- Z A Š T O N I S A M K R Š Ć A N I N -

Bertrand Russell

(Predavanje održano 6. ožujka 1927. u Gradskoj kući u Batterseau, London, pod

pokroviteljstvom Odjela za južni London Nacionalnog svjetovnog društva.)
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Kao što je rekao vaš predsjednik, tema o kojoj ću vam večeras govoriti je - zašto
nisam kršćanin. Možda bi bilo dobro da prije svega pokušam utvrditi što se podrazumijeva
pod riječju kršćanin. U naše vrijeme mnogi je koriste vrlo slobodno. Neki pod tim
podrazumijevaju samo osobu koja pokušava voditi dobar život. U tom smislu pripadnici svih
sekta i vjera bili bi kršćani; ali ja ne mislim da je to pravi smisao te riječi, ako ni zbog čega
drugog, a ono zbog toga što ona implicira da se oni koji nisu kršćani - svi budisti,
konfucijanci, muslimani i tako dalje - ne trude voditi dobar život.

Pod kršćaninom ne podrazumijevam nekoga tko se trudi živjeti pošteno. Čovjek mora
vjerovati u određene stvari da bismo ga nazvali kršćaninom. Ta riječ više nema punokrvno
značenje kakvo je imala u doba svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog. Ako bi netko
tada rekao da je kršćanin, to je podrazumijevalo čitav niz općepoznatih čvrstih uvjerenja.

Što je kršćanin?

Današnji kršćanin je drugačiji. I sam pojam kršćanstva postao je neodređeniji.

Međutim, dvije stvari su ostale bitne za svakoga tko sebe naziva kršćaninom. Prva je
dogmatska - morate vjerovati u boga i u besmrtnost. Ako u to ne vjerujete, ne možete se
nazvati kršćaninom. Zatim morate imati neku vrstu uvjerenja koja se tiču samoga Krista.
Muslimani, na primjer, također vjeruju u boga i besmrtnost, a ipak nisu kršćani.

U najmanju ruku morate vjerovati da je Krist bio, ako ne božanstvo, a ono bar najbolji
i najmudriji od svih ljudi. Sve ispod toga oduzima vam pravo da se nazovete kršćaninom.
Naravno, kršćanstvo ima i drugi smisao, koji nalazite u Whitakerovom Almanahu i u
geografskim knjigama, gdje se kaže da se svjetsko stanovništvo dijeli na kršćane, muslimane,
budiste, obožavaoce fetiša itd., i u tom smislu smo svi mi kršćani. Ali ovdje ću zanemariti
geografski smisao kršćanstva. Kada vam objašnjavam zašto nisam kršćanin, moram objasniti
dvije stvari: prvo, zašto ne vjerujem u boga i besmrtnost; i drugo, zašto smatram da Krist nije
bio najbolji i najmudriji od svih ljudi, mada mu priznajem visoki stupanj moralne dobrote.

Krećem se u okviru vrlo striktne definicije kršćanstva. Nekada je ono uključivalo i

vjeru u pakao. Vjera u vječnu vatru pakla doskora je bila bitna osnova kršćanstva. U ovoj
zemlji, kao što znate, to je prestalo biti bitno poslije jedne odluke s kojom se nisu složili
kanterberijski nadbiskup i nadbiskup od Yorka. U ovoj zemlji službena religija regulirana je
zakonom koji je donio engleski parlament. Tajno vijeće koje je o tome odlučivalo zaobišlo je
mišljenje naših nadbiskupa o tome i pakao je proglašen nevažnim. Zato ne insistiram na tome
da kršćanin mora vjerovati i u pakao.

Postojanje boga

Došli smo do pitanja postojanja boga: to je jedno široko i ozbiljno pitanje, i kada bih
se pozabavio njime na adekvatan način, zadržao bih vas ovdje do kraja svijeta, pa ćete mi
oprostiti ako budem nešto sažetiji od toga. Poznata vam je dogma katoličke crkve po kojoj se
postojanje boga može dokazati razumom. Ovo je neobična dogma, ali je morala biti uvedena
zato što su slobodni mislioci dosta rano počeli tvrditi da postoje razumni dokazi protiv
postojanja boga, mada nam vjera kaže da on postoji. Argumenti i razlozi protiv postojanja
boga su se opširno iznosili, tako da je katolička crkva osjetila da se tome mora stati na put.
Zato su postavili tezu da se postojanje boga može dokazati razumom i ustanovili su neke
argumente koji dokazuju njegovo postojanje. Tih dokaza ima više, ali ja ću se zadržati na
svega nekoliko.

str. 2/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Dokaz prvog uzroka

Možda je najjednostavnije i najlakše shvatiti takozvani dokaz prvog uzroka, kojim se

tvrdi da sve na ovom svijetu ima uzrok; kada se vraćamo unatrag moramo doći do prvog
uzroka, kojem se daje ime boga. Danas taj dokaz nema pretjeranu težinu, zato što ni prauzrok
svega više nema onu vitalnost koju je nekada imao. Filozofi su došli do zaključka da pitanje
prvog uzroka nema smisla. Kada sam bio mlad, vrlo ozbiljno sam razmatrao ova pitanja i
prihvaćao dokaz prvog uzroka, sve dok s osamnaest godina nisam pročitao Autobiografiju
Johna Stuarta Milla i tamo našao ovu rečenicu: "Moj otac me je učio da se na pitanje: 'Tko
me je stvorio?', ne može dati odgovor, jer ono istog trena navodi na pitanje: 'Tkо je stvorio
boga?'" Ova prosta rečenica pokazala mi je lažnost dokaza o prvom uzroku.

Ako sve ima uzrok, onda ga i bog mora imati. Ako išta može postojati bez uzroka,
onda to važi i za čitav svijet, tako da ta tvrdnja nije valjana. Ona je iste vrste kao i
hinduističko gledište da svijet počiva na leđima slona, a slon na leđima kornjače. I kada se
pita: "А što je s kornjačom?", Indijac kaže: "Promijenimo temu." Svijet može postojati bez
uzroka. Podjednako je moguće da on postoji oduvijek. Nema nikakvog razloga da se
pretpostavi da je svijet uopće imao početak. Shvaćanje da stvari moraju imati početak rezultat
je siromaštva naše mašte. Zato prestajem tratiti vrijeme na dokaz o prvom uzroku.

Dokaz prirodne zakonitosti

Postoji, zatim, veoma uobičajen dokaz prirodne zakonitosti. To je bio omiljeni dokaz
tijekom cijelog osamnaestog stoljeća, naročito pod utjecajem Sir Isaac Newton i njegove
kozmogonije. Ljudi su promatrali kako se planeti okreću oko sunca prema zakonu gravitacije
i smatrali su da je bog dao zapovijed tim planetima da se kreću na određen način. Bilo je to,
naravno, zgodno i jednostavno objašnjenje koje im je uštedjelo trud traženja objašnjenja
zakona gravitacije. Danas zakon gravitacije razumijemo na prilično kompliciran način koji je
uveo Einstein. Nemam namjeru držati vam predavanje o zakonu gravitacije, jer bi nam to
oduzelo puno vremena. U svakom slučaju, zakon prirode koji je postojao u Newtonovom
sustavu, podrazumijeva da se priroda iz neobjašnjivih razloga ponaša jednolično. Sada znamo
da su mnoge stvari koje smo smatrali prirodnim zakonima zapravo ljudske konvencije. Znamo
da čak i u najudaljenijim dijelovima zvjezdanog prostora tri stope čine jedan jard. Ovo je bez
sumnje značajna činjenica, ali jedva da bi se mogla nazvati zakonom prirode. Kada steknete
znanje o stvarnom ponašanju atoma, otkrit ćete da je njihovo kretanje mnogo manje podložno
bilo kakvoj zakonitosti nego što se smatra, i da je prije u pitanju statistički prosjek. Ako bacite
kockice, dobit ćete duple šestice samo jednom u trideset i šest bacanja, ali to se ne smatra
dokazom bilo čega; naprotiv, ako bi duple šestice izlazile pri svakom bacanju, mogli bismo
pomisliti da se radi o nečemu unaprijed planiranom. Svi zakoni prirode su u tom smislu slične
vrste. To su statistički prosjeci izvedeni iz zakona slučajnosti. Time čitava stvar u svezi s
prirodnim zakonom postaje manje impresivna.

Ideja da prirodni zakoni impliciraju zakonodavca potječe iz zbrke koja je nastala

između prirodnih i ljudskih zakona. Ljudski zakoni su naredbe koje vam zapovijedaju da se
ponašate na određeni način, i vi možete odlučiti hoćete li se tako ponašati ili ne. Ali prirodni
zakoni su opis onoga kako se stvari uistinu ponašaju. Ne može se tvrditi da postoji netko tko
im je rekao da tako čine, jer ako pretpostavimo da taj netko postoji, suočeni smo s pitanjem:
"Zašto je bog donio baš te prirodne zakone, a ne neke druge?"

str. 3/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Ako kažete da je to učinio iz svog vlastitog zadovoljstva i bez ikakvog razloga,

shvatite da postoji nešto što nije podložno zakonu. Ako kažete, kao što kažu ortodoksniji
teolozi, da je bog imao razlog da stvori baš te zakone, a ne neke druge - vi u stvari kažete da
je taj razlog stvaranje boljeg svemira. Ali kada malo bolje pogledate svemir, to vam nikada ne
bi palo na pamet. Kada bi postojao razlog za ustanovljavanje zakona koje je bog stvorio, onda
bi im i on sam bio podložan, pa prema tome nema nikakve prednosti u tome da uvodite boga
kao posrednika. Imate zapravo zakon izvan i prije svih božanskih zakona i tako bog prestaje
služiti vašoj svrsi, jer više nije krajnji zakonodavac. Ukratko, cijela rasprava o prirodnom
zakonu nema više ni izdaleka onu snagu koju je nekada imala.

U razmatranju ovih argumenata, ja se krećem kroz vrijeme. Argumenti za dokazivanje

postojanja boga mijenjaju se kroz vrijeme. To su u početku bili čvrsti intelektualni dokazi,
koji su utjelovljivali sasvim definirane zablude. Kako se bližimo suvremenom dobu, one
postaju sve manje intelektualno ugledne, a sve više maglovito moraliziranje.

Dokaz svrhovitosti

Sljedeći korak u ovom procesu dovodi nas do dokaza svrhovitosti. Sve na svijetu je
uređeno upravo tako kako je potrebno da bismo mi mogli živjeti na ovome svijetu. Ako bi
svijet i za mrvu bio drugačiji, mi ne bismo mogli živjezi u njemu. To je dokaz svrhovitosti.
On ponekad poprima čudne oblike; tvrdi se, na primjer, da zečevi imaju bijele repove da bi ih
čovjek mogao lakše nanišaniti. Pitam se što bi zečevi rekli na ovo. Nije teško napraviti
parodiju od ovog dokaza. Svi znamo čuvenu Voltaireovu opasku da je nos očigledno
napravljen takvim kakav jeste da bi se na njega mogle staviti naočale. Ta vrsta parodije,
pokazalo se, pogađa cilj izravnije nego u osamnaestom stoljeću, jer od Darwinovog doba
puno nam je jasnije zašto se živa bića prilagođavaju svojoj okolini. Ne radi se o tome da je
okolina stvorena da bi odgovarala njima, nego o tome da se oni prilagođavaju njoj. U tome
nema nikakvoga plana.

Kada se malo zamislimo nad dokazom svrhovitosti, iznenađuje kako su ljudi mogli
povjerovati da ovaj svijet, sa svim svojim nedostacima, predstavlja najbolje što je svemogući i
sveznajući mogao proizvesti tijekom milijuna godina. Ja u to stvarno ne mogu povjerovati.
Zamislite da vam je dana svemoć i sveznanje i milijuni godina da usavršite svoj svijet. Pa
biste li proizveli nešto bolje od Ku Klux Klana ili fašista? Ako prihvatite zakone znanosti,
morate pretpostaviti da će ljudski život i život uopće na ovom planetu s vremenom nestati. On
je samo faza u raspadanju sunčevog sustava. U izvjesnoj fazi tog raspadanja došlo je do
temperaturnih uvjeta pogodnih za razvoj protoplazme i pojavu života u jednom kratkom
razdoblju postojanja sunčevog sustava. Na Mjesecu se vidi ono ka čemu Zemlja ide - to je
nešto mrtvo, hladno i beživotno.

Kažu mi da je ovakav pogled na stvari porazan i da ljudi, kada bi u to povjerovali, ne

bi mogli živjeti. To je besmislica. Nikome nije stalo do toga što će se dogoditi s ljudima kroz
milijun godina. Čak i ako neki ljudi misle da brinu o tome, oni se samozavaravaju. Ljudi su
uvijek zabrinuti zbog nečega konkretnog, kao što je loša probava. Nitko nije ozbiljno nesretan
zbog pomisli na nešto što će se dogoditi milijunima godina poslije njega.

Slažem se da je sumorna pomisao da će život izumrijeti. Mada kada vidim što sve
ljudi rade, to da ćemo izumrijeti čini mi se gotovo kao utjeha, a ne nešto što mi zagorčava
život.

str. 4/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Moralni argument

Sada dolazimo do kasnije faze argumentacije o postojanju boga, koju ću nazvati

dobom intelektualnog opadanja. U pitanju je dokaz koji postavljaju teisti, a zove se moralni
argument za postojanje boga. U stara vremena postojala su tri intelektualna dokaza postojanje
boga i sve ih je odbacio Immanuel Kant u svojoj Kritici čistoga uma. Ali čim se oslobodio
ovih dokaza, on je izmislio novi, moralni dokaz. On je bio poput mnogih drugih ljudi:
skeptičan u intelektualnim pitanjima, ali spreman da u moralnima doslovno vjeruje u maksime
koje je posisao s majčinim mlijekom. To ilustrira ono o čemu govore psihoanalitičari - da na
nas najjače djeluju najraniji utjecaji, a ne oni kasniji.

Kant je tako izmislio novi, moralni dokaz o postojanju boga i on je u raznim vidovima
bio popularan tijekom devetnaestog stoljeća. Jedna njegova verzija kaže da ne bi bilo onoga
što je ispravno ni onoga što je pogrešno kada ne bi postojao bog. U ovom me trenutku ne
zanima ima li razlike između onoga što je ispravno i onoga što je pogrešno. Ono što me
zanima je sljedeće: ako ste sasvim sigurni da postoji razlika između onoga što je ispravno i
onoga što je pogrešno, vi se nalazite pred pitanjem - je li ta razlika plod božje odluke ili ne?

Ako razlika između dobra i zla postoji po božjoj odluci, onda za samoga boga ne
postoji razlika između onoga što je ispravno i onoga što to nije. Onda tvrdnja da je bog dobar
prestaje biti točna. Ako hoćete kazati, kao što tvrde teolozi, da je bog dobar, morate reći da
ispravno i pogrešno imaju neko značenje koje je neovisno o božjoj odluci, zato što su božje
odluke dobre, a ne loše, neovisno o samoj činjenici da ih je on stvorio. Ako to kažete, morat
ćete zatim reći da je ispravno i pogrešno nastalo ne samo božjim posredovanjem, nego da su
oni po svojoj biti, logički prethodili bogu. Mogli biste, ako biste htjeli, reći da je postojalo
više božanstvo koje je naređivalo bogu koji je stvorio ovaj svijet, ili zastupati mišljenje koje
zastupaju neki gnostici, koje sam često smatrao prihvatljivim, da je zapravo ovaj svijet
kakvog mi poznajemo stvorio vrag u trenutku kada bog nije gledao.

Argument ispravljanja nepravde

Postoji jedna neobična verzija moralnog argumenta, u kojoj se kaže: postojanje boga
je potrebno da bi postojala pravda na svijetu.

Dijelom svemira koji mi poznajemo vlada velika nepravda, i često dobri pate, a zli
napreduju, i teško je reći koje od to dvoje više smeta čovjeku; ali ako kozmos kao cjelinu
zamislimo kao pravedno ustrojen, moramo pretpostaviti da postoji budući život koji će
donijeti ravnotežu životu i ovdje, na zemlji. Zato se kaže da mora postojati bog i raj i pakao,
da bi na kraju mogla postojati pravda. To je veoma neobičan argument.

Ako pogledamo na to sa znanstvenog stajališta, reći ćemo: "Ja poznajem samo ovaj
svijet. Ne znam kako je u ostalim dijelovima svemira, ali ako se o tome uopće može
raspravljati, moglo bi se reći da je ovaj svijet prilično dobar uzorak svemira, pa ako na njemu
ima nepravde, za vjerovati je da će je biti i drugdje". Pretpostavimo da ste otvorili sanduk pun
naranči i vidjeli da je gornji sloj truo. Ne biste rekli: "Mora da su donji slojevi dobri, jer se
tako uspostavlja ravnoteža." Rekli biste: "Vjerojatno je cijela pošiljka loša", a tako i
znanstvenik zaključuje o prirodi kozmosa. On bi rekao: "Na ovom svijetu ima puno nepravde,
i stoga postoji razlog za pretpostavku da svijetom ne vlada pravda, pa onda ima osnove za
moralni argument protiv boga, a ne njemu u prilog."

str. 5/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Intelektualni argumenti ove vrste nisu poticajni za vjernike. Ono što ljude potiče da
vjeruju u boga nije nikakav intelektualni dokaz. Većina ljudi vjeruje u boga, jer su ih tome
učili od ranog djetinjstva i to je glavni razlog. Jak razlog je, mislim, i želja za sigurnošću, za
jednom vrstom osjećaja da postoji stariji brat koji će se brinuti o vama. To značajno potiče
želju ljudi da vjeruju u boga.

Kristov karakter

Ovo je tema kojom se racionalisti nisu bavili dovoljno, a to je pitanje je li Krist bio
najbolji i najmudriji od svih ljudi. To se obično uzima zdravo za gotovo, i očekuje se da se svi
složimo da je to istina. Ja se ne slažem, pri čemu se u mnogim stvarima slažem s Kristom
više od onih koji kažu da su kršćani.

Sjećate se da je on rekao: "Ne odupri se zlu: tko te udari po jednom obrazu okreni mu i
drugi." Ovo nije novo pravilo ili novi princip. Njime su se služili Lao-Ce i Buda nekih petsto
ili šesto godina prije Krista. To također nije princip koji kršćani shvaćaju doslovno.

Ne sumnjam u to da je sadašnji predsjednik vlade (Stanley Baldwin), na primjer,

veoma iskren kršćanin, ali ne bih nikome savjetovao da ga ošamari. Mislim da bi taj netko
otkrio da on smatra da je ovaj dio biblijskog teksta napisan samo u prenesenom smislu.

Postoji još jedna sjajna pojedinost. Sjećate se da je Krist rekao: "Ne sudite o drugima,
da se ne bi sudilo o vama". Ovo načelo nije omiljen u sudnicama kršćanskih zemalja.
Poznavao sam priličan broj sudaca koji su ozbiljni kršćani i nijedan od njih nije smatrao da
postupa suprotno kršćanskim principima radeći svoj posao. Zatim Krist kaže: "Daj onome
koji traži od tebe i ne odbij onoga koji traži da posudi od tebe." To je veoma dobro načelo.
Nismo se ovdje sastali da raspravljamo o politici, ali ne mogu a da ne zapazim da se na
posljednjim općim izborima vodila rasprava upravo o tome, tako da se mora pretpostaviti da
se liberali i konzervativci u ovoj zemlji sastoje od ljudi koji se ne slažu s Kristovim učenjem.

Postoji još jedna Kristova maksima koja nije omiljena među našim kršćanskim
prijateljima. Ona kaže: "Ako želite biti savršeni, idite i prodajte ono što imate, i dajte
siromasima." To je izuzetna maksima, ali kao što rekoh, ne primjenjuje se mnogo. Sve su ovo
dobre izreke, ali je prilično teško postupati u skladu s njima. Ne tvrdim da ih se ja pridržavam,
ali ja nisam kršćanin.

Mane Kristovog učenja

Nakon što smo se složili da neke Kristove izreke imaju veliku vrijednost, dolazim do
onih kojima se ne može pripisati ni vrhunska mudrost niti vrhunska dobrota.

Povijesno je prilično sumnjivo je li Krist uopće postojao, a ako jeste, mi o njemu ništa
ne znamo, pa se prema tome ja ne bavim povijesnim Kristom. Bavim se Kristom onakvim
kakav se javlja u evanđeljima, a tamo se mogu naći stvari koje ne izgledaju previše mudro.
On je, na primjer, zaista vjerovao da će se njegov drugi dolazak na svijet dogoditi za života
njegovih suvremenika.

str. 6/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

On kaže: "Nećete otići u gradove Izraela dok se sin čovjeka ne vrati." Zatim kaže:
"Ima nekih koji ovdje stoje, a koji neće okusiti smrt dok se sin čovjeka ne vrati u svoje
kraljevstvo". Ima puno mjesta u evanđeljima po kojima je sasvim jasno da on vjeruje da će se
njegov drugi dolazak dogoditi za života ljudi koji su tada živjeli. U to su vjerovali njegovi rani
sljedbenici i to je bila osnova njegovog moralnog učenja.

Kada je govorio: "Ne mislite na sutra" i tome slično, to je govorio uglavnom misleći
na svoj drugi povratak, u smislu da obične, svjetovne stvari nisu važne. Poznavao sam neke
kršćane koji su zaista vjerovali da je njegov drugi dolazak vrlo blizu. Poznavao sam svećenika
koji je strašno plašio svoju pastvu pričama da je Kristov drugi dolazak neminovan, pa ih je
veoma utješilo kada su ga vidjeli da sadi drveće u svom vrtu. Rani kršćani su stvarno u to
vjerovali i ustezali su se od sađenja drveća u svojim vrtovima, jer su povjerovali Kristu da je
njegov drugi dolazak blizu. U tom smislu, on očito nije bio mudar kao što su to bili neki drugi
ljudi, a sigurno nije bio najmudriji od svih.

Moralni problem

Dolazimo zatim do pitanja morala. Postoji jedan, po mom mišljenju, vrlo ozbiljan
nedostatak u Kristovom moralnom liku a to je da je on vjerovao u pakao. Osobno ne
vjerujem da bilo tko, tko je zaista duboko human, može vjerovati u vječnu kaznu. Ali Krist je
očito, kako je rečeno u evanđeljima, vjerovao u vječnu kaznu. I stalno se iznova nailazi na
scene njegovog osvetničkog bijesa prema onima koji odbijaju slušati njegove propovijedi. To
je stav uobičajen za propovjednike, ali u ovom slučaju narušava vrhunsko savršenstvo
Kristovog lika.

Kod Sokrata, na primjer, nećete naići na takav stav. On je sasvim blag i uljudan
prema ljudima koji ga ne žele slušati. Takav odnos je po mom mišljenju dostojniji jednog
mudraca, nego da nastupi s ogorčenjem.

U evanđelju postoji mjesto na kojem Krist kaže: "Vi zmije, vi otrovnice, nećete izbjeći
prokletstvo pakla." Tako je govorio ljudima kojima se nije dopalo njegovo učenje. Po meni, to
baš nije najbolji način ophođenja. Ovakvih prijetnji paklom ima mnogo. Postoji, naravno, i
onaj poznati dio o grijehu protiv Duha Svetog : "Tko god govori protiv Duha Svetog, neće mu
biti oprošteno ni na ovom ni na onom svijetu." Ovaj tekst je prouzročio neopisivo mnogo jada
na svijetu, jer su mnogi smatrali da su se ogriješili o Duha Svetoga i da im to neće biti
oprošteno, ni na ovom ni na onom svijetu. Zaista ne vjerujem da bi osoba s odgovarajućim
stupnjem dobrote u svojoj naravi, usadila takav strah i užas u ljude.

Zatim Krist kaže: "Čovjekov će sin poslati svoje anđele, i oni će sakupiti u njegovom
kraljevstvu sve ono što je grešno, i one koji čine nepravdu, i bacit će ih u vatreno ždrijelo; i
tamo će se čuti zapomaganje i škrgut zuba". To se nastavlja redati iz jednog stiha u drugi i
čitatelj počinje osjećati izvjesno zadovoljstvo onoga koji to izgovara. Zašto bi inače to toliko
ponavljao.

Zatim, svi se sigurno sjećate ovaca i koza; i kako će on, kada se vrati po drugi put,
odvojiti ovce od koza, i reći će kozama: "Dalje od mene, vi prokleti, u plamen vječni." Zatim
nastavlja: "I one će otići u vječni plamen", pa kaže: "Ako ti ruka zgriješi, odsijeci je; bolje da
se vratiš u život sakat, nego da s dvije ruke odeš u pakao, u plamen koji se nikada ne gasi.
Gdje crv ne umire i gdje se vatra ne gasi." On i to ponavlja više puta. Moram reći da je cijela
doktrina paklene vatre kao kazne za grijeh, doktrina okrutnosti. To je doktrina koja unosi

str. 7/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

okrutnost u svijet. Generacije su stradale pod najstrašnijim mukama inkvizicije zbog ove
doktrine i Krist iz evanđelja svakako bi trebao biti smatran djelomice odgovornim za to.

Tu je i primjer gadarenskih svinja. Doista nije bilo ljubazno prema svinjama učiniti da
se u njih uvuku duhovi koji ih natjeraju da se sjure niz brijeg u more. Krist je bio svemoćan i
mogao je jednostavno natjerati vragove da odu; ali on je odlučio poslati ih da uđu u svinje.
Zatim tu je i čudna priča o smokvinom stablu, koja me je uvijek zbunjivala. Sjećate se što je
bilo s tim smokvinim stablom: "Bio je gladan; i vidjevši smokvino stablo nedaleko, on je
prišao ne bi li na njemu što slučajno našao; i kad je došao do nje, nije našao ništa osim
listova, jer još nije bilo vrijeme smokava. I Isus je rekao: 'Da više nikada nitko ne okusi s tebe
ploda', i Petar mu reče: 'Gospodaru, pogledaj smokvu koju si prokleo, osušila se.'"

Ako nije bilo pravo vrijeme u godini za smokve, zaista ne bismo mogli za to kriviti
stablo. Doista ne osjećam da bilo u mudrosti bilo u vrlini Krist zauzima tako visoko mjesto
kao neki drugi ljudi koje povijest poznaje. U tom bih pogledu iznad njega stavio Budu i
Sokrata.

Emocionalni faktor

Kao što sam ranije rekao, ne smatram da pravi razlog iz kojeg ljudi prihvaćaju religiju
ima ikakve veze s dokazivanjem. Oni prihvaćaju religiju na emocionalnoj osnovi. Često nam
kažu da je veoma pogrešno napadati religiju, jer religija čini ljude čestitima. Tako kažu, ali ja
to nisam primijetio.

Poznata vam je, naravno, parodija tog dokaza u knjizi Samuela Butlera Ponovno u
Jerihonu. Sjećate se da u Jerihonu postoji neki Higgs koji stiže u daleku zemlju, i nakon što
tamo provede izvjesno vrijeme, on bježi u balonu. Vraća se poslije dvadeset godina i nalazi
novu religiju po kojoj njega obožavaju pod imenom Dijete sunca, i tvrde da je on uskrsnuo na
nebo. On otkriva da upravo treba da se proslavi Praznik uznesenja, i čuje kako profesori
Hanky i Panky govore jedan drugome da nikada nisu vidjeli tog čovjeka Higgsa i da se
nadaju da ga nikada neće ni vidjeti; ali oni su visoki svećenici religije Djeteta sunca. On je
vrlo ogorčen, prilazi im i kaže: "Ja ću raskrinkati ovu cijelu prevaru i reći ljudima Jerihona
da sam to samo ja, čovjek Higgs, i da sam otišao u nebo balonom." Oni mu odgovaraju: "Ne
smiješ to učiniti, jer je moral u ovoj zemlji povezan s tim mitom, i ako jednom saznaju da nisi
otišao u nebo, postat će zli"; i tako ga uvjere i on mirno odlazi.

U tome i jeste stvar - u uvjerenju da bismo svi mi bili zli kada se ne bismo pridržavali
kršćanske vjere. Čini mi se da su ljudi koji su je se pridržavali većinom bili veoma zli. Što je
religija bila intenzivnija u nekom razdoblju i što je dublja bila dogma, tim je veća bila
okrutnost i stanje je tim bilo gore. U takozvanim epohama vjere, kada su ljudi zaista vjerovali
u kršćanstvo potpuno i bez rezerve, postojala je inkvizicija sa svojim mučenjima; u ime
religije su spaljeni milijuni nesretnih žena i primjenjivana je svaka druga vrsta surovosti.

Promatrajući svijet vidimo da je svaki i najmanji napredak u ljudskim osjećanjima,

svako poboljšanje u kaznenom zakoniku, svaki korak ka suzbijanju ratova, ka boljem
postupanju prema obojenim rasama, svako ublažavanje ropstva, svaki moralni napredak bio
uporno suzbijan od strane organiziranih crkava. Tvrdim sasvim određeno da je kršćanska
religija, onakva kakva je organizirana u crkvama, još uvijek glavni neprijatelj moralnog
napretka u svijetu.

str. 8/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Kako crkve usporavaju napredak

Možda ćete pomisliti da idem predaleko kada kažem da je to još uvijek tako. Ne
mislim da pretjerujem. Uzmimo jednu činjenicu. Podnijet ćete je zajedno sa mnom. Ne radi se
o ugodnoj činjenici, ali crkve tjeraju čovjeka da spominje neugodne stvari. Pretpostavimo da
se u ovo današnje doba jedna neiskusna djevojka uda za sifilističara; u tom slučaju katolička
crkva kaže: "То je jedan neraskidivi sakrament. Morate izdržati celibat ili ostati skupa. Ako
ostanete skupa, ne smijete poduzeti korake da spriječite rađanje sifilistične djece." Nitko čije
prirodno suosjećanje nije izopačeno dogmom, ili čija moralna priroda nije sasvim
bezosjećajna prema svakoj vrsti patnje, ne bi mogao tvrditi da je to ispravno i da se takvo
stanje stvari treba nastaviti.

Ovo je samo primjer. Ima puno načina na koje u ovom trenutku crkva nameće mnogim
ljudima nezaslužene i nepotrebne patnje, svojim insistiranjem na onome što ona odluči
nazivati moralom. I naravno, kao što znamo, ona je protivnik napretka i poboljšanja svega što
ublažava patnju na svijetu, jer shvaća moral kao ograničeni niz pravila ponašanja koja nemaju
nikakve veze s ljudskom srećom; i kada kažete da ovo ili ono treba učiniti, jer bi to
doprinijelo ljudskoj sreći, ona smatra da to s moralom nema nikakve veze: "Kakve veze ima
ljudska sreća s moralom? Cilj morala nije da usreći ljude."

Strah, osnova religije

Religija se temelji, ja mislim, uglavnom i na prvom mjestu, na strahu. Tu se radi

djelomično o užasu pred nepoznatim, a djelomično, kao što sam rekao, o želji da imate neku
vrstu starijeg brata, koji će biti pored vas u svim nevoljama i nesuglasicama.

Strah je osnova cijele te stvari - strah od nepoznatog, strah od poraza, strah od smrti.
Strah je poroditelj okrutnosti, i stoga nije čudno što okrutnost i religija idu ruku pod ruku. To
je zato što je strah osnova i jednog i drugog. Mi smo počeli pomalo shvaćati stvari i pomalo
ovladavati našim svijetom uz pomoć znanosti, koja je silom išla korak po korak protiv
kršćanske religije, protiv organiziranih crkava i njihovih zastarjelih pravila. Znanost nam
pomaže da prevladamo bijedni strah u kojem je ljudski rod živio generacijama. Znanost nas
uči, a ja mislim da to čine i naša vlastita srca, da više ne tražimo neku zamišljenu potporu, da
više ne izmišljamo saveznike na nebu, nego da ovdje dolje uložimo napor da od ovoga svijeta
napravimo mjesto dostojno života, umjesto užasnog svijeta koji su stoljećima stvarale crkve.

Što moramo učiniti

Treba stati na svoje noge i pogledati svijetu u lice - u njegove dobre i loše strane,
njegovu ljepotu, njegovu ružnoću; vidjeti svijet kakvim on jeste i ne plašiti ga se. Svijet treba
osvojiti inteligencijom, a ne samo sjediti u njemu u ropskoj pokornosti pred svojim strahom.
Čitava zamisao o bogu je proizašla iz drevnih istočnjačkih despocija. To je zamisao koja nije
vrijedna slobodnog čovjeka.

Kada čujete kako se ljudi u crkvi ponižavaju i govore za sebe da su bijedni grešnici i
ostalo, to je vrijedno prezira i nedostojno ljudskih bića koja imaju samopoštovanje. Trebamo
se dići i svijetu otvoreno pogledati u lice. Treba uraditi sve što možemo, i to će uvijek biti
bolje od onoga što su ovi drugi napravili kroz sva ova stoljeća.

str. 9/10
ZAŠTO NISAM KRŠĆANIN

Za dobar svijet su potrebni znanje, dobrota i hrabrost; nije potrebno da sa žaljenjem

čeznemo za prošlošću i sputavamo svoju inteligenciju riječima koje su davno izrekli
neupućeni ljudi. Potreban je neustrašiv pogled na svijet i slobodna inteligencija. Potrebna je
nada u budućnost, a ne osvrtanje na prošlost koja je mrtva i koja će biti daleko prevladana
budućnošću koju će stvoriti naš um.

str. 10/10