Tragovi 31

Tragovi
Impressum
TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske teme
Izdavač:
Srpsko narodno vijeće
Arhiv Srba u Hrvatskoj
Za izdavača:
Milorad Pupovac
Adresa uredništva:
Uredništvo Tragova, Mažuranićev trg 6, 10 000 Zagreb
e-mail: tragovi.redakcija@gmail.com
Uredništvo:
Nada Beroš, Dimitrije Birač, Nebojša Blanuša, Kosta Bovan, Nina Čolović,
Igor Drvendžija, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Karlo Jurak, Hrvoje Klasić,
Dušan Marinković, Nenad Moačanin, Zvezdana Anastasija Ostojić ,
Milan Radanović, Ilija Ranić, Drago Roksandić, Filip Škiljan,
Siniša Tatalović, Snježana Vasiljević, Čedomir Višnjić
Glavni i odgovorni urednik:

Dejan Jović
Izvršni urednik:
Milan Radanović
Urednik prikaza knjiga:

Karlo Jurak
Dizajn i prijelom:
Parabureau / Igor Stanišljević, Tena Križanec
Fotografija na koricama:
Tošo Dabac: Trg Republike, oko 1950.
Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnosti /Grad Zagreb
Naklada: 500
Tisak: Kerschoffset
ISSN: 2623-8926
UDK: 323.15 (=1/=8) (051)
Cijena: 50 kuna
IBAN: HR9823600001502433740
SWIFT: ZABAHR2X
Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava

i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.
Sadržaj
5
dejan jović
Čemu Tragovi?
/ studije
17 dimitrije birač
Privredni razvoj Vukovara: historijsko-komparativna studija
/ članci
93 filip škiljan
Svakodnevni život srpske seljačke obitelji u dvadesetom stoljeću
u istočnom dijelu Zagrebačke županije
124 igor mrkalj

Slovenac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927. — 1955.
166 nikola tomašegović

Jedinstvom protiv (ne)sloge: nacionalna koncepcija napredne omladine
191 nenad moačanin

O obavijesnom potencijalu osmansko-turske arhivske građe
za povijest Srba u Hrvatskoj: uvodne napomene
203 todor kuljić

Pojmovna sinergija neoliberalizma i nacionalizma
/ rasprave
223 karlo jurak

O kontinuitetu krize i kritike
/ prikazi knjiga
239 todor kuljić

Domenico Losurdo: Historijski revizionizam. Problemi i mitovi
243 nenad moačanin

Fazileta Hafizović: Popis sela sandžaka Krka, Klis i Hercegovina,
oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine
246 Suzana marjanić

Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima
Čemu Tragovi?
Dejan Jović
U prvom broju svakog novog časopisa – pa tako i ovog – treba nešto reći
o motivima njegova pokretanja i o očekivanjima onih koji su ga inici-
rali. Čemu Tragovi? Kakve Tragove želimo? Na koje teme bismo htjeli da se
fokusiraju autori koji u njemu pišu? Što očekujemo od Tragova – i u smislu
užeg akademskog, kao i šireg društvenog utjecaja? Zašto smo časopis koji će se
baviti srpskim i hrvatskim temama nazvali Tragovi?
Prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje: čemu, uopće, novi časopis?
U Hrvatskoj, prema popisu iz Hrčka (centralnog portala domaćih akademskih
časopisa), u područjima u kojima se pozicionira naš časopis – u društvenim i
humanističkim znanostima – izlazi oko 150 aktivnih časopisa. Na prvi pogled,
radi se čak o hiperprodukciji časopisa, od kojih se svaki peti relativno brzo
ugasi ili postane neaktivan, odnosno neredovit.
Pa ipak, unatoč tolikom broju časopisa, neke se teme u njima relativno ri-
jetko pojavljuju – naročito imamo li u vidu njihovu prisutnost u široj, ne-aka-
demskoj, javnosti. Do početka novembra ove godine, kad je ovaj broj dovrša-
van, u Hrčku se moglo pronaći 194.816 članaka. Od njih je samo 183 opisano
ključnom riječju Srbi, 50 Srbi u Hrvatskoj, a 15 hrvatski Srbi. Najviše članaka o
Srbima objavljeno je u časopisima Migracijske i etničke teme (23), Časopisu za
suvremenu povijest (21), Društvenim istraživanjima (15), Scrinia Slavonica (12),
Politička misao (11) i Polemos (10). Detaljnija analiza tih članaka pokazala bi da
je daleko manji broj onih u kojima su Srbi središnja tema: uglavnom su jedna
od tema. No, ni ključna riječ Hrvati nije suviše česta. Pojavljuje se u 578 člana-
ka – uglavnom u istim časopisima ili čak i istim člancima koji pišu i o Srbima.
Već i ta činjenica – da se članci o Srbima i Hrvatima pojavljuju u istim časopisi-
ma – ukazuje na povezanost srpskih i hrvatskih tema, na njihov suodnos i nji-
hovu isprepletenost. O Hrvatima i Srbima piše se – ako se i kad se piše – tako
da jedno često definira drugo ili barem tako da se pri pisanju o jednima referira
i na druge. Taj pristup ukazuje na to da se i u suvremenom kontekstu identi-
teti Srba i Hrvata promatraju kao dvije spojene posude. Svaki identitet traga za
svojim granicama, pa mu postojanje drugog pomaže da definira sebe. Drugost
dejan jović Čemu Tragovi? 5

i sopstvo/sebstvo su dvije osobine identiteta. Otkako su se Srbi i Hrvati raz-
dvojili u političkom smislu u više država – raspadom Jugoslavije kao njihove
zajedničke države u najvećem dijelu 20. stoljeća – obje države su se angažirale
kako bi preoblikovale dotadašnje načine definiranja identiteta naroda koje
predstavljaju. To je isto činila i Jugoslavija u cijelom razdoblju svoga postojanja.
Narodi ponekad stvaraju države, ali države uvijek iznova “stvaraju” naro-
de – tako što oblikuju i promoviraju (čitaj: nameću) nove sadržaje definicije
naroda. Ponekad to čine suptilno (ignoriranjem drugog), a ponekad brutalno:
upotrebom sile, zabranama, isključivanjem drugih i njihovim pretvaranjem u
neprijatelje, te stalnom sekuritizacijom same činjenice postojanja manjinskih
identiteta. Od stvaranja suvremene hrvatske i srpske države ti su procesi naj-
češće uključivali neprekidno referiranje na onog drugog kako bi se homogeni-
ziralo i “zaštitilo” sebe. Taj je proces stvorio situaciju u kojoj je i u akademskoj
zajednici potrebno fokusirati se na Hrvate i Srbe, njihov međusobni odnos
i stvarne ili virtualne percepcije o sebi i drugome u tom odnosu – ako se želi
razumjeti suvremenost.
Hrvatska i srpska pitanja – ili: kako ih naš časopis naziva u svom podna-
slovu: srpske i hrvatske teme – preplavila su javni prostor i ispunila do vrha (ili
čak i preko vrha) svakodnevne političke diskurse. Etnicizacija javnog govora
u potpunom je neskladu s nedostatkom odgovarajućeg interesa za teme Srba i
Hrvata u akademskom prostoru. Time se ove teme – ključne za interpretiranje
prošlosti i sadašnjosti Hrvatske, ali i šireg područja (regije) oko nje – prepu-
štaju često nekvalificiranoj javnosti, bez odgovarajućeg utjecaja onih koji se
njima profesionalno bave. O Srbima i Hrvatima govore mnogi. Ali, o njima
se mnogo i šuti. Govoreći o drugome govori se samom sebi – etnocentrično.
Drugoga se sluša, ali ne i čuje. Prešućuje ga se, marginalizira i negira. Drugi u
tom odnosu postaje objekt, a ne subjekt. Zato se s njim ne vodi dijalog, jer za
dijalog je potrebno priznati drugog kao ravnog sebi, kao subjekta. O drugome
se “sve zna” i kao da nije potrebno ništa više čuti ni reći: sve je poznato. Pa
ipak, svako malo se pokazuje da se Srbi i Hrvati, unatoč tom što su na nekim
područjima stoljećima, a u okviru Jugoslavije 73 godine živjeli jedni pored
drugih (i zajedno), zapravo slabo poznaju. Danas, kad su se mjesta gdje žive
kao susjedi/komšije prorijedila, i kad su izloženi govoru mržnje i fabriciranju
negativnih slika o drugome, to je još više slučaj nego što je bio ranije. Ratovi
koji su se često vodili za račun drugih (podjednako inozemnih drugih i doma-
ćih elita) nikako da se završe: oni se produžavaju neprekidnim podsjećanjem
6 TRAGOVI, god. 1, br. 1

na njih. To se čini upravo zato da bi se spriječila normalizacija odnosa između
Srba i Hrvata. Stvaranje isključivo negativne slike o drugome postao je unosan
i politički/društveno ponekad profitabilan posao.
Istodobno, ni naše privatne slike o onome drugome nisu samo pozitivne.
Sjećanja na prethodne ratove, sukobe i nerazumijevanja, na pokušaje domina-
cije većine nad manjinom i moćnijeg nad slabijim u tim odnosima nije moguće
tek tako izbrisati. Ali, reduciranje srpsko-hrvatskih odnosa samo na sukobe i
ratove, samo na nepovjerenje i nesporazume nije ništa drugo nego manipula-
cija. Odnosi su bili i jesu daleko složeniji: oni uključuju i neprekidne pokušaje
sporazumijevanja i suradnje, a ne samo neprekidne pokušaje poticanja sukoba
i mržnje. Odnosi Srba i Hrvata imaju janusovski karakter: imaju dva lica koja
egzistiraju paralelno. S obzirom na to, za oba je društva (srpsko i hrvatsko)
pitanje međusobnih odnosa jedan od najsnažnijih faktora stvaranja unutarnje
(unutar-nacionalne) podjele. Događa se paradoks: promotori ideje o potpu-
noj odvojenosti ta dva naroda i o njihovoj navodnoj “vječnoj mržnji” samo
djelomično uspijevaju homogenizirati svoju naciju nasuprot drugoj. Istodob-
no, na pitanju odnosa prema drugome produbljuju podjele unutar svoje nacije.
Srpsko-hrvatski odnosi tako postaju, do neke mjere, i srpsko-srpski, odnosno
hrvatsko-hrvatski odnosi: oni određuju i unutarnji karakter društvenosti i po-
litike u obje države. To je posebno slučaj sada, kad velik broj Srba iz Hrvatske
više ne živi u Hrvatskoj, nego u Srbiji ili u drugim zemljama – u dijaspori. Po-
gledi na srpsko-hrvatske odnose, na njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost
nisu ni izbliza isti kod onih Srba koji su ostali živjeti u Hrvatskoj i onih koji su
iz Hrvatske otišli bilo zato što su morali i iz nje bili istjerani ili zato što su tako
sami odlučili. Stvara se, dakle, nova dinamika unutar-etničkih odnosa, koja je
u velikoj mjeri određena pitanjem odnosa prema drugima. Bez obzira na sve
manji broj Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, ili u Bosni i Hercegovini, hrvat-
sko-srpski odnosi ostaju stoga važno pitanje za obje nacije i sve tri države. Oni
se u velikoj mjeri fokusiraju na interpretaciju prošlosti – pred-jugoslavenske,
jugoslavenske i rane post-jugoslavenske – kao i na pitanja koja su ključna za
identitete obje nacije: pitanje unutarnje kohezivnosti i međusobne razlikov-
nosti. Zato su ta pitanja ujedno i tako politizirana, što znači da su otvorena u
sasvim drugoj sferi u kojoj su manipulacije činjenicama i emocijama legitimne,
ma koliko izgledale odiozne i neetične.
U doba s one strane činjenica (post-factual) i s one strane istine (post-truth), u
doba populizma i amaterizma u kojem svatko ima mogućnost pristupa medi-

jima i društvenim mrežama takvo stanje omogućava manipulacije i ohrabruje
manipulatore, čije namjere ni u akademskom ni u društvenom polju nisu nuž-
no dobronamjerne: upravo suprotno. Taj raskorak između neprekidnog javnog
govorenja o Srbima i Hrvatima i relativno malog broja ozbiljnih istraživanja o
njima (i pojedinačno i u međuodnosu) jedan je od glavnih razloga za pokre-
tanje Tragova kao časopisa za srpske i hrvatske teme. Držimo da je potrebno
stvoriti novi prostor ispunjen sadržajima koji nedostaju, a nužni su za odgovo-
ran akademski i društveni dijalog. Tragovi će na svojim stranicama, kao i preko
događaja koje će organizirati (javnih tribina, okruglih stolova, konferencija,
dijaloga) ponuditi taj prostor. Želimo potaći nova akademska istraživanja
srpskih, hrvatskih, srpsko-hrvatskih (hrvatsko-srpskih) i srodnih tema, te
ohrabriti nove istraživače da ih ne izbjegavaju. Smatramo da time dajemo
doprinos ne samo racionaliziranju diskusije koja je u velikoj mjeri – ponekad i
nepodnošljivo – opterećena predrasudama, stereotipima, negativnim emo-
cijama i namjernim stigmatizacijama, nego i da de-tabuiziramo akademski
prostor, u kojem je, također, tema srpsko-hrvatskih interakcija bila izložena
često sasvim neakademskim izvanjskim pritiscima. Tragovi će nastojati biti
kontrapunkt politikantstvu i amaterizmu, tabuizacijama i totemizacijama
koje prate procese stvaranja novih nacionalnih mitova, koji su – u pravilu –
usmjereni protiv onog drugog, kojeg prikazuju kao neprijateljsko drugo, i to
u historijskom kontinuitetu. Nismo časopis koji se mitovima suprotstavlja
drugim mitovima. Znamo dobro da je idealizirana slika hrvatsko-srpskih od-
nosa, bez obzira na njene namjere (politički ponekad sasvim progresivne) bila
također jednostrana. Oni koji su je stvarali ili nisu vidjeli ili nisu htjeli vidjeti
(ili oboje) da se radi o janusovskoj pojavi, o dvojnosti i kompleksnosti. Kao što
je interpretacija koja nudi sliku vječne mržnje i sukobljavanja Srba i Hrvata
pogrešna, tako je pogrešna i ideja koja je idealizirala odnose te dvije nacije u
okviru ideje o njihovoj vječnoj ljubavi i posebnoj bliskosti. U konačnici, bila je
štetna jer je zatvarala, a ne otvarala, prostor kritičkog mišljenja i suočavanja s
neugodnim – i za sam mit uznemiravajućim, a time i “nepoželjnim” činjeni-
cama. Ali, nećemo ni podleći danas dominantnom trendu ocrnjivanja drugog,
njegovog pretvaranja u sigurnosnu ili kakvu drugu permanentnu prijetnju
našem opstanku i razvoju. Nasuprot nacionalističkoj pretpostavci o Srbima
i Hrvatima kao jedinstvenim tijelima (što je u skladu s korporativističkim i
organicističkim idejama o nacijama, popularnima u okviru etnototalitaristič-
ke vizije stvarnosti), tretirat ćemo i Hrvate i Srbe kao interno pluralistične

kategorije. Ima ovakvih i onakvih Srba i Hrvata. Ima Hrvata i Srba koji su me-
đusobno daleko sličniji nego što su sa drugim pripadnicima svojih naroda. To
je, uostalom, slučaj sa svim narodima, pa ni Srbi ni Hrvati nisu u tom smislu
izuzetak, niti to mogu biti – bez obzira na naracije o nacijama koje promovi-
raju etnonacionalisti. Naš pristup je stoga i humanistički, transnacionalan i
globalan: orijentiran je prema pojedincima i društvenim grupama (uključujući
podjednako i elite i stanovništvo koje ne pripada elitama), te stoga smatramo
da postoje i zajedničke teme i zajedničke pozicije koje ti pojedinci i društve-
ne grupe dijele bez obzira na to bili Srbi ili Hrvati. Oko tih tema se gradi ovaj
časopis.
Paradoksalno je – i što se tiče urednika Tragova potpuno neprihvatljivo –
da je naša akademska javnost u velikoj mjeri propustila gotovo idealnu šansu
da se u 1990-im i zbog 1990-ih pozicionira kao predvodnik vala interpretacija
razloga raspada Jugoslavije, uzroka sukoba koji su nastali paralelno s tim
raspadom i njegovih posljedica. Podjednako je neprihvatljivo da se – uglavnom
zbog neakademskih razloga društvenog pritiska koji je nastao nakon 1990. –
izbjegavaju teme srpsko-hrvatske suradnje, stvaranja i razvoja zajedničke
jugoslavenske države, te društvenih odnosa koji su obilježili ne samo 20. nego
– u slučaju Hrvatske i Bosne i Hercegovine – i prethodna stoljeća, u kojima su
Srbi i Hrvati živjeli unutar istih političkih jedinica (npr. u Austro-Ugarskoj). To
je posljedica iste one političke i društvene atmosfere u kojoj je danas uobičaje-
no o Jugoslaviji govoriti tako da joj se ne spomene ime, nego se umjesto njega
govori samo o “bivšoj državi”. Kad se radi o prethodnim oblicima suradnje Srba
i Hrvata, oni se prešućuju – pa je tako nedavno i 100-godišnjica proglašenja Dr-
žave Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada 1918.) potpuno prešućena. Svako
spominjanje srpsko-hrvatske suradnje izaziva nelagodu i nosi sa sobom rizike
kojima se istraživači moraju oduprijeti ako žele ostati vjerni svom profesio-
nalnom poslanju, ako ne žele postati mitotvorci. Zbog toga se i dalje valja – po-
sebno u ovom području – boriti za akademske slobode. Akademska je sloboda
preduvjet za postizanje globalne relevantnosti naših sveučilišta i instituta,
naših društvenih i humanističkih znanosti. Posljedice ograničavanja slobode
i autonomije na ovom polju vidimo posvuda oko nas. Umjesto da se istaknu
u temi koja je bila doista naša, naše su se društvene i humanističke znanosti
prečesto povlačile u izolaciju, prepuštajući drugima prostor u kojem su mogle
i morale prednjačiti, i to u globalnim okvirima. Uz časne iznimke – kao što je
bio, primjerice, dijalog povjesničara – istoričara koji je proizveo četiri zbornika

od 1998. do 2008. godine – osjetljive teme su se izbjegavale (što se vidi po po-
dacima koje smo ranije naveli), a slobodni, kritički i dijaloški diskursi zatvarali
su se u “akademske kule”, bez većeg utjecaja na društvo. Time su se ujedno
i marginalizirale. Tako su na drugim jezicima napisane stotine knjiga o tim
– fundamentalno hrvatskim i srpskim, jugoslavenskim i post-jugoslavenskim –
temama, dok ih je na našem jeziku objavljeno tek nekoliko. Tragovi su tu da taj
trend pokušaju preusmjeriti – da vrate naše teme kući. Također, želimo dovesti
k nama i najistaknutije autore odličnih studija o tim temama napisanih na
drugim jezicima: posebno one (autore) koji čine hrvatsku i srpsku, te drugu
post-jugoslavensku akademsku dijasporu, a kojih sad ima sve više. Tragovi
ostaju otvoreni svima koji se bave srpskim i hrvatskim temama: jedino ograni-
čenje je ono utemeljeno na kriterijima znanstvene izvrsnosti. Istodobno, želi-
mo iskoračiti iz same akademije u društvo. Ne želimo se zatvoriti u akademske
kule, nego slijediti suvremene trendove koji društveni utjecaj smatraju jednim
od kriterija uspješnosti akademskog rada. Naša kuća nije samo akademska,
ona je i društvena. Želimo djelovati doista kao akademski građani – pri čemu su
obje riječi ovog pojma nama podjednako važne.
Što su to, za nas, srpske i hrvatske teme? To su sve teme koje u svom fokusu
– najužem ili nešto širem – imaju pitanja iz srpskog i hrvatskog privrednog,
političkog, kulturalnog, identitetskog, umjetničkog, znanstvenog, konfesio-
nalnog, medijskog i drugih srodnih područja. Tragovi su časopis iz društvenih
i humanističkih znanosti, koji je vjeran pluralu u riječi znanosti. Želimo zadr-
žati multidisciplinarnost u odabiru tema koje tretiramo u časopisu, smatra-
jući da je takav pristup korisniji od monodisciplinarnosti, koja uvijek može
zahvatiti samo neke segmente. Zagovaramo ideju prožimanja pristupa, a ne
odvajanja i svrstavanja u posebne kutije. Naravno, autori imaju punu slobodu
da svoje članke oblikuju po metodološkim pravilima one discipline kojom se
bave – ali časopis će biti po temama, po pristupima i po argumentima plurali-
stičan. Bit će, također, okrenut dijalogu i poticat će kulturu dijaloga. Dijalog
se potiče time što se oslanjamo na racionalnost i slijedimo visoke standarde
akademske čestitosti. Racionalnost nije samo ključna karakteristika akadem-
skog djelovanja, nego i pretpostavka demokracije i mira. Ako nismo uvjereni
da je druge moguće uvjeriti, ako nismo otvoreni za mogućnost da drugi uvjere
nas, dovodimo u pitanje ne samo bit akademskog rada nego i demokraciju i
mir. Ovaj časopis smatra svojom društvenom ulogom – ne samo akademskom –
da promovira i potiče kulturu dijaloga. Istodobno, sasvim u duhu ideje dijaloga,

Tragovi će biti časopis društvene i akademske kritike. Kritički pristup podra-
zumijeva, također, otvorenost prema drugome jer s tim drugim neprekidno
ulazi u kritički dijalog. Orijentacija ovog časopisa je fundamentalno anti-auto-
ritarna. Cijenimo pluralizam i inovativnost, kritiku i neprekidno propitivanje,
jer smatramo da bez tih osobina nema društvenog i akademskog napretka.
Želimo postojeće uvijek iznova interpretirati, jer time doprinosimo mijenja-
nju onoga što smatramo neprihvatljivim i afirmiranju onoga što je prihvatljivo.
Nismo samo opisivači postojećeg, samo statističari, nego aktivni sudionici u
oblikovanju novog. U autoritarnim sistemima te otvorenosti nema: umjesto
nje se potiče plagijatorstvo na svim razinama – kroz ponavljanje istog, kroz
slijepo reproduciranje volje i “istine” koju promovira neki (često nametnuti
i samoproglašeni, neakademski) viši autoritet, koji potom namjerno radi na
uništavanju kreativnosti, subjektiviteta i digniteta svih onih koji stvarnosti
pristupaju kritički. Tragovi nastaju i kao odgovor na autoritarne trendove koji
postoje u svakom, pa i u našem, društvu. Naš motiv je i u izazivanju autoritar-
nosti koja koči društveni progres i dovodi do novih konflikata, koji se u našem
društvu manifestiraju primarno kroz stvaranje interetničkog, hrvatsko-srp-
skog, sukoba. Poučeni neposrednim iskustvom vlastita života, nastojat ćemo
dati svoj doprinos stvaranju progresivnijeg društva.
Pod srpskim i hrvatskim temama, dakle, podrazumijevamo širok spek-
tar u smislu disciplina, ali uz nužan fokus na Hrvatima i Srbima. No, budući
da ta dva naroda posvuda žive s trećima, Tragovi će biti zainteresirani i za te
treće – bili oni ostali narodi jugoslavenskog, pred-jugoslavenskog i post-jugo-
slavenskog prostora, ili treće zemlje i entiteti sui generis (npr. Evropska unija,
međunarodni poredak i sl.) – u mjeri u kojoj oni utječu na hrvatske i srpske
teme. Zainteresirani smo, pritom, i za one koji se ne mogu i ne žele jednoznač-
no definirati u etničkom ili nacionalnom smislu, a koji često zbog toga trpe
dodatnu diskriminaciju ili ih se isključuje iz javne, društvene i političke sfere,
čime im se oduzima pravo glasa, a time i postojanja. Iako su sve teme u nekom
širem smislu naše, časopis koji bi se zbog toga bavio svime ostao bi bez fokusa
i karaktera, a time i bez identiteta. Naš identitet, ono što tvori našu unutarnju
kohezivnosti i razlikuje nas od drugih časopisa, jest upravo to što u fokus stav-
ljamo specifična pitanja koja se tiču Srba i Hrvata, a posebno Srba u Hrvatskoj i
srpsko-hrvatskih odnosa u njihovoj cjelini. Ta je namjera, uostalom, i pove-
zala inicijatore časopisa s izdavačem – Srpskim narodnim vijećem, odnosno
Arhivom Srba u Hrvatskoj. I SNV i Arhiv kao njegova arhivističko-istraživačka

institucija, pristupaju temi Srba u Hrvatskoj u njenoj cjelini, vodeći računa
o novim povijesnim okolnostima članstva Republike Hrvatske u Evropskoj
uniji. Takva je i orijentacija ovog časopisa. Svjesni smo toga da i za Srbe i za
Hrvate postoje i druge teme. No, bez namjere da te druge teme marginalizi-
ramo, držimo da je pitanje hrvatsko-srpskih odnosa i danas aktualno i važno,
kao što je to bilo i u prethodnim razdobljima. Uostalom, naše je 20. stoljeće, pa
i početak 21. stoljeća, snažno obilježeno upravo tim odnosom. Uvjereni smo da
će tako biti i u doglednoj budućnosti.
Stavljajući srpsko-hrvatske teme i odnose u fokus časopisa, doprinijet
ćemo stvaranju pouka koje mogu biti primjenjive na druge slične odnose, npr.
hrvatsko-bošnjačke, hrvatsko-slovenske, srpsko-albanske, srpsko-crnogorske
ili srpsko-bošnjačke, pa i šire od toga: makedonsko-grčke, makedonsko-alban-
ske i druge slične. Unatoč globalizaciji i internacionalizaciji međunarodnih
odnosa, interetnički odnosi nisu nestali s horizonta: oni i danas čine vrlo
važnu temu, kao što pokazuju odnosi na Bliskom istoku, u zemljama Istočnog
partnerstva, u post-imperijalnim područjima, ali i u drugim zemljama tzv.
zapadnog svijeta (npr. u odnosima Škota i Engleza, Katalonaca i Španjolske,
u odnosima Irske i Velike Britanije, u odnosima između domicilnog i mi-
grantskog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama), na Kavkazu,
u Cipru, Libanonu i dr. Stalna napetost između globalizacije s jedne strane i
neprekidne obnove nacionalizma i suverenizma s druge bit će jedan od razloga
relevantnosti našeg časopisa u širim, globalnim okvirima. Zato su, uostalom,
i mnogi istraživači koji se bave tim širim pitanjima pokazali toliko interesa
za srpsko-hrvatske odnose, za Jugoslaviju i post-jugoslavenski prostor, pa i za
pojedine zemlje tog prostora, a naročito za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hr-
vatsku. Želimo biti referentno mjesto i istraživački partner svima koji se bave
ovim temama u suvremenoj globalnoj akademskoj zajednici. Želimo da se o
nama ne govori bez nas. Zainteresirani smo da postanemo i ostanemo subjekt,
a ne objekt.
Na kraju, potrebno je nešto reći i o imenu časopisa. Zašto baš Tragovi?
Što znači takav naziv časopisa? Možda se to najbolje može objasniti koristeći
dualnost mogućeg prijevoda naziva ovog časopisa na engleski jezik. Riječ
tragovi može se prevesti kao traces ali i kao footprints. Ovaj prvi prijevod – u
kojem bi tragovi bili prije svega ostaci, ono što je preostalo – ukazuje na stanje
u kojem se nakon 1995. našla srpska zajednica u Hrvatskoj, koja preko Srpskog
narodnog vijeća pokreće ovaj časopis. U odnosu na njenu važnost i brojnost u

prošlosti, ona je doista danas u Hrvatskoj prisutna samo u tragovima. Od nje-
nih 581.663 pripadnika prema popisu iz 1991. godine, ona je na zadnjem popi-
su stanovništva – iz 2011. godine – svedena na samo 186.633. Takvo smanjenje
broja – i to i u apsolutnom i u relativnom smislu, kao postotak ukupnog broja
stanovnika države u kojoj živi – nije doživjela nijedna druga etnička grupa u
suvremenoj Evropi nakon Drugog svjetskog rata. U Hrvatskoj se od 1991. do
2001. broj pripadnika manjina (pojma koji se koristi za Srbe u Hrvatskoj tek
nakon 1990.) smanjio sa 22 na 7.5 posto stanovništva – a trendovi pokazuju
da se taj broj i dalje smanjuje. Tragedije kroz koje smo prolazili u 20. stoljeću,
stvorile su pesimizam kad se radi o našem dugoročnom opstanku i budućnosti.
Oni pesimističniji među nama mogu shvatiti naziv našeg časopisa kao pokušaj
da istaknemo upravo tu činjenicu – da danas govorimo o ostatku ostataka
nekad brojne i važne zajednice, koja je stradala u Drugom svjetskom ratu, ali i
u ratu u devedesetim.
Međutim, možda je upravo zbog toga potrebno da ostavimo neke tragove
kao svjedočanstvo našeg postojanja. Tragovi su stoga ujedno i footprints, otisci
u fleksibilnom i stalno promjenjivom pijesku stvarnosti, u kojoj je sve prola-
zno i ništa sasvim čvrsto i nepromjenjivo. Ovaj časopis stoga slijedi tragove
prošlosti, ali i ostavlja tragove u sadašnjosti, za neku – nadajmo se bolju – bu-
dućnost, koja neće doći sama po sebi, nego bi mogla biti samo rezultat našeg
upornog i marljivog rada. Neka nova generacija, koju želimo već sada involvi-
rati u proces stvaranja takve budućnosti, možda će slijediti naše tragove, a
ne tragove onih koji su učinili da je ta zajednica danas i ovdje prisutna tek u
tragovima.

/ Studije
udk: 338(497.5 Vukovar)(091)
Privredni razvoj Vukovara:

historijsko-komparativna
studija
Dimitrije Birač
Članak analizira razvoj Vukovara kroz četiri društveno-politička i državna uređe-

nja: Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Socijalistička Federativna
Republika Jugoslavija i Republika Hrvatska. Na temelju istraženog materijala u
novije vrijeme relativno rasprostranjena priča da se Vukovar najviše razvijao u
Monarhiji sukobljava se s istinom te se jasno uočava nemali udio manipulacije kako
pri istraživanju, tako i pri prezentiranju istraženih činjenica.
U članku se dalje navodi da su kod stagnacije i rasta nerazvijenosti vukovar-
skog kraja u ekonomskom smislu bili presudni odsustvo planiranja i koordinacija
tog kraja unutar šire društveno-razvojne strategije. Ostavljen pretežno europskim
fondovima i donacijama Vlade te zagovaranjem malog poduzetništva i politike
direktnih stranih investicija, Vukovar ne može nadmašiti svoj nekadašnji rast
i razvoj. Osnovni je razlog taj što je hrvatska privreda na periferiji europskog kapi-
talizma pa kao takva ne može imati iste rezultate kakve imaju ekonomske politike
privreda jezgre. Ekonomski razvoj Vukovara zahtijeva uspostavu planiranja na
najvišem nivou hrvatske politike. U tom kontekstu, nužna je spoznaja da su politič-
ke pretpostavke modela privrednog razvoja zapravo pogrešne i da zato inzistiranje
na njima kao uporištu vukovarske privrede znači još veću stagnaciju nego u prošlim
vremenima.
Ključne riječi: privredni razvoj, Vukovar, Austro-Ugarska, Jugoslavija, Hrvatska
O vaj se rad bavi političko-ekonomskim (dakle, društvenim) uzrocima,

posljedicama, učincima i obilježjima Grada Vukovara kroz nekoliko
društveno-ekonomskih sistema. Naglasak je na načinu ekonomskog razvoja
dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 17

Vukovara u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) i Republici
Hrvatskoj. Međutim, da bi se dobila šira slika te da bi čitatelj lakše razumio
razvoj vukovarskog kraja bilo je nužno u kratkim crtama obraditi i razdoblje u
Austro-Ugarskoj te Kraljevini Jugoslaviji.
U najvećem dijelu postojeće – oskudne – literature o razvoju Vukovara,
kao i u najvećem dijelu javnog mnijenja i službenog diskursa tvrdi se da je
Jugoslavija (u oba sistema) učinila više štete nego koristi jer je spriječila razvoj
grada kakav mu je bio namijenjen u starije, monarhijsko vrijeme (Šundalić
2006, Živić 2007). Istodobno, Vukovar ostaje politički osjetljiva tema, a
hrvatske vlasti tvrde da mu nastoje pomoći da se razvije. Pa ipak, to se čini
uglavnom deklarativno, povodom obilježavanja važnih datuma – uglavnom
povezanih s Domovinskim ratom – kao i u predizbornim kampanjama. Stoga
ovaj rad cilja i na to da ukaže na kvalitetu pomoći hrvatske centralne vlasti
Vukovaru, unutar šireg vremenskog konteksta.1
U ovom članku pokušat ćemo pokazati da je razvoj Vukovara u socijalistič-
koj Jugoslaviji uvelike je bio određen time što je prevladavao sistem planske
ekonomije.2 Dugoročne strategije razvoja, posebno u području poljoprivrede
i industrije, mogle su se osmisliti i donekle uspješno ostvariti samo unutar
planske ekonomije. Dakle, suprotno tvrdnjama nekih ekonomista i sociologa
koje ćemo navesti u daljnjem tekstu3 , čini se da se Vukovar ipak nije mogao
sveobuhvatnije razvijati na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Sveobuhvatni je ra-
1 Jedna od naznake ove pomoći jest i izjava ministra prometa Olega Butkovića “kako je činjenica da
Hrvatska ne može sama izgraditi kanal i za taj će projekt koji je procjenjen na više od 850 miliju-
na eura, biti potrebno osigurati sredstva iz EU fondova” (http://www.slobodnadalmacija.hr/no-
vosti/hrvatska/clanak/id/303884/butkovic-za-izgradnju-kanala-dunav-sava-treba-nam-850-mi-
lijuna-eura). Kao što ćemo vidjeti kasnije u tekstu, krovna strategija hrvatskih vlasti, kojom
onda obavezuju i lokalnu vlast, jest da Vukovaru kao primarnu djelatnost nametnu neku vrstu
samofinanciranja kroz europske fondove, kroz poticanje sitnog poduzetništva. Drugim riječima,
hrvatska država niti ima dovoljno sredstava da sama stvori političko-ekonomske pretpostavke
vukovarskog privrednog razvoja niti to ima u planu.
2 Jugoslavenski sistem samoupravljanja temeljenog na društvenom vlasništvu bio je bliži tržištu
nego što je bio model “državnog socijalizma” u zemljama tzv. Istočnog bloka. Društvena poduzeća
samostalnije su donosila odluke o poslovanju. Godišnji i petogodišnji planovi bili su manje rigo-
rozni nego u Istočnom bloku. U tom kontekstu, i planska je ekonomija bila više reakcija na tržište,
nego negacija tržišta. Ona nije isključivala tržište, nego ga je pokušavala podrediti potrebama
društva i privrede.
3 Ovdje možemo navesti jednu od najeksplicitnijih tvrdnji: “Stoljetni pokušaji odnarođivanja i
brisanja hrvatskog identiteta Vukovara u Jugoslavijama (monarhističkoj i socijalističkoj) nadove-

zvoj Vukovara mogao započeti tek 1920-ih i 1930-ih godina. Međutim, ubrzani
razvoj u punom smislu te riječi ostvaren je tek u SFRJ.4 Naime, i u prvoj Jugo-
slaviji Vukovar je imao povoljne ekonomske performanse, ali tek nakon 1950.
godine kreće njihov streloviti uspon u ekonomskom, kulturnom i općenito u
društvenom pogledu.
Iz toga proizlazi i pouka za sadašnjost: da bi Vukovar ostvario istinski eko-
nomski razvoj, nije dovoljna tržišna ekonomija budući da je hrvatska privreda
periferija europskog kapitalizma. U najmanju ruku mora se uspostaviti plan-
ski utjecaj na najvišem nivou hrvatske politike. Ostavljen samo ili pretežito
europskim fondovima, donacijama Vlade te pomoći drugih dijelova Hrvatske5
ili, još više, zagovaranjem malog poduzetništva i politike direktnih stranih
investicija, Vukovar neće nadmašiti svoj nekadašnji rast i razvoj, a veliko je
pitanje hoće li ga uopće i dostići. Nužni preduvjeti za privredni rast i društve-
ni razvoj Vukovara jesu planska, strateška i odlučna kako opća politika tako i
ekonomska politika. Njih trenutno nema, već se perspektiva razvoja bazira na
regionalnoj strategiji (kao sramežljivog pokušaja planiranja) koja se oslanja na
nekoordinirano i ničim garantirano financiranje iz europskih fondova. U tome
je osnovni problem privrednog razvoja Vukovara.
Ovaj rad ne bavi se previše Vukovarom u Prvom i Drugom svjetskom ratu
te posljednjem ratu. Metodološki potez djelomične apstrakcije od ratova ima
nekoliko razloga.
Prvo, namjera je prikazati više utjecaj društveno-ekonomskog sistema
na sam razvoj, nego utjecaj egzogenih čimbenika. U ovom bi slučaju rat bio
ezgogeni čimbenik zato što je u bilo kojem slučaju vukovarskoj privredi bio
nametnut, nevezano za to kakva je njena struktura, odnosno dominiraju li
zivali su se na njegov suspregnuti razvoj zbog čega Vukovar nikada uistinu nije dosegao svoj puni
razvojni puni potencijal” (Iljkić, Mihalić, Živić, Iljkić, 2016: 168). U istom se tekstu, međutim,
predlaže da se “cijelo područje Vukovara... proglasi područjem posebnog pijeteta iz Domovinskog
rata”, čime bi se vukovarski razvojni potencijali u stvarnosti još više zamrznuli u prostoru i vre-
menu (ibid.: 197, kurziv u originalu).
4 Treba podsjetiti na činjenicu da su ekonomski rast i razvoj uvijek socijalno-klasne kategorije.
Drugim riječima, uvijek je pitanje kojoj socijalno-klasnoj skupini ekonomski razvoj i rast ne kori-
ste, a kojoj koriste, odnosno je li riječ o radnicima, seljaštvu, kapitalu, poduzetnicima, birokraciji
itd. Dok je u prvoj Jugoslaviji rast i razvoj bio usmjeren prvenstveno na političke elite i kapital, u
drugoj Jugoslaviji on je bio koristan za većinu društva.
5 Na primjer: “U obnovu grada uključile su se i sve hrvatske županije, tako što je svaka financirala
obnovu po jednog važnog gradskog objekta” (Žanić, 2008: 43).

njome obrtnici ili trgovci, vlastela, seljaci, industrijalci ili radnici, te vodi li se
on tržištem ili planom. Bez obzira što rat na sve te socijalno-klasne skupine
ima drugačije djelovanje, on djeluje razarajuće, destruktivno u cjelini. Kakav
će razvoj biti u miru, to ne ovisi o ratu kao takvom, nego o političko-ekonom-
skim pretpostavkama koje naknadno treba uspostaviti ova ili ona politička
vlast. Stoga ako bismo se previše bavili ratom i ratnim posljedicama, onda bi-
smo mogli upasti u zamku da ne pridajemo potrebni značaj tim pretpostavka-
ma. Kao što ćemo vidjeti u tekstu, baš to rade suvremeni analitičari Vukovara
kad krivnju za nerazvijenost ovog grada ne pripisuju ekonomskom sistemu,
nego isključivo ratu i ratnim razaranjima.
Nema sumnje da je posljednji rat djelovao najrazornije i najpogubnije,
te da je zbog toga Vukovar kao grad praktički porušen, u mjeri da se može
govoriti o strahovitim ljudskim gubicima, materijalnim razaranjima i velikoj
šteti za vukovarsku privredu. Ovako velike ratne posljedice uvelike su utjecale
na uništavanje političko-ekonomske perspektive Vukovara. Međutim, u ovih
dvadeset godina nakon rata6 mnoge bi stvari izgledale bitno drugačije i bolje
da su državna i lokalna politička vlast pošle nekim drugim putem.
Drugo, gotovo svi radovi o Vukovaru počinju od pretpostavke da je Vuko-
var mogao biti razvijen grad da nije bio tako uništen u ratu.7 Takav pristup, koji
dominira, ugrađuje rat kao presudnu metodološku pretpostavku za objaš-
njenje sadašnjeg ekonomskog stanja u Vukovaru. Međutim, ni oni gradovi i
mjesta u Hrvatskoj koji su također oštećeni ratom – iako ne u istom obimu
kao Vukovar – nisu još dostigli predratnu razinu razvijenosti, a depopulacija
im je postala nepremostiv problem. Drugim riječima, s obzirom na trenutni
društveno-ekonomski sistem i ekonomsku politiku koji su na djelu posljed-
6 Kao početnu godinu računamo 1998. jer je tada mirnom reintegracijom Vukovar nakon sedam
godina odvojenosti – ponovno integriran u Hrvatsku. Također, tada “dolazi do značajnijeg povrat-
ka hrvatskog stanovništva u grad Vukovar, pa tek s tom godinom možemo računati započinjanje
procesa koji će Vukovar opet učiniti etnički heterogenim i složenim gradom... 1997. godinu
uzimamo kao prijelazno razdoblje jer su Hrvati već prisutni na ovom prostoru, iako se prvo šire
obilježavanje događaja zbilo tek iduće godine” (Žanić, 2007: 79, 82).
7 U odnosu na mnoge druge, u pozitivnom smislu se izdvaja rad sociologa Renata Matića, Vukovar
i Hrvatska između ratnog i političkog razaranja (Matić, 2016: 41–49). Ovaj je rad ipak nešto raci-
onalniji od ostalih koji pristupaju ratnom utjecaju na razvoj Vukovara. U njemu je autoru jasno
da namjerno “recikliranje prošlostoljetnih ideoloških sukoba kroz koje se pokušava kontrolirati
nagomilana negativna društvena energija” znači i izbjegavanje suočavanja s osnovnim pitanjem
društvenog razvoja Vukovara (ibid.: 46).

njih desetljeća, sumnjamo da bi Vukovar uspio izbjeći sudbinu na primjer
jednog Osijeka iz kojeg godišnje iseljavaju stotine, tisuće mladih ljudi ili na
primjer Karlovca. Naravno, ovo nije lokalni fenomen, ali upravo je u tome su-
ština – ukupan ekonomski sistem koji je na djelu dodatno onemogućuje razvoj
ekonomskih potencijala Vukovara.
I treće, često evociranje ratne atmosfere u vukovarskom društvu uvelike
sprečava normalizaciju odnosa kao jednog od politički nužnih preduvjeta za
privredni razvoj.8 Normalizacija odnosa u ovom kontekstu ne smije značiti
samo – zasad i tako nisku razinu – tolerancije između hrvatskog i srpskog
naroda, nego i daleko više od toga, tj. aktivnu i vrlo dobru suradnju jer se ona
usko veže za ekonomske pretpostavke razvoja.
Potrebna je još jedna metodološka napomena. Kod ekonomskih i demo-
grafskih pokazatelja, cijelo vrijeme smo imali na umu činjenicu da se Vukovar
razvijao u različitim političkim i društveno-ekonomskim sistemima. Svaki od
tih sistema imao je svoj način djelovanja, svoje uzroke i posljedice te suštinsko
različit utjecaj na privredni razvoj Vukovara. Stoga pojašnjavati strukturu
vukovarske privrede, strukturu zaposlenosti ili broj nezaposlenih tijekom
više od pola stoljeća, a apstrahirati od sistema u pozadini, bilo bi neozbiljno.
Na primjer, u Austro-Ugarskoj je, kao i u početnom periodu prve Jugoslavije,
bio podržavan9 razvoj sitnog poduzetništva (obrtništva), poljoprivrede sitnog
posjeda, kao i trgovine. Zanimljivo, ovaj tip razvoja podržava se, kao što ćemo
vidjeti, i u današnje vrijeme. S druge strane, u vrijeme bivše Jugoslavije pro-
vodile su se industrijalizacija i urbanizacija te razvoj poljoprivrede u kojem je
veliki posjed imao bitnu ulogu.
Članak se sastoji od tri dijela i zaključka. Prvi se dio sastoji od dvije sek-
cije. Ovdje je osnovna tema razvoj vukovarske privrede i Grada Vukovara za
vrijeme SFRJ, to jest u periodu nakon Drugog svjetskog rata pa sve do raspada
Jugoslavije i početka rata. Međutim, kako bi se bolje shvatio vukovarski razvoj
i dobila kvalitetnija usporedba bilo je potrebno analizirati i predratni razvoj
Vukovara pri čemu se ovdje misli na period prije Drugog svjetskog rata.
8 “Rituali znače ponovno izvođenje prošlosti, radi sjećanja, ali oni su također pokušaji da se namet-
ne interpretacija prošlosti, da se oblikuje sjećanje i tako konstruira društveni identitet” (Burke,
1997: 48; u Žanić, 2007: 83).
9 Pritom je ta podrška u drugoj Jugoslaviji bila uvelike temeljena na planu i strategiji. Više se znalo
što se želi postići i kako to ostvariti, a da se pritom minimizira odlučivanje socijalno-klasnih
skupina s interesima protivnim ukupnom razvoju.

Drugi dio članka je ujedno i njegov središnji dio te se odnosi na Vukovar
u sadašnjosti, odnosno na ekonomski i društveni razvoj Vukovara od mirne
reintegracije, 1998. pa do danas. U njemu se prikazuje suvremeni razvoj vuko-
varske privrede, uspoređujući ga s prethodnim razdobljima. Nakon napomene
o restauraciji kapitalizma, umjesto u nas uobičajenog termina “tranzicije”, rad
se dalje bavi političko-ekonomskim pretpostavkama (bolje rečeno, teme-
ljima) nužnim za privredni razvoj. Želimo vidjeti koji su to okviri, politike,
čimbenici, planovi i sl. konstruirali razvojni put Vukovara i koji su rezultati
na tom putu postignuti. Ovdje ćemo analizirati te rezultate kroz ekonomsku,
demografsku i poljoprivrednu prizmu. Konačno, posljednji dio rada analizira
pristranost nekih autora koji su pisali o Vukovaru. Dojam do kojeg se moglo
doći u istraživanju građe o vukovarskoj povijesti jest da je njihov stav prema
Vukovaru uvelike određen ratnim i poratnim prilikama, zatim uvjerenjem da
je ovaj grad jedino u Austro-Ugarskoj bio građanski, europski i konačno, nji-
hovom sumnjičavosti prema jugoslavenskom periodu kao uspješnom periodu.
Mi taj zaključak negiramo, pokazujući da je u socijalističkoj razdoblju grad
doživio najveći razvojni uspjeh.
Privredni razvoj Vukovara u Austro-Ugarskoj
Geografski položaj Vukovara kao i kvaliteta zemlje koja ga je okruživala uve-

like su utjecale na njegov privredni razvoj. Izuzetno kvalitetna vrsta poljopri-
vrednog tla omogućavala je i zapravo, stvarala ponudu koju su zadovoljavali
razni kupci zemlje. Ponajviše su to bili Nijemci, Mađari, pa i Srbi. Bile su tu
dvije povoljne okolnosti: prvo, Austro-Ugarska je stimulirala10 (posebno Ma-
đarska) kupovinu zemlje u Slavoniji i drugo, kapitalistički razvoj na periferiji
Monarhije uzrokovao je niže cijene zemlje nego što je to bilo u razvijenim
krajevima. Na taj način zemlja vrlo visoke kvalitete dobivala se relativno
jeftino: “Sav taj svijet prodavao je svoju zemlju za skupe novce, a kupovao
u Srijemu i dalje u Vukovaru jeftinu i bolju u mnogo većem obimu. Sa malo
posjeda u Bačkoj i Banatu, postajao je kupac s ove strane Dunava, osrednji ili
jači poduzetnik... Za toga se vremena naselilo u međurječju mnogo Nijemaca i
10 “...Mađari dolaze privučeni kupovinom zemlje i između ostaloga i poticanjem politike peštanskih
vlasti” (Živaković Kerže, 2010: 199).

Mađara... (Wertheimer-Baletić, 1993: 465). Ove migracije bile su dio migracija
iz Južne Ugarske. Sve ovo pak ne bi bilo moguće da se Vukovar (i dio Srijema)
nije nalazio na takvom položaju koji je igrao bitnu stratešku ulogu u politici
Monarhije, a posebno Ugarske. Naime, kako je Austrija razvijala željezničku
infrastrukturu prema Jadranu, s posebnim naglaskom na luku Trst, mađarski
krugovi su se osjetili ugroženima te su bili primorani reagirati. To su učinili
kreiranjem plana razvoja vlastite infrastrukture koja bi se nastavljala na
austrijsku u jednom dijelu, željeznicom iz Beča i Ljubljane prema Budimpešti.
Međutim, ona bi se posebno razvijala spajajući Budimpeštu, preko Slavonije i
Srijema s Jadranom i to lukom Rijekom. Dakle, željeznička su infrastruktura i
promet ovdje bili određeni prije svega interesima veleposjednika i kapitalista
Monarhije. Hrvatske zemlje su igrale ulogu koja im je bila namijenjena kao
ostatku.11 Njihova sreća (ili nesreća) bila je što se nalaze na prometnom pravcu,
koji je postao prometan upravo zbog interesa Monarhije, pa je njihov privred-
no-politički kontekst time bio uvjetovan.12
Drugim riječima, “u dogledno vrijeme nije bilo realno očekivati izgradnju
željezničkih pruga na državnoj razini čija bi izgradnja bila na liniji uvažavanja
11 “Mađarska nije dopuštala, svojom industrijskom, financijskom i naročito saobraćajnom (željeznič-

kom) politikom razvoj industrije u Hrvatskoj, jer bi to bilo značilo jačanje hrvatskog građanstva,
prema tome i hrvatskog otpora... stoga je u Hrvatskoj vršen proces prodiranja novčane privrede,
ali bez industrijalizacije i bez urbanizacije” (Mirković, 1979: 19). I dalje: “...Mađarska je unapre-
đivala industriju u svojim užim oblastima i kočila napredak industrije u Hrvatskoj. Hrvati su
morali ostati siromašni seljaci, u polufeudalnom stanju i na taj način bezopasni” (ibid.: 84). Bilo bi
pogrešno analizirati Vukovar izvan konteksta o kojem ovdje Mirković govori.
12 Vidi Bijelić (2004: 11–12). Isti autor pritom kaže: “Kao i u svim ostalim odrednicama gospodar-
skog, društvenog, kulturnog i političkog života, stoljećima unazad, Hrvatska je i u osmišljavanju
svoje željezničke mreže, toliko bitne za gospodarstvo i nacionalnu integraciju, morala balansirati
između Beča i Pešte” (ibid.: 12, kurziv D. B.). Teško se složiti s formulacijom podvučene konstatacije
budući da nam se s obzirom na podatke i kasniji razvoj čini da je Hrvatska (odnosno nositelji nje-
nog razvoja) više bila prisiljena ‘upravljati’ onime što su joj ta dva politička i ekonomska središta
bila ostavila. Na sljedećoj stranici Bijelić ipak konstatira da je “osnovni problem Hrvatske toga
vremena bio u nedostatku domaćeg kapitala neophodnog za ulaganje u projekte od strateškog na-
cionalnog interesa, te činjenica što ti projekti, najčešće, nisu kolidirali sa interesima najmoćnijih
država Carstva” (ibid.: 13). Upravo se ovime potvrđuje i ranije izrečena Mirkovićeva misao. Naime,
domaćeg kapitala gotovo da i ne može biti ukoliko nema hrvatskog građanstva. A njega nije bilo
u dovoljnoj mjeri da bi se uopće razvila nacionalna strategija ili domaći kapital koji bi prkosio
interesima Carstva. Ili, “...mađarske su vlasti kočile utjecaj hrvatskih financijera, jer bi željeznička
mreža u interesu domaćih ekonomskih snaga ojačala hrvatsku autonomiju u cjelini...” (Dobrov-
šak, 2008: 490).

hrvatskih nacionalnih interesa... Sve to vrijeme je Hrvatska u velikim infra-
strukturnim investicijama Monarhije služila Austriji i Ugarskoj u prvom redu
kao prometni koridor jednom za bečku, drugi put za peštansku ekspanziju
prema Jadran i Orijentu” (Bijelić, 2004: 13).
Kad je bio ovako postavljen privredno-politički kontekst unutar kojeg
su se znale koordinate, onda se Vukovar jedino i mogao razvijati kao jedna
točka unutar tog prometnog koridora. Ta je točka, istina, bila nešto bitnija od
ostalih, posebno zahvaljujući činjenici da se nalazi na Dunavu te svojoj politici
multinacionalne tolerancije, ali izvan tog konteksta ona gubi svoj značaj.13
Slavonski veleposjednici u prvom redu vrlo su se brzo prilagodili općoj putanji
ugarsko-jadranske luke, čiju su operacionalizaciju sredinom 19. stoljeća počeli
zagovarati na razne načine. Zavisno od snage austrijskih krugova i konteksta
natjecanja dviju sila, i slavonski su veleposjednici mijenjali svoju strategiju.
Oni su bili posebno zainteresirani za izgradnju pruge Vukovar-Rijeka. “Pru-
ga je trebala ići od Vukovara, preko Osijeka, do Rijeke, a predviđen je bio i
njezin odvojak koji je trebao povezati Osijek sa Đakovom i Vrpoljem” (ibid.:
21). Nezadovoljni ustrajnom politikom Austrije koja se protivila ovoj opciji,
veleposjednici su, na čelu s biskupom Strossmayerom intervenirali 1856. g. “U
njihovom osnovnom prijedlogu stajalo je... da bi glavnu liniju pruge trebalo
pobočnom prugom povezati s granicom Osmanskog Carstva kod Broda na Savi
(ovdje su velikaši izašli logično ususret interesima i politici Monarhije prema
Osmanskom Carstvu, op. D. B.) ... Molba je bila i službeno odbijena” (ibid.: 23).
Dotična pruga nikad nije izgrađena, iako su bile učinjene gotovo sve predrad-
nje za njenu finalizaciju.
Gotovo istovremeno hrvatske elite prilagođavaju svoju strategiju drugoj
sferi monarhijskih interesa – onoj prema današnjem Bliskom istoku. Tako
Živaković Kerže piše o vukovarskom području da “iako je gospodarski razvitak
ovog dijela Hrvatske tekao sporije nego nekih drugih dijelova Carevine od
druge polovice 19. stoljeća državi postaje privredno značajan, i to posebice kad
je Beč nastojao bolje iskoristiti dunavski plovni put u sklopu stvaranja trgovačkih
veza s Perzijom preko Dunava i Crnog mora...” (Živaković Kerže, 2010: 204,
kurziv D. B.).
13 U prvom popisu 1857. Vukovar je imao 6.183 stanovnika, i to 2.601 Hrvata, 1.737 Srba, 1.399 Nije-
maca, pa 291 Mađar, 122 Židova, 33 Roma... A prema popisu iz 1880., bilo je 7.139 stanovnika, i to
39% Hrvata, 35,78% Nijemaca, 18,69% Srba, 4,57% Mađara i 1,96% ostalih (Živaković Kerže, 2010:
199).

Prema tome, željeznica se u Hrvatskoj razvijala ponajviše i posljedično
zbog interesa ovdašnjih veleposjednika, koji su mahom bili Nijemci i Mađari,
a koji su bili u uskoj interesnoj vezi s Bečom i Peštom. S tim razlogom se onda
demografski i privredno razvijalo i vukovarsko područje. Drugačije nije ni
moglo, sagledavajući tadašnji kontekst.14 Privredni razvoj u to doba i u odnosu
na tadašnje prilike značio je razvoj poljoprivrede, trgovine i obrta. O industri-
jalizaciji se još nije moglo govoriti, a kamoli o urbanizaciji.
Kako se razvijala poljoprivreda? Treba reći da su prevladavali feudalni
odnosi u dva karakteristična oblika. Postojalo je veliko feudalno dobro kao
posebna ekonomska cjelina koju je eksploatirao posjednik i postojalo je veliko
zemljište koje je bilo u vlasništvu velikaša, a eksploataciju su vršili seljački
posjednici “koji su bili dužni gospodaru davati od takozvane ‘njegove’ zemlje
stanovite dažbine i usluge (stalnu rentu)” (Mirković, 1979: 43). Sitni posjedi
koji su tu i tamo postojali bili su na izuzetno niskoj tehnološkoj razini, što i
nije čudno, pa nisu ni doprinosili ukupnoj razvojnoj slici Vukovara.
Glavno vlastelinstvo tog kraja bilo je u vlasništvu grofa Eltza. Neki se naši
suvremeni analitičari o Eltzu izjašnjavaju pozitivno, kao poduzetniku koji je
zapravo ekonomski unaprijedio zemlju u svojem vlasništvu racionalizacijom
poslovanja i poljoprivrednog upravljanja. Time je onda unaprijedio i životne
prilike u Vukovaru.15
Zapravo ovdje nedostaju momenti sagledavanja uloge ovog velikaša i nje-
govih interesa ne samo u kontekstu ukupnih odnosa, a koji smo već ukratko
opisali, nego i unutar njegovih klasnih interesa. Koliko god da je Eltz razvijao
svoje vlastelinstvo i na taj način pomagao ljudima koji su bili pod njim ili
živjeli od njegovih prihoda, ipak je kočio potencijalne proizvodne snage. Uz
nemogućnost razvoja industrije, kočila se i urbanizacija.
Prema Damjanoviću, “Novi se Vukovar nije mogao razvijati tako snažno
kao Stari sve do dvadesetih godina 20. stoljeća zbog specifičnih vlasničkih
14 Vrlo precizno je to opisao Mijo Mirković: “S ključem za industrijalizaciju u mađarskim rukama, sa

željeznicama u mađarskim rukama, s Rijekom, velikom modernom novom lukom u mađarskim
rukama, s pomorskom plovidbom pod kontrolom Mađara, s Dalmacijom i Istrom u austrijskim
rukama... Hrvatska je već pri kraju 19. stoljeća bila prenapučena stanovništvom bez mogućnosti
da industrijski napreduje u znatnijem obimu...” (Mirković, 1979: 22).
15 “Dolazak grofova Eltz označio je prekretnicu u gospodarskom razvoju Vukovara. Naime, zahva-
ljujući njima uvode se brojne tehničko-tehnološke inovacije, prije svega u ratarstvo i stočarstvo,
što je značajnije povećalo i pojeftinilo proizvodnju, a time je učinilo i konkurentnom (!) na hrvat-
skom i europskom tržištu” (Živić, 2007: 480, op. D. B.).

odnosa na zemljištem u njemu. U središtu ove četvrti se nalazi dvorac grofova
Eltz oko kojeg se prostiralo imanje istog vlastelinstva, koje je onemogućavalo
urbanizaciju prostora u neposrednoj blizini centra grada” (Damjanović, 2005:
185).
Vukovarsko je vlastelinstvo davalo u zakup prava kojima je raspolagalo:
“upotreba vodenica, gostionice, mesnice, naplatu maltarine, mostarine itd.
I poslije ukidanja feudalizma, sve do Prvog svjetskog rata, vlastelinstvo je
zadržalo mnoga prava – a Vukovar ih je morao otkupiti... Vlastelinstvo Eltz je
kontroliralo i davalo u zakup više od 500 vodenica na rijekama ili potocima”
(Horvat, Potrebica, 1994: 167).
Što se tiče razvoja obrta i trgovine, treba odmah napomenuti, vraćajući
se na kontekst, da je “tijekom nagodbenog razdoblja 1868. — 1914. (Hrvat-
sko-ugarska nagodba, D. B.), na vukovarskom prostoru na trgovačke prilike
utjecala ugarska zakonska osnova i oslabljene prometne prilike u odnosu na
druge dijelova Slavonije, što je dovelo do ograničenja u trgovačkom poslova-
nju” (Baždar, 2003: 245).
Sama istočna Hrvatska u privrednom smislu mijenjala se, kako kaže Živa-
ković Kerže, dosta sporo. Ovo je logično budući da je temelj bila poljoprivreda
gdje se tri četvrtine stanovnika bavilo ratarstvom, a industrija se jedva razvija-
la. Bilo je tu dodatnih ograničenja za razvoj obrtništva ili manufakture: veliki
utjecaj uvozne robe, ograničeno lokalne tržište, skromni kapital, carinska
politika protivna vukovarskim interesima itd. (Živaković Kerže, 2008: 143).
Usprkos ovakvim uvjetima obrtništvo je ipak imalo utjecaja. Isprva su se
obrtnici teško snalazili zbog konkurencije s drugim obrtnicima iz većih mjesta
poput Osijeka i Zemuna, ali i zbog razbijanja cehovskih ograničenja. Prodira-
nje slobodne konkurencije nije išlo na ruku cehovskim udruženjima pa su se
isti protiv toga i borili. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća su uspjeli izboriti
neke ustupke, ali oni su bili kratkog roka budući da je kapital polako ali sigur-
no stupao na scenu. A on nije trpio razna ograničenja i udruženja obrtnika.
Prema nekim podacima, u Vukovaru sredinom 19. stoljeća djeluje 429
obrtnika16 (ribari, opančari i lončari). Čaraparski je obrt u tom periodu napre-
dovao pa u Vukovaru djeluje sedam čarapara od kojih većina radi i proizvodi
samostalno (Živaković Kerže, 2010: 202, 203).
16 “Uoči Prvog svjetskog rata broj obrtnika se povećao na 509, od čega je velik dio obrtnika bio i dalje
organiziran u zadruge” (Živaković Kerže, 2010: 202).

S druge strane, brojno stanovništvo je u Vukovar privlačilo trgovanje.
Roba proizvedena na vukovarskom području bilo putem obrtničke radinosti
ili poljoprivredne proizvodnje prodavala se na raznim sajmištima i tržnicama.
Naravno, bilo je mjesta i za robu stiglu izvan vukovarskog područja. Trgovina
se razvijala i na svim stranama Vukovara se trgovalo. U Vukovaru su 1899.
godine određena stalna mjesta trgovanja pa je tako popločana žitna tržnica, a
određeni su prostori za “tzv. svinjsku tržnicu i tržnicu za voće, živad i povr-
ćem, prostor za trgovanje obrtničkim proizvodima i drugom robom” (ibid.:
139).
Da bi došlo do tog privredno bitnog iskoraka, bio je ipak nužan razvoj
željeznice u tom smjeru. Osam godina ranije izgrađen je željeznički kolodvor
i željeznička pruga do Borova. Sredstva su došla zajednički od općine i gos-
podarstvenika (danas bismo rekli kao rezultat javno-privatnog partnerstva)
(ibid.: 142). Ovaj je potez mnogo značio ne samo za razvoj obrta nego i za
razvoj trgovine i prometa.
Ipak, trgovina se nije ubrzano razvijala. “Pogranična” trgovina nije uopće
velikih razmjera, a znamo da je ova vrsta trgovine ipak bitna za razvoj jer se
razmjenjuju strani proizvodi. I to iz razloga što u to vrijeme nije bio izgrađen
most preko Dunava, a “nije bilo ni skele, tj. stalnog prijevoza. Stoga su ma-
đarski trgovci... svake nedjelje plovili malim čamcima Dunavom s jedne obale
na drugu, stizali u Stari Vukovar da nešto prodaju na sajmovima te potom u
trgovinama kupe manufakturnu, kratkometražnu, galanterijsku i prehrambe-
nu robu... Skela nije postavljena zbog nestašice novca” (ibid.: 203).
Možemo reći da se usprkos određenom razvoju i poljoprivrede i trgovine
i obrta ipak potvrđuje teza da je razvoj predratnog Vukovara išao relativno
sporo i da je bio uvjetovan ponajviše interesima monarhijskih elita.
Raspad Monarhije utjecao je vrlo povoljno na razvoj Vukovara zbog
utemeljenja jugoslavenske države koja je ipak išla za promjenom cjelokupne
strategije. Raspad Monarhije označavao je i modifikaciju klasnog interesa
monarhijskih elita spram vukovarskog područja. Promjena nije bila suštinska
budući da je kapital-odnos, pomiješan s utjecajem i vezama veleposjednika,
i dalje ostao na snazi. Donekle se promijenio nacionalni predznak tih klasnih
odnosa, a hrvatske su elite dobile više političkog i ekonomskog prostora nego
što su ga imale u Monarhiji.17 Prve godine su se odrazile na privredu Vukovara
17 Kako navodi Mirković većina velikaša na posjedima u Hrvatskoj, Slavoniji, Vojvodini i Sloveniji

u toj mjeri da se dosta razvila trgovina žitom, petrolejem, šećerom i vinom,
pa je “grad dobio epitet srijemskog Eldorada” (Damjanović, 2005: 175).
Uskoro je počelo investiranje u industriju i to u onom dijelu Vukovara čiji
je razvoj ograničavalo vlastelinstvo Eltz, dakle u Novom Vukovaru. Zapravo,
slaba urbanizacija tog dijela (prema popisu iz 1931., od ukupno 2.057 zgrada
za stanovanje, samo 373 njih se nalazi u tom dijelu grada) privukla je indu-
striju. Uz to, tamo se još nalazio i dvadesetak godina ranije izgrađeni kolod-
vor, blizu je bila i prometna cesta prema Osijeku, a izgrađena je ranije i nova
gradska luka. Svi ovi činitelji, uz onaj nezanemarivi da su se stanovnici centra
u Starom Vukovaru bunili protiv industrije, polako su uspostavljali okolnosti
za industrijski početak Vukovara (ibid.: 185).
Tako se tijekom 1920-ih godina domaćim kapitalom podiže niz postro-
jenja, a 1930-ih dolazi do velike prekretnice jer ulazi strani kapital, posebno
češki kroz investiciju Bate (ibid.: 190). On označava daljnje zapošljavanje, pa
se tako stanje na tržištu radne snage ipak oporavlja nakon utjecaja velike
gospodarske krize 1929. i njenih posljedica. Zatim označava razvoj tehnologije,
podizanja produktivnosti rada, racionalizacije, jaču urbanizaciju18, dizanje
životnog standarda u Vukovaru na viši nivo. Tek od tog razdoblja možemo
govoriti o industrijalizaciji i stvaranju određenih koristi za ovaj grad. Jasno, te
koristi nisu maksimalne, a to i nije moguće očekivati od kapitalizma periferije,
ali su veće nego što su to bile za vrijeme austro-ugarskih gospodara.
Treba dodati još i da su orijentacija na industriju direktno te indirektno
putem agrarne reforme čiji je jedan od glavnih ciljeva bila “eksproprijacija
veleposjeda stranaca i podjela te zemlja domaćem stanovništvu”, kao uopće i
raspad Monarhije utjecali i na populacijsku sliku Vukovara (Wertheimer-Bale-
tić, 1993: 468).
Kako su Mađari bili uglavnom državni službenici u onim sferama koje su
tada i omogućavale dominaciju i provođenje interesa Monarhije poput: želje-
znice, financijskih službi, policije, dunavske plovidbe, a uz to i vlasnici velike
površine poljoprivrednih zemljišta, nakon drastičnih društvenih promjena
veći dio njih iseljava (ibid.).
poslije 1918., imala je inozemno državljanstvo. Od 369 agrarnom reformom pogođenih velikaša,
bilo je “310 inozemaca i to: 142 državljani Austrije, 126 Mađarske...” (Mirković, 1979: 85).
18 Dotad je jedino središte grada bilo u nekoj mjeri urbanizirano, dok se “rubni dijelovi naselja nisu
bitno razlikovali od bilo kojeg susjednog slavonskog sela, s ušorenim kućama s dvorištima i ganj-
kom” (Damjanović, 2005: 175).

Wertheimer-Baletić navodi neke podatke o aktivnosti stanovništva za
1931. godinu pomoću kojih možemo dodatno rasvijetliti trend razvoja za vrije-
me prve Jugoslavije, ne zanemarujući ni razdoblje prije Jugoslavije.
Broj stanovnika Postotak Stopa aktivnosti /

uzdržavanosti
Aktivno stanovništvo 5.511 100 50,7
Muškarci 3.535 64,1 50,7
Žene 1.976 35,9 69,3
Uzdržavano 5.351 100 34,3
stanovništvo
Muško 1.569 29,3 49,3
Žensko 3.782 70,7 30,7
Ukupno 10.862 100 65,7
stanovništvo
Muško 5.104 47 –
Žensko 5.758 53 –
Tablica 1: Ukupno stanovništvo Grada Vukovara prema ekonomskoj aktivnosti i spolu

1931. (Izvor: Wertheimer-Baletić, 1994: 301)
Možemo uočiti da je početkom 1930-ih godina tek nešto više od pet

tisuća stanovnika ekonomski aktivno, dok je otprilike isto toliko uzdržavanog
stanovništva. To nije predstavljalo veliki problem budući da omjer nije bio
nepovoljan dok je osnovna privredna grana bila poljoprivreda.
U tablici 2 vidimo da je glavnina stanovništva Vukovara zaposlena u poljo-
privredi te industriji i obrtu. Zapravo aktivno stanovništvo u industriji i obrtu
iznosi nešto više od trećine od ukupnog aktivnog stanovništva.
Djelatnosti Aktivno st. Postotak Ukupno Postotak Broj uzdržava-

aktivnih stanovništvo stanovništva nih na jednog
stanovnika aktivnog
stanovnika
Poljo- 1.212 22,0 2.391 22,0 0,973
privreda,
šumarstvo,
ribarstvo

Industrija 1.743 31,6 3.735 34,4 1,143
i obrt
Trgovina, 675 12,3 1.562 14,4 1,314
kreditiranje
i promet
Javne služ- 402 7,3 969 8,9 1,410
be, slobodna
zanimanja
i vojska
Druga zani- 1.479 26,8 2.205 20,3 0,491
manja, bez
zanimanja i
bez oznake
zanimanja
Ukupno 5.511 100 10.862 100 0,971
Tablica 2: Prisutno aktivno stanovništvo (u širem smislu) prema djelatnostima u Gradu

Vukovaru 1931. (Izvor: Wertheimer-Baletić, 1994: 303)
Industrijski i poljoprivredni razvoj, utjecaj obrtništva i trgovine – sve je to

imalo utjecaja na stambeni prostor gradskog stanovništva, na javne površi-
ne, na gradsku infrastrukturu, na razvoj gradskih naselja, odnosno imalo je
utjecaja na urbanizaciju. Povećanje gradskog stanovništva i proces jačanja
gradskog naselja, a slabljenja seoskog imalo je povratni utjecaj na privredni
razvoj tog kraja. Dakle, ova dva procesa međusobno su povezana. Ipak, kako je
industrijalizacija bila glavni poticaj za urbanizaciju budući da je kroz podi-
zanje proizvodnosti rada u poljoprivredi nastajalo “suvišno” poljoprivredno
stanovništvo koje je onda tražilo posao u gradu, urbanizacija je u tom smislu
bila ogledalo industrijalizacije. Drugim riječima, u Vukovaru nije bila moguća
jača urbanizacija ako je nije poticao privredni razvoj. Suvremeni analitičari Vu-
kovara tvrde kako je snažna urbanizacija bila i u prvoj Jugoslaviji, ali izgleda da
to s obzirom na podatke koje ćemo kasnije u tekstu navesti, nije u potpunosti
egzaktno. Tvrdimo da se urbanizacija doista odvijala u prvoj Jugoslaviji, ali je
ona ipak uznapredovala tek u drugoj Jugoslaviji, uostalom kao što se to dogodi-
lo i s industrijalizacijom.
Da Vukovar u Monarhiji ipak nije bio grad kakvim ga se danas želi prika-
zati, možemo vidjeti i iz ovog opisa: “Svojim izgledom, sve do posljednjega

desetljeća 19. stoljeća, nalikovao je velikom selu; bez tvrdih makadamskih
cesta, ljeti se prašina na ulicama slijegala tek s prvim kapima kiše, u rano
proljeće i jesen blato je otežavalo prometovanje fijakera i zaprežnih kola; ulice
su bile uske i prljave, i to posebice u vrijeme kišnih dana, kada se zbog blata
na cesti nije moglo prelaziti s jedne strane ulice na drugu. Neugodan miris
(smrad) širio se na sve strane; u to je vrijeme bilo uobičajeno bacanje smeća na
ulicu (npr. izlijevanje nečiste vode na ulicu, izbacivanje prnja s prozora kuća
na ulicu i slično); tako da su tadašnji Vukovarci ulice pretvarali u smetlišta.
Od 1891. predlagano je skupljanje i iznošenje smeća na ulice te potom odvoz
izvan trgovišta. Izrazito nečiste bile su Donja Mala i Šamac, ulica koja je vodila
iz Gajeve ulice u Donju Malu... Neugodan vonj širio se i iz uličnih kanala. Vuka,
koja je tada dijelila Stari i Novi Vukovar, nije mogla u vrijeme kiša prihvatiti
višak vode te ga uliti u Dunav, pa su česte poplave nanosile goleme štete gos-
podarstvu, stambenim objektima, infrastrukturi i drugom. Nakon povlačenja
vode na obalama je ostajao mulj od kojeg se uokolo širio nesnosan smrad.
Izgled vukovarskih ulica mijenja se od kasnoga proljeća 1893., kada asfalt na
pločnicima zamjenjuje ciglu. Asfaltiranje ulica plaćali su kućevlasnici. Od
1899. vodi se računa i o urednosti; ‘glavne ulice se redovito polijevaju i metu’”
(Živaković-Kerže, 2008: 138, 139).
S druge strane Poljanec-Borić navodeći tvrdnje Zlatka Karača iz njegova
rada iz 1994., daje nam malo uljepšanu sliku grada. Možda je preciznije reći,
daje nam sliku koja više ističe prednosti, a prešućuje manjkavosti. Naime, u
tom se radu navodi sljedeći Karačev citat: “Nakon pola stoljeća gospodarskog
napretka, prostornog širenja i velikih građevnih investicija koje su provincij-
skom Vukovaru utisnule pečat reprezentativnog srednjoeuropskog historiciz-
ma, zakašnjela pojava secesije (tek 1910.!) podudarila se s početkom urbane
stagnacije grada što će potrajati sve do kraja drugog svjetskog rata” (Karač,
1994: 292; u Poljanec-Borić, 2008: 21).
Pogledajmo što autorica citirajući Karača smatra da je označavalo ovaj
polustoljetni razvoj od sredine 19. stoljeća: “Povijesna urbana jezgra Vukovara
u promatranom se razdoblju popunjava brojnim monumentalnim interpola-
cijama, dok je na gradskoj periferiji istodobno trajao proces širenja ulica uz ra-
dijalne izlazne putove prema okolnim selima… Polovicom 19. stoljeća u gradu
je bilo oko 1.300 kuća. Prema prvom državnom popisu u Vukovaru je živjelo
7.070 stanovnika: 5.820 u starome i 1.250 u novom dijelu (1857.). Nakon uje-
dinjenja tih dvaju, do tada nezavisnih dijelova grada u jedinstvenu općinu, za

samo nekoliko desetljeća znatno se povećao broj žitelja i gotovo udvostručio
građevni fond... U sam Vukovar uvodi se javna ulična rasvjeta (1873.), grade se
pločnici i kaldrmiraju ulice (od 1876.); krajem stoljeća u središtu grada se, zbog
čestih poplava, provodi regulacija korita Vuke, popravlja stara kanalizacija i
izgrađuju pločnici u glavnim ulicama...” (ibid.).
Možemo vidjeti da su ovdje dva opisa gotovo istog perioda, ali s dvjema
različitim slikama. Nakon prvog opisa neutralni bi čitatelj dobio dojam da je
Vukovar u ono vrijeme bio više selo, nego grad. Da je samo mali dio grada bio
popločen ne bi bilo toliko blata i smrada. Ove činjenice ne negiraju razvoj trgo-
vine i poljoprivrede, ni obrtništva u gradu. Ranije samo napisali da se trgovina
razvijala, ali da je za razvoj pogranične trgovine nedostajalo novca za izgradnju
mosta (pa i skele) preko Dunava. Ove nam činjenice daju samo potpuniju sliku
razvoja jednog grada na Dunavu na periferiji Monarhije, u kontekstu proboja
kapitalizma na teren feudalizma.
S druge strane, nakon pročitanog drugog opisa čitatelj bi pomislio da je
Vukovar bio jedan od gradskih centara u kojem ništa ne miruje. Ni riječi o
onim drugačijim osobinama grada. Možemo zaključiti s obzirom na godine
pisanja obaju radova (1994, 2008), da je u potonjem slučaju više riječ o okol-
nostima 1990-ih gdje se pod svaku cijenu Vukovar željelo prikazati kao grad
sa srednjoeuropskom tradicijom, pa su se isticale samo njegove dobre strane.
Imajući u vidu te okolnosti donekle se i može razumjeti ovakav stav kod pisa-
nja rada, međutim taj rad onda uvelike gubi na svojoj vjerodostojnosti.
Primjerice, pogledajmo stambenu sliku Vukovara na prijelazu stoljeća. Ka-
rač nas je uvjeravao da je urbanizacija stala tek raspadom Monarhije. Navodio
je građevinske projekte, ali nije ulazio u detalje.
“Po podacima iz 1902. godine ovaj grad (Vukovar, D. B.) ima sveukupno
1.800 prizemnih i 37 jednokatnih zgrada.19 Prema tome samo je 2% građevina
na kat. Ovu situaciju možemo usporediti samo s podacima o prijestolnicama
Monarhije, budući da sličnih informacija za Hrvatsku nemamo. Na prijelazu
stoljeća tako je još samo 24,5% zgrada u Beču prizemno, 27,6% u Pragu, te
35,6% u Grazu. Budimpešta pokazuje nešto drukčiju situaciju s još 57,1% pri-
19 Ovdje je možda iskrsnuo dodatni problem po Karača jer piše da je u Vukovaru početkom stoljeća
bilo nekih 1.800 građevina. U isto vrijeme on tvrdi da se građevni fond do negdje 1910. (kad tvrdi
da je nastupila stagnacija u tom segmentu koja je trajala sve do kraja Drugog svjetskog rata) u
Vukovaru od sredine 19. stoljeća “gotovo udvostručio”. Kad znamo da je tada bilo 1.300 kuća (po
navodu samog autora), to znači da bi početkom 20. stoljeća moralo biti gotovo 2.600 kuća, a ovdje

zemnica u gradu u istom tom trenutku. Datim se podacima ponajprije želi ilu-
strirati činjenica o vrlo niskom stupnju urbaniziranosti Vukovara. Vrlo malen
udio katnica u građevinskom fondu ostat će i dalje karakteristika vukovarskog
urbanog razvitka, iako se njihov broj počinje povećavati u međuraću. Grad
vizualno ostaje nizak – prizeman” (Damjanović, 2005: 176).
Dakle, ako znamo podatak da je u Vukovaru 98% prizemnih građevina,
to znači da je u ono vrijeme taj grad imao u odnosu na Beč četiri puta više
prizemnih građevina, u odnosu na Prag gotovo četiri puta više, u odnosu na
Graz gotovo tri puta više prizemnih građevina. Jedino je Budimpešta imala
“samo” upola građevina na kat više. Možemo dodati i da je od svih tih gradova
Vukovar najmanji.
Teško da o nekoj urbanizaciji ovdje može biti riječi.
Naravno situacija u Vukovaru nije mnogo bolja ni u prvoj Jugoslaviji gdje
je 1928. godine od “51 novosagrađenog stambenog objekta njih 30 imalo samo
jednu sobu i kuhinju, što iznosi čak oko 59% svih novogradnji” (Damjanović,
2005.: 178).
Usporedno se uz prve značajnije pomake urbanizacije i industrijalizacije
javlja i problem regulacijskog plana. Osnovni nedostatak javljao se već i ranije,
ali on je vjerojatno došao do izražaja nakon raspada Monarhije kad se počelo
osjećati što je sve potrebno za normalan privredni razvoj. Tako su tadašnje
novine odmah prozvale gradske vlasti: “Upravo se čovjek mora diviti, kako se
i najnoviji Vukovar razvijao bez osnove i bez glave, što u buduće apsolutno ne
bi smjelo da bude, ako želimo da nam trgovište postane grad sa svim uvjetima
za razvitak.” (Pitanje stanova u Vukovaru, Novo doba, 6. veljače 1919, str. 15 u
Damjanović, 2005: 179).
Na istoj stranici kaže dalje Damjanović kako je sam pogled na “strukturu
vukovarskih ulica” početkom 1920-ih dovoljan da se primijeti u potpunosti
spontani razvoj grada.20 S druge strane, industrijski objekti su se podizali gdje
god se htjelo i gdje god su to prilike dopuštale.21 Logično, ovo je potom stvaralo
ih ima ipak 1.800. U tih deset godina se moralo izgraditi gotovo 800 kuća i to u periodu koji je
prema tom autoru bio uvod u stagnaciju da bi se zadovoljio autorov račun.
20 Štoviše, ovdje nam Damjanović pojašnjava da je u to vrijeme Vukovar zapravo doživljavao građe-
vinski bum, što je u direktnoj proturječnosti s tvrdnjama Karača.
21 Spontani razvoj je omogućio razvitak industrije. Slabija urbanizacija ovog dijela grada (Novog
Vukovara, koji je bio pod vlastelinstvom Eltza, op. D. B.) privukla je, međutim, industriju. Kako
se upravo u Novom Vukovaru nalazila i nova gradska luka i carinarnica, te željeznički kolodvor, a

nove neujednačenosti i povećavalo stare, dok se istovremeno nije rješavao
problem poplave Vuke zbog neuređenosti obale.
Prema tome, spontanitet i stihija bili su popratni procesi privrednog
razvoja na periferiji kapitalizma, a posebno ovog grada koji je netom izašao iz
Austro-Ugarske te iz jednog drugačijeg političkog konteksta.22
Stoga je normalno da se tek u to vrijeme počinje osjećati potreba za
nekom vrstom regulacije. Međutim, kako je društveni sistem bio kapitalizam,
ova regulacija, odnosno “regulatorna osnova grada” više se ticala urbanistič-
kog pitanja u gradu. Privredno pitanje ipak je bilo sekundarno. No ni taj proces
reguliranja nije tekao glatko zbog toga što je stvaranje stalnog mjesta gradskog
inženjera, koji bi upravljao ovim gorućim poslovima reguliranja građevinskih
radova u gradu, a kakvog su imala veća mjesta poput Vinkovaca i Osijeka, bilo
onemogućeno. Naime, nedostajala su “potrebna sredstva, prostorije te pro-
jektantski alati” (ibid.: 184). Godine 1934. osnovano je zanimanje tehničkog
referenta koji je imao donekle ulogu glavnog urbanista grada.23
Evo pak jedne ilustracije stanja u Vukovaru kao rezultata nedovoljne urba-
nizacije i regulacijskog planiranja. Ova slika ujedno govori o tome u kakvom je
stanju ovaj grad bio u ranijim vremenima. Ipak, svega toga nema u analizama
većine naših suvremenih analitičara Vukovara.
“Kao jedan kuriozitet, koji se ne smije promatrati isključivo na anegdotal-
noj razini već i kao uvjerljiv znak stupnja urbaniziranosti Vukovara sredinom
tridesetih godina, zanimljivo je napomenuti kako je jedno od glavnih pitanja
pri ustanovljenju užeg i šireg građevnog rajona bilo vezano uz držanje svinja.
Čak i ovakve, naizgled banalne odredbe, teško su provođene u život. Problem
tovljenja svinja u centru grada svjedoči nam dosta o Vukovaru kao jednoj u
osnovi poluurbanoj – polururalnoj cjelini. Centar je možda i imao urbanu
strukturu u vizualnom smislu te riječi, no gospodarsko-socijalni elementi
sela i dalje su bili duboko ukorijenjeni. Većina stanovništva nije mogla živjeti
i blizina vrlo prometne ceste prema Osijeku vršila je pozitivan utjecaj, a kako se gradsko stanov-
ništvo snažno opiralo izgradnji industrijskih postrojenja u centru grada (zbog buke i zagađivanja),
Novi Vukovar, točnije rečeno njegovi rubni dijelovi prema Borovu i Osijeku, pretvaraju se u
međuraću u neku vrstu industrijske četvrti grada” (Damjanović, 2005: 185).
22 Slične politike mogu se i danas primijetiti u Vukovaru, ali ne i samo u tom gradu. Stanje se teško
može popraviti, a stambeni i građevinski fond razvijati, ako se privreda temelji na malom podu-
zetništvu i sitnom seljaku (u ono vrijeme je to bio obrt i trgovina).
23 Dodajmo da je do tog perioda, točnije “tijekom dvadesetih godina izgrađena i vodovodna mreža u
Vukovaru, te je završena elektrifikacija grada” (Damjanović, 2005: 187).

isključivo od gradskih zanimanja – tovljenje svinja i posjedovanje vrta omogu-
ćavalo je koliko-toliko krpanje obiteljskih proračuna, pa je čak i u samom cen-
tru bilo uobičajeno. Kada je početkom 1938. godine donesena uredba kojom
se zabranilo držanje svinja u užem gradskom rajonu, dok je na širem području
dozvoljen uzgoj za vlastite potrebe ukupno šest svinja, protesti građanstva
bili su tako snažni da su ove stroge odredbe morale biti ublažene, pa je ovaj
pokušaj urbanizacije centra završio neuspjehom. Kako se sastavljanje cjelo-
vite regulatorne osnove grada nije uspjelo realizirati, za međuratno je urbano
širenje Vukovara ostalo karakteristično parcijalno projektiranje pojedinačnih
četvrti ili ulica” (Damjanović, 2005: 182).
Teško da se može govoriti o nekoj razvijenijoj urbanoj sredini ili srednjo-
europskom gradu kad je u njegovom centru “tovljenje svinja i posjedovanje
vrta” bilo normalno. I to toliko snažno da čak nije uspio ni pokušaj zabrane
1938.
Privredni i urbanistički razvoj Vukovara u ovom periodu prije Drugog
svjetskog rata najprije su otežavali interesi austro-ugarskih elita koje su ovaj
kraj uzimale ponajviše kao tranzitno područje i u tom kontekstu se i ponašale.
Objektivno, Vukovar se razvijao otprilike onoliko koliko mu je to Monarhija
dopuštala. Glavna veza pomoću koje se vladalo ovim prostorom gotovo sve
do Prvog svjetskog rata bila su vlastelinstva. Najpoznatije, Eltz koje je držalo
u vlasništvu veliku poljoprivrednu površinu i na taj način onemogućavalo
razvoj Vukovara.24 Raspadom Monarhije, ove sile polako počinju gubiti utjecaj
pa se Vukovar tek agrarnom reformom oslobodio Eltza i započeo kakav takav
urbanistički i industrijski razvoj. Polufeudalni odnosi zamijenjeni su tim
činom kapitalističkim odnosima koji će trajati do kraja Drugog svjetskog rata i
nove Jugoslavije. Njen značaj je bio primarno u tome što je stihija zamijenjena
planom i regulacijom, a spontani razvoj grada ustupio je mjesto svjesnom po-
kušaju privrednog uređenja Vukovara u mjesto dostojno življenja za sve ljude.
24 “U sklopu smjernica ekonomske politike ugarske vlade, ban Khuen ponajprije je podupirao intere-
se slavonskog veleposjeda i sprječavao razvoj domaće industrije, podupirući mađarski kapital i
industriju” (Dobrovšak, 2008: 498).

Privredni razvoj Vukovara od 1945. do 1991.
Vukovar je u vrijeme socijalističke Jugoslavije ostvarivao sveobuhvatni i ubr-

zani privredni razvoj. Ključno je da su smjernice za takav razvoj bile formuli-
rane kroz planski razvoj privrede i Grada, podržane općim planom centralnih
vlasti koje su imale određenu viziju i strategiju što žele od vukovarske privre-
de te kako pomoći lokalnom stanovništvu oko razvoja i konačno, gledalo se na
to da se Vukovar izgradi u svakom smislu na korist njegovih stanovnika.
Uoči analize ovog perioda, moramo napomenuti da je teško usporediti sve
podatke u Vukovara nekad i danas već zbog činjenice tadašnjeg teritorijalnog
ustroja. Tadašnja Općina Vukovar imala je 606 km2 površine i gustoću nase-
ljenosti od 126.1 st/km2. Današnji Vukovar je površine 101 km2 i 276 st/km2.
Velika je to razlika kako u veličini prostora, tako i u stanovništvu.25
Međutim, ako pogledamo sljedeću tablicu, vidimo da se veličina stanov-
ništva u samom gradu Vukovaru podosta mijenjala. Najveći porast ima u raz-
doblju 1948. — 1991., kad je u apsolutnim iznosima broj stanovnika povećan
za čak 27.416.
1857. 1900. 1931. 1948. 1953. 1961. 1981. 1991.

Vukovar 7.070 9.719 10.862 17.223 18.705 23.740 33.652 44.639
Tablica 3: Stanovništvo u Vukovaru, 1857. – 1991.26 (Izvor: Wertheimer-Baletić, 1993: 461)
25 U općini Vukovar bilo je 28 naselja. Pored Vukovara to su sljedeća naselja: Bapska, Bobota, Bogda-
novci, Borovo, Bršadin, Lovas, Negoslavci, Pačetin, Ludvinci, Ćelije, Petrovci, Svinjarevci, Šaren-
grad, Mohovo, Tovarnik, Trpinja, Berak, Bokšić, Čakovci, Mikluševci, Tompojevci, Sotin, Opatovac,
Lipovača, Vera, Klisa i Ilok. Danas grad Vukovar ima dva naselja: Sotin i Lipovača. Dodajmo da je
prema popisu iz 1991. općina Vukovar imala 84.189 stanovnika.
26 Ovdje treba napomenuti, kako kaže profesorica Wertheimer-Baletić, da su “prilikom popisa 1991.
godine proširene teritorijalne granice grada Vukovara zbog proširenja područja grada povezano
uz veliko doseljavanje radne snage. Te se granice od 1957. nisu mijenjale. Tako je u popisu 1991.
godine gradu Vukovaru priključeno šest ‘popisnih krugova’ koji su u popisu 1981. godine bili dio
Borova (s ukupno 6.975 stanovnika). Također Vukovaru je priključen manji dio naselja Bršadin,
Lipovača i Trpinja. Ako sada broj stanovnika Vukovara svedemo na teritorijalne granice grada iz
1981. godine, tada bi njegov broj stanovnika 1991. bio manji i iznosio bi oko 37.640 stanovnika, a
ukupni porast između 1948. i 1991. godine iznosio bi oko 119%” (Wertheimer-Baletić, 1993: 472).

Iako postoje određene metodološke izmjene u mjerenju stanovništva,
treba naglasiti kako je upravo u ovom razdoblju Vukovar ostvario taj (32,7%)
“najveći populacijski porast zabilježen u jednom međupopisnom desetljeću u
ukupnom 134-godišnjem razdoblju našeg razmatranja” (Wertheimer-Baletić,
1993: 473).
Ovakav demografski razvoj bio je rezultat kako prirodnog tako i mehanič-
kog prirasta, a pozadina je bio privredni razvoj, odnosno perspektiva življenja
i rada. Tako je 1960-ih i 1970-ih godina polovinu ukupnog broja stanovnika
činilo doseljeno stanovništvo iz ovih ili onih razloga. U periodu 1946. — 1970.
godine doselilo je 48,1% svih doseljenih iz drugih dijelova Hrvatske i 46,35%
svih doseljenih iz Bosne i Hercegovine (Pejaković, 2016: 128).
Vukovar je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata ne samo prerastao
svoj raniji razvoj, nego se potvrdio i kao institucionalno središte istočnohrvat-
skog kraja te kao jedan od najvažnijih industrijskih centara i slavonsko-baranj-
skoj regiji, ali i u cijeloj Hrvatskoj. Drugim riječima, ovaj je kraj tada doživio
“svoj najveći industrijski i populacijski uspon” (Wertheimer-Baletić, 1993:
458).27
Iz sljedeće tablice u kojoj se navodi industrijska struktura Općine Vukovar
možemo vidjeti nekoliko stvari.
1971. 1981. 1990.

Elektroprivreda 1 1,4 1,3
Metaloprerađivačka – 3,2 3,0
ind.
Kemijska ind. – 2,1 3,1
Ind. građevnog – 2,0 1,7
materijala
Drvna ind. 1,7 3,1 3,0
Ind. papira – 1,6 –
Tekstilna ind. 16,5 13,5 14,2
Obućarska ind. 38,3 37,3 34,0
27 Slično razmišlja i Živić kada kaže da je doživio “gospodarski, napose industrijski razvoj... čije ko-
rijene nalazimo već početkom 20. stoljeća, zamašnjak 1930-ih godina, a snažno ubrzanje 1950-ih
i 1960-ih godina, koje se stoga smatraju godinama ubrzane industrijske ekspanzije” (Živić, 2011: 97,
kurziv D. B.).

Ind. guma 41,7 30,4 32,2
Prehrambena ind. – 4,2 5,8
Grafička ind. 0,8 0,9 0,9
Ostale ind. grane – 0,3 0,8
Industrija, ukupno 100 100 100
Tablica 4: Industrijska struktura Općine Vukovar prema granama (% prema udjelu u broju
zaposlenih 1971., 1981., 1990.) (Izvor: Feletar, 1994: 366)
Najprije se može uočiti koje su grane bile ključne pri zapošljavanju u vu-
kovarskom razvoju: obućarska industrija što je bio nastavak razvoja Borova na
temelju predratnih temelja Batine tvornice, zatim industrija guma i tekstilna
industrija. Također se može uočiti i izvjesno smanjenje udjela zaposlenih u
industriji guma s 41,7% na 32,2% 1990. godine. Trend smanjenja zaposlenih
vidi se i u obućarskoj i tekstilnoj industriji. Istovremeno, razvijale su se pre-
hrambena, kemijska, drvna i metaloprerađivačka industrija. Posebno je bila
važna prehrambena industrija budući da se vezala za poljoprivredni razvoj koji
je ostao nenadmašen u kasnijem periodu Vukovara 1998. — 2016.
Da je Vukovar bio industrijski razvijeno područje vidi se i po toj strukturi
zaposlenosti. Kako je stvar izgledala kad se zaposleni svrstaju prema djelatno-
stima, možemo vidjeti iz sljedeće tablice:
Godina 30.ix.1971. 30.ix.1980. 30.ix.1990.

Industrija i rudarstvo 13.114 16.200 17.203
Poljoprivreda 1.724 1.854 2.310
i ribarstvo
Šumarstvo 189 183 185
Građevinarstvo 1.181 2.054 1.046
Saobraćaj i veze 574 1.110 1.125
Trgovina i ugostitelj- 1.917 3.706 3.062
stvo (uključujući i
zaposlene u turizmu
Zanatstvo 429 673 152
Stambeno-komu- 421 179 303
nalno

Kulturno-socijalno 1.476 1.017 1.303
i zdravstveno
Društvene i državne 474 714 651
službe
Financijske i druge – 448 385
usluge
Obrazovanje – 1.018 1.081
i kultura
Kod individualnih – 145 635
poslodavaca
Ukupno 21.499 29.156 28.806
Tablica 5: Zaposleni prema djelatnostima u Općini Vukovar 1971., 1980., 1990. (Izvor:
Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971., 1981., 1991.)
Treba reći kako se ukupni broj zaposlenih povećavao i da je iznosio gotovo

kao cijelo stanovništvo Vukovara 2011. Poslije industrije, najviše zaposlenih je
bilo u trgovini i ugostiteljstvu, pa u poljoprivredi. Zanimljivo je vidjeti kako
se povećao i broj zaposlenih kod privatnika sa 145 zaposlenih 1970. na 635 za-
poslenih 1990. Bez obzira na male apsolutne iznose, ovo je povećanje podosta
veće od povećanja zaposlenih u svim ostalim djelatnostima. Naime, povećanje
iznosi gotovo 300%.
Uz industrijski razvoj koji je Vukovaru omogućio da 1991. ima prosječan
BDP po glavi stanovnika od 9.300 USD (u odnosu na 8.155 USD u Hrvatskoj),28
i povećanje životnog standarda u svim oblicima, mijenjala se i kvalifikacijska
struktura zaposlenih.
Naziv 1969. 1989.

vss 2,8 4,1
všss 3,3 4,2
sss 9,9 17,9
nss 3,9 3,9
vkv 6,5 8,5
28 http://www.24sata.hr/news/hrvatska-treba-odluciti-hoce-li-vukovar-dalje-zivjeti-ili-umrije-
ti-496609

kv 36,5 36,5
pkv 18,2 11,7
nkv 18,7 13,2
Ukupno 100 100
Tablica 6: Zaposleni u Općini Vukovar prema kvalifikacijama, 1969. i 1989. (Izvor: Feletar,
1994: 365, Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971.)
U dvadeset godina razvoja povećali su se udjeli gotovo svih bitnih kva-

lifikacija, dok se smanjio broj polukvalificiranih i nekvalificiranih radnika.
Najviše je povećana srednja stručna sprema, za osam postotnih poena.
Iako je vukovarski kraj prirodno predodređen za dobar poljoprivredni
razvoj, tek u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata on je realiziran na dobrim
temeljima. Osim što je dio poljoprivrednih zemljišta okrupnjen, a proizvodnja
povećana, sukladno tom razvoju razvijala se i prehrambena industrija.
Pogledajmo tablicu koja daje podatke o zasijanim poljoprivrednim površi-
nama.
Površine (u ha) 1970. 1980. 1990.

Ukupno 43.150 42.253 42.440
Poduzeća i poljopri- 13.212 14.919 15.956
vredna zadruga
Individualni 29.938 27.334 26.484
proizvođači
Tablica 7: Poljoprivredne površine Općine Vukovar prema načinu korištenja (zasijane)

1970., 1980., 1990. (Izvor: Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971., 1981., 1991.)
Možemo uočiti da je većina zasijanih površina pod individualnim proi-

zvođačima, a manjina (13 — 15 tisuća hektara) je zasijana od strane poduzeća
i poljoprivrednih zadruga. Ovo je vrlo bitan moment iz dva razloga. Prvo, po-
ljoprivredni razvoj nije mogao ići toliko snažno protiv seljaštva jer je politika
naučila lekciju nakon sukoba u neposrednim poratnim godinama. Seljaštvo je
i dalje bila prejaka socijalno-klasna grupa a da bi se samo tako mogla zaobići.
U tom smislu je onda bilo pametnije i ekonomski racionalnije dati (ostaviti)
seljacima zemlju na obradu, a poljoprivrednu tehnologiju razvijati kroz kom-
binate. Rezultati su s vremenom bili vidljivi, što je prikazano u tablici 8:

Udio u otkupu 1970. 1980. 1990.
Ukupno 100 100 100
Individualni 67,5 44,7 41,8
Društveni 32,5 55,3 58,2
Tablica 8: Otkup poljoprivrednih proizvoda, udjeli individualnog i društvenog sektora

Općine Vukovar 1970., 1980., 1990. (Izvor: Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971., 1981.,
1991.)
Ovdje vidimo kako se razvijao otkup poljoprivrednih proizvoda s obzirom

na dva spomenuta sektora, privatni i društveni. 1970. u ukupnom otkupu
poljoprivrednih proizvoda, privatni sektor je sudjelovao sa 67,5%, a društveni
sa 32,5%. Dakle, od privatnog je sektora bilo otkupljeno više proizvoda, a to
može biti zbog društvenog izvoza poljoprivrednih proizvoda, drugačije strate-
gije u datom trenutku itd. Međutim, u idućim desetljećima privatni sektor je
smanjio svoj udio, prvo na 44,7%, a onda na 41,8% u ukupnom otkupu.
Rekli smo ranije da je istovremeno privatni sektor imao daleko više zasija-
nih poljoprivrednih površina od društvenog sektora. Ovo, između ostalog,
u ekonomskom smislu ukazuje i na prevlast društvenog sektora poljoprivrede
nad privatnim. Takav je slučaj i razumljiv budući da društveni sektor može
koristiti pogodnosti tzv. ekonomije razmjera, za što individualni posjednici
često nemaju objektivne mogućnosti.
Uz sve to privatni sektor je zapravo bio potican od strane tadašnjih vlasti,
a to se može vidjeti i po mehanizaciji. Tako je u društvenom sektoru 1962. bilo
84 traktora, dok su ih individualni posjednici imali tek 17. No, 1974. omjer se
promijenio, pa je broj traktora u društvenom sektoru iznosio 220, a u pri-
vatnom čak 1.113. Također, broj kombajna svih vrsta u društvenom sektoru
iznosio je 95 (1974.), a u privatnom 24 (Majski, 1976: 90).
S druge strane, privredni razvoj Vukovara izražen je kroz poboljšanje
komunalne infrastrukture te poboljšanje uvjeta življenja.29 U sljedećoj tablici
vidi se koliko je cesta izgrađeno i koliko je bilo vlasnika osobnih vozila.
29 Veliki korak naprijed u tom smislu učinjen je kod stambenog pitanja. “Od 1950 – 1975. je izgrađe-
no 6.500 stanova” (Majski, 1976: 111).

1970. 1980. 1990.
Ceste, km 201 246 303
Suvremeni kolnik, 133 192 239
km
Osobna vozila 2.307 8.043 11.182
Tablica 9: Izgrađene ceste i registracija osobnih vozila Općine Vukovar 1970., 1980., 1990.
(Izvor: Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971., 1981., 1991.)
Broj osobnih vozila povećao se za pet puta što ukazuje na porast životnog
standarda. Također se povećala duljina cesta, posebno suvremenog kolnika
jer to automatski olakšava prometne veze što onda ima za posljedicu daljnji
razvoj privrednih veza, ali i podizanje životnog standarda.
Pritom treba reći da su sredinom 1970-ih “sva sela asfaltnim putevima po-
vezana s Vukovarom”. Do tada je izgrađeno 188 km asfalta, a do 1946. nijedan”
(Majski, 1976: 121).
Nadalje, dok je 1945. osim Vukovara i Iloka električnu rasvjetu imalo
samo Borovo, dvadesetak godina kasnije bilo je 2.122 rasvjetnih tijela, a 1975.
njih 4.500 čime je pokrivena čitava Općina (ibid.: 52).
Dodatno podizanje komunalne infrastrukture bilo je i u vezi dalekovo-
da kojih je 1945. bilo tek 10 km, da bi nakon trideset godina ta duljina bila
povećana na 226.8 km zračnih i 26.6 km kablovskih (ibid.). Posebno pitanje
poboljšanja uvjeta za stanovanje i život bila je i kanalizacija. Duljina stare, pre-
dratne kanalizacije iznosila je 3 km, da bi se u periodu 1965. — 1975. povećala
za gotovo 14 km (ibid.: 116).30
Uz sve navedeno, životni se standard poboljšavao i na primjeru dostupno-
sti obrazovanja, ali i modernih tehničkih dostignuća. Tako ova tablica pokazu-
je podatke o broju osnovnih i srednjih škola, broju knjižnica.
30 Zanimljiva je i priča s poznatim vodotornjem u Vukovaru. On je zamijenio stari vodotoranj iz 1913,

s “kapacitetom 200 m3 vode, 20 priključaka i mrežu dugu 500 m”. Moderni, novi vodotoranj
“izgrađen je 1968. Kapacitet je 2.200 m3 vode. Ima 4.499 priključaka i dužina glavnog cjevovoda je
5.900 m, a sekundarna mreža duga je 107 km” (Majski, 1976: 114). Dakle, nemjerljivo poboljšanje
i modernizacija u odnosu na predratne mogućnosti i performanse.

1970. 1980. 1990.
Osnovne škole 35 35 7
Srednje škole 13 7 5
Knjižnice – 16 13
Radiopretplatnici 16.204 21.526 21.291
TV pretplatnici 9.827 21.181 20.450
Tablica 10: Dostupnost nižeg i srednjeg obrazovanja, radio i tv u općini Vukovar 1970.,
1980., 1990. (Izvor: Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971., 1981., 1991.)
Zanimljivo je kojom je brzinom rasla dostupnost elektroničkih uređaja.

Tako je u Vukovaru 1960. bilo 270 telefonskih priključaka, a nakon petnaestak
godina bit će ih 1.500 (ibid.: 119). Zatim broj radiopretplatnika se povećao sa
16.204 iz 1970. godine, na 21.191 u 990. S dostupnosti televizije stvar stoji još
povoljnije jer je 1970. broj pretplatnika iznosio 9.827, a 1990. je bilo 20.450
pretplatnika.
Konačno, u sljedećoj tablici možemo upozoriti i na povoljan razvoj u
zdravstvenom sektoru.
U dvadesetak godina broj liječnika je više nego udvostručen, broj farma-
ceuta je udvostručen, a povećao se i broj zubara, što je izraz i ubrzanog razvoja
medicinske znanosti i primarne medicinske zaštite vukovarskog stanovništva.
1970. 1980. 1990.

Liječnici 67 85 140
Zubni terapeuti 16 22 25
Farmaceuti 13 18 25
Tablica 11: Broj liječnika, zubnih terapeuta i farmaceuta općine Vukovar 1970., 1980.,
1990. (Izvor: Statistički godišnjak SR Hrvatske, 1971., 1981., 1991.)
Tako je Vukovar kao cjelina, kao grad i općina imao gotovo sve društvene
koristi od privrednog razvoja. Privredni razvoj u svom punom smislu podrazu-
mijeva razvoj i svih društvenih sfera, ne samo razvijanje ekonomije. Zbog toga
je tadašnji model ekonomskog razvoja neodvojiv od shvaćanja razvoja kao
društvenog fenomena, a ne privatne prakse.

Aktualni model razvoja hrvatske i vukovarske privrede podrazumijeva
rast i gomilanje kapitala i profita, a na štetu društvenog razvoja. Zato je i pro-
klamirano izjednačavanje rasta i razvoja.
Vukovar u Republici Hrvatskoj (1998. — 2018.)
Restauracija kapitalizma u Hrvatskoj
Krajem 1980-ih, a posebno početkom 1990-ih odvijao se proces restauracije

kapitalizma i ponovne uspostave dominacije kapital-odnosa. Osnovna je
metoda bila podržavljenje tadašnjeg društvenog vlasništva i potom njegova
denacionalizacija, odnosno privatizacija. Iako je proces započeo i ranije, on
je doživio svoj vrhunac za vrijeme rata. Neupućenoj osobi teško da može biti
jasno i samorazumljivo zbog čega je politički vrh odlučio privatizirati privredu
u trenucima rata kad je sama situacija zahtijevala strogi nadzor nad resursima
i centralizirano upravljanje nad državnom imovinom.
Posljedice pretvorbe i privatizacije danas su poznate. Mnoga su poduzeća
prodana u bescjenje, smanjio se broj zaposlenih, dobar dio ljudi je prisilno
umirovljen i tako maknut s tržišta radne snage, konačno, privreda je pretrpje-
la velike gubitke i do danas se nije oporavila.31
U tom privredno-političkom i dogovorenom kaosu, nije se snašao ni sla-
vonski kraj. Gotovo sva industrijska poduzeća, ako već u ratu nisu nastradala,
onda su u miru propala. Razne banke poput Slavonske, Vukovarske, koje su
između ostaloga i bile osnovane kao podrška tamošnjim industrijama i podu-
zećima – bankrotirale su.32 Naravno, za sobom su na ovaj ili onaj način povukle
i industriju. Također, ovaj je kraj pun najkvalitetnije zemlje te je poljoprivreda
31 Većina autora ovaj proces naziva “tranzicijom” jer je zaista ostvaren prijelaz u drugi sistem. Među-
tim, taj sistem nije bio novi, nego upravo već viđeni, stoga nam se čini da je primjerenije upotrije-
biti izraz “restauracija kapitalizma” (Horvat, 2003). Tako Šundalić piše: “Kroz učinke privatizacije
hrvatsko je društvo, kao i ostala tranzicijska, postalo svjesno da blagostanje nije opće obilježje
kapitalizma ... Premda je društvena stratifikacija globalno prihvaćeno obilježje kapitalizma...”
(Šundalić, 2006: 127). Posljednja njegova rečenica je bitna budući da implicira kako se on, kao i
velika većina drugih znanstvenika i autora, zapravo slaže s procesom stratifikacije koja je obilježje
kapitalizma.
32 “Banke su... najveći dio svojih aktivnosti usmjeravale prema realnom sektoru gospodarstva...
Gubitak banaka prouzročio je znatan broj stečajeva gospodarskih subjekata koje su uz njih

ovdje bila razvijena i temeljena kako na individualnom upravljanju tako i na
velikim kombinatima. Ne treba ni govoriti da je poljoprivreda u miru, nakon
privatizacije, jako nastradala i da se teško može oporaviti. Na djelu je u čitavoj
Hrvatskoj politika uvoza, posebno uvoza hrane i drugih poljoprivrednih proi-
zvoda čime se uništava domaća poljoprivredna proizvodnja.
Pritom je zanimljivo da je, kako Šundalić pojašnjava, proces obnove kapi-
talizma za Slavoniju i Baranju značio “zamiranje gospodarstva, rast nezaposle-
nosti, depopulaciju, širenje siromaštva... Dok su nekada seoski posjed, hrana
i rad bili jamstvo života, izvor bogaćenja i bogatstva, Slavonija i Baranja su bile
regije daleko od siromaštva i preživljavanja, regije u koje se dolazilo a ne iz
kojih se odlazilo. Slavonski raj prirodnih ljepota i bogatstva u kojemu se rad
i gospodarenje isplatilo, danas je izgubio privlačnost pred tehnološkom moći
koja ne počiva na prirodnoj izvornosti već na tehničkoj opremljenosti. Novi
se sustav vrijednosti gradi na ključnom mjerilu – profitabilnosti – koje, pak,
nije u prirodnom sustavu vrijednosti. Uvedeni tržišni sustav više nije jamčio
životnu sigurnost od poljoprivrednog posjeda i rada” (Šundalić, 2006: 140,
kurzivi u originalu).
Zanimljivost je u tome što se iz prethodnog da iščitati da je Vukovar ranije
ipak bio razvijen grad33, da se cijenio i rad, da se gospodarenje isplatilo te da je
pružao životnu sigurnost od prodaje poljoprivrednog proizvoda. S druge stra-
ne, posljednjih godina se tvrdi suprotno – da je u Vukovaru, u korist industri-
jalizacije, poljoprivreda zatirana, da se odvijao proces depopulacije kojeg je rat
samo osvijetlio. Riječju, tvrdi se da je Vukovar u privrednom smislu stagnirao
u SFRJ. Pa je tako Živić ustvrdio kako su “ratne štete izazvane srbijanskom agre-
sijom samo predstavljale ‘točku na i’ u gospodarskoj recesiji kojoj je bilo izloženo
bile poslovno vezane, a nove otvorene podružnice i poslovnice privatnih banaka preferirale su
poslovanje s poduzećima s postojećom kreditnom sposobnošću, otežavajući time funkcioniranje
malih gospodarskih subjekata koji se zbog manjka vlastitih financijskih sredstava te dobivanja
dugoročnih kvalitetnih kredita suočavaju s održavanjem likvidnosti, rasta i općenito egzistiranja
na tržištu” (Mašek, 2005: 35 u Šundalić, Barković 2008: 84, 85). U tržišnoj ekonomiji kapitalizma
upravo je logično i racionalno za bankarsko poslovanje da “preferira poslovanje s poduzećima s
postojećom kreditnom sposobnošću” te je ovo jedan dio ukupne slike koji ukazuje na nemoguć-
nost razvoja vukovarskog kraja unutar postojećeg ekonomskog sistema.
33 I dalje: “Područje Vukovarsko-srijemske županije bilo je do 1991. godine jedno od bogatijih
područja bivše Jugoslavije s nekoliko velikih poljoprivrednih konglomerata i vrlo razvijenom
proizvodnom i prerađivačkom industrijom koja je uspješno podupirala gospodarski razvoj ovog
kraja” (Šundalić, Barković, 2008: 84, 85).

ovo područje već sredinom i koncem 1980-ih...”, valjda zato što je “industrijali-
zacija...u sklopu jugoslavenskog modela dogovorne ekonomije i socijalističkog
samoupravljanja... u dugoročnom smislu bila osuđena na stagnaciju i propast”
(Živić, 2007: 481, kurziv D. B.).
Čini se da je situacija nešto zamršenija. Naime, vidljivo je da je današnji
Vukovar u usporedbi s ranijim periodom, podosta nerazvijen i s vrlo malo
perspektive. Bitni uzroci tome nisu samo rat i ratne posljedice, nego i, kao što
to kaže Šundalić, kapitalizam. Razvidno je da je kapitalizam u prvih 20 godina
uspostavio puno labavije temelje privrednog razvoja nego što je to učinio bivši
sistem u svojih prvih 20 godina. S druge strane, istraživači razvoja Vukovara
na neki način ipak moraju ukazati na to da je Vukovar na dobroj putanji, u
odnosu na predratni period budući da bi njihovo drugačije mišljenje značilo i
slaganje s pozitivnim stranama onog sistema. Otud onda i osnovna proturječ-
nost da se tvrdi kako je bivša jugoslavenska vlast ograničavala vukovarski
razvitak dok se istovremeno pri opisu posljedica uništavanja Grada posljednih
dvadeset godina, naglašavaju privredni uspjesi predratnog Vukovara.34
Privredni temelji suvremenog razvoja Grada Vukovara
U ovom poglavlju analizirat ćemo privredne temelje Vukovara kako bismo

vidjeli koje su političko-ekonomske pretpostavke uspostavljene, od kojih smo
neke ranije spomenuli. Pomoću njih ćemo bolje razumjeti ekonomski razvojni
put vukovarske privrede od završetka reintegracije do danas.
Bitno je napomenuti da su privredni temelji nekog grada u pravilu
rezultat dviju okolnosti: prirodnih karakteristika područja na kojem se nalazi
određeni grad, s jedne strane i društvenih odnosa koji u gradu, regiji i drža-
vi egzistiraju kao što su: mreža iskustva, tradicija, politika kroz vrijeme i u
pravno-političkom te ekonomskim oblicima, s druge strane. U dinamici ovih
okolnosti, prirodne okolnosti imaju pasivnu ulogu u smislu da su postojane
34 “Srbijanska oružana agresija grubo je prekinula dotadašnje razvojne tokove, koji su se, valja to ipak
priznati, nakon razdoblja snažne i ubrzane industrijske ekspanzije (pedesete i šezdesete godine
20. stoljeća), sredinom i koncem osamdesetih godina postupno usporavali, što je bilo u skladu s
općim razvojnim zaostajanjem i krizom socijalističke dogovorne ekonomije, koju je skoro do samog
raspada provodila federativna jugoslavenska državna zajednica” (Feletar, 1994, u Živić, 2012: 83,
kurziv D. B.).

i bez obzira kakvi bili društveni odnosi. Dakle, društveni odnosi su određujući
jer oni prirodne okolnosti mijenjaju po potrebi i na neki način ih koriste za
svoje, materijalno postojanje.
Prirodne karakteristike vukovarskog područja izuzetno su povoljne za
sveobuhvatni ekonomski, a onda i društveni razvoj. Ovo područje, zajedno sa
širom regijom Slavonije i Baranje poznato je po plodnoj zemlji i po odličnim
uvjetima za razvoj poljoprivrede.35 Geografski položaj Vukovara, jer smjestio
se na desnoj obali rijeke Dunav, osnovna je predispozicija za razvoj riječnog, a
onda i drugih vrsta prometa. Konačno, sama njegova pozicija na granici Hr-
vatske sa Srbijom te položaj u odnosu na druge europske zemlje, omogućava
mu da potencijalno bude spona najveće europske riječne putne linije, Rajna —
Majna — Dunav — Crno more.
I sama županija u kojoj se Vukovar nalazi, osim visoke kvalitete poljo-
privrednog zemljišta, ima i ostale “komparativne prednosti” poput velike i
visoko obradive površine36, veliko bogatstvo šuma koje se ponajviše sastoje
od hrasta lužnjaka i jasena, a s obzirom na glavne rijeke Savu i Dunav, tu su
i prirodna nalazišta gline, šljunka i pijeska (Šundalić, Barković, 2008: 89).
Katarina Marošević i Josip Romić smatraju da bi se budući razvoj svakako
trebao temeljiti na ovim prvorazrednim prirodnim resursima i kompara-
tivnim prednostima koje vukovarski kraj ima. Dakle, razvijati industriju
(prehrambenu, tekstilnu, drvoprerađivačku, opekarsku i metaloprerađivačku),
raditi na privlačenju investicija i tehnologija, povećavati izvoz, otvarati nova
radna mjesta kako bi se podizala razina konkurentnosti.37 Ukupni rezultat
bio bi i povećanje životnog standarda. Međutim, stvari nisu tako jednostavne
upravo zbog pogrešno postavljenih političko-ekonomskih pretpostavki, kao
što ćemo vidjeti u nastavku.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća neki su autori čak tvrdili
kako će Vukovar biti snažno razvijen kroz dvadesetak godina, također imajući
35 “Vukovarski kraj obilježava vrlo plodno tlo (pretežno černozjom koji pokriva glavninu lesne
zaravni) na kojem izvrsno uspijevaju sve vrste žitarica, vinogradi i druge poljoprivredne kulture”
(Wertheimer-Baletić, 1993: 457).
36 “Bogata je prirodnim resursima, i to poljoprivrednim obradivim površinama (61,2% županije),
šumama (28,4% županije)” (Marošević, Romić, 2011: 159). Uz to, ovdje su i nalazišta nafte i plina.
37 “U interesu je lokalnih vlasti povećati atraktivnost Vukovarsko-srijemske županije kao odredišta
ulagačima s ciljem realiziranja prirodnih i ekonomskih potencijala koje Vukovarsko-srijemska
županija posjeduje” (Marošević, Romić, 2011: 166).

na umu trenutni model ekonomskog razvoja. Tako je na primjer Dragutin
Feletar u svom članku Vukovar u europskome i hrvatskom prostoru ponajprije
konstatirao kako se “stvaranjem suverene države Hrvatske ... bitno mijenja
prometno-geografski i geostrateški položaj Vukovara...” (Feletar, 1994: 20).
Mogli bismo biti ironični i dodati da je Feletar dobro predvidio tu promjenu,
samo nije mislio da će ići na gore. Za njega “Vukovar može i mora postati jedna
od najvažnijih karika u tom hrvatskom povezivanju... Vukovar će se revitalizi-
rati po mjeri suvremenog hrvatskog čovjeka” (ibid.: 22).
Ovako neutemeljene tvrdnje uvelike su posljedice, kako neki to zovu, do-
moljubnog sljepila zbog kojeg je Feletar, a ne samo on, imao preoptimistične
prognoze što se Vukovara tiče. Ipak, činjenica je da slične tvrdnje i prognoze
mogu ispasti pogrešne čak i u vrijeme mira i to zbog toga što se baziraju na vje-
ri u pogrešan ekonomski model razvoja. U tom nenormalnom periodu trajao je
rat pa treba napomenuti da su ratna razaranja i jedan od dva najvažnija uzroka
trenutnog stanja u Vukovaru i jedna od glavnih odrednica političko-ekonom-
skih pretpostavki njegovog kasnijeg privrednog razvoja. Dok velika većina
analitičara stavlja ratna razaranja i period do mirne reintegracije na prvo
mjesto uzroka trenutne zaostalosti i nerazvijenosti Vukovara, ovaj rad, kao što
je spomenuto, u krajnjoj liniji daje prednost društvenim odnosima koji egzi-
stiraju u Hrvatskoj. Ne želeći umanjiti objektivnu razornu moć rata, vidljivo je
da s postojećim ekonomskim sistemom Vukovar neće moći dostići ni prestići
ranije performanse svoje privrede.
Da bismo vidjeli kakav je pravno-politički okvir za privredni razvoj
postavljen te kakvi su temelji tog privrednog razvoja, moramo označiti i po-
sljedice ratnih razaranja. Tako “ratna šteta na području Grada Vukovara iznosi
9,5 milijardi kuna, od čega se na gospodarstvo odnosi 4,6 milijardi kuna, na
gospodarsku infrastrukturu 2,3 milijarde i na privatnu imovinu 2,6 milijardi
kuna. Oko 60% objekata je u ratu potpuno uništeno, a preko 30% oštećeno”
(Program ukupnog razvoja Grada Vukovara, 2010: 43).38 Znamo li, na primjer,
38 “Od procijenjenih ratnih šteta na privatnoj imovini najviše se odnosi na stambeni fond (2,5 mili-
jardi ili 96,2%). Tako su u agresiji uništene 8.272 obiteljske kuće kao i 552 višestambena objekta
s ukupno 5.580 stanova, što znači da su u ratu u Vukovaru, Grabovu, Lipovači i Sotinu uništene
ili teško oštećene čak 13.852 stambene jedinice (75% spada ih u četvrtu, petu i šestu kategoriju
oštećenja). Upravo u obnovu stambenog fonda u Vukovaru hrvatska je država do sada uložila pri-
bližno 1,7 milijardi kuna, što je gotovo polovina od ukupno uloženoga državnog novca u obnovu
Vukovara. Usto je procijenjena i izravna ratna šteta na gospodarstvu po djelatnostima, i to: za

da je za 2016. godinu proračun Grada Vukovara bio 242,4 milijuna kuna, onda
možemo uočiti da ukupna ratna šteta iznosi 39 godišnjih gradskih proračuna!
To je ogromna suma za jedan grad i nesumnjivo težak uteg za novi početak.
Upravo zbog te činjenice bilo je presudno uspostaviti odgovarajuće
političko-ekonomske pretpostavke koje će omogućiti zdrav i sveobuhvatan
privredni razvoj Grada. Na ovaj proces najveći utjecaj imala je hrvatska država
kao centralna vlast i ukoliko je ona bila odredila (direktno ili indirektno)
okvir djelovanja, tada ni lokalna vlast nije imala preveliku slobodu njegove
promjene.39 Drugim riječima, lokalna vlast u Vukovaru djeluje gotovo sasvim
u skladu s okvirom nastalim restauracijom kapitalizma i obnovom dominacije
tržišnog mehanizma naspram plana, a drugačije i ne može.
Veliki minus u materijalnom i privrednom smislu od kojeg je Vukovar po-
čeo 1998. ne može se i nije se mogao pretvoriti u plus pukim preslikavanjem
hrvatskog modela na vukovarske prilike. Dominacija uvoza i trgovine, velika
usitnjenost poljoprivrednog zemljišta i prisutnost velikog broja malih podu-
zetnika, nepostojanje plana i usklađenosti s državnom strategijom (koja ne
postoji!), riječju osobine hrvatskog kapitalizma periferije – ne mogu izbaviti
vukovarsku privredu iz teškoća koje ona proživljava.
Čitatelj bi se trebao upitati: ako aktualni privredno-ekonomski model
posljednjih četvrt stoljeća ne donosi hrvatskom društvu ništa osim depopu-
lacije,40 jaza između siromašnih i bogatih i sve više jednih, a sve manje drugih,
zatim zaostalosti, pada životnog standarda i sl., kako onda taj model može biti
industriju i rudarstvo (2 milijarde kuna), poljoprivredu i ribarstvo (1,3 milijarde), građevinarstvo

(50 milijuna), promet i veze (2 milijuna), trgovinu (130 milijuna), ugostiteljstvo i turizam (20
milijuna), stambeno-komunalnu djelatnost (62 milijuna), financijske i druge usluge (11 milijuna),
obrazovanje i kulturu (75 milijuna), zdravstvo i socijalnu zaštitu (78 milijuna), lokalnu upravu i
samoupravu (835 milijuna) itd.” (Živić, 2012: 79). I još: “...drži se da je potpuno uništeno 18.000
(62%) stambenih objekata. Kad bi uništenima pridodali i oštećene objekte, došlo bi se do podatka
da je štetu pretrpjelo oko 90 posto objekata” (Žanić, 2008: 30).
39 Na koji način se odvijala restauracija kapitalizma, kakva je tu bila uloga države te kakva je bila nje-
na uloga općenito u daljnjem razvoju privrede – to je tema nekog drugog rada. Ovdje želimo ista-
knuti samo da je političko ponašanje državne vlasti kroz izostanak dosljedne intervencionističke
politike u vukovarsku privredu i plana kako je obnoviti, ipak presudilo toj privredi. Detaljima tog
u velikoj mjeri nesvjesnog djelovanja, ne možemo se baviti u ovom radu.
40 “Kontinuirana prirodna depopulacija u Gradu Vukovaru traje od 1998., što znači da je demografski
okvir za daljnji razvoj fertilnih i radno sposobnih kontingenata stanovništva sve nepovoljniji te će
predstavljati bitan destabilizacijski čimbenik ne samo demografskoga nego i društveno-ekonom-
skog razvoja i napretka Grada Vukovara” (Živić 2006, 2007, u: Živić, 2012: 81).

dobar za razvoj vukovarskog društva? Tim više što je Vukovar doživio druš-
tvenu katastrofu zbog koje zaslužuje poseban tretman. Bez obzira na prirodna
bogatstva vukovarskog kraja, motivaciju i ambicije tamošnjih ljudi, teško se
može očekivati snažniji pomak prema naprijed ukoliko će se ustrajati na aktu-
alnom modelu “razvoja”.
Ne treba zaboraviti da je pad koji se dogodio proteklih desetljeća takvog
stupnja da su i same gradske vlasti u Programu ukupnog razvoja iz 2010. prizna-
le da “ni nakon proteka deset godina od reintegracije prostora nije ni približno
postignuta razina predratne razvijenosti od prije 17 godina, a zaostatak za
globalnim kretanjima postaje sve veći” (ibid.: 61).
Sve se ovo moralo logično odraziti i na međuljudske odnose kao i poglede
na kulturni život Grada. Naime, ekonomski razvoj nije dovoljan uvjet za ra-
zvoj međuljudskih odnosa, međunacionalne tolerancije, ali je svakako nužan
uvjet i bez njega oni stoje na mjestu, ne napreduju.
Što se privredni razvoj usmjerio više prema tržištu, tržišnoj stihiji i
dominaciji trgovine, uvoza i malih poduzeća, dakle, što se problem nerazvi-
jenosti sporije i neefikasnije riješavao, to su više na značaju dobili tradicija i
neformalni obrasci ponašanja kako kod hrvatskog tako i kod srpskog dijela
stanovništva. Tradicija je “stvarala osjećaj pripadanja i obveznosti/odgovornosti
prema svojima, kao i odmak od drugih... Pripadanje (vjeri i naciji posebno)
jest ispred znanja i ideja koje pojedinac ima. Povjerenje je kategorija koja ima
smisla samo među “svojima”, pa se polariziranost stanovništva podrazumijeva
kao normalno stanje. Ta se “normalnost nepovjerenja” prema drugoj strani u
vremenu poraća početno iskazivala kao odnos Hrvata prema Srbima” (Šunda-
lić, Barković, 2008: 79, kurziv u originalu).41
Drugačiji ekonomski model bi za posljedicu imao širenje međunacional-
nog povjerenja, tolerancije, suradnje, solidarnosti. Ovo se u nekim radovima
o Vukovaru i priznaje, pa tako već citirani autori Šundalić i Barković kažu
kako su “raspad druge Jugoslavije i Domovinski rat još više udaljili Hrvate i
Srbe, pogotovo u vukovarskom kraju i na istoku Hrvatske. U takvim uvjetima
oskudnosti socijalnoga kapitala, poglavito na istoku Hrvatske, ne može se oče-
41 Istina jest da se međunacionalno nepovjerenje razvilo i pred sam raspad Jugoslavije, dakle u
sistemu koji nije kapitalistički. Međutim, to nepovjerenje u Vukovaru (i šire) nije toliko uzrokova-
lo raspad države i sistema, koliko je približavani kraj presudno utjecao na razvoj nepovjerenja u
Vukovaru. Također, u periodu kraja 1980-ih, a posebno s početka 1990-ih tržišni mehanizam već
je ostvario kvalitativno presudne pobjede.

kivati gospodarski prosperitet” (ibid.: 80).42 Umjesto toga, sve se više razvija
nepovjerenje, ali ono se ne može svesti samo na inter-etničke odnose. Zapravo,
ono je istinski oblik procesa eksploatacije pojedinca u okviru ekonomskog
modela unutar kojeg se našao bez da je na to mogao utjecati. Stoga se kod
pojedinca razvija averzija i sumnja prema institucijama budući da on sebi ne
može pojasniti u čemu je problem vukovarskog razvoja i gdje je pravi uzrok
srozavanja godinama nakon što je rat završio. “Institucionalno nepovjerenje43
se hrani na osjećaju malog čovjeka da ga je središnja vlast zaboravila. Osjećaj
besperspektivnosti koji prevladava u vukovarskom kraju ima svoj izvor u više-
godišnjim obećanjima koja se ne ostvaruju. Obnova teče sporo (gospodarska i
infrastrukturna), razminiravanje još sporije (dodajmo da je ovaj problem kao
što smo bili spomenuli, riješen 2016.44, op. D. B.), nezaposlenost je velika... Sve
to zajedno stvara osjećaj da se ovom regijom na periferiji državne institucije
bave samo prigodno (na određene datume u godini i predizborno)” (ibid.).
Neodvojivi dio ukupne privredne slike Vukovara jest pravno-politički
okvir koji je, kako smo ranije rekli, izraz društvenih odnosa nastalih posebno
nakon rata u Vukovaru, a raspadom Jugoslavije i u ostatku zemlje. Drugim
riječima, pravno-politički okvir uvelike je nametnut Vukovaru dvostruko:
najprije je indirektno nametnut raspadom bivše države, restauracijom kapita-
lizma i uspostavljanjem dominacije tržišta, dakle stvaranjem jednog sustava
izvan kojeg vukovarske vlasti nisu mogle egzistirati sve da su i htjele. Onda je
taj okvir direktno nametnut nakon mirne reintegracije kad je hrvatska država
42 “Stanje nepovjerenja koje snažno obilježava istok Hrvatske u visokoj je korelaciji s gospodar-
skom besperspektivnošću, socijalnom anomijom (nepostojanjem zajedničkih vrednota), pa
i ‘amoralnim familizmom’” (ibid.: 80). Dvije godine kasnije sociolog Renato Matić zaključuje
da “funkcionalna razina povjerenja jest stupanj otvorenosti, volja za dogovorom, postavljanjem
zajedničkih ciljeva i sklonosti dobronamjernoj suradnji između aktera (…) koji (…) ubrzava razvoj
stabilnog regionalnog društva” (Matić, 2010, 246–247). “Ta razina ‘otvorenosti, dijaloga i suradnje’
u Gradu Vukovaru još uvijek nije postignuta. Drugim riječima, ‘razina međusobnog povjerenja
između građana (posebno etničkih zajednica) još uvijek nije funkcionalna, a u nekim aspektima
je i disfunkcionalna’” (Matić, 2010: 251 u Živić, 2012:85).
43 “Možemo govoriti o više razina nepovjerenja: međunacionalna, regionalna, institucionalna
(državna), globalizacijska (integracijska). Svaka od ovih razina prisutna je u svim dijelovima
Hrvatske, no na njezinu istoku, poglavito u vukovarskom kraju, one dobivaju posebnu težinu”
(Šundalić, Barković, 2008: 79).
44 U studenom 2015. i u veljači 2016. objavljeno je da je Vukovarsko-srijemska županija napokon
razminirana, ali je ipak nekoliko mjeseci kasnije pronađeno nekoliko zaostalih mina. Vidi: http://
www.vecernji.hr/hrvatska/razminirali-vukovarsko-srijemsku-zupaniju-a-mine-ostale-1065036

(koja je kapitalistička država po socijalno-klasnom određenju) i politički
integrirala Vukovar. Nužno je napomenuti da ovdje ne govorimo o teritoriju,
nego o ekonomskom sistemu. Politička integracija i podređivanje Vukovara
hrvatskoj centralnoj vlasti ovdje znači isključivo podređivanje vukovarske
privrede, vukovarskog stanovništva kapitalističkoj državi koja je izraz tog
ekonomskog sistema i koja mu onda nameće zakone i propise putem kojih se
dalje implementira neoliberalni ekonomski model.45
Pravno-politička integracija, koja traje godinama, dobila je završni oblik
Strategijom regionalnog razvoja RH 2011. — 2013., i najnovijim nacrtom prijedlo-
ga Strategije regionalnog razvoja RH za razdoblje do 2020. Dvije su ključne misli
napisane u prvoj strategiji za već prošli period koje se odnose između ostalog
i na Vukovar: prvo, “SWOT analiza i makroekonomski pokazatelji upućuju na
spremnost regije za razvoj poduzetničke infrastrukture. Poduzetnička infra-
struktura relativno je slabo razvijena što je posljedica nedovoljnog ulaganja
lokalnih poduzetnika kao i njihove slabe umreženosti. Razina poslovnog
obrazovanja je niska, a ulaganja u istraživanja i nove tehnologije su neznatna...
Gospodarska struktura je izrazito uska, orijentirana uglavnom na poljopri-
vredu, a kao problem nameću se i neriješeni imovinsko-pravni odnosi uz već
spomenutu usitnjenost posjeda” (Strategija regionalnog razvoja RH 2011. —
2013., 2010: 39, 40).
Drugo, “temeljni izvor financiranja provedbe Strategije i razvojnih progra-
ma do ulaska u Europsku Uniju bit će državni, županijski i lokalni proračuni,
dok će nakon ulaska to postati fondovi Europske Unije” (ibid.: 76).
Dakle, centralna je vlast zapravo jezgrovito navela sve probleme koji su
proizašli uspostavom dominacije tržišnog mehanizma kao i onaj osnovni
uzrok – nedostatak investicija. Kako dalje u dokumentu piše, Vlada nema
namjeru financirati vlastitu strategiju, nego će to nakon ulaska u EU raditi
njeni fondovi. Problem je u tome što “poduzetničke infrastukture” gotovo da
i nema jer najprije nedostaje ono osnovno ulaganje u infrastrukturu uopće.
Bez tog ulaganja ni poduzetnici neće doći i investirati da bi se iz toga izgradila
spomenuta infrastruktura.46
45 Jasno je da se ovdje koristimo metodom apstrakcije kako bismo naglasili određeni moment u
dinamici koju analiziramo u ovom članku.
46 Naravno, sad je pitanje ako bi kojim slučajem regionalne i lokalne jedinice (a to nije rijetkost)
financijski pripremile teren za dolazak poduzetnika, kome bi to išlo u korist – lokalnoj zajednici
ili privatnom vlasniku? Rijetke su zajednice koje su uspjele podvrgnuti privatni interes javnom
interesu. No, to je tema za neki drugi rad.

U drugom dokumentu, nacrtu, piše kako je “Opći cilj politike regionalnog
razvoja je pridonijeti društveno-gospodarskom razvoju Republike Hrvatske,
u skladu s načelima održivog razvoja, stvaranjem uvjeta koji će svim dijelovi-
ma zemlje omogućavati jačanje konkurentnosti i realizaciju vlastitih razvoj-
nih potencijala” (Strategija regionalnog razvoja RH za razdoblje do 2020.,
2016: 19). Kad se ima na umu kapitalistička privreda periferije, ove rečenice
predstavljaju najobičnije floskule. Bilo bi neozbiljno vjerovati da se opći cilj
može ostvariti u toku nekoliko godina. Međutim, vrlo je ozbiljna situacija što
su pretpostavke za eventualno ostvarenje tog cilja – pogrešne.
Država je usvojila dokument koji obuhvaća i Vukovar kao i uvjete razvoja
njegove privrede. Naravno, taj dokument ne precizira što će i kako će se
vukovarska privreda razvijati, međutim on postaje temelj regionalnog razvoja
Hrvatske, a time i Vukovara.
Na to se nadovezuje Program ukupnog razvoja Grada Vukovara (iz 2010., u
nastavku PUR) koji je inače “temeljni razvojni dokument pomoću kojeg će
se Grad, mala i srednja trgovačka društva, zadruge, institucije, škole i udruge
moći prijaviti na natječaje za dodjelu sredstava iz domaćih izvora fnanciranja
i sredstava iz predpristupnih fondova EU ... PUR je dokumentarna podloga za
javljanje na natječaje za razne izvore fnanciranja u svrhu provođenja u PUR-u
naznačenih gospodarskih ulaganja” (Program ukupnog razvoja Grada Vuko-
vara, 2010: 6). Program ukupnog razvoja temelji se na “strategiji regionalnog,
ruralnog i održivog razvoja” (ibid.: 10).
Znači, vukovarska vlast izrađuje temeljni razvojni dokument, koji onda
precizira plan razvoja privrede, a na temelju smjernica zadanih u općoj
strategiji regionalnog razvoja, budući da Hrvatska nema općeniti plan razvoja,
kojeg smatra reliktom jugoslavenskog perioda. Međutim, ni taj konkretniji
dokument koji bi trebao razraditi plan privrednog razvoja ne čini to. Njegova
je glavna poruka da će on uspostaviti pravno-politički okvir za poduzetnike
i ulagače kako bi oni dalje precizirali kako žele djelovati. Osnovna premisa
djelovanja ekonomskog sistema na periferiji europskog kapitalizma jest nizak
stupanj intervencije centralne, a posebno lokalnih vlasti u djelokrug privat-
nog vlasništva.
Najviše što se ovdje moglo uraditi jest da Sabor donese neke zakone, a da
ih Vlada i lokalne jedinice izvršavaju. Pa je tako u cilju obnove i “revitalizacije
razvoja Grada Vukovara” donijet niz zakona i dokumenata: “Zakon o područ-
jima posebne državne skrbi, Zakon o obnovi i razvoju Grada Vukovara, akti o

Fondu za obnovu i razvoj Grada Vukovara, Strategija regionalnog razvoja Re-
publike Hrvatske, Zakon o regionalnom razvoju Republike Hrvatske, Strategi-
ja razvoja Vukovarsko-srijemske županije te Program ukupnog razvoja Grada
Vukovara. Riječ je o temeljnim nacionalnim i lokalnim razvojnim dokumen-
tima koji svaki na svoj način reguliraju ukupna ili parcijalna pitanja društve-
noga i napose gospodarskoga razvoja i napretka Grada Vukovara” (Živić, 2012:
83).47
Zatim su tu i ostali, ne manje bitni zakoni: Zakon o strateškim investicij-
skim projektima Republike Hrvatske, Zakon o poticanju investicija i unapre-
đenju investicijskog okruženja, Zakon o porezu na dohodak i Zakon o porezu
na dobit. Osnovna poruka, a koja zaokružuje aktualni ekonomski sistem, je
sljedeća: “Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Repu-
blike Hrvatske. Republika Hrvatska osigurava svim poduzetnicima (domaćim
i stranim), jednak pravni položaj na tržištu.48 Inozemnom ulagaču jamči se slobod-
no iznošenje dobiti i uloženog kapitala. Hrvatski je porezni sustav usporediv s
poreznim sustavima članica EU, a utemeljen je na skupu izravnih i neizravnih
poreza” (Vodič za ulagače, 2015: 15, kurziv D. B.).
Možda je i najvažniji zakon za vukovarsku privredu onaj o obnovi i
razvoju Grada Vukovara (http://www.zakon.hr/z/685/Zakon-o-obnovi-i-ra-
zvoju-Grada-Vukovara). Njime se, kao što i naziv sugerira, otklanjaju poslje-
dice ratnih razaranja i drugih posljedica nastalih tijekom posljednjeg rata i
određuju poticajne mjere za ubrzanu obnovu i razvoj (čl.1.). Osnovni su izvori
kapitalni prijenosi iz državnog proračuna, kreditna sredstva, donacije (čl.3.).
Da Vlada u razvojni proces Vukovara nije uključena samo preko državnog
proračuna, vidi se i u kasnijim člancima ovog Zakona. Tako ona na prijedlog
resornog ministarstva utvrđuje njegov plan i program razvoja, a u pripremi
izrade tog dokumenta (čl.5.) sudjeluje Savjet za obnovu i razvoj Grada Vukova-
ra kojeg imenuje Vlada, opet na prijedlog Ministarstva.
47 Tu je Živić uočio jednu besmislicu koja onemogućuje dosljednu primjenu razvojnih mjera: “Vuko-
varsko-srijemska županija u cijelosti je uvrštena u I. skupinu (potpomognuta područja) jer značaj-
no (više od 25%) zaostaje za nacionalnim prosjekom i njezin je razvoj potrebno dodatno poticati.
S druge pak strane Grad Vukovar uvršten je u III. skupinu, čija je vrijednost indeksa razvijenosti
između 75 i 100% razvijenosti Hrvatske. Tako Grad Vukovar nije uključen u tim zakonom određe-
na potpomognuta područja čiji razvoj država treba posebno poticati!” (Živić, 2012: 83).
48 Ovo je posebno limitirajući stavak jer na području Vukovara, da se zadržimo na tome, domaći
poduzetnici (poduzeća) ne samo da nisu u jednakom položaju, nego su uvelike i u nepovoljnijem
položaju nego strani kapital.

Članak 10. je najznačajniji jer se njime osniva Fond za obnovu i razvoj Gra-
da Vukovara, neka vrsta izvršne ekonomske vlasti Vukovara. Osnivač je Vlada,
a sjedište mu je u Vukovaru. Njegove su djelatnosti, iz kojih se vidi značaj
Fonda, definirane člankom 12., a najbitnije su: poslovi vezani za odobravanje
zajmova i njihovo ulaganje u obnovu i razvoj gospodarstva i komunalne infra-
stukture; stručno informiranje i savjetovanje ulagača, pomoć u izradi poduzet-
ničke dokumentacije i ocjenjivanje ulagačkih pothvata.
Devet članaka zakona (22. — 30.) posvećeno je posebnim poticajnim
mjerama za obnovu i razvoj Grada Vukovara. Između ostalih, tu su navedene
poticajne mjere: na uvoz inicijalne opreme ne plaća se carina narednih pet
godina od datuma uvoza; refundiranje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno
osiguranje 50% iznosa poslodavcima koji imaju sjedište, odnosno prebivalište
na području Grada Vukovara; mjere za osnivanje i razvoj obrta, zadruga, malih
i srednjih trgovačkih društava; na području Grada Vukovara osnovat će se
jedna ili više slobodnih zona itd.
Prema tome, ovaj je zakon uređen da Vlada preko Fonda utječe na razvojni
put vukovarske privrede, odnosno da određuje okvir njenog djelovanja. Dosad
je Fond dobro djelovao, a malo dalje ćemo vidjeti i njegove projekte. Međutim,
ostaje problem dosljednosti centralnih vlasti s obzirom na zakonska rješenja,
potrebe vukovarske privrede i djelatnosti Fonda.49
Nekoliko je osnovnih zamjerki u vezi čitavog procesa došlo i od strane
samog Fonda (http://fond-vukovar.hr/o-fondu/koncept-rada-fonda).
Cijeli proces obnove i razvoja Grada Vukovara podijeljen je na obnovu koja
ima za cilj nanovo uspostaviti bitne infrastrukturne pretpostavke da bi se ra-
zvoj mogao nesmetano odvijati, a poduzetnička mreža izgraditi i sam razvojni
dio koji u najužem smislu znači privredni razvoj, otvaranje novih radnih mje-
sta te podizanje životnog standarda i zaustavljanje depopulacije. Zamišljeno
je da će se s vremenom, kako napreduje obnova i ostvaruje razvoj, smanjivati
projekti obnove pa će u budućnosti komunalna infrastruktura postati briga
i trošak lokalne zajednice. Međutim, i dalje je prijeko potrebna i to povećana
pomoć države iz proračuna budući da obnova ne napreduje optimalnim tem-
49 S druge strane, centralna je vlast ipak dosljedna u onom najvažnijem – u podređivanju vukovarske
privrede i društva dominantnom modelu ekonomskog razvoja. Ponovimo, jedna od osobina ovog
modela je kvazi-kontrola centralne vlasti nad lokalnom. Ona nije prava kontrola u tom smislu jer
hrvatska država nema gotovo nikakav utjecaj na poslovne procese u Vukovaru. No to nije novost
budući da hrvatska država nema stvarnu kontrolu nad većinom poslovnih procesa ni u hrvatskom

pom pa su financijske obaveze i dalje preveliki teret za lokalnu zajednicu te ih
ona ne može efikasno podmirivati.
Ovdje se potom javlja začarani krug trenutnog ekonomskog modela ra-
zvoja. Gotovo svi dokumenti razvoja i strategije, kao i doneseni zakoni, zaziva-
ju investicije i rast malog i srednjeg poduzetništva u Vukovaru. Oni bi svojim
ulaganjem donijeli znanje i tehnologiju, podizali bi privlačnost lokacije i ma-
nifestirali sigurnost poslovanja te tako uzrokovali dolazak novih poduzetnika.
Rezultat bi bio povećanje poslovanja, otvaranje novih radnih mjesta, poveća-
nje prihoda gradskog proračuna i razvoj Grada. Međutim, stvar uvelike zastaje
već na prvom koraku budući da velika većina srednjih i velikih poduzetnika
ne želi investirati, a mali jednostavno ne mogu i to sve dok lokalna zajednica
ne riješi problem komunalne infrastrukture. Bilo da je riječ o dobivanju raznih
dozvola, smanjivanju utjecaja birokracije ili izgradnji dijela infrastrukture od
same lokalne zajednice – za sve su potrebna financijska sredstva, koja najsigur-
nije može omogućiti središnji proračun.
Kada bi država taj dio efikasno pokrila, onda bi se vukovarska vlast (za-
jedno s Fondom za obnovu i razvoj) mogla više posvetiti onom drugom dijelu
ukupnog procesa, odnosno razvoju.50
Nakon što smo vidjeli kakav je otprilike pravno-politički okvir, sad ćemo
prikazati i privredne temelje vukovarskog razvoja. Iako oni dolaze kao drugi
po redu, to ne znači da je njihov značaj sekundarni. Pravno-politički okvir
društvu. Drugim riječima, to je dosljedna nedosljednost. Zato su polazeći od drugačijih pretpo-

stavki (da će se vukovarska privreda najbolje razvijati odsutnošću državne intervencije), Škarica
i Đulabić analizirali jednu stranu tog procesa i došli do ovog zaključka: “Gradonačelnik, zajedno
s resornim ministrom, predlaže predsjednika i podpredsjednika Fonda za obnovu i razvoj Grada
Vukovara postavljenog od strane Vlade. Ove dvije funkcije jedine su oko kojih su gradska tijela
konzultirana. Ovo je izvanredno zaobilaženje samoupravnih političkih i administrativnih tijela u
procesima i programima obnove i razvoja. Čak i u aktivnostima u kojima je logično (i čak zakonski
utvrđeno) očekivati određen djelokrug lokalnih samoupravnih jedinica (skrb o stanovanju, plani-
ranju poslovnih zona), sve aktivnosti su u nadležnosti centralnih administrativnih tijela ili Vlade”
(Škarica, Đulabić, 2012: 450).
50 Dio problema leži i u tome što bi država ubuduće morala financirati projekte od “višeg značaja
(ne lokalnu rasvjetu ili sportske sadržaje koje bi mogao financirati i profitno orijentiran privatni
sektor)... Za mjere vezane za gospodarski razvoj, a koje su pretežito lokalnog karaktera, Grad
Vukovar s vremenom treba preuzeti veću odgovornost. Pri tome bi lokalna samouprava imala više
razvojnih mogućnosti s već uspostavljenom i funkcionirajućom institucionalnom infrastruktu-
rom za gospodarski razvoj koja je danas uobičajena u drugim, razvijenijim lokalnim sredinama
(razvojne agencije, inkubatori i sl.)” (http://fond-vukovar.hr/o-fondu/koncept-rada-fonda).

utječe na uspostavu političko-ekonomskih pretpostavki kao što one utječu na
modifikaciju pravno-političkog okvira.
Još jednom valja naglasiti kako su ratna razaranja učinila ogromnu, ne-
mjerljivu privrednu štetu Vukovaru.51 Grad je bio praktički razrušen pa je po-
kretanje i obnova privrede u miru ostao jedan od najtežih društvenih zadataka.
Utoliko je propisani ekonomski model razvoja privrednog podizanja Grada ni
iz čega uvelike bio promašen. Možemo reći da je jednako tako razorno za vu-
kovarsko društvo bilo implementiranje tog modela restauracijom kapitalizma.
Ostali hrvatski gradovi, koji nisu imali tako teška ratna razaranja također
su doživjeli da im je većina privrede anulirana pretvorbom i privatizacijom.
Stoga treba imati na umu da je, pored rata i ratnih razaranja, presudni uzrok
teške situacije u privredi bilo uspostavljanje tržišne ekonomije temeljene na
malom poduzetništvu i to u vrijeme kad je najenergičnije trebalo provoditi
plansku i stratešku ekonomsku politiku.
Da bi se do kraja primijenio postojeći ekonomski model na Vukovar bilo je
potrebno osvijestiti stanje i perspektive “vukovarskog gospodarstva”, pa onda
vidjeti, s obzirom na zatečeno stanje, koji bi to bili razvojni pravci. Donekle
pogrešna analiza stanja i njegovih uzroka te zacrtavanje razvojnih pravaca na
bazi tržišne ekonomije na periferiji EU zapravo je značilo vrlo nisku razinu
razvojne dosljednosti. Drugim riječima, od početka procesa mogao se anticipi-
rati trenutni razvoj vukovarske privrede i vukovarskog kraja. Evo i kako.
Početkom novog tisućljeća osnovna privredna institucija u Vukovaru,
Fond za obnovu i razvoj Grada Vukovara52, pojašnjava da “o obnovi vukovar-
51 “Procjena ratne štete na postrojenjima distribucije Hrvatske elektroprivrede iznosi 74 milijuna

kuna, a odnosi na sljedeće uništene ili oštećene objekte: 62 trafostanice (od ukupno 118 prema
stanju 1991. g.), 56 km 10 kV dalekovoda (od 82,6 km), 140 km niskonaponske mreže (od 325 km),
te ostale objekte” (Program ukupnog razvoja Grada Vukovara, 2010: 74).
52 Inače, Fond je učinio dosta za obnovu i razvoj Vukovara, a neke od njegovih aktivnosti su sljedeće:
– izgradnja infrastrukture Podunavske slobodne zone,
– izgradnja infrastrukture poslovnih zona u Vukovara i to: Poduzetničke zone Priljevo i Gospodar-
ske zone,
– izrada projektnih dokumentacija za objekte u centru grada (Galerija Bauer, Zlatna dolina, zgrada
Hrvatskog radio Vukovara, Kuća Radivojević (“Tehničar”), zgrada u F. Tuđmana 24, zgrada u F.
Tuđmana 3 – 5 (“Paunović”),
– izradu projektnih dokumentacija za deponije, potporne zidove, trgovačko tržni centar na Mitnici,
kanalizacijske kolektore,
– gradnju objekata poslovne namjene (Hrvatski obrtnički dom, Aneks robne kuće, zgrada za Hrvat-
ski radio Vukovar, zgrada “Željezar”, Upravna zgrada Vodovoda grada Vukovara, zgrada Hrvatskog
veslačkog kluba, Športski centar Lijeva bara),

skog gospodarstva... u pravcu nekadašnjih giganata poput Borova, Vupika,
Vuteksa... ne treba razmišljati... Treba se prilagođavati novim tržišnim uvjeti-
ma – globalizaciji tržišta i sve agresivnijom borbom za tržište...
S druge strane, poduzetništvo u Vukovaru nema tradiciju upravo zbog na-
vedene orijentacije prijeratnog vukovarskog gospodarstva.53 Teško je i pronaći
banku koja bi pratila lokalne poduzetnike, posebice obrtnike, jer je njihov naj-
veći problem nedostatak instrumenata osiguranja povrata kreditnih sredstava”
(http://fond-vukovar.hr/vukovar).
Fond naglašava da je vrijeme velikih poduzeća za Vukovar prošlo i da je
budući razvoj potrebno temeljiti na razvoju poduzetništva što zapravo znači
da se stimuliraju srednja i posebno mala poduzeća. No istovremeno se kon-
statira najveći problem za poduzetnike – nepostojanje banke koja bi ih pratila
u poslu. Činjenica jest da nijedna banka neće pratiti poduzetnike koji tek
počinju i čije je poslovanje malog obima upravo zato što je to tržišni princip
bankarskog poslovanja. Tek netržišnom intervencijom se banke može stimuli-
rati da “prate lokalne poduzetnike”.
Osnovni uzroci trenutne nerazvijenosti vukovarskog kraja, prema nekim
analitičarima, koje možemo izdvojiti jesu okupacija 1991. — 1997., “tranzicija
u sustav tržišnog gospodarstva”, propast lokalnih banaka što je prouzroko-
valo i stečajeve raznih poduzeća vezanih uz te banke, nedovoljna ulaganja u
“obnovu razrušenih gospodarskih kapaciteta” te manjak investicija (Marošević,
Romić, 2011: 159). Da su investicije nedostatne vidi se i iz tvrdnje nekih autora
da iako je Vlada RH u razdoblju 1998. — 2005. investirala oko 520 milijuna
eura (65% za obnovu komunalne infrastrukture, a 35% za obnovu stambenih
–
obnovu Franjevačkog samostana i Pastoralnog centra, Crkve Gospe Fatimske,
–
izradu urbanističkih planova, topografske karte grada Vukovara modernizaciju Luke Vukovar
–
uređenje trgova i hortikulturalno uređenje grada (Strossmayerov trg, Trg Republike Hrvatske)
–
izgradnju parkirališta pored Spomen doma Ovčara i proširenje ceste do spomen obilježja – masov-
ne grobnice na Ovčari,
– opremanje škola, športskih terena i dječjih igrališta,
– projekte komunalnog uređenja i infrastrukture grada, izgradnju kanalizacijske mreže, vodoop-
skrbnih cjevovoda, potpornih zidova, proširenje gradskog groblja”
(http://fond-vukovar.hr/o-fondu).
52 Ipak, prema toj orijentaciji gospodarstvo na primjer Vukovarsko-srijemske županije je prije 1991.
činilo oko 4% ukupnoga hrvatskog gospodarstva, ali do 2005. godine njezin udio se smanjio na
samo 1,4%. Danas je jedna od najnerazvijenijih županija u Hrvatskoj bez obzira na gospodarski
rast koji se pojavio krajem 2000. godine (Marošević, Romić, 2011: 159).

objekata), s obzirom na stupanj devastiranosti vukovarsko-srijemskog kraja
taj je iznos ipak nedovoljan da bi postigao ravnomjerniji razvoj u odnosu na
druge hrvatske krajeve (Šundalić, Barković, 2008: 84, 85).54
Dodatni je problem Vukovara kontinuirana prirodna depopulacija, što
znači da više stanovnika umire nego što se rađa. Ovaj proces traje od 1998. i
predstavlja “bitan destabilizacijski čimbenik demografskog nego i društve-
no-ekonomskog razvoja i napretka Grada Vukovara” (Živić, 2006, 2007 u Živić,
2012: 81). Već se i sada ovo može uočiti jer privredna nerazvijenost presudno
utječe na besperspektivnost življenja koja onda jednostavno tjera Vukovarce
na iseljavanje iz Grada, a to iseljavanje dodatno utječe na privrednu nerazvije-
nost i začarani krug se tako zatvara.
Uglavnom, gotovo na svakom koraku vukovarska privreda i njezini
temelji imaju katastrofalne probleme. Ovi se problemi prvenstveno vežu za
nedovoljna ulaganja države u obnovu kako bi se onda omogućio i razvoj, zatim
u nedostatku investicija koje bi otvarale nova radna mjesta i u širenju poslo-
vanja (razvojem poduzetništva) koje bi podizalo nivo tehnološko-tehničkih
procesa. Na kraju svega dolazi taj depopulacijski problem jer, kao što je rečeno,
mladi i pokretni dio stanovništva će iseljavati iz krajeva u kojima ne vidi per-
spektivu življenja, a što će dodatno produbiti društvenu katastrofu.
Kako su to naglasili Marošević i Romić, ključni su sljedeći faktori: nedo-
voljno razvijena industrija, niska razina efikasnosti intelektualnoga kapitala,
nedostatak poduzetničkog duha, nedostatak domaćih i inozemnih izravnih
investicija (greenfield investicija), nekonkurentna proizvodnja te izvozna
inertnost županije” (Marošević, Romić, 2011: 159).
Upravo navedene misli govore nam u čemu je problem vukovarskog ra-
zvoja, odnosno zbog čega njegove političko-ekonomske pretpostavke smatra-
mo pogrešnima. One su najprije proturječne i površne, a i stimuliraju, jačaju
aktualni model ekonomskog razvoja.
Tako možemo postaviti osnovnu dijagnozu koju izgleda nisu postavili
analitičari vukovarskog društva: ako je u Vukovaru loše privredno stanje a
koje zahtijeva industrijski razvoj, investicije, poduzetnike i sl., onda rješenje
nije u daljnjoj marketizaciji i snažnom podržavanju malog i srednjeg poduzet-
54 Slično se tvrdi i u Programu ukupnog razvoja Grada Vukovara iz 2010: “U obnovu komunalne
infrastrukture Grada uložena su značajna financijska sredstva kako RH tako i stranih donatora.
No, sadašnje stanje komunalne infrastrukture nije na zadovoljavajućoj razini” (Program ukupnog
razvoja Grada Vukovara, 2010: 74).

ništva. Početak rješenja jest u institucionalnoj intervenciji pri čemu osnovna
institucija mora biti plan koji nameće država, a provode ga zajednički central-
na i lokalna vlast. Upravo je trenutno stanje rezultat političko-ekonomskog
pristupa po kome će se stvari riješiti same od sebe (dakle, tržištem) i po kome
će generator rasta i razvoja biti mali poduzetnici (koje banke zasigurno neće
financijski podržavati budući da to nije ekonomski racionalno).
Međutim, situaciju nije nimalo lako za promijeniti što možemo vidjeti
iz neprestanog nekritičkog ponavljanja suštinski istih teza neoliberalnog
ekonomskog modela. Tako prema jednom autoru “lokalni gospodarski razvoj
Vukovarsko-srijemske županije ... treba osmisliti i primijeniti provedbene me-
hanizme koji će pogodovati stvaranju poticajne klime za razvoj malog i srednjeg
poduzetništva, promoviranje poduzetničke kulture i u ruralnim područjima, te
razvoj ljudskog i društvenog kapitala, kao i lokalnog partnerstva za zapošlja-
vanje i unapređenje sustava obrazovanja i stručnog usavršavanja sukladno
potrebama lokalne gospodarske infrastrukture i tržišta55” (Cvikić, 2007: 525,
kurziv D. B.).
U Programu ukupnog razvoja Grada Vukovara se kaže da je “primarni za-
datak stvaranje poticajnog okruženja za otvaranje novih kvalitetnijih radnih
mjesta koja pored pristojne egzistencije, zaposlenicima osiguravaju prostor
za osobni i profesionalni razvoj. Postizanje konkurentnosti na tržištu rada u
uvjetima EU moguće je postići jedino, privlačenjem visokoobrazovanih i usko
specijaliziranih kadrova, njihovim stalnim usavršavanjem i stvaranjem visoko
motivirajuće radne sredine, koja će ih znati i zadržati” (Program ukupnog ra-
zvoja Grada Vukovara, 2010: 42). Demografski problemi mogu se riješiti tako
da se “demografski (oporavak) razvoj i gospodarski napredak moraju odvijati
planski, paralelno, odnosno moraju biti povezani... Ekonomsko prevladava-
55 Zanimljivo, dok Cvikić tvrdi jedno, u Programu ukupnog razvoja Grada Vukovara se tvrdi drugo.
Tako ona pojašnjava, kao što vidimo, da se sustav obrazovanja treba prilagoditi potrebama tržišta.
S druge strane, u dotičnom programu tvrdi se sljedeće: “Kvalifkacijska i obrazovna struktura
stanovništva ne podržava značajniji razvoj gospodarstva utemeljenog na znanju (nizak postotak
visokoškolovanog kadra u ukupnom broju stanovnika). Obrazovna struktura stanovništva prema
kojoj većina srednjoškolaca završava strukovne škole, govori o potencijalu obrtništva i razvoju
radno intenzivnih industrijskih grana” (Program ukupnog razvoja Grada Vukovara, 2010: 65,
kurziv D. B.). Prema ovome, obrazovanje ne susreće potrebe tržišta, nego je potencijal obrtništva i
tako bazirane privredne djelatnosti određen većim brojem srednjoškolaca u strukovnim školama.
Ovo je pogrešno. Međutim, takav razvoj situacije i odgovara ekonomskom modelu razvoja gdje se
potiče individualizam i samozapošljavanje u obliku poticanja malog poduzetništva.

nje negativnih učinaka demografskog procesa starenja mora se zasnivati na
punom iskorištavanju ljudskih i materijalnih resursa, dinamiziranju stope
ekonomskog rasta, smanjivanju nezaposlenosti te podizanje ekonomske dje-
lotvornosti gospodarstva” (Pejaković, 2016: 156).
Prema tome, možemo vidjeti da su političko-ekonomski temelji potenci-
jalnog razvoja Vukovara u skladu i s hrvatskom regionalnom strategijom i hr-
vatskim ekonomskim modelom. U tom smislu je Vukovar gotovo u potpunosti
integriran u privredu Hrvatske. Zbog toga bi neka moguća ekonomska politika
Vukovara koja bi zahtijevala planiranje razvoja, velika poduzeća kao pokretač
razvoja i industrije na koji bi se onda vezali mali i srednji poduzetnici kao
kooperanti te snažnu poljoprivredu – zapravo odudarala od hrvatskog modela
tako snažno da bi zapravo bila neprovediva.
Ovako se i dalje očekuje da će razvoj pokrenuti mali poduzetnik koji
objektivno nije sposoban akumulirati ni kapital, tehnologiju ni znanje
potrebno za veliki privredni obrat. Političko-ekonomski temelji privrednog
razvoja Vukovara s ovakvim osobinama postavljeni su vrlo klimavo što je
jedan od glavnih razloga slabog rasta i pretežite nerazvijenosti vukovarskog
kraja. Održivi razvoj, konkurentnost privrede, investicije i kontinuirano
otvaranje novih radnih mjesta – to su karakteristike koje ni jednom svom
dijelu nisu ostvarive u ekonomskom sistemu periferije EU i to još lokalne
privrede za koju ni vlastita država nema plan razvoja i mehanizme realizaci-
je istog.
U ovom konkretnom slučaju proizvodna baza i idejna nadgradnja idu
usporedno. Zamisao nekih političara i analitičara kakav je zapravo Vukovar
u kulturološkom smislu i kakav treba biti, podudara se s njihovom ekonom-
skom koncepcijom tog grada.
Nije slučajno da negiraju industrijska dostignuća bivšeg sistema, tadašnju
koncepciju urbanističkog razvoja, poljoprivredni napredak i zapošljavanje
velikog broja ljudi, s jedne strane i da zagovaraju što čvršće vezivanje uz eu-
ropsku tradiciju umjetnim približavanjem predjugoslavenskom Vukovaru, s
druge strane.
Tako je nakon reintegracije, kad se postavilo pitanje pretpostavki obnove i
razvoja, odlučeno i o “načinu obnove, projektima koji su dobili prioritet i smi-
slu koji se pridavao obnovi pojedinih objekata. Stječe se dojam da je obnova
išla za tim da se obnovi ‘autentični Vukovar’, kojim bi se na određeni način ob-
novio Vukovar od prije Drugoga svjetskog rata” (Žanić, 2008: 40). Najvažnije

je bilo povratiti Vukovaru “srednjoeuropski identitet”.56 Ranije smo vidjeli da
je taj europski put, u konkretno austro-ugarskom periodu, za Vukovar značio
podređivanje tuđim interesima i profitu, privredno zaostajanje itd. Ironijom
sudbine, Vukovar se najviše približio europskoj tradiciji i kulturi upravo u
jugoslavenskom periodu, jer je tada riješio probleme industrijalizacije, urba-
nizacije, poljoprivrednog napretka i povrh svega, nije bio podređen tuđim
interesima. I sada mu zaista prijeti povratak u predjugoslavensko vrijeme kad
su privredom dominirali obrt, strani kapital, zaostala poljoprivredna proizvod-
nja i kad su umjesto Vukovaraca odlučivali Pešta i Beč, odnosno stranci.
Ipak, ne možemo reći da nema i alternativa ili barem pokušaja osmišljava-
nja alternativa trenutnom modelu privrednog razvoja vukovarskog kraja. Vrlo
vjerojatno su njihovi autori također uvidjeli probleme koji ograničavaju daljnji
razvoj i prijete perspektivi življenja Vukovara.
Temeljna postavke od kojih ovi autori kreću, prema kojoj je nužna veća
i dosljednija pomoć države i razvoj malog poduzetništva kao i sitnog posjeda
ne vodi nikuda, pa tu koncepciju treba mijenjati. Prema Živiću, “nedvojbeno
je da se vukovarsko gospodarstvo, bez obzira na vlastite potencijale, moguć-
nosti, tradiciju i spremnost, neće moći obnoviti/restrukturirati ni napredovati
bez pomoći države, bilo kroz izravna državna ulaganja (naročito u prometnu
i komunalnu infrastrukturu te obrazovanje), bilo kroz poticaje koji bi trebali
potaknuti ili olakšati priliv ljudi, znanja i kapitala sa strane” (Živić, 2012: 84).
U drugom članku Šundalić prihvaća aktivaciju države na pet razina: “kao
posjednik velikih poljoprivrednih površina može biti glavni pokretač različitih
aktivnosti; kao normativna i institucionalna adresa koja širi mreže poticaja i
povlastica akterima u procesu obnove; država može biti i oblikovatelj socijalne i
tehničke infrastrukture te time jamčiti kakvoću usluga i sigurnosti na ruralnim
područjima; ona može biti i posrednik u koncentraciji profesionalnih elita na
ruralnom području; isto tako, država može biti i jamac razvojnih saveza razli-
56 Tako je jedan vijećnik komentirajući regulacijski plan uređenja središnjeg područja Grada, u ožuj-
ku 1997. pojasnio: “Ovo je ‘pogođen’ interes europskog Vukovara, ovo je vraćanje stila grada koji je
narušavan minulih 45 godina prodorom ‘istoka’.” (Vukovarske novine, 12.3.1997.: 4 u Žanić, 2008:
43). To je bio i još je opće prihvaćeni koncept: “U godinama povratka pripadnika hrvatske etničke
pripadnosti u Vukovar u prvi plan dolazi kulturno-spomenička izgradnja prostora. Vukovar je tada
dominantno predstavljen kao grad koji pripada europskom kulturnom kontekstu i u tom smislu
označava granicu s ‘istokom’. Istok se prije svega određuje kao Balkan te se tako Vukovar ogleda
kao dobar primjer dominantnog političkog diskursa devedesetih po kojem je cilj odvajanja Hrvat-
ske od Jugoslavije i bijeg od Balkana u koji je bila nesretno uvučena” (ibid.: 46).

čitih sudionika koji se sklapaju u interesu ruralnog područja” (Šundalić, 2003:
86, kurziv u originalu). Ova podjela više se tiče ruralne obnove, ali ona je usko
povezana s privrednim razvojem.
Dalje, Šundalić, u suradnji s Barkovićem, pojašnjava kako se razvoj Vu-
kovara ne može temeljiti samo i isključivo na tržištu jer tu vladaju svi drugi
interesi osim tržišnih. Ovdje je svaka aktivnost stala baš zato što dominira
nacionalizam i nacionalni problemi. U razvijenijim krajevima gdje se “tržišni
interes nametnuo kao glavno vezivno tkivo među pojedincima i skupinama,
regulatorna uloga države je minimizirana. Ondje, pak gdje su svi drugi interesi
ispred tržišnih, država je itekako pozvana” (Šundalić, Barković, 2008: 81).57
Razvoj Vukovara nije samo zadaća lokalnih vlasti i dotične Županije.
Razvoj Vukovara jednak je razvoju slavonskog i hrvatskog društva i zbog toga
sve tri razine moraju zajedno i usko surađivati u tom procesu (ibid.: 83). Mar-
ketizacija tih procesa, suprotno, uzrokuje međusobno udaljavanje jednih od
drugih i diskontinutitet u razvoju.
Dodatno, marketizacija tih procesa temelji se na malom poduzetništvu
i sitnom posjedu – velikim problemima današnjeg vukovarskog razvoja. Za
razliku od dominantnog pogleda na mala poduzeća kao generatore rasta, ovdje
se priznaje kako su “mala poduzeća bitan čimbenik gospodarskoga razvoja,
no njihova dominacija djelomično i upozorava na ranjivost gospodarstva, jer
ih promjenjivost tržišta može lakše ugroziti. Stoga se ne smije zanemariti uloga
velikih gospodarskih subjekata koji se ističu ekonomijom razmjera i vertikal-
nom integracijom. Jačanje kooperantskih odnosa između velikih i malih podu-
zeća pridonijelo bi ostvarivanju dodane vrijednosti neobrađenih proizvoda te
zadržavanju lanca nabave unutar gospodarstva Županije” (Šundalić, Barković
2008: 92, kurziv D. B.).
Isti je problem s malim posjedom. Petrač i Zmaić su analizirali veličinu
gospodarstva ovom dijelu Slavonije i došli do sljedećih podataka:
57 Možda je razlog ovakvom pristupu i činjenica da Šundalić ne gleda na proces tranzicije kao i ostali
analitičari. On dakako nije pobornik bivšeg sistema, ali gleda na ponešto drugačiji način prošli
proces tranzicije: “Tranzicijska je modernizacija... destruktivno-konstruktivna. Ona je destruktivna
glede neprihvaćanja utjecaja i učinaka socijalističke modernizacije, ali želi biti konstruktivna u
naporu oko oživljavanja obiteljskog gospodarstva, poticanja tržišne proizvodnje, modernizacije
opreme i slično. Željela bi biti konstruktivna i na populacijskoj razini, no taj se trend pomlađi-
vanja seoskog stanovništva može osjetiti tek kao posljedica upsjeha tehničko-organizacijskih
pomaka” (Šundalić 2003: 87).

“Posjedovnu strukturu u kojoj od ukupno 532.266 posjeda ili 84,5% čine
posjedi manji od 5 ha, dakle mali posjedi, 69.627 ili 13% posjedi između 5 i 10
ha, odnosno srednji posjedi, a samo 13.523 ili 2,5%, posjedi veći od 10 ha, koje
smatramo, uvjetno rečeno, ‘velikima’, nesumnjivo obilježava usitnjenost”
(Petrač, Zmaić, 2003: 196, kurziv D. B.).
Potom su zaključili da u kontekstu “sitnog poljoprivrednog posjeda nema
uvjeta za unapređenja poljoprivredne proizvodnje. Sitni poljoprivredni posjed
i na njemu utemeljeno poljoprivredno gospodarstvo ne omogućuje racionalnu
proizvodnju i za gospodarstvo svrsishodnu proizvodnu orijentaciju, orga-
nizaciju i zadovoljavajući stupanj robnosti te upotrebu tehničkih sredstava”
(Petrač, Zmaić, 2003: 200).58
Prema tome, nakon što smo vidjeli na koji su način postavljeni privredni
temelji u širokom smislu, treba prijeći i na njihovo djelovanje. Pritom treba
imati na umu da se ovako postavljenim temeljima može postići ekonomski
rast u određenom periodu, ali taj rast neće utjecati na ekonomski razvoj u pu-
nom smislu. Ekonomski razvoj u korist većine Vukovaraca ne može se realizi-
rati jer nisu konstruirane pretpostavke koje bi ga nužnom putanjom usmjerile.
Na koji su se način ekonomski rast i razvoj kretali, vidjet ćemo u idućem
poglavlju.
Suvremeni razvoj Vukovara

Gotovo je nemoguće ostvariti privredni razvoj u bilo kojem gradu pa tako ni
u Vukovaru ako je njegova populacijska slika nepovoljna. Struktura stanovniš-
tva je glavna odrednica ponude radne snage i radno sposobnog stanovništva
bez kojeg se o razvoju ne može ni razmišljati. Upravo po tom pitanju Grad
Vukovar stoji vrlo loše, a to nije posljedica samo rata jer već dvadeset godina
58 Možemo napomenuti da je ovaj zaključak koji je rezultat znanstvene analize, zapravo bio poznat
još Miji Mirkoviću koji je prije više od pola stoljeća pisao da je mali posjed i njegov vlasnik ograni-
čavajući faktor poljoprivrednog razvoja: “Ako takav mali posjednik predstavlja većinu stanovniš-
tva koja proizvodi i koja troši, njegova egzistencija daje oznaku čitavoj narodnoj privredi. Mali
posjed ima ‘zaslugu’ za spori razvoj ostalih privrednih djelatnosti, za sporu akumulaciju kapitala,
sporu industrijalizaciju vlastitom snagom (i industrijalizaciju stranim kapitalom, stranom teh-
ničkom radnom snagom na polukolonijalnoj osnovi) pa čak i sporog razvoja trgovine i zanata. Jer
mali posjednik nema velike kupovne moći i on je slab potrošač. Njegove su potrebe malene i sve
su primarne” (Mirković, 1979: 48).

Vukovarci žive u miru. Javlja se onaj ranije spomenuti začarani krug gdje
stanovništvo (posebno mlado) odlazi iz Vukovara jer ne vidi nikakvu perspek-
tivu. Perspektive nema jer je privredni razvoj na izuzetno niskoj razini, pa kao
da ga i nema. Konačno, privrednog razvoja nema, između ostaloga, zato što je
aktivnost stanovništva vrlo niska, a njegova struktura nepovoljna.
Napomenuli smo također da je možda vrlo težak i kompleksan, ali jedini
put da Vukovar izađe iz tog kruga – jest industrijalizacija (na suvremeni način,
naravno) i dosljedna strategija centralne vlasti (plan).
Populacijsku katastrofu jezgrovito je izrazio Pejaković kad se pita: “Što se
može očekivati u županiji koja je gospodarski, materijalno i demografski deva-
stirana iz koje se i dalje više stanovništva odseljava nego što se u nju doseljava
i u kojoj više stanovništva umire nego li se rađa? Prema podacima Državnog
zavoda za statistiku u 2014. godini iz Vukovarsko-srijemske županije odselilo
se 3.622 stanovnika od čega u inozemstvo 1.594 dok se u županiju doselilo
1.043 stanovnika (migracijski saldo -2579). Od 2010. do 2014. godine županija
je prirodnim putem izgubila 2.411 stanovnika (Priopćenje DZS, 2015.)” (Peja-
ković, 2016: 156).59
Dakle, uz ovakve nepovoljne populacijske trendove gotovo je nemoguće
preokrenuti privredne trendove. Ali isto tako vrijedi i obratno – uz nepovoljne
privredne trendove, gotovo je nemoguće preokrenuti populacijske trendove.
Da bismo se uvjerili u problematiku vukovarske populacije, možemo
pogledati sljedeće dvije tablice.
Godina 1991. 2001. 2011.

Koeficijent starosti 14,2 22,3 28,0
Indeks starenja 52,6 105,6 151,5
Udio fertilnog 50,3 47,6 38,6
ženskog
stanovništva
Tablica 14: Koeficijent starosti, indeks starenja i udio fertilnog stanovništva u Gradu
Vukovaru (Izvor: DZS i Živić, 2011)
59 Živić (2012) ukazuje na prirodnu promjenu Grada Vukovara 1991. – 2011. koja je bila -1.749 stanov-
nika, dok je u periodu 1971. – 1990. bila 3.433 stanovnika.

Godina 2001. 2011.
Zaposleni 7.860 7.424
Nezaposleni 5.115 2.615
Ekonomski neaktivni 18.695 13.765
Umirovljenici 8.682 9.274
Tablica 15: Zaposleni, nezaposleni, ekonomski aktivni i umirovljenici u Gradu Vukovaru

(Izvor: DZS)
U tablici 14 vidimo koliko je nepovoljan koeficijent starosti u Vukovaru iz

2011., u odnosu na 2001. Napomenimo da su to godine u miru, godine obnove
i razvoja Vukovara. Dakle, taj koeficijent, koji mjeri broj osoba starijih od 60
godina u ukupnom stanovništvu, porastao je za četvrtinu, dok se u odnosu na
1991. udvostručio.
Problem sa starijim osobama i po gradske vlasti i po privredni razvoj
temeljen na malom poduzetništvu i niskoj akumulaciji jest što one najčešće
ne iseljavaju iz svog kraja i nisu ekonomski aktivne. Na taj način dvostruko
opterećuju ionako teško stanje Vukovara. Naravno, to može biti teret jedino u
kontekstu aktualnog ekonomskog modela.
S druge strane, indeks starenja, koji označava broj osoba starijih od
60 godina na 100 stanovnika mlađih od 19 godina, porastao je sa 105,6 na
151,5. Profesorica Wertheimer-Baletić naglasila je koliko je problematičan
bio porast ovog indeksa 2001. u odnosu na 1991. A sada se on gotovo istim
skokom povećao! Ova vrijednost indeksa nam govori da je staro stanovniš-
tvo Vukovara debelo premašilo broj i udio mladih u Vukovaru, što je itekako
alarmantno.
Konačno, imamo podatke i za udio fertilnog ženskog stanovništva koji se
u odnosu na 2001., smanjio za gotovo deset postotnih poena. Možemo očeki-
vati, ovakvim tempom razvoja, da će u skorijoj budućnosti ovaj udio ići i ispod
trećine ženskog stanovništva, što ukazuje i na potencijalni kronični problem
manje ponude radne snage u srednjem i dugom roku.
Prije nego vidimo na koji se način cijeli proces odražava i na ekonomsku
aktivnost stanovništva, pogledajmo sljedeću tablicu koja nam pokazuje kreta-
nje vukovarskog stanovništva.

1991. 2001. 2011.
Grad Vukovar 46.735 31.670 28.016
Tablica 16: Promjena ukupnoga broja stanovnika Grada Vukovara 1991. – 2011. (za 2011.
navedeni su prvi rezultati popisa) (Izvor: Živić, 2011)
Ovdje treba konstatirati veliko smanjenje stanovništva60 u odnosu na pre-

dratnu godinu, iako i Živić pojašnjava da “prvi rezultati popisa iz 2011. godine
iz metodoloških razloga nisu... izravno usporedivi s popisnim rezultatima iz
2001. godine. Ipak, oni ukazuju na opći trend u demografskoj dinamici Grada
Vukovara, a to je nastavak ukupne depopulacije...” (Živić, 2011: 101).
U tablici 15 vidimo da je broj zaposlenih, a to je najbitniji pokazatelj,
smanjen za nekih četiri stotine ljudi. Međutim, smanjen je broj nezaposlenih
(gotovo za dvostruko) i broj ekonomski neaktivnih, dok je broj umirovljenika
povećan. Uz okolnosti nepovoljnog ekonomskog razvoja i besperspektivnosti,
čini se da je jedan od uzroka smanjenja nezaposlenosti iseljavanje dijela sta-
novništva koji su na taj način brisani iz evidencije nezaposlenih. To se dodatno
može potvrditi, jer osim što je pao ukupni broj stanovnika u Vukovaru i broj
zaposlenih se smanjio.61
Prema tome, populacijski trend jest nepovoljan što također ograničava
puni razvoj vukovarskog kraja. U aktualnom ekonomskom modelu, kao što
smo vidjeli, ima prostora za povećanje zaposlenosti, za povećanje dobiti što
ćemo i kasnije vidjeti, ali opća slika nije dobra. Postoje razni načini povećanja
zaposlenosti koji, treba reći, nisu jednostavni.
Jedan od načina jest, budući da je u tom slučaju ponuda radne snage veća
od potražnje, i sniženje cijene radne snage, odnosno plaće. Time se, međutim,
stvara atmosfera da je radnička plaća manje važna stvar, a da je važnije imati
posao za koji se onda radnik grčevito drži i time se odustaje od bilo kakve
60 Na drugom mjestu Živić (2012) navodi podatak da je u Vukovaru 1971. bilo 39.219 stanovnika, pa
možemo uočiti da današnji Vukovar ima manje ljudi nego što je imao prije više od četiri desetljeća.
61 Međutim, treba napomenuti kako se posljednjih godina, a posebno je to bilo 2016., situacija na
planu zaposlenosti mijenja. Tako je gradonačelnik Ivan Penava predstavio podatke po kojima se
“broj nezaposlenih po prvi puta otkako se sustavno prati trend smanjio ispod 2.000 nezaposlenih...
Broj zaposlenih... prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iznosi 9.423, a to
je za 193 osobe više nego na dan 30. lipnja 2015., odnosno za čak 319 zaposlenih u odnosu na dan
30. lipnja 2014.” (http://www.hrv.hr/vijesti/aktualnosti/item/9764-prvi-put-u-gradu-vukova-
ru-smanjen-broj-ne-zaposlenih-ispod-dvije-tisuce, kurziv D. B.).

borbe za svoja prava. Ova bi mu borba posljedično mogla povećati plaću. Dakle,
vukovarska se privreda nalazi u toj primitivnoj fazi gdje se problem zapo-
slenosti uvelike riješava smanjenjem ili održanjem plaće na jednakoj razini.
Povoljni privredni razvoj (ne rast!) bio bi izražen u porastu plaća, odnosno u
dostizanju hrvatskog prosjeka i u potrazi za poslom bez grčevitog straha od
gubitka istog jednom kad ga se nađe.62
Kakav je vukovarski privredni razvoj?
U sljedećoj tablici možemo dobiti neke naznake tog razvoja.
Naziv 2003. % 2014. % Indeks

Ukupno 1.511 100,00 1.587 100,00 105,03
Mali 1.471 97,35 1.544 97,29 104,96
Srednji 31 2,05 35 2,21 112,90
Veliki 9 0,60 8 0,50 88,89
Tabela 17: Broj poduzetnika Vukovarsko-srijemske županije u 2014. godini prema

veličini (Izvor: http://www.hgk.hr/wp-content/blogs.dir/1/files_mf/pregled_gospodar-
stva_vsz_2014.pdf)
Vidimo najprije da se ostvaruje politika stimuliranja, zapravo dominacija

u razvoju malog poduzetništva. Malih poduzeća je u Vukovarsko-srijemskoj
županiji u godini 2013. bilo 1.471, a godinu dana kasnije 1.544. Udio velikih
poduzeća, dakle onih koji zbog velikih kapaciteta, znanja i tehnologije i mogu
biti generatori rasta i razvoja te akumulacija kapitala, iznosi pola posto.
Pogledajmo dalje u tablicama 18 i 19 neke odabrane ekonomske pokaza-
telje za Vukovar. Vidimo da je prosječni dohodak po stanovniku Vukovaru u
godinama 2010. i 2013. bio 24.598 kn, odnosno 26.206 kn, što je povećanje za
1.608 kn. Znači da se poslovna aktivnost vukovarskog kraja povećala a zajedno
s posljedicama nepovoljnog populacijskog trenda dodatno je uvećala prosječni
dohodak. Međutim, ako pogledamo za iste godine prosječni izvorne prihode
po stanovniku, onda vidimo da je to ipak – bijeda. Ukupni razvoj vidi se i u
indeksu razvijenosti koji se sa 78,27% smanjio na 70,63% hrvatskog prosjeka.
62 Tako se u Vodiču za ulagače na području Grada Vukovara iz 2013. mogu naći podaci o prosječnoj
plaći koja iznosi 3.407 kuna neto. U prerađivačkoj industriji bila je 2.491 kuna, u obrazovanju
2.760 kuna (http://www.bic-vukovar.hr/VURA-HR.pdf). Međutim, podaci za ovu i prošlu godinu
ukazuju na to da plaća u vukovarskom kraju manja za 18 – 20% od državnog prosjeka.

Uvijek je dobro imati na umu da razvoj nije apstraktna kategorija i da se
on povećava ili u korist manjine ili u korist većine. U vukovarskom slučaju,
privredni razvoj ide u korist manjine, a ne većine društva. Tim više što postoje
mnoge olakšice za kapital u vidu oslobođenja od dijela doprinosa, poreza na
dobit, pomoći oko komunalne infrastrukture itd. Na taj način čisti profit kapi-
tal može rasti na štetu vukovarskih radnika, a da to oni ne osjete direktno.
Gradovi Prosječni Prosječni Prosječna Indeks razvi- Skupina

dohodak po izvorni stopa nezapo- jenosti (%)
stanovniku prihodi po slenosti (%)
stanovniku
Ilok 2010. 19.186 596 71,1 ii.
2013. 22.260 725 70,91 ii.
Otok 2010. 13.374 789 60,26 ii.
2013. 16.785 1.077 61,09 ii.
Vinkovci 2010. 24.598 2.165 89,86 iii.
2013. 25.879 1.869 89,21 iii.
Vukovar 2010. 24.598 1.033 78,27 iii.
2013. 26.206 1.272 70,63 ii.
Županja 2010. 18.279 1.921 79,97 iii.
2013. 22.093 1.605 76,11 iii.
Tablica 18: Odabrani ekonomski pokazatelji Gradova Vukovarsko-srijemske županije

(Izvor: Vrijednosti indeksa razvijenosti i pokazatelja za izračun indeksa razvijenosti na
lokalnoj razini 2010./2013., MRRFEU)
Financijski 2010. 2011. 2012. 2013. 2014. Trend

pokazatelji
Broj 380 383 378 390 408
poduzetnika
Broj 5.160 5.178 4.803 4.351 4.101
zaposlenih
Ukupni 2.320.716 2.388.154 2.716.102 3.032.190 5.197.028
prihodi
Ukupni 2.211.297 2.339.485 2.946.710 2.990.193 5.064.512
rashodi

Dobit prije 212.330 157.057 105.402 175.266 279.858
oporezivanja
Gubitak prije 102.912 108.388 336.011 133.269 147.343
oporezivanja
Izvoz 235.687 346.544 324.974 216.222 260.491
Uvoz 352.447 393.965 678.793 907.215 263.701
Tablica 19: Odabrani makroekonomski pokazatelji gospodarstva Grada Vukovara /

iznosi: u tisućama kuna (Izvor: HZZ, 2016)
U tablici gore vidimo i konkretno te podatke kao posljedice razvoja

kapitala. Vidimo da se broj zaposlenih kod poduzetnika smanjuje, što znači
da zaposlenost u samostalnim djelatnostima poput obrta i poljoprivrede raste.
Naravno, ne treba umanjiti ni značaj zapošljavanja od strane javne uprave.
Dalje, u pet godina ukupni prihodi su udvostručeni, kao i rashodi, no uku-
pna se dobit povećala. Treba možda naglasiti i pokazatelje oko uvoza i izvoza.
Vidimo da se trend većeg uvoza od izvoza ne može preokrenuti. Eventualno se
može smanjiti taj vrlo nepovoljni jaz.63
Drugu stranu ovog procesa razvoja ruralnog dijela više kao posljedice pre-
življavanja i tradicije nego smišljenog plana države za ruralni razvoj, možemo
vidjeti i pomoću iduće tablice.
Godina 1961. 1971. 1981. 1991. 2001. 2011.

Gradsko 40,1 46 49,8 52 50,2 51,6
stanovništvo
Tablica 20: Udio gradskog i seoskog u ukupnom stanovništvu Vukovarsko-srijemske

županije 1961., 1971., 1981., 1991., 2001. i 2011. godine (Izvor: Živić, 2012)
Tablica nam pokazuje udio gradskog i seoskog stanovništva u ukupnoj

populaciji na širem vukovarsko-srijemskom području. Uzmemo li u obzir već
spomenuti vrlo nepovoljni populacijski trend, vidimo da se udio gradskog
63 Na primjer, 1990. Vukovarsko-srijemska je županija imala 121,6% pokrivenosti uvoza izvozom, što
je pojednostavljeno značilo da je za svaku kunu uvoza ona izvozila 1,21 kunu, dakle petinu više.
Ovaj trend je stubokom promijenjen i 2006. pokrivenost uvoza izvozom iznosi 82,2%, a 2009. tek
56,1% (Marošević, Romić, 2011).

stanovništva u tijeku pola stoljeća povećao za deset postotnih poena, a u
posljednih četvrt stoljeća čak i neznatno smanjio. S druge strane, udio seoskog
stanovništva se u tom omjeru smanjio u tijeku pola stoljeća, dok je u odnosu
1991., ostao gotovo jednak.
Sve je to uvelike posljedica orijentacije bilo centralne vlasti bilo lokalnih
vlasti na razvoj malog poduzetništva koje naprosto nema te kapacitete ili
objektivne osobine generiranja snažnijeg rasta koji bi privredni razvoj podigao
na višu razinu. Stoga nije teško zaključiti da će “razvojni uzlet na prostoru
Vukovarsko-srijemske županije tražiti promjenu nacionalne ekonomske politike,
u kojoj će veliku ulogu imati državni poticaji. S obzirom na to da država iz
fiskalnih i političkih razloga mora u alokaciji poticaja imati racionalne argu-
mente, otvara se problem razvojnih scenarija optimiziranih za potrebe Vuko-
varsko-srijemske županije. Zbog toga je, u nastavku, korisno ukratko pozici-
onirati raspravu o postojećim razvojnim uzorima” (Poljanec, Borić, 2008: 20,
kurziv D. B.).
Konkretno, u gospodarskom vodiču Grada Vukovara (http://vodic.
fond-vukovar.hr/) mogu se detaljno vidjeti podaci o poduzećima i zaposleni-
ma te iz toga dobiti širu sliku nametanja razvoja malog poduzetništva i daljnje
marketizacije društvenih odnosa.
Tako je privreda podijeljena u šest sektora: građevina, poljoprivreda, trgo-
vina, usluge, ugostiteljstvo i proizvodnja. Poduzeća u građevini ima 31, a zapo-
šljavaju 766 ljudi. Od 31 poduzeća, njih 19 zapošljava po pet ili manje radnika.
U poljoprivrednom sektoru ima devet poduzeća s 11 zaposlenih. Što se
tiče trgovine, tu je situacija sljedeća: 26 poduzeća s 958 zaposlenih od čega je
Borovo najveće poduzeće u tom sektoru s 381 zaposlenih. U uslužnom sektoru
posluje 43 poduzeća s 830 zaposlenih, a u ugostiteljstvu 13 poduzeća sa 121
zaposlenih. Konačno, u proizvodnji je 25 poduzeća sa 979 zaposlenih.
Naravno, ovo nije ukupan broj zaposlenih u vukovarskom kraju, ali nam
daje uvid u tendenciju tržišnosti. S ovoliko poduzeća (pritom treba dodati
da je vrlo slično i s drugim gradovima, ali i na državnoj razini) nemoguće je
osmisliti i provesti neki plan ili nacionalnu strategiju sa željenim rezultatima.
Takva struktura poduzetništva zapravo je temelj individualizacije privrede i
time se postiže nekoliko procesa: prvo, radnička prava se smanjuju i ograniča-
vaju jer su radnici silom prilika odvojeni od sindikalnog organiziranja putem
kojeg bi mogli tražiti veća prava budući da je tek nekoliko poduzeća s većim
brojem zaposlenih. Drugo, konkurencija između radnika se povećava baš zato

što nikome nije zajamčeno radno mjesto ili uredna plaća. Treće, mali poduzet-
nici teško posluju na tržištu jer se ne mogu natjecati s krupnim kapitalom u
hrvatskoj regiji ili izvan nje. Stoga da bi opstali i izbjegli bankrot, oni idu preko
svojih granica kako u fizičkom tako i u vrijednosnom smislu, što onda dodatno
stvara atmosferu besperspektivnosti za nezaposlene.64 Konačno, malo podu-
zetništvo je izuzetno osjetljivo na tržišne promjene pa kako veže veliki broj
radnika uz sebe, ono u prvom naletu krize riskira određeni broj otpuštanja
i propadanja, što dodatno povećava depresiju u društvu, a remeti društvene,
posebno međunacionalne odnose.
S druge strane, postoji i primjer većeg poduzeća i jednog od generatora
rasta i razvoja Vukovara – Luka Vukovar. U razdoblju od 2003. — 2006. Luka
je ostvarila rast pretovara od 300% i jedina je riječna luka na prostorima bivše
Jugoslavije koja je postigla predratne rezultate pretovara (Vodič, 2015: 13).
Preciznije, pretovarom od 305.000 tona po dizalici luka Vukovar spada među
najefikasnije europske luke (ibid: 14).
Međutim, čak ni Luka Vukovar nema one performanse koje bi bile opti-
malne za poslovnog subjekta koji sudjeluje u zacrtanom privrednom razvoju
Grada Vukovara. Drugim riječima, unatoč tome što je ostvarila veliki napredak
u odnosu na posljednje godine, a posebno u odnosu na ratno stanje, neki auto-
ri smatraju da ona može itekako više.
Dok je 1980. ukupni promet vukovarskog pristaništa iznosio 848.500
t, 1989. bio je 1.022.000 t, 2006. godine, za što je malo prije navedeno da je
ostvaren porast od 300% i da su se postigli predratni rezultati, ostvaren je
promet u apsolutnim brojkama od 899.603 t, “što je iznosilo čak 53% ukupno-
ga prometa svih hrvatskih pristaništa (Transport i komunikacije, 2007.). Za
razliku od nekih drugih naših riječnih pristaništa gdje se odvija prekrcaj roba u
tuzemnom prometu, u Vukovaru glavninu prometa čini međunarodni promet,
pa je njegovo vodeće mjesto među hrvatskim lukama u toj kategoriji još izrazi-
tije (67,6%). Podaci za 2005. razlikovali su se tek neznatno i također potvrđuju
vodeće mjesto Vukovara” (Klemenčić, 2008: 129).
No, što to znači? “Usporedba s podacima o prometu pristaništa prije 1991.
pokazuje dva bitna obilježja. Opseg ukupnoga prekrcaja robe u pristaništu
smanjen je u odnosu na prijeratno stanje, međutim bez obzira na apsolutno
64 Uz niske plaće, dominiraju ugovori na određeno vrijeme (i to nerijetko na godinu dana, pa i ma-
nje), razni ugovori o djelu, autorski ugovori itd.

smanjenje, udio Vukovara u ukupnom prometu znatno je porastao. U najnovijem
razdoblju Vukovaru pripada uvjerljiv primat među hrvatskim pristaništima,
što se može tumačiti jedino gotovo potpunim zamiranjem prometa Savom i Dra-
vom te, u skladu s tim, drastičnim padom lučkoga prometa u riječnim pristaništima
na tim rijekama” (Klemenčić, 2008: 130, kurziv D. B.).
Suština ovih navoda jest da Vukovar prolazi kroz proces obnove i razvo-
ja. Da bi se mogao razvijati onoliko koliko je to objektivno moguće, obnova
mora biti planska i sveobuhvatno urađena. Vidjeli smo već da se za taj način
nije odlučila centralna vlast budući da ona zagovara trenutni model ekonom-
skog razvoja. Međutim, zagovarala ona trenutni ili neki drugi model razvoja,
početni korak mora biti usporedba i s predratnim vremenom i dostizanje tih
rezultata budući da je to i dalje isti prostor, s istim prirodnim karakteristikama.
Drugim riječima, usporedba sadašnjih pokazatelja samo u odnosu na godine
nakon mirne reintegracije ili na primjer u udjelima (dakle u odnosu na druge
performanse ovog nerazvijenog kraja ili države) služi za samozavaravanje
budući da se zanemaruju rezultati i dostignuća od perioda prije rata. Najbolji
pokazatelj međunarodne i nacionalne konkurentnosti ne samo Luke Vukovar,
nego i ostalih vukovarskih privrednih subjekata bit će dostizanje rezultata i
ishoda iz perioda kad su ti rezultati dostizali svoj optimum za tadašnju razinu
tehnologije.
Privredni razvoj Vukovara uistinu će se osjetiti kad dostigne one društve-
ne norme i norme življenja koje je postavio predratni Vukovar. Ne samo to,
moderni privredni razvoj te norme mora uzdignuti još više, kao što je Vukovar
nakon 1945. prestigao razvoj do 1945. Najbolji pokazatelj ovog razvoja bit će
stvaranje perspektive življenja što će uzrokovati i povećanje vukovarskog
stanovništva, posebno mladog. I tu hrvatska planska politika naseljavanja, na
nesreću nekih autora i njihovog aludiranja da je Vukovar u bivšoj državi imao
rast stanovništva zbog pukog planskog naseljavanja od strane države, ipak
neće imati preveliki utjecaj.65
65 Na primjer: “Završetkom Drugog svjetskog rata Privremena skupština Demokratske Federativne

Jugoslavije donijela je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji (Laušić, 1989). Na temelju toga Za-
kona donešen je Plan kolonizacije, prema kojemu je samo na područje današnje Vukovarsko-sri-
jemske županije trebalo biti naseljeno više od 2.500 obitelji i to oko 1.650 obitelji iz Hrvatskog
zagorja te po 450 obitelji iz Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske (Maticka, 1990)” (Pejaković,
2016: 128).

Suvremena sociološka, ekonomska
i demografska analiza Vukovara —
problem pristranosti
Kroz cijeli ovaj članak pokušavamo obratiti pažnju na činjenicu da se suvre-

mene analize Grada Vukovara rade s većom dozom pristranosti, nego što bi to
dopuštale nužnost i potreba da se riješi privredna i društvena situacija ovog
Grada. Naime, optimalni put izlaska iz krize je priznavanje istinite situacije,
korektnog sagledavanja poraznih činjenica i pokušaj njihova vrednovanja u
skladu s društveno-ekonomskim kontekstom.
Ipak, za vrijeme istraživanja podataka i pisanja samog rada bilo je nemo-
guće ne primijetiti određenu dozu iskrivljenosti podataka pa i zaključaka.
Vukovar se u djelima raznih autora pokušavao prikazati kao srednjoeuropski
građanski grad koji je bio relativno razvijen, dobro uređen, s dobro razvijenom
privredom, i da je to sve postigao u prvom predratnom periodu. Ovo je tim
problematičnije, što se iz ove analize misli, potom, očigledno apstrahira od
jugoslavenskog perioda, u kojem se Vukovar zapravo i bio razvio.
Drugim riječima, neki su autori pokušavali ukazati na to da se Vukovar
od sredine 19. stoljeća pa do raspada Austro-Ugarske stalno razvijao i da je taj
razvoj bio donekle razvoj tipičnog grada, iako je Vukovar dobio status grada tek
1919., ukazom regenta Aleksandra, a dotad je praktički i pravno bio trgovište.
Ovakvim pristupom, koji je i dijelom bio izazvan vanjskim okolnostima,
na primjer događajima 1990-ih, nije se previše pažnje poklanjalo detaljima,
pa su određene misli napisane tako da međusobno proturječe ili su prevladali
pogrešni zaključci i to kod pitanja privrednog razvoja, željeznice i demografije.
Tako primjerice, Horvat i Potrebica u svom članku Uspon građanskog Vuko-
vara 1850. — 1918., pojašnjavaju da su “pozitivni tokovi gospodarskog razvoja,
kojima se uklanjaju ostaci kasnofeudalnih odnosa na selu, bili 70-ih godina
XIX. st. zaustavljeni”. Ali malo dalje nastavljajući misao, zaključuju da su “za
banovanja Ivana Mažuranića (1873. — 1880.) ipak stvoreni temelji za brži
ukupan razvoj sjeverne Hrvatske, a donekle i Slavonije” (Horvat, Potrebica,
1994: 182). Postavlja se pitanje: ako su gospodarski tokovi zaustavljeni 1870-ih
godina, kako je moguće da se onda istovremeno stvaraju temelji za brži razvoj?
Još dalje ide Klemenčić koji u svom radu konstatira sljedeće: “Kompleti-
ranje željezničke mreže te afirmacija prisavskoga koridora s time u vezi u 20.

stoljeću odmiču glavne prometne tokove od Vukovara. Otada je Vukovar ostao
pomalo po strani od glavnih regionalnih prometnih tokova. U samom gradu i
najbližoj okolici, doduše, u tom razdoblju važan je razvoj industrije, no to nije
izravna posljedica položaja grada. Zbog toga se može izvesti zaključak da je
20. stoljeće razdoblje u kojem je Vukovar nakon procvata doživio stagnaciju,
koja je dobrim dijelom posljedica položajne marginalizacije rada” (Klemenčić,
2008: 127).
Ovdje je problematično nekoliko stvari. Prvo, nameće se opći zaključak
da je Vukovar “procvat” doživio u monarhijsko vrijeme, a “stagnaciju” u 20.
stoljeću. U ovom smo radu mogli vidjeti da je istina zapravo obrnuta. Vukovar
je u odnosu na svoje privredne i poljoprivredne potencijale stagnirao sve do
nove Jugoslavije. Inače, kako pojasniti dominaciju vukovarskih pokazatelja za
vrijeme SFRJ u odnosu na ranija razdoblja? Dio suvremenih autora to ne može
pojasniti objektivno pa traže razloge izvan privredne sfere. Drugo, netočno
je da se glavni prometni tokovi “odmiču” od Vukovara u prošlom stoljeću.
Kako kaže Dobrovšak, “u sjevernoj Hrvatskoj, domaći građanski krugovi već
su u tridesetim i četrdesetim godinama 19. stoljeća razradili puno prijedloga
za izgradnju željeznica, no o njihovoj realizaciji su odlučivali Pešta i Beč jer
Hrvatska nije imala potpunu samostalnost, što se tiče izgradnje željeznica”
(Dobrovšak, 2008: 489). I dalje: “Istovremeno su Ugarske državne željeznice
1878. godine izgradile prugu Pešta — Pečuh / Pécs — Osijek — Dalj — Vinkov-
ci — Vrpolje — Brod. Ova pruga trebala je povezati Budimpeštu sa žitorod-
nim krajevima te je otvarala vrata za izlazak u Bosnu i Hercegovinu. Ovakva
izgradnja željezničkih pruga u Hrvatskoj imala je tendenciju podjele Hrvatske
na interesne sfere austrijskih i mađarskih krugova” (ibid.: 491).
Dakle, preduvjet bilo kakve željezničke (prometne) dinamike u hrvat-
skim zemljama bili su interesi Beča i Pešte te operacionalizacija tih interesa.
Vukovar je imao tu okolnost da je bio na području koje je bilo poprište sukoba
raznih interesa, čime je njegova samostalnost u svakom odlučivanju bila
uvelike umanjena.
Drugi primjer: “Kako bi se trgovina iz Bosne, nakon aneksije, prebacila na
Budimpeštu, 1878. gradi se pruga od Broda na Savi preko Vrpolja, Vinkovaca
i Vukovara (Borova) u Dalj, i dalje prema Subotici za Budimpeštu... Nedosta-
tak svakog utjecaja svih slojeva društva u Hrvatskoj na razvitak željezničkih
poslova za mađarske ere imao je teških posljedica u materijalnom i moralnom
pogledu. Ne samo da su se stvarale zapreke oko uključivanja domaće novčar-

ske elite i njezina sudjelovanja u financiranju izgradnje željeznice, već je i
domaći puk bio neupućen u poslovanje na željeznicama” (ibid.: 494).
Ukoliko je razvijen promet nekog grada ili države, obično je jezik tog
područja onda u većem optjecaju, no za Vukovar, kao i za hrvatsku zemlju, to
nije vrijedilo. Tako “jezik komuniciranja među službenicima nije hrvatski već
mađarski, iako ga prema rezultatima dio ugarskih zavičajnika zna” (ibid.: 504).
Štoviše, “u vukovarsko-srijemskoj je županiji na željeznicama bilo zaposleno
najviše namještenika, njih 436, zato što je tu bila i najrazgranatija željeznička
mreža. Najzastupljeniji su ugarski zavičajnici s 384 zaposlenika (88,07%),
hrvatskih zavičajnika je 51 (11,70%) i jedan je cislitavski zavičajnik (0,23%)”
(ibid.: 509).
Isti autor konstatira da su željeznice na tom prostoru krajem 1903., i dalje
u rukama Mađara i ugarskih zavičajnika (vlastele), što znači da željeznice i
dalje ostaju “sredstvo pritiska i pokušaj mađarizacije u Hrvatskoj” (ibid.: 516).
Imajući sve to na umu, kako možemo biti sigurni u tvrdnje u privrednoj
stagnaciji i marginalizaciji grada u 20. stoljeću, odnosno nakon raspada Au-
stro-Ugarske?
Da je stagnacija i nazadovanje privrednog, posebno poljoprivrednog
potencijala Vukovara (Slavonije) istinita činjenica, pokušao nas je uvjeriti i
Šundalić u jednom članku iz 2003. Tamo je naširoko pojasnio kako je “socija-
listički projekt industrijalizacije poljoprivredu u privatnom sektoru otpisao...
Seljački posjed je bio istisnut kao suvišan. Seljaci su ostajali bez jamstava za
prodaju svojih proizvoda, prihod im je bio nesiguran” (Šundalić, 2003: 81).66
Teško nam je u to povjerovati nakon što smo u drugom poglavlju naveli
postignuća poljoprivrede u jugoslavenskom periodu i nakon što znamo u
kakvim su problemima danas slavonski seljaci. Šundaliću ovdje zapravo nije
problem seljački posjed kao takav, jer ovaj može biti i veliki, odnosno može
biti i rezultat zajedničkog, zadružnog napora seljaka. Njemu je problem mali
posjed i nije jedini autor koji tako smatra (Grahovac, 2006: 31).
Za razliku od Šundalića, Petar Grahovac ističe: “Rezultati popisa poljo-
privrednih gospodarstava u privatnom vlasništvu od Drugoga svjetskog rata
do osamostaljenja Republike Hrvatske (1953. — 1991.) upućuju na nekoliko
66 Dalje, “Slavonija je doživjela socijalističku industrijalizaciju izgradnjom ljevaonica i teške indu-

strije, širenjem poljoprivrednih kombinata i degradiranjem sela i njegova stanovništva” (Šundalić,
2003: 90, kurziv D. B.). Vidjeli smo u drugom poglavlju koju je težinu imala individualna poljopri-
vreda u predratnom Vukovaru u odnosu na društvenu.

zaključaka. Prvo, broj posjeda se smanjio, od 596.9 na 534.3 tisuće ili za 10,5%.
Drugo, postoji neprekinuti uzlazni trend apsolutnog i relativnog porasta broja
posjeda manjih od 2 ha. Treće, smanjio se broj i udjel srednjih (2 — 10 ha) i kru-
pnijih (većih od 10 ha) posjeda u ukupnom broju gospodarstava. Četvrto, prosječna
veličina posjeda smanjila se s 3.9 na 2.7 ha” (Grahovac, 2006: 31, kurziv D. B.)
Tome možemo pridružiti i tvrdnje Wertheimer-Baletić koja zapravo piše
suprotno od Šundalića. Naime, “usprkos znatnom razvoju poljodjelskog druš-
tvenog sektora i s tim u vezi poljoprivredno-prehrambene industrije, 58,4%
ukupne poljoprivredne površine pripadalo je 1990. individualnim poljoprivrednim
proizvođačima, a od ukupne obradive površine toj je kategoriji vlasništva pripada-
lo 61,4% zemljišta” (Wertheimer-Baletić, 1994: 377, kurzivi D. B.).
Da ne znamo bolje, nakon intervencije Šundalića bili bismo uvjereni kako
je seljački posjed (i njegova veličina) zaista bio glavni problem u Vukovaru u
drugoj polovici prošlog stoljeća. To bi značilo da su Šundalića zapravo zado-
voljavali razvoj i dinamika seljačkog prosvjeda prije perioda nove, pa i stare
Jugoslavije.
On ignorira činjenicu da je položaj malog seljačkog posjeda povoljniji u
zemljama koje imaju veliko carinsko područje ili u kojima je društveni sistem
razvijeni kapitalizam centra, a ne periferije. Problem je u tome što ako “takav
mali posjednik predstavlja većinu stanovništva koja proizvodi i koja troši,
njegova egzistencija daje oznaku čitavoj narodnoj privredi (a to bi upravo dio
suvremenih vukovarskih analitičara želio, zajedno s masom sitnim poduzet-
nika, op. D. B.). Mali posjed ima ‘zaslugu’ za spori razvoj ostalih privrednih
djelatnosti, za sporu akumulaciju kapitala, sporu industrijalizaciju vlastitom
snagom (i industrijalizaciju stranim kapitalom, stranom tehničkom radnom
snagom na polukolonijalnoj osnovi) pa čak i sporog razvoja trgovine i zanata.
Jer mali posjednik nema velike kupovne moći i on je slab potrošač. Njegove su
potrebe malene i sve su primarne” (Mirković, 1979: 48).
Šundalić piše i da je “tehnološka je zaostalost u pogledu pripreme tla,
sjetve, prihranjivanja i zaštite kultura, uz lošu mehanizaciju na privatnim gos-
podarstvima, bila prateća pojava u društvu koje je svoju budućnost projiciralo
na industrijalizaciju i proletarizirane poljoprivredne kombinate” (Šundalić,
2003: 81). Već smo u drugom poglavlju bili naveli neke podatke koji dokazuju
suprotno od ovog navoda.
S druge strane, demografija je posebno osjetljivo pitanje. Neki autori
poput Živića tvrde kako se “koncem 1980-ih... Vukovar našao na svojevr-

snoj demografskoj prijelomnici – na pragu prirodne i ukupne depopulacije.
Demografski ratni gubici zbog srbijanske oružane agresije samo su ‘pogurnuli’
procese u pravcu depopulacije i demografskog starenja” (Živić, 2007: 499).
Međutim, ako se pogleda tablica prirodnog kretanja stanovništva Grada
Vukovara 1990 — 1992., s dodatkom za 2015., dobit ćemo sljedeće podatke:
Godina Broj živorođenih Broj umrlih Prirodna promjena

1990. 379 352 27
1991. 258 530 -272
1992. 81 133 -52
2015. 207 433 -226
Tablica 20: Prirodna promjena stanovništva Grada Vukovara, 1990. – 1992. te 2015. / izvor
DZS (Izvor: Živić, 2006, 2007: 81)
Rata već nema 20 godina, a prirodna promjena je poboljšana za 46 stanov-

nika, s tim da ih se čak 51 manje rodilo nego prve ratne godine. Da nije bilo
rata ne bi se dogodila tako snažna depopulacija, to je očito. Sigurno ne bi bilo
toliko umrlih i iseljenih. Međutim, teško se složiti sa Živićevim implikacija-
ma da se smanjenje stanovništva moglo spriječiti preorijentacijom društve-
no-ekonomskog sistema unutar kojeg je djelovala Jugoslavija, odnosno unutar
kojeg se razvijao tadašnji Vukovar.67 Štoviše, vidimo da je neuspješni hrvatski
razvoj kao rezultat obnove kapitalizma periferije, dodatno pogoršao trend
depopulacije i u samom Vukovaru, odnosno nije ga uspio usmjeriti prema
pozitivnom ishodu.
Dokaze za to imamo i u Hrvatskoj danas gdje sve više mladih iseljava i
gdje je prirodni prirast nepovoljniji nego ikad prije, a rata nema već više od 20
godina.
Dio demografskog pitanja jesu i migracije. U suvremenim analizama
Vukovara i vukovarskog kraja u jednom trenutku se njegova multinacional-
nost opisuje kao nešto pozitivno i izdvajaju se primjeri iz druge polovice 19.
67 Živić čak kasnije u jednom zajedničkom radu s tri autora, obrađujući “demografiju Vukovar-
sko-srijemske županije”, i ne spominje ovu misao. Štoviše, čitajući taj rad (Semenić, Cvikić, Živić,
Vržina – Vukovarska ratna i poratna pobolna zbilja – apel na moralnu obavezu djelovanja na stranici
157. u Zborniku 2016.) čitatelj dobiva dojam da su tek zbog rata demografski pokazatelji ovog kraja
krenuli nizbrdo.

stoljeća, a egzistencija više nacionalnosti i više vjeroispovijesti na jednom pro-
storu navodi se kao primjer tolerancije i srednjoeuropske osobine Vukovara.
U drugom se trenutku, međutim, gotovo prirodna posljedica ovakvog stanja
pojašnjava raznim navodno namjernim politikama stare i nove Jugoslavije ko-
jima je cilj bila agresivna srbizacija tog prostora (v. Karaman, 1994.). Međutim,
tamo su postojale najmanje tri nacionalnosti koje su imale dominantan udio:
hrvatska kao najveća, srpska i njemačka kao nacionalnosti koje su se razvijale
kao posljedica društveno-političkog razvoja. Na prvom je popisu stanovništva
iz 1857., uz hrvatsku kao najveću, njemačka manjina bila veća od srpske, a da
bi kasnije srpska bila veća od njemačke.
Kretanje njemačke nacionalne manjine bilo je uvelike uvjetovano raspa-
dom Monarhije, posebno agrarnom reformom prije Drugog svjetskog rata i
tijekom samog rata, kao i politikom druge Jugoslavije, posebno u poraću.68
U Vukovaru je na promjenu nacionalne slike utjecala velika gospodarska
kriza 1929. i političke reforme u Kraljevini Jugoslaviji. Njome je “Vukovar
izgubio znatan dio važnih institucija – Srijemska županija (odnosno oblast,
od 1924.) se ukida, kao i sud. S njihovim ukidanjem iz grada se iseljava znatan
broj činovničkih obitelji... S iseljavanjem činovnika potražnja za stanovima za
iznajmljivanje naglo se smanjila, što je dodatno pogodilo građevinsku aktiv-
nost” (Damjanović, 2005: 177).
Daljnja migracijska kretanja koja se tiču slavonskog i srijemskog kraja,
posebno Vukovara deset godina prije raspada SFRJ obradila je profesorica
Wertheimer-Baletić. Prema njenoj tablici Stanovništvo doseljeno u općinu
Vukovar prema području iz kojeg je doselilo (1981.), vidimo da je najveći broj
68 Poseban utjecaj je ovdje imao Drugi svjetski rat. Kako pišu autori Bara i Lajić “na početku 1942.
Treći Reich i Njemačka narodna skupina u Hrvatskoj počinju s osnivanjem ureda za preseljenje
i iseljavanje svojih pripadnika. Na intenzitet iseljavanja Nijemaca iz srednje i zapadne Slavonije,
posebice od 1943., utjecali su nesigurnost i napadi partizanskih jedinica na pripadnike njemačke
zajednice. Približno 30.000 Nijemaca iseljeno je do kraja 1944., iz područja zapadne Slavonije u
okolicu Osijeka i istočni Srijem. Najveći val iseljavanja Nijemaca, ujedno i konačnog u Njemačku,
bio je u drugoj polovini 1944., a organizirao ga je Kulturbund uz pomoć Druge njemačke armije”
(Bara, Lajić, 2010: 103). Za presudni utjecaj poraća na kretanje njemačke nacionalne manjine
dobro je vidjeti Nijemci, Austrijanci i Hrvati I. (Richembergh, 2010). Međutim, u vezi utjecaja
raspada Monarhije na kretanje stanovništva, ovdje možemo navesti i slučaj Mađara, koji su “bili
uglavnom državni činovnici i to u različitim službama, osobito na željeznici, u tzv. dunavskoj plo-
vidbi, u financijskim službama, u policiji (žandarmeriji) i drugim upravnim institucijama. Njihovo
je iseljenje bilo uvjetovano prvenstveno političkim faktorima...” (Wertheimer-Baletić, 1993: 468).

doseljenika bio iz izvan Hrvatske, njih 18.453. Od toga je najveći broj došao iz
BiH (11.428), a onda iz Vojvodine (5.450). Doseljeni unutar Hrvatske (iz druge
općine) iznose 21.996, zapravo 14.720, ako ne računamo 7.276 koji su stigli iz
drugog mjesta općine Vukovar (Wertheimer-Baletić, 1994: 383—384).
Kako je to utjecalo na etničku sliku Vukovara može se vidjeti i iz sljedećih
podataka. Prema Živiću (Živić, 2013: 109, 113) 1971. u Vukovaru je bilo, između
ostalog, 14.694 Hrvata, Srba 9.132, a Jugoslavena69 3.021. Godine 1981. Hrvata
je bilo 12.760, Srba 8.177, a Jugoslavena 9.475. Konačno, 1991. Hrvata je bilo
21.065, Srba 14.425, a Jugoslavena 4.355.
U strukturi ukupnog stanovništva Vukovara to je značilo da je 1971. bilo
48,6% Hrvata, 30,2% Srba i 10% Jugoslavena. Godine 1981. bilo je 37,9% Hrvata,
24,3% Srba i 28,2% Jugoslavena. I 1991. godine bilo je 47,2% Hrvata, 32,3% Srba
i 9,8% Jugoslavena. Dakle, zaključuje Živić, u periodu 1971. — 1991., povećanje
Hrvata iznosilo je 51,9%, a Srba 57%.
Vidimo da se na prvi pogled može činiti da dominira promjena nacionalne
slike Vukovara izvana, što je izazvala neka izrazito tendenciozna tumačenja.70
Možda može izgledati da je na djelu bila jugoslavenska politika namjerne
izmjene nacionalne slike Vukovara i to u korist nehrvatskog stanovništva.
Međutim, osim što najveća doseljavanja ipak ne idu iz pravca Srbije, vrlo su
intenzivna kretanja i unutar Hrvatske, pa i same Općine Vukovar. K tome,
izglednije je da navedene promjene u sastavu vukovarskog stanovništva nisu
69 Ovdje Živić navodi istraživanja demografa Šterca iz 1991. prema kojima je “razvidno je da narod-
nosno podrijetlo Jugoslavena na nekom području uglavnom odgovara narodnosnom sastavu toga
područja. U tom bi slučaju narodnosno ‘podrijetlo’ vukovarskih Jugoslavena činili Hrvati sa 37,9%,
Srbi sa 24,3% te ostali sa 37,8%” (Živić, 2013: 114).
70 Tako je Karaman pisao: “Ipak, najpogubnije obilježje kretanja nacionalnog sastava stanovništva
na vukovarskom području tijekom posljednja četiri desetljeća tvori stalan porast opsega i udjela
srpskog/srbijanskog žiteljstva, snažno prisutan na ovim prostorima već od samog stvaranja jugoslaven-
ske (velikosrbijanske) države” (Karaman, 1994: 389). To je sve isključivo posljedica “novog snažnog
usmjeravanja velikosrbijanske politike prema najvažnijem urbanom središtu hrvatskog Podunavlja
– prema samom gradu Vukovaru. Tome cilju je u to doba ponajprije služio tipični jugokomunistički
privredni monstrum ‘Borovo’. Umjesto širenja dragocjene multifunkcionalne uloge Vukovara kao
najvažnijeg hrvatskog riječnog emporija, to urbano središte degradirano je na servis borovskog
paleoindustrijskog giganta. Dok je njegova proizvodnja usmjeravana prema sirovinskoj osnovi
posve stranoj izvornim prirodnim vrijednostima plodnih srijemsko-slavonskih krajeva...” (ibid.:
390, kurzivi autora). Dakle, za Karamana je “urbano središte” degradirano na servis Borova. I to
ono središte koje se još 1938. borilo sa svojim stanovništvom u centru grada da se zabrani držanje i
tov svinja pa tu pravnu bitku izgubilo.

izazvane toliko naseljavanjem Srba i Hrvata, koliko promjenom nacionalnog
opredjeljenja unutar samih Vukovaraca.
Određeni se problem suvremenih analitičara Vukovara krije i u tome da
ne ulaze previše objektivno u povijest tog grada, kao i u tome što je njihova
analiza nacionalna umjesto da je donekle i socijalno-klasna. Na primjer, dio
ranije citiranih autora početkom 1990-ih pišu u zborniku čiji je predgovor
pisao, te čije je izdavanje financijski pomagao, direktni potomak obitelji Eltz.
Drugim riječima, u zborniku nema nijedne kritičke tvrdnje o vlastelinstvu
Eltz i njegovu utjecaju na privredni život Vukovara. Štoviše, višestruko se
opisuje njegov pozitivan utjecaj na vukovarsko područje.
Dodatno je zanimljiva sljedeća situacija. Naime, kad su upitani članovi
Stožera za obranu Vukovara koji se protive raznim nehrvatskim utjecajima
(ponajviše srpskom utjecaju, kako oni to vide), što misle o tome da je Grof Eltz
blokirao ogromnu imovinu Vukovara na kojoj su danas mnogi kapitalni objek-
ti, jednostavno su rekli da oni nemaju o tome mišljenje jer “za sada još nisu
proučili tu tematiku”.71 Riječ je o potomku vlastele koja je stoljećima posje-
dovala većinu vukovarskog kraja (zajedno s obitelji Paunović), branila i borila
se za svoje feudalne interese te usko surađivala i svoje interese ostvarivala u
dogovoru i savezu s austro-ugarskim elitama.
Prema tome, možemo uočiti da među kroničarima Vukovara tijekom
1990-ih prevladava stav da je Vukovar pravi, europski, razvoj najviše doži-
vio u Austro-Ugarskoj. Stagnacija je, prema njima, započela ulaskom u prvu,
onda i u drugu Jugoslaviju. Oni zagovaraju razvoj Vukovara kao pitoresknog
gradića sa svojim sitnim posjedom, malim poduzetništvom, obrtom i trgovi-
nom. Zapravo, oni na politike Monarhije prema hrvatskim zemljama, prema
Slavoniji i Vukovaru, imaju neku vrstu romantičnog pogleda i umjetne pri-
vredne nostalgije. Prirodne i nepovoljne posljedice perifernog kapitalizma s
primjesama feudalnih odnosa i diktata austro-ugarskih elita, dio je analitičara
Vukovara opisao kao vjetar u leđa društvenom i privrednom razvoju Vukovara.
S druge strane, pokušaj ovladavanja vlastitim razvojem te plansko upravljanje
industrijalizacijom i urbanizacijom u pravom smislu, koji su se odvijali u SFRJ
– opisali su kao degradaciju vukovarskog lijepog kraja i njegove nacionalne
mješovite slike. Ovaj stav u neku ruku može biti objašnjen i ratnim okolnosti-
71 Vidi za detalje: http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/329128/Grof-Eltz-blokirao-imovinu-Vu-

kovara-i-okolice.html

ma 1990-ih kad se pošto-poto htjelo stvoriti i poslati u svijet sliku o nebalkan-
skom i nejugoslavenskom Vukovaru.
Nažalost, u novije vrijeme analitičari izgleda nisu previše kritički obrađi-
vali starije radove pa nisu mogli doći do nekih značajno drugačijih zaključaka
od onih koji su više-manje proizašli iz tamo postavljenih premisa. Zbog toga i
dalje nisu spremni riješiti sljedeće proturječnosti: zagovaranje europeizacije
Vukovara uz istovremeno nizak stupanj tolerancije nacionalnih i vjerskih
prava; zagovaranje malog i srednjeg poduzetništva koje ima nizak potencijal
akumulacije i nepovoljnu strukturu zaposlenosti uz istovremeno podržava-
nje snažnog privrednog razvoja i izvoza; negiranje postignuća vukovarske
poljoprivrede iz jugoslavenskog perioda favorizirajući sitan posjed, uz isto-
vremenu kritiku postojećeg stanja u poljoprivredi; negiranje urbanizacije iz
jugoslavenskog perioda uz istovremeni zahtjev za dovršenjem obnove gradske
infrastrukture; negiranje planskog razvoja istovremeno zagovarajući poste-
peni razvoj kao zapravo jedini mogući smjer, a sve to uz ignoriranje postojeće
stihije urbanog i privrednog (ne)razvoja.
Zaključne napomene
Analizirali smo privredni razvoj Vukovara kroz vrijeme. Da bi se stekla vjero-

dostojna i sveobuhvatna slika o tom razvoju dotaknuli smo se i predjugosla-
venskog perioda, koji je na neki način odredio idejne smjernice za suvremene
studije o Gradu Vukovaru i vukovarskom kraju. Naime, osnovna teza koja se
provlači kroz mnoge znanstvene radove jest da su glavni uzroci nerazvijenosti
Vukovara rat i ratna razaranja. Na to dodaju da bi sve bilo drugačije da nije bilo
rata i to iz razloga što je došlo do promjene sistema, odnosno do urušavanja
jugoslavenske ekonomije. Ona je učinila više štete nego koristi za vukovarski
kraj budući da nije iskorištavala i dalje razvijala sve one pogodnosti koje su
Vukovar u ranijim razdobljima, a posebno u Austro-Ugarskoj činile privlačnim
mjestom življenja. Potonje se moglo vidjeti iz popisa stanovništva koji je pri-
kazivao veći broj nacija, vjera i kultura koje žive ili trguju u Vukovaru.
Znatan broj zanatlija, mnogo trgovaca i poljoprivrednika, ali i dio činov-
nika – to je bio, prema nekim suvremenim studijama, optimalni ekonomski
kontekst jednog gradića (u to vrijeme trgovišta) poput Vukovara. Za razliku
od njih, o radu smo pokazali kako je to ipak jedan romantični pogled na stanje

stvari iz tog razdoblja. U to vrijeme, Vukovar se našao, kao i uostalom ostali hr-
vatski krajevi, usred raznih spletkarenja i čas sukoba čas suradnje austro-ugar-
skih elita prilikom realizacije i obrane svojih interesa. Drugim riječima, razvoj
vukovarske privrede bio je s obzirom na njene potencijale i prirodne moguć-
nosti sve samo ne dovoljan, a kamoli optimalan. U kontekstu polufeudalnih
odnosa s probojem kapitala, na periferiji Monarhije, Vukovar se razvijao (ili
nije razvijao) točno onako kako je to drugim silama bilo u interesu. Za svoje
saveznike u tome su imali vlastelu i činovnike koji su živjeli na tom području.
U prvoj Jugoslaviji političko-ekonomski kontekst se mijenja budući da
više ne djeluju austro-ugarski feudalni i kapital-interesi. Umjesto njih javlja se
hrvatski i srpski kapital, tako da kapital-odnos i dominacija stihijske, tržišne
organizacije društvenog razvoja i dalje ostaje. Prvi veći napredak osjeća se
1920-ih i 1930-ih godina kad počinje proces urbanizacije i regulacije gradskog
prostora, kad se javljaju prve veće investicije kako od strane domaćeg, tako i
od strane inozemnog kapitala, posebno češkog.
Pomak je naravno vidljiv, ali utoliko što privredni razvoj u prvoj Jugosla-
viji sve više dobiva oblik kapitalističkog razvoja iako polufeudalni odnosi nisu
nestali.
Nakon Drugog svjetskog rata, suštinski se mijenja i političko-ekonomski i
društveno-ekonomski kontekst. Naime, ide se prema ukidanju kapital-odnosa,
uspostavi dominacije plana nad tržišnim mehanizmom, i to zamjenom stihij-
nog razvoja planskim i strateškim provođenjem donesenih odluka. Ukratko,
teži se privrednom razvoju koji ne ide u korist manjine društva, kapitalu,
vlasteli ili činovnicima, nego ide u korist većine društva, radnicima i seljaštvu.
U tom smislu privredni razvoj ekonomije na periferiji Europe nije mogao
biti i dalje ne može biti društveni razvoj (razvoj u ime većine društva) temelji
li se isključivo na tržišnom mehanizmu i stihiji. Vrlo povoljna podloga za
takav razvoj u tom kontekstu jest baza u vidu mnogo individualnih proizvo-
đača, mnogo obrtnika i odsustvo plana. Velika poduzeća svojom ekonomskom
logikom teže kontroli tržišta, dok mala poduzeća o tome ne mogu ni pomisliti.
Zbog toga je privredni razvoj vukovarskog kraja napredovao velikom brzinom
i uzrokovao porast društvenog životnog standarda. Da se umjesto plana i in-
dustrije, zajedno s poljoprivrednim razvojem u kojem veliki posjed igra bitnu
ulogu, Vukovar odlučio za tržište, stihiju, sitno poduzetništvo i dominaciju
sitnog posjeda – on se ne bi razvijao ovim tempom. Ova se činjenica i potvr-
dila desetljećima kasnije, odnosno potvrđena je u sadašnjem vremenu. Rata

već nema više od 20 godina, a vukovarska privredna, demografska situacija je
katastrofalna. Postavke na kojima vukovarske vlasti (potpomognute u tome
središnjim vlastima, odnosno raznim vladama) temelje budući razvoj tog kraja
jesu: financiranje iz europskih fondova, poticanje malog i srednje poduzetniš-
tva, razvoj malih, domaćih poljoprivrednih gospodarstava, podizanje konku-
rentnosti privrede i podizanje stupnja obrazovanja stanovništva.
Ove mjere samo dodatno implementiraju aktualni ekonomski model ra-
zvoj koji vukovarsku privredu vodi u ponor, umjesto da je razvija. U pozadini
je ideja da je moguće obnoviti onaj optimalni rast i razvoj Vukovara iz au-
stro-ugarskih vremena, ili iz vremena prve Jugoslavije. Ekonomsko-politički
problem s tom idejom jest da je taj razvoj bio razvoj samo za manjinu vukovar-
skog kraja i to povlaštenu manjinu, dok su grad i zajednica u kontekstu svojih
proizvodnih mogućnosti, stagnirali.
Znanstveno-teorijski problem s tom idejom jest da se na taj razvoj, ali i na
sadašnje pretpostavke vukovarskog razvoja gleda gotovo bez imalo znanstve-
ne istinoljubivosti i sa strahom od suočavanja s ružnom istinom. Ružna je isti-
na da su političke pretpostavke modela privrednog razvoja zapravo pogrešne
i stoga inzistiranje na njima kao uporištu vukovarske privrede znači još veću
stagnaciju nego u prošlim vremenima.
Literatura
Ajduković, D. i Čorkalo Biruški, D. 2009. Od Bijelić, B. 2004. Đakovo u prijedlozima i

dekonstrukcije do rekonstrukcije trauma- projektima željezničkih pruga do 1914. godine.
tizirane zajednice: primjer Vukovara. Revija Muzej Đakovštine i Hrvatske
za socijalnu politiku, 16 (1): 1—24. željeznice d.o.o. Đakovo.
Bara, M. i Lajić, I. 2010. Etnodemografski Cvek, S., Ivčić, S. i Račić, J. 2015. Jugoslaven-
razvoj Slavonije u dvadesetom stoljeću sko radništvo u tranziciji: “Borovo” 1989.
(utjecaj ratova i kolonizacija),u: Lajić, I. Politička misao, 52 (2): 7—34.
(ur.). Migracije i regionalni razvoj Hrvatske.
Institut za migracije i narodnosti. Zagreb: Cvikić, L. 2007. Razvojne perspektive
85—117. Vukovarsko-srijemske županije u okviru re-
gionalne politike Europske Unije, u: Živić, D.
Baždar, Z. 2003. Trgovačke prilike na vu- i Žebec, I. (ur.). Vukovar – hrvatska baština i
kovarskom području 1868 — 1914. (Prilog perspektive razvoja. Institut društvenih zna-
proučavanju gospodarske povijesti Slavonije nosti Ivo Pilar. Zagreb i Vukovar: 503—527.
i Srijema). Scrinia slavonica, 3 (1): 231—246.

Damjanović, D. 2005. Osnovna obilježja ur- I. i Mihaljević V. (ur.). Što je Vukovar Hrvat-
banog razvitka Vukovara između dva svjet- skoj i Europi? Institut društvenih znanosti
ska rata. Scrinia Slavonica, 5 (1): 174—198. Ivo Pilar. Zagreb i Vukovar: 167—199.
Damjanović, D. 2009. Stari vukovarski Karač, Z. 1994a. Oblikovanje suvremenog

vodotoranj iz 1913. godine. Građevinar,61 urbanog sustava Vukovara (1945. — 1991.),
(8): 731—736. u: Karaman, I. (ur.): Vukovar, vjekovni hrvat-
ski grad na Dunavu. Dr. Feletar. Koprivnica:
Dobrovšak, Lj. 2008. Zaposlenici na želje- 327—342.
znicama u Hrvatskoj 1903. godine. Časopis
za suvremenu povijest. 40 (2): 489—516. Karač, Z. 1994b. Urbanistički razvoj i arhi-
tektonska baština Vukovara od baroka do
Feletar, D. 1994a. Vukovar u europskome novijeg dobra (1687 — 1945), u: Karaman,
i hrvatskom prostoru, u: Karaman, I. (ur.): I. (ur.): Vukovar, vjekovni hrvatski grad na Du-
Vukovar, vjekovni hrvatski grad na Dunavu. navu. Dr. Feletar. Koprivnica: 267—296.
Dr. Feletar. Koprivnica: 14—23.
Karaman, I. 1994. Razvoj međunacional-
Feletar, D. 1994b. Suvremeni Vukovar – sre- nih odnosa vukovarskog stanovništva,
dište gospodarskog razvoja 1945. — 1991., u: 1945/1948 — 1991., u: Karaman, I. (ur.):
Karaman, I. (ur.): Vukovar, vjekovni hrvatski Vukovar, vjekovni hrvatski grad na Dunavu.
grad na Dunavu. Dr. Feletar. Koprivnica: Dr. Feletar. Koprivnica: 388—394.
353—376.
Klemenčić, M. 2008. Glavne odrednice
Grahovac, P. 2006. Regionalne značajke po- geografskog položaja Vukovara. Društvena
sjedovne strukture u hrvatskoj poljoprivre- istraživanja, 17 (1—2): 125—134.
di. Zbornik ekonomskog fakulteta u Zagrebu,
4 (1): 23—44 Lazanin, S. 2007. Stanovništvo Vinkovaca
i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja
Horvat, V. 1994a. Potrebica F., Uspon u urbane cjeline: kraj 18., početak 19.
građanskog Vukovara 1850. — 1918., u: stoljeća. Migracijske i etničke teme, 23 (3):
Karaman, I. (ur.).: Vukovar, vjekovni hrvatski 225—249.
grad na Dunavu. Dr. Feletar. Koprivnica:
182—199 Marošević, K. i Romić J. 2011. Strana izravna
ulaganja u funkciji razvitka Vukovarsko-sri-
Horvat, V. 1994b. Potrebica F. Srijemska jemske županije. Ekonomski vjesnik, 24 (1):
županija, vukovarsko vlastelinstvo i trgo- 155—169.
vište Vukovar, u: Karaman, I. (ur.): Vukovar,
vjekovni hrvatski grad na Dunavu. Dr.Feletar. Majski, B. (ur.). 1976. Vukovarska komuna
Koprivnica: 155—176 1945 — 75. Turistkomerc. Zagreb.
Horvat, B. 2003. Terminologija. Ekonomski Matić, R. 2016. Vukovar i Hrvatska između

pregled, 54 (5—6): 521—523. ratnog i poratnog razaranja, u: Živić D.,
Špoljar Vržina S., Žebec Šilj, I. i Mihaljević V.
Iljkić, V., Mihalić, N., Živić, D. i Iljkić, J. 2016. (ur.). Što je Vukovar Hrvatskoj i Europi? Insti-
Projekt “Vukovar” – mjesto posebnog pije- tut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb
teta, u: Živić D., Špoljar Vržina S., Žebec Šilj, i Vukovar: 41—51.

Mirković, M. 1979. Poljoprivreda i seljaštvo u Slukan Altić, M. 2007. Kanal Dunav — Sava
Jugoslaviji. Informator. Zagreb. kao razvojni čimbenik grada Vukovara:
povijesni razvoj jednog projekta (u povodu
Mrvica Mađarac, S. 2009. Komparacija eko- 270. obljetnice prve ideje o gradnji kanala),
nomsko-socijalne strukture stanovništva u u: Živić, D. i Žebec, I. (ur.). Vukovar – hr-
Vukovarsko-srijemskoj i Istarskoj županiji, vatska baština i perspektive razvoja. Institut
u: Turkalj, Ž. (ur.). Ekonomski vjesnik. Eko- društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb i
nomski fakultet u Osijeku: 199—211. Vukovar: 331—350.
Pejaković, T. 2016. Biološki sastav i starenje Statistički godišnjak 1971, 1981., 1991. Repu-
stanovništva Vukovarsko-srijemske župani- blički zavod za statistiku. Zagreb.
je 1961. — 2011., Hrvatski geografski glasnik,
78 (1): 125—158. Škarica, M. i Đulabić, V. 2012. Regional po-
licy and the Various Statuses of Local Units
Petrač B. i Zmaić K. 2003. Veličina gospo- in Croatia. Hrvatska i komparativna javna
darstva u funkciji robnosti poljoprivrednih uprava, 12 (2): 433—462.
proizvoda, u: Štambuk, M. i Šundalić, A. (ur).
Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavoni- Šundalić, A. 2003. Retradicionalizacija ili
je i Baranje. Institut društvenih znanosti Ivo revitalizacija ruralnoga prostora Slavonije
Pilar. Zagreb: 195—206. i Baranje, u: Štambuk, M. i Šundalić, A. (ur).
Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavoni-
Poljanec-Borić, S. 2008. Razvoj Vukovar- je i Baranje. Institut društvenih znanosti Ivo
sko-srijemske županije u svjetlu socioeko- Pilar. Zagreb: 77—93.
nomske tipologije endogenog razvitka u
Hrvatskoj, Društvena istraživanja, 17 (1—2): Šundalić, A. 2006. Osiromašivanje i nerazvi-
3—26. jenost – Slavonija i Baranja u očima njezinih
stanovnika. Socijalna ekologija, 15 (1—2):
Richembergh Beus, G. 2010. Nijemci, Austri- 125—143.
janci i Hrvati I., Prilozi za povijest njemač-
ko-austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj Šundalić, A. 2007. Vukovar danas: od iden-
i Bosni i Hercegovini. Synopsis i Njemačka titeta opstanka prema identitetu razvoja, u:
zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Živić, D. i Žebec, I. (ur.). Vukovar – hrvatska
Švaba u Hrvatskoj. Zagreb, Sarajevo i Osijek. baština i perspektive razvoja. Institut druš-
tvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb i Vukovar:
Sić, M. 2012. Paneuropski prometni koridori 529—548.
i razvoj Osječke regije. Hrvatski geografski
glasnik, 74 (2): 53—67. Šundalić, A. i Barković, I. 2008. Razvojne
perspektive Vukovarsko-srijemske županije
Semenić Rutko, M., Cvikić, S., Živić, D. u uvjetima oskudnosti socijalnog kapitala.
i Špoljar Vržina, S. 2016. Vukovarska ratna Društvena istraživanja, 17 (1—2): 77—99.
i poratna pobolna zbilja – apel na moralnu
obavezu djelovanja, u: Živić D., Špoljar Turk, I. 2007. Prometno-geografske
Vržina S., Žebec Šilj, I. i Mihaljević V. (ur.). značajke kao funkcija razvoja Vukovara i
Što je Vukovar Hrvatskoj i Europi? Institut vukovarskog kraja, u: Živić, D. i Žebec, I.
društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb i (ur.). Vukovar – hrvatska baština i perspektive
Vukovar: 153—166. razvoja. Institut društvenih znanosti Ivo
Pilar. Zagreb i Vukovar: 311—331.

Wetheimer-Baletić, A. 1993. Jedno i pol svjetska rata. Društvena istraživanja., 17
stoljeće u brojčanom razvoju stanovništva (1—2): 101—124.
Vukovara i vukovarskog kraja. Društvena
istraživanja, 2 ( 2—3): 455—477. Živaković-Kerže, Z. 2008. Na podunavskom
prometnom pravcu; Osvrt na gospodar-
Wertheimer-Baletić, A. 1994a. Demograf- ski razvoj Vukovara u 19. i na početku
ska kretanja u posljednjim desetljećima, 20. stoljeća. Društvena istraživanja, 17
1945. — 1991., u: Karaman, I. (ur.): Vukovar, (1—2):135—148.
vjekovni hrvatski grad na Dunavu. Dr. Feletar.
Koprivnica: 377—388. Živaković-Kerže, Z. 2010. Srijemska
županija u drugoj polovici 19. stoljeća i
Wertheimer-Baletić, A. 1994b. Sastav početkom 20. stoljeća (Osvrt na gospodar-
stanovništva u međuratnom razdoblju, u: stvo i društveni život). Scrinia slavonica, 10
Karaman, I. (ur.): Vukovar, vjekovni hrvatski (1):197—211.
grad na Dunavu. Dr. Feletar. Koprivnica:
300—311. Živić, D. 2007. Demografski resursi druš-
tveno-gospodarskog razvitka Vukovara, u:
Wertheimer-Baletić, A. i Živić, D. 2003. De- Živić, D. i Žebec, I. (ur.). Vukovar – hrvatska
mografske promjene u ruralnim područjima baština i perspektive razvoja. Institut druš-
Slavonije i Baranje od 1953. do 2001., u: tvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb i Vukovar:
Štambuk, M. i Šundalić, A. (ur). Razvojne 473—501.
perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Bara-
nje. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Živić, D. 2008. Posljedice srbijanske agresije
Zagreb: 13—40. kao odrednica poslijeratne obnove i ra-
zvitka Vukovara. Društvena istraživanja, 17
Wertheimer-Baletić, A. i Akrap, A. 2008. (1—2): 27—50.
Razvoj stanovništva Vukovarsko-srijemske
županije s posebnim osvrtom na ekonom- Živić, D. 2011. Demografske osnove posli-
sku strukturu od 1971. — 2001. Društvena jeratnog razvoja Grada Vukovara (1991. —
istraživanja, 17 (1—2): 51—75. 2011.). National Security and the Future, 12
(3): 93—134.
Žanić, M. 2007. Važnost rituala u poslijerat-
nom razdoblju: primjer Vukovara. Polemos, Živić, D. 2012. Izazovi i mogućnosti
10 (1): 73—90. poslijeratne revitalizacije Grada Vukovara.
Hrvatski geografski glasnik., 74 (1): 75 – 90.
Žanić, M. 2008. Konstrukcija poslijeratnog
prostora: simbolička izgradnja Vukovara. Živić, D. 2013. Je li Vukovar (bio) srpski
Polemos, 11 (2): 29—50. grad?, u: Živić, D., Vržina, S., Cvikić, S.
i Lupis, V. (ur.). 2013. Vukovar 91. – istina
Žanić, M. 2014. Društvena dinamika i sim- i/ili osporavanje (između znanosti i manipula-
bolizacija prostora. Istraživanje oblikovanja cije). Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
mentalnih mapa stanovnika Vukovara. Zagreb i Vukovar: 103—119.
Socijalna ekologija, 23 (1): 39—56.
Žebec, I. 2008. Utjecaj češkog kapitala na

razvoj Vukovara u razdoblju između dva

Internetska literatura
Butković: za izgradnju kanala Dunav — radio Vukovar 20.7.2016., http://www.

Sava treba nam 850 milijuna eura, Slobodna hrv.hr/vijesti/aktualnosti/item/9764-pr-
Dalmacija, 29. veljače 2016. http://www. vi-put-u-gradu-vukovaru-sma-
slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/ njen-broj-ne-zaposlenih-ispod-dvije-tisuce,
clanak/id/303884/butkovic-za-izgrad- Pristupljeno: 2. listopada 2016.
nju-kanala-dunav-sava-treba-nam-850-mili-
juna-eura, Pristupljeno: 11. listopada 2016. Razvojna strategija Vukovarsko-srijemske
županije 2011 — 2013., 2011.
Državni zavod za statistiku, www.dzs.hr.
Fond za obnovu i razvoj Grada Vukovara, Strategija regionalnog razvoja RH 2011 —
http://fond-vukovar.hr, Pristupljeno: 20. 2103.(http://www.tourism-varazdin.hr/
rujna 2016. wp-content/uploads/2015/02/strategi-
ja-regionalnog-razvoja-rh-2011-2013.pdf),
Grof Eltz blokirao imovinu Vukovara i oko- Pristupljeno: 14. listopada 2016.
lice, Tportal, 25. travnja 2014. http://www.
tportal.hr/vijesti/hrvatska/329128/Grof-El‑ Strategija regionalnog razvoja RH za
tz-blokirao-imovinu-Vukovara-i-okolice. razdoblje do kraja 2020. (nacrt prijedlo-
html, Pristupljeno: 13. listopada 2016. ga), srpanj 2016. (https://razvoj.gov.hr/
UserDocsImages//O%20ministarstvu/
Hrvatska treba odlučiti hoće li Vukovar Regionalni%20razvoj/razvojne%20strate-
dalje živjeti ili umrijeti, 24 sata, 25. listo- gije//Nacrt%20prijedloga%20Strategije%20
pada 2016. http://www.24sata.hr/news/ regionlanog%20razvoja%20RH%20za%20
hrvatska-treba-odluciti-hoce-li-vukovar-da- razdoblje%20do%20kraja%202020.%20godi-
lje-zivjeti-ili-umrijeti-496609, Pristupljeno: ne.pdf), Pristupljeno: 3.listopada 2016.
25.listopada 2016.
Vodič za ulagače na području Grada Vukova-
Pregled gospodarstva Vukovarsko-srijem- ra, 2015, http://www.bic-vukovar.hr/VURA-
ske županije 2014. (http://www.hgk.hr/ HR.pdf, Pristupljeno: 14.listopada 2016.
wp-content/blogs.dir/1/files_mf/pregled_
gospodarstva_vsz_2014.pdf), Pristupljeno: Zakon o obnovi i razvoju Grada Vukovara
8. listopada 2016. (http://www.zakon.hr/z/685/Zakon-o-ob-
novi-i-razvoju-Grada-Vukovara), Pristuplje-
Program ukupnog razvoja Grada Vukovara no: 9. listopada 2016.
(2010.) (http://www.vukovar.hr/images/
stories/files/uog/pur_vukovar.pdf), Pri-
stupljeno: 1. listopada 2016.
Proračun Grada Vukovara 2016. (http://

www.vukovar.hr/images/stories/files/uof/
Proracun_2016.pdf), Pristupljeno: 9. rujna
2016.
Prvi put u Gradu Vukovaru smanjen broj

nezaposlenih ispod dvije tisuće, Hrvatski

Dimitrije Birač
Economic development of Vukovar:
historical and comparative study
Summary
Article analyzes the development of Vukovar in four socio-political

formations: Austro-Hungarian Monarchy, Kingdom of Yugoslavia,
Socialist Federal Republic of Yugoslavia and Republic of Croatia.
Research material about Vukovar's economic history showed us that
recent and relatively widespread interpretation that Vukovar deve-
loped the most in the Monarchy, conflicts with the reality. Second, it
clearly shows a significant level of manipulation both in research and
in presenting the facts.
The article states that absence of planning and no coordination of
Vukovar region within the wider social-development strategy what-
soever, were crucial, taken in economic terms, for its stagnation and
further growth of the underdevelopment. Vukovar will not be able to
overcome its poor development rate with relying mainly on Europe-
an funds and Government donations and neither by advocating small
entrepreneurship and direct foreign investment policy. Main reason
for this is that the Croatian economy is at the periphery of eurocapi-
talism and as such it simply cannot produce the same results as core
countries and their economic policies. Economic development of
Vukovar requires the establishment of planning at the highest level
of Croatian politics. In this context, it is necessary to realize that the
political assumptions of the economic model are actually wrong and
that the insisting on them leads to even greater stagnation than in
the past.
Keywords: economic development, Vukovar, Austria-Hungary, Yugosla-

via, Croatia

/ Članci
UDK: 394(497.521-11=163.41)“19"
Svakodnevni život srpske

seljačke obitelji u dvadesetom
stoljeću u istočnom dijelu
Zagrebačke županije
Filip Škiljan
Autor u radu na temelju polustrukturiranih dubinskih intervjua, objavljene građe

i arhivske građe iz Hrvatskog državnog arhiva donosi podatke o svakodnevnom
životu srpske seljačke obitelji u dvadesetom stoljeću na području istočnog dijela
Zagrebačke županije (Vrbovec, Ivanić-Grad i Sveti Ivan Zelina). Posebno se bavi
strukturom obitelji, odnosima između starih i mladih, običajima pri rođenju djete-
ta, običajima kod vjenčanja i običajima kod smrti te pojedinim vjerskim običajima.
Prilikom istraživanja smrtnosti Srba na području istočnog dijela Zagrebačke župa-
nije autor koristi matične knjige umrlih parohija Nova (Srpska) Kapela i Bolč čije se
kopije nalaze u HDA. U prilogu donosi popis prikupljenih prezimena i slava srpskih
obitelji u istočnom dijelu Zagrebačke županije te popise stanovnika po nacionalno-
sti po naseljima gdje su Srbi u prošlosti činili određeni postotak stanovništva.
Ključne riječi: Srbi; Zagrebačka županija; svakodnevni život; dvadeseto stoljeće;

usmena povijest
Z a svakodnevni život malenih ruralnih zajednica postoji sve veći interes i u

znanstvenim krugovima. Etnolozi1, sociolozi, antropolozi, demografi, a u
1 Danas je istraživanje svakodnevnog života sastavni dio nekih znanosti kao što su etnologija,
demografija, antropologija, sociologija i povijest. Etnološka istraživanja na temu obitelji poduzeo
je prvi Antun Radić u svojem kapitalnom djelu “Osnova za sabiranje i proučavanje građe o
narodnom životu” u: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, II (1897), 1–88. Nezaobi-
lazna su djela (na temu obitelji) etnologa Jasne Čapo Žmegač (J. Čapo Žmegač, et al., Etnografija,
filip škiljan Svakodnevni život srpske seljačke obitelji 93

posljednje vrijeme i povjesničari, bave se istraživanjima seljačke obitelji. Gos-
podarske i društvene promjene unutar jedne mikroregije odražavaju se daleko
šire na društvenim i gospodarskim procesima u svijetu, i stoga nije pogrešno
kazati da povijest svih ljudi čini svjetsku povijest. “Te pojedinačne priče o teš-
kom ili lagodnom djetinjstvu, radu, vjeri, obitelji i prijateljima, o onom malom
svijetu jednako anonimnih pojedinaca, u kojem se netko kretao, govore tek o
njegovom/njenom životu”.2 Međutim, kada se prikupi nekoliko tih priča (uz
uvjet da su ih ispričali pripadnici iste društvene skupine iz istoga zemljopi-
snog područja), one postaju ogledalo društvenih procesa u određenom periodu
na određenom prostoru. U istraživanju smo pokušali doći do preciznih infor-
macija o svakodnevnom životu srpskog stanovništva Zagrebačke županije
tijekom dvadesetog stoljeća na temelju usmenih iskaza koji su prikupljeni u
selima Lipnici, Radoišću, Salniku, Vrbovcu, Remetincu, Donjem Markovcu,
Ivančanima, Koritnoj, Graberju, Lipovčanima, Marinkovcu i Cagincu odnosno
na području grada Svetog Ivana Zeline, općine Rakovec, grada Vrbovca, općine
Dubrava, općine Farkaševac, općine Gradec i grada Ivanić-Grada.3 Raspon
svagdan i blagdan hrvatskog puka, Zagreb, 1998.; J. Čapo Žmegač, “Pogled etnologa na proučavanje
kvantitativne građe o kućanstvima” u: Narodna umjetnost, 27 (1990), 50–61 ; J. Čapo Žmegač,
“Konstrukcija modela obitelji u Europi i povijest obitelji u Hrvatskoj” u: Narodna umjetnost, sv. 33,
2, (1996, str. 179–196.), Dunje Rihtman Auguštin (D. Rihtman Auguštin, Struktura tradicijskog
mišljenja, Školska knjiga, Zagreb 1984; D. Rihtman Auguštin, “O slugama u zadruzi ili o jednom
periodu” u: Naše teme, sv. 33(10) (1989), 2683–2687), Vesne Konstantinović-Čulinović (npr. V.
Konstantinović-Čulinović, “Etno-sociološke karakteristike narodnog života na Petrovoj gori i oko
nje” u: Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb 1972, str. 213–234.; V. Konstantinović-Čulinović, “Procesi
društevnog razvoja u selu Zaile na Papuku” u: Zbornik za narodni život i običaje, sv. 49(1983), str.
151–171.), Milovana Gavazzija (M. Gavazzi, “The Extended family in South eastern Europe” u: Jo-
urnal of Family History, 7 (1982), str. 89–102.) i socijalne antropologinje Vere Stein Erlich (V. Stein
Erlich, Jugoslavenska porodica u transformaciji, studija o tri stotine sela, Liber, Zagreb 1971.). Ovaj
članak dio je šireg rada koji će uskoro biti objavljen u knjizi o povijesti Srba u Zagrebačkoj županiji
u suautorstvu s Hrvojem Petrićem.
2 Suzana Leček, ”Seljačka obitelj u Hrvatskoj 1918. – 1960. Metoda usmene povijesti (oral history)”
u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 29/1996, Zagreb 1996, str. 249.
3 Kazivači su bili: Nada Gmajnić, r. Jakovljev, 1941. g., Radoišće; Desanka Kukić, r. Garapić, 1929. g.,
Salnik; Jovo Bastašić, r. 1934. g., Lipnica; Dragica Ivanović, r. Ranilović, 1948. g., Salnik; Veselinka
Suša, r. Ranilović, 1965. g., Lipnica; Blaženka Dudaš, r. Ranilović, 1973. g., Zagreb (Radoišće);
Dragoljub Petrak, 1934. g., Lipnica; Slobodan Bastašić, 1980. g., Lipnica; Ljubomir Vračević, r. 1926.
g., Lipnica, Milovan Bastašić, r. 1938. g., Lipnica; Milan Barešić, 1939.g., Remetinec; Milka Barešić,
1943.g., Velika Branjska (sada Remetinec); Milutin Bodegraja, 1932.g., Donji Markovac; Dušan
Velemir, 1934.g., Ivančani; Marija Branković, r. Kosanović, 1937.g., Graberje; Đuro Predragović,
1957.g., Koritna; Pavle Pavleković, 1938.g., Lipovčani; Boško Smoljanović, 1952.g., Graberje;

godina rođenja kazivača kreće se od 1926. do 1980. Najstariji kazivači koji su
donedavno živjeli u selima umrli su prije nekoliko godina. Unatoč tome što
ova metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva za prou-
čavanje povijesti seoskog stanovništva, koje sâmo ne ostavlja pisanog traga za
sobom, a o kojemu najčešće pišu drugi, tj. pripadnici školovane elite, kako na-
vodi Suzana Leček, “često neobjektivno, tendenciozno, a svakako nepotpuno”.
Do današnjih dana kod nas se tom metodom u istraživanju od povjesničara
služila uglavnom spomenuta autorica, pa sam stoga njezin model istraživanja
i sam primijenio u svojem radu.4
Morao sam pritom kreirati jasna pitanja i postaviti ih u logičan sklop. Pri
ispitivanju susreo sam se s brojnim problemima poput problema nepouzda-
nosti sjećanja, prilagođavanja onome što ispitivač očekuje, selekcije pitanja i
odgovora, ali i s problemima etičke prirode (poput zalaženja u intiman život
pojedinca).
Predaje i podaci o dolasku Srba na područje

istočnog dijela Zagrebačke županije
O doseljavanju Srba na područje istočnog dijela današnje Zagrebačke župa-

nije postoje pisani zapisi. Iz povijesnih podataka poznato je da je najveći broj
pravoslavnih doselio na ovo područje u vrijeme posljednjeg decenija 16. i
prvog decenija 17. stoljeća te da su naseljeni u svrhu obrane od Osmanlija na
pustim područjima Moslavine i okolice današnjeg Vrbovca. Međutim, među
današnjim malobrojnim stanovnicima srpske nacionalnosti i pravoslavne
vjeroispovijesti iz nabrojenih sela postoji još uvijek usmena tradicija o po-
drijetlu pojedinih obitelji. Milovan Bastašić rođen je u Lipnici 1938. godine.
Milovan Jelača, 1942.g., Velika Plana (kasnije Marinkovac); Milka Milošević (r. Marković), 1947.g.,
Demirovac (Bosanska Dubica) (sada Caginec).
4 M. Cupek Hamill, “Arhivistika i usmena povijest”. Arhivski vjesnik, 45(2002), str. 219–226.; D. Du-
kovski, “Povijest mentaliteta, metoda oral history i teorija kaosa”. Časopis za suvremenu povijest,
33 /1 (2001), str. 155–162. i 199–200.; S. Leček, “'A mi smo kak su stari rekli': mladi u seljačkim obi-
teljima Prigorja i Hrvatskog zagorja između dva svjetska rata”. Etnološka tribina, 29/23 (1999)., str.
231–246.; S. Leček, “'Nisu dali gospodaru 'z ruk...': starost u prigorskim i zagorskim selima između
dva svjetska rata”. Etnološka tribina, 30/23 (2000), str. 25–47.; S. Leček, “Usmena povijest – po-
vijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje povjesničara i etnologa”. Časopis za suvremenu povijest,
33/1 (2001), str. 149–154.; S. Leček, Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb 2003.

On se prisjeća da mu je njegova “prababa koja je bila rođena oko 1870. godi-
ne pripovijedala o doseljavanju porodice Bastašića u Lipnicu”. “Ona je bila
nepismena žena, ali je znala od svojih starih o doseljavanju toga naroda. Došli
su negdje u 18. stoljeću sa Žumberka. Ista prezimena kao i kod nas susreću se
i na Žumberku (Ranilovići, Bastašići, Magovci). Bio sam jednom prilikom u
Žumberku u selu Pećno i ondje sam susreo jednog Bastašića. Oni su smatrali
da su u Žumberak došli iz Senja i da je jedan dio Bastašića odselio u Križevce
zbog slabe zemlje i velike bijede. Ipak, istina leži u činjenici da su Bastašići koji
su otišli u Križevce i Lipnicu otišli zbog toga što nisu željeli primiti uniju. Oni
koji su primili uniju, ti su ostali na Žumberku.” Prema kazivanju Slobodana
Bastašića, postoji predaja da su Bastašići na Žumberak stigli iz Vasojevića u
Crnoj Gori. “Korijen prezimena Bastašić leži u riječi bastasi ili nosači torba.
Mjesto gdje je najveći broj Bastašića doselio u Žumberak bilo je Drašči Vrh. Na
prostor Lipnice stigli su sredinom 18. stoljeća, jer grofovima Erdödy nije bilo
bitno koju vjeru ispovijedaju Srbi pristigli sa Žumberka.” Slobodan Bastašić ka-
zuje da su uz Bastašiće i Vukšići, Jelenići (Jelenak) i Garapići došli iz Žumberka
na područje Lipnice. Vračevići su, prema kazivanju Slobodana Bastašića, na
područje Lipnice stigli iz Bosne preko Ivanić Grada, a Ranilovići iz Crne Gore.
Stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti u Hudovo su doselili iz Like (Jovano-
vići) i Gorskoga kotara (Tomići). Ondje su se naselili kao šumski radnici koji su
palili ugljen. Dušan Velemir kazuje da su njegovi stigli na područje Ivančana iz
Mogorića u Lici. “Prababu su kao bebu doveli na uporu na konjima u Ivančane.”
Đuro Predragović kazuje da su njegovi preci u Koritnu pristigli iz Slavonije.
“Sigurno ovdje žive već 400 godina.” Radovan Vojvodić smatra da su njegovi
preci doselili iz Crne Gore, odnosno da potječu iz plemena Bakovića u Crnoj
Gori. Boško Smoljanović iz Graberja kod Ivanić-Grada govori da je njegova
obitelj također pristigla u sjeverne krajeve iz Crne Gore. Tradicija je još uvijek
prisutna kod nekih obitelji odakle su pristigli, dok je kod većine obitelji ta
tradicija zaboravljena. Kod jednog dijela kazivača postoji tek pretpostavka o
mjestu ili kraju podrijetla na temelju sličnih prezimena koja postoje u tome
kraju, ali direktno predanje nije sačuvano.

Srpska obitelj u istočnom dijelu
Zagrebačke županije
O strukturi obitelji, porodima, djetinjstvu i školovanju
Iz matičnih knjiga rođenih vidljivo je da su obitelji u istočnom dijelu današ-

nje Zagrebačke županije krajem 19. i početkom 20. stoljeća bile relativno
velike. Rađalo se mnogo djece, ali ih je mnogo i umiralo. Gotovo cjelokupno
stanovništvo istočnog dijela današnje Zagrebačke županije bavilo se poljopri-
vredom. Izuzetak su bili tek imućniji mlinari, trgovci, učitelji, šumari, liječnici
te pokoji državni činovnik u većim naseljima poput Ivanić Grada, Vrbovca i
Zeline. Vidljivo je da su pojedine obitelji još u prvoj polovici 20. stoljeća živjele
kao proširene složene obitelji koje su se sastojale od kućegospodara, njegovih
sinova i snaha i djece. Kako su se obitelji povećavale tako su se pojedini sinovi
odjeljivali. Tako je bilo u obitelji Milana Barešića iz Remetinca. “Moj djed je
živio sa svojim sinovima koji su se poženili. Kada su se svi oženili najstariji
sin koji je bio 1900. godište otišao je u Bolč. Zanimljivo je da su istovremeno
rodile baba i snaha. Baba sina, a snaha kćer. I moj otac i njegov brat kasnije su
se odijelili. Dobili su livadu i sami su gradili kuće. Djed je bio imućan jer je
bio u Americi gdje je zaradio puno novaca tako da je mogao kupiti strojeve.”
Kućegospodari, kao što je bio djed Milana Barešića, su u obitelji odlučivali go-
tovo o svemu: o podjeli poslova, o podjeli prihoda i o potrošnji novca. Milovan
Bastašić, rođen 1938., pamti još iz pričanja svojih predaka, posebno “prababe”,
da su u 19. stoljeću još postojale zadruge. Bilo je u to vrijeme još šest ili sedam
porodičnih zadruga, a tri su bile zadruge Bastašića. U zadrugama su kućegos-
podari također imali posebno važnu ulogu. Jovo Bastašić, rođen 1934. godine,
kazuje kako je u njegovoj obitelji otac bio kućegospodar. “Kada sam otišao u
vojsku tata je umro, pa je onda brat bio vrlo kratko kućegospodar, a tek onda
ja. Kućegospodar je odlučivao o gospodarstvu, o stoci i općenito o tome što će
se raditi.”
U kući Milutina Bodegraje iz Donjeg Markovca otac, djed i prababa živjeli
su skupa. Prema pričanju Milutinove prabake vidljivo je da se Milutinov pra-
djed odijelio od zadruge i zasnovao vlastito gospodarstvo. Kada je djed otišao
zaraditi novac u Ameriku, onda je Milutinov otac vodio gospodarstvo. Dušan
Velemir iz Ivančana se prisjeća da je imao dva brata koji su umrli kao mala dje-
ca, jedan od upale pluća u starosti od tri godine i osam mjeseci, a drugi nedugo

poslije Drugog svjetskog rata 1946. godine. I njegov je djed otišao u Ameriku,
u Indianu gdje je radio u tvornici. Baka je sama živjela s prabakom. U obitelji
Marije Branković iz Graberja kod Ivanića otac je stradao u Drugom svjetskom
ratu. “Kad je tata ubit5, došao je po nas djed iz Lipovčana i odveo nas k sebi
tako da sam odrasla u Lipovčanima.” Đuro Predragović iz Koritne se prisjeća
da su u njegovoj kući živjele četiri generacije skupa. “Živjeli smo s prababom i
pradjedom, s nama su bili baka i djed, otac i majka i mi djeca.” Pavle Pavleković
iz Lipovčana (čazmansko područje) prisjeća se da su Pavlekovići držali zemlju
sve do Cerne i da ih je bilo “28 muževa” u zadruzi. Bilo je to u vrijeme prije
njegova rođenja 1938. godine. Radovan Vojvodić iz Starog Gloga kazuje kako
je odrastao u tipičnoj seljačkoj obitelji. Kako pripada poslijeratnoj generaciji,
prisjeća se kako je njegov otac koji je imao četiri razreda osnovne škole krenuo
na posao u PIK Vrbovec i ondje se doškolovao. Milovan Jelača odrastao je u Ma-
rinkovcu u kući u kojoj je živjelo šestero ljudi. “Bili su djed, otac, majka i nas
troje djece.” Prisjeća se da su djeca iz očevog prvog braka sva pomrla. “Tada je
vladala sušica”, kazuje Jelača. U kući Boška Smoljanovića iz Graberja kod Iva-
nića u kući su zajedno živjeli djed, baka, teta, tetak, tata, mama, sestrična i on.
“U kući su bile tri sobe, kuhinja i hodnik. U jednoj sobi smo bili ja, mama i tata,
u drugoj djed i baka, a u trećoj tetak, tetka i sestrična. Svi smo jeli za jednim
stolom, a u svaki ponedjeljak pekao se kruh koji se koristio sedam dana.”
Na pitanje o tome koliko je bilo uobičajeno imati veći broj djece Smoljano-
vić odgovara kako se broj djece nije ograničavao, ali je zavisio o tome koliko je
obitelj imala zemlje i krava. Slično govori i Milan Barešić: “U našim je kućama
bilo dvoje do troje djece najviše, ali je preko Kalnika i Bilogore bilo mnogo
više djece.” U kući Ljubomira Vračevića iz Lipnice živjeli su zajedno djed, baka,
tetka, majka, otac, brat i dvije sestre. Jedna od sestara Ljubomira Vračevića
umrla je kao dijete sa sedam godina od neke bolesti, ali Ljubomir nije znao reći
od koje budući da u to vrijeme nije bilo uobičajeno da se odlazi liječnicima. I
Milovan Bastašić iz Lipnice prisjeća se da je jedna njegova sestra umrla u dobi
od dva mjeseca 1932. godine. Dragoljub Petrak iz Lipnice kazuje da je imao pri-
jateljicu iz susjedstva Ankicu koja je umrla kao dijete. “Igrali smo se zajedno,
ali jednog dana Ankice više nije bilo.” Nada Gmajnić prisjeća se kako je njih
bilo trinaestero braće, ali da su mnogi umrli kao sasvim mala djeca. I Desan-
5 Riječi kazivača nisu mijenjane, odnosno prevođene na službenu verziju hrvatskog jezika, već su
iznošene točno onako kako su ih izgovorili kazivači.

ka Kukić, rođena Garapić, iz Salnika pripovijeda da je u obitelji bilo šestero
djece, ali da su neki umrli kao sasvim mala djeca. “Jednoga je babica polila i
bacila na krevet, pa je odmah umro, a drugi se rodio i odmah umro.” Babica je
u Salnik dolazila iz Brezana, a pokrivala je okolicu Rakovca. Prema kazivanju
Veselinke Suše, primalju su zvali babika i kada je trebalo ženu poroditi, vozili
su je kolima do rodiljine kuće. Postojale su i žene koje nisu bile profesionalne
primalje, već su pomagale pri porođajima. Takva je, prema riječima Dragice
Ivanović, bila “baba Roza, Mađarica koja je živjela u Salniku”. Neke od tih žena
koje su pomagale pri porođajima imale su i trave koje su ženama omogućavale
da pobace.
Milovan Bastašić prisjeća se da su djeca radila od najranije dobi. “Isprva su
djeca čuvala stoku, u mlađoj dobi, a kasnije su radila i na zemlji.” Svi su radili
i na štali i na polju. Milovan Bastašić kazuje: “Dok smo mogli raditi, odmah
smo išli na posao. Išli smo sa stokom na pašu, a stoke smo imali svakojake:
perad, krave, konji, volovi.” I Milan Barešić iz Remetinca kazuje da su sva
djeca morala raditi: “Okopavalo se vinograde, išlo se kopati, žeti, okopavati
kukuruz…” Za ispomoć u kući u pojedinim obiteljima živjele su sluge. Milo-
van Bastašić prisjeća se da su sluge bili iz Šelovca. Bubanovići su imali sluge iz
Hrvatskog zagorja, ali i iz okolnih naselja koja su bila nastanjena Zagorcima, a
sluge u Lipnici i Hudovu imali su Emil Bastašić i Milan Abramac. Svjedočenje
Milana Barešića vezano za male slugančiće iznimno je zanimljivo: “Ja sam u
selima oko Remetinca znao koliko je djece došlo kao sluge od Marofa, Ključa i
Možđenca. Služili su od 10 ili 12 godine i bili su na paši s kravama, a zimi sa svi-
njama. Bilo je puno takve djece. Da bi preživjeli i zaradili roditeljima te zaradili
za sebe kakvo odjelce ili suknjicu služili su kod imućnijih seljaka. Sjećam se
kada sam s babom išao na sajam u Križevac gdje su dovodili takvu djecu preko
Kalnika i pogađali se za njih kao za stoku. Onda je to prestalo kada je Tito po-
slao djecu na radne akcije da bi preživjeli.” Djeca su često odrastala bez jednog
od roditelja. Ratovi, bolesti i razne nesreće dovodile su do stradavanja očeva i
majki. Milan Barešić kazuje kako je bilo mnogo žena čiji su muževi stradali u
ratu. “Kada bi žena ostala sama s dvoje djece išla je raditi na polje za dnevnicu.
I s tim je jedva djecu prehranjivala.” Djed Milovana Bastašića oženio se u Prvo-
me svjetskom ratu, ali je ubrzo stradao u Ukrajini kada je Milovanov otac imao
svega tri godine. Tako je Milovanov otac odrastao uz baku i djeda i majku.
U školu se iz Lipnice odlazilo u Rakovec, odnosno Rakovac, kako ga nazi-
vaju i danas stariji stanovnici Lipnice. Četiri se razreda završavalo u Rakovcu,

a poslije se išlo u Vrbovec. Jovo Bastašić završio je dva razreda osnovne škole.
“Prije rata išlo se u Rakovac, a kasnije, nakon rata, u Hudovo.” Dragoljub Petrak
prisjeća se da je završio sedam razreda djelomično prije Drugoga svjetskog
rata, a djelomično nakon rata. “Preskakao sam razrede, a osmi nisam završio.
Morao sam ići orat' i čuvat' stoku.” Ljubomir Vračević krenuo je u prvi razred
1932. godine. “Bilo nas je troje iz Lipnice u tome razredu.” Dragica Ivanović
prisjeća se da je jedino njezina baba Jovanka Ranilović, rođena 1921. godine, od
čitave obitelji, a bilo ih je jedanaest, polazila školu u Rakovcu koji je udaljen
šest kilometara od Salnika. Milutin Bodegraja prisjeća se da je pohađao svega
dvije godine školu zbog ratnih događanja. “Prvi i drugi razred sam išao u školu
u Gornji Bolč, a onda poslije nisam. Bio je rat.” Milan Barešić kazuje da su djeca
iz Remetinca odlazila u Tučenik u školu. “Do četvrtog razreda školovanje je
bilo obavezno, a ja sam išao još u peti i šesti razred. Šesti sam razred pao, pa
dalje nisam nastavio školu.” Milovan Jelača kazuje da je odlazio u školu u
Mostare. “Ondje je bila škola i za Marinkovac, Marču, Obrešku i Pehardovac.
Razredi su bili dva i dva i bio je jedan učitelj. Kada sam završio šest razreda
otišao sam u Kloštar Ivanić u školu, a u osmi razred sam krenuo u Dubravu.”
Boško Smoljanović pohađao je školu od 1959. u Cagincu. “U Graberju je bila
kolonija Naftaplina, a svi iz Šumećana, Deanovca, Graberja i Prkosa odlazili su
u Caginec u školu. Mame bi nas izvele van, svi bi se držali za ruke i tako smo
hodali dva kilometra do škole. Od četvrtog do osmog razreda pohađali smo
školu u Ivanić Gradu. Broj djece je bio velik jer su u koloniju doselili Zagorci,
Ličani, Prigorci koji su dobili stanove u koloniji i koji su radili u Naftaplinu.”
Odnos roditelja i djece bio je drugačiji od današnjeg. Milan Barešić kazuje
kako su nekada “djeca bila sluge roditeljima” dok je danas obrnut slučaj. Tada
se za svaku sitnicu moglo dobiti “šamar i batine”. Razlozi su bili ako bi negdje
zalutala krava, otišla u neku šumu, u kukuruz. Najčešća kazna je bila klečanje
na kukuruzima.
O sajmovima
Mjesta društvenih okupljanja bila su sajmovi koji su se održavali u Vrbovcu,

Križevcima, Žabnom, Bjelovaru, Dubravi, Ivaniću i Ivanić-Kloštru. Lokalno
stanovništvo obično je posjećivalo sajmove koji su im bili geografski najbliži,
odnosno gdje su mogli prodati prekupcima stoku. Dragoljub Petrak prisjeća

se da je sajam u Vrbovcu bio kod nogometnog igrališta. “Ondje se prodavalo
svinje, teliće, krave i konje. Mešetari su mešetarili. Oni su sređivali da Talijani
kupe stoku ako si im dao hiljadarku. Na sajmu si mogao kupiti i odijelo, a
trgovci i obrtnici su dolazili u velikom broju na sajmove.” O prekupcima je go-
vorio i Milovan Bastašić koji se prisjeća da su prekupci posebno često dolazili
“iz Baničevca i znali su odlaziti pješice i u Vrbovac i u Križevac po stoku”. Na
sajmovima se, prema riječima Ljubomira Vračevića, redovito posjećivalo gosti-
onice, a pečenjari su pekli kobasice. Srbi iz Remetinca odlazili su prema riječi-
ma Milana Barešića na sajam u Sveti Ivan Žabno. “Bio je to veliki lijepi sajam
koji se održavao srijedom i bilo je više stoke neg' ljudi. Bilo je Slovenaca, Dal-
matinaca i Zelinčana koji su dolazili na taj sajam.” Iz Remetinca se odlazilo i
na sajam u Bjelovar koji se održavao četvrtkom, na sajam u Križevce koji je bio
petkom i na sajam u Vrbovec koji se održavao utorkom. Milutin Bodegraja se
prisjeća da se iz Donjeg Markovca “teralo stoku na sajam u Bjelovar. To je bio
dogon da se nije znalo tko pije tko plaća, a kupci su redovito bili Talijani koji su
kupovali bikove, krave i konje.” Sajma u Križevcima se prisjeća Dušan Velemir
iz Ivančana. “Sajam u Križevcu se održavao kod Čelika. Znalo je biti i po sto i
pedeset krava, bikova, konja, svinja, telaca, a sve su to kupovali nakupci. To su
bile firme poput Križevčanke, Sljemena, Podravke, PIK Vrbovca i Gavrilovića.”
Sajma u Dubravi se prisjeća Đuro Predragović: “Sajam se održavao četvrtkom.
Dolazili su ljudi sa seljačkim kolima, a sajam smo zvali Dudnjak jer je bilo
puno dudova. Kak' je tko što prodao išlo je na vagu. U Dubravu je dolazila
bliža okolica, a u Vrbovec su dolazili i Talijani.” Sajam u Ivaniću opisuje Boško
Smoljanović: “Sajmovi su bili u Ivaniću i u Kloštru. Mjesto sajma u Ivaniću se
četiri puta mijenjalo. Najstariji sajam je bio kod Kapitela, onda se premjestio
na groblje, a onda preko puta hotela. Na kraju je završio u Posavskim Bregima.
Sajam se održavao subotom, ljudi su dogonili stoku (konje i krave), a svinje su
vozili u kolima. Kokošji sajam je bio u starom dijelu Ivanića (i danas postoji
mjesto koje se zove Kokošji plac).”
O crkvenim godovima (kramovima) i krsnim slavama
Mjesta upoznavanja bila su i crkveni godovi ili proštenja na koja su redovito

dolazili i rimokatolici i pravoslavci. Milan Barešić se prisjeća da se odlazilo
svukuda na proštenja. “Odlazili smo u Srpsku Kapelu (Kapilu), u Gudovac, u

Lepavinu, u Povelić i u Bolč na pravoslavna proštenja, a na katolička smo od-
lazili u Žabno, Gradec, Dubravu i Vrbovec. Sjećam se da je u Kapili bilo naroda
odsvukuda. Negda ih je bilo više u Kapili neg' u Lepavini. Bili su ringišpili, slas-
tičari, licitari, trgovci, a okretali su se i janjci i odojci. Neko vrijeme se nosilo i
torbe i cekere od kuće.” Milutin Bodegraja se prisjeća da je “u Kapili bila Velika
maša, u Kablu je bilo na Vidovo, a u Bolču na Svetu Nedilju, dok se u Gudovac
išlo na Petrovo”. Dušan Velemir kazuje kako “sada više nema krama u Kapili,
već da svi odlaze na kram u Lepavinu”. Iz Lipovčana se, prema riječima Marije
Branković, išlo na “kramove u Lepavinu, Kapilu i u Staru Marču”. Krama u
Lipovčanima sjeća se Pavle Pavleković, zvonar crkve u Lipovčanima. “Bio je
kram na Preobraženje 19. kolovoza i na Svetu Petku. Bile su zabave, a služba
se održavala. Na kram su dolazili ljudi iz fare, ali i šire. Sjećam se da su dolazili
i katolici, posebno za Svetu Petku, na molitvu za ozdravljenje bolesnika. Čulo
bi se koji puta da je netko i ozdravio. Bilo je licitara, muzika, a redovito su nam
dolazile familije s kojima smo bili vezani iz Starog Gloga i Koritne.” Pravo-
slavni iz okolice Ivanić-Grada odlazili su redovito na kram u Lipovčane. Boško
Smoljanović se prisjeća: “Rođen sam na Preobraženje kada je kram u Narti.
Oni koji su pobožni odlazili bi u crkvu, a mi dječurlija smo bili kod kramara,
pili smo medicu, jeli smo medenjake i slušali muziku. Onda se na kramovima
nije prodavala odjeća, već su se pekli janjci i odojci. Odlazili smo i 27. srpnja
na kram u Marču i na kram u Lepavinu 29. kolovoza. Mama bi uvijek ispekla
piletinu, pa smo jeli.” Proštenje je bilo i u Salniku 8. kolovoza na Svetu Petku.
Slobodan Bastašić kaže: “Bilo je minimalno 100 ljudi, a nekada i više. Dolazili
su pravoslavni iz Hudova, Lipnice, Salnika i Radovišta te katolici iz Vinkov-
ca, Šelovca, Dvorišća, Valetića, Ruškovca, Rakovca i Brezana. Negdje 1989.
ili 1990. prisjećam se da su katoličke žene ispred crkve u Lipnici otpjevale
tri duhovne katoličke pjesme. Bio je to simbol dobrih odnosa rimokatolika i
pravoslavnih. Ispred crkve je bio licitar, sa srcima i lizalicama, najviše za djecu.
Nakon toga slijedilo je veselje do ponoći ili do duboko u noć. Nitko nikome
nije smetao i svi su se dobro slagali. Katolici iz okolice posebno su držali do
svete Petke jer im je pravoslavni sveštenik Joakim Pavlica koji je ovdje radio
nakon rata govorio da ako se zagovore svetoj Petki neće biti tuče.” Veselinka
Suša, Dragica Ivanović i Blaženka Dudaš prisjećaju se da je kram u Salniku bio
nekada vrlo značajan. “Slava bi počinjala petkom uvečer. Kod kuće Ranilovi-
ća bili su licitari i igračke. Služba je držana i u subotu te dva puta u nedjelju
(jutarnja i večernja). Znalo je biti i po dvanaest popova na službi, a muzika je

svirala na nekoliko mjesta (kod trgovine i kod crkve). Baka Jovanka Ranilović
je godinama, do svoje smrti, brinula o tome da ugosti popa.” U Lipnici je kram
bio na Svetoga Nikolu. Prema riječima Jove Bastašića dolazio je pop. “Imali
smo zabavu, a dolazili su i Hrvati iz Hudova i Pogančeca. Ako je tko imao fami-
liju negdje iz daljega, onda su i oni dolazili.” Dragoljub Petrak prisjeća se da su
na proštenje u Lipnicu znala doći i po tri licitara. “Tada nije bilo televizije, a
svejedno je bilo zabavno i ljepše nego li je to danas.” Slobodan Bastašić pamti
da u godinama pred rat više nije bilo zabave u Lipnici. “Ondje bi sveštenik
održao liturgiju i potom bi se ljudi razišli. I danas je tako. Ljudi nisu previše re-
ligiozni. Oni poštuju svoje naslijeđe, običaje i tradiciju pa zato odlaze u crkvu.”
Posebnu vezu s Crkvom održava Slobodan Bastašić. On je od malih nogu
zvonar crkve u Lipnici. “Naslijedio sam ujaka svoje majke kada se razbolio
20. siječnja 1987. godine. Tada sam imao sedam godina. Bio je praznik Svetog
Jovana i trebalo je biti osvećenje vode i služba u Lipnici. Postojala je potreba
da se pomogne svešteniku. Trebalo je očistiti crkvu i dva puta odzvoniti. Tak'
je to počelo da sam postao zvonar i pojac u parohiji Salnik u selu Lipnici. Prvi
sveštenik kojem sam asistirao i s kojim sam hodao po selu za blagoslov kuća
bio je jerej po činu, Hristo Aleksić iz Nove Kapele. Nakon toga sveštenika do-
šao je rat i na službu se vratio penzionisani sveštenik Jovan Nikolić. Njegovo
službovanje je trajalo osam godina i pokrivao je široki teren od Siska i Kutine
do Lipnice. Uz njega sam najviše naučio vezano za obred u crkvi, crkveno po-
janje i promicanje ekumenskog dijaloga međusobne suradnje. Bio je izuzetan
čovjek u teškim vremenima rata. Nakon njega je došao paroh Zvonko Pilinger
iz Varaždina koji je opsluživao parohiju Salnik do 2006., a potom Đorđe Filipo-
vić, paroh vojakovački, križevački i salnički. Moja karijera traje i danas. Ovaj
posao radim volonterski, bez naknade. To me ispunjava i čini me sretnim. Sve-
šteniku sam desna ruka, a predsjednik sam Crkvene opštine Lipnica od 1999.
godine.” Pravoslavne na području Ivanić-Grada i Graberja pokriva narćanski
paroh Ljubiša Despotović, a pravoslavne u bolčanskoj i kapelskoj parohiji
pokriva bjelovarski paroh Nemanja Obradović.
O običajima kod upoznavanja mladih, vjenčanja i brakova
Mladi su se upoznavali već u djetinjstvu pri čuvanju stoke ili u školi. Upozna-
vanje je moglo biti i prilikom zabava koje su se održavale uglavnom vikendima

u privatnim kućama. Milan Barešić se prisjeća kako je to bilo u Remetincu:
“Odredili smo neku kuću za sastanak i onda smo najprije kartali, onda igrali
šah, pa smo svirali i muziku. Svirali smo sve na sluh, bez nota. Svirali smo i
na prelima gdje su bile i udate žene i djevojke.” Tih zabava se prisjeća i Dušan
Velemir. “Bile su zabave. Mladići i djevojke su se tako sastajali. Muzika je bila
seoska. Na jednoj strani su bile žene, na drugoj strani su bili muškarci. Muški
su zvali ženske da plešu s njima. Dolazile su i udane žene, a te su svoje kćeri
držale za ruke da ih paze.” Boško Smoljanović iz Graberja prisjeća se također
nekih oblika rada koji su bili prilika i za upoznavanja. “Kada su ljudi završili
poljoprivredne poslove i kolinja i šumske poslove onda su se organizirale čija-
ne (perane). Svake se večeri u drugoj kući čijalo perje. Muški su kartali, a žene
su čijale. Nakon čehanja organizirali su se plesovi.” Prije Drugoga svjetskog
rata mladići i djevojke su se uglavnom vjenčavali unutar parohija Bolč, Srpska
Kapela, Lipovčani, Salnik i Graberje ili iz pravoslavnih sela bjelovarskoga i kri-
ževačkog kraja. Upoznavanja su bila i iz šire regije. Tako su se Milan i Milka Ba-
rešić upoznali preko Milkinog rođaka koji je služio vojsku u Titogradu zajedno
s Milanom, pa je Milan došao u posjet u Veliku Branjsku (okolica Koprivnice)
gdje je upoznao Milku. “Vjenčali smo se u manastiru Lepavina i kod matičara
u Sokolovcu. Milkine je familije, logično, bilo više od Milanove familije. Došli
su vlakom po mene u Branjsku”, kazuje Milka. Bilo je uobičajeno da netko
preporuči djevojku drugome. Prema riječima Milana Barešića bilo je i sela gdje
su se svi ženili unutar sela, kao što je bio slučaj u katoličkom selu Buzadovec.
Boško Smoljanović iz Graberja se prisjeća kako je njegov otac upoznao njegovu
majku. “Otac se vratio iz zarobljeništva u Njemačkoj nakon rata. Kada je
završio zanat za varioca i dobio zaposlenje u Prvomajskoj odlučio se oženiti.
Po pričanjima čuo je da ima neka cura u Narti, pa je sjeo na bicikl i otišao je
vidjeti. Imao je prijatelja koji ga je preporučio, Popovića iz Blatnice. Ostao je u
kući od cure na ručku i ondje je prespavao. Cura mu se svidjela, pa ju je otišao
prositi. Ona navodno nije bila za to, pa su je dugo morali nagovarati. Vjenčali
su se u Narti 1947. godine. U to vrijeme nije bilo vozila. Svatovi su se skupljali
kod mladoženje i kod mlade. Išlo se po mladu, a ispred fijakera kojim se išlo po
mladu išlo je šest do osam jahača. Onda su odlazili u crkvu na vjenčanje. Obred
je bio isti kao i danas. U crkvu nisu stali svi svatovi, pa je odlazila samo uža rod-
bina. Svatovi su prvu noć bili kod cure, a onda drugu noć kod dečka.”
Dušan Velemir našao je suprugu u Malim Sesvetama. “Nije se tražio miraz.
Do Carevdara smo išli vlakom, a odonuda pješice do Malih Sesveta. Onda

smo vozili mladu džipom sa stanice do Kapile gdje je bilo vjenčanje.” Marija
Branković iz Graberja odrasla je u Lipovčanima. Po nju je stigao njezin suprug
iz Ivančana. “On je došao mene prositi. Nisam mu obećala prvu večer da ću ići
za njega. Znao je za mene jer je u Ivančanima bila jedna žena iz Lipovčana koja
je znala za mene. Tada sam imala 18 godina. Pitala sam mamu da li da se udam,
a ona mi je rekla da se neće miješati. Sestre su vikale da se moram udati. Za mi-
raz sam dobila nešto novca, komad zemlje u Graberju, namještaj (dva kreveta,
dva ormara, stol, stolice, šivaću mašinu i psihu koju su dali raditi u Ivaniću.
Donijela sam i ćilima, koperte (pokrivače, op.a.) i po tri jastuka za svaki krevet.
Moji su svatovi bili u crkvi u Lipovčanima 26. veljače 1956. Došlo je cijelo selo
i bio je veliki snijeg. S konjima i sanjkama su bili svatovi, a bilo je i pet jahača
na konjima.” U miraz se najčešće dobivalo ormare, kištre, stol, stolice i krevet,
a vrlo rijetko junice i zemlju. Nakon rata Srbi su ulazili u brakove s Hrvatima, a
kako kazivači ističu, bilo je to “bratstvo i jedinstvo u praktičnom smislu”. I da-
nas se nacionalno mješoviti brakovi sklapaju u krugu od desetak kilometara, a
Slobodan Bastašić ističe da takvih nije više od jedne četvrtine u Lipnici. Najče-
šći su brakovi između katoličkih djevojaka i pravoslavnih momaka, a katoličke
nevjeste poštuju pravoslavni obred i primaju pravoslavnog sveštenika u kuću.
Crkvena vjenčanja u Lipnici danas su iznimno rijetka.6 Slobodan Basta-
šić opisuje tipično pravoslavno vjenčanje u Lipnici: “Otkada sam ja zvonar,
pamtim tek jedno vjenčanje 2009. godine u Lipnici. Svatovi su došli iz Svetog
Ivana Žabna po mladu Dejanu Stovrag u Lipnicu. Zadržali smo se na dvoru uz
muziku, jelo i piće, otišli smo potom u crkvu svetoga Nikole u Lipnici, a obred
je održao jerej Đorđe Filipović. U crkvi mladenci stanu ispred carskih dveri, a
sveštenik im stavlja prstenje na ruku unakrsno ili naopako. Vjenčani kum tri
puta promijeni prstenje i stavi svaki prsten na odgovarajuće mjesto. Potom se
odlazi na sredinu crkve gdje je postavljen stol, čaša s crnim vinom, dva vijenca
ili krune, pa mladenci pruže ruke jedno drugome te im sveštenik zaveže ruke
peškirom. Zatim opet kruže tri kruga oko stola pjevajući prazničnu himnu ili
tropar svim svjatim mučenicima i nakon toga im se skidaju vijenci s glave te
ih sveštenik proglašava vjenčanima i proglasi ih mužem i ženom i čestita im.
Nakon toga slijedi zabava dva dana i dvije noći. Tako je bilo do 1980. godine.”
6 Isti podatak o malobrojnosti crkvenih pravoslavnih vjenčanja iznosi i salnički, lipnički, vojako-
vački i križevački paroh jerej Đorđe Filipović.

O običajima kod smrti
Smrt u seljačkoj obitelji sastavni je dio života te se prihvaća mnogo prirod-

nije nego što je to slučaj u gradu. Milan Barešić se prisjeća da je nekada bilo
“dogovoreno koji će sin ostati s roditeljima i koji će ih dohraniti. Danas na
kraju ode i sin, pa se sve okrene.” Boško Smoljanović iz Graberja prisjeća se
shvaćanja starosti u vrijeme kada je on bio mlad (šezdesetih i sedamdesetih
godina prošloga stoljeća. “Kada bi čovjek prešao pedesetu, onda ga se smatralo
starim čovjekom, a sa šezdeset godina je bio jako stari čovjek. Vrlo je malo bilo
onih koji su bili stari čak 90 godina.” Kod običaja vezanih za smrt rimokato-
lici i pravoslavni se vrlo malo razlikuju. Prema riječima Boška Smoljanovića
pravoslavni “sveštenik ide gledati čovjeka koji je već umro, a katolički ga ide
gledati još živoga”. “Ako bi netko umro navečer onda bi bio izložen tu noć i još
jednu, do prekosutra. Ljudi su dolazili u kuću kod mrtvoga, pa su razgovarali,
ali ne samo o pokojniku. Jelo se kobasice, sir i nareske. Moj je otac umro 1999.
u bolnici i bio je jednu noć doma izložen, a pogreb je bio iz kuće. Mama je umr-
la u staračkom domu i tada su povorke već bile zabranjene. Iako je bila doma
izložena nije nošena na groblje već je prevezena na groblje. Poslije sprovoda su
bile karmine, odnosno večera s rodbinom i onima koji su pristigli na sprovod
iz daljega.”
Opis običaja prilikom smrti u selu Lipnica dao je Slobodan Bastašić:
“Sveštenik može doći ispovjediti osobu koja umire. Tada mu čita molitvu za
ozdravljenje bolesnika. Bolesnika se može i pričestiti ukoliko ne može doći u
crkvu. Ako je čovjek teško bolestan onda mu se čita molitva odrješenja duše
od tijela. Kada čovjek umre tada se pokojnika treba okupati i prebrisati te spre-
miti u odjeću ranije pripremljenu za smrt. Postavi se odar, odnosno dva stola
i daske i položi se pokojnika. Ako je čovjek po noći umro, onda se čeka jutro
da se obavijesti zvonara da zvoni za pokoj duše. Ako je ženska osoba, onda se
odzvoni dva puta, a za muškarca se zvoni tri puta. Naše se zvono u Lipnici u
idealnim vremenskim uvjetima čuje i do sedam kilometara daleko. Drugi se
dan javlja svešteniku i dogovara se ispraćaj pokojnika. U jedan ili dva poslije
podne sveštenik dolazi u kuću, očita mali pomen i to je početak ispraćaja
pokojnika. Iz kuće se iznosi otvoreni kovčeg, a na dvorištu još se očita jedan
dio pomena. Sveštenoslužitelj prelije pokojnika crnim vinom simbolično u
obliku krsta, a potom se kreće put groblja. Prije izlaska iz kuće izabere se šest
muškaraca koji su na pomoći oko nošenja lijesa. Jedan muškarac nosi crkvenu

zastavu (litiju), a drugi nosi krst. Crkvena se zastava okiti peškirom. Svešteni-
ku se na lijevu ruku sveže peškir. Nakon čitanja u crkvi odlazi se do groblja i
ondje završava obred do kraja kada se pokojnik spusti u raku. Potom se odlazi
u pokojnikovu kuću i ondje sveštenoslužitelj osveti kući i odar. Nakon toga
odlazi se na ručak ili karmine u čast pokojnika za pokoj duše. Poslije četrdeset
dana služi se parastos za pokoj duše.”
Razlozi smrti zapisani u matičnim knjigama umrlih u parohijama Bolč

i Nova Kapela između 1935. i 1948. godine7
Razlog smrti Godina i broj slučajeva

Sušica (tuberkuloza) 4(1935.), 3(1936.), 2(1937.), 4(1938.), 4(1939.), 2(1940.),
1(1941.), 3(1942.), 1(1943.), 3(1944.), 1(1947.), 1(1948.)=29
Od čireva 1(1941.)=1
Griža 2(1935.), 1(1937.)=3
Plućna bolest 1(1935.)=1
Želudarna bolest 1(1937.), 1(1939.)=2
Kap 1(1935.), 2(1936.), 1(1939.), 1(1943.), 1(1945.), 1(1947.)=7
Kašalj (hripavac) 1(1939.), 1(1943.), 1(1948.)=3
Kašalj s povraćanjem 1(1940.)=1
Rak na želucu 1(1938.), 1(1948.)=2
Prehlada 1(1935.), 1(1939.)=2
Živčana bolest 1(1939.)=1
Staračka slabost 4(1935.), 1(1936.), 5(1937.), 3(1938.), 4(1939.), 8(1940.),
8(1941.), 7(1942.), 13(1943.), 11(1944.), 7(1945.), 7(1946.),
14(1947.), 7(1948.)=99
Difterija 1(1945.)=1
Avtokastracija 1(1938.)=1
Vrbanac 1(1937.)=1
Astma 1(1937.), 1(1948.)=2
7 HDA, Zbirka matičnih knjiga, Parohija Bolč, MKU Bolč 1935. – 1942 i MKU Bolč 1942. – 1948,
Parohija Srpska (Vlaška) Kapela, MKU Srpska (Vlaška) Kapela 1935. – 1948. Originali se čuvaju u
MU u Dubravi.

Upala pluća 1(1935.), 1(1936.), 1(1938.), 1(1940.), 1(1941.), 1(1943.),
1(1944.), 2(1945.), 1(1946.)=10
Ubijen 1(1935.), 1(1936.), 1(1939.), 1(1940.), 2(1943.)=6
Strijeljan po osudi 2(1944.)=2
Ubijen od ustaše u 2(1944.), 5(1945.)=7
svojem dvorištu/u polju
Pao u borbi kao borac 1(1945.)=1
narodnooslobodilačke
vojske
Fras 1(1943.), 1(1945.)=2
Gripa 1(1944.)=1
Zagušena u štali 1(1944.)=1
Izljev 1(1940.)=1
Otrovanje krvi 1(1939.)=1
Otrovanje 1(1940.)=1
Bolest jetre 1(1935.)=1
Vodena bolest 1(1936.), 1(1938.), 1(1940.), 1(1942.), 1(1943.), 1(1945.),
1(1948.)=7
Upala trbuha 1(1936.)=1
Nepoznato 1(1939.), 2(1940.), 1(1947.)=4
Uklešteno crevo 1(1937.)=1
Upala mozga 1(1937.)=1
Srčana bolest (srčani 2(1937.), 3(1939.), 2(1941.), 1(1943.), 1(1947.), 2(1948.)=11
grčevi)
Šlag 2(1937.), 1(1939.)=3
Slabo rođeno 2(1937.), 1(1938.), 1(1942.), 1(1947.)=5
Poremećenje pameti 1(1937.)=1
Ubijen kod Gudovca na 1(1941.)=1
stratištu
Tifus 1(1943.)=1
Rak 1(1947.)=1
Grčevi u stomaku 1(1947.)=1
Ukupan broj slučajeva 228
Tablica 1: Parohija Bolč

Uzrok smrti Godina i broj slučajeva
Želučane boli 1(1935.), 1(1940.)=2
Sušica 2(1935.), 2(1936.), 1(1938.), 2(1939.), 2(1940.) , 3(1941.),
1(1946.), 2(1947.)=15
Dizenterija 1(1939.)=1
Sam sebe ustrelio 1(1939.)=1
Senilnost 1(1939.)=1
Kap 4(1935.), 1(1939.), 1(1940.), 1(1941.), 1(1948.)=8
Srčana kap 1(1938.), 1(1939.), 1(1941.), 1(1945.)=4
Staračka slabost 4(1935.), 14(1936.), 6(1937.), 6(1938.), 10(1939.) 9(1940.),
7(1941.), 10(1942.), 17(1943.), 4(1944.), 6(1945.), 11(1946.),
10(1947.), 9(1948.)=123
Bolovao nakon operacije 1(1940.)=1
Zatvor crijeva i mjehura 1(1947.)=1
Dječja paraliza 1(1947.)=1
Živčana bolest 1(1941.), 1(1943.)=2
Upala džigerice 1(1938.)=1
Utopljenik 1(1946.)=1
Pao u borbi 2(1946.)=2
Otok 1(1940.)=1
Reumatizam 1(1938.)=1
Srčana bolest 1(1937.), 2(1948.)=3
Greška srca 1(1938.)=1
Paraliza srca 1(1938.)=1
Griža 1(1948.)=1
Astma 1(1935.)=1
Gripa 1 (1935.), 1(1936.)=2
Nedonošče 3(1935.), 1(1936.), 1(1937.), 1(1940.), 1(1942.), 1(1946.),
1(1947.)=9
Grčevi 1(1935.)=1
Gušavost 1(1939.)=1
Upala crijeva 1(1935.), 1(1936.), 1(1937.), 1(1938.)=4
Groznica 1(1935.), 1(1937.), 1(1940.)=3
Umobolja 1(1935.)=1
Otrovanje krvi 1(1935.), 1(1936.)=2

Rak jetre 1(1935.), 1(1937.)=2
Rak na glavi 1(1937.)=1
Rak u stomaku 1(1936.), 2(1943.)=3
Ubila je krava 1(1937.)=1
Upala mozga 1(1935.), 1(1936.)=2
Upala pluća 1(1936.), 1(1941.), 1(1943.), 1(1944.)=4
Upala porebrice 1(1936.)=1
Šlag 1(1936.), 1(1937.), 1(1938.), 1(1945.), 2(1947.), 3(1948.)=9
Ubijen 1(1936.), 2(1939.), 4(1943.), 1(1944.), 1(1945.), 1(1946.),
1(1948.)=11
Poginuo 5(1943.)=5
Kašalj 2(1936.)=2
Bolest jetara 1(1937.). 1(1941.)=2
Anemija 1(1942.)=1
Opala na ledu, pa se 1(1948.)=1
ubila
Bolest pluća 1(1937.), 1(1941.), 1(1945.), 2(1946.)=5
Šećerna bolest 1(1937.)=1
Nečitljivo 1(1948.)=1
Dječja slabost 1(1937.)=1
Rak 1(1938.), 1(1947.), 2(1948.)=4
Samoubojstvo 1(1942.)=1
vješanjem
Vodena bolest 3(1939.), 3(1940.), 1(1941.), 1(1943.), 1(1945.), 1(1946.),
2(1948.)=12
Proljev 1(1939.), 1(1942.)=2
Malarija 1(1940.)=1
Posljedice operacije 1(1941.)=1
želuca
Odlukom prijekog suda 1(1941.)=1
u Bjelovaru osuđen na
smrt strijeljanjem
Ukupan broj 271
Tablica 2: Parohija Nova Kapela

Vidljivo je iz navedenih razloga koje su zapisivali sveštenici u parohijama
Bolč i Srpska Kapela da su ponajčešći razlozi umiranja bili staračka slabost,
odnosno starost. Posve je jasno da u periodu između 1935. i 1948. sveštenici
nisu bili dovoljno upućeni da bi mogli odrediti od koje je bolesti netko umro,
a da liječnika u to vrijeme nije bilo mnogo, pa je rodbina preminulog uglav-
nom navodila da je umro od starosti, ako se radilo o osobi koja je bila starija od
šezdesetak godina. Ipak, zanimljivi su i neki razlozi umiranja poput navoda
da je netko umro od živčane bolesti, ubila je krava i slično. Ipak, uz starost
najčešći razlozi smrti su kap (moždani udar), sušica, vodena bolest, ubojstvo,
prerano rođenje (nedonošče), srčana bolest i upala pluća. Činjenica da se
unutar obrađenih godina nalaze i godine Drugog svjetskog rata povećava broj
ubojstava u cjelokupnom broju uzroka smrti. U periodu prije i za vrijeme Dru-
gog svjetskog rata bilo je i mnogo slučajeva tuberkuloze, a u to vrijeme još nije
bilo lijekova protiv ove bolesti. Pitanje je da li se uvijek radilo o tuberkulozi
ili su pojedinci možda u to vrijeme umirali i od drugih bolesti o kojima se tada
nije mnogo ili uopće ništa znalo, pa su sveštenici upisivali sušicu kao bolest od
koje se često umiralo. Pobol od tuberkuloze je u našim krajevima uzeo maha
u 19. stoljeću, a gotovo je iskorijenjena nakon Drugog svjetskog rata kada se
počeo koristiti penicilin u njezinu liječenju. Kao što je bilo vidljivo i iz iskaza
sugovornika, u tim godinama (1935. — 1948.) je bilo mnogo slučajeva smrti
malene djece. Umiralo se i od danas potpuno bezopasnih bolesti poput upale
pluća, astme ili proljeva. Međutim, vidljiva je i slaba zastupljenost smrti od
karcinoma. Vrlo je velika vjerojatnost da su tadašnja medicinska dostignuća
bila vrlo ograničena, pa su i znanja o tome od koje su bolesti ljudi umirali bila
tek okvirna. Običan puk u periodu prije Drugog svjetskog rata nije odlazio
liječnicima te su koristili tek usluge lokalnih domaćih nadriliječnika. Uzrok
slabog odlaženja liječnicima ležao je najčešće u činjenici što su liječnici bili
udaljeni i po više kilometara, a postojalo je i određeno nepovjerenje u uspješ-
nost liječenja kod liječnika.
O proslavi Božića i božićnim običajima kod Srba na području

istočnog dijela Zagrebačke županije
O proslavi Božića pripovijeda Slobodan Bastašić: “Praznik Božića uglavnom

još i danas slavi se kao i nekad prema tradiciji i predanju naših predaka tri

dana. Dva dana prije Božića traju pripreme: npr. čisti se i uređuje kuća i prostor
u kući gdje će ukućani boraviti za božićne praznike. Na Tucindan ili kod nas
popularno zvan tucnjak kolje se pečenica, prase, puran, pijetao ili tko je već što
priredio. Siječe se borovnica (borovica) i gleda se da li je rodna, a prema tome
po predanju starih žitelja određuje se da li će biti rodna godina. Na Badnjak
domaćica kuće ustaje rano ujutro dva puta peče kruh. Domaćin kiti borovi-
com ogradu, kuću, staju, svinjac, stavlja u kuću pod stol, borovicu stavlja u
peć, na vatru, dok domaćica mijesi kruh. U kuću se nanese dovoljno kruha za
ogrijev, jer dok je slama u kući ne nose se drva. Nakon kruha peku se pečenica
i kolači, a poslije podne dok hrani stoku domaćin naveže jedan naramak slame,
domaćica u jednu okruglu posudu, često pletenu od slame, stavi pšenicu,
kukuruz, grah, zob, luk ili sve žitarice što posjeduje na svom domaćinstvu. Od
bršljana se isplete vijenac koji će se staviti na stol. Na Badnjak uvečer prije
večere skupe se svi ukućani, domaćin stavi na stol koji je svečano prostrt bocu
vina, crvenu jabuku i malo soli. Nakon toga odlazi u drugu prostoriju gdje ga
čeka kruh, svijeća i posuda sa žitom, stavlja dva okrugla kruha na tu posudu
sa žitom, na njih stavlja i zapali svijeću i to sve zajedno nosi u prostoriju gdje
ga čekaju ostali ukućani. Pozdravlja ukućane govoreći ‘Dobar večer!’, oni ot-
pozdravljaju ‘Dobar večer!’ i pitaju ga tri puta ‘Šta nosiš?’, on odgovara ‘Nosim
kruv na kruv, snop na snop.’ Postavi to na stol i odlazi po slamu. Kad se vrati sa
zavežljajem slame kuca na vrata i otvori vrata pozdravljajući ukućane s ‘Dobro
veče, Hristos se rodi’ ili mi kažemo ‘Kristos se rodi’. Domaćica diže kruh i svije-
ću i zagrabi u šaku žito tri puta pospe žitom i potom ukućani otpozdravljaju
domaćinu ‘Voistinu se rodi!’ Nakon toga se sa stola miče stolnjak, domaćin
u čašu natoči vina i kapa unakrsno po stolu govoreći ‘Koliko kapi, toliko hekto-
litara vina!’ Zatim uzima žito, sipa po stolu govoreći: ‘Koliko zrna toliko metri
u polju.’ Na sredinu stola stavlja se novčić, vijenac od bršljana i preko cijelog
stola slamu. Prekrije se stol stolnjakom. Nakon toga se s konopcom opaše
stol, a domaćin izgovara ‘Vežem lopovu ili tatu ruke, vrani kljun, lisici zube!’
Nakon toga domaćica sjeda na slamu, iza nje i svi ostali ukućani govoreći ‘Daj
nam Bog tlića, praščića, pilića, guščića, žira i božjega mira.’ Nakon toga stoji
se na željezu (raonik ili lemeš od pluga) da bi se lakše orala zemlja. Potom
može otpočeti večera koja mora biti strogo posna i raznovrsna. Na stolu mora
stajati kruh, žito i svijeća, crvena jabuka, sol i boca s vinom. Tanjuri i ostatak
večere ostaju na stolu do božićnog jutra. Na Božić ujutro ukućani se umivaju i
s crvenom jabukom poglade po licu da bi bili zdravi i rumeni. Na Božić ujutro

čeka se i položajnik, priželjkuje se da to bude mlađa muška osoba jer on donosi
sreću u kuću na Božić. Kada uđe u kuću, položajnika se isto posipa žitom,
čestita Božić, daje mu se žarač u ruke da malo raspali vatru u peći i on govori
dok vatru pali ‘Koliko varnica, toliko ovčica, toliko jaganjaca, toliko parica,
toliko srećica i napretka u kući.’ Položajnik se dariva simboličkim poklonom,
jabukom, narančom ili pletenim čarapama ili rukavicama koje je domaćica
priredila tokom godine za njega. U 12 sati zvonar odzvoni podne u slavu Božju.
Na stolu u kući mora biti postavljena pečenica i napija se iz čaše zdravice u čast
slave Božje. Domaćin izgovara ‘Dižem ovu čašu vina u zdravlje vama svima i
neka bi Bog i slava božja bili na pomoći ptičici u gorici, ribici u vodici, putni-
ku na putu, zatvoreniku u tamnici, bolesniku u bolnici, mornaru na brodici
i svim onima kojima je pomoć božja potrebna.’ Na Božić se ne odlazi u goste.
Drugi dan Božića se ide čestitati rodbini i prijateljima. Treći dan Božića na
praznik Svetog Stefana ujutro se iznosi slama iz kuće, s njom se kite voćke u
voćnjaku po narodnom vjerovanju da bi bolje rodile. Služba se obično održa-
vala u crkvi Svetoga Nikolaja u Lipnici pa se odlazilo u crkvu. Na mladi Božić
14.1. kruh koji je stajao na žitu naziva se ljetnica. Reže se na 4 jednaka dijela i
postavlja se na sva četiri ugla na stolu, a režu ga i lome svi ukućani koji su kod
doručka govoreći ‘Od sto dobrih časa, ovaj čas je najbolji’.”
Međunacionalni odnosi
Odnosi Hrvata i Srba na području istočnog dijela Zagrebačke županije bili su

zadovoljavajući u mirnodopska vremena. Međutim u Drugom svjetskom i u
posljednjem, Domovinskom ratu, ti odnosi su bili značajno narušeni. Kako
govori Slobodan Bastašić, “život na selu je težak i nužno je da si susjedi poma-
žu bez obzira na vjeru ili naciju. Ako moraš raditi, vjera i nacija nisu važne.”
Prema shvaćanju Slobodana Bastašića, u salničkoj parohiji “možeš biti ili Srbin
koji je pravoslavne vjeroispovijesti ili Hrvat, rimokatolik”. Fenomen Hrvata
pravoslavne vjeroispovijesti objašnjava činjenicom da je mnogo nacionalno
i vjerski mješovitih brakova. Tako je Dragoljub Petrak rođen u Lipnici 1934.
godine pravoslavne vjeroispovijesti. Iako mu je otac bio rimokatolik, majka
mu je bila pravoslavna te je kršten u pravoslavnoj crkvi. “Nikada ljudi u Lipnici
nisu vikali da su Srbi ili Hrvati. Božić se slavio kod nas dva puta.” Običaj je
bio da se djevojčice u brakovima u kojima su žene pravoslavne vjeroispovi-

jesti krste u pravoslavnoj crkvi, a dječaci u rimokatoličkoj te obrnuto. Osim
po vjeroispovijesti, posebna razlika između Srba i Hrvata u istočnom dijelu
Zagrebačke županije jest ona u govoru. Srbi govore štokavski ijekavski dijalekt,
dok Hrvati govore kajkavski. Danas već i Srbi koriste kajkavski dijalekt kao
jezik svakodnevnog razgovora, ali starije osobe još uvijek njeguju štokavski
ijekavski dijalekt. Iako je na salničkom području svakodnevni život Hrvata i
Srba u posljednjem ratu sačuvao prijeratni kvalitetan oblik, treba kazati da su
odnosi u parohijama Bolč i Nova Kapela tijekom posljednjeg Domovinskog
rata ponešto narušeni. Jedan od kazivača kazuje kako su se 1991. godine odnosi
promijenili “lažima koje su susjedi govorili o susjedima”. “Optuživali su nas
da ne volimo Hrvatsku i da smo četnici, a pisali su nam i pisma da se selimo
iz Hrvatske.” Jedna kazivačica iz Caginca kod Ivanić-Grada se prisjeća da su je
njezini nekadašnji prijatelji i poznanici odbacili 1991. “Te godine nismo imali
kome reći dobar dan.” Iz Kapele i Brezovljana su neki Srbi odselili u Hrtkovce
u Vojvodinu, a prema riječima kazivača stanje je “početkom rata bilo izni-
mno napeto tako da su ljudi mijenjali kuće za kuće u Vojvodini”. Kazivači se
prisjećaju da su ih susjedi optuživali da prevoze oružje, a spomenici NOB-i
bili su na više mjesta minirani. “Činjenica je da su se ljudi 1991. uplašili, da su
doživljavali izbacivanja s posla te da su postajali građani drugog reda.” Strah
je ostao prisutan i u poslijeratnom periodu. Jedan kazivač se prisjeća kako je
nakon rata nosio po pravoslavnim domovima časopis Put, istina, život i srpske
Novosti, ali kako su “svi iz straha odbijali da primaju tu štampu”. Mnogi prema
kazivanju istoga kazivača krste djecu u rimokatoličkoj crkvi pod izlikom: “Mi
smo ovdje već preko 300 godina, mi smo kao Hrvati.” Ima i onih koji govore:
“Ja jesam pravoslavac, ali neću da budem Srbin.”
Zaključak
Iako posve malobrojna zajednica, srpska zajednica u istočnom dijelu Zagre-

bačke županije još uvijek postoji i čuva svoj nacionalni i vjerski identitet. Na
rakovečkom, farkaševačkom, vrbovečkom, dubravskom i ivanićgradskom
području pravoslavni su prisutni već preko 500 godina, a u kontinuitetu preko
300 godina. Koliko je nekada ova zajednica bila značajna, govori podatak o
brojnim crkvama i grobljima, o tome koliko je ljudi nekada ovdje živjelo o
čemu doznajemo preko matica rođenih, umrlih i vjenčanih, ali i podatak o

tome da su ovi Srbi u kajkavskom okruženju uspjeli sačuvati svoj štokavski
ijekavski govor koji su donijeli prilikom doseljenja. Ratovi dvadesetog stoljeća,
prekrštavanja, iseljavanja, stradavanja srpskog stanovništva, mješoviti brakovi
i opća depopulacija sela sveli su ovu zajednicu na ostatke ostataka, praktički
na sjećanje na nekadašnje stanovnike kojih više nema. Srba još ponešto ima
u selima Lipnica, Remetinec, Donji Vukšinac, Donji Markovac, Ivančani,
Graberje, Stari Glog, Haganj, Bolč, Nova Kapela, Kabal i Koritna. Za očuvanje
crkve i pravoslavnoga vjerskog identiteta stanovnika istočnog dijela Zagre-
bačke županije zaslužni su stariji ljudi koji još uvijek čuvaju svoj nacionalni
i vjerski identitet i tek pokoji mlađi čovjek. Sjećanje na nacionalni identitet
ostalo je prisutno tek kod manjeg broja ljudi, dok se vjerski identitet još uvijek
čuva u jednom dijelu kuća.
Prilog I. Broj Srba (pravoslavnih za 1880. i 1890.) na području naselja u istočnom

dijelu Zagrebačke županije između 1880. i 1991.8
Naselje 1880. 1890. 1900. 1910. 1948.

Hudovo 11/78 17/147 17/113 0/138 Iskazano s
naseljem
Rakovec
Lipnica 102/117 120/137 134/172 145/204 Iskazano s
naseljem
Rakovec
Lukovo 8/202 9/242 10/316 11/354 Iskazano s
naseljem
Lovrečka
Varoš
Radoišće 33/236 40/324 62/409 61/500 22/903
Salnik 80/81 91/110 96/129 94/240 39/238
Bolč 308/586 312/608 321/589 330/647 204/1282
Donji Iskazivano Iskazivano Iskazivano Iskazivano Iskazano s
Marinkovac s naseljem s naseljem s naseljem s naseljem naseljem
Gornji Gornji Gornji Gornji Mostari
Marinkovac Marinkovac Marinkovac Marinkovac
8
Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima (prir. Gelo Jakov, Crkven-
čić Ivan, Klemenčić Mladen), sv. 1 – 5, Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1998.

Donji 88/186 107/154 100/152 105/170 Iskazano s
Markovac naseljem
Farkaševac
Donji Iskazano s Iskazano s 72/158 59/139 Iskazano s
Vukšinac naseljem naseljem naseljem
Gornji Gornji Gornji
Vukšinac Vukšinac Vukšinac
Gornji 336/390 348/497 275/499 290/647 Iskazano s
Marinkovac naseljem
Zvekovac
Gornji 134/299 78/185 92/243 140/404 104/436
Vukšinac
Habjanovac 109/255 134/338 136/370 125/405 Iskazano s
naseljem
Stara Kapela
Haganj 75/429 97/497 108/583 94/598 35/601
Ivančani 178/181 205/289 229/351 220/393 Iskazano s
naseljem
Farkaševac
Kabel 90/218 104/268 106/303 95/351 Iskazano s
naseljem
Farkaševac
Koritna 97/97 105/180 113/206 95/224 73/742
Majur 23/112 20/128 17/141 25/175 Iskazano s
naseljem
Bolč
Nova Kapela 301/369 156/324 159/416 290/751 Iskazano s
(Srpska naseljem
Kapela) Stara Kapela
Remetinec 35/41 44/84 46/94 45/91 Iskazano s
naseljem
Tučenik
Stara Kapela Iskazano s 142/234 134/221 Iskazano s 231/1329
naseljem naseljem
Nova Kapela Nova Kapela
Stari Glog 79/95 86/128 107/151 100/155 Iskazano s
naseljem
Cugovec

Zvonik 74/104 87/136 69/127 55/161 Iskazano s
naseljem
Farkaševac
Žabnica 23/209 33/273 36/265 40/299 0/366
Deanovec 90/192 72/343 89/463 80/484 63/630
Derežani 49/134 34/129 27/142 30/158 Iskazano s
naseljem
Caginec
Graberje 47/106 62/155 87/232 110/371 Iskazano s
Ivanićko naseljem
Caginec
Križ 124/645 126/702 131/882 100/1005 6/1286
Križci 29/276 33/291 43/279 30/310 15/1190
Stara Marča 41/308 46/332 36/347 40/372 10/315
Šumećani 122/401 115/471 125/561 100/551 35/673
Naselje 1953. 1961. 1971. 1981. 1991.

Hudovo 11/102 16/104 12/108 5/96 2/80
Lipnica 114/193 105/160 67/143 48/106 36/82
Lukovo 1/325 1/304 0/259 0/236 0/187
Radoišće 16/557 13/526 6/431 4/383 0/307
Salnik 37/254 31/177 16/135 7/88 1/64
Bolč 190/682 139/654 95/580 59/517 26/475
Donji 96/246 86/196 35/146 33/117 26/99
Marinkovac
Donji 52/160 50/133 37/111 22/80 5/51
Markovac
Donji 52/176 48/155 35/134 26/122 25/144
Vukšinac
Gornji 47/281 52/278 43/228 16/191 2/178
Marinkovac
Gornji 47/253 42/223 34/195 21/162 8/99
Vukšinac
Habjanovac 64/339 55/321 53/260 13/228 38/182
Haganj 43/600 39/616 30/566 10/531 8/506
Ivančani 127/336 136/328 93/287 66/264 50/200

Kabel 49/342 34/297 31/244 22/202 18/199
Koritna 74/242 65/222 18/208 17/176 6/175
Majur 8/186 1/180 5/134 4/131 0/117
Nova Kapela 99/492 81/403 63/369 44/318 43/247
(Srpska
Kapela)
Remetinec 43/98 43/93 29/77 31/72 13/57
Stara Kapela 73/317 44/276 42/244 34/205 32/204
Stari Glog 94/208 69/190 84/179 47/154 27/120
Zvonik 18/200 10/171 10/150 5/130 2/109
Žabnica 15/385 12/374 7/309 6/258 1/189
Deanovec 71/782 50/670 29/604 24/560 12/555
Derežani 29/155 26/185 15/151 7/141 8/173
Graberje 72/793 67/781 46/730 28/632 25/606
Ivanićko
Križ 7/1343 33/1440 31/1517 18/1655 18/1770
Križci 7/341 9/319 5/262 5/135 7/224
Stara Marča 10/313 9/272 10/226 1/163 0/132
Šumećani 48/727 36/674 24/545 15/498 9/477
Popisi stanovništva između 1880. i 1991. nam ukazuju na činjenicu

drastičnog smanjivanja srpskog stanovništva na području nekadašnjih općina
Vrbovec, Sveti Ivan Zelina i Ivanić-Grad. To smanjivanje uzrokovano je rato-
vima u dvadesetom stoljeću kada su pravoslavni Srbi iz ovih zona doživjeli eg-
zodus, prijelaze na grkokatoličku i rimokatoličku vjeroispovijest i u konačnici
i fizičko uništenje. Tijekom Drugog svjetskog rata prekrštavanje i stradanje
srpskog stanovništva ovih krajeva bilo je izuzetno zastupljeno, dok je tijekom
posljednjeg rata došlo i do zamjene kuća u pojedinim naseljima. Iz popisa
stanovništva vidljivo je da su Srbi u nekoliko naselja činili krajem 19. stolje-
ća apsolutnu većinu stanovnika. Takvo je stanje bilo u naseljima Stari Glog,
Zvonik, Srpska Kapela, Koritna, Ivančani, Gornji Marinkovac, Salnik i Lipnica.
U nekim su naseljima Srbi činili značajan dio populacije kao što je to bio slučaj
u Gornjem Vukšincu, Bolču, Deanovcu, Graberju Ivanićkom i Habjanovcu. Do
današnjih dana od relativno velike populacije Srba koja je kompaktno živjela u
selima istočnog dijela današnje Zagrebačke županije ostale su tek uspomene i

tek pokoji stanovnik koji se tako izjašnjava. Sela su se značajno smanjila, a broj
onih koji su se osjećali kao Srbi već 1991. bio je sveden na minimum. U nekada
potpuno pravoslavnom selu Koritna 1991. ostalo je tek šest osoba koje su se
izjašnjavale kao Srbi, u Gornjem Marinkovcu ostalo je tek dvoje od nekadašnje
populacije koja je brojala 1880. godine 336 ljudi, u Salniku tek jedna osoba,a
u Bolču 26. Posljednji rat 1991. — 1995. pridonio je činjenici da su se Srbi u
Zagrebačkoj županiji, osobito u okolici Vrbovca i Ivanić-Grada počeli izjašnja-
vati drugačije, da su zaboravili svoje krsne slave, da su se prestali osjećati kao
pravoslavci. Na ivanićgradskom području ostalo ih je prema popisu stanovniš-
tva iz 2011. godine svega 185 (područje Ivanić-Grada, Kloštar Ivanića i Križa),
a na vrbovečkom području njih 304 (općine Dubrava, Farkaševac, Rakovec,
Preseka, Gradec i grad Vrbovec). Toj činjenici treba pridodati i to da su se radi
o starom stanovništvu, pa je za pretpostaviti da će u narednom popisu 2021.
godine biti još manje onih koji se izjašnjavaju kao Srbi.
Općina/grad Broj Srba 2001. Broj Srba 2011.

Ivanić-Grad 126 114
Sveti Ivan Zelina 56 53
Vrbovec 79 104
Dubrava 87 70
Farkaševac 102 80
Gradec 35 29
Kloštar Ivanić 25 28
Križ 48 43
Rakovec 20 18
Preseka 2 3
Tablica 4: Broj Srba u općinama i gradovima istočnog dijela Zagrebačke županije u kojima
su Srbi naseljeni više stoljeća 2001. i 2011. godine9
9 Popisi iz 2001. i 2011., godine po narodnosti po gradovima i općinama dostupni su na www.dzs.hr.

Općina (bivša općina) Broj Srba 1991. Broj Srba 2001. Broj Srba 2011.
Sveti Ivan Zelina 80 56 53
Ivanić-Grad 334 199 185
Vrbovec 552 325 304
Tablica 5: Broj Srba u općinama istočnog dijela Zagrebačke županije 1991., 2001. i 2011. 10
Prilog II. Slave nekih autohtonih srpskih obitelji u Zagrebačkoj županiji11
Prezime Naselje Slava

Abramac Hudovo Na Miholje
Bastašić Lipnica Sveti Vasilije Veliki
Besedić (Besjedić) Radovište
Bubanović Salnik
Đurđević Salnik
Garapić Salnik Miholjdan (12. listopada)
Hajdin Lipnica
Jakovljev Radovište
Jelenak (Jelenjak) Lipnica, Salnik Đurđevdan
Jovanović (Ivanović) Hudovo, Lipnica Đurđevdan
Magovac Salnik
Opisić (Opesić) Lukovo
Petrak Lipnica Đurđevdan
Poskurica Salnik Ignjatije Bogonosac
Ranilović Radovište, Salnik Sveti Nikola
Sever (Sjever) Lipnica Đurđevdan
Tomić Hudovo
Vitamvas Lipnica Sveti Vasilije Veliki
10 Podaci iz popisa 1991. godine preuzeti su iz Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.
– 1991. po naseljima (prir. Gelo Jakov, Crkvenčić Ivan, Klemenčić Mladen), sv. 1 – 5, Državni zavod
za statistiku, Zagreb, 1998. Popisi iz 2001. i 2011., godine po narodnosti po gradovima i općinama
dostupni su na www.dzs.hr.
11 Popis je rađen prikupljanjem podataka na terenu. Nedostaju još mnoge obitelji, kao i brojni podaci
o slavama.

Vračević Lipnica, Lukovo, Aranđelovdan
Topolovec
Vuković Lukovo
Vukšić Salnik
Barešić Remetinec Sveti Jovan
Petrović Remetinec Sveti Jovan
Radmilović Remetinec Sveti Vasilije Veliki
Ličanin Remetinec Sveti Jovan
Pelivanović Remetinec Sveti Jovan
Radić Remetinec Sveti Jovan
Rakić Remetinec Sveti Jovan
Bodegraja Donji Markovac Aranđelovdan
Capardača Donji Markovac Nikolje
Popović Donji Markovac Nikolje
Kusobrak Donji Markovac Jovanje
Poljanac Donji Markovac
Gilković Donji Markovac
Šiljak Donji Markovac
Velemir Ivančani Đurđevo
Vidović Ivančani Sveti Jovan
Branković Ivančani Aranđelov dan
Kordić Ivančani Stjepanje
Rakić Ivančani Nikolje
Kosanović Graberje Sveti Nikola
Vučević Sveti Vasilije Veliki (Mladi Božić)
Predragović Koritna Sveti Stjepan
Koljanović Koritna Sveti Nikola
Čavić Koritna
Damjanović Koritna
Manojlović Koritna
Ostojić Koritna
Jelača Koritna
Popović Koritna
Vuković Koritna

Sjever Koritna
Banović Stari Glog Sveti Nikola
Petrović Stari Glog Sveti Nikola
Puhača Stari Glog
Vojvodić Stari Glog Sveti Nikola
Širić Stari Glog
Vuksan Stari Glog
Radić Stari Glog
Karleuša Stari Glog
Piale Stari Glog
Kukić Stari Glog
Jelača Graberje Sveti Đurađ
Smoljanović Graberje Sveti Sava
Miletić Graberje
Gajić Graberje
Savić Graberje
Sekulić Graberje
Radovančević Graberje
Milošević Derežani
Sekulić Derežani
Bjeloš Derežani
Kukić Derežani
Dragosavac Derežani
Kostadinović Derežani
Radinović Deanovac
Dragosavac Deanovac
Škorić Deanovac
Rapljan Deanovac
Caga Deanovac
Arbutina Deanovac
Caga Caginec
Moiđa Šumećani
Predragović Šumećani
Cvijanović Šumećani
Kresojević Šumećani

Filip Škiljan
The Everyday Life of the Serbian Peasant Family
in the Twentieth Century in the Eastern Part
of the Zagreb County
Summary
Based on semi-structured interviews, published materials and archi-

val material from the Croatian State Archives this article reconstructs
main elements of everyday life of Serb families in the twentieth
century in the eastern part of the Zagreb County (in contemporary
municipalities of Vrbovec, Ivanić-Grad and Sveti Ivan Zelina). Author
is particularly focussed on family structure, relationship between old
and young people, upbringing of children, the custom of marrying
and the custom of death, and certain religious traditions. Data are
provided on surnames of Serb families in the eastern part of Zagreb
County and on number of inhabitants by ethnicity in settlements
where Serbs lived – both in the past and in present.
Keywords: Serbs; Zagreb County; everyday life; twentieth century; oral

history

UDK: 929Žužek F.
Slovenac među Hrvatima

i Srbima: Franc Žužek,
župnik u Glini, 1927. — 1955.
Igor Mrkalj
Premda se gotovo svi relevantni izvori slažu u tvrdnji da je Franc Žužek, dugogodiš-
nji župnik u Glini (1927. — 1955.), imao značajnu ulogu u društvenom životu Gline
i glinskog kraja, kritička historiografija propustila je značajnije istražiti njegovu
životnu biografiju. Stoga je zadaća ovog članka da pruži pregled najznačajnijih do-
gađaja koji su obilježili njegovu predratnu, ratnu i poslijeratnu karijeru, koja dobro
ilustrira neke teme koje su važne ne samo za Glinu i Hrvatsku, nego i za širu regiju,
uz to u jednom dužem vremenskom periodu koji obuhvaća nekoliko “povijesnih
lomova". U svojim istraživanjima autor se oslanja na relevantne arhivske izvore,
postojeću literaturu i dostupnu novinsku građu. Članak donosi nove činjenice o
jednoj od najpoznatijih ličnosti iz povijesti Gline XX. stoljeća.
Ključne riječi: Franc Žužek, Glina, Hrvati, Srbi, NDH
F ranc Žužek rodio se 21. studenog 1886. u selu Marolče kod Ljubljane, od
oca Antona i majke Marijane, rođene Virant.1 Poslije završenog školovanja
zaređen je za svećenika i već 26. srpnja 1912. služi svoju mladu misu u Koče-
vju.2 Nedugo zatim, počinje vršiti svećeničku službu u četiri katoličke župe u
1 O značajnoj ulozi župnika Franca Žužeka u povijesti Gline, pisali su: Mijo Dukić, Glina i okolica,
Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1980, str. 159–161; Živko Vnuk, “Reveren-
dus Dominus”, Vjesnik, Zagreb, god. XLII, br. 12051, 15. ožujka 1981, str. 8; Ćiril Petešić, Katoličko
svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945., Vjesnikova Press agencija, Zagreb 1982, str. 89–94. Također,
odlukom Općinskog vijeća Gline od 19. prosinca 1995, jedna od glinskih ulica nosi njegovo ime.
Službeni vjesnik Sisačko-moslavačke županije, Sisak, god. IV, br. 5, 1996, str. 60.
2 Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, ur. Krunoslav Draganović, Akademija “Regina Aposto-
lorum”, Sarajevo 1939, str. 36.

Istri. Međutim, nakon raspada Austro-Ugarske 1918. godine, a naročito nakon
1920. kada je Istra pripojena Kraljevini Italiji, Žužek se suočio s talijanskom
politikom odnarođivanja slovenskog i hrvatskog stanovništva. Ona se dodatno
pogoršala 1922. godine, nakon preuzimanja vlasti od strane talijanskih fašista,
koji su Žužeka, kao i mnoge druge svećenike, protjerali iz Istre 1923. godine.
Žužek tako dolazi u Zagreb, tj. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca kao izbjegli
svećenik, gdje mu je u siječnju 1924. ponuđeno upražnjeno mjesto upravitelja
župe Maja u glinskom dekanatu, na samoj periferiji Zagrebačke nadbiskupije.
O svojim prvim dojmovima u novoj sredini, Žužek je zapisao: “Težak će
biti moj život u Maji – jer sam odgojen u dalekim krajevima: u Gorici i u Trstu;
tamo sam svršio nauke – i službovao sretno među dobrim istarskim narodom.
Nadošla talijanska okupacija, a onda i aneksija – pa su Talijani odmah išli na
posao: istjerali su nas svećenike i ostale inteligente samo da mogu narod od-
naroditi. Došao sam u Maju među nepoznati svijet: crkva skoro prazna, narod
zapušten i prema svećeniku vrlo neraspoložen.”3 Pa ipak, tokom 1924. godine
Žužek ulaže veliki napor da unaprijedi ovdašnji crkveni i vjerski život, što
je vjerojatno bio razlog zašto 1925. nije prihvatio ponudu Zagrebačke nadbi-
skupije da ode u Hrvatsko zagorje i župu Jesenje kod Krapine.4 O vrijednom
i uzornom Žužeku također svjedoči podatak da ga je u svibnju 1926. u Maji
lično posjetio vodeći slovenski političar tog vremena, dr. Anton Korošec, koji
je i sam bio katolički svećenik.5 Nema sumnje da je Žužek već tada uživao
značajan ugled u crkvenim krugovima, što je zasigurno pridonijelo njegovom
imenovanju za župnika u Glini, 4. studenog 1927. godine.6 Njegov zasluženi
uspon u crkvenoj hijerarhiji dodatno je potvrđen 11. studenog 1927., kada je
imenovan za dekana glinskog dekanata, koji je obuhvaćao župe Hrvatski Čun-
tić, Glinu, Goru, Maju, Malu Solinu, Topusko i Viduševac.7
U vrijeme kada Žužek postaje glinski župnik i dekan, Glina je gradić s
nepunih 2.500 stanovnika, ali i važno središte relativno velikog kotara s preko
3
Spomenice župa : Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina, ur. Juraj Jerneić, Župa Sv. Ivana Nepomuka
Glina – Ogranak Matice hrvatske, Glina 1998, str. 227.
4
Spomenica župe Maja, str. 232.
5
Spomenica župe Maja, str. 230; Janko Prunk, “Politični profil in delo dr. Antona Korošca v prvi
Jugoslaviji”, Prispevki za novejšo zgodovino, Ljubljana, let. XXXI, št. 1, 1991, str. 35–54.
6
Spomenica župe Maja, str. 234.
7
Spomenica župe Maja, str. 234, Spomenica župe Glina, str. 553; Opći šematizam Katoličke crkve u
Jugoslaviji, str. 35–36.
igor mrkalj Slovenac među Hrvatima i Srbima 125

45.000 žitelja.8 Prema redovitim popisima unatrag sto i više godina, u kotaru
je s približno dvije trećine prevladavalo srpsko (pravoslavno) stanovništvo, a
u samoj Glini brojčano su, s malom natpolovičnom većinom, prevladavali Hr-
vati (katolici). U njihovom društvenom, kulturnom i duhovnom životu važno
mjesto imale su parohijska pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice
i župna katolička crkva sv. Ivana Nepomuka, smještene u samom središtu
Gline.9 U neposrednoj blizini župne crkve nalazio se i župni stan, gdje je Žužek
već pravio planove kako da nabavi nova crkvena zvona, jer su ona stara bila
rekvirirana za potrebe austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu. U ožujku
1928. Žužek je obnovio rad crkvenog pjevačkog zbora i planirao kako da popra-
vi staru i od potresa oštećenu kapelu sv. Petra i Pavla na katoličkom groblju u
Glini.10
Nakon proglašenja Šestojanuarske diktature 1929. godine i uvođenja dr-
žavne politike integralnog jugoslavenstva, kralj Aleksandar je posjetio Zagreb i
Savsku banovinu te obišao Sisak, Petrinju i Glinu, gdje mu je 7. lipnja 1931. pri-
ređen spektakularan doček.11 Pred hotelom Kasina razgovarao je i sa svećenici-
ma obiju vjera: glinskim protom Ercegovcem i glinskim župnikom Žužekom.
“Kralj me pitao od kuda sam, a kad odgovorih, da me je fašizam potjerao g. 1923.
iz Istre, propitao se on za naš narod tamo”, zapisao je Žužek svoja sjećanja na
susret sa kraljem.12 Međutim, u Spomenici on je zapisao i svoja razmišljanja o
diktaturi kralja Aleksandra te parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugosla-
viji od 8. studenog 1931., kada je opozicija bojkotirala izbore, obzirom da je bila
postavljena samo jedna, vladina lista.13 Žužekove rečenice su kratke i jasne: “U
državi su ukinjene sve stranke. Na ovakove izbore narod ne htjede ići. U državi
se uvađa neka kopija fašizma.”14
8 Zdenka Šimončić-Bobetko, “Ekonomsko-socijalni razvoj glinskog kraja od 1918. do 1941. godine”,

u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Skupština općine Glina 1988, str. 133–135.
9 Ivo Maroević, “Prostorni razvitak gradskog naselja Glina”, str. 432–438; Đurđica Cvitanović,
“Sakralna baština”, str. 499–503; Marko Miljanović, “Bogorodičina crkva”, str. 504–511; sve u
zborniku Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, 1988.
10 “U Glini”, Sv. Cecilija : smotra za crkvenu glazbu, Zagreb, god. XXII, sv. 2, mart-april 1928, str. 111;
“Kapelica na glinskom groblju”, Banovac, Petrinja, god. XI, br. 48, 26. studeni 1898, str. 2.
11 “Nj. Vel. Kralj u Glini”, Novosti, Zagreb, god. XXV, br. 156, 8. juna 1931, str. 3–4; “Banija oduševlje-
no dočekuje Nj. V. Kralja”, Politika, Beograd, god. XVIII, br. 8288, 8. jun 1931, str. 1–2.
12 Spomenica župe Glina, str. 532.
13 “Pojedinosti o glasovanju u Glini”, Jedinstvo, Petrinja, god. XIII, br. 46, 15. novembra 1931, str. 3.

Unatoč Velikoj ekonomskoj krizi koja je tih godina vladala Evropom i
svijetom, naredna 1932. bila je važna godina u životu katoličkih vjernika
Gline i glinskog kraja. “Nakon punih 16 godina uspjeli su Glinjani da nabave
nova zvona za svoju crkvu”, pisalo je petrinjsko Jedinstvo.15 Nova zvona stigla
su 18. rujna 1932. na željezničku stanicu i u svečanoj povorci prevezena pred
župnu crkvu i svečano blagoslovljena uz prigodan govor župnika Žužeka te
podignuta u toranj, da zvone neprekidno gotovo čitavi dan. O velikom slavlju
u Glini izvijestili su i pojedini zagrebački listovi, koji su isticali činjenicu kako
je teško bilo sakupiti 55.000 dinara, naročito u ovoj krizi i nestašici novca.
“Skupljalo se kroz 4 godine, takoreći paru po paru”, pisala je katolička Hrvatska
straža iz Zagreba.16
Premda je župnik ulagao značajan trud da unaprijedi crkveni i vjerski
život katolika u Glini, odziv vjernika bio je i dalje “dosta slab”, kako nam otkri-
vaju Žužekovi zapisi iz jubilarne 1933. godine (hiljadu devetstota godišnjica
smrti Krista – op. a.). Međutim, Žužeka je također brinula demografska slika
župe Glina: “Natalitet pada. Protiv toga sam oštrije nastupao svuda, gdje mi se
nudila prilika. Potraje li ova kuga dalje to će nestati našeg življa ovđe za 200 g.
posvema! (…) Broj rođenih podudara se sa onim mrtvih a time nastaje već ka-
tastrofa. Nasljednici – šta će biti, ako se ide tim pravcem 2.033 god.!!”, zapitao
se Žužek 1933.
“Dana 28. juna 1934. na Vidovdan održana je služba Božja i u obim crkva-
ma i to u rimokatoličkoj u 8 sati, a u srpsko-pravoslavnoj u 8.30 časova za
pomen boraca u minulim ratovima”, stoji u izvještaju kotarskog načelnika
u Glini.17 Nedugo zatim, Žužek je s kotarskim načelnikom u Glini i banskim
savjetnikom u Zagrebu ugovarao financijsku pomoć za vanjsko i unutrašnje
uređenje župne crkve, nakon čega je utvrđena proračunska svota od 42.000
dinara.18 Tako se u kolovozu 1934. pristupilo temeljitoj obnovi krovišta, dok je
unutrašnjost crkve kompletno obojana po savjetima dvojice istaknutih struč-
njaka: crkvenog povjesničara i zagrebačkog kanonika monsignora Janka Barlèa
15 “Nova zvona na katoličkoj crkvi. Svečana posveta zvona”, Jedinstvo, Petrinja, god. XIV, br. 40, 1.
oktobra 1932, str. 4.
16 “Glina: katoličko slavlje”, Hrvatska straža, Zagreb, god. IV, br. 213, 22. rujna 1932, str. 6.
17 HR-HDA-1363, Politička situacija, inv. br. 3480, Mjesečni izvještaj o političkim prilikama za
mjesec jun 1934. godine. Sresko načelstvo u Glini banskoj upravi u Zagrebu, Otseku za državnu
zaštitu, 4. VII. 1934.

i prof. Gjure Szabe, povjesničara umjetnosti i direktora Zemaljskog muzeja u
Zagrebu. Na taj način crkva je dobila lijep unutrašnji izgled u čijem se središtu
sada isticao veliki mramorni oltar.
Otprilike u isto vrijeme kad su završavani radovi na uređenju župne crkve
u Glini, izvršen je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu, prilikom državne
posjete Francuskoj 9. listopada 1934. godine. Ovaj teroristički čin, kojeg je
izveo pripadnik makedonske VMRO, ali u organizaciji Ante Pavelića i hrvat-
skih ustaša, označio je početak događaja koji će značajno utjecati na daljnji
razvoj lokalnih prilika u Glini. Naime, nedugo nakon atentata, uhapšen je dr.
Mirko Puk, poznati glinski odvjetnik, pod sumnjom da održava veze s Paveli-
ćem i marseljskim atentatorima, ali nakon što je prošao i zagrebačku policiju
i sud i kotarsku oblast u Glini, pušten je na slobodu.19 Kao zakleti ustaša od
1932., Puk je imao pravo da od zadovoljstva trlja ruke, međutim, što je o tim
prijelomnim događajima znao Žužek? “Znadem da su se prvi znakovi ustaštva
u Glini pojavili posle ubijstva kralja Aleksandra 1934 god.”, rekao je Žužek.20
Smatrao je da su najzapaženiji propagatori i rukovodioci ustaškog pokreta u
Glini bili odvjetnici dr. Mirko Puk, dr. Mirko Jerec i dr. Juraj Devčić, zatim liječ-
nici glinske bolnice dr. Šime Cvitanović i dr. Juraj Rebok, kao i braća Vidaković,
Nikola i Stipe te njihov otac Mato, poznati glinski stolar. Pa ipak, “dr. Puk je
bio intelektualni vođa cijele organizacije, davajući joj smjernice”, kazao je
Žužek. Međutim, svoje viđenje prijelomnih događaja dao je i dr. Mirko Puk,
koji je u jednom novinskom razgovoru posebno apostrofirao glinskog župni-
ka: “Jednog jutra pošla je moja supruga u Glini u crkvu na misu. Tamo je bio
pop neki Slovenac i on nije ništa objavio da će to biti posmrtna misa za kralja
Aleksandra. Kada je moja supruga vidjela da se čita posmrtna misa za ubijenog
srpskog kralja Aleksandra, ona se odmah okrenula i izašla iz crkve. Nakon toga
bila je odmah uapšena i osuđena na 14 dana zatvora”, sjećao se Puk.21
Malo je poznato da je naredne godine dr. Puk izabran za predsjednika
svečanog odbora zaduženog za doček novog nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija
Stepinca, koji je u subotu 3. kolovoza 1935. posjetio obnovljenu župnu crkvu u
19 Igor Mrkalj, “Tko je bio dr. Mirko Puk, odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini”, Prosvjeta,
Zagreb, br. 135, decembar 2016, str. 35–42 i br. 136, mart 2017, str. 42–48.
20 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka pred Okružnom
komisijom za ratne zločine ONOO Banije, Glina, 18. X. 1944.
21 “Uspomene ministra dra. M. Puka iz borbe za hrvatsku državu prije 20 godina”, Novi list, Zagreb,
god. I, br. 2, 30. travnja 1941, str. 5.

Glini.22 Na samom ulazu u Glinu načelnik općine Svetozar Davidović visokom
gostu zaželio je dobrodošlicu, nakon čega je dr. Puk u ime svih okupljenih odr-
žao svečani govor. Nadbiskup se zahvalio na dobrodošlici, nakon čega je praćen
mnoštvom naroda krenuo da posjeti župnu crkvu, župni stan i Hrvatski
dom u Glini, gdje je svečani odbor priredio banket na kojem je župnik Žužek
pozdravio preuzvišenog gosta. U počast nadbiskupa navečer je pripremljena
svečana povorka s upaljenim bakljama i lampionima i na čelu sa križarskom
glazbom iz Zagreba, koja je krenula od župne crkve i nastavila se kretati glav-
nim ulicama, da bi se na kraju zaustavila pred Hrvatskim domom. Nadbiskup,
koji je stajao kod prozora, zahvalio se svima okupljenima i održao kratki govor,
praćen odobravanjem i poklicima. Nakon toga povorka se uputila prema kući
dr. Puka i njegove supruge, kojoj je pripala čast da bude kuma barjaka Djevo-
jačkog društva Srca Isusova, kojeg će sutradan u Bučici blagosloviti nadbiskup
koadjutor. Iz tog razloga, gospođa Puk se obratila okupljenoj povorci i održala
govor o dužnostima hrvatske žene, nakon čega se “klicalo vrijednoj i rodolju-
bivoj obitelji Puk”.
Bio je to kraj gotovo cjelodnevne narodne manifestacije, koja je prema pi-
sanju Hrvatske straže “dala izražaja i punog oduška svojim dugo zatomljivanim
i narodnim osjećajima i svojoj radosti, da u svojoj sredini vidi svoga natpastira”.
Premda će katolički tisak pisati da je ova impozantna manifestacija “od prvoga
časa pa sve do konca uzdržala i očuvala najveći red i dostojanstvo”, ponešto
drukčije viđenje ovih istih događaja dalo je petrinjsko Jedinstvo, koje o sveča-
nostima u Glini piše ovako: “Istina, kod dočeka je učestvovao i glinski prota
Ercegovac i još neki pravoslavni svećenici, no opaženo je nepotrebno ulično
izazivanje sa – obiju strana. Ili su crkvene svečanosti ili su političke svečanosti,
ali jedno i drugo ne mogu biti istovremeno. Ako su crkvene svečanosti onda se
zamjera politička manifestacija, a ako su političke svečanosti onda je bio nepo-
treban klerikalni plašt”.23 No, postavlja se pitanje, da li je i koliko je Žužek bio
svjestan ovih manipulacija o kojima je pisalo Jedinstvo.
U svakom slučaju, ovi događaji podigli su ugled dr. Puka u Glini i okolici,
no ne zadugo, jer svega nekoliko dana iza toga dogodio se nezapamćeni zločin
– u noći 8. kolovoza 1935. sa šest revolverskih metaka ubijen je Janko Vedrina,
22 “Veličanstven doček nadbiskupa koadjutora u Glini i Bučici”, Hrvatska straža, Zagreb, god. VII, br.
181, 8. kolovoza 1935, str. 6–7.
23 “Klerikalne svečanosti u Glini”, Jedinstvo, Petrinja, god. XVII, br. 33, 17. avgusta 1935, str. 2.

mladi upravitelj župe Bučica.24 Za ovo nedjelo bio je osumnjičen student Stipe
Vidaković, zajedno sa još dvojicom pomagača, zbog čega je na dulje vrijeme
završio u istražnom pritvoru u Petrinji. Radi manjkavosti dokaza, nakon pola
godine pušten je na slobodu što je u Glini izazvalo brojne i različite komenta-
re. Ovakva sudska odluka zaintrigirala je župnika Žužeka, kojem je vijećnik
Sudbenog stola u Petrinji Gabrijel Topljak pričao “da je sud bio mišljenja, da je
Vidaković kriv, ali se ne sjećam više”, kazao je, “radi čega nije sudjen”.25 Među-
tim, Žužek je već tada znao da su dr. Puk i njegove pristalice svim sredstvima
“nastojali da izvuku Vidakovića, jer je isti bio poznat kao frankovac, pa je time
i ustaški pokret doveden u pitanje”. Premda će ovaj slučaj ostati nerasvijetljen
sve do današnjih dana, novija crkvena literatura zaključila je – bez ozbiljnijeg
propitivanja i traženja eventualno drugih mišljenja – kako je Vedrina ubijen
“zbog hrvatstva” i da je pao kao žrtva “velikosrpskog, žandarskog nasilja”.26 Bilo
kako bilo, Žužek nije propustio da u Spomenicu te 1935. godine zapiše: “Vida-
ković je na zlu glasu. Bog je sve vidio – a jednog će dana nedjelo na vidjelo.”27
Poznato je da je nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac još jednom posjetio
Glinu, i to 24. rujna 1936. povodom dijeljenja Svete potvrde u glinskom kota-
ru.28 Toga dana, došavši iz smjera Topuskog, nadbiskupa je na glinskom mostu
dočekao i svečano pozdravio načelnik općine Svetozar Davidović, u pratnji
prote Ercegovca i župnika Žužeka. Preuzvišenog gosta dočekala su sva mjesna
društva i škole, kao i brojno građanstvo i seljaštvo, koje je oduševljeno klicalo
nadbiskupu. Nakon kratkih pozdrava, formirala se procesija koja je ispratila
nadbiskupa kroz glavne gradske ulice sve do župne crkve, gdje je nadbiskup
pred prepunom crkvom održao propovijed o značenju i potrebi svete vje-
re. Navečer istog dana, Žužek je priredio banket u župnom stanu, kojem su
24 Vidi izvještaje katoličkog dnevnika Hrvatska straža: “Ubijen župnik Janko Vedrina”, 10. kolovoz
1935, str. 3; “Ubijstvo župnika u Bučici”, 11. kolovoz 1935, str. 4; i “Kako je ubijen župnik Vedrina u
Bučici”, 13. kolovoz 1935, str. 5.
25 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka, Glina, 18. X 1944;
“Topljak, Gabrijel, sudac” u: Ivica Golec, Petrinjski biografski leksikon, Ogranak Matice hrvatske,
Petrinja 1999, str. 473.
26 Stjepan Kožul, “Janko Vedrina (*Marija Bistrica, 25.9.1904. – †Bučica, 8.8.1935.)”, Milosti puna :
glasilo svetišta Majke Božje Bistričke, Marija Bistrica, god. XXI, br. 55–56, 2015, str. 46–57.
27 Spomenica župe Glina, str. 536 gdje se nalazi Žužekova bilješka, koja upadljivo nedostaje u Kožulo-
voj rekonstrukciji zločina.
28 “Dijeljenje svete Potvrde u glinskom kotaru”, Hrvatska straža, Zagreb, god. VIII, br. 223, 29. rujna
1936, str. 6.

“učestvovali šefovi sviju drž. ureda i škola te građani katolici i pravoslavci”.29 U
počast nadbiskupa priređena je i svečana bakljada, ovaj put uz sudjelovanje
Hrvatskog pjevačkog društva Slavulj iz Petrinje, kojem se priključio i ogranak
Seljačke sloge iz Jukinca, otpjevavši pjesmu “Ljubimo Te, naša diko”. Nadbiskup
se zahvalio srdačnim riječima, osokolivši narod “da ustraje u borbi za krst
časni i slobodu zlatnu, i da ne nasjeda intrigama i agitaciji komunističkih cr-
vendaća, a hrvatski narod da će ostati neslomiv kao i dosada vjekovima”, pisala
je Hrvatska straža.
U memoarskom zapisu Ranka Mitića, predratnog sekretara Kotarskog
komiteta KPH u Glini, navodi se kako je Žužek također govorio “protiv komu-
nista u crkvi”, i to više puta.30 U njihovom međusobnom razgovoru, Žužek
mu je potvrdio da je to točno, ali da je on “dobio okružnicu” od nadbiskupije
da tako govori, piše Mitić. No, Mitić piše i da je 1936. Žužek intervenirao za
njihovog druga Veljka Drakulića, učitelja u glinskom Domu maloljetnika, koji
je uhapšen nakon provale partijske organizacije u Glini.31 Pritom citira dije-
love pisma, kojeg je Žužek napisao ministru unutarnjih poslova dr. Antonu
Korošecu, kao svom ličnom prijatelju, u kojem se zauzeo da se Drakulića pusti
iz zatvora (“Kažu da je komunista, ali ja to ne znam. Znam samo to da je kao
otac i suprug uzoran, da je uzoran kao nastavnik…”). Pismo je Žužek predao
Drakulićevoj ženi, koja ga je poslala ministru u Beograd. “Iako ta intervencija
nije mnogo vrijedila, ali se ipak tu Žužek pokazao kao čovjek”, zapisao je Mitić.
Tijekom 1936. i 1937. godine, radi “nestašice svećenstva”, Žužek je uprav-
ljao i župom Mala Solina, pa je uz držanje vjeronauka u školama imao dosta
posla.32 Naredne 1938. potpomaže akciju uređenja glinskog katoličkog groblja,
koju je vodilo društvo Hrvatska žena iz Gline.33 Prema novinskim izvještajima,
groblje se nalazilo “u ruševnom stanju”, ali “uz pomoć Glinjana i stranaca, koji
imaju ovdje pokojnike” sagrađena je željezna ograda na pročelju groblja. Sada
je “izgled groblja lijep”, zapisao je Žužek u Spomenici, a “nov križ će se podići

30 Ranko Mitić, “Na Baniji i Kordunu ustaničkih dana”, u: 1941/1942 u svedočenjima učesnika narodno-
oslobodilačke borbe, Vojnoizdavački zavod JNA, Beograd 1975, knjiga 9, str. 19–20.
31 Bosiljka Janjatović, “Sudski proces komunistima i njihovim simpatizerima iz Gline i okolice 1936.
godine”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 159–165.
32 Spomenica župe Glina, str. 536–537.
33 “Rad ‘Hrvatske žene’ u Glini”, Hrvatica, Zagreb, god. I, br. 9, rujan 1939, str. 292.

dogodine”.34 Međutim, dogodine glinskog župnika “snašla je velika tuga.
Umrla mu je njegova majka, koju je mnogo volio i poštovao”, javio je petrinjski
Banovac u veljači 1939.35 Nije poznato zbog čega Žužek nije bio prisutan 24.
travnja 1939. u Novom Selu Glinskom na svečanom blagoslovu kapele sv. Bla-
ža, kada su govorili odvjetnik dr. Juraj Devčić i liječnik dr. Juraj Rebok, obojica
iz Gline, a propovijed držao Vilim Cecelja, župnik iz Hrastovice,36 inače sva
trojica zaklete ustaše.37 U svakom slučaju, priznanje za svoj minuli rad Žužek
je dobio 10. svibnja 1939., kada je od Nadbiskupskog stola u Zagrebu imenovan
župnikom-vijećnikom za narednih 10 godina, što je vlastoručnim potpisom
potvrdio i sam nadbiskup Stepinac.38
U Žužekovim zapisima nema bilješki o sklapanju Sporazuma Cvetko-
vić-Maček u kolovozu 1939. kad je riješena unutrašnja državna kriza i formi-
rana autonomna hrvatska jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije – Banovina
Hrvatska. Ipak, znamo da 1. rujna 1939. Žužek otvara vrata župne crkve u
Glini za potrebe popisivanja i fotografijskog snimanja spomeničke baštine,
kojom rukovodi akademik Artur Schneider, ravnatelj Strossmayerove galerije
JAZU.39 Svoje crkvene obaveze glinski župnik i dalje savjesno izvršava, pa i one
u skladu sa državnim blagdanima. Tako je 6. rujna 1939. u Glini svečano pro-
slavljen 16-ti rođendan kralja Petra II., a “bogosluženju u rimokat. i prav. crkvi
prisustvovali su predstavnici vlasti, škola i društava te građanstvo”, nakon
čega je u dvorani hotela Kasina priređena svečana akademija.40
Žužek je vodio brigu da župna crkva bude uredna i da ima sve potrebno za
bogoslužje. Dana 16. svibnja 1940., na blagdan zaštitnika župe sv. Ivana Nepo-

35 “Umrla majka župnika Žužeka”, Banovac, Petrinja, god. III, br. 8, 19. veljače 1939, str. 3.
36 “Obnovljena kapelica iz XVII vijeka”, Banovac, Petrinja, god. III, br. 20, 14. svibnja 1939, str. 3;
Novo Selo Glinsko, Zavičajni klub Novo Selo Glinsko – Ogranak Matice hrvatske Petrinja, Novo Selo
Glinsko – Petrinja 2007, str. 242.
37 “Svećenik-ustaša Cecelja pred kojim su se zakleli Poglavnik i Hrvatska državna vlada, govori nam
kako je postao ustaša”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 67, 20. travnja 1941, str. 6; o vezama s dr.
Pukom, vidi: Vilim Cecelja, “Moja sjećanja na uzoritoga kardinala Stepinca, zagrebačkog nadbisku-
pa”, Hrvatska revija, Buenos Aires, god. 40, br. 4, prosinac 1990, str. 700–702.
38 Spomenica župa Glina, str. 560.
39 Dr. Artur Schneider, “Popisivanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika godine 1939.”,
Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti : za godinu 1938/39, Zagreb, svezak 52, 1940,
str. 176.
40 “Glinske vijesti. Na svečan način proslavljen je šesnaesti rođ. NJ. V. Kralja Petra II.”, Banovac, Petri-
nja, god. III, br. 36, 11. rujna 1939, str. 3.

muka, u crkvi je svečano podignut novi križni put, umjetničko djelo poznatog
majstora Hohnjeca iz Celja.41 Sasvim sigurno da je i nadbiskup Stepinac bio
informiran o aktivnostima glinskog župnika, međutim, postavlja se pitanje da
li je glinski župnik bio informiran o aktivnostima nadbiskupa Stepinca, koji je
30. kolovoza 1940. u Zagrebu primio vodeće ličnosti ustaškog pokreta u zemlji,
dr. Milu Budaka i dr. Mirka Puka.42 U svakom slučaju, 16. studenog 1940. Hrvat-
ski dnevnik iz Zagreba donio je članak u kojem je opisana umjetnička i povije-
sna vrijednost župne crkve u Glini.43 “Simpatičan župnik F. Žužek živo nam je
tumačio današnje stanje crkve i njene potrebe. Govori nam o novim orguljama
za koje se vodi akcija, da se s vremenom nabave”, napisao je uz ostalo novinar
Hrvatskog dnevnika. Iste novine donijele su 6. prosinca 1940. još jednu vijest iz
Gline: “Skupina glinskih građana prijatelja Italije otvorila je tečaj talijanskog
jezika, koji se održava u zgradi pučke i ženske obrtne škole. Polaznika tečaja
ima oko dvadeset, koji marljivo uče pod vodstvom domaćeg župnika Franje
Žužeka, koji kao Gorički Slovenac vrlo dobro pozna talijanski jezik.”44
Međutim, ono o čemu tadašnje novine nisu pisale bila je ustaška propa-
ganda, koja se u prosincu 1940. širila glinskom nižom realnom gimnazijom,
kada je vjeroučitelju i župniku Francu Žužeku prišao jedan od đaka i potužio
sa kako je u svom udžbeniku vjeronauka pronašao malu brošuru, pod naslo-
vom Za što se bore Hrvatski Ustaše – Pavelićevci!45 Nakon što se Žužek počeo
raspitivati, javilo se još troje učenika iz istog razreda. Bilo je to iznenađenje, ali
prije svega uspješno izvedena akcija lokalne ustaške organizacije u Glini, koja
će masu proustaških letaka i raznovrsnih vjesnika početi tajno rasturati i po
okolnim selima, i to po izričitom Pukovom naređenju, a sve u cilju daljnjeg
razvijanja i jačanja ustaškog pokreta na glinskom kotaru.46 Danas znamo da je

42 “Stepinac in the Light of Documents”, Review of International Affairs, Beograd, vol. IV, no. 15, 1953,
str. 15; “Dnevnik Alojzija Stepinca: Susreti s Budakom”, priredio Ljubo Boban, Danas, Zagreb, god.
IX, br. 440, 24. srpnja 1990, str. 66–67.
43 “Crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini”, Hrvatski dnevnik, Zagreb, god. V, br. 1635, 16. studeni 1940,
str. 12.
44 “Tečaj talijanskog jezika u Glini”, Hrvatski dnevnik, Zagreb, god. V, br. 1658, 9. prosinca 1940, str. 11.
45 HR-HDA-1361 Cenzura i zabrana štampe, kutija 34, inv. br. 3081, Pokušaj rasturanja zabranjene
brošure medju djacima, Sresko načelstvo u Glini Kabinetu Bana Banske vlasti Banovine Hrvatske,
18. XII 1940.
46 HR-DASK-765-2, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa 1945. – 1951., kutija 22, VKR 568/50,
Zapisnik o saslušanju osumnjičenoga Crnković Pavla iz Jukinca, sastavljen pred Povjerenstvom
OZN-a Glina, 19. VII 1945.

krajem 1940. Puk više puta odlazio u Hrvatski Čuntić kod Petrinje i tamošnji
franjevački samostan, gdje se tajno sastajao sa Slavkom Kvaternikom, u to
vrijeme novim čelnim čovjekom domovinskog vodstva ustaškog pokreta.47 Sa-
svim je izvjesno da je nakon ovih razgovora najbliži Pukov politički suradnik,
dr. Mirko Jerec, postao Kvaternikov “pokretni izaslanik”, čija je zadaća bila da
po svim hrvatskim krajevima prenosi upute i propagandni materijal, osniva
ustaške organizacije i prima zakletve mnogih ustaša.48 Neki drugi Pukovi su-
radnici, poput ravnatelja glinske bolnice dr. Juraja Reboka,49 više nisu ni krili
svoje stavove i razmišljanja, pa ni pred župnikom Žužekom, koji navodi da mu
je Rebok “u razgovorima više puta govorio, kako će Srbi morati iseliti iz Hr-
vatske u Srbiju a njihova imovina da će biti otkupljena i njima novac predan”.
Iz tih razgovora, Žužek je zaključio da je dr. Rebok “frankovac idealista”.50
“Prijeti nam se strašni rat”, piše Žužek u Spomenici. “Zarati se njemački Hitler
s Engleskom i Francuskom. Francuska kapitulirala. (…) Rat u našoj blizini – u
Grčkoj! Talijani okupirali Albaniju.“ “Šta nas čeka?”, zapitao se zabrinuti Žu-
žek na isteku 1940. godine.51
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine

Jugoslavije i stvaranja ustaške Nezavisne Države Hrvatske, koja je ideološki i
politički bila dio “novog evropskog poretka” pod dominacijom nacističke Nje-
mačke. Kako je u tim prijelomnim vremenima reagirao glinski župnik Franc
Žužek? Prema sjećanjima Jovana Obrenovića, pravoslavnog paroha iz Velikog
Šušnjara, koji se 10. travnja 1941. zatekao kod kotarskog načelnika u Glini,
47 “U franjevačkom samostanu u Čuntiću, gdje su se izradjivali planovi o hrvatskom Ustaškom oslo-

bodilačkom ustanku”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 193, 26. kolovoz 1941, str. 6; Anđelko
Mijatović, “Čuntićki župnik i gvardijan fra Honorije (Častimir) Marijan Herman (1914. – 1990.),
osuđenik na smrt i dugogodišnji politički zatvorenik jugoslavenskoga komunističkog sustava”, u:
Osam stoljeća Čuntića 1211 – 2011, Ogranak Matice hrvatske Petrinja - Hrvatski institut za povijest,
Petrinja – Zagreb 2012, str. 301 i 321–322.
48 “Jerec, Mirko, veliki župan”, u: Tko je tko u NDH : Hrvatska 1941. – 1945., Minerva, Zagreb 1997, str.
171–172.
49 “Rebok, Juraj, stožernik”, u: Tko je tko u NDH, str. 342.
50 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka, Glina, 18. X. 1944.

obojica su pozvali Žužeka u kotar i zatražili njegovo mišljenje: “Žužek Slove-
nac, Istranin, vrlo inteligentan i čestit sveštenik počeo je govoriti kao pravi
hrišćanin: Treba se pokazati u ovim časovima Evropejac, i evropejski. Kultur-
no postupati prema svakome”.52 Međutim, tako nije mislio dr. Mirko Puk, koji
je 16. travnja 1941. postao ministar pravosuđa u Vladi NDH, koja ubrzo počinje
sa provođenjem politike uništenja nepoželjnih nacionalnih, vjerskih i “rasnih“
dijelova stanovništva, odnosno Srba, Židova i Roma (npr. donošenjem Zakon-
ske odredbe za obranu naroda i države od 17. travnja 1941., kojom je ozakonjen
teror i određene državne institucije koje će teror provoditi). Važnu ulogu u
formiranju ustaške NDH imala je i Katolička crkva i nadbiskup Stepinac, koji
je u okružnici od 28. travnja 1941. pozdravio proglašenje “mlade hrvatske dr-
žave” i pozvao svećenstvo da se spremno odazove pozivu “na uzvišeni rad oko
čuvanja i unapređenja NDH”. Također je odredio da se u svim crkvama sljedeće
nedjelje održi svečano bogoslužje na koje treba pozvati predstavnike lokalnih
vlasti i vjernike.53
Dana 3. svibnja 1941. nadbiskup Stepinac je napisao pismo glinskom
župniku Žužeku: “Carissime! Sa više strana mi se izrazila želja, da Vas u Glini
zamijenim sa drugim svećenikom – Hrvatom koji bi se znao bolje snaći sa
mentalitetom tamošnjih vjernika. Ja sam svima odgovorio, da nijesam imao
nikada razloga žaliti se na Vas, jer ste neporočnog svećeničkog života. I oni
to priznavaju – ali drže, da bi trebalo u Glini – Hrvata za župnika”.54 Žužek je
smatrao da su to bile “glinske ustaše dr. Vojvoda Katarina, liječnica u ovdašnjoj
bolnici, dr. Juraj Rebok, liječnik u bolnici, njezin svak, dr. Mirko Jerec, advokat
i zloglasni dr. Puk”, koji su tražili njegov premještaj iz Gline.55 Međutim, u
svom odgovoru nadbiskupu Žužek se pozvao na činjenicu da je on “instali-
rani župnik” i da traži disciplinarni postupak, da se može braniti, što je od
nadbiskupa uvaženo, pa je Žužek tako i dalje ostao na mjestu župnika. Jedan
od vodećih ustaša u Glini, dr. Juraj Rebok, napisao je u svojim sjećanjima da je
Žužek bio “dobar i čestit svećenik, ali Slovenac pa je prema tome bio kao i veći-
52 Đuro Zatezalo, “Radio sam svoj seljački i kovački posao”: svjedočanstva genocida, Srpsko kulturno
društvo “Prosvjeta”, Zagreb 2005, str. 29.
53 Milan Koljanin, “Nadbiskup Stepinac i vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, u: Nadbiskup
Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća, Hrvatsko katoličko sveučilište,
Zagrebačka nadbiskupija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2016, str. 133.
55 Isto.

na Slovenaca Jugoslaven i nije bio ni malo oduševljen novom državom NDH”.56
Iz Rebokovih Sjećanja danas znamo da je po nalogu dr. Mirka Puka u noći s 12.
na 13. svibnja 1941. izvršeno masovno ubojstvo glinskih Srba, o čemu je Žužek
u Spomenici župe Glina ostavio sljedeći zapis: “12. svibnja u noći pokupljeni
svi glinski Srbi od 16 god. dalje zatvarani preko noći – a drugi dan pištolama
streljani u Prekopi, gdje su morali seljaci kopati rake.”57 Žužek je znao da su
Srbi bili zatvoreni u sudskom zatvoru. “Vozili su ih iz sudske zgrade cijelu noć
kamionima. Tom je zgodom uhapšen izvjestan broj Srba iz okolice pa se u to
vreme govorilo, da je te noći pokupljeno oko 850 ljudi. Poslije toga svake sri-
jede dočekivali su ustaše na kolodvoru narod pa su tako odvodili Srbe, koje su
kasnije ubijali iza Viduševca, prema Bučici”, izjavio je Žužek.58 Prema dosadaš-
njim istraživanjima, u noći s 12. na 13. svibnja ubijeno je manje od 500, a više
od 350 Srba.59 Iako se u nekim relevantnim istraživanjima navodi da je župnik
Žužek 14. svibnja 1941. hitnom porukom ili telegramom obavijestio nadbisku-
pa Stepinca o masovnom ubojstvu glinskih Srba, ove tvrdnje nemaju uporišta
u izvorima.60 Poruku je poslao dr. Rebok, što je vidljivo iz njegovih Sjećanja, a
poruku je nadbiskupu Stepincu usmeno prenijela dr. Katarina Vojvoda, nakon
čega je u popodnevnim satima 14. svibnja 1941. nadbiskup poslao pismo Anti
Paveliću “da su ustaše u Glini poubijali 260 Srba”.61 Iako je to bio dopis upućen
direktno vrhu režima, za njega javnost nije znala.
U nedjelju 1. lipnja 1941., glinske ustaše pod vodstvom ministra pravosuđa
dr. Mirka Puka, priredile su pred župnom crkvom u Glini veliki zbor na kojem
se okupilo mnoštvo građanstva i seljaštva iz bliže i daljnje okoline te brojni
56 Juraj Rebok, “Sjećanja na neke ljude i događaje iz NDH”, priredila i bilješkama popratila Benedikta
Zelić-Bućan, Marulić, Zagreb, god. 33, br. 2, 2000, str. 294.
59 Spasio se samo postolar Nikica Samardžija iz Gline, koji je nakon rata svjedočio o svom hapšenju,
zatvaranju i bijegu sa stratišta. Igor Mrkalj, “Mislio sam samo kako da se spasim. Sjećanje na pokolj
u Glini”, Prosvjeta, Zagreb, br. 134, novembar 2016, str. 52–55. O masovnom pokolju glinskih Srba
13. svibnja 1941., vidi prikupljena svjedočanstva u: Igor Mrkalj, “Pred Zemaljskom komisijom”,
Ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, Zagreb, svezak XXI, 2016, str. 163–313.
60 Slavko Goldstein, 1941.: godina koja se vraća, Novi Liber, Zagreb 2007, str. 114; Branko Vujasinović,
Čedomir Višnjić, Đuro Roksandić, Glina 13. maja 1941.: u povodu 70. godišnjice ustaškog zločina,
Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb 2011, str. 41.
61 “Dokumenti iz nedavne prošlosti”, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, god. XXXII,
br. 4, 6. studeni 1945, str. 19; usp. pismo u: Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Ziral,
Rim 1974, str. 404.

ustaški prvaci iz Petrinje, Siska i Zagreba.62 “Jednom kad će se pisati povijest
hrvatske oslobodilačke borbe, Glina i njezini veliki sinovi bit će zlatnim
slovima napisani na stranicama naše slavne povijesti. Na prvom će pak mjestu
stajati ime: dr. Mirko Puk”, pisao je Hrvatski narod. “Misa je završena. Narod je
izašao iz crkve i pohrlio govorničkoj tribini. Jedna ustaška postrojba stajala je
pred crkvom”. Nakon odsvirane himne “Lijepa naša”, “koju su svi pratili uzdi-
gnutim desnicama”, riječ je dobio ministar Puk, koji se u svom govoru osvrnuo
na dugogodišnju revolucionarnu borbu pod vodstvom Poglavnika, istaknuvši
da se država “osniva samo krvlju”. Također je istaknuo pomoć velikih prijatelja
Njemačke i Italije u borbi za oslobođenje. Zatim je govorio o uskrsnuću NDH i
tuđinskim elementima, koji nastoje potkopati izgradnju nove Hrvatske. Tada
je poručio kako “u povelji cara Leopolda stoji već napisano, da će ti elementi,
koji su k nama doseljeni, otići natrag, kad dodje vrijeme, a sada je to vrijeme
došlo.” Svoj trijumfalni govor Puk je završio riječima: “Poglavniče, Ti zapovi-
jedaj, a mi ćemo slušati!”, što su okupljeni pred župnom crkvom pozdravili
gromkim poklicima i odobravanjem.
Odlukom ministra Puka već 3. lipnja 1941. osnovan je Prijeki sud u Petri-
nji, koji je ubrzo počeo izricati prve presude i na glinskom području.64 Nakon
63
izrečenih kazni nad seljacima iz pravoslavnih sela Klasnića i Buzete, jedna je

kazna izrečena i u samoj Glini. Prema izjavi župnika Žužeka, “u lipnju 1941
bilo je oko 20 ljudi iz Bosne iz katoličkog sela zatvorenih u Glini, gdje ih je
pokretni prijeki sud osudio na smrt, pa sam ja dobio dozvolu, da kao svećenik
ispovjedim osuđenike i ja sam ih u zatvoru posjetio prije izvršenja kazne, pa
su mi rekli da su suđeni radi toga, što su primili na stan ‘četnike’.”65 U skladu
s novim državnim blagdanima, “na dan hrv. Mučenika 20. lipnja održana je
svečana misa u mjesnoj župnoj crkvi u 8 sati”, glasila je vijest iz Gline, koja se
62 “Poglavniče, Ti zapovijedaj, a mi ćemo slušati!”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 109, 3. lipanj
1941, str. 3; “Velika manifestacija ustaške svijesti u Glini”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 18,
7. lipnja 1941, str. 4; “Slavlje hrvatske Ustaške svijesti u Glini. Govor ministra Dra Mirka Puka”,
Nezavisna Država Hrvatska, Zagreb, god. I, br. 4, 1941, str. 5–6.
63 “Proglašenje prijekog suda na području sudb. Stola u Petrinji”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br.
18, 7. lipnja 1941, str. 4.
64 “Prva osuda prijekog suda u Petrinji zbog sakrivanja oružja”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br.
125, 19. lipnja 1941, str. 13; “Proglašenje smrtne kazne po Prijekom sudu u Petrinji”, Hrvatske
novine, Sisak, god. XVII, br. 20, 21. lipnja 1941, str. 3.

sasvim sigurno nije odnosila na ubijene seljake iz katoličkog sela u Bosni.66 No,
lipanj 1941. važan je i zbog toga što na području Gline dolazi do prvih prijelaza
na katoličku vjeru,67 što potvrđuju i neka najnovija istraživanja.68 Tako prema
Urudžbenom zapisniku Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, župa
Glina moli prekrštavanje 87 pravoslavaca 9. lipnja 1941., koja su nastavljena
masovnim prekrštavanjem u drugoj polovici lipnja, da bi župni ured Glina
tražio prekrštavanje za još 108 osoba 26. lipnja 1941. Poznati su i neki kon-
kretni slučajevi, poput Damira Mirkovića, koji svjedoči nakon likvidacije svog
oca, glinskog suca Jovana Mirkovića, o ceremoniji prijelaza manje grupe djece
i žena na katoličanstvo, koju je ispred župne crkve predvodio župnik Žužek.69
Nema sumnje da je o tim zbivanjima bio informiran i ministar pravosuđa dr.
Mirko Puk, koji je u subotu 28. lipnja 1941. posjetio Glinu u pratnji Doglav-
nika dr. Mile Budaka, ministra nastave u Vladi NDH. “Ovaj posjet u Glini je
bio posve privatne naravi”, pisale su Hrvatske novine.70 “Gospoda ministri
prisustvovali su u nedelju sv. Misi u 9 sati, a poslije su se zadržali pred crkvom
u nevezanom i srdačnom razgovoru sa građanima Gline.” Potom se probrano
društvo okupilo kod tasta dr. Puka, o čemu je memoarski zapis ostavio dr. Juraj
Rebok. U opuštenoj atmosferi, koja se odvijala u znaku silnih uspjeha njemač-
ke vojske u prvom tjednu nakon napada na Sovjetski Savez, razgovaralo se i o
metodama rješavanja “srpskog pitanja” u NDH.
Tako je dr. Rebok, navodno, u maloj polemici s dr. Budakom rekao da se
“nigdje na svijetu nije riješilo pitanja manjina klanjem”, pa je naveo primjer
neke Srpkinje koja ga je neki dan u ordinaciji pitala: “Što se misli s nama i što
se traži od nas, g. doktore? Da prijeđemo na katolicizam? Mi ćemo preći. Ja,
istina, neću biti ne znam kakova Hrvatica, ali moj sin može biti dobar Hrvat.”
Impliciranom sugestijom dr. Budak očito nije bio zadovoljan: “Ne znam da li
66 “Vijesti iz Gline. Zadušnice za Hrv. Mučenike”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 21, 28. lipnja
1941, str. 6.
67 “Prijelaz na Katoličku vjeru”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 20, 21. lipnja 1941, str. 2.
68 Filip Škiljan, “Preveravanje Srba na području sjeverozapadne Hrvatske 1941. i 1942. godine”,
Tokovi istorije, Beograd, br. 1, 2014, str. 152; za širi kontekst, vidi: Mark Biondich, “Kontroverze u
vezi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj u vrijeme rata 1941. – 1945.”, u: Nezavisna Država Hrvatska
1941. – 1945., str. 131–166; Radmila Radić, “Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju”,
u: Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća, str. 193–211.
69 Damir Mirković, “Recollections of a Forced Conversion to Catholicism and of Ustasha Genocide”,
South Slav Journal, London, vol. 17, no. 1 – 2, spring-summer 1996, str. 81.
70 “Visoki gosti u Glini”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 22, 5. srpnja 1941, str. 5.

ćemo imati vremena. Ja sam ipak najsigurniji kad su oni pod zemljom”.71 Ma-
sovna prekrštavanja Srba nastavljena su početkom srpnja 1941., kada počinje
i prvi val organiziranog prisilnog iseljavanja srpskog stanovništva s područja
Gline i glinskog kotara.72 U isto vrijeme nastavljena su i hapšenja, progoni i
ubojstva srpskih seljaka u selima Bačuga, Buzeta, Dabrina, Dragotina, Jame,
Klasnić, Majske Poljane, Obljaj, Šibine, Šušnjar, Trtnik i Trnovac.73 Tako je iza-
zov ustaškog terora potaknuo otpor, a onda i oružani ustanak, kada je u noći
s 23. na 24. srpnja 1941. izvedena prva oružana akcija na stanici u Banskom
Grabovcu, selu na željezničkoj pruzi Glina-Petrinja.74 Već sutradan ujutro po-
čela su masovna hapšenja po okolnim selima, nakon čega je uslijedila masovna
ustaška odmazda: u Banskom Grabovcu od 24. do 27. srpnja 1941. ubijeno je
više od 540 srpskih seljaka (a manje od 1.285).75 Međutim, kako pokazuju
nova istraživanja, ni svi uhapšeni seljaci nisu ubijeni u Banskom Grabovcu.
Prema izjavi župnika Žužeka, “počelo je masovno hapšenje naroda iz okol-
nih sela na pr. Dragotine i Graca, gdje je bilo proglašeno da će biti krštenje u
Glini, pa kada su ih tako na prevaran način doveli u Glinu, zatvorili su ih u sud,
odakle su odveženi vlakom navodno za Liku, gdje su pobijeni”, kaže Žužek, i
dodaje: “Kada sam ja tim povodom protestvovao kod Nikice Vidakovića zbog
zloupotrebe crkve, on mi je odgovorio na moje pitanje, što žele od Srba: ‘Muš-
ki će morat kidnuti sa životom svi’.”76
71 Juraj Rebok, “Sjećanja na neke ljude i događaje iz NDH (II)”, priredila Benedikta Zelić-Bučan,
Marulić, Zagreb, god. 33, br. 2, 2000, str. 526–527.
72 Filip Škiljan, Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH, Srpsko narodno vijeće, Zagreb 2014, str.
64, 69 i 106.
73 “Šta se događa na Kordunu u ‘Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’”, Vjesnik radnog naroda,
god. 2, br. 8, početkom srpnja 1941.
74 Đuro Bakrač i Joco Mraković, “Prve oružane akcije na Baniji i organizovanje Gaćešinog logora
1941.”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 231–238.
75 “Uhićen veći broj četnika u Glini i Kordunu”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 163, 27. srpnja
1941, str. 6; Ђуро Роксандић, “Усташки злочини у глинском котару од 1941. до 1945. године”,
u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 289–290; Ljuban J. Vučković, Zašto ste ćutali? Banski Grabovac
24. do 27. jula 1941., Srpsko kulturno društvo Zora, Zavičajno udruženje Banijaca, Beograd 2011;
Milan Pojić, “Što se zbilo u Banskom Grabovcu 1941.?”, Vojna povijest, Zagreb, br. 4, srpanj 2011,
str. 26–27.
76 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka, Glina, 18. X 1944;
usp. “Pregled odvedenih i likvidiranih ljudi iz Dragotine 24. i 25. srpnja 1941. godine”, koji broji
imena 158 muškaraca, objavljen u zavičajnoj monografiji Dragotina, izdavač Mirjana Martinović,
Zagreb 1988, str. 160–161.

Krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. započeo je masovni ustanak
protiv ustaške vlasti na širem područje jugoistočne Like i Bosanske Krajine.
Ubrzo je slijedila velika ustaška “akcija čišćenja”, koja je počela 29. srpnja
ujutro i trajala do 8. kolovoza 1941. uvečer. Obuhvatila je široko područje od
petnaestak tadašnjih kotareva, blizu 100 općina.77 U akciji hvatanja ljudi na
Kordunu, pod vidom odvođenja na “prisilni rad”, uhapšen je i Ljuban Jednak
iz sela Gređani, koji je 29. srpnja 1941. zajedno sa većom grupom Srba pre-
vežen vlakom, stočnim vagonima sa željezničke stanice Topusko u Glinu i
doveden u glinsku pravoslavnu crkvu (“Pred večer došli su ustaše rekavši nam
da ćemo svi ići na daleki put u Liku na rad”).78 Prema izjavi Paje Vorkapića,
činovnika iz Topuskog, u crkvi je bilo zatvoreno “300 — 400 Srba”.79 Danas
znamo da je Vorkapića, koji je bio namještenik Ureda za kolonizaciju, iz “crkve
oslobodio Nikica Vidaković”,80 nakon čega je počelo ispitivanje, zlostavljanje,
pucanje po crkvi, a onda i “klanje ljudi od reda”, kako je u opširnoj izjavi rekao
Ljuban Jednak, koji je preživio pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Premda se
postojeća literatura oslanja na njegovu izjavu, kao i na izjavu župnika Žužeka
o datumu pokolja (“29.7.1941 god. – datum znadem po crkvenim knjigama”),81
Žužek nije najpouzdaniji svjedok kada je riječ o broju žrtava u crkvi.82 Stoga je
od posebne važnosti iskaz ustaše Grudenić Stjepana iz Marinbroda, koji dosad
nije bio u historiografskom opticaju:
Godine 1941 u mjesecu srpnju došao je iz Gline Vidaković Ni-

kica u selo Marin Brod i rekao Žinić Josipu da imade u Glin-
skoj pravoslavnoj crkvi mnogo pohvatanih Srba koji će se do-
77 Slavko Goldstein, 1941. : godina koja se vraća, str. 299–300.

78 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Iskaz Ljubana Jednaka iz Gređana kbr. 70, zemljo-
radnika 27 god. staroga, po narodnosti Srbina, o pokolju izvršenom u prav. crkvi u Glini dana 30.
srpnja 1941, pred Kotarskim narodnim sudom u Glini, 1. maja 1944.
79 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 228, br. 7656, Izjava Paje Vorkapića, Zagreb, 20. rujna 1945.
80 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izjava Nikole Starčevića, Glina, 18. X. 1944.
81 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izjava župnika Franca Žužeka, Glina, 18. X. 1944.
82 Vidi revizionističke i negacionističke napore s ciljem dokazivanja da se u glinskoj pravoslavnoj
crkvi nije dogodio nikakav zločin: Jure Krišto, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2001, str. 122; Tomislav Vuković, Drugačija povi-
jest (o Srbu, Jasenovcu, Glini…), Glas koncila, Zagreb 2012, str. 159–243. Vuković je 1990. pisao da su
u pravoslavnoj crkvi u Glini “pobijeni nedužni Srbi”; Tomislav Vuković, “Zapisi iz glinskog kraja”,
Glas koncila, Zagreb, god. XXIX, br. 15, Uskrs 1990, str. 8.

premiti na večer u Marin Brod da se zakopaju. Na večer oko
6 sati ja sam otišao u grm, tzv. ‘Gradina’ kod Novog sela. Ja
sam sa sobom ponio lopatu da kopam jame za Srbe koji će biti
dopremljeni iz Gline. Kada sam došao na navedeno mjesto
tu sam našao ljudi iz Novog sela gdje kopaju jame, a bile su
iskopane već 2 jame. Ja sam isto kada sam došao kopao jamu,
a sa menom su bili Ambreuš Stjepan, Jurković Stjepan, Palaić
Nikola i Ljubešić Nikola, a ostalih se ne mogu sjećati. Tom
prilikom ja sam sa gore navedenim iskopao dvije jame. Jedna
jama je bila duboka 2 m., široka 7 m. i 7 m. dugačka, a druga
jama je bila 3 m. široka, 4 m. duga, a 2 m. duboka. Istu večer
počeli su ustaše oko 9. sati dovažati Srbe iz Gline u kamioni-
ma na mjesto gdje smo mi kopali jame. Kada su kamioni došli
sa mrtvim Srbima do jama ja sam lično vukao mrtve ljude iz
kamiona i bacao van, a ostali su ih bacali u jame. Tu večer su
kamioni stalno dovažali mrtve Srbe iz Gline na mjesto gdje
su bile iskopane jame, a moglo ih je biti oko 10 kamiona. Ja
sam izvlačio Srbe iz svakog kamiona kada je došao i bacao na
zemlju. Kada je došao pred zadnji kamion iz Gline sa mrtvim
Srbima, u njemu se dovezao neki ustaški zapovjednik (…) Svi
mrtvi ljudi koji su bili doveženi iz Gline tu večer ja sam lično
zakapao i po njima sipao kreč. Svih pokopanih Srba moglo je
biti oko četiri stotine.83
Grudenić je dao još jedan iskaz, u kojem je sažeo glavne činjenice: “Po nare-
djenju logornika Vidakovića jula mjes. 1941. svi muškarci iz mog sela kopali
su jame na mjestu zvanom Gradina izmedju Novog Sela i Marinbroda za Srbe,
poklane u glinskoj crkvi.”84
Nakon pokolja u pravoslavnoj crkvi, “sutradan u jutro t.j. 30.7.41 bile su
uhapšene sve Srpkinje, koje su se zatekle u gradu”,85 izjavio je Žužek. To su
83 HR-DASK-765-1, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa, kutija 2, KZP 89/45, Zapisnik o
saslušanju osumnjičenog Grudenić Stjepana iz sela Marinbrod od 25. X. 1945.
84 HR-DASK-765-1, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa, kutija 2, KZP 89/45, Zapisnik o
glavnoj raspravi održanoj pred Okružnim sudom u Petrinji u predmetu Grudenić Stjepana, 31. I.
1946.

uglavnom bile udovice glinskih Srba, koji su likvidirani u Prekopi u noći 12. na
13. svibnja 1941. “Tih je zatvorenica moglo biti oko 120”, kazao je glinski žu-
pnik, mada je u jednom pismu naveo da ih je bilo “oko 150”, a pohvatanih Srp-
kinja iz okolnih sela “oko 200”.86 U svakom slučaju, Žužek je imao informaciju
da će uhapšene Srpkinje sljedeće noći “biti poklane u blizini Gline”, pa je išao
intervenirati kod ustaškog potpukovnika Rolfa,87 da ih se iz kotarskog zatvora
pusti na slobodu jer su prešle “na rimokatoličku vjeru”, mada ih nije prešlo ni
pola. Kada mu je Rolf odgovorio da ih neće pustiti, Žužek je telefonski pozvao
Nadbiskupiju, tražeći da intervenira za ove žene. Nakon izvjesnog vremena,
Žužeku je rečeno da je poruka prenesena nadbiskupu, koji je navodno “otišao
poglavniku” da intervenira. Nakon iščekivanja i napetosti, u popodnevnim
satima potpukovnik Rolf došao je Žužeku i saopćio mu “da je dobio naređenje
da ih pusti, te su tako ove žene spašene”.
Žužekovu izjavu nadopunju memoarski zapisi rođene Glinjanke Kate Đu-
kić, koja se nalazila među zatvorenim Srpkinjama tog kritičnog dana: “Jednog
dana u 7. mesecu dođe u logor kod nas katolički popa. On je Slovenac, zvao
se Žužek.”88 “Izneli su na dvorište sto i neku veliku knjigu i čitali su sva naša
imena i prezimena. I rekli su njihovom popu da pita svaku koja priđe stolu da
se mora da prekrsti u njihovu katoličku veru. Koja hoće i pristane da stane na
jednu stranu, koja neće da stane na drugu stranu.” Nakon ustaških prijetnji,
pojedine žene počele su potpisivati, nakon čega se Kata Đukić glasno obratila
prisutnim Srpkinjama: “Zar vas nije sramota da se ponizujete bandi ustaškoj,
Vidakoviću i Puku i ostalima, i da gazite svoju veru za ljubav ustaških laži!
Mi se možemo 100 puta pokrstiti, a ono što su oni naumili sa nama Srbima
da urade oni će uraditi, bile mi pokrštene ili ne.” Ona se sjeća i da im je Žužek
tada rekao da “potpisujemo da napuštamo Glinu i sve svoje dajemo Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj, i to bez povratka nazad. Ko potpiše odma izlazi iz logora van,
86 Pismo župnika Žužeka nadbiskupu Stepincu, nedatirano, ali pisano nakon rata, vjerojatno 10.
studenog 1945; vidi Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke: spomenica žrtvama ljubavi Zagre-
bačke nadbiskupije, Prometej – Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998, str. 676; usp. “Testimony
of Father Žužek of Glina Regarding the Efforts of the Archibishop to Save Lives, Glina, November
10, 1945.”, u: Richard Pattee, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, The Bruce Publishing Company,
Milwaukee 1953, str. 404–407.
87 “Rolf, Tomislav, general i ustaški pukovnik”, u: Tko je tko u NDH, str. 349–350.
88 “Zapisi o sudbini porodice Đukić”, priredio Igor Mrkalj, Prosvjeta, Zagreb, br. 138–139, septembar
2017, str. 33–35.

uzima svoje ključeve od kuće i dobiće jednu potvrdu šta sve može poneti sa so-
bom, a ko neće da potpiše odlazak, tome se zna: ili će dobiti nož ili metak pod
grlo. (…) Svi koji su potpisali pušteni su van iz logora. Ustaše nam nisu dale da
prođemo pored crkve srpske naše, gde je bilo klanje srpskih ljudi. Bilo je puno
krvi na ulici i osećao se veliki smrad, nego smo drugim putem išli do opštine.”
Nedugo zatim, za sebe i svoju osmogodišnju kćerku dobila je propusnicu za
Zemun, koju je izdala Kotarska oblast u Glini 4. kolovoza 1941., gdje se nalaze
formulacije “preselenje iz Gline” i “bez prava na povratak”, koje ne ostavljaju
sumnju u osnovni cilj ustaške NDH.89 Pritom nije nevažno spomenuti i onaj
dio Žužekove izjave u kojoj stoji, da je “istoga dana kada su uhvaćene Srpkinje
uhapšeni su i glinski židovi, te su bili s njima zatvoreni u sudskome zatvoru
odakle su ih odvodili dalje i ubijali.”90
Dana 4. kolovoza 1941. pravoslavna crkva u Glini postala je poprište još
jednog tragičnog događaja, poznatijeg kao “pokrst”. Prema izvještaju Velike
župe Pokupje, koji je dostavljen Ministarstvu unutarnjih poslova NDH i pro-
sljeđen Glavnom stožeru Ministarstva domobranstva NDH dana 16. studenog
1942., sredinom ljeta 1941. dogodio se “nezgodan izpad baš istih Glinskih
ustaša.” Tada je učitelj iz Vojišnice Nikica Generalović sakupio “u svome
mjestu službovanja i okolnim selima oko 2.000 Srba i poveo ih je pod hrvat-
skom zastavom u Vrginmost u namjeri, da pređu na katoličku vjeru. Došavši
u Vrginmost bili su ti ljudi tovareni u kamion i odvedeni u Glinu. U Glini su
ih po grupama uvodili u crkvu tobože radi prielaza, a u stvari ti su ljudi bili
u samoj crkvi svi poklani.”91 Premda je procjena broja ubijenih previsoka, jer
nisu svi ubijeni u crkvi, izvještaj Velike župe Pokupje umnogome potvrđuju
dvije izjave. Prva je izjava učiteljice Ljubice Borojević iz Čemernice, koja je od
1. — 3. kolovoza 1941. također učestvovala u ustaškoj prevari zvanoj “pokrst”,
89 Stvaranje “etnički čistog hrvatskog prostora” temeljito je istraženo u radovima: Fikreta Jelić-Butić,
Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941 – 1945., Liber, Zagreb 1977; Ivo Goldstein, “Nezavisna Dr-
žava Hrvatska 1941. godine: put u katastrofu”, u: Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., Alinea,
Zagreb 2009, str. 29–41; Милан Кољанин, “Идеологија и политика уништења Срба у НДХ”,
Војноисторијски гласник, Београд, бр. 1, 2011, стр. 66–91.
90 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, broj 890, Izjava župnika Franca Žužeka, Glina, 18. X. 1944;
za povijest židovske zajednice u Glini, vidi: Igor Mrkalj, “Zatiranje stoljeća prosperiteta”, Novosti,
Zagreb, br. 923, 25. kolovoza 2017, prilog Kronika, str. 6–7.
91 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Vojnoistorijski
institut, Beograd 1964, tom V, knjiga 32, Borbe u Hrvatskoj 1941 – 1942. godine, Ustaško-domo-
branski dokumenti, dok. br. 184, str. 509.

prijelazu s pravoslavlja na katoličanstvo (“1. avgusta pred zgradom čemerničke
opštine jedna grupica seljaka iz Čemernice, pošto sam im rekla da toga dana
idem u Vrgin Most, molila me da zapitam sreskog načelnika u Vrginom Mostu
Čidića da li bi se i kada mogli pokrstiti Srbi iz Čemernice.”).92 Druga je izjava
župnika Žužeka, koji je svjedočio dolasku velike grupe Srba sa Korduna u Gli-
nu (“kroz grad su voženi kamionima i autobusima Srbi iz okoline Vrginmosta,
pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu … ja sam došavši tamo vidio dupkom punu
crkvu ljudi … Ne bi mogao reći, koliko je ljudi bilo, ali kako je pravoslavna
crkva bila iste veličine kao i rimokatolička a bila je puna, to mislim da je moglo
biti oko 700 ljudi”).93 Međutim, Žužek ni ovdje nije najpouzdaniji svjedok.
Naime, on u svojoj izjavi uopće ne pominje pokolj jer o Srbima kaže kako su
“dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hađer i Prekopu, gdje
su ih pobili”, što navodi na zaključak da u crkvi nitko nije stradao. Također
je pogrešno zaključio da su odvedeni u Hađer i Prekopu. Stoga je od posebne
važnosti iskaz ustaše Penko Božidara iz Gline, koji je dosad bio nepoznat i nije
korišten u literaturi koja se bavi “pokrstom” i drugim pokoljem u glinskoj
pravoslavnoj crkvi u noći s 4. na 5. kolovoza 1941.94
Početkom kolovoza mjeseca 1941. godine išao sam sa ostalim

ustašama sa kamionima u selo Bović, kotar Vrginmost na
hapšenje Srba, gdje smo ovaj put pohapsili veći broj ljudi.
Ovaj puta u selu Boviću i okolici pohapsili smo preko 500
ljudi, koje ljude smo sa kamionima prebacili za Glinu. Isto
hapšenje trajalo je celi dan i kamioni su stalno uhapšene
ljude odvažali i dolazili po nove. (…) Ljude koje smo pohapsi-
li u selu Boviću i okolici većinu smo zatvorili u glinsku crkvu,
a jedan manji broj strpali smo u zatvor kotarskog suda. U
glavnom većina ljudi koji su bili pohapšeni u selu Boviću bili
92 HR-HDA-306, ZKRZ ZH, kutija 470, br. 37118–37179, Zapisnik o saslušanju Borojević Ljubice sa-
stavljen u kancelariji OZNE za Beograd 12. II. 1945, objavljen u: Igor Mrkalj, “Mamac za smrt: kako
je učiteljica Kordunaše umjesto na pokrštavanje odvela na pokolj”, Prosvjeta, Zagreb, br. 132–133,
septembar 2016, str. 50–52; Миле Ратковић, “Трагедија Чемернице: сјећање на Чемерницу у
години 1941.”, Народни српски календар, Загреб 1996, str. 187–199.
93 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izjava župnika Franca Žužeka, Glina, 18. X. 1944.
94 Ђуро Аралица, Усташки покољи Срба у глинској цркви, Музеј жртава геноцида, Београд 2010,
str. 77–150.

su potučeni i poklani u glinskoj crkvi 1941. godine. One noći
kada su bili isti ljudi potučeni u crkvi, ja sam vršio stražu u
Klaoničkoj ulici, a u samom pokolju u crkvi nisam učestvo-
vao.95
Penko je dao još jednu izjavu:
Kod klanja Srba u glinskoj crkvi, ja sam držao stražu. Zadatak

mi je bio da se te noći niko nije smeo kretati po celoj Glini.
Ja sam u svanuću iza te noći prolazio kraj crkve pravoslavne
i vidio sam ogroman potok krvi, koji je i na ulicu već izašao.
Potučeni Srbi i poklani u crkvi te iste noći odvažani su kami-
onima mrtvi kod Glinskog Novog sela iza sela Kihalca i tamo
su u velike jame pobacani. Ti hapšenici u crkvi bili su toliko
natiskani jedni na druge, da se tu nije moglo ni razaznati
pojedini čovek, već je to bila neka masa od ljudstva. U pred-
večerje klanja u crkvi, okupio nas je Vidaković logornik, sa-
opštivši nam taj krupni zadatak kod likvidiranja Srba, i tako
sam ja uzeo učešća držeći stražu da ne bi hapšenici provalili
crkvu kada vide da ih se kolje.96
Masovna ubijanja srpskog stanovništva bila su praćena uništavanjem svih

tragova srpskog postojanja u Glini, njihove duhovne i materijalne kulture, a
iznad svega, njihovog vjerskog identiteta. Tako je 12. kolovoza 1941. ustaška
vlast počela rušiti srpsku pravoslavnu crkvu u Glini. O tim događajima svjedo-
čio je Antun Gregurić, graditelj iz Jukinca, koji je vodio nadzor nad rušenjem
crkve: “Kratko vrijeme – nekoliko dana – poslije pokolja došli su u Glinu veliki
župan Dr. Mirko Jerec, šef tehničkog odjela Openheim iz Siska, pa su sa tadaš-
njim kot. Predstojnikom Imperom riješili srušiti crkvu, odnosno, Openheim je
predlagao da se pretvori u kino ili kakovu drugu javnu ustanovu, ali je navod-
95 HR-DASK-765-1, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa 1945. – 1951., kutija 19, KZP 91/48,
Zapisnik o saslušanju okrivljenog Penko Božidara, sastavljen u kancelariji Opunomoćstva UDB-e
za kotar Glinu, 30. III. 1948.
96 HR-DASK-765-1, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa 1945. – 1951., kutija 19, KZP 91/48,
Zapisnik o saslušanju okrivljenoga Penko Božidara, sastavljen u uredu Kotarskog javnog tužioštva
u Glini, 16. IV. 1948.

no protiv toga bio župnik Franc Žužek”.97 Gregurić je potom rekao: “Ja sam bio
u crkvi prije rušenja, pa sam vidio po stubištu u lađi na stubištu ulaza u toranj
velike mlazove krvi, iako je crkva bila prana drugo jutro po klanju, te sam tom
zgodom vidio, kako ustaše ljevaju vodu na sva četvora vrata. Zidovi su bili
poprskani krvlju a u crkvi bili su razbacani odjevni predmeti žrtava i crkveni
uređaj. Štrojač Ignac Haluza, sada u Glini, pričao mi je, da jedan od glavnih
krvnika u tom pokolju bio opančar Šimo Naglić iz Jukinca.”
Nije nevažno spomenuti da je narednih dana, konkretno, 19. kolovoza
1941., iz Gline otišao France Bratušek, slovenski svećenik iz Svetinje kod Ptuja,
koji je od 1. svibnja 1941. bio supsidijar župne crkve u Glini. “Bio je vrlo čestit”,
pisao je Žužek o Bratušeku.98 O Bratušeku je također pisao slovenski svećenik
Alojzij Žalar, koji se u kolovozu 1941. zatekao u Zagrebu: “Dobro se spominjam
dekana Bratušeka iz Svetinj, ki je bil kaplan v Glini. Bil je živčno popolnoma
izčrpan, ko nam je govoril o grozotah pokolov, ki jih je gledal na lastne oči.
Tožil je, da že dolgo ne more spati, ker ga mučijo strašni prizori, ki jim je moral
bit priča”.99 O pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi pisao je i Žužekov rođak
Radivoj Rigler, koji je emigrirao u Argentinu: “Zapisal sem jo premišljeno in
na podlagi tistega, kar mi je povedal pokojni Francè Žužek, ko sem ga obiskal
predsmrtjo v sanatoriju Schlottmann (Munro, prov. Buenos Aires). Njegov
bratranec, ki je tudi moj daljni sorodnik, je župnikoval dolga leta v hrvaškem
mestecu Glina blizu Siska. Leta 1941 so ustaši v tom mestu storili grozan
zločin: v tamkajšnjo pravoslavno cerkev so zaprli Srbe iz mesta in okoliških
vasi ter potem od zunaj s cerkvenih oken nanje streljali iz strojnic, dokler jih
niso vseh pobili. Ko je kmalu nato župnik Žužek prišel iz Gline v Ljubljano, je
solznih očih pripovedoval o tem zločinu in se izrazil, da je kri pobitih tekla kot
potok čez cerkveni prag.”100 U pismu od 31. kolovoza 1941. Nadbiskupskom du-
hovnom stolu u Zagrebu, Žužek piše o stanju među pravoslavcima u glinskom
kotaru: “Jadnici izgubiše sve, i kuće i kućišta. Ja više ne znam, kako i što bi”.101
97 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izjava Antuna Gregurića, Glina 11. X. 1944.
99 Alojzij Žalar, “Sejali smo v solzah. Spomini duhovnika izgnanca”, Nova pot : glasilo Cirilmetodijske-
ga društva katoliških duhovnikov SRS, Ljubljana, let. XV, št. 5–7, avgust 1963, str. 314.
100 Radivoj Rigler, “Različni pogledi”, Tabor: glasilo Združenih slovenskih protikomunistov, Buenos
Aires, št. 6, junij 1966, str. 156; za rodbinske veze sa Riglerom, vidi Žužekov zapis u Spomenici
župe Glina, str. 551; o bratiću F. Žužeku, usp. Janez A. Arnež, Slovensko krščansko delavsko gibanje v
emigraciji, 1945 – 1973, Studia slovenica, Ljubljana 2007, str. 23, 29 i 72–73.
101 Nadbiskupski arhiv Zagreb, fond Nadbiskupskog duhovnog stola, br. 12847/1941.

Krajem kolovoza 1941. u Glinu je došla Benedikta Bučan, prijateljica obite-
lji dr. Reboka, koja je na njegov nagovor prihvatila mjesto nastavnice povijesti
i talijanskog jezika u glinskoj gimnaziji. U svojim sjećanjima uvjerljivo opisuje
mučnu atmosferu u tadašnjoj Glini: “U gradiću je vladalo vrlo mučno raspo-
loženje kao posljedica pred kratko vrijeme izvršenih dvaju krvavih masovnih
zločina nad pravoslavnim pučanstvom”.102 Unatoč svemu, “pravoslavci u Glini
i okolici opsjedali su glinskog župnika g. Franca Žužeka, rodom Slovenca, da
ih primi u Katoličku crkvu”, piše ona u svojim sjećanjima.103 U rujnu 1941. Be-
nedikta Bučan je prihvatila i dužnost ustaške logornice, pa je narednih mjeseci
rukovodila organizacijom ženske ustaške mladeži u Glini. Njenom zaslugom
uređen je ženski internat, koji je početkom listopada 1941. svečano otvoren “i
posvećen po župniku preč. gosp. Žužeku. Kod svečanog čina prisustvovale su
stožernica ženske ustaške mladeži za župu Gora prof. Karmela Gracin, agilna
logornica u Glini Benedikta Bučan, časne sestre kao i brojne suradnice u
ustaškoj ženskoj organizaciji. Svrha je internatu da vrši nadzor i to kućni nad
pitomicama, odgajajući ih u ustaškom duhu”, pišu Hrvatske novine.104 Internat
je otvoren u kući “bivšeg vlasnika Željka Schlossberga u Glini”, koja je preuze-
ta “od mjesnog povjereničtva za Ponovu”, a “na ponuku i po dozvoli Velikog
župana g. dr. Mirka Jereca”.105
S druge strane, 20. rujna 1941. u Crnoj Lokvi, predjelu šume Debele kose,
na Petrovoj gori, održana je zajednička partizanska konferencija za Kordun i
Baniju na kojoj se razgovaralo o daljnjoj perspektivi ustanka. U svom izlaga-
nju, komesar Banijskog partizanskog odreda Ranko Mitić govorio je i o stavu
katoličkih svećenika na Baniji nakon ustaških pokolja, i kao primjer naveo
držanje glinskog župnika Franca Žužeka, “koji je nastojao da pomogne narodu
u nesreći koliko god može.”106 U svom memoarskom zapisu, Mitić piše da
su ustaše natjerale Žužeka da se angažira u prekrštavanjima i da u tu svrhu
obilazi srpska sela, pa je tako došao u Gornje Selište (Mitićevo selo) i vodio s
102 Benedikta Zelić-Bučan, “Sjećanja na vrijeme uspostave i propasti Nezavisne Države Hrvatske”,
Marulić, Zagreb, god. 24, br. 6, 1991, str. 719.
103 Benedikta Zelić, Nezavisna Država Hrvatska (1941. – 1945.) : u mom sjećanju, Naklada Bošković,
Split 2007, str. 91.
104 “Glina. Otvaranje internata za učenice”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 37, 11. listopada 1941,
str. 5.
105 “Rad ženske ustaške mladeži u Glini”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 47, Božić 1941, str. 3.
106 Ranko Mitić, “Na Baniji i Kordunu ustaničkih dana”, u: 1941/1942 u svedočenjima učesnika narodno-
oslobodilačke borbe, Vojnoizdavački zavod JNA, Beograd 1975, knjiga 9, str. 20.

ljudima razgovor, uvjeravajući, da mu je rečeno da se neće više ponoviti slučaj
pokolja itd. U tom razgovoru on je tvrdio da su zločine počinile tzv. divlje usta-
še, a ljudi su mu postavili pitanje da objasni kakva je razlika između divljih i
pravih ustaša. Na to se on nasmijao i rekao: “Ipak su moji slovenački partizani
bolji od vaših.”
U listopadu 1941., prema sjećanjima partizanskog prvoborca Radovana
Grmuše Rare, “župnik iz Gline, preko svojih ljudi, iz Topuskog i Vranograča,
vrši jači pritisak na preživjelo stanovništvo u srpskim selima da se opredijeli
za katoličku vjeru, te da će im se stanje odmah popraviti.”107 Prema sjećanjima
prvoborca Slobodana Bjelajca, “u pokrštavanju Srba humanu je ulogu odigrao
ondašnji rimokatolički župnik u Glini Žužek, Slovenac”.108 “Obavljajući obred
pokrštavanja, isključivo je želio da što veći broj ljudi iz srpskih sela spasi od
pokolja i uništenja, iako je taj njegov gest u početku bio teško shvatljiv i malo
je tko vjerovao da je dobronamjeran”, piše Bjelajac. Humanu ulogu župnika
Žužeka “u prevođenju Srba na rimokatoličku vjeru” također ističe Janko
Mikšić i navodi brojne primjere iz okolnih sela.109 O Žužeku slično piše i Đuro
Roksandić, koji navodi da je župnik masovno izdavao potvrde “o pokrštavanju
svakom pojedincu, iako ga nije pokrstio”.110
Međutim, ustaški teror u Glini i glinskom kotaru nastavljen je i tijekom
listopada, da bi eskalirao 18. i 19. studenog 1941., kada je u selima južno od
Gline pokrenuta velika ustaška akcija “čišćenja”, kako javlja general Dragutin
Rumler, zapovjednik I. domobranskog zbora u Sisku.111 Međutim, prema poda-
cima generala Rumlera, “nije se u obće u toj akciji naišlo na prave odmetnike,
već je samo pobijeno oko 800 ljudi – muškaraca, žena i djece. Sela Banski
107 Radovan Grmuša Rara, “Sjećanje na prvu godinu ustanka u jugozapadnoj Baniji”, u: Prva godina
Narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog kotara, Pokuplja i
Žumberka, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac 1971, str. 620.
108 Slobodan Bjelajac, “Šamarički partizanski logor”, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom po-
kretu i ustanku 1941, Muzej Sisak – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Sisak – Zagreb
1974, str. 689.
109 Janko Mikšić, “Pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske Hrvati i Srbi glinskog područja
počinju 1941. godine zajedničku borbu za slobodu”, u: Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom
pokretu i ustanku 1941, str. 620–624.
110 Đuro Roksandić, “Na općini Glinski Trtnik” u: 1941/1942 u svedočenjima učesnika narodnooslobodi-
lačke borbe, Vojnoizdavački zavod JNA, Beograd 1975, knjiga 5, str. 394.
111 Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu, Zbornik dokumenata, tom I,
knjiga 1, Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945, Vojnoistorijski institut, Beograd 1993, dok.
br. 338, str. 844–846.

Grabovac, Dragotina, Bijele Vode i M. Gradac popaljena su.” Hrvati se boje
odmazde, a “ogorčenje kod grkoistočnjaka je na vrhuncu”, jer među njima ima
veliki broj onih koji su prešli na katoličku vjeru i kojima su vlasti više puta
garantirale slobodu i punu zaštitu. On je zaključio da “u ovom kraju stvarno
postoje manje četničko-komunističke grupe”, ali da je “gro pučanstva ostao
miran”. No, to se u budućnosti ne može očekivati, jer “grkoistočnjaci” više
ne vjeruju nikakvim obećanjima i izjavama. Zbog spomenutih akcija “čišće-
nja”, ustaški pokret gubi povjerenje među hrvatskim narodom, dok simpati-
je “grkoistočnjaka” listom prelaze na stranu odmetnika, zaključuje Rumler.
Predlaže konkretne mjere, međutim, u noći s 27. na 28. prosinca 1941. u selu
Gornje Taborište, sjeverno od Gline, ustaška bojna Poglavnikovog tjelesnog
sdruga sadistički ubija oko 250 Srba, muškaraca, žena i djece, koji su prešli na
katoličku vjeru.112 “Sve to je djelovalo na moje živce, da ne mogu nastaviti sa
pisanjem”, piše Žužek u Spomenici 31. prosinca 1941.113
Zbog ustaškog terora i masovnih zločina nad Srbima, već početkom 1942.
dolazi do krize ustaške vlasti i NDH kao države, potvrđuju najnovija istraži-
vanja.114 Partizani su držali sve veći teritorij, pa je pod pritiskom Nijemaca
Pavelić donekle revidirao politiku prema Srbima: proglasio ih je “Hrvatima
pravoslavne vjere”, obećao obustavu progona i osnovao Hrvatsku pravoslav-
nu crkvu u travnju 1942. Međutim, ustaško-domobranske ofenzive protiv
srpskog stanovništva nastavljene su. Samo u svibnju 1942. odvedeno je “preko
800” Srba s područja glinskog kotara,115 uključujući “468 ljudi, žena i djece
koje odvedoše u konc. logore i prisilni rad u Njemačku” iz sela Luščani,116 koje
112 Ђуро Роксандић, “Усташки злочини у глинском котару од 1941. до 1945. године”, u: Glina.
Glinski kraj kroz stoljeća, str. 296–297; Filip Škiljan, “Preveravanje Srba na području sjeverozapad-
ne Hrvatske 1941. i 1942. godine”, Tokovi istorije, Beograd, br. 1, 2014, str. 151–152; pismo župnika
Žužeka nadbiskupu Stepincu, gdje navodi Gornje Taborište, u: Stjepan Kožul, Martirologij Crkve
zagrebačke, str. 676.
114 Drago Roksandić, “Nezavisna Država Hrvatska u kotarevima Glina i Vrginmost (travnja 1941. –
veljača 1942.): Prostorne i vremenske logike nasilja”, u: Nečakov zbornik. Procesi, teme in dogodki iz
19. in 20. stoletja, Znanstvena založba Filozofske fakultete, Ljubljana 2018, str. 271–307.
115 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izvještaj Kotarskog narodnog suda o zločinima
okupatora i domaćih izdajnika izvršenog putem sudskih i upravnih vlasti u N.D.H. u gradu Glini, 2.
maja 1944.
116 HR-DASK-829, Spomen muzej Glina, Izvještaj Kotarskog narodnog suda o počinjenim zvjerstvi-
ma nad srpskim narodom kotara glinskog po ustašama i njihovim pomagačima od dolaska na vlast
do danas, Glina, 19. V 1944, str. 7.

je “glinski župnik Franjo Žužek preveo u katoličku vjeru”.117 Na uništavanje
Srba partizani su odgovorili napadima na ustaške i domobranske posade, od
kojih se jedna smjestila u selu Maja. “Partizanska vojska unišla je bila 1942.,
mjeseca svibnja, u ž. crkvu u Maji”, piše Žužek. “Nekoji od odmetnika” počeli
su uništavati predmete po crkvi, ali “onda je nadošao u crkvu neki partizan
katolik, koji je golom sabljom zapriečio dalnje uništavanje. Druge štete crkva
nije pretrpjela – u Sveto Otajstvo u tabernakulu nisu dirali”, pisao je Žužek
Nadbiskupskom stolu u Zagrebu.118
Tijekom 1942. dolazi do jačanja partizanskog pokreta u Hrvatskoj. Po
uputama Vrhovnog štaba NOV i POJ i naređenju Glavnog štaba NOP odreda
Hrvatske, u rujnu 1942. formirane su Sedma i Osma banijska brigada. Njihova
prva akcija bio je napad na garnizon u Glini, koji je izveden noću 22. na 23.
listopada 1942. “Iako napadaj na Glinu nije uspio”, piše u izvještaju Glavnog
štaba Hrvatske, “ovaj napadaj znači za Baniju jedan veliki događaj, fakat, da
su partizani došli u centar grada Gline, pomlatili najmanje 50 neprijateljskih
vojnika i još veći broj ranjenih, zapalili sudsku zgradu, te iz Gline odnijeli
neprijateljske puškomitraljeze ne daje toj neuspjeloj operaciji karakter potpu-
nog neuspjeha.”119 Usprkos gubicima od 20 mrtvih i 40 ranjenih, “moral kod
partizana je dobar”. “Partizani komentiraju kako su zvonili u crkvi, kako su se
šetali ulicama Gline itd., ali je od toga mala korist”, piše u izvještaju Glavnog
štaba. O napadu na Glinu piše i Žužek, koji javlja Nadbiskupskom stolu u
Zagrebu da je “partizanska vojska” ušla “u župnu crkvu u Glini”, ali da “u njoj
nije počinila štete”.120
Nedugo iza napada na Glinu, list Hrvatska zemlja iz Petrinje izvještava da
je 1. studenog 1942., “na Dan Svih Svetih”, blagoslovljen na katoličkom gro-
blju u Glini spomenik, kojeg je podiglo društvo Hrvatska žena “na uspomenu
godišnjice proglašenja Nezavisne Države Hrvatske palim vojnicima u svjet-
skom ratu kao i junacima palim za hrvatsku slobodu i nezavisnost”.121 Uz su-
117 Lojzo Buturac, Osam stoljeća župe Gora, Ogranak Matice hrvatske, Petrinja 2004, str. 105.
118 Stjepan Kožul, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća,
Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić, Zagreb 2004, str. 127–128.
119 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Vojnoistoriski
institut JNA, Beograd 1955, tom V, knjiga 8, Borbe u Hrvatskoj 1942. god., dok. br. 75, str. 318.
120 Stjepan Kožul, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, str. 85.
121 “Glina. Dirljiva svečanost u čast palih junaka”, Hrvatska zemlja, Petrinja, god. I, br. 7, 14. studenoga
1942, str. 4.

djelovanje više mjesnih društava i mnogobrojnog građanstva, počasnih satnija
hrvatskih domobrana i ustaša “obavio je blagoslov spomenika župnik i dekan
g. Franjo Žužek”. Poslije blagoslova govorila je predsjednica društva Hrvatska
žena, a potom i domobranski satnik, koji je okupljene “bodrio na ustrajnost
za daljnju borbu”.122 Zatim je Hrvatsko pjevačko društvo Svačić otpjevalo dvije
tužaljke, nakon čega su i domobranska i ustaška satnija ispalile po jednu salvu.
Uz poklike građanstva “Slava junacima”, svečanost je završena.
No, spomenik na katoličkom groblju u Glini nije mogao sakriti činjenicu
da je tijekom 1942. partizanski pokret na glinskom kotaru bivao sve jači. Na
ruku mu je išlo i formiranje Sedme banijske divizije u selu Klasniću kod Gline,
22. studenog 1942. U isto vrijeme produbljena je kriza vlasti NDH, koja je
nastavljena i naredne godine, a na tome ništa nije promijenio ni dolazak Ante
Pavelića u Glinu, 5. ožujka 1943.123 U njegovoj pratnji nalazio se i dr. Mirko
Puk, član Državnog vijeća i državni prabilježnik u svojstvu državnog ministra.
Oduševljen Pavelićevom posjetom, književnik Kerubin Šegvić napisat će u
svom Dnevniku da je “Poglavnik jučer bio u Glini, carevini Dra Puka, da hrabri
ovo pučanstvo na uztrajnost.”124 Nema podataka o tome kako je Žužek reagi-
rao na ove događaje. Ipak, znamo da je 20. lipnja 1943. odgovorio na okružnicu
Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu i poslao “popis u ratu poginulih,
kod kuće ubijenih i po partizanima nasilno odvedenih osoba” u župi Glina,
koji nažalost nije sačuvan (kao ni onaj za župu Maja). Istoga dana, Žužek je
dostavio i podatke o broju vjerskih prijelaza od 1941 — 1943. godine, pa tako
za župu Glina piše: “Vjerskih prelaza sa grkoiztočne vjere na rimokatoličku
bilo je circa 10.000. Već je bila počela među njima i duhovna pastva – no danas
se ne može smatrati za katolike niti 100 osoba od spomenutih 10.000, jer su
bila ova sela evakuirana, pa su se sva razpršila”.125 Za župu Maja, kao njezin
privremeni upravitelj, Žužek je napisao: “Vjerskih prelaza bilo je oko 4.000,
no sva sela iz kojih su bili pravoslavci prelaznici na rimokatolicizam, bijahu
122 “Palim hrvatskim junacima! Govor gdje. Ljubice Prpić na posveti nadgrobnog spomenika palim
junacima u Glini”, Hrvatska zemlja, Petrinja, god. I, br. 7, 14. studenoga 1942, str. 2.
123 “Poglavnikov posjet borbenim postavima gdje se vode djelatnosti protiv ostataka odmetnika”,
Hrvatski narod, Zagreb, god. V, br. 674, 6. ožujka 1943, str. 1–2; “Poglavnik na borbenim postavima
u okolici Gline”, Nova Hrvatska, Zagreb, god. III, br. 56, 6. ožujka 1943, str. 1–2.
124 Stjepan Matković i Tomislav Jonjić, “Dnevnik Kerubina Šegvića 1943. – 1945.”, Croatica Christiana
periodica, Zagreb, vol. 40, br. 77, lipanj 2016, str. 215.
125 Kožul, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, str. 85.

kasnije evakuirana, pa se može smatrati, da su katolici još samo pojedinci, njih
32 na broju; ostali su razpršeni tako da ih se ne može smatrati katolicima.”126
U Spomenici župe Glina Žužek piše da su u kolovozu 1943. Čerkezi u
njemačkoj vojsci montirali “na tornju crkve strojnicu” i doveli ga u nezahval-
nu situaciju.127 “Strojnica je bila u tornju dva mjeseca”, piše Žužek, i žali se
kako su Čerkezi za to vrijeme napravili i dosta štete: potrgali su crkveni sat
u tornju, da bi pucanjem i minama porušili kapelu na glinskom katoličkom
groblju. Zatim je u listopadu 1943. u Glinu stigla njemačka 11. SS dobrovoljač-
ka pancer-grenadirska divizija “Nordland”, koja je od 23. do 25. studenog 1943.
branila Glinu pred napadima Sedme banijske divizije, koja se vratila na Baniju,
nakon što je prošla teške bitke na Neretvi i Sutjesci.128 Ipak, 11. siječnja 1944.
Glina je zauzeta.129 Idućih dana partizanske novine izvještavale su o ustaškoj
strahovladi i pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi, koja je nakon zločina sru-
šena i pisale kako “niti s katoličke crkve nisu dugo zvonila zvona”.130 U članku
se spominju i “švapski barbari”, koji su crkvu upotrijebili u ratne svrhe, jer su
u toranj crkve “postavili mitraljeze”, ali “od kad su partizani došli zvona opet
zvone”, javljaju Banijske vijesti.
Premda se u novinskim izvještajima ne spominje Žužekovo ime, nije is-
ključeno da je glinski župnik bio prisutan na priredbi usmenih novina u Glini
5. veljače 1944., kada je govorio monsignor dr. Svetozar Rittig, jedan od prvih
svećenika sudionika Narodnooslobodilačkog pokreta, koji je u svom govoru
“oštro osudio Pavelićevu ustašku vlast”.131 Istog dana u Glini je osnovan Ko-
tarski narodni sud, koji je 16. veljače 1944. organizirao prvo javno suđenje za
ustaške zločine u dvorani hotela Kasina.132 Na suđenju se pojavio i Žužek, koji
126 Kožul, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, str. 127–128.

127 Spomenica župe Glina, str. 552 i 561; usp. “Čerkezi”, Vojna enciklopedija, Izdanje Redakcije Vojne
enciklopedije, Beograd 1971, svezak 2, str. 248; o prisustvu Kozaka u Glini, usp. Алексeј Ј.
Тимофејев, “Грађани Совјетског Савеза у саставу немачких окупационих снага у Србији и
Југославији 1943 – 1945", u: Србија и Југославија : држава, друштво, политика, Институт за
новију историју Србије, Београд 2007, str. 153–154.
128 Tomislav Dulić, “Danish Waffen-SS units in Yugoslavia: The fighting at Hrastovica and Glina,
Autumn 1943”, Journal of the Danish Commission for Military History, Odense, vol. 2016, str. 63–94.
129 “Glina u rukama naše proslavljene divizije”, Banijske vijesti, Izdaje Okružni NOO za Baniju, Van-
redno saopćenje, 12. I. 1944, str. 1.
130 “Šetnja kroz oslobođenu Glinu”, Banijske vijesti, br. 9, nedelja, 23. I. 1944, str. 5.
131 “Riječi monsignora dr. Svetozara Ritiga”, Banijske vijesti, br. 14, subota, 12. II. 1944, str. 3.
132 “Javno suđenje ustaškim zločincima”, Banijske vijesti, br. 16, subota, 19. II. 1944, str. 1.

je svjedočio “u procesu protiv Klobučara i drugova”.133 Prema novinskim iz-
vještajima, sud je najviše teretio “Klobučar Ivana, 68 godina starog iz Donjeg
Selišta” kraj Gline, da je bio “načelnik jukinačke općine za vrijeme ustaške
strahovlade” i “ustaški organizator” ubojstava i klanja, koji je ljude “zvao na
pokrst”. Nije poznato u kojem je svojstvu svjedočio Žužek, ali iz njegove izja-
ve znamo da je predočio vijeću suda pismo nadbiskupa Stepinca iz ljeta 1941.
godine. U njemu nadbiskup piše da mu je tadašnji ministar unutarnjih poslova
Andrija Artuković osobno jamčio “da će biti pošteđeni životi i osigurana
imovina Srba, prelaznika na rimokatoličku vjeru.” Čini se da je sud ignorirao
ovaj dokaz, jer su od sedmorice optuženih, četvorica osuđena na smrt, od toga
trojica iz glinskog kotara, uključujući i samog Klobučara.134
Pojedini Žužekovi biografi pišu kako “poslije oslobođenja Gline (…)
župnik postaje članom odbora NOF grada Gline”.135 Međutim, povijesni izvori
zasad ne potvrđuju ove navode. Tako Banijske vijesti pišu da su 20. veljače
1944. u Glini održani izbori i da je tom prilikom 480 građana izabralo gradski
narodno-oslobodilački odbor od 9 članova.136 “U odboru su zastupljeni svi
slojevi gradjanstva: obrtnici, radnici, trgovci, intelektualci, posjednici, žene
i omladina. Zastupljeni su nacionalno Hrvati i Srbi.” No, tragična je spoznaja
da je 27. veljače 1944. u bombardiranju Gline i Topuskog poginulo 12 građana
Gline, od toga šestorica članova gradskog Narodno-oslobodilačkog odbora.137
Sve žrtve sahranjene su na glinskom katoličkom groblju, a nad grobovima
tragično poginulih građana i odbornika Gline govorili su “predstavnici ZAV-
NOH-a, predstavnici Komunističke partije i predstavnici N.O. Vojske”, javile su
Banijske vijesti.
Narednih mjeseci Glina predstavlja važno partizansko uporište, dok je su-
sjedno Topusko mjesto održavanja Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a (8. i 9. svibnja
1944.). Međutim, 20. svibnja 1944. započela je njemačka operacija “Šah” – u
poslijeratnoj historiografiji i publicistici zabilježena kao Sedma (neprijatelj-
ska) ofenziva – koja je 30. svibnja 1944. dovela i do pada Gline u njemačke
134 “Ustaški koljači pred sudom u Glini”, Naprijed: organ Komunističke partije Hrvatske, god. II, br. 42,
5. marta 1944, str. 1.
135 Živko Vnuk, “Reverendus Dominus”, Vjesnik, Zagreb, god. XLII, br. 12051, 15. ožujka 1981, str. 8.
136 “Glina je izabrala narodnu vlast”, Banijske vijesti, br. 17, četvrtak, 24. II. 1944, str. 1.
137 “Zvjersko bombardovanje Gline i Topuskog”, Banijske vijesti, br. 19, subota, 4. III. 1944, str. 1.

ruke.138 Već sutradan Žužek se našao u životnoj opasnosti: “31. V. 1944. su
‘Čerkezi’ pod njemačkom komandom provalili u farof (župni dvor – op. a.) da
pljačkaju. Oni su me zlostavljali (nastaviše mi pištolj pod vrat) i vikali da imam
partizane u sobama na katu – pucali u vrata, općenito nanijeli dosta štete.”139
Ipak, kroz nekoliko dana njemačka vojska je otišla za Vrginmost u pravcu Pe-
trove gore, nakon čega su partizani ponovo ušli u Glinu. O svom dramatičnom
susretu s Čerkezima, Žužek je 12. srpnja 1944. pisao monsignoru Rittigu, koji
je bio član predsjedništva ZAVNOH-a: “Mene su dobro urihtali”, piše Žužek, i
“nanjeli oko 200.000 Kn štete na rublju, crkv. imovini, odjelu etc., još su me
gadno zlostavljali.”140 Međutim, ratna opasnost nije prošla jer su 29. srpnja
1944. Nijemci po drugi put bombardirali Glinu: “9 osoba je bilo mrtvih, od
toga 5-oro djece”, javile su Banijske vijesti.141 Bilo je i 19 ranjenih civila, dok je
počinjena velika materijalna šteta. Porušeno je nekoliko kuća, a pogođeno je
i jedno odjeljenje glinske bolnice, kao i župna crkva, koja “bi jako oštećena
prigodom njemačkog bombardovanja”, zapisao je Žužek u jednom izvještaju.142
Unatoč ratnom okruženju, Glina je i dalje imala važnu ulogu u stvaranju
zavnohovske Hrvatske. Tako je u Glini 13. i 14. kolovoza 1944. održan prvi
Kongres pravnika antifašista Hrvatske, da bi početkom listopada s radom po-
čela Okružna komisija za ratne zločine Narodnooslobodilačkog odbora Banije,
koja će narednih dana pozivati svjedoke i prikupljati dokaze (u većini slučajeva
izjave) o ratnim zločinima, kako bi nadležni sudovi mogli pokrenuti sudske
postupke. U razdoblju od 10. listopada do 2. studenog 1944. komisija je ispitala
ukupno 28 svjedoka, uglavnom glinskih građana, u predmetu “Pokolj u pravo-
slavnoj crkvi u Glini”. Među ovim svjedocima našao se i glinski župnik Franc
Žužek, koji je svjedočio 18. listopada 1944. Tako je nastao “Elaborat o pokolju
u Glinskoj crkvi”, koji se oslanjao na Žužekovu izjavu o datumu pokolja (“29.
138 Ivan Antonovski, “Borbena dejstva jedinica 4. korpusa NOVJ u Baniji, Kordunu i Cazinskoj krajini
za vreme drvarske operacije (operacija “šah” od 20. do 30. maja 1944. godine)”, u: Simpozij o Petro-
voj gori : u povodu 25-godišnjice III zasjedanja ZAVNOH-a, Topusko, 10 – 13. studenog 1969., Jugoslaven-
ska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1972, str. 537–547.
140 Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945., str. 93–94; usp. “Ко су ’Черкези’?”
Саопштење Комисије за ратне злочине”, Српска ријеч, год. II, бр. 28, 23. новембра 1944, str. 4.
141 “Operacija pod kišom bombi prilikom zločinačkog bombardovanja Gline”, Banijske vijesti, br. 65,
subota, 5. VIII. 1944, str. 3; dr. Albin Blašić, “Operacija u glinskoj bolnici”, u: Sedma banijska divizi-
ja, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1967, str. 643–644.
142 Stjepan Kožul, Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, str. 276.

7. 1941 god.”), mada je većina prikupljenih izjava upućivala na dvije grupe
ljudi dovedenih u Glinu i ubijenih – prve, manje, koja je dovedena vlakom, u
stočnim vagonima iz Topuskog krajem srpnja; i druge, veće, koja je dovedena
kamionima i autobusima iz Vrginmosta početkom kolovoza 1941. Čini se da
je Okružna komisija za ratne zločine također zanemarila Izvještaj Kotarskog
narodnog suda u Glini od 2. svibnja 1944., u kojem stoje dvije važne rečenice:
“Nije se moglo ustanoviti točan broj zaklanih u Glinskoj crkvi. Ustanovljeno je
da je klanje vršeno na dva puta.”143
Pa ipak, “Elaborat o pokolju u glinskoj crkvi” Okružna komisija dostavila
je Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača,
o čemu je 21. studenog 1944. obaviješteno i Predsjedništvo ZAVNOH-a.144 Ela-
borat je potom dostavljen Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora
i njihovih pomagača u Beogradu, koja je o tom pokolju, koristeći još neke
izvore, sastavila svoje “Saopštenje br. 33” od 2. ožujka 1945.145 Ovo “Saopšte-
nje” Državne komisije objavljeno je sutradan 3. i 4. ožujka 1945. u Borbi pod
naslovom “Pokolj Srba u glinskoj crkvi”, da bi 4. i 5. lipnja 1945. bilo objav-
ljeno i u Vjesniku, pod istim naslovom.146 Međutim, u pripremi “Saopštenja”,
iz nekog razloga, Državna komisija izmijenila je dio izjave svjedoka Antuna
Gregurića, koji je svjedočio da su svega nekoliko dana poslije pokolja, u Glinu
došli “veliki župan Dr. Mirko Jerec, šef tehničkog odjela Openheim iz Siska,
pa su sa tadašnjim kot. predstojnikom Imperom riješili srušiti crkvu, odnosno,
Openheim je predlagao da se pretvori u kino ili kakovu drugu javnu ustanovu,
ali je navodno protiv toga bio župnik Franc Žužek”. Tako u “Saopštenju” stoji
da je: “Openheim predlagao, da se crkva pretvori u kino ili neku drugu javnu
ustanovu, ali je župnik Žužek bio mišljenja, da crkva više nije za upotrebu i da
ju treba srušiti.” Nije poznato da li je Žužek reagirao na pisanje Borbe i Vjesnika.
143 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izvještaj Kotarskog narodnog suda o zločinima
okupatora i domaćih izdajnika izvršenog putem sudskih i upravnih vlasti u N.D.H. u gradu Glini, 2.
maja 1944.
144 Zemaljsko antifašističko vijeće oslobođenja Hrvatske. Zbornik dokumenata 1944. (Od 10. svibnja do 31.
prosinca), Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1975, dok. br. 139, str. 506 i dok.
br. 150, str. 545.
145 Саопштења бр. 7 – 33, Демократска федеративна Југославија, Државна комисија за
утврђивање злочина окупатора и њихових помагача, Београд 1945, str. 376–390.
146 “Покољ Срба у глинској цркви”, Борба, Београд, год. X, бр. 55, 3. март 1945, str. 3 i бр. 56, 4.
март 1945, str. 3; “Pokolj Srba u glinskoj crkvi”, Vjesnik, Zagreb, god. V, br. 39, 4. lipnja 1945, str. 3
i br. 40, 6. lipnja 1945, str. 3.

Također, nema podataka o tome da li je reagirao na prigodni članak objavljen
31. srpnja 1945. u Narodnom listu, koji se temeljio na Saopćenju Zemaljske
komisije Hrvatske (“Prema iskazu svjedoka Franca Žužeka, župnika rimoka-
toličke crkve u Glini, on je dan prije toga u crkvi vidio oko 900 Srba”).147 U sva-
kom slučaju, značajne razlike u broju ubijenih i nesposobnost da se razlikuju
ubijanja od 29. i 30. srpnja i 4. i 5. kolovoza 1941., jasno ukazuju ne samo da
Okružna, Zemaljska i Državna komisija nisu utvrdile sve najvažnije činjenice
o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi, nego i da su dva pokolja spojila u jedan.
U studenom 1945. Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije počeo je objavljivati

dokumente u korist zagrebačkog nadbiskupa i njegovog držanja za vrijeme
NDH, pa tako i povodom tragičnih zbivanja u Glini u proljeće i ljeto 1941. Prvo
je u Službenom vjesniku objavljeno kako je zagrebački nadbiskup 14. svibnja
1941. napisao pismo Paveliću povodom krvoprolića i ubojstva “260 Srba” u Gli-
ni.148 Potom je 10. studenog 1945. glinski župnik napisao pismo nadbiskupu
Stepincu,149 čiji su dijelovi korišteni u Službenom vjesniku od 3. prosinca 1945.,
tako da se istaknu zasluge nadbiskupa u spašavanju “150 Srpkinja”, udovica
Srba iz Gline, koje su uhapšene i zatvorene 30. srpnja 1941. po naređenju
ustaškog potpukovnika Rolfa.150 Na intervenciju nadbiskupa, one su oslobođe-
ne, pisao je Službeni vjesnik. No, Žužekovo pismo nadbiskupu važno je i zbog
toga što u njemu glinski župnik po prvi put piše o ustaškom zločinu u pravo-
slavnoj crkvi u Glini i pritom navodi broj ubijenih. Tako u pismu nadbiskupu
Žužek piše da je taj “isti Rolf (…) noć prije dao strijeljati u pravoslavnoj crkvi
147 “Jedna tužna godišnjica koja se ne smije zaboraviti. Najteži masovni pokolj Srba izvršili su ustaše
između 30. i 31. srpnja 1941. godine u srpsko-pravoslavnoj crkvi u Glini”, Narodni list, Zagreb, god.
I, br. 55, 31. srpnja 1945, str. 3.
148 “Dokumenti iz nedavne prošlosti”, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, god. XXXII, br.
4, 6. studeni 1945, str. 19.
149 “Testimony of Father Žužek of Glina Regarding the Efforts of the Archibishop to Save Lives, Glina,
November 10, 1945.” u: Richard Pattee, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, str. 404–407; usp.
Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, str. 674.
150 “Dokumenti iz nedavne prošlosti (nastavak)”, Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb,
god. XXXII, br. 6, 3. prosinca 1945, str. 1; uredništvo pogrešno piše da su to bile “žene udovice
nastradalih na 13. V 1941 u glinskoj pravosl. crkvi.”

do 300 ljudi”.151 U svakom slučaju, doprinos Žužeka u obrani nadbiskupa nije
ostao zaboravljen, pa je vjerojatno i zbog toga glinski župnik početkom 1946.
imenovan Začasnim kanonikom Prvostolnog kaptola u Zagrebu. Kao razlog
imenovanja bio je naveden njegov dugogodišnji i savjestan rad “u duhovnoj
pastvi i u školi” te čestit svećenički život, stoji u odluci od 18. veljače 1946.,
koju je vlastoručno potpisao nadbiskup Stepinac.152
Početkom rujna 1946. nadbiskup je optužen “za djelovanje protiv naroda i
države”, odnosno za suradnju s vlastima NDH tijekom rata te pomaganje usta-
šama i po uspostavi nove vlasti.153 Suđenje “Lisaku, Stepincu i družini”, kako
se govorilo u novinama, održano je u Zagrebu od 9. rujna do 11. listopada 1946.
O suđenju je izvještavalo i sisačko Jedinstvo, koje je 5. listopada objavilo pismo
podrške Javnom tužiocu NR Hrvatske Jakovu Blaževiću, u kojem “Građani
Gline na svom masovnom sastanku jednodušno osuđuju zločinačku rabotu
koljača pod okriljem Alojzija Stepinca”.154 Istoga dana u Zagrebu na suđenju,
obrana je tražila da se kao svjedok sasluša i “Franjo Žužek, dekan u Glini”, koji
je trebao da posvjedoči kako je u smislu “intencija nadbiskupa i uz njegovu
pomoć” davao na terenu pomoć progonjenim pravoslavcima i suprotstavljao
se ustaškom zločinačkom nasilju.155 Obrana je predložila i da se preslušaju
svjedokinje Anka Grebljanović, Slava Šteković i Danica Žutić, sve tri u Zagrebu
a “sve prije iz Gline, koje bi imale iskazati, što je optuženi dr. Stepinac učinio
za njih i mnogobrojne druge prilikom događaja u Glini”. Dana 7. listopada sud
je dozvolio da Žužek svjedoči, kao i tri Glinjanke, međutim, nitko od njih nije
svjedočio, a razlozi za takvu odluku nisu poznati. Dana 11. listopada 1946. su-
đenje je završeno i nadbiskup je osuđen na 16 godina zatvora i prisilnoga rada,
te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.156
Ovakav razvoj događaja išao je na ruku Milanu Despotu, predratnom
novinaru i komunistu iz Gline, partizanskom prvoborcu i poslijeratnom
151 Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, str. 674.

153 Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima,
urednik i izdavač Milan Stanić, Zagreb 1946.
154 “Глина. Јавном тужиоцу Н. Р. Хрватске Јакову Блажевићу Загреб”, Jedinstvo, Sisak, god. II, br.
45, 5. listopada 1946, str. 3.
155 Marina Štambuk-Škalić, “Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Ste-
pinca”, Fontes. Izvori za hrvatsku povijest, Zagreb, vol. 2, br. 1, prosinac 1996, str. 100, 264–265 i 269.
156 Za različita vrednovanja nadbiskupa Stepinca, vidi priloge u zborniku Nadbiskup Stepinac i Srbi u
Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća, Zagreb 2016.

uredniku sisačkog Jedinstva, koji je 19. listopada 1946. u jednom novinskom
tekstu napao Žužeka, koji je “za vrijeme stare Jugoslavije pretvarao svoj oltar
u političku govornicu protiv ‘crvendaća’ [a] danas ‘verbuje’ neke srpske žene
(...) da zajedno s njime svjedoče u korist Stepinca, da glinski Srbi nisu silom
prevodjeni na katoličku vjeru”.157 Žužek mu je odgovorio privatnim pismom,
“da ono o svjedočenju ne stoji onako – moglo bi se lakše usmeno o tome”, na-
kon čega je Despot u idućem broju Jedinstva objavio opširan, kritički intoniran
tekst protiv glinskog župnika.158 Za Žužeka je napisao “da je zagazio predaleko
u svom nastojanju da sa ustaške strahovlade opere zločinački žig”. Podsjetio ga
je na “klanje i na najzvjerskiji način ubijanje hiljade Srba u Glinskoj pravoslav-
noj crkvi, koji su namamljeni na pokrst”, što je zločin “kakovom nema ravna
u našoj historiji.” Također ga je optužio da je tokom rata “bio vrlo aktivan u
tom pokrštavanju”, da je nagovarao ljude, “obilazio sela i nudio pokrst” i da se
u tom poslu nije ustručavao ni “povezati sa čuvenim ustaškim krvnikom iz
Jukinca Šimom Naglićem, koji je mnogo srpske djece pobio, i zajedno s njime
išao u agitaciju za ‘prevođenje’ na katolicizam.” Svoj tekst Despot je završio
porukom čitaocima da “kažemo popu da je pop, a bobu bob. Drugim riječima,
da izdajnički kvislinški posao ne nazivamo spašavanjem naroda, a narodnu
borbu za sve samo ne za ono što ona uistinu jeste”.
Prozivanje Žužeka po novinama nastavljeno je i naredne godine. Tako
je 10. siječnja 1947. Okružni narodni sud Banije održao javno suđenje Šimi
Nagliću, poznatom ustaškom egzekutoru (koljaču) iz Jukinca, koji je uhvaćen
dok se skrivao u Zagrebu 7. kolovoza 1946. godine. “Sudjenje je održano u
Glini, gdje je ovaj ustaški razbojnik izvršio najveći broj svojih zločina”, pisalo
je Jedinstvo.159 Za ovo suđenje vladalo je “veliko interesovanje, te je dvorana
hotela ‘Kasino’ bila prepuna gradjana Gline i seljaka iz okoline”. Nakon što
je pročitana optužnica, prešlo se na ispitivanje pojedinih zločina u kojem je
157 Milan Despot, “Narodna fronta Hrvatske smjelo stupa na izbore sigurna u svoju novu pobjedu”,
Jedinstvo, Sisak, god. II, br. 47, 19. listopada 1946, str. 1–2; usp. sjećanja Milana Despota, “Glina
1941. godine”, u: Prva godina Narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like,
Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka, str. 593–615; o Žužeku, str. 614; “Despot, Milan, novinar”, u:
Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1993, svezak 3, str. 322.
158 Milan Despot, “Prevodjenje glinskih Srba na katolicizam nije bilo dobrovoljno kako bi to htio
prikazati glinski župnik Fr. Žužek po uzoru Stepinca”, Jedinstvo, Sisak, god. II, br. 48, 26. listopada
1946, str. 2–3.
159 “Ustaški koljač, mnogostruki ubica nevinih ljudi i žena, Šima Naglić, osuđen na smrt vješanjem”,
Jedinstvo, Sisak, god. III, br. 59, 18. siječnja 1947, str. 2.

predsjednik suda spomenuo i župnika Žužeka, kojeg je povezao sa optuženim
Naglićem. U članku piše kako je predsjednik suda “naglasio da je za vrijeme
najvećih ustaških pokolja optuženi dolazio u Majske Poljane sa glinskim
župnikom Žužekom, te su nagovarali narod da dođe na ‘pokrst’ u Solinu, gdje
su već u napred bile spremljene rake.” Međutim, u opširnom sudskom spisu,
koji dokumentira čitav niz brutalnih i sadističkih ubojstava koje je počinio
Šima Naglić, nigdje se ne spominje ime župnika Žužeka, pa ni u zapisniku s
glavne rasprave, koja je održana 10. siječnja 1947.160 Bilo kako bilo, Naglić je
presudom Okružnog suda Banije osuđen na smrtnu kaznu i strijeljan u šumi
Pogledić kraj Gline 11. ožujka 1947., dok se Žužek naredne 1948. morao nositi
s još jednom optužbom: naime, u Zagrebu se te godine pojavila vrlo utjecajna
knjiga Magnum Crimen u kojoj je Viktor Novak napisao kako “za strahote
pokolja u Glini nosi dio odgovornosti i župnik Franjo Žužek.”161
U povijesnim izvorima zasad nema potvrde o tome da li je Žužek prisu-
stvovao svečanom otkrivanju spomen-kosturnice žrtava fašističkog terora na
glinskom pravoslavnom groblju, 27. srpnja 1951.162 No, sasvim sigurno da je
znao da su na tom mjestu bili sahranjeni ubijeni glinski Srbi (žrtve zločina iz
proljeća 1941.) i ubijeni Srbi s Korduna u glinskoj pravoslavnoj crkvi i oko-
lici (žrtve zločina iz ljeta 1941.), koji su ekshumirani iz masovnih grobnica
u Prekopi (1947) i Novom Selu Glinskom (1949), i preneseni u zajedničku
grobnicu na glinskom pravoslavnom groblju, gdje je na desetu godišnjicu
ustaških zločina otkrivena zajednička spomen-kosturnica (1951). Međutim,
Žužek je bio prisutan i govorio je na velikom mitingu u Glini u travnju 1952.
povodom Tršćanske krize, a za obranu Istre i Slovenskog primorja. Čini se da
je tih dana izglađen nesporazum između Žužeka i Milana Despota, koji je u
međuvremenu postao narodni zastupnik Gline u Saboru. Prema jednoj verziji
događaja, Despot je došao iz Zagreba i zamolio Žužeka (“da li ste voljni”) da
govori i nešto kaže glinskim građanima kao “istarski svećenik-bjegunac” pred
talijanskim fašistima.163 Na loše odnose s Italijom, u vrijeme jugoslavenskog
160 HR-DASK-765-1, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa, kutija 9, STUP 258/46, Zapisnik
sačinjen kod Okružnog suda Banije u mjestu Glina o glavnoj raspravi protiv Naglić Šimuna, 10. I
1947.
161 Viktor Novak, Magnum Crimen : pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske,
Zagreb 1948, str. 775.
162 Igor Mrkalj, “Glinsko groblje”, Prosvjeta, Zagreb, br. 138–139, septembar 2017, str. 19–26.
163 Živko Vnuk, “Reverendus Dominus”, str. 8.

približavanja Zapadu, polemički se osvrnuo i maršal Tito u svojem govoru na
centralnoj proslavi Dana ustanka naroda Hrvatske, koja je održana 27. srpnja
1952. u Glini.164 Međutim, on je tom prilikom spomenuo i da su mu tog dana
“drugovi pokazali ruševine jedne zgrade crkve u kojoj je poklano 900 ljudi za
jedan dan. Pozvali su da ih prekrste u katoličku vjeru, a zlikovci su ih poklali.”
“Razumije se”, rekao je Tito, “ne može biti ni riječi o tome da mi dozvolimo da
ti grobovi zarastu travom i da ih se mi ne sjećamo”.165
Javne komemoracije na glinskom pravoslavnom groblju tako postaju
državni monopol i naglašeno ideologizirane, pri čemu se smisao za razumi-
jevanje obiju glinskih tragedija počeo gubiti. Također se osporavao religijski
smisao komemoracija, iako su žrtve bili mahom vjernici.166 Pa ipak, to nije
bila prepreka da 21. kolovoza 1953. Žužek napiše pismo Simeonu Zlokoviću,
gornjokarlovačkom episkopu. Ovaj ekumenski čin glinskog župnika vrijedan
je pažnje, pogotovo kada znamo da je ubrzo stigao i odgovor episkopa Simeo-
na: “Primili smo Vaše ljubazno pismo od 21. avgusta ove godine. Dirnuti smo
Vašom pažnjom. Ali još više nas je prijatno uzbudila Vaša divna hrišćanska i
sveštenička duša, koja je pokazala svu lepotu svoju u danima stradanja Srp-
skog naroda. Na grobnici srpskih mučenika u Glini, posle govora i razgovora s
narodom, rodbinom izginulih mučenika, svi prisutni jednoduše su evocirali
Vaše zasluge u spasavanju nevinih ljudi. Sve prisutne smo zamolili, da Vam u
ime naše izraze toplu zahvalnost i priznanje za veliku ljubav, koju iskazaste
obezpravljenim Srbima u vrijeme ustaške strahovlade”, stoji u pismu episkopa
od 22. kolovoza 1953. Ova prepiska dvojice duhovnih pastira nastavljena je 4.
rujna 1953. godine. “Svesrdno zahvaljujem Vašoj Preuzvišenosti na tako ljube-
znim retcima!”, odgovara Žužek. “Jadni srpski narod ovdje pretrpio je strašne
jade, ja sam ga žalio iz sve duše. Kolika šteta, što je zloba porušila krasnu
pravosl. crkvu presv. Bogorodice! Meni nije uspjelo očuvati je, jer sam naišao
164 Darko Bekić, Jugoslavija u hladnom ratu : odnosi s velikim silama 1949 – 1955, Globus, Zagreb 1988,
str. 419.
165 “Govor maršala Tita”, Vjesnik, Zagreb, god. XII, br. 2265, 28. srpnja 1952, str. 1; “Устанак у
Хрватској највише је допринео да се створи братство и јединство између Срба и Хрвата
рекао је маршал Тито на великом митингу у Глини пред 200.000 окупљених Срба, Хрвата и
муслимана”, Политика, Београд, год. XLIX, бр. 14242, 28. јула 1952, str. 1.
166 Vidi biografiju Miloša Popovića, pravoslavnog paroha u Glini od 1946. – 1952. godine, u: Igor Mr-
kalj, “Čuvar sjećanja na glinske žrtve”, Novosti, Zagreb, br. 882, 11. studenog 2016, prilog Kronika,
str. 6–7.

bio na potpuno nerazumijevanje, kad sam intervenirao. Pravo velite, Preuzvi-
šeni, nacionalna mržnja stvara prokletstvo – a Isusova nauka uči nas gledati u
svakom čovijeku dijete Božje. Blagoslovite, Vladiko!”, završava pismo Žužek.167
Na isteku 1953., Žužek se osvrnuo i na svoj dugogodišnji rad u Glini.
“Uviđam, da Glina treba novog mlađeg duh. pastira, ja sam ovđe već 26 g., što ni
jedan moj predšasnik nije bio u Glini – a bome – nijedan prošao kroz tako teš-
ke godine!”168 Žužek je vrlo kritičan prema svom cjelokupnom radu: “Proveo
u ovim krajevima mnogo godina – postignuo ništa – mnogo mnogo prepatio.”
Međutim, “kako sam radio i vladao se u g. 1941. — 1943. incl. svijedoči pismo
pravosl. episkopa gornjokarlovačkoga, a i česta izjava mojih poglavara u Zagre-
bu: Ž. je očuvao crkvu u Glini. Nije to samo hvala nego je istina – pa zašto da se
i to ne spomene?!”, zapisao je 31. kolovoza 1955.169 Čini se da je već tada donio
odluku i objasnio razloge zbog kojih napušta Glinu: “Odlazim u svoju domo-
vinu, makar sam zavolio i Hrvatsku, da bar pod zadnje dane života osjetim
bar nešto duh. utjehe: u Glini bila je crkva gotovo prazna…”, piše u jednom od
posljednjih Žužekovih zapisa u Spomenici. “Priznajem: bilo je i nevaljana u
mom duh. radu, zanemario štošta, propustio mnogo toga, površno obavio i to
i ono, prepatio, kao nijedan moj predšasnik: krvološtvo ustaša, bombardira-
nje, itd. itd.”170 Komentirao je i razna podmetanja od strane glinskih župljana
okupljenih oko postolara Paje Crnkovića iz Jukinca, za kojeg danas znamo da
je od 1940. bio zakleti ustaša i pripadnik lokalne ustaške organizacije, koji je u
predratnoj Glini rasturao ustaške letke, da bi poslije rata, nakon odslužene ka-
zne zatvora (1945. — 1950.),171 izašao na slobodu i nastavio klevetati Žužeka.172
Tako su Žužeku dugi niz godina prigovarali (od 1944. do 1955.), a u dva navra-
ta i tužili ga Nadbiskupskom stolu u Zagrebu, da nije obnovio porušenu kapelu
na glinskom katoličkom groblju, već da je materijal porušene kapele prodao,
iako je dobiveni novac upotrijebio za popravak u ratu oštećene župne crkve.
Žužek se osvrnuo i na činjenicu da zadnjih 10 godina nije imao zvonara, te se
167 Milan Bulajić, Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine, Rad, Beograd 1988,
knjiga 2, str. 529–530; Spomenica župe Glina, str. 556.
171 HR-DASK-765-2, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa 1945. – 1951., kutija 22, VKR 568/50,
predmet: Crnković Pavao.
172 Spomenica župe Glina, str. 553 i 558–561.

mučio svakako, sam je čistio crkvu, sam zvonio i pjevao. “Nije ni čuda da mi je
svega dosta bilo – bio sam – što u Maji što u Glini 33 god., u tome nadvisio sve
župnike majske i glinske”, piše Žužek 1. rujna 1955. “Kao dekan od 11. XI 1927.
do sad sam pokušavao održavati slogu među kat. svećenstvom; ne smijem sam
sebe hvaliti – no zašto radi kronike ne bih rekao: gotovo svi moji sugrađani su
me simpatizirali. Pogriješaka sam imao mnogo – parce mihi, Domine!”173
Dana 6. rujna 1955. Žužek je razriješen dužnosti župe Glina. Razriješen
je na vlastitu molbu (“Na Vašu molbu”), kako stoji u odluci Nadbiskupskog
duhovnog stola u Zagrebu, koju je potpisao nadbiskup-koadjutor dr. Franjo
Šeper.174 Žužeku je izraženo “priznanje i zahvala za dugotrajno i požrtvovno
djelovanje u duhovnoj pastvi” i upućen Božji blagoslov da ga prati “do konca
života”. Na stanici u Glini Žužeka je ispratilo dvoje ljudi, od kojih je jedan bio
Vjekoslav Marić, župnik iz Viduševca.175 Već krajem rujna Žužek je preuzeo
župu Soteska kod Novog Mesta.176 Početkom listopada 1955. za novog upravi-
telja župe Glina imenovan je Franjo Jurak, koji je o Žužeku napisao: “Gospodin
prečasnik slovenske je narodnosti. Možda već radi toga nije bio najbolji izbor
preč. Nadb. Duh. Stola.”177 “Sigurno i nije”, dopisao je Žužek u Spomenici prili-
kom neočekivane posjete Glini 1960.
Franc Žužek je ponovo posjetio Glinu 21. rujna 1963., na poziv Gornjokar-
lovačke eparhije SPC, kada je bio “počasni gost” prilikom svečanog posvećenja
nove pravoslavne crkve.178 Crkva je završena zahvaljujući novčanim prilozima
iseljenika iz SAD-a i Kanade, koji su potjecali s područja Banije i Korduna.179
Svečanom posvećenju je prisustvovao i američki konzul iz Zagreba John
Chester,180 kao i brojni uzvanici iz tadašnjeg društvenog, političkog, kulturnog

175 Spomenica župe Viduševac, str. 355–356.
176 Župnija Soteska 1908 – 1965, ur. Andrej Sever, Soteska 2000, str. 221 i 238.
178 “Велико црквено славље у Глини. Освећење нове Спомен-цркве Рождества Св. Богородице”,
Весник : орган Главног одбора удружења православног свештенства у СФР Југославији, Београд,
год. XV, бр. 344, 15. октобар 1963, str. 2.
179 “Отворена нова православна црква у Глини. Цркву су подигли наши исељеници из САД и
Канаде”, Политика, Београд, год. LX, бр. 17948, 22. септембар 1963, str. 8; “Освећење нове
спомен-цркве у Глини”, Гласник : службени лист Српске православне цркве, Београд, год. XLIV,
бр. 11, новембар 1963, str. 449.
180 Vidi poglavlje “Resurrection at Glina” u članku: J. Chapman Chester, “Tito's Yugoslavia: Simme-
ring Signs of Ethnic Tension”, Foreign Service Journal, Washington, vol. 77, no. 4, april 2000, str.

i crkvenog života. Međutim, crkva je izgrađena u jednoj sporednoj ulici, jer su
vlasti i boračka organizacija (SUBNOR) uspjeli nagovoriti episkopa Simeona
da odustane od gradnje porušene pravoslavne crkve, s obzirom da će se na
mjestu ustaškog zločina iz ljeta 1941. graditi Spomen-dom žrtava fašizma.181
Nakon svečanog posvećenja nove crkve, priređen je u Društvenom domu
“Partizan” svečani ručak na kojem je episkop Simeon održao prigodni govor i
pozdravio sve prisutne te izrazio zadovoljstvo što ovdje vidi i župnika Franca
Žužeka. Riječ je potom dobio Žužek, čiji je govor pozdravljen “sa velikim
odobravanjem”, pisao je Vesnik. Žužekov govor moguće je približno rekon-
struirati iz nekoliko izvora. Prema pisanju Matice, časopisa Matice iseljenika
Hrvatske, Žužek je naglasio “potrebu prave bratske miroljubivosti i što tješnje
suradnje među pripadnicima dviju crkava i među pripadnicima dviju narod-
nosti, posebno istakavši načelo bratstva i jedinstva među našim narodima kao
najčvršće jamstvo i najsigurnije jamstvo da se nikada više ne ponovi teška i
kobna prošlost”.182 Prema pisanju Zavičaja, časopisa Matice iseljenika Srbije, u
svom govoru Žužek je naglasio “da je on za vreme rata radio samo ono što je
dužan svaki hrišćanin i čovek da radi – da pomogne one koji su u nevolji.”183
Prema izvještaju kojeg je objavio Amerikanski Srbobran, list srpskih iseljenika
u SAD-u, naročito je “bio dirljiv govor župnika u Glini vlč. Francea Žužeka koji
sada živi u penziji u Sloveniji. U vreme one ustaške strahovlade on je uspeo
da spase mnoge naše ljude od klanja. Srpski narod je bio osuđen na genocid –
rekao je Žužek, ali je Bog drugo odredio pa hrabri srpski narod ovog kraja, slavi
danas jedan od najznačajnijih događaja svoje novije nacionalne istorije.”184 Da
li je sačuvan filmski zapis Žužekovog govora, obzirom da je svečanost u Glini
49–53, kao i njegove memoare, From Foggy Bottom to Capitol Hill : Exploits of a GI, Diplomat, and
Congressional Aide, Arlington Hall Press, Arlington 2000, str. 135–137.
181 HR-HDA-1241, SUBNORH, Republički odbor, Obilježavanje spomenika i spomen grobnica, Obi-
lježavanje mjesta pokolja nevinih žrtava, srpnja 1941. god. u Glini, Pismo Odbora za izgradnju
spomenika srpanjskim ŽFT Korduna i Banije od 19. XII. 1963, kojeg potpisuje predsjednik odbora
narodni heroj Adam Petrović Gigac; Радмила Радић, Држава и верске заједнице, 1945 – 1970.
други део: 1954 – 1970., Институт за новију историју Србије, Београд 2002, str. 22–23; Igor
Mrkalj, “Spomenici NOR-a Gline i glinskog kraja (1)”, Prosvjeta, Zagreb, br. 141, decembar 2017, str.
32–39.
182 “Otvorena nova pravoslavna crkva u Glini”, Matica, Zagreb, br. 11, novembar 1963, str. 346.
183 “Освећење нове цркве у Глини”, Завичај, Београд, бр. 38, 1963, str. 17.
184 “Освећење спомен-цркве у Глини”, Американски Србобран, Pittsburgh, vol. LV, 13.078, 1.
новембар 1963, str. 3.

snimana i kamerama Jadran filma (Frano Vodopivec) te kamerama samih
iseljenika iz Kanade i SAD-a, pokazat će daljnja istraživanja.
Franc Žužek, počasni kanonik, župnik i dekan u penziji, umro je 18. velja-
če 1965. u bolnici u Novom Mestu u 79. godini života.185 Pokopan je na groblju
u Soteski kod Novog Mesta. Na njegovom sprovodu okupilo se mnoštvo
vjernika i 15 svećenika. U ime zagrebačke nadbiskupije, na sprovodu je govorio
Josip Crnković, kanonik iz Zagreba, a u ime glinskog dekanata Vjekoslav Marić,
župnik iz Viduševca. Pismeno saučešće u ime naroda glinskog kraja uputila je
Skupština općine Glina, a u ime pravoslavnih vjernika poslano je pismo prote
Nikole Diklića. Na sprovodu je pročitano i saučešće episkopa Simeona Zloko-
vića iz Karlovca. Smrt Franca Žužeka oglašavala su i “pravoslavna i katolička
zvona na Kordunu i Baniji”.186 Nakon sprovoda, njegovi prijatelji poslali su u
Karlovac episkopu Simeonu “fotografiju počivšeg župnika na odru.”187 Nema
za sada podataka da je ista fotografija poslana i župnoj crkvi u Glini.
Igor Mrkalj
A Slovene among Croats and Serbs:
Franc Žužek, parish priest in Glina, 1927. — 1955.
Summary
Although all relevant sources agree that Franc Žužek, a long-serving

parish priest in Glina (1927 — 1955), had a significant position in so-
cial life of Glina and its surroundings, critical historiography missed
to comprehensively study his biography. The objective of this paper
is therefore to present the major events that illustrate his pre-war,
war and post-war career and explain some issues important not only
for Glina and Croatia, but also for the broader region, during a longer
period that include several “historical breaking points”. The author
185 Mrliška knjiga žopnije Soteska, leto 1965, str. 11; “Matični urad Novo Mesto”, Dolenjski list, Novo
Mesto, let. XVI, št. 8, 28. februarja 1965, str. 16.
186 Roman Kavčič, “Slovenski duhovniki v NOB”, Glasnik Slovenskega duhovniškega društva, Ljubljana,
let. XI, št. 2, 1981, str. 65.
187 Епископ Симеон, “Двадесетогодишњица нове глинске цркве”, Православље : новине Српске
патријаршије, Београд, год. XVII, бр. 400, 13. новембар 1983, str. 7.

based his research on relevant archive sources, existing bibliography
and available newspaper sources. The article reveals new facts about
one of the most prominent personalities in the 20th century Glina.
Keywords: Franc Žužek, Glina, Croats, Serbs, Independent State of

Croatia

UDK: 321.02-053.6(497.5)“189“
Jedinstvom protiv (ne)sloge:

nacionalna koncepcija
napredne omladine
Nikola Tomašegović
Slično kao i u drugim europskim zemljama, krajem 19. stoljeća modernistički je

pokret napredne omladine dinamizirao hrvatsku kulturu i politiku te izazvao ideje
i pozicije “starih” nacionalnih elita. Kako je nastao pod utjecajem stranih, uglav-
nom bečkih i praških kretanja, njegova je aproprijacija i primjena na hrvatskom
prostoru nužno morala biti modificirana s obzirom na specifični hrvatski društveni
kontekst. To otvara pitanje ocjene karaktera modernističkog pokreta u Hrvatskoj,
posebice u pogledu njegovog odnosa spram etabliranih nacionalnih struktura i
tradicija. Predstavlja li modernistički pokret “mladih” radikalan raskid s tradicija-
ma i politikom “starih” ili je više riječ o radikalnoj retorici koja zamagljuje običan
proces smjene generacija? Odgovor na ovo pitanje pokušat će se dati kroz razma-
tranje specifične problematike koja je u ovom razdoblju bila u žarištu političkog i
kulturnog života Hrvatske, a to je nacionalno pitanje. U tu svrhu analizirat će se
reprezentativni tekstovi objavljeni u prvim značajnim publikacijama napredne
omladine: praške Hrvatske misli i zagrebačkog sveučilišnog almanaha Narodna
misao. Naposljetku, kroz kontekstualno čitanje ovih tekstova moguće je razmotriti
i određene razlike u okviru pokreta “mladih” te utvrditi specifične fokuse određenih
grupa pokreta koje su djelovale na različitim poljima i u različitim kontekstima.
Ključne riječi: napredna omladina; nacionalna koncepcija; Hrvatska misao,

Narodna misao, smjena generacija
U zadnjem desetljeću 19. stoljeća i u Hrvatskoj se, kao i u drugim europ-

skim zemljama, počeo javljati organizirani modernistički pokret “mladih”
koji se, ovisno o disciplinarnoj perspektivi i domeni djelovanja, naziva još i

pokretom hrvatske moderne, naprednom omladinom i secesijom.1 Na prvi
pogled, sudeći prema retorici napredne omladine, mogli bismo zaključiti kako
je njihov krajnji cilj ležao u potpunom raskidu s tradicijom, idejama i politika-
ma “starih”. Iako su više puta naglasili kako cijene ono što je postignuto prije
njih, njihova bespoštedna kritika ujedno je odavala dojam nepomirljivosti.
Stoga i nije čudno da je izazavala izrazito negativne reakcije “starih”, odnosno
građanske elite Hrvatske. “Mladi” su sebe vidjeli kao novu generaciju koja
odgovara potrebama novog doba. S druge strane, oni su se ujedno proklamirali
istinskim “unucima” iliraca, dovršiteljima ilirskog projekta koji je zašao u
stranputicu nakon 1848. godine. Ovo pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta
želim postaviti kao temeljni problem ovoga rada. U kojoj mjeri ideologija i
politika napredne omladine, odnosno modernističkog pokreta “mladih” opće-
nito, predstavlja raskid s ideologijom i politikom opozicijskih građanskih elita
u Hrvatskoj koje čine njihovu glavnu referentnu točku? Je li kontinuitet ovdje,
barem djelomično, samo zamaskiran radikalnom retorikom raskida? Dakako
da je na ovako suženom prostoru nemoguće obraditi ovu problematiku u nje-
zinoj cjelini. Zbog toga ću se fokusirati na jedan ideološki i politički aspekt, a
to je nacionalno pitanje. Ipak, kako je ono u ideologiji hrvatske politike druge
polovice 19. stoljeća postavljeno kao fundamentalno pitanje, odnosno kao
ključni referent koji prožima sva ostala pitanja, kroz razmatranje ove proble-
matike može se prikazati donekle razrađena općenita slika iz koje je moguće
povući određene zaključke. U tu svrhu poslužit ću se prvenstveno detaljnom
analizom dvaju tekstova u njihovom političkom i ideološkom kontekstu. Oba
teksta – jedan Stjepana Radića i jedan Svetozara Pribićevića – objavljena su
1897. godine u razmaku od nekoliko mjeseci, ali na različitim mjestima koja
dakle podrazumijevaju i različite kontekste. Kako su nastali na početku javne
djelatnosti modernističkog pokreta, oni su mu nužno zadali i ton. Njihovom
analizom i kontekstualnim čitanjem možemo se dakle nadati odgovoru na
temeljno pitanje, ali ujedno možemo razmotriti i određene razlike u okviru
omladinskog pokreta čije je razloge potrebno potražiti u različitim konteksti-
ma djelovanja.
1 S obzirom na to da je u historiografiji najuvriježeniji naziv napredna omladina ovdje se služim

njime, iako je u razdoblju koje je u središtu razmatranja mnogo češće korišten pojam “mladih” i
“modernih”. U svakom slučaju, svi navedeni pojmovi koji se koriste označavaju jedinstveni moder-
nistički omladinski pokret koji je trajao otprilike od 1896/7. do 1903. godine.
nikola tomašegović Jedinstvom protiv (ne)sloge 167

Stranputice građanske opozicije
Najvažniji referentni okvir za razumijevanje ideja napredne omladine

predstavlja politička praksa hrvatske i srpske građanske opozicije za vrijeme
Khuenova banovanja. Politički nastup omladine 1897. godine u izravnom je
odnošaju prema etabliranim oporbenim elitama, pa se njihov intelektualni
okvir izgrađuje s obzirom na kritički stav i perspektive djelatnosti u okviru
hrvatske, odnosno srpske oporbene politike. Njihov je odnos prema “stari-
ma” u hrvatskoj politici ambivalentan: s jedne strane oni se predstavljaju kao
radikalni negatori suvremene političke prakse, a s druge strane ta je kritika
dovoljno ublažena i konstruktivna kako bi se mogla naglasiti i mogućnost
kontinuiteta koja bi ostavila vrata otvorenima za buduću suradnju mlađe i
starije generacije.
Opozicijske snage suprotstavljene Khuenu doista se nisu imale mnogo
čime pohvaliti. Uspon pravaštva u osamdesetim godinama 19. stoljeća, kada
je ono preuzelo primat u okviru hrvatskog nacionalnog pokreta ojačano
bržim razvojem sitne buržoazije, zaustavljen je krajem toga desetljeća, da bi
u idućem doživjelo potpuni rasap. U izmijenjenom geopolitičkom kontekstu
u kojem je Rusko Carstvo iznevjerilo visoka očekivanja pravaških prvaka o
rušenju Habsburške Monarhije u sukobu oko “istočnog pitanja” te posljedič-
nim napuštanjem politike čekanja i prihvaćanjem instititucionalnog poli-
tičkog djelovanja, ideološki je sustav izvornog pravaštva postao obsoletan.2
Transformacije pravaške ideologije u smjeru mogućnosti političkog djelovanja
i u okviru Habsburške Monarhije, a koje su proizlazile i iz pomicanja pravaške
baze sa sitne buržoazije na više građanske slojeve, stvorile su temelje za bu-
duću suradnju s jugoslavenski orijentiranom građanskom elitom i inteligenci-
jom. Ideološki rasap izvornog pravaštva pratila je i frakcijska politička podjela
koja je rezultirala rascjepom 1895. godine iz kojeg su proizašle dvije pravaške
stranačke grupacije – Čista stranka prava Josipa Franka i matica stranka (tzv.
domovinaši) – koje su svoje prethodne unutrašnje trzavice i sukobe prenijele
na javnu pozornicu. Upravo je suton pravaštva kao glavnog nositelja nacio-
2 Mirjana Gross, “Nacionalno-integracijske ideologije u Hrvata od kraja ilirizma do stvaranja

Jugoslavije”, u: Mirjana Gross (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća,
Zagreb, 1981, 301–302.

nalne politike otvorio prostor novim ljudima i idejama koji će zauzeti mlađa
generacija okupljena između ostalog i u omladinskom pokretu.3
Niti druga glavna hrvatska oporbena stranka – jugoslavenski orijentirana
Neodvisna narodna stranka (“obzoraši”) – nije imala mnogo više uspjeha.
Nakon snažnih poraza pretrpljenih na izborima u osamdesetima jugoslaven-
ski se orijentirana inteligencija gotovo sasvim povukla u kulturnu sferu gdje je
uživala monopol u različitim institucijama, od kojih su najznačajnije Jugosla-
venska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska. Njezin je pred-
vodnik i ideološki formulator Franjo Rački preminuo 1894. godine, a Josip
Juraj Strossmayer koji je slovio kao simbol jugoslavenske politike još se ranije
povukao iz aktivnog političkog života.
Glavni ideološki problem za obzoraše predstavljala je činjenica da je
Khuen uspio kooptirati srpsku građansku politiku i privrednu elitu koje su
predstavljale jedan od temelja njegove vlasti u Hrvatskoj, čime je ozbiljno
potkopana ideja srpsko-hrvatskog jedinstva koja je u različitim varijantama
stajala u središtu jugoslavenskog ideološkog sustava. Dapače, upravo je režim-
ska Narodna stranka nakon ulaska Srpskog kluba u njezine redove propagirala
stajalište kako je zapravo ona postigla cilj hrvatsko-srpske sloge. Osim toga, i
sami su obzoraši stupali u žestoke, ponekad šovinističke polemike ne samo
s predstavnicima Srpskoga kluba kao izdajnicima ideje hrvatsko-srpskog
jedinstva, već i sa srpskom građanskom opozicijom okupljenom oko časopisa
Srbobran.4
Ocjenjujući program hrvatske opozicije iz 1894. godine koji je predstav-
ljao pokušaj suradnje pravaške i jugoslavenske opcije, Srbobran je istaknuo
kako se radi o antisrpskom programu koji nameće “hrvatsku misao”, odnosno
hrvatsku nacionalnu ideju kojom se negira samostalna politička opstojnost
srpske nacije u Hrvatskoj.5 Upravo je državnopravna ideologija koja je bila u
3 Rene Lovrenčić, Geneza politike “novog kursa”, Zagreb, 1972, 40.

4 Mato Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884 – 1902), Zagreb, 1991, 25,
95–96. Potrebno je međutim naglasiti kako politika suradnje srpskih elita u Hrvatskoj s vlastima
nema izvorište samo u Khuenovoj vladavini, već ona potječe još iz vremena banovanja Ivana
Mažuranića. Ona se naime temelji na realnoj politici tzv. notabilitetske struje u okviru srpske gra-
đanske politike koja se zasnivala na priznanju nagodbenog okvira i na inzistiranju na poštivanju
Nagodbe. Iz toga su slijedile osude protunagodbene politike hrvatske opozicije koja je iz vizure
srpskih političkih elita bila opasna bilo u svojoj velikohrvatskoj (pravaškoj), bilo u klerikalnoj
(obzoraškoj) varijanti.
5 Artuković, nav. dj., 65–66.

središtu političke prakse hrvatske opozicije predstavljala jedan od glavnih
prijepornih točaka između hrvatske i srpske opozicijske politike u Hrvatskoj.
Sve opozicijske opcije imale su svoju bazu u građanstvu. Neodvisna
narodna stranka zastupala je interese uglavnom bogatije liberalne buržoa-
zije, a redove su joj sačinjavali ponajviše pripadnici građanske inteligencije i
svećenstva. Građanska je inteligencija činila i jezgru pravaštva, međutim ono
je u većoj mjeri zastupalo interese sitnog građanstva, što se mijenja u drugoj
polovici osamdesetih godina s pomicanjem pravaškog fokusa na više slojeve
građanstva i krizom ideologije izvornog pravaštva. U svakom slučaju najširi
društveni slojevi – prije svega seljaštvo, ali i razvijajuće radništvo – nisu imali
svoje političke predstavnike u glavnim opozicijskim strankama. Uzrok tome
nije bio samo u njihovom građanskom profilu koji nije dopuštao artikulaciju
klasnih interesa drugih društvenih slojeva, već i u nedostatku ozbiljnije i
razgranatije stranačke infrastrukture i organizacije. Građanske elite nisu bile
ni zainteresirane ni sposobne za izravnu djelatnost na selu i među radništvom.
Oni su za masovnijom politikom posezali jedino u trenucima izbora, kada
su se širi slojevi političkom agitacijom mobilizirali za vršenje pritisaka na
izbornike koji su tvorili uski sloj društva kao posljedica restriktivnog izbornog
zakona (svega 2% stanovništva).6
Narodni pokreti 1883. i 1903. godine, iako predstavljani kao veliki uspjeh
opozicijske politike, nisu zapravo bili rezultat političke djelatnosti hrvatske
građanske opozicije. Dobar primjer nevoljkosti opozicije da zaplovi vodama
masovne politike predstavljaju i nemiri 1897. koji su buknuli među hrvatskim
seljaštvom prvo u proljeće uoči i za vrijeme održavanja izbora za Hrvatski
sabor, a potom i u kasno ljeto i jesen među srpskim seljaštvom uoči izbora za
srpski narodno-crkveni sabor. Iako je izborna agitacija opozicije na selu morala
utjecati na raspoloženje koje je dovelo do ovih nemira, što je ujedno pokazalo
i prijemčivost širih narodnih masa za političko djelovanje, građanska je opo-
zicija ubrzo nakon izbora nastavila uobičajenim parlamentarnim metodama
borbe, ohrabrena relativnim uspjehom na izborima na kojima je preokrenut
katastrofalni trend izbornih poraza opozicije od samog početka Khuenove
vlasti u Hrvatskoj.7
6 Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj: od prvih stranačkih grupiranja do 1918.,
Zagreb, 1958, 487.
7 Lovrenčić, nav. dj., 60–62.

Ni obzoraši ni pravaši nisu imali ozbiljno organiziranu stranačku infra-
strukturu. Khuen je vrlo lako političkim pritiscima i administrativnim ukazi-
ma razbio tanku opozicijsku mrežu mjesnih povjerenika i klubova. Na takav
stav političkih elita nije utjecao samo nedostatak svijesti o važnosti razgrana-
te stranačke infrastrukture za moderno političko djelovanje u vrijeme razvoja
masovne politike, nego i činjenica da je za većinu njih politika bila tek hobi,
odnosno djelatnost koja je dolazila nakon njihovih primarnih građanskih
zanimanja u odvjetničkim uredima, župnim uredima i bankama.8 Upravo je
to utjecalo na polovičnost akcija građanske opozicije na svim poljima njihove
političke djelatnosti, posebice kada je riječ o vanparlamentarnoj djelatnosti.
Stanje nije bilo značajno drugačije niti kada je riječ o srpskoj građan-
skoj opoziciji u Hrvatskoj. Srpske građanske elite u Hrvatskoj pristale su na
suradnju s Khuenom i njegovom Narodnom strankom. To je bio rezultat kako
slabosti srpskog kapitala u Hrvatskoj koji bez pomoći režima nije mogao op-
stati u konkurenciji s njemačkim i mađarskim, pa niti s hrvatskim kapitalom,
tako i nepovjerenja prema hrvatskoj građanskoj opoziciji. Usprkos opuštanja
pravaškog stava prema Srbima tijekom osamdesetih godina koje je nastupilo
kao rezultat prihvaćanja realne politike i okretanja vanjskopolitičkog fokusa
na Rusko Carstvo, kao i makar retoričkom približavanju pravaša i srpskih radi-
kala, srpske elite u Hrvatskoj ostale su duboko nepovjerljive prema pravaškim
namjerama. U odnosima s obzorašima problem je pak predstavljala istaknuta
uloga katoličkoga klera u njihovim redovima.9 Ključni je problem predstavlja-
la hrvatska državnopravna ideologija koju su zastupale obje hrvatske opozicij-
ske grupacije, kao i pitanje Bosne i Hercegovine nakon austro-ugarske okupa-
cije 1878. godine. Srpske su elite u hrvatskoj državnopravnoj ideologiji vidjele
negaciju posebnosti srpskog imena i isključenje mogućnosti autonomne srp-
ske politike u Hrvatskoj. Dakako, što se tiče Bosne i Hercegovine, i hrvatske
i srpske elite svojatale su taj prostor za svoj nacionalni projekt. Zbog svih tih
prijepornih točaka, srpske su elite, nastavljajući tradiciju suradnje s režimom
započetu još za vrijeme Ivana Mažuranića, odlučile kako im je oportunije pri-
stati na suradnju s režimom, usprkos tendencijama mađarskih liberala spram
ukinuća ili značajnog ograničenja srpske crkvenoškolske, odnosno vjerske

9 Jaroslav Šidak, Mirjana Gross, Igor Karaman, Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda g. 1860 –
1914., Zagreb, 1968, 132.

autonomije, nego ući u suradnju s hrvatskom opozicijom koja je bila ujedno i
slabiji i nepovjerljiviji partner. Jedina srpska opozicijska grupacija u Hrvatskoj
bila je okupljena oko lista Srbobran, ali, kao što je već naglašeno, ona je vodila
– iz istih ranije navedenih razloga – snažniju borbu protiv hrvatske opozicije
nego protiv Khuena, kojemu je upućivala samo mlaku kritiku.10
S takvom situacijom unutar Hrvatske, gdje je Khuen do kraja osamdese-
tih godina uspio gotovo u potpunosti paralizirati hrvatske opozicijske snage
i uspostaviti svoju političku dominaciju, jasno je da hrvatske elite nisu bile
sposobne za preuzimanje aktivnije uloge u široj monarhijskoj politici. Dok se
politički prostor Habsburške Monarhije dodatno dinamizirao s češkom krizom
u austrijskom dijelu Monarhije i s krizom dualizma općenito, hrvatske su
elite bile više pasivni promatrači nego što su na bilo koji način aktivno krojili
sudbinu hrvatske, a posredno i slavenske politike u okviru ili izvan okvira
Habsburške Monarhije.11 Sve to uvjetovalo je reakciju napredne omladine kao
podmlatka hrvatske i srpske građanske politike.
Nastup (napredne) omladine
Događaji 1895. godine obično se uzimaju kao početak modernističkog pokreta

“mladih” u Hrvatskoj. Ako pokret “mladih” razumijevamo kao široko gibanje
kako na području politike (naprednjaštvo), tako i na području kulture (moder-
na), onda je riječ o dva značajna događaja koja su obilježila navedenu godinu.
Onaj svakako poznatiji odnosi se na studentsku demonstraciju koja se odigrala
16. listopada povodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu. Drugi, manje pozna-
ti događaj, ali zato ne manje nabijen simboličkim značenjem, bila je pobjeda
moderne drame Ekvinocij Ive Vojnovića na natječaju uprave zagrebačkog
kazališta za najbolju dramu koju je odnio nad klasicističko-romantičarskom
historijskom dramom Simeon Veliki Ante Tresića Pavičića.12 I jedan i drugi do-
gađaj čine se kao radikalni raskid s dotad dominantnim kulturnim i političkim
praksama, odnosno preciznije s kulturom i politikom liberalnog građanstva 19.
stoljeća.13
10 Šidak et al., nav. dj., 136.

12 Miroslav Šicel, Književnost moderne, Povijest hrvatske književnosti, knj. 5, Zagreb, 1978, 305.
13 Tako npr. J. Šidak: “I prije je bilo sličnih slučajeva, ali je taj simbolični čin obilježio taj put odlučnu

Međutim, ako ih bolje razmotrimo, vidjet ćemo da se ni jedan ni drugi
događaj ne mogu uzeti za početnu točku modernističkog pokreta “mladih”,
odnosno za točku nastupa napredne omladine. Iako je prosvjed studenata
ujedno bio i protest protiv pasivnosti i nemoći građanske opozicije, on nije
u ideološkom smislu transcendirao postojeće političke prakse. On to nije
niti mogao. Tek kao posljedica ovog događaja doći će do formiranja uvjeta za
usvajanje novih političkih ideja i metoda od strane omladine na austrijskim
sveučilištima, prvenstveno u Pragu i Beču gdje su našli utočište nakon izbaci-
vanja sa zagrebačkog sveučilišta. Prosvjed 1895. godine, osim što je okupljao
heterogene političke elemente uključujući pravašku omladinu blisku Josipu
Franku koja svakako neće blagonaklono gledati na naprednjačku ideologiju
dominantne struje pokreta “mladih”, zapravo je simbolički oživljavao upravo
onu strastvenu politiku spektakla i deklamacija koja će kasnije biti jedna od
glavnih predmeta žestoke kritike “mladih” iz rakursa njihove realistične poli-
tičke prakse. Što se tiče drugog navedenog događaja, on se više može smatrati
indikatorom promjena koje se u literarnoj i kulturnoj praksi mogu uočiti i
ranije, recimo u opusu Janka Leskovara. Osim toga, Ivo Vojnović, iako značajni
autor moderne, sam nije bio dionik modernističkog pokreta “mladih”.
To ne znači da se navedeni događaji, prije svega studentski prosvjed 1895.
godine, mogu zanemariti i odbaciti kao nebitni. Daleko od toga, odjek prosvje-
da i kasnijih sudskih progona stvorio je jednu vrstu studentske političke elite
koja je sa sobom u emigraciju ponijela velik simbolički kapital. Taj im je kapi-
tal omogućio da se ne utope u već tradicionalno postojećoj masi studenata iz
Hrvatske na austrijskim sveučilištima, već da se formiraju kao glas i uzdanica
nove građanske politike. Bez toga bilo bi teško zamisliti da bi njihovi časopisi
u kojima su iznosili svoje novostečene nazore izazvali bilo kakav odjek u
Hrvatskoj, a kamoli da bi bili pisani autoritativnim i samouvjerenim tonom
generacije koja je rezolutna oko skorog preuzimanja kormila hrvatske politike.
Upravo bi se 1897. godina trebala uzeti za formalnu početnu točku
modernističkog pokreta “mladih”, odnosno za pravu točku nastupa napredne
omladine. Tada naime u Pragu počinje izlaziti Hrvatska misao, prvi u nizu časo-
pisa omladine kroz koje će oni propagirati svoje nove političke i kulturne ideje.
Nakon sudskih procesa zbog studentskog prosvjeda 1895. godine, tijekom
prekretnicu u političkom razvoju Hrvatske.” Jaroslav Šidak, “Hrvatsko pitanje u Habsburškoj

monarhiji”, u: Studije iz hrvatske povijesti 19. stoljeća, Zagreb, 1973, 33.

1896. formira se jezgra studenata u Pragu i Beču koji se prilagođavaju svojoj
novoj sredini, stječu važne kontakte i upijaju nove utjecaje. S Hrvatskom misli
oni dobivaju svoju prvu jasnu artikulaciju. Prvi broj izašao je 10. siječnja 1897.
Kao odgovorni urednik i izdavač naveden je Franjo (František) Hlaváček, dok
uredništvo potpisuju Živan Bertić, Milan Heimrl, Franjo Hlaváček, Svetimir
Korporić, Franjo Poljak i Milan Šarić. Jedan od suradnika bio je dakako i Stje-
pan Radić koji je bio jedan od glavnih motivatora za izbor Praga kao odredišta
značajnog dijela studenata kako zbog navodne strukturne sličnosti češkog
i hrvatskog položaja u Austro-Ugarskoj Monarhiji, tako i zbog perspektive
politike slavenske solidarnosti. Ukupno je izašlo osam brojeva Hrvatske misli, a
posljednji dvobroj objavljen je 10. srpnja 1897. godine.
Nisu ni zagrebački studenti tek pasivno promatrali gibanja koja su
dolazila iz Praga.14 Dapače, sva studentska središta – Beč, Prag, Zagreb i Graz
– tvorila su aktivističku mrežu čija je svrha bio zajednički nastup i koordini-
rano djelovanje. Prije izdavanja Hrvatske misli održavani su sastanci i vođena
je korespondencija koja je obuhvaćala tridesetak studentskih aktivista iz
različitih sredina.15 Glavni prilog zagrebačkih studenata omladinskom pokretu
bio je almanah Narodna misao koji je izdan na Uskrs 1897. godine. Kao izdavači
za ujedinjenu hrvatsku i srpsku akademsku omladinu navedeni su Jovan P.
14 Dapače, kako je istaknula Mirjana Gross, Masarykove su ideje bile poznate među zagrebačkim
studentima i prije 1897. Dokaz za to je studentski mjesečnik Omladina koji je 1894. – 1895. izda-
vala ista grupa srpskih studenata koja će kasnije biti angažirana u Ujedinjenoj hrvatskoj i srpskoj
akademskoj omladini i oko almanaha Narodna misao. U tom se listu propagiraju pozitivističke i
realističke ideje u politici, kritiziraju se srpske političke stranke, odbacuju se patriotske fraze i
zahtijeva se ozbiljan rad u interesu (srpskog) naroda. Glavna se razlika spram stanovišta omladine
koja su bila izražena 1897. godine odnosi na nacionalno pitanje. Za grupu oko Omladine i dalje
je u središtu politika srpsko-hrvatske sloge i suradnje, a oni sami nastupaju kao srpska omladi-
na s ciljem širenja srpske nacionalne svijesti. Ipak, to upućuje na činjenicu da su Masarykove
ideje, kao i druga strujanja koja su počela dominirati zapadnom polovicom Monarhije, a koja su
hrvatskoj javnosti bila posredovana češkom političkom situacijom, morale biti poznate i prije
odlaska hrvatskih studenata u Prag nakon 1895. godine te da je upravo ta činjenica upoznatosti s
idejama i situacijom morala utjecati na izbor Praga kao glavnog odredišta zagrebačkih studenata.
To posljedično utječe na interpretaciju značaja praških studenata kao “uvoznika” novih ideja: u
kojoj su mjeri oni inovatori, a u kojoj uspješni propagatori kojima je pomagao nedavno stečeni
status nacionalnih heroja? Mirjana Gross, “Studentski pokret 1875 – 1914”, u: Jaroslav Šidak (ur.),
Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, knj. I, Zagreb, 1969, 458–459. O
Omladini vidi i Stanislav Marijanović, Fin de siècle hrvatske moderne (Generacije “mladih” i časopis
“Mladost”), Osijek, 1990, 48–53.
15 Vida Flaker, Časopisi hrvatskoga modernističkog pokreta, Zagreb, 1977, 17–18.

Banjanin, Milan Kostić, Ivan Lorković, Dušan Mangjer, Lav Mazzura i Sveto-
zar Pribićević. Kako Dušan Mangjer ističe u uvodniku, almanah je nastao kao
rezultat suradnje hrvatske i srpske akademske omladine koja je pokrenuta
na proslavi sedamdesetog rođendana Svetozara Miletića 22. veljače 1896.
godine, a s glavnim ciljem zaustavljanja hrvatsko-srpskog sukoba i ponovnog
oživljavanja politike narodnog jedinstva.16 Osim uvodnika Dušana Mangjera u
almanahu su okupljena na latinici i ćirilici pisana četiri teksta stručne, odno-
sno političke naravi (“Đuro Daničić” Jovana Banjanina, “Misao vodilja Srba i
Hrvata” Svetozara Pribićevića, “Rački” Ivana Lorkovića i “Historijsko državno
pravo” D. Dimovića), jedan književni tekst Milana Budisavljevića i pisma koja
su različite uvažene javne ličnosti slale kao odgovor na pitanje omladine o
tome što oni misle o srpsko-hrvatskom sporu (između ostalih J. J. Strossmayer,
mitropolit Mihajlo, M. Ban, M. Polit-Desančić, E. Barčić, B. Bogišić, T. Smi-
čiklas, N. Nodilo, Š. Mazzura, F. Potočnjak, F. Vrbanić, M. Derenčin itd.). U
odgovorima poznatih osoba razvidno je, međutim, da glavnina političke elite –
u onim slučajevima u kojima latentno čak i ne opravdava hrvatsko-srpski spor
– i dalje zastupa stajalište politike narodne sloge i sporazuma Hrvata i Srba kao
rješenja srpsko-hrvatskog spora, dakle upravo ono stajalište koje je i praška i
zagrebačka omladina podvrgla žestokoj kritici.17
Jedinstvom protiv (ne)sloge

Nacionalnu koncepciju napredne omladine, odnosno prije svega njihovu
konceptualizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, ilustrirat ću na temelju dvaju tek-
stova dvojice značajnih aktera koji izlaze 1897. godine u ranije spomenutim
omladinskim publikacijama. Prvi od njih je članak Stjepana Radića “Hrvatski
ideali” objavljen u prvom broju Hrvatske misli 10. siječnja 1897. godine odmah
nakon uredničkog uvodnika. Drugi je dulji tekst Svetozara Pribićevića nas-
lovljen “Misao vodilja Srba i Hrvata” koji je izašao u almanahu Narodna misao
nekoliko mjeseci kasnije.
Naslov članka Stjepana Radića nije proizvoljan. Već je ranije spomenuto
kako je Srbobran napao koalicijski program hrvatske opozicije iz 1894. godine
16 Dušan Mangjer, “Zagreb, na Uskrs 1897.”, Narodna misao, Zagreb, 1897, 1.

17 Lovrenčić, nav. dj., 51.

kao antisrpski program koji nameće “hrvatsku misao”, odnosno hrvatsku
nacionalnu ideju kojom se negira samostalna politička opstojnost srpske
nacije u Hrvatskoj. Cilj Radićeva teksta jasan je iz samog naslova: polazeći od
činjenice sukoba hrvatske i srpske opozicije on želi pokazati kako “hrvatski
ideali”, odnosno hrvatska nacionalna ideja ne stoji nužno u sukobu sa srpskom
nacionalnom idejom, nego da se upravo na njihovom jedinstvu mora graditi
hrvatska (i srpska) politika. To je još jasnije izraženo kod Svetozara Pribićevića,
koji u naslovu doslovno spaja hrvatsku i srpsku “misao”, odnosno nacionalnu
ideju, u jednu “misao vodilju” (nacionalni princip).
Radić polazi od temeljne pretpostavke jugoslavenstva: Hrvati i Srbi jedan
su narod s “dva poviješću i sviješću opravdana imena.”18 Iako taj narod nema
jedno ime, on “ima jednu dušu, jednu pravnu svijest, jednu nošnju i običaje,
jednu – u kratko – tisućljetnu svoju kulturu” (str. 6). Nacionalni princip ute-
meljen je dakle na kulturi. Iako Radić ne spominje fundamentalnu ulogu jezi-
ka, ona je implicirana u izjednačavanju Srba i Hrvata, a izostavljanju Slovenaca
i Bugara iz koncepta narodnog jedinstva. Dapače, njihova se budućnost vidi u
osloncu na hrvatsko-srpsku jezgru, pa čak i s natruhama moguće asimilacije:
“Na taj jedan hrvatski ili srpski narod valja da se oslone na zapadu Slovenci, a
na istoku Bugari, kao najsrodniji narodi narodu hrvatskomu ili srpskomu,
narodi, koji danas imadu posebne svoje težnje, ali je pouzdane nade, da će se
tečajem vremena i u težnjama zbližiti tuj s narodom hrvatskim, tamo srpskim”
(str. 7). Jezični je fundament mnogo jasnije izražen u uvodniku prvog broja
Hrvatske misli koji prethodi Radićevu članku, a u kojem se jasno ističe kako
“pod domovinom, narodom, državom vazda razumijevamo sve, koji govore
jednim jezikom i dišu jednom narodnom dušom. Hrvati i Srbi dakle jedan su
nam narod”.19 Iz svega toga proizlazi prvi Radićev hrvatski ideal: “posvemašnje
narodno jedinstvo” (str. 7).
Jasno je stoga da koncepti kompromisa, pa niti sloge – koje zagovaraju
jugoslavenski orijentirane oporbene elite – ne mogu biti rješenje hrvatsko-srp-
skog spora. Radić je decidiran: “Ne ćemo sloge, kompromisa. Slogu uglavljuju
različni elementi, slogu treba ugovarati, kod ugovaranja treba popuštati, kod
popuštanja se tuži i sudi, a to vazda ostavlja žalac, koji prije ili poslije dovodi
18 Stjepan Radić, “Hrvatski ideali”, Hrvatska misao, god. I, br. 1, Prag, 1897, 7. U nastavku teksta broj
stranice naveden u zagradama.
19 “Što hoćemo”, Hrvatska misao, god. I, br. 1, Prag, 1897, 3.

do ponovnoga rascjepa. Naša je narodna duša jedna. Sad treba to jedinstvo
samo manifestirati” (str. 7). A pravo mjesto za manifestaciju tog narodnog
jedinstva je Bosna i Hercegovina, koja još od Mažuranićeva vremena predstav-
lja kamen pomutnje između hrvatske i srpske građanske politike. Umjesto
da bude mjesto sukoba suprotstavljenih državnopravnih ideologija, ona bi
trebala biti “mjesto, na kom će se stvoriti prvi trajni temelji posvemašnjega
narodnoga jedinstva hrvatskoga ili srpskoga naroda” (str. 7).
Kako bi politika narodnog jedinstva imala realnu šansu zaživjeti, potreb-
no je odbaciti državnopravno utemeljenje i hrvatske i srpske politike. Upravo
je kritika državnopravne ideologije i historijske argumentacije u politici jedno
od ključnih polazišta “mladih” koje su usvojili kroz utjecaj Masaryka i čeških
naprednjaka. Oni žestoko kritiziraju “nazdravičarsku” politiku “starih” za
kojom se povinuju i mladi, besplodno deklamiranje o patriotskim osjeća-
jima, veličini domovine i njezinim pravicama: “Danas je hrvatska mladež
puna romantizma, danas ona još pjeva ‘u boj, u boj!’ gdje s najvećim zanosom
izgovara ‘nek Turčin zna, kako mremo mi!’ – a mi hoćemo, da ta mladež počne
realno misliti, da razabere, da je narodu već do nokata dogorjelo, da narod već
očajava, da propada moralno, umire materijalno. Dakle mjesto oduševljenih
zdravica, brzojava, pouzdanica i izjava mi hoćemo promišljen rad na polju gos-
podarskom, prosvjetnom i političkom.”20 Zapravo je riječ o rekonceptualizaciji
pojma domovine i o njegovom uskom vezivanju uz pojam naroda. “Mladi”
kritiziraju mađarski prostorno utemeljen pojam domovine kao svega što se
proteže između Karpata i Jadrana, a čiji je korelat mađarski politički narod koji
obuhvaća, barem u teoriji, sve političke subjekte na tom prostoru. Suptilno
kritizirajući pravaštvo koje se toliko grčevito opiralo mađaronstvu i “khue-
novštini”, “mladi” utvrđuju direktnu paralelu između mađarske i pravaške
nacionalne koncepcije: “I mi Hrvati pod Hrvatskom mislimo vazda samo ko-
mad zemlje i tko na veći komad te zemlje misli, taj je veći patriota.”21 Zapravo,
domovina bi trebala biti utemeljena u narodu, a ne narod u domovini. U novoj
koncepciji masovne nacionalne politike stanovništvo, a ne prostor, zadobiva
primat: “Hoćemo, da se pojam domovina ne dijeli od pojma naroda, a pod
narodom da se vazda razumijevaju svi slojevi, a jezgrom slojevi najniži.”22 Ako
20 “Što hoćemo”, 3.

narod postaje temelj nacionalne politike, onda to mora biti njegova cjelina, a
ne samo elita kao pars pro toto. Elita zapravo i dalje ostaje glavni politički akter,
ali ona sada mora temeljiti svoju djelatnost na ljubavi i razumijevanju “narod-
nih potreba i težnja”.23 Više se ne smije događati da “mi ni danas ne vjerujemo
iskreno, da taj narod sačinjava i zagorski ‘mužek’ i lički ‘kozar’, a pogotovo
odvratno nam je i čuti da bi član toga naroda mogao biti ‘vlah’.”24
Radić je s time dakako sasvim suglasan. I za njega je državnopravna politi-
ka sigurna stranputica koja faktično onemogućava oživotvorenje politike na-
rodnog jedinstva: “Osobito mi slavenski narodi ne valja da tražimo svoje ideale
u prošlosti (…) Nas prošlost samo dijeli i naša je najveća nesreća, što do sada ne
imadosmo velikih političara, ekonoma i filozofa umjesto velikih povjesničara
i filologa” (str. 6). Iako je ranije simpatizirao s pravaštvom, i po tom je pitanju
Radić posve nedvosmislen: “Ima i Hrvata kojima je ‘idealom’, da Hrvatska
bude što većom, a ni na čas ne pomišljaju, kakvi će elementi sačinjavati tu ‘ve-
liku’ Hrvatsku. Mi medju takve ne spadamo” (str. 6). Odbacivanje tradicional-
ne državnopravne politike ujedno znači i odbacivanje njezinog zasnivanja na
povijesnom pravu. Umjesto toga, temelj postaje narodno, odnosno prirodno
pravo. Međutim, ono kod Radića nije zasnovano na apstraktnoj političkoj volji
kolektiva, već na jedinstvenoj narodnoj kulturi: “Nije to ideal vanjske forme,
ideal državne vlasti, političke ‘samostalnosti’, koju bi se svidjelo darovati
diplomaciji. Za nas je samo ono narodna država, gdje je narod okupila i na
okupu ga drži jedinstvena, jaka kultura” (str. 6). Ovakva koncepcija postaje
razumljiva tek u kontekstu straha od njemačkog Dranga i identificiranja sve
snažnijeg upliva njemačke kulture i ekonomije u Hrvatskoj. Ugledajući se na
Češku, Radiću je jasno da niti jedna državna vlast, koliko god bila jaka, ne bi
bila sposobna oduprijeti se moćnoj njemačkoj sili. Zbog toga on snagu traži u
snažnoj i jedinstvenoj kulturi. Ako postoji jedinstvo na kulturnom polju, onda
je moguće očuvati “narodnu dušu” čak i pod stranom prevlašću, baš kao Česi:
“Narodno jedinstvo postostručuje narodnu snagu. Ono je prvi uvjet, da narod
ne propadne. Dok narodu, pa bio kako mu drago malen, tudji utjecaj ne rastroji
narodne duše, taj je narod nepobjediv” (str. 7).
To ipak ne podrazumijeva izolaciju od širih međunarodnih kretanja.
Druga razina Radićeve konceptualizacije obuhvaća ideal slavenske uzajamno-

sti. Međutim, on je također reinterpetiran tako da se ne temelji na “krvi i
prošlosti”, već na “srodnom narodnom značaju i govoru” (str. 8). Ili, drugačije
postavljeno, ideal slavenske uzajamnosti ne postiže se verbalnim zazivanjem
zajedništva i prošlosti, već praktičnom suradnjom, napose na polju kulture i
obrazovanja: “Mjesto da slavenski puk slijepo hvalimo, proučavat ćemo njegov
značaj, mjesto da se sa sto milijuna grozimo, učit ćemo slavenske jezike, da
nestane medju nama tudjinskih posrednika. Za djake ističemo napose, da ćemo
mjesto Beča, Gradca i Innsbrucka isticati prednosti Praga, Krakova i Lvova”
(str. 8). Radić se zalaže dakle za oživljavanje austroslavističke politike, ne
samo na riječima, već i kroz konkretnu praksu koju “mladi” oprimjeruju
svojom politikom usmjeravanja hrvatskih studenata na slavenska sveučilišta
Monarhije. Tek nakon toga, na trećoj razini, jedinstvena hrvatsko-srpska
narodna kultura bit će sposobna i spremna suočiti se s velikim tekovinama
zapadne civilizacije bez opasnosti da ona rastoči njezin “duh”, kao što se doga-
đa sa slijepim pokoravanjem uzusima njemačke kulture od strane hrvatskog
građanstva: “S hrvatskim ili srpskim narodnim jedinstvom počnimo, sa zdra-
vo shvaćenom slavenskom uzajamnošću nastavimo, s ozbiljnim i temeljitim
proučavanjem velike zapadno-evropske kulture završimo” (str. 8).
Naposljetku, kao treći ideal Radić proglašava još jednu strossmayerovsku
ideju, onu “vjerskoga jedinstva katoličkih i pravoslavnih Slavena” (str. 9). Kako,
međutim, Radić nije katolički prelat, on to jedinstvo ne zamišlja kao formalno
jedinstvo, kao ujedinjenje crkava, već kao osjećajno jedinstvo koje se temelji
na zajedničkoj pripadnosti kršćanstvu, kršćanskoj kulturi i moralu. Na kraju,
kroz formulaciju ova tri ideala – ako bi se oni obistinili – sve ono što se činilo
kao nedostatak postaje prednost: “Što je na oko najveća naša nesreća, može
biti najjača poluga svih naših težnja, shvatimo li pravo, što znači, kad kažemo
istinu: Hrvat ili Srbin, Hrvat (Srbin) i Slaven; katolik ili pravoslavni” (str. 9).
I zagrebački studenti koji su se okupili oko projekta izdavanja almanaha
Narodna misao postavljaju istovjetan zadatak. U uvodniku Dušan Mangjer isti-
če, jasno demonstrirajući intelektualne i organizacijske veze između praške
i zagrebačke omladine, kako je intencija omladine prilikom sudjelovanja na
ranije spomenutoj Miletićevoj proslavi bila ta da se “razvidi, mogu li se ideali
hrvatski i ideali srpski asimilovati, pa stvoriti jednu cjelinu, imati jedne aspira-
cije, jedne težnje”.25 I oni vrlo jasno formuliraju svoju nacionalnu koncepciju:
25 Mangjer, nav. dj., 1.

“Zajednički nas ideali zagrijaše, jedna nas je misao napojila i zadnje riječi one
večeri bijahu namijenjene: ne slozi nego narodnom jedinstvu Srba i Hrvata.”26
Mangjerov uvodnik zapravo programatski sumira ključne točke ostalih priloga
u almanahu: naprednjačku rekonceptualizaciju nacionalnih odnosa i politike
koja se temelji na ideji o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba, nastavljajući se na
intelektualnu tradiciju Đure Daničića i Franje Račkog, ali ujedno odbacujući
državnopravnu politiku u korist narodne politike (prirodnog prava). Stoga
je promašeno tvrditi da je zagrebačka skupina formulirala preteču kasnije
unitarističke jugoslavenske ideologije, bez da se to ujedno pripiše i praškoj
skupini, jer je njihovo stajalište po ovom pitanju istovjetno.27 I zagrebačka sku-
pina smatra da je “jedinstvo omladine preteča narodnom jedinstvu”28, dakle
da naprednjačka omladina mora imati ključnu ulogu u budućoj nacionalnoj
politici i generacijskoj smjeni; da nesloga Srba i Hrvata stoji u službi “inten-
cijama falange, koja pod devizom: ‘Drang nach Osten’ polagano se šulja sve
više i u najzabitniji kutić naših krajeva…”29; da je zadatak inteligencije “širiti
prosvjetu i udariti temelje daljnjem narodnom usavršavanju, ekonomskom
i kulturnom”30; da vjera nije relevantan faktor nacionalnog razlikovanja jer
je ona individualni izbor, “hrana duši, pa kakovu ko izabere”31; da umjesto
historijskog državnog prava temelj politike mora biti “narodno pravo, pravo
svakog naroda, da bude samo svoj u svomu”32 te da za rješenje hrvatsko-srp-

27 Tako npr. Tihana Luetić, u inače vrlo preciznom prikazu političke djelatnosti zagrebačkih stude-
nata, primjećuje da se u uvodniku “pojavljuje i nova koncepcija, svojstvena nešto kasnijoj unitari-
stičkoj struji, o tome kako su Hrvati i Srbi zapravo ‘jedan narod s dva imena’”, ali tu karakteristiku
ne primjenjuje na opis ideologije praških studenata koja je u ovom pogledu identična ne samo u
ideji, već i u konkretnim formulacijama. Tihana Luetić, Studenti Sveučilišta u Zagrebu 1874. – 1914.:
svakodnevica i društveni život (doktorska disertacija), Zagreb, 2011, 344. Zapravo se ne radi o novoj
koncepciji, već o rekontekstualizaciji klasične jugoslavenske ideje kako je formulirana već kod
Račkog, na što upućuju i sami studenti. Zasebno kategoriziranje zagrebačke grupe studenata na
temelju primata nacionalnog pitanja u njihovim interesima prvi je monografski primijenio Mate
Ujević odredivši ih kao “nacionalističku grupu”, iako kasnije i sam ističe kako je to samo “donekle
opravdano.” Mate Ujević, Prilozi za povijest pokreta hrvatske omladine koncem XIX i početkom XX
stoljeća, s osobitim osvrtom na borbu starih i mladih, Zagreb, 2015, 70, 140.

skog spora ne žele “nikakve ugovore, nikakve ustupke”, već “umom, srcem
ne k slozi nego narodnom jedinstvu!”33 Zagrebački i praški studenti bili su dio
istog studentskog – naprednjačkog i modernističkog – pokreta. U prilog tome
ide i činjenica da je Hrvatska misao u svojem dvobroju 7/8 od 10. srpnja 1897.
godine iznimno povoljno prikazala Narodnu misao.34 Tekst je urednički, ali ga
je gotovo sigurno napisao Stjepan Radić. Ono što je značajno jest da se u njemu
na samome početku utvrđuje istovjetnost pozicija vezanih uz narodno jedin-
stvo Srba i Hrvata s Narodnom misli tako što se obilno citira iz programskog
članka Hrvatske misli “Što hoćemo” i Radićeva teksta “Hrvatski ideali”. Jedina
supstancijalna kritika koja je upućena odnosi se na pristup “starima”, odnosno
hrvatskoj političkoj i kulturnoj eliti. Za krug oko Hrvatske misli, posljednji
dio almanaha Narodna misao koji donosi pisma značajnih hrvatskih i srpskih
javnih ličnosti je promašen. “Mladi” se ne smiju oslanjati na autoritet “starih”,
već moraju sami izboriti promjene i povesti hrvatsku politiku u novom smje-
ru. Osim toga, jedina bitna razlika koja se među njima može utvrditi odnosi se
na tematski naglasak: zagrebačka grupa mnogo je više fokusirana na nacio-
nalnu problematiku.35 Međutim, to proizlazi iz konteksta hrvatske politike
i javnosti koja je preokupirana srpsko-hrvatskim sporom, kao i činjenice na-
mjenskog karaktera njihove publikacije. Drugi kontekst koji je utjecao na ovu
preokupaciju definiran je sukobima hrvatskih i srpskih studenata na Sveučili-
štu, posebice vezanim uz Hrvatsko akademsko potporno društvo (HAPD) koje
su od njegovog osnutka 1894. godine kontrolirali frankovci, a čija je djelatnost
u studentskim tijelima potencirala hrvatsko-srpski sukob.36 Već u istoimenom
tjedniku Narodna misao, koji će izlaziti 1898. godine inicijativom iste skupine,
raspon će tema biti mnogo širi i usporediv s publikacijama praške grupe.37
Najviše pohvala Hrvatske misli u ranije spomenutom prikazu almana-
ha Narodna misao dobio je tekst Svetozara Pribićevića “Misao vodilja Srba i
Hrvata”. On predstavlja u ovom trenutku najelaboriraniji prikaz nacionalne
koncepcije napredne omladine. I Pribićević polazi od temeljne pretpostavke
objektivnog narodnog jedinstva Srba i Hrvata. Hrvatsko-srpski spor prema
tome nije samo štetan, već je i neprirodan. On se “ne može uzeti kao nacio-

34 “Narodna misao”, Hrvatska misao, god. I, br. 7/8, Prag, 1897, 212–215.
35 Flaker, nav. dj., 23.
36 O tome: Gross, “Studentski pokret”, 459–460.
37 Luetić, nav. dj., 344–345.

nalno pitanje, jer Srbi i Hrvati nijesu dva različita, nego su oni dijelovi jednoga,
istoga naroda.”38 Zbog toga niti sporazum ne može biti rješenje tog umjetno,
od tuđinaca “odozgo” proizvedenog spora, čiji uzrok također leži u državnoj
rascjepkanosti, odnosno oslonjenosti na različite političke i kulturne centre.
Iz toga logično proizlazi zaključak, koji ovdje još nije ekspliciran, da rješenje
hrvatsko-srpskog spora ne leži samo u njihovu kulturnom, već i političkom
ujedinjenju.
Za razliku od Radića koji, kako i sam kaže u prikazu Narodne misli, polazi
od teze o narodnom jedinstvu kao od aksioma koji nije potrebno dokazivati
nego samo provesti u djelo, Pribićević, iako više puta ističe očiglednost te teze
za svakoga koji ima iskrene namjere, ipak nudi određene dokaze u njenu ko-
rist. On se koristi metodom eliminacije. Ispitujući temelje mogućih razlikova-
nja između Hrvata i Srba, on želi pokazati kako niti jedno od njih ne predstav-
lja kriterij nacionalnog razlikovanja, odnosno oni koji predstavljaju objektivni
kriterij nacionalnosti, kao npr. jezik, u slučaju Hrvata i Srba ne igraju diferen-
cijacijsku ulogu. Tako krv ili porijeklo, odnosno rasa ne predstavljaju kriterij
nacionalnosti “jer bi se na taj način (…) sociologija utopila u antropologiju, a
razviće naroda značilo bi isto, što i razviće životinjske vrsti” (str. 57). Za jezik
je već spomenuto da ne predstavlja razlikovno obilježje između Hrvata i Srba.
Međutim, Pribićević također elaborira o apsurdnosti teze o “prisvajanju jezika”
koju ističu različiti ekskluzivistički pisci, a koja se svodi na to da je jedinstveni
štokavski standard zapravo “prisvojen” od strane jednog ili drugog naroda i
lažno predstavljen kao vlastiti narodni jezik. Prema Pribićeviću, takva je teza
nelogična i historijski neodrživa, a ako bi se logični konzekventno izvela, onda
bi vodila u isti zaključak narodnog jedinstva Hrvata i Srba. Jer ako je jedan na-
rod “prisvojio”, odnosno prihvatio jezik drugog naroda, onda je on zapravo pri-
hvatio i tuđu nacionalnost, pa se po tome opet ne može govoriti o dva različita,
već o jednom, jedinstvenom narodu (str. 58). Na taj način nacionalni partiku-
larizmi koji se temelje na “narcizmu malih razlika” dosljedno izvedeni logično
vode u njihov nacionalni unitarizam. Što se tiče vjere, ona također ne može u
načelu funkcionirati kao kriterij nacionalnosti jer više naroda dijeli istu vjeru,
a i jedan narod može pripadati različitim vjeroispovijestima. Osim toga, “samo
kod primitivnijeh ljudskih zajednica može vjera poslužiti kao osnov socijal-
38 Svetozar Pribićević, “Misao vodilja Srba i Hrvata”, Narodna misao, Zagreb, 1897, 56. U nastavku
teksta broj stranice naveden u zagradama.

nog grupisanja” (str. 59). Najviše prostora Pribićević posvećuje razlici povije-
snog razvoja. Iako priznaje da su Srbi i Hrvati gotovo kroz cijelu svoju povijest
živjeli u različitim državnim tvorevinama i granicama, on ističe kako su uspr-
kos tome oni zadržali “jednaki način mišljenja i shvatanja, isti pravac misli (…),
jednake moralne i intelektualne karaktere, dakle sve one psihološke elemente,
koji sastavljaju ono, što s pravom možemo nazvati dušom jednoga naroda” (str.
60—61). I za Pribićevića, kao i za Radića, nacionalnost je utemeljena u kulturi
širokih narodnih slojeva. Osim toga, starija povijest zapravo i nije relevantna
za nacionalno pitanje jer je “pojam naroda kulturni pojam, kojega nijesu
mogli poznavati prošli vijekovi” (str. 61). U tom smislu, “ne može za nas biti
u pogledu naše podjele odlučno, da li smo se klanjali Dušanovoj sili, ili smo se
zaklinjali na Zvonimirovu krunu” (str. 61). Primjer nadilaženja povijesnih i
faktičnih političkih podjela trebao bi biti talijanski nacionalni pokret koji je
njima usprkos ostvario svoj zadatak (str. 63). Historijsko utemeljenje nacije,
odnosno “izdvajanje” na temelju povijesne tradicije i povijesne političke
individualnosti, na koju bi se jednako mogli pozvati i “Bosanci” i “Crnogorci”,
predstavlja zapravo “izdajstvo narodne misli” (str. 63—64).
Nasuprot tome Pribićević ističe pozitivne objektivne faktore koji upućuju
na narodno jedinstvo Hrvata i Srba: zajednički jezik, materijalna kultura,
gospodarski interesi i neprekinuti teritorij (str. 65). Međutim, ti objektivni
faktori nisu dovoljni za konstituiranje narodnosti. Potreban je još i subjektivni
faktor, odnosno “narodna svijest”, a kako jasno navodi Pribićević, “nje nema-
mo” (str. 65). To ipak ne negira datost, jer on dalje navodi kako su ti objektivni
faktori “kadri da prije ili kasnije izazovu svijest o narodnoj našoj zajednici”
(str. 65). Iako sadrži subjektivni, odnosno voluntaristički faktor, Pribićevićev
je pojam narodnosti dakle objektivistički, s obzirom da je svijest o narodnosti
bitna za njezino cjelovito ostvarenje, ali izostanak te svijesti ne znači ujedno
i izostanak temeljnog uvjeta opstojnosti neke narodnosti. Drugim riječima,
narodnost postoji neovisno o postojanju svijesti o njoj, u svojim objektivnim
izražajima kao što su jezik, kultura i običaji, a pobuđivanje narodne svijesti
preduvjet je tek za njezino puno ostvarenje i snagu. Odnosno: “Za nas dakle
nije pojam naroda, pojam istorijski, politički, nego pojam kulturno-socijalni”
(str. 67). To zapravo znači da njega ne definira ni državni okvir, ni povijesna
tradicija, nego isključivo objektivni kulturni, ekonomski i društveni odnosi.
“Prema tome”, zaključuje Pribićević, “kad kažemo Hrvatska i Slavonija ne mi-
slimo mi pod tijem zaokruženi komad zemljišta, niti političku individualnost,

nego jedan nerazdruživi dio našeg narodnog tijela” (str. 67). Narodni prostor
Hrvata i Srba, kao jedne nacionalne individualnosti, proteže se kao kontinui-
rana cjelina neovisno od kontingentnih povijesnih i političkih tvorevina: “Pa
kad sagledamo tu sliku u cijelosti njenoj, veselijem ćemo srcem zapjevati:
‘Lijepa naša domovino’” (str. 67). Hrvatski nacionalni prostor nije ograničen
na Hrvatsku, niti je on isključivo, pa niti primarno hrvatski (“Ne poznajemo
šire ili uže domovine…” (str. 67)). Jasne su političke implikacije koje iz toga
proizlaze.
Nastavljajući u prikriveno “veleizdajničkoj” noti, Pribićević ustvrđuje
kako “svaki narod ima neosporno pravo na samostalan život i razvitak” (str.
67). Još na samom početku teksta on je u načelnom izlaganju iznio tvrdnju
kako je nacionalna ideja fundamentalna ideja modernog doba, komplementar-
na individualnom principu slobode pojedinca koji je rezultat ukinuća feuda-
lizma, i kako bi idealno stanje podrazumijevalo njezino potpuno oživotvo-
renje, odnosno uspostavu univerzalnog sistema nacionalnih država (str. 51).
Reformacija je oslobodila savjest, (Francuska) revolucija čovjeka, a nacionalna
ideja treba osloboditi narode (str. 55). U ovoj trostrukoj povijesnoj strukturi,
nacionalna svijest nužno počiva na individualnoj samosvijesti. Pravo naroda
na samostalnost, odnosno drugim riječima pravo naroda na vlastitu naci-
onalnu državu, ne proizlazi dakle iz neke pravice koja se može ili ne može
dokazati, nego isključivo iz kolektivne narodne volje koja je suverena: “Jasno
mora biti za svakoga, da nije nužno narodu dokazivati, kako on ima pravo na
samostalnost, on ima to pravo, jer postoji kao narod, jer hoće da živi kao narod,
jer osjeća snagu, da to svoje pravo provede” (str. 68). Iz toga jasno proizlazi da
je državnopravna politika posve promašena jer provođenje nacionalne ideje
ovisi isključivo o snazi suverene volje naroda. Zbog toga je zadatak nacionalne
inteligencije podizati narodnu svijest, onaj subjektivni faktor koji nadogra-
đuje objektivne odnose, a o kojem ovisi snaga naroda i njegova sposobnost da
iznese i oživotvori svoju nacionalnu ideju.
Zbog nužnosti zauzimanja stanovišta o narodnom jedinstvu Srba i Hrvata
na cjelokupnom njihovu teritoriju, nije moguće nacionalnu politiku ograničiti
na problematiku srpsko-hrvatskih odnosa u Trojednici, a pogotovo ne na poli-
tiku “sloge”, “kompromisa” ili “suradnje” (str. 71). Pribićević kritizira taktiku
podilaženja Beču u nadi da će vladajući krugovi Monarhije zauzvrat Hrvatskoj
podariti određene ustupke, “list papira, na kojem će stajati napisano, da nam
se priznaje pravo na život” (str. 72). Posebice na udar dolazi podržavanje habs-

burškog imperijalističkog prodora na Balkan, u čemu Pribićević vidi opasnost
i za hrvatstvo i za srpstvo, odnosno on u “sluganskoj” politici koja se nudi kao
oslonac za prodor na slavenski jug vidi najveću opasnost za narodno jedin-
stvo, pa i opstanak Hrvata i Srba (str. 72). Osim toga, jednaka kritika upućuje
se hrvatskim političkim elitama u pogledu teorije o “hrvatskom političkom
narodu” (str. 76). Nasuprot tome, ono što je potrebno jest da se Srbi i Hrvati u
Trojednici ujedine “u jednu narodnu stranku, koja će podržavajući kulturne
veze s ostalijem dijelovima našega naroda zahtijevati samostalnost Trojednice
na osnovu načela narodne suverenosti” (str. 76). U ovome je zapravo sažet
temeljni kratkoročni politički zahtjev “mladih”: ujedinjenje hrvatske i srpske
opozicije, promjena političke strategije kroz prihvaćanje prirodnog narodnog
prava te vanjskopolitička reorijentacija u smjeru jugoslavenstva. Da je taj za-
htjev kratkoročan, i da su projekcije budućnosti mnogo šire od okvira Trojed-
nice, pa i Habsburške Monarhije, razvidno je iz zahtjeva da “jedna misao spaja
Biograd, Zagreb, Spljet, Sarajevo, Cetinje i Prizren” te iz konstatacije da se “s
faktičnim našim, narodnim položajem ne možemo nikako pomiriti” (str. 73).
Kao najvažniji zadatak stoga postavlja se “da u našem narodu dižemo i jačamo
svijest o ukupnoj narodnosti, jer je to prius, kome će kao posterius slijediti
narodno ujedinjenje Srba i Hrvata” (str. 74).
Generacijski izazov
Već iz letimičnog pogleda jasno je da postoje stanovite razlike između Radiće-
va i Pribićevićeva teksta. Ona najočitija odnosi se na formalne karakteristike:
Radićev je tekst mnogo kraći, pa i općenitiji. Razlog je tome dakako opet
formalne prirode. Osim što je zamišljen kao prvi u nizu tekstova (pa nosi
podnaslov “I. Ideali narodno-prosvjetni”39), on je prilagođen okviru i opsegu
jednog mjesečnika. S druge strane, opsežniji almanah Narodna misao dopuštao
je i obuhvaćao mnogo veće radove. Ipak, razlike su među njima i sadržajne na-
ravi. Radićev se tekst, možda baš zato što je mnogo općenitiji, čita zapravo kao
političko-programatski proglas, kao neka vrsta nadopune uredničkom progla-
su “Što hoćemo” koji mu prethodi. Pribićevićev je tekst, s druge strane, mnogo
bliži elaboriranom stručnom radu, ali sa snažnom političkom notom, jedna
39 Nastavci međutim nisu bili objavljeni u idućim brojevima Hrvatske misli.

vrsta političke intervencije mladog intelektualca. Baš zbog toga on je i mnogo
fokusiraniji te tematski usmjeren na jedan ključni problem: hrvatsko-srpske
odnose i nacionalno pitanje. Radić će zahvatiti i etičku problematiku, i pitanja
vanjske politike i međunarodnih odnosa, pa čak ovlaš i rodne odnose. Jasno je
da nije samo ranije opisani tekstualni kontekst utjecao na ove razlike u formi
i naglasku. Radić piše tekst za list koji izlazi u Pragu, koji se dakako referira
direktno na hrvatske prilike, ali čiji je horizont mnogo šire postavljen te je fo-
kusiran na aproprijacije i prilagodbe širih europskih modernističkih kretanja.
Pribićević pak djeluje u Zagrebu, uronjen je u studentsku politiku na zagre-
bačkom sveučilištu kojom dominira srpsko-hrvatski sukob koji potenciraju
frankovci, ali čijem rješenju ne pridonose ni glavne oporbene struje. U tom
smislu, a u kontekstu almanaha koji je fokusiran upravo na specifični problem
nacionalnog pitanja, on se intelektualno hvata u koštac s onim problemom
koji se iz njegove vizure javlja kao fundamentalan i gorući.
Mnogo više od njihovih razlika, međutim, zapanjuje zapravo istovjetnost
pozicija Pribićevića i Radića. Ne samo identičnost njihovih misli, već i njiho-
vih formulacija jasno upućuje na koordinirani rad i komunikaciju skupina u
okviru kojih su djelovali.40 Tijekom 1897. oni zapravo javno elaboriraju svoje
političke i intelektualne pozicije, pa unutar toga i svoju nacionalnu koncep-
ciju. Ovdje ne želim rezimirati nacionalnu koncepciju napredne omladine
koja je detaljno izložena kroz raniju analizu tekstova. Kao posljednju točku
želio bih formulirati određene zaključke koji se tiču povijesnog karaktera te
koncepcije, a vezano uz problematiku kontinuiteta i diskontinuiteta iznesenu
u uvodu. Sam almanah Narodna misao daje nam dobru nit vodilju. Njihovo
oslanjanje na Račkog i Daničića zapravo upućuje na to da se “mladi” smatraju
nastavljačima jugoslavenske nacionalne koncepcije. Oni se postavljaju u liniju
kontinuiteta od ilirskog pokreta, smatrajući sebe nastavljačima, obnoviteljima,
pa po mogućnosti i dovršiteljima nacionalnog pokreta. Ono što oni zamjera-
40 To ne znači, međutim, da mimo proglasa, deklaracija, javnih nastupa i tekstova nije bilo nesu-
glasica unutar pokreta čak i oko fundamentalnih pitanja. Te su nesuglasice mogle proizlaziti iz
načelnih neslaganja, ali često su bile proizvod individualnih idiosinkrazija, sukoba ega i osobnih
razmirica. One se najbolje mogu iščitati iz privatnih korespondencija. O nesuglasicama i razmiri-
cama glede hrvatskog državnog prava i srpsko-hrvatskih odnosa vidi npr. “Ž. Bertić – F. Hlaváčeku,
Osijek 17.VII.[1900.]”, “N. Fugger – F. Hlaváčeku, b. mj., b. dat. [1898.]”, “N. Fugger – F. Hlaváčeku,
Zemun, 11.I.1900.”, i dr., u: Damir Agičić (ur.), Dragi Franta!: Hrvatska korespondencija Františeka
Hlaváčeka (1896. – 1904.), Zagreb, 2003.

ju “starima” zapravo je njihovo zastranjivanje s ove linije kontinuiteta koje
se najjasnije očituje u nemogućnosti razrješenja hrvatsko-srpskog sukoba u
Trojednici. Mirjana Gross stoga u svojem tekstu o nacionalno-integracijskim
ideologijama u Hrvatskoj tijekom druge polovice 19. stoljeća posve opravdano
stavlja ideologiju napredne omladine među nastavljače jugoslavenske koncep-
cije.41 Međutim, ona ujedno naglašava i činjenicu da su promijenjeni društveni
uvjeti zahtijevali i promjene u ideologiji jugoslavenstva. Napredna omladina
donosi njezinu “demokratizaciju i laicizaciju”. Nije riječ dakle o formulaciji
nove nacionalne koncepcije, nego o novoj “političkoj filozofiji i taktici koja je
išla za odlučnom mobilizacijom širih slojeva u nacionalnoj borbi.” Riječ je o
rekontekstualizaciji jugoslavenstva, ne o njegovoj rekonceptualizaciji. Tradi-
cionalno jugoslavenstvo, pod utjecajem modernih ideologija i strujanja lišeno
njegovih “romantičkih sastojaka i kršćanskoga okvira”, zapravo je preuzeto u
svojim ključnim postavkama i uklopljeno u naprednjačku građansko-demo-
kratsku ideologiju.42 U tom smislu, može se zaključiti kako pokret “mladih”
općenito, pa i u svojoj nacionalnoj koncepiji, predstavlja svojevrsni kontinui-
tet u diskontinuitetu. U vremenu krize dominantnih ideja, oni se postavljaju
kao oni koji će te ideje preuzeti, prilagoditi novim uvjetima i dosljedno prove-
sti u djelo. Diskontinuitet koji oni zagovaraju odnosi se zapravo na potrebu za
novim vođama, za svojevrsnom smjenom generacija. Kako su sami istaknuli
krajem 1897., godine intelektualnog naboja i prkosa građanske omladine: “Ne
kanimo rušiti što su oni [“stari”, op. N. T.] sazdali. Dičimo se stvorenim. No
nećemo gledati prekrštenih ruku, klanjajući se prošlim vremenima. Novo
doba – nove zadaće.”43 Najviše od svega, istup napredne omladine označio je
generacijski izazov postojećim elitama u Hrvatskoj, ali koji je u bitnom smislu
trebao ostvariti kontinuitet građanske nacionalne ideje u novim društve-
no-političkim okolnostima.
41 Gross, “Nacionalno-integracijske ideologije”, 284, 286.

42 Gross, “Nacionalno-integracijske ideologije”, 297.
43 “Mladost”, Vijenac XXIX, br. 51, Zagreb, 1897, 823.

Izvori i literatura
Agičić, Damir, Hrvatsko-češki odnosi na prije- Gross, Mirjana, “Nacionalno-integracijske

lazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, Ibisgrafika, ideologije u Hrvata od kraja ilirizma do
2000. stvaranja Jugoslavije”, u: Mirjana Gross (ur.),
Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća
Agičić, Damir (ur.), Dragi Franta!: Hrvatska do početka 20. stoljeća, Zagreb, Sveučilišna
korespondencija Františeka Hlaváčeka (1896. naklada Liber, 1981, str. 283—306.
— 1904.), Zagreb, Srednja Europa, 2003.
Horvat, Josip, Politička povijest Hrvatske, dio
Artuković, Mato, Ideologija srpsko-hrvatskih 1, Zagreb, August Cesarec, 1990.
sporova (Srbobran 1884 — 1902), Zagreb,
Naprijed, 1991. Iveljić, Iskra (ur.), The Entangled Histories of
Vienna, Zagreb and Budapest (18th — 20th
Barbarić, Damir (ur.), Fin de siecle Zagreb — Century), Zagreb, FF Press, 2015.
Beč, Zagreb, Školska knjiga, 1997.
Lovrenčić, Rene, Geneza politike “novog kur-
Batušić, Nikola, Zoran Kravar, Viktor sa”, Zagreb, Sveučilište u Zagrebu – Institut
Žmegač, Književni protusvjetovi: Poglavlja iz za hrvatsku povijest, 1972.
hrvatske moderne, Zagreb, Matica hrvatska,
2001. Luetić, Tihana, Studenti Sveučilišta u Zagrebu
1874. — 1914.: svakodnevica i društveni život
Biondich, Mark, Stjepan Radić, the Croat Pea- (doktorska disertacija), Zagreb, 2011.
sant Party, and the Politics of Mass Mobilizati-
on, 1904 — 1928, Toronto, Buffalo, London, Mangjer, Dušan, “Zagreb, na Uskrs 1897.”,
University of Toronto Press, 2000. Narodna misao, Zagreb, Dionička tiskara,
1897, str. 1—8.
Bogdanov, Vaso, Historija političkih stranaka
u Hrvatskoj: od prvih stranačkih grupiranja Marijanović, Stanislav, Fin de siècle hrvatske
do 1918., Zagreb, Novinarsko izdavačko moderne (Generacije “mladih” i časopis
poduzeće, 1958. “Mladost”), Osijek, Revija – Izdavački centar
Radničkog sveučilišta, 1990.
Flaker, Vida, Časopisi hrvatskoga moderni-
stičkog pokreta, Zagreb, Hrvatsko filološko Marjanović, Milan, Hrvatska moderna: Izbor
društvo, Sveučilišna naklada Liber, 1977. književne kritike, knj. I i II, Zagreb, Jugosla-
venska akademija znanosti i umjetnosti,
Gross, Mirjana, “Studentski pokret 1875 — 1951.
1914”, u: Jaroslav Šidak (ur.), Spomenica u
povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta Miller, Nicholas J., Between Nation and State:
u Zagrebu, knj. I, Zagreb, Sveučilište u Zagre- Serbian Politics in Croatia Before the First Wor-
bu, 1969, str. 451—477. ld War, Pittsburgh, University of Pittsburgh
Press, 1997.
Gross, Mirjana, “O integraciji hrvatske naci-
je”, u: Mirjana Gross (ur.), Društveni razvoj u “Mladost”, Vijenac XXIX, br. 51, Zagreb, 1897,
Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. str. 823—824.
stoljeća, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber,
1981, str. 175—190.

“Narodna misao”, Hrvatska misao: list za Sveučilište u Zagrebu - Institut za hrvatsku
književnost, politiku i pitanja socijalna, god. I, povijest, 1973, str. 65—84.
br. 7/8, Prag, 1897, str. 212—215.
Šidak, Jaroslav, “Idejno sazrijevanje Stje-
Pavličić, Pavao, “Što je danas hrvatska pana Radića”, u: Studije iz hrvatske povijesti
moderna?”, Dani hrvatskoga kazališta 28, br. 19. stoljeća, Zagreb, Sveučilište u Zagrebu
1, 2002, str. 5—16. – Institut za hrvatsku povijest, 1973, str.
379—389.
Pribićević, Svetozar, “Misao vodilja Srba i
Hrvata”, Narodna misao, Zagreb, Dionička “Što hoćemo”, Hrvatska misao: list za književ-
tiskara, 1897, str. 49—77. nost, politiku i pitanja socijalna, god. I, br. 1,
Prag, 1897, str. 1—4.
Racko, Ljerka, “Pokret hrvatske moderne u
historiografiji”, Historijski zbornik XXXVI, br. Ujević, Mate, Prilozi za povijest pokreta
1, 1983, str. 1—31. hrvatske omladine koncem XIX i početkom XX
stoljeća, s osobitim osvrtom na borbu starih i
Radić, Stjepan, “Hrvatski ideali. I. Ideali mladih, Zagreb, Alfa, 2015.
narodno-prosvjetni”, Hrvatska misao: list za
književnost, politiku i pitanja socijalna, god. I,
br. 1, Prag, 1897, str. 5—9.
Stančić, Nikša, Hrvatska nacija i nacionali-

zam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, Barbat, 2002.
Šicel, Miroslav, Književnost moderne, Povi-

jest hrvatske književnosti, knj. 5, Zagreb,
Liber, Mladost, 1978.
Šidak, Jaroslav, Mirjana Gross, Igor Karaman,

Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda g.
1860 — 1914., Zagreb, Školska knjiga, 1968.
Šidak, Jaroslav, “Hrvatsko pitanje u Habs-

burškoj monarhiji”, u: Studije iz hrvatske
povijesti 19. stoljeća, Zagreb, Sveučilište u
Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest 1973,
str. 3—44.
Šidak, Jaroslav, “Prilog razvoju jugoslaven-

ske ideje do I. svjetskog rata”, u: Studije
iz hrvatske povijesti 19. stoljeća, Zagreb,
Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku
povijest, 1973, str. 45—64.
Šidak, Jaroslav, “Jugoslavenska ideja u

hrvatskoj politici do I svjetskog rata”, u: Stu-
dije iz hrvatske povijesti 19. stoljeća, Zagreb,

With Unity Against (Dis)harmony: the Progressive
Youth’s Conception of the Nation
Summary
Similarly as in other European countries, at the end of the 19th cen-

tury the modernist movement of the Progressive Youth dynamized
Croatian culture and politics and challenged the ideas and positions
of the “old” national elites. As it was formed under the influence of
foreign, mostly Viennese and Prague movements, its appropriation
and application to the Croatian space necessarily had to be modified
with regard to the specific Croatian social context. This leads to a
question of evaluating the character of the modernist movement
in Croatia, especially concerning its relationship to the established
national structures and traditions. Does the modernist Youth Move-
ment represent a radical break with the traditions and politics of “the
elders”, or is it more a case of a simple process of generational change
obscured by radical rhetoric? An attempt to answer this question will
be given through a consideration of a specific problematic which was
in the focus of Croatian political and cultural life of the time, i.e. the
national question. To this end, representative texts published in the
first relevant publications of the Progressive Youth – the Prague-ba-
sed journal The Croatian Thought and the Zagreb-based university
almanac The National Thought – will be analyzed. Finally, through
the contextual reading of these texts it is also possible to consider cer-
tain differences within the Youth Movement, as well as to determine
the specific foci of certain groups of the Movement which acted in
different fields and contexts.
Keywords: Progressive Youth; conception of the nation; The Croatian

Thought, The National Thought, generational change

UDK: 930.253(560):94(497.5=163.41)
O obavijesnom potencijalu
osmansko-turske arhivske
građe za povijest Srba u
Hrvatskoj: uvodne napomene
Nenad Moačanin
Obavijesni potencijal osmansko-turskih arhivskih izvora općenito, pa onda i za

prošlost Srba u Hrvatskoj istodobno je i kolosalan i više nego ograničen. Razlog
je tome karakter popisnih deftera, napose katastarskih, sastavljanje kojih je bilo
isključivo motivirano fiskalnim interesima. No ipak je moguće ustanoviti da se na
područjima na kojima se u dvadesetom stoljeću (“jučer”) nalazio uglavnom kom-
paktno naseljen najveći dio Srba u Hrvatskoj ništa bitno nije mijenjalo približno
od sredine šesnaestog stoljeća, osim relativno male gustoće naseljenosti u ranom
razdoblju. U vrijeme osmanske vladavine to se odnosi na populaciju Vlaha koji su
bili obuhvaćeni organizacijom srpsko-pravoslavne crkve. O artikulaciji njihovog
identiteta turski izvori ne daju nikakve informacije, premda se može pretpostaviti
da je on bio dosta fluidne naravi. S druge strane je moguće pronaći obilje infor-
macija o raznovrsnim oblicima života iz domena antroponimije, toponomastike,
ekohistorije i mnogih drugih. U kombinaciji s vijestima neturskih izvora (hrvatskih,
latinskih, njemačkih) moguće je ostvariti znatan napredak u odnosu na dosadašnje
rezultate u znanosti.
Ključne riječi: Srbi, Hrvatska, Osmansko carstvo, financijska uprava, arhivi
U historijskoj osmanistici kao pomoćne povijesne znanosti oduvijek su

figurirale samo paleografija i diplomatika. Kronologija, metrologija,
sfragistika i ostalo nisu se nikada osamostalile te su se ta područja redovito po-
javljivala kao dodatci unutar prve dvije discipline. To je dijelom bilo opravdano
nenad moačanin O obavijesnom potencijalu 191

s razloga što su značenje i uloga tih oblasti kudikamo manji negoli na Zapadu.
Međutim, u posljednjih četrdesetak godina s napredovanjem istraživanja
osmanskih katastarskih, vojničkih i drugih popisa, nametnula se nužnost
da se uspostavi defterologija kao autonomna pomoćna povijesna znanost sui
generis. Još 1977. istraživač Heath W. Lowry upotrijebio je pojam “defterology”.
Od tada je veći broj radova zapadnih, turskih, pa i hrvatskih istraživača u
praktičnome smislu znatno pridonio razvitku ove discipline, no ona do danas
nije formalno konstituirana, niti sistematizirana tako da bi se mogli pojaviti
odgovarajući priručnici. Povremeno bi se javljali kraći ili dulji popisi pojmo-
va u dodatku knjigama, nekada samostalno, a nekada kao elementi indeksa
rerum, odreda nedostatno. Pojednostavljeno rečeno, radi se o “čitanju između
redaka”, a to u slučaju građe nastale djelovanjem osmanskih financijskih nad-
leštava pretpostavlja razumijevanje specifičnih postupaka, stilizacija, formula
i raznovrsnih oznaka koje su ta nadleštva rabila od petnaestog do devetnae-
stog stoljeća, ne istovremeno i ne posvuda na isti način.
Posljednjih pedeset-šezdeset godina osmanske se porezne katastarske po-
pise (tapu tahrir defterleri), osobito detaljne (mufassal), kao povijesna vrela ili
precjenjivalo, ili podcjenjivalo. Isprva se vjerovalo da će ti dokumenti otkriti
sve tajne prošlosti već zbog samog iznenađujućeg bogatstva podataka koje
oni sadrže, a potom se sve više stao širiti pesimizam, sve do negiranja ikakve
koristi od tapu tahrira u povijesnom istraživanju, posebice u oblasti gospodar-
ske povijesti. Do neke mjere ta se dva stava mogu geografski locirati: “entuzi-
jazam” je još snažan u dijelu istraživačkih središta u balkanskim zemljama, te
dijelom i u Turskoj, dok “negativistička” škola danas dominira u SAD. Ostatak
svijeta uglavnom bi se našao u “sivoj zoni” između dva ekstrema. Naš je cilj
ovdje ukazati na mogući treći put.
Ne bih govorio o historijsko-geografskim, ekološkim, urbano-historijskim
i drugim aspektima problematike, već bih se ograničio na ekonomsku povijest.
Tu u posljednje vrijeme vlada, da odmah kažemo, s nepravom, velika skepsa.
Takozvana “kliometrija” postala je dosta ozloglašena. Dijelom je tome uzrok
suvišni hiperkriticizam, koji inzistira na nemogućnosti uspostave egzaktnih
pokazatelja i velikom broju nepoznanica. S druge strane kliometriju odba-
cuju i postmodernističke tendencije. Međutim, prihvatimo li u nekoj mjeri
postmodernističku kritiku i usmjerimo li je “protiv” tog hiperkriticizma, moći
ćemo prihvatiti stanovište da historiografija, pa tako i ona ekonomska, nije
egzaktna znanost, te da su njeni zaključci nužno aproksimacije od čega ne

treba bježati, jer one, ako su dobro zasnovane, nude itekako vrijedne poticaje i
pokazuju put prema jasnijem razumijevanju prošlosti.1
Najveći problem pri pokušaju interpretacije podataka ovih popisa uvijek
je predstavljala sklonost koje se nije lako riješiti, a to je da se podaci uzimaju
onako kako su zapisani, to jest “zdravo za gotovo”. Tako je mislio i Ömer Lütfi
Barkan, jedan od najvećih turskih istraživača kada je porezne popise shvatio
kao statistiku, te ustvrdio da se u Osmanskom Carstvu u 16. stoljeću dogodio
veliki rast stanovništva, na što se kasnije nadovezalo i razmišljanje Osmana
Okyara o navodnom ekonomskom rastu. Iako su novija istraživanja to temelji-
to opovrgla, još uvijek je prisutno shvaćanje Fernanda Braudela kako su turski
povjesničari tako pružili potporu njegovoj tezi o jedinstvu Mediterana. Da li
ćemo morati prihvatiti idealiziranu sliku, ili zaključiti da nije moguće ništa po-
uzdano utvrditi? Za promašaj nisu ni najmanje krivi osmanski popisivači. Ono
što su zapisivali u velikoj je mjeri odgovaralo stvarnosti, ali tek kao rezultat
interakcije velikog broja faktora koji su njima bili dobro poznati, a nama su to
tek u maloj mjeri. Nikada nije dovoljno ponavljati da se uvijek radi o popisi-
ma, odnosno o tabličnim prikazima u najdoslovnijem smislu riječi, a nikada
o statistici, čak niti “proto” – a kamoli pravoj. Bajkovito bogatstvo podataka
lako zavodi na pogrešni smjer prihvaćanja i tumačenja, poput uvjerenja da je
dovoljno ispravno pročitati, odnosno prevesti tekst pa će se točno znati broj
stanovnika, veličina agrarne proizvodnje, udjeli vjerskih zajednica u ukupnoj
populaciji, visina prihoda kako države tako i njenih agenata i slično. Dakako,
takva su shvaćanja dominirala u jugoslavenskoj, a dosta se tvrdokorno drže i u
postjugoslavenskim historiografijama.2 Kako sam naglasio, kritičari – revi-
1 Bruce McGowan položio je temelje “kliometrije” u osmanistici koncem šezdesetih godina prošlog
stoljeća. Food supply and taxation on the Middle Danube (1568 – 1579). Archivum Ottomanicum I,
Budapest 1969, 139–194. Od velikog broja radova drugih istraživača kao posebno reprezentativne
spomenuo bih u ovoj bilješci dva: Huri İslamoğlu i Suraiya Faroqhi, Crop Patterns and Agricultural
Production Trends in Sixteenth-Century Anatolia, Review: A Journal of the Fernand Braudel Cen-
ter (Binghamton), II, 3, Winter 1979, 41–36. John Alexander, Counting the Grains: Conceptual
and Methodological Issues in Reading the Ottoman mufassal tahrir defters, Mélanges prof. Mac-
hiel Kiel, Zaghouan 1999, 55–70. Ovaj je autor statističkom analizom dokazao da se u najstarijim
popisima može ustanoviti samo vjerojatna raspodjela dohotka, a ne volumen proizvodnje. Oso-
bito je detaljno i dalekovidno o ovom pitanju raspravljala Margaret Venzke (The Ottoman tahrir
defterleri and agricultural productivity, Osmanlı Araştırmaları XVII, Istanbul 1997, 1–61.).
2 Tako Ahmed Aličić vjeruje da je broj posjedovnih isprava (tapija) u rukama muslimana jednak bro-
ju muslimanskih domaćinstava. Opširni popis Bosanskoga sandžaka iz 1604. godine, I, Sarajevo
2000. (Uvod).

zionisti nerijetko su “s prljavom vodom izbacili i dijete”. Ovo su napomene
koje se odnose na način kako možemo pristupiti proučavanju podataka tapu
tahrir deftera, a da ne ostanemo na prepričavanju građe, ili pak na odbacivanju
takvog tipa izvora kao tobože “nepouzdanog”. Također je ovo u neku ruku i
apologija historiografije kao humanističke znanosti, čak i u sferi ekonomske
povijesti i “kliometrije”. Poticaji s područja striktno društvenih, pa i prirod-
no-tehničkih znanosti dobro su došli, no kvantifikacija je najkorisnija onda
kada ne pretendira na “egzaktnost”, jer u suprotnom može zavesti u još veću
pomutnju od “impresionističkog” zaključivanja, već s obzirom na narav baze
podataka. Toliko o općim metodološkim pitanjima.
Najvažnija institucija koja raspolaže povijesnom građom što se odnosi na
područje u okvirima današnje Republike Hrvatske kojim je u 16. i 17. stolje-
ću vladalo Osmansko Carstvo, jest Arhiv Predsjedništva vlade (Başbakanlık
Osmanlı Arşivi, skraćeno BOA) u Istanbulu. Donedavno je od velikog značenja
bio i arhiv Tapu Kadastro u Ankari, no u posljednje vrijeme iz njega se popisni
defteri prebacuju u BOA. Ostala važnija mjesta su Beč i Venecija, uz stanoviti
broj arhivsko-bibliotečnih ustanova, uglavnom po Njemačkoj. Osim popisa, u
spomenutim institucijama, prije svega turskim, nalazi se i nemali broj pojedi-
načnih dokumenata koji su općenito manje istraženi negoli defteri.
Obavijesni potencijal tih izvora je golem. Međutim, nikad nije dovoljno
naglašavati kako je njihov karakter izrazito jednostran, a to znači da su popisi
nastajali s isključivom motivacijom registracije aktualnih ili potencijalnih
prihoda koji su namijenjeni bilo izravno državi, kao glavarina (džizja ili harač),
bilo neizravno, kao spahijska desetina i tome slično. Ako je u tome smislu bilo
nužno opisati lokaciju neke parcele, onda bi u popisu bilo spomenuto svako
stablo i svaki kamen. No rijetko, pa i vrlo rijetko oni nešto govore o tematici
koja je širem čitateljstvu kudikamo najzanimljivija, kao što su migracije i ge-
nealogije. Financijskoj je birokraciji bilo irelevantno sve ono što nema veze s
porezima, poput rodova i plemena, a čak je i sumnjičavo gledala na samonikle
organizacijske oblike koje nije ona sama diktirala. Isto tako gotovo da se i ne
javljaju etničke odrednice. Etnonim “Srbi”, odnosno “srpski” pojavljuje se u
defterima za krajeve zapadno od Srbije u današnjem smislu dvojako: izuzetno
u slučaju obilježavanja gradske četvrti (srpska mahala u Osijeku 1565., uz
mađarsku), a češće u sociokulturnom smislu s posljedicama za porezni status
(srpske nahije nasuprot vlaškim; zemljoradnici za razliku od stočara, na tragu
odredaba u Dušanovom zakoniku, primjeri iz Hercegovine). Ni odrednica

“Vlasi” ne upotrebljava se posvuda ondje gdje bismo to očekivali. Tako je u
zapadnoj Slavoniji do kraja osmanske vlasti, dok na području Like i sjeverne
Dalmacije defteri ili ne navode nikakve oznake, ili u skladu s oscilacijama
statusa od obične raje do obveznika dukata po kući pa iznova obične raje, istu
populaciju jednom zovu vlaškom, a potom ona ostaje bezimena. Napokon iz
ovih razmatranja moramo isključiti područje Banije i Korduna koje je manje
ili više bilo rijetko naseljena ili posve pusta ničija zemlja.
Narativni osmanski izvori, prije svega Evlija Čelebi, ovdje ne pružaju ja-
sniji uvid, jer taj pisac uopće ne koristi pojam Vlah za “morlačko” stanovništvo
jadranskog zaleđa. Sukladno zbivanjima u proteklih stotinjak godina, putopi-
sac najčešće naziva sve nemuslimansko stanovništvo “uskocima”, pri čemu su
jedni dobri i pokorni, a drugi su se odmetnuli u službu neprijatelju.
U svakom slučaju, za istraživanje ovo nije nepremostiva prepreka. Pri-
lično je sigurno da su prostori opustjeli u ratnim zbivanjima do sredine 16.
stoljeća naseljeni Vlasima kao kolonizacijskim elementom s pomoćnom voj-
nom ulogom, a oni su u vjerskom smislu bili pretežno obuhvaćeni ustanovom
srpsko-pravoslavne crkve, te se njihova prošlost može i treba proučavati kao
povijest Srba u Hrvatskoj, neovisno od ritma i intenziteta razvoja samoiden-
tifikacijskih procesa. Dakle, etnokonfesionalna karta kakvu znamo iz novijeg
doba, može se grosso modo preslikati i na prilike od druge četvrtine šesnaestog
stoljeća nadalje. I tada do punog izražaja dolazi bogatstvo defterskih referenci
na bezbroj antroponimijskih, toponomastičkih, demografskih, ekonomskih,
ekohistorijskih i drugih fenomena. Što se tiče načina objavljivanja građe o ko-
joj smo govorili, važno je napomenuti još nešto. Naime, osim niza nedoumica,
i još mnogih drugih ograničenja, postoje i takva koja si nepotrebno možemo
nametnuti i sami. To posebno vrijedi za katastarske deftere koji se odnose na
europski dio Carstva, pa tako i na hrvatske i susjedne im krajeve. Na primjer,
ako se radi o turskim ili arapskim područjima vjerojatnost valjanog iščitavanja
onomastičkog materijala znatno je viša negoli u slučaju slavenskih, grčkih,
albanskih ili mađarskih predjela. Zato u prvom slučaju nije apsolutno nužna
transliteracija, pa čak ni prilaganje faksimila. Transkripcija prema suvreme-
nom turskom uglavnom može biti sasvim dovoljna. No u drugom slučaju
takav pristup može ozbiljno ugroziti čitav pothvat. Tada se čak i odlično
poznavanje niza jezika Jugoistočne Europe može pokazati nedostatnim, uk-
ljučujući i to da je istraživač nativni govornik, pa čak i da vlada odgovarajućim
lokalnim govorom. Prečesto u objavljenim tapu tahrir defterima u posljednjih

sedamdesetak godina za neturske krajeve toponimi i osobna imena izgledaju
odviše “čisto”. Naravno, svaka skupina popisa za određeni kraj ili zemlju je
“svijet za sebe”. Tako se nužno nailazi na oveći broj dubioza pri čitanju i pisar-
skih nedosljednosti, te kao jedini način da se problem ublaži preostaje takva
mjesta posebno označiti, kako bi svaka alternativna verzija ostala otvorenom.
Često sam u vlastitom radu kada bi samo dio riječi bio čitljiv, zvjezdicom ozna-
čavao nejasni dio, bilo na početku, u sredini ili na kraju. Ako je pak čitanje bilo
pouzdano više od 50 posto, zvjezdica bi došla na kraj riječi. U slučaju pretežito
nečitkih riječi ili njihovih dijelova (pod nečitkim smatram jedno ili više slova
što ne sugeriraju ništa suvisloga), ondje bih ubacivao arabička slova onako
kako se u izvorniku javljaju, uključivo i pisarske greške.
Posebnu “glavobolju” mogu uzrokovati diskrepancije između podataka
koje donose osmanski popisi i neturski izvori. Tako se može učiniti da su
defterske brojke s početka 17. stoljeća za Kliški sandžak i iskaz nešto kasnijeg
izvještaja Atanazija Jurjevića u nepomirljivoj suprotnosti, to jest ili u prvom
slučaju ozbiljno preniske, ili u drugom ozbiljno previsoke. No dilemu razrješa-
va spoznaja o različitom pristupu: Osmanlije su registrirale selišta, i to cijela, a
habzburški povjerenik piše o domaćinstvima, tako da se nerazmjer briše. Isti
je slučaj i u Slavoniji. Nadalje, krupan je problem neobična pojava u 17. stolje-
ću koju možemo nazvati “prešućivanje imena”. Na području sjeveroistočne
Bosne (Zvornički sandžak) dvadesetih je godina popisano više nahija (Bijeljina,
Gračanica itd.) iz aspekta ubiranja glavarine. Doslovce tisuće “imena” tada se
javlja na uobičajeni način: ime + ime oca ali samo kao jedno jedino: Todor Vuk!
Jedino je rješenje pretpostavka da se radi o kodnom imenu koje stoji umjesto
pojma “cijela baština”, što indicira da se harač kupio ne od domaćinstva, još
manje od odraslih muških osoba, zbog čega je i taj porez dosta viši nego drug-
dje. Veći iznos zapravo potječe od razlike u “valutnom tečaju”: po svoj prilici ta
je populacija morala plaćati glavarinu po realnom tečaju od 190 akči za groš, a
ne po nominalnom od 120, premda je svaka cijela baština davala po dva groša.
Sretna je okolnost pri tome da možemo postaviti hipotezu kako je upravo
iz tih krajeva nešto kasnije koloniziran dio srednje Slavonije, jer se ondje uz
određeni broj starih stanovnika s imenima koja mjestimično imaju i prezime-
na, javlja i više stotina “misterioznih Todora”. Moguće je i to da se u Slavoniji
malo proširila lepeza kodnih imena, zavisno od nejednakih iznosa porezne
rate. Tako se javljaju još i Petar, Lazar i Jovan, što je još uvijek daleko premalo u
pogledu stvarnog antroponimijskog fonda.

Vrijedi spomenuti i bogatstvo informacija koju defteri nude u slučaju da
se radi o stanovnišvu u statusu obične raje, a kod Srba je nemali broj i takvih
slučajeva. Tada se fiskalne jedinice pojavljuju na najmanje sedam načina: 1.
baština tog i tog, 2. na baštini, 3. na vlastitoj baštini, 4. na baštini oca/brata/
sina, 5. na baštini “XY”, 6. “XY” i 7. mudžered (mücerret, neoženjen, bolje bez
vlastitog domaćinstva). Tome bi trebalo odgovarati: 1. imanje pod imenom
koje se može identificirati, 2. udio na neimenovanoj parceli, 3. odnosi se na
posjednika tapije, 4. na parceli srodnika bez tapije (važan orijentir u pitanju
plaćanja zemljarine spahiji), 5. bez tapije i srodstva s pritežavateljem (sam
plaća zemljarinu), 6. rani obraćenici na islam, slabijeg imovnog stanja i 7. bez
zemljoposjeda, ne nužno neoženjeni ili siromašni.
Svemu rečenom dodao bih i jedan pregled raspoložive, najvećim dijelom
neobjavljene građe u turskim arhivima. Iz razloga posebnog interesa za druš-
tvenu organizaciju te nadasve za migratorna i demografska kretanja smatram
da je dobro navesti i popise koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu.
TT tapu tahrir (“katastarski defteri”),

Arhiv predsjedništva vlade, Istanbul
Bosna
1. sumarni popis Bosanskog sandžaka iz 1468./69. (smješten izvan arhiva, ob-

javljen)
2. br. 5M, g. 1476. prvi defter timara u Bosni nakon osvojenja
3. 18. iz 1485. popis “Kraljeve zemlje” u središnjoj Bosni
4. 24. iz 1490. detalji popis porezniih obveznika u Bosanskom sandžaku, ima
kanun-namu.
Ovi najstariji popisi bacaju svjetlo na pitanje ostataka “crkve bosanske”,
početke islamizacije, pojavu prvih skupine “novih” Vlaha i karakter rane faze
osmanske vlasti.
5. 56. sumarni defter za Bosnu iz 1517. sadrži važnu zbirku zakonskh odredbi
(kanun-namu)
6. 157. iz g. 1530. detalji popis s kanun-namom, tumači pitanja nasljeđivanja
timara i kolonizacije Vlaha
7. 164. iz iste godine, popis timara i vakufa u Bosni

8. 193. iz 1539. s kanun-namom, donosi promjene u timarskom uređenju
9. 201. iz 1540 popis plaća i nadarbina čuvara tvrđava u Bosanskom sandžaku
10. 211. iz 1541. detaljni popis poreznih obveznika (većina stanovništva), za istoč-
nu i srednju Bosnu
11. 440. nedatiran, vrijeme Sulejmana I/II vojnički popis s prihodima od timara
12. 728. sinoptički (icmal) popis Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Zapadne Slavo-
nije iz 1604. godine
13. 742. posljednji detaljni popis svih poreznih obveznika iz 1625.
14. 1013. sinoptički popis Bosanskog sandžaka, nedatiran
15. 1014. nedatirani detaljni popis Bosanskog sandžaka.
Hercegovina
1. br. 76. iz 1517, sinoptički (icmal) popis

2. 174. detaljni (mufassal) defter s podacima o Vlasima hercegovačkog sandžaka
od Nikšića do Poljica
3. 268. mufassal defter za Hercegovinu s poreznim obvezama stanovništva poi-
menično
4. 1043. detaljni popis nahija Hercegovačkog sandžaka s redovitim timarskim
ustrojem, nedatiran
Klis/Krka (Zagora, Lika i jugozapadna Bosna)
1. 284. iz 1550., popis timara, čiftluka i Vlaha (objavljen)

2. 546., nedatiran, vrijeme Selima II, detaljni popis Kliškog sandžaka
3. 553., nedatiran, vrijeme Selima II, popis timara članova gradskih vojnih posa-
da u Kliškom sandžaku
4. 556. nastavak istog popisa
5. 526. popis prihoda od sela i stanovništva u Ravnim Kotarima 1573.
6. 622. detalji defter s popisom vakufskih dobara u sjevernoj dalmaciji i Lici iz
1586. godine
7. 861. detaljni popis teritorija koji je Venecija zauzela u ratu pa vratila poslije
Karlovačkog mira s imenima bivših vlasnika, novih doseljenika Vlaha i vlasni-
ka kula od Tromeđe kod Knina do zaleđa Dubrovnika iz 1701. (objavljen)

Fond Maliyeden Müdevver
(Başbakanlık Osmanlı Arşivi)
1.
MMD 4899. detaljni popis obveza stanovništva sjeverozapadne Bosne iz 1662.
2.
MMD 5618. detaljni popis obveza stanovništva sjeverozapadne Bosne iz
1738.
Fond Baş Muhasebe

(Başbakanlık Osmanlı Arşivi)
DBŞM 483. poimenični popis obveznika za rad u banjolučkoj manufakturi

municije, podaci o ustroju i konstrukciji manufakture, plaćama majstora i
posjedovnoj strukturi u nahijama sjeverozapadne Bosne iz 1703.
Kuyud-u kadime
(fond Arhiva Tapu Kadastro, Ankara,
preseljeno u Başbakanlık Osmanlı Arşivi)
1. Bosna, detaljni popis (mufassal), bez godišta, tugra Ahmed I, kanun-name

nema (Sarajevo i uglavnom zapadna Bosna), 386 str. stari/novi broj: 477/11
(objavljen)
2. Bosna mufassal, bez godišta, tugra Ahmed I, kanun-name nema (uglavnom
zapadna Bosna), 170 str. stari/novi broj: 478/6 (objavljen)
3. Bosna mufassal, bez godišta, tugra Ahmed I, kanun-name nema (dio srednje i
zapadne Bosne), između 170 i 336 str. stari/novi broj: 479/5 (objavljen)
4. Bosna sinoptički defter (icmal), godina 1012, tugra Mehmed III, kanun-name
nema, 141 str. stari/novi broj: 480/253
5. Bosna icmal mustahfiza, bez godišta, tugra Mehmed III, kanun-name nema,
55 str. stari/novi broj: 480/362
6. Hercegovina mufassal, godina 993, tugra Mehmed III, kanun-nama, 212 str.,
stari/novi broj: 483/8
7. (Eflakan-i) Hersek, mufassal, godina 993, tugra Mehmed III, kanun-name
nema, 198 str., stari/novi broj: 485/82

8. Hercegovina icmal, bez godišta, tugra Mehmed III, kanun-name nema, 113 str.,
9. Zvornik, mufassal, godina 1013., tugra Ahmed I, kanun-nama, 390 str. stari/
novi broj: 481/23
10. Zvornik, icmal, godine nema, tugra Ahmed I (dvaput), kanun-nama, 71 str.
11. Klis ve Krka, mufassal, godina 1015, tugra Ahmed I, kanun-name nema, 322
str. stari/novi broj: 475/13
12. Klis, vrsta nespecificirana, godine nema, tugra Mehmed III, kanun-name
nema, 59 str. novi broj: 242
13. Klis ve Bosna, icmal, godine nema, tugra Mehmed III, kanun-name nema, 110
str. stari/novi broj: 476/255
14. Bosna ve Hersek, mufassal, bez godišta, kanun-name nema (samo Hercegovi-
na), 251 str. stari/novi broj: 484/7.
Fond Tapu tahrir

(Başbakanlık Osmanlı Arşivi), Istanbul
Slavonija i Srijem
Detaljni katastarski defteri (TT = tapu tahrir)

1. TT 204. za vilajet Požegu iz 1540. Dio deftera (kadiluk Gorjan) nosi posebnu
numeraciju (TT 203) pa se ponekad govori o dva deftera za to godište. Osim
toga početak popisa zapravo je vrlo kratki sumarni popis (idžmal), pa čitav
defter ima obilježja oba tipa popisa. Na početku detaljnog popisa stoji kratki
kanun. Općenito se može primijetiti da popis u mnogočemu odražava još uvi-
jek dosta nestabilnu situaciju najranijeg razdoblja (objavljen dio koji se odnosi
na Požeški kadiluk).
2. TT 243. za sandžak Požegu iz 1545. Ima kanun-namu. Ni u jednom od prva dva
popisa nije registrirano muslimansko stanovništvo u gradu (objavljen dio koji
se odnosi na Požeški kadiluk).
3. T T 351. za sandžak Požegu iz 1565. Kanun-nama ponovljena iz prethodnog
popisa (objavljen dio koji se odnosi na Požeški kadiluk). Napomena pred
samim tekstom da je primjerak popisa nevažeći zbog niza nepravilnosti što
ih je počinio ovlašteni povjerenik. Odobrena verzija popisa je sačuvana u

fondu MMD i to u tri dijela: br. 258 obuhvaća veći dio sandžaka od Đakova
nadalje; zatim kratki fragment br. 18098 s dijelom popisa grada Požege i
nešto okolnih sela te br. 633 s većim dijelom Brodskog kadiluka. Defter je
urednije i čitljivije pisan od T T 351, ali mu nedostaje početak, tj. veći dio
popisa grada Požege.
4. TT 672. iz 1579. s novom i opširnijom kanun-namom. Najčitkije je pisan
(objavljen). Uz njega se obično spominje i TT 650. kojeg se smatra kopijom, što
nije sasvim točno, jer mu neki dijelovi nedostaju, osobna imena koja sadrži
ponekad imaju alternativni oblik i punktaciju, a na kraju je i popis stanovitog
broja zemljišnih posjeda u sandžaku.
Sumarni defteri
5. TT 204, već spomenuti, sadrži samo imena sela s ukupnim prihodom.
6. TT 486, za sandžak Požegu iz 1569. s raspodjelom nadarbina između vladara
(sultana), upravitelja oblasti (sandžakbega), pokrajinskog konjaništva višeg i
nižeg ranga (zaima i timarnika) te tvrđavskih posada.
Srijem
7. prvi detaljni popis Srijema do Osijeka iz 1546/48.

8. TT 1000., fragment srijemskog deftera iz vremena oko 1555. (Osijek, Nijemci,
Morović, Karlovci)
9. TT 437., defter objavljen u transkripciji 1983. u Ankari, ali nije lako dostupan.
10. TT 571., detaljni popis Srijema s kanunnamom i više važnih odredbi o pojedi-
nim pitanjima iz agrarnih odnosa u uvodu (1578.).
11. TT 673 posljednji sačuvani detaljni popis, nedatiran, vjerojatno oko 1588/89.
Začasna/Pakrac/Cernik
12. TT 348 (971), icmal 1563

13. TT 359 (973), mufassal 1565
14. TT 612, detaljni popis iz 1586.
15. U Arhivu Muzeja Topkapi Saraja: harački defter za Pakrac 1562. (preseljeno u
Başbakanlık Osmanlı Arşivi ).

Konačno bih zaključio ova preliminarna razmatranja konstatacijom da je u
slučaju istraživanja prošlosti Srba u Hrvatskoj prema osmanskim izvorima,
kao i općenito u osmanistici gotovo uvijek nužno podatke interpretirati mu-
kotrpnim, zaobilaznim putem, no rezultat će zato biti tim vredniji.
Nenad Moačanin
On informational potential of Ottoman-Turkish archi-
val sources for history of Serbs in Croatia: an introdu-
ctory note
Summary
The informative potential of Ottoman archival sources in general,

and for the history of Serbs in Croatia in particular, is at the same
time colossal and quite limited. The reason for that is the very nature
of records, especially the domesday books, which were compiled
exclusively out of fiscal interest. However it is possible to confirm
the fact that in areas where Serbs lived as a fairly compact mass in the
twentieth century (or “yesterday”) changes have not been substan-
tial since the sixteenth century, except for some increase in popula-
tion density. In the time of the Ottoman rule this refers to the Vlach
population which was under the authority of the Serbian Orthodox
church. Ottoman sources do not give any information on how their
identity was articulated, but it is safe to assume that it was quite
fluid. On the other hand, it is possible to find much data on different
forms of life from the anthroponomastic, toponomastic, ecohistorical
and many other realms. Thus it becomes possible to make significant
progress in investigating these phenomena by combining Ottoman
with non-Turkish sources such as Croatia, Latin or German.
Keywords: Serbs, Croatia, Ottoman empire, financial administration,

archives

UDK: 81'37:316.323.6 (497)“199/201“
Pojmovna sinergija
neoliberalizma
i nacionalizma
Todor Kuljić
U savremenoj misli o društvu potiskuju se stari pojmovi (humanizam, eksploatacija,

socijalna revolucija) i uvode se novi (tranzicija, transformacija, društvena isključe-
nost, i sl.). Izmenjen je centralni pojam i diskurs pravde. U središtu novog diskursa
nije više socijalna pravda nego kombinacija nacionalne pravde i tržišnog neolibe-
ralnog neograničenog sticanja. U tekstu je pokazano da je u našem regionu na delu
osobena sinergija (zajedničko delovanje) neoliberalne i nacionalističke semantike.
Ključni pojmovi i diskursi obeju struja uzajamno normalizuju ekonomiju profita i
ekonomiju nacionalne krvi.
Ključne reči: progon pojmova, neoliberalizam, semantičke revolucije, etnolibera-

lizam, nacionalna pravda
N a polju teorije vode se važne bitke oko promene društva. Jezgra sukoba
su društvenonaučni pojmovi, potiskuju se stari i uvode se novi. Ovim
promenama bavi se pojmovna istorija. Najopštije govoreći društveni uslovi no-
vog pojmovnog zaokreta u misli o društvu sadržani su u političkim i ekonom-
skim promenama kapitalizma od kraja 20. veka.
Izmenjen je centralni pojam i diskurs pravde. Svaka epoha ima vlastitu
viziju socijalne pravde: to je nekada bilo pravo siromašne većine, danas je
nacionalne većine ili posednika krupnog kapitala. Po ko zna koji put u istoriji
Evrope stigla je nova reconquista (ponovno osvajanje izgubljenog). Nakon du-
bokih promena ponovo se obnavilo staro stanje: kao što je nakon reformacije
usledila protivreformacija, nakon Francuske revolucije i Napoleona zavla-
dala nova Sveta alijansa i restauracija, a nakon Oktobarske revolucije stigao
todor kuljić Pojmovna sinergija neoliberalizma i nacionalizma 203

fašizam, tako su nakon sloma evropskog socijalizma zavladali neoliberalizam i
nacionalizam. Svaka norma koja stvara nejednakost, a nije problematizovana,
stiče status prirodnog prava. Danas je to kombinacija nacionalne pravde i tržiš-
nog neoliberalnog neograničenog sticanja. Uprkos globalizaciji, u regionu je na
delu sinergija (zajedničko delovanje) neoliberalne i nacionalističke semantike.
Ključni pojmovi i diskursi obeju struja uzajamno normalizuju ekonomiju
profita i ekonomiju nacionalne krvi.
Promene kapitalizma krajem 20. veka

Kraj Hladnog rata bio je početak skokovitih promena kapitalizma, ali i strateš-
kih pojmova u misli o društvu. Promene bića beskonkurentskog kapitalizma
tražile su zamene pojmova i njihovih značenja. Ukratko o promenama bića.
Krupni kapital se sa globalizacijom izmakao zakonima nacionalne države
nesmetano ulažući u proizvodnju u zemljama sa jeftinom radnom snagom,
slabim sindikatima, nižim porezima i socijalnim i ekološkim standardima.
Nemački istoričar Jirgen Koka je pokazao da jača finansijalizacija, tj. da se
osamostaljuje novčani bankarski sektor kapitala i privatizacija javnog sektora.
Upadljiva je neravnomernost između erozije moći formalno-demokratskih
ustanova građanske pravne države s jedne i snažne pluralizacije novih identi-
tetskih grupa s druge strane. Jača uticaj privilegovanih elita i moćnih intere-
snih grupa koje kontrolišu medije. Na delu su različite delatne logike demo-
kratije i kapitalizma, zapaža nemački filozof Aleks Demirović. Na jednoj strani
šire se građanske slobode i napori za civilizovanjem kapitalizma. Na drugoj,
krupni kapital raznim ilegalnim i legalnim lobiranjem utiče na politiku, a
kada mu nacionalne državne mere ne odgovaraju beži iz države. U međuna-
rodnoj politici se od septembra 2001. otvoreno suspenduje i guši demokratija
u ime sigurnosti i pokreću novi kolonijalni ratovi vodećih kapitalističkih
država koje prati ekspanzija novih borbenih pojmova i nove vizije neprijatelja
(osovina zla, terorizam). Ratove prati novi tehnološki elektronski naddržavni
vojnopolitički nadzor (internet, dronovi), slabi međunarodno pravo, stvaraju
se nove države u Evropi. Učvrstile su se destruktivne nejednakosti koje spreča-
vaju pravednu raspodelu životnih šansi. Rast siromaštva, migracije i međuna-
rodni terorizam obeležili su početak 21. veka. Socijalno okruženje i prirodno
okruženje uzajamno se pogoršavaju, a upravljanje migracijama nameće se kao

novi zadatak socijalne države. Kontrola privredne moći, socijalno oblikova-
nje promena izazvanih digitalnom revolucijom, promena klime i masovne
migracije traže novu verziju socijalne države. Interesi krupnog kapitala kose
se sa predstavničkom građanskom demokratijom, menja se priroda slobodnog
najamnog rada, a sve fluidniji prekarijat zamenjuje homogenu radničku klasu.
Ako bi se suština neoliberalizma 21. veka pokušala dočarati jednim procesom i
jednim događajem onda bi se u prvom slučaju moglo reći da pravi cilj pozaj-
mljivanja novca državama nije profit, već beskonačno obnavljanje duga koje
dužnika održava u stanju zavisnosti i podređenosti, kaže Slavoj Žižek, a u dru-
gom podsetiti da su 2017. krupni snažni ljudi za poljske radove, afrički migran-
ti, legalno prodavani na aukciji robova u Libiji za oko 400 dolara. O tome su
pisali nemački mediji. U oba slučaja radi se o dugu. Siromašni robovi-migranti
ne mogu novcem otkupiti slobodu, a još manje to mogu države koje produža-
vanjem roka otplate tonu sve dublje u dužničko ropstvo. Zato savremena spo-
na neoliberalizam-dug-ropstvo nije metaforična nego materijalna, direktna ili
posredna. Neoliberalne svetske sile su vojnom intervencijom destabilizovale
sever Afrike i Bliski i Srednji Istok, pokrenule obimne migracije i obnovile
tržište robljem u 21. veku. Pomenuti proces i događaji jesu dve markantne
strane veze neoliberalizma i ropstva. Spaja ih dug, ali ne običan, zelenaški
nego dug okamaćen podjarmljivanjem.
Savremeno neoliberalno podvlašćivanje ima i scenario. Kanadska no-
vinarka Naomi Klajn je upozorila na planske šok terapije kapitalizma. Posle
vojnih poraza ili privrednih katastrofa uvodi se široka privatizacija: takvi
su bili čileansko čudo nakon rušenja Pinočea 1973, zaokret Kine pod Den-
gom nakon nemira u Pekingu 1989, Velika Britanija za vlade Margaret Tačer
nakon Foklandskog rata, Rusija pod Jeljcinom nakon neuspelog vojnog puča
i zabrane KP SSSR-a i Irak nakon vojnog upada USA. Uvek je nakon katastrofa
stradala socijalna država. Međunarodni monetarni fond i Svetska banka bili su
posrednici ovih procesa. Bilo je upadljivo kako se nakon političkih ili prirod-
nih katastrofa koristi dezorijentisanost i pometenost stanovništva da bi se
sprovele nepopularne reforme. Šok strategija je izmenila svet, jer je globalni
kapitalizam koristio krize i katastrofe za brzu privatizaciju. Još više od toga,
šok strategija postala je tehnika vladanja. Nepopularne neoliberalne promene
sprovode se uz sadejstvo katastrofa i šokova kao u Jugoslaviji 1990-ih tokom i
nakon građanskog rata. Neoliberalizam jeste spoj katastrofa i šokova zato što
je svaka katastrofa prilika za novu ideologiju, novu ekonomiju, novi identitet.

Svaka pometnja stvara nesigurnost, a ukoliko se pometnjom vešto upravlja,
može se, čak i ako se iz pometnje ne stvori nova saglasnost, pouzdano parali-
sati otpor podvlašćenih. Neravnomerna dinamika kapitalizma s kraja 20. veka
i nepredvidive promene ekonomije, politike i društva tražili su i promene
naučnog aparata misli o društvu, novo opojmljavanje realnosti. Subjekt je
stvaralačka društveno-naučna inteligencija, delegat i agent nove pojmovne
hegemonije, proizvođač saglasnosti, ali i procenjivač obrazaca i pojmova koji
kroje saglasnost. Usledila je bizarna logika semantičke retorzije, kao i uvek
kada bi nakon pobede usledio progon kulture pobeđenih.
Progon pojmova
Promene društva mogu se čitati preko promena pojmova kojima se objašnja-

vaju. Pri tome se ne treba ograničiti samo na pojmove nego treba ispitati i šire
diskurse ili semantičke mreže prognanih pojmovnih sklopova kojima su u 20.
veku tumačene snažne društvene promene: materijalno prirodno pravo, soci-
jalna revolucija, humanizam i socijalna pravda. Ovi pojmovi su danas prognani.
Ne može se pratiti jedan pojam nego odnosi među pojmovima, tj. celina kao
uzajamni sklop povezanih misaonih kategorija koje usmeravaju traganje za
suštinom doba. Kako nazvati ove umrežene idejne sklopove? Da li su to vodeći,
hegemoni, borbeni ili društveno-integrativni pojmovi? Možda je preciznije
reći da treba pratiti opšte tokove zaokreta hegemonog diskursa na razmeđi
20. i 21. veka, zatim potiskivanje starih i nametanje novih pojmova i različi-
te moći koje iza njih stoje. Samorazgradnja levice centrirane oko radničkog
pokreta kao subjekta promene okončana je sa slomom evropskog socijalizma.
Istovremeno je počeo jedan od ključnih semantičkih procesa ignorisanjem i
progonom pojmova najamni rad, kapital, višak vrednosti, eksploatacija, ka-
pitalizam, zatim nastavljen laganim uvođenjem diskursa tranzicija-transfor-
macija-preduzimačko društvo, da bi se tek početkom 21. veka promena počela
otvorenije nazivati restauracijom kapitalizma u čijem je jezgru neskrivena
apologija profitabilnosti. Bilo bi pogrešno ovaj pojmovni zaokret redukovati
na smenu pomenuta dva diskursa. Nije, naime, samo marksizam potisnut iz
hegemone epohalne svesti nego je i diskurs reformističke socijaldemokratije
centriran oko socijalne države organizovanog kapitalizma poražen od moći
koju je krčila nova neoliberalna delatno zgusnuta semantička mreža pojmova.

Semantička strana podvlašćivanja nije nevažna. Ako se bar delom
složimo sa tim da jezik određuje način na koji shvatamo stvarnost i to tako
što pojmovi razdvajaju važno od nevažnog, ili, kako se nemački politikolog
Martin Grajfenhagen još pregnantnije izrazio, da onaj ko stvarima daje ime
njima i vlada, pa da otuda definicije kroje realnost, onda pojmovna istorija
jeste ključ istraživanja prošlosti. Još više od rečenog, kod kontrole pojmovne
funkcije jezika ne radi se o diktiranju jezičkog stila termina nego o nameta-
nju strukturne moći. O tome ne svedoči samo novi inovativni žargon misli o
društvu nego i obični primeri iz tekućeg službenog jezika koje šire novinari,
a lansiraju lobisti. Tako kada političari kažu da je potrebna reforma onda to
obično nagoveštava stezanje kaiša, kresanje penzija i budžetskih izdataka. Ili
kada se zalažu za fleksibilizaciju, elastičnije odnose, to znači da je potrebno
ojačati tržišne zakone u sferi rada, a što opet podrazumeva lakše otpuštanje i
privremeno zapošljavanje radnika. Jačanje vlastite inicijative jeste mantra za
prevaljivanje odgovornosti na građane za traženje posla, liberalizacija tržišta
rada i kritika birokratije znače slabljenje kontrole nad tržištem rada, a jačanje
konkurentnosti podrazumeva smanjenje troškova kapitalu za zdravstvo i pen-
zije, tj. rasterećenje kapitala od suvišnih dažbina. Najopštije govoreći, reč je o
jeziku manipulacije. Tako stvari izgledaju kada nam govore političari, lobisti
i novinari. To je ikea-jezik. Svaka sintagma je unapred pripremljen deo koji se
ugrađuje u retoričku celinu.
Druga strana dubokih semantičkih promena jeste progon starih pojmova.
Kao i prodor svake nove retorike tako i progon pojmova u misli o društvu ima
vlastiti ritam koji čine kraće faze udarne promocije nove emfatične semanti-
ke i duža doba njenog posvakodnevljavanja i stabilizovanja. Međutim, i stari
pojmovi se mogu zadržavati i na novi način dodatno “oplemenjivati”. Ali za
to je potrebno da su dovoljno apstraktni i rastegljivi (kao npr. demokratija,
sloboda, pravda) da promena sadržaja ne bi narušila njihov kontinuitet. Slično
je i sa kombinacijama istorijskih pojmova koje se takođe mogu dugo održavati
(“sloboda, jednakost i bratstvo” ili “pravna država”). Apstraktni pojmovi se ne
odbacuju zato što im sadržaj po prirodi nije do kraja jasan jer ne obuhvataju
konkretne vidljive predmete nego uopštene odnose. Korisni su jer su slični
praznim neispisanim papirima u koje svako može upisivati po želji vlastite
vrednosti: vlast, podvlašćeni i razni analitičari.
Neoliberalizam uspešno nameće nove vrednosti čiji su nosači novi pro-
bojni pojmovi. Danas svet više ne tumačimo pojmovima kapitalizam, socijali-

zam, revolucija, klasna pravda, samoupravljanje i sličnima, ali ne zbog idejne
zasićenosti, nego otuda što su uspešno nametnuti drugi pojmovi: globalizacija,
evropeizacija, tranzicija, transformacija, menadžment, socijalno uključivanje
i isključivanje. Anahronizacijom klasne pravde, humanizma, prirodnog prava
i revolucije menjao se, burdijeovski rečeno, retorički ukus, ali ne spontano
nego planski. Najpre tako što su pobedničke snage 1990-ih odmah nametnule
misli o društvu nove pojmove za označavanje promena, a koji su vreme-
nom planski pretvarani u novu ortodoksiju otpornu na promene. Ono što je
početkom 1990-ih bilo smešno i čudno vremenom se skoro normalizovalo
(izmišljeni praznici, novi spomenici i nove verzije prošlosti). Bošnjaci i Romi
su danas već postali ortodoksni pojmovi. Ko još pamti Cigane i Muslimane na
Balkanu ili Makedonce kao Južne Slovene? Kako to biva u kolektivnom pam-
ćenju, nove generacije lakše prihvataju zatečenu retoriku zato što ne pamte
raniju. Dakle, progon pojmova je složen proces koji ima (a) početne udarne
prelomne faze (uvođenje novih pojmova nakon krupnih promena i prevrata),
(2) lagano posvakodnevljavanje i rutinizaciju (uz demonizaciju i ironizaciju
ranijih pojmova i prošle budućnosti) i na kraju pretvaranje u ortodoksiju
(dogmatizovanu hegemonu retoriku). Kao i kod drugih idejnih tokova i ritam
izmene pojmova zavisi od snage centara idejnog uticanja (spone i srazmere
političkih i naučnih krugova i svesti), trajnosti potreba vladajućih snaga koje
nadziru širenje idejnog uticaja, idejnog i praktičnog otpora podvlašćenih, ali
i od naročite generacijske zasićenosti prošlim. Na istorijskim prekretnicama
su, po pravilu, aktuelni pojmovi prepuni emfaze i patosa (versko, nacionalno
ili klasno oslobođenje, jednakost, pravda), a nakon toga postaju konjukturni
hladniji birokratizovani pojmovi lišeni patosa (modernizacija, globalizacija,
marketing, inkluzija i sl).
Ritam pojmovnih promena može se istorično raspoznavati markiranjem
veze između istorijskih društvenih struktura i njihovih epohalnih svesti.
Nekoliko istorijskih primera može dočarati različite epohalne pojmovne sklo-
pove. Francuska revolucija je raskrinkala bedu feudalne dvorske kulture i uz
socijalni i politički prevrat podstakla i novu semantičku revoluciju u 19. veku
centriranu oko antagonizma između pravno slobodne radne snage i vlasnika
kapitala koji je unajmljuje i eksploatiše, između proletarijata i buržoazije.
Važno je zapaziti da se u svakom dobu i stoleću dešava napadno pojmovno
zgušnjavanje, ali i dodatno semantički nijansiranje i raščlanjavanje ključne
napetosti između željene i neželjene vizije društva, tj. između javnog prijate-

lja i neprijatelja. Dakle, različiti istorijsko-epohalni društveni antagonizmi ne
mogu se samo čitati nego se mogu i objašnjavati napetostima između vodećih
pozitivnih i negativnih pojmova i njihovih raznolikih izvedenih verzija. Kod
uobličavanja ovih napetosti treba razlikovati postupna maštovita doterivanja
pojmova od naglih promena.
Semantičke revolucije
Idejne sastavnice krupnih istorijskih prekretničkih procesa bile su semantičke

revolucije sinhronog uvođenja novih i progona starih pojmova. Diskursi se
mogu nazvati revolucijama samo ako su segmenti krupnih socijalnih prome-
na. Iako je bila dugo pripremana prosvetiteljstvom, prva semantička revolu-
cija zbila se tek krajem 18. veka i bila centrirana oko građanske jednakosti i
emancipacije od teologije. Druga revolucija ove vrste, ne manje pripremljena
marksizmom, stigla je takođe u Evropu nakon 1917. godine. Tada se kao hege-
moni diskurs probila mreža pojmova centriranih oko društveno-ekonomske
jednakosti i internacionalizma čime je obeležen socijalni 20. vek. Pad Berlin-
skog zida 1989. nije doneo samo novu sliku prošlosti i novu viziju budućnosti
nego i nova oruđa za tumačenje ovih tektonskih lomova, novu socijalnu
semantiku, tj. nove pojmove umrežene u nove diskurse. Prodor pojmova EU-e
krajem 20. veka jeste treća evropska semantička “restaurativna revolucija”. U
misao o društvu prodrli su novi vodeći pojmovi, ali ispunjeni starim vredno-
stima.
Gledano istorijski, od kraja 18. veka frekventni su pojmovi nacija, građani,
građansko društvo, država, birokratija, sloboda, jednakost, vladavina prava i
revolucija, u 20. veku to su socijalizam, internacionalizam, antikolonijalizam,
eksploatacija, socijalna pravda. Ove potonje u 21. veku potiskuju globalizaci-
ja, profitabilnost, tržište, preduzimačko društvo i pojmovi koji se pominju u
Indexu socijalne pravde EU-e (rizik od siromaštva ili socijalne isključenosti,
uspeh na tržištu rada, društvena kohezija i nediskriminacija, politika socijal-
nog isključivanja, međugeneracijska pravda) i u Rečniku socijalne sigurnosti
Saveta Evrope iz 2006. (deregulacija, diskriminacija, domestifikacija, jedna-
kost šansi, kultura siromaštva, neprofitni sektor, potklasa, ranjive društvene
grupe, osetljive društvene grupe, socijalni rizik, rizik od socijalne isključeno-
sti i siromaštva, promovisanje preduzetničke kulture, socijalni pluralizam).

Ono što su u sociologiji 1960-ih, uz lament ili uz pohvalu socijalizma kao
svetskog procesa, bili funkcija, struktura, klasne protivrečnosti, otuđenje i
zakonitosti razvoja danas su, takođe uz lament ili uz pohvalu globalizacije,
socijalna isključenost, menadžment, kontingentnost promena, tranzicija i
privatizacija. Semantičko neutralizovanje iste društvene uloge može se pratiti
u trijadi kapitalista-preduzetnik-poslodavac. Arhitektura odlučivanja nije
se promenila, pa nije teško uočiti da je poslodavac umiveni i moralizovani
kapitalista. Od njega se razlikuje tajkun (nepravedni koruptivni poslodavac)
iako je ovaj pojam pleonazam. Zar nije svaki poslodavac u socijalnom smislu
nepravedan jer u proizvodnji prisvaja deo rada unajmljenih? Izgleda da danas
nije zato što su antagonizam i eksploatacija uspešno prevedeni u partnerstvo
na tržištu rada i oprirođeni u preduzetničkom društvu. Proces se nastavlja sve
dok su podvlašćeni spremni da trpe u tišini.
Pojmovi EU-e
Upravo to se dešava danas u EU-i. Novi diskurs EU-e nije samo zamaglio
nejednakosti i suprotnosti kapitalizma nego je izmenio i vezu između vo-
dećih pojmova koji redukuju njegovu složenost. Dok je eksploatacija ranije
prepoznavana kao jasan uzrok antagonističke nejednakosti, kod savremene
neantagonističke socijalne isključenosti postoji široka paleta kontingentnih i
slučajnih razloga (nesnalaženje na tržištu, nepreduzimljivost, lenjost, lutrija
rođenja, nejednakost šansi, mentalitet). Ove razlike nikako ne znače da je
kategorija klasnog determinizma manje inkluzivna od indeterminističkog
pluralizma. Naprotiv, nedogmatski marksisti lakše će prihvatiti postojanje i
drugih međugrupnih napetosti nego što će najtolerantniji liberali prihvatiti
antagonističku viziju društva. Kada liberalni pluralizam u startu odbacuje an-
tagonizam tu se slučajnost buni protiv uzročnosti. Po liberalnom rezonu niko
nije nužno sistemski i klasno siromašan, nego je pretežno slučajno i vlasti-
tom odgovornošću isključen. U suprotnom smislu, ukoliko su protivrečnosti
odista nepomirljive i ako se ne mogu razrešiti unutar postojećeg sistema, to
automatski znači da je socijalna revolucija legitimna. A to, naravno, ne može
prihvatiti nijedna apologija kapitalizma. Kod nje postoji više simetričnih
socijalnih nepravdi i sve su rešive unutar sistema. Nema suštinske nepravde u
proizvodnji koja je rešiva samo prevazilaženjem unutrašnje granice sistema. U

tome se slažu liberali i konzervativci. Socijalna revolucija je patologija, a nepri-
znavanje antagonizma je granica tolerancije buržoaskog uma. Kao što postoji
kapitalistička represivna tolerancija tako je postojala i socijalistička represivna
socijalna sigurnost. Jednako kao što se marksistima može prigovoriti da kada
kritikuju stvarnost treba da ukrote maštu i da ne uzimaju kao značajne samo
vlastite nade, tako i liberale treba upozoravati da ne treba uvek ono što postoji
uzimati kao važnije od onoga što ne postoji. U oba slučaja analizu stvarnosti
treba razlikovati od analize mogućnosti.
Naravno da je za ovaj teorijski prigovor umrežena naučna politika gluva.
Osim uvođenja novih pojmova, savremena integracija EU-e počiva na reviziji
i izmeni klasičnih političkih pojmova, analitičkih i teorijskih, ali i operativnih
diskursa koji medijski sažimaju tekuće socijalne, institucionalne i političke
procese. U skladu sa vlastitom višestepenom strukturom vlasti EU-e je gradila
i višeslojne pojmove: parlament (nacionalni i evropski), građanstvo (nacional-
no i evropsko), suverenitet (nacionalni i EU-e). Postao je anahron jednoznačni
metodološki nacionalizam u kom se ključni pojmovi odnose na nacional-
nu državu. Osim zaokreta ka višeslojnosti, izmenjen je i sadržaj klasičnog
diskursa pravne države: ograničeni suverenitet postao je važno demokratsko
načelo, zaštita raznih manjina signatura tolerancije, a uslov svega je slobodno
kretanje kapitala u potrazi za jeftinijom radnom snagom i novim tržištima.
Kod procene upotrebe novih pojmova treba imati na umu i način njiho-
vog širenja. Da li se isti dobrovoljno prihvataju ili se nameću raznim uslovlja-
vanjima? Premda pojmovna restaurativna revolucija u misli o društvu nije
počela tek nakon pada Zida nego ranije, ipak je od ovoga događaja snažno
ubrzana. Već krajem 20. veka novi diskurs EU, ne sa običnom usmeravajućom
nego sa dekretiranom nalogodavnom obavezujućom snagom, propisuje osnov-
ne okvire analize, vrednosne kriterije nove vizije napretka i njegove pokaza-
telje. Propisani cilj je jasan. Signatura napretka je kretanje ka EU i globalizova-
nom kapitalizmu. Novi pojmovi postali su okvir naučnih i političkih debata,
ali i maska novog prividnog pluralizma. EU je okupirala i izmenila sadržaj i
smisao klasičnih ključnih političkih pojmova (država, vlast, demokratija). Nije
izmenila samo ustanove nego i pojmove kojima se iste analiziraju. Takođe je
pomeren akcenat sa društveno-ekonomske raspodele na jednakost rodnih,
polnih, rasnih i verskih manjina. Ali iz toga nije spontano, nego je planski
nastao pojmovnoistorijski napor da se kulturne diskriminacije (nacionalne)
skandalizuju, a ekonomske (klasne) normalizuju.

Dakle, premda su krupne društveno-ekonomske promene ubrzale
pojmovnu revoluciju, i sam idejni preokret jeste samostalna moćna poluga
promena i pravdanja realnosti. Rečeno semantikom prognanih starih pojmova,
na delu je uzajamni povratni odnos baze i nadgradnje. Ideolozi EU-e novom
inovativnom retorikom pomno prate realne tokove kapitala i krče mu put:
političko-pojmovne borbe vode se između različitog poimanja nacionalnog i
evropskog (kod Poljaka i Mađara) ili oko različitog shvatanja bezbednosti EU-e
od migranata, a ne između različito shvaćenog odnosa privatne vlasti (koja
počiva na prisvajanju viška rada i na diktaturi fabrike) i društvenog karaktera
rada. Prosto rečeno, iako je EU naizgled potresla klasičnu političku semantiku
nije i njen okvir, jer je kapitalizam ostao neupitni kanon koji definiše gornju
granicu tolerancije važnih pojmovnih debata.
Novi globalni odnosi moći podstakli su novi polet pojmovne istorije:
dramatične idejne promene nakon kraja Hladnog rata, globalizacija opštenja,
stvaranje daleko inkluzivnijih političkih i ekonomskih jedinstava od prethod-
nih, brzina razvoja novih tehnologija opštenja, internet i računari. Sve lakše su
tekle i lingvističke promene, brže su konstruisani novi pojmovi i novi način
mišljenja. Nije teško uočiti društveno-integrativne prioritete nove revizije
pojmova: nova redukcija složenosti prošlosti, novo osmišljavanje sadašnjice i
na novi način opojmljena budućnost. Opojmljavanje je “lakmus proces” koji
pokazuje evoluciju objašnjenja društva. Podjednako se iskazuje u razvoju
naučnih paradigmi i u regulaciji javne medijske upotrebe političkih pojmova.
Pri tome valja razlikovati pojmovne promene dužeg (od 1789.), srednjeg (od
1917.) i kraćeg ritma (od 1989.), zatim prepoznavati retorički vezivni žanr kod
promene pojmova (verski, klasni, nacionalni, ali i naddržavnu retoriku EU i
globalizacije) i eklektičke kombinacije. Vodeći pojmovi nisu goli pokazatelji
društvenih promena nego su i sami delatni okvir promena (propisuju im
pravac i stupanj).
Kada su u pitanju novi pojmovi neoliberalizma vidljivo je rastakanje
subjekta promene i pasivno iščekivanje sudbine kapitalizma. Upadljiva je apo-
logetska semantika centrirana oko terapeutske dijagnoze o “socijalnom isklju-
čivanju raznih grupa kao posledica tranzicije” i oko pedagoške opomene koja
traži rad na prevenciji rizika od socijalne isključenosti i aktivnost na inkluziji
ranjivih grupa. Ova semantika je u neoliberalnoj misli o društvu surogat
prognanih marksističkih pojmova: materijalno prirodno pravo, humanizam i
socijalna revolucija. Neće se preterati ako se doda da je reč o planskom progo-

nu subverzivnih pojmova iz hegemone političke semantike, a ne o spontanom
odgovoru teorije na izmenjenu stvarnost. Važan razlog uspeha ovog progona
je nedovoljna kritičnost prema novom neoliberalnom jeziku. Nekritičnost je
donekle razumljiva ako se ima na umu da je prihvatanje novokonstruisanih
pojmova povezano sa različitim oblicima uslovljavanja. Prihvatanje retorike
EU-e je uslov teorijske i političke korektnosti i prohodnosti raznih projekata
koje finansira EU. Ucenjivački potencijal EU-e je snažan. Lojalnost humani-
stičke inteligencije ne meri se samo političkim nego i semantičkim konfor-
mizmom.
Etnoliberalizam —
okvir hegemonih pojmova u regionu
I u našem regionu stvaraju se novi pojmovi. Sa formiranjem novih država kon-

struišu se novi poreci pripadanja i na novi način se razgraničava Mi od Drugo-
ga u verskom i kulturnom smislu. Nacionalna država postala je jedina prirodna
i neizbežna zajednica, jedino normalno okruženje, nacionalni interes vrhovni
kriterij pravednosti, a nacionalnost ključni identitet. Nacija je jedini samo-
razumljivi državni okvir koji se otima samorefleksiji i hegemoni kontekst
tumačenja svega. I više od toga, nacija je moralni referentni okvir: dobro ili
zlo, korisno ili štetno, sve se procenjuje sa stanovišta nacionalne države. Ona
je mera svih stvari. Od sloma evropskog socijalizma vodeći identiteti su tvrdi
monumentalni spoj nacionalnog i verskog poretka pripadanja. U “patriotizira-
noj” kritici kapitalizma nisu više ugroženi socijalna pravda i radni narod nego
nacionalni sunarodnik. U desničarskom miljeu moralnu ekonomiju savreme-
nog kapitalizma danas sinhrono regulišu tržište i nacionalna pravda. Društvo
homogenizuje zajednička nacionalna, a ne klasna nepravda. Briga za istokrv-
nog i istokonfesionalnog sunarodnika razvodnila je klasnu empatiju.
Svojevremeno je Artur Šopenhauer upozoravao da je najjeftiniji ponos
nacionalni zato što prožima one koji nemaju dovoljno ličnih sadržaja na koje
mogu biti ponosni, pa se hvataju onoga što dele sa milionima. Po pravilu, dok
ostvareni pojedinac najlakše uočava nedostatke vlastite nacije oni drugi, koji
nemaju na šta da budu ponosni, sežu za zadnjim sredstvom – nacionalnim
ponosom. U našem regionu su stvari ipak složenije. Tu je nacionalni ponos u
etnički nebezbednim izmešanim delovima identitetsko sredstvo preživljava-

nja, a u etnički bezbednim političko oruđe kojim se demonstrira slepi patrioti-
zam. Koji pojmovi su u igri?
Malo ko spori da je patriota onaj ko voli svoju domovinu i da je nacionali-
sta onaj ko prezire domovine drugih. U 20. veku smatrano je da intelektualac
nema apetita za nacionalizmom kao običan čovek. Kada je Džordž Orvel
pisao da se u Engleskoj intelektualci, naročito levičari, stide svoje nacional-
nosti jer ih podseća na britanski kraljevski imperijalizam, nije to bio prazan
mazohizam. Ova samokritičnost danas je iščezla, pa su u regionu intelektualci
ponosni na vlastite male imperijalizme koji su uvećali njihove nove patuljaste
državice. Patriotizam je postao banalni lokalizam. Kod nemačke Pegide rasa
je veleidentitet, a u našem regionu su to nacija i konfesija. Lišen konfesije
nacionalni identitet je hladan mehanizam. Tek u prožimanju ova dva identi-
teta nastaje etnokonfesionalno samoviđenje. Na delu je neka vrsta teološkog
osiguravanja etničkog samoviđenja: osvećenja, crkvene slave, krštenja i venča-
nja. U Srbiji vodeći političari ljube ruku patrijarhu, a predsednica Hrvatske je
sa oltara čitala Stari zavet. Sličan spoj poštovanja naročitog segmenta ono-
stranog i evrofilije je i u drugim zemljama regiona okvir pravdanja domaćeg
kapitalizma. Hrvatsku evrofiliju prate papa, majka Božja, Gotovina, antijugo-
slovenstvo, Tompson i domoljublje. Dok levica traži pravednu ekonomiju za
sve, antikapitalizam zdesna traži otprilike ono što je nekada Dido Kvaternik
zvao “ekonomija hrvatske krvi”. Hrvatski zidovi boli pamte samo krv vlastite
nacije, srpski i bošnjački takođe svoje. Nema antispomenika žrtvama nasilja
vlastite nacije. Uz krv, gramatikom nacionalnog pamćenja dominira i čast koja
zaboravlja mrlje nacionalne prošlosti. U pamćenju se zadržava samo ono što
ne prestaje da boli (Niče), a žrtve daju sećanjima meru. U regionu tu ulogu
imaju ne samo realne, nego i iskonstruisane, pripisane žrtve. U Srebrenici ih je
sve više, Jasenovac je poodavno najveći srpski podzemni grad, a ritualizovano
sećanje na Vukovar, kako je zapazila Tamara Banjeglav, ima složenu ulogu: tiče
se i položaja Srba u današnjoj Hrvatskoj i srpsko-hrvatskih odnosa, a ne samo
hrvatske žrtve.
U regionu se identitet pojedinca konstruiše negativnim razgraničavanjem,
ali ne više od klasnog rivala, nego od Drugoga kao inovernog i antinacionalnog
negativca. U građanskom ratu na Balkanu 1990-ih etnokonfesionalni identite-
ti su kao antiteza internacionalističkoj levici ubrzali zaokret ka kapitalizmu. U
pozadini elastičnih tržišnih sloboda neoliberalizma stoje tvrdi etnocentrični
poreci pripadanja kao okvir novih pojmova.

Nedužnost vlastite grupe prevaljuje se na dželate iz druge grupe. Nema
produktivnog dijaloga između onih koji se ne čuju. Hrvati i danas znaju samo
za Vukovar, Srbi za Kosovo, a Bošnjaci za Srebrenicu. Još uvek nema ozbiljni-
jeg pokušaja dijaloškog sećanja koje bi postupno moglo da formira zajedničko
istorijsko znanje o promenljivosti žrtva – dželat konstelacija. Nema toleranci-
je između sećanja na Vukovar, onoga na izgon Srba iz Hrvatske i zločina u Sre-
brenici. Zato što nema samorefleksije ove vrste, ali i zato što nema negativnog
nacionalnog sećanja uopšte, zidovi boli ne podsećaju na počinjene, nego samo
na pretrpljene zločine. U nacionalističkoj nervnoj groznici nema kritičkog
nego samo slepog patriotizma. To je vodeći pojam. A kod slepog patriotizma
nema mesta antispomeniku. Naprotiv, domišlja se klasično samouzdizanje i
monumentalizuje vlastita patnja. Nerefleksivni etnocentrizam je struktura
svakog nacionalizma i šovinizma.
Kako novi borbeni etnički identiteti pravdaju kapitalizam? Posredno, ali
uspešno. Odavno je uočeno da je klasna solidarnost smetnja nacionalnoj. Da bi
se otklonila treba prognati neke remetilačke pojmove. Prvi je na udaru pojam
antagonizam jer uopštava nepomirljive razlike na štetan način time što naru-
šava etničku homogenost, cepa naciju i ruši konzervativni ideal da se nacija
složi, umnoži i oboži. Iako i unutar homogene nacije ima sirotinje i tajkuna,
lopova i poštenih, nema klasnih neprijatelja. Podela na patriote i izdajnike nije
antagonistička nego moralistička. Surogat nove emancipacije je represivna
tolerancija tržišta i ekonomija nacionalne krvi. Neoliberalizam i nacionalizam
se slažu u izuzimanju pojma antagonizam kod istraživanja sukoba unutar
države i nacije. Antagonizam nije sukob različitih neekonomskih identiteta
nego ekonomskih grupa. Čim je klasna solidarnost iščezla planuli su sukobi
zakavženih nacionalnih pravdi 1990-ih. U etnoliberalizmu pravda se naciona-
lizuje i deekonomizuje. Kod nacionalne pravde ključna je solidarnost unutar
nacije, a regulisanje međunacionalnih odnosa ne podleže socijalnoj pravdi.
Pobornici nacionalne solidarnosti zagovaraju etiku “dovoljnog posedovanja”, a
trpljenje i uzdržavanje jeste poželjno zarad višeg dobra, ali ne građanske nego
nacionalne države. Rečju, pojam pravde se na novi način definiše. Kako?
“Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu” ili analogne srpske i slovenačke
parole jesu kriteriji nacionalne socijalne pravde i sunarodničke solidarnosti
koja u ratu nije osuđivala pljačku pripadnika drugih nacija. Pravda ne iskazuje
interes većine, ponajmanje one siromašne, nego interes moje nacije. Homoge-
nizuje nas tek prioritetni nacionalni interes, dok govor o klasnoj nejednakosti

antagonizuje i slabi naciju. Operativno gledano, pravedna su sva sredstva koja
integrišu naciju: svetla prošlost, vera, mitovi. Ako se tome doda banalni argu-
ment svih nacionalista o potrebi ispravljanja istorijske nacionalne nepravde
iz prošlosti, a što je moguće samo slogom i jedinstvom, onda je neutralizacija
socijalne pravde još potpunija.
Dalje, kritika socijalnih nejednakosti je oslabljena i otuda što realne gra-
nice pravde u kapitalizmu zamagljuje i božja pravda. U sistemu oslobođenog
tržišta lišenog ekonomske solidarnosti ljubav prema bližnjem nadoknađuje
religija nudeći istu na nebu. Popovi su na slavama tajkuna, nema ih na štrajko-
vima, a tajkuni su ktitori novih crkava. Za razumevanje ove veze nije potrebna
velika teorija, obrazac saradnje je pragmatičan. Popovi osveštavaju liberalno
pravo jačega, koje je ponovo steklo ponosno ime i adresu na zemlji, nudeći
onostrani surogat jednakosti: eksploatišite, ali pomažite crkvu. Teološki reče-
no, velika bi bila nevolja da stado počne da sumnja u pastire. Zauzvrat kapital
pere eksploataciju donacijama crkvi. Danas je crkva aktivna poluga pravda-
nja kapitalizma za razliku od socijalizma gde božja pravda nije bila saveznik
svetovne. Nekada je prigovor da je onostrana pravda fiktivna imao veću težinu
nego danas. Štaviše, kao ozbiljan dokaz slabosti socijalističke pravde danas se
uvažava i to što u socijalizmu bog nije dobijao ono što je zasluživao, iako svi
današnji antikomunisti ne misle da je bog stvorio svet za šest dana. Transeut-
no gledano, kritiku neba treba iznova preusmeravati u kritiku zemlje.
Diskurs slepog patriotizma
Dakle, naporedo sa novim globalnim, javljaju se i novi nacionalni herojski poj-

movi moći. U Hrvatskoj je danas Domovinski rat borbeni pojam istoga ranga
kao što je nekada bila antifašistička Narodnooslobodilačka borba u socijalistič-
koj Jugoslaviji. Kod oba pojma se ne radi samo o sećanju i poštovanju žrtava
nego i o moći. Domovinski rat je osigurač državne nezavisnosti hrvatskog
kapitalizma, a Narodnoslobodilačka borba je podržavala moć višenacionalne
socijalističke Jugoslavije. Iako su vizije poželjnog društva suštinski različite, u
oba slučaja je heroizacija bila snažna osnova moralizacije diskursa u čijem su
jezgru bili ovi borbeni pojmovi. Ali u sadržinskom pogledu je etnizirani hrvat-
ski diskurs o Domovinskom ratu mnogo bliži savremenom oslobodilačkom
albanskom diskursu na Kosovu nego internacionalističkom komunističkom

antifašističkom diskursu. Nije reč o dalekoj i slučajnoj sličnosti kod moralizi-
ranja borbe i žrtava Albanaca i Hrvata nego o bitnoj unutrašnjoj srodnosti hr-
vatskog i albanskog kohezivnog pojma oslobođenja. Ne radi se samo o tome da
su Oslobodilačku vojsku Kosova podržavali Hrvati i da su se u redovima Zbora
narodne garde borili i Albanci nego i o otporu istim neprijateljima centriranim
oko “velikosrpske agresije” i o sadržinski srodnoj iracionalnoj mitizaciji oslo-
bodilačkog uspeha – islamizacijom (albanskih belih džihadista) i katolizacijom
hrvatskih branitelja.
U političkoj kulturi regiona hegemon je diskurs slepog patriotizma
centriran oko pojmova patriota, izdajnik i žrtva. Hrani se kritikom izdajnič-
kog mondijalizma i interkulturalnosti. Mera slepog patriotizma je apologija
nacionalnog interesa (“moja nacija je uvek u pravu, uvek se branila nikada
napadala, uvek je oslobađala nikada osvajala”), dok je mera kritičkog patriotiz-
ma demonumentalizacija lažne nacionalne slave. Dalje, slepi patriotizam jeste
naročita grupna samosvest koju spaja slična zabluda o vlastitoj neuporedivoj
slavnoj i žrtvenoj prošlosti, ali i zajednička mržnja prema susedima. Održava
se tako što se povremeno planski izoštrava podvlačenjem razlike od krvo-
žednog suseda, podsećanjem na njegove zločine i hrabrenjem da Mi nismo
takvi. Dželat je drugi, naš identitet je žrtveni. Još više od toga, moja nacija nije
obična, nego neosvećena žrtva. To je moralni fanatizam stada koji se raspiruje
odozgo insceniranim sećanjem na patnju vlastite nacije i poji se rđavim Dru-
gim. Mržnja je slana voda koja još više podstiče žeđ, iracionalni grč za identite-
tom moralno nadmoćne žrtve. Za političare to je idealno stanje jer se ekstatič-
na mržnja uvek može vešto kanalisati. Što je ekstaza žešća to joj je i politički
potencijal izdašniji. Slepi patriotizam se meri slogom u mržnji, a izdajnici su
oni koji nedovoljno mrze. Drugim rečima, na delu je sekundarni šovinizam.
Hrvate razjaruje podsećanje na Jasenovac, a Srbe Srebrenica. Gledano odozgo
to je zadah palanke lišene samosumnje koja nikada nije kadra da kaže “ne do-
pada mi se Drugi zato što mu nisam dorastao”. Za nacionaliste je to nemoguć
iskaz jer ako se tako nešto kaže nastaće zabuna. To je opasna samosumnja koja
je svuda u regionu definisana kao izdaja. Dalje, to je skučenost i glupost žablje
perspektive jer moralni imperativ neosvećene žrtve, koji se pravda tobožnjim
hrišćanskim praštanjem, dodatno sugerira sunarodnicima da je pravda izostala.
Praštam, dakle žrtva sam. Ovaj refren horskog disciplinovanja nacije jednako
je prisutan na grobljima i na jubilejima pobede. Ekstaza slepog patriotizma
svakog leta redovno eksplodira u regionu, pa se posle toga malo smiri. To su

ciklusi buđenja naroda. Red mrtvih, pa red živih, faza saradnje, faza tanatopo-
litike. Jedna drugu priprema.
Ako bi se pomenuti pojmovi zgusnuli u diskurs, moglo bi se reći da je reč
o cikličnoj nazadnoj kulturi sećanja. Suočiti se sa njom jeste samo nagoveštaj i
prvi korak u objašnjenju paradoksa zašto je prošlost uprkos protoku vremena
sve ubitačnije oružje. Treba jasno reći da je to samonadmudrivanje, barijera
kritičkom samoviđenju. Nezaboravom naših žrtava kao municijom protiv
istog njihovog nezaborava. Nikada se ne kaže “vaši dželati nisu dorasli našim
dželatima” nego uvek “vaše žrtve nisu dorasle našima”. U suštini je reč o
neodraslom mišljenju. To je samoosakaćivanje i zarobljavanje u mržnji. Voli
se i mrzi bez nijansi (u regionu u julu i avgustu), a sve po zakonu spojenih
sudova. Kada mržnja podgreva poštovanje žrtava samo zato što su neosvećene
na delu je izopačeno samoštovanje. Osvećena žrtva se manje poštuje. Politici
su potrebni neosvećeni grobovi. Gnev koji se raspaljuje sa komemorativnih
govornica nije samo periodično samozaslepljivanje nego trajna slepa mrlja
patriotizma. Hrani se strahopoštovanjem prema nenatkriljivom zločinu
nad nama. Tiranija osećanja bez nijansi. U njoj se nikada ne vidi da je osnova
prosvećenog sećanja sumnja u sve one koji nam nameću ova mutna sočiva.
Kroz njih se ne razaznaje da sumnja u režisere komemoracija slepog patrio-
tizma nije izdaja nego, naprotiv, privilegija onih koji se trude da se izdignu do
horizonta sa kog tragedija prestaje da bude tragedija i gde puca vidik na to da je
politička upotreba nacionalne sapatnje neiscrpna osnova biznisa. To je sinergi-
ja neoliberalizama i nacionalizma.
Kako problematizovati diskurs pomenutih pojmova? Za početak čuvati
se nametnutog osećanja da pripadamo grupi koja je žrtva. A to znači biti vrlo
izbirljiv pred vašarskim kič šarenilom borbenog palanačkog sećanja u regionu.
Nije to nikakvo povlačenje, ni defetizam ni mazohizam, nego ljubomorno
čuvanje nezavisnih uslova slobodnog rasuđivanja lišenog uticanja hora koji
sudi krvožednom Drugom. Pred apsurdom neprekinutog komemorativnog
ratovanja treba ćutati. Ne treba se pridruživati osudi genocidnih suseda koji
su ne manje opijeni vlastitom antigenocidnom rečitošću. Od raznih izmišljača
prošlosti ne treba se braniti vlastitim protivmaštanjem. Ne pomaže. Treba se
setiti upozorenja da važna reč izlazi iz ćutanja.
U regionu je hegemona politička ekonomija nacionalnog groba kao svoje-
vrsni surogat socijalne pravde. Srebrenica, Vukovar i Jasenovac jesu strateški
osavremenjena mesta sećanja. Iako političari ponavljaju “Nikad više” ova

strateška sećanja jačaju i nacionalizme. Zašto? Ne zato što se u regionu nacija
uporno shvata kao krunski nesmrtni politički kolektiv, nego otuda što se isti
kolektiv hrani ponajviše smrću svojih pripadnika. Ne žale se usmrćeni ljudi,
nego ubijeni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci. Etnizirani grobovi i etnizirane cr-
kve nisu samo maštovita istorija straha živih od smrti, nego i emotivna mesta
integracije nacije i države. O raznim godišnjicama političari okupljaju narod
oko svetlih grobova nacionalnih podvižnika ili oko masovnih raka sunarod-
nika. Države u regionu uporno koriste teške simbole nasilne smrti i stvaraju
kolektivne emotivne grupe ubijenih sunarodnika, realne i i konstruisane. To
su borbeni pojmovi i ubilački identiteti.
Kako ih menjati? Demonumentalizovati prošlost pamćenjem koje bi
beležilo ne samo pretrpljene nego i počinjene zločine vlastite grupe. Negativ-
no je pamćenje ono koje pamti i dželate iz naših redova, a ne samo naše žrtve.
Nema ga. Otkrivanje masovnih grobova i masakra služi za revanšističko nami-
rivanje računa i za reviziju prošlosti. Sećanje u regionu je asimetrično jer na
svim stranama naši dželati tonu u zaboravu, dok naše žrtve čuvaju sećanje na
trpljenje. Ova asimetrija ne može se eliminisati dogovorenim zaboravom proš-
losti niti nadmetanjem oko obima patnje, nego samo prosvećenim sećanjem.
Kritičku istorijsku samorefleksiju treba razlikovati od identitetske kulture
sećanja. Nažalost, domaće sećanje još posvećuje mrtve, ali ne prosvećuje žive.
Zaključak
Pojmovna sinergija neoliberalizma i nacionalizma bitno je oslabila svest o
represivnoj toleranciji kapitalizma i isticanjem nacionalne nepravde relativi-
zovala socijalnu pravdu. Time je smanjila spremnost za ispravljanje socijalne
nepravde. Neoliberalna pravda nametnula je vlastitu poželjnu viziju društva i
pojedinca. Promenjen je ne samo položaj nego i samoviđenje pojedinca. Nacio-
nalna pravda je u regionu postala surogat klasne pravde sa početkom “teorij-
skog ledenog doba levice” još od kraja 1980-ih, a eksplodirala je 1990-ih. Čim
je potisnuta socijalna pravednost, na druga vrata se vratila nacionalna pravda.
Progon pojmova umreženih oko diskursa socijalne pravde olakšava ne
samo privatizaciju dobara, nego lagano zahvata i dublje slojeve samoviđenja
pojedinca koji sebe sve više gledaju preduzetničkim i nacionalnim okom.
Marksovski rečeno, fetišizam robe zahvatio je samoviđenje, pa se jedinke u

kapitalizmu sameravaju vlastitom uspešnošću na tržištu i nacionalnom soli-
darnošću. Prikazani novi pojmovi su ova nastojanja zgusnuli i normalizovali.
Teorijski gledano, reč je o hegemoniji kulturalističke nad klasnom paradi-
gmom, a pojmovnoistorijski o progonu antikapitalizma i internacionalizma.
Svaka hegemona epohalna svest zgusnuta je u borbenim pojmovima koji su
inovacije, ali i okupacije.
Todor Kuljić
Conceptual Synergy Between Neoliberalism
and Nationalism
Summary
In contemporary context of thinking about society the old con-

cepts (such as Humanism, exploitation, social revolution) are being
marginalised or removed, whereas new concepts (Transition, Tran-
sfomation, Social exclusion) are being promoted. Both the concept
and discourse on justice have been changed. It is no longer social
justice that is at the centre of new discourse – but a combination of
social justice and market based neoliberal unlimitted acquisition. The
article focusses on this proces in the Western Balkans, where we see a
rather specific synergy between neoliberal and nationalist semantics,
which are interlinked in their acting. The key concepts and discourses
of both of these currents serve to normalize the economy based on
profit and the economy based on “national blood”.
Keywords: Expulsion of Concepts, Neoliberalism, Semantic Revolutions,

Ethnoliberalism, National Justice.

/ Rasprave
UDK: 321.013(497.5:497.1)“198/201“
O kontinuitetu
krize i kritike
Karlo Jurak
U ovom se članku kritički osvrćemo na neke teze profesora političkih znanosti Jova-
na Mirića (1934 — 2015) objavljene u knjizi Sve se mijenja, kriza ostaje (2018). Ta
je knjiga zbornik članaka, eseja i intervjua koje je profesor Mirić napisao i objavio u
razdoblju od 1983. do 2011. godine u raznim novinama i časopisima. Teme kojima
se bavio su: kriza jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, problematika ratnog
sukoba Srba i Hrvata te nacionalno-manjinski status Srba u Hrvatskoj. Prateći
Mirićev dugogodišnji intelektualni razvoj i pristup promijenjenim okolnostima,
kritički se može pristupiti sljedećim momentima: 1.) Kasnih 1980-ih postupno
Mirićevo prelaženje na pozicije liberalne demokracije prožeto je kontradiktornim
odnosom prema ranijem zastupanju samoupravnog socijalizma; 2.) Neke tekstove
karakterizira teza o “dva totalitarizma” (komunistički i nacionalistički), čime Mirić
umanjuje modernističko-emancipatorne tekovine socijalizma; 3.) Mirićev odnos
prema sukobu između Srba i Hrvata proveden je s dosljedno antinacionalističkih
pozicija, no ostaje nejasno zalaže li se i u kojim situacijama za građanski ili etnički
princip u pristupu rješavanja problema. Unatoč primjetnim promjenama okolnosti
i pristupa tim okolnostima, Jovan Mirić zadržao je kontinuitet vlastite kritičnosti –
jednako kao što taj kontinuitet ima i kriza – sve se mijenja, no ostaju kriza i kritika.
Ključne riječi: Jovan Mirić, samoupravni socijalizam, kritika, kriza, nacionalno

pitanje
S ve se mijenja, kriza ostaje zbirka je članaka, intervjua i eseja profesora poli-

tičkih znanosti Jovana Mirića objavljena postumno u izdanju Vijeća srpske
nacionalne manjine Grada Zagreba i Plejade.1 Članci, intervjui i eseji podijelje-
1 Jovan Mirić, Sve se mijenja, kriza ostaje, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Plejada,
Zagreb 2018. Priredio: Dejan Jović.
karlo jurak O kontinuitetu krize i kritike 223

ni su u tri tematske cjeline i obuhvaćaju period od 1983. do 2011. godine. Oni
su objavljivani u raznim novinama i časopisima (npr. NIN, Danas, Večernji list,
Oko, Prosvjeta, Feral Tribune itd.). Prva tematska cjelina bavi se problemima
samoupravljanja, partijske politike te općenito stanja i konstitucije Jugoslavi-
je. Članci, intervjui i eseji koji su dio ove tematske cjeline pisani su sa snažno
izraženim tezama tada netom objavljene Mirićeve knjige Sistem i kriza kojom
se i najviše istaknuo kao kritičar provedbe samoupravljanja u Jugoslaviji te
jugoslavenskog ustavnog (kon)federalizma. Drugi dio obuhvaća one eseje,
intervjue i članke u kojima Mirić zloslutno govori o nadolazećem ratu, a onda
i o samoj tragediji rata, pa potom i poratnog perioda. U trećem su dijelu pak
sabrani tekstovi koji se bave problematikom Srbâ u Hrvatskoj u užem smislu,
u kontekstu ratnog i poratnog perioda. Te tri tematske cjeline predstavljaju
i glavne probleme koji se obrađuju u ovoj knjizi, a koje sve prati kontinuitet
krize i kritike – već sâm urednički naslov sugerira da je kriza konstanta unatoč
svim promjenama u ekonomskoj i društveno-političkoj strukturi. Osim
toga, ostala je i kritika – unatoč svim promjenama, Mirić ne izostavlja svoju
kritičku oštricu, ni u jednom trenutku ne pretvara se u apologeta ovog ili onog
sistema.2 Zato se, govoreći o ovoj zbirci koja obuhvaća skoro tridesetogodišnji
period, može govoriti o “kontinuitetu krize i kritike”. Dakle, “sve se mijenja,
kriza ostaje”, ali ostaje i kritika.
Intencija ovog članka jest prikaz osnovnih teza profesora Jovana Mirića
koje se izlažu u ovoj knjizi te popratna polemika s njima. Stoga, nekoliko je
mjesta koja valja uzeti detaljnije u razmatranje te polemizirati s njima: teza o
dezintegrativnom karakteru Ustava iz 1974. godine i prevladavanju nacional-
ne komponente; transformacija iz kritičko-marksističke pozicije u liberalnu
te posljedično promatranje boljševizma i nacionalizma kao dvaju totalitari-
zama; izražena vjera u deliberativnu demokraciju, reformsko-liberalne snage
i “otvoreno društvo” (što uključuje shvaćanje antifašizma kao civilizacijskog
određenja, a Europe kao alternative Balkanu); aporije “građanskog” i “etnič-
2 Može se kazati kako je Mirićeva pozicija suprotna apologetskom konvertitstvu, toliko čestoj ten-
denciji na intelektualnoj sceni. Dok je Mirić kritičar svakog sistema, odnosno njegove provedbe,
apologetski konvertit mijenja svoje političko-ideološke pozicije ovisno o dominantnoj ideologiji
te unutar nje striktno provodi njenu praktičnu liniju te opravdava politike i pripadajuće dominan-
tne narative. Eklatantan primjer konvertitstva na političkoj i intelektualnoj sceni bio bi Zdravko
Tomac koji je od nekritičkog apologeta jugoslavenskog poretka postao ostrašćeni hrvatski nacio-
nalist koji ne dovodi u pitanje državotvorni konsenzus i “svetost” hrvatskog nacionalnog projekta.

kog” principa u srpskom manjinskom pitanju. Osim toga, potrebno je zahva-
titi i mogućnost prediktivnosti u politološkim analizama (vrlo izražena, često
zloslutno, naročito u ranijim Mirićevim tekstovima), opći problem liberalne
demokracije kao političkog okvira te opasnosti alternativnih oblika demokra-
cije, pa i politički i epistemološki pluralizam kao koncepte kojima se operira u
znanstvenim i političkim praksama. Prema tome, ova nam zbirka pruža puno
širi uvid u znanstvene i političke probleme od samog fokusa na teze jednog
politologa i kritičara društveno-političke zbilje.
Profesor Jovan Mirić napisao je deset knjiga i više desetaka akadem-
skih članaka, a njegove su glavne teze predstavljene i u ovoj zbirci. Mirić je
pripadao onoj skupini intelektualaca u Jugoslaviji koji nisu bili ni dio partijske
apologetske inteligencije, ali ni dio disidentske inteligencije. Nije pripadao ni
Praxis školi koja je nosila i kritički i apologetski karakter.3 U tom smislu, Miri-
ćem je poželjno baviti se separatno u odnosu na druge intelektualne trendove,
što znatno pridonosi i valorizaciji njegova lika i djela. Pozicija samostalnog
kritičkog intelektualca omogućila mu je da bude uvijek “interni kritičar” –
kao marksist prema izvedbi marksističke doktrine u liku jugoslavenskog
samoupravnog sistema, kao liberal prema kontradikcijama i aporijama same
liberalne demokracije. Uzimajući u obzir ozbiljnost te pozicije, možemo bolje
razumjeti i trenutno dominantno formiranje političkog polja – kao što se ono
nekoć primarno formiralo u odnosu na politiku Saveza komunista (pa je tu
Mirić bio na umjereno opozicijskim položajima, makar kao interna opozicija),
ono se danas formira (i dalje) u odnosu na cjelokupnu ostavštinu bivšeg jugo-
slavenskog sustava. Tako je, šire gledajući, Mirićev liberalizam prvenstveno
politički liberalizam, što znači prihvaćanje temeljnih uzusa liberalne demo-
kracije kao kontrapozicije “konzervativnoj (kontra)revoluciji” koja ima svoje
ozbiljne institucionalne začetke u Hrvatskoj upravo s pobjedom Tuđmana i
HDZ-a. To je ona pozicija koja se običava nazivati “lijevo-liberalnom” te se ar-
tikulira u suprotnosti prema nacionalnom konzervativizmu. Takva je pozicija
moguća jer je socijalizam u nas uistinu bio donositelj prosvjetiteljskih i mo-
dernističkih ideja (socijalizam kao put u građansko društvo, str. 245) koje su
3 Pripadnici filozofske Praxis škole bili su disidenti u odnosu na generalnu “tvrdu” partijsku liniju,
ali apologeti u odnosu na šire prihvaćanje marksizma kao genuine filozofije i doktrine te socijaliz-
ma kao neupitnosti. Pravi disidenti radili su jasan otklon od marksizma i socijalizma (npr. Marko
Veselica), a apologeti su bili u funkciji intelektualnog opravdanja aktualne partijske linije (npr.
već spomenuti Tomac).

ujedno i u osnovi liberalizma, pa rušenje socijalizma nužno sa sobom donosi i
napad na same modernističke vrijednosti, općenito na emancipatorne tekovi-
ne.4 Imajući u vidu takvu artikulaciju političkog polja, lakše ćemo razumjeti
i političke debate u višegodišnjem kontinuumu, a i poziciju intelektualaca
poput Jovana Mirića.
Prvi dio zbirke pod nazivom “Samoupravljanje, partija, Jugoslavija” na
samom početku donosi tekstove koji kritički govore o devijacijama koje se jav-
ljaju unutar sistema samoupravljanja s pozicija obrane opstojnosti samog tog
sistema. To je ekstenzija Sistema i krize i tu su targetirani veliki problemi poput
npr. umnožavanja normi i zakona, sve većeg primata nacionalnog principa, ne-
jedinstva Saveza komunista i sl. Mirić kritizira nepotrebni hipernormativizam
te smatra da samoupravljanje može izaći iz krize jedino samoupravljanjem jer
drugog izbora nemamo (str. 26, 32). Uvertira je to u kritiku opasnih alternati-
va poput građanske restauracije i velikodržavnog centralizma, a to će pratiti
Mirićevo pisanje do otprilike prijelaza iz 1987. u 1988. godinu. Ključ problema
privatno-vlasničkog i egoističkog ponašanja pronalazi u činjenici da je kod nas
socijalistička revolucija izvršena na nerazvijenim materijalnim pretpostavka-
ma (str. 27), što zapravo znači da je neprolaženje kroz fazu građanske eman-
cipacije uzelo svoj danak u samom socijalizmu. Česta je to teza, a naročito se
razvija uviđanjem sve većih nedostataka socijalističkih pokušaja. Pitanje koje
se već tu nameće, makar nije ključno za daljnji razvoj misli, jest koliko faza
građanske emancipacije može utjecati na umrtvljenje samog poticaja na soci-
jalističku revoluciju. Iskustva zapadnih zemalja, posebno razvijenih liberalnih
demokracija, pokazuju nam da su one uglavnom realno bile vrlo daleko od
ikakve mogućnosti socijalističkog revolucionarnog prevrata. Možda je u ko-
načnici razumijevanje nedostataka tog modela pojednostavljenog pravocrtnog
kretanja po liniji historijske evolucije uvjetovalo da Mirić s vremenom prijeđe
na poziciju liberalne demokracije. Kako bilo, ta početna 1983. godina iz knjige
4 Taj je ideološki projekt napada na revolucionarnu tradiciju u samom temelju konzervativnog

historijskog revizionizma. On uključuje inzistiranje na postojanju rušilačkog kontinuiteta
od Francuske do Oktobarske revolucije. Tako desnica svojim stalnim retoričkim napadanjem
socijalizma zapravo ne napada samo nasljeđe socijalističke revolucije, već i građanskih revolucija
po uzoru na Francusku revoluciju. Povijesno stapanje ovih dvaju nasljeđa na našem primjeru u
velikoj je mjeri onemogućilo politički liberalnu tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. Mirić je
bio zagovaratelj potonjeg, dugo vjerovao u to, ali se i razočarao u izvedbu i dosege. O teorijskim
temeljima historijskog revizionizma vidi više u: Domenico Losurdo, Historijski revizionizam.
Problemi i mitovi, Prosvjeta, Zagreb 2017.

još je vrijeme kada je Mirić čvrsto na stanovištu socijalizma i centralne uloge
radničke klase u povijesti. Tako smatra da potonju nitko ne može zamijeniti u
njezinoj revolucionarnoj ulozi, a suvremeni, tzv. marginalni slojevi i pokreti
ne mogu bez nje vršiti intervencije u opstojeće (str. 38).5 Država je shvaćena
u procesu svoga odumiranja kao neminovne funkcije u njezinoj reprodukciji
utoliko ukoliko ukida privatno vlasništvo (str. 43).
Kritička oštrica Jovana Mirića jače je ipak izražena kada je u pitanju odnos
prema Savezu komunista i državnom konstitucionalizmu. Primjećuje da
“svatko vuče na svoju stranu”, odnosno prema nacionalnom (str. 30) koje se
vezuje uz partikularni nacionalni singularitet (Hrvat, Srbin, Makedonac…), a
ne uz nacionalnu ekonomiju (što bi trebala biti jugoslavenska, dakle, u tom
smislu transnacionalna). U tome ispravno vidi vezu s jačanjem privatno-vla-
sničkog egoizma, odnosno sitnosopstvenih interesa koji iznutra razaraju
sistem jer partikularni princip uzdižu iznad radnog principa koji se definira
univerzalno. To je povezano sa sistemski proizvedenim nejedinstvom Saveza
komunista (str. 51), a podrazumijeva de facto postojanje pluraliteta radničkih
klasa (str. 52). Taj se pluralitet ogleda, naravno, u nacionalnom. Ova zapažanja
o vezi između nacionalnih partikulariteta kao državnog principa i razbijanja
jedinstva radničke klase, što se ogleda i u reprodukciji samoupravnih odnosa,
predstavlja izvanredno poniranje u samu suštinu veze između nacionalizma
i kapitalističke restauracije. Na tom su tragu i njegova tadašnja razmišljanja o
demokraciji i političkoj svijesti. Poštivanju zakona tako je pridana kvalitativna
funkcija, nasuprot anarhističkim ili autoritativnim shvaćanjima, što znači da
se radi o slušanju autonomne volje, koja hoće slobodu, ali u zadanom socijal-
nom, odnosno političkom prostoru – “spoznata nužnost” poštivanja normi, a
politički bitak shvaćen kao svjestan bitak (str. 34). Potonje je vrlo zanimljiva,
spinozistička artikulacija shvaćanja demokracije i aktivne političke svijesti
socijalističkog čovjeka. Ona nadilazi s jedne strane opasnost hiperbirokrati-
zacije planske privrede, a s druge strane opasnost vulgarizacije demokracije
5 Makar ga tako ne imenuje, Mirić ovdje kritizira ono što možemo nazvati u najširem smislu
“post-marksizmom” ili “postmodernim marksizmom”. Riječ je o tendencijama u teoriji i praksi
mnogih radikalno-lijevih pokreta i intelektualaca koji su, naročito u postšezdesetosmaškom peri-
odu, napustili poziciju centralnosti radničke klase kao revolucionarnog subjekta te se preorijenti-
rali mahom na identitetske politike, tj. partikularne borbe potlačenih skupina poput žena, crnaca,
LGBT zajednice itd. V. više u: Razmig Keucheyan, The Left Hemisphere. Mapping Critical Theory
Today, Verso, New York 2013.

koja se fetišizacijom “vladavine većine” može pretvoriti u “tiraniju većine”.6
Kako u prijelaznom karakteru nomosa vidi put iz heteronomije u autonomiju,
tako dijalektički shvaća gibanje koje bi trebalo biti inherentno samom procesu
socijalizma. Razumijevanje demokracije u tom pogledu nadilazi uobičajene di-
hotomije između političke i ekonomske demokracije, pri čemu se prva obično
svodi na idejni pluralizam reprezentiran u parlamentu kao mjestu opće deli-
beracije (ideal liberalne demokracije), a druga na kolektivnost upravljanja pri-
vrednim procesima (samoupravljanje kao jedan od izraza). U toj pojednostav-
ljenoj slici ekonomska se demokracija može shvatiti tek kao dodatak kojime se
na socijalistički način nadilaze nedostatnosti liberalizma. Prema tome, takvo
gledište ne ostavlja prostor ključno kvalitativnom skoku koji postoji između
liberalizma i socijalizma. Kod Mirića je nijansiranje na tom planu vidljivo još
krajem 1987. godine kada još uvijek načelno podržava kardeljevsku kon-
cepciju “pluralizma samoupravnih interesa”: “Samoupravni pluralizam jest
politički zato što je samoupravljanje između ostalih i politički odnos i politički
sistem, zbiva se na tlu političkog društva. Prema tome, pluralizam samouprav-
nih interesa jeste politički pluralizam, ali to ne mora nužno značiti da on mora
biti višestranački pluralizam” (str. 108). Drugim riječima, kada bismo shvaćali
političku demokraciju samo kao participaciju različitih fragmenata “općeg
uma” u njegovu “dvorištu” (parlamentu)7, onda bi nam se logično nametnuo
zaključak da privredni materijalni interesi koji su u rukama samoupravljača
ne mogu biti izraz političke demokracije – ona je tako rezervirana samo za
političke stranke i djelomično emancipirana od materijalnih i samoupravnih
interesa. Mirić nam je tu vrlo lucidno pokazao da je takva dihotomija izme-
đu političke i ekonomske demokracije sazdana na staklenim nogama te da
između liberalizma i socijalizma postoji jasni kvalitativni skok (u liberalnoj
demokraciji politička se demokracija ne ogleda kao “pluralizam samoupravnih
6 Demokracija shvaćena kao homogenost u šmitovskom smislu svodi se na puku majorizaciju, na

samu metodu a priori ispražnjenu od sadržaja koji se upisuje tek u samom procesu. To je vulgari-
zacija i zloupotreba demokracije, ali i njezina krajnja moguća konzekvenca. Zbog svojih obilježja
može se nazvati “stadionskom demokracijom”. V. više u: Carl Schmitt, “Duhovno-povijesno
stanje suvremenog parlamentarizma”, Politički spisi, Politička kultura, Zagreb 2007, str. 12.
7 Taj ideal liberalne demokracije svoj apstraktni izraz ima u Kantovoj filozofiji, u kritici uma (čistog
i praktičkog) gdje je um ujedno i sudac (kritika uma kao kritika koju provodi um – Vernunft als
Gerichter), i onaj kojemu se sudi (kritika uma kao kritika kojoj je predmet sâm um – Vernunft
als Gerichte), i mjesto na kojemu se sudi (um kao mjesto gdje se provodi ta kritika – Vernunft als
Gerichtshof).

interesa” nego samo kao pluralizam političkih frakcija, tj. stranaka skupljenih
u parlamentu kao “svetom” mjestu deliberacije i aktivnosti uma).
Iz gore navedenih i inih drugih razloga teško je do kraja razumjeti Miriće-
vo skoro priklanjanje liberalnoj demokraciji kao jedinoj alternativi “totalita-
rizmu”, naročito nacionalističkom totalitarizmu koji je dotad veoma uspješno
kritiziran s primarno marksističkih pozicija. Jedan od tih razloga definitivno
se odnosi na intenziviranje privredne krize za koju se činilo da je neprevladiva
sa socijalističkih pozicija. Argument koji Mirić koristi u tekstu “Potrošena
budućnost? SKJ između klase, nacije, naroda i vlasti” tipični je argument
liberalnog shvaćanja države – ona je pregolema, pomaže i spašava nesposob-
ne, igra socijalnu ulogu vršeći nasilje nad ekonomskom logikom (str. 113). U
temelju toga stava je shvaćanje radikalne podvojenosti države i društva, što je
u kontradikciji s ranijim socijalističkim shvaćanjem u kojemu država odumire
tako da se “otapa u društvu”, odnosno da se funkcije izdvojenog aparata koji je
separatan od društva gube, tj. prelaze na samoupravne jedinice socijalističke
demokracije (npr. radničke savjete). U tom tekstu Mirić ipak zadržava odre-
đenu naklonost klasnom principu – kritika nacionalizma i dalje je kritika iz
marksističke perspektive, s koje se nacionalizam tumači kao partikularistička
ideologija antijugoslavenskih, antisocijalističkih i antisamoupravnih nastoja-
nja (str. 120). Jedan od tada aktualnih političkih izraza tih tendencija jest i tzv.
“veto-kracija” i zagovaranje konsenzusa (str. 131), što također smatra podređi-
vanjem klasnog nacionalnom, a to u privredi odgovara teritorijalno-politič-
kom ustrojstvu privrednih jedinica kao nekom tipu “feudalizacije” društva.
To je u ranijim tekstovima oprimjereno slučajem Agrokomerca, tj. “svih naših
agrokomerca” (str. 102—103). U tim okolnostima u kojima je socijalističkom
sustavu postao inherentan korporativni karakter i pseudoavangardistički
paternalizam, zagovori veće autonomije privrednih subjekata postali su logič-
nima. No, politički izrazi takve socioekonomske reforme i dalje su kontradik-
torni – Mirić uviđa nemogućnost pomirenja stranačkog političkog pluralizma i
opstanka Jugoslavije kao jedinstvene zajednice socijalističkog, samoupravnog
tipa (str. 131). Tu su sukobljena dva principa: politički pluralizam kardeljev-
skoga tipa i liberalni stranački pluralizam, a ta tenzija sve je jača jer Mirić već
dulje vrijeme tvrdi da Savez komunista nije jedinstven, već da su Ustavom
iz 1974. godine postavljeni temelji da SK postane mnoštven prema nacio-
nalno-republičkom ključu (čak i pokrajinskom) – osam saveza komunista,
umjesto jednog. Kontradikcija u Mirićevoj poziciji 1987. i 1988. godine ogleda

se s jedne strane u zagovaranju pluralizma samoupravnih interesa kao izraza
političkog pluralizma, a s druge strane u proklamiranju liberalizacije društva
u političkom i ekonomskom smislu (zagovaranje perestrojke i autonomije
privrednih subjekata kao robnih proizvođača).
Ususret višestranačkim izborima 1990. godine u središtu je Mirićevih
razmatranja sve veća shizma između zahtjeva za demokracijom i stvarnom
narodnom voljom. Mnogo govori sljedeća izjava: “Svaka demokracija jest
pluralistička, ali svaki pluralizam ne mora biti demokratski!” (str. 167). To bi
značilo da demokracija nužno uključuje mnoštvo aktera koji se natječu za
narodnu volju, ali da pluralizam tih aktera ne mora nužno biti demokratski –
jer oni mogu nositi vrlo nedemokratske zahtjeve. Vjerojatno je to Mirić vidio
u jačanju nacionalističkih stranaka zbog čega je, u kontekstu kompromitacije
Saveza komunista, vidio u liberalnoj demokraciji jedinu poželjnu alternativu
– ona je oblik političkog pluralizma sui generis jer je utemeljena na pluralitetu
građana kao političkih subjekata (subjektivnost pojedinca) nasuprot žrtvova-
nju građanskog političkog subjektiviteta u različitim oblicima kolektiviteta,
npr. nacionalnog koji je podloga za nedemokraciju i totalitarizam (str. 167).
U nastavku tog teksta (“Narode, čuvaj demokraciju – demokracijo, čuvaj se
naroda!”) ipak tvrdi kako nema te demokracije (kao principa, kao metode)
koja može spriječiti pobjedu nacionalista na izborima (str. 169), pogotovo
ako je u pitanju nacionalni princip. Poduke tog teksta višestruke su ako ih
promatramo s obzirom na demokraciju kao politički ideal, ali i kao političku
metodu koja može biti samo verifikacija trenutnog stanja ideološke svijesti
suverenoga naroda.8
Kako bi premostio taj problem s demokracijom, Mirićev liberalizam koji
je pridodan kao proteza toj demokraciji trebao bi poslužiti kao garancija da se
demokracija ne izrodi u čistu nacionalnu homogenizaciju, takoreći u “stadi-
onsku demokraciju”. Pitanje je onda koliko liberalni princip mora ograničiti
demokraciju da prevenira njezine destruktivne i samoukidajuće elemente.
Točnije, pitanje je koliko liberalizam i demokracija vuku u suprotnim smjero-
vima, a da bi uopće politički okvir liberalne demokracije bio održiv i nekontra-
diktoran?
8 Ključno je pitanje kako da se demokracija ne vulgalizira, odnosno da se ne zloupotrijebi? Drugim

riječima, može li se demokratski legitimirati nedemokracija i je li to inherentna kontradikcija
same demokracije?

To je jedan od glavnih problema suvremene političke teorije i liberalne
demokracije kao navodno superiornog političkog okvira. Danas se u tom
smislu nerijetko govori o “neliberalnoj demokraciji” ili, s druge strane, o
“tehnokratskoj vladi” (koja pak boluje od demokratskog deficita), što znači
da je pitanje spojivosti liberalizma i demokracije sve više u žiži politološkog
interesa, a vidimo da je tako bilo i u vrijeme kontrarevolucionarnih procesa u
Jugoslaviji.9 Mirićeva je obrana liberalne demokracije u vrijeme liberalizacije
političkog sistema (ali i paralelnog jačanja nacionalizma) sve čvršća i dosljed-
nija. To je naročito vidljivo u intervjuu od 3.9.1990. gdje se referirao na svoja
Iskušenja demokracije te je ustvrdio kako je Jugoslavija od samog svog postoja-
nja nedemokratska zemlja, a da je u budućnosti moguća jedino kao demokrat-
ska (str. 171). Ante Marković jedini je reformski političar koji Jugoslaviju može
odvesti doista u tom smjeru – putem političke demokracije i tržišne ekono-
mije (str. 172). To znači otvoreno protivljenje i realnom socijalizmu i naciona-
lizmu, a postavljanje građanina i građanstva kao temelja političke zajednice.
Tu poimanje političke demokracije i pluralizma više ne dopušta kardeljevski
“pluralizam samoupravnih interesa”, već je vraćeno u formalne liberalne okvi-
re – parlamentarizam i stranački pluralizam. Postavlja se pitanje je li to uistinu
karakteristika moderne političke zajednice ili njezin regres? Zašto liberalizam
ne bi mogao ići u skladu i s nacionalizmom?10
Ususret ratu, odnosno kada su međuetnički sukobi postali neminovni,
Mirićeva pozicija prvenstveno je antinacionalistička, iako konceptualno
9 “Neliberalna demokracija”, kako se taj pojam danas koristi opisujući zemlje poput Mađarske,
Poljske, Turske ili Rusije, bila bi zapravo vulgarizirana homogenizirajuća demokracija ogoljena na
plebiscit, neaktivno učešće masa u politici te predominaciju jedne opcije koja kontrolira procedu-
ralne mehanizme. Ona je “stadionska demokracija” i “tiranija većine” u tom smislu što koristi ne-
posredno demokratske metode poput referenduma npr. za ukidanje izvjesnih manjinskih prava. S
druge strane, “tehnokratske vlade” često su refleks privremene suspenzije demokratskih metoda
radi efikasnijeg izlaženja iz urgentnih društvenih, političkih i ekonomskih situacija. Njima pak
manjka plebiscitarni legitimitet (npr. vlade u Grčkoj i Italiji s početka ovog desetljeća).
10 Istraživanje koje je proveo profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Duško Sekulić (Duško Sekulić,
“Društveni okvir i vrijednosni sustav”, Revija za sociologiju, vol. 42, br. 3, Pravni fakultet u Zagrebu,
Zagreb 2012, str. 231–275.) pokazuje da je liberalizam na primjeru Hrvatske u razdoblju od 1985.
do 2010. godine zapravo bliži tradicionalizmu nego modernizmu – prikazana je dosta visoka
korelacija između afirmacije nacionalizma i višestranačkog pluralizma, tj. to da u Hrvatskoj
prihvaćanje nacionalnog ekskluzivizma ide ruku pod ruku s prihvaćanjem tržišne ekonomije
i višestranačja. Dakle, liberalizam otjelovljen u višestranačju i tržišnoj ekonomiji nije nikakva
brana od nacionalizma, odnosno “nacionalističkog totalitarizma”.

“antitotalitaristička”, ako shvatimo pojam totalitarizma u nekoj varijanti
hladnoratovskog diskursa – tamo gdje se nacizam/fašizam i boljševizam/ko-
munizam prikazuju kao dva totalitarizma, a ovdje je to slučaj s jugoslavenskim
boljševizmom, tj. samoupravnim realsocijalizmom i sve jačim nacionalizmom.
Taj nacionalizam ne ostvaruje ideal demokracije i političkog pluralizma, a sâm
je dopušten i legitimiran još uvođenjem primata nacionalnog principa unutar
strukture jugoslavenske države i društva (str. 179). To je situacija u kojoj je
primarni politički subjekt animal nationale, a ne homo politicus (str. 195), s
čime se teško ne složiti. Ipak, izuzetno je problematično zastranjenja višestra-
načja i formalne liberalizacije političkog sistema nazivati “ornamentikom za
švercanje i pokrivanje neoboljševičkih i nacionalističkih sadržaja” (str. 196).
Problematično je jer se tzv. boljševizam stavlja u istu ravan s nacionalizmom,
što je nekonzistentno i iz perspektive Mirićevih razmišljanja u prvoj polovici
osamdesetih godina – kada je upravo za anomalije u sistemu okrivljavao poti-
skivanje radno-klasnog principa u korist nacionalnog. Kako su onda odjednom
“boljševizam” i nacionalizam al pari?
Sav daljnji Mirićev antinacionalistički angažman (u nekim momentima
više protiv srpskog, u nekim više protiv hrvatskog nacionalizma) hvalevrije-
dan je u kontekstu napora koji je iskazivala manjina intelektualaca devede-
setih godina. Princip po kojemu Srbi u Hrvatskoj trebaju prihvaćati Hrvatsku
kao svoju državu, a država Hrvatska Srbe kao svoje punopravne građane
djeluje poopćivom antinacionalističkom krilaticom koja ne krije u sebi ni
najmanje floskule. Ona se ipak ruši u onim trenucima kada je etničko-iden-
titetski princip toliko zahvatio cjelinu društvene i političke zajednice da više
nije mogao biti potisnut samo lijepim željama. U tim su vremenima brojni
intelektualci primarno liberalne provenijencije učinili mnogo boreći se protiv
dominantne nacionalističke ideologije i konzervativne kontrarevolucije koja
je bila ideološka podloga i za formiranje separatnih te međusobno zavađenih
nacija, ali i za privatizacijsko ratno profiterstvo. U tom smislu antikomunizam
nije samo antijugoslavenstvo nego i napad na emancipatorne tekovine socijali-
stičkog perioda, na tekovine koje nisu samo socijalističkog nego i liberalno-de-
mokratskog karaktera, s obzirom na to da je socijalizam u nas ujedno bio i put
u građansko društvo (str. 245). Upravo iz tog razloga Mirićeve antikomunistič-
ke teze iz 1989. i 1990., bez obzira na kontekst sveopćeg razočaranja i gubitka
vjere u socijalizam, teško je opravdati. Nasuprot tome, sljedeće zapažanje
puno je preciznije i opravdanije: “Današnji militantni antikomunizam u kome

su, nota bene, najradikalniji bivši komunisti, niti polazi od demokratskih pret-
postavki, niti teži demokratskim ciljevima, a da i ne govorimo o demokrat-
skim metodama… ovi konvertiti ne mogu se zaustaviti u političkome centru
– oni sigurno klize u neofašizam” (str. 216).
Iz uvjeta dominacije “nacionalnog tribalizma” devedesetih godina može
se razumjeti veliko polaganje nade u “Europu” kao spas za zakrvljene narode
(str. 236—239). “Europa” tu figurira kao mitsko, nepostojeće mjesto, ali koje
je referentna točka za tada (na prijelazu stoljeća) jedine moguće progresivnije
opcije. Na tom je valu došlo i do promjena dominantnih politika u Hrvatskoj
i Srbiji, ali je zadržan načelni kontinuitet koji uključuje državotvorni konsen-
zus i konsenzus oko pitanja ekonomske liberalizacije. Bez obzira na to, Miriće-
vo obilježavanje 25 godina nakon Sistema i krize 2009. godine (str. 240—254)
nimalo više ne djeluje kao polaganje nade da je projekt liberalizacije politič-
kog i ekonomskog sistema doživio ikakve uspjehe. U ovom tekstu izričito
napominje da se nekad bolje živjelo (str. 241), da je na djelu od devedesetih
konzervativna revolucija (str. 242) te da smo “htjeli kapitalizam i sada ga ima-
mo” (str. 243). Prezirne riječi prema kapitalizmu vrlo su zanimljive s aspekta
činjenice da je krajem osamdesetih Mirić podržao kapitalističku restauraciju,
samo pod nazivom “političke liberalizacije” i “tržišne ekonomije”. S obzirom
na to da se ovaj tekst referira na četvrt stoljeća od pisanja Sistema i krize, nije
li on zapravo možebitan povratak na nj, i to u novim, promijenjenim okol-
nostima? Iz ovog teksta vidljiviji su nedefiniranost, a pomalo i kontradiktorna
razmišljanja kada je kapitalizam u pitanju – nakon početne kritike, u nastavku
iznosi kako to što se u nas zbivalo nema veze s kapitalizmom (str. 248). Te
kontradiktorne teze u istom tekstu ne čine se tako neobičnima ako uzmemo u
obzir sveprožimajući narativ drugog vala tranzicije koji nam navodno ukazuje
kako pretvorbeno-privatizacijski kriminal nije imao veze s kapitalizmom kao
takvim, nego tek s “kapitalizmom na hrvatski (ili balkanski) način”, “ortač-
kim (crony) kapitalizmom” ili, jednostavno, “divljim kapitalizmom”. Neka-
dašnjim zagovarateljima kapitalizma poput Mirića (u “liberalnom” periodu
druge polovice osamdesetih godina) teško je bilo suočiti se s realnošću koju je
donijela upravo ekonomska liberalizacija i djelomična politička liberalizacija.
Govoreći o položaju i pravima Srba u Hrvatskoj, Mirić stoji dosljedno
na braniku antinacionalističke politike koja jednako okrivljuje Tuđmana i
Miloševića za rat te, ovisno o kontekstu, više napada čas srpski, čas hrvatski
nacionalizam. U tom smislu, još 1989. godine piše o tome kako nema naci-

onalne diskriminacije Srbâ u Hrvatskoj (str. 269), dok se 1997. godine jasno
zalaže za nacionalnu opciju Srbâ u Hrvatskoj jer su ugroženi Srbi kao Srbi, a ne
kao građani (str. 279). Ta je promjena razumljiva iz perspektive opće pobjede
nacionalno-identitetskih politika devedesetih godina te zamjene demosa kao
političkog principa ethnosom. Potreba za afirmiranjem nacionalno-manjinske
politike Srbâ u Hrvatskoj došla je kao odgovor na nacionalistički radikalizam
u Hrvatskoj koji je ujedno i plebiscitarno legitimiran. Ipak, politički disku-
tabilna teza slijedi onda kada kaže kako taj politički ekstremizam i desni
radikalizam ima svoje korijene u iskustvima triju “modernih” totalitarizama
koje je iskusila Hrvatska – endehazijski, Titov i Tuđmanov (str. 284). Takvo
stavljanje na istu ravan ovih triju režima pod okriljem teorijski diskutabilnog
pojma “totalitarizam”11 svakako predstavlja najveće zastranjenje Mirićeve
misli i relativizaciju koja je bitno revizionistička – koliko god on i sâm govorio
protiv historijskog revizionizma te izjednačavanja NOB-a i NDH (str. 303). Na
podlozi takvih stavova i nastaje dominantna pozicija građanskog antifašiz-
ma koja ne gleda na antifašizam kao na strategiju, već kao na neideološki set
građanskih vrijednosti “pristojnog” i “civiliziranog” društva, često koristeći
nepolitičku i metafizičku manihejsku opreku borbe između dobra i zla (ibid.).
U konačnici, Mirićevo kolebanje između određenih stavova, primjetna
idiosinkrastičnost i često istovremeno kontradiktorni stavovi doživljavaju
svoje opravdanje u nemogućnosti zasnivanja koncepta istine kao jedinstve-
nog koncepta, makar tome treba težiti. Tako kaže: “Samo nas istina može
osloboditi i pomiriti. Mada je istina jedna od bitnih pretpostavki normalizaci-
je odnosa između Hrvata i Srba, ne treba imati iluzije da će različite istine biti
brzo usuglašene. Važno je da istina ne bude razlog neprijateljskog suprotstav-
ljanja. Naivno je i za suživot kontraproduktivno pučko shvaćanje da postoji
samo jedna istina. Treba naučiti živjeti s različitim istinama.” (str. 312). Dakle,
iako je istina jedina stvarna garancija pomirbe i oslobođenja, ona je nedosti-
žna kao ideal, pa treba, prema ničeanskom amor fati, prihvatiti pluralnost
11 Teorijska diskutabilnost pojma “totalitarizam” ogleda se ponajviše njegovim korištenjem u

hladnoratovskom diskursu u kojemu figurira kao ono što nije “zapadni slobodni svijet”. Kasnije,
ta se hladnoratovska retorika još više osnažila relativizacijom fašističke i komunističke pozicije
te popratnim historijskim revizionizmom. Ako čak stavimo postrance hladnoratovsko korištenje
“totalitarizma”, oko tog pojma svejedno ne postoje usuglašena razmišljanja, tako da je njegovo
korištenje bez teorijske podloge i elementarnog definiranja samo isprazna fraza koja uglavnom
služi u političko-delegitimizacijske svrhe.

istina – točnije, pluralnost koncepata o tome što je istina. Pitanje je samo
koliko je moguć dijalog i suradnja ako ne postoji barem minimalni zajednički
nazivnik oko spornih narativa. Zato je teško ne ocijeniti potonji Mirićev stav
kao pesimistički.
Jovan Mirić prošao je veliki put od kritički orijentiranog marksista koji je
bio pobornik samoupravljanja i radnog principa kao vrhovnog političkog prin-
cipa do liberala, odnosno zagovaratelja liberalne demokracije kao superiornog
političkog okvira koji stoji nasuprot i boljševičkom realsocijalističkom totali-
tarizmu i agresivnom nacionalizmu. U svemu tome zadržao je ipak kontinu-
itet kritike, tj. kritičke i sa stvarnošću nepomirljive pozicije. Taj kontinuitet
kritike potkrijepljen je pretpostavkom da je kriza jedina konstanta, pa je onda
i shodna kritika neizostavna (zato na potezu od 1983. do 2011. imamo sve se
mijenja, kriza ostaje).12 Čini se da je ta kritička pozicija u toj mjeri izraženija, u
kojoj se ona odvija unutar dominantne političke ideologije – prvo marksistič-
ke, a onda liberalne. Tako upravo nasuprot konstanti apologetske pozicije koja
je svojedobno zlorabila marksističku retoriku da opravda sustavne anomalije,
a kasnije se konvertirala na nacionalističke pozicije da obrani neupitnost drža-
votvornog konsenzusa, kod Mirića je zadržana dosljednost kritike (bez obzira
na ideološke transformacije) koja je, u definiranim granicama, nužna jer kriza
zapravo ne prestaje, a svakodnevica nas prinuđuje da je ne opravdavamo. S tim
na umu vrijedi prije svega prosuđivati Mirićev složeni i heterogeni znanstveni
te publicistički opus. Uz to, značajnu heurističku vrijednost ima i mogućnost
anticipacije budućih događaja koja je posebno izražena u ranijim tekstovima
kada je Mirić upozoravao na destruktivnost predominacije nacionalnog prin-
cipa te unošenja privatno-egoističke svijesti u političku i radnu svakodnevicu.
Ono što je ostalo “neoslobođeni ostatak” jest povjerenje u liberalnu demokra-
ciju kao superiorni politički sistem, što je rezultiralo ne manjkom kritičnosti,
već nemogućnošću konzistentnih objašnjenja fenomena koji su se iznjedrili
na podlozi liberalno-demokratskog okvira i često proturječnih tendencija koje
on nameće.
12 Nije slučajno da su riječi “kriza” i “kritika” iste etimologije (Grč. krínein: razlučiti, odlučiti >
“kriza”, “kritika”).

Karlo Jurak
On the Continuity of Crisis and Critique
Summary
In this article we will critically look back on the some of theses of

political science professor Jovan Mirić (1934 — 2015), which are pu-
blished in the book called Everything Changes, the Crisis Remains (Sve
se mijenja, kriza ostaje). This book is the collection of articles, essays
and interviews which professor Mirić wrote and published in the
period between 1983 and 2011 in various newspapers and journals.
The themes which professor Mirić covered in his lengthy body of
work include the crisis of the Yugoslav self-managing socialism, the
problem of the war between Serbs and Croats and the status of Serbs
in Croatia as a national minority. By following Mirić’s long-lasting in-
tellectual development and approach to changed circumstances, we
can critically approach to following moments: 1.) Since late 80s Mi-
rić´s moving to the position of liberal democracy is permeated with
the contradictory relationship to his earlier devotion to the self-ma-
naging socialism; 2.) Some of articles and essays are marked with the
thesis of “the two totalitarianisms” (communist and nationalist one)
and Mirić thus mitigates modernist and emancipatory achievements
of socialism; 3.) Mirić’s stance towards the conflict between Serbs and
Croats is carried out from consistently anti-nationalistic positions,
but the position regarding civic or ethnic principle remains unclear.
Finally, the conclusion goes in the direction that, despite noticeable
changes in circumstances and approaches to those circumstances, Jo-
van Mirić kept the continuity of his own critical position – although
that continuity had its own crises – everything changes, but crisis
and critique remain.
Keywords: Jovan Mirić, self-managing socialism, critique, crisis, natio-

nal question

/ Prikazi knjiga
prikaz knjige
Historijski revizionizam.
Problemi i mitovi
Domenico Losurdo
Zagreb: Prosvjeta, 2017.
s talijanskoga preveli Luka Bogdanić i Jasna Tkalec
N edavno preminuli italijanski filozof i istoričar D. Losurdo (1941. — 2018.)

još pre šesnaest godina objavio je knjigu “Istorijski revizionizam” koja
je doživela nekoliko dopunjenih izdanja i prevoda. U Zagrebu se pojavila u
solidnom prevodu L. Bogdanića i J. Tkalec (razumljivom na čitavom srpsko-hr-
vatskom jezičkom području).
Savremeni istorijski revizionizam svedoči o tome da je tumačenje prošlo-
sti neizvesnije od budućnosti kao i to da je prošlost važno oružje u nametanju
poželjne vizije budućnosti. Od sloma evropskog socijalizma sve ovo još je
upadljivije. U desetak eruditskih i analitičkih poglavlja Losurdo pokazuje žute
mrlje (slepilo) konzervativnog i liberalnog istorijskog revizionizma. Zgusnuto
komparativno izlaganje nije istorijski nego problemski strukturisano, pisano
je za obrazovanu publiku, ali s jasnim zaključcima. Pisac se suvereno kreće u
zamršenim tokovima raznih smišljenih prekrajanja prošlosti (revizionizama)
od E. Berka, K. Šmita do H. Arent, F. Firea, E. Noltea i R. Pajpsa. Losurdova
redukcija složenosti i nepreglednosti raznih revizionizama sažeta je i pomalo
ironična, ali je u osnovi pouzdan kompas za snalaženje u savremenoj neoli-
beralnoj planskoj kontroli haosa prerađenih slika prošlosti. Iako ih precizno
pojmovno ne definiše, Losurdo prilično jasno razgraničava u ideološko-kri-
tičkom smislu raznovrsne fašističke, konzervativne i neoliberalne revizije
istorije. Hagiografiju neoliberalizma dekonstruiše saznajnim, a ne ideološkim
argumentima. Reč je o pogledu sa visine na revizionizme u SAD-u, V. Britaniji,
Francuskoj i Nemačkoj, o esejističkom, ali teorijski zgusnutom filozofsko-isto-
rijskom osvrtu.
Koje su ključne premise Losurda? Nisu revolucije izvor zla, nego je to
kolonijalizam, u sadržinskom pogledu srodan britanski, američki i nemač-
ki. Dalje, danas se neopravdano slavi Američka revolucija, a demonizuju se
todor kuljić Domenico Losurdo: Historijski revizionizam 239

Francuska i Oktobarska, boljševizam i jakobinstvo su reaktivno, a ne izvorno
nasilje, Oktobar nije državni udar nego sveobuhvatna društvena promena.
Pri tome, pisac ne negira boljševički teror (višak nasilja), ali postavlja pita-
nje ko ga je počeo: da li boljševici ili imperijalisti u ratu. Losurdo pokazuje
podudarnost između demonizacije jakobinaca i boljševika, ali i jasno markira
rasističku dehumanizaciju crnaca i crvenokožaca kojima se negira čovečnost.
Unutar rečenih kritičkih premisa formuliše i uverljivo dokumentuje ključnu
tezu da se sa slomom socijalizma srušio antikolonijalizam bez kojeg se ne
može razumeti prekrajanje prošlosti. Revizionizam prećutkuje i relativizuje
imperijalistički rasizam, zaboravlja da su V. Britanija i SAD bile kolonijalni
uzor Hitleru, da su se nacisti divili američkim rasistima, sistematski briše
vezu između Trećeg Rajha i kolonijalizma i ne pominje da Hitleru nije klasna
borba bila uzor nego rasni genocid, da je suština Oktobra antikolonijalizam, a
da je nacizam radikalizacija istog kolonijalizma. Dalje, revizionisti ne samo
što umanjuju i relativišu užase Trećeg Rajha i neistorično ih porede sa revo-
lucionarnim terorom nego zaboravljaju da je i Teodor Ruzvelt razmišljao o
sterilizaciji Indijanaca. Po revizionistima sav užas počinje s padom Bastilje i s
nesretnim Oktobrom. Ove teze ne potkrepljuju se istorično (razlikovanjem
izvornog i reaktivnog nasilja) nego hermeneutikom političkog sumnjičenja.
Staljinistički logori izvode se iz revolucionarne utopije, a ne iz realnih proti-
vrečnosti građanskog rata. Losurdo ne misli kao Nolte da je Hitler odgovor na
Oktobar nego pokazuje da su izvori nacističkog genocida u kolonijalnoj praksi
imperijalnih sila 19. veka.
Čitava knjiga prožeta je sukobom dve logike: antitotalitarne (revizioni-
stičke) i antikolonijalne (kritičke). U knjizi se oseća moralni antikolonijalizam
studentskog pokreta iz 1968. i doba kada je Sartr nazivao Patrisa Lumumbu
“crnim Robespjerom”. Na drugoj strani su revizionisti koji ne vide ili neće da
vide zašto se Hitler pozivao na britansko osvajanje Indije i na američko uni-
štenje Indijanaca. Losurdo zaključuje da je žuta mrlja istorijskog revizionizma
upravo antikolonijalizam. Uzor kolonijalnoj politici Trećeg Rajha nije bila
Staljinova politika nego osvajanje Indije i Divljeg Zapada. Nacizam je oživeo
kolonijalizam u istočnoj Evropi na isti način na koji je ovaj funkcionisao na ro-
bovlasničkom jugu u SAD-u 19. veka. Kao što su u SAD-u kažnjavani oni koji su
opismenjavali robove, isto tako su za Hitlera Sloveni bili heloti. To je materi-
jalni sadržinski kontinuitet svih kolonijalizama, duboka uzročna veza između
anatema revolucionarnog virusa i osuda jevrejskog bacila. Ova teza nije nova,

ali Losurdo je na novi način raščlanio i toliko uverljivo dekonstruisao ovu
čvornu žutu mrlju istorijskog revizionizma da se ista pokazuje kao osovinska
u raščlanjavanju raznih revizionističkih verzija. To je ključni doprinos njegove
studije. U logičkom smislu odnos izvornog i reaktivnog nasilja Losurdo je
postavio na noge, dok je kod istorijskog revizionizma postavljen naglavce. Sa
stanovišta istorijskog determinizma materijalni kolonijalni interesi velikih
sila markirani su kao osnovni, a ideološki razlozi samo su pravdanje istih – kao
kod savremenog imperijalizma ljudskih prava koji negira sva ljudska prava
izuzev prava na maksimiranje profita.
Losurdo se analitički, a ne ideološki, usprotivio savremenom neoliberal-
nom potiskivanju vlastite kolonijalne tradicije koja je bila uzrok oba svetska
rata i važna pozadina demonizacije revolucija. Nemački fašizam nije u ovom
pogledu doneo ništa novo, nego je samo radikalizovao britanski i američki ko-
lonijalizam. Centrirajući argumentaciju oko pomenute žute mrlje istorijskog
revizionizma na novi način akcentovao je banalnu okolnost da istoriju pišu
pobednici i da za njih ne postoji alternativna istorija. Demaskirajući razne ru-
kavce borbe oko prošlosti pokazao je zašto je prošlost ponajmanje predvidljiva.
Losurdov napor svakako bi bio manje upadljiv pre pada Zida. Danas jeste,
jer revizija prošlosti nesmetano teče u atmosferi arogancije novca. Konstru-
isana je nova prošlost u kojoj je nacionalizam zlatno doba, a revizionizam
Staatsraison. Neoliberalizam je postao normalnost zato što su njegovu nenor-
malnost poništili upravo oni koji su ranije živeli od njegove nenormalnosti.
Losurdo ne pripada konvertitima koji su odmah 1989. rekli: “Marks je mrtav,
Isus živi”. Ali nije samo zato njegov napor važan nego i otuda što se Marks po-
novo javlja kao bauk. Za novu desnicu i za norveškog masovnog ubicu Andersa
Brejvika multikulturalizam je kulturni marksizam. Marksizam je uvek bio
antiteza nacionalizmu, imperijalizmu i rasizmu.
Značaj epohalnih dela nije u mogućnosti njihova relativiziranja niti u
običnoj višeznačnosti nego je u mogućnosti različitog tumačenja u raznim
dobima. Zatvorenost i okrenutost samo svom dobu nije odlika velikog dela.
Svi veliki klasici iznova se obraćaju novim generacijama. Da li se Marks danas
obraća iluzijama levice ili je realan i u 21. veku? Ovo drugo, zato što realnost
ne treba izjednačavati sa realističnošću, tj. sa mogućnostima koje nameću
vladajuće snage. Da je realistična, kritika socijalne nepravde ne bi mogla biti
realna. Realna postaje tek kada se drži kriterija koji su iz hegemone neolibe-
ralne realistične perspektive nemogući. Na isti način je i kritika istorijskog
todor kuljić Domenico Losurdo: Historijski revizionizam 241

revizionizma nemoguća i nerealna ako se posmatra samo sa stanovišta
suženih mogućnosti koje nudi savremena neoliberalna misao. Zato je prvi
uslov kritike revizionizma i ostvarenja socijalne pravde odbacivanje zadatih
realističnih neoliberalnih normativnih načela po kojima kapitalizam nema
alternativu. U meri u kojoj svest o mogućoj alternativi kapitalizma bude jačala,
biće i istorijski revizionizam manje uverljiv. Drugim rečima, protiv hegemo-
nih neoliberalnih realističnih iluzija, za realizam sleva. To je dubinska poruka
knjige Domenica Losurda.
Todor Kuljić

prikaz knjige
Popis sela sandžaka Krka,

Klis i Hercegovina,
oslobođenih od Mletačke
Republike 1701. godine
Fazileta Hafizović
Zagreb — Sarajevo: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Filo-
zofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Orijentalni institut
u Sarajevu, 2016, 517 str. (uključen je i pogovor Drage Roksan-
dića te indeks geografskih pojmova i mletačka karta razgra-
ničenja s granicama iz 1700. i 1718. Giusto Emilio Alberghetti,
Kriegsarchiv Wien).
P opis područja koje je Mletačka republika vratila Osmanskom Carstvu

1701. godine predstavlja riznicu do danas nepoznatih ili malo korištenih
informacija o životu na prostoru s obje strane granice od Tromeđe iznad Knina
pa do istočnohercegovačkog zaleđa Dubrovnika. Uz pretpostavku budućih ma-
njih popravaka vrlo kvalitetno izveden prijevod i komentar tog izvora poslužit
će radu niza istraživača iz oblasti humanističkih i društvenih, pa i prirodnih
znanosti (geografija).
Autorica je renomirana povjesničarka iz Orijentalnog instituta u Sarajevu,
koja se dosad iskazala kao prvorazredna istraživačica, dešifrantica i prevodite-
ljica impozantnog niza arhivskih dokumenata. Izvorni popis, pod istim naslo-
vom na osmansko-turskom jeziku nalazi se u Arhivu Predsjedništva vlade u
Istanbulu (Başbakanlık Osmanlı Arşivi, skraćeno BOA; signatura TT 861). Na-
stao je iz praktične potrebe da se utvrdi činjenično stanje u vezi posjedovnih
odnosa i naseljenosti nakon Karlovačkog mira (1699.) na pojasu teritorija koji
je vraćen Osmanskome Carstvu, uključujući i neka područja u Hercegovini
koja nisu zaposjeli Mlečani s razloga da se evidentira stanje na terenu koji je
dugo vremena predstavljao zonu ratnih operacija. Po tipu on pripada takozva-
nim opširnim popisnim defterima (mufassal tapu tahrir), no to je tradicionalni
nenad moačanin Fazileta Hafizović: Popis sela 243

naziv iz “klasičnog” doba, dok se u konkretnom slučaju radi o potpuno novom
tipu katastarskog popisa. Kao i u starim popisima, i sada je zabilježeno sve što
bi moglo imati veze s fiskom, ali na drugačiji način, i po tome je popis jedin-
stven. Ključno je razlikovanje starih i novih stanovnika i posjednika te njiho-
vih obaveza prema državi. U velikoj mjeri su nestali pripadnici stare spahijske
klase (za koje se navodi gdje se trenutno nalaze – izbjegli ili zarobljeni – ako
je to moguće utvrditi, na primjer Livno, Temišvar, Egipat, mletačke galije!), a
renta koju je moguće ostvariti velikim je dijelom dodijeljena vojnicima kao
posadama tvrđava (odžakluk, kolektivna nadarbina kao plaća).
Stara administrativna podjela po nahijama ostala je sačuvana, s tim da su
one od kojih je tek mali dio ostao u sklopu “uzvišene države” označene atribu-
tom bekiye (ostatak, “bekija”) a mjestimično su uspostavljene i nove upravne
jedinice takvog tipa.
Osobita je pažnja posvećena vjerskim objektima, prije svega džamijama,
i to onima koje se mogu alimentirati sredstvima vakufa (zadužbina). Ništa su
manje zanimljivi popisivaču bili vojno i ekonomski prvorazredni objekti kao
što su kule, u funkciji ili ne, stare ili nove (one koje su podignute za vrijeme
mletačke okupacije). Spominju se i crkve, tvrđave (kale), palanke i šarampo-
vi, mlinovi, mostovi i hanovi s napomenom o stanju kojem se nalaze. Vrlo je
velika razlika između jezika i stila ovog popisa i onih iz takozvanog “klasičnog”
perioda. Stari su popisni defteri na neki način shematičniji i suhoparniji, dok
je ovaj “življi” kao da dolazi “odozdo”. Pri tome su osobito vrijedna pažnje
vlastita imena, kod kojih se ističe nešto što je stotinu do dvjesto godina ranije
bilo nezamislivo: nadimci kao prezimena, tipični za dinarske krajeve: Lopuža,
Palikuća itd. Čak se spominje i “Pintori”, čitaj Pintorović → Hasanaginica.
Navedena su naselja (uključujući i pusta) po nahijama ostatka Krčkog
i Kliškog sandžaka, te dijelom Hercegovačkog: Plavna, tvrđava Knin, Strmi-
ca, Paško Polje, Sinj, Klis, Čačvina, Radobolja, Cista, Gorska Župa/ Zagvozd,
Vrhgora, Ljubuški, Fragustin, Buško Blato, Roško Polje, Posušje, Trebistova,
Broćna, Blato, Rakitna, Goranci, Gabela, Stolac, Zažablje, Popovo, Bujan, Lju-
bomir, Ljubinje, Trebinje, Zupci, Donja Dračevica, Gornja Dračevica, Korjenić,
Dvrsna, Grahovo, Onogošt i Nikšić, Drobnjak, Banjani, Rudine, Piva i Gacko.
Mnogima su izmijenjene granice, a neke su novoosnovane.
Među starim i novim vlasnicima posebno su zanimljivi navodi o nasljed-
nicima u formi ima li ih ili nema (“prisutan”; umro, odselio, robija), pri čemu
je primjetan broj udovica i kćeri ranijih vlasnika, poginulih ili nestalih. Malo

je bilo novopridošlih obrađivača zemlje, kojima je bio dodijeljen privremeni
porezni imunitet.
Na koncu valja na svaki način pohvaliti ovaj znanstveno-izdavački pot-
hvat, s napomenom da bi bilo dobro da se on nastavi izdavanjem građe sličnog
tipa, i prostorno i vremenski bliske. Prije svega mislim na nekoliko desetina
folija uvezanih u zbirku dokumenata bosanskog defterdara (signatura BOA,
MAD 10301) koji čine organsku cjelinu s ovim popisom a govore o iznosima
poreznih podavanja u naturi (žitarice) s tog istog područja i iz iste godine
(1701.), pri čemu se pravi razlika između obrađivača, zavisno da li su osmanski
ili mletački podanici, a agrarni odnosi posve su novog tipa.
Nenad Moačanin
nenad moačanin Fazileta Hafizović: Popis sela 245

prikaz knjige
Dnevnik ustremljen
nedostižnom. Svakodnevica
u ženskim zapisima
Marija Ott Franolić
Zagreb: Disput, 2016, 330 str.
Š to učiniti s tolikim ispisanim stranicama dnevnika?! Čini se da ljudi bez

dnevnika žive normalnije, zato im dnevnik i nije potreban.” Divna Zečević,
12. svibnja 1998.
Prikaz knjige Marije Ott Franolić, prve naše interpretatorice dnevničkih
zapisa Divne Zečević (Osijek, 1937 — Zagreb, 2006), urednice i priređivačice
njezinih odabranih dnevničkih zapisa, započet ću Divninim razmišljanjima
o dnevnicima. Naslanjajući se na Gustava Renéa Hockea i njegovu knjigu o
europskim dnevnicima (1963.), Divna je 19. travnja 1993. zabilježila: “G. R.
Hocke piše da dnevnici nastaju iz straha pred javnošću. Zanimljivo. Možda je u
pitanju prije svega – strah uopće, a zatim strah pred javnošću. Čini mi se uvjer-
ljivim da je u pitanju strah pred tuđim, nečim posve tuđim – kao da se čovjek
obreo u nepoznatom kraju; ili je kraj divlji i nepoznat ili obratno – čovjek je
izgubljen u tom kraju kao divljak.”
Knjiga Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima
prerađena je, i interpretativnim zahvatima nadopunjena, doktorska disertaci-
ja Marije Ott Franolić. U njoj autorica interpretira, prije svega, dnevničke zapi-
se Divne Zečević, istaknute folkloristice, proučavateljice pučke književnosti,
književne povjesničarke i pjesnikinje, nekoć zaposlene u Institutu za etnolo-
giju i folkloristiku u Zagrebu. Pritom, pored intelektualne dimenzije, autorica
naglasak stavlja na svakodnevicu, život dnevničarke. Ono što je u godišnjim i
životnim običajima teorijski određeno dihotomijom blagdan i svagdan, ovdje
bi se moglo odrediti, ironijski s obzirom na sustave koje Divna kao dnevni-
čarka opisuje – i kuhača i knjiga – dakle, analiza pokriva kućanske, obiteljske
obveze dnevničarke kao i njezine profesionalne interese. Stoga nije slučajno
što je Marija Ott Franolić upravo za prvu radionicu iz ciklusa nazvanog Pusti je

da priča: ženske čitateljske radionice u okviru Noći knjige 2018. odabrala ikono-
gram žutoga lonca u kojemu su jednakovrijedno smještene i kuhače i knjige,
ikonogramski prizivajući vještičju slobodarsku psihonavigacijsku metlu
podjednako prisutnu u usmenoj i pučkoj (popularnoj) književnosti. Kontek-
stualno, Divnin je dnevnik postavljen u suodnos s nekim drugim dnevnicima
intelektualki, prije svega s dnevnikom Dragojle Jarnević, a navode se i dnev-
nički zapisi mnogih drugih autorica, primjerice, Sylvije Plath, Virginije Woolf,
Sofije Tolstoj, Susan Sontag, Irene Vrkljan, Marine Cvetajeve, Marthe Ballard.
Čitatelje može osvojiti i autobiografska dimenzija zapisa same autorice
Marije Ott Franolić, jer rezultate svojih istraživanja stavlja u kontekst vlastito-
ga života. Na taj način ona nastoji umanjiti tzv. teror teorije, demonstrirajući
kako teorija itekako može biti relevantna u životnoj praksi te može postati
izvor spoznaja koje bi u konačnici mogle pomoći čitateljima/čitateljicama.
Tom životnošću teorije autorica je analizom dnevničkih zapisa demonstrirala
“povezivanje znanosti sa stvarnim životom” (str. 268).
Analizu Divnina dnevnika Marija Ott Franolić određuje kao otvorenu
priču o njezinu životu, svojevrstan prijelaz iz autoreferencijalnog u referenci-
jalno, ukratko, iz teksta u život. Pisanje u prvom licu autorica je riješila obra-
zloženjem da se uporabom prvog lica približava feminističkoj objektivnosti,
“koja je, naravno, posve subjektivna, moja” (str. 238). Kao što nadalje autorica
ističe: “(…) umjesto pitanja – zašto u znanosti izražavam osobni stav, emocije
i svakodnevicu, zanima me – zašto znanosti ne pristupati osobno? Što me
u tome priječi? Je li nelagoda povezana s izražavanjem svojega ja u znanosti
neka vrsta opresije, kao što misli Kate Zambreno (…)?” (str. 237).
Upravo to skrivanje osobnoga, u želji da budemo, navodno, vjerni idealu
objektivne znanosti, priznajem, nedavno me i samu zaprepastilo kada mi je
vraćen tekst, članak na doradu jer nije pisan u trećem licu množine, u maje-
stetičkom znanstvenom stilu.
Dakle, u navodno neutralnom stilu, kojim se postiže neka objektivna,
vječna, pneumatska misao o tome “da smo pisali”, “da smo zaključili”, kao
da je zabranjeno pisati u jednini, pisati sama i sama zaključiti. Podsjetilo me
to i na nedavno vraćen tekst, članak na doradu s napomenom da ne smijem
izražavati vlastiti angažman, a cijeli je tekst bio napisan iz niše angažirane an-
tropologije, etičke niše o kojoj je već Krleža 1939. godine pisao u Dijalektičkom
antibarbarusu – o tome kako treba pisati tendenciozno, ali bez tendenciozne
fraze.
suzana marjanić Marija Ott Franolić: Dnevnik 247

Autorica ističe kako, igrom slučaja, dnevnik Divne Zečević nije čitala
kronološki. U početku je mislila da je 1978. godina početna godina pisanja, no,
naknadno je pronašla kutije sa starijim dnevnicima iz 1963. godine, kad je već
završila čitanje dnevničkih zapisa koji su nastajali od 1987. do 2006. godine.
Tako je prvo dobro upoznala stariju Divnu Zečević, kako navodi, bolesnu i
nemoćnu (Parkinsonova bolest). Saznavši da oboljeli od Parkinsonove bolesti
umiru polako i bolno, navedenu bol dnevničarka komentira mišlju na smrt:
“Pomišljala sam uvijek da će moja smrt biti nagla i oštra kao mač… Znači – bit
će sve slično porodu koji je dugo trajao i na kraju – bio je masakr, elementarna
sila koja me zgnječila…” (dnevnički zapis 17. ožujka 1998., str. 218). Autorica
tematski razvrstava dnevničke zapise na sljedeće topoe: “malograđanska
očekivanja koja okolina postavlja pred žene; položaj umjetnica u društvu;
ženska starost i bolest te načini na koje ih društvo tretira”, dakle, na osnovne
teme: “književni i znanstveni rad, brak i odnos s kćerkom, emocionalnost,
potraga za vlastitim identitetom, tekstualno oblikovanje svakodnevnice te
starost i bolest” (str. 113). Nakon tematske analize autorica je dnevnik Divne
Zečević povezala sa ženskom poviješću kao i vlastitim razlozima pisanja o njoj.
Ukratko, riječ je o iznimnoj studiji koja nam je razotkrila jednu drugu Divnu
Zečević (uostalom kao i njezin dnevnik), koja se inače bavila Dnevnikom Dra-
gojle Jarnević (kao i sâma Marija Ott Franolić), koju smo poznavali uglavnom
preko njezinih knjiga o pučkoj književnosti i poetskih svjetova.
Središnji, treći dio knjige posvećen je (tada) neobjavljenim dnevničkim
zapisima Divne Zečević, koji obuhvaćaju više od šest tisuća tintom ispisanih
stranica. Nastajali su od 1961. do 2006. godine, a objavljeni su 2017. godine.
Izbor je to iz dnevničkih zapisa objavljenih godinu dana nakon izlaska njezine
knjige u istoj izdavačkoj kući, u uredništvu Marije Ott Franolić. Naime, Divna
Zečević pisala je dnevnik 45 godina, od 1961. do 2006. godine. Disputovo
izdanje, naslovljeno Život kao voda hlapi. Izbor iz dnevnika 1961 — 2006., sa 648
stranica većeg formata, izbor je iz 6.288 stranica koje je Divna Zečević ispisala
u dva rokovnika, 36 bilježnica, na 63 arka papira i u jednom bloku (usp. auto-
ričin uvodnik u izboru iz dnevnika). Na taj način, kao prvi rezultat susreta s
dnevnicima Divne Zečević, nastaje knjiga Marije Ott Franolić Dnevnik ustre-
mljen nedostižnom. Svakodnevica u ženskim zapisima (2016.) u izdanju Disputa,
da bi godinu dana kasnije isti izdavač objavio i navedeni izbor iz dnevničkih
zapisa, tako da je i u ovom izdavačkom pothvatu ostvarena autoričina tran-
sgresija iz teksta u život.

Valja spomenuti da su neki dnevnički zapisi prethodno već bili objavljeni.
Tako je 1962. Zečević ponudila dnevničke fragmente Republici, no tajnik časo-
pisa odgovorio joj je da “dnevnička proza – nije dobra”. Nadalje, u Odjeku, 1978.
objavljuje izbor zapisa pod naslovom Listići, ali pod pseudonimom, koristeći se
imenom bake Marije Ružić. Godine 1979. Danijel Dragojević u emisiji Trećeg
programa Hrvatskog radija “Poezija naglas”, objavljuje izbor iz Divninih
dnevničkih zapisa. Četrdesetak godina kasnije, 2017. godine, izbor iz njezina
dnevnika tiskan je u Disputovoj biblioteci “Svagdan”. U komentaru Asje Bakić
proglašen je jednim od “najvećih uzbuđenja recentnije hrvatske književnosti”
(usp. Zečević: “Ja sam malograđanka koja jedino ne želi da ostane malograđan-
ka”, Express 9/398, 2018., str. 80-83 te prikaz Maše Grdešić u časopisu Narodna
umjetnost, Vol. 55, No. 1, 2018.).
U posljednjem poglavlju knjige, naslovljenom “Otkrivam nešto što već
postoji u meni”, Ott Franolić piše “zajedničku žensku biografiju”, odnosno
sim-gine-grafiju, u koju uključuje, prije svega, Dragojlinu, Divninu i svoju
priču, postavljajući pritom odrednicu žene baveći se duhom (str. 272). Pojam
sim-gine-grafija oblikovan je po uzoru na termine sim/bio/grafija čileanske
aktivistkinje i pjesnikinje Consuele Rivera-Fuentes te autoginografija femi-
nističke teoretičarke Domne C. Stanton i označava čitanje priča drugih žena
usporedno s vlastitom (str. 239). Baš kao što ni Divnin dnevnik nije čitala
kronološki, tako je i sim-gine-grafiju o Dragojli, Divni i sebi samoj (Mariji Ott
Franolić) ispisala nekronološki (str. 241).
Nakon uvoda “Pronaći sebe u drugoj” slijede četiri cjeline. U prvoj cjelini
pod nazivom “Pisati o sebi: voditi kakvo-takvo knjigovodstvo života” autorica
predstavlja osnovne postavke teorijske literature o dnevnicima gdje, primje-
rice, ističe istraživanja Domne C. Stanton koja je postavila pitanje o tome što
ženske autobiografije (pritom koristi termin autoginografija) čini ženskima.
Stanton drži važnim obilježjem autoginografije i njezinu terapeutsku vrijed-
nost, drugim riječima, konstituiranje i otimanje zaboravu ženskog subjekta
(str. 61). Navedenu cjelinu autorica završava poglavljem pod nazivom “Tajna
komode u Prečkom” u kojemu dokumentira kako je slučajno s Divninim
suprugom Petrom Zdunićem pri jednom od dolazaka u njegov stan u Prečkom
(nakon Divnine smrti) otkrila kutiju uvezanih araka dnevnika, i to od 1962. do
1978. godine, čime joj se građa udvostručila.
U drugoj cjelini knjige “Prisloniti uho na tekst i osluškivati topot života”
autorica se zadržava na transgresiji iz teksta u život, odnosno na dilemi u kojoj

je pred sobom imala tekst, a željela je zapravo analizirati Divnin život (str. 71).
Navedeni tekst/poglavlje tematizira poznatu Rimbaudovu postavku iz tzv.
Pisma vidovnjaka “Ja, to je netko drugi”, u kojem francuski pjesnik proglašava
potrebu za objektivnim pjesništvom. Autobiografski tekst, dakako, nikada ne
može biti posve dokumentaran i historiografski, jer svaki tekst, čim je zapisan,
nužno postaje fikcijom. Stoga je dnevniku Divne Zečević odlučila pristupiti
kao nefikcionalnom tekstu, povijesnom izvoru iz kojega je moguće dobiti dje-
lomičan uvid u svakodnevni život dnevničarke. Navedeno poglavlje završava
izuzetno zanimljivom apoftegmom o suodnosu teksta i života, odnosno auto-
ričinim riječima: “Pri analizi i interpretaciji života Divne Zečević na temelju
njezina teksta nesuglasice oko iščitavanja života iz njega pomirit ću ovako:
Divna je u dnevniku izabrala fotografije iz svoga života. U njezinu je izboru
fikcija, a u fotografijama stvarnost” (str. 102).
Treća cjelina knjige “Dnevnik života ustremljena k nedostižnom” (nas-
lovljena prema Divninom zapisu “Uvijek je u pitanju dnevnik života, ustre-
mljena k nedostižnom” od 18. prosinca 1979.) posvećena je Divninu dnevniku
u kojem izdvaja sljedeću misao: “Uvijek nejasni strah da nisam kao drugi ili
da to neću biti”. Ističući važnu temu njezina dnevnika – pitanje normalnosti,
nesrazmjer između vlastitoga ponašanja i onoga koji se smatra društveno
prihvatljivim – Ott Franolić detektira autoričin strah od malograđanštine koju
ona prepoznaje i u monogamiji. Jednako su tu i njezini bjegovi od obitelji, u
mladenačkim danima, gdje je bilo vidljivo da nije trpjela Majčinu (riječi Mama
i Tata pisala je velikim početnim slovom) autoritarnu narav (str. 149).
Pored pitanja o osobnom identitetu, Divna također promišlja i svoj
nacionalni identitet u vrijeme Domovinskog rata. Kao Srpkinja pravoslavne
vjere koja je živjela u Hrvatskoj/Zagrebu našla se, kako navodi Marija Ott
Franolić, između dvije vatre, i prema njezinu mišljenju to je najproturječniji
dio dnevnika. I dok je u mladosti odbacivala nacionalizam, kao zaposlenica u
Muzeju Srba u Hrvatskoj kada je prikupljala podatke o Srbima zaslužnima za
rad Matice hrvatske, među ostalim, kritički je zapisala: “Kakav idiotizam! Srbi
koji žive i rade u Hrvatskoj – koji se ovdje rode i školuju hoće da se izdvoje kao
nacionalna manjina! Gdje su granice ovoj gluposti?” (22. lipnja 1962., str. 172).
No, kako su tenzije Srba i Hrvata jačale, shvatila je da ipak želi ostati
vjerna pravoslavnom identitetu (str. 173). Tako je u dnevniku pod datumom
17. kolovoza 1991. među ostalim zapisala: “Sve su češći slučajevi ubijenih, ma-
sakriranih tijela (iz Lovinca, Dalja…) užasi koji pokazuju da kršćanstvo dvije

hiljade godina nije ni za dlaku promijenilo krvoločnu ćud čovjeka. (…) Pričaju
neki da se vodi osvetnički rat! Osvete nema. Postoje samo ubojice i žrtve” (str.
465). I nadalje 6. studenoga 1991. godine bilježi kako je za Vjesnik 31. kolovoza
iste godine napisala tekst “Vrijeme vukodlaka”, i to na poziv za izjašnjavanje
o agresiji Srbije na Hrvatsku gdje je istaknula da je problem položaja Srba u
Hrvatskoj iskorišten za osvajački rat. Josip Pandurić, u pogovoru dnevnika,
zaključio je da je Divna Zečević o političkome rasuđivala kao “politička Hrva-
tica”, da je Hrvatsku osjećala svojom zemljom te da je “imala apsolutno pravo
(i građansku dužnost) svojoj Hrvatskoj u dnevniku prigovoriti mnoštvo onoga
što ju je vrijeđalo, mučilo, žalostilo, ali i strašilo”.
I posljednja cjelina knjige pod naslovom “Otkrivam nešto što već postoji
u meni” upućuje kako je uistinu riječ o kompleksnom pitanju objave dnev-
nika Divne Zečević. Stoga Marija Ott Franolić navodi kako bi bilo najbolje
objaviti integralni tekst dnevnika, no kako je zbog njezine obitelji, brojnih
poznanika/ica i kolega/ica koji se spominju u dnevniku, čija bi privatnost time
mogla biti dovedena u pitanje, ipak možda bolje pričekati s objavom integral-
nog dnevnika. No, kako je riječ o izuzetno otvorenoj spisateljici, bez dlake na
jeziku, moglo bi se reći da je nekima ta intima već danas narušena.
Završno, autorica pored svojeg pristupa čitanja iz teksta u život nudi i
druge smjernice analize koje bi bilo poželjno napraviti, podastirući pozive na
daljnja istraživanja pored apela za objavljivanjem integralne verzije dnevni-
ka. Mogu i možemo reći kako je objavljivanje dnevnika Divne Zečević zaista
događaj godine, a navedena knjiga Marije Ott Franolić nesvakidašnje je djelo
našega malog kulturnog kruga u najboljem smislu te riječi. S pravom tvrdi Re-
nata Jambrešić Kirin, inače zaposlenica Instituta za etnologiju i folkloristiku
u Zagrebu i kolegica Divne Zečević, da je to prva studija kod nas koja dosljed-
no slijedi princip standpoint feminizma o transgeneracijskom iskustvu žena
intelektualki. Ili kako to bilježi Maša Grdešić, kao druga recenzentica knjige
Marije Ott Franolić, da je knjiga Dnevnik ustremljen nedostižnom. Svakodnevica
u ženskim zapisima jedinstven poduhvat u hrvatskoj znanosti u književnosti.
Istina, da nije bilo Marije Ott Franolić tko zna što bi se dogodilo s dnevnicima
Divne Zečević!
Budući da sam ovaj prikaz otvorila Divninim dnevničkim zapisom,
dakle, materijalom ovdje iznesene analize Marije Ott Franolić, završavam ga
Divninim fragmentom iz 15. travnja 1997. godine koji svjedoči o tom trajnom
osjećaju stigmatizacije: “(…) Djeluje sve besmisleno. U književnosti također –

nitko me ne priznaje kao pjesnikinju kao da bi količina broja pjesama i broja
zbirki pjesama – mogla ili trebala popraviti moj položaj. Jasno – da me ni u toj
većoj produkciji ne bi priznali: nitko me ni ranije nije uvrštavao u preglede
poezije, a kamo li tek sada nakon rata kad više ne spadam nigdje!!! (…)”
No, postumno, kako to već kod nas biva, zahvaljujući uredničkim, inter-
pretativnim i prijateljskim, zašto ne reći i feministički – sestrinskim, zahva-
tima Marije Ott Franolić, činjenica je da nijedna povijest dnevničkih zapisa u
hrvatskoj književnosti (u Hockeovu stilu) neće moći zaobići Divnin dnevnik
i noćnik, kako bi to kazala Andrea Zlatar. Istina, svi koji smo je poznavali
možemo samo strepiti kako nas je doživjela i dnevnički “utefterila”. Završno,
rekla bih da je to dnevnik neprestanoga osjećanja nepripadanja, osjećanja o
tome što znači biti nepriznat/a, osjećaja izazivanja sukoba, kako je to zapisala
u prethodno zabilježenom dnevničkom zapisu. Jer kao što je to novinarski
promućurno, taktički zamijetio Miroslav Artić na Arteistu: “Dnevnički zapisi
Divne Zečević otkrivaju puno više, zadiru dublje i otvaraju paralelni svijet
manje vidljiv, uglavnom nepoželjan, svijet u sjeni o kojem se nerado govori
i često se prešućuje.” Da, zaista, na brojnim stranicama Divnina dnevnika/
noćnika izvire ono što se željelo gurnuti pod tepih, misleći (ili vjerujući) da će
tako ostati nedostižno.
Krleža je, obarajući se na vlastitu mladenačku praksu pisanja pjesama i na
čitavu “tu glupu pisaniju koja traje”, pod dnevničkim datumom Davnih dana
24. ožujka 1916. autoironijski i aforistički dijagnosticirao da je “čovjek op-
sjednut dusima nečistijim kada misli da upisujući stvari u svoje glupe teftere
zaustavlja neku pojavu prolaznosti”.
Pri samom bih kraju dodala dva vlastita mikro-sjećanja na Divnu. Prvo
mikro-sjećanje: Divna je divno pušila dugačke cigarete – elegantno, eterično,
baš kao što je Filip Latinovicz zamijetio za Bobočku da puši kao čovjek, krvavo.
I drugo mikro-sjećanje veže me uz jednu pauzu u Institutu za etnologiju i
folkloristiku, na staroj adresi u Zvonimirovoj. Inače, Divna je rijetko izlazila iz
svoje sobe – izlazila bi samo po tursku kavu u “kuhinjicu”, kako smo svi zvali
malu kuhinju “dva na dva” ili po knjige u knjižnicu Instituta. Tom prilikom
mi je rekla – a pričale smo o dodijeljenim nam ženskim ulogama – kako ne zna
ni sama koliko je tona krumpira ogulila…
Eto, mnoge interpretativne zahvate dnevnika ustremljenoga nedostiž-
nom rastvorila je njezina prva interpretatorica, urednica i priređivačica Marija
Ott Franolić. Neke poput traumatičnih krasta, a neke kao knjigovodstvo

života. Hvala joj na iznimnom trudu i ljubavi u toj feminističko-sestrinskoj
interpretativnoj teoriji i praksi o strahu pred životom. Zaključit ću riječima
Gastona Bachelarda: “Strah ne poznaje prošlost, strah poznaje samo sadaš-
njost…” Baš tako, i divno i strašno, dnevnički govoraše Divna Zečević.
Suzana Marjanić

O autorima
Dejan Jović Fakultetu socijalnih znanosti Karlovog
sveučilišta u Pragu. Trenutno je doktorand
Dejan Jović redovni je profesor Fakulteta na Poslijediplomskom doktorskom studiju
političkih znanosti u Zagrebu i gostujući Moderne i suvremene hrvatske povijesti
profesor Fakulteta političkih nauka u u europskom i svjetskom kontekstu Filo-
Beogradu. Autor je knjiga Jugoslavija: zofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
država koja je odumrla i Rat i mit. Glavni je gdje piše doktorsku disertaciju “Ljudski
i odgovorni urednik Tragova. gubici u Glini i glinskom kotaru u Drugom
svjetskom ratu”.
e-mail: dejan.jovic@fpzg.hr
e-mail: igor.mrkalj@seznam.cz
Dimitrije Birač
Dimitrije Birač magistar je ekonomije i
voditelj Arhiva Srba u Hrvatskoj. Prije toga Nikola Tomašegović asistent je na Od-
dvije akademske godine bio je vanjski sjeku za povijest Filozofskog fakulteta
suradnik na Ekonomskom fakultetu u u Zagrebu gdje pohađa doktorski studij
Zagrebu. moderne i suvremene hrvatske povijesti
u europskom i svjetskom kontekstu. Član
e-mail: dimitrije.birac@gmail.com je projekta Hrvatske zaklade za znanost
“Tranzicija hrvatskih elita iz Habsbur-
ške Monarhije u jugoslavensku državu”
Filip Škiljan voditeljice prof. dr. sc. Iskre Iveljić. Na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomi-
Filip Škiljan viši je znanstveni suradnik rao je povijest i filozofiju. U istraživanju
u Institutu za migracije i narodnosti u i nastavi bavi se hrvatskom poviješću 19.
Zagrebu. Radio je kao kustos u Spomen stoljeća, posebice temama iz intelektualne
području Jasenovac i kao voditelj Arhiva i kulturne historije kasnog 19. stoljeća, kao
Srba u Srpskom narodnom vijeću. Bavi i historijom i teorijom historiografije.
se Drugim svjetskim ratom, usmenom
poviješću i nacionalnim manjinama u e-mail: ntomaseg@ffzg.hr
Hrvatskoj. Autor je dvadesetak knjiga.
e-mail: filip.skiljan@imin.hr Nenad Moačanin
Nenad Moačanin redovni je profesor na

Igor Mrkalj Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta
u Zagrebu, član suradnik Razreda za druš-
Igor Mrkalj diplomirao je i magistri- tvene znanosti HAZU i počasni član Tur-
rao politologiju i europske studije na skog povijesnog društva. Glavni predmet
autori 255
znanstvenog istraživanja prof. Moačanina ženske studije. Autorica je brojnih studija
odnosi se na socijalnu i gospodarsku povi- i članaka vezanih uz teorije mita i rituala,
jest Osmanskog Carstva u Europi, napose kulturnu animalistiku i izvedbene studije.
na području Hrvatske.
e-mail: suzana@ief.hr
e-mail: nenad.moacanin@zg.t-com.hr
Todor Kuljić
Todor Kuljić je sociolog, profesor Filozof-

skog fakulteta Univerziteta u Beogradu
u penziji. Bavi se istorijskom sociologijom
i kulturom sećanja.
e-mail: todorunbg@ptt.rs
Karlo Jurak
Karlo Jurak diplomirao je filozofiju i

lingvistiku 2017. godine na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Trenutno je zaposlen
kao istraživač u Arhivu Srba u Hrvatskoj.
Kao student bio je sudionik brojnih
konferencija, tribina i okruglih stolova te
autor nekolicine prikaza i članaka. Posebni
istraživački interesi uključuju povijest
ideja, političkih sustava i ideologija,
marksističku teoriju, socijalnu i historij-
sku epistemologiju te analizu diskursa i
medija.
e-mail: karlojurak@gmail.com
Suzana Marjanić
Suzana Marjanić znanstvena je savjetnica

u Institutu za etnologiju i folkloristiku te
vanjska suradnica Odsjeka za etnologiju i
kulturnu antropologiju Sveučilišta u Za-
dru, Odsjeka za kroatologiju na Hrvatskim
studijima i Odjela za kulturologiju Sveu-
čilišta u Osijeku. Surađuje i s Centrom za

Upute
autorima
Tragovi su znanstveni/naučni časopis za u znanstveno zvanje) iz područja kojim
srpske i hrvatske teme koji izlazi dvaput se rad bavi. Konačnu odluku o objavljiva-
godišnje: u svibnju/maju i u studenom/ nju – na prijedlog glavnog i odgovornog
novembru. Časopis je po svom karakteru urednika – donosi uredništvo.
multidisciplinaran i interdisciplinaran,
pa objavljuje radove iz raznih područja Zaprimanje i uređivanje radova, kao ni
društvenih i humanističkih znanosti, njihovo objavljivanje se ne naplaćuju.
kao što su: povijesne znanosti, političke Prihvaćeni članci se prije objavljivanja
znanosti, sociologija, filozofija, lingvistika, uređuju po visokim standardima profesi-
povijest umjetnosti, ekonomija, etnolo- onalizma i etike, uz aktivno sudjelovanje
gija, antropologija, međunarodni odnosi, autora u tom procesu.
područne studije i dr. Fokus časopisa je na
srpskim i hrvatskim temama u suvreme- Slanjem rukopisa Tragovima autori (auto-
nosti i prošlosti. Od autora se očekuje da rice) jamče da rukopis koji su poslali nije
pri slanju rukopisa časopisu vode računa o u procesu ocjenjivanja za objavljivanje u
karakteru časopisa i temama kojima se on nekom drugom časopisu ili u zborniku.
bavi. Detaljniji opis profila časopisa može Ako su dijelovi rada objavljeni u okviru
se pronaći u uvodniku prvog broja, objav- drugih publikacija ili su bili dio doktor-
ljenom pod naslovom Čemu Tragovi?. skih disertacija, autori moraju označiti te
Uz znanstvene/naučne radove (izvorne dijelove i navesti punu referencu i opseg
i pregledne, te prethodna priopćenja), istovjetnosti. Autori jamče za izvornost
časopis Tragovi objavljuje i studije, eseje, rada, te za poštivanje profesionalnih i
polemičke osvrte, prikaze knjiga, bilješke etičkih kodeksa. Časopis zadržava pravo
o znanstvenim skupovima i događajima, provjere izvornosti pomoću anti-plagija-
te druge relevantne informacije u vezi s torskih softverskih programa.
glavnim temama koje obrađujemo.
Radovi se objavljuju na hrvatskom i srp- Radovi se dostavljaju e-mailom na adresu:
skom jeziku, odnosno na onoj verziji tog tragovi.redakcija@gmail.com.
jezika kojom su napisani. Uz znanstvene
članke objavljuju se i sažeci na jeziku na Poželjno je da radovi budu sljedećih
kojem je rad napisan, te na engleskom jezi- opsega: znanstveni članci koji pretendiraju
ku, kao i pet ključnih riječi koje najpreci- na status izvornog znanstvenog rada od
znije upućuju čitatelja u sadržaj rada. 8.000 do 11.000 riječi, pregledni članci
U procesu ocjene rada pred njegovo even- od 4,000 do 6,000 riječi, osvrti i eseji od
tualno objavljivanje u časopisu provodi se 5,000 do 8,000 riječi, a prikazi knjiga
postupak višestrukog anonimnog recen- od 800 do 1,500 riječi. Studije mogu biti
ziranja rukopisa. Recenzenti su stručnjaci i veće po opsegu. Članke treba predati u
(znanstvenici s odgovarajućim izborom elektroničkom obliku, oblikovane onako
upute autorima 257

kako su formatirani objavljeni članci u Literatura se abecednim redom i bez
našem časopisu. Oni trebaju sadržavati: rednih brojeva navodi na kraju članka i to
1) ime i prezime autora, naslov, sažetak na ovako:
izvornom jeziku na kojem je rad napisan,
pet ključnih riječi, 2) sam rad, koji je Za knjige:
podijeljen – ako to autor želi – u pojedina Majski, B. (ur.). 1976. Vukovarska komuna
poglavlja, pri čemu autor predlaže naslove 1945-75. Turistkomerc. Zagreb.
poglavlja, 3) popis literature i izvora,
4) naslov rada te sažetak i ključne riječi Za priloge objavljene u zborniku:
na engleskom jeziku, i 5) kratku bilješku Petrač B. i Zmaić K. 2003. Veličina gospo-
o autoru – od najviše tri rečenice – uz koju darstva u funkciji robnosti poljoprivrednih
ide i e-mail adresa autora. proizvoda, u: Štambuk, M. i Šundalić, A.
(ur). Razvojne perspektive ruralnog svijeta
U Tragovima koristimo fusnote, a ne end- Slavonije i Baranje. Institut društvenih
note. Autori ih trebaju koristiti za navođe- znanosti Ivo Pilar. Zagreb: 195-206.
nje arhivskih i internetskih izvora poput
novinskih članaka ili članaka objavljenih Za članak u časopisu:
na portalima, ali ne i za pune bibliografske Pejaković, T. 2016. Biološki sastav i stare-
jedinice kad se radi o knjigama, člancima u nje stanovništva Vukovarsko-srijemske
časopisima ili poglavljima. Te bibliografske županije 1961.-2011., Hrvatski geografski
jedinice navode se u popisu literature na glasnik, 78 (1): 125-158.
kraju članka. Isto se odnosi i na neobjav-
ljene izvore, kao što su disertacije, pisana Za korporativni izvor:
izlaganja na konferencijama ili sl. Country Report: Croatia. 2018. Economist
Intelligence Unit. London.
Grafički prilozi (tablice, grafikoni i sl.)
trebaju biti uključeni u sam članak, ako je Za disertacije koje nisu objavljene kao
to moguće. Slike i kompliciraniji vizualni knjige:
dodaci mogu biti izdvojeni u posebne Marko Petrović. 2013. Politička kultura u
dokumente i poslani uz članak, s tim što u doba socijalizma. Neobjavljena disertacija,
tom slučaju treba jasno označiti gdje bi ih Fakultet političkih znanosti. Zagreb.
trebalo objaviti u samom članku.
U slučaju uključivanja priloga iz nekog Za mrežni izvor koji ima autora:
drugog izvora, autori su sami dužni osigu- Butković, F: Za izgradnju kanala Du-
rati dopuštenje. nav-Sava treba nam 850 milijuna eura,
Slobodna Dalmacija, 29. veljače 2016.
http://www.slobodnadalmacija.hr/
Citiranje i navođenje literature novosti/hrvatska/clanak/id/303884/but-
kovic-za-izgradnju-kanala-dunav-sava-tre-
Reference u članku treba navoditi u za- ba-nam-850-milijuna-eura, Pristupljeno:
gradama ako se radi o člancima, knjigama, 11. listopada 2016.
zbornicima i neobjavljenim radovima, i to
ovako: (Marković, 2016), odnosno (Mar- Pri navođenju više različitih radova istog
ković i Petrović, 2016: 32), ili (Marković u autora objavljenih iste godine, koriste
Petrović, 2016: 30). se – uz navođenje godine – i oznake a, b,

i sl: npr. (Marković, 2014a) i (Marković, kakav oblik diskriminacije prema drugim
2014b). Za radove koji imaju više izdanja, autorima. U člancima koji imaju dva ili
a posebno ako je izdanje iz kojeg se citira više autora, odgovornost je na svim auto-
objavljeno mnogo kasnije od izvorne rima da jasno razriješe međusobne odnose
godine objavljivanja, navode se i godina u pogledu autorstva, prije nego što rad po-
prvog izdanja i godina onog izdanja iz ko- šalju u proces odlučivanja za objavljivanje
jeg autor citira: npr. Kant (1781/2012: 43). u Tragovima. Eventualni sukobi interesa
Autori moraju osigurati konzistentnost moraju biti jasno naznačeni, a autori mora-
pri navođenju izvora i sastavljanju popisa ju poštovati autorska prava drugih autora.
literature. U popis literature uključuju Članci koji ne poštuju ta načela neće biti
se samo radovi na koje se autor u članku objavljeni u ovom časopisu.
referira ili ih citira, a ne i oni radovi koji su
možda poslužili u procesu zaključivanja ali
ih nema među referencama u članku.
Autorska prava
Autori zadržavaju autorska prava za

članke objavljene u časopisu, ali svojim
pristankom na objavljivanje daju časopisu
pravo prvog objavljivanja u tiskanom
i elektroničkom formatu. Uredništvo
očekuje da se pri svakom eventualnom
daljnjem objavljivanju članaka objavljenih
u našem časopisu navede referenca na
izvorno objavljen članak, te da se o tome
prije objavljivanja informira urednika. Ča-
sopis ne dopušta prenošenje većih dijelova
ili cijelog članka objavljenog u Tragovima
trećim osobama (fizičkim i pravnim) bez
eksplicitne suglasnosti autora.
Etičnost
Uredništvo Tragova primjenjuje visoke

etičke i profesionalne standarde, koji
uključuju nultu razinu tolerancije prema
plagiranju, falsificiranju, fabriciranju
činjenica, namjernom pogrešnom ili
manipulativnom navođenju izvora,
nenavođenju izvora ili prisvajanju kao
svojih tuđih ideja i zaključaka. Ne tolerira
se govor mržnje ili omalovažavanje, te bilo
upute autorima 259

Tragovi 31

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tragovi 31

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Tragovi

TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske teme

Glavni i odgovorni urednik:

Urednik prikaza knjiga:

Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava

124 igor mrkalj

166 nikola tomašegović

191 nenad moačanin

203 todor kuljić

223 karlo jurak

239 todor kuljić

243 nenad moačanin

246 Suzana marjanić

dejan jović Čemu Tragovi? 5

6 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dejan jović Čemu Tragovi? 7

8 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dejan jović Čemu Tragovi? 9

10 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dejan jović Čemu Tragovi? 11

12 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dejan jović Čemu Tragovi? 13

Privredni razvoj Vukovara:

Članak analizira razvoj Vukovara kroz četiri društveno-politička i državna uređe-

Ključne riječi: privredni razvoj, Vukovar, Austro-Ugarska, Jugoslavija, Hrvatska

O vaj se rad bavi političko-ekonomskim (dakle, društvenim) uzrocima,

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 17

18 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 19

20 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 21

Privredni razvoj Vukovara u Austro-Ugarskoj

Geografski položaj Vukovara kao i kvaliteta zemlje koja ga je okruživala uve-

22 TRAGOVI, god. 1, br. 1

11 “Mađarska nije dopuštala, svojom industrijskom, financijskom i naročito saobraćajnom (željeznič-

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 23

24 TRAGOVI, god. 1, br. 1

14 Vrlo precizno je to opisao Mijo Mirković: “S ključem za industrijalizaciju u mađarskim rukama, sa

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 25

26 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 27

28 TRAGOVI, god. 1, br. 1

Broj stanovnika Postotak Stopa aktivnosti /

Tablica 1: Ukupno stanovništvo Grada Vukovara prema ekonomskoj aktivnosti i spolu

Možemo uočiti da je početkom 1930-ih godina tek nešto više od pet

Djelatnosti Aktivno st. Postotak Ukupno Postotak Broj uzdržava-

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 29

Tablica 2: Prisutno aktivno stanovništvo (u širem smislu) prema djelatnostima u Gradu

Industrijski i poljoprivredni razvoj, utjecaj obrtništva i trgovine – sve je to

30 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 31

32 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 33

34 TRAGOVI, god. 1, br. 1

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 35

Vukovar je u vrijeme socijalističke Jugoslavije ostvarivao sveobuhvatni i ubr-

1857. 1900. 1931. 1948. 1953. 1961. 1981. 1991.

Tablica 3: Stanovništvo u Vukovaru, 1857. – 1991.26 (Izvor: Wertheimer-Baletić, 1993: 461)

36 TRAGOVI, god. 1, br. 1

1971. 1981. 1990.

dimitrije birač Privredni razvoj Vukovara 37

Godina 30.ix.1971. 30.ix.1980. 30.ix.1990.

38 TRAGOVI, god. 1, br. 1