LIRSKO PJESNIŠTVO

Lirika ili lirsko pjesništvo skupni je naziv za pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i
suosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u
svijetu. 
Lirsko pjesništvo najsažetiji je oblik umjetnosti riječi. Lirske pjesme po pravilu su zgusnute,
sažete, u malo riječi puno toga kažu, potiču nas na razmišljanje i pobuđuju naše osjećaje. 

OSJEĆAJI I MISLI U PJESNIČKOM DJELU

Lirsko pjesništvo izražava i u čitatelju pobuđuje raznolike osjećaje i misli. Sve je to iskaz
bogatoga emocionalnog (osjećajnog), psihičkog (duševnog) i intelektualnog pjesnikova
života. Za pjesnički jezik možemo reći da je prožet emocionalnošću. 
Osjećaji o kojima pjevaju i izražavaju ih pjesnici u lirskim pjesmama mogu bitiintimni kada je
riječ o najosobnijim pjesnikovim osjećajima ili opći kad je riječ o općeljudskim osjećajima. Po
svojoj prirodi osjećaji su ljubavni, rodoljubni, socijalni, humanistički.
U lirskom pjesništvo dolazi do izražaja i pjesnikov misaoni svijet. Svoje spoznaje o životu
pjesnici prenose u sažeto izrečene misli koje čitatelja pobuđuju na razmišljanje. Premda misli
prevladavaju u misaonom (refleksivnom) i duhovnom (vjerskom) pjesništvu, one se javljaju i
u drugim lirskim pjesničkim vrstama.

VRSTE I OBLICI PJESAMA

Po tematici pjesme dijelimo na rodoljubne/domoljubne, pejzažne, ljubavne,
religijske/duhovne, šaljive, intimne, antiratne, socijalne...
Po obliku razlikujemo nekoliko vrsta pjesama.
Himna je svečana pjesma, povećena domovinu, bogovima, junacima, prirodi i sl. (hrvatska
narodna himna je Hrvatska domovina, napisao ju je Antun Mihanović, a uglazbio Josip
Runjanin).
Haiku je kratka pjesma od tri stiha (5 + 7 + 5), potječe iz Japana, sažima snažan doživljaj
ljepote, motivi su najčešće uzeti iz prirode.
Sonet je lirska pjesma od četiri strofe - dva katrena i dvije tercine - povezane rimom.
Oda je svečana pjesma u kojoj se biranim riječima i slikama izražavaju misli i osjećaji vezani
uz važne pojave, događaje ili ličnosti.
Postoji i pjesma u prozi, prijelazni oblik između slobodnog stiha i proze. To je posebno
organizirani kratki prozni tekst u kojemu se pjesnik koristi svim izražajnim sredstvima lirske
pjesme, osim stihom.

STIH I STROFA
Stih označujemo kao redak u pjesmi, no stih je u prvom redu ritmička cjelina utemeljena na
određenom broju slogova. Vezani stih je ona vrsta stihova u kojemu je to načelo provedeno
doslovce. Takvi su stihovi povezani rimama(srokovima) i skupljeni u cjeline od po nekoliko
stihova koje nazivamo kiticamaili strofama. Uz vezane postoje i slobodni stihovi koji su
ritmičke cjeline bez obzira na broj slogova u njima.
Stihovi se dijele i prema broju slogova u njima pa tako postoje peterci, šesterci, sedmerci,
osmerci, deseterci...
Vrste strofe određujemo prema broju stihova od kojih se sastoje pa imamo trostih ili tercinu,
četverostih ili katren, šesterostih ili sestinu, osmerostih ili oktavu.
Stihovi se mogu rimovati na različite načine. Ako imamo strofu od četiri stiha, mogu se
rimovati prvi i drugi te treći i četvrti stih (aa bb) - takva je rima parna. Ako se rimuju prvi i
treći te drugi i četvrti stih (abab), govorimo o unakrsnojrimi. A ako se rimuju prvi i četvrti te
drugi i treći stih (abba), rima je obgrljena.

TEME I MOTIVI PJESNIČKOG DJELA

Tema je onaj predmet, pojava, emotivno ili psihičko stanje koje pjesnik pretvara u pjesmu,
odnosno izražava stihovima. Tema se u lirskoj pjesmi razrađuje pomoću brojnih motiva,
odnosno manjih tematskih jedinica. S obzirom na kratak oblik lirske pjesme i na sažetost
pjesničkog izraza, lirsko je pjesništvo zasićeno obiljem motiva. Oni slijede osnovnu temu i
omogućuju njezinu pjesničku obradu.

PJESNIČKA SLIKA
Slikovitost i ritmičnost dva su najizrazitija svojstva pjesničkog jezika. U lirskoj su
pjesmi  pjesnička slika, odnosno nizovi pjesničkih slika, njezin temelj. 
Pjesnička slika je zgusnut pjesnički izraz kojim je dočarana neka pojedinost koja se
može vidjeti (vizualna slika), čuti (akustička slika), dodirnuti (taktilna slika), okusiti (gustativna
slika) ili omirisati (olfaktivna slika).
Slikama se stvaraju bogate i raznolike vizualne predodžbe pojedinih motiva, no slikama se i
produbljuju dojmovi i pobuđuje mašta. Pjesničke slike stvaraju se deskripcijom (opisom), u
kojemu posebnu ulogu imaju brižljivo izabrani atributi i epiteti.

IZRAŽAJNA SREDSTVA
Najznačajnija uloga u stvaranju slika pripada izražajnom sredstvu koje se zove metafora.
Metafora je preneseno značenje koje nastaje tako da se neki pojam zamijeni drugim na
temelju njihove zajedničke osobine. Npr., pisac govori o ogledalu  Kupe. Rijeka Kupa nema
doslovce ogledalo, zar ne? Radi se o površini vode. Zašto je pisac izraz površina zamijenio
izrazom ogledalo? Koja je to zajednička osobina površine i ogledala? Pogađate, u površini
vode možete se vidjeti kao u ogledalu. Dakle, to je metaforičko izražavanje.
I drugim se izražajnim sredstvima stvaraju slike - simbolima, kontrastima (suprotnostima),
alegorijama, usporedbama, personifikacijama.

KOMPOZICIJA PJESNIČKOG DJELA

Lirska pjesma zbog sažetosti svoga izraza i kratkoće oblika zahtijeva posebnu
kompoziciju. Kompozicija je način na koji se motivi lirske pjesme međusobno povezuju u
određene cjeline. Najuočljivija kompozicijska cjelina svake pjesme je strofa. Kompozicijsku
jedinicu čini i stih, koji je temeljna podloga pjesme. 
Na kompoziciju osim strofne organizacije utječe i način na koji se nižu motivi u lirskoj pjesmi.
Može to biti redoslijed po analogiji (srodnosti) motiva, po kontrastu ili suprotnosti motiva, no
motivi se mogu redati i po slobodnim predodžbama.

RITAM U PJESNIČKOM DJELU

Kompozicija pjesme pridonosi i njezinu ritmu, a ritmičnost je jedna od temeljnih značajki
pjesničkog izraza. Ritam izvire iz određene pravilnosti u gradnji stiha. U vezanim stihovima to
je pravilna izmjena dugih i kratkih, odnosno naglašenih i nenaglašenih slogova. Ritam
slobodnih stihova ovisi o duljini stiha, posebnom poretku riječi, ponavljanjima, nabrajanjima i
sl. I u vezanim i u slobodnim stihovima, na ritam utječu i opkoračenja (prenošenja dijelova
stiha iz jednog stiha u drugi). Vrlo je značajna i uloga stanke, odnosno cezure u stihovima. 
Po svojim obilježjima ritam u lirskoj pjesmi može biti brz, spor, ujednačen, smiren,
uznemiren. Ritmom se izražava i naglašuje osjećajno ili misaono obilježje pjesme. To znači da
veseloj pjesmi pogoduje brži ritam, a tužnoj sporiji ritam.

LIRSKI SUBJEKT 
Lirski subjekt je naziv za ono unutrašnje "ja" koje svojim govorom gradi pjesmu i u njoj
izražava svoju duševnost. Često je to sam pjesnik, ali može biti i neka druga osoba, ili čak
neko neidentificirano unutarnje biće pjesme. Često je to "ja" i gramatički prisutno u pjesmi
(kao prvo lice jednine). 

Stil – Podrazumijeva izbor između više jezičnih mogućnosti da se nešto izrazi (pr. „Moraš se
požuriti, zakasnit ćeš na brod!“ i „Vjetar na ramenu sjedi jedru tvom!“ – navod iz
Shakespeareovog Hamleta).
Odabirom upravo jednih jezičnih jedinica umjesto drugih (npr. „jedro“ umjesto „brod“) pisac
nam „govori“ nešto o vlastitom načinu pisanja.
Stoga stil možemo definirati kao način pisanja ili govorenja svojstven nekom piscu, nekoj
književnoj školi ili nekoj epohi (npr. Matošev stil, barokni stil…).
Budući da je pisac slobodan izabrati jedinice jezika koje želi (jednako kao što netko bira
komade odjeće koje će nositi), on može izabrati one jedinice koje najbolje izražavaju upravo
ono što on želi reći, koje najbolje izražavaju njegovu individualnost.
Stoga stil možemo definirati kao izraz individualnosti.
U navedenom primjeru vidimo da je druga, Shakespeareova rečenica manje obična od prve.
U njoj je teže dokučiti ono što se želi reći, a opet je sve nekako zgodno rečeno. Razlog tome
su stilske figure kojima ona obiluje i koje „ukrašavaju“ tu rečenicu.
Ukrašen govor nekoć se smatrao bitnom osobinom književnosti. Popisivala su se i
razvrstavala sredstva lijepog pisanja, koja su se nazivala figurama. 
Stil i figure nekoć je proučavala stara retorika, a danas se njima bavi stilistika.
GLASOVNE FIGURE (figure dikcije)
Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog
ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“).

Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili
slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“).

Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“).

Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova.

Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova.

Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova.

Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg.

FIGURE RIJEČI ILI TROPI

Tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi.

Metafora – naziva se skraćenom poredbom, tj. takvom poredbom u kojoj se ne kazuje što se
sa čime uspoređuje nego se jedino izriče drugi član poredbe. Metaforom se značenje jedne
riječi prenosi na drugu riječ prema načelu sličnosti. 
Primjerice, umjesto da kaže „sok koji je crven kao krv“, pjesnik će reći: 

Iz rasprsnutih šipaka u vrtu

krv se cijedi
A. B. Šimić: Gorenje

Metonimija – figura kod koje se značenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima. Umjesto
jedne riječi koja označava određeni pojam upotrebljava se druga riječ koja je u nekoj stvarnoj
vezi s prvim pojmom (pr. „Pero je snažnije od mača“ – misli se kako je pisanje snažnije od
ratovanja).

Personifikacija – figura u kojoj se stvarima, pojavama, predmetima, životinjama ili biljkama

daju ljudske osobine. 

Sinegdoha – figura u kojoj se dio uzima za cjelinu (pr. „Nemam ni kune“ – ne misli se da
govornik nema jednu kunu nego da nema uopće novaca).

Eufemizam – označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se smatraju opasnima ili

nepristojnima, nekim blažim izrazima (pr. „šepavi“ za vraga, „veseo“ umjesto pijan).

Epitet – riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u
nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, bića ili osobe (pr. „Oni imaju
visoka čela, vijorne kose, široke grudi“ – T. Ujević: Jablani).
Stalni epiteti pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu
situaciju u djelu. Služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, osobito u usmenoj epici (pr.
„divni Ahilej“, „brzonogi Odisej“ – Homer: Ilijada i Odiseja).

Alegorija – produžena metafora, tj. upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi
smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima, ustanovivši
tako na što se one zapravo odnose. Basna se, primjerice, u potpunosti zasniva na alegoriji. 

Simbol – zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom,
alegorijskom oznakom.
Stalni simboli rabe se u cjelokupnoj kulturi i književnosti (pr. „križ“ znači kršćanstvo, „bijela
golubica“ mir).
Pjesnički simboli upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa
nekog pjesnika. 

FIGURE MISLI

Poredba – nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina
koje redovno nisu neposredno uočljive 

Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit
gladnu ne vjeruje.») 
Ponekad su rečenice u kojima se ona nalazi povezane sintačtičkim paralelizmom: 

Tijesan mi bijaše vijek, velebna bješe mi duša. 

J. P. Kamov: Ledeni blud 

Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i
odgovora (usp. početak «Asanaginice»).

Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja

određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta»
Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi
izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju:
«Bit će ti jako dobro.»)

Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje
ili slabljenje od početne predodžbe ili misli:

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

A. G. Matoš: Utjeha kose

Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do
najjače i obrnuto.

Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže.
(«Ti si mi krasan prijatelj!»)

Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno
obescjenjuje ono što se ironizira:
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač. 
D. Cesarić :Vagonaši

Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem
mišljenju odnosno vjerovanju. 
Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na
dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat).

Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara

novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd.