Sergej Dovlatov

Koveg
"Dovlatov nas je prikazao kao
intelektualne neradnike, vesele
zlosretnike i besmislene erudite.
Njegova proza budi slatku nostalgiju,
jer je to vrijeme bilo na svoj nain
komotno: ljudi su imali vremena za
etnje, prijateljstvo, duge filozofske
sporove, itanje i razgovore o
literaturi. To je bilo vrijeme slatkog
nerada, ali i bolje literature. Dovlatov
je doslovno izgorio za knjievnost.
VALERIJ POPOV
Dovlatov pie kratko, tuno
i zabavno.
THE PARIS REVIEW
Dovlatov je jedini ruski pisac
koji e se uvijek itati.
JOSIF BRODSKI
Sergej Dovlatov
Koveg
Biblioteka Cicero
Naslov izvornika

Sergei Dovlatov 1986.

za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2013.
Knjiga je objavljena uz potporu Zaklade Mikhail Prokhorov
i ruskog Instituta za knjievno prevoenje.

Mikhail
Prokhorov
Fund
Sergej Dovl at ov
Koveg
S ruskoga prevela Sanja Veri
Zagreb, listopad 2013.
Sadraj
Predgovor
9
Finske sintetike arape
13
Nomenklaturne plitke cipele
27
Pristojno dvoredno odijelo
43
Oficirski remen
59
Jakna Fernanda Lgera
75
Koulja od popelina
89
Zimska kapa
105
Vozake rukavice 121
Ali i takva, Rusijo moja,
draa si mi od svih drugih zemalja...
Aleksandar Blok
Predgovor
I kae meni ona kurva u OVIR-u
1
:
- Svatko tko odlazi iz zemlje ima pravo na tri kovega.
Takvi su propisi. To je posebna uredba Ministarstva.
Prigovarati nije imalo smisla. Ali ja sam, naravno, prigo
vorio:
- Samo tri kovega? A to u sa stvarima?
- Na primjer?
- Na primjer, sa svojom kolekcijom trkaih automobila?
- Prodajte - bez razmiljanja je odgovorila slubenica.
Zatim je dodala, lagano namrtivi obrve:
- Ako ste neime nezadovoljni, napiite molbu.
- Zadovoljan sam - kaem.
Nakon zatvora bio sam svime zadovoljan.
- Pa onda se tako i ponaajte...
Tjedan dana kasnije ve sam spremao stvari. I, kako se is
postavilo, bio mi je dovoljan jedan jedini koveg.
Gotovo sam zaplakao nad samim sobom. Ta imam tri
deset est godina. Od toga osamnaest godina radim. Neto
zaraujem, kupujem. Posjedujem, kako mi se inilo, neku
imovinu. A na kraju - jedan putni koveg. I jo k tomu, pri
lino skromne veliine. Ispada da sam siromah? Kako se to
dogodilo?!
1 Odjel za vize i registraciju (nap. prev.).
9
Knjige? Uglavnom sam imao zabranjene knjige. Koje ne
prolaze na carini. Trebalo ih je podijeliti poznanicima, zajed
no s takozvanim arhivom.
Rukopisi? Odavno sam ih tajnim putevima poslao na Zapad.
Namjetaj? Pisai stol sam dao u komisijsku prodaju. to
lice je uzeo umjetnik egin, koji se prije toga snalazio sa san
ducima. Ostalo sam bacio.
I tako sam otputovao s jednim putnim kovegom. Kov
eg je bio od laganog drveta, obloen tkaninom, s pojaanim
niklovanim kutovima. Bravica nije funkcionirala. Morao sam
ga vezati uetom za rublje.
Jednom sam ga nosio u pionirsko odmaralite. Na po
klopcu je crnom tintom bilo napisano: Mlada grupa. Serea
Dovlatov". Pored toga je netko dobrohotno nakrabao: gov
nar". Tkanina je na nekoliko mjesta bila poderana.
Iznutra su na poklopcu bile zalijepljene fotografije. Rocky
Marciano, Armstrong, Josif Brodski, Lollobrigida u prozirnoj
odjei. Carinik je pokuao noktima odlijepiti Lollobrigidu.
Na kraju je samo izgrebao fotografiju.
A Brodskog nije dirao. Samo je pitao - tko je to? Odgovo
rio sam da je daljnji roak...
esnaestog svibnja stigao sam u Italiju. Odsjeo sam u
Rimu, u hotelu Dina. Koveg sam gurnuo pod krevet.
Uskoro sam dobio neke honorare od ruskih asopisa. Ku
pio sam plave sandale, hlae od flanela i etiri lanene koulje.
Koveg nisam ni otvarao.
Nakon tri mjeseca preselio sam se u Sjedinjene Drave.
U New York. Ispoetka sam ivio u hotelu Rio. Zatim kod
prijatelj u Flushingu. Na kraju sam unajmio stan u pristoj
noj etvrti. Koveg sam stavio duboko u kut zidnog ormara.
Nisam ak ni odvezao ue za rublje.
10
Prole su etiri godine. Naa obitelj je opet bila na okupu.
Ki je postala prava mlada Amerikanka. Rodio se sini. Po
rastao je i poeo izvoditi vragolije. Jednom je moja supruga,
izgubivi strpljenje, povikala na njega:
- Da si smjesta otiao u ormar!
Sini je proveo u ormaru tri minute. Zatim sam ga pustio
da izae pa ga pitam:
-Jesi li se bojao? Jesi li plakao?
A on odgovara:
- Ne. Sjedio sam na kovegu.
Tada sam izvukao koveg. I otvorio ga.
Na vrhu je lealo pristojno dvoredno odijelo. Za inter
vjue, simpozije, predavanja, sveane prijeme. Mislim da
bi bilo prigodno i za sveanost dodjele Nobelove nagrade.
Zatim koulja od popelina i cipele zamotane u papir. Ispod
njih jakna od velura podstavljena umjetnim krznom. Lijevo
- zimska kapa od umjetnog tuljanovog krzna. Tri para fin
skih sintetikih arapa. Vozake rukavice. I na kraju - koni
oficirski remen.
Na dnu kovega leala je stranica Pravde iz svibnja osam
desete godine. Na naslovnici je pisalo: ivjelo veliko ue
nje!" U sredini je bio portret Karla Marxa.
Kao kolarac volio sam crtati voe svjetskog proletarijata.
Osobito Marxa. Razmazao bih samu mrlju od crnila i moglo
je proi...
Preao sam pogledom po praznom kovegu. Na dnu -
Karl Marx. Na poklopcu - Brodski. A izmeu njih - bezna
dan, neprocjenjiv, jedini ivot.
Zatvorio sam koveg. Unutra su se zvuno kotrljale kug
lice naftalina. arena gomila stvari leala je na kuhinjskom
stolu. Bilo je to sve to sam stekao u trideset est godina. U
11
itavom svom ivotu u domovini. Pomislio sam - zar je to
sve? I odgovorio - da, to je sve.
I smjesta su, kako se kae, navrla sjeanja. Bit e da su se
krila u naborima tih bijednih prnja. A sada su izbila van. Sje
anja koja bi trebalo nazvati Od r do Brodskog. Ili, recimo
- to sam stekao. Ili, da kaemo jednostavno - Koveg...
Ali, kao i uvijek, predgovor se otegnuo.
12
Finske sintetike arape
Ta pria se dogodila prije osamnaest godina. Bio sam tada
student Lenjingradskog sveuilita.
Sveuilini blokovi zgrada nalazili su se u starom dijelu
grada. Spoj vode i kamena stvara ovdje osobitu, velianstve
nu atmosferu. U takvoj sredini teko je biti lijenina, ali meni
je uspijevalo.
Postoje u svijetu egzaktne znanosti. A to znai - posto
je i neegzaktne. Meu neegzaktnima, mislim, prvo mjesto
zauzima filologija. Tako sam postao student Filolokog fa
kulteta.
Nakon tjedan dana u mene se zaljubila vitka djevojka koja
je nosila uvozne cipele. Zvala se Asja.
Asja me upoznala sa svojim prijateljima. Svi su bili stariji
od nas - inenjeri, novinari, filmski snimatelji. Meu njima je
bio ak jedan ef duana.
Ti su ljudi bili dobro odjeveni. Voljeli su restorane, puto
vanja. Neki su imali vlastite automobile.
Svi oni inili su mi se tada tajanstvenima, snanima i pri
vlanima. Htio sam u tom krugu biti svoj ovjek.
Kasnije su mnogi od njih emigrirali. Danas su to normalni
idovi starije dobi.
ivot koji smo vodili traio je velike izdatke. Najee su
oni padali na lea Asjinih prijatelja. To mi je naroito zada
valo brige.
13
Sjeam se kako mi je doktor Logovinskij nezamjetno gur
nuo u ruke etiri rublja, dok je Asja naruivala taksi...
Svi ljudi mogu se podijeliti u dvije kategorije. Jedni su oni
koji pitaju. I drugi - oni koji odgovaraju. Oni koji postavljaju
pitanja. I oni koji se uzrujano mrte dok odgovaraju.
Asji prijatelji nisu postavljali pitanja. A ja nisam inio dru
go doli ispitivao:
- Gdje si bila? Koga si pozdravila u metrou? Odakle ti fran
cuski parfem?..
Veina ljudi smatra nerjeivima probleme, rjeenja kojih
im nisu previe po volji. I oni postavljaju i postavljaju pitanja,
iako uope nemaju potrebe za iskrenim odgovorima...
Ukratko, ponaao sam se nametljivo i glupo.
Zaduio sam se. Dugovi su rasli geometrijskom progresi
jom. U studenom su dosegli osamdeset rubalja - brojku koja
je u to vrijeme bila strana.
Iskusio sam to je to zalagaonica, s potvrdama, redovima,
atmosferom tuge i neimatine.
Dok je Asja bila sa mnom, nisam mogao o tome razmilja
ti. Ali, im bismo se pozdravili na rastanku, misao o dugovi
ma prekrila bi me kao crni oblak.
Budio sam se s osjeajem da sam u kripcu. Satima se ni
sam mogao prisiliti da se odjenem. Ozbiljno sam planirao
pljaku zlatarnice.
Uvjerio sam se u to da je svaka misao zaljubljenog siroma
ha zloinaka.
U to vrijeme moji fakultetski rezultati znatno su se po
gorali. Asja je i prije bila loa. U dekanatu su poeli priati o
naem moralnom liku.
Primijetio sam da kad je ovjek zaljubljen i ima dugove,
predmetom razgovora postaje njegov moralni lik.
14
Ukratko, sve je bilo grozno.
Jednom sam se skitao gradom u potrazi za est rubalja.
Trebao sam otkupiti u zalagaonici zimski kaput. I sreo sam
Freda Kolesnikova.
Fred je puio nalaken na mesingani rukohvat Jelisejev-
skog duana. Znao sam da je vercer. Neko nas je upoznala
Asja.
Bio je to visok momak od oko dvadeset tri godine, nezdra
ve boje koe. Dok je razgovarao, nervozno je zaglaivao kosu.
Priao sam mu bez razmiljanja:
- Bih li Vas mogao zamoliti est rubalja do sutra?
Kad sam posuivao novac uvijek sam zadravao poneto
slobodniji ton, tako da me ljudi lake odbiju.
- Osnovno - rekao je Fred, izvlaei mali etvrtasti nov
anik.
Bilo mi je ao to ga nisam traio vie.
- Uzmite vie - rekao je Fred.
Ali ja sam se, kao glupan, usprotivio.
Fred me sa zanimanjem pogledao.
- Hajdemo ruati - rekao je. - elim Vas poastiti.
Ponaao se jednostavno i prirodno. Uvijek sam zavidio
onima kojima to uspijeva.
Proli smo tri etvrti do restorana Galeb. U salije bilo mir
no. Konobari su puili za jednim od bonih stolia.
Prozori su bili irom otvoreni. Zavjese su se njihale od
vjetra.
Odluili smo prijei u kut na dnu sale. Ali tada je Freda za
ustavio mladi u srebrnastom ukavcu. Bio je to unekoliko
tajanstveni razgovor:
- Dobar dan.
- Moje potovanje - odgovorio je Fred.
15
- No, to?
- Nita.
Mladi je razoarano podignuo obrve:
- Ba nita?
-Apsolutno.
- Ta molio sam Vas.
-Jako mi je ao.
- Ali mogu raunati?
- Sigurno.
- Bilo bi dobro da bude tijekom tjedna.
- Nastojat u.
- A kako je s jamstvima?
- Ne moe biti jamstava. Ali nastojat u.
- Bit e to - firma?
- Naravno.
- Onda - zovite.
- Obavezno.
- Sjeate se mog broja telefona?
- Naalost, ne.
- Zapiite, molim Vas.
- Vrlo rado.
- Iako to i nije za telefonski razgovor.
- Slaem se.
- Moda da navratite direktno s robom?
- Drage volje.
- Sjeate se adrese?
- Bojim se da ne...
I tako dalje.
Preli smo u kut u dnu sale. Na stolnjaku su se jasno istica
le linije od glaala. tolnjak je bio hrapav.
Fred je rekao:
16
- Obratite panju na ovog frajera. Prije godinu dana naru
io je dio delban s kriem...
Prekinuo sam ga:
- to su to delbani s kriem?
- Satovi
2
- odgovorio je Fred - nije vano... Desetak puta
sam mu donosio robu - ne uzima. Svaki put smilja nove iz
govore. Ukratko, nije se ni potpisao. Sve sam mislio - kakvi
su to hirovi? I najednom mi je postalo jasno da on ne eli KU
PITI moje delbane s kriem. On se eli osjeati kao biznismen
kojem treba jedan dio robe s markom. eli mi beskonano
postavljati pitanje: Kako ide s onime to sam Vas zamolio?"
Konobarica je uzela narudbu. Zapalili smo i ja sam ga sa
zanimanjem pitao:
- A ne mogu Vas zatvoriti?
Fred je razmislio i mirno odgovorio:
- Nije iskljueno. Prodat e i svoje - dodao je bez ljutnje.
- No, moe se zaglibiti?
Fred se namrtio:
- Neko sam radio kao otpremnik. ivio sam od devede
set rubalja mjeseno...
Onda je neoekivano ustao i uzviknuo:
- To je nakaradna cirkuska toka!
- Zatvor nije bolji.
- A to da radim? Nemam nekih sposobnosti. Nisam za to
da rintam za devedeset rubalja... No, dobro, pojest u u i
votu dvije tisue kotleta. Iznosit u dvadeset pet tamno-sivih
odijela. Prelistat u sedamsto brojeva asopisa Ogonek. I to
je sve? Crknut u, ne zagrebavi Zemljinu koru?.. Pa bolje je
ivjeti i minutu, ali ljudski!..
2 Satovi marke Delbana (nap. prev.).
17
Donijeli su nam hranu i pie.
Moj novi prijatelj nastavio je filozofirati:
- Prije naeg roenja je bezdan. I poslije nae smrti je bez
dan. Na je ivot tek zrnce pijeska u ravnodunom oceanu
beskonanosti. Pokuajmo barem ovaj trenutak ne pomutiti
malodunou i dosadom! Pokuajmo ostaviti traga na Zem-
ljinoj kori. A neka rinta prosjean ovjek. On ionako ne ini
junaka djela. Ne ini ak ni prijestupe...
Umalo sam uzviknuo Fredu: inimo onda junaka dje
la!" Ali, suzdrao sam se. Ipak sam pio na njegov raun.
Sjedili smo u restoranu oko sat vremena. Onda sam rekao:
- Moram ii. Zatvara se zalagaonica.
I tada mi je Fred Kolesnikov predloio:
- Hoete da dijelimo? Ja radim oprezno, ne uzimam valutu i
zlato. Poboljajte financije, a moe se i otii iz zemlje. Ukratko,
potpiite se... Sad emo neto popiti, a sutra porazgovarati...
Sutradan sam mislio da e me moj prijatelj prevariti. Ali
Fred je samo zakasnio. Sreli smo se kod fontane koja ne prska
vodu, ispred hotela Astorija. Zatim smo se sklonili u grmlje.
Fred je rekao:
- Za minutu e doi dvije Finkinje s robom. Uzmite taksi i
otiite s njima na ovu adresu... Mi smo, ini se, na Vi?
- Na ti, naravno, kakvo je to ustruavanje?
- Uzmi auto i idi na ovu adresu.
Fred mi je gurnuo komad novina i nastavio:
- Doekat e te Rimar. Lako ga je prepoznati. Rimar ima
idiotsku njuku plus naranasti demper. Ja u se pojaviti za
deset minuta. Sve e biti okay.
- Ali ja ne govorim finski.
- To nije vano. Glavno je da se smijei. I sm bih otiao,
ali ovdje me poznaju...
18
Fred me uhvatio za ruku:
- Evo ih! Kreni!
I nestao je u grmlju.
Strano uznemiren, poao sam ususret dvjema enama.
Bile su sline seljankama, irokih preplanulih lica. ene su na
sebi imale svijetle ogrtae, elegantne cipele i marame jarkih
boja. Svaka je nosila torbu za trnicu napuhnutu poput no
gometne lopte.
ivo gestikulirajui, najzad sam doveo ene do stajalita
taksija. Nije bilo reda. Ponavljao sam bez prestanka: Mister
Fred, mister Fred..." i povlaio jednu od ena za rukav.
- Gdje je taj tip - odjednom se razljutila ena - kamo je
nestao? Zato nas vue za nos?
- Govorite ruski?
- Mamica je bila Ruskinja.
Rekao sam:
- Mister Fred e doi malo kasnije. Mister Fred je zamolio
da vas odvezem njegovoj kui.
Pred nas je doao auto. Izdiktirao sam adresu. Onda sam
se zagledao kroz prozor. Nisam mislio da meu prolaznicima
ima tako mnogo milicajaca.
ene su izmeu sebe govorile na finskom. Bilo je jasno da
su nezadovoljne. Zatim su se glasno nasmijale pa mi je bilo
lake.
Na ploniku me ekao ovjek u demperu boje vatre. Re
kao je, namignuvi:
- Koje face!
- Pogledaj sebe - razljutila se Ilona, mlaa ena.
- One govore ruski - rekao sam.
- Odlino - nije se zbunio Rimar - izvrsno. To zbliava.
Kako vam se svia Lenjingrad?
19
- Tako-tako - odgovorila je Marja.
-Jeste li bile u Ermitau?
-Jo nismo. A gdje je to?
- Tamo gdje su slike, suveniri i drugo. A ranije su tamo
ivjeli carevi.
- Trebalo bi pogledati - rekla je Ilona.
- Niste bile u rmitau! - alostio se Rimar.
ak je lagano usporio korake. Kao da mu je izazivalo od
vratnost druenje s tako nekulturnim enama.
Popeli smo se na prvi kat. Rimar je gurnuo vrata koja nisu
bila zatvorena. Posvuda su bile gomile posua. Na zidovima
su visjele fotografije. Na kauu su leali upadljivi omoti ploa
stranih izvoaa. Krevet nije bio pospremljen.
Rimar je upalio svjetlo i na brzinu pospremio. Zatim je
pitao:
- Kakva je to roba?
- Radije odgovori gdje je tvoj prijatelj s novcima?
U tom trenutku zauli su se koraci i pojavio se Fred Kole
snikov. U ruci je nosio novine koje je bio izvukao iz potan
skog sanduia. Izgledao je mimo, i ak ravnoduno.
- Terve
3
- rekao je Finkinjama - dobar dan!
Zatim se obratio Rimaru:
- Koja mrana lica! Jesi li navaljivao na njih?
- Ja?! - pobunio se Rimar. - Razgovarali smo o lijepim
stvarima! Usput, one razumiju ruski.
- Odlino - rekao je Fred - dobra veer, gospoo Lenart,
kako ste, gospoice Ilona?
- Nije loe, hvala.
- Zato ste tajile da govorite ruski?
3 Na finskome dobar dan" (nap. prev.).
20
- A tko nas je pitao?
- Najprije treba neto popiti - izjavio je Rimar.
Izvadio je iz ormara bocu kubanskog ruma. Finkinje su
vrlo rado pile. Rimar im je ponovno nalio.
Kad su goe otile u toalet, Rimar je rekao:
- Sve Finkinje izgledaju isto.
- Tim vie to su one sestrine - objasnio je Fred.
- To sam i mislio... Usput, lice ove gospoe Lenart uope
mi ne ulijeva povjerenje.
Fred je povisio glas na Rimara:
- A ije lice tebi ulijeva povjerenje, osim lica istranog suca?
Finkinje su se brzo vratile. Fred im je dao isti runik. Po
digle su ae i osmjehnule se - drugi put u itavom danu.
Torbe za trnicu drale su na koljenima.
- Hura - rekao je Rimar - za pobjedu nad Njemakom!
Popili smo, Finkinje takoer. Na podu je stajao radio-
gramofon i Fred ga je ukljuio nogom. Crna ploa lagano se
okretala.
- Va omiljeni pisac? - dosaivao je Finkinjama Rimar.
ene su se malo dogovarale izmeu sebe. Zatim je Ilona
rekla:
- Moda Karjalainen.
Rimar se blago osmjehnuo, dajui do znanja da prihvaa
navedeno ime. Ali, sm zahtijeva vie.
-Jasno - rekao je - a kakva je to roba?
- arape.
-I nita drugo?
- A to bi ti htio?
- Koliko? - zanimalo je Freda.
- Cetiristo trideset dva rublja - razgovijetno je izgovorila
mlaa, Ilona.
21
- Meingott! - uzviknuo je Rimar. - Pa to je agresivni kapi
talizam!
- Mene zanima koliko ima pari? - odgurnuo ga je u stranu
Fred.
- Sedamsto dvadeset.
- Najlon? - strogo je pitao Rimar.
- Sintetika - odgovorila je Ilona - par je ezdeset kopjejki.
To je ukupno etiristo trideset dva rublja...
Ovdje sam morao uiniti mali matematiki izraun. Sin
tetike arape tada su bile u modi. Sovjetska industrija takve
arape nije proizvodila. Mogle su se kupiti samo u vercu. Par
finskih arapa kotao je est rubalja. A kod Finaca se mogao
nabaviti za ezdeset kopjejki. Devetsto posto iste zarade...
Fred je izvadio novanik i izbrojio novce.
- Evo - rekao je - jo dvadeset rubalja. Robu ostavite u
torbama.
- Treba popiti - dometnuo je Rimar - za mirno rjeavanje
sueske krize! Za spajanje Alzasa i Lorene!
Ilona je prebacila novce u lijevu ruku. Uzela je do vrha
punu au.
- Hajde da poevimo ove Finkinje - proaptao je Rimar -
u cilju meunarodnog jedinstva.
Fred se okrenuo prema meni:
- Vidi s kim moramo imati posla!
Osjeao sam nemir i strah. Htio sam to prije otii.
- Va omiljeni umjetnik? - pitao je Rimar Ilonu.
Pritom joj je stavio ruku na lea.
- Moda Maaptere - rekla je Ilona, izmiui se.
Rimar je prijekorno podignuo obrve. Kao da je njegov
estetski osjeaj bio malo povrijeen.
Fred je rekao:
22
- Treba otpratiti ene i dati vozau sedam rubalja. Poslao
bih Rimara, ali on e maznuti dio novca.
-Ja?! - uzbunio se Rimar. - Sa svojom besprijekornom
au?!
Kad sam se vratio, posvuda su leali areni smotuljci u ce
lofanu. Rimar je izgledao malo lud.
- Pijastri, krune, dolari - ponavljao je - franci, jeni...
Onda se odjednom smirio, uzeo notes i flomaster. Neto
je izraunao pa rekao:
- Tono sedamsto dvadeset pari arapa. Finci su astan
narod. Eto, to znai slabo razvijena drava...
- Pomnoi s tri - rekao mu je Fred.
- Kako - s tri?
- arape e se dijeliti natroje, ako ih damo na veliko. Ko
mad i pol s dodatkom istog ajnog uvarka.
Rimar je brzo precizirao:
- Tisuu sedamsto dvadeset osam rubalja.
Bezumlje se u njega slagalo s praktinou.
- Petsto i neto svakomu - dodao je Fred.
- Petsto sedamdeset est - ponovno je precizirao Rimar...
Neto kasnije Fred i ja bili smo u evabdinici. Navoteno
platno na stolu bilo je ljepljivo. Oko nas lebdio je nekakav
mastan oblak dima. Ljudi su prolazili pored nas kao ribe u
akvariju.
Fred je izgledao rastreseno i mrzovoljno. Rekao sam:
- Za pet minuta toliko novca!
Trebalo je neto rei.
- Svejedno - odgovorio je Fred - ekat e etrdeset minu
ta da ti donesu burek na margarinu.
Tada sam pitao:
- to u ti ja?
23
- Rimaru ne vjerujem. Ne zato to Rimar moe pokrasti
klijenta. Iako tako neto nije iskljueno. I ne zato to Rimar
moe klijentu dati stare obveznice umjesto novca. Pa ak ni
zato to je sklon dirati klijenta. Nego zato to je Rimar bu
dala. to upropatava budalu? udnja za lijepim stvarima.
Rimar udi za lijepim stvarima. Usprkos tome to je povi
jesno osuen na propast, Rimar eli japanski tranzistor. Ide
u duan Berezka
4
, prua blagajniku etrdeset dolara. I to s
onom svojom njukom! Pa on u najobinijoj prodavaonici
prehrambenih proizvoda da je rubalj, a blagajnik uope ne
sumnja da je rubalj ukraden. A ovdje - etrdeset dolara! Na
ruavanje pravila valutnih operacija. Gotova stvar... Prije ili
kasnije e nagrabusiti.
-A ja?-pitam.
- Ti nee. Ti e imati drugih neprilika.
Nisam htio ispitivati kakvih.
Kad smo se pozdravljali, Fred je rekao:
- U etvrtak e dobiti svoj dio.
Otiao sam kui u nekom nejasnom stanju. Osjeao sam
istovremeno nemir i zanos. U lako steenom novcu vjerojat
no je neka gadna sila.
Asji nisam nita ispriao o svojoj pustolovini. Htio sam je
zadiviti. Neoekivano postati bogata koji ivi na visokoj nozi.
Meutim, stvari s njom postajale su sve gore. Stalno sam
je ispitivao. ak i kad sam vrijeao njezine poznanike, bilo je
to u obliku pitanja:
- Ne ini li ti se da je Arik ulman jednostavno glup?..
Htio sam kompromitirati ulmana u Asjinim oima, ali
sam postizao, naravno, suprotan uinak.
4 Lanac duty-free trgovina u sovjetsko doba (nap. prev.).
24
Rei u, unaprijed, da smo se ujesen rastali. T ovjek
koji stalno ispituje mora, prije ili kasnije, nauiti davati od
govore...
U etvrtak me nazvao Fred:
- Katastrofa!
- to je bilo?
Pomislio sam da su uhvatili Rimara.
-Jo gore - rekao je Fred - ui u najblii duan galante-
rijske robe.
- Zato?
- Svi su duani zatrpani sintetikim arapama. I to sovjet
skim sintetikim arapama. Osamdeset kopjejki je par. Kvali
teta nije nita loija od finskih. Isto sintetiko govno...
-I to emo sad?
- Nita. A to se tu moe? Tko je mogao oekivati takvu pod
lost od socijalistike ekonomije?! Komu u ja sad prodati finske
arape? Pa nee ih uzeti ni za rubalj! Znam ja nau kurvinsku
industriju! Prvo dvadeset godina drijema, a onda iznenada - eto
ti n! I svi duani nadjednom zatrpani nekakvim pizdarijama.
Ako su ve pokrenuli lananu proizvodnju, onda je gotovo.
Sad e tancati te sintetike arape - milijun pari u sekundi...
arape smo, nakraju, podijelili. Svatko od nas uzeo je
dvjesto etrdeset pari istih sintetikih arapa rune boje gra
ka. Jedina utjeha bila je oznaka - Made in Finland.
Nakon toga bilo je mnogoega. Operacija s ogrtaima Bo
logna. Preprodaja est njemakih stereoureaja. Tunjava u
hotelu Kozmos zbog sanduka amerikih cigareta. Bjeanje
pred milicijskom straom s tekom japanskom fotoopre-
mom. I puno drugih stvari.
Otplatio sam dugove. Kupio si pristojnu odjeu. Prebacio
se na drugi fakultet. Upoznao djevojku s kojom sam se kasni
25
je oenio. Otputovao sam na mjesec dana na Baltik, kad su
uhitili Rimara i Freda. Poeo sam s bojaljivim knjievnim
pokuajima. Postao sam otac. Sukobio se s vlastima. Izgubio
posao. Odsjedio mjesec dana u Kaljaevskom zatvoru.
I samo jedna stvar se nije mijenjala. Dvadeset godina ko
operio sam se u arapama boje graka. Poklanjao sam ih
svim svojim poznanicima. uvao u njima igrake za novo
godinji bor. Brisao njima prainu. Zapuivao arapama pu
kotine u prozorskim okvirima. Pa ipak se koliina tog smea
nije smanjivala.
Na kraju sam otputovao, i ostavio u praznom stanu hrpu
finskih sintetikih arapa. Samo sam tri para ubacio u koveg.
Podsjetile su me na kriminalne dane u mladosti, prvu lju
bav i stare prijatelje. Fred se, nakon to je odsjedio dvije godi
ne, razbio na motoru ezet. Rimar je odsjedio godinu dana i
sad radi kao dispeer u mesnom kombinatu. Asja je uspjeno
emigrirala i predaje leksikologiju na Stanfordu. to vrlo ud
no obiljeava ameriku znanost.
26
Nomenklaturne plitke cipele
Moram poeti s otvorenim priznanjem. Te sam cipele prak
tiki ukrao...
Prije dvjesto godina povjesniar Karamzin boravio je u
Francuskoj. Ruski emigranti su ga pitali:
- to se, u dvije rijei, dogaa u domovini?
Karamzinu nisu trebale ni dvije rijei.
- Kraa - odgovorio je.
Stvarno, kraa. I to svake godine u sve veim razmjerima.
Iz mesnog kombinata odnose govee meso u jednom ko
madu. Iz tekstilne tvornice - preu. Iz tvornice kinoprojek-
tora - lee.
Odvlae sve - keramike ploice, gips, polietilen, elektromo
tore, eljezne klinove, vijke, elektronske cijevi, konce, stakla.
esto sve to dobiva metafiziko obiljeje. Govorim o sa
vreno zagonetnoj krai bez ikakve razumne svrhe. Tako ne
to, siguran sam, postoji samo u ruskoj dravi. Poznavao sam
uglaenog, plemenitog, obrazovanog ovjeka koji je iz podu
zea odnio vedro cementnog morta. Putem se mort, narav
no, stvrdnuo. Kradljivac je bacio kamenu gromadu nedaleko
od svoje kue.
Drugi moj prijatelj provalio je u propagandni centar. Od
nio je glasaku kutiju. Dovukao ju je kui i smirio se. Trei
moj poznanik ukrao je aparat za gaenje poara. etvrti je iz
ureda svog naelnika odnio bistu Paula Robesona. Peti - re
27
klamni plakat iz Ulice kapina. esti - stalak za note iz ama
terskog kluba.
Ja sam, kao to ete se moi uvjeriti, bio mnogo prakti
niji. Ukrao sam kvalitetne sovjetske cipele raene za izvoz.
I k tomu ih nisam ukrao u duanu, naravno. U sovjetskim
duanima nema takvih cipela. Maznuo sam ih predsjedniku
Gradskog izvrnog komiteta. Ili, kratko reeno, gradonael
niku Lenjingrada.
Meutim, pourili smo s priom.
Demobiliziravi se, poeo sam raditi u tvornikim novina
ma. Radio sam tamo tri godine. Shvatio sam da ideoloki rad
nije za mene.
Htio sam neto neposrednije. Daleko od moralnih sumnji.
Sjetio sam se da sam neko pohaao umjetniku kolu.
Izmeu ostalog, onu istu koju je zavrio uveni umjetnik
emjakin. Neke su mi navike ostale. Poznanici su me preko
veze namjestili u DPI (Kombinat dekorativno-primijenjene
umjetnosti). Postao sam uenikom klesara. Odluio sam da
u raditi u podruju monumentalnog kiparstva.
Jao, monumentalno kiparstvo je vrlo konzervativan stil.
Razlog tomu je u samoj njegovoj monumentalnosti.
Moe se potajno pisati romane i simfonije. Moe se potaji
ce eksperimentirati s kistom. A evo, probajte zatajiti skulptu
ru od etiti metra. Nee proi!
Za takav je posao potreban prostran atelje. Znatna po
mona sredstva. itavo osoblje pomonika, ljevaa, utovari-
vac. Ukratko, trai se slubeno priznanje. Znai - potpuna
vjernost. I nikakvih eksperimenata...
Bio sam jednom u ateljeu uvenog kipara. U kutovima su
stajale gomile njegovih nezavrenih radova. Lako sam prepo
znao Jurija Gagarina, Majakovskog, Fidela Castra. Kad sam
28
paljivije pogledao, skamenio sam se - svi su bili goli. S ured
no modeliranim stranjicama, spolnim organima i miiima
koji su se isticali. Sledio sam se od straha.
- Nita udno - objasnio je kipar - mi smo realisti. Najpri
je modeliramo anatomiju. Zatim odjeu...
Zato su nai kipari bogati ljudi. Najvie dobivaju za skulp
turu Lenjina. ak se ni zahtjevna brada Karla Marxa ne plaa
tako izdano.
Spomenik Lenjinu postoji u svakom gradu. U centru sva
ke etvrti. Narudbe takve vrste su neiscrpne. Iskusni kipar
moe modelirati Lenjina naslijepo. To jest, zavezanih oiju.
Iako bude i neobinih stvari. U eljabinsku je, na primjer, bio
takav sluaj.
Na sredinjem trgu, nasuprot zgrade Gradskog vijea, tre
bali su postaviti spomenik Lenjinu. Organizirali su sveani
miting. Okupilo se tisuu i pol ljudi.
Svirala je patetina glazba. Govornici su drali govore.
Spomenik je bio prekriven sivim platnom.
Lenjin je bio prikazan u poznatoj pozi - turista koji glasa
na cesti. Njegova desna ruka pokazivala je put u budunost.
Lijevu je drao u depu raskopanog kaputa.
Glazba je utihnula. U tiini koja je uslijedila netko se na
smijao. Minutu kasnije grohotom se smijao itav trg.
Samo se jedan ovjek nije smijao. Bio je to lenjingradski
kipar Viktor Drikov. Izraz ilasa na njegovu licu postupno je
prelazio u grimasu ravnodunosti i beznaa.
to se dogodilo? Nesretni je kipar isklesao dvije kape sa
titnikom. Jedna je pokrivala glavu voe. Druguje Lenjin sti
skao u aci.
Slubenici su neispravni spomenik brzo prekrili sivim
platnom.
29
Ujutro je spomenik bio ponovno otkriven. Preko noi su
uklonili suvinu kapu...
Ponovno smo se udaljili od teme.
Spomenici nastaju tako. Kipar modelira glineni model.
Ljeva ga odlijeva u gipsu. Zatim dolaze na red klesari.
Postoji figura od gipsa. A postoji i bezoblini mramorni
blok. Treba, kako se kae, ukloniti sve suvino. S apsolutnom
preciznou kopirati gipsani model.
Za to postoje posebni alati pomou kojih se s gipsanog
modela prenose toke na kamen. Pomou tih alata u kamenu
se prave tisue ureza. To jest, odreuju se konture budueg
spomenika.
Zatim klesar uzima malu builicu. Skida suvine slojeve
mramora. Uzima klesarski eki i dlijeto za kamen (neto po
put ekia i dlijeta). Predstoji zavrna etapa, filigranski, odgo
voran posao.
Klesar obrauje mramornu povrinu. Samo jedan kri
vi pokret - i gotovo. Sastav mramora slian je fakturi dr-
veta. U mramoru postoje osjetljivi slojevi, tvrda mjesta,
pukotine. Postoje vrsta fakturna zgunjenja (neto poput
voria u drvu). Postoje mnogobrojne primjese drugih vr
sta kamena. I tako dalje. Openito, taj je posao pedantan
i sloen.
Mene su stavili u brigadu klesara. Bilo nas je troje. Brigadir
se zvao Osip Lihaev. Njegov pomonik i prijatelj zvao se
Viktor Cipin. Oboje su bili majstori u svome poslu i, narav
no, teki alkoholiari.
Pritom je Lihaev pio svakodnevno, dok je Cipin bolovao
od kroninog alkoholizma. to Lihaevu nije smetalo da s
vremena na vrijeme popije, a Cipinu da se napije svaki put
kad mu se ukae prilika.
30
Lihaev je bio mrk, suzdran, krt na rijeima. Satima bi
utio, a onda bi odjednom izgovarao kratke i potpuno neo
ekivane reenice. Njegovi su monolozi bili nastavak ozbilj
nih unutarnjih razmiljanja. Uzviknuo bi, naglo se obraajui
bilo kome tko bi se naao u blizini:
- Evo, kae - kapitalizam, Amerika, Europa! Privatno
vlasnitvo! I zadnji tikvan ima osobni auto!.. A dolar, molim
lijepo, svejedno pada!..
- Znai, ima kamo padati - veselo bi odgovorio Cipin - to
nije loe. A tvoj usrani rubalj niti nema kamo padati...
Meutim Lihaev, ponovno utonui u utnju, ne bi rea
girao.
Cipin je, naprotiv, bio priljiv i dobroduan ovjek. Volio
je raspravljati.
- Nije stvar u autu - priao je - i sm sam voza amater...
U kapitalizmu je najvanija sloboda. Ako ti je do pia - pi
je od jutra do veeri. Ako ti se rinta - rinta dvadeset etiri
sata. Nikakav ideoloki odgoj. Nikakav socijalistiki moral.
Oko tebe asopisi s golim djevojkama... Onda opet - poli
tika. Recimo, nije ti se svidio neki ministar - odlino. Pie
urednitvu: ministar je govno! Svakom se predsjedniku moe
pljunuti u facu. O potpredsjednicima zaista ne govorim... A
auto ni ovdje nije neka velika rijetkost. Ja imam Zaporoec iz
ezdesete godine, i kakva korist od toga?..
Stvarno, Cipin je kupio Zaporoec. Meutim, kao kroni
ni alkoholiar, mjesecima nije sjedao za volan. U studenom je
auto zatrpao snijeg. Zaporoec je postao malo snjeno brdo.
Oko njega su se stalno okupljala djeca iz susjedstva. Na pro
ljee se snijeg otopio. Zaporoec je postao nizak, kao trkai
auto. Krov je na njemu bio zgnjeen od djejih saonica.
Cipina je to gotovo razveselilo:
31
- Za volanom moram biti trijezan. A taksijem u i pijan
stii...
Na takve sam, eto, nabasao uitelje.
Uskoro smo dobili narudbu. K tomu, prilino unosnu i
hitnu. Brigada je trebala isklesati reljefnu skulpturu Lomono
sova za novu stanicu metroa. Kipar udnovski brzo je pripre
mio kalup. Ljevai su ga odlili u gipsu. Doli smo pogledati
taj rad.
Lomonosov je bio prikazan u nekakvom sumnjivom ogr
tau. U desnoj je ruci drao svitak papira. U lijevoj - globus.
Papir je, koliko ja shvaam, simbolizirao stvaralatvo, a glo
bus - znanost.
Sm Lomonosov izgledao je punano, enstveno i ne
uredno. Bio je slian svinji. U Staljinovo vrijeme tako su se
prikazivali kapitalisti. Oigledno je udnovski htio potvrditi
primat materije nad duhom.
A globus mi se svidio. Iako je iz nekog razloga prema gle
datelju bio okrenut s amerike strane.
Kipar je savjesno oblikovao minijaturne Kordiljere, Apa-
lako gorje, Gvajanski tit. Nije zaboravio ni jezera i rijeke
- Huron, Athabascu, Manitobu...
Izgledalo je to prilino udno. U Lomonosovljevo doba
takve detaljne karte Amerike, mislim, nije bilo. Rekao sam to
udnovskom. Kipar se razljutio:
- Razmiljate kao uenik desetog razreda! A moja skulptu
ra nije nastavno sredstvo! Pred Vama je esta Bachova inven
cija, utisnuta u mramor. Preciznije, u gips... Posljednji krik
metafizikog sintetizma!..
- Kratko i jasno - dometnuo je Cipin.
- Ne raspravljaj - apnuo mi je Lihaev - to ima s tim?
Neoekivano se udnovski smekao:
32
- A moda imate pravo. Ali ipak - ostavit emo kako jest.
U svakom je poslu potrebna minimalna doza apsurda...
Bacili smo se na posao. Najprije smo radili u kombinatu.
Zatim se pokazalo da treba pouriti. Bilo je odlueno da se
stanica otvori pred praznike u studenom.
Trebalo je zavriti posao na mjestu gdje e stajati skulptu
ra. To jest, pod zemljom.
Na stanici Lomonosovskaja izvodili su se zavrni radovi.
Ovdje su vrijedno radili zidari, elektriari, fasaderi. Bezbroj
ni kompresori stvarali su paklenu buku. U zraku se osjeao
miris spaljene gume i svjeeg vapna. U metalnim bavama
gorjela je vatra.
Na su kalup oprezno spustili pod zemlju. Uvrstili su ga
na ogromno postolje od hrastovine. Pored njega na lancima
je visio mramorni blok od etiri tone. U njemu su se nazirali
priblini obrisi figure Lomonosova. Pred nama je bio najod
govorniji dio posla.
Tada je dolo do nepredviene komplikacije. Stvar je u
tome da pomine stepenice nisu bile u pogonu. Penjui se
gore po votku trebalo je proi esto stepenica.
Prvi dan Lihaev je izjavio:
- Idi ti. Ti si najmlai.
Nisam znao da se metro nalazi na takvoj dubini. I to jo
u Lenjingradu, gdje je zemljite vlano i nestabilno. Trebao
sam se dvaput odmoriti. Stolinaja, koju sam donio, ispila se
za jednu minutu.
Morao sam se opet penjati. Jo uvijek sam bio najmlai.
Ukratko, u jednom sam se danu est puta penjao.
Poela su me boljeti koljena.
Idui smo se dan organizirali drugaije. Naime, odmah
smo kupili est boca. Ali, to nije pomoglo. Nae su rezerve
33
privukle panju drugih. Prili su nam elektriari, zavarivai,
maleri, fasaderi. Nakon deset minuta vie nije bilo votke. I
ponovno sam se penjao gore.
Trei dan moji su uitelji odluili da e prestati piti. Za
neko vrijeme, razumije se. Ali, drugi oko nas pili su po sta
rom. I dareljivo nas astili.
etvrti dan Lihaev je izjavio:
-Ja nisam frajer! Ne mogu vie piti na tui raun! Deki,
tko je od nas najmlai?..
I krenuo ja opet po stepenicama. Penjanje mi je ilo sve
lake. Noge su, oito, ovrsnule.
Tako da su, uglavnom, radili Lihaev i Cipin. Izgled Lo
monosova sve se vie ocrtavao. I, treba primijetiti, bio je sve
odbojniji.
Ponekad bi doao kipar udnovski. Davao bi upute za
rad. Poneto bi u hodu mijenjao.
Radnike je takoer zanimao Lomonosov. Pitali bi, na primjer:
- Tko je to, zapravo - mukarac ili enska?
- Neto izmeu - odgovarao bi im Cipin...
Pribliavali su se praznici. Zavrni radovi bliili su se kra
ju. Stanica metroa Lomonosovskaja poprimala je elegantan,
svean izgled.
Pod su poploili mozaikom. Svodovi su bili ukraeni svje
tiljkama od lijevanog eljeza. Na jedan od zidova trebao je
doi na reljef. Tamo su postavili ogroman zavareni okvir.
Malo iznad njega svjetlucali su se teki koloturi s lancima.
Sklanjao sam otpad. Moji su uitelji davali skulpturi zavr
ni sjaj. Cipin je zavravao ipkasti ukras na prsima. Lihaev je
polirao uvojke vlasulje.
Uoi otvaranja stanice noili smo pod zemljom. Predsto
jalo nam je objesiti na nesretni reljef. A zapravo - podii ga
34
koloturnikom. Umijeati takozvane pirone. I na kraju, spoje
ve, koji e drati skulpturu, zaliti epoksidnom smolom.
Podii takav blok na etiri metra iznad zemlje prilino je
komplicirano. Muili smo se nekoliko sati. Koloturi su se ne
prestano zaglavljivali. Klinovi nisu htjeli ui u otvore. Lanci
su kripali, kamen se njihao. Lihaev je vikao:
- Ne prilazi!..
Na kraju, mramorni blok bio je podignut. Skinuli smo lan
ce i odmaknuli se na prilinu udaljenost. Izdaleka je Lomono
sov izgledao pristojnije.
Cipin i Lihaev su s olakanjem malo popili. Zatim su po
eli pripremati epoksidnu smolu.
Razili smo se pred jutro. U jedan sat trebalo je biti svea
no otvaranje.
Lihaev je doao u tamnoplavom odijelu. Cipin u jakni
od jelenje koe i trapericama. Nisam ni slutio da je takav
minker.
Uostalom, oboje su bili trijezni. Od toga im se ak promi
jenila boja lica.
Spustili smo se u metro. Meu mramornim stupovima
etkali su se sveano odjeveni trijezni radnici. Iako su depovi
mnogima bili ispupeni.
etvorica tesara uurbano su postavljala malu tribinu.
Trebali su je postaviti ispod naeg reljefa.
Osip Lihaev tihim mi je glasom rekao:
- Postoji mogunost da se epoksidna smola nije stvrdnu-
la. Cipa je nabacao previe otopine. Ukratko, ova mramorna
figa dri se za asnu rije. Zato, kad pone miting, udalji se
malo. I upozori suprugu za ubudue.
- Ali tamo e - kaem - biti sva krema Lenjingrada! A to
ako se stropota itava konstrukcija?
35
- Moda je tako i bolje -bezvoljno je rekao brigadir...
U jedan sat trebali su se pojaviti ugledni gosti. Oekivali
su gradonaelnika, druga Sizova. U njegovoj pratnji trebali su
doi predstavnici lenjingradskog javnog ivota. Znanstvenici,
generali, sportai, pisci.
Program otvorenja bio je sljedei. Prvo mali banket za
odabrane. Zatim kratki miting. Uruivanje poasnih diploma
i nagrada. A dalje, kako se izrazio upravitelj stanice, prema
interesima". Jedni e u restoran, drugi na koncert umjetnik
amatera.
Gosti su doli u jedan sat i dvadeset minuta. Prepoznao
sam kompozitora Andreja Petrova, dizaa utega Dudka i re
datelja Vladimirova. I, naravno, samoga gradonaelnika.
Bio je to visok ovjek, nije bio ni toliko star. Izgledao je,
moe se rei, pametno. uvala su ga dva mrka, uhranjena
momka. Izbijala je iz njih povrna potitenost koja je bila po
tvrdom oigledne spremnosti za tunjavu.
Gradonaelnik je obiao stanicu, ali pokraj naeg reljefa se
zadrao. Tiho je pitao:
- Na koga me on podsjea?
- Na Hrueva - namignuo nam je Cipin.
Gradonaelnik nije doekao odgovor i nastavio je dalje.
Za njim je, servilno se smjekajui, trao upravitelj stanice.
Dotad su tribinu obloili satenom roza boje. Nakon ne
koliko minuta razgledavanje je zavrilo. Pozvali su nas za
stol. Otvorila su se neka tajnovita bona vrata. Ugledali smo
prostranu sobu. Nisam ni znao da postoji. Vjerojatno su je
namjeravali urediti kao sklonite za upravu. Na banket su bili
pozvani gosti i nekoliko zaslunih radnika. Pozvali su nas tro
jicu. Oigledno su mislili da smo mjesni intelektualci. Tim
vie to kipar nije bio prisutan.
36
Za stol je sjelo svega tridesetak ljudi. Sjedne strane - gosti,
njima nasuprot - mi.
Govor je zapoeo upravitelj stanice. Predstavio je grado
naelnika, nazvavi ga nepokolebljivim lenjinistom". Svi su
dugo pljeskali.
Zatim je rije preuzeo gradonaelnik. itao je s papiri
a. Izrazio je osjeaj dubokog zadovoljstva. estitao je svim
radnicima to su na vrijeme zavrili poslove. Zamuckujui je
naveo tri, etiri prezimena. I, na kraju, predloio zdravicu za
mudro lenjinsko rukovodstvo.
Podigao se amor i svi su uzeli ae.
Potom je uslijedilo jo nekoliko zdravica. Upravitelj stani
ce predloio je da se popije za gradonaelnika. Kompozitor
Petrov - za svijetlu budunost. Redatelj Vladimirov - za mi
ran suivot. A diza utega Dudko - za bajku, koja se naoi
gled svih pretvara u stvarnost.
Cipin je bio nepovjerljiv. Popio je bokal konjaka i poseg
nuo za ampanjcem.
- Nemoj mijeati - savjetovao mu je brigadir - i ovo ti je
ve dosta.
- to znai - nemoj mijeati - zaudio se Cipin - zato? Pa
ja pametno mijeam. Radim sve po pravilima. Mijeati votku
s pivom je jedno. Konjak sa ampanjcem - drugo. U tome
sam znalac.
- To se i vidi - namrtio se Lihaev - po onoj epoksidnoj
smoli...
Ve su za minutu svi priali u isti glas. Cipin je grlio
redatelja Vladimirova. Upravitelj stanice dodvoravao se
gradonaelniku. Fasaderi i zidari, jedni drugima upada
jui u rije, alili su se na to to premalo vrednuju njihov
rad.
37
Samo je Lihaev utio. Oito je razmiljao o neemu. A
onda je iznenada, potpuno neoekivano izustio, obraajui
se dizau utega Dudku:
- Poznavao sam jednu idovku. Zbliili smo se. Nije loe
kuhala...
Ja sam promatrao gradonaelnika. Neto ga je zabrinjava
lo. Muilo. Zbog neega se mrgodio i naprezao. Svako malo
na njegovu bi se licu pojavio paeniki osmijeh.
Onda se dogodilo sljedee.
Gradonaelnik se naglo pribliio stolu. Sagnuo se, ne spu
tajui glavu. Ostavio je na stolu sendvi i spustio lijevu ruku.
Otprilike jednu minutu lice poasnog gosta izraavalo
je krajnju usredotoenost. Zatim, nakon to se jedva zauo
zvuk gume koja je pukla, gradonaelnik se veselo zavalio na
naslon stolca. I s olakanjem uzeo sendvi.
Tada sam neprimjetno podignuo stolnjak. Pogledao sam
ispod stola i odmah se uspravio. Ono to sam vidio toliko
me zapanjilo da sam zaustavio dah. Najeio sam se to znam
tajnu.
A vidio sam gradonaelnikova krupna stopala na kojima
su bile vrsto pripijene zelene svilene arape. Prsti njegovih
nogu su se micali. Gradonaelnik kao da je improvizirao na
klaviru.
Pored su leale cipele.
I ne znam to se u tom trenutku sa mnom dogodilo. Je li
isplivalo na povrinu moje potisnuto disidentstvo. Je li pro
govorila moja kriminalna bit. Jesu li na mene utjecale tajan
stvene razorne sile.
Jednom u ivotu to se dogodi svakom.
Dogaaja koji su uslijedili prisjeam se kao u magli. Pri
maknuo sam se na rub sjedala. Ispruio sam nogu. Napi
38
pao sam gradonaelnikove cipele i paljivo ih privukao k
sebi.
I tek sam nakon toga premro od straha.
Upravitelj stanice tog je trenutka ustao:
- Molim panju, prijatelji! Pozivam vas na kratki sveani
miting. Poasni gosti, zauzmite mjesta na tribini!
Svi su se uskomeali. Redatelj Vladimirov popravio je
kravatu. Diza utega Dudko na brzinu je zakopao najgor-
nje dugme na hlaama. Cipin i Lihaev nerado su se udaljili
od bokal.
Pogledao sam gradonaelnika. Osvrui se uznemireno
oko sebe, pipao je nogom ispod stola. Ja, naravno, to ni
sam vidio. Ali sam pretpostavljao po izrazu njegova zbu
njenog lica. Bilo je vidljivo da se radijus njegove potrage
poveava.
to mi je drugo preostalo?
Pokraj mog stolca bila je Lihaevljeva aktovka. Aktovka
je bila uvijek s nama. U nju je moglo stati ak esnaest boca
Stoline. Jednom i zauvijek bilo mi je povjereno da je vuem
uokolo.
Ispustio sam iz ruke maramicu za nos. Zatim sam se sa
gnuo i ugurao gradonaelnikove cipele u aktovku. Osjetio
sam pod rukom da su to fine, kvalitetne vrste cipele. Ne mi
slim da bi netko sve to primijetio.
Zatvorio sam aktovku i ustao. Ostali su takoer stajali. Svi
osim druga Sizova. Tjelohranitelji su upitno pogledavali efa.
I tu je gradonaelnik pokazao da je pametan i snalaljiv
ovjek. Pritisnuvi dlan na grudi, tiho je rekao:
- Neto mi nije dobro. Prilegnut u na minutu...
Gradonaelnik je brzo skinuo sako, olabavio kravatu i s
mukom se smjestio na sofu uz telefon. Njegova stopala u ze
39
lenim svilenim arapama umorno su se razmaknula. Ruke je
drao na trbuhu. Oi su bile poluzatvorene.
Tjelohranitelji su poeli raditi svoj posao. Jedan je telefo
nirao lijeniku. Drugi je nareivao:
- Oslobodite prostoriju! Kaem - oslobodite prostoriju!
Bre! Ponite s mitingom!.. Ponavljam - ponite s mitingom!..
- Mogu li ja kako pomoi? - umijeao se upravitelj stanice.
- Gubi se, pederu! - zaorio se odgovor.
Prvi tjelohranitelj je dodao:
- Neka sve na stolovima ostane kako jest! Nije iskljuena
provokacija! Nadam se da se znaju prezimena prisutnih?
Upravitelj stanice usluno je klimnuo glavom:
- Pokazat u vam popis...
Izali smo iz prostorije. Nosio sam aktovku u ruci, a ruka mi je drhtala. Meu stupovima su se tiskali radnici. Lomono
sov je, hvala Bogu, i dalje visio na svom mjestu.
Miting nisu otkazali. Ugledni gosti, ostavi bez svog pred
vodnika, usporili su korak pored tribine. Naredili su im da se
popnu. Gosti su se smjestili ispod mramornog bloka.
- Hajdemo odavde - rekao je Lihaev - to jo ovdje ni
smo vidjeli? Znam jednu pivnicu u Ulici kalova.
- Bilo bi dobro - kaem ja - da budemo sigurni kako se
spomenik nije strovalio.
- Ako se strovali - na to e Lihaev - i u pivnici emo uti.
Cipin je dodao:
- Bit e to smijurija...
Izali smo iz metroa. Dan je bio vrlo hladan, ali sunan.
Grad je bio ukraen sveanim zastavama.
A naeg su Lomonosova nakon dva mjeseca skinuli. Le-
njingradski znanstvenici uputili su pismo novinama. Zalili su
se da naa skulptura vrijea veliki lik. Prigovori su se, narav-
40
no, odnosili na udovskog. Tako da su nama novce u potpu
nosti isplatili. Lihaev je rekao:
- To je najvanije...
41
Pristojno dvoredno odijelo
I sada se odijevam ne pridajui tome panju. A ranije sam se
odijevao jo gore. U Savezu sam se odijevao toliko loe, da su
me ak prekoravali zbog toga. Prisjeam se kako mi je direk
tor Pukinskog spomen-parka govorio:
- Svojim hlaama, drue Dovlatove, naruavate praznini
ugoaj ovdanjih mjesta...
U redakciji, gdje sam radio, takoer su bili nezadovoljni
mnome. Sjeam se kako se urednik jednih novina alio:
- Vi nas jednostavno kompromitirate. Ukazali smo Vam
povjerenje. Poslali Vas na sahranu generala Filonenka. A Vi
ste se, kako sam uo, pojavili bez sakoa.
- Bio sam u jakni.
- Na Vama je bila nekakva stara sveenika halja.
- Nije to sveenika halja. To je jakna iz inozemstva. I,
usput, poklon od Lgera.
(Jaknu sam zaista dobio od Fernanda Lgera. Ali, ta je pri
a pred nama.)
- to je to lee"? - namrtio se urednik.
- Lger - poznati francuski umjetnik. lan komunistike
partije.
- Ne bih rekao - kazao je urednik, a onda se odjednom
razljutio - dosta! Vjeno izgovori! I uvijek neto posebno!
Izvolite se odijevati kako i prilii zaposleniku solidnih novina!
Tada sam rekao:
43
- Neka mi redakcija kupi sako. Ili jo bolje - odijelo. A
kravatu u, hajde, sm kupiti...
Urednik je mudrovao. Bilo mu je savreno svejedno kako
se ja odijevam. Nije u tome bila stvar. Sve se jednostavno
moglo objasniti.
Bio sam najzdraviji u redakciji. Najkrupniji. To jest, kako
me uvjeravalo rukovodstvo - najnaoitiji. Ili, prema izrazu
odgovornog sekretara Minca - najreprezentativniji".
Ako bi umrla neka poznata linost, iz redakcije bi slali
mene na sahranu. T ne moe svatko tegliti lijes. A ja sam to
radio ak s nadahnuem. Ne zato to sam volio sahrane, ve
zato to sam mrzio novinarski posao...
- Drskost - rekao je urednik.
- Nije uope nita takvo - kaem ja - to je legitimni zahtjev.
eljezniarima se, na primjer, da je posebna odjea. Straarima
- bunde. Roniocima - ronilaka odijela. Neka mi redakcija kupi
posebnu odjeu. Odijelo za pogrebne ceremonije...
Na je urednik bio dobroduan ovjek. S velikom plaom
ovjek si moe dopustiti takav luksuz kao to je dobrodu-
nost. A i vremena su tada bila relativno liberalna.
Rekao je:
- Hajde da dogovorimo kompromisno rjeenje. Pripremi
te do nove godine tri drutveno vana materijala. Tri lanka
od irokog drutveno-politikog znaaja. I tada e Vas redak
cija nagraditi skromnim odijelom.
- to znai - skromnim? Jeftinim?
- Ne jeftinim, nego crnim. Za sveane prilike.
- Okay - kaem ja - pamtit emo ovaj razgovor...
Nakon tjedan dana dolazim u redakciju. Zove me ef pro
pagandnog odjela Bezuglov. Silazim kat nie. Bezuglov isto
vremeno pria na dva telefona. ujem:
44
- Bjelorusija ne odgovara. Ima hrpa Bjelorus. Daj mi
Uzbeka ili, u najgorem sluaju, Estonca... Zapravo ne, ekaj
malo, ima jedan Estonac... Ali zato je Moldavac neizvjestan...
to?.. Radnik otpada, proletaraca ima dovoljno... Daj intelek
tualca, ili nekog iz uslunog sektora. A najbolje neko vojno
lice. Kakvog starijeg vodnika... Uglavnom, radi!
Bezuglov je uzeo drugu slualicu:
- Alo... Hitno nam treba Uzbek. I to bilo kakav, makar i
besposliar... Potrudi se, golupiu, pamtit u ti to...
Pozdravim ga i pitam:
- Kakva je to Intemacionala?
Kae Bezuglov:
- Uskoro e Ustavni dan. Pa smo odluili dati petnaest
ogleda. Prema broju saveznih republika. Ukljuiti predstav
nike raznih naroda.
Bezuglov je izvadio cigarete i nastavio:
- S Rusima, recimo, nema problema. Ukrajinaca takoer ima
dovoljno. Gruzina smo nali na Medicinskoj akademiji. Azerbaj-
danca u jednom mesnom kombinatu. ak smo pronali Mol-
davca, instruktora rajonskog komiteta Komsomola. Ali s Uzbeci-
ma, Kirgizima i Turkmenima - fijasko. Gdje da naem Uzbeka?!
- U Uzbekistanu - apnuo sam.
- A jesi pametan! Jasno, u Uzbekistanu. Ali, ja imam roko
ve. Da ne priam o tome da su sredstva iz fondova za slu
bena putovanja odavno potroena... Ukratko, hoe zaraditi
pedeset rubalja?
- Hou.
- Tako sam i mislio... Nai mi Uzbeka, napisat u pedese-
ticu. Povisit u kao za naknadu tete...
- Poznajem jednog Tatarina.
Bezuglov se razljutio:
45
- to e mi Tatarin?! Kod mene ima puno Tatara. I kakve
koristi od toga? Pa nije to savezna republika... Ukratko, nai mi
Uzbeka. Kirgiza i Turkmena ve sam dodijelio honorarcima.
aka evelev kao ima nekakvog Tadika. Samojlov trai Kaza-
ha. I tako dalje. Treba nam Uzbek. Hoe se prihvatiti tog posla?
- Dobro - kaem - ali te upozoravam. Ogled e biti dru
tveno znaajan. Od irokog drutveno-politikog znaaja.
-Jesi li pio? - pitao je Bezuglov.
- Ne. Ima neki prijedlog?
- to je tebi - zamahnuo je ruicama Bezuglov - nema
anse. Pijem samo naveer... Nikad prije jedan sat popodne...
Bezuglova sam dugo poznavao. Bio je poseban ovjek.
Rodom iz Sverdlovska.
Sjeam se kako sam se jednom spremao na slubeni put
na Ural. Naravno, morao sam navratiti u Sverdlovsk. I to
ba za prvomajske praznike. Postojala je mogunost da bude
komplikacija s hotelom.
Kaem ja Bezuglovu:
- Mogu li noiti u Sverdlovsku kod tvojih roditelja?
- Naravno - uzviknuo je Bezuglov - naravno! Koliko ho
e! Svima e biti jako drago. Imaju ogroman stan. Tata je do
pisni lan Akademije znanosti, a mama - zasluni umjetnik.
Ugostit e te domaim tijestom punjenim mesom... Jedini
uvjet: nemoj izlanuti da se poznajemo. Inae je sve propalo.
Ja sam od etrnaeste godine sramota obitelji!..
- Dobro - kaem - potrait u ti Uzbeka.
Prionuo sam na posao. Prelistao sam adresar. Nazvao tride
setak poznanika. Na kraju mi je jedan prijatelj, truba, rekao:
- Imamo jednog sviraa trombona Balieva. Po nacional
nosti je Uzbek.
- Prekrasno - kaem - daj mi njegov broj telefona.
46
- Pii.
Zapisao sam.
- Svidjet e ti se - rekao je moj prijatelj. - ovjek je kul
turan, naitan, sa smislom za humor. Nedavno je osloboen.
- to znai - osloboen?
- Istekla mu je kazna pa su ga pustili na slobodu.
- to je, lopov?
- A emu to - lopov? - uvrijedio se prijatelj. - ovjek je
odsjedio zbog silovanja...
Spustio sam slualicu.
U tom trenutku zove Bezuglov:
- Ima sree - vie - nali smo Uzbeka. Muik ga je na
ao... Gdje? Pa na Kuznenoj trnici. Prodavao je onu... kako
se... hohlomu
5
.
- Misli, pahlavu
6
?
- E da, baklavu, koja razlika... A sitan trgovac - to je ak
dobro. To se sad diskretno potie. Male privatne okunice,
osobni povrtnjaci i sve tog tipa...
Pitao sam:
-Jesi li siguran da baklava raste u povrtnjaku?
- Ne znam gdje raste baklava. I ne elim znati. Ali do
bro znam koje su posljednje direktive Gradskog komiteta...
Ukratko, s Uzbekom je u redu.
- teta - kaem - upravo sam pronaao odlinog kandida
ta. Kulturan, obrazovan Uzbek. Solist orkestra. Nedavno se
vratio s gostovanja.
- Prekasno. Imaj ga u vidu za ubudue. ovjek je ve do
nio lanak. A za tebe imam novi zadatak. Blii se Dan racio-
5 Dekorativno oslikano drveno posue (nap. prev.).
6 Baklavu (nap. prev.).
47
nalizatora. Mora nai suvremenog ruskog zanatliju, potom
ka uvenog Leve
7
. Onoga koji je potkovao englesku buhu. I
napraviti materijal na tu temu.
- Drutveno znaajan?
- Bez toga nikako.
- Dobro - kaem - pokuat u...
uo sam neto o takvom zanatliji. Priao mi je o njemu
moj stariji brat koji je radio u filmskoj kronici.
Starac je ivio u Jelizarovskoj ulici u okolici Lenjingrada, u
privatnoj kui. Bilo ga je mnogo lake nai no to sam mislio.
Prvi prolaznik kojeg sam susreo pokazao mi je put.
Starac se zvao Jevgenij Eduardovi. Restaurirao je stare
automobile. Na otpadima je pronalazio zahrale trupove
automobila. Iz razliitih izvora slagao je prvobitan oblik auta.
Zatim je radio ogroman posao: tokario je, lijepio, niklovao.
Obnovio je desetke starih modela. Meu njegovim djeli
ma bile su marke Oldsmobile, Chevrolet, Peugeot i Ford. Bili
su raznih boja, s koom, mesingom i kromom koji su se sjajili
i ostavljali snaan dojam.
I uz to, svi ti modeli bili su u voznom stanju. Vibrirali su,
kretali se, ula se truba. Lagano se ljuljajui pretjecali su pje
ake. Bio je to upeatljiv, gotovo cirkuski prizor.
Za volanom je vano sjedio vlasnik, Jevgenij duardovic.
Njegov se stari dvoredni kratki kaput sav sjajio. Oi su zakri-
vale naoale s celuloidnim okvirima. Velika ilterica pridava
la mu je na sve to osobit izgled.
Uzgred reeno, on je prvi ruski automobilist. Za volan je
sjeo u dvanaestoj godini. Neko vrijeme bio je osobni voza
Rodzjanka. Zatim je vozio Trockog, Kaganovia, Andrejeva.
7 Junak istoimene pripovijesti N. S. Leskova (1881) (nap. prev.).
48
Osnovao je prvu rusku autokolu. Iz rata je izaao kao ko
mandant male tenkovske jedinice. Primio je mnogo dravnih
nagrada. Naravno, i odsjedio je. U poodmaklim godinama
poeo se baviti restauracijom automobila.
Modeli Jevgenija duardovica izlagali su se na meuna
rodnim izlobama. Njegove su automobile koristili na snima
njima domaih i stranih filmova. Dopisivao se na etiri jezika
s urednitvima mnogobrojnih asopisa o automobilima.
Ako su se auti koristili na snimanjima, bio je prisutan i
njihov vlasnik. Filmski redatelji zapazili su impozantnu figu
ru Jevgenija duardovica. U prvo vrijeme statirao je u ma
sovnim scenama. Zatim su mu poeli davati male epizodne
uloge. Glumio je menjevike, plemie, znanstvenike staroga
kova. Uglavnom, postao je i filmski glumac...
Proveo sam u Jelizarovskoj ulici dva dana. Moje biljeke
bile su pune zanimljivih detalja. Jedva sam ekao da se bacim
na pisanje.
Dolazim u redakciju. Doznajem da je Bezuglov na slube
nom putu. A rekao je da su sredstva iz fondova za putovanja
potroena.
Dobro... Navraam do odgovornog sekretara novina Bore
Minca. Priam mu o svojim planovima. Izvjetavam ga o de
taljima koji su me se najvie dojmili.
Kae Mine:
- Koje je prezime?
Uzimam vizitku Jevgenija duardovica.
- Holidej - odgovaram -Jevgenij duardovic Holidej.
Mine je zakolutao oima:
- Holidej? Ruski zanatlija - Holidej? Potomak Leve - Ho
lidej? ali se!.. to znamo o njegovu porijeklu? Odakle mu
takvo prezime?
49
- A tebi Mine zvui bolje?.. Da ne govorimo o porijeklu...
- Gore - sloio se Mine - neosporno, gore. Ali Mine je uz
to privatna osoba. O Mincu se ne piu ogledi za Dan raciona-
lizatora. Mine nije heroj. O Mincu ne piu...
(Tada sam pomislio - nemoj se zakleti!)
Dodao je: - osobno nemam nita protiv Engleza.
- Naravno da nema - kaem...
Odjednom mi se smuilo. to se dogaa? Nije sve za tisak.
Nije savreno sve za tisak. Ne znam odakle sovjetski novinari
crpe teme!.. Sve moje zamisli su neostvarive. Svi moji razgovo
ri upravo nisu za telefon. Sva moja poznanstva su sumnjiva...
Kae odgovorni sekretar:
- Pii o majci-heroini. Nai obinu, skromnu majku-heroi-
nu. I neka ima normalno prezime. Napii oko dvjesto pedeset
redaka. Takvog materijala uvijek nedostaje. Majka-heroina -
to je poput lutrije gdje svi dobivaju...
to mi je drugo preostajalo? Ipak sam ja dravni novinar.
Ponovno nazivam prijatelje. Jedan prijatelj kae:
- Kod nas pazikuina ena ima itavu hordu djeurlije.
Nevjerojatni huligani.
-To nije vano.
- No, onda doi.
Idem na tu adresu.
Pazikuina ena zvala se Lidija Vasiljevna Brikina. Nije ti
to mister Holidej! Njezin je stan ostavljao uasan dojam. Kli
mav stol, nekoliko madraca s rupama, teak zrak koji gui.
Uokolo je galamila odrpana, neuredna djeurlija. Najmanji se
derao iz drvene kolijevke. Djevojica od etrnaestak godina
tuno je crtala prstom po prozorskom staklu.
Objasnio sam svrhu svog dolaska. Lidija Vasiljevna je
ivnula:
50
- Pii mali, zapisuj... A ja u se potruditi. Ispriat u naro
du sve o mom pasjem ivotu.
Pitao sam:
- Zar vam drava ne pomae?
- Pomae. Itekako pomae. Imamo pravo na etrdeset ru
balja mjeseno. I na orden i medalje. Evo, na prozoru ih je
puna tegla. Da ih se moe zamijeniti za mandarine, jednu za
etiri...
- A mu? - pitam.
- Koji? Imam ih cijelu etu. Posljednji je otiao po Solnce-
dar
8
i vie se nije vratio. Prije godinu dana...
to mi je bilo initi? to sam mogao napisati o toj eni?
Malo sam sjedio, iz pristojnosti, a onda otiao. Obeao
sam doi drugi put.
Nisam imao koga zvati. Sve mi se ogadilo. Pomislio sam
- da jo jednom dam otkaz? Da idem raditi kao utovariva?
Na odlasku mi kae ena:
- U suprotnom ulazu ivi jedna pametna dama. Ujutro ee
s djecom. Ima ih desetero... Saznaj... Zaboravila sam prezime
- sa a...
- varc?
- Ma ne, apovalova... Ili aponikova... Prezime i telefon
mogu se doznati u kunoj upravi.
Krenuo sam u kunu upravu. Popriao s predstojnikom Mi-
hejevom. Bio je to ljubazan i dobroduan ovjek. Poalio se:
- Imam dvanaest podreenih besposliara, a nema koga
poslati po vino...
Kad sam ga pitao za tu damu, Mihejev je iz nekog razloga
postao oprezan:
8 Ime vina (nap. prev.).
51
- Ne znam... Porazgovarajte s njom osobno. Zove se a-
porina Galina Viktorovna. Broj stana je dvadeset tri. Eno je
tamo vani s djecom. Jedino to ja s time nemam nita. Mene
se to ne tie...
Uputio sam se u parki. Galina Viktorovna bila je zgodna,
naoita ena. U sovjetskoj kinematografiji tako su se prikazi
vali narodni porotnici.
Pozdravio sam je i objasnio o emu se radi. Dama je od
mah postala oprezna. Progovorila je upravo onako kao i
predstojnik kue:
- U emu je stvar? to se dogodilo? Zato ste se obratili
upravo meni?
Sve mi je to postajalo gnjavaom. Sakrio sam olovku i rekao:
- to se dogaa? Zato ste se tako preplaili? Ako ne elite
razgovarati, otii u. Pa nisam huligan...
- Upravo me huligani ne plae - odgovorila je dama.
Onda je nastavila:
- ini mi se da ste pametan ovjek. Poznajem Vau mamu
i poznavala sam Vaeg oca. Pretpostavljam da se mogu pouz
dati u Vas. Rei u Vam u emu je stvar. Huligana se zaista
ne bojim. Bojim se milicije.
- A zato se - kaem - bojite mene? Nisam ja milicajac.
- Ali ste novinar. A u mojoj situaciji vie je nego glupo da se
reklamiram. Ja, naravno, nisam majka-heroina. A ova djeurli
ja nije moja. Organizirala sam neto poput dnevnog boravka.
Uim djecu glazbu, francuski jezik, itam im pjesme. U drav
nim vrtiima djeca obolijevaju, a kod mene nikada. A za to uzi
mam najskromniju moguu plau. Ali, jasno Vam je to e biti
ako za to dozna milicija? Dnevni boravak je, u biti, privatan...
-Jasno mi je - rekao sam.
- Zato, zaboravite da postojim.
52
- Dobro - rekao sam.
Nisam ak ni telefonirao u redakciju. Rei u, mislim -
bude li potrebno, da sam u stvaralakoj krizi. Ionako e ho
norari za prosinac biti simbolini. Oko esnaest rubalja. Nije
mi do odijela. Samo da ne daju otkaz...
Bez obzira na to, od redakcije sam dobio odijelo. Jedno
stavno, dvoredno odijelo, ako se ne varam, istononjemake
proizvodnje. Evo kako je to bilo.
Sjedio sam kod naih daktilografkinja. Riokosa ljepotica
Manjunja Hlopina nije prestajala:
- Daj, pozovi me u restoran! elim u restoran, a ti me ne
poziva!
Morao sam se ravnoduno opravdavati:
- Ali ja ni ne ivim s tobom.
- Nema potrebe. A zajedno bismo sluali radio. Zna koja
je moja omiljena emisija? Plodan hektari A tvoja?
- Moja je - Postoji li ivot na drugim planetima?
- Ne bih rekla - uzdahnula je Hlopina - a ovdje je pasji
ivot...
U tom trenutku pojavio se tajanstveni neznanac. Primije
tio sam tog ovjeka jo tijekom dana.
Bio je u elegantnom odijelu, s kravatom. Imao je brkove
koji su se spajali s kratkim zaliscima. Na zapeu mu je visjela
minijaturna kona torbica.
Rei u, unaprijed, da je neznanac bio pijun. Samo to to
nikad ne bismo pomislili. Zakljuili smo da je iz Baltika. Sve
elegantne mukarce kod nas su, iz nekog razloga, smatrali
Latvijcima.
Neznanac je govorio ruski s jedva primjetnim naglaskom.
Ponaao se otvoreno i ak malo agresivno. Dvaput je
lupio urednika po leima. Nagovorio je sekretara partijske
53
organizacije da odigraju partiju aha. U uredu odgovornog
sekretara Minca dugo je listao tehnike prirunike.
Htio bih se ovdje udaljiti od teme. Siguran sam da gotovo
svi pijuni krivo postupaju. Oni se, tko zna zato, maskiraju,
pretvaraju se, prikazuju se kao obini sovjetski graani. Sama
tajanstvenost njihova djelovanja je dvojbena. Trebaju se po
naati mnogo jednostavnije. Prvo, odijevati se na najelegant
niji mogui nain. To pobuuje potovanje. Osim toga, ne
skrivati strani naglasak. To pobuuje simpatije. A najvanije
- ponaati se maksimalno bezobzirno.
Recimo, pijuna zanima nova balistika raketa. U kaza
litu upoznaje uvenog konstruktora raketa. Poziva ga u
restoran.
Glupo je tom konstruktoru nuditi novac. Ima on dovoljno
novaca. Besmisleno je konstruktora ideoloki obraivati. On
sve to zna i bez vas.
Treba djelovati sasvim drugaije. Treba popiti. Zagrliti
konstruktora oko ramena. Lupiti ga po koljenu i rei:
- Kako si, stari? Kau da si izumio neto novo? Hajde, na
pii mi na salvetu dvije-tri formule. isto me zanima...
I gotovo. pijun moe raunati s time da mu je raketa u
depu...
Neznanac je itav dan proveo u redakciji. Svi su se privik
nuli na njega. Iako su iznenaeno izmjenjivali kratke poglede.
Zvao se Artur.
Uglavnom, dolazi Artur daktilografkinjama i kae:
- Oprostite, mislio sam da je zahod.
Rekao sam:
- Hajdemo. Pokazat u Vam.
U zahodu je pijun zaprepatenim pogledom odmjerio
redakcijski runik. Izvadio je maramicu za nos. Zapodjenuli
54
smo razgovor. Odluili smo sii u bife. Odatle sam nazvao
svoju enu, a onda smo navratili u Kavkazkij.
Ispostavilo se da obojica volimo Faulknera, Brittena i sli
karstvo tridesetih godina. Artur je bio misaon ovjek, i kom
petentan. Na primjer, rekao je:
- Picassovo slikarstvo je tek drama, dok je stvaralatvo
Rena Magrittea - katastrofalan aroban prizor.
Zanimalo me:
-Jesi li bio na Zapadu?
- Naravno.
-I dugo si tamo ivio?
- Dugo. etrdeset tri godine. Bolje rei, do prolog utorka.
- Mislio sam da si iz Latvije.
- veanin sam. To je blizu. elim napisati knjigu o Rusiji...
Razili smo se kasno u noi kod hotela koji se zove Europ
ski. Dogovorili smo se da se vidimo idui dan.
Ujutro su me pozvali k uredniku. U uredu je sjedio nepo
znati mukarac od pedesetak godina. Bio je vrlo mrav, elav,
s vjeniem pjegica iznad uiju. Pomislio sam moe li se e
ljati, a da ne skida eir s glave.
Mukarac je sjedio u urednikom naslonjau. Vlasnik ureda
smjestio se na stolcu za posjetitelje. Ja sam sjeo na rub sofe.
- Upoznajte se - rekao je urednik - predstavnik Komiteta
dravne sigurnosti, major iljaev.
Ljubazno sam se pridigao. Major je bez smijeka kimnuo
glavom. Oigledno ga je titilo nesavrenstvo svijeta oko njega.
U urednikovu ponaanju primjeivao sam - istovremeno
- samilost i zluradost. Izgledao je kao da kae: I, to? Dolijao
si?! A sad se sm izvlai. Ta jesam li te upozoravao, budalo..."
Major je progovorio. Otar glas nije odgovarao izgledu is
crpljenog ovjeka.
55
- Poznajete li Artura Tornstrema?
- Da - odgovaram - juer smo se upoznali.
-Je li Vam postavljao kakva provokativna pitanja?
- Zapravo, nije. Uope mi nije postavljao pitanja. Ba se i
ne sjeam.
- Niti jedno?
- Kako mi se ini, niti jedno.
- Kako je poelo vae poznanstvo? Preciznije, gdje i kako
ste se upoznali?
- Sjedio sam kod daktilografkinja. Uao je pa pita...
- Ah, pita? Znai, ipak pita?! to, ako nije tajna?
- Pitao je - gdje je ovdje zahod?
Major je zapisao tu reenicu i dodao:
- Savjetujem Vam da budete paljiviji...
Daljnji razgovor bio mi je apsolutno besmislen. iljaeva je
sve zanimalo. to smo jeli? to smo pili? O kojim umjetnici
ma smo razgovarali? ak ga je zanimalo je li veanin esto
odlazio u zahod?..
Major je inzistirao da se prisjetim svih detalja. Ne pretje
ruje li veanin s alkoholom? Gleda li ene? Slii li latentnom
homoseksualcu?
Odgovarao sam podrobno i savjesno. Nisam imao to skrivati.
Major je napravio pauzu. Malo se pridigao nad stolom.
Zatim je lagano podignuo glas:
- Raunamo na Vau razumnost. Iako ste prilino lakomi
slen ovjek. Podaci koje imamo o Vama vie su nego protur
jeni. Konkretno - beskrupuloznost u svakodnevnim prilika
ma, pijanstvo, sumnjivi vicevi...
Htio sam pitati - to je tu proturjeno? Ali sam se suzdr
ao. Tim vie to je major izvukao prilino debeli fascikl. Na
koricama je krupnim slovima bilo napisano moje prezime.
56
Ne odvajajui pogled, promatrao sam taj fascikl. Osjeao
sam ono to bi osjetila, recimo, svinja na mesnom odjelu pre
hrane.
Major je nastavio:
- Od Vas oekujemo potpunu iskrenost. Raunamo na
Vau pomo. Nadam se da Vam je jasno koliko je to ozbiljan
zadatak?.. A najvanije - upamtite, mi sve znamo. Mi sve zna
mo unaprijed. Apsolutno sve...
Tada sam htio pitati - a to se tie Mie Barynikova? Zar
se unaprijed znalo da e Mia ostati u SAD-u?
Major je u meuvremenu pitao:
- to ste se dogovorili sa veaninom? Trebate li se sresti
danas?
- Zapravo - kaem - trebamo. Pozvao je mene i enu u
kazalite Kirova. Razmiljam da ga nazovem, ispriam se i
kaem da sam se razbolio.
- Ni u kojem sluaju - lagano se pridigao major - idite.
Svakako idite. I pamtite sve do u detalja. Nazvat emo Vas
sutra ujutro.
Jo mije, pomislio sam, samo to trebalo!
- Ne mogu - kaem - postoje objektivni razlozi.
-To su?
- Nemam odijelo. Za kazalite treba imati odgovarajuu
odjeu. Tamo, izmeu ostalog, ima i stranaca.
- A zato nemate odijelo? - pitao je major. - Kakva je to
glupost? Pa Vi ste zaposlenik solidnih novina.
- Malo zaraujem - odgovorio sam.
Tu se umijeao urednik:
- elim Vam otkriti jednu malu tajnu. Kao to znamo,
pribliavaju se novogodinji praznici. Odluili smo nagraditi
druga Dovlatova vrijednim poklonom. Za pola sata on moe
57
svratiti u raunovodstvo. A onda moe otii u Frunzensku
robnu kuu. I tamo odabrati odgovarajue odijelo za otprili
ke sto dvadeset rubalja.
- Ne nosim - kaem - standardnu veliinu.
- Nema veze - rekao je urednik - nazvat u direktora rob
ne kue...
Tako sam postao vlasnikom uvoznog dvorednog odijela.
Ako se ne varam, istononjemake proizvodnje. Odjenuo sam
ga moda pet puta. Jednom kad sam bio u kazalitu sa vea
ninom. I moda etiri puta kad su me poslali na sahranu...
A moga veanina su nakon tjedan dana deportirali iz Save
za. Bio je konzervativni novinar. Zastupao je interese desnice.
Uio je ruski jezik est godina. Htio je napisati knjigu. I
deportirali ga.
Nadam se, neovisno o meni. Ono to sam ja o njemu ispri
ao majoru bilo je potpuno bezazleno.
tovie, upozorio sam Artura da ga prate. Tonije, natu
knuo sam mu da i zidovi imaju ui...
veanin nije shvatio. Ukratko, ja s time nemam nita.
A najvie me zaudilo da me poznanik, disident amkovi
optuio da suraujem s KGB-om.
58
Oficirski remen
Najgore to se pijancu moe dogoditi je da se probudi u bol
nikom krevetu. Ne razbudivi se jo do kraja mrmlja:
- Gotovo! Prestajem! Zauvijek prestajem! Vie - ni jedne
kapi!
I onda odjednom primijeti da na glavi ima debeli povez
od gaze. Hoe dodirnuti zavoje, ali ispostavlja se da ti je lije
va ruka u gipsu. I tako dalje.
Sve to dogodilo mi se u ljeto ezdeset tree godine na jugu
Republike Komi.
Godinu prije toga pozvali su me u vojsku. Odredili su me
za logorskog uvara. Zavrio sam dvadesetodnevnu kolu za
nadzornike pokraj Sindora...
Jo dvije godine prije toga bavio sam se boksom. Sudjelo
vao sam na republikim natjecanjima. Meutim, ne sjeam
se da mi je trener makar ijednom rekao:
-To je to. Ne brinem se za tebe.
Zato sam to uo od instruktora Toropceva na obuci kad
rova za nadzor. Nakon tri tjedna vjebi. I to kad mi nisu bili
prijetnja boksai nego recidivisti...
Pokuao sam se osvrnuti oko sebe. Linoleum se na dijelo
vima uto svjetlucao od sunca. Noni ormari bio je pretrpan
lijekovima. Kod vrata su visjele zidne novine Lenjin i zdrav
stvena zatita.
59
Osjeao se miris dima i, ma kako bilo udno, algi. Nalazio
sam se na sanitetskom odjelu.
Boljela me glava zbog stegnutog poveza. Osjeao sam du
boku ranu nad obrvom. Lijevu ruku nisam mogao micati.
Na naslonu kreveta visjela je moja vojnika koulja. Tamo
su trebale biti cigarete. Umjesto pepeljare iskoristio sam sta
klenku s nekakvom crnom tintom. Kutiju ibica trebalo je
pridrati ustima.
Sad sam se mogao prisjetiti jueranjeg dogaaja.
Ujutro su me maknuli sa straarskog popisa. Otiao sam k
starijem vodniku:
- to se dogodilo? Zar mi daju slobodan dan?
- Neto slino - kae stariji vodnik - moe se veseliti...
Poludio je zatvorenik u baraci broj etrnaest. Laje, kukuri-
e... Kuharicu, tetu uru je ugrizao... Ukratko, odvest e ga
u psihijatrijsku bolnicu u Iosseru. A onda si itav dan slobo
dan. Raunaj to kao slobodan dan.
- Kad moram ii?
- Moe odmah.
- Sm?
- A zato - sm? Ide vas dvoje, kao po obiaju. Uzmi u-
rilina ili Gajenka...
Curilina sam pronaao u pogonu za izradu alata. Baktao
se s lemilom. Na radnom stolu neto je pucketalo irei miris
kolofonija.
- Lemim - rekao je urilin - zlatarski posao. Pogledaj.
Vidio sam mesinganu ploicu s reljefastom zvijezdom.
Unutarnja strana bila je zalivena olovom. Remen s takvom
ploicom pretvarao se u prijetee oruje.
To je bila tada moda - ekisti su si nabavljali kone oficir
ske remene. Zatim su ploicu zalijevali slojem olova i ili na
60
ples. Ako bi dolo do tunjave, mesingane ploice letjele bi
nad glavama.
Kaem:
- Spremaj se.
- to je?
- Vodimo psihopata u Iosser. Neki zatvorenik je skrenuo
u etrnaestici. Izmeu ostalog, ugrizao je tetu Suru.
Kae urilin:
- I dobro je napravio. Oito je htio derati. Ta ura nosi
kui dravno ulje. Vidio sam.
- Hajdemo - kaem.
urilin je ohladio ploicu pod slavinom i zategnuo remen.
- Idemo...
Dobili smo oruje, dolazimo u straarnicu. Nakon dvije
minute nadzornik dovodi neobrijanog, debelog zatvorenika.
Ovaj se opire i vie:
- Hou lijepu djevojku, sportaicu! Dajte mi sportaicu!
Koliko moram ekati?!
Nadzornik je mirno odgovorio:
- Minimum kojih est godina. I to ako te oslobode prije
roka. Ima grupni dosje.
Zatvorenik nije obraao panju i nastavio je vikati:
- Gadovi, dajte mi kvalificiranu sportaicu!..
urilin ga je paljivo pogledao i gurnuo me laktom:
- Sluaj, kakav je to on psihopat?! Normalan ovjek. Prvo
je htio derati, a sad hoe ensku. I to jo kvalificiranu... Ima
ovjek ukusa... Ni ja ne bih odustao...
Nadzornik mi je predao dokumente. Izali smo na trijem.
urilin pita:
- Kako se zove?
- Doremifasole - odgovorio je zatvorenik.
61
Tada sam mu rekao:
- Ako ste stvarno nenormalni - u redu. Ako se pretvarate -
isto u redu. Ja nisam lijenik. Moj je posao odvesti Vas u Iosser.
Ostalo me ne brine. Jedini uvjet je da to opet ne izvodite. Pone
te li gristi - pucam. A lajati i kukurikati moete koliko hoete...
Trebalo je hodati oko etiri kilometra. Na putu nije bilo
nijednog kamiona za prijevoz drveta. Auto upravitelja logora
uzeo je kapetan Sokolovski. Otiao je, kau, polagati nekakve
ispite u Intu.
Ukratko, morali smo pjeaiti. Cesta je vodila kroz selo,
prema tresetnom movarnom kraju. Odatle pokraj umarka
do same pruge. A iza pruge nicale su logorske promatranice
Iossera.
U selu, kod duana, urilin je usporio korak. Pruio sam
mu dva rublja. Patrole se u to doba nije trebalo bojati.
Zatvorenik se otvoreno sloio s naom idejom. ak nam
je od sree rekao:
- Zovem se Tolik...
urilin je donio bocu Moskovske. Gurnuo sam je u dep
hlaa. Trebalo je samo izdrati do umarka.
Zatvorenik se svako malo prisjeao svoje duevne pore-
meenosti. Tada bi puzao etveronoke i reao.
Savjetovao sam mu da ne rasipa snagu. Da je uva za me
dicinski pregled. A mi ga neemo odati.
urilin je rasprostro novine na travi. Izvadio je iz depa
malo keksa.
Pili smo redom, iz boce. Zatvorenik je prvo oklijevao:
- Lijenik moe osjetiti miris. Bit e to nekako neprirodno...
urilin ga je prekinuo:
- A lajati i kukurikati je prirodno?.. Pojest e malo cecelja
i gotovo.
62
Zatvorenik je rekao:
- Uvjerili ste me...
Dan je bio topao i sunan. Nebom su se vukli mali oblaci
nestalnih oblika. Kod pruge su nestrpljivo trubili kamioni za
prijevoz drveta. Nad urilinovom glavom zujao je bumbar.
Votka je poela djelovati. Pomislio sam: Dobro je na
slobodi! Evo, demobilizirat u se i satima u etati ulicama.
Svratit u na kavu u Ulici Marata. Zapalit u na klupici kod
zgrade Dume...
Znam da je sloboda filozofski pojam. Mene to ne zanima.
Pa robove ne zanima filozofija. Ii kuda hoe - evo to je
sloboda!..
Moji drugovi u pijanevanju prijateljski su priali. Zatvo
renik je objanjavao:
- S glavom mi nije u redu. Osim toga, nadimanje... Ako
emo iskreno, takve bi sve trebalo osloboditi. Otpisati zauvi
jek bolest. Pa otpisuju staru tehniku.
urilin ga je prekidao:
- S glavom nije u redu? A pameti je bilo da se krade? U tvo
jim dokumentima stoji grupna kraa. to si to lijepoga ukrao?
Zatvorenik je zbunjeno odmahivao:
- Ma, nita posebno... Traktor...
- itav traktor?
-Da.
-I kako si ga ukrao?
- Vrlo jednostavno. Iz kombinata armiranobetonskih pro
izvoda. Igrao sam na psihologiju.
- Kako?
- Doao sam u kombinat. Sjeo na traktor. Privezao sam
eljeznu bavu otraga ispod pumpe. Idem prema straarnici.
Bava bui. Pojavljuje se uvar: Kamo vozi bavu?". Od
63
govaram: Osobna potreba". - Ima dokumente?" - Ne."
- Odvezuj to, majku ti tvoju"... Odvezao sam bavu i otiao
na traktoru. Uglavnom, psihologija je uinila svoje. A onda
smo taj traktor rasklopili na dijelove...
urilin je zatvorenika oduevljeno lupio po leima:
- Ti si umjetnik, prijatelju!
Zatvorenik se skromno sloio:
- Ljudi su me potovali.
urilin je neoekivano ustao:
- ivjele radne zalihe!
I izvadio iz depa drugu bocu.
Dotad je nau poljanu ve obasjalo sunce. Premjestili smo
se u hladovinu. Sjeli smo na sruenu johu.
urilin je naredio:
- Idemo!
Bilo je vrue. Zatvorenik se raskopao do pojasa. Na prsi
ma mu se vidjela tetovaa od baruta:
Faina! Pamti sretne dane?!"
A pored - lubanja, finski no i boica s natpisom otrov"...
urilin se iznenada napio. Nisam ak ni primijetio kako se
to dogodilo. Najednom je postao mrk i zautio.
Znao sam da je kasarna puna neurastenika. Tomu nemi
novno pridonosi straarska sluba. Ali upravo mi se urilin
inio relativno zdrav.
Pamtio sam u vezi s njime samo jednu ludu alu. Vozili
smo tada zatvorenike na sjeu ume. Sjedili smo u daari
pored pei, grijali se, razgovarali. Naravno, pili smo.
urilin je bez rijei izaao van. Negdje se dokopao vedra.
Napunio ga je dizel-gorivom. Zatim se popeo na krov i gori
vo izlio u dimnjak. Prostorija se ispunila vatrom. Jedva smo
se izvukli iz daare. Trojicu je zahvatila vatra.
64
Ali, to je bilo davno. A sada sam mu rekao:
- Smiri se...
urilin je utke dohvatio pitolj. Onda smo uli:
- Ustanite! Brigada od dva ovjeka slua zapovijedi orua
ne pratnje! Ako ustreba, oruana pratnja e upotrijebiti oru
je. Zatvorenice Holodenko, naprijed! Desetare Dovlatov - za
njim!..
I dalje sam ga smirivao:
- Saberi se. Doi k sebi. A najvanije - spremi pitolj.
Zatvorenik je zaueno pitao na logorakom:
- Kakva je to frka panika?
urilin je u meuvremenu otpustio osigura. Iao sam
prema njemu ponavljajui:
-Jednostavno si previe popio.
urilin je poeo uzmicati. Iao sam sve vrijeme prema
njemu izbjegavajui nagle pokrete. Od straha sam ponavljao
neto nesuvislo. Sjeam se da sam se ak smjekao.
Zato zatvorenik nije izgubio prisebnost. Veselo je povikao:
- Gle, gle - barem se zavui pod krevet!..
- Vidio sam sruenu johu iza urilinovih lea. Nije mo
gao jo puno uzmicati. Sagnuo sam se. Znao sam da, padaju
i, moe opaliti iz pitolja. Tako je i bilo.
Prasak, lomljava suhoga granja...
Pitolj je pao na zemlju. Nogom sam ga utnuo u stranu.
urilin je ustao. Sad ga se nisam bojao. Mogao sam ga
oboriti iz bilo kojeg poloaja. A i zatvorenik je bio u blizini.
Vidio sam kako urilin skida remen. Nisam shvatio to to
znai. Mislio sam da namjeta vojniku koulju.
Teoretski sam ga mogao upucati ili barem raniti. Pa bili
smo na zadatku. Da tako kaem, u borbenom poloaju. Do
kazali bi moju nevinost.
65
Umjesto toga ponovno sam krenuo prema njemu. Inteli
gencija me ubijala jo dok sam se bavio boksom.
Na kraju me urilin udario ploicom po glavi.
Najvanije je da se svega sjeam. Nisam izgubio svijest.
Sm udarac nisam osjetio. Vidio sam krv po hlaama. Tako
mnogo krvi da sam ak podmetnuo dlanove. tojim, a krv
tee.
Srea je to se bar zatvorenik snaao. Istrgnuo je urili-
nu remen. Zatim mi je otrgnutim rukavom koulje povezao
elo.
Tada se urilinu, oito, poelo bistriti. Uhvatio se za gla
vu i jecajui krenuo prema cesti.
Njegov pitolj je leao u travi. Pored praznih boca. Rekao
sam zatvoreniku:
- Podigni...
A sada zamislite ivopisnu sliku. Naprijed, jecajui, ide e-
kist. Zatim nenormalan zatvorenik s pitoljem. Iza njih hoda
desetar sa zakrvavljenim povezom na glavi. A njima ususret -
vojna patrola. GAZ-61 s trima pukomitraljescima i snanim
vujakom.
udim se da nisu ustrijelili mog zatvorenika. Lako su mo
gli ispucati nekoliko rafala. Ili pustiti psa na njega.
Vidio sam auto i pao u nesvijest. Otkazali su mi centri
za volju. A i vruina je, na kraju, uinila svoje. Samo sam ih
uspio upozoriti da zatvorenik nije kriv. A tko je kriv - neka
shvate sami.
K tome sam, padajui, slomio ruku. Zapravo, nisam je
slomio, nego povrijedio. Napukla mi je podlaktica. Pomislio
sam - ovo je stvarno previe.
Posljednje ega se sjeam bio je pas. Sjedio je pored mene
i nervozno zijevao, pokazujui ljubiasto drijelo...
66
Iznad moje glave proradio je zvunik. Iz njega je doprlo
zujanje, a zatim je uslijedilo lako krckanje. Izvukao sam uti-
ka, ne doekavi sveane zvukove himne.
Odjednom sam se sjetio zaboravljenog osjeaja iz djetinj
stva. kolarac sam, imam temperaturu. Doputaju mi da pro
pustim nastavu.
ekam lijenika. Sjest e na moju postelju. Pregledat e
mi grlo. Rei e: Ajde, mladiu". Mama e traiti isti runik
za njega.
Bolestan sam, sretan, svi me vole. Ne moram se umivati
hladnom vodom...
ekao sam da se pojavi lijenik. Umjesto njega pojavio se
urilin. Bacio je pogled kroz prozor, sjeo na prozorsku da
sku. Onda se uputio prema meni. Izgledao je ponizno i tuno.
Probao sam ga udariti nogom u monje. urilin se malko
odmaknuo i poeo, prijetvorno krei ruke:
- Sergejiu, oprosti. Kriv sam... Kajem se... Iskreno se ka
jem... Bio sam u efektu...
- Afektu - ispravio sam ga.
- Tim vie...
urilin je oprezno koraknuo prema meni:
- Htio sam se naaliti... Da se smijemo... Ne ljutim se na
tebe...
-Jo i to...
to sam mu mogao rei? to se moe rei uvaru koji losi-
on Higijena koristi samo iznutra?
Pitao sam:
- to je s naim zatvorenikom?
- U redu je. Opet je skrenuo. itavo jutro pjeva: iroka
je rodna zemlja moja". Sutra ima pretrage. Zasad je izoliran
u zasebnoj sobi.
67
-A ti?
- A ja sam, naravno, u vojnom zatvoru. To jest, faktiki
sam ovdje, a u naelu - u vojnom zatvoru. Tamo zemljak
moj deura... Trebam te neto.
urilin se pribliio jo jedan korak i poeo brzo govoriti:
- Sergejiu, gotov sam, gori mi pod nogama! U etvrtak
je Sud asti!
- Protiv koga?
- Protiv mene. Ti si, kau, Sergejia osakatio.
- Dobro, rei u da ti nita ne zamjeram. Da ti opratam.
- Ve sam rekao da mi oprata. To, kau, nije vano, kap
je prelila au.
-I to ja mogu uiniti?
- Ti si obrazovan, smisli neto. Kako se kae, izvedi neku
gadost. U protivnom, ti kurvini sinovi e predati papire na
sud. To znai tri godine disciplinskog bataljona. A disciplinski
bataljon je gori od logora. Tako da - spaavaj...
Napravio je grimasu, pokuavajui zaplakati:
-Ja sam jedini sin... Brat je u zatvoru, sestre se udale...
Kaem:
- Ne znam to se tu moe napraviti. Ima jedna opcija...
urilin je ivnuo:
- Koja?
- Postavit u pitanje na sudu. Pitat u: urilin, imate li
struno zvanje?" Ti e odgovoriti: Ne." Ja u rei: I to e
on nakon demobilizacije - krasti? Gdje su obeani teajevi za
vozae i bageriste? Po emu smo mi gori od regularne voj
ske?" I tako dalje. Tu e se, naravno, svi uskomeati. Moda
e jamiti za tebe.
urilin je jo vie ivnuo. Sjeo je na moj krevet, ponav
ljajui:
68
- Evo, glava! Evo, stoje glava! S takvom glavom, u nae
lu, ne mora ni raditi.
- Pogotovo - kaem - ako mlati po njoj mesinganom
ploicom.
- Stvar je prolost - rekao je urilin - sve je zaboravlje
no... Napii mi to moram rei.
- Pa sve sam ti rekao.
- A sada napii. Inae u se odmah spetljati.
urilin mi je pruio okrnjak kemijske olovke. Onda je
otrgnuo komad zidnih novina:
- Pii.
Uredno sam napisao: Ne."
- to znai - Ne"? - pitao je.
- Rekao si mi: Napii to u rei". I evo, piem: Ne."
Postavit u pitanje na sudu: Ima li struno zvanje?" Ti e
odgovoriti: Ne. Onda u rei ono o teajevima za vozae.
A zatim e se svi uskomeati.
- Znai, kaem samo jednu rije - ne"?
- Pa, da.
- Malo je to - rekao je urilin.
- Nije iskljueno da ti postave i druga pitanja.
- Koja?
- Ne znam koja.
-I to u odgovarati?
- Ovisi o tome to e te pitati.
- A to e me pitati? Na primjer?
- Pa, recimo: Priznaje li da si kriv, urilin?"
-I to u odgovoriti?
- Odgovorit e: Da."
- Samo to?
- Moe odgovoriti:
69
Da, naravno, priznajem i duboko se kajem".
- To je ve bolje. Pii. Prvo pii pitanje, a onda moj odgo
vor. Pitanja pii normalno, a odgovore uglatim slovima. Da
ne pobrkam...
urilin i ja sjedili smo tako do jedanaest sati. Lijeniki
pomonik htio ga je otjerati, ali urilin je rekao:
- Zar ne mogu biti u posjetu prijatelju po oruju?!
Na kraju smo napisali cijeli dramski tekst. Zabiljeili smo
desetak moguih pitanja i odgovora. I ne samo to, na urili-
novo navaljivanje oznaio sam u zagradama: hladno", za
miljeno", zbunjeno".
Onda su mi donijeli ruak: tanjur juhe, prenu ribu i voni
sok sa krobnim branom.
urilin se iznenadio:
- Ovdje daju bolju hranu nego u vojnom zatvoru.
Kaem:
- A ti bi htio da je obrnuto?
Morao sam mu dati prenu ribu i voni sok sa krobnim
branom.
Poslije toga smo se rastali. urilin je rekao:
- U dvanaest mom zemljaku zavrava smjena. Nakon nje
ga e deurati neki Ukrajinac. Moram biti tamo.
Priao je k prozoru. Zatim se vratio:
- Zaboravio sam. Hajde da zamijenimo remene. Inae e
mi jo produiti kaznu za tu ploicu.
Uzeo je moj vojniki remen. A svoj je objesio na naslon
kreveta.
- Ima sree - kae - moj je od prave koe. I jo sa zalem-
ljenom ploicom. Zvizne i ovjek se trenutno strovali!
- Da, znam...
urilin je opet priao k prozoru. Jo jednom se okrenuo.
70
- Hvala ti - kae - neu ti to zaboraviti.
I izaao kroz prozor. Premda je sasvim pristojno mogao
izai kroz vrata.
Dobro da mi jo nije odnio cigarete...
Prola su tri dana. Lijenik mi je rekao da sam dobro pro
ao. Da imam samo ogrebotinu na glavi.
Lunjao sam po podruju vojnog gradia. Satima sam sje
dio u knjinici. Sunao se na krovu skladita za drva.
Dvaput sam pokuao ui u vojni zatvor. Jednom je de
urao Latvijac. Bio je u prvoj godini slube. Odmah je po
digao strojnicu. Htio sam predati cigarete, ali on je zavrtio
glavom.
Naveer sam ponovno doao. Taj je put deurao jedan po
znanik instruktor.
- Ui - kae - moe ak i prespavati.
Zazveckao je kljuevima. Vrata su se otvorila.
urilin je kartao Buru s jo troje zatvorenika. Peti je
pratio igru sa sendviem u ruci. Na podu su leale kore od
narana.
- Zdravo! - rekao je urilin - ne smetaj. Sad u ih ja ras
turiti.
Dao sam mu Belomor
9
.
- A za piti? - pitao je.
Mogao si mu pozavidjeti na drskosti.
Stajao sam minutu i otiao.
Ujutro su posvuda bile zalijepljene zidne novine:
Otvoreni komsomolski sastanak diviziona. Sud asti.
Postupak protiv urilina Vadima Tihonova. Dolazak oba
vezan".
9 Vrsta jakih cigareta (nap. prev.).
71
Pokraj mene je prolazio jedan koji je bio u produenoj
vojnoj slubi.
Ve je odavno vrijeme - kae - podivljali su... To to se
dogaa u kasarni strana je stvar... Vino curi ispod vrata...
U prostoriji kluba okupilo se ezdesetak ljudi. Na pozor
nici se smjestio komsomolski komitet. urilina su posjeli sa
strane, pored zastave. ekali su da se pojavi major Afanasjev.
urilin je izgledao savreno sretan. Moda zato to je prvi
put bio na pozornici. Gestikulirao je, mahao prijateljima. Za
pravo, i meni je mahnuo.
Na pozornicu se popeo major Afanasjev:
- Drugovi!
U dvorani su se postupno stiali glasovi.
- Drugovi vojnici! Danas raspravljamo o predmetu voj
nika urilina. Vojnik urilin je zajedno s desetarom Dovla-
tovom bio poslan na odgovoran zadatak. Na putu se vojnik
urilin napio, i onako pijan kao letva poeo se neodgovorno
ponaati. To je rezultiralo ozljeivanjem desetara Dovlatova
koji je, kad smo ve kod toga, isti, oprostite na izrazu, jebi-
vjetar. Da barem imaju srama pred zatvorenikom...
Dok je major sve to govorio, urilin je sijao od zadovolj
stva. Dvaput se eljao, vrtio na stolcu, dirao zastavu. Oito
se osjeao junakom.
Major je nastavio:
- Samo u ovom kvartalu urilin je odsjedio u vojnom za
tvoru dvadeset est dana i noi. Ne govorim o pijanstvima -
ona su urilinu kao to je snijeg zimi. Govorim o ozbiljnijim
prijestupima tipa tunjave. Stjee se dojam da je komunizam
za njega ve izgraen. Ne svia ti se neije lice - razbij nju
ku! Tako e se svi poeti razmahivati akama! Mislite da ja ne
bih nekog odalamio? Uglavnom, kap je prelila au. Moramo
72
odluiti ostaje li urilin s nama ili e njegovi papiri na sud.
Stvar je ozbiljna, drugovi! Poinjemo!... Ispriajte, urilin,
kako se sve to dogodilo.
Svi su pogledali urilina. U rukama mu se odnekud stvori
la izguvana ceduljica. Vrtio ju je, gledao i neto tiho aptao.
- Ispriajte - ponovio je major Afanasjev.
urilin je rastreseno pogledao u mene. Neto, oito, ni
smo predvidjeli. Neto nam je promaknulo u scenariju.
Major je podignuo glas:
- Nemojte da Vas ekamo!
- Nikamo mi se ne uri - rekao je urilin.
Lice mu se smrknulo. Postajao je sve ljui i namrgoeniji.
Ali i u majorovu glasu osjealo se da je sve uzrujaniji. Morao
sam se javiti:
- Evo, ja u ispriati.
- Dosta - viknuo je major - pravi se javio!
- Aha - rekao je urilin - evo... elim... ovaj... upisati te
aj za bageriste.
Major se okrenuo prema njemu:
- to ima teaj s time, majku vam vau! Napio si se, razu
mije, prijatelja si ozlijedio, sad on mata o teaju!.. A moda
biste se htjeli upisati na institut? Ili na konzervatorij?..
urilin je jo jednom pogledao u papiri i mrko rekao:
- Po emu smo mi gori od regularne vojske?
Major je od bijesa ostao bez daha:
- Koliko e to jo trajati? Ide mu na ruku - a on svoje!
Kae mu ispriaj" - a on nee!..
- to se tu ima ispriati - skoio je urilin - nije to saga
o Forsyteima!.. Ispriaj! Ispriaj! to se ima priati?! Samo
ti mene mii, kurvin sine, vadi mi mast?! I tebe mogu po-
kakljati!..
73
Major se uhvatio za futrolu. Ja sam, uzimajui cigarete,
krenuo prema izlazu...
urilin je dobio godinu dana disciplinskog bataljona. De
mobilizirao sam se mjesec dana prije njegova putanja. Ni
ludog zatvorenika vie nisam vidio. Cijeli svijet je nekud ne
stao. Samo je remen jo uvijek itav.
74
Jakna Fernanda Lgera
Ovo poglavlje pria je o kraljeviu i prosjaku. U oujku etr
deset i prve rodio se Andrjua erkasov. U rujnu te iste godi
ne rodio sam seja.
Andrjua je bio sin poznatog ovjeka. Moj otac se isticao
samo po tome to je bio mrav.
Nikolaj Konstantinovi erkasov bio je izvrstan glumac i
zastupnik Vrhovnog savjeta. Moj otac je bio obian kazalini
djelatnik i sin burujskog nacionalista.
erkasovljev talent oduevljavao je Petera Brooka, Felli-
nija i de Sicu. Talent mog oca bio je sumnjiv ak i njegovim
roditeljima.
erkasova je poznavala cijela zemlja kao glumca, zastup
nika i borca za mir. Mog oca su poznavali samo susjedi, kao
ovjeka koji pije i koji je ivan.
erkasov je imao vikendicu, auto i slavu. Moj otac je imao
samo astmu.
Njihove ene su se druile. ak su, izgleda, zajedno zavr
ile Kazalini institut.
Majka je radila kao glumica, zatim je bila korektorica i, na
kraju, penzionerka. I Nina erkasova je radila kao glumica.
Nakon muevljeve smrti dali su joj otkaz u kazalitu.
Naravno, prijatelji erkasovih bili su iz visokih drutvenih
krugova: ostakovi, Mravinski, jzentejn... Moji roditelji
bili su kuni prijatelji erkasovih.
75
Ta je obitelj itav ivot za nas brinula i pokroviteljski se
odnosila prema nama. erkasov je mom ocu davao savjete.
Njegova je supruga mami poklanjala haljine i cipele.
Moji roditelji su se esto svaali. Onda su se razveli. A raz
vod gotovo da je bio jedini miroljubiv in u itavom njihovu
zajednikom ivotu. Jedan od ono malo sluajeva kad su se
moji roditelji razumjeli.
erkasov je znatno pomagao nama i majci. Na primjer,
zahvaljujui njemu zadrali smo stan.
Andrjua je bio moj prvi prijatelj. Upoznali smo se za eva
kuacije. Tonije, nismo se upoznali, ve smo leali jedan po
red drugog u djejim kolicima. Andrjua je bio u inozemnim
kolicima. Ja sam bio u onima domae proizvodnje.
Hranili smo se, mislim, jednako loe. Bio je rat.
Onda je rat zavrio. Nae su obitelji ponovno bile u Lenjin-
gradu. erkasovi su ivjeli u dravnoj zgradi u Kronverkskoj
ulici. Mi smo ivjeli u komunalnom stanu u Ulici Rubintejna.
Andrjua i ja viali smo se dosta esto. Zajedno smo ili na
djeje matineje. Zajedno smo slavili roendane.
Ja sam se kui vozio s majkom u tramvaju. Andrjuu je
kui dovozio voza u Bugattiju - ratnom trofeju.
Andrjua i ja bili smo iste visine. Otprilike iste dobi. Oboje
smo bili zdravi i puni energije.
Andrjua je, koliko se sjeam, bio hrabriji, nagliji, grublji.
Ja sam bio neto snaniji fiziki i, ini se, mrvicu razumniji.
Svako smo ljeto boravili u vikendici. erkasovi su na Ka-
relskoj prevlaci imali vikendicu okruenu borovima. S prozo
ra se vidio Finski zaljev nad kojim su kruili galebovi.
O Andrjui je uvijek vodila brigu neka sluavka. Sluavke
su se esto izmjenjivale. Otputali su ih, u pravilu, zbog kra
e. Otvoreno govorei, moglo ih se razumjeti.
76
Nina erkasova imala je posvuda stvari iz inozemstva.
Sve police bile su natrpane parfemima i kozmetikom. Mla
dim sluavkama to je bio izazov. Primijetivi da opet neto
nedostaje, Nina erkasova bi namrtila obrve:
- Ljubaa je nestana!
Idui dan bi Ljubau zamijenila Zinulja...
Moja dadilja je bila Luiza Genrihovna. Kao Njemici, pri
jetila joj je mogunost da je uhite. Luisa Genrihovna skrivala
se kod nas. To jest, jednostavno je ivjela s nama. I usput me
odgajala. ini se da joj uope nita nismo platili.
Jednom sam boravio s Luizom Genrihovnom u vikendici
erkasovih. Onda se dogodilo sljedee. Luiza Genrihovna ima
la je upalu vena. Jedna mljekarica koju je poznavala savjetovala
joj je da noge mae balegom. To je navodno narodni lijek.
Na nesreu onih oko nje, taj je lijek imao uinka. Do sa
mog uhienja Luiza Genrihovna irila je nepodnoljiv smrad.
Mi smo to, naravno, trpjeli, meutim erkasovi su ipak bili
otmjeniji ljudi. Mami je bilo reeno da prisutnost Luize Gen-
rihovne nije poeljna.
Nakon toga majka je unajmila sobu. I to u istoj ulici, u jed
noj seoskoj kui. Tamo smo dadilja i ja provodili svako ljeto.
Sve dok je nisu uhitili.
Ujutro sam odlazio k Andrjui. Trali smo po zemljitu
oko kue, jeli ribiz, igrali stolni tenis, lovili hruteve. Za top
lih dana ili smo na plau. Kad je padala kia, na verandi smo
izraivali figurice od plastelina.
Ponekad su dolazili Andrjuini roditelji. Majka je dolazila sko
ro svake nedjelje. Otac - etiri puta tijekom ljeta, da se naspava.
Sami erkasovi su prema meni bili dobri. Dok sluavke
nisu bile tako dobre. T ja sam im bio dodatni teret. A taj im
teret nije bio dodatno plaen.
77
Zato su se Andrjui doputali nestaluci, a meni nisu.
Bolje rei, Andrjuini nestaluci su izgledali prirodni, a
moji i ne ba. Govorili bi mi: Ti si pametniji. Mora biti
primjer Andrjui..." Tako sam ljeti imao ulogu malog
uitelja.
Osjeao sam nejednakost. Iako su na Andrjuu ee po
dizali glas. Stroe su ga kanjavali. A mene su na svaki nain
njemu isticali kao primjer.
Svejedno sam bio povrijeen. Andrjua je bio vaniji. Po
sluga ga se pribojavala kao gospodara. A ja sam bio, to bi se
reklo, iz puka. I iako je sluavka bila jo jednostavnija ena,
vidjelo se da me nije voljela.
U teoriji bi sve trebalo biti drugaije. Sluavka bi trebala
voljeti mene. Voljeti me kao njoj bliskog u drutvenom smi
slu. Gajiti prema meni simpatije kao prema raznoincu. A u
stvarnosti sluge vole omraene gospodare mnogo vie no to
se ini. I, naravno, vie od sebe samih.
Nina erkasova bila je inteligentna, pametna, lijepo odgo
jena ena. Naravno, ona ne bi dopustila da povrijede estogo
dinjeg sina njezine prijateljice. Kad bi Andrjua uzeo jabuku,
i ja sam dobivao jabuku. Kad bi Andrjua iao u kino, karte su
se kupovale za obojicu.
Sada mogu rei da je Nina erkasova imala sve vrline i
mane bogatai. Bila je snana, odluna, znala je to eli. Ali i
hladna, umiljena i aristokratski naivna. Na primjer, smatrala
je da je novac teko breme.
Govorila bi mami:
- Koja si ti sretnica, Nora. Tvom Serei da karamelu i
zadovoljan je. A moj klipan voli samo okoladu...
I ja sam, naravno, volio okoladu. Ali sam se pravio da
vie volim karamele.
78
Ne alim to smo ivjeli siromano. Ako je za vjerovati
Hemingwayju, siromatvo je piscu nezamjenjiva kola. Siro
matvo ovjeka ini otroumnim. I tako dalje.
Zanimljivo je da je Hemingway to shvatio tek kad je po
stao bogat...
Sa sedam godina uvjeravao sam mamu da mrzim voe. S
devet godina nisam htio u duanu isprobavati nove cipele. S
jedanaest sam zavolio itanje. Sa esnaest nauio sam zarai
vati novac.
Andrej erkasov i ja druili smo se do esnaeste godine.
On je zavravao englesku kolu. Ja sam zavravao obinu.
Volio je matematiku. Meni su bile drae manje egzaktne zna
nosti. Obojica smo bili velike lijenine.
Viali smo se dosta esto. Engleska kola bila je udaljena
pet minuta pjeice od nae kue. Andrjua bi dolazio k nama
nakon nastave. I ja bih ponekad iao k njemu gledati televizi
ju u boji. Andrej je bio djetinjast, zaigran, drueljubiv. Ja sam
ve tada bio zloban i nisu mi promicale ljudske slabosti.
U godinama kolovanja oboje smo stekli prijatelje. Ali
nisu bili zajedniki. Meu mojim prijateljima bilo je dosta
deki koji su naginjali kriminalu. Andrej se zbliio s dekima
iz dobrih obitelji.
Znai, ima neega u marksistiko-lenjinistikom uenju. o
vjek, nesumnjivo, ima drutvene instinkte. itav moj svjesni i
vot neto me instinktivno vuklo prema gubitnicima - siromasi
ma, huliganima, pjesnicima koji tek poinju pisati. Tisuu puta
pokuao sam ui u pristojno drutvo, ali bezuspjeno. Samo u
drutvu divljaka, shizofrenika i oloa osjeao sam se sigurno.
Pristojni poznanici su mi govorili:
- Nemoj se ljutiti, oko sebe iri straan nemir. Pored tebe
ovjek dobije sve mogue komplekse...
79
Nisam se ljutio. Jo sam od svoje dvanaeste godine osjeao
da me neto nezaustavljivo vue prema olou. Nije udno da
je sedmero mojih poznanika iz kole kasnije prolo kroz za
tvorske logore.
Crvenokosi Boris Ivanov odsjedio je zbog boje za eljezni
lim. Diza uteg Kononenko noem je izbo sustanarku. Sin
kolskog podvornika Mia Hamrajev opljakao je restoran
u vlaku. Bivi modelar aviona Letjago silovao je gluhonije
mu djevojku. Alik Brikin, koji me nauio puiti, napravio je
teak vojni prijestup: istukao je oficira. Jura Golinik zvani
Hrjapa ranio je milicijskog konja. ak je predsjednik razre
da Vilja Rivkovi uspio dobiti jednu godinu zbog trgovanja
lijekovima.
Kod Andrjue erkasova moji su prijatelji izazivali strah i
nemir. Svakom od njih stalno je neto prijetilo. Svi su mislili
da je jedini vaan oblik samopotvrivanja - sukob.
Obojica smo se oenili relativno rano. Ja sam se oenio,
naravno, sa siromanom djevojkom. A Andrej s Daom, unu
kom kemiara Ipatjeva, ime se poveao obiteljski imetak.
Sjeam se da sam itao da se suprotnosti privlae. Po mom
miljenju, ima u toj teoriji neeg sumnjivog. Ili, barem, spor
nog. Na primjer, Daa i Andrej bili su slini. Oboje visoki, lije
pi, dobronamjerni i praktini. Oboje su vie od svega cijenili
mir i red. Oboje su ivjeli sa stilom i bez problema.
I Lena i ja smo bili slini. Oboje kronini baksuzi. Oboje u
neskladu sa stvarnou. ak i na Zapadu uspijevamo ivjeti
unato postojeim pravilima...
Jednom su nas Andrjua i Darja pozvali u goste. Dolazi
mo u Kronverksku. U ulazu sjedi milicajac. Podie telefonsku
slualicu:
- Andrej Nikolaevi, imate goste!
80
A zatim je, promijenivi izraz lica, strogo rekao:
- Proite...
Penjemo se liftom. Ulazimo.
U predsoblju je Daa apnula:
- Oprostite, kod nas je medicinska sestra.
Isprva nisam shvatio. Mislio sam da jednom od roditelja
nije dobro. ak sam stekao dojam da bismo trebali otii.
Objasnili su nam:
- Gena Lavrentjev doao je s medicinskom sestrom. To je
strano. Djevojka u sovjetskoj bundi. etvrti put pita hoe li
biti plesa. Upravo je popila cijelu bocu hladnog piva... Molim
vas, nemojte se ljutiti...
- Ma nita - kaem - navikli smo...
Tada sam radio u tvornikim novinama. Moja je supruga
bila frizerka. Jedva da nas je ita moglo okirati.
Medicinsku sestru sam kasnije dobro promotrio. Imala je
lijepe ruke, tanke glenjeve, zelene oi i sjajno elo. Svidjela
mi se. Puno je jela i ak je za stolom neprimjetno odavala
plesne kretnje.
Njezin pratitelj, Lavrentjev, izgledao je gore. Imao je buj
nu kosu i meke crte lica, to je grozna kombinacija. Osim
toga, poeo mi je ii na ivce. Predugo je priao o putu u Ru
munjsku. Mislim da sam mu rekao da ne volim Rumunjsku...
Prolazile su godine. Andrej i ja smo se rijetko viali. Svake
godine sve rjee.
Nismo se posvadili. Nismo jedan drugoga razoarali. Jed
nostavno su nam se ivoti razili.
U to sam vrijeme ve neto pisao. Andrej je zavravao ma
gisterij.
Bio je u drutvu veselih, pametnih, dobrodunih fiziara.
A ja u drutvu ludih, prljavih, pretencioznih pjesnika. Njego
81
vi poznanici su ponekad pili konjak sa ampanjcem. Moji su
regularno pili ruiasti porto. Njegovi prijatelji su u drutvu
recitirali Gumileva i Brodskoga. Moji su itali iskljuivo vla
stita djela.
Ubrzo potom umro je Nikolaj Konstantinovi erkasov.
Oko kazalita Pukin okupilo se mnogo ljudi. Bilo ih je toliko da je promet bio zaustavljen.
erkasov je bio narodni umjetnik. I ne samo po zvanju.
Voljeli su ga profesori i seljaci, generali i kriminalci. Tako
slavni bili su Jesenjin, Zoenko i Visocki.
Godinu dana kasnije Nini erkasovoj dali su otkaz u kaza
litu. Zatim su uzeli nagrade njezina mua. Prinudili su je da
preda meunarodne nagrade koje je erkasov dobio u Euro
pi. Meu njima je bilo vrijednih predmeta od zlata. Uprava je
prisilila udovicu da ih preda muzeju kazalita.
Udovica, naravno, nije ivjela siromano. Imala je viken
dicu, auto, stan. Osim toga, imala je uteevinu. Daa i An
drej su radili.
Mama je s vremena na vrijeme posjeivala udovicu. Pri
ale su na telefon po nekoliko sati. Udovica se alila na sina.
Govorila je da je nepaljiv i sebian.
Majka bi uzdisala:
- Tvoj bar ne pije...
Ukratko, nae majke su se pretvorile u jednako tune i ga
nutljive starice. A mi - u jednako bezosjeajne i nemarne sino
ve. Iako je Andijua bio uspjean fiziar, a ja disidentski pjesnik.
Nae majke su postale sline. Iako, ne sasvim. Moja go
tovo nije izlazila iz kue. Nina erkasova odlazila je na sve
premijere. Osim toga, spremala se u Pariz.
Bila je u inozemstvu i ranije. A sada je htjela posjetiti stare
prijatelje.
82
Dogaalo se neto udno. Prije, dok je erkasov bio iv,
kod njih su svaki dan bili gosti. To su bili poznati, talentirani
ljudi - Mravinski, Rajkin, ostakovi. inilo se da su svi obi
teljski prijatelji. Nakon smrti Nikolaja Konstantinovia ispo
stavilo se da su oni bili njegovi osobni prijatelji.
Openito su sovjetske poznate linosti nekamo nestale.
Ostali su inozemni prijatelji - Sartre, Yves Montand, udovica
umjetnika Lgera. Tako je Nina erkasova odluila ponovno
posjetiti Francusku.
Tjedan dana prije njezina odlaska sluajno smo se sreli.
Bio sam u knjinici Doma novinara, redigirao sam memoare
jednog osvajaa tundre. Od etrnaest poglavlja u tim memo
arima devet je poinjalo jednako: Bez lane skromnosti..."
Osim toga, trebao sam provjeriti Lenjinove citate.
I odjednom, ulazi Nina erkasova. Nisam znao da dolazi
mo u istu knjinicu.
Ostarjela je. Njezina je odjea, kao i uvijek, bila neprimjet
no, promiljeno raskona.
Pozdravili smo se. Pitala me je:
- Ti si, kau, postao pisac?
Nisam se snaao. Nisam bio spreman na takvo pitanje.
Bilo bi bolje da je pitala: Jesi li ti genij?" Odgovorio bih mir
no i potvrdno. Svi moji prijatelji muili su se pod teretom ge
nijalnosti. Svi su sebe nazivali genijima. Dok, evo, zvati sebe
piscem bilo je ve tee.
Odgovorio sam:
- Piem tu i tamo iz razonode...
U itaonici su bila dva posjetitelja. Oba su pogledavala
prema nama. Ne zato to su prepoznali udovicu erkasova.
Rekao bih, prije zato to su osjeali miris francuskog parfema.
Rekla je:
83
- Zna, ve due vremena elim pisati o Kolji. Neto sli
no memoarima.
- Piite.
- Bojim se da nisam talentirana. Iako su se svim poznani
cima svidjela moja pisma.
- Napiite onda dugako pismo.
- Najtee je poeti. Stvarno, kada je sve poelo? Moda od
dana naeg poznanstva. Ili mnogo ranije?
- Evo, tako ponite.
- Kako?
- Najtee je poeti. Stvarno, kad je sve poelo..."
- Shvati, Kolja je bio sav moj ivot. Bio je moj prijatelj.
Bio je moj uitelj... to misli, je li pogreno vie voljeti mua
nego sina?
- Ne znam. Mislim da u ljubavi nema veliina. Ima samo
da ili ne.
- Stvarno si postao pametan - rekla je.
Zatim smo razgovarali o knjievnosti. Mogao sam, i ne
pitajui, pogaati tko su njezini idoli - Proust, Galsworthy,
Feuchtwanger... Ispostavilo se da voli Pastemaka i Cvetajevu.
Onda sam rekao da Pasternak nije imao ukusa. A Cvetaje-
va je, uza svu genijalnost, bila teka idiotkinja...
Nakon toga smo preli na slikarstvo. Bio sam siguran da se
divi impresionistima. I nisam pogrijeio.
Zatim sam rekao da su impresionisti davali prednost tre
nutnom nad vjenime. Da su samo kod Moneta rodne ten
dencije prevladavale nad onima vrste...
erkasova je tuno uzdahnula:
- Mislila sam da si se opametio...
Razgovarali smo vie od sat vremena. Onda se pozdravila
i otila. Vie mi se nije redigiralo memoare osvajaa tundre.
84
Razmiljao sam o siromatvu i bogatstvu. O nesretnoj i ranji
voj ljudskoj dui...
Jednom sam radio kao logorski uvar. Meu kanjenicima
je bilo i poznatih visokopozicioniranih partijskih radnika. Pr
vih nekoliko dana ponaali bi se kao da su jo uvijek rukovo
ditelji. Zatim bi se organski rastvarali u masi logorai.
Jednom sam prilikom gledao dokumentarni film o Parizu.
Radilo se o dogaajima u okupiranoj Francuskoj. Po ulicama
su ile mase izbjeglica. Uvjerio sam se da pokorene zemlje
izgledaju jednako. Svi su opljakani narodi blizanci...
U trenutku s ovjeka padne oklop mira i bogatstva. Od
mah se oskvrne njegova izranjana, tuna dua.
Prola su tri tjedna. Zazvonio je telefon. erkasova se vra
tila iz Pariza. Rekla je da e navratiti.
Kupili smo halvu i kekse.
Izgledala je pomlaeno i malo tajanstveno. Francuske slav
ne linosti bile su velikodunije od naih. Lijepo su je primili.
Mama je pitala:
- Kako se odijevaju u Parizu?
Nina erkasova je odgovorila:
- Onako kako smatraju da treba.
Zatim nam je priala o Sartreu i njegovim nepodnoljivim
istupima. O probama u kazalitu Sole. O obiteljskim razmiri
cama Yvesa Montanda.
Dala nam je poklone. Mami elegantnu torbicu za kazalite.
Leni komplet kozmetike. Ja sam dobio staru jaknu od velura.
Otvoreno govorei, bio sam malo zbunjen. Vidjelo se da
jaknu treba oistiti i srediti. Na laktovima se sjajila. Nedosta
jala je dugmad. Na okovratniku i rukavu opazio sam tragove
uljane boje. ak sam pomislio da bi bilo bolje da je donijela
olovku. Ali glasno sam izgovorio:
85
- Hvala. Niste trebali...
Ta nisam se mogao izderati - Gdje ste uope nabavili ta
kvu starudiju od jakne?!"
Jakna je, zaista, bila stara. Takve jakne, ako se moe vjero
vati sovjetskim plakatima, nose nezaposleni Amerikanci.
erkasova me pogledala nekako udno i rekla:
- To je jakna Fernanda Lgera. Bio je otprilike tvoje grae.
Zaueno sam pitao:
- Od Lgera? Onog Lgera?
- Svojedobno smo se esto druili. Kasnije sam se druila s
njegovom udovicom. Rekla sam joj za tebe. Nadja je otvorila
ormar. Izvadila je ovu jaknu i dala mi je. Kae da je Fernan-
dova posljednja elja bila da ona pomae svakojakoj rulji...
Odjenuo sam jaknu. Bila mi je po mjeri. Mogla se odjenuti
na deblji demper. Bila je neto kao kratki jesenski kaput.
Nina erkasova ostala je kod nas do jedanaest. Onda je
pozvala taksi.
Dugo sam promatrao mrlje od uljane boje. Sad mi je bilo
ao to ih je tako malo. Samo dvije - na rukavu i kod oko-
vratnika.
Pokuao sam se sjetiti to znam o Fernandu Lgera.
Bio je visok, jak ovjek, iz Normandije, seosko dijete. Go
dine 1915. otiao je na front. Tamo se zatekao u okolnostima
da kruh ree bajonetom umrljanim krvlju. Lgerovi crtei s
fronta ispunjeni su strahotama.
Zatim se u ivotu, kao i Majakovski, borio s umjetnou.
Ali Majakovski se upucao, a Lger je bio ustrajan i pobijedio.
Matao je da oslikava zidove zgrada i vagona. Nakon pola
stoljea njegovu su matu proveli u djelo njujorki huligani.
Mislio je da je linija vanija od boje. Mislio je da umjetnost,
od Shakespearea do dith Piaf, ivi zahvaljujui kontrastima.
86
Njegove su omiljene rijei: Renoir je slikao ono stoje vi
dio. Ja slikam ono to sam shvatio...".
Lger je umro kao komunist, jednom i zauvijek povjero-
vavi u najveu opsjenu, bez presedana. Nije iskljueno da je,
kao mnogi umjetnici, bio glup.
Nosio sam jaknu nekih osam godina. Odijevao sam je u
posebnim sveanim prilikama. Premda se velur za svih tih
godina tako izlizao, da se tragovi uljane boje vie nisu vidjeli.
Da je jakna pripadala Fernandu Lgeru, znalo je malo lju
di. Nisam puno priao o tome. Bilo mi je drago to uvam tu
nesretnu tajnu.
Vrijeme je prolazilo. Doli smo u Ameriku. Nina erkaso
va je umrla, ostavivi mami tisuu i pol rubalja. U Savezu je
to bio velik novac.
Doi do njega u New Yorku bilo je prilino teko. Za to
bi bilo potrebno puno trkaranja po institucijama i puno
napora.
Odluili smo uiniti neto drugo. Dali smo punomo
mom starijem bratu. Ispostavilo se da je i to zahtjevno i te
ko. Dva sam mjeseca sreivao papire. Jedan je vlastoruno
potpisao mister Schultz.
U kolovozu mi je brat javio da su novci stigli. Nije bilo
zahvaljivanja. Moda novci toga nisu ni vrijedni.
Ponekad me brat nazove rano ujutro. Odnosno, kasno u
noi, po lenjingradskom vremenu. Tada mu je glas sumnjivo
promukao. Osim toga, uje se i ensko dovikivanje:
- Pitaj za kozmetiku!..
Ili:
- Objasni tom blesanu da se sad nose bunde od umjetnog
nerca...
Umjesto toga moj dragi brat pita:
87
-I, kako je u Americi? Kau da se tamo votka prodaje dva
deset etiri sata dnevno?
- Nisam ba siguran. Ali barovi su, naravno, otvoreni.
- A pivo?
- Piva ima koliko hoe u duanima koji rade nou.
Slijedi opravdana pauza. A zatim:
- Svaka ast kapitalistima, znaju svoj posao!...
Pitam:
- Kako si ti?
- Na slovo ,,d - odgovara - u smislu, dobro...
Uostalom, udaljili smo se od teme. I Andrej erkasov je
dobro. Na zimu e postati doktor fizikalnih znanosti. Ili fizi-
kalno-matematikih... Nije li svejedno?
Koulja od popelina
Moja supruga kae:
- To je ludost - ivjeti s mukarcem koji ne vodi o sebi
rauna samo zato to je lijen...
Moja supruga uvijek preuveliava stvari. Iako ja, stvarno,
nastojim izbjei nepotrebne brige. Jedem to god hou. iam
se kad poinjem gubiti ljudski izgled. Zato odmah uzimam
u ruke mainicu. Da se ne moram iati naredna tri mjeseca.
Jednostavno reeno, nerado izlazim iz kue. Hou da me
ostave na miru...
U djetinjstvu sam imao dadilju, Luizu Genrihovnu. Sve
je radila nepaljivo, zato to je bila u strahu od uhienja. Jed
nom mi je prilikom Luiza Genrihovna odijevala kratke hlae.
I moje noge gurnula u jednu nogavicu. Tako odjeven proveo
sam cijeli dan.
Imao sam etiri godine i dobro se sjeam te zgode. Znao
sam da me nisu dobro odjenuli. Ali sam utio. Nisam se elio
preodijevati. Pa ni danas ne elim.
Pamtim mnogo takvih pria. Jo od djetinjstva spreman
sam trpjeti sve to treba, samo da izbjegnem nepotrebne
napore.
Neko sam prilino pio. I, u skladu s time, blebetao gdje
god bih bio. Zbog toga su mnogi mislili da sam drutven. Ali
bilo je dovoljno da se otrijeznim - i moje drutvenosti vie
nije bilo.
89
Meutim, ne mogu ivjeti sam. Ne sjeam se gdje ostav
ljam raune za struju. Ne znam glaati ni prati rublje. I naj
vanije - malo zaraujem.
Vie volim biti sam, ali uz nekoga...
Moja supruga uvijek pretjeruje:
- Znam zato jo uvijek ivi sa mnom. Da kaem?
- Pa, zato?
-Jer si jednostavno lijen kupiti krevet na rasklapanje!..
Mogao bih dati odgovor:
- A ti? Zato ti nisi kupila krevet na rasklapanje? Zato me
nisi ostavila kad je bilo najtee? Ti, koja zna krpati, prati ru
blje, podnositi gotovo nepoznate ljude, i najvanije - zarai
vati novce!..
Upoznali smo se prije dvadeset godina. ak se sjeam da
je bila nedjelja. Osamnaesti veljae. Izborni dan.
Po kuama su zvonili propagandisti. Nagovarali su stana
re da idu to prije glasati. Ja se nisam urio. Triput uope ni
sam glasao. I to ne zbog disidentskih pobuda. Prije zbog toga
to mrzim besmisleno djelovanje.
I, zazvoni zvonce na vratima. Na pragu stoji mlada ena u
jesenskoj jakni. Izgleda kao kolska uiteljica, to jest pomalo
kao usidjelica. Istina, bez naoala, ali zato u ruci ima biljeni
cu platnenih korica.
Pogledala je u biljenicu i izgovorila moje prezime. Rekao
sam:
-Uite. Ugrijte se. Popijte aja...
Brinuo sam zbog nogu koje su se vidjele ispod ogrtaa.
Kod nas je to obiteljski, to je dio tijela koji se najmanje poka
zuje. A i ogrta je bio umrljan.
-Jelena Borisovna - predstavila se djevojka - Va propa
gandist... Jo niste glasali...
90
To nije bilo pitanje ve suzdrani prigovor. Ponovio sam:
- elite li aja?
Dodao sam jo iz pristojnosti:
- Tamo je mama...
Majka je leala, boljela ju je glava. to joj nije smetalo da
prilino glasno vikne:
- Samo se usudite pojesti moju halvu!
Rekao sam:
-Jo stignemo glasati.
Elena Borisovna rekla je zatim neto savreno neoeki
vano:
- Znam da su ti izbori totalna profanacija. Ali to ja tu
mogu? Moram Vas dovesti na izborno mjesto. U protivnom
mi nee dopustiti da odem kui.
-Jasno - kaem - samo budite oprezniji. Ovo to ste rekli
nije za pohvalu.
- Vama se moe vjerovati. Odmah sam to shvatila. im
sam ugledala portret Solenjicina.
- To je Dostojevski. Ali i Solenjicina cijenim...
Zatim smo skromno dorukovali. Majka nam je ipak od
rezala komadi halve.
Razgovor se, prirodno, poveo o knjievnosti. Kad bi Lena
izgovorila ime Gladilina, ja bih pitao:
- Tolja Gladilin?
Kad bi razgovor skrenuo na ukina, ja bih precizirao:
- Vasja ukin?
A kad smo poveli razgovor o Ahmadulinoj, glasno sam
uzviknuo:
- Belica!..
Zatim smo izali iz kue. Zgrade su bile ukraene zasta
vama. Na snijegu su bili rasuti papirii od bombona. Paziku-
91
a Gria ponosno je pokazivao svoj kaput od debele vunene
tkanine.
Nisam elio ii glasati. Ne zbog lijenosti, nego zato to mi
se svidjela Jelena Borisovna. Nakon glasanja odmah e je po
slati kui...
Otili smo u kino pogledati Ivanovo djetinjstvo. Film je bio
toliko dobar da ga nisam mogao oholo prokomentirati.
U to vrijeme hvalio sam samo krimie. Zato to mi omo
guuju da se opustim.
Dok sam filmove Tarkovskoga hvalio pokroviteljski oho
lo. Aludirajui pritom na to kako Tarkovski nekih est godina
eka moj scenarij.
Iz kina smo krenuli prema Domu knjievnika. Bio sam
siguran da u tamo sresti koje poznato lice. Moglo se ra
unati na prijateljski pozdrav Goryina. Na pijane zagrljaje
Voljfa. Na povran razgovor s Jefimovom ili Koneckim. Pa
ja sam bio takozvani mladi pisac. ak me je Granin pozna
vao osobno.
Svojedobno je u Lenjingradu bilo mnogo poznatih li
nosti. Na primjer, ukovski, Olejnikov, Zoenko, Harms i
tako dalje. Ali, nakon rata bilo ih je znatno manje. Jedne su
zbog neega ustrijelili, drugi su se preselili u Moskvu...
Popeli smo se u restoran. Naruili smo vino, sendvie,
kolae. Htio sam naruiti kajganu, ali sam se predomislio.
Stariji brat mi je uvijek govorio: Ti ne zna jesti hranu u
boji.
Novce sam prebrojao ne vadei ruku iz depa.
Sala je bila prazna. Jedino je kod vrata sjedio ordenom od
likovan Reetov, itao je knjigu. Vidjelo se, po tome kako se
zanio u itanje, da je to njegov vlastiti roman. Mogao bih se
kladiti da je naslov romana - Idem k vama, ljudi!.
92
Pili smo. Ispriao sam tri dogaaja iz Jevtuenkova ivota
koji su se zbili doslovno pred mojim oima.
A poznate linosti nikako da dou. Iako je bilo sve vie po
sjetitelja. Prema prozoru je gledao, krguui protezom, be-
letrist Gorjanski. Za ankom su bili pjesnici ikin i tejnberg.
ikin je priao:
- Tebi, Borja, najbolje idu filozofske digresije.
- A tebi, Dima, unutarnji monolozi - reagirao je tejn
berg...
ikin i tejnberg nisu se ubrajali u poznate linosti. Gor
janski je bio poznat po tome to je zadavio uvara u njema
kom koncentracijskom logoru.
Pored nas je proao prilino poznati kritiar Halupovi.
Dugo me promatrao, a onda je rekao:
- Oprostite, mislio sam da ste Lev Melinder...
Naruili smo dvjesto grama konjaka. Nije mi ostalo puno
novca, a poznatih linosti jo nije bilo.
Jelena Borisovna, oito, nee saznati da sam knjievnik
koji mnogo obeava.
Ba je u tom trenutku zavirio u restoran pisac Dan-
kovski. Uz malu ogradu mogao bi se nazvati poznatom
linou.
Svojevremeno su u Lenjingrad dola dva brata iz klova.
Zvali su se Savelij i Leonid Danikovski. Htjeli su se oku
ati u knjievnosti. Pisali su kratke pjesme, kuplete, scensko-
-glazbene igre. U poetku su pisali zajedno. Kasnije svatko
za sebe.
Nakon godinu dana njihovi su se putevi jo radikalnije
razili.
Mlai je brat odluio skratiti svoje prezime. Potpisivao se
- Dan. Pritom je ostao idov.
93
Stariji je brat to napravio na drugi nain. I on je skratio
prezime, ali je izbacio samo jedno slovo - ,,i. Potpisivao se -
Dankovski. Pa je od idova postao ruski Poljak.
Izmeu brae postupno se stvarala nacionalna mrnja. Stvar
je u tome da su se prepirali na rasnoj osnovi.
- Vampiru - vikao je Leonid - odrpane, ti pijanino!
- Zaepi, njuko idovska! - odgovarao je Savelij.
Uskoro je poela borba s kozmopolitima. Leonida su uhap
sili. Savelij je dotad zavrio Institut marksizma-lenjinizma.
Poeo je objavljivati u mjesenim asopisima. Izila mu je
prva knjiga. Kritiari su se odazvali na nju. Polako je postajao
lenjinovac". To jest, stvaratelj beskonane i nezaustavljive
Lenjiniane.
Prvo je napisao knjigu Volodino djetinjstvo. Zatim kratku
priu Djeak iz Simbirska. Nakon toga je izdao dvosveanu
knjigu Mladost vatrena. I, na kraju, trilogiju JJstaj, prokletstvom
obiljeeni!
Iscrpivi biografiju Lenjina, Dankovski se prihvatio gra
ninih tema. Napisao je knjigu Lenjin i djeca. Zatim - Lenjin i
glazba, Lenjin i slikarstvo, a takoer Lenjin i poljoprivreda. Sve
su te knjige bile prevedene na mnogo jezika.
Dankovski se obogatio. Bio je nagraen ordenom Znak
poasti". Dotad su i njegova brata nakon smrti rehabilitirali.
Dankovski me je dobro poznavao, budui da je vie od
godine dana vodio nae knjievno udruenje.
I evo njega, pojavljuje se u restoranu.
Ja sam, spustivi glas, apnuo Jeleni Borisovnoj:
- Obratite panju, ovo je Dankovski, glavom i bradom...
Strelovit uspjeh... Ide po Lenjinovu nagradu...
Dankovski je krenuo u kut, dalje od glazbenog automata.
Prolazei pored nas, usporio je korak.
94
Prijateljski sam podigao au. Dankovski je, bez pozdra
va, razgovijetno rekao:
- Proitao sam tvoju humoresku u Aurori. Ona je po meni
sranje...
Sjedili smo u restoranu do nekih jedanaest. Izborno mje
sto odavno se zatvorilo. Onda se zatvorio restoran. Majka je
leala jer ju je boljela glava. A mi smo jo uvijek etali uz
obalu rijeke Fontanke.
Jelena Borisovna iznenaivala me je svojom skromnou.
Zapravo, ne skromnou, nego ravnodunou prema prak
tinoj strani ivota. Kao da je sve to se dogaalo - promicalo
na ekranu.
Zaboravila je na izborno mjesto. Zanemarila je svoje oba
veze. Kako se ispostavilo, nije ak ni glasala.
A sve to zbog ega? Zbog nejasnih odnosa s ovjekom koji
pie neuspjele humoreske.
Ni ja, naravno, nisam glasao. I ja sam zanemario svoju
graansku dunost. Ali, openito, ja sam poseban ovjek. Zar
smo, dakle, slini?
Iza nas je dvadeset godina braka. Dvadeset godina uzaja
mne usamljenosti i ravnodunosti prema ivotu.
Ali, ja bar imam inicijativu, cilj, iluziju, nadu. A ona? Ona
ima samo ker i ravnodunost.
Ne pamtim da se Lena bunila ili svaala. Nikad nije ni
jednom izgovorila uvjereno, zvonko da" ili teko, okrutno
tt
ne .
Njezin ivot je prolazio kao na ekranu televizora. Izmje
njivali su se kadrovi, lica, glasovi, dobro i zlo ili su ruku pod
ruku. A moja bi draga tu i tamo pogledala u smjeru ekrana i
bavila se vanijim stvarima...
Zakljuivi da je majka zaspala, krenuo sam prema kui.
95
Nisam ak ni rekao Jeleni Borisovnoj: Hajdemo k meni." Ni
sam je ak ni primio za ruku.
Jednostavno smo se nali u stanu. Bilo je to prije dvadeset
godina.
U meuvremenu nai su se prijatelji zaljubljivali, enili i
razvodili. Na tu temu pisali su pjesme i romane. Selili iz jed
ne republike u drugu. Mijenjali zanimanja, uvjerenja, navike.
Postajali disidenti i alkoholiari. Radili o glavi sebi i drugima.
Sa svih strana nicali su i s treskom se ruili prekrasni, ta
janstveni svjetovi. Kao jako nategnute strune pucali su ljudski
odnosi. Nai su se prijatelji iznova raali i umirali tragajui za
sreom.
A mi? Svim iskuenjima i uasima ivota odolijevali smo
naim jedinstvenim darom - ravnodunou. Postavlja se pi
tanje to moe biti dugovjenije od dvorca napravljenog u
pijesku... to je u obiteljskom ivotu postojanije i sigurnije od
obostrane neodlunosti? Moe li se zamisliti neto sretnije od
dviju zavaenih drava nesposobnih za obranu?..
Radio sam u tvornikim novinama. Dobivao oko dvjesto
rubalja. Plus jo neke sitne dodatke. Sjeam se da sam do
bivao etiri rublja mjeseno za usvajanje savrenijih naina
voenja poduzea".
Poput veine novinara matao sam o tome da napiem
roman. Ali sam se, i tu veini novinara nisam bio primjer, za
ista bavio knjievnou. Meutim, moje su rukopise odbijale
i najprogresivnije novine.
Sada se tomu mogu samo radovati. Zahvaljujui cenzuri,
moj period uenja protegnuo se na sedamnaest godina. Prie
koje sam htio objaviti tih godina sada mi se definitivno ine
loe. Dovoljna je i sama injenica da sam jednu priu naslovio
Fainina sudbina.
96
Lena nije itala moje prie. Nisam je zapravo to ni traio.
A ona nije pokazivala nikakvu inicijativu.
Tri su stvari koje supruga moe uiniti za ruskog pisca.
Moe mu kuhati. Moe iskreno povjerovati da je genijalan.
I, na kraju, ostaviti supruga na miru. Zapravo, trea stvar ne
iskljuuje prvu i drugu.
Lenu nisu zanimale moje prie. Nisam ak siguran nije li
znala gdje radim. Samo je znala da piem.
Ja sam o njoj znao otprilike isto toliko.
Ispoetka je moja supruga radila u frizerskom salonu. Na
kon prie s izborima dali su joj otkaz. Poela je raditi kao korek-
torica. A onda je, to me potpuno iznenadilo, zavrila Grafiki
institut. Zaposlila se, ako ne grijeim, u jednom sportskom iz
davakom poduzeu. Zaraivala je dvostruko vie od mene.
Teko je shvatiti to nas je povezivalo. Najee smo raz
govarali o svakodnevnim tekuim stvarima. Svatko je imao
svoje prijatelje. ak smo i itali razliite knjige.
Moja supruga bi uvijek otvarala onu knjigu koja bi joj bila
prva pri ruci. I poela bi itati na bilo kojoj stranici.
Isprva me to smetalo. Onda sam shvatio da su knjige koje
na taj nain ita uvijek dobre. Za razliku od mojih izbora.
Ako sluajno i otvorim neku knjigu, onda to neminovno
bude Uzorana ledina...
to nas je povezivalo? I kako uope nastaje ljudska blis
kost? Sve to uope nije tako jednostavno.
Ja, na primjer, imam bratie. Sva trojica su pijanci i hu
ligani. Jednoga volim, prema drugom sam ravnoduan, a s
treim uope nisam blizak...
Tako smo i ivjeli - zajedno, ali svatko za sebe. Izmjenji
vali smo poklone u iznimno rijetkim sluajevima. Ponekad
bih rekao:
97
- Trebao bih ti iz zezancije pokloniti cvijee.
Lena bi odgovorila:
- Sve ve imam...
Ni ja nisam oekivao poklone. To mi je odgovaralo.
Zato sam poznavao jednu obitelj. Mu je radio od jutra
do veeri. ena je gledala televiziju i hodala po duanima. I
govorila: Kupila sam Mariku za roendan zavjese od tila -
da poludi!.."
Tako smo ivjeli kojih etiri godine. Onda se rodila ker-
kica - Katja. U tome je bila neoekivana ozbiljnost i osjeaj
uda. Bilo nas je dvoje i odjednom se pojavilo jo jedno ljud
sko bie - tvrdoglavo, buno i trailo je panju.
Kerkicu gotovo uope nismo odgajali, samo smo je vo
ljeli. Tim vie to je esto pobolijevala, jo otkad je bila peto-
mjesena beba.
Uglavnom, poslije roenja keri postalo je jasno da smo u
braku. Katja nam je zamijenila vjenani list.
Sjeam se da sam s naim zlatom uao u redakciju asopisa
Aurora. Tamo me ekao mali honorar. Slubenica je otvorila
spisak:
- Potpiite se.
I dodala:
- Odbili smo esnaest rubalja jer nemate djece.
- Ali ja - kaem - imam kerkicu.
- Treba predoiti odgovarajui dokument.
- Molim lijepo.
I izvadio sam iz kolica ruiasti paket. Paljivo sam ga sta
vio na stol glavnog raunovoe. Zadrao sam, na taj nain,
esnaest rubalja...
Moj odnos sa suprugom nije se promijenio. Tonije, go
tovo se nije promijenio. Sad je pred naom osobnom ravno
98
dunou stajala zajednika briga. Na primjer, zajedno smo
kupali kerkicu...
Jednom je Lena otila raditi. Ja sam ostao kod kue. Traio
sam, kao i uvijek, potrebne papire. Ako se ne varam, kopiju
ugovora s izdavaem.
Prekopao sam po ormarima. Izvukao jednu za drugom la
dice pisaeg stola. ak sam otvorio noni ormari.
Tamo sam ispod hrpe knjiga, asopisa i starih pisama na
ao album. Bio je to mali, neto kao depni album za fotogra
fije. Petnaestak listova od debelog kartona s reljefnim prika
zom goluba na omotu.
Otvorio sam ga. Prve fotografije bile su ukaste, po
pucale. Nekima su nedostajali vrhovi. Na jednoj malecka
okrugla lica draga psa. Tonije reeno, paljivo mu se pri
bliava. upavi pas spustio je ui. Na drugoj estogodi
nja djevojica grli krpenu lutku. Obje izgledaju tuno i iz
gubljeno.
Zatim sam ugledao obiteljsku fotografiju - majka, otac i
kerkica. Otac je u dugakom ogrtau sa slamnatim eirom
na glavi. Iz rukava jedva vire vrhovi prstiju. Njegova ena je
u toploj vesti s podignutim ramenima, kovre, pojas od gaze.
Djevojica se naglo okrenula u stranu. Tako da se zavrtio
njezin jesenski kratki kaputi. Neto izvan kadra privuklo je
njezinu panju. Moda neki pas lutalica. Otraga, iza drvea,
nazire se proelje Carskoselskog liceja.
Dalje sam preletio slike roaka s napetim usiljenim osmje
sima. Stariji brkati eljezniar u uniformi, dama pokraj Lenji-
nove biste, mladi na motociklu. Onda se pojavio mornar ili,
tonije, pitomac. ak se na fotografiji vidjelo kako je paljivo
obrijan. Pitomevo lice gleda djevojka koja u rukama dri
struak urica.
99
itavu jednu stranicu zauzimala je manja fotografija kol
skog razreda koja se sva sjajila. etiri reda preplaenih, nape
tih, zaleenih faca. Nijednog veselog djejeg lica.
U sredini je grupa uitelja. Dva uitelja nose ordene, vjero
jatno su se borili na frontu. Meu njima je i razrednica. Lako
ju je prepoznati. Starica je obgrlila ramena dviju uenica, a
one se usiljeno smjekaju.
Slijeva, u treem redu je moja supruga. Jedina koja ne gle
da u aparat.
Mogao sam je prepoznati na svim fotografijama. Na maloj
fotografiji koja je uhvatila grupu skijaa. Na siunoj, goto
vo mikroskopskoj, fotografiji snimljenoj kod zadrune knji
nice. I ak na previe osvijetljenoj fotografijici u mnotvu,
meu lanovima omladinskog zbora koji se jedva razaznaju.
Mogao sam prepoznati namrgoenu djevojku u istroe
nim cipelama. Zbunjenu gospoicu u jeftinom kupaem ko
stimu ispod irokog natpisa Evpatorija". Studenticu s ma
ramom na glavi kod zadrune knjinice. I svugdje je moja
supruga imala najtuniji izgled.
Okrenuo sam jo nekoliko stranica. Ugledao sam mladog
ovjeka sa esterokutnom kapom, staricu koja je lice zakloni
la rukom, nepoznatu balerinu.
Bila je tu i fotografija umjetnika Jakovljeva. Preciznije, ra
zglednica s njegovim likom. Ispod je krasopisom bilo napisa
no: Lena! Sluenje umjetnosti trai cijelog ovjeka, u potpu
nosti. Rafik Abdulajev"...
Otvorio sam posljednju stranicu. I odjednom mi je zastao
dah. ak ne znam to me toliko iznenadilo. Ali, osjetio sam
kako mi se crvene obrazi.
Ugledao sam etvrtastu fotografiju, ne veu od potanske mar
ke. Usko elo, neobrijan; izgled matadora koji se nije kvalificirao.
100
Bila je to moja fotografija. Ako ne grijeim - s prologodi
nje iskaznice. U bijelom kutu vidjeli su se tragovi tvornikog
iga.
Ostao sam sjediti oko tri minute, ne miui se. U pred
soblju je otkucavao sat. Vani je buio kompresor. uli su se
zvukovi lifta. A ja sam jo uvijek sjedio.
Iako, kad se malo razmisli, to se dogodilo? Nita po
sebno. ena je stavila u album fotografiju supruga. To je
normalno.
Ali zbog neega sam osjeao bolesnu uznemirenost.
Bilo mi je teko koncentrirati se da si objasnim razloge.
Znai, sve to se dogaa ozbiljno je. Ako to sad prvi put
osjeam, koliko je tada ljubavi izgubljeno u svim tim go
dinama?..
Nisam imao snage razmisliti o onome to se dogodilo. Ni
sam znao da ljubav moe dosei takvu snagu i estinu.
Pomislio sam: Ako mi se sada tresu ruke, to e biti
kasnije?"
Uglavnom, sabrao sam se i otiao na posao...
Prolo je nekih est godina, krenula je emigracija. idovi
su progovorili o povijesnoj domovini.
Prije su ovjeku, da bi se osjeao punovrijednim, bili po
trebni kona bunda i akademski stupanj magistra znanosti.
Sada se tomu pridruio izraelski zahtjev.
O njemu je matao svaki intelektualac. ak i ako nije ka
nio emigrirati. Onako, za svaki sluaj.
Najprije su otili punovrijedni idovi. Poslije njih su kre
nuli graani sumnjivog porijekla. A godinu dana kasnije po
eli su putati iz zemlje i Ruse. Meu njima je, s izraelskim
dokumentima, otputovao na poznanik, otac Mavrikij Ri-
kunov.
101
I eto, moja je supruga odluila emigrirati. A ja sam odluio
ostati.
Teko je rei zato sam odluio ostati. Oigledno jo ni
sam dosegnuo neku sudbonosnu granicu. Jo sam uvijek htio
iskoristiti neke nejasne prilike. A moda sam nesvjesno teio
represiji. I to se dogaa. Ne vrijedi ni groa ruski intelektualac
koji nije odsjedio u zatvoru...
Zaudila me njezina odlunost. Ta Lena se inila zavis
nom i pokornom. Kad odjednom - tako ozbiljna, konana
odluka.
U jednom su joj se trenutku pojavili inozemni dokumenti
s crvenim igovima. Dolazili su joj grubi, bradati ljudi kojima
su odbili zahtjev za emigraciju. Ostavljali su uputstva na pa
piru od cigareta. Na mene su gledali s nepovjerenjem.
A ja do posljednjeg trenutka nisam vjerovao. Sve je to bilo
previe nevjerojatno. Kao put na Mars.
Kunem se, do posljednjeg trenutka nisam vjerovao. Znao
sam i nisam vjerovao. Tako najee i biva.
I taj prokleti trenutak je nastupio. Dokumenti su bili izra
eni, viza dobivena. Katja je prijateljicama razdijelila papirie
od bombona i marke. Trebalo je jo samo kupiti avionske
karte.
Majka je plakala. Lena je bila zaokupljena sreivanjem
stvari. Ja sam bio u zadnjem planu.
Nisam joj ni prije stajao na putu. A njoj sad uope nije ni
bilo stalo do mene. i
I Lena je otila kupiti karte. Vratila se s kutijom. Dola mi
je i rekla:
- Ostalo mi je neto novca. Ovo je za tebe.
U kutiji je bila uvozna koulja od popelina. Ako se ne va
ram, rumunjska.
102
103
- A to sad - kaem - hvala. Pristojna koulja, jednostavna
i dobre kvalitete. ivio drug Ceausescu!...
Samo, kamo u u njoj? Ustvari - kamo?!
Zimska kapa
Od praznika u studenom u Lenjingradu je nastupila hladno
a. Spremajui se u redakciju, navukao sam groznu skijaku
kapu koju je bio ostavio netko od gostiju. Nee mi stajati na
glavi - mislim - tim vie to se nisam gledao u ogledalo ve
nekih petnaest godina.
Dolazim u redakciju. Kao i uvijek, kasnim etrdesetak
minuta. U skladu s time pravim se kao da sam drzak i
odluan.
Stanje u sobi knjievnih suradnika je mrano. Vorobjev
dramatino pui. Sidorovski gleda u jednu toku. Mila Doro-
enko pak ima suzne oi.
- Zdravo - kaem - to ste se pokunjili, trubaduri reima?!
ute. I samo Sidorovski natmureno odgovara:
- Tvoj cinizam, Dovlatove, prelazi svaku mjeru.
Oito se, mislim, neto dogodilo. Moda smo svi ostali
bez plaenog prekovremenog?..
- Kakva je to korota - pitam - gde je pokojnik?
- U Kujbievskoj mrtvanici - odgovara Sidorovski - sutra
je sahrana.
Jo je i gore. Na kraju, Deljukin je zavrio razgovor i, na
stavivi aptati, objasnio:
- Raisa se otrovala. Progutala je tri kutije Nembutala.
- Tako znai - kaem - jasno. Izbezumili su ovjeka!..
105
Raisa je bila naa daktilografkinja - i pritom vrlo kvalifici
rana. Pisala je brzo, naslijepo. to joj nije smetalo da primje
uje ogromnu koliinu pogreaka.
Istina, Raisa ih je primjeivala samo na papiru. U ivotu je
Raja pravila greke konstantno.
Nije, na kraju krajeva, ni dola do diplome. K tomu je s
dvadeset pet godina ve samostalno podizala dijete. I na kra
ju ju je ivot natjerao u industrijske novine s prastarom anti
semitskom tradicijom.
Budui da je bila idovka, nije se nikako mogla na to
priviknuti. Bila je drska prema uredniku, pila, pretjerivala sa
minkom. Ukratko, nije se ograniavala idovskim podrije
tlom. Ila je dalje u svojim porocima.
Raisu bi, vjerojatno, podnosili, kao i sve druge Semite. Ali
u tom bi se sluaju trebala ponaati razumnije. To jest, otro
umno, skromno i mrvicu s osjeajem krivnje. A ona je nepre
stano demonstrirala tipino kranske slabosti.
Od listopada su Raisu poeli trovati. Ta da bi je otpustili
morali su imati formalni razlog. Trebalo ju je tri ili etiri puta
opomenuti.
Urednik Bogomolov poeo je izazivati. Provocirao je Raju
da bude nepristojna. Ujutro bi stajao nad njom s kronome-
trom u ruci. Razmiljao je samo o tome kako e joj dokazati
da se u nju ne moe imati povjerenja. Ili kako e je bar vidjeti
pijanu u redakciji.
Sve se to dogaalo uz jednodunu utnju kolega. Iako su
se skoro svi nai mukarci udvarali Raisi. Bila je jedina neuda-
na ena u redakciji.
I eto, Raisa se otrovala. itav dan svi su bili tuni i ozbiljni.
Razgovarali su tihim, dostojanstvenim glasom. Vorobjev iz
odjela za znanost mi je rekao:
106
- Ja sam uasnut, stari! Shvati, uasnut! Imali smo tako
sloen, zamren odnos. Kako se kae, tisuu i jedna no...
Zna da sam oenjen, a Raja je ovjek s karakterom... Odatle
raznorazni kompleksi... Nadam se da me razumije?..
U bifeu je za moj stol sjeo Deljukin. Brada mu je bila umr
ljana utanjkom od jajeta. Rekao je:
- Raisa, ha?! Zamisli! Mlada, zdrava djevojka!
- Da - kaem - strano.
- Strano... Pa Raisa i ja nismo bili samo prijatelji. Nadam
se da razumije o emu priam? Imali smo neobian, muan
odnos. Ja sam pozitivist, romantiar, nekako volim ivot. A
Raisa je imala razne komplekse. U nekim smo stvarima raz
govarali na razliitim jezicima...
ak me je Sidorovski, na feljtonist, zaustavio u prolazu:
- Shvati, nisam religiozan, ali, ipak, samoubojstvo - to je
grijeh! Tko smo mi da odluujemo o vlastitom ivotu?! Raisa
nije smjela to uiniti! Je li uope razmiljala o tome kakvu
sumnju baca na redakciju?!
- Ne vjerujem. A i to ima redakcija s time?
-Ja, kako god to bilo smijeno, imam profesionalni ponos!
-I ja. Ali ja imam drugu profesiju.
- Ne treba biti grub. Htio sam priati o Raji.
- Imali ste sloen, zamren odnos?
- Kako si znao?
- Naslutio sam.
- Za mene je njezin in uvredljiv. Ti e, naravno, rei da
sam previe emocionalan. Da, emocionalan sam. Moda ak
previe emocionalan. Ali, ja imam vrsta naela. Nadam se da
razumije to elim rei?!
- Ne sasvim.
- elim rei da imam naela...
107
I odjednom mi se smuilo. I to do te mjere da me poela
boljeti glava. Odluio sam dati otkaz - zapravo, ne vraati se
poslije ruka po svoje papire. Jednostavno zaokrenuti i otii
bez ijedne rijei. Ba tako - zaobii portimicu, sjesti u auto
bus... A dalje? to e biti dalje vie nije bilo vano. Samo da
odem iz redakcije s njezinim vrstim naelima, lanim entu
zijazmom, neostvarenim matama o stvaranju...
Nazvao sam starijeg brata. Sreli smo se kod prodavaonice
prehrambenih proizvoda u Tavrieskoj ulici. Kupili smo sve
to treba.
Kae Borja:
- Hajdemo u hotel Sovjetski, tamo ive moji prijatelji iz
Lavova.
Ispostavilo se da su prijatelji tri relativno mlade ene. Zva
le su se Sofa, Rita i Galina Pavlovna. Dokumentarni film koji
su snimale zvao se Snani akord. Radilo se o kombiniranoj
prehrani za svinje.
Hotel Sovjetski izgradili su prije est godina. U poetku su
tu ivjeli samo stranci. Onda su strance neoekivano iselili.
Stvar je u tome da su se s prozor posljednjih katova mogli
fotografirati pogoni brodogradilita Admiralteec.
Zli jezici preimenovali su hotel Sovjetski u Antisovjetski...
Svidjele su mi se ene iz filmske grupe. Djelovale su brzo
i odluno. Donijele su stolce, uzele tanjure i ae, narezale
kobasicu. To jest, izrazile su punu spremnost da se danju od
maraju i zabavljaju. A Sofa je ak otvorila konzerve sa kari-
cama za nokte.
Brat je rekao:
- Navalimo!
Popio je, sav je pocrvenio, skinuo je sako. I ja sam htio
skinuti sako, ali Rita me je zaustavila:
108
- Siite po limunadu.
Poao sam u bife. Vratio sam se nakon tri minute. Za to
vrijeme ene su se uspjele zaljubiti u mog brata. I to sve tri
istovremeno. Osim toga, njihova ljubav je za mene bila poni
avajua. Kad bih posegnuo za srdelama, Sofa bi uzviknula:
- Zato ne jedete haringe? Borja vie voli srdele!
Kad bih si toio votku, Rita bi se uznemirila:
- Pijte Moskovsku. Borja kae da je Stolinaja bolja!
ak mi je suzdrana Galina Pavlovna rekla:
- Puite Auroru. Borja voli uvozne cigarete.
-I ja isto - kaem - volim uvozne cigarete.
- Tipini snobizam - pobunila se Galina Pavlovna.
Bilo je dovoljno da moj brat kae bilo kakvu glupost, i
ene bi se poele piskutavo hihotati. Na primjer, rekao je,
kuajui ajvar od tikvica:
- Meni se ini da je ovaj ajvar ve netko jeo.
I sve tri su se zahihotale.
A kad sam ja poeo priati da se naa daktilografkinja otro-
vala, sve tri su povikale:
- Prestanite!..
Tako su prola koja dva sata. Sve sam mislio kako e se
ene, na kraju, zbog mog brata posvaditi. Ali to se nije do
godilo. Upravo suprotno, postajale su sve slonije, kao ene
jako starog muslimana.
Borja je priao traeve o filmskim glumcima. Pjevuio
zatvorske pjesmice. Napivi se, raskopao je Galini Pavlov-
ni bluzu. A ja sam toliko posmuo da sam otvorio jueranje
novine.
Onda je Rita rekla:
- Idem na aerodrom. Moram doekati direktora filma.
Sergej, otpratite me.
109
Nije loe, mislim. Borja jede srdele. Borja pui Debel.
Borja pije Stolinu. A pratiti ovu staru babu moram ja?!
Brat je rekao:
- Idi. Ionako ita novine.
- Dobro - kaem - hajdemo. Kad se ve poniavani, onda
do kraja...
Navukao sam svoju skijaku kapu dok je Rita odijevala
konu bundu. Sili smo liftom i doli do stanice taksija.
Poelo se smrkavati. Snijeg je izgledao plavkast. U sutonu
su se rasprivala neonska svjetla.
Na stanici smo bili prvi. Rita je cijelim putem utjela. Izu
stila je jednu jedincatu reenicu:
- Odjeveni ste kao skitnica!
Odgovorio sam:
- Nita strano. Zamislite da sam monter ili vodoinstalater.
Aristokratkinja se uri kui u pratnji elektriara. Sve je u redu.
Doao je auto. Primio sam ruicu na vratima. Odnekud su
se stvorila dva visoka momka. Jedan kae:
- Zurimo se, bradonjo!
I pokuava me odgurnuti u stranu. Drugi se gura na stra
nje sjedalo.
To je ve bilo previe. itav dan imao sam totalno nega
tivne emocije. A sad jo i otvoreno ulino grubijanstvo. Sav
bijes koji sam u sebi zadravao izbio je van. Htio sam se osve
titi tim momcima zbog svih pretrpljenih uvreda. Sve se tu po
klopilo - Raja, novinarska nadnica, runa skijaka kapa, ak
i ljubavni uspjesi mog brata. Zamahnuo sam, sjetivi se sa
tova hrvaa teke kategorije arafutdinova. Zamahnuo sam
i - pao na lea.
Nije mi jasno to se tada dogodilo. Ili je bilo sklisko. Ili mi
je teite previsoko... Ukratko, pao sam. Ugledao sam nebo,
110
tako ogromno, blijedo, tajanstveno. Tako daleko od svih mo
jih nevolja i razoarenja. Tako isto.
Uivao sam gledajui ga, dok me nisu udarili cipelom u
oko. I sve se pomrailo...
Na zvuk milicijskih zviduka doao sam k svijesti. Sjedio
sam naslanjajui se na kantu za smee. Desno od mene skupi
li su se ljudi. Lijevu stranu stvarnosti prekrivao je mrak.
Rita je neto objanjavala milicijskom naelniku. Moglo
se pomisliti da je supruga odgovornog radnika. A ja da sam
njezin osobni voza. Zato ju je milicajac tako paljivo sluao.
akama sam se podupro o snijeg. Klizei, pokuao sam
ustati. Zateturao sam. Sreom, priskoila je Rita.
Ponovno smo se vozili liftom. Moja je odjea bila prljava.
Skijake kape nije bilo. Ogrebotina na obrazuje krvarila.
Rita me je grlila oko struka. Pokuao sam se odmaknuti.
Sad sam je ozbiljno kompromitirao. Ali Rita se privila uza me
i apui rekla:
- Kako si lijep, zloince!
Lift se, tiho zazveckavi, zaustavio na posljednjem katu.
Bili smo opet u istoj hotelskoj sobi. Brat se ljubio s Galinom
Pavlovnom. Sofa ga je vukla za koulju, ponavljajui:
- Budalice, ona ti moe biti majka...
Vidjevi me, brat je strano kriknuo. ak je htio nekuda pobje
i, ali se predomislio i ostao sjediti. Oko mene su se skupile ene.
Dogaalo se neto neobino. Kad sam bio u normalnom
stanju, zanemarivale su me. Sada, kad sam postao gotovo in
valid, ene su me obasule panjom. Doslovno su se potukle
oko toga koja e mi lijeiti oko.
Rita je vlanom krpicom brisala moje lice. Galina Pavlov
na odvezivala je vezice na cipelama. Sofa je otila najdalje -
otkopavala mi je hlae.
111
Brat je pokuavao neto rei, davati savjete, ali su ga uko-
ravale. Kad je davao neki prijedlog, ene su burno reagirale:
- uti! Pij svoju glupu votku! Jedi svoje ugave konzerve!
Moemo i bez tebe!
Doekavi da utihnu, svejedno sam im ispriao o samo
ubojstvu nae daktilografkinje. Ali taj su me put sasluale
s velikim zanimanjem. A Galina Pavlovna gotovo se ras
plakala:
- Obratite panju! Serea ima jedno oko! Ali tim jednim
okom on vidi mnogo vie nego drugi ljudi dvama...
Nakon toga Rita je rekla:
- Neu ii na aerodrom. Idemo u Traumatologiju. A di
rektora filma e doekati Borja.
-Ja ga ne poznajem - rekao je moj brat.
- Nema veze. Oglasit e na razglas da ga eka.
-Ali, ja sam pijan.
-A on e, misli, doi trijezan?..
Rita i ja krenuli smo u Traumatologiju u Ulici Gogolja de
vet. Na prijemnom odjelu ekali su ljudi s razbijenim licima.
Neki su jaukali.
Rita je, ne ekajui u redu, odmah otila do lijenika. Nje
zina raskona kona bunda i ovdje je ostavila neizbjean do
jam. uo sam kako glasno pita:
- Ako su mom ljubavniku razbili njuku, komu se trebam
obratiti?
I odmah mi je mahnula rukom:
-Ui!
Sjedio sam kod lijenika dvadesetak minuta. Lijenik je re
kao da sam dobro proao. Nije bilo potresa mozga, zjenica je
ostala itava. A modrica e proi za tjedan dana.
Zatim je lijenik pitao:
112
- ime su Vas to opalili - ciglom?
- Cipelom - kaem.
Lijenik je precizirao:
- Sigurno skorohodskom cipelom?
I dodao:
- Kad emo vie nauiti proizvoditi elegantnu sovjetsku
obuu?!..
Ukratko, nije bilo nita tako strano. Jedinim gubitkom se,
na taj nain, mogla smatrati skijaka kapa.
Doao sam kui oko jedan u noi. Lena je hladno rekla:
- estitam.
Ispriao sam joj to se dogodilo. Odgovor je bio:
- Ti vjeno upada u nekakve fantastine zgode...
Rano ujutro nazvao me brat. Bio sam odvratno raspolo
en. Nije mi se dalo ii u redakciju. Novca nisam imao. Bu
dunost je tonula u mrak.
Osim toga, na mojem se licu pojavilo neto heraldiko.
Lijeva strana je potamnjela. Modrica se prelijevala u svim du
ginim bojama. Bilo je strano i pomisliti na to da treba izai
van.
Ali brat je rekao:
- Trebam te zbog neeg vanog. Treba obaviti jednu
financijsku makinaciju. Kupujem na kredit televizor u boji.
Prodajem ga za gotovinu jednom tipu. Gubim na tome pede
setak rubalja. A dobivam vie od tristo s odgodom na godinu
dana. Jesi li shvatio?
- Ne sasvim.
- Sve je jako jednostavno. Tih tristo rubalja dobivam kao
na dug. Isplaujem sitne vjerovnike. Izbavljam se iz financij
skog kripca. Diem novim pluima. A dug za televizor re
gularno u i mirno otplaivati tijekom godine. Jasno? Razmi
113
ljajui filozofski, bolje jedan veliki dug nego sto malih. Uzeti
za cijelu godinu je ozbiljnije nego moljakati na sitno svakih
nekoliko dana. I, na kraju, ljepe je biti duan dravi nego
posuivati od poznanik.
- Uvjerio si me - kaem - samo, to ja imam s tim?
- Ii e sa mnom.
- Samo jo to treba!
- Trebam te. Ti ima praktiniji um. Pazit e da ne potra-
tim novac.
- Ali s mojim razbijenim licem...
- Zamisli! Koga to brine?! Donijet u ti sunane naoale.
- Sad je veljaa.
- Nije vano. Mogao si doletjeti iz Abesinije... Zapravo,
ljudi ne znaju zato ti je razbijeno lice. A to ako si branio
ensku ast?
- Tako je nekako i bilo.
- Tim vie...
Spremao sam se za izlazak. Supruzi sam rekao da idem u
polikliniku. Lena kae:
- Evo ti rubalj, kupi bocu suncokretovog ulja.
Brat i ja smo se nali na Konjuenom trgu. Imao je na glavi
izlizanu kapu od tuljanovog krzna. Izvadio je iz depa suna
ne naoale. Kaem:
- Naoale me nee spasiti. Daj radije kapu.
- A kapa e te spasiti?
- S kapom na glavi barem ui ne mrznu.
- To je tono .Nosit emo je naizmjence.
- Doli smo na trolejbusnu stanicu. Brat je rekao:
- Uzet emo taksi. Ako emo ii trolejbusom, bit e ne
prirodno. Imamo, moe se rei, pune depove novca. Ima
rubalj?
114
- Imam. Ali moram kupiti bocu suncokretovog ulja.
- Pa kaem ti da e biti novca. Hoe da ti kupim kanistar
suncokretovog ulja?
- Kanistar - to je previe. Ali rubalj, ako je mogue, vrati.
- Smatraj da je taj ugavi rubalj u tvom depu...
Brat je zaustavio auto. Krenuli smo u Gostinyj Dvor
10
. Uli
smo u odjel s televizorima i radioureajima. Borja je nestao
iza tezge s nekim Mianjom. Odlazei, pruio mi je kapu:
-Tvoj je red. Stavi je.
ekao sam ga dvadesetak minuta, razgledavajui radio-
prijemnike i televizore. Kapu sam drao u ruci. Izgledalo je
da sve zanima moje oko. Ako bi se u blizini zatekla zgodna
ena, okrenuo bih se tako da mi se vidi desna strana lica.
Na sekundu se pojavio moj brat, uzbuen i radostan. Re
kao mi je:
- Sve ide dobro. Ve sam potpisao kreditnu dokumentaci
ju. Upravo je doao kupac. Sad e mu dati televizor. ekaj...
ekao sam. Iz odjela televizora i radioureaja preao
sam na djeji odjel. Prepoznao sam prodavaa - bio je to
Leva Girovi, ili smo u isti razred. Leva je promatrao moje
oko.
- ime si dobio? - pita.
Svi - pomislio sam - hoe znati - ime? Da bar netko pita
- zbog ega?
- Cipelom - kaem.
- to si leao na ploniku?
-A zato ne?..
Leva mi je ispriao ludu priu. U tvornici djejih igraaka
otkrili su veliku dravnu krau. Poeli su nestajati medvjedi
10 Trgovaki centar (nap. prev.).
115
s mehanizmom za navijanje, tenkovi, pokretni bageri. I to u
ogromnim koliinama. Milicija se cijelu godinu time bavila,
ali bez uspjeha.
Zloin je bio otkriven sasvim nedavno. Dva fizika rad
nika iz te tvornice prokopala su mali tunel koji je s teritorija
poduzea vodio na Ulicu Kotovskog. Vrijedni radnici uzeli bi
igrake, navili ih, stavili na pod. A dalje su medvjedi, tenkovi,
bageri ili sami. Jedan za drugim odlazili su iz tvornice i tomu
nije bilo kraja...
Tad sam preko stakla ugledao svog brata. Krenuo sam
prema njemu.
Borja se vidno promijenio. U njegovu dranju pojavilo se
neto aristokratsko. Nekakva sitost i tromo gospodstvo.
Mlakim, udnim glasom rekao je:
- Gdje si se izgubio?
Pomislio sam - evo, kako nas novac mijenja. ak i ako je,
u naelu, tui.
Izali smo van. Brat se lupio po depu:
- Idemo ruati!
- Ali rekao si da treba vratiti dugove.
- Da, rekao sam da treba vratiti dugove. Ali nisam rekao
da moramo gladovati. Imamo tristo dvadeset rubalja i ezde
set etiri kopjejke. Ako neemo ruati, bit e neprirodno. A
piti ne moramo. Neemo piti.
Zatim je dodao:
-Jesi li se ugrijao? Daj mi moju kapu.
Putem je brat poeo matati:
- Naruit emo neto hrskavo. Jesi li primijetio da volim
sve to je hrskavo?
- Da - kaem - na primjer Stolinu votku.
Borja me je opomenuo:
116
- Ne budi cinian. Votka je sveta.
S tunim prijekorom je dodao:
- Prema takvim stvarima treba se odnositi vie-manje oz
biljno...
Preli smo cestu i doli u evabdinicu. Htio sam da idemo
u mlijeni kafi, ali brat je rekao:
- evabdinica je jedino mjesto gdje je razbijeno lice sva
kodnevna pojava...
Gosti su u evabdinici bili malobrojni. Na vjealici su na
tamnoj hrpi stajali zimski kaputi. Po sali su amo-tamo hodale
zgodne djevojke s ipkastim pregaama. Iz glazbenog auto
mata ula se Golubica.
Kod izlaza iznad tezge svjetlucali su se nizovi boca. Dalje
su, na malo podignutom dijelu, bili razmjeteni stolovi.
Mog brata su odmah privukla alkoholna pia.
Htio sam ga zaustaviti:
- Sjeti se to si govorio.
- A to sam govorio? Govorio sam - neemo piti. U smislu
- neemo se opijati. Ne moramo piti iz aa. Ta pametni smo
ljudi. Popit emo aicu da podignemo raspoloenje. Ako
uope neemo piti, to e biti neprirodno.
I brat je naruio pola litre armenskog konjaka.
Kaem:
- Daj mi rubalj. Kupit u bocu suncokretovog ulja.
Razljutio se:
- Kako si sitniav. Nemam rubalj, samo sve po deset. Evo,
razmijenit u novac i kupiti ti cisternu suncokretovog ulja...
Skidajui kaput, brat mi je pruio kapu:
- Tvoj je red, dri.
Sjeli smo u kut. Bio sam okrenut prema sali svojom de
snom stranom.
117
Dalje se sve odvijalo strelovito brzo. Iz evabdinice smo
otili u Astoriju. Otuda - poznanicima iz baleta na ledu. Od
poznanika - u kafi Saveza novinara.
I svugdje je moj brat ponavljao:
- Ako sada stanemo, bit e neprirodno. Pili smo kad nije
bilo novca. Glupo je ne piti sada kad ga ima...
Svaki put kad bismo ulazili u neki novi restoran, Borja bi
mi pruao svoju kapu. A kad bismo izlazili van, tu bih mu
kapu zahvalno vraao.
Onda je uao u kazalinu trgovinu u Ulici Ryleeva. Kupio
je prilino runu masku Buratina. Nosei tu masku odsjedio
sam itavih sat vremena za ankom kafia Mladost. Dotad je
moje oko poljubiastilo.
Negdje naveer brat je doao na fiksnu ideju. Htio se potu
i. Tonije, pronai momke koji su me juer uvrijedili. Borja
je mislio da ih moe prepoznati u masi.
- Ali ti ih - kaem - nisi vidio.
- A radi ega, po tebi, postoji intuicija?..
Poeo je gnjaviti nepoznate ljude. Na sreu, svi su ga se
bojali. Sve dok nije uzrujao jednog krnog ovjeka pored du
ana Galanterija.
Taj se nije prepao. Kae:
- Prvi put vidim idova alkoholiara!
Moj braco je nevjerojatno ivnuo. Kao da je itav ivot
razmiljao samo o tome da netko uvrijedi njegovo nacio
nalno dostojanstvo. Imajui u vidu da upravo on nije bio
idov. Ja sam bio u nekoj mjeri idov. Tako je ispalo. Zamr
ena obiteljska pria. Ne da mi se o tome...
Uzgred reeno, Borjina supruga, djevojakog prezimena
Fajncimmer, voljela je ponavljati: Borja je popio toliko moje
krvi da je sad i on napola idov!"
118
Prije kod Bore nisam primjeivao kavkaski patriotizam.
Sada je ak progovorio s gruzijskim naglaskom:
-Ja - idov? Znai, ja sam, po tebi, idov?! Vrijea, dragi
moj!..
Ukratko, krenuli su u mrani prolaz. Rekao sam:
- Prestani. Pusti ovjeka na miru. Hajdemo odavde.
Ali brat je ve skretao za ugao, povikavi:
- Ne odlazi. Ako se pojavi milicija, zazvidi...
Ne znam to se u prolazu zbivalo. Samo sam vidio kako su
se prolaznici povlaili u stranu.
Brat se pojavio nakon nekoliko sekundi. Donja usnica bila
mu je raskrvavljena. U ruci je drao potpuno novu kapu od
tuljanovog krzna. Brzim korakom krenuli smo prema Vladi-
mirskom trgu.
Borja je doao do daha i rekao:
- Izmlatio sam ga po licu. I on je mene izmlatio po licu.
Pala mu je kapa. I menije pala kapa. Gledam - njegova kapa
je novija. Sagnem se, uzmem njegovu kapu. A on, naravno,
moju. Ispsovao sam ga. I on je mene. I tako smo se razili. A
ovu kapu poklanjam tebi. Uzmi.
Rekao sam:
- Kupi radije bocu suncokretovog ulja.
- Svakako - odgovorio je brat - samo emo prvo neto
popiti. Meni je to prijeko potrebno radi dezinfekcije.
I, da bude to uvjerljiviji, napuio je raskrvavljenu usnicu...
Kui sam doao kasno u noi. Lena ak nije ni pitala gdje
sam bio. Pitala je:
- Gdje je suncokretovo ulje?
Izustio sam neto nerazgovijetno.
Odgovor je bio:
- Vjeno prijatelji piju na tvoj raun.
119
- Zato - kaem - imam novu kapu od tuljanovog krzna.
to sam jo mogao rei?
Iz kupaonice sam uo kako ponavlja:
- Boe moj, kako e sve to zavriti? Kako e to zavriti?
120
Vozake rukavice
Jura lippenbah i ja upoznali smo se na konferenciji u Taurij-
skoj palai. Tonije, na sastanku urednika tvornikih novina.
Ja sam bio predstavnik novina Proizvoa turbina. lippenbah
je predstavljao novine lenjingradskog filmskog studija Kadar.
Izvjetaj je itao drugi sekretar Oblasnog komiteta partije
Bolotnikov. Na kraju je rekao:
- Imamo uzorne novine, na primjer, Zastava progresa.
Imamo osrednje, tipa Admiralteec. Imamo i loe, kao to je
Proizvoa turbina. I, na kraju, tu su jedinstvene novine Ka
dar. One su neto fantastino zbog nedarovitog i dosadnog
izvjetavanja.
Lagano sam se sagnuo. lippenbah se, naprotiv, ponosno
uspravio. Oito, osjeao se kao proganjani disident. Zatim je
dosta glasno viknuo:
- Lenjin je govorio da kritika mora biti osnovana!
- Tvoje su novine, Jura, ispod svake kritike - odgovorio
je sekretar...
U pauzi me lippenbah zaustavio i pitao:
- Oprostite, koliko ste visoki?..
Nisam se iznenadio. Naviknuo sam se na to. Znao sam da
e se nastaviti ovakav apsurdan razgovor:
Koliko si visok? - to devedeset etiri. - teta to ne
igra koarku. - Zato ne bih igrao? Igram. - Tako sam i
mislio..."
121
- Koliko ste visoki?.. - pitao je lippenbah.
- Metar devedeset etiri. Zato?
- Radi se o tome da snimam amaterski film. elim Vam
ponuditi glavnu ulogu.
- Nemam glumakog dara.
- To nije vano. Graa odgovara.
- to znai - graa?
- Izgled.
Dogovorili smo se da se naemo sljedee jutro.
lippenbaha sam otprije poznavao iz novinske redakcije.
Jedino to se nismo osobno upoznali. Bio je to nervozan, mr
av tip, masne duge kose. Priao je da se njegovi vedski preci
spominju u povijesnim dokumentima. Osim toga, lippen
bah je u svojoj torbi nosio jednosveanog Pukina. Stranice
Poltave bile su oznaene papirom od bombona.
- itajte - nervozno je rekao lippenbah.
I ne doekavi reakciju, promuklim je glasom ve uzviki
vao: Paljbom odbaeni odredi, U meteu se strmoglavljuju u
prah. Odlazi Rosen kroz tjesnace, Predaje se ustri Schlippen-
bach...
U novinskom sektoru njega su se pribojavali. lippenbah
se ponaao izuzetno drsko. Moda je to izbijao ar koji mu je
ostavio u nasljee vedski general. Ali zato lippenbah nije
volio poputati i predavati se.
Sjeam se kad je umro stari novinar Matjuin. Netko se
prihvatio sakupljanja novca za sahranu. Pitali su i lippen
baha. A on je povikao:
- Ne bih dao rubalj ni za ivog Matjuina. A za mrtvoga ne
dam ni pet kopjejki. Neka KGB sahranjuje svoje obavjetajce...
Uz to je lippenbah neprestano posuivao novac od kole
ga i nerado ga vraao. Popis onih od kojih je posuivao pro
122
duio se u njegovu novinarskom notesu na dva lista. Kad bi
mu napomenuli dug, lippenbah bi prijetei vikao:
- Bude li dosaivao - izbrisat u te s popisa!..
Naveer nakon sastanka dvaput me je nazvao. Onako, bez
ikakva povoda. Meki ton njegova glasa govorio je o naoj sve
veoj bliskosti. Pa prijatelju se moe telefonirati i bez nekog
posebnog razloga.
- Koja dosada - alio se lippenbah - a nema nita ni za
popiti. Leim tu na kauu u samoi, sa suprugom...
Zavravajui razgovor, podsjetio me je:
- Sutra emo sve razmotriti.
Jutro smo proveli u novinskoj redakciji. Ja sam itao ko
rekturu, lippenbah je pripremao novi broj. Svako malo je
nervozno izvikivao:
- Gdje su nestale kare?! Tko je uzeo moje ravnalo?! Kako
se pie Juno-afrika Republika" - zajedno ili s crticom?!..
Zatim smo otili ruati.
ezdesetih godina bife Novinarskog doma bio je jedan od
duana koji su opskrbljivali rukovodei kadar. U njemu su
se prodavale govee kobasice, konzerve, kavijar, marmela
da, jezici, riba koje u drugim duanima nije bilo. Teoretski, u
bifeu su kupovali suradnici Novinarskog doma. Ukljuujui
i novinare tvornikih novina. Ali, praktiki, tamo su mogli
kupovati i svi ostali koji bi uli u duan. Na primjer, hono
rarni novinari. To jest, postupno je duan sve manje bio za
tvorenog tipa. To znai da je deficitarnih proizvoda bilo sve
manje. Na kraju je, od nekadanje raskoi, preivjelo tek i-
gulevskoe pivo.
Bife je zauzimao itav sjeverni dio petog kata. Prozori su
gledali na Fontanku. Tri sale mogle su istovremeno primiti
vie od sto ljudi.
123
lippenbah me je povukao u niu. toli je bio za dvoje.
ekao nas je, izgleda, izriito povjerljiv razgovor.
Naruili smo pivo i sendvie. lippenbah je, lagano spu
stivi glas, poeo:
- Obratio sam Vam se zato to cijenim pametne ljude.
Sm sam pametan ovjek. Malo nas je. Otvoreno govorei,
treba nas biti jo manje. Aristokrati izumiru kao pretpovije
sne ivotinje. Ali, prijeimo na stvar. Odluio sam snimiti
amaterski film. Dostaje toga da moje najbolje godine odlaze
na jeftino novinarstvo. Hou se baviti pravim stvaralakim
radom. Uglavnom, sutra poinjem snimati. Film e trajati
desetak minuta. Zamiljen je kao satiriki pamflet. Sadraj
je ovaj. U Lenjingradu se pojavljuje tajanstveni neznanac.
Lako je u njemu prepoznati cara Petra. Onog istog koji je
prije dvjesto ezdeset godina osnovao Peterburg. Veliki vla
dar je sada u sovjetskoj stvarnosti. Milicajac mu prijeti glo
bom. Dva alkia mu predlau da votku dijele utroje. verceri
hoe od cara kupiti cipele. enske misle da je bogati stranac.
Slubenici KGB-a da je pijun. I tako dalje. Ukratko, posvuda
pijanevanje i kupleraj. Uasnut, car vapi - to sam uinio?!
Zato sam osnovao ovaj bludniki grad?!
lippenbah se nasmijao tako da su se razletjele papirnate
salvete. Onda je dodao:
- Film e biti, blago reeno, apolitian. Morat e se pri
kazivati privatno po stanovima. Nadam se da e ga vidjeti
zapadni novinari, to jami meunarodni odjek. Posljedice
mogu biti najneoekivanije. Tako da - razmislite i promislite.
Slaete li se?
- Sami ste rekli da razmislim. '
- Koliko treba razmiljati? Recite da.
- A gdje ete nabaviti opremu?
124
- Za to se ne morate brinuti. Pa radim u Lenfilmu. Imam
tamo sve - prijatelje, od Herberta Rappaporta do posljed
njeg strunjaka za rasvjetu. Raspolaem tehnikom. Rukujem
kamerom jo od malih nogu. Ukratko, razmislite i odluite.
Odgovarate mi. Ta ovu ulogu mogu povjeriti samo svojem
istomiljeniku. Sutra emo otii u studio. Odabrat emo od
govarajuu odjeu. Posavjetovati se sa minkerom. I poeti.
Rekao sam:
- Moram razmisliti.
- Nazvat u Vas.
Podmirili smo raun i krenuli u novinsku redakciju.
Glumakog dara, stvarno, nisam imao. Iako su moji rodi
telji pripadali glumakom miljeu. Otac je bio redatelj, a maj
ka glumica. Istina, dubokog traga u povijesti kazalita moji
roditelji nisu ostavili. Moda je to ak i dobro...
to se tie mene, dvaput sam nastupao na pozornici. Prvi
put - jo u koli. Sjeam se da smo izvodili priu uk i Gek".
Ja sam, kao najvii, dobio ulogu oca istraivaa. Trebao sam
iz tundre doi na skijama i izgovoriti zavrni monolog.
Tundru je iza kulisa oponaao Prokopovi, uenik drugog
razreda. Bijesno je graktao, fijukao i zavijao kao medvjed.
Pojavio sam se na pozornici, vukui cipele po podu i ma
ui rukama. Tako sam oponaao skijaa. Sm sam to bio
osmislio. Danak kazaline uvjetovanosti.
Naalost, moju preciznost izvedbe gledatelji nisu visoko oci
jenili. Sluajui Prokopovievo fijukanje i promatrajui moje
tajanstvene pokrete, zakljuili su da sam huligan. A huligana je
meu uenicima u poslijeratnom vremenu bilo dovoljno.
11 Pria Arkadija Gajdara (1939) o brai uku i Geku koji s majkom odlaze na
dalek put u posjet ocu, lanu geoloke ekspedicije (nap. prev.).
125
Djevojice su poele negodovati, djeaci su zapljeskali.
Direktor kole izjurio je na pozornicu i odvukao me iza kuli
sa. Na kraju je zavrni monolog izgovorila uiteljica knjiev
nosti.
Drugi put me dopalo da glumim prije etiri godine. Radio
sam tada u republikim partijskim novinama, a dodijelili su
mi ulogu Djeda Mraza. Obeali su mi da u za to dobiti tri
slobodna dana i petnaest rubalja.
Redakcija je ukraavala novogodinji bor za internat ko
jem je bila pokrovitelj. I opet sam bio najvii. Zalijepili su mi
bradu, dali kapu, kouh i koaru s poklonima. I poslali me
na pozornicu. Kouh je bio uzak. Kapa je imala miris po ribi.
Bradu sam zamalo spalio pokuavajui zapaliti.
Priekao sam da amor utihne i rekao:
- Zdravo, draga djeco! Prepoznajete li me?
- Lenjin! Lenjin! - zaulo se iz prvih redova.
Nasmijao sam se na to i odlijepila mi se brada...
I evo, sad mi je lippenbah ponudio glavnu ulogu.
Naravno, mogao sam odbiti. Ali iz nekog razloga sam
pristao. Ja vjeno prihvaam najneobuzdanije prijedloge. Ne
kae uzalud moja supruga:
- Tebe zanima sve osim suprunikih obaveza.
Moja supruga je uvjerena da je suprunika obaveza, prije
svega, trijeznost.
Ukratko, otili smo u Lenfilm. lippenbah je nazvao ne
kog ipu u odjel rekvizita. Dali su nam propusnicu.
Prostorija u kojoj smo se zatekli bila je zatrpana ormarima
i kutijama. Osjetio sam miris vlage i naftalina. Iznad nas su
mirkale i pucketale svjetiljke emitirajui bijelo svjetlo. Kut je
bio mraan - stajao je tamo prepariram medvjed. Po duga
kom stolu etala je maka.
126
Iza paravana pojavio se ipa. Bio je to mukarac srednjih
godina u mornarskoj majici i s cilindrom na glavi. Dugo me
je gledao, a zatim me pitao:
-Jesi bio u straarskoj slubi?
-Zato?
- Sjea se samice za kanjenike u Ropi?
-Da.
- A sjea se kako se zatvorenik remenom udavio?
- Neto se prisjeam.
- To sam bio ja. Dva sata su me vraali u ivot, kurvini
sinovi...
ipa nas je ugostio razvodnjenim alkoholom. I openito
se pokazao uslunim. Rekao je:
- Dri, graanine naelnice!
I iznio na stol itavu hrpu starudije. Bile su tu i visoke crne
izme, muki ogrta bez rukava, plat, eir. Onda je ipa
odnekud izvukao rukavice s obodom. Onakve kakve su imali
prvi ruski automobilisti amateri.
- A hlae? - podsjetio je lippenbah.
ipa je iz kutije izvukao barunaste hlae s naivenom
trakom.
S mukom sam ih odjenuo. Nisam ih mogao zakopati.
- Padat e - uvjeravao je ipa - pritegnite ih pagom.
Kad smo se na odlasku pozdravljali, neoekivano je rekao:
- Dok sam sjedio u zatvoru, silno sam htio van. A sada -
nacugam se i vue me u logor. Koji su to bili ljudi - Sijedi,
Liinka, Lokomotiva!..
Stavili smo starudiju u koveg i sili liftom do minkera.
Tonije, do minkerice koja se zvala Ljudmila Borisovna.
Uzgred, bio sam u Lenfilmu prvi put. Mislio sam da u
vidjeti masu zanimljivoga - kreativni mete, poznate glum-
127
ce. Recimo, ursina isprobava uvozni kupai kostim, a pored
nje je Tenjakova koja puca od zavisti.
U stvari je Lenfilm sliio na ogroman ured. Po hodnicima
su prolazile ene s papirima; nisu bile previe privlane. Oda
svud se ulo kucanje pisaih maina. Na kraju nismo ni sreli
markantne linosti. Mislim da je najmarkantniji bio ipa sa
svojom mornarskom majicom i cilindrom.
minkerica Ljudmila Borisovna posjela me je pred ogleda
lo. Nekoje vrijeme stajala meni iza lea.
-I, koji je dojam? - zanimalo je lippenbaha.
- Glava nije neto. Plus tri. Ali graa je zapanjujua.
Pritom je Ljudmila Borisovna dodirivala moju usnu, na
glaavala nos, doticala uho.
Zatim mi je stavila crnu periku. Zalijepila brkove. Lakim
pokretom olovke zaoblila obraze.
- Nevjerojatno! - oduevljen je bio lippenbah. - Pravi
car! Arap Petra Velikog...
Onda sam se preodjenuo i naruili smo taksi. Po studiju
sam hodao u kostimu cara gospodara. Ljudi koje smo susre
tali osvrtali su se, ali ne previe.
lippenbah je navratio do jo jednog prijatelja. Ovaj nam
je dao dvije crne kutije s aparaturom. Ovaj put - za novac.
- Koliko? - zanimalo je lippenbaha.
- etiri zarez dvanaest - bio je odgovor.
- A meni su rekli da si preao na suho vino.
-I ti si povjerovao?..
U taksiju mi je lippenbah objasnio:
- Scenarij se ne mora itati. Sve e se temeljiti na improvi
zaciji, kao u Antonionija. Car Petar se zatjee u suvremenom
Lenjingradu. Sve mu je ovdje odvratno i strano. Ulazi u du
an s prehranom. Vie: Gdje je keiga, med, votka od anisa?
128
Tko je unitio dravu, bezbonici?!.. I tako dalje. Sad idemo
na Vasiljevski otok. Oprostite, mi smo na Vi?
- Na ti, naravno.
- Idemo na Vasiljevski otok. Tamo nas eka Bukina s autom.
- Tko je Bukina?
- Ekspeditor u Lenfilmu. Ima dravni minibus. Rekla je
da e doi poslije posla. Jako pametna ena. Zajedno smo pi
sali scenarij. U stanu kod prijatelja... Ukratko, idemo na Va
siljevski. Snimamo prve kadrove. Car ide od Strelke prema
Nevskom prospektu. U nedoumici je. Svaki as usporava ko
rak, gleda lijevo i desno. Jesi li shvatio?... Boj se automobila.
Razgledavaj natpise. U strahu zaobilazi telefonske govornice.
Ako ti sluajno tko kae neto uvredljivo, izvuci ma. Svemu
pristupaj stvaralaki...
Ma je leao na mojim koljenima. Otrica je bila odreza
na. Mogao sam ga izvui neka tri centimetra.
lippenbah je uzbueno gestikulirao. Zato je voza bio sa
vreno staloen. I tek je na kraju prijateljski pitao:
- ovjee, iz kojeg si ti zoolokog vrta pobjegao?
- Izvanredno! - viknuo je lippenbah. - Gotov kadar!..
Izvukli smo se s kutijama iz taksija. Na ploniku s druge
strane stajao je minibus. Pokraj njega etala se gospodina u
trapericama. Nije je zainteresirao moj izgled.
- Galina, ljepotice - rekao je lippenbah. - Poinjemo za
deset minuta.
- Nesreo moja - odgovorila je gospodina.
Onda su se dvadesetak minuta natezali s aparaturom. Ja
sam etao du zgrade bive Kunstkamere. Prolaznici su me
znatieljno promatrali.
S Neve je puhao hladan vjetar. Sunce se svaki as skrivalo
iza oblaka.
129
Na kraju je lippenbah rekao - gotovo. Galina si je natoi
la kavu iz termosice. Poklopac termosice je pritom odvratno
kripao.
- Idi eno tamo - rekao je lippenbah - iza ugla. Kad mah-
nem rukom, kreni uza zid.
Preao sam cestu i stao iza ugla. Dotad su moje izme pot
puno promoile. lippenbahu se uope nije urilo. Primijetio
sam da mu Galina prua au. A ja se, dakle, etkam u mo
krim izmama.
Na kraju je lippenbah mahnuo rukom. Kameru je drao
kao da je helebarda. Zatim ju je prinio licu.
Ugasio sam cigaretu, zaokrenuo za ugao i uputio se prema
mostu.
Ispostavilo se da nije ugodno hodati kad te snimaju. Tru
dio sam se da se ne spotaknem. Kad bi vjetar jae zapuhao,
pridravao bih eir.
Odjednom je lippenbah poeo neto dovikivati. Nisam
ga uo od vjetra, zastao sam i preao cestu.
- to sad? - pitao je lippenbah.
- Nisam uo.
- to nisi uo?
- Neto ste dovikivali.
- Ne Vi, nego ti.
- to si mi vikao?
- Vikao sam - genijalno! I nita drugo. Hajde, idi ponovno.
- Hoete kave? - najzad je pitala Galina.
- Ne sada - prekinuo ju je lippenbah - nakon treeg sni
manja.
Ponovno sam skrenuo iza ugla. Ponovno sam se uputio
prema mostu. I ponovno mi je lippenbah neto dovikivao.
Nisam obraao panju.
130
Tako sam doao do same ograde. Najzad sam se osvrnuo.
lippenbah i njegova prijateljica sjedili su u minibusu. Pou
rio sam natrag.
-Jedina primjedba - rekao je lippenbah - malo vie izra-
ajnosti. Mora se svemu uditi. U nedoumici promatrati pla
kate i natpise.
- Tamo nema plakata.
- Nije vano. Ja u sve kasnije namontirati. Najvanije je
da se svemu udi. Nakon to si proao tri metra - pljesni
rukama...
Sve u svemu, lippenbah me tjerao da ponavljamo scenu
sedam puta. Strano sam se umorio. Padale su mi hlae ispod
ogrtaa. Puiti s rukavicama na rukama bilo je nezgodno.
Ali, mukama je doao kraj. Galina mi je pruila termosicu.
Onda smo krenuli prema Tavrieskoj ulici.
- Tamo je kiosk s pivom - rekao je lippenbah - tovie,
nije jedini. Oko njega se okupljaju alkii. To e biti izvanred
no. Monarh usred oloa...
Znao sam to mjesto. Dva kioska gdje prodaju pivo, a iz
meu bircuz sa stolovima za stajanje. Blizu Kazalinog insti
tuta. Stvarno, pijanih koliko hoe.
Minibus smo uvezli u kolni prolaz. Tamo smo napravili i
sve pripreme.
Poslije toga lippenbah je gorljivo proaptao:
- Scena je jednostavna. Pribliava se kiosku. Ogoreno
promatra svu tu publiku. Zatim poinje govoriti.
- to moram rei?
- Priaj, to god ti prvo padne na pamet. Rijei nemaju
znaaja. Najvanija je mimika, geste...
- Mislit e da sam idiot.
- Dobro, neka. Izgovori bilo to. Raspitaj se za cijenu.
131
- Tim vie e misliti da sam idiot. Pa tko ne zna cijene? I
to jo za pivo.
- Onda pitaj - tko je posljednji? Samo neka ti se usta miu,
a ja u ve sve poslije namontirati. Tekst e biti naknadno
snimljen na magnetofonsku traku. Ukratko, priaj.
- Popijte za hrabrost - rekla je Galina.
Uzela je bocu votke i nalila mi u au za kavu.
Hrabrost nisam prikupio. Meutim, izaao sam iz auta.
Trebalo je ii.
Kiosk s pivom, obojen u zeleno, nalazio se na uglu Ulice
Belinskoga i Mohove ulice. Red se protezao uz travnjak do
same zgrade prehrambene trgovine.
Pored kioska ljudi su se tiskali. Du reda guva se postu
pno prorjeivala. Na kraju se rasula na desetak mrzovoljnih,
nepristupanih likova.
Mukarci su bili u sivim sakoima i podstavljenim kratkim
kaputima. Ponaali su se ozbiljno i ravnoduno, kao da su
pred neznanim grobom. Neki su ponijeli sa sobom limenke
i ajnike.
U masi nije bilo puno ena, pet ili est. One su bile puno
bunije i nestrpljivije. Jedna je izvikivala neto zagonetno:
- Pustite me iz potovanja da doem do starice-majke!..
Doavi do cilja, ljudi su se micali u stranu, u oekivanju
blaenstva. Na travnjak je letjela siva pjena.
Svatko je u sebi nosio mali, osobni poar. Ugasivi ga,
ljudi bi ivnuli, zapalili cigaretu, traili priliku da zapodjenu
razgovor.
Oni koji su jo stajali u redu, ispitivali su:
- Pivo je dobro?
Odgovor je glasio:
- ini se dobro...
132
I koliko je, mislim, takvih kioska u cijeloj Rusiji? Koliko
ljudi svakodnevno umire i ponovno se raa?
Pribliavajui se masi bilo me je strah. Zbog ega sam na
sve to pristao? to u rei tim ljudima - izmuenima, namr
goenima, poluludima? Komu je potrebna sva ta glupa mas-
karada?!..
Stao sam na kraj reda. Dva ili tri mukarca pogledala su me
bez ikakva zanimanja. Ostali me jednostavno nisu primijetili.
Preda mnom je stajao ovjek kavkaske fizionomije u ko
ulji kakvu nose eljezniari. Lijevo - odrpanac u platnenim
tenisicama s odvezanim vezicama. Dva koraka od mene, tr
gajui ibice, palio je cigaretu intelektualac. Prazan novanik
pridravao je koljenima.
Situacija je postajala sve apsurdnijom. Svi ute, ne iuu-
ju se. Ne postavljaju mi pitanja. Kakva mogu biti pitanja? Svi
imaju isti problem - rastjerati mamurluk.
I to u im rei? Pitat u - tko je posljednji? Pa ja sam po
sljednji!
A ustvari, nisam imao novaca. Novci su ostali u hlaama
koje nose normalni ljudi.
Gledam - lippenbah iz kolnog prolaza mae rukama, da je naredbe. eli, oito, da se ponaam u skladu s planom.
To jest, nada se da u dobiti kriglom po glavi.
tojim. Sve sam blie tezgi.
ujem kako eljezniar nekom objanjava:
-Ja sam iza elavog. Car je iza mene. A ti si onda iza cara...
Obraa mi se intelektualac:
- Oprostite, poznajete li erdakova?
- erdakova?
- Vi ste Dolmatov?
- Priblino.
133
- Drago mi je. Ostao sam Vam duan jedan rubalj. Sjeate
se, odlazili smo od erdakova na Dan kozmonauta? Molio
sam Vas da mi posudite jedan rubalj za taksi. Drite.
Nisam imao depove. Gurnuo sam zguvani rubalj u ru
kavicu.
erdakova sam zaista poznavao. Bio je strunjak za mar-
ksistiko-lenjinistiku estetiku, docent na Kazalinom institu
tu. Cesti posjetitelj ovdanjeg bircuza...
- Pozdravite ga - kaem - kad ga vidite.
U tom trenutku dolazi prema nama lippenbah. Iza njega,
uzdiui, ide Galina.
Dotad sam bio gotovo na cilju. Ve sam se guvao meu
ljudima. Bio sam stijenjen izmeu odrpanca i eljezniara.
Vrh moga maa naslanjao se na bok intelektualca.
lippenbah vie:
- Ne vidim scenu! Gdje je sukob?! Mora izazvati antago
nizam narodnih masa!
Red se uznemirio. Energian ovjek s filmskom kamerom
uzrujao je narod i unio nemir.
- Oprostite - obratio se lippenbahu eljezniar - Vi ovdje
niste stajali!
- Ovdje sam na izvrenju slubene dunosti - kratko je
odgovorio lippenbah.
- Svi su na izvrenju dunosti - ulo se iz mase.
Nezadovoljstvo je raslo. Glasovi su postajali sve agresivniji:
- Motaju se ovuda svakakvi satiriari, kurve, humoristi...
- Fotografirat e te, a onda na plou... U smislu - Ne daju
nam ivjeti..."
- Ljudi, moe se rei, kulturno piju, a on se tu pravi
lud...
- Takvom je govnaru mjesto kod kante za vrenje nude...
134
Energija mase se oslobaala. Ali i lippenbah se odjednom
razljutio:
- Propili ste Rusiju, gadovi! Savjest ste potpuno izgubili!
Votkom ste polili oi, od najranijeg jutra!..
-Jurka, prestani! Jurka, ne ponaaj se kao idiot, hajdemo
odavde! - smirivala je lippenbaha Galina.
Ali ovaj se odupirao. Taman sam tada doao na red. Izvu
kao sam izguvani rubalj iz rukavice. Pitam:
- Koliko da uzmem?
lippenbah se odjednom istog asa smirio pa kae:
- Meni veliko mijeano s votkom. A Galki malo.
Galina je dodala:
-Ja pivo ne pijem. Ali u popiti sa zadovoljstvom...
U njezinim rijeima ba nije bilo logike.
Netko je poeo gunati. Odrpanac je objasnio onima koji
su protestirali:
- Car je stajao u redu, vidio sam. A ovaj peder sa svjetilj
kom je njegov frend. Tako da je sve regularno!
Alkii su se otprilike minutu vrpoljili i utihnuli.
lippenbah je prebacio kameru u lijevu ruku. Podignuo
je kriglu:
- Popijmo za uspjeh naeg budueg filma! Istinski talent
e jednom probiti sebi put.
- Ti, lakrdijau moj - rekla je Galja...
Kad smo u rikverc izlazili iz kolnog prolaza, lippenbah je
komentirao:
-I to ti je publika! E ljudi moji! ak sam se preplaio. Bilo
je to neto kao...
- Poltavska bitka - dovrio sam.
Preodijevati se u minibusu bilo je nezgodno. Odvezli su
me kui u kostimu gospodara cara.
135
Idui dan sreo sam lippenbaha kod blagajne gdje isplau
ju honorare. Rekao mi je da se eli baviti pruanjem pravne
zatite. Tako je snimanje amaterskog filma bilo prekinuto.
Kazalini kostim je poslije leao dvije godine kod mene
u ormaru. Ma si je prisvojio mali od jednih susjeda. Sa ei
rom smo latili podove. Ogrta bez rukava nosila je kao polu-
sezonski kaput ekstravagantna ena Regina Britterman. Od
barunastih hlaa moja je supruga iskrojila suknju.
Vozake rukavice ponio sam u emigraciju. Bio sam sigu
ran da u prije svega kupiti auto. Na kraju ga nisam kupio.
Predomislio sam se.
Moram se neime izdvajati iz gomile! Neka cijeli Forest
Hills zna za onog Dovlatova koji nema auto"!
136
Naklada Ljevak
Kopaevski put lc, 10 000 Zagreb
www.ljevak.hr
Za nakladnika Petra Ljevak
Urednik Nenad Rizvanovi
Lektura i korektura Ana Oproiu
Naslovnica Vesna Baranovi
Prijelom Ram
Tisak Feroproms
CIP zapis dostupan u raunalnom
katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 853552
ISBN 978-953-303-624-3
Sergej Dovlatov (1941-I990) u Rusiji je postao
kultni pisac tek nakon smrti. Svjetsku slavu
stekao je krajem prolog stoljea nakon to
je emigrirao u Ameriku 1979, dok u rodnoj
Rusiji za ivota nije objavio niti jednu knjigu.
Roen kao dijete u idovsko-armenskom bra
ku, Dovlatov je u Sankt Peterburgu napustio
studij finskog i nakon regrutacije postao uvar
u koncentracijskom logoru. Nakon odsluenja
vojnog roka, novinarske tekstove pisao za raz
ne novine, dok je satirinu prozu objavljivao u
samizdatima. Vrlo su popularne bile njegove
radio emisije na Radiju Sloboda. U New Yorku
je ureivao ruski liberalni list Novi Amerika
nac. Autorske tekstove objavljivao je u New
Yorkeru.
Finske arape, kone vozake rukavice, odijelo s dvostrukim
proredom, jakna od umjetnog krzna, koni oficirski opasa,
to su bile stvari koje je Sergej Dovlatov u kovegu ponio u
emigraciju. Mnogo godina poslije taj je koveg otkrio piev
sin i tako je gotovo sluajno postao tema i sadraj ove knjige,
a usput i neka ironina verzija anra pria za laku no. Dovla
tov opisuje kako su te praktiki bezvrijedne stvari bile zapra
vo sve to je stekao za trideset est godina ivota u domovini,
no svejedno ba ti, smijeni i odavno nepotrebni predmeti,
izazivaju u njemu val gotovo prustovskih uspomena, koje
su, kako sam autor veli, vjerojatno bile skrivene u naboru tih
ubogih krpa i tako postale otponac za prie.
U Kovegu Sergej Dovlatov vodi nas u sovjetsku Rusiju ez
desetih godina 20. stoljea, i u svakom poglavlju prepriava
jedan sasvim poseban dio svog ivota. A ovaj pisac se zaista
naivio razliitih ivota u SSSR-u: od novinara i vojnika do
umjetnika, reketara, pa ak i KGB-ovca... Dovlatov nije ogor
en i ljutit poput drugih emigrantskih pisaca, barem ne na
tipian nain: on je pisac profinjenog crnog humora i dovitlji
vih minimalistikih opservacija; njegova je nostalgija poma
lo komina, kao to je i njegova ironija proeta ljudskou.
Dovlatov je potovao i volio Tolstoja, Dostojevskog, Pukina
i Gogolja, no njegov jedini pravi uzor bio je ehov.
www.ljevak.hr