Izvorni lanak UDK 53: 113, 114/Einstein

Primljeno 09. 06. 2006.

Lino Veljak
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Ivana Luia 3, HR-10000 Zagreb veljak@yahoo.com

Einsteinova Specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

Saetak

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogunost znanstvenog legitimiranja mehanicistikog pogleda na svijet, to implicira i opovrgnue one metafizike materijalistikog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam osloboen i od ravne metrike kakva obiljeuje jo i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnotvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao to su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost injenice koja sadri istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam u kozmologiji put za obnovu raznovrsnih (u principu vie ili manje iracionalnih) onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedniko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti (popraeno i ukidanjem jednako toliko mehanike ciklinosti) otvara prostor afirmacije autentine povijesnosti. A upravo se u toj antitezi izmeu metafizike i povijesnog miljenja sastoji temeljni prijepor dananje filozofije, suoene i s lanom alternativom iracionalizma i (u svojoj osnovi takoer iracionalna) hiperracionalizma.
Kljune rijei

Albert Einstein, specijalna teorija relativnosti, metafizika, prostorvrijeme, postmoderna kozmologija, relativizam, povijesnost, pravocrtnost, iracionalizam i hiperracionalizam

U klasinoj znanosti i filozofiji (dakako, posve u suglasju s tzv. zdravim razumom) prostor je obuhvaao tri dimenzije i bio je apsolutno razdvojen od vremena. Vrijeme je u svojoj pravocrtnosti inilo mreu kauzalnosti, posredstvom koje se moglo prikazivati, opisivati i povezivati prirodne pojave i procese. Najklasiniji primjer takve koncepcije predstavlja Euklid (vjerojatno ne treba posebno naglaavati kako njegovo shvaanje nipoto nije u opreci spram Aristotelove koncepcije vremena i prostora). Prema Euklidu su vrijeme i prostor jedinstven okvir kozmike zbiljnosti, pri emu su sve tri prostorne dimenzije jasno razdvojene od jednodimenzionalnog vremena. No, i vremenu i prostoru zajednika je linearnost (vrijeme ide pravocrtno i postojano od onoga prije k onomu poslije, dok se u prostoru pravocrtnost odnosi na sve tri dimenzije i nije ni u kakvoj kontradikciji s krunim i slinim naizgled nepravocrtnim gibanjima i likovima u prostoru). Grko (mitsko, ali i filozofijsko) razumijevanje kozmikog zbivanja jest, dodue, cikliko, ali se svi ciklusi, od gibanja nebeskih tjelesa, preko smjene godinjih doba, dana i noi, pa sve do ivotnih ciklusa vegetacije, a i ivotinjskoga te ljudskoga trajanja u vremenu i prostoru (raanje, djetinstvo, mladost, zrelost, starenje i neumitno umiranje) dadu svesti na u osnovi pravocrtno kretanje: ve i planeti lutalice odstu-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

508

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

paju od pravocrtnosti; u vegetativnom i animalnom svijetu jo je vea uloga sluajnosti i skretanja s pravog puta, ali temeljna pravocrtnost kozmikog zbivanja ne dovodi se (niti se moe dovoditi) u pitanje; i Sokrat e nuno umrijeti, jer je ovjek, a svi su ljudi smrtni, ne znamo hoe li umrijeti prije ili kasnije, prirodno ili nasilno, ali kozmiki poredak jami da temeljna linearnost nee na bilo kakav nain biti ugroena. Po tomu se, uostalom, kozmos i razlikuje od kaosa. I nije tu tek rije o Euklidu, Aristotelu i drugim Grcima, niti tek o aristotelizmu i neoaristotelizmu (uostalom, u tom pogledu lienima supstancijalnih sporova s platonizmom i neoplatonizmom). Rije je i o novovjekovnoj znanosti, onoj koju vrhunski reprezentiraju Galilej i Newton. Temeljna (euklidovsko-aristotelovska) koncepcija vremena i prostora nije dovedena u pitanje ni s utemeljiteljima novovjekovne fizike, a ni s Kantom (prostor i vrijeme su a priori nuni, opi i apsolutni, uvjet mogunosti opih i nunih teorijski izvedenih zakona prirode i, dakako, meusobno su razdvojeni).1 Tko sve nije parazitirao na koncepciji pravocrtna vremena i od vremena razdvojenih, na linearnost svodljivih dimenzija prostora (i to sve odatle nije crpilo svoju uvjerljivost i ivotnu snagu)? Odgovor na postavljeno pitanje zahtijevao bi pisanje jedne nove kritike povijesti metafizike (s podsjeanjem na zaborav bitka ili bez tog podsjeanja, ovdje to nije od presudne vanosti). Ova je skica klasine koncepcije prostora i vremena nuan okvir za razumijevanje epohalnosti Einsteinove specijalne teorije relativnosti. Zahvaljujui Albertu Einsteinu i spomenutoj teoriji,2 uspostavlja se jedna posve nova kategorija, naime misaoni konstrukt koji bi se mogao definirati kao pojam jedinstvena vremena i prostora (prostorvrijeme, vrijemeprostor). U toj su jedinstvenosti nerazdvojno povezani prirodno vrijeme i prirodni ili geometrijski prostor. Pojam tog jedinstvenog vremena i prostora istovjetan je s pojmom jedinstvena zbivanja hic et nunc. Zahvaljujui proraunavanju mjerljivih fizikalnih veliina, spomenuti e se koncept naposljetku osoboditi i od optereenosti ravnom metrikom, kakva, primjerice, obiljeuje jo i koncepciju Hermanna Minkowskog. Naime, Einsteinovo jedinstvo vremena i prostora posjeduje vlastitu metriku, koja nije plona, ve se moe obiljeiti kao zakrivljena (a to nije zakrivljenost u osnovi mehanika ciklinog gibanja); rije je o zakrivljenosti koja e se demonstrirati na temelju egzaktnih pokusa, da bi je Einstein konano sintetizirao u obliku ope teorije relativnosti.3 Koliko god, dakle, specijalna teorija relativnosti bila ograniena na neakcelerirane sustave u stanjima izostajanja polja gravitacije, ona predstavlja temelj korjenita i bespogovorna ukidanja plone metrike. Ukidanjem dotad prirodoznanstveno neupitne plone ili ravne metrike, opovrgava se i mogunost matematikoga (geometrijskog) i prirodoznanstvenoga (fizikalnog) utemeljenja bilo kakve mehanicistike koncepcije vremena i prostora. Na taj se nain osporava apsolutnost vaenja klasinih fizikalnih koncepata Galileja i Newtona, ali ujedno i Kantova koncepcija vremena i prostora, u kojoj se vrijeme i prostor definiraju kao apriorne forme ljudskog iskustva zasnovane na prirodnoj kauzalnosti, forme koje nuno ostaju neto apstraktno. U svojoj je specijalnoj teoriji relativnosti Albert Einstein jasno uoio kako apsolutno vrijeme i apsolutni prostor, a to su temeljne kategorije klasine filozofije prirode, nisu niti mogu biti izlazitem i temeljem takve metrike koja bi bila primjerena logici i naravi fizikalnih zbivanja i fizikalnih fenomena. Suprotno tomu, jedinstveni vrijeme i prostor morali bi posjedovati odgovarajuu vlastitu metriku, koja ne moe biti niti plona niti pravocrtna. Vrijeme i prostor se na taj nain istovremeno i relativiraju, eliminira se, govorei u

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

509

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

terminima kantovske filozofije, njihova posebinost (njihov karakter neega to bi bilo an sich), ali se i objektiviraju. Newtonovo vienje apsolutnog prostora kao onoga to je bez odnosa spram bilo ega izvanjskoga i to je sebi vazda jednako i uvijek nepomino (a podudarnost takva vienja prostora s pojmom bitka klasine metafizike nipoto nije sluajna!) time je lieno svoje fizikalne legitimacije. Konzekvencija tog liavanja jest obestemeljenje novovjekovne ideje da bi se na strukturalno mjesto klasinog pojma bitka, kao vjena, nepromjenjiva i sebi istovjetna iskona svega to jest, mogla staviti fizikalna prostornost i da bi se tradicijski idealizam smio uz snanu pomo prirodoznanstvene legitimacije nadomjestiti naturalizmom (nazvali ga mi materijalizmom, fizikalizmom ili kako drukije). Nadalje, jedinstveni vrijeme i prostor obiljeeni su prema Einsteinovoj teoriji mnotvenou. Nasuprot klasinoj Newtonovoj koncepciji, apsolutna, istinska i matematika vremena (bezodnosnog i jednolikog trajanja) ve su Einsteinov uvid u to da istodobnost dva prostorno udaljena dogaaja nije nikakva apsolutna injenica, nego, naprotiv, neto to ovisi o koordinatnom sustavu iz kojega netko te dogaaje promatra (tj. misaono prisvaja) i Einsteinov uvid u diferenciranost vremena razliitih sustava (dakle, spoznaja pluralnosti i mnotvenosti vremena) je dovoljan razlog da se monizam apsolutnog vremena eliminira kao izraz zastarjela znanstvenog praznovjerja (tonije reeno, praznovjerja koje proizlazi iz naivna povjerenja u mo znanosti da ponudi valjane temelje za neku novu, znanstveno utemeljenu i demetafiziciranu metafiziku). Ve bi se na temelju reenoga mogli izvesti neki (makar i provizorni ili, bolje, anticipativni) zakljuci. Pojam vremena i prostora kakav je svojstven Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti otvara prostor temeljnom opovrgavanju onih Galilejevih i Newtonovih pojmova koji su sluili kao osnova za razne tipove naturalistikih (najee mehanicistiki konotiranih) metafizika. To se svakako odnosi na pojmove kao to su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno mirovanje; vai, nadalje, za pojam nepromjenjivosti mase, ali jednako tako vai i za vjerovanje u apsolutnost injenice koja sadri istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Prosuujui vanost Einsteinova iskoraka u pogledu poimanja vremena i prostora, u prvom bi se redu, govorei s visokom razinom suzdranosti i opreza, moglo rei da ovaj novi Einsteinov pojam jedinstvenoga vremena i prostora produbljuje tzv. kopernikanski obrat to ga je izveo Kant: ono to vidimo i mjerimo kao vrijeme, a jednako tako i ono to vidimo i mjerimo kao prostor, ovisi o kretanju promatraa i mjeritelja, a to znai da ovisi o subjektu spoznavanja, a ne o samom predmetu spoznavanja (predmetu promatranja i mjerenja, dakle o objektu znanstvenog spoznavanja). Mogunost apsolutizacije prirodnih entiteta time je iskljuena. Vrijeme kao takvo, apsolutizirano apsolutno vrijeme, prostor kao takav, apsolutizirani apsolutni prostor, apsolutna istina o apsolutnim prirodnim injenicama sve se to razotkriva u svojoj fiktivnosti: o vremenu se i prostoru ne moe vie govoriti kao o apsolutnim entitetima prirodne zbiljnosti, jer su oni razotkriveni kao lane fikcije
1 3

Usp. Immanuel Kant, Werke in zwlf Bnden (posebno Kritik der reinen Vernunft i Kritik der Urteilskraft), Suhrkamp, Frankfurt a/M. 1968.
2

Usp. saeti sintetiki prikaz Einsteinovih otkria u: Tomislav Petkovi, Znanstveno djelo Alberta Einsteina, u: Tomislav Petkovi, Eksperimentalna fizika i spoznajna teorija, kolska knjiga, Zagreb 2005.

Usp. Albert Einstein, Relativity: The Special and the General Theory, Three Rivers Press, New York 1961.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

510

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

liene svoje utemeljivosti u prirodnoj zbiljnosti. No, time se dovodi u pitanje i naturalistiki pojam same prirodne zbiljnosti. Taj pojam moe zadrati svoju smislenost i opravdanost samo ukoliko se uzme u obzir da je tu rije o predmetu koji se mora podvrgnuti procesu de-apsolutizacije: neopravdano je govoriti o prirodnoj zbiljnosti kao takvoj, jer tako razumljene prirodne zbiljnosti naprosto nema, nema je bar u obliku na koji se ona do Einsteina zamiljala, nema je u njezinoj naturalistikoj neospornosti. A odatle slijedi i neopravdanost bilo kakva znanstvenog utemeljenja ove ili one vrste realistike, bilo naturalistike, bilo materijalistike, bilo neke druge metafizike. Radikalnije reeno, nakon Einsteina se ne moe ni znanstveno utemeljiti niti znanstveno (fizikalno, itd.) legitimirati bilo koji tip metafizike, naprosto ve zato to su iz znanosti protjerani apsolutni entiteti, nuni za utemeljenje bilo koje metafizike. To, dakako, ne znai da metafizika vie nije mogua; znai samo to da se ona vie ne moe pozivati na znanost i znanstvenost, osim ako ne eli riskirati da se odmah razotkrije kao arlatanstvo. Znai li, meutim, to da smo danas (a i u budunosti, ako uzmemo kao vjerodostojnu pretpostavku prema kojoj nije realistino oekivati da e fizika ili koja druga egzaktna znanost otkriti neke apsolutne entitete kadre nadomjestiti newtonovske apsolute vremena i prostora) osueni na relativizam? Znai li to da smo osueni na radikalni skepticizam, a moda i na ontologijski nihilizam (koji bi se, primjerice, mogao oblikovati kao postavka prema kojoj niti to moemo znati niti spoznati, jer niega ni nema, a ako eventualno i ima, opstojnost opstojeega beznadno je liena racionalnosti i/ili umnosti), ili makar na iracionalizam bez granica? Ako bi na prvo pitanje bio nuan afirmativan odgovor, onda bi potvrdno valjalo odgovoriti i na drugo pitanje, utoliko to je sasvim izvjesno kako relativizam (u svakom sluaju apsolutizirani relativizam)4 otvara prostor u kojemu ne preostaje nita drugo doli izbor izmeu nihilizma i radikalnog iracionalizma. Uznemirujua su ta pitanja, uznemirujue su i perspektive to ih ona otvaraju. Sam Einstein daje, meutim, jedan smirujui i utjean odgovor, a taj je jednoznano nijean u odnosu na prvo pitanje (te time implicitno i na drugo). No, Einsteinov odgovor nije dan u obliku verbalne deklaracije, taj odgovor uope nije ekspliciran (ve i stoga to on samo pitanje niti ne eksplicira), nego se moe sresti u njegovoj metodologiji znanstvenog istraivanja.5 Kao primjer te metodologije mogao bi posluiti nain na koji on rjeava problem prikazivanja koordinata prostora i vremena nakon to je prethodno ukinuo plonu metriku. Spomenute se koordinate vie ne mogu prikazivati u plonom ili ravnom prostoru, kao to je to inio Minkowski u sluaju prikazivanja prostora i vremena uz prisutnost nekoga polja gravitacije. Einstein iz te nemogunosti ne izvodi zakljuak prema kojemu se prostor i vrijeme vie uope ne daju prikazati. Nasuprot tomu, on postavlja i primjenjuje jedno rjeenje koje se sastoji u tomu da se princip ekvivalencije primjenjuje na tzv. infinitezimalna podruja, ime su omoguena precizna prikazivanja i opisivanja modela jedinstvenoga vremena i prostora, ili zbivanja u prisutnosti polja gravitacije, i to pomou primjene Lorentzove metrike povezane s Lorentzovom mnogostrukou, ili, matematikim terminima iskazano, posredstvom kvazi-riemannovske mnogostrukosti. Time se odrava kauzalnost (koja se prikazuje dvodimenzionalnom slikom inercijalnoga referentnog sustava u ravnini, sustava koji je obiljeen dinamikim ustrojstvom jedinstvenoga vremena i prostora, a upravo je u toj dinaminosti sadrana kauzalnost). No, to vie nije naturalistika kauzalnost mehanicistikog tipa, jer je ta vrsta kauzalnosti sada evidentirana kao obina fikcija minulih vremena. Na taj se nain profilira istinska alterna-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

511

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

tiva onom racionalizmu koji je utemeljen na (kvazi)znanstvenoj metafizici (a koji sebe razumije kao realizam, dapae, kao realistiko nadmaivanje svake metafizike i koji najee niti ne eli uti da bi ga se na bilo koji nain smjelo povezivati s metafizikom). Ta istinska alternativa nije ni iracionalistike, a ni radikalno skeptike naravi, kako bi to htio stanoviti tip tzv. postmoderne kozmologije, ve se ona sastoji u metodologijskoj i sadrajnoj primjerenosti miljenja kompleksnosti prirodnih, i ne samo prirodnih stvari. emu spominjanje stvari koje nisu tek prirodne? U prvom redu valja podsjetiti da ni znanost niti filozofija nisu puko prirodne pojave, ve su one povijesno uspostavljene. A povijest nije tek povijest prirodnih znanosti (niti znanosti openito), a nije, naravno, ni svodljiva na povijest filozofije. Povijest nije nikakva mehanicistika zbiljnost (uostalom, niti priroda se ne moe svesti na galilejsku i newtonovsku fiziku, a jo manje na sliku svijeta svojstvenu Holbachovu ili La Mettrieovu mehanicizmu). Ona je procesualna zbiljnost odreena povijesnou.6 Utoliko se ni sama prirodna znanost ne moe misliti niti vrednovati ako se ne uzme u obzir njezina (u stanovitu smislu protuprirodna, a svakako neprirodna) povijesna narav, a ta se narav sastoji ve i u povijesnoj generiranosti i ljudskoj proizvedenosti znanosti. Primjerenost miljenja kompleksnosti na koju se ono odnosi vidljiva je, i to upravo u egzemplarnom obliku, u ve spomenutom Einsteinovu opovrgavanju Newtonove koncepcije apsolutnog prostora, kao i u opovrgavanju njegove koncepcije apsolutnog vremena,7 dakle u dvostrukom opovrgnuu, omoguenom specijalnom teorijom relativnosti. Time, te odatle proizlazeim opovrgnuem apsolutnosti vremensko-prostornih injenica, Einstein je dovrio jednu bitnu dimenziju Kantove inicijalne kritike metafizike. Kant je, naime, svojom kritikom istoga uma ukazao na granice umske spoznaje i na taj nain pokazao nemogunost bilo koje metafizike; htijui odgovoriti na tzv. vjena pitanja metafizike, um se nuno zaplie u antinomije, te je toga uzaludan posao pokuavati uspostaviti apsolutne pojmove i dokuiti neke apsolutne entitete. A nema metafizike bez takvih apsoluta. Einstein je, pak, pokazao znanstvenu neodrivost apsolutnih pojmova i apsolutnih entiteta, demonstriravi na taj nain znanstveni dokaz u prilog Kantove kritike metafizike: apsolutni entiteti ne samo to su spekulativno nedokuivi nego se znanstveno (teorijski, a potom i eksperimentalno) dokazuju kao fiktivni, barem kada je rije o sferi prirodne zbiljnosti. Ono za to smo stoljeima vjerovali da predstavlja neosporne apsolute, iskazuje se sada kao neto relativno i, u
4 6

Pojam apsolutizirani relativizam djeluje, primijetit e se, kao sintagma koja je po stupnju svoje konzistentnosti srodna uvenom drvenom eljezu. Valja, meutim, napomenuti da nema te ideje koja je unaprijed osloboena od mogue instrumentalizacije ili ideologizacije; na jednak nain vai i to da nema tog pojma koji se hipostaziranjem ili drukije ne bi dao uzdignuti na rang apsolutnosti (te time izopaiti). Ni relativizam tu ne moe biti iznimkom.
5

Usp. Leonhard von Renthe-Fink, Geschichtlichkeit, Vandenhoeck & Ruprecht, Gttingen 1964., te Milan Kangrga, Praksa vrijeme svijet, Nolit, Beograd 1984.
7

Usp. Albert Einstein, On the Method of Theoretical Physics, u: Albert Einstein, The World as I See It, Covici-Friede, New York 1934., te Danilo Blanua, Teorija relativnosti, kolska knjiga, Zagreb 2003.

Apsolutno vrijeme Newton definira na sljedei nain: Spatium absolutum, natura sua absque relatione ad externum quodvis, semper manet similare et immobile, dok je apsolutno vrijeme obuhvaeno odredbom koja glasi: Tempus absolutum, verum et mathematicum, in se et in natura sua absque relatione ad externum quodvis, aequabiliter fluit, alioque nomine dicitur duratio.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

512

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

konanici, neto o nama bitno ovisno.8 Moglo bi se iz navedenoga zakljuiti kako su teorijske konzekvencije Einsteinove koncepcije jasne: tako je, meu ostalim, jednoznano jasno da se vie ne moe pretendirati na znanstvenost izriaja kada se i dok se govori o apsolutnim entitetima, te da to iskljuenje apsoluta uope ne kodi znanstvenoj egzaktnosti i irenju prostora spoznavanja i spoznatoga, ve ga, naprotiv, snano podupire. Nema opasnosti da e iz iskljuenja prirodnih apsoluta slijediti obnova kaosa nasuprot milenijskom tekom mukom uspostavljanoga i nekako (inilo se definitivno s Galilejem i Newtonom) uspostavljenoga kozmosa. Red prirodnih stvari nije doveden u pitanje (osim ako mi sami ne uzdrmamo taj red, sami ne razorimo poredak prirode, ali to se nee, niti se moe dogoditi zahvaljujui teorijskom ukidanju apsoluta, nego bi jedino moglo nastupiti uslijed nae na relativizmu ili apsolutizmu utemeljene, relativizmom ili nekim starim ili novim apsolutizmom legitimirane praktike destruktivne i autodestruktivne djelatnosti. I upravo se stoga namee pitanje o moguim i zbiljskim uincima Einsteinova ukidanja temelja svake mogue naturalistiki legitimirane metafizike na planu to ga tematizira praktika filozofija. Pitanje bi se dalo formulirati i u sljedeem obliku: Na koji se nain Einsteinovim teorijama nadahnuta tzv. postmoderna kozmologija odnosi spram dimenzije determinirane povijesnou? Ako bismo pod povijesnou podrazumijevali bilo koji tip povijesnog (uistinu tek historijskog)9 determinizma bilo kakvu vrst elinih zakona povijesti koji reguliraju historijski razvitak ovjeanstva na jednak nain na koji Newtonovi zakoni gravitacije determiniraju dnevni ciklus smjenjivanja dana i noi onda bi odgovor na postavljeno pitanje morao biti sasvim jasan i u potpunosti jednoznaan: Einstein je svojim ukidanjem vremenske pravocrtnosti ukinuo i legitimnost svake vrste historijskog determinizma koji bi bio obiljeen kauzalnou kvazinaturalnog tipa. Meutim, povijesnost u strogom smislu pojma nema nikakve veze s takvim vrstama determinizma, niti se oslanja na neku kvazinaturalnu kauzalnost. Povijesnost nije ukorijenjena ni u vremenskom ciklusu, a niti u pravocrtnosti mehanikog vremena. Moda i nije nuno preciziranje koje slijedi, ali ipak valja podsjetiti: povijesnost se ne sastoji ni u razvijanju vjenog duha nacije i drugih genetsko-etnikih entiteta, kao to se to danas pokuava demonstrirati i na temelju nazoviznanstvene argumentacije oblikovane pomou instrumentalnog koritenja biologijskih i drugih znanosti (posebice genetike). Konano, povijesnost se ne sastoji niti u cjelini kolektivnih uspomena i zabiljeenih ili tradiranih sjeanja na prolost. Za razliku od svega toga, povijesnost je temeljna dimenzija (preciznije, temelj sm) one zbiljnosti koju tematizira praktika filozofija. Ona se ne moe svesti na dimenziju moralne filozofije (bez jedinstva etike, ekonomike i politike nema ozbiljne filozofije, kao to je to dobro znao jo i Aristotel). Primjerice, kada se raspravlja o Einsteinovoj relevantnosti za praktiku filozofiju, najee se diskusija usredotouje i ograniuje na njegov moralno-aktivistiki (upravo graanski) angaman, kao da bi on bio presudan za spomenutu relevantnost (da li bi vanost njegove teorije relativnosti bila manja da je on 1939. javno ili tajno simpatizirao Hitlera, ili da je 1955. zagovarao preventivni atomski rat?) a ovdje nije uope rije o moralnom liku graanina Einsteina (koji je sluajno bio antifaist, antimilitarist, pacifist i zagovornik razoruanja!), ve je rije o tomu koje su objektivne konzekvencije Einsteinovih teorija i njihovih neizravnih teorijskih (kozmologijskih, epistemologijskih, ontologijskih) produkata na dimenziju praktike filozofije. Einsteinov graanski angaman dostojan je svakog potovanja, te bi on i danas pogotovo danas, u vrijeme

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

513

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

kad veina znanstvenika i intelektualaca smatra da je najbolje nemijeanje u sve to ne spada u polje njihove neposredne individualne odgovornosti mogao i trebao sluiti kao primjer valjana graanskog ponaanja. No, on je za praktiku filozofiju relevantan samo kao primjer dosljedne primjene kantovske etike, oigledne u njegovu pacifistikom angamanu. Valja, meutim, napomenuti da je taj angaman (daleko od toga da bi bio besmislen ili beskoristan) temeljito ogranien samim karakterom moralizma, ogranien s nemoi moralistikih apela. S druge pak strane, Einsteinov graanski pacifistiki angaman ne predstavlja nekakvu nunu konzekvenciju njegove specijalne (kao niti njegove ope) teorije relativnosti. Primjerice, Einsteinov angaman nije ni u kakvoj kauzalnoj povezanosti s njegovim pojmom vremena; taj bi angaman ak i u posve jednakom obliku bio mogu i pod pretpostavkom da je Einstein zastupao linearnu ili cikliku koncepciju vremena. Tu, dakle, ne moemo traiti odgovor na pitanje o odnosu izmeu Einsteinovih teorija i dimenzije povijesnosti. Uzeta u strogom smislu, povijesnost oznaava iskorak iz pozicije dovrena i u vjenoj determiniranosti zatvorena kozmosa, ime se otvara perspektiva otvorena svijeta, svijeta koji se povijesno producira ljudskim djelovanjem zasnovanim na svijesti i slobodi. Ljudsko bie koje otkriva prirodne zakonomjernosti, te ih primjenjuje za svrhe svakodnevnog ivota, istovjetno je biu koje proizvodi povijest ovjeanstva. No, kakve to veze ima s Einsteinovim teorijama? Ili, bolje, ima li s njima uope bilo kakve spomena vrijedne veze? Jedna se vrsta veza otkriva u Einsteinovu opovrgavanju pravocrtnosti i nepromjenjivosti mase, te openito u njegovu opovrgavanju apsolutnih fizikalnih entiteta, ime se delegitimira svaki tip naturalistikog i znanstvenog utemeljenja starih i novih onto-teo-kozmo-antropologija apsoluta. Svijet nije utemeljen na nekim fizikalnim apsolutima. A svaki drugi apsolut stvar je izbora, stvar vjerovanja, a ne znanstvenog znanja. Znanost nas ni na to ne obvezuje, ne nudi nam nikakvu konanu istinu kojoj bismo se imali neupitno povinovati. A time se otvaraju dva meusobno razliita puta; dvije su mogunosti implicirane u spomenutom opovrgnuu legitimnosti apsolutizacije prirodnih entiteta (opovrgnuu koje moe, premda nuno i ne mora, predstavljati poticaj za opovrgavanje ne-naturalistikih tipova apsoluta):
8

Ukoliko bi netko odatle zakljuio kako teza o ovisnosti nekadanjih apsolutnih entiteta o ljudskom subjektu (ljudskom biu kao promatrau i prisvajatelju vremena, prostora te u njima zateenih bia) predstavlja izraz uobraena antropocentrizma, onda bi bilo nuno spomenuti i jednu od praktiko-tehnikih konzekvencija Einsteinovih teorija relativnosti, koja u najmanju ruku mora relativizirati eventualnu uobraenost (nereflektiranu i umnosti lienu samosvijest, samosvijest svojstvenu djetetu koje je otkrilo neku svoju udivljujuu, a dotad nepoznatu mu sposobnost ili mo) karakteristinu za bezgranini znanstveno-tehniki progresizam, to se dodatno moe nadahnjivati spomenutom tezom o ovisnosti i relativnosti bivih prirodnih apsoluta. Ako je, naime, istina da je nuna pretpostavka nuklearne tehnologije sadrana u teoriji relativnosti odnosno da bez Einsteina ne bi bilo ni atomske bombe onda je i razotkrivanje autodestruktivnih potencijala

kojima danas taj subjekt raspolae jedan od usputnih uinaka otkria ovisnosti vremena i prostora o subjektu. Ako je ta ovisnost izraz moi, onda je, nedvojbeno, zastraujua perspektiva samounitenja poziv na odgovornost i samokritiku skromnost. Sam je Einstein, u moralno-aktivistikoj dimenziji svojega intelektualnog angamana, posveivao veliku pozornost uasavajuim perspektivama proizilim iz njegova ruenja stare slike svijeta i tehnike primjene njegovih teorijskih prodora, te znanstvenih otkria nastalih na temeljima tih prodora. U tome je smislu uven napose Russell-Einsteinov manifest iz 1955. godine. Usp. Tomislav Petkovi, Moralna filozofija i Einsteinova etika, u: T. Petkovi, Eksperimentalna fizika i spoznajna teorija.
9

U pogledu pojmovne diferencije povijesthistorija, usp. Milan Kangrga, Povijest i historija, u: M. Kangrga, Praksa vrijeme svijet.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 103 God. 26 (2006) Sv. 3 (507514)

514

L. Veljak, Einsteinova specijalna teorija relativnosti i aktualni prijepori u filozofiji

1. Prvi put vodi u smjeru praktike filozofije i etiko-ekonomiko-politike prakse osloboene od tiranije bilo koje vrste apsolutizma.10 2. Drugi pak put, naprotiv, vodi u moralni (ili praktiki) relativizam. Ovaj bi se drugi put mogao definirati kao put koji vodi trijumfu iracionalizma, ako ne i smrti uma. Mogao bi se utemeljiti iskljuivo na takvoj interpretaciji teorije relativnosti koja bi previdjela jednu elementarnu injenicu: Einsteinovo ukidanje prijanjih (Galilejevih i Newtonovih) apsoluta fizike nipoto ne rezultira nemogunou spoznavanja i upoznavanja prirode i njezinih zakonitosti iz iezavanja starih apsoluta ne slijedi nikakva nova kaotinost niti neprozirnost, toliko draga stanovitoj vrsti postmodernistikih opskuranata. U analogiji s reenim, doputen je zakljuak prema kojemu iz oslobaanja od starih apsoluta filozofije prirode ne slijedi niti epistemiki, pa stoga onda ni moralni relativizam.

Lino Veljak

Einsteins Spezielle Relativittstheorie und aktuelle Streitfragen in der Philosophie

Zusammenfassung

Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativittstheorie jegliche Mglichkeit der wissenschaftlichen Legitimierung einer mechanizistischen Weltanschauung definitiv widergelegt. Dies impliziert ebenfalls die Widerlegung einer Metaphysik materialistischer Art, die auf der Konzeption der getrennten Existenz von Zeit und Raum begrndet ist. In der Speziellen Relativittstheorie hat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichen Geschehens geprgt. Dieser Begriff ist befreit von platter Metrik, die noch die Konzeption von Hermann Minkowski charakterisiert. Durch die Vielfltigkeit der Einheitlichkeit von Zeit und Raum entfallen die Begriffe von Galilei und Newton (der absolute Raum, die absolute Zeit, das absolute Ruhen, die Unvernderlichkeit der Masse und die Absolutheit der Tatsache, in der die Gleichzeitigkeit zweier rumlich voneinander entfernter Geschehen enthalten ist). Damit werden die Voraussetzungen fr die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt. Der Autor fragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Weg zur Erneuerung differenzierter (mehr oder wenig irrationaler) Onto-Theo-Kosmo-Anthropologien erffnet, der gleichartig dem Verlangen ist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob Einsteins Aufhebung der Linearitt (wie auch der zyklischen Bewegung, die ebenfalls eine mechanische ist) einen Raum fr die Affirmierung authentischer Geschichlichkeit erffnet. Gerade in dieser Antithese zwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige Streitfrage der zeitgenssischen Philosophie, die auch durch die falsche Alternative zwischen Irrationalismus und (dem ebenso zutiefst irrationalen) Hyperrationalismus gekennzeichnet wird.
Schlsselwrter Albert Einstein, Spezielle Relativittstheorie, Metaphysik, Raumzeit, postmoderne Kosmologie, Relativismus, Geschichtlichkeit, Linearitt, Irrationalismus und Hyperrationalismus

10

Opsenija argumentacija ponuena je u: Lino Veljak, Etike i politike antinomije demokracije, Filozofska istraivanja, 92 (1/2004).