Ko su vehabije

[ Bosanski ]


] [





Muharem tulanovi




Napisao : Ebu Usama el Deziri
:
Pregledao : Ebu Usama el Deziri
:


Pomoni ured za dawu - Riyadh

2008 1429

KO SU "VEHABIJE"???
(iije i termin vehabizma)


Prvo, ako hoemo da razumijemo ovaj razvikani i izvikani termin
vehabizam, kao i sadanje konotacije njegove upotrebe, vratimo se
knjizi iranskog, iijskog, vjerskog voe Homeinija, koja je izdana 1941.
g. a nosi naziv Otkrivanje tajni. [3]

U toj knjizi Homeini navodi njihov iijski hadis, koji je za ehlus-
sunnet apokrifan, izmiljen i slagan na Poslanika, a.s. Na temelju toga
hadisa iije grade svoj odnos prema vjeri i muslimanima
ehlusunnetske provenijencije.

Iz tog lanog hadisa razumije se da su kaburovi Alijinih potomaka
vredniji od poslanika i njihovih kaburova. To su dennetska mjesta.
Ko ih posjeti, biva nagraen kao i onaj ko ode sedamdeset puta na
dobrovoljni had (osim obaveznog hadda) i postaje ist od grijeha
kao da ga je majka tek rodila. Ko bude gradio mauzoleje (turbeta) na
njihovim kaburovima, kao mjesta ibadeta, imae nagradu kao da je
pomagao Sulejmanu Davudovu u izgradnji Kudusa Nasuprot toga,
ko to ne bude vjerovao i bude to osuivao kao zinaluk (i druge
grijehe), bie najgori u Poslanikovu, a.s., ummetu, i nee biti
obuhvaen njegovim efaatom (zagovornitvom).

Odnosno, takvi postaju VEHABIJE po imenu Ibn Abdul-Vehhaba koji
je sa svojim pristalicama oistio Arabijsko poluostrvo od turbeta,
mauzoleja, svetita i dovita na kaburovima, promoviui isti
2
monoteizam bez zabranjenog kaburskog, ili drugog posrednitva, a
koje opet, igra veliku ulogu u iijskoj doktrini i ibadetskoj praksi.

Zbog toga je Homeini u svojoj knjizi prosuo salve mrnje napadajui
Saudijce (po njemu vehabije) i Saudiju kao zemlju koja se odrekla
vjere (ruenjem turbeta, mauzoleja, nadgrobnih spomenika i borei
se protiv raznorazanih izvitoperenosti). Zato on trai od drave
Irana i iranskog naroda da kazni te divljake i pustinjake iz Nedda.
Prema njegovu miljenju oni su bez ikakvog znanja, iskustva i
bogobojaznosti izili iz okvira nauke, spoznaje i vjere pa im treba
uskratiti vjerska i dunjaluka prava. [4]

Vehabizam u Bosni

Ratnom inercijom i dolaskom muslimana iz itavog islamskog svijeta
kod nas, neko je vjeto ubacio i ovaj termin vehabije, ne da oznai
pripadnika ili sljedbenika Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, ve da
oznai sve ono to nije pozitivno i afirmativno, to izaziva averziju
javnog mnjenja, elei da se ta averzija fokusira na one koji se najvie
i najtvre dre vjerske prakse. Na one koji svoju islamsku pripadnost
i praksu transparentno pokazuju ak i izgledom: bradom, nonjom,
dolaskom u damiju, prihvatanjem raznih sunneta, adaba i manje
znaajnih propisa (sunnetuz-zevaid), i da ih optui i igoe
novotarima i onima koji mijenjanju hanefijski mezheb. Tome je
podvrgnut svaki onaj ko se ne dri obiajnog bosanskog islama i ko
se drzne da tu praksu podredi nekakvoj analizi i provjeri
autentinosti kroz erijatske izvore i meritornu mezhepsku literaturu.
Svi oni se etiketiraju s atributoim vehabizma i shodno tome (prema
3
pokliu iz Homeinijeve knjige) treba im, uskratiti vjerska i
dunjaluka prava.

I doista, tako je u Bosni prihvaena ova borbena iijska opcija protiv
tzv. vehabija, ustvari opcija koju su oni lansirali protiv muslimana
autentine ehlusunnetske provenijencije. Tako su neki kod nas iz
raznorazanih razloga i opcija, zapoeli borbu protiv autentinog
islama igosanjem i napadanjem na vehabijsku, ustvari sunnetsku,
ispravnu praksu.

Mnogi od oponenata, koristei medije, utrkivali su se da to surovije i
beskurpuloznije napadaju navodni vehabizam. itav jedan vremenski
period bio je rezervisan za monoloko polemisanje o toj temi, o
promjeni mezheba (neki nisu znali ispravno izgovoriti ili napisati ni
rije mezheb pa su pisali mesheb pokazujui i time svoju
strunost), o navodnoj sprezi vehabizma sa neprijateljima islama i
sl. Zapravo bili su to strunjaci koji doista nemaju ta rei na
pomenute teme, osim izliva gotovo fanatine mrnje, koja se
vjerovatno akumulirala u danima rata na sve i svata i onda pokuljala
na prvo na ta se ukae prstom ponosei se kako pue, ne nose bradu
dre se hanefijskog mezheba i sl. Nisu imali nikakvog legitimiteta
niti potrebnih kolskih, akademskih nominala ili kvalifikacija sa
poznatih islamskih univerziteta da bi govorili o islamu na struan
nain, utemeljen na erijatskim izvorima, kao to bi trebala da ima
ulema i oni koji govore o islamu. to nisu vodili medicinske ili neke
druge rasprave?! Zar za sve specijalnosti ne treba strunost?!


4
Neke stvari su bile vrlo simptomatine:

Prva stvar je blagonaklonost nekih pojedinaca i grupa sa kojom se
odnose spram iijskog nepriznatog uenja od strane ortodoksnog
autentinog islama i u isto vrijeme fokusirana averzija i antipatija pa
ak i borba protiv KONSENSUSOM ISLAMSKOG UMMETA
PRIZNATIH MEZHEBA. injenica je da se kod nas pojavila i pokuala
distribuirati knjiga Svjetlo istine,[5] izdane od Kulturnog centra pri
ambasadi Islamske Republike Iran u R BiH, u kojoj se eksplicite
napadaju dva najautentinija hadiska izvora, Sahih Buharije i
Muslima. Hadisi u njima okvalifikovani su kao jasno legende i
bajke koje su ispriali primitivni laiki umovi[6], odnosno to su
krivotvoreni i izmiljeni hadisi[7].

Nemam nita protiv prijateljstva sa bilo kojom zemljom, a sa Iranom
pogotovu. Naprotiv, treba iznalaziti mostove i naine mogueg
politikog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog pribliavanja. Samo to
ne smije biti nautrb vjere i vehabizacijom onih koji se dre vjere,
niti po cijenu da se na naem jeziku, u naoj zemlji, piu knjige iji
sadraj je usmjeren na ruenje drugog izvora nae vjere.

Druga simptomatina stvar je da se kod nas, iza rata, poinju praviti
turbeta i mauzoleji poznatih boraca, mudahida i ehida, to nema
veze sa islamom i hanefijskim mezhebom, nego je isto iijska i
derviko-sufijska doktrina. Po islamu to je zabranjeno, poto islam ne
dozvoljava nikakvu gradnju na kaburovima.

5
Muslim i drugi biljee vjerodostojno predanje u kome se kae da je
Fedaletu b.Ubejd, poto je umro neko od njegovih drugova u
Bizantiji, naredio da mu se kabur poravna, obrazlaui to rijeima:
uo sam Allahova Poslanika, a.s., da je naredio poravnavanje
kabura. (Dakle, nema nikakve gradnje na kaburu. On mora biti
poravnat.)

Alija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da mu je Poslanik, a.s.,
stavio u zadatak: Ne ostavi spomenik, kip, idol, a da ga ne uniti,
niti uzvieni (uzdignuti) kabur a da ga ne poravna.

evkanija kae: Poznato je da je podizanje kabura vie od
dozvoljenog (iznad jednog pedlja) haram. To su oglasili uenjaci koji
slijede Ahmeda, afiju, i Malika. [8]

Nadalje, simptomatino je da se pogled na vjeru toliko redigovano
simplificirao kod nekih naih zvaninika, vjerskih i politikih, tako da
gledano sa jednog macro nivoa, a kroz prizmu raznoraznih interesa
(samo ne vjerskih), stie se dojam da se kod nas razvila i prihvatila
teza, kako se muslimani dijele na ehli sunnet i vehabije. To
predstavlja takvu dezinformaciju, koja se nikako ne moe u jednom
normalnom diskursu prihvatiti ni kao teza, a kamoli kao istina sa
kojom se operie u bilo kakvom iole naunom promiljanju islama i
islamske prakse. Podjela muslimana na grupaciju ehli sunneta, iija i
vehabija, ula je kod nas ak i u ,,ozbiljnu, naunu literaturu, pa je
moemo nai u obinoj dnevnoj tampi, periodici IZ-e, pa ak i u
novom izdanju geografskog atlasa za osnovne i srednje kole (izdanje
6
Sejtarije). U tom atlasu se muslimani dijele na ehlusune, ije i
vehabitije [9].

I da dezinformacija bude gora, a bruka vea, zemlja u kojoj se pojavio
islam prije 14 vjekova i gdje je roen posljedni Poslanik, a.s., gdje se
nalazi njegov grad Medina i u njoj njegova damija, gdje se nalazi
Mekka i u njoj Kjaba, kao prvi i najsvetiji hram za sve muslimane
svijeta, gdje se nalazi mjesto i pravac okretanja u namazima (kibla) za
sve muslimane svijeta, gdje se nalaze sveta obredna hadska mjesta,
kabur Poslanika, a.s., i njegove porodice i ashaba itd., obojena je u
tom geografskom atlasu kao zemlja nekakvih vehabitijja (dakle kao da
nisu muslimani!).

Islamski ummet se sloio (idma) sa legitimitetom poznatih i
priznatih mezheba, i time da je sunnet Poslanika, a.s., drugi centralni
izvor erijata, tako da izbacivanje ta dva izvora (idmaa i sunneta)
tezom vehabizma i unificirane mezhepske prakse nije nita drugo
nego direktno ruenje vjere.

Termin vehabizma nije nita drugo, dakle, nego jedan od izama koje
neprijatelji islama poturaju muslimanima. Prije su to bili termini
islamski fundamentalizam, islamsko tvrdolinijatvo, islamski
ekstremizam, islamska zelena transverzala i panislamizam. Danas je
to vehabizam, a sutra e ve biti neto drugo.



7
Dilema: Grijesi vehabizma ili valjana sunnetska praksa?

Ovdje nam je cilj da analiziramo praksu zbog koje se neko proziva
kao tzv. vehabija pa da utvrdimo da li je ta praksa u skladu sa vjerom
ili nije? Da li je u skladu sa priznatim ehlisunnetskim mezhebima ili
nije? I da li se neko predstavlja kao vehabija, kao to se neki
predstavljaju sufijama, derviima, iijama i sl., ili je to pogrdni naziv
neprijatelja islama za one koji se dre vjere?

Da bi se to utvrdilo, moramo se osvrnuti na ono to smatraju i
nazivaju vehabizmom. Da to podredimo jednoj fikhskoj i usulo-
fikhskoj analizi, te komparaciji kroz vjerske izvore i utvrdimo da li je
to vjera; pa ako jeste da se javno kae i potvrdi vjerom, osuujui
svakog onog ko to obezvreuje i napada, ukazujui mu da takvim
inom i odnosom obezvreuje, omalovaava i napada na vjeru, i da to
ne radi ako je musliman; ili je to (eventualno) nova vjera, i novo
tumaenje vjere, pa da se to osudi i izbaci iz prakse.

Grijeh aminovanja naglas

Oni koje nazivaju vehabijama, aminuju naglas kod dematile namaza,
kada imam zavri sa uenjem Fatihe. Ima li to osnova u vjerskim
izvorima ili je grijeh zbog koga treba optuiti nekog muslimana da
je vehabija?!

Izgovaranje amin naglas u namazu je sunnet, ali ne po hanefijskom
mezhebu. Prenosi se dosta predanja (hadisa) iz kojih se razumije da
svi klanjai (imam, oni koji klanjaju dematile i pojedinac) izgovaraju
8
amin naglas poslije Fatihe, u namazima u kojima se ui naglas, i u
sebi, u namazima u kojima se ui u sebi.

Nuajm kae, a Buharija je zabiljeio (talikan, bez lanca prenosilaca):
Klanjao sam za Ebu Hurejrom koji je prouio ,Bismillahi zatim
,Fatihu pa kada je izgovorio ,veled-dallin izgovorio je ,amin a i
klanjai su izgovovorili ,amin. Iza selama Ebu Hurejre je rekao: ,Tako
mi Onog u ijoj ruci je moja dua, moj namaz je sliniji namazu
Poslanika, a.s., od namaza bilo koga od vas. Ovo predanje biljee
Nesaija, Ibni Huzejme, Ibni Hibban i Ibni Sirad.

Ata kae: Ibnuz-Zubejr bi izgovorio ,amin a onda bi to oni koji
klanjaju za njim podrali naglas da bi se damijom prolomilo ,amin.

Prenosi se od Vaila b. Hudra, Allah bio zadovoljan s njime, a Ahmed
biljei, da je rekao: uo sam Poslanika, a.s., kada proui ,gajril-
magdubi alejhim, veled-dallin da kae ,amin oteui glas.

Ebu Davudova verzija ovog predanja pominje da je podizao glas
izgovarajui ,amin.

Ata jo kae: Zapamtio sam dvjesta ashaba u ovoj damiji, kada bi
imam prouio ,veled-dallin damijom bi se prolomilo naglas ,amin.

A od Aie, Allah bio zadovoljan s njome, prenosi se da je Vjerovjesnik,
a.s., rekao: Danas vam idovi ni na emu ne zavide kao na ,selamu i
izgovoru ,amin za imamom. Ovo predanje biljee Ahmed i Ibni
Madde.
9

Dakle, bez ikakve sumnje izgovaranje amin naglas je od vjere i
njegovo prakticiranje nije vid novovjerstva ili bidata, nego sunnet,
praksa Poslanika, a.s.

Neki nai imami, u nastupu nekakvog mezhepskog ovinizma,
neznanja i dehaleta, znali bi upozoriti i nareivati prije klanjanja da
se amin ne izgovara naglas, a ako bi to neko uradio, prekinuli bi
namaz, to sigurno nije u duhu vjere niti hanefijskog mezheba, nego
ejtanski nagovor koji moe biti efikasan samo kod zagrienih,
dahila-neznalica. Uostalom, neka takvi pogledaju, u hanefijskom
fikhu kada se to i iz kojih razloga smije prekinuti namaz. I iji to
mezheb slijede kada prekidaju namaz zbog neije primjene sunneta
Poslanika a.s.? To moe biti samo mezheb Iblisa, lanetullahi alejhi
(neka je Allahovo prokletstvo na njega).

Posebno bih preporuio glasno izgovaranje amin u namazu teravije,
koja se klanja due i postaje monotona bez aktivnog uea klanjaa,
tako da bi se oni i na takav nain konstantnim izgovorom amin, na
svakom rekatu iza prouene Fatihe, iznova, lake vraali i
skoncentrisali na namaz, ako im misli odlutaju.

Grijeh dizanja ruku prije i poslije rukua

Ima muslimana koji prilikom klanjanja diu ruke kada hoe ii na
ruku i kada se diu sa njega. Da li ta praksa ima svoje vjersko
utemeljenje ili je vid novotarije protiv koje se treba boriti, a onoga
koji to ini zvati vehabijom?!
10

Lijepo je dii ruke prilikom rukua i diui se sa njega. Dvadeset i dva
ashaba prenose da je Poslanik, a.s., to inio. Biljee Buharija, Muslim i
Bejhekija od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan s njime, da je rekao:
Vjerovjesnik, a.s., bi kada hoe stupiti na namaz, dizao ruke naspram
ramena i izgovarao tekbir, a kada bi htio ii na ruku dizao bi ih na
isti nain, takoer, i kada bi se dizao sa rukua. Onda bi rekao:
,Semiallahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd.

Bejhekija je jo dodao na ovo u svojoj verziji: Ovako je Poslanik, a.s.,
klanjao dok se nije susreo sa svojim Gospodarem (dok nije umro).

Grijeh dizanja ruku poslije dva rekata

Takoer, kakav je status dizanja ruku nakon to se klanjaju dva rekata
farda i poe dizati na trei, kod trorekatnog i etverorekatnog farda?

Buharija, Ebu Davud i Nesaija biljee predaju od Ibni Omera, r.a., da
je on, kada bi se dizao nakon dva rekata, dizao ruke, pripisujui to
praksi Poslanika, a.s.

Klanjati na ovakav nain, dakle, oponaati praksu Poslanika, a.s., nije
nikakva novotarija u vjeri.

Grijesi nakon selama kod fard-namaza

11
Kakav je status zikra nakon zavretka fard namaza? Da li se klanja
odmah sunnet, kod namaza u kojih ima sunnet poslije farda, ili se
prije toga proui zikr? I da li se ui zajednika dova, dematile?

to se tie uenja zikra poslije fard namaza, to je praksa i hanefijske
pravne kole. U Kjafijinom djelu o namazu ne govori se nita o
uenju i zikru nakon namaza, to automatski upuuje na to da je to,
po njemu, zasebna tematika koja ne ulazi direktno u namaz, niti
govori o statusu klanjanja sunneta i nafila neposredno nakon farda, ili
rastavljenih sa zikrom, kao ni o vrijednosti klanjanja sunneta i nafila
zajedno sa fardom u damiji ili kod kue.

Praksa naih muslimana je da se sve to klanja zajedno, da su to
gotovo sastavni dijelovi obaveznih namaza, u kojima se ne rastavljaju
farzovi od sunneta nego zavravaju jo i sa zajednikom dovom i
zikrom, pa ak se deava da neki, ako ne mogu vremenski stii
klanjati sve (fard i sunnete sa zikrom i dovom), proputaju
kompletan namaz ne klanjajui ga nikako.

Kjafija ne spominje u svome djelu ,,Hadikatus-salah, korelacijsku
vezu obaveznog namaza (farda), neobaveznog (sunneti-nafile) i zikra.

Zbog vanosti namaza i naune objektivnosti, pogledajmo o tome u
jednom od najpoznatijih hanefijskih izvora ,,Ilaus-sunen od Zafer
Ahmed El-Usmanija, poglavlje: OBJANJENJE ONOGA TA SE UI
NAKON PREDAJE SELAMA, a koje se nalazi u treem tomu na str.:
194 - 207.

12
U tom poglavlju se izmeu ostalog kae:

Rekoh:

Doista je doviti neposredno nakon zavretka svakog propisanog fard
namaza mustehabb, sa dignutim rukama, kao uostalom to je poznato
i rasprostranjeno po naim islamskim zemljama.

A neka se Allah, d.., smiluje novotarima u nekim pokrajinama Indije
koji su uveli u praksu da imam i dematlije ustaju odmah poslije
farda, kad proue: ,Allahumme entes-Selamu, onda klanjaju sunnete
ili nafile, pa onda imam nakon ,Fatihe, naglas, ponovno ui dovu dok
dematlije aminuju.

To to ine, rade u smislu stalne obaveze, tako da obini svijet smatra
da je taj vid dove nakon sunneta ili nafila, zajedno sa imamom,
namaska obaveza, pa ak ako se imam malo due zadri na
sunnetima zamjere mu: ,Vidi ga, mi ekamo na drugu dovu a on
rastegao sa sunnetima

Mutevelije demata trae od slubenih imama da moraju obavezno
uiti tu dovu poslije sunneta, inae ih razrjeavaju dunosti i nee da
klanjaju za onima koji ne rade po njihovom obiaju.

Allaha mi, to je doista novotarija u vjeri, jer si se mogao uvjeriti iz
hadisa navedenih u tekstu poglavlja OBJANJENJE ONOGA TA SE
UI NAKON PREDAJE SELAMA[10]; broj dvanaest, da: ,Poslanik,
s.a.v.s., nije klanjao dva rekata sunneta nakon dume, i dva rekata
13
nakon akamskog farza, osim u porodici - kod kue. (hadis je stepena
hasen), i broj trinaest, da je: ,Poslanik, s.a.v.s., bio pitan o tome ta je
vrednije: namaz u kui ili namaz u damiji, pa je rekao: Vidi li kako
mi je stan blizu damije? Da klanjam u kui, drae mi je nego u
damiji, osim ako se radi o farzu, propisanom namazu. (hadis je
stepena sahih-vjerodostojan ili hasen).

U svim tim tekstovima imamo dokaz da je obiaj Poslanika, s.a.v.s.,
bio da praktikuje sunnete i nafile u kui. Nije utvreno ni u jednom
hadisu da se on poslije toga vraao u damiju na dovu. Osim toga, to
bi bilo oteavajue, to je potpuno razumljivo.

Takoer, ranije je navedeno da mendub (ono to je lijepo initi)
postaje mekruhom ako se podigne na stepen koji mu ne pripada, pa
je, naime, desna strana privilegovana (mustehabb) u svim ibadetskim
aktivnostima. Meutim, Ibn Mesud je to pokudio pobojavi se da to
ne proglase obavezom, vadibom. Kako je tek sa onima koji
tvrdoglavo ostaju na novotariji i grijehu?

Ne upotpunjuje se dokaz ove grupe sa predajama u kojima se kae da
je Poslanik, s.a.v.s., ponekad klanjao nafile u damiji, kao to biljei
Et-Tahavi u knjizi Me'anil-Asar od Ibn Abbasa: , da je Poslanik,
s.a.v.s., klanjao jaciju namaz, a potom ostao klanjajui, dok svi nisu
izali iz damije.,

ili kao to biljei Ebu Davud od istog prenosioca: ,Poslanik, s.a.v.s., je
oduio uenje nakon akama, dok svi nisu izali iz damije.,

14
poto klanjanje nafile u damiji nije pokudio niko, a ovdje je
predmetno pitanje njenog vrednovanja i dematile dove poslije
neobaveznih namaza.

Vea vrijednost nafile je u kunom obavljanju, kao to smo naveli
potvrujui to rijeima Poslanika, s.a.v.s., (el-hadis el-kavli) koje se
preferiraju nad njegovom praksom (el-fil) kao to je pravilo
metodologije isl. jurisprudencije, tako da praksa (u ovakvim
sluajevima kada doe u kontradikciju sa rjeima) ima samo status
dozvole.

A u ovim i drugima vijestima, nemamo neto to bi upuivalo da je
Poslanik, s.a.v.s., nakon ovih neobaveznih namaza koje je obavio u
damiji, okupljao ljude i dematile dovio. Naprotiv, iz njih se razumije
da je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzet sa namazom i uenjem toliko da bi
svi u tom vremenu izali iz damije. Prema tome, gdje je dokaz koji
potvruje da je bila i (zajednika) dova, nakon nafila (sunneta) u
damiji?

Takoer, prisiljavanjem imama i dematlija da praktikuju sunnete i
nafile u damiji imamo promjenu onoga to je uerijaeno i onoga to
je erijatski vrednije, te ograniavanje onoga u emu je Allah, d. .,
dao izbor, tako da taj in prisile postaje zabranjena novotarija koju je
haram initi.

Ranije smo naveli u tekstu Ebul-Ahvesa da je Ibn Mesud rekao:

15
,Ako imam zavri sa namazom i ne okrene se, niti nastavi sa daljim
klanjanjem imajui neku potrebu, ostavi ga i idi, njegov namaz je
upotpunjen. (prenosioci ove predaje su potpuno povjerljivi).

U djelu ,,Medmeuz-zevaid imamo jo direktniji dokaz (1-200) gdje
se kae:

,Prenosioci ove predaje su povjerljivi, a od Ibn Mesuda se prenosi da
je rekao:

,Kada imam preselami, a ovjek ima neku svoju potrebu, nema ga vie
ta iekivati da mu se okrene licem, pa i ako prekine namaz i
selam

U svemu ovome imamo dokaz za dozvolu naputanja i odlazak
klanjaa za svojim poslom nakon zavretka imama sa (fard) namazom
i njegovog preselamljivanja.

U obaveznosti dove nakon sunneta i nafila, mijenjanjem ove
(erijatske) dozvole, bilo bi oteavanje imamu i dematlijama bez
ikakva opravdanog razloga, jer im je erijatski dozvoljeno da klanjaju
nafile u damiji, ili kui, ili gdje ve hoe, ili konano da se raspu
nakon farda i idu za svojim potrebama. Kae Uzvieni Allah:

,A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziite i Allahovu
blagodat traite [11]

16
Oni nemaju dokaz ni u tome to je doao jedan opi poticaj da se
dovi nakon namaza, bilo da se radi o fardu ili nafili, jer u tome nema
nikakvog dokaza da se to radi dematile ili da se u tome mora neko
iekivati.

Takoer, ni u onome to navodi E-irinbilani u djelu Nurul-idah i
njegovom komentaru nakon rijei: ,Ustajanje i klanjanje sunneta
neposredno nakon farda je sunnet., kada kae:

,Mustehab je imamu, nakon to preselami, da se okrene na lijevu
stranu zbog klanjanja neobaveznog namaza poslije farda, i mustehab
je da se poslije tog namaza okrene ka dematlijama, da tri puta
Allahu istigfar uine, da ue muavvizat i ajetul-Kursijj, da proue
tespih - po trideset tri puta subhanellah, elhamdulillah i Allahu
ekber- a zatim dove za sebe i za ostale muslimane, podignutih
ruku

U svemu ovome nema dokaza da se to uenje i dova ue dematile,
niti da se ue u damiji, jer sama mnoina ne upuuje na demat i
zajedniku aktivnost u osnovi, na ta upozoravaju erijatski pravnici.

Prema tome, njegove rijei znae da muslimani trebaju uiti
propisane vidove zikra nakon fard namaza, svako ponaosob, doviti
svako za sebe i ostale muslimane, jer je E-irinbilani sam prije toga
rekao da je sunnete vrednije praktikovati daleko od rijaa, a za
postizanje toga je kua ili neto drugo(str.:182).

17
Poto je kod njega vrednije praktikovati sunnete kod kue i sl., pa
kako je mogue iz njegovih rijei ,da Allahu istigfar ine, da mu
zahvale (el-hamdulillah izgovoriti) izvesti zakljuak da to znai
dematsko praktikovanje u damiji?!

Takoer E-irinbilani je ranije naveo prenosei iz Medmeur-
rivajat da kad neko zavri sa svojim namazom, onda ui zikr ako
hoe sjedei, ili ako hoe stojei. A njegove rijei: , i mustehab je da
se poslije tog namaza okrene ka dematlijama, ne znae da im se
okree radi dove, nego je mustehab da na takav nain prekine
okretanje prema kibli, koje je bilo radi imameta pred dematom u
propisanom fard namazu, bilo da im se okrene i sjede na svom
mjestu, ili se podigne pa ode za svojim poslom, kao to je on oglasio i
mogunost izbora u svemu tome (str.:182.), poto se sa svim tim
radnjama prekida pomenuto okretanje lea klanjaima, pa to shvati!
A Allah upuuje koga hoe na pravi put

Ako neko sluajno misli da je ovo stav samo ovog autora hanefijske
provenijencije, neka zaviri i u druge mezhepske izvore pa e nai,
recimo: da je najvrednije klanjati sunnete u stanu (kod kue), osim
teravije. [12]

Prema tome hanefijsko najvrednije miljenje je da se sunneti klanjaju
kod kue. Kad je to tako, onda, logiki se iskljuuje i mujezinluk
(osim ezana i ikameta), zajedniki zikr, zajedniko dovljenje sa
imamom itd., jer u mezhepskom miljenju nije dolo da se poslije tih
obavljenih sunneta kod kue, najvrednije ponovo vratiti u damiju, pa
doviti zajedno sa imamom.
18

Zato, praksa onih koji ovako postupe, ne moe se tretirati
vehabizmom, novovjerstvom i sl. To je praksa hanefijskog mezheba.

Grijeh nemujezinjenja (osim ezana i ikameta)

Kod nas je obiaj da muezzin ui toliko povienim tonom naglas,
pored ezana i ikameta, jo neke vidove zikra koga bi trebali uiti svi
klanjai, da ometa i spreava sve ostale u tome, ili ometa one koji u
tom trenutku klanjaju ili donaklanjavaju proputeno ako su zakasnili
u demat. Da li je vjerski opravdano da se taj muezzinluk ispusti,
kako se ne bi ometali ljudi kad klanjaju (ako su zakasnili na namaz ili
klanjaju sunnete, nafile), ili je to sastavni dio namaza i dematskog
klanjanja koji se ne bi trebao isputati?

U hanefijskom djelu Haijeh koje se smatra zadnjom finalnom
recenzijom mezhebski preferiranih miljenja od Ibni Abidina, amskog
uenjaka (umro 1252.h.) daje se odgovor na to. Po njemu u harame
koji se ine u damiji spada i dizanje glasa sa zikrom Oni od
uenjaka hanefijskog mezheba koji to pak dozvoljavaju u damiji,
uslovljavaju da se time ne ometa, spava, klanja ili ua [13]

U hanefijskom mezhebu se zabranjuje uenje zikra naglas u damiji,
po nekima uopeno, a po drugima ako bi se time ometao klanja,
ua ili ak, spava. Prema tome nije dozvoljeno ni u jednom
mezhebu, pa ak ni hanefijskom, mujezinluk koji ometa ibadet druge
osobe u damiji.

19
Zato bi muezzini trebali dobro da paze da li svojim glasnim uenjem,
osim ezana i ikameta, ometaju nekoga ko klanja u damiji, ui i sl. i
time ine haram. Izgovarajui neke vidove zikra povienim glasom po
obiaju mujezinluka kod nas, spreavaju time ostale dematlije da
izgovore te vidove zikra, pa neka to uzmu u obzir. Zar nije bolje da
te zikrove izgovore svi klanjai, nego sam muezzin?!

U krajnjem sluaju, ako neko mujezini uei naglas, neka prije nego
to zapone sa glasnim uenjem razgleda malo po damiji pa ako vidi
da neko klanja ili ui Kuran, neka bar snizi glas toliko da ga to
manje ometa, jer esto se deava da neko zakasni na dematile namaz
pa treba da donaklanja odreeni broj rekata farda i na mukama je da
se skoncetrie zbog mujezinovog glasnog uenja. A doista niko od
uleme nije dozvolio da se bilo ko ometa dok klanja.

Grijeh putanja brade

Da li se putanje brade povezuje sa slijeenjem etnika ili je to
sunnet Poslanika, a.s., njegova praksa i obiaj islamskog ummeta?

Brada je bila prisutna u skoranjoj praksi bonjakih Muslimana kao
vjerski obiaj. Antun Hangi, kranin koji je uiteljevao po Bosni
krajem prolog vijeka, pisao je o ivotu i obiajima muslimana-
Bonjaka, oduevljavajui se njihovim likom i izgledom. Kao
najmarkantniju stvar kod njih on spominje bradu:

A da li je takav starac zasluio toliko potovanja? Pogledajte ga samo
pa mi odgovorite! Pogledajte ono njegovo dugo, obino mravo lice,
20
ono lijepo, ve poneto ugaslo oko, pa onda onu dugu i kao snijeg
bijelu bradu pa ete se sjetiti na oblija drevnih grkih
filozofaMoram priznati da i meni kao inovjercu imponuje takova
osoba [14]

Putanje brade spada u sunenul-fitre. Neto to su praktikovali, ne
samo Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici, nego i prijanji Allahovi
poslanici i njihovi sljedbenici.

Buharija, Muslim i Ahmed biljee predanje od Ibni Omera, Allah bio
zadovoljan njime, da je Poslanik, a.s., rekao: Razlikujte se od
mnogoboaca putanjem brade i skraivanjem ili brijanjem brkova.

U drugoj verziji ovoga predanja od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan
s njime, koje biljee Ahmed i Muslim, kae se razlikujte se od
vatropoklonika

Malikije i hanbelije smatraju da je brijanje brade haram.

Nije pokueno urediti bradu otkidajui ono to prelazi preko kabde,
odnosno preko ake kada se obuhvati donji dio brade, niti ono to se
nalazi ispod grla.

Buharija biljei: Ibni Omer je, kada bi zavrio sa obredima hadda,
obuhvatao bradu akom, pa to bi prelazilo preko nje, otkidao.

Po hanefijskom mezhebu brijanje brade je mekruh tahrimen, odnosno
mekruh koji je blizak haramu, a kod afija je samo mekruh.
21

Brijanje brade enama, ako im naraste, nije mekruh, nego mustehabb
(lijepo).

Nije jasno kako je dolo do ustaljivanja masovnog obiaja brijanja
brade kod naih muslimana, poto to nije dozvoljeno ni po jednom
mezhebu, osim za ene. Njima je to poeljno (mustehabb) ako im
naraste brada, to je rijedak i izniman sluaj. Neki to pokuavaju
pravdati time kako etnici nose brade, pa je putanje brade slijeenje
etnika. Naravno, to nema nikakve logike, jer je takvo opravdanje u
suprotnosti sa vjerodostojnim tekstovima, praksom Poslanika, a.s., i
obiajem koji je doskora vladao ovim prostorima. S druge strane,
najvei krvnici, koljai, voe i ideolozi etnitva ne nose bradu. Znai
li to da se obrijani muslimani poistovjeuju sa obrijanim ideolozima
etnitva?! Naravno da ne, kao to se ni muslimani koji putaju brade
ne poistovjeuju sa bradatim etnicima.

Poto je jasno da putanje brade ima svoje jako vjersko utemeljenje
po svim mezhebima, i u svim prijanjim nebeskim vjerama i
religijama, treba skrenuti panju naim muslimanima koji smatraju
kako je lijepo brijati se ak i petkom ureujui se za dumu, da to
ne samo da nije lijep obiaj i ne spada u ureivanje za dumu, nego
je taj in haram po nekim mezhebima dok je po nekim drugim
pokuen ili vrlo blizak haramu kao to je sluaj sa hanefijskim
mezhebom. Meutim, stalna konstantna praksa ponavljanja ak i
mekruha koji je blizak haramu postaje haram.

22
Posebno bi imami i slubenici IZ-e trebali prvi, svojim vlastitim
primjerom, pokazati da dre makar do naredbodavne sunnetske
prakse Poslanika, a.s., odnosno do njegovog ustaljenog sunneta, u to
svakako spada i brada, ako ve ne dre do sunnetuz-zevaida koji su
stepenom i vrijednou ispod tog nivoa.

Zakljuak: Vehabijski grijesi su valjana sunnetska praksa

Iz analize ove prakse, za koju kau da je vehabijska, i njene
komparcije sa erijatskim izvorima, razumije se da nabrojani primjeri
ne samo da nisu novotarija u vjeri, ve, neki od njih imaju status
erijatske odredbe utvrene po hanefijskom mezhebu, ili ak po
konsenzusu svih mezheba ehlusunnetske provenijencije.

Zato nazivati muslimane koji to prakticiraju vehabijama,
novovjercima, novim tumaima islama i sl., doista je deplasirano. To
rade mahom dahili i oni koji su optereeni nekakvim kompleksima.
esto su to i oni koji ne mogu da se podrede vjeri, a od nje ive. Oni
su i najgrlatiji radi vlastitog interesa, jer se boje da e svijet poeti
priati: Vidi ovoga, on ne dri do vjere, a ivi od nje. Zato je
potrebno dizati viku na nekakve vehabije i skretati panju sa svog
nerada i nedolinog ponaanja. Jer sad je malo tee biti musliman. Ne
biva se musliman samo imenom i dobrim srcem kao to je bilo u
komunizmu koji je iza nas. Trebalo bi vie stvari prakticirati. Redovan
namaz, post, pa imati i bradu, i nonju, erijatsko pokrivanje ene,
porodice, i mnoge druge manje bitne stvari. Trebalo bi se pripaziti
malo pa ne biti po kahvanama u vrijeme kada bi se trebalo biti u
damiji, niti izbivati po mjestima sumnjivog moralnog karaktera gdje
23
vjerniku uope nije mjesto, ni u vrijeme namaza niti poslije njega.
Pogotovu to nisu mjesta na kojima se treba nai nekakav vjerski voa
ili predvodnik u vrijeme kada bi trebao biti na dunosti u svojoj
damiji na redovnom dematile namazu ili vjerskoj pouci. Neko ne
moe prihvatiti takve norme ponaanja. Jednostavno mu se to ne
svia i onda bira izmeu onoga to Poslanik, a.s., trai i svoje elje i
ehveta. Naravno, mnogo je jednostavnije, za one koji su samo
profesionalci i koji zarauju na vjeri, proglaavati vjersko-sunnetsku
praksu vehabizmom, dizati viku i sotonizirati nekakve vehabije kod
obinog u vjeru neupuenog svijeta nego prihvatati vjerske obaveze i
dunosti regularnom vjerskom praksom kojoj bi se i sami trebali
podrediti.

Umjesto da budu poteni, pa ako nita drugo, da priznaju svoju
imansku slabost i odaju poast onome ko moe da provede u ivot i
taj dio vjerske prakse, umjesto da priznaju kako jo nisu na
imanskom stepenu da to i sami rade, oni nastoje obezvrijediti i
omalovaiti vjerodostojnu praksu Poslanika, a.s., lijeei svoje
frustracije kojekakvim nazivima za muslimane kao to su: bradonje,
vehabije i sl. U tome idu ak do nijekanja oitih vjerskih ibadeta i
sunnetske prakse.

Ako neko jo uvijek smatra sve to neislamskom (vehabijskom)
praksom, postoje erijatski i mezhepski izvori u kojima se to lahko
moe provjeriti. Ako lae koza, ne lae rog!

to se tie pomenute prakse u vezi s namazom, koja je bila
predmetom une rasprave i polemike pri emu je kvalificirana kao
24
tip nove vjere, ili vehabizam, a koja je u svojoj biti originalna
islamska praksa koju priznaju ehlisunnetski mezhebi, usuujem se
bez imalo ustezanja napraviti komparaciju. Naime, namaz bez
sunneta koje napadaju kao pokuenu praksu a koji je u obiajnoj
praksi naih muslimana mogao bi se usporediti sa brvnarom
(kuicom) ili s fiom (autom) dok bi se namaz sa tim napadanim
sunnetima mogao uporediti sa raskonom palaom ili mercedesom.
Ove komparacije su dovoljno zorne ilustracije tih razlika u namazu sa
sunnetskom praksom i bez nje. Sprovoenje sunnetske prakse i
oivljavanje zaboravljenih sunneta u nekoj sredini ima poseban znaaj
i vrijednost.

I niko u ime nekakvog jedinstva nema prava da trai da se svi
vozimo u fii, i da svi ivimo u brvnari, da bismo na taj nain
svjedoili da smo jedinstveni. Takva logika, moda, ima svojih
pristalica samo jo u Kini i Kubi, a inae je na drugim mjestima ve
oborena u itavom svijetu, pred naletom demokratije. Zato imajmo
malo vie irine u naim prsima za prava nae brae. Konano,
dennet ima stepene, a dehennem takoer. Pa bujrum!




________________________________________


[1] Vidi, Ahmed Fehmi Ebu Sunne, El-Urfu vel-adetu fi rejil-fukaha (
El-Matbea, 1992), 20.
25

[2] Vidi, Kitabu fedailil-Kuran, babu teliful-Kuran, broj: 4993.

[3] Ovo je prijevod knjige sa persijskg jezika koja je izdana u
Teheranu 1941. g. Originalni prijevod naslova na arapskom je:
: :
1988 .


[4] Sve ovo navedeno vidi na stranicama Homeinijeve knjige
Otkrivanje tajni: 20, 22, 45, 49, 58, 81

[5] Vidi, Muhammed Dafer Zarean, Mustafa Rezvani, Svjetlo istine,
Prevodioci: Nasiha Pai, Husnija Neslanovi.

[6] Ibid., 12

[7] Ibid., 21

[8] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 462.

[9] Vidi, Atlas svijeta za osnovnu i srednje kole, Izdavako preduzee
Sejtarija, (1998), 120.

[10] Vidi, Zafer Ahmed El-Usmani, Ilaus-sunen, (Idaretul-Kurani vel-
ulumil-islamijje, 1415) 3, 194 -207.

26
[11] Vidi, Kuran, 62,10.

[12] Vidi, Ibrahim b. Muhammed b. Ibrahim El-Halebi, Multeka el-
ebhur, 1, 121.

[13] Vidi, Ibnu Abidin, Haijetu reddil-muhtar, 1, 660.

[14] Vidi, Antun Hangi, ivot i obiaji muslimana, 191.


Sutina problema


Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako
natetile u ovoj situaciji. Prva je pogrena metodologija daveta u
dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentine islamske prakse i druga
kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnou to je moda
prirodni slijed koji moemo razumjeti iz navedenog hadisa Aie, Allah
bio zadovoljan s njome, kada kae da bi i ashabi bili odbili vjeru da je
zapoela sa naredbama i zabranama ne pij, ne zinalui i sl.
Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz
primjenu najljepe metodologije, pa tek onda je poeo sa ustrojstvom
pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajui uz to itav taj period
pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uniti
kada je osvojio Mekku.

Meutim, moramo naglasiti da je sa druge strane uinjena druga vrlo
tetna stvar, to se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokuala i htjela
27
proglasiti novovjerjem, vehabizmom, promjenom vjere-mezheba i
sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati
vjerska ispravnost iste, odvajajui pogrenu metodologiju, koja je
moda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razluiti
vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.

Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih
neznalica-dahila kojima neznanje jedino moda moe biti isprika, a
koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim
opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i
dehaletom. Nai muslimani i njihove politike i vjerske voe prisiljeni
su nai zajedniki jezik sa etnicima, ustaama, nevjernicima,
poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, iijama i ostalima,
mautim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktiarima
umjesto toga htjeli su obraun i primjenu sile raznim sredstvima;
fizikim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i slinim
metodama. Htjeli su muslimanima praktiarima uskratiti dunjaluka i
vjerska prava.

Poruka i opomena

Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena
moe koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvienog Allaha: "I
opominji, a opomena e koristiti vjerniku"[1].

Ne elim biti niiji glasnogovornik ve samo branim svoje uvjerenje
kao onaj koji je podui period ivota studirao islam u zvaninim,
poznatim i priznatim, naim i svjetskim edukativnim institucijama, te
28
osjea vid odgovornosti i vjerske obaveze da se ukljui u rjeenje
problema koji optereuju neke demate i neke sredine.

Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na
meusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, d..,
kae: "Muslimani su braa"[2].

Posebno bih savjetovao svojoj brai i kolegama imamima u
dematima i uope slubenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne
podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se dre sunneta
Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od
metodoloke netaktinosti kojom se nudi jer Allah, d.., e sigurno i
na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju
sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.

Ako sami nisu na imanskom stepenu da se dre nekih Poslanikovih,
a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne
napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu
pokuenosti ili zabrane, nepraktikovati neto iz kojekakvih razloga i
nijekati iz osnova, jer jedno moe biti samo grijeh a drugo izvoditi iz
vjere.

S druge strane, onaj ko se hoe baviti islamskim davetom, pozivom i
misionarenjem nije dovoljno da ima samo elju za tim. Uz neophodno
znanje, izmeu ostalog, mora uspjeno rijeiti problem metodologije,
preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema kliea i savrenog
za svagda rijeenog recepta.

29
Pogrena metodologija ponekad moe da davu i islamski poziv
pretvori u njegovu suprotnost.

Navodimo citat iz broure koju je napisao Salih Safvet Bai (izdanje
1943.g.) kao izvod iz svojih predavanja u bivoj erijatskoj sudakoj
koli u Sarajevu, sa nazivom: Kratak pogled na razvoj eriatskog
prava & Neto iz poviesti razvoja ilmi kelama na tridesetoj strani:

Hanbelovci su uglavnom svi pristae tradicije. Svi su izreda
muhaddisi, te vie dre do predaje nego li do samostalnog
zakljuivanja razuma. Odtuda je i njihova mrnja prema svakome
onome koji se bavi i operie s dokazima uma. Ovakav pravac nije
donio nikakve koristi ehli sunnetu; tavie, bio je tetan. Predaja se iz
dana u dan mnoila, a znanstveno se nije smjela izpitivati njena
vjerodostojnost. Na taj su se nain pojavili mnogi apokrifni hadisi.
Drei se samo nakla a odbacujui akl neke hanbelije su (gulati
hanabile) izale pred javnost s udnim tvrdnjama, kao to je
personifikacija Boga, naime da je Bog slian ovjeku, da ima noge,
ruke itd. Osim toga hanbelije su uobe previe konzervativni. Mrze
svakoga koji se sa njima ne slae. Do njihove pojave meu islamskom
ulemom borba se vodila perom i govorom, ali su je oni pretvorili u
borbu orujem. U Bagdadu ih je tada bilo mnogo. Tu su bili u veini,
te su, oslanjajui se na snagu, poeli da svojevoljno progone narod,
pretraujui kue i gazei svetinju kunog praga. U ijoj kui su nali
nebiz (jedna vrsta pia), prolievali su ga, glasbene instrumente
razbijali, a vlastnika kue javno bievali. Mieali su se i u trgovinu.
Isto tako i sloboda kretanja bila je ograniena. Ako bi se ovjek naao
30
na ulici sa enom bio bi zlostavljan i kanjen. Nevini i pravi ljudi
voeni su na redarstvo i tamo bi se krivo svjedoilo protiv njih.

Jasno je da je ovakav postupak morao izazvati reakciju. U Bagdadu se
iz dana u dan pojavljivao sve jai revolt protiv hanbelija. Pa i sama
vlast je prema njima poela da zauzima neprijateljski stav. Kao prvu
mjeru protiv njih dravna vlast izdaje naredbu, da se dvojica
hanbelovaca ne smiju zajedno vidjeti na ulici. Pored toga poduzete su
stroge mjere protiv mezhebske borbe. No ove mjere nisu imale
pravog efekta sve dok nije doao na prijestolje halifa Radi-billah, koji
je najenerginije nastupio protiv hanbelija. im je postao halifa, izdao
je ovaj proglas:

>>O vi, koji prispodobljujete Boga svome odvratnom licu i obliku,
pripisujui mu noge, ruke, pa dapae i kovrastu kosu, vi koji tvrdite
i dokazujete da Bog ima svojstva slina vaim svojstvima, diete ga na
nebesa i sputate na zemlju. Vi napadate na velike imame, grdite ih i
mrzite. Napadate Muhammedovu , a.s., porodicu i kufur im
pripisujete. Vi irite pravac, koji je uperen protiv jasnih propisa i
zabranjujete zijaretiti grobove velikih ljudi, a pripisujete obinim
ljudima keramet i mudize. Neka je prokletstvo na ejtana, koji vam u
ovim prljavim i bogu mrzkim djelima pomae. Ja, vladar pravovjernih,
kunem se Bogom, da u vas, ako se ne proete tih djela, poubijati, a
vae domove popaliti.<<

I zaista ovaj je proglas uinio kraj nasilju hanbelovaca u Bagdadu.

31
Ne bih ulazio u vjerodostojnost ovog citata i analizu postupaka
hanbelovaca (gulatu hanabile) niti u postupak abbasijskog halife Radi-
billah (Muhammed b. El-Muktedira Dafera b. El-Mutedida billah,
Ahmeda Ebul-Abbasa, 297-329), poto bi to sve zahtijevalo pisanje
jo jedne knjige, ve sam ovo naveo samo kao primjer metodolokih
netaktinosti i zabluda s obadvije strane. Primjer u objavljenoj
brouri je dostupan naoj javnosti, to je neko kapitalizirao u line
svrhe i pokuao preslikati na nae stanje u BiH, iako ono nema ni
izbliza dodirne take sa tim davnim dogaajem iz historije islama.

Ipak, ovdje bih napomenuo vezano za ovaj primjer, a to se tie
Allahovih svojstava, pripadnik ehadeta mora prihvatiti sve one opise
koje je Allah, d.., dao za sebe, kao i opise i svojstva kako Ga je
Poslanik, a.s., opisao, a dolo je u vjerodostojnim predanjima, naravno,
bez personificiranja Njegove Uzviene Osobe, ali i bez nijekanja i
tevila onoga to je dolo u tradiciji.

to se tie namaza, gdje se najvie i reflektuje taj problem kod nas,
kao prilog njegovom rjeavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji
nain bio objasniti onima koji su se razili u pogledu naina i forme
na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima
hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i
uzakonjeno u naim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu
islamskog ummeta. Onaj ko u tome proteira samo jedan mezheb, ili
jedno ime u naoj islamskoj batini, grijei i rediguje islam samo na
jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu
idtihada i izbor slijeenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.

32
Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko
praktinih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju,
demagogija je i blasfemija vjernika praktiara.

Pogledajte iz ove knjige o namazu, H.K. Pruaka, koja je hanefijske
provenijencije, da se elita hanefijskog mezheba (Ebu Hanife, Ebu
Jusuf, Muhammed i drugi), samo u pitanjima namaza razila u
desetinama, pa i stotinama mesela, dajui ponekad potpuno oprena
stajalita. Ipak, ni za jednog od njih nismo rekli da je mezhepski
konvertit i da ga na silu treba istjerati iz damije, ili prisiliti na
odreenu praksu, ili stajalite.

Zar nije egzemplaran primjer koji se pominje na kraju Kjafijine
knjige, poznat u fikhu kao dvanaest mesela, ili el-mesailul-isna
aerije a koji moe objasniti svu besmisao pokuaja samo jedne,
unificirane prakse?

U tih pomenutih dvanaest mesela namaz je pokvaren po Ebu Hanifi,
a ispravan po miljenju Ebu Jusufa i Muhammeda. Osnova problema
je kod pravila na osnovu ega se istupa iz namaza. Kod imama Ebu
Hanife izlazak iz namaza je fard sa aktivnou klanjaa, dok kod njih
dvojice nije tako, odnosno, iz namaza se moe izai i samo pasivnim
zadnjim sjedenjem.

Dakle, samo zbog jedne osnove i pravila, hanefijska mezhebska
pravnika elita se razila u dvanaest mesela, upravo zbog
dijametralno suprotnih stajalita, u kojima se namaz proglaava
ispravan kod jednih, i neispravan kod drugih.
33

I dok se takvi krucijalni razlazi toleriu u Mezhebu, dotle par nebitnih
meselica koje ne utiu na bit i ispravnost namaza, a nalaze se u
praksi kod nekih klanjaa, toliko iritiraju neke duebrinike za
mezheb i vjeru da bi izbacivali iz damija one koji ne rade po
njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to ejtanski posao?
Tu neto ne tima. To su neke mutikae koje gledaju neke svoje
interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.

Kako to da svoju silu nisu otili istresati na one koji piju, psuju,
nikako ne klanjaju, prostituiu se, kradu, ne dolaze damiji nikako? Ili
su to dobre bonjake hanefije sa kojima se moe skupa ivjeti a sa
vjerskim praktiarima ne moe?!

Preporuio bih da strunjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci;
mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i
krukama, poljoprivrednici o penici, kukuruzu i sjetvi, stoari o
ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svrenici politikih
nauka moda o Platonovoj dravi, a strunjaci fikha, islamskog
erijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore
o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoe, ipak, da govore i o
tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavravaju odreene kolske,
edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim
univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajue diplome, akademska
zvanja, odgovarajue nominale, onda moemo raspravljati sa njima i o
afiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj batini. Samo bi tako
bilo logino.

34
Takoer, onaj ko u izgovoru rijei amin naglas u nonom namazu
dematile, u dizanju ruku nakon rukua i sl., to je nesporna tradicija
Poslanika, a.s., vidi politiko nejednistvo muslimana, politiki je dahil
i daltonista i ne zasluuje da vodi muslimane ni vjerski ni politiki.

Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje
vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije
stvari; kao to je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije,
mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi
da svoj obiajni erijat, koji esto nije u skladu sa vjerom i
hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tuom,
upanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz damija i slinim
metodama. ak se oglaavaju i nekakvim oglasima po damijskim
vratima o zabrani ulaska u damije i klanjanja, osim po bontonu
dotinih siledija. Iz kojeg su to mezheba iakali i koji mezheb
slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom
mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni dehalet i imami
koji su u takvim damijama, u kojima se deavaju takve stvari, nisu
na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na tetnost svaa u dematu,
pogotovu na tetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s.,
Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje
sunneta Poslanika, a.s.!

Izgleda da neki ele samo ivotariti od vjere i damije. Ne ele islama
i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne moe i ne smije tolerisati
i na to se mora reagovati.

35
U knjizi Greke koje se ine kod ienja (abdesta i dr.), namaza i u
damiji ejha Abdul-Aziza Muhammeda Es-Sedhana, kae se:

7. Od greaka je, takoer, uenje u damiji naglas, tako da to
zasmeta nekome ko klanja ili ui.

Potom se u komentaru ovoga teksta daje objanjenje uenjaka iz svih
mezheba, pa se kae:

Nikome nije dozvoljeno da uznemirava ovjeka u damiji, klanjaa,
uaa, onoga koji zikiri, dovi i sl., za ta je damija u osnovi i
namijenjena. Dakle, nije dozvoljeno ometanje takvih unutar damije,
na damijskim vratima, niti izvana damije. Zna se da je Poslanik, a.s.,
doao jednom prilikom a neki ashabi klanjaju, dok drugi ue naglas,
pa je rekao: ,Ljudi, svako od vas razgovara i obraa se svome
Gospodaru. Zato ne ometajte jedni druge uenjem naglas.

Pa kada je zabranio klanjau da ui naglas kako ne bi ometao
drugoga, onda je pogotovu zabranio da onaj koji nije u namazu
ometa onoga u damiji. Ko uini neto to zasmeta ljudima u damiji
ili uini neto to e dovesti do ometanja, to mu se treba zabraniti.

Pitan je Tadud-din E-afii o grupi koja ui naglas tako da ometa
druge, da li je to dozvoljeno ili nije, pa je rekao:

,Najpree je da to ne ine, i najpree im je to zabraniti.

Pitan je o tome Zejnud-din El-Maliki pa je rekao:
36

,To nije dozvoljeno i vlast to treba zabraniti.

Od imama Malika se prenosi:

,Takav se izgoni iz damije.

Tako priblino je odgovorio i kadija iz hanbelijskog i hanefijskog
mezheba.[3]

Dakle, onaj koji je u damiji ne smije se uznemiravati ak ni glasnim
uenjem, (u ta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu
ne fizikim napadanjem.To bi ustvari vodilo nejedinstvu i
razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.

Te napade na muslimane po damijama i dematima mogu raditi
samo oni koji nisu nita nauili od islama i koji ne razumiju hurmet i
svetost damije a hukati ih na takav in, mogu, isto tako, samo njima
ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu
ehlisunnetskih mezheba, kao to smo vidjeli iz pomenute knjige. I
neka ne misle da rade u ime vjere napadajui muslimane praktiare i
sunnet Poslanika a.s., niti da su time zatitnici i spasioci nekakve
vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat neije demagogije ak i
iznutra IZ-e.

Zato bih preporuio svim potenim i pametnim Muslimanima
Bonjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji e
napadati druge muslimane; verbalno ili fiziki, pogotovu ne u
37
38
damijama, gdje je hurmet takvog ina jo i vei a grijeh tei.
Naroito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer e time
postati gubitnici u oba sluaja; u sluaju da nanesu zulum i nepravdu
svom bratu, eka ih ahiretsko gubitnitvo zbog borbe protiv sunneta
Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u sluaju revanizma od
napadnutog i dunjaluko gubitnitvo.




________________________________________


[1] Vidi, Kuran, 51, 55.

[2] Vidi, Kuran, 49,10.

[3] Vidi: Strana: 228.