Ljudski, neljudski, odveć ljudski

Yves MICHAUD*

V eć sam ranije naglasio da je jedna od zasluga Sloterdijka ta što je u

svojoj knjizi Pravila za ljudski park objelodanio činjenicu da su moć i
velika količina nasilja prisutni u procesu domesticiranja. Biti čovjek, to znači biti
humaniziran. Pri tome postoje oni koji humaniziraju i oni koji su humanizirani ili
koji bi to trebali biti. Postoje uzgojitelji i oni koje se uzgaja. Ne samo da uzgojitelji
nameću vlast, svoju vlast, već su i oni sami izabrani u okviru tih relacija moći koje
zatim i sami ponavljaju. Pitanje (bio)političkog je pitanje izbora samih uzgojitelja.
Platonov odgovor, a pri tome navodim najprihvatljiviji, sastoji se u tome da se
uloga političkog jednostavno prenese na znanstveni i božanski nivo. Očajničko
pitanje koje Sloterdijk postavlja na kraju Pravila za ljudski park je: Šta se dešava
kada, ne samo da su se bogovi povukli, već kada su i mudraci nestali, kada
nam preostaje samo “naš nedostatak znanja i naša polovičnost u svemu” - kada
domesticiranje postaje stvar sviju i nikoga.

Izrečeno bez nepotrebnih filozofskih zaobilaznica, ovo je pitanje uloge

biotehnologija u demokratskim društvima.

*
Renomirani francuski filozof, esejist, teoretik suvremne umjetnosti i likovne kritike, tematski
fokusiran na oblasti estetike, politike i historije ideja. Bivši direktor prestižne Ecole nationale superieure
des beaux – arts, kao profesor radio na univerzitetima u Montpellieru, pariškoj Sorbonni i Rouenu, a kao
gostujući predavač na univerzitetima u Sao Paolu, Tunisu i Edinburghu. Od mnogobrojnih autorskih djela od
kojih je zasad jedino na hrvatski jezik prevedena Umjetnost u plinovitu stanju, Ljevak, 2004. (L’ art a l’etat
gazeux), izdvajamo Lacrise de l’ art contemporain: Utopie, democratie et comedie (P. U. F. 1997.), L’ artist et
les Commissaries: Changments dans la violence, Critieres esthetiqes et jugement de gout...

�������������
Prim.prev.: « être
�� ��������������
humanis頫�� implicira
�������������������������������������������������������������
proces kojim se postaje ���������������������������
obrazovan,uglađen, uljuđen�
10

7. broj Zenicke sveske.indb 10 1.6.2008 13:43:52

 Zeničke sveske

Bilo bi doista prelijepo i prejednostavno kada bismo mogli identificirati gospodare

domesticiranja, kada bi postojala klasa domestifikatelja, kada bismo mogli utvrditi,
čak i nakon teške i opasne istrage, tko su oni koji nam potajno spremaju naše
robovanje i naše razobličavanje. Nažalost, oni ne postoje. Ili ako ih ima, onda su tako
vični manipulatori da mi sami, sa našim paničnim strahom od boli i smrti, žurimo
glavom bez obzira prema onome što je najgore po nas, a to nam nude u ime zdravlja,
sreće i vječne mladosti. Sasvim je moguće da menadžeri i dioničari firmi za genetski i
proteomički inženjering stvaraju zavjeru za domesticiranje i dominaciju nad ljudskom
vrstom. Međutim, oni to rade otvoreno i sa zdušnim odobravanjem nas dioničara i
vlasnika rastućih burzovnih vrijednosti budućnosti, korisnika erekcija zahvaljujući
viagri i budućih eliksira mladosti ako ta istraživanja ikada uspiju. Rasprave o bioetičkim
pitanjima stalno razotkrivaju te kontradikcije iz kojih se teško možemo izvući jer nam
one “u neku ruku” i odgovaraju, kao što se to kaže kod psihoanalitičara.

Svi smo naravno protiv korištenja embriona za istraživanje i pokuse na

izvornim ćelijama ali bismo isto tako svi htjeli da u slučaju potrebe imamo
mogućnost korištenja kompatibilnih organa za presađivanje, i da po mogućnosti
zbog toga ne bude potrebno pogubiti kineske osuđenike na smrt. A uostalom, ako
se tu negdje nađu neki prekobrojni, napušteni, zaboravljeni, zamrznuti embrioni,
nećemo biti previše snebljivi...

Svi smo naravno protiv eutanazije, ali ni u kom slučaju ne želimo da patimo
od bolova, a još manje da nas naši bližnji opterećuju svojim beskrajnim patnjama.
Bunimo se protiv genetskog inženjeringa, ali ne želimo nenormalnu djecu i u njihovo
ime mislimo da ni oni ne bi voljeli biti ono što jesu. Svi smo za bezuslovno poštivanje
života i protiv smrtne kazne, ali želimo imati slobodan seksualni život koji nas čini
sretnim i izbjeći neželjene trudnoće zahvaljujući slobodi i pravu na pobačaj.

Ali nemojte pogrešno tumačiti. Kritika koju ovdje izlažem nije kritika
demokracije. Ona nipošto nije uzrokom ove zbrke koja proističe u stvari iz naše
sve veće vlasti nad samim sobom i problema koje nam ta moć stvara u odnosu
na našu “prirodu”. Demokracija nije ta koja stvara te probleme: ona im samo daje
jedan osobit kontekst za razmišljanje i odlučivanje.


������������������������������������������������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������������������������������������������
”cellules souches”- neizdiferencirane ćelije iz kojih mogu nastati u kasnijoj fazi razvoja bilo koje
druge ćelije
11

7. broj Zenicke sveske.indb 11 1.6.2008 13:43:53

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Sve donedavno je ljudska nemoć, ili barem vrlo ograničena ljudska moć, bila
povoljnija za razmišljanje i za mudrost, obezbjeđujući, ako tako možemo reći,
“prirodno” poštivanje granica. Živjeti dugo, imati brojne i zdrave potomke, voditi
zdrav život u zdravom tijelu, razvijati svoj duh kroz plemenite aktivnosti, svi su ti
ideali imali nekog smisla u okviru granica koje su prirodno sprječavale previše
smjele ispade iz tog okvira. Osim u rijetkim slučajevima, toliko rijetkim da je to
obično bilo komično, nije se moglo živjeti niti previše dugo, niti imati savršene
potomke “na pladnju”, niti imati savršeno zdravlje u estetski savršenom tijelu,
savršenom jer je unaprijed dizajnirano, niti razviti inteligenciju po mjeri. Pravila
mudrosti i mjere su bila tim čvršća, očigledna i ohrabrujuća, što su se oslanjala
na druga nevidljiva ali ne manje stvarna pravila, bazirana na principu čelične
realnosti. Taj čelični princip je nestao. Demokracija nam samo daje mogućnost
da otvoreno i kolektivno izražavamo zbrku u kojoj se nalazimo. Ona nam također
omogućava da sami vladamo tom ogromnom moći koju nam znanje daje. Ona
nam ne daje u stvari nijednu drugu mogućnost: ta prava su takva da ih moramo
iskoristiti pošto smo ih i tražili. Demokracija nam konačno daje mogućnost da
izrazimo svoje mišljenje zakonodavca o načinu kako da upražnjavamo tu vlast.

Sada, treba priznati da o ova dva glavna aspekta biotehnološkog pitanja, to

jest o izuzetno generalnom i raznolikom karakteru instrumentalnih djelovanja i o
vezi između demokracije i instrumentalne vlasti nad samim sobom, više ostajemo
pri konstatacijama negoli pri davanju preporuka, i to bez obzira do koje mjere su
te konstatacije pronicave.

Bespomoćni smo u praktičnom smislu jer bezgranična mobilizacija djeluje

svom svojom energijom i ne ostavlja nam puno mogućnosti za izvrdavanje.
Bespomoćni smo i u teorijskom smislu jer pravila biotehnološkog djelovanja
ne proizilaze jednostavno iz ideje o ljudskoj prirodi koju ne možemo dokučiti.
Ostajemo bespomoćni i u afektivnom smislu jer smo rascijepljeni između
suprotnih htijenja i želimo stvari koje su teško pomirljive.

U suštini, skoro je nemoguće voditi raspravu o pravim pitanjima iako se ona

mogu identificirati. Ta bi se rasprava trebala voditi o pitanju vrijednosti samog
života, ali kako to izvesti? Svaki put dođemo do istog jezgra otpora: faustovskih
vrijednosti zdravlja, besmrtnosti, mladosti, i zapravo svih onih koje predstavljaju
stjecište naše individualne njege, onih koje rukovode izuzetno suvislim i
12

7. broj Zenicke sveske.indb 12 1.6.2008 13:43:53

 Zeničke sveske

kontradiktornim ponašanjem demokratskih pojedinaca. Pothvat očuvanja samog

sebe – to je ključna sintagma i ona bi trebala biti kamen temeljac svakog istinski
radikalnog preispitivanja. Jedino se možda Nietzsche usudio dovesti u sumnju te
vrijednosti o očuvanju samog sebe i volji za moć.

Te vrijednosti su temelji principa lude instrumentalizacije sebe i ljudske

vrste koji se širi i koji će vjerojatno još dobivati na značaju i rasti u potpunoj
sinergiji sa savremenim individualističkim egoizmom. Kod Locka se društvena
jedinka definirala preko života, slobode i vlasništva. A mi, mi stavljamo u prvi
plan ne samo naš život, našu slobodu, naša vlasništva, već i naše police životnog
osiguranja, naše garancije, naše mjere sigurnosti i sva obećanja koja nam vječan
i sretan život treba da ispuni. Ako tu bjesomučnu ljubav prema životu teško
možemo okvalificirati kao nihilističku, ona je međutim nosilac mučnine zbog
prevelike lakovjernosti, zaslijepljenosti prema rizicima života, zbog brige oko
rukovođenja i planiranja koji postaju neljudski usljed svoje ogromne ljudskosti.

Moguća reakcija je, kako smo već vidjeli, u umornom, deprimiranom,

skeptičkom, proklinjačkom i nesaničkom odbijanju, u odbacivanju svijeta koji je
postao toliko težak zbog svojih izvjesnosti, znanja, umijeća i taština. Pobuna protiv
kinetike bezgranične mobilizacije anatemizira euforiju nastalu usljed mogućnosti
dominacije i raspolaganja sobom, suprotstavljajući im očiglednost promašenog
svijeta. Sloterdijk nam izgleda ponekad preporučuje taj put eurotaoizma.

Jedan drugačiji stav, prisutan kod pisca Maurice Dantec-a, sastoji se u

suprotnoj tvrdnji da takozvana savremena avantura očuvanja sebe to uistinu i nije,
da je isuviše razvodnjena, isuviše konzervativna i preoprezna da bi zaslužila to ime,
da ona zapravo jeste nihilizam, da treba više smjelosti, hrabrosti i srčanosti da
bi se pronašle vrijednosti života. Manifest mutanata koji se nedavno pojavio na
internetu to iskazuje bez okolišanja. Trebalo bi i treba ići mnogo dalje u djelovanju
na samog sebe da bi se prevazišao mediokritet tog djelovanja. Citiram ga u cjelosti
jer savršeno izražava tu ekstremnu reakciju u smislu odvažnosti i rizika:

“Za 2001., naši roditelji sanjaše o odiseji u svemiru gdje inteligentni

kompjutori gledaju svoje pretke australopitekuse žmirkajući okom.


��������������������������
http://www.lesmutants.net
13

7. broj Zenicke sveske.indb 13 1.6.2008 13:43:53

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Umjesto toga, svakim danom nas zatvaraju sve više u dosadno

upravljanje planetom. Princip predostrožnosti beskonačno
metastazira i zahvata mnijenje: uvijek više udobnosti i uvijek manje
rizika, uvijek više sigurnosti i uvijek manje smjelosti. Ništa ne
stvaramo, ništa ne pretvaramo, sve čuvamo.

Ukratko: gušimo se.

Nema ideja, nema projekata, nema perspektive. U evolutivnom

smislu to znači: nema ni mutacija ni varijacija, dakle nema više ni
selekcije ni evolucije. Princip je jednostavan: ono što se stvara bez
mogućnosti promjena ne može se prilagođavati i na kraju odumire.
Raznolikost jeste život ; jednolikost jeste smrt. Ako želite završiti
vašu egzistenciju u koži nekog živog fosila kako zabezeknuto gleda
u neki asteroid koji se sudara sa zemljom, bujrum i hvala. Mi
nećemo ! Mi smo drugačiji. Mi smo prvi mutanti. Volimo živjeti.
Hoćemo stalno i uvijek evoluirati, još brže i još dalje. Želimo
postati porijeklo budućnosti. Želimo promijeniti život u bukvalnom
smislu te riječi, a ne u prenesenom smislu: stvarati nove vrste,
usvajati ljudske klonove, birati naše gamete, vajati tijelo i duh,
pripitomiti naše klice, sa slašću jesti na transgeničkim gozbama,
darovati naše izvorne ćelije, vidjeti infracrvenu svjetlost, slušati
ultrazvukove, osjetiti miris feromona, baviti se genokulturom,
zamijeniti naše neurone, voditi ljubav u svemiru, raspravljati sa
robotima, testirati modificirana neuronalna stanja, praviti projekte
vezane za mali mozak, vršiti beskrajna kloniranja za razonodu,
dodati nova čula, živjeti dvadeset ili dvjesto godina, stanovati na
Mjesecu, pretvoriti Mars u Zemlju, biti na ti sa galaksijama. Mi u
sebi nosimo ono što je najuglađenije i najdivljije, najrafiniranije i
najbarbarskije, najkompleksnije i najjednostavnije, najracionalnije
i najstrasnije. Sve se to obijedinilo jednog svijetlog jutra i smrtna
učmalost prošlih vremena ostaje samo loša uspomena.

Mi smo tajni agenti života. Ali život to još ne zna.

14

7. broj Zenicke sveske.indb 14 1.6.2008 13:43:54

 Zeničke sveske

Kao ljutiti Darwinovi unuci, za naše zahtijevamo princip

nepredostrožnosti. I to s opravdanim razlogom: on je u osnovi
svijeta od njegovog postanja. Tko ništa ne pokuša, nema ništa:
evolucija je to shvatila prije već 3,5 milijardi godina. Ljudski
čovjekoliki majmun prije samo 15 desetljeća. Krajnji je ~as da se
nadoknadi izgubljeno vrijeme.

Imamo li izbora? Neki misle da imamo i žele se vratiti u dobro staro

vrijeme koje nisu nikad poznavali: tim bolje za njih ! Niti osjećamo
mržnju niti prezir prema njima. Mi volimo raznolikost, čak i kod onih
ljudskih vrsta koje će tek nastati. Na raskrižju, svatko treba izabrati
svoj put. Naši preci su tako postupali, mi nastavljamo u njihovom
duhu. Uostalom, posljednji evolutivni skok koji nas je odvojio od naših
skoro-braće majmuna i nije tako loše uspio kod nekih za razliku od
nekih drugih. Sada kada je ta priča završena, mi jednostavno želimo
započeti novu. Potpuno slobodno. Potpuno bezazleno.

U daljini blistaju zvijezde koje nas čekaju od početka vasione. Ponoć

je, doktore Faustus.

Mi ćemo evoluirati. I nitko nas neće u tome spriječiti.”

U svijetu ciborga i androida koji bi voljeli električne ovce, i svijetu u kojem

cvjetaju savjetovališta za racionalno začeće, marketinški centri za plodnost, klinike
za estetičku dizajn-kirurgiju, škole za nadprosječno nadarenu djecu i rezidencije sa
zaštitnim sistemima za hiperstare ljude još pune života, da li će ostati mjesta za
ljude koji se sa time ne slažu? Zašto da ne? Uostalom, to je rashrdani i zagađeni
svijet kojeg je već 1968. oslikao Philip K. Dick u Blade Runneru čiji originalni
naslov govori baš o androidima i električnim ovcama.

Do tada, biznis se nastavlja, zdravlje dobiva na vrijednosti, pronaći će se

gen nesanice i gen protiv umora od bivanja ono što jesmo, a ‘medicine duše’
već prave čuda.

Fragment izdvojila i s francuskog prevela: Ferhana Zild`i} ^abraja

15

7. broj Zenicke sveske.indb 15 1.6.2008 13:43:54