Antifašizam, posljednje utočište hulja

Piše: Vuk Bačanović

Početak marta svake godine, dan za metak. U Višegradu se sakupljaju pristalice

Ravnogorskog četničkog pokreta. A kako bi odali počast vođi Jugoslovenske
vojske u otadžbini, generalu i ministru vojnom Dragoljubu Mihailoviću. Koji je
1946. u Beogradu osuđen na smrt radi kolaboracije sa okupatorima i ratnih
zločina nad civilnim stanovništvom: muslimanma, Hrvatima i Srbima
simpatizerima KPJ.

Poseban užas tog okupljanja jesu istorijske činjenice da je JVuO u Višegradu, u

jednoj od rijetkih bitaka koje je, nakon kapitulacije italije vodila direktno protiv
Wermachta i Ustaša u Višegradu izmasakrirala između 300 i 400 muslimanskih
civila, a praveći sačekuše izbjegličkim kolonama koje su se povlačile sa
njemačkim snagama, još približno 200. Dokumenti također kažu da su ustaške
milicije iz Višegrada1943. u okolnim srpskim selima ubile 50, a uoči samog
ulaska Mihailovićevih snaga 11 srpskih civila, odjsecajući im glave i vadeći oči.
Procjenjuje se da je, prije ovih događaja, ustaška Crna legija 1942., goneći
srpsko stanovništvo Romanije na više lokaliteta u Podrinju ubila oko 1200
civila, uglavnom staraca, žena i djece koji su, u panici, pokušavali preko Drine
preplivati u Srbiju. U konačnici, četničko pustošenje Višegrada je bilo toliko da
su jedinice NOP-a nakon istjerivanja Mihailovićevih snaga zatekle prazan grad
u kojem su spasili samo jedno preživjelo muslimansko dijete. Radilo se o reprizi
pokolja koji su nad muslimanima Foče Mihailovićeve snage izvršile 1942.
Zločin na višegradskim muslimanima se, pod četničkim imenom, ponovo
dogodio 1992., kada su paravojne formacije pod kontrolom SDS-a u opštini
Višegrad izmasakrirale 1.600 civila, uključujući 600 žena i 119 djece. U tom
smislu pjesma o tome kako će četnici sići sa planina i kako će opet teći krvava
Drina, na redovnoj godišnjoj seansi zakrabuljenih crnokošuljaša i alkoholičara
doseže vrhunac morbidnosti i užasa. Pa maker “krvava Drina” iz dotične
guslarske poeme bila crvena od krvi ustaških žrtava iz Starog Broda.

Nakon ovakvog zastrašujućeg bilansa ljudskih patnji, posebno iz posljednjeg

rata, vrlo je teško teoretisati o političkim pojmovima. Posebno o fašizmu i
antifašizmu. Posebno kada se organizatori opskurnog skupa kunu u svoj
antifašizam i posvećenost trijumfu saveznika, a radi vlastitih zločina bivaju
proglašavani fašistima. Radi se, međutim, o nepoznavanju najosnovnijih
pojmova koji se, konačno, moraju raščistiti. Bez obzira na svoju kolaboraciju sa
nacističkim i fašističkim kolaboratorom JVuO, ma kako to šokantno zvuči
neupućenima, jeste bila antifašistička formacija. U smislu da se nije borila sa
fašističko-jednopartijski, rasno-bjelačko-supermacijski sistem, već za
restauraciju parlamentarne monarhije, u kojoj bi, doduše, Srbi, vodili glavnu
riječ, etnički očistivši teritorije koje su smatrali svojima. Ono što se, pri tome,
ne shvata, jeste da antifašizam, sam po sebi, ne isključuje zločine. Bilo etnički,
bio ideološki motivisane. Staljinov antifašistički SSSR je prije, u toku i nakon
Drugog svjetskog rata, surovo ubijao milione vlastitih građana.

Antifašistička Velika Britanija ne samo da nije marila koliko će civila poubijati

bombardujući njemačke gradove, već se nije libila ni da za potrebe svoje
imperijalne armije rekvirira žito u Banladešu, zbog koga je približno milion
ljudi, nad kojima se Churchill rasistički zgražavao, umrlo od gladi. Poljska
antifašistička desničarska Armia Krajowa, iako nije direktno kolaborirala sa
nacistima, bila je snažno prožeta antisemitskom ideologijom, te je u svoje
redove nevoljko ili nikako primala Jevreje, sumnjičeći ih za prosvojetske i
ljevičarske simpatije, zbog čega su njihove slabo naoružane jedinice, bile daleko
izloženije njemačkoj prijetnji, uključujući i Jevreje generalno osuđene na
sudbinu u gasnim komorama. Antifašistička Amerika, u svojoj hladnoj
političkoj računici, nije mnogo oklijevala da, štedeći vlastite trupe poubija na
desetine hiljada japanskih civila u Hirošimi i Nagasakiju. Na kraju krajeva,
etničko nasilje nije bilo strano ni jugoslovenskim komunističkim vlastima, koje
su, nakon rata, po uzoru na antifašističku Poljsku i antifašističku Češku odlučile
etnički očistiti jugoslovenske teritorije od domaćih Italijana i Nijemaca.

Prema tome, antifašizam je, sam po sebi, širok pojam. Predstavlja

multiideološku borbu protiv fašističke ideologije i fašističkog poretka u čemu
jeste njegova nesumnjiva i neosporiva civilizacijska vrijednost, ali pri tome ne
znači da, u svojim različitim manifestacijama, ne može imati i sadržaje, kao što
su ideološka ostrašćenost, fanatizam, pa i etničke i religijske animozitete desne i
lijeve proveniencije. I upravo u tome leži ključni problem našega (ne)poimanja
antifašzma kao tekovine. Mi ga, u nedostatku ozbiljne istorijsko-filozofske
literature ne promišljamo, kao i bilo koji period svoje istorije. Koji još uvijek
doživljavamo tek kao setove probranih polučinjenica i poluistina. U tom
smislu, JVuO, za razliku od Ustaša, Ljotićevaca, Nedićevaca kao otvorenih
hitlerovaca, a unatoč svome srpskom nacionalnom šovinizmu i
kolaboracionizmu, jeste bio antifašistički. Ali mi kao zajednica naroda upućenih
jednih na druge, ukoliko želimo postići neophodno izmirenje, od takve vrste
antifašizma niti smo imali niti možemo imati ikakve koristi. Posebno to ne može
biti nikakav, a pogotovo moralni, izgovor za zločine počinjene u Drugom
svjetskom ratu, kao i 1992-1995. Tako ravnogorsko naglašavanje vlastitog
antifašizma nije i ne može biti shvaćeno nikako drugačije, nego kao ruganje
nemalom broju žrtava vlastitog robusnog etničkog i vjerskog šovinizma.
Drugim riječima, kakvo uvažavanje zaslužuješ, kada svoju navodnu moralnu
supremaciju želiš zasnovati jedino na tome da si “anti” isključivo najgoroj od
najgorih mogućih ideologija u istoriji čovječanstva? To jeste kad nastupaš sa
stavom hulje koja se raduje isključivo zato jer postoji neko još gori od nje.

Isto je tako jasno ne možemo imati koristi ni od dogmatskog i djetinjastog

poimanja NOB-a i nekritičkog odnosa prema titoističkom režimu, kojem je
domaća socijaldemokratska tzv. ljevica, u nedostatku bilo kakvog originalnog
ideološkog sadržaja, posebno sklona. Naročito izbjegavajući bilo kakvu
političku odgovornost za potpuni krah svoga gotovo 50-godišnjeg ideološkog
monopola u Jugoslaviji, a time i Bosni i Hercegovini. Umjesto toga nudi nam se
jezivo glupi hibrid bošnjačkog nacionalizma sa memljivim natruhama Titovog
kulta ličnosti i uopštenog antifašizma, kao izgovor za vlastitu ulogu u
potkopavanju i razbijanju ideje Jugoslavije, kao jedine antiimperijalističke i
emancipatorne zajednice u istoriji Južnih Slovena. Ironično, najveći krivci za
urušavanje te najbitnije tekovine NOB-a, nisu bili ravnogorci ili neki njeni drugi
mnogobrojni neprijatelji iz nacionalističkog tabora, već upravo njeni
antifašistički “anđeli čuvari”. Koji su je preko noći zamijenili za privilegije u
novom sistemu, iako su, po raznim sesijama intelektualnih dosadnjakovića
nastavili trabunjati o “antifašizmu”, kao magičnoj riječi za rješavanje svih
problema. Iako im ni do dan danas nije najjasnije šta taj pojam uopšte označava.

Da li to znači da je ponovno uzdizanje fašizma nemoguće? Naravno da ne, ali

do tada političkom promišljanju valja pristupiti daleko promućurnije. Jer biti
antifašista danas naprosto nije dovoljno. Jer to, najčešće, ne znači ništa. Osim
utočišta za širok spektar ideoloških hulja.