602 - 30. ožujka 2017.

Sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine

Što je Bosna nama, a što smo mi njoj
Zlatko Kramarić
Stvarni geografski centar Hrvatske nalazi se izvan njezina državno-pravnog teritorija, što će reći u Bosni.
Iz ove premise nikako ne proizlazi da Bosna teritorijalno pripada Hrvatskoj, ali to isto tako ne znači ni da
bi Hrvatskoj i njezinoj vanjskoj politici trebalo biti svejedno kakva će biti politička budućnost Bosne

Kada je prije nekoliko mjeseci postalo izvjesno da ću diplomatsku karijeru nastaviti u Banjoj Luci, u
Generalnom konzulatu RH u RS/BiH, jedan mi je dobar prijatelj u šali rekao: „Bilo bi dobro da znaš da
tamo gdje počinje Bosna prestaje svaka logika!“
Imao sam osjećaj da mi prijatelj, zapravo, dobronamjerno želi poručiti da bi bilo i više nego poželjno
kada bih se, i prije počeka mandata, uspio osloboditi svih onih mesijanskih fantazija, tog toliko zaraznog i
proširenog diplomatskog sindroma, svojstvena mnogim mojim kolegama diplomatima, da ću svojim
diplomatskim djelovanjem, u najkraćem mogućem roku, riješiti sve političke i ine probleme koji
stoljećima traju u Bosni.
Doduše, moram reći da mi ta vrsta skepticizma uopće nije bila strana. Štoviše, prakticiranje nečinjenja,
blaga lijenost u donošenju odluka i nekih definitivnih zaključaka dio su moje životne filozofije.
Nekako u to vrijeme, potkraj 2015, počeo sam se ozbiljno pripremati i za pisanje knjige o fenomenu
(jugo)nostalgije, gdje sam onda iznova morao čitati i neke tekstove Ive Andrića o Bosni. I nisu se te
pripreme svodile isključivo na onaj njegov „nesretni“ tekst/novelu Pismo iz 1920, koje su srpski političari
(Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik…) iz Bosne uzimali kao krunski dokaz, koji im
je trebao poslužiti da pred međunarodnom političkom i akademskom zajednicom demonstriraju
neprijepornu „povijesnu istinu“ o tome kako je svaka ideja o (su)životu u jedinstvenoj Bosni tek puka
iluzija, čista fikcija, nešto poput nemoguće misije, jer, prema mišljenju Ive Andrića, ni oslobođenje ni
ujedinjenje 1918, stvaranje Kraljevine SHS, nije Bosni donijelo ništa bolje u odnosu na 19. stoljeće; u
gradskim krugovima i dalje prevladava lažna uljudnost, jedno se misli, drugo se govori, a nešto posve
treće radi, iza svih tih društvenih maski i dalje se skrivaju „stari nagoni“, smišljaju „kainski planovi“,
ovdje i vrline govore i djeluju najčešće mržnjom, a „najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko
bogomolja, manastira i tekija“.
Nadalje, od Ive Andrića moglo se naučiti da je pojam vremena u Bosni nešto relativno, odnosno da na
bosanskim prostorima vrijeme okrutno stoji i da se politički i svaki drugi odnosi sporo ili nikako ne
mijenjaju. I moj, relativno kratak, boravak u Banjoj Luci samo je još dodatno potvrdio sva moja prijašnja,
uglavnom literarna, iskustva o tom posebnom svijetu, njegovim običajima i navikama, koje je moguće
sažeti u maksimu: ovdje su sve stvari uvijek iste, kako jučer, tako i danas! U tom kontekstu neozbiljne su
sve one izjave pojedinih političara koje najnoviji razvoj političkih i inih odnosa u Bosni žele interpretirati
kao neki korak „unatrag“, kao neko tragično usporavanje „pozitivnih“ procesa, za koje ovdje nitko i ne
zna da su se dogodili ili da će se, u nekoj „lošoj“ beskonačnosti, uopće i dogoditi. Naime, ovdje u Bosni,
kao po pravilu, sve kolektivne neuroze završe u neizbježnim kolektivnim histerijama, gdje se onda
međusobno uvjetuju.
Sarajevo kao
balkanski Jeruzalem?
Doduše, moram priznati da sam čitao i neke druge tekstove, koji su bitno odudarali od Andrićeve vizije
Bosne; tekstove koji su bili impregnirani patetičnim predodžbama o „kulturno izmiješanom gradu, o
narastanju pluralnosti, usporednome, možda čak i zajedničkom postojanju jezika, religija i životnih
stilova oslobođenom antagonizama. To je predodžba koja malo pomalo stječe mitske oblike. Opetovano
se ponavlja gotovo pathosom nabijena slika koja u jednome pogledu sjedinjuje sinagogu, pravoslavnu (i
katoličku) crkvu i džamiju“ (Renate Lachmann) i koje se, kao takve, suprotstavljaju okrutnoj ratnoj
sarajevskoj i bosanskoj stvarnosti, gdje se svakodnevno i uporno destruira svaka slika o jedinstvenosti
kulturne koegzistencije, koja navodno predstavlja najvažniji identitetski element prošlosti toga grada –
mali balkanski Jeruzalem! O besmislenosti te metafore Sarajevu kao nekom „balkanskom Jeruzalemu“
već smo pisali, stoga ćemo ovdje samo reći da je danas na bosanskim prostorima kudikamo vidljivija, a
samim time i djelatnija, „surova ratna stvarnost“ nego bilo kakva mitska, što će reći nikada postojeća,
idila.
Konačno, zar i svi ovi nedavni politički prijepori oko inicijative za revizijom presude protiv Srbije za
počinjeni genocid u Bosni tijekom posljednjega rata to ne potvrđuju, baš kao i ona nesretna Andrićeva
novela, kao relevantna povijesno-politička elaboracija „urođene međuetničke mržnje“, kao još jedan u
nizu argumenta da je etničko-teritorijalna podjela Bosne (i Hercegovine) jedini, a time i najbolji način
rješavanja tzv. „bosanske krize“, u kojoj možemo pročitati i ove rečenice: „Vaše voljene svetinje redovno
su iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često s
druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako
na dela. I svoju rođenu zemlju vi volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju,
smrtno mrze i često sudaraju.“
I nema nikakve dvojbe da i ovi današnji bosanski (i hercegovački) političari, analitičari, komentatori vole
svoju zemlju. Doduše, pojedine dijelove te zemlje vole malo više od nekih drugih dijelova, jer se u onim
dijelovima koje ne vole baš toliko jako kao onaj „svoj“ dio ne osjećaju baš najbolje. U tom „nevoljenom“
dijelu zemlje nedostaje im ona nepodnošljiva lakoća postojanja, ona ležernost i komocija, ona intimnost i
toplina doma, koje su, u golemim količinama, prisutni u onome voljenom dijelu zemlje, pa onda sukladno
toj logici svaki referendum je legitiman, a svaki zahtjev za nekim revizijama predstavljaju ugrozu
„voljenog“ komadića zemlje. Naravno, vrijedi i obrnuto! Treba reći da su neki od njih u opisima te svoje
„selektivne ljubavi“, koju je katkad, posebice neutralnim i dobronamjernim promatračima, nemoguće
razlikovati od izljeva one prave, autentične, bosanske mržnje, tako da te literarno-političke deskripcije
često prelaze granice dobra ukusa, stoga ih ovdje nećemo citirati.
Središte i periferija
Već i površan pogled na zemljopisnu kartu zorno pokazuje upućenost jedne zemlje na drugu, Hrvatske na
Bosnu… To je i zemljopisna, i historijska, i politička činjenica, jer historija nije ništa drugo nego
geografija protegnuta kroz vrijeme.
Taj „nevini pogled geo(karto)grafa“ otvara i ono neizbježno pitanje o odnosu između „središta“ i
„periferije“, jer upravo je ta antinomija „središte vs. periferija“ sve vrijeme destruirala svaku ideju, ne
samo jugoslavenske nego i bosanske države: treba samo vidjeti povijest odnosa između Sarajeva i Banje
Luke, odnosno Sarajeva i Mostara, a duboko smo uvjereni da ništa bolji odnos nije bio ni između
Sarajeva i Bihaća, ili Sarajeva i Tuzle, odnosno Zenice.
Jednostavno, ta antinomija nije uspjela stvoriti elementarne pretpostavke svoje trajnije stabilizacije u bilo
kojem političkom obliku, monarhističkom, komunističkom, ili ovom sadašnjem, entitetskom… Ili, kao
što jedan od pronicavijih političkih analitičara u Bosni, Ugo Vlaisavljević, kaže, nijedna od tih političkih
formi tijekom dugih godina vladavine nije uspjela „izgraditi dovoljno utemeljenu i djelatnu političku
stvarnost koja nadmašuje kulturne ili religijske partikularizme“. Prema našem mišljenju, bilo bi kudikamo
bolje kada bi se ti partikularizmi prihvatili kao nešto što je „surova realnost“, koju nema prevelike potrebe
dovoditi u pitanje. I od nekih drugih naučio sam da pojmovi centar i periferija pripadaju „najmoćnijim
figurama imaginarija“. Stoga smo i u nekim svojim ranijim tekstovima uočili da vjerojatno većina
problema normalnog funkcioniranja države u Hrvatskoj i nastaje zbog toga što se centar države, Zagreb,
nalazi na njezinoj periferiji?! I nije to samo pozicija centra, već se i sva ostala potencijalna središta države
nalaze na periferiji te države: i Split, i Rijeka, i Osijek, i Dubrovnik, i Zadar, i Pula. A periferija nije ništa
ino nego „dio teritorija koji se nalazi blizu njezinih oboda ili granica“ (Trésor de la langue française). To
će reći da se „stvarni“ geografski centar Hrvatske nalazi izvan njezina državno-pravnog teritorija, što će
reći u Bosni! I ma koliko ta tvrdnja, na prvi pogled, zvuči heretično, ona je nažalost točna. No iz te točne
tvrdnje/premise nikako ne bi trebalo izvlačiti pogrešne zaključke. To će reći da iz ove premise
nikako ne proizlazi da Bosna teritorijalno pripada Hrvatskoj! Ali to isto tako ne znači ni da bi Hrvatskoj,
njezinoj vanjskoj politici trebalo biti svejedno kakva će biti politička i ina budućnost te Bosne, u kojoj se,
zapravo, nalazi njezino nepripadno geografsko središte/srce.
Osigurati funkcioniranje
I nije da strategija o tome kakvi bi trebali biti politički i ini odnosi između Hrvatske i Bosne nema. No
posve je drugo pitanje koliko su sve te strategije u funkciji pozitivnoga rješavanja tih kompleksnih i
specifičnih odnosa, odnosno koliko pridonose daljem zamagljivanju političke situacije u susjednoj nam
zemlji. Naime, nekima od nas mogu zvučati simpatično narativi o „trećem entitetu ili trećem kantonu“
(sic!), neki drugi, pak, misle da je narativ o federalizaciji onaj pravi, koji će definitivno riješiti „hrvatsko
pitanje“ u Bosni, a postoje i oni koji ozbiljno misle da bi se i postojeće stanje moglo prihvatiti, kada bi
država, nekim čudom, dobila građanski okvir, ma što to značilo. Među „našima“ ima onih koji, urbi et
orbi, zagovaraju približavanje „srpskoj“ političkoj strategiji, ali ništa manje nisu glasni ni oni koji
zagovaraju približavanju bošnjačkim političkim strategijama, jedni su „separatisti“, drugi su, pak, žestoki
unitaristi. Iako se na prvi pogled sve doima vrlo jednostavno, stvari uopće nisu jednostavne kakvima se
možda čine. U Bosni svi (i domaći, ali i predstavnici međunarodne zajednice, i Rusi, i Turci…) čine, u
startu, istu logičku pogrešku: metábasis eis állo génos... A kada se tako što čini, onda je posve normalno
da, kao što je to već zapazio onaj moj prijatelj s početka teksta, u tom slučaju svaka logika prestaje. Ili,
još tragičnije, svi akteri samo su djelomice u pravu! Ali od „biti u pravu“ do rješenja bosanske krize dug
je put.
No i u tom političkom intermezzu nekako se mora živjeti, po mogućnosti pristojno i dostojno čovjeka,
mora se razgovarati, donositi neka, što je moguće prihvatljivija i razumnija rješenja, mora se naći način za
sprečavanje demografske katastrofe, posebice hrvatske zajednice, koja ne samo što je politički najslabija
nego i najmanja od tri. Morao bi se pronaći „zajednički nazivnik“ takve političke platforme, koja bi bila
prihvatljiva svima i koja bi kao takva mogla osigurati elementarno funkcioniranje te prilično
disfunkcionalne državne zajednice, u kojoj su temeljni nacionalni, ali i građanski interesi ugroženi na
svakodnevnoj osnovi.
Bilo bi poželjno kada bi se i jedni, i drugi, i treći, pa i oni „ostali“, mogli suočiti s vlastitim zlom, i to ne
samo na pukoj deklarativnoj razini nego i na svima ostalim (pravnoj, spoznajnoj, historiografskoj...), jer
nitko u „bosanskoj priči“ nije nevin. Volio bih, isto tako, čitati više knjiga poput one Tarika
Haverića Kritika bosanskog uma, gdje se na ozbiljan način progovara i o jugoslavenstvu, o socijalizmu, o
(ne)uspješnosti tih projekata, kao i o njihovim pozitivnim i manje pozitivnim implikacijama.