UREDNIŠTVU »PROSVJETE« ZAGREB

Druže uredniče,

U broju 610 vašeg lista (septembar 1971. god.) objavljen je uvodnik pod naslovom »Jezik,
pravopis i nastavni planovi i programi za osnovne i srednje škole«.

Smatram da je vrlo dobro, pa čak i neophodno da se i »Prosvjeta« (kao mjesečnik i kao

srpsko kulturno društvo) uključi u javnu raspravu o nastavnom planu i programu, da iznese
svoje poglede i doprinese boljem rješavanju ovog pitanja koje je danas postalo (s racionalnim
razlogom, ili ne, svejedno, činjenica je da j'e tako) veoma osjetljivo i zamršeno. Ispravno je što
se ovim uvodnikom suprotstavlja nastojanjima da se upravo preko školstva ostvare
nacionalističke, hegemonističke i asimilacione namjere u odnosu na srpski narod u SR
Hrvatskoj. Zapanjujuće jc da se u jednoj socijalističkoj republici Jugoslavije mogu ispoljiti
takva gledišta upravo od onih činilaca koji su, za ove zadnje dvije godine, s toliko
dramatičnosti i buke isticali i zaoštravali pitanje ravnopravnosti među narodima SFRJ. Njihov
grubi, gospodski i nadmeni odnos prema srpskom narodu u SR Hrvatskoj — kako su ga, pored
drugih brojnih izraza, ispoljili i ovom prilikom — upućuje svakog objektivnog posmatrača da
se zapita: da li je njihova (tj. nacionalistička) borba za ravnopravnost medu narodima
Jugoslavije doista to što oni govore da jeste, ili su posrijedi sasvim drugi ciljevi?

Historija nam je mnogo puta pokazala da onaj ko ne poštuje prava drugog naroda nema
poštene namjere ni onda kada od drugog zahtijeva više slobode za sebe, ni onda kada su
njegovi zahtjevi inače historijski opravdani. Dobro znamo da se historijska opravdanost, u
tome slučaju, pretvara u demagošku parolu i — iskorišćava kao zavjesa. Toliko o tome, samo
uzgred.
Moja glavna namjera je da se u ovom pismu osvrnem na jedan stav u vašern uvodniku koji
(stav), po mome mišljenju, neće moći izdržati kritiku sa socijalističkih pozicija. Riječ je o
formulaciji:

»Stav SKD »Prosvjete« i u ovom pitanju bio je i ostao jasan i javno iznijet: za hrvatsku
djecu — da, tu ne možemo predlagati nikakva rješenja; za srpsku djecu — ne, jer, što bi to
značilo da se srpska djeca ne vaspitavaju u srpskom nacionalnom osjećanju«.

Kobna je zabluda ako se misli da ovakvo podvajanje nastavnih programa — posebno za

hrvatsku i posebno za srpsku djecu i to (o ironije!) u jednoj »samoupravnoj socijalističkoj
republici« — predstavlja nekakav doprinos marksističkoj misli i rješavanju nacionalnog
pitanja. Na stranu praktične, a nesavladive, zaprijeke (nacionalna mješovitost većeg dijela
škola u SR Hrvatskoj) u ostvarivanju ovakvih zamisli. Riječ je prvenstveno o tome što je
ovakav pristup ka problemu, u teoretskoj biti svojoj, pogrješan. To je otvoreno separatistički
pristup, to je primjena principa »čistih računa« na područje kulture u kojoj »čistih« računa ne
može biti, čak ni onda kada bi bile u pitanju dvije geografski razdvojene nacije, u dvije
međusobno udaljene države, u kojima vladaju različiti društveni sistemi. Raščišćavanje računa
na ovome području je protuprirodno i ono ne može da se provede bez primjene antikulturnog
nasilja.
 Šta znači formulacija »za hrvatsku djecu — da, za srpsku djecu — ne?« Užasavam se pred
činjenicom da su ljudi koji se osjećaju sljedbenici socijalizma dospjeli do ovakvih pozicija. Zar
obrazovanje i odgoj hrvatske djece, uz poštovanje njihovog nacionalnog bića, nije na brizi svih
progresivnih snaga SR Hrvatske, pa prema tome i hrvatskih i srpskih progresivnih snaga? Zar
se srpski progresivni kulturni radnici smiju distancirati od nastavnog programa koji je
namijenjen hrvatskoj djeci, pogotovo ako se pretpostavlja da su klasni elementi u tome
programu zapostavljeni? Šta više, ako sam Srbin — nastavnik u školi gdje su hrvatska djeca u
»manjini« onda ću hrvatskom djetetu posvetiti više brige, ohrabriću i njegovo hrvatstvo, samo
da se ne bi osjećalo usamljeno i ugroženo. Nema drugog izlaza.

Zar obrazovanje i odgoj srpske djece, uz poštovanje njihovog nacionalnog bića, nije na
brizi svih progresivnih snaga pa prema tome i srpskih i hrvatskih progresivnih snaga? Zar se
hrvatski progresivni kulturni radnici smiju distancirati od nastavnog prograrna koji je
namijenjen srpskoj djeci, pogotovo ako se pretpostavlja da i druga »nadležna« strana
zapostavlja klasne alemente ? Štaviše, ako sam Hrvat — socijalista, pogotovo ako pretendujem
da sam avangarda socijalističke misli i prakse u Jugoslaviji, onda ću, baš zato što sam Hrvat tj.
pripadnik većeg naroda, posvetiti daleko više pažnje, obzira i brige za obrazovanje i odgoj u
socijalističkom duhu srpske djece, baš zato da bih dokazao svoju širokogrudost, svoju istinsku
kulturnu, socijalističku vrijednost naspram jednog manjeg naroda. Ako sam jači, a želim se
pokazatr socijalistički principijelan i avangardan, onda ću uložiti više svoje snage u razvitak
slabijeg ili, u najmanju ruku, neću ga ostavljati na goloj ledini.

Predznaci »gole ledine« već su tu. Pedagoški savjet Hrvatske odlučio je da Srbi u
Hrvatskoj sami predlože naziv svog maternjeg jezika! (»Borba« od 20. X 1971.). Čak i da
nema klauzule, po kojoj će pomenuti Savjet odlučivati o podnijetom prijedlogu čak da je
Srbima u Hrvatskoj dato puno pravo samoodlučivanja o spornom pitanju, čak i tada (šta više,
tek tada!) iskrsava na vidiku mnoštvo nerješivih problema. Kako je to jednostavno reći »Srbi u
Hrvatskoj treba da predlože« . . . Pitamo se: ko će, koja će institucija srpskog naroda u
Hrvatskoj to predložiti? Možda bi »Prosvjeta« bila i kadra da to i učini u ovom konkretnom
slučaju. Ali, ako obavezu predlaganja naziva jezika shvatimo samo kao jedan presedan, što u
suštini i jest, ako se taj presedan primijeni na sav ostali kulturni i društveni razvitak srpskog
naroda u SRH, onda se mora konstatirati da Srbi u Hrvatskoj u ovom času, a dugo vremena ni
ubuduće, nisu kadri da sami preuzmu takve obaveze. Preduvjet za preuzimanje takve obaveze
bilo bi zasebno, a razgranato (po horizontali i vertikali) instituiranje (naučne i prosvjetne
ustanove) i konstituiranje (politička tijela) srpskog naroda u SRH. A kud to vodi? To vodi ka
nekakvoj »autonomiji« Srba u Hrvatskoj, vodi ka separaciji i segregaciji njihovoj, a to znači ka
njihvovoj kulturnoj propasti.

Treba još jedanput reći: interesi srpskog naroda u SRH nisu na tome putu! Ako ima nekoga
među Hrvatima ko namjerava srpskom narodu da pruži takve ponude, onda su to đavolove
ponude. Naoko su primamljive, ali su paklene. Veće lukavstvo ne bi se moglo izmisliti.
Srpskom narodu u Hrvatskoj ne treba nikakva, pa ni kulturna autonomija. Oni je ne žele, a ne bi
je mogli prihvatiti ni kad bi im bila ponuđena, čak ni onda kad bi sa teritorijalno-etničkog
stanovišta bila ostvarljiva. Zašto? Pored ostalog i zato što je taj narod na »goloj ledini«. On ne
raspolaže vlastitim društveno-ekonomskim snagama. On nema dovoljno snažne i, »svoje«
inteligencije. Historija mu nije bila nikad naklonjena. Ono što je i postojalo, izginulo je ili
uništeno u revoluciji. Ne može se kulturna samostalnost jednog naroda u savremenom dobu
zasnovati na sirotinjskoj poljoprivredi, na milicionerima, lugarima, činovnicima i
sveštenicima. Takva sredina nije kadra da iskorači mnogo dalje od deseterca i folklornih gaća i
pregača. Gdje je materijalna baza, gdje su naučni radnici, gdje je humanistička i tehnička
inteligencija, gdje su ustanove i sredstva? Prema tome, ponuda ili obaveza: »Srbi, eto vam,
rješavajte sami svoje probleme« lišena je svih realnih mogućnosti, a rekao bih da je lišena i
elementame ljudske dobronamjernosti.

Životni interes srpskog naroda u SRH nije u njegovoj asimilaciji (strašno je to i napisati) u
hrvatski narod, ali nije niti u separaciji od hrvatskog naroda ni u »autonomiji« bilo koje vrste.
Izlaz za njega je u zajedničkoj borhi sa hrvatskim narodom protiv tehno-birokratske i
hegemonističke despotije, u zajedničkoj borbi protiv antiradničke i antisamoupravne sprege
koja je nastala i između nekih centara političke moći (ne samo u SRH) i malograđanstva kao
socijalne baze nacionalizma. Samo u procesu takve borbe i na političkim tekovinama njenim
može da se ostvaruje istinsko prožimanje i uzajamno ispomaganje srpske i hrvatske kulture,
bez strahovanja ko će koga zaskočiti i pretopiti. Samo pobjeda istinske samouprave, ali
radničko-seljačke i ne bilo čije, može osigurati slobodan kulturni razvitak, nacionalnu
individualnost, trajnu slogu i solidarnost između hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj. To
vrijedi, uostalom, kao što je poznato, i za cijelu Jugoslaviju. Bez takvih pretpostavki svako
isticanje nacionalnih zahtjeva izrođava se neminovno i trenutno u nacionalističku isključivost i
netrpeljivost.

Za žaljenje je što je uvodničar »Prosvjete«, stavom koji sam citirao, nasjeo jednom
izazovu te se dao natjerati na nacionalistički prostor. Nema sumnje da ima nekoga ko će trljati
dlanove. Razloga da se izazovu odgovori na takav način ima jamačno hiljada. Hronika
događaja za poslednje 2—3 godine prebogata je u izazovima. Ali je istorijska obaveza srpskih
komunista u Hrvatskoj da hiljadu puta glasno uzviknu: ne! Ne pristajemo da nas odvajate od
hrvatskih komunista, od hrvatskih radnika, od hrvatskih seljaka, od hrvatske progresivne
inteligencije!
To je mukotrpan put. I na njemu čekaju brojne zamke i zasjede. Ali na tome i samo na takvom
putu valja istrajati i pobijediti. Istinska i dosljedna socijalistička, klasna radničko-samoupravna
misao, istina i demokratska otvorenost u akciji je jedina zaloga pobjede. Drugih snaga ni
sredstava srpski narod u SR Hrvatskoj odista nema.

Beograd, 20. oktobra 1971.

(Gojko Nikoliš, Zapisi pod pritskom, Beograd, 1988.)

_____________________________
NAPOMENA: Ovo pismo je upućeno uredniku »Prosvjete«, ali nije objavljeno. Ja sam odustao od zahtjeva da se
objavi. Sad uviđam da odustati nije trebalo.