skupljanje njegovih oiju. Profesor filozofije je rekao da je predsjednik traio da se on upie u skupinu Ideja i metoda, oh da, koje e predavati sam predsjednik, i dao mu je raspored predavanja. Fedro je primijetio da se predvieno vrijeme predavanja podudara s njegovim poslom na Mornarikom gatu pa je umjesto te grupe odabrao drugu, Ideje i metode 251, Retoriku. Budui da je retorika bila ba njegovo podruje, tu se osjeao malo ugodnije. I predava nije bio predsjednik. Predava je bio profesor filozofije koji ga je upravo upisivao. Oi profesora filozofije, prije toga skupljene, sad su se rairile. Fedro se vratio svom radu na Mornarikom gatu i uenju za prva predavanja. Sad je bilo apsolutno potrebno da ui kao to nikad prije toga nije uio da bi svladao misao klasine Grke openito i jednog klasinog Grka posebno - Aristotela. Od svih onih tisua studenata na Sveuilitu Chicago koji su ikada prouavali klasiku sumnjam da je ijedan bio marljiviji od njega. Glavna bitka sveuilinog programa Velikih knjiga bila je usmjerena protiv modernog vjerovanja da klasici nemaju nita znaajno rei drutvu dvadesetog stoljea. Da bi bili sigurni, veina studenata koja se upisivala morala se ukljuivati u igru lijepa ponaanja prema profesorima i prihvatiti, u svrhu razumijevanja, preduvjetno vjerovanje da klasici imaju neto znaajno rei. Ali Fedro, koji nije bio ni za kakve igre, nije samo prihvatio tu ideju. On ju je strasno i zaneseno znao. Poeo ih je estoko mrziti, i napadati ih pogrdama svake vrste to ih se mogao sjetiti, ne zato to su

222 bili irelevantni nego ba zbog suprotnog razloga. to je vie uio to je postajao uvjereniji da jo nitko nije izrekao tetu nanesenu ovom svijetu koja je proistekla iz naeg nesvjesnog prihvaanja njihove misli. Obilazei junu obalu jezera Klamath prolazimo kroz nekakve naseobine s obiljejem predgraa, zatim ostavljamo jezero i udaramo na zapad, prema morskoj obali. Cesta se sada penje u ume golemog drvea nimalo nalik na one ume edne kie kroz koje smo dosad prolazili. Goleme jele su s obje strane puta. S motocikla moemo gledati uz njihova debla sve do vrha koje se die stotinjak metara iznad nas u prolazu. Chris eli da se zaustavimo i proetamo izmeu njih pa se zaustavljamo. Dok on odlazi u etnju, ja se naslanjam krajnje paljivo leima o koru jele i gledam uvis i pokuavam se sjetiti... Pojedinosti onoga to je nauio sada su izgubljene, ali po dogaajima to su uslijedili kasnije znam da je upio strahovitu koliinu podataka. Bio je sposoban da to ini s gotovo fotografskim pamenjem. Da bi se razumjelo kako je Fedro stigao do svoje osude klasinih Grka, potrebno je ukratko iznijeti prijepor mit iznad logosa, koji je dobro poznat studentima grkog jezika i esto je razlog privlanosti tog podruja. Rije logos, korijen logike, odnosi se na sveukupnost naeg razumijevanja svijeta. Mit je sveukupnost ranih historijskih i prethistorijskih mitova koji prethode logosu. Mitovi ukljuuju ne samo grke mitove nego i Stari zavjet, vedske himne i rane legende svih kultura koje su dale svoj prilog naem dananjem poimanju svijeta. Prijepor mit iznad logosa tvrdi da su nau racionalnost oblikovale te legende, da je nae dananje znanje u odnosu prema tim legendama ono to je stablo u odnosu prema niskom grmu to je nekada bilo. ovjek moe dobiti veliki uvid u sloenu opu strukturu stabla prouavanjem mnogo jednostavnijeg oblika grma. Tu nema razlike u vrsti niti ak razlike u istovjetnosti, postoji samo razlika u veliini. Tako se u kulturama kojima u pretke spada i stara Grka ovjek bez iznimke nalazi strogo razluivanje subjekta i objekta jer je gramatiko ustrojstvo starogrkog mita predmnijevalo otru prirodnu razdiobu izmeu subjekata i predikata. U kulturama kao to je kineska, gdje odnosi subjekta i predikata nisu tako strogo odreeni gramatikom, susree se i odgovarajua odsutnost stroge filozofije subjekta i objekta. Susree se pak u idovsko-kranskoj kulturi, u kojoj Rije iz Starog zavjeta ima svoju vlastitu svetost, da su ljudi spremni rtvovati sve i ivjeti za rijei i umrijeti za njih. U toj kulturi sudac moe Pitati svjedoka na sudu hoe li rei istinu, cijelu istinu i nita drugo nego istinu, tako mu pomogao bog, i oekivati da e uti istinu od njega. Ali kad se takav sud prenese u Indiju, kao to su to Englezi uinili, izostat e pravi uspjeh u pogledu krivokletstvajer je indijski mit razliit i ta se svetost rijei ne osjea na isti nain. Slini su se problemi zbili u Sjedinjenim amerikim dravama meu nacionalnim manjinama s razliitom kulturnom pozadinom. Postoji bezbroj primjera o tome kako mitske razlike uvjetuju razlike u ponaanju i svi su fascinantni.

222

Taj prijepor mit iznad logosa ukazuje na injenicu da se svako dijete raa bez ikakva znanja kao spiljski ovjek. A da se svijet ne vrati u neandertalsko stanje u svakoj generaciji uva ga neprekidan mit, preobraen u logos ali i dalje mit, golemo tijelo zajednikog zananja koje ujedinjuje nae umove kao to su stanice ujedinjene u ovjekovu tijelu. Osjeati da netko nije tako ujedinjen, da netko moe prihvatiti ili odbaciti taj mit kako mu se svia, znai ne razumjeti to je mit. Postoji samo jedna vrsta osobe koja prihvaa ili odbacuje mit u kojemu ivi, rekao je Fedro. A definicija te osobe, kad ve odbaci mit, glasi lud, rekao je Fedro. Ii izvan mita znai postati lud ... Boe moj, to mi je tek sada sinulo. Nikada to prije nisam znao. On je znao! On je morao znati to se imalo dogoditi. Poinje se ocrtavati. Ima sve te ulomke, kao komadi slagaljke, i moe ih sloiti u velike skupine, ali skupine ne idu zajedno kako god pokuao, a onda odjednom nae jedan ulomak i on pristaje u dvije razliite skupine i onda dvije velike skupine postaju jedna. Odnos mita i ludila. To je kljuni ulomak. Sumnjam da je to ikad itko prije rekao. Ludilo je terra incognita koja okruuje mit. A on je to znao! On je znao da kvaliteta o kojoj je govorio lei izvan mita. Sad izlazi na vidjelo! Jer iz kvalitete se raa mit. U tome je stvar. Na to je on mislio kad je rekao: Kvaliteta je trajan poticaj koji nas tjera da stvaramo svijet u kojem ivimo. Sve u njemu. Svaki njegov manji djeli. Religiju nije izmislio ovjek. Ljude je izmislila religija. Ljudi izmiljaju odgovore na kvalitetu, a meu tim odgovorima je i razumijevanje onoga to su i oni sami. Znadete neto i onda nastupi poticaj kvalitete i onda pokuate definirati poticaj kvalitete, ali da ga definirate imate na raspolaganju samo ono to znate. Tako je vaa definicija nainjena od onoga to znate. Ona je analogija onoga to ve znate. Mora to biti. Ne moe biti nita drugo. I mit raste na taj nain. Preko analogija onoga to se prije znalo. Mit je zgrada nainjena slaganjem analogija na analogije na analogije. One ispunjavaju vagone u vlaku svijesti. Mit je itav vlak zajednike svjesnosti svega povezanog ovjeanstva. Svaki njegov najmanji djeli. Kvaliteta predstavlja tranice koje upravljaju vlakom. Ono to se nalazi izvan vlaka, s obiju strana to je terra incognita ludila. On je znao da e morati napustiti mit ako eli pojmiti kvalitetu. Zbog toga je osjetio ono poputanje i propadanje. Znao je da se neto moralo dogoditi. Sad vidim kroz stabla da se vraa Chris. Izgleda odmorno i sretno. Pokazuje mi komad kore i pita me moe li ga zadrati za uspomenu. Nisam oduevljeni pristalica tovarenja motocikla tim komadima i stvaricama to ih on nalazi i to e ih vjerojatno baciti kad se vrati kui, ali ovoga puta mu kaem da je sve u redu. Nakon nekoliko minuta cesta stie na vrh i zatim se strmo obara u dolinu koja postaje sve iznimnija to se vie u nju sputamo. Nikada nisam pomislio da e neku dolinu tako nazvati - iznimno - ali ima neto u cijelom ovom obalnom podruju tako razliito od svakog drugog planinskog predjela u Americi da rije sama dolazi. Malo junije odavde nalazi se kraj odakle nam stie sve nae dobro vino. Bregovi su nekako razliito sloeni i nabrani - iznimno. Cesta vijuga i naginje se i krivuda i silazi, a mi i motocikl

224 glatko jurimo s njom, pratei je s posebnom draeu, gotovo dotiui navoteno lie grmlja i nadvite grane stabla. Jele i stijene viih podruja sada su grimizno i crveno cvijee, miomiris pomijean s dimom zapaljena drveta to se die iz daleke omaglice du dna doline i iza toga, kamo ne dopire pogled - blagi miris oceana... ... Kako ja mogu sve ovo toliko voljeti i biti lud?... ... Ja u to ne vjerujem! Mit. Mit je lud. To je on vjerovao. Mit koji kae da su oblici ovog svijeta stvarni a da je kvaliteta ovog svijeta nestvarna, to je ludo! I vjerovao je da je u Aristotelu i starim Grcima otkrio podlace koji su tako uobliili mit da su nas nagnali da to ludilo prihvatimo kao stvarnost. To. To sada. To sve zajedno povezuje. Osjea se olakanje kad se to dogaa. Tako je teko ponekad sve to prizvati, slijedi svojevrsna udna iscrpljenost. Ponekad pomiljam da sve to ja sam izmiljam. Ponekad nisam siguran. A ponekad znam da ne izmiljam. Ali mit i ludilo, i sredinjost toga - za to sam siguran da dolazi od njega. Proavi te iznimne bregove dolazimo u Medford odakle glavna cesta vodi prema Grants Passu i ve je skoro veer. Jak elni vjetar smeta nam i jedva pratimo ostali promet na uzbrdicama, ak i pod punim gasom. Ulazei u Grants Pass zaujemo zastraljivu, glasnu, zveckavu buku i zaustavljamo se i otkrivamo da je titnik lanca nekako zapao u lanac i da je sav potrgan. Nita ozbiljno, ali dovoljno da nas neko vrijeme zadri dok ga promijenimo. Moda je glupo amjenjivati ga kad e se motocikl prodati za nekoliko dana. Grants Pass izgleda dovoljno velik grad da bi mogao imati trgovinu motocikla otvorenu slijedeeg jutra pa kad stigosmo u nj polazimo u potragu za motelom. Nismo vidjeli kreveta od Bozemana u Montani. Nalazimo motel s televizorom u boji, grijanim bazenom, aparatom za kavu za idue jutro, sa sapunom i bijelim runicima i oploenim tuem i istim krevetima. Lijeemo na iste krevete i Chris poskakuje neko vrijeme na svome. Skakanje po krevetima sjeam se iz djetinjstva, uvelike smanjuje potitenost. Sutra, nekako, sve se ovo moe raistiti, moda. Ne sada. Chris odlazi dolje da se okupa u toplom bazenu dok ja mirno leim na istom krevetu i sve smeem s uma.

29
Raspremajui stvari iz pobonih prtljanika i trpajui ih natrag jo od Bozemana, i inei to isto s naprtnjaama, dobili smo izvanredno otrcanu opremu. Razbacano sve na podu na jutranjem svjetlu prua sliku pravog nereda. Plastina vrea s masnim stvarima je pukla i toaletni papir se zamastio. Odjea je bila toliko zbijena da izgleda kao da ima trajne, uivene nabore. Meka metalna tuba masti za opekotine je 224

pukla i bijela mast je oblijepila sve korice maete irei na sve strane otar miris. Limenka maziva za paljenje takoer se razbila. Kakav nered. Zapisujem u malu biljenicu koju nosim u depu od koulje: Kupiti kutiju s poklopcem za zgnjeene stvari i zatim dodajem: Oprati rublje. Pa onda: Kupiti kare za none nokte, kremu za opekotine, mazivo, titnik lanca, toaletni papir. To je mnogo toga to treba uiniti prije naputanja motela, pa budim Chrisa i velim mu da ustane. Moramo oprati rublje. U automatskoj praonici upuujem Chrisa kako se rukuje suilom, pokreem stroj za pranje i odlazim po druge stvari. Nalazim sve osim titnika za lanac. Prodava mi kae da ga nemaju i da ga nee ni imati. Razmiljam o vonji bez titnika za lanac to kratko vrijeme to nam je preostalo, ali to bi bacalo mazivo na sve strane i bilo bi opasno. Osim toga ne volim initi stvari s takvim mogunostima. I zato moram stvar rijeiti. Na kraju ulice nalazim znak zavarivaa i ulazim. To je najistija radionica to sam je ikada vidio. Veliko i visoko drvee i gusta trava omeuje prostor s druge strane i cijelom mjestu daju izgled seoske kovanice. Sav alat je objeen s mnogo panje, sve je uredno, ali nikoga nema unutra. Vratit e se poslije. Vozim se natrag i zaustavljam zbog Chrisa, provjeravam rublje koje je on stavio u suilo i nastavljam s njim lagano klizenje kroz vesele ulice traei neki" restoran. Posvuda promet, iv, dobro odravana kola, veina njih. Zapadna obala. Magliasto isto sunano svjetlo grada izvan podruja prodavaa ugljena. Na rubu grada nalazimo restoran i sjedamo i ekamo za stolom s crveno-bijelim stolnjakom. Chris ' otvara Motociklistike novosti koje sam kupio u trgovini motociklima i glasno ita tko je pobijedio na kojoj trci, zatim lanak o cross-country trkama. Konobarica ga gleda, pomalo radoznalo, zatim gleda mene, zatim moje moto-cipele, zatim zapisuje narudbu. Odlazi natrag u kuhinju pa se vraa i opet nas gleda. Mislim da nam posveuju toliku panju zato to smo ovdje sami. Dok ekamo ona stavlja nekoliko novia u jukebox i kada stigne doruak - pecivo, sirup i kobasice, ah - imamo i muziku uza nj. Chris i ja razgovaramo o onom to on vidi u Motociklistikim novostima i razgovor se vodi uz glazbu s ploe na oputen nain kako razgovaraju ljudi koji su mnogo dana proveli zajedno na putu, a krajikom oka vidim da sve to netko gleda upornim zurenjem. Uskoro me Chris mora neke stvari pitati po drugi put jer me to zurenje nekako svladava, pa je teko misliti na ono to on kae. Ploa pjeva o vozau kamiona kroz zapadne prerije ... Zavravam razgovor s Chrisom. Dok odlazimo i izlazimo i palimo motocikl, ona stoji na vratima i gleda nas. Usamljena. Ona vjerojatno ne razumije da s takvim gledanjem nee dugo ostati usamljena. Pritiem noni pokreta i dodajem gas vie nego to treba, nezadovoljan zbog neega, i dok se opet vozimo do zavarivaa, treba vremena dok me to proe.

226 Zavariva je unutra, stariji ovjek u ezdesetim ili sedamdesetim godinama, i gleda me prezirno potpuna opreka konobarici. Objanjavam mu o titnikulanca i malo zatim on kae: - Ja vam ga neu skidati. Vi ete ga morati skinuti. inim to i pokazujem mu ga, a on kae: - Pun je masnoe. Nalazim trijesku straga pod rairenim kestenom i struem svu masnou u kantu za smee. Otamo mi on veli: - U onoj koari ima razreivaa. - Vidim plitku koaru i zatim skidam ostatak masnoe liem i razreivaem. Kad mu ga pokazujem on klima glavom i odlazi do regulatora na svojim plinskim bocama. Zatim se predomilja i pristupa drugim bocama. Nimalo mu se ne uri. Uzima elinu ipku za navarivanje i ja se pitam hoe li time pokuati zavariti taj tanki metal. Ja ne zavarujem metalni lim. Ja ga lemim bronanom ipkom. Kad ga pokuam zavariti, probijam rupe u njemu i onda ih moram ispunjavati velikim kapima elika. - Zar neete upotrijebiti bronanu ipku? - pitam. - Ne - kae on. Razgovorljiv ovjek. Pali aparat, namjeta vrlo malen modar plamen i zatim, to je teko opisati, izvodi pravi ples s plamenom i ipkom u odijeljenim ritmovima iznad tankog metalnog lima, koji je sav postao jednolina naranasto-uta ploha, sputajui plamen i ipku tono u pravi as da bi ih smjesta odmaknuo. Nema rupa. Jedva moete primijetiti var. - To je divno - velim ja. - Jedan dolar - kae on, bez smjeka. Zatim hvatam smijean upitan pogled u njegovim oima. Pita li se da li je previe naplatio? Ne, to je neto drugo... usamljen je, kao i konobarica. Vjerojatno misli da se s njim rugam. Tko jo cijeni ovakav posao? Spremili smo se i izlazimo iz motela upravo u vrijeme kad ga treba napustiti i uskoro zalazimo u obalnu umu mamutovaca, zapuujui se iz Oregona u Californiju. Promet je tako gust da nemamo vremena gledati uvis. Postaje hladno i sivo pa se zaustavljamo i oblaimo dempere i bluze. I dalje je hladno, neto iznad 10 C, i nas obuzimaju zimske misli. Usamljeni ljudi u tom gradu. Vidio sam to u super-marketu i u praonici i kad smo izlazili iz motela. Pa ti autostopisti kroz umu mamutovaca, punu usamljenih umirovljenika to gledaju drvee na putu da gledaju ocean. Primjeujete ga u prvom djeliu vienja novog lica - taj ispitivaki pogled - zatim ga vie nema. Sada vidimo mnogo vie te usamljenosti. Paradoksalno je da je usamljenost najvea ondje gdje ima najvie naroda, u velikim gradovima na istonoj i zapadnoj obali. A tamo gdje je stanovnitvo toliko ratrkano, u zapadnom Oregonu, u Idahou, u Montani, u objema Dakotama, pomislili biste da e usamljenost biti vea ali mi je nismo mnogo vidjeli. Objanjenje, mislim, lei u tome da fizika udaljenost izmeu ljudi nema veze s usamljenou. Radi se o psihikoj udaljenosti; u Montani i Idahou fizike udaljenosti su velike ali psihike udaljenosti izmeu ljudi su malene, a ovdje je obrnuto. 226

Nalazimo se u glavnoj Americi. Stigla je pretprole noi u Prinville Junctionu i otada nas prati. Evo te glavne Amerike autostrada i mlanjaka i TV i filmskih spektakla. I ljudi koji su zarobljeni ovom glavnom Amerikom izgleda da prolaze golemim odsjecima svojih ivota bez osobite svjesnosti o onome to ih neposredno okruuje. Masovni mediji su ih uvjerili da nije vano to to ih neposredno okruuje. I zato su oni usamljeni. To im se vidi na licima. Prvo kratak blijesak istraivanja, a zatim kad vas pogledaju, vi ste tek nekakav predmet. Vi se ne raunate. Vi niste ono to oni trae. Niste na TV. Ali sporedna Amerika kroz koju smo proli, Amerika sporednih putova, Kinezovih jaraka, i appaloosa konja, i prostranih planinskih lanaca, i dubokih misli,i djeaka s eerima, i bumbara, i otvorena neba iznad nas kilometar za kilometrom za kilometrom, kroz sve to vladalo je on to je bilo stvarno, to je bilo oko nas. I zato nismo osjeali usamljenost. Tako je to valjda moralo biti prije sto ili prije dvjesta godina. Jedva imalo ljudi i jedva imalo usamljenosti. Ja bez sumnje previe uopavam, ali kad bi se primijenila odgovarajua mjerila to bi bilo istinito. Tehnologija se mnogo optuuje za ovu usamljenost, budui da je usamljenost svakako povezana s novijim tehnikim izumima - s autostradama, mlanjacima, TV i tako dalje - ali ja se nadam da je jasno pokazano da pravo zlo nije u tehnikim predmetima nego u tendenciji tehnike da izdvoji ljude u usamljene stavove objektivnosti. Jer objektivnost, taj dualistiki nain gledanja na stvari koji se krije u tehnologiji, raa zlo. Zato sam se ja toliko muio da pokaem kako bi se tehnologija mogla iskoristiti da se uniti to zlo. ovjek koji zna kako se popravlja motocikl - uz pomo kvalitete - ima veu vjero jatnost da ne ostane bez prijatelja nego ovjek koji to ne zna. I prijatelji na nj nee gledati kao na predmet. Kvaliteta svaki put nitava objektivnost. Ili ako se dohvati bilo kojeg dosadnog posla s kojim je zapeo - a svi poslovi, prije ili poslije, postaju dosadni - pa pone, tek za zabavu, traiti kvalitativna rjeenja, i potajno ide za tim kvalitativnim rjeenjima, zbog samih tih rjeenja, pretvarajui tako to to ini u umjetnost, vjerojatno e otkriti da po staje mnogo zanimljivija osoba i mnogo manje predmet ljudima oko sebe, jer njegove kvalitativne odluke i njega mijenjaju. I ne samo posao i njega, nego i druge, jer kvaliteta je sklona tome da se iri na sve strane u valovima. Kvalitativan posao za koji nije mislio da e ga itko vidjeti postaje vien, i ovjek koji ga vidi osjea se malo bolje jer ga vidi, i vjerojatno e to osjeanje prenijeti na druge, i na taj nain kva liteta je sklona trajnom irenju. Moje osobno miljenje je da e se dalje poboljanje svijeta zbivati na ovaj nain: pojedinci e donositi kvalitativne odluke i to je sve. Boe, ne elim se vie nimalo oduevljavati velikim programima punim drutvenog planiranja za velike mase naroda koji izostavljaju pojedinanu kvalitetu. Njih moemo zaboraviti neko vrijeme. Za njih ima mjesta, ali oni se moraju izgraditi na temeljima kvalitete unutar pojedinaca koji ih se ne tiu. Imali smo tu pojedinanu kvalitetu u prolosti, iskoritavali smo je kao prirodno bogatstvo i ne znajui to, i danas su zalihe pri kraju. Svatko je gotovo bez zanosa. I mislim da je krajnje vrijeme da se vratimo ponovnom izgraivanju toga amerikog bogatstva - pojedinane vrijednosti.

228 Ima politikih reakcionara koji ve godinama govore o neem to je blisko ovome. Ja nisam jedan od njih, ali sve dok govore o pravoj pojedinanoj vrijednosti a ne o pukoj izlici za novo davanje novca bogatima, oni su u pravu. Zaista nam je potreban povratak pojedinanom potenju, samopuzdanju i staromodnom zanosu. To nam je zaista potrebno. Nadam se da su u ovoj chautaqui iznesene neke smjernice u tom pogledu. Fedro je poao razliitom stazom od ideje o pojedinanim, osobnim kvalitativnim odlukama. Mislim da je njegova staza bila pogrena, ali moda bih i ja u njegovim prilikama poao istim putem. On je osjeao da rjeenje poinje s novom filozofijom - s novom duhovnom racionalnou - u kojoj e runoa i usamljenost i duhovna praznina dualistikog tehnolokog razuma postati nelogine. Razum vie ne moe biti osloboen vrijednosti. Razum mora biti logino podvrgnut kvaliteti, i on je bio siguran da e nai razlog to to nije tako bilo meu starim Grcima, iji je mit obdario nau kulturu tendencijama koja se skriva u svemu zlu nae tehnologije, tendencijom da se ini ono to je razumno ak kad to nije nimalo dobro. To je korijen cijele stvari. Ba to. Rekao sam jo davno da je on progonio utvaru razuma. Na ovo sam tada mislio. Razum i kvaliteta su se razdvojili i meusobno sukobili, i kvaliteta je bila pokorena a razum je bio uzvien jednom u toj davnini.Poela je rositi kia. Ali ne toliko da bismo morali stati. Tek slabaan poetak sipljenja. Cesta sada vodi van visokih uma u otvoreno sivo nebo. Uz cestu ima mnogo reklamnih panoa. Schenlevjeva kozmetika blagih boja traje vjeno, dok ovjek osjea da Irma daje mlohave i osrednje trajne ondulacije zbog ispucale boje na njezinim panoima. Ja sam ponovo itao Aristotela traei ono strano zlo koje se pojavljuje u ulomcima sjeanja o Fedru, ali tu ga nisam naao. Sve to sam naao u Aristotelu uglavnom su prilino dosadna uopavanja, od kojih je mnoga naizgled nemogue opravdati u svjetlu modernog znanja, koja su vrlo loe ustrojena i koja izgledaju primitivno kao to primitivno izgleda grka keramika u muzejima. Kad bih mnogo vie znao o tome, siguran sam da bih u tome i mnogo vie naao i prestao to smatrati primitivnim. Ali bez poznavanja svega toga ne mogu vidjeti zato to zasluuje toliko oduevljenje skupine Velikih knjiga ili toliki Fedrov gnjev. Ja zaista u Aristotelovim djelima ne vidim glavni izvor ni pozitivnih ni negativnih vrijednosti. Ali oduevljenje skupine Velikih knjiga je dobro poznato i objavljeno. Fedrov gnjev nije, i dio mojih obveza postaje ustrajavanje na njemu. Retorika je umjetnost, poinje Aristotel, jer se moe svesti na racionalan sistem poretka. Ovo je Fedra naprosto zapanjilo. Zaustavilo. Bio je spreman odgonetavati poruke silne istananosti, sisteme velike sloenosti da bi razumio dublje unutarnje znaenje Aristotela, kojega mnogi proglaavaju najveim filozofom svih vremena. I onda ga pogaa, bez uvoda, ravno u lice, jedna ovakva posrana reenica! To ga je zaista zdrmalo. itao je dalje: Retorika se moe podijeliti na posebne dokaze i teme u jednu ruku, i na ope dokaze u drugu. Posebni dokazi mogu se podijeliti na metode dokaza i vrste dokaza. Metode dokaza su umjetni dokazi i neumjetni 228

dokazi. Od umjetnih dokaza postoje etiki dokazi, emocionalni dokazi i logiki dokazi. Od etikih dokaza postoje praktina mudrost, vrlina i dobra volja. Posebne metode koje se slue umjetnim dokazima etike vrste ukljuujui dobru volju zahtijevaju znanje emocija, i za one koji su zaboravili to su te emocije, Aristotel prilae popis. To su ljutnja, prezir (djeljiv na drskost, prkos i uvredu), blagost, ljubav ili prijateljstvo, strah, povjerenje, sram, besramnost, naklonost, dobrohotnost, saaljenje, kreposno gnuanje, zavist, natjecanje i izazivanje. Sjeate li se opisa motocikla datog u Junoj Dakoti? Onoga to je pomnjivo nabrojio sve dijelove i funkcije motocikla? Prepoznajete li slinost? Tu je, Fedro je bio uvjeren, zaetnik toga stila razgovora. Stranicu za stranicom Aristotel je nastavljao tako. Kao neki treerazredni tehniki instruktor, imenujui sve, pokazujui odnose meu stvarima koje imenuje, otroumno otkrivajui sluajne nove odnose meu tim spomenutim stvarima, i onda ekajui da zazvoni da bi cijelu lekciju ponovio u iduem razredu. Ni izmeu redaka Fedro nije mogao proitati nikakvu sumnju, nikakav osjeaj straha, samo vjeita samodopadnost profesionalnog akademika. Da li je Aristotel zbilja mislio da e njegovi uenici postati bolji govornici ako naue sva ta beskrajna imena i odnose? Pa ako nije mislio, da li je zbilja smatrao da ih ui retorici? Fedro je mislio da je on to smatrao. Nema niega u njegovu stilu to bi pokazivalo da je Aristotel ikada imalo posumnjao u Aristotela. Fedro je vidio Aristotela kao strahovito zadovoljna ovjeka tim sitnim trikom posvemanjeg imenovanja i klasificiranja. Njegov svijet je poinjao i zavravao tim trikom. I da nije bio preko dvije tisue godina mrtav, Fedro bi ga tako rado elio izbrisati s ovog svijeta jer je u njemu vidio prototip mnogih milijuna samozadovoljnih i zaista neukih uitelja kroz cijelu historiju koji su samodopadno i okorjelo ubijali kreativan duh svojih uenika tim glupim obredom analize, tim slijepim, uhodanim, vjenim imenovanjem stvari.Uite u bilo koji od stotina tisua dananjih razreda i posluajte uitelje kako razdjeljuju i podrazdjeljuju i povezuju i uspostavljaju naela i prouavaju metode i sve to ete uti to je Aristotelov duh koji nam govori kroz stoljea - neplodan beivotan glas dualistikog razuma. Predavanja o Aristotelu vrila su se za golemim drvenim okruglim stolom u sumornoj sobi nasuprot bolnici, gdje je sunce u kasno popodne jedva prodiralo iznad krova bolnice kroz prljavi i zagaeni gradski zrak. Bezbojno i blijedo i turobno. Tijekom predavanja Fedro je primijetio da taj golemi stol ima veliku pukotinu po sredini. Izgledala je kao da je tu ve godinama, ali nitko nije ni pomislio da je popravi. Svi su prezauzeti, nema sumnje, vanijim stvarima. Na kraju predavanja napokon je upitao: - Mogu li se postavljati pitanja o Aristotelovoj retorici? - Ako ste proitali gradivo - reeno mu je. Primijetio je u oima profesora filozofije isto skupljanje koje je vidio prvog dana upisa. To je shvatio kao upozorenje da temeljito proui gradivo, pa je tako i uinio. Sada kia ve gue pada pa se zaustavljamo i na kacige stavljamo titnik za lice. Zatim produujem umjerenom brzinom. Pozorno motrim na rupe i pijesak i masne mrlje.

230 Idueg tjedna Fedro je prouio gradivo i bio spreman izdvojiti reenicu koja kae da je retorika umjetnost zato to se moe svesti na racionalan sistem poretka. Po tome kriteriju tvornica General Motors proizvodi istu umjetnost, dok Picasso ne stvara umjetnost. Ako u Aristotelu ima dubljih znaenja nego to ih oko zamjeuje, ovo e biti najbolje mjesto da ona postanu vidljiva. Ali pitanje nije ni postavljeno. Fedro je digao ruku da to uini, ulovio u djeliu sekunde munju zlobe iz profesorova oka, kadli neki drugi student ree, gotovo kao da ga prekida: - Mislim da ovdje ima vrlo sumnjivih izjava. To je bilo sve to je iznio. - Gospodine, mi nismo ovdje zato da nauimo to vi mislite - prosiktao je profesor filozofije. Kao sumporna kiselina. - Mi smo ovdje zato da nauimo to Aristotel misli! - Ravno u lice. - Kad budemo eljeli nauiti to vi mislite, osnovat emo grupu za taj predmet! Tiina. Student je preneraen. Svi drugi isto tako. Ali profesor filozofije jo nije zavrio. On upire prstom u onog studenta i pita: - Prema Aristotelu: Koje su tri vrste posebne retorike u odnosu na predmet razgovora? Jo vea tiina. Student ne zna. - Prema tome vi to niste proitali, zar ne? I sada, s ozarenjem koje pokazuje da je cijelo vrijeme imao to na umu, profesor filozofije zaokruuje prstom i upire ga u Fedra. - Vi, gospodine - koje su tri vrste posebne retorike u odnosu na predmet razgovora? Ali Fedro je spreman. - Forenzina, deliberativna epideiktina - odgovara mirno. - Koje su epideiktine tehnike? - Tehnika otkrivanja slinosti, tehnika pohvale, tehnika velianja i tehnika preuveliavanja. - Daaaa... - govori profesor filozofije polako, Zatim potpuno zauti. Ostali studenti izgledaju zapanjeni. Pitaju se to se dogodilo. To samo Fedro zna, i moda profesor filozofije. Nevini student dobio je udarce koji su njemu bili namijenjeni. Sada svaije lice postaje pomnjivo ozbiljno da se obrani od slinih vrsta ispitivanja. Profesor filozofije je nainio greku. Tratio je svoju disciplinsku mo nad nevinim studentom dok je Fedro, pravi krivac, pravi neprijatelj, jo na slobodi. Sve neuhvatljivi]i. Budui da nije postavio nikakvo pitanje, sad nema naina da ga sasijee. A jo kad vidi kako se odgovara na njegova pitanja, sigurno ih sam nee vie postavljati.Nevini student zuri u stol, crvena lica, oiju pokrivenih rukama. Njegov stid pretvara se u Fedrovu srdbu. Nikada on ni na jednom svom predavanju nije tako razgovarao s nekim studentom. Tako se dakle prouavaju klasici na Sveuilitu Chicago. Sad Fedro poznaje profesora filozofije. Ali profesor filozofije ne poznaje Fedra. Siva kiovita nebesa i put naikan reklamama sputaju se u Crescent City, California, siv i hladan i mokar grad, a Chris i ja gledamo i vidimo vodu, ocean, u daljini iza gatova i sivih zgrada. Sjeam se da je to bio na veliki cilj svih ovih dana. Ulazimo u restoran s matovitim crvenim sagom i matovitim 230

jelovnicima krajnje visokih cijena. Mi smo jedini u njemu. Jedemo u tiini, plaamo i ponovo smo na cesti, sada prema jugu, hladnom i maglovitom. Na slijedeim predavanjima onaj posramljeni student vie se ne pojavljuje. Nije ni udno. Razred je potpuno zaleen, kao to je neizbjeno kad se zbije takav nemio dogaaj. Na svakom predavanju samo jedna osoba govori, profesor filozofije, i on govori i govori i govori licima koja su se preobrazila u neutralne maske. Profesor filozofije izgleda potpuno svjestan onoga to se dogodilo. Njegovo prijanje treptanje zlobe u oku prema Fedru pretvorilo se u treptanje straha. ini se da razumije da u sadanjoj situaciji u razredu, kad doe vrijeme, moe oekivati tono isti postupak kakav je on primijenio, i da se nad njim nee saaliti nijedno lice ispred njega. On je odbacio svoje pravo na uljudnost. Sad nema naina da sprijei odmazdu nego da stalno stoji na oprezu. Ali da bi bio na oprezu, mora estoko zapeti, i govoriti tone i ispravne stvari. Fedro to takoer razumije. utei on sada moe uiti pod vrlo povoljnim prilikama. U tom razdoblju Fedro je uio vrlo marljivo, i uio je vrlo brzo, i stalno je utio, ali bilo bi pogreno i pomisliti da je bio dobar student i u kojem pogledu. Dobar student trai znanje poteno i nepristrano. Fedro to nije inio. On je morao nabrusiti svoju sjekiru, i sve to je traio bile su one stvari koje su mu pomagale da je naotri, i sredstva za obaranje svega onoga to bi mu se isprijeilo u tom bruenju. Niti je imao vremena niti su ga zanimale tue Velike knjige. On je bio tu samo zato da napie svoju Veliku knjigu. Njegov odnos prema Aristotelu bio je bezobrazno nepoten zbog istoga razloga zbog kojega je Aristotel bio nepoten prema svojim preteama. Oni su remetili ono to je on htio rei. Ono to je htio rei Fedro poremetio je Aristotel metnuvi retoriku u tako uvredljivo nisku kategoriju svoje hijerarhije poretka stvari. Bila je to za nj grana praktine znanosti, svojevrsna mutna veza s drugom kategorijom, s teorijskom znanou, kojom se Aristotel uglavnom bavio. Kao grana praktine znanosti bila je potpuno iskljuena iz bilo kakva doticanja s istinom i dobrim i ljepotom, osim kao pomagalo da se ubaci u raspravu. Tako je kvaliteta u Aristotelovu sistemu potpuno razdvojena od retorike. To vrijeanje retorike, spojeno s Aristotelovom uasnom osobnom kvalitetom retorike, tako je posvema otuilo Fedra da nije mogao proitati nita to je Aristotel rekao a da ne trai naine da to prezre i napadne. To nije bilo teko. Aristotel se uvijek mogao izvanredno napadati i uvijek su ga izvanredno napadali kroz cijelu povijest, i obaranje Aristotelovih patentiranih gluposti, kao obaranje limenki na sajmu, nije prualo mnogo zadovoljstva. Da Fedro nije bio tako pristran, mogao je nauiti neke aristotelovske tehnike upuivanja u nova podruja znanja, jer odbor je zapravo zbog toga i bio imenovan. Ali da nije bio tako pristran u traenju mjesta za lansiranje svoga rada o kvaliteti, ne bi se tu ni naao, pa prema tome nije postojala mogunost da se to dogodi. Profesor filozofije je drao predavanja, a Fedro je sluao i klasinu formu i romantinu povrinu onogato je govorio. Profesor filozofije se najnelagodnije osjeao kad se radilo o dijalektici. Iako Fedro

232 nije mogao dokuiti zato je to tako u okvirima klasine forme, njegova sve vea romantina osjetljivost govorila mu je da se nalazi na tragu neega - mirisao je divlja. Dijalektika, ah? Aristotelova knjiga poinje s njom, i to na veoma maglovit nain. Retorika je dopuna dijalektike, pie u njoj, kao da je to od najvee vanosti, ali nigdje nije objanjeno zato je to tako vano. Zatim je slijedilo nekoliko drugih nesuvislih izreka, koje su se doimale kao da je njihov velik dio izostavljen, ili kao da je graa pogreno sastavljena, ili kao da je tiskar neto ispustio, jer koliko god ih je puta itao nita se nije slagalo. Jedino je bilo jasno da se Aristotel jako mnogo zanima za odnos retorike prema dijalektici. Za Fedrovo uho, tu se javljala ista ona teka nelagoda to ju je primijetio kod profesora filozofije. Profesor filozofije je definirao dijalektiku, i Fedro je pomnjivo sluao, ali definicija je na jedno uho ula na drugo izala, to je esto svojstveno filozofskim izrekama kad se neto izostavi. Na drugom predavanju neki student, kojega je izgleda muio isti problem, zamolio je profesora da ponovo definira dijalektiku i tog puta profesor je opet bacio straljiv pogled na Fedra i postao vrlo razdraljiv. Fedro se poeo pitati nema li dijalektika neko posebno znaenje zbog kojega postaje uporina rije - rije koja moe naruiti ravnoteu rasprave, ovisno o tome gdje se smjesti. Imala je. Dijalektika openito znai ono to se tie naravi dijaloga, koji je opet razgovor izmeu dvije osobe. Danas to znai logino raspravljanje. Ona ukljuuje tehniku unakrsnog ispitivanja kojim se stie do istine. To je nain Sokratova razgovora u Platonovim Dijalozima. Platon je vjerovao da je dijalektika jedina metoda kojom se stie do istine. Jedna jedina. Eto zbog ega je ona uporina rije. Aristotel je napao to vjerovanje, rekavi da je dijalektika prikladna samo za neke svrhe - za ispitivanje ljudskih vjerovanja, za stizanje do istina o vjenim oblicima stvari, poznatim kao ideje, koje su bile stalne i nepromjenljive i koje su tvorile stvarnost za Platona. Aristotel je rekao da takoer postoji metoda znanosti, ili fizikalna metoda, koja promatra fizikalne injenice i stie do istina o tvarima, koje su podlone promjenama. Taj dualitet forme i sadraja i znanstvena metoda dolaenja do injenica o sadrajima predstavljaju sredite Aristotelove filozofije. I tako je za Aristotela bilo apsolutno bitno svrgnue dijalektike s poloaja na kojem su je drali Sokrat i Platon, pa je dijalektika bila i ostala uporina rije. Fedro je pretpostavljao da Aristotelovo sniavanje dijalektike od Platonove jedine metode dolaenja do istine na neku dopunu retorike moe tako razbjesniti dananje platoniste kao to bi razbjesnilo Platona. Budui da profesor filozofije nije znao koja je Fedrova pozicija, postajao je razdraljiv. Moda se bojao da e na nj skoiti Fedro-platonist. Ako je tako bilo, onda se zbilja nije imao ega bojati. Fedro nije bio uvrijeen to je dijalektika bila sputena na razinu retorike. On je bio bijesan to je retorika bila sputena na razinu dijalektike. Takva je bila zbrka u to vrijeme.

232

Osoba koja je sve to morala raistiti, naravno, to je bio Platon, i sreom on je bio idui na redu da se pojavi za okruglim stolom s velikom pukotinom po sredini u mranoj turobnoj sobi preko puta bolnikih zgrada u junom dijelu Chicaga. Sad se vozimo uz obalu, hladni, mokri i potiteni. Kia je privremeno prestala, ali na nebu se ne vidi nikakva nada. U jednom trenutku vidim plau i neke ljude koji hodaju po mokru pijesku. Umoran sam i zato se zaustavljam. Silazei s motocikla Chris kae: - Zbog ega se zaustavljamo? - Umoran sam - kaem ja. S oceana pue hladan vjetar, i na mjestu gdje je podigao pjeane prudine, sada mokre i tamne od kie koja je tu valjda tek prestala, lijeem u zavjetrinu i tako mi je malo toplije. Meutim, ne spavam. Jedna djevojica pojavljuje se na vrhu prudine i gleda kao da eli da doem i da se igram. Malo poslije toga odlazi. U meuvremenu vraa se Chris i eli da idemo. Kae da je pronaao neke smijene biljke na kamenju koje imaju ticala koja se uvlae kad ih dotakne. Polazim s njim i vidim izmeu dizanja i sputanja valova na kamenju vlasulje, koje nisu biljke nego ivotinje. Kaem mu da ti pipci mogu uhvatiti malene ribe. Vjerojatno je velika oseka jer inae ih ne bismo vidjeli, velim. Krajikom oka vidim da je ona djevojica na drugoj strani kamenja nala morsku zvijezdu. Njezini roditelji takoer nose morske zvijezde. Penjemo se na motocikl i polazimo na jug. Pokatkad kia jae lije pa stavljam masku da me ne pecka po licu, ali to mi nije drago i im kia jenja skidam je. Trebalo bi da stignemo do Arcate prije mraka, ali ne elim prebrzo voziti po ovoj mokroj cesti. Mislim da je Coleridge rekao da je svatko ili platonist ili aristotelovac. Ljudi koji ne mogu podnijeti Aristotelovo beskrajno navoenje pojedinosti prirodni su ljubitelji Platonovih izravnih poopavanja. Ljudi koji ne mogu podnijeti vjeni silni Platonov idealizam vole prizemne Aristotelove injenice. Platon je u biti traitelj Bude koji se uvijek iznova javlja u svakoj generaciji, gibajui se naprijed i gore prema jednom. Aristotel je vjeni mehaniar za motocikle kojemu je drae mnogo. I ja sam osobno prilino velik aristotelovac u tom smislu, jer mi je drae pronalaziti Budu u kvaliteti injenica oko mene, ali Fedro je bio isti platonist po naravi i osjetio je silno olakanje kad su poeli obraivati Platona. Njegova kvaliteta i Platonovo dobro bili su tako slini da bih ja moda pomislio da su istovjetni da Fedro nije ostavio neke biljeke o tome. Ali on je to zanijekao, i s vremenom sam uspio uvidjeti kako je vano bilo to nijekanje. Meutim, Analiza ideja i studij metoda nisu se uope bavili Platonovim pojmom dobra; bavili su se samo Platonovim pojmom retorike. Retorika, to Platon izriito kae, nije ni na kakav nain povezana s dobrim; retorika je loe. Retoriari su ljudi koje Platon, poslije tirana, najvie mrzi. Prvi od Platonovih Dijaloga obraivan je Gorgija, Fedro je osjeao da je napokon stigao. To je bilo mjesto gdje je elio biti. Cijelo ga je to vrijeme proimalo osjeanje da ga vuku naprijed neke sile koje ne razumije - mesijanske sile. Listopad je doao i proao. Dani su postajali nestvarni i nepovezani, osim u okvirima kvalitete.

234 Nita nije vano nego to to on nosi novu i strahovitu i svjetski potresnu istinu koja e se uskoro roditi, i htio to ili ne, svijet je moralno obavezan da je prihvati. U dijalogu Gorgija je ime sofista kojega Sokrat unakrsno ispituje. Sokrat vrlo dobro zna to Gorgija radi da bi preivio i kako to radi, ali on poinje svoju dijalektiku od dvadeset pitanja pitajui Gorgiju ime se retorika bavi. Gorgija odgovara da se ona bavi razgovorom. Kao odgovor na idue pitanje on veli da je njezina svrha da uvjeri. Kao odgovor na idue pitanje on veli da je njezino mjesto na sudu i u drugim skuptinama. A kao odgovor na jo jedno pitanje on kae da je njezin predmet pravda i nepravda. Sve ovo, to je jednostavno Gorgijin opis onoga emu su sofisti teili, sada Sokratova dijalektika istanano pretvara u neto drugo. Retorika je postala objekt, a kao objekt ima dijelove. A dijelovi imaju meusobne odnose i ti su odnosi nepromjenljivi. U ovom dijalogu se posve jasno vidi kako Sokratov analitiki no rasijeca Gorgijinu umjetnost na komade. I to je ak vanije, vidi se da su ti komadi temelj Aristotelove umjetnosti retorike. Sokrat je bio jedan od junaka Fedrova djeatva i sad ga je ljutilo to vidi da se odvija taj dijalog. Ispunio je rubove teksta svojim odgovorima. Oni su ga sigurno silno onespokojavali, jer nije bilo naina da dozna kako bi se dijalog razvijao da su se uli ti odgovori. Na jednom mjestu Sokrat pita na koji razred stvari se odnose rijei kojima se retorika slui. Gorgija odgovara: - Na najvei i najbolji. - Nesumnjivo prepoznavi kvalitetu u tom odgovoru, Fedro je napisao Tako je! na rubu stranice. Ali Sokrat odgovara da je taj odgovor dvosmislen. On je jo u mraku. Laac! pie Fedro na rubu i navodi stranicu u drugom dijalogu gdje Sokrat jasno izrie da nije mogao biti u mraku. Sokrat se ne slui dijalektikom da bi razumio retoriku, on se njome slui da je uniti, ili da je bar iznese na lo glas, i tako njegova pitanja uope nisu prava pitanja - to su samo zamke od rijei u koje Gorgija i njegovi drugovi retoriari upadaju. Fedro je zbog toga jako raspaljen i ali to on nije ondje bio. Profesor filozofije, primijetivi Fedrovo oito dobro ponaanje i marljivost, zakljuuje da on moda na koncu konca i nije lo student. To je druga greka. Odluio je da se malo poigra s Fedrom pitajui ga to on misli o kuharskoj vjetini. Sokrat je pokazao Gorgiji da su i retorika i kuharstvo grane ugaanja strastima - svodnitva - jer vie djeluju na emocije nego na istinsko znanje. Na profesorovo pitanje Fedro daje Sokratov odgovor da je kuharstvo grana ugaanja strastima. Na to se jedna od studentica nasmije to se Fedru ne svia jer on zna da profesor na njemu iskuava dijalektiki zahvat slian onome to ih Sokrat izvodi na svojim protivnicima, i njegov odgovor nije imao namjeru da bude smijean nego da jednostavno odbije dijalektiki zahvat to ga profesor pokuava izvesti. Fedro je potpuno spreman od rijei do rijei izgovoriti sve dokaze to ih Sokrat upotrebljava da utvrdi to gledite. Ali to nije ono to eli profesor. On eli da ima dijalektiku raspravu u kojoj je Fedro retoriar kojega obara snaga dijalektike. Profesor se mrti i pokuava jo jednom. - Ne. Hou rei, da li vi zaista mislite da dobro pripremljeno jelo u najboljem restoranu predstavlja neto to bismo morali odbiti? 234

Fedro pita: - Mislite li na moje osobno miljenje? - Ve mjesecima, otkad je ieznuo onaj nevini student, nije se ulo nijedno osobno miljenje u toj skupini. - Daaa - kae profesor. Fedro uti i pokuava nai odgovor. Svi ekaju. Njegove se misle munjevito gibaju, prebiru dijalektiku, igraju jedno za drugim dokazano ahovsko otvaranje, i on vidi da svako otvaranje gubi, pa prelazi na idue, sve bri bre - ali sve to itava grupa saznaje to je utnja. Napokon, u neprilici, profesor odustaje od pitanja i poinje s predavanjem. Ali Fedro ne uje to predavanje. Njegov um juri sve dalje, kroz permutacije dijalektike, dalje i dalje, ruei stvari, i pronalazi nove grane i podgrane, pucajui od gnjeva pri svakom novom otkriu pokvarenosti i podlosti i niskosti te umjetnosti koja se zove dijalektika. Videi izraz njegova lica profesor se prilino uzbunjuje i nastavlja predavanje u nekoj vrsti panike. Fedrov um juri sve dalje i dalje i jo dalje, videi sada napokon neku zlu stvar, neko zlo duboko ukopano u njemu samome, koje se pretvara da pokuava razumjeti ljubav i ljepotu i istinu i mudrost, ali njegova je prava svrha da ih nikada ne razumije, njegova je prava svrha da ih svrgne i da se samo uspne na prijestolje. Dijalektika samozvani vladar. To on vidi. Skorojevi, koji napada sve to je dobro i nastoji da sve obuhvati i svlada. Zlo. Profesor ranije zavrava predavanje i urno naputa sobu. Poto studenti tiho izlaze Fedro ostaje sam i sjedi za golemim okruglim stolom dok sunce nestaje kroz aav zrak i prostorija postaje siva a zatim mrana. Idueg dana on eka pred bibliotekom da se otvori i kad se otvorila poinje bjesomuno itati, po prvi put ono to je iza Platona, ono malo to je poznato o retoriarima koje je on tako prezirao. I to to otkriva poinje potvrivati ono to je ve naslutio iz svojih misli prethodne veeri. Platonova osuda sofista je neto to su ve mnogi uenjaci uzimali s velikom dvojbom. I sam predsjednik ispitnog odbora je napomenuo da kritiari koji nisu sigurni o onom to je Platon mislio moraju jednako biti nesigurni o onom to su mislili Sokratoviprotivnici u dijalozima. Kad je poznato da je Platon metnuo svoje rijei u Sokratova usta (to kae Aristotel), ne bi smjelo biti razloga da se sumnja da je on mogao metnuti svoje rijei i u druga usta. Ulomci drugih drevnih mislilaca izgledalo je da vode k drugaijoj procjeni sofista. Mnogi stariji sofisti birani su kao poslanici svojih gradova, to nipoto nije bila sluba za potcjenjivanje. Ime sofista upotrebljavalo se ak za Sokrata i Platona bez omalovaavanja. Neki kasniji povjesniari ak su sugerirali da je Platon toliko mrzio sofiste zato to se nisu mogli usporediti s njegovim uiteljem, Sokratom, najveim zapravo sofistom od sviju njih. Ovo zadnje objanjenje je vrlo zanimljivo, pomislio je Fedro, ali ne zadovoljava. Vi ne mrzite kolu u kojoj je i va uitelj lan. to je bila prava Platonova svrha u svemu tome? Fedro ita sve dalje i dalje i zalazi u predsokratovsku grku misao ne bi li to otkrio, i naposljetku stie do gledita da je Platonova mrnja prema retoriarima bila dio mnogo vee bitke u kojoj su se stvarnost dobra, to su je zastupali sofisti, i stvarnost istinitog, to su je zastupali dijalektiari, borile u

236 stranom okraju za budunost ovjekova uma. Istinito je pobijedilo, dobro je izgubilo, i zato mi danas imamo tako malo potekoa kad prihvaamo stvarnost istine a tako mnogo potekoa kad prihvaamo stvarnost kvalitete, premda u prvom podruju nema nimalo vie slaganja nego u drugom. Da bi se razumjelo kako je Fedro do toga stigao, potrebno je neko objanjenje: Najprije se mora odbaciti misao da je vremensko razdoblje izmeu posljednjeg spiljskog ovjeka i prvih grkih filozofa bilo kratko. Odsutnost bilo kakvih historijskih podataka iz toga razdoblja ponekad prua tu zabludu. Ali prije nego to su se grki filozofi pojavili na pozornici, u razdoblju koje je trajalo bar pet puta vie nego sva naa zabiljeena povijest od grkih filozofa naovamo, postojale su civilizacije na naprednom stupnju razvoja. Imale su sela i gradove, vozila, kue, trnice, ograena polja, poljoprivredne alatke i domae ivotinje, i vodile bogat i raznolik ivot kakav se i danas vodi u najveem dijelu seoskih podruja u svijetu. I poput ljudi u tim podrujima danas ni oni nisu vidjeli razloga da se to zapisuje, ili ako su to inili, pisali su na materijalima koji nikada vie nisu naeni. I tako o njima nita ne znamo. I mrani srednji vijek je bio tek nastavak prirodnog naina ivota to su ga trenutano bili prekinuli Grci. Rana grka filozofija predstavljala je prvo svjesno istraivanje onoga to je neunitivo u ljudskom bavljenju stvarima. Do tada je neunitivo bilo u oblasti bogova, mitova. Ali, sada, kao posljedica sve vee nepristranosti Grka prema svijetu oko njih, postojala je rastua sila apstrakcije koja im je doputala da stare grke mitove ne smatraju otkrivenom istinom nego matovitim umjetnikim ostvarenjima. Ta svjesnost, koja nikada prije nigdje nije postojala, znaila je itavu novu razinu shvaanja za grku civilizaciju. Ali mit se nastavlja, i ono to je unitilo stari mit postaje novi mit, i taj novi mit se kod prvih jonskih filozofa preobraava u filozofiju, koja posveuje neprolaznost na nov nain. Neprolaznost vie nije iskljuiva oblast besmrtnih bogova. Ona se takoer moe nai unutar besmrtnih poela, meu koja spada i na sadanji zakon gravitacije. Prvim besmrtnim poelom Tales je nazvao vodu. Anaksimen je tako nazvao zrak. Pitagorejci su tako nazvali broj i tako bili prvi koji su besmrtno poelo vidjeli kao neto nematerijalno. Heraklit je besmrtnim poelom nazvao vatru i uveo promjenu kao dio poela. On je rekao da svijet postoji kao sukob i napetost izmeu suprotnosti. On je rekao da postoji jedno i da postoji sve, i da je jedno sveopi zakon koji prozirnije sve stvari. Anaksagora je bio prvi koji je poistovjetio to jedno i nous, to znai um. Parmenid je po prvi put razjasnio da besmrtno poelo, jedno, istina, bog, je odvojeno od pojavnosti i od miljenja, i vanost tog odvajanja i njegova utjecaja na narednu povijest ne moe se dovoljno istaknuti. Na tom je mjestu klasini um, po prvi put, prekinuo sa svojim romantinim podrijetlom i rekao: -Bog i istina nisu nuno isto - i krenuo svojim posebnim putem. Anaksagora i Parmenid imali su sluatelja po imenu Sokrata koji je doveo njihove ideje do punog ostvarenja.

236

Bitno je razumjeti na ovom mjestu da do tada nije postojalo nita to bi bilo duh i materija, subjekt i objekt, oblik i sadraj. Te podjele su samo dijalektini izumi koji su doli kasnije. Dananji duh je esto sklon usprotiviti se misli da su te dihotomije izumi i kae: - No, podjele su bile ondje da ih Grci otkriju - a vi morate rei: - Gdje su bile? Pokaite nam ih! - I dananji duh se malo zbunjuje i udi se o emu se tu zapravo radi, i dalje vjeruje da su te podjele bile ondje. Ali nisu bile, kao to je Fedro rekao. One su samo utvare, besmrtni bogovi dananjega mita koji nam se ini da je stvaran jer smo mi u tom mitu. Ali u stvarnosti one su jednako tako umjetnika ostvarenja kao antropomorfni bogovi koje su zamijenile. Predsokratovski filozofi spomenuti do sada listom su traili da uspostave sveope besmrtno poelo u vanjskom svijetu to su ga nalazili oko sebe. Njihov zajedniki napor ujedinio ih je u skupinu koja se moe nazvati kozmologistima. Svi su se oni slagali da takvo poelo postoji, ali njihova neslaganja oko toga to je to izgledala su nerjeiva. Sljedbenici Heraklita uporno su tvrdili da je besmrtno poelo promjena i gibanje. Ali Parmenidov uenik, Zenon, dokazao je nizom paradoksa da je svaka zamjedba kretanje i promjene varava. Stvarnost je morala biti nepokretna. Rjeenje prijepora meu kozmologistima dolo je iz sasvim novoga pravca, od skupine koja se Fedru inila prvim humanistima. Oni su bili uitelji, ali nisu pokuavali pouiti ljude o poelima, nego o ljudskim vjerovanjima. Njihova svrha nije bila nikakva apsolutna istina, nego poboljanje ljudi. Sva poela, sve istine su relativni, rekli su oni. - ovjek je mjerilo svih stvari. - To su bili glasoviti uitelji mudrosti, sofisti stare Grke. Za Fedra je ovo osvjetljenje pozadine iz sukoba izmeu sofista i kozmologista dodalo cijelu novu dimenziju Platonovim Dijalozima. Sokrat ne izlae plemenite ideje u vakuum. On se nalazi usred rata izmeu onih koji misle da je istina apsolutna i onih koji misle da je istina relativna. On bije taj boj svime to ima. Sofisti su neprijatelji. Sada Platonova mrnja prema sofistima ima smisla. On i Sokrat brane besmrtno poelo kozmologista od onoga to oni smatraju dekadencijom sofista. Istinu. Znanje. Ono to je neovisno od onoga to bilo tko o tome misli. Ideal za koji je Sokrat umro. Ideal koji jedina Grka posjeduje po prvi put u povijesti svijeta. To je jo vrlo krhka stvar. Moe potpuno ieznuti. Platon mrzi i osuuje sofiste bez sustezanja, ne zato to su oni podli i nemoralni ljudi - oito postoje mnogo podliji i nemoralniji ljudi u Grkoj koje on potpuno zanemaruje. On ih osuuje zato to ugroavaju prvi poetak pronicanja u ideju istine u povijesti ovjeanstva. Oko toga se sve vrti. Rezultati Sokratova muenitva i Platonove nenadmaive proze koja je uslijedila nisu nita manje nego cio svijet zapadnog ovjeka kako ga mi poznajemo. Da je ideji istine bilo doputeno da se zagubi neotkrivena u doba renesanse, danas ne bismo vjerojatno bili mnogo iznad razine prethistorijskog

238 ovjeka. Znanstvene i tehnoloke ideje i drugi sistematski organizirani napori ovjeka ovise o njoj u svojoj mrtvoj toki hoda. Ona je jezgra svega. Ali ipak, Fedro to osjea, ono to on govori o kvaliteti nekako je opreno svemu tome. Izgleda da se mnogo bolje slae sa sofistima. - ovjek je mjerilo svih stvari. - Da, to on govori o kvaliteti, ovjek nije izvor svih stvari, kao to bi rekli subjektivni idealisti. Niti je on pasivni promatra svih stvari, kao to bi rekli objektivni idealisti i materijalisti. Kvaliteta koja stvara svijet izrasta iz odnosa izmeu ovjeka i njegova iskustva. On je sudionik u stvaranju svih stvari. Mjerilo svih stvari - to se slae. I oni su pouavali retoriku - i to se slae. Ne slae se samo jedna stvar u onom to on kae i to je Platon kazao o sofistima, a to je njihovo zvanje pouavanja vrline. Svi znaci pokazuju da je to bilo apsolutno sredite njihova uenja, ali kako ete prouavati vrlinu ako nauavate o relativnosti svih etikih ideja? Vrlina, ako ita u sebi ukljuuje, ukljuuje etiki apsolut. Osobi ije se ideje o onom to je ispravno mijenjaju iz dana u dan moemo se diviti zbog irine duha, ali ne zbog vrline. Bar ne onako kako je Fedro shvaao tu rije. I kako su oni mogli dobiti vrlinu iz retorike? To nigdje nije objanjeno. Neto nedostaje. Njegova potraga za tim vodi ga kroz brojne povijesti stare Grke, koje obino ita na detektivski nain, traei samo injenice koje mogu pomoi i odbacujui sve druge injenice koje se ne slau. I tako ita knjigu Grci koji je napisao H. D. F. Kitto, plavo-bijelo depno izdanje od pedeset centa, i dolazi do odlomka gdje se opisuje prava dua homerskog junaka, legendarne figure preddekadentne, predsokratovske Grke. Blijesak svjetlosti koji prati te stranice tako je jak da se ti junaci nikada nisu izbrisali i mogu ih i sada vidjeti s malo napora za prisjeanje. Ilijada je pria o opsadi Troje, koja e pasti u prah, i o njezinim braniteljima koji e poginuti u borbi. Hektorova ena kae svom muu, voi: - Tvoja snaga bit e tvoja propast; a ti ne ali ni svoje nejako edo ni svoju nesretnu enu koja e uskoro biti tvoja udovica. Jer uskoro e te Ahejci napasti i ubiti; a ako tebe izgubim, bilo bi bolje za me da umrem. Mu joj odgovara:*
*

Prijevod

T. Maretia (dotjerao S. Ivi), Ilijada, izdanje Matice hrvatske i Zore, Zagreb 1965. (Op. prev.)

- Sve je doista to na umu, eno, i meni... Jer ia u srcu svom i u dui predobro znadem, Doi e jednom dan, kad e se i sveti propasti Ilij i kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja. Ali ne marim ja i ne alim Troje toliko Niti Hekabu samu ni Prijama, trojanskog kralja, Ni brau svoju, to svi valjani i to ih je mnogo, 238

Ali e u prah pasti od neprijateljskih junaka, Koliko alim tebe, mjedenhalja kad te Ahejac Suznu koji odvede slobode ti uzevi danak. Kada uza stan bude u Argosu ivei tkala Drugoj i nosila bude iz vrutka Meseidskog vodu Ili iz Hiperskoga, - preko volje od nude teke, Onda e rei tko, kad vidi te suze gdje roni: To je Hektora ena, konjokrotama u boju On je prednjaio Trojcem, kad Ilij osvajan bjee. Tako e rei, a tebe jo vea snai e tuga Za muem takvim, da dan robovanja odvrati tebi. Ali nasuti hum nek priie pokrije mene, Negol'ti jauk ujem, gdje odvlae na silu tebe. Ree svijetli Hektor te prui za sinom ruke, Ali se uvine sin krasnopojasnoj dojkinji na grud I krikne, preplaiv se, kad ugleda miloga oca, Mjedi se prestrai on i konjogrivne kite, kad spazi, Kako se strano trese na kacigi ozgo na vrhu, Tome se mili otac nasmije i gospoa majka. Odmah svijetli Hektor sa glave kacigu svoju Sjajnu, presjajnu, skine i na tle je metne, te sina Poljubi miloga svog i na rukama ponjie njega; Onda moltvu Zeusu i ostalim bozima rekne: Zeuse i ostali bozi, i ovome, sinu mi, dajte, Da on, kako sam ja, meu Trojcima predian bude, Snagom da bude dobar i Ilijem krepko da vlada, Da rekne tko: od oca je taj valjaniji mnogo, Kad bude iz boja io ... Kitto komentira: - Grke ratnike na velika djela nije poticao osjeaj dunosti kako ga mi poimamo dunosti prema drugima; to je prije dunost prema samom sebi. Grki ratnik udi za onim to mi prevo dimo vrlina ali u grkom je to arete, to jest izvrsnost ... mnogo emo govoriti o toj arete - ona se provlai kroz sav grki ivot. Eto, misli Fedro, definicije kvalitete koja je postojala tisuu godina prije nego to su dijalektiari i pomislili da je ulove u stupicu rijei. Tko god kae da ne moe razumjeti ovo znaenje bez logikih pojmova definiens i definendum \ differentia ili lae ili je toliko van dodira s ljudskom zajednicom da nije

240 ni vrijedan nikakva odgovora. I Fedro je opinjen opisom poticaja dunosti prema samom sebi to je gotovo toan prijevod sanskrtske rijei dharma, koja se ponekad opisuje kao jedno kod Indijaca. Mogu li dharma kod Indijaca i vrlina kod starih Grka biti istovjetne? Tada Fedro osjea da ga neto vue da ponovo proita odlomak, i on to ini i onda ... to je ovo?! ... to mi prevodimo 'vrlina' ali u grkom je to 'izvrsnost'. Blijesak munje!Kvaliteta! Vrlina! Dharma! To je ono to su sofisti pouavali! A ne etiki relativizam. I ne vrlinu. Nego arete. Izvrsnost. Dharmu! Prije Crkve uma. Prije sadraja. Prije oblika. Prije duha i materije. Prije same dijalektike. Kvaliteta je bila apsolutna. Ti prvi uitelji zapadnog svijeta pouavali su kvalitetu, a sredstvo koje su izabrali bila je retorika. I on to ini cijelo vrijeme. Kia je dovoljno prestala da moemo vidjeti horizont, otru crtu koja razdjeljuje svijetlo sivilo neba od tamnijeg sivila vode. Kitto je jo imao neto rei o toj arete kod starih Grka. - Kad u Platona naiemo na arete - rekao je mi to prevodimo kao vrlinu i zbog toga gubimo pravi smisao. Vrlina je, barem u modernom jeziku, gotovo potpuno moralna rije; s druge strane, aret se bez razlike upotrebljava u svim kategorijama, i jednostavno znai izvrsnost. Tako je junak Odiseje veliki borac, prepredeni lukavac, vjet govornik, ovjek odvana srca i velike mudrosti koji zna da mora trpjeti bez velika jadanja ono to mu bogovi alju; i on moe nainiti brod i njime ploviti, zaorati brazdu ravniju nego itko, pobijediti mladog razmetljivca u bacanju diska, izazvati mladia Feaanina na akanje, rvanje ili tranje; zaklati, odrijeti, rasjei i ispei vola, i biti ganut do suza zbog pjesme. On je zapravo izvrstan svestran ovjek; on ima vika aret. Arete ukljuuje potovanje prema cjelovitosti ili jedinstvenosti ivota, i sljedbeno tome prezir prema specijalizaciji. Ona ukljuuje ruganje djelotvornosti - ili bolje, ukljuuje mnogo viu ideju djelotvornosti koja ne postoji samo u jednom odjelu ivota nego u samom ivotu. Fedro se sjetio jednog retka iz Thoreaua: - Nikad ne dobiva neto, a da neto ne izgubi. - I sad je poeo, po prvi put, uviati nevjerojatnu veliinu onoga to je ovjek izgubio, kad je stekao mo da razumije svijet i vlada njime u okvirima dijalektikih istina. Izgradio je carstva znanstvene sposobnosti da prevodi prirodne pojave u golemo objavljivanje svojih snova o moi i bogatstvu - ali za to je dao carstvo razumijevanja jednake veliine: razumijevanje onoga to znai biti dio svijeta, a ne njegov neprijatelj. ovjek moe stei malo duevnog mira samim promatranjem horizonta. To je geometrova crta ... potpuno ravna, postojana i poznata. Moda je to izvorna crta na kojoj je izraslo Euklidovo poimanje pravca; temeljna crta iz koje su izvedeni izvorni prorauni prvih astronoma koji su umjeli zvijezde na karte. Fedro je znao, s istom onom matematikom sigurnou s kojom je Poincare osjetio da je rijeio Fuchsove jednadbe, da je ta grka arete izgubljeni dio koji popunjava slagaljku, ali je itao dalje da je u cijelosti zavri.

240

Aureola oko glava Platona i Sokrata sada je nestala. On vidi da oni dosljedno ine upravo ono zbog ega optuuju sofiste - slue se emocionalno uvjerljivim jezikom s viom svrhom da im slabiji dokaz, u obrani dijalektike, izgleda jai. Uvijek najvie osuujemo kod drugih ono, pomislio je Fedro, ega se najvie bojimo kod sebe. Ali zato? pitao se Fedro. Zato unititi aret? I im je postavio to pitanje pojavio mu se odgovor. Platon nije pokuavao unititi arete. On ju je zaahurio; nainio je od nje trajnu, postojanu ideju; obratio ju je u strogu, nepokretnu besmrtnu istinu. Od arete on je nainio dobro, najvii oblik, najviu ideju od svih. Bila je podlona tek samoj istini, u sintezi svega to je prije nestalo. Zato je kvaliteta, do koje je Fedro stigao u razredu, izgledala tako bliska Platonovu dobru. Platonovo dobro je bilo uzeto od retoriara. Fedro je istraivao, ali nije mogao nai nijednog ranijeg kozmologista koji je govorio o dobru. To je poteklo od sofista. Razlika je bila u tome to je Platonovo dobro utvrena i vjena i nepokretna ideja, dok za retoriare to uope nijeideja. Dobro nije bilo oblik stvarnosti. Ono je bilo sama stvarnost, u stalnoj mijeni, naposljetku nespoznatljiva ni na kakav utvren, strog nain. Zato je Platon to uinio? Fedro je vidio Platonovu filozofiju kao rezultat dviju sinteza. Prva sinteza pokuala je razrijeiti razlike izmeu sljedbenika Heraklita i sljedbenika. Parmenida. Obje kozmoloke kole podravale su besmrtnu istinu. Da bi dobio bitku za istinu gdje bi arete bila potinjena, protiv svojih neprijatelja koji bi nauavali arete gdje bi istina bila potinjena, Platon prvo mora rijeiti unutarnji sukob meu vjernicima istine. Da bi to uinio on kae da besmrtna istina nije samo promjena, kako tvrde sljedbenici Heraklita. Ona nije ni samo nepromjenljivo bie, kako tvrde sljedbenici Parmenida. Obje te besmrtne istine zajedniki postoje kao ideje, koje su nepromjenljive, i kao pojava, koja se mijenja. Zbog toga Platon vidi da je potrebno razdijeliti, na primjer, konjstvo od konja i rei da je to konjstvo stvarno i uvreno i nepokretno, dok je konj tek puka, nevana, prolazna pojava. Konjstvo je ista ideja. Konj to se vidi je zbirka promjenljivih pojava, konj koji moe rzati i juriti naokolo koliko god hoe pa ak i uginuti na mjestu a da nimalo ne uznemiri konjstvo, koje je besmrtno poelo i moe zauvijek gaziti stazom nekadanjih bogova. Druga Platonova sinteza je uvrtenje sofistike arete u tu dihotomiju ideja i pojava. On joj daje poloaj najvie asti, podvrgnuta je samo istini i metodi po kojoj se stie do istine, dijalektici. Ali u svom pokuaju da ujedini dobro i istinu proglaavajui dobro najviom od svih ideja, Platon ipak dijalektiki odreenom istinom prisvaja mjesto na kojem se nalazi arete. Kad se jednom obuhvati dobro kao dijalektika ideja, nema potekoa za nekog drugog filozofa da doe i da pokae dijalektikim metodama da se arete, dobro, moe uspjenije spustiti na nii poloaj unutar istinitog poretka stvari, usklaeniji s unutarnjim ustrojstvom dijalektike. Na takva se filozofa nije dugo ekalo da doe. Njegovo je ime Aristotel. Aristotel je osjetio da smrtni konj pojavnosti, koji pase travu i nosi ljude i drijebi malene konje, zasluuje vie panje nego to mu je Platon posveuje. On je rekao da konj nije tek puka pojava. Pojave naginju neemu to je neovisno o njima i to je, poput ideja, nepromjenljivo. To neto emu pojave

242 naginju on je nazvao tvari. I u taj as, tek u taj as, rodilo se nae suvremeno znanstveno poimanje stvarnosti. Kod Aristotela itaa, ije znanje o trojanskoj arete izgleda upadljivo odsutno, oblici i tvari sve nadvladavaju. Dobro je relativno sporedna grana znanja zvana etikom; razum, logika, znanje predstavljaju njegovu osnovnu brigu. Arete je mrtva, a znanost i logika i sveuilite kako ga danas poznajemo dobivaju svoje temeljnu povlasticu: pronalaziti i izmiljati beskrajno mnoenje oblika sastavnih dijelova svijeta i zvati ih oblicima znanja, i prenositi te oblike buduim generacijama kao sistem. A retorika? Jadna retorika, nekada samo uenje, sada se svodi na pouavanje naina i oblika, aristotelovskih oblika, za pisanje, kao da je to vano. Pet pravopisnih greaka, ili jedna greka potpunosti reenice, ili tri pogreno smjetena atributa, ili... i tako dalje, i tako dalje. Bilo koje od toga, sjeao se Fedro, dovoljno je da priopi studentu da ne poznaje retoriku. Uostalom, to je retorika, zar ne? Naravno, postoji i uplja retorika, to jest retorika koja ima emocionalne privlanosti bez prave podlonosti dijalektikoj istini, ali mi ne elimo to, je li tako? Po tome bismo bili slini onim laljivcima i varalicama i oskvrniteljima uz stare Grke, sofistima sjeate li se njih? Nauit emo istinu u naim drugim akademskim predmetima, pa emo zatim nauiti malo retorike tako da moemo lijepo pisati tu istinu i zadiviti svoje efove koji e nas promaknuti na vii poloaj. Oblici i naini - najbolji ih mrze, najgori ih vole. Iz godine u godinu, iz desetljea u desetljee, maleni itai iz prvih klupa, oponaatelji umilna smijeka i urednih olovaka, istiu se da dobiju svoje aristotelovske petice, dok oni koji imaju pravu arete sjedeotraga tiho i pitaju se to to s njima nije u redu da ne mogu voljeti taj predmet. A danas na onim rijetkim sveuilitima gdje se jo ui klasina etika studenti, slijedei vodstvo Aristotela i Platona, beskrajno salijeu s pitanjem koje u staroj Grkoj nikada nije trebalo postaviti: - to je dobro? I kako ga definiramo? Budui da su ga razliiti ljudi razliito definirali, kako moemo znati da ikakvo dobro postoji? Neki kau da se dobro nalazi u srei, ali kako znamo to je srea? I kako se srea moe definirati? Srea i dobro nisu objektivni pojmovi. S njima ne moemo postupati znanstveno. I budui da nisu objektivni, postoje samo u naem miljenju. I zato ako eli biti sretan samo promijeni svoje miljenje. Ha-ha, ha-ha. Aristotelovska etika, aristotelovske definicije, aristotelovska logika, aristotelovski oblici, aristotelovske tvari, aristotelovska retorika, aristotelovski smijeh ... ha-ha, ha-ha. A kosti sofista davno su se pretvorile u prah, i ono to su rekli pretvorilo se s njima u prah, i prah je pokopan pod osipanjem i padom Atene, pod osipanjem i padom Makedonije. I pod osipanjem i smrti starog Rima i Bizanta i Otomanskog carstva i modernih drava - pokopani tako duboko i s takvim obredima i takvim pomazanjima i takvim zlom da je samo neki luak mogao poslije toliko stoljea otkriti klju da ih otkopa, i da vidi strahotu koja je bila poinjena ...

242

Cesta je ve postala tako mrana da moram upaliti svjetlo da bih je mogao slijediti kroz ovu maglu i kiu.

30
U Arcati ulazimo u malen restoran, smrznuti i mokri, i jedemo pirjano meso s grahom i pijemo kavu. Zatim smo opet na cesti, sada na glavnoj autostradi, glatkoj i mokroj. Vozit emo se dok ne stignemo na jednodnevnu udaljenost od San Francisca i onda emo stati. Na cesti se vide udni odrazi svjetla to stiu iz suprotnog pravca kroz kiu s druge strane sredinje pruge. Kia udara kao tanad u masku to lomi svjetlost u udnim krunim i polukrunim valovima dok me svjetla mimoilaze. Dvadeseto stoljee. Posvuda je oko nas to dvadeseto stoljee. Vrijeme je da se svri ova Fedrova Odiseja dvadesetog stoljea i da se s njom prestane. Kad se idui put sastala grupa Ideje i metode 251, Retorika oko velikog okruglog stola u junom dijelu Chicaga, tajnitvo odjela je izvijestilo da je profesor filozofije bolesan. I slijedeeg tjedna bio je bolestan. Pomalo zbunjeni preostali lanovi grupe, koja se smanjila na treinu, preli su preko puta na kavu. Dok su pili kavu, jedan student, kojega je Fedro uoio kao bistra mladia ali intelektualnog snoba, ree: - Smatram da je ovo najneugodnija grupa u kojoj sam ikad bio. - inilo se da gleda Fedra sa enskom razdraljivou kao kvaritelja neega to je trebalo da bude ugodan doivljaj. - Potpuno se slaem - rekao je Fedro. Oekivao je nekakav napad, ali napada nije bilo.Ostali su studenti nasluivali da je Fedro uzronik svega toga ali nisu imali s im proslijediti. Zatim je jedna starija ena s druge strane stola upitala zato se on upisao u tu grupu. - Upravo pokuavam to otkriti - rekao je Fedro. - Jeste li redovan student? - Ne, ja sam redovan nastavnik na Mornarikom gatu. - to predajete? - Retoriku. Ona je prestala govoriti i svatko ga je za stolom promatrao i utio. Studeni je istjecao. Lie, koje se u oktobru pretvorilo u divno naranasto utilo, padalo je s drvea ostavljajui gole grane da doekaju hladne vjetrove sa sjevera. Pao je prvi snijeg, zatim se otopio, i prljav grad je ekao da doe zima. U odsutnosti profesora filozofije zadan je jo jedan Platonov dijalog. Naslov mu je bio Fedro, to nita nije znailo naem Fedru budui da on sebe nije nazivao tim imenom. Grk Fedro nije sofist nego mladi govornik koji Sokratu slui kao pozadina u ovom dijalogu gdje se raspravlja o prirodi ljubavi i mogunosti filozofske retorike. Fedro ne izgleda osobito bistar, i ima grozan osjeaj za retoriku kvalitetu, budui da napamet navodi jedan zaista lo govor govornika Lizije. Ali ubrzo se doznaje da je taj lo

244 govor jednostavno namjetaljka, priprema za Sokrata da proslijedi s mnogo boljim svojim govorom, i da zatim nastavi s jo boljim govorom, jednim od najljepih u svim Platonovim Dijalozima. Osim ovoga jedina znaajna stvar o Fedru je njegova linost. Platon esto daje Sokratovim sugovornicima imena prema znaajkama njihove linosti. Jedan mladi, govorljivi, nevini i dobroduni sugovornik u Gorgiji zove se Polus, to na grkom znai drijebe. Fedrova je linost razliita. On nije povezan ni s jednom posebnom skupinom. Njemu je draa seoska samoa nego grad. On je nasilan da gotovo postaje opasan. U jednom trenutku on prijeti Sokratu silom. Fedro u grkom znai vuk. U ovom dijalogu njega Sokratovo raspravljanje prislanja ljubavi i ukrouje ga. Na Fedro ita dijalog i silno ga se doima velianstvena pjesnika matovitost. Ali njega ona ne ukrouje jer mirie i slabaan vonj licemjerja. Govor nije sam sebi svrha, nego se koristi za osudu tog istog afektivnog podruja razumijevanja u kojemu lei i njegova privlanost. Strasti se misli i karakteriziraju kao unitavatelji razumijevanja, i Fedro se pita nije li tu poela osuda strasti koje su tako duboko pokopane u zapadnoj misli. Vjerojatno ne. Zategnutost izmeu starogrke emocije opisana je drugdje kao temelj grkog ustrojstva i kulture. Ipak zanimljivo. Ni idueg

tjedna ne pojavljuje se profesor filozofije, i Fedro koristi to vrijeme da nadoknadi svoje zaostatke na Sveuilitu Illinois. Slijedeeg tjedna, u knjiari Sveuilita Chicago preko puta gdje se Fedro upravo sprema poi na predavanje, vidi dva crna oka to u nj uporno zure kroz knjige na polici. Kad se pojavi lice on prepoznaje onog nevinog studenta koji je verbalno bio pretuen na poetku kvartala i zatim nestao. Lice izgleda kao da student zna neto to Fedro ne zna. Fedro polazi da s njim razgovara, ali lice se povlai i izlazi iz knjiare, ostavljajui Fedra u nedoumici. I razdraena. Moda je samo premoren i nervozan. Predavanja na Mornarikom gatu na vrhuncu njegovih napora da nadbije svu zapadnu akademsku misao Sveuilita Chicago sile ga da radi i ui dvadeset sati dnevno bez primjerene brige o hrani i gibanju. Moda ga samo umor navodi na pomisao da na tom licu ima neto udnovato. Ali dok prelazi ulicu, to lice ga slijedi na dvadesetak koraka. Neto se dogaa. Fedro ulazi u predavaonicu i eka. Uskoro se pojavljuje taj student, vraa se u predavaonicu poslije toliko tjedana. Ne moe oekivati da e sada biti primljen. Student gleda Fedra i napola se smijei. On se zbog neeg smijei, u redu.Na ulazu se uju neki koraci, i Fedro tada odjednom zna - i koljena mu poinju klecati i ruke mu se tresu. Smijeei se blago, na ulazu ne stoji niko drugi nego glavom predsjednik ispitnog odbora za Analizu ideja i studije metoda Sveuilita Chicago. On preuzima grupu. Tako je. Tako oni izbacuju Fedra na glavna vrata. Ljubazan, velianstven, s carskom velikodunou stoji predsjednik na ulazu jedan trenutak, zatim razgovara s jednim studentom koji ga izgleda poznaje. Smijei se dok se okree od tog studenta i prelijee pogledom po grupi, kao da trai jo jedno poznato lice, klima i malo hihoe, eka da zvoni.

244

Eto zato je djeak tu. Objasnili su mu zato su ga sluajno pretukli, i da mu pokau koliko su dobre due dat e mu mjesto uz ring kad budu tukli Fedra. Kako li e to uiniti? Fedro ve zna. Prvo e pred cijelom grupom dijalektiki unititi njegov ugled pokazavi mu kako malo zna o Platonu i Aristotelu. Tu nee biti potekoa. Oito oni znaju stoput vie o Platonu i Aristotelu nego to e on ikada znati. Njima se oni bave cijelog ivota. Zatim, kad ga dijalektiki sasvim sasijeku, savjetovat e mu ili da se prikloni ili da se ukloni. Zatim e mu postavljati nova pitanja, a on nee moi ni na njih odgovoriti. Onda e mu napomenuti da je njegov uspjeh tako nitavan da nema smisla da se uzalud mui, nego da smjesta napusti grupu. Mogue su varijacije, ali to je temeljni oblik. Sve je tako lako. No, dosta je nauio, a zato je i doao. Svoju disertaciju moe i na neki drugaiji nain napraviti. S tom milju naputa ga klecavo osjeanje i on se smiruje. Fedro je pustio bradu otkad ga je predsjednik zadnji put vidio, i tako jo nije otkriven. Ta prednost nee dugo trajati. Predsjednik e ga dovoljno brzo pronai. Predsjednik paljivo odlae kaput, uzima stolicu s druge strane velikog okruglog stola, sjeda, i zatim vadi lulu i puni je gotovo pola minute. Vidi se da je to uinio ve mnogo puta. U trenutku panje obraene studentima on prouava lica nasmijeena hipnotikog pogleda, ispitujui raspoloenje, ali osjeajui da jo nije ono pravo. Zatim jo malo puni lulu, ali bez urbe. Uskoro dolazi trenutak, on pali lulu, i malo zatim u sobi se osjea miris dima. Napokon progovara: - Koliko sam razumio - kae - danas poinjemo raspravu o besmrtnom Fedru. - Promatra svakog studenta posebno. - Je li to tono? lanovi grupe stidljivo mu potvruju da je tono. Njegova linost je tako nadmona. Predsjednik se zatim ispriava zbog odsutnosti prijanjeg profesora i opisuje oblik rada koji e slijediti. Budui da on ve poznaje taj dijalog, iskat e od njih odgovore koji e pokazati koliko su ga dobro prouili. To je najbolji nain, razmilja Fedro. Na taj se nain moe upoznati svaki student ponaosob. Sreom Fedro je tako temeljito prouio dijalog da ga zna gotovo naizust. Predsjednik ima pravo. To je besmrtan dijalog, udan i zagonetan u poetku, ali zatim udara sve jae i jae, kao sama istina. Ono o emu je Fedro govorio kao o kvaliteti, Sokrat je opisao kao duu, kretanje od sebe, izvor svih stvari. Nema protuslovlja. Ne moe ga ni biti izmeu sutinskih pojmova monoistikih filozofija, Jedno u Indiji mora biti isto jedno u Grkoj. Ako nije, imate dvoje. Jedina neslaganja izmeu tih monista tiu se svojstva jednog, a ne njegove biti. Budui da je jedno izvor svih stvari i da ukljuuje sve stvari u sebe, ono se moe definirati u okviru tih stvari, jer e svaka stvar koju upotrijebite da ga definirate uvijek definirati neto to je manje od tog jednog. Jedno se moe samo

246 alegoriki opisati, upotrebom analogija, slika iz mate i govora. Sokrat upotrebljava analogiju nebesa i zemlje, prikazujui kako se ljudi primiu k jednom na kolima koja vuku dva konja... Ali sada predsjednik upravlja pitanje studentu do Fedra. Malo ga drai, izazivajui ga da napadne. Student je zamijenjen za drugu osobu, on ne napada, i predsjednik ga s velikim gnuanjem i nezadovoljstvom otputa uz prijekor da bi trebalo da bolje proui gradivo. Red je na Fedru. On se strahovito smirio. Sad on mora objasniti dijalog. - Ako mi je doputeno da iznova ponem na svoj nain - kae on, djelomino zato da prikrije injenicu da nije uo to je student prije njega rekao. Predsjednik, videi u tome dalji prijekor prijanjem studentu, smijei se i uvredljivo kae da je to svakako dobra zamisao. Fedro produuje. - Vjerujem da je u ovom dijalogu Fedrova linost opisana svojstvima vuka. Izrekao je to dosta glasno, s prizvukom ljutnje, i predsjednik je skoro poskoio. Pogodak! - Da - kae predsjednik, a sjaj u njegovim oima pokazuje da je sada prepoznao tko je taj bradati razbojnik. - Fedro na grkom zaista znai vuk. To je vrlo otroumna zamjedba. - Poinje vraati svoj vanjski mir. - Nastavite. - Fedro se susree sa Sokratom, koji poznaje samo gradski nain ivota, i vodi ga na selo, gdje mu poinje navoditi jedan govor govornika Lizi je kojemu se divi. Sokrat ga moli da mu ga proita i Fedro to ini. - Stanite! - kae predsjednik koji se ve sasvim pribrao. - Vi nam prepriavate radnju, a ne dijalog. Proziva slijedeeg studenta. ini se da nijedan student ne zna o emu se radi u dijalogu da bi zadovoljio predsjednika. I tako on uz podrugljivo aljenje kae da ga svi moraju temeljitije prouiti, ali ovog puta e im on pomoi preuzimajui breme tumaenja dijaloga na svoja lea. To donosi velikoj veini olakanje od napetosti to ju je on tako pomnjivo izazvao i sad je cijela grupa na dlanu njegove ruke. Predsjednik nastavlja otkrivati znaenje dijaloga ulaui u to svu svoju panju. Fedro ga slua s dubokim sudjelovanjem. Poslije nekog vremena neto mu se poinje ne slagati. Nekakva pogrena nota se u to uvukla. Isprva ne vidi to je to, ali onda postaje svjestan da je predsjednik potpuno zaobiao Sokratov opis jednoga i skoio naprijed na alegoriju kola i konja. U toj alegoriji traitelj, pokuavajui dosegnuti jedno, vozi se u kolima koja vuku dva konja; jedan je bijel i plemenit i umjeren, drugi je mrkovoljan, tvrdoglav, strastan i crn. Prvi mu stalno pomae u njegovu usponu k nebeskim dverima, drugi mu stalno smeta. Predsjednik to jo nije rekao, ali upravo se nalazi na mjestu gdje mora objaviti da je bijeli konj umjeren razum, a crni konj mrana strast, emocija. Nalazi se na mjestu gdje to treba opisati, ali ona lana nota naglo prelazi u zbor.

246

On se vraa i ponavlja da Sada se Sokrat zaklinje bogovima da govori istinu. Prisegnuo je da e govoriti istinu, i ako nije istina ono to slijedi, on je krivokletnik u dui. STUPICA! On koristi dijalog da dokae svetost razuma! Kad se to jednom ustanovi, moe se vratiti dolje u ispitivanje to je razum, i zatim, gle uda, eto nas opet u podruju Aristotela! Fedro die ruku, ispruena dlana, s laktom na stolu. Kako se prije ta ruka tresla, tako je sada mrtvaki mirna. Fedro osjea da tu sada formalno potpisuje svoju smrtnu osudu, ali zna da e potpisati drugu vrstu smrtne osude ako spusti ruku. Predsjednik vidi njegovu ruku, iznenaen je i zbunjen zbog nje, ali doputa Fedru da govori. Tada je objavljena poruka. Fedro kae: - Sve ovo je samo jedna analogija. Tiina. A zatim se na predsjednikovu licu pojavljuje smetenost. - Molim? - kae on. ar njegove predstave je pokvarena.- Cijeli ovaj opis kola i konja samo je jedna analogija. - to? - kae predsjednik, pa zatim dodaje glasno: - To je istina! Sokrat se zakleo bogovima da je to istina! Fedro uzvraa: - Sam Sokrat kae da je to analogija. - Ako izvolite proitati dijalog, nai ete da Sokrat posebno izjavljuje da je to istina! - Da, ali prije toga... u dva paragrafa, mislim ... on je naveo da je to analogija. Tekst se nalazi na stolu i moe se provjeriti, ali predsjednik je dovoljno oprezan da ne provjerava. Ako to uini i ako Fedro bude u pravu, njegov je ugled potpuno uniten. On je cijeloj grupi rekao da nitko nije temeljito proitao dijalog. Retorika - Dijalektika 1 : 0. Fantastino je, misli Fedro, to se toga sjetio. To jednostavno niti cijelu dijalektiku poziciju. Moda je upravo u tome cijela zavrzlama. Naravno da je to analogija. Sve je analogija. Ali dijalektiari to ne znaju. Zbog toga je predsjednik propustio onu Sokratovu izjavu. Fedro ju je primijetio i zapamtio, jer da je Sokrat nije naveo, on ne bi govorio istinu. To jo nitko nije vidio. Predsjednik ispitnog odbora za Analizu ideja i studije metoda upravo je oboren na pod u svojoj grupi. On je sada zanijemio. Ne moe smisliti nijednu rije koju bi rekao. Tiina koja je na poetku sata tako izgradila njegov lik pred grupom sada ga unitava. On ne razumije s koje je strane stigao metak. Nikada se nije suoio sa ivim sofistom. Samo s mrtvima. Sad se pokuavao za neto uhvatiti, ali nema niega da se uhvati. Njegov vlastiti zamah nosi ga dalje u ponor, i kad napokon smogne rijei, to su rijei koje izgovara osoba druge vrste; uenik koji je zaboravio napraviti domau zadau, koji je dobio lou ocjenu i pokudu, ali bi svejedno elio oprotenje. Pokuava blefirati grupu svojom prijanjom izjavom da nitko nije dobro prouio dijalog, ali student zdesna Fedru klima glavom prema njemu. Oigledno netko ga je prouio.

248 Predsjednik se koleba i oklijeva, na njemu se vidi da ga je strah pred grupom i da se kloni njihova sudjelovanja. Fedro se pita to li e zatim uslijediti. Zatim vidi da se dogaa neto runo. Pretueni nevini student koji ga je prije toga gledao sad vie nije u tako nevin. On se ceri prema predsjedniku i postavlja mu sarkastina i podrugljiva pitanja. Predsjednika, ve osakaenog, sada ubijaju... ali Fedro sad uvia da je to njemu bilo namijenjeno. Ne moe osjetiti samilost, samo gnuanje. Kad pastir ide ubiti vuka, pa povede svog psa da prisustvuje toj zabavi, mora pripaziti da izbjegne greke.. Pas je odreenom srodstvu s vukom to je pastir moda zaboravio. Jedna djevojka spaava predsjednika postavljajui mu lagana pitanja. On ta pitanja prima sa zahvalnou, na svako odgovara nadugako i nairoko i polagano se oporavlja. Tada mu postavljaju pitanje: - to je dijalektika? On o tome razmilja, i zatim, tako mi boga, okree se Fedru i pita bi li on htio odgovoriti. - Mislite li moje osobno miljenje? - pita Fedro. - Ne... recimo, Aristotelovo miljenje. Sad nema trikova. Jednostavno puta Fedra da prijee na svoje podruje. - Koliko mi je poznato... - kae Fedro i zastaje. - Da? - predsjednik se sav pretvorio u smijeak. Sad je ve sve izglaeno. - Koliko mi je poznato, Aristotel misli da dijalektika dolazi prije svega ostaloga. Predsjednikov izraz lica mijenja se od blaenstva do preneraenosti za pola sekunde. Dolazi.' vie njegovo lice, ali jezik uti. Lovac je opet ulovljen. On ne moe ubiti Fedra na izjavi koja je uzeta iz njegova vlastitog lanka iz Britanske enciklopedije. Retorika - Dijalektika 2 : 0. - A iz dijalektike dolaze oblici - nastavlja Fedro - a iz... - Ali predsjednik prekida nabrajanje.Vidi da razgovor ne moe tei kako je elio, pa ga obustavlja. Nije trebalo da ga obustavi, razmilja Fedro. Da je pravi traitelj istine a ne propagandist jednog po sebnog gledita, to ne bi uinio. Mogao bi neto nauiti. Kad se jednom izjavi da dijalektika dolazi prije svega ostaloga, ta izjava sama postaje dijalektiko bie, podlono dijalektikom ispitivanju. Fedro bi pitao: Kakav dokaz imamo da dijalektika metoda pitanja i odgovora za stizanje do istine dolazi prije svega ostaloga? Nikakav dokaz nemamo. A kad ta izjava ostane izolirana i sama bude predmet poblieg ispitivanja, postaje krajnje smijena. Eto te dijalektike, ba poput Newtonova zakona gravitacije, kako sama sjedi usred niega, i iz nje se raa cio svemir, je li? To je blesavo. Dijalektika, koja je roditeljica logike, potekla je iz retorike. Retorika je sa svoje strane dijete mitova i poezije stare Grke. Tako je to historijski, i tako je to primjenom zdrava razuma. Pjesme i mitovi su odogovori prethistorijskih ljudi na svemir oko njih nainjeni na temelju kvalitete. Kvaliteta je dakle, a ne dijalektika, roditeljica svega to znamo. 248

Sat zavrava, predsjednik stoji kraj vrata i odgovara na pitanja, a Fedro zamalo ustaje da bi neto rekao, ali odustaje. Kad ljudi cijeli ivot primaju udarce, splanjava im oduevljenje za bilo kakvu nepotrebnu zadjevicu koja bi mogla donijeti nove udarce. Nita prijateljski nije dotada reeno, ak ni nagovijeteno, a mnogo neprijateljstva se pokazalo. Fedro je vuk. To se slae. Vraajui se polako u svoj stan on uvia da se to sve vie slae. On ne bi bio sretan da su oni bili oduevljeni njegovom disertacijom. Neprijateljstvo je zaista njegov element. Zaista jest. Fedro je vuk, da, siao s planina da vreba jadne nevine graane ove intelektualne zajednice. Sve se to izvrsno slae. Crkva uma, kao i sve ustanove sistema, temelji se na individualnoj slabosti a ne na individualnoj jakosti. Ono to se zaista trai u Crkvi uma - to je nesposobnost. Ne smijete biti sposobni. Tada se smatra da vas oni mogu poduiti. Prava sposobna osoba uvijek je prijetnja. Fedro vidi da je odbacio mogunost da se i sam ukljui u organizaciju prihvaanjem svih aristotelovskih stvari kojima se pretpostavljalo da se mora podvrgnuti. Ali ta vrsta prilike jedva mu se ini vrijednom toga klanjanja i ulizivanja i intelektualnog poniavanja potrebnog da se prilika sauva. Taj ivot ima vrlo nisku kvalitetu. Za njega se kvaliteta bolje vidi gore na granici pojasa uma nego ovdje gdje je pomraena zadimljenim prozorima i oceanima rijei, i on vidi da se ono to govori nikada zapravo ne moe prihvatiti, jer da bi se prihvatilo ljudi se moraju osloboditi drutvene vlasti, a svijet je sav u ustanovi drutvene vlasti. Za ovce je kvaliteta ono to pastir kae. Pa ako uzemete ovcu i metnete je gore na granicu pojasa uma po noi kad zavija vjetar, ta e se ovca na smrt prestraiti, i blejat e i blejat e dok ne doe pastir, ili dok ne doe vuk. Fedro posljednji put pokuava biti Ijubezan s predsjednikom na iduem predavanju, ali predsjednik to ne prihvaa. Fedro ga pita da objasni jedan stavak i veli da ga nije mogao razumjeti. Razumio ga je, ali misli da bi bilo lijepo da malo uzmakne. Odgovor glasi: - Moda ste umorni! - i izreen je najotrije to se moe; ali taj odgovor ne kosi. Predsjednik jednostavno osuuje u Fedru ono ega se u sebi najvie boji. Dok sat protjee, Fedro zuri kroz prozor i osjea da mu je ao tog starog pastira i njegovih ovaca i pasa u grupi, i ao mu je sama sebe to nikada nee postati jedan od njih. Zatim, kad se oglasi zvono, on zauvijek naputa grupu. Predavanja na Mornarikom gatu, naprotiv, odvijaju se kao divlji poar, studenti sada pozorno sluaju tog bradatog udaka s planina koji im govori da postoji neto to se zove kvaliteta u ovom svemiru i da oni znaju to je to. Njima nije jasno to bi s tim, nesigurni su, a neki ga se i boje. Oni mogu vi djeti da je opasan na neki nain, ali svi su oarani i ele jo vie uti.Ali Fedro nije ni pastir, i napor da bude jedan od pastira ubija ga. Ona udna stvar to se dogaala u grupama opet se dogaa, kad nepokoreni i divlji studenti iz zadnjih redova suosjeaju s njim i bivaju mu miljenici, dok plaljivi i posluniji studenti iz prednjih redova strahuju od njega i zato postaju predmet njegove sprdnje, iako na koncu te ovce prolaze a njegovi nepokorni prijatelji iz zadnjih klupa ne prolaze. I Fedro vidi, iako to ni sada ne eli priznati

250 samom sebi, on ipak intuitivno vidi da i njegovi pastirski dani takoer teku prema koncu. I on se sve vie i vie pita to e se zatim dogoditi. Oduvijek se on bojao tiine u razredu, one tiine koja je unitila predsjednika. Njemu nije u naravi da govori i govori i govori satima i satima, i to ga iscrpljuje, pa sada, nemaju nita vie emu bi se okrenuo, okree se tom strahu. Ulazi u razred, zvono zvoni, a Fedro sjedi i ne govori. Cio sat on uti. Neki ga studenti izazivaju ne bi li ga probudili, ali zatim zauuju. Drugi upravo izluuju od unutranje panike. Na kraju sata cijela grupa doslovno skae i juri na vrata. Zatim on odlazi na svoj novi sat i cijela se pria ponavlja. Idui sat isto, idui opet isto. I on se sve vie i vie pita to e se zatim dogoditi. Dolazi konac studenoga i Dan zahvalnosti. Njegova etiri sata spavanja svela su se na dva a zatim na nita. Sve je svrilo. On se vie nee vraati da prouava aristotelovsku retoriku. Niti e se vratiti da predaje taj predmet. To je prolo. On poinje lutati ulicama, a mozak mu se kovitla. Grad se sada nad njim sklapa, i u njegovoj udnovatoj perspektivi taj grad postaje suprotnost onoga u to vjeruje. Postaje mu tvrava oblika i sadraja, a ne tvrava kvalitete. Sadraj u obliku elinih ploa i greda, sadraj u obliku gatova i prilaza, u obliku opeka, asfalta, automobilskih dijelova i starih radioaparata, i tranica, u obliku mrtvih leina ivotinja koje su nekada pasle u prerijama. Oblik i sadraj bez kvalitete. To je dua ovoga mjesta. Sve slijepo, golemo, strano i neovejeno: vieno pri svjetlu vatre to nou plamsa iz dimnjaka visokih pei na jugu, kroz teak dim od ugljena sve dublje i gue prema neonskim reklamama za pivo i pizzu i praonice, i prema nepoznatim i besmislenim reklamama du besmislenih ulica to se stalno produavaju u druge ravne besmislene ulice u vjenost. Kad bi sve to bile opeke i cement, isti oblici tvari, jasni i otvoreni, jo bi mogao preivjeti. Ali maleni i patetini pokuaji ostvarenja kvalitete ubijaju. Gipsana imitacija kamina u stanu, oblikovana kao da eka plamen koji se nikada nee pojaviti. Ili ograde ispred stambenog bloka s nekoliko kvadratnih metara trave. Nekoliko kvadratnih metara trave, nakon Montane! Da su jednostavno izbacili i ogradu i tu travu, bilo bi u redu. Sada ta trava slui samo za to da obrati panju na ono to je izgubljeno. Du ulica to vode od njegova stana nikad se nita ne vidi kroz beton i opeke i neon, ali on zna da su iza toga pokopane smijene i izvitoperene due to zauvijek pokuavaju initi ono to bi ih uvjerilo da posjeduju kvalitetu, te ue udnovate oblike ivljenja, oblike stila i mode to im ga na sitno trae asopisi sanja i drugi masovni mediji, a plaaju ulini trgovci sadrajem. Razmilja Fedro o njima nou sam, o njima i o njihovim reklamiranim cipelama i arapama i rublju, zurei kroz aave prozore u nakardne upljine iza njih, koje se otkrivaju kad napuhanost splasne i dogmie istina, jedina istina koja tu postoji, vapijui u nebo, boe, da tu niega nema osim mrtvog neona i betona i opeke. Poinje ga naputati osjeaj za vrijeme. Ponekad mu se misli utrkuju sve vie i vie pribliavajui se brzini svjetlosti. Ali kad pokua donijeti kakvu odluku koja se tie njegove neposredne okoline, ini se da

250

mu trebaju cijele minute da se pojavi jedna jedina misao. Jedna jedina misao poinje rasti u njegovu umu, izvuena iz neega to je proitao u dijalogu Fedro. - A to je napisano dobro, i to je napisano loe - treba li da to pitamo Liziju ili bilo kojeg drugog pjesnika ili govornika koji je ikad napisao ili enapisati politiki ili koji drugi spis, u stihu ili u prozi, poeta ili prozaist, da nas naui? to je dobro, Fedro, i to nije dobro - treba li ikog pitati da nam to kae? To je on govorio prije nekoliko mjeseci u predavaonicama u Montani, poruku koju su previdjeli Platon i svi dijalektiari poslije njega, jer svi su oni htjeli definirati dobro u njegovoj intelektualnoj vezi sa stvarima. Ali on sada vidi koliko je daleko od toga stigao. I on sam ini te iste rune stvari njegov prvobitni cilj bio je da kvalitetu ouva od definiranja, ali tijekom ratovanja s dijalektiarima on je davao izjave, i svaka je izjava bila opeka u zidu definicija to ga je gradio oko kvalitete. Svaki pokuaj razvijanja organiziranog razuma oko nedefinirane kvalitete pobija svoju vlastitu svrhu. Organizacija razuma pobija kvalitetu. Sve to je inio bilo je luako poslanstvo od samoga poetka. Treega dana on skree iza ugla neke nepoznate ulice i ispred njegovih oiju sve iezava. Kad mu se vraa svijest, on lei na ploniku, a ljudi ga obilaze i ne primjeuju. On ustaje i preumorno i nemilosrdno cijedi misli da se sjeti puta kui. Misli su sve polaganije. Sve polaganije. To je otprilike vrijeme kad Chris i on pokuavaju nai mjesto gdje se prodaju kreveti na kat da djeca u njima spavaju. Poslije toga vie ne naputa stan. On zuri u zid sjedei prekrienih nogu na podstavljenom pokrivau na podu u sobi bez kreveta. Svi su mostovi porueni. Nema povratka. A sada nema puta ni naprijed. Tri dana i tri noi zuri Fedro u zid spavae sobe, a misli mu se ne miu ni naprijed ni natrag, nego stoje na jednom trenutku. ena ga pita da li je bolestan, a on ne odgovara. ena mu se poinje ljutiti, ali Fedro slua bez odgovora. Svjestan je onoga to ona govori, ali vie ne moe osjetiti nikakve hitnosti u tome. Ne usporavaju se samo njegove misli, i elje otromljuju. I sve su tromije i tromije, kao da poprimaju nemjerljivu masu. Tako je teak, tako je umoran, ali san ne dolazi. Osjea se kao div, visok milijun kilometara. Osjea da se prua kroz svemir bez granica. Poinje odbacivati neke stvari, neke terete to ih je vukao cijelog svog ivota. Veli eni da ode i odvede djecu, da se smatra rastavljenom. Strah od zgraanja i stida nestaje kad njegova mokraa curi po podu, ne hotimino nego prirodno. Strah od boli, od muenike boli je nadvladana kad mu cigarete, ne hotimino nego prirodno, sagorijevaju do prstiju sve dok ih ne ugase mjehuri to nastaju od njihova ara. Njegova ena vidi te ranjene prste i mokrau na podu sobe i zove da joj pomognu. Ali prije nego to pomo stigne, polako, neprimjetIjivo u poetku, cijela Fedrova svjesnost poinje se raspadati... rastapati se i iezavati. Zatim postupno on se vie ne pita to e se poslije toga dogoditi. On zna to e se dogoditi, i teku suze zbog njegove obitelji i zbog njega i zbog ovoga svijeta. Dolazi i treperi

252 ulomak iz jedne stare kranske himne. Sad mora proi kroz taj klanac. To ga nosi naprijed. Ti mora kroza nj proi sam. ini se kao zapadna himna koja pripada Montani. - Ne moe nitko mjesto tebe - veli ona. Kao da se sluti neto iza toga. - Ti mora kroza nj proi sam. On prolazi kroz pust klanac, izvan mita, i izranja iz nekakva sna, i vidi da je sva njegova svjesnost, taj mit, bila san, i to niiji tui nego ba njegov san, san to ga sada sam mora podravati vlastitim naporima. Tada iezava ak i on a ostaje samo san o njemu koji njega sadri. A kvaliteta, arete za koju se tako estoko borio, za koju se rtvovao, koju nikada nije izdao, ali koju sve to vrijeme nijednom nije razumio, sad mu se jasno pokazuje i njegova se dua smiruje. Automobili se prorjeuju te vie nema gotovo nijednoga, a cesta je tako crna da se ini da svjetlo njegova motora jedva dopire do nje probijajui se krozkiu. Ubojito. Svata se moe desiti - iznenadna rupa, mrlja ulja, mrtva ivotinja... Ali ako uspori ubit e te oni s lea. Ne znam zbog ega i dalje ovako jurimo. Morali smo se ve davno zaustaviti. Vie ne znam to inim. Traio sam znakove motela, mislim, ali na njih nisam obraao panju i promicao sam kraj njih. Ako ovako nastavimo svi e se zatvoriti. Na slijedeem izlazu skreemo s autostrade, nadajui se da e nas taj izlaz nekamo odvesti, i uskoro smo na neravnom putu punom rupa i ljunka. Vozim polako. Uline svjetiljke odozgo bacaju treperave lukove svjetla kroz kine zastore. Prolazimo iz svjetla u tamu iz svjetla u tamu i tako stalno bez ikakva znaka dobrodolice uz put. Pojavljuje se prometni znak STOP s lijeve strane, ali ne pie kamo treba skrenuti. Jedna strana izgleda crno kao i druga. Mogli bismo beskrajno lutati ovim ulicama i nita ne nai, a sada smo i glavnu cestu ve izgubili. - Gdje smo? - vie Chris. - Ne znam. - Mozak mi se umorio i usporio. ini mi se da ne mogu smisliti pravi odgovor... niti to bih poduzeo. Sad vidim ispred nas bijeli sjaj i blistavi znak neke benzinske stanice na dnu ulice. Otvorena je. Skreemo i ulazimo unutra. Posluitelj, djeak Chrisovih godina, udnovato nas gleda. On ne zna ni za kakav motel. Odlazim do telefonskog imenika, nalazim neke motele i kaem mu uline adrese, i on se pokuava sjetiti i pokazati nam pravac ali bez uspjeha. Nazivam motel za koji on kae da je najblii, rezerviram sobu i provjeravam uputstva. Po kii i mranim ulicama, ak s uputstvima, zamalo da ga ne promaimo. Ugasili su svjetlo, a kad sam uzeo klju nita mi nije reeno. Soba je ostatak jeze tridesetih godina, jadna; nainio ju je netko tko se ne razumije u stolarstvo; ali je suha i ima grijanje i krevete, a to je sve to elimo. Ukljuujem grijanje i sjedamo na pod i uskoro studen i drhtavica i vlaga poinju naputati nae kosti. Chris ne die pogleda, samo bulji u reetke grijanja na zidu. Zatim, malo kasnije, veli: - Kad se vraamo kui? Neuspjeh. 252

- Kad stignemo u San Francisco - kaem ja. - Zato? - Tako sam umoran od samog sjedenja i... - Glas mu se gubi. - I ega jo? - I... ne znam. Samo sjedenje ... kao da zapravo nikamo ne odlazimo. - Kamo bismo trebai ii? - Ne znam. Kako bih ja mogao znati? - Ne znam ni ja - velim. - Ali zato ti ne zna! - veli on. Poinje plakati. - to ti je, Chris? - pitam ja. On ne odgovara. Zatim zagnjuruje lice u ruke i njie se naprijed-natrag. Po nainu kako to ini obuzima me neki udan osjeaj. Malo poslije toga zaustavlja se i veli: - Kad sam bio mali, bilo je drugaije. - Kako? - Ne znam. Uvijek smo neto radili. Ono to sam elio. A sada ne radimo nita. Nastavlja se njihati naprijed-natrag na onaj udan nain, s licem zagnjurenim u ruke, i ja ne znam to bih uinio. To je udnovata zanjihana kretanja izvan ovoga svijeta, samozatvaranje zametka koje se ini kao da mene iskljuuje, kao da sve iskljuuje. Povratak nekamo o emu ja nita ne znam ... na dno oceana. Sad znam gdje sam to prije vidio, na podu u bolnici. Ne znam to bih mogao uiniti. Poslije nekog vremena lijeemo u krevete i ja pokuavam zaspati. Zatim pitam Chrisa: - Je li bilo bolje prije nego to smo napustili Chicago? - Da. - Kako. ega se sjea?- Da je bilo zabavno. - Zabavno? - Da - kae on, pa zauuje. Zatim veli: - Sjea li se kad smo ili traiti krevete na kat? - Zar je to bilo zabavno? - Pa da - kae on, pa uti prilino dugo. Zatim veli: - Zar se ne sjea? Putao si me da traim put kui... Nekada si se igrao s nama. Priao si nam svakovrsne prie i vozili smo se i svata radili, a sada nita ne radi. - Pa neto radim. - Ne, ne radi! Samo sjedi i bulji i nita ne radi! ujem ga da opet plae. Izvana kia u zapljusima udara o prozor, i ja osjeam da me pritie neka velika teina. On plae za njim. Nedostaje mu on. O tome se radi u snu. U snu...

254 ini mi se da dugo vrijeme sluam pucketavi um grijalice na zidu i vjetra i kie to mlati po krovu i prozoru. Zatim kia jenjava i od nje ne preostaje nita osim nekoliko kapi vode to ih povremeni zapuh vjetra strese na zemlju.

31
Ujutro se zaustavljam kraj zelenog pua balavca na zemlji. Dug je petnaestak centimetara, a irok gotovo dva i mekan i gotovo mlohav i pokriven sluzi kao neki unutarnji ivotinjski organ. Svud oko mene je vlano i mokro i maglovito i hladno, ali dovoljno jasno da se vidi da se motel u kojem smo odsjeli nalazi na padini meu jabukama i travom ispod njih i nekim korovom na kojem se zadrala rosa ili kia koja jo nije scurila na zemlju. Vidim jo jednog balavca, pa jo jednog - boe moj, balavci puu na sve strane. Kad se pojavi Chris, pokazujem mu jednog od njih. Pue vrlo polako preko lia. Chris nita ne veli. Naputamo motel i dorukujemo u gradu izvan ceste koji se zove Weott. Tu primjeujem da je Chris jo u nedostupnom raspoloenju. To je nekakvo raspoloenje kad gleda u stranu i ne eli razgovarati, pa ga ostavljam na miru. Malo dalje kod Leggetta vidimo baru s patkama koje se uzgajaju radi turista pa kupujemo zaeerenih prenih kokica i bacamo ih patkama i on to ini alosnije nego to sam ga ikada vidio. Zatim ulazimo u nekakav zavojit obalni put kroz brda i odjednom upadamo u maglu. Zatim se sniava temperatura pa znamo da smo opet stigli do oceana. Kad se digla magla, moemo vidjeti ocean s visokih hridi, toliko dalek i tako modar. Dok se dalje vozimo, postaje mi hladno, jako hladno. Zaustavljamo se i vadim bluzu i oblaim je. Vidim da Chris ide vrlo blizu rubu hridi. Ima najmanje trideset metara do kamenja u podnoju. Preblizu se nalazi!- CHRIS! - derem se. On mi ne odgovara. Penjem se za njim, grabim ga za koulju i poteem natrag. - Nemoj to initi - kaem mu. On me gleda i nekako udno kilji. Vadim dodatnu odjeu za njega i pruam mu je. On je uzima ali otee i ne oblai je. Nema smisla da ga pourujem. U ovakvom raspoloenju, ako eli ekati neka eka. A on eka i eka. Deset minuta prolazi, zatim petnaest minuta. ini mi se da emo se natjecati u ekanju. Poslije trideset minuta hladnog vjetra s oceana on pita: - Kojim putem idemo? - Na jug, sada, du obale. - Poimo natrag. - Kamo? - Gdje je toplije. 254

To bi znailo jo stotinjak kilometara. - Sada moramo ii na jug - kaem ja. - Zato? - Jer bi to znailo previe kilometara ako bismo se sada vraali. - Poimo natrag. - Ne. Obuci topliju odjeu. On je ne oblai nego samo sjedi na zemlji. Poslije slijedeih petnaest minuta opet kae: - Poimo natrag. - Chris, ti ne vozi motocikl. Ja ga vozim. Idemo na jug. - Zato? - Zato to je predaleko i zato to ja kaem tako. - Pa, zato se jednostavno ne vratimo? Hvata me srdba. - Ti zaista ne eli znati, je li tako? - Ja elim da idemo natrag. Reci mi samo zato ne moemo poi natrag. Sada se borim sa svojim strpljenjem. - Ti zapravo ne eli poi natrag. eli samo da me naljuti, Chris. Ako tako nastavi, u tome e uspjeti! Blijesak straha. To je elio. On me eli mrziti. Jer ja nisam on. Gleda ogoreno u tlo i oblai topliju odjeu. Zatim se vraamo na motocikl i ponovo se vozimo du obale. Ja mogu oponaati njegova oca kojega on trai, ali podsvjesno, na razini kvalitete, on to prozire i vidi da njegova oca ovdje nema. U cijeloj ovoj chautauqui bilo je mnogo primjese licemjerja. Bez prestanka su davani savjeti da se izbjegne dijeljenje stvarnosti na subjekte i objekte, dok najvea podjela, najvei dualitet od svih, dualitet izmeu mene i njega ostaje i zaobilazi se. Um podijeljen protiv samoga sebe. Ali tko je to uinio? Ja to nisam uinio. A sada nema naina da se to ispravi... Stalno se pitani koliko je dubina do dna oceana tamo na puini... Ja sam zapravo krivovjerac koji se javno odrekao svoga krivovjerja i u svaijim oima spasio duu. U oima svakoga ovjeka osim jednoga koji zna duboko u sebi da je spasio samo golu kou. Preivio sam uglavnom ugaajui drugima. To ovjek ini da se spasi. Da bi se spasio, ovjek pogaa to oni ele da kae pa to kae s najveom moguom vjetinom i izvornou i zatim, ako ih uvjeri, putaju ga na slobodu. Da se nisam na njega okomio, jo bih bio unutra, ali on je ostao vjeran onom u to je vjerovao do kraja. To je razlika izmeu nas, i to Chris znade. I eto zbog ega ponekad mislim da je on stvarnost a da sam ja utvara. Sada se nalazimo uz obalu u podruju Mendocina, i sve je divlje i lijepo i otvoreno. Bregovi su uglavnom travnati, ali u zavjetrini stijena i obronaka ima udnog uzbibanog grmlja to ga modeliraju vjetrovi s oceana puui uzbrdo. Prolazimo kraj nekih starih drvenihograda, posivjelih od vremena. U daljini se vidi stara pohabana siva farma. Kako se itko mogao ovdje baviti poljoprivredom? Ograda je polomljena na mnogo mjesta. Jadno.

256 Kad se cesta spustila s klisura na pjeanu obalu, zaustavljamo se da se odmorimo. Dok gasim motor, Chris govori: - Zato se ovdje zaustavljamo? - Umoran sam. - No, ja nisam. Idemo dalje. - Jo je ljut. I ja sam ljut. - Idi samo na obalu i tri u krugovima dok se ja ne odmorim - velim mu. - Idemo dalje - kae on, ali ja odlazim od njega i pravim se da ne ujem. On sjeda na kamen blizu motocikla. Oceanski miris trule organske materije ovdje je jak i hladan vjetar ne doputa da se dovoljno odmorim. Ali pronalazim veliku hrpu stijena meu kojima je vjetar blai a toplina sunca jo se moe osjetiti i uivati. Usredotoujem se na sunanu toplinu i zahvalan sam za to malo to je ima. Vozimo se ponovo i sada mi pada na pamet spoznaja da je on drugi Fedro, jer misli kako je on mislio i ponaa se kako se on ponaao, traei neprilike, preputajui se silama kojih je tek mutno svjestan i koje ne razumije. Pitanja... ista pitanja... on mora sve saznati. Pa ako ne dobije odgovora on samo produuje i produuje dok odgovor ne doe, a to vodi do drugoga pitanja pa opet produuje i produuje da dobije odgovor na to... beskrajno progonei pitanja, ne videi, ne razumijevajui da tim pitanjima nigdje nema kraja. Neto nedostaje, i on to zna, i to e ga ubiti dok ga pokuava nai. Zavijamo po vrlo otroj okuci na rubu klisure. Ocean se prostire zauvijek, hladan i modar, i izaziva udan osjeaj oaja. Primorci nikada zapravo ne znaju to ocean predstavlja ljudima zatvorenim u unutranjost - kakav je to veliki daleki san, prisutan ali nevien u najdubljim razinama podsvijesti, a kada stignu do oceana i kad se svjesna slika usporedi s podsvjesnim snom, javlja se osjeaj poraza to se dolo tako daleko samo zato da bi se stalo pred tajanstvom koje se ne moe izmjeriti. Izvor svega toga. Mnogo kasnije stiemo do grada u kojemu bljetava omaglica, koja je izgledala tako prirodno nad oceanom, sada ispunjava ulice i daje im stanovitu atmosferu, neko sunano blistanje u kojemu sve dobiva nostalgian izgled, kao da se ovjek svega sjea nakon mnogo proteklih godina. Zaustavljamo se u pretrpanom restoranu i nalazimo zadnji prazan stol kraj prozora uz bljetavu ulicu. Chris gleda preda se i ne govori. Moda na neki nain osjea da nam ne preostaje mnogo puta. - Ja nisam gladan - kae. - Hoe li ti smetati da prieka dok ja jedem? - Idemo dalje. Ja nisam gladan. - E pa ja jesam gladan. - A ja nisam. Boli me eludac. - Stari simptomi. Ruam usred razgovora i lupkanja tanjura i lica s drugih stolova i kroz prozor gledam bicikl i vozaa kako promiu. Osjeam se nekako kao da smo stigli na kraj svijeta. Podiem pogled i vidim da Chris plae. 256

- to je sada - kaem. - eludac. Boli me. - Je li to sve? - Ne, nije. Ja sve mrzim... ao mi je to sam poao... Mrzim ovaj izlet... Mislio sam da e biti zabavno, a nije nimalo zabavno... ao mi je to sam poao. - On govori istinu, on je istinoljubac, kao i Fedro. I poput Fedra on me gleda sa sve veom i veom mrnjom. Dolo je vrijeme. - Razmiljao sam, Chris, da te ovdje spremim na autobus s kartom do kue. Njegovo lice na to ne pokazuje nikakve promjene, zatim se javlja iznenaenje pomijeano s malodunou. Dodajem: - Ja u sam produiti na motociklu. Vidjet emo se za tjedan-dva. Nema smisla da te prisiljavam na putovanje koje mrzi. Sad je na meni red da se iznenadim. Njegovo lice ne pokazuje nikakvo olakanje. Malodunost postaje sve vea i on gleda preda se i nita ne veli. ini se kao da je uhvaen na krivoj nozi, i strah ga je. Podie pogled. - Gdje u stanovati? - Pa, moe stanovati sada u naoj kui, jer su i drugi ondje. Moe stanovati s djedom i bakom. - Ne elim s njima stanovati. - Moe stanovati kod tetke. - Ona me ne voli. Ni ja ne volim nju. - Moe stanovati kod druge bake i djeda. - Ne elim ni s njima biti. Spominjem jo neke koji bi ga primili, ali on odmahuje glavom. - Dobro, s kim onda hoe? - Ne znam. - Chris, mislim da i sam moe vidjeti u emu je nevolja. Ti ne eli biti na ovom putovanju. Mrzi ga. A opet ne eli nikamo ii i ni s kim stanovati. Svi ovi koje sam spomenuo ili ne vole tebe ili ti ne voli njih. On uti ali sada se skupljaju suze. ena za susjednim stolom srdito me gleda. Otvara usta kao da e mi neto rei. Ja je mrko gledam sve dok ne zatvori usta i ne vrati se svom jelu. Sada Chris estoko plae i sa svih strana nas gledaju. - Izaimo u etnju - kaem ja i ustajem ne ekajui da doe konobarica s raunom. Kraj blagajne konobarica kae: - ao mi je to se djeak ne osjea dobro. - Ja klimam, plaam raun i izlazimo.

258 Traim pogledom klupu u ovom bljetavilu ali ne nalazim nijedne. Umjesto toga penjemo se na motocikl i polako idemo na jug gledajui gdje bi bilo zgodno mjesto da se zaustavimo. Cesta opet vodi k oceanu i penje se visoko i ini mi se da smo duboko u moru ali sada smo okrueni maglom i nita ne vidimo. U jednom trenutku spazim u daljini ljude kako se odmaraju na pijesku, ali uskoro navaljuje nova magla i ti se ljudi gube s vida. Gledam Chrisa i vidim upitan, prazan pogled u njegovim oima, ali im mu predlaem da sjednemo, pojavljuje se dio jutronje srdbe i mrnje. - Zato? - pita. - Mislim da je vrijeme da razgovaramo. - Pa onda razgovarajmo, kae on. I stara se ratobomost vraa. To je slika njenog oca koju on ne moe podnijeti. On zna da je ta njenost lana. - to je s budunou? - kaem je. Glupo pitanje. - to misli s njom? - Htio sam te pitati to si planirao za budunost? - Neka bude to bude. - Sad se javlja izazov. Magla se razbija na trenutak, otkrivajui klisuru na kojoj se nalazimo, zatim se opet zatvara, i neki osjeaj neizbjenosti onoga to se dogaa zavlada mnome. Primiem se nehotice neemu, i predmeti u kutu oka i predmeti u sreditu vida sada su jednako intenzivni, svi se slijevaju u jedno, pa kaem: - Chris, mislim da je vrijeme da razgovaramo o nekim stvarima koje ti ne zna. On napinje ui. Osjea da se neto sprema. - Chris, ti gleda oca koji je dugo bio duevno bolestan, i opet je na rubu bolesti. A nije vie na rubu. Ve je unutra. Na dnu oceana. - aljem te kui ne zato to se na tebe ljutim nego zato to se bojim onoga to se moe dogoditi ako i dalje budem odgovoran za tebe. Njegovo lice ne pokazuje nikakve promjene. On jo ne razumije o emu govorim. - I tako, ovo e biti rastanak, Chris, i nisam siguran hoemo li se ikada vie vidjeti. Tu smo. Gotovo je. A ostalo e sada prirodno uslijediti. On me gleda tako udnovato. Mislim da jo ne razumije . . . Taj pogled . . . Negdje sam ga vidio . . . negdje . . . negdje . . . U magli jednog ranog jutra u movarama bila je jedna patka, jedna kra koja je tako gledala . . . Mahnuo sam prema njoj i ona nije mogla poletjeti i potrao sam k njoj i uhvatio je za vrat i prije nego to u je udaviti stao sam i zbog nekog osjeaja tajanstva svemira zavirio joj u oi, a one su ovako gledale . . . ovako mirne i pune neshvaanja . . . a ipak tako svjesne. Onda sam stegnuo rukama njezinu glavu i zatvorio joj oi i zavrnuo vratom dok nije puknuo, dok nisam uo mukao prasak pod prstima.

258

Zatim sam otvorio ruke. Oi su me i dalje gledale ali sada su zurile ni u to i nisu vie pratile moje kretnje. - Chris, o tebi ve govore. On zuri u mene. - Govore da sve nevolje dolaze iz tvog uma. On trese glavom. - Prave se da je sve u redu ali nije. Njegove se oi ire. Nastavlja nijeno odmahivati glavom, ali poinje pomalo shvaati. - Stvari su pole od zla na gore. Nevolje u koli, nevolje sa susjedima, nevolje u obitelji, nevolje s tvojim prijateljima . . . nevolje kamo god se okrene. Chris, ja sam ih jedini suzbijao i govorio: S njim je sve u redu, ali sad nee vie nikoga biti. Da li me razumije? On zuri zapanjeno. Njegove oi jo su budne, ali poinju bludjeti. Ja mu ne dajem snage. Nikada mu je nisam ni davao. Ja ga ubijam. - To nije tvoja greka, Chris. Nikada nije ni bila. Molim te da to shvati. Njegov pogled se iznenada gubi u unutranjem bljesku. Zatim mu se oi zatvaraju a iz usta stie udan jauk, tualjka kao zvuk neega veoma dalekoga. On se okree i posre i zatim pada na zemlju, gri se i klei, i njie se naprijed-natrag s glavom na tlu. Slabaan maglovit vjetar raspiruje travu oko njega. U blizini uzlijee jedan galeb. Kroz maglu ujem kripu mjenjaa nekog kamiona i hvata me strah. - Mora ustati, Chris. Njegova tualjka je vritava i neljudska, kao nekakva sirena u daljini. - Mora ustati! On se i dalje njie i vriti na zemlji. Ne znam to bih sada uradio. Nemam pojma to bih uradio. Sve je svreno. elim otrati do klisure, ali tome se odupirem. Prvo ga moram spremiti na autobus, poslije toga klisura e biti u redu. Sve je sada u redu, Chris. To nije moj glas. Ja te nisam zaboravio. Prestaje Chrisovo ljuljanje. Kako bih te mogao zaboraviti? Chris podie glavu i gleda me. Koprena kroz koju me je uvijek gledao trenutano nestaje a zatim se opet vraa. Sada emo biti zajedno Zavijanje kamiona stie na nas. Sada ustani! Chris polako sjeda i zuri u mene. Kamion stie, zaustavlja se, i voza gleda da li nam moda treba vonja. Ja nijeno klimam glavom i maem mu da produi. On klima, ubacuje u brzinu i odlazi dalje kroz maglu, a ostajemo samo Chris i ja. Ja ga ogrem svojom bluzom. Glava mu je ponovo zaronjena izmeu koljena i on sada plae, ali pla mu je tih i ljudski, nije vie udan krik kao prije. Moje su ruke znojne a osjeam da mi je i elo znojno. Malo kasnije on zajaue: - Zato si nas ostavio? Kada? - U bolnici?

260 Nije bilo drugog izbora. Policija je zabranila. - Zar te ne bi pustili van? Ne bi. - Ali zato ti onda ne bi otvorio vrata? Koja vrata? - Ona staklena vrata! Nekakav polagan elektrini udar prolazi kroza me. O kakvim on to staklenim vratima govori? - Zar se ne sjea? - kae on. - Mi smo stajali s jede strane a ti si bio na drugoj strani i mama je plakala. Ja mu nikada nisam ispriao taj san. Kako je on sve to mogao znati? Oh, ne. Mi se nalazimo u drugom snu. Eto zato moj glas zvui tako strano. Nisam mogao otvoriti ona vrata. Rekli su mi da ih ne otvaram. Morao sam initi sve to su nareivali. - Mislio sam da ne eli da nas vidi - kae Chris. On gleda a zemlju. Pogled uasa u njegovim oima sve ove godine. Sad vidim ta vrata. To je u nekoj bolnici. Ovo je zadnji put to u ih vidjeti. Ja sam Fedro, eto tko sam ja, a oni me ele unititi zato to govorim istinu. Sve se spojilo. Chris sada njeno plae. Plae i plae i plae. Vjetar s oceana pue kroz visoke vlati trave posvuda oko nas i magla se poinje dizati. - Nemoj plakati, Chris. Samo djeca plau. Poslije dugo vremena dajem mu rupi da njime obrie lice. Skupljamo stvari i spremamo ih na motocikl. Sada se magla odjednom die i ja vidim da sunce na njegovu licu stvara otvoren izraz kakav nikada prije nisam vidio. On stavlja na glavu kacigu, privezuje remen, zatim die pogled. - Jesi li zaista bio bolestan? Zbog ega on to pita? Nisam! Zaprepatenje. Ali Chrisove se oi iskre. - Znao sam ja to - kae. Zatim se penje na motocikl i kreemo.

32
Dok sada jurimo kroz Manzanitu uz obalu kraj grmlja s navotenim liem, na um mi dolazi Chrisov izraz lica. - Znao sam ja to - rekao je. Motocikl bez napora ulazi u svaku okuku, naginjui se tako da je nae teite uvijek u motoru bez obzira na kut prema tlu. Put je pun cvijea i iznenaujuih vidika, a tako otro krivuda i tako esto da se cio svijet vrti i okree i uzdie i tone.

260

- Znao sam ja to - rekao je. Sad mi se to vraa kao jedna od onih sitnih injenica to poteu konac s druge strane i govore da nisu tako malene kako ja mislim. To je bilo njemu na pameti dugo vremena. Ve godinama. Svi problemi to ih je stvarao postaju razumljivi. - Znao sam ja to - rekao je. Vjerojatno je neto davno uo, i u njegovu djetinjem razumijevanju sve se pobrkalo. To je Fedro uvijek govorio - ja sam uvijek govorio - prije mnogo godina, a Chris je sigurno u to vjerovao, i sve to otada u sebi skrivao. Mi smo meusobno povezani kako to moda nikada nismo potpuno razumjeli, a moda je to uope teko razumjeti. On je bio pravi razlog za izlazak iz bolnice. Pustiti ga da sam odraste bilo bi zaista pogreno. I u snu je on bio onaj to je stalno pokuavao otvoriti vrata. Ja nisam njega uope nosio. On je nosio mene! - Znao sam ja to - rekao je. Stalno me to potee s druge strane klanca, i govori da moj problem moda nije tako velik kako mislim, jer odgovor se nalazi tono preda mnom. Za ime boje, oslobodi ga svoga bremena! Budi jedna osoba opet! Gust zrak i udni mirisi cvijea sa stabala i grmlja stalno nas okruuju. Studen je prola i opet se grijemo na suncu. Toplina prodire kroz moju bluzu i odjeu i sui vlagu iznutra. Rukavice koje su bile tamne od mokrine opet postaju svijetle. ini se da sam toliko bio promrzao do kosti od te oceanske vlage da sam ve bio zaboravio kakva je toplina. Poinjem se osjeati pospano i u malenoj guduri ispred nas vidim parkiralite i stol za piknik. Kad doemo do toga, skreem i gasim motor. - Spava mi se - kaem Chrisu. - Malo u pridrijemati. - I ja u - kae on. Spavamo i kad se probudimo osjeam se vrlo odmorno, odmorniji sam nego ikada dosad. Uzimam Chrisovu bluzu i svoju i uguravam ih ispod elastinih priveza to dre prtljagu na motociklu. Tako je vrue da elim voziti bez kacige. Sjeam se da u ovoj dravi nisu obavezne. Veem je za prtljagu otraga na motociklu. - Metni i moju tu - kae Chris. - Tebi je potrebna radi sigurnosti. - Ti ne nosi svoju. - U redu - slaem se, pa i njegovu privezujem. Put nastavlja vijugati izmeu drvea. Uspinje se na vrhove bregova zatim se sputa u nove okoline pa se opet uspinje a zatim ulazi u otvorene prostore gdje moemo vidjeti kanjone kako se prostiru daleko dolje ispod nas. - Divno je! - derem se Chrisu. - Ne mora vikati - kae on. - Oh - kaem ja, i smijem se. Kad su kacige skinute, moete razgovarati obinim glasom. Poslije svih ovih dana! - No, lijepo je, u svakom sluaju - kaem. I dalje drvee i grmlje i trava. Postaje toplije. Chris se sada naslanja na moja ramena i ja se malo okreem i vidim ga da stoji na papuicama. - To je malo opasno - kaem.

262 - Ne, nije. To ti mogu rei. - Budi svejedno paljiv - kaem. Malo poslije, dok otro sijeemo jednu okuku ispod nagnuta drvea, on kae: - Oh - pa malo zatim: Ah - pa onda - Ju-hu. - Neke od tih grana toliko nisko vise nad cestom da e ga neka raspaliti po glavi ne bude li paljiv. - to ti je - pitam ga. - Tako je razliito. - to? - Sve. Nikada prije nisam mogao gledati preko tvojih ramena. Sunce stvara divne crtee na cesti dok prolazi kroz kronje drvea. Od njih udara svjetlo i sjena u moje oi. Zavijamo u okuku a zatim izbijamo u puno sunano svjetlo. To je istina. Nikada to nisam pomislio. Cijelo ovo vrijeme on je buljio u moja lea. - to vidi? - pitam ga. - Sve je razliito. , Ulazimo u gutik ponovo, a on kae: - Zar te nije - Ne. Navikne se na to. Malo kasnije on kae: - Mogu li ja dobiti motocikl kad budem dovoljno star? - Ako se za njega bude brinuo. - to moram initi? - Mnogo stvari. Gledao si mene. - Hoe li mi sve pokazati? - Svakako. -Je li to teko? - Nije, ako pri tome ispravno postupa. Ali teko je ispravno postupati. - Oh. Malo poslije vidim da ponovo sjedi. Zatim kae: - Tata? - Molim? - Hou li ja ispravno postupati? - Mislim da hoe - kaem ja. - Mislim da tu nee biti nikakvih potekoa. I tako se mi vozimo sve dalje i dalje, sputamo se kroz Ukiah i Hopland i Cloverdale, dolje u zemlju vinograda. Kilometri autostrade izgledaju tako lagani sada. Motor koji nas je nosio preko pola kontinenta zuji i zuji u svom trajnom zaboravu na sve osim na svoje unutarnje sile. Niu se za nama Asti i Santa Rosa, i Petaluma i Novato, na autostradi koja postaje ira i punija, bujajui automobilima i kamionima i autobusima punim ljudi, i uskoro se uz cestu javljaju kue i amci i voda zaljeva San Francisco. Iskuenja nikada ne zavravaju, naravno. Nesree i nevolje se neizbjeno dogaaju dok ovjek ivi, ali sada postoji osjeaj, kojega prije nije bilo, i nije samo na povrini stvari, nego prodire u dubinu: Po bijedili smo. Sada e biti bolje. To se slobodno moe rei.

262

O autoru i knjizi

Robert M. Pirsig, roen je 1928. godine u Minneapolisu. Nakon studija kemije i novinarstva proveo je vie godina na indijskom Bernares Hindu sveuilitu, prouavajui indijsku filozofiju. 1974. objavljuje svoje kultno djelo Zen i umjetnost odravanja motocikla : ispitivanje vrijednosti, u kojemu je svoju dvadesetgodinju borbu protiv sila akademske reakcije i dualistike tradicije zapadne znanosti i filozofije pretvorio u kultno djelo sedamdesetih. Nakon pogibije sina Chrisa, 1984. sa suprugom se seli u vedsku gdje poinje raditi na svome sljedeem djelu Lila : ispitivanje morala (1991) u kojem razrauje koncept kvalitete i predstavlja potpuno osmiljeni filozofski sustav. ivi u Portsmouthu, u New Hempshireu, SAD. Zen i umjetnost odravanja motocikla klasino je djelo iz sedamdesetih, koje je u poetku odbio 121 nakladnik, no ubrzo je steklo status kultnog djela koje je prodano u milijunima primjeraka, doivjelo mnoga izdanja i status bestselera do dananjih dana. Kultni roman iz 1974. slavnog Roberta M. Pirsiga Zen i umjetnost odravanja motocikla na jedinstven nain objedinjuje filozofiju, znanost, avanturu i misticizam. Ono to je zapoelo kao avanturistiko putovanje autora, njegovog sina i dvoje prijatelja na motociklima preko Sjedinjenih Amerikih Drava, pretvara se u filozofsku odiseju o pitanjima ivljenja uope. Naime, na putu glavni junak proiruje grau izvadcima starogrkog filozofa Fedra gdje se raspravlja o pojmu kvalitete; uskoro postaje jasno da je Fedro sam Pirsig prije nego to je bio podvrgnut ok-terapiji zbog duevne bolesti. Tako se radnja ovog romana raspada na tri ogranka: fiziko putovanje koje je preteno narativno, Pirsigovo umovanje o kvaliteti koje je filozofsko i pripovijest o Fedru koja je introspektivna. Dok istrauje znaenje pojma kvalitete, pisac polazi od istonjakog poimanja da su osjeaj i logika jednako vani u potrazi za razumijevanjem, pa se pita to je stvarno, to je dobro i to je moralno, izgraujui tako svojevrsnu teoriju stvarnosti. Pirsig nije prvi filozof koji pokuava premostiti jaz izmeu znanosti i misticizma; ali on cijelu raspravu uzdie na novu razinu usmjeravajui oba pristupa na jedan pojam vrijednost , bacajui usput novo svjetlo na temeljna pitanja kao to su duh i materija, ponaanje estica na kvantnoj razini i narav svijesti.

MV Info , 04.10.05