Šušnica i Bursać, ili zašto srpski autošovinizam nije lijek za srpski

šovinizam

Piše: Vuk Bačanović

Dugo vremena odlažem da napišem ovaj tekst. Ne zbog toga što je tema
nebitna. Ili zato što je fenomen površnog, a zašto ne reći i vrlo glupavog,
autošovinizma i samoporicanja među Srbima (ali i Bošnjacima) nevrijedan
ozbiljne analize, koja apsolutno mora prevazići format kolumne. Problem je
daleko složeniji, budući da se autošovinistička i samopricateljska misao, uz
nesposobnu “demohrišćansku” opoziciju sarajevskih “radovanist”a, nameće
kao, doduše, vrlo malobrojna, ali i, zahvaljujući federalnim medijima, jedina
intelektualna kritika postojeće vlasti u Republici Srpskoj. O čijim greškama se
mora ozbiljno diskutovati. Ali da bi kritika vlasti bila ozbiljna moraju postojati i
ozbiljni kritičari, a i obrnuto, ozbiljni kritičari zahtijevaju ozbiljnu vlast. Ali
kako je tehnologija vladanja u Srpskoj usko skopčana sa populističkim
varvarogenijalizmom, to i kritičari ne zaostaju za takvim konceptom. A čak ga i
nadmašuju.

Jedna od perjanica “druge”, ili ko će ti ga znati, “treće” Srpske je svakako Srđan

Šušnica, po vokaciji policijski inspektor i kulturolog. Njegov koncept odnosa
prema, kakvoj takvoj, vlasti koju su Srbi izabrali je, zapravo nikakav odnos.
Sam takav odnos ne može postojati. Za njega je “RS produkt fašizma”, “kao i
NDH, kao i višijevska Francuska, kao i nedićevska Srbija”, te ona “u tom
smislu ne može politički biti autentična i samostalna da bi pregovarala ili vodila
autentičan samosvjestan dijalog o svom nastanku ni sa kim, a kamoli dijalog o
svoj toj silini zločina i krvi na kojima je nastala, i nesprske i srpske krvi.” Ona
je “okupacioni beogradski trabant”, te “kolaboracioni isprdak koji predstavlja
negaciju BiH”. Na temelju svoga promišljanja da RS “može da postoji samo ako
može da postoji samo ako postoji NDH”, Šušnica gradi svoja navodna sjećanja
na Oluju i izbjeglice koje je primio u svoj dom, koji je ispunila “topla i sočna
dalmatinska ikavica”. “Kud će toliki narod sa svojom ikavicom u Srbiji i šta će
sa tom ikavicom biti tamo? Tamo je melodija, ipak, neka druga.”, zapitao se
poznati kulturolog, uzdahnuvši jer je “nacionalistička elita u seobama i ratovima
od Ličana, Vlaha, Krajišnika, Bosanaca i drugih pravoslavnih najlakše pravila
‘Srbe’.
Ovakvu političku, budimo kolegijalni pa recimo, misao slijedi i kolumnista
banjalučke 6yke i portala Al Jazeera, Dragan Bursać, koji je u jednom od
nedavnih osvrta primijetio da “ne treba biti puno pametan, pa sagledati
povijesnu situaciju od Ilije Garašanina, preko Dobrice Ćosića, Radovana
Karadžića, Ratka Mladića, do Milana Martića pa vidjeti kako je "ideja" o
jedinstvu Srba u jednoj državi samo u 20. vijeku izazvala doslovno pomor
Srba.” , što, po Bursaću, nastavlja Milorad Dodik osjetivši “mentalne i
emotivne potencijale naroda, koji nažalost nisu bogznakako visoki.”

Jedino što je tačno u Bursaćevoj filozofiji istorije jeste da ne “ne treba biti
puno pametan” pa biti u stanju “povijesnu situaciju” Srba i bilo kojeg
naroda pod kapom nebeskom, predstavljati banalno i redukcionistički na
način na koji je predstavljaju on i njemu srodni ideolog, inspektor i
kulturolog Šušnica. Na stranu sada što raspad SFRJ iz kojeg je proizašla i
kakva-takva, vrlo nesrećna, istorijska nužnost zvana Republika Srpska, nije
započeo ni pojavom Slobodana Miloševića i ni Memorandumom SANU, već
se radi o daleko kompleksnijim procesima započetim još 60-tih godina u
samim republičkim kompartijama, a rezultiralo je, kako Hrvatskim
proljećem, Memorandumom Slovenačke akademije nauka i umjetnosti i
mnogim drugim procesima i pripadajućim nacionalističkim deklaracijama
koje su Jugoslaviju od savezne države pretvorile u labavi savez država.

Da to nije bilo tako, onda bismo osamdesetih i devedesetih svjedočili

zajedničkom jugoslovenskom otporu protiv Slobodana Miloševića, vojskom
za očuvanje zajedničke države, a ne divergentnim silama od kojih je svaka
formirala svoju šovinističku ideologiju, pa i onu uperenu prema Srbima. I
to, upravu takvu, koju, želeći biti srpska intelektualna opozicija vlasti
Milorada Dodika, kopiraju Šušnica i Bursać. Prema kojoj Srbi u BiH i
Hrvatskoj uopšte nisu Srbi, već Vlasi, Ličani, pa i nekakvi “Krajišnici”, što je
samo kompost varvarskog kasapljenja istorijskih izvora, dokumenata i
nepregledne izvrsne naučne literature o Srbima zapadno od Drine, u
starčevićijansko-frankovačkom stilu, ideologije o “slavjanosrbskoj pasmini”
i Srbima kao remetilačkom faktoru koji su - ako ćemo slijediti
“antinacionaliste” Bursaća i Šušnicu - sami sebi krivi jer je nad njima
izvršen, kako ustaški genocid, tako i Tuđmanovo i Izetbegovićevo etničko
čišćenje. O posebnom obliku nedostatka elementarnog obrazovanja koji je
krivicu za srpsku sudbinu u Hrvatskoj i BiH u stanju pripisati jednom od
najliberalnijih srpskih mislilaca 20. vijeka, Iliji Garašaninu, ne treba
posebno ni pisati.
Jer samo takav, naročit oblik autošovinističke neinformisanosti bespameti
može biti u stanju upućivati Dodiku kritike za apsurdne teorije zavjere
prema kojoj je za Srebrenicu odgovoran Alija Izetbegović (a neposredno i
Klinton), dok mu je, istom paralogikom, za etničko čišćenje vlastitoga
naroda odgovoran isti taj narod, jer su mu “mentalni potencijali”, preslabi
da shvati ljekovite autošovinističke vapaje svojih spasitelja.

I da se vratimo na početnu misao. Kada su u pitanju navedeni primjeri

kritike vladajuće nacionalističke ideologije u Republici Srpskoj, najgora u
cijeloj priči nije samo glupost i kopiranje najužasnijih i najnezznanstvenijih
ispada bošnjačkih i hrvatskih šovena prema Srbima kao kolektivu, već i
činjenica da je cjelokupna priča zapravo namjenjena isključivo takvome
kvaziintelektualnom tržištu Federacije. Produktivna opoziciona inteletualna
misao je srpskom narodu u Srpskoj i cijeloj BiH potrebna kao nasušnji
hljeb. Ali to svakako nisu i neće biti elementarno neobrazovani pozeri i
samoproklamovane mesije iz mejnstrim-budalastih federalnih medija. Jer
takvi ljudi, u postojećim konstelacijama, nisu protivnici, već najbolje sluge
postojeće vlasti i njene ideologije.