Devad Karahasan Slobodan najder Predrag Luci Andrea Lei Elizabeta eleva Mirko Kova Andrej Nikolaidis Mihajlo

Panti Miklav Komelj Fahredin ehu Milica Nikoli Tatjana Juki Tvrtko Kulenovi Kornelia Farago Tanja Stupar NO

29 2010 30

asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama, dravama i pojedincima na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would like to thank the following institutions and countries and individuals for their support Open Society Fund Bosnia and Herzegovina The Balkan Trust for Democracy Norway Sweden Finland Denmark Switzerland Portugal France Great Britain Slovenia Makedonija Bosna i Hercegovina United States Srbija Crna Gora Ured za kulturu Grada Zagreba European Community Goethe Institut Sarajevo KulturKontakt Austria Buybook Carl Bildt

Redakcija Ljubica Arsi Basri Capriqi Mitja ander Ale Debeljak Ljiljana Dirjan Daa Drndi Zdravko Grebo Zoran Hamovi Miljenko Jergovi Devad Karahasan Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Julijana Matanovi Senadin Musabegovi Andrej Nikolaidis Boris A. Novak Sibila Petlevski NO

Elizabeta eleva Slobodan najder Dragan Veliki Marko Veovi Radoslav Petkovi Miko uvakovi Tihomir Brajovi Robert Alagjozovski Glavni i odgovorni urednik Velimir Viskovi Izvrni urednik Vojka Smiljani-iki Sekretar Aida El Hadari-Pedia

29 2010 30

Sadraj
UVODNIK
Mirjana Stefanovi Slatka guska mladosti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 11

DNEVNIK
eki Radoni Dnevnik _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 27

DIJALOG
Jelena Lengold i Ljubica Arsi Patnja je najvei tabu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 49

TEMA BROJA:
Devad Karahasan Petar Bojani i Sanja Milutinovi-Bojani Slobodan najder Predrag Luci Ilina Jakimovska Tvrtko Kulenovi Ilma Rakusa Andrea Lei

MELANKOLIJA/NOSTALGIJA
Boravak u ogledalu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 63 Nostalgija, Melanholija, Filopatridomanija O izlaenju iz rata kao venom vraanju u rat 81 Sunt enim quattour humores in homine... _ 95 Vesela sveska- Melankolija Mediterana _ _ _ _ 107 Naprijed je bilo bolje: Apologija Nostalginog gena _ _ _ _ _ _ _ _ _ 135 Melanholija ibicarenja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 143 Druga moja melankolija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 149 O prirodi nostalgije Trauma, intimna sjeanja, problem autentinosti i fotografije Milomira Kovaevia _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 157 Ljubavna melanholija kao bolest na bolest _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 183 Smrt Melankolika _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 205 Nostalgija i knjievnost _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 217 Saturnova djeca i Bchnerova kopilad _ _ _ _ 229

Sinan Gudevi Naser eerovi Ljiljana op Almir Baovi

Tatjana Juki Milija Gluhovi Omer Hadiselimovi Adijata abi Elizabeta eleva Heinz Gnter Schmitz

Melankolija i pismo nepoznate ene: Austin, Cavell, Derrida _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Melanholini gubitak u Krajoliku Harolda Pintera _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Sudbina jednog imigranta: Dva ivota za cijenu jednog _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Otrovani kiseonikom. / O nostalgiji i savremenoj ruskoj drami/ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kua i/ili iz/domljavanje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Melankolija kao nekritika svijest _ _ _ _ _ _ _

249 265 285 291 302 310

MANUFAKTURA
Mirko Kova Andrej Nikolaidis Sonja Koranter Snijeg pokrio grob _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Arheologija Nostalgije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pesme etnja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Latica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Prozor _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Sloboda _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Moje nebo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Cvet zemlje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Granini kamen _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pesma _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ uda ljubavi Pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kratka Istorija Svetozara _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Vatrometi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Proza Blago Neznanja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Crvena knjiga _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Imena_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ja revolucionar _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kua gospodina Langa _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ U gluvo doba noi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Gospodska ulica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Poslepodne jedne faunice _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pismo izdaleka - Pjesme _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 327 337 349 350 350 351 351 352 353 353 355 363 373 379 381 384 385 386 392 393 403 417 427

Tanja Stupar- Trifunovi Mihajlo Panti Lana Bastai Berislav Blagojevi

Sanjin Sorel Ranko Risojevi Danica Vukievi Miklav Komelj

Vladimir Martinovski

Goran Samardi Fahredin ehu

Zlatko Topi Tihomir Brajovi Nihad Agi

Gaper Troha

Milica Nikoli

Pjesme Svjetlosna godina _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Preispitivanje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Apsolutni sluh _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Rekvijem _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Izmeu dva holandska muzeja _ _ _ _ _ _ _ Domaini, gosti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Preobraaji _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Bez struje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nova sazvjea _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Obratni profil _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Dublje misli _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pjesme Eliksir _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Sae _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Teofanije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Listovi zlatne smokve_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Karasova _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Geteov hrast na Zapadnom Balkanu _ _ _ _ _ Knjievnost i kulturno pamenje _ _ _ _ _ _ _ Glas mrtvih _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Etika identiteta _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kriza dramske knjievnosti devedesetih i nove matrice angaovane drame i pozorita u Sloveniji _ _ _ _ _ _ _ _ _ Dnevnike beleke _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

449 449 449 450 450 453 454 454 455 456 457 461 462 463 464 465 477 490 490 497

508 517

MOJ IZBOR
Midhat Ajanovi Roy Andersson Tragajui za kompleksnim kadrom _ _ _ _ _ _ 549 Strah naeg vremena od ozbiljnosti_ _ _ _ _ _ 555

(NE)VIDLJIVI
Jano Banjai Korenilija Farago er Serbohorvat

Izbor is savremene maarske knjievnosti u Vojvodini

Manjinski kulturni kanjon _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 565 Poetika uporeivanja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 575 Raguzanti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 582

PASO
Vilijem ekspir Emilija Dikinson Viliam Batler Jejts

Pjesnici Melankolici:

Izbor i prijevod Marko Veovi i Omer Hadiselimovi

Viktor Igo arl Bodler Pol Verlen Artur Rembo Pol Valeri Mihail Ljermontov Aleksandar Blok Sergej Jesenjin Marina Cvetajeva Ana Ahmatova Josif Brodski

__________________________ __________________________ Rua svijeta _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nova lica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Oboreno velinastvo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ iva ljepota _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Rijei na Duni _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kie i magle _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Malaksalost _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ofelija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ravnodnevnica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ ***________________________ ***________________________ ***________________________ ***________________________ Poslednja zdravica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ ***________________________

591 592 593 593 594 594 595 597 598 599 601 603 604 605 606 607 608

REAGOVANJA
Riccardo Nicolosi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 611 Devad Karahasan _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 612

PORTRET SLIKARA
Vojka Smiljani-iki

Miklav Komelj
Zato Miklav Komelj? _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 615

BILJEKE O AUTORIMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 637 EXECUTIVE SUMMARY _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 654

U PRVOM LICU
Mirjana Stefanovi

10

Mirjana Stefanovi

SLATKA GUSKA MLADOSTI

Prvo Novi Sad. U njemu ivim od svoje sedme do jedanaeste godine, kod tetke i tee koji i nije nikada kod kue gradi kanal Dunav Tisa Dunav. Svi u kui igramo remi tetka sa prijateljicama u salonu, ja sa drugaricama u kujni... U stan nam je drava ubacila stanarku, tetka Ruicu, da ivi u beloj sobi do koje se stie kroz kupatilo. Ova ljubazna, uvek nasmeena osobica, kad god upali plin da sebi neto skuva, zabelei stanje na gasomeru, a kad zavri kuvanje ponovo zapisuje, tako da na kraju meseca provodi sate nad papirima i ciframa, sabira, oduzima i mnoi, ne bi li precizno i poteno odredila koliki je njen deo u raunu za gas. Tetka me vodi u operu gde neki smeno obueni ljudi, uglavnom debeljukasti, prvo malo priaju, pa onda iz ista mira zapucaju da pevaju... Niim izazvani deru se iz petnih ila: Ja sam Eeero sa onoga svijeta! jo mi se u uima ori taj povik zbog kojeg i danas ne volim operu. Sluam je samo kad sam negde na putu, u Moskvi Boris Godunov ili u Rimu Aida sa ivim kamilama na sceni, u pleneru, ili kineska opera u angaju u kojoj glumci cie kao prepadnuti mievi, mada u ritualnom mizanscenu, pod visoko stilizovanom minkom, u raskonim hiljadu godina (pretpostavljam) istim kostimima. Idem da kupim hleb, u radnji mi makazama odsecaju kvadrati bon, sa ve izguvanog papira koji dobijamo, sa odtampanim datumima, na poetku svakog meseca, a bez kojeg se hleb kupiti ne moe. Prvi limun kojeg vidim u ivotu, takoe na bon, jedan, malo uto sunce nam danima osvetljava stan. Putamo ga da ivi, da nas raduje, da mu se divimo, a ne da ga odmah pojedemo. Od teinog graorastog grombi kaputa, prevrnutog, ije mi se nekakva predugaka i preiroka skalamerija, teka kao tu, da me titi od zime. A i titila bi me, samo da je ja, im izmaknem tetkinom strogom oku, ne raskopavam i zabacujem na ramena, da mi bude lake, jer mislim kako u se, ako to ne uradim, pod njenom teinom sruiti, unapred, nosom u sneg, izgaen a smrznut.

11

Zahvaljujui teinoj velikoj plati, tolikoj da je mogao da se u moju korist odrekne svoga starog grombija, jer imao je, o uda, i drugi kaput, dola sam, sedam-osam godina kasnije i do svoga prvog kostima: oparali smo teino teget odelo sa tankim crnim trafticama i okrenuli tof naopako, pa su mi saiveni aket i suknja, uska, jer je isterana od pantalona. Dosta neobina i starmala odea za trinaestogodinje dete koje ju je dugo nosilo sa mnogo ponosa. upkamo vunu jedni drugima, sa dempera, alova, kapa, cilj je imati to veu i to areniju loptu od oupkane vune. Skupljamo omote od ileta, kao to se danas skupljaju sliice fudbalera, samo to ne postoji album, pravimo ga sami, usecajui u svesku proreze u koje se omot udeva. Upisujemo se jedni drugima u spomenare, traimo i dobijamo adrese holivudskih glumaca: poalje pismo pa dobije, posle nekoliko meseci, fotografiju sa potpisom. Seam se da sam uspela da dobijem samo Margared Lokvud. Moj tata Mita, poginuo na poetku rata, i brat, tetkin i tein jedinac Zoran, godinu stariji od mene, poginuo odmah po osloboenju, jer se sa drugovima igrao u parku iza kue neim neobinim i gvozdenim to je eksplodiralo, ne spominju se. U jedanaestoj prvi put u ivotu sedam u kola nekakav razdrndani folksvagen koji me dovozi u Beograd, na ukaricu, ulica Radnika broj 3. Tu u od sada iveti sa mamom i ouhom. Znai, Beograd, moj! Ovde sam, ispred Studentskog parka, prvi put u ivotu srela Oskara Davia, jednu od maltene mitskih linosti nae mladosti. Pisac Srbije, meu ljivama i Hane, sa prstima od vanile! Doveo me je pesnik iz Kluba mladih pisaca, Crnogorac, mislim da je to bio Janko onovi, nisam sigurna, doli smo da bih Oskaru uruila svoje pesme koje e on objaviti u Delu, ako budu dovoljno dobre... A ja gimnazijalka, objavljivala u Knjievnim novinama, Listu mladih, Naem vesniku, Mladoj kulturi... Ma, uven pisac, nema ta! Ali Delo, Delo je ono veliko i pravo, u njemu kad objavi, kao da si diplomirao, ma doktorirao, nego ta... I u kojem su se ve pojavili moji drugovi iz kole Mia Danojli i Dragan Kolundija. Marica Stojin, dugogodinja sekretarica redakcije ovog asopisa, u posthumno objavljenoj knjizi Provetravanje ivota navodi rei Branka Miljkovia: Roen sam 1955. u Delu uz pomo Oskara Davia

12

Eto sa koliko sam uzbuenja oekivala, doivela i posle kroz seanja listala ovaj sudbonosni susret. Do danas nezaboravljen, ne dui od dva-tri minuta, a ivi klasik u patikama, ne smiruje se ni sekundu, tako, na ulici, primajui iz ruke u ruku moje pesmice, bez koverte, povezane samo spajalicom, stoji u mestu a sav je u pokretu, a gleda onim lepim oima to titraju kao na zejtinu, pogledom sveznajuim, kao da je najrazbuktalija vatra naeg jezika to je u njemu celoga ivota gorela, neobuzdana, sevala plamicima i varnicama kroz te prodorne oi. Mesec dva kasnije mama, ouh i ja sedimo u osunano septembarsko subotnje podne u bati Moskve, jedemo sladoled, a ja, sva vana, sa neizmernim ponosom i unutarnjom uznesenou gledam preko ulice pravo u impozantnu belu palatu ija je adresa Terazije 27, u drugi sprat, gde je bio i ostao Nolit i bilo Delo, i gde su mi upravo bili prihvatili pesme. Objavie ih sedam, u novembarskom broju 1956. A ja u u oktobru te godine napuniti sedamnaest. I ne slutim kako u posle esto odlaziti u tu zgradu, na taj drugi sprat, prvo kao jedan od po broju priloga najznaajnijih saradnika u poeziji i prozi, kako, na moje iznenaenje, stoji u nedavno objavljenoj Bibliografiji Dela Dejana Vukievia i godi, makar kao puka statistika... Potom kao autorka Indiga kojeg mi Nolit objavljuje 1973. i najzad, od 1974. kao urednica u redakciji Nolita, to u ostati itavih sedamnaest godina, a kada u ulaenju u tu zgradu nije bilo nieg ni torestvenog ni uznesenog. Jednom sam u Delo dojurila pravo iz kole, sa Banovog Brda, u crnoj akoj kecelji, sa belom kragnom, i u nekoj od Nolitovih soba naletela na Mihaila Lalia: Pa mi Vas uimo u koli! Davio i Delo su tada, u prvim godinama od nastanka asopisa, otkrivali, podravali i negovali mlade u kontekstu otvorenosti prema eksperimentu i inovacijama u oblasti poezije i kritike, prema revolucioniuoj svesti u irem smislu. (Muharem Pervi) Imamo ambiciju da otkrivamo i plasiramo mlade ljude, nove talente (Antonije Isakovi) Mi oko Dela, verovali smo, bili smo ono novo, istraivako, otvoreno, svetsko, od sveeg vazduha, iz budunosti, dakle jedino pravo, a one dosade iz Savremenika retrogradni, tradicionalisti, dakle iz prolosti, zatucani, provincijalci i davei. Podele na dva ljuta literarna fronta su se sa protokom vremena ublaavale da na kraju izgube svu otrinu. Te danas Vukievi moe mirno da napie u predgovoru svoje Bibliografije:

13

Moderne umetnike tendencije postale su neosporive, obezbeeno im je pravo na postojanje, a prostor za slobodno stvaranje je osvojen. Da li? Da, ali... Zato sam ovih dana osetila neodoljivu potrebu da napiem ovu, recimo, pesmu i natovarim sebi na glavu mrz i mrs i kal i al mnozijeh?! Smanjite doivljaj o vi srpski pesnici zaludnici ta mante se Svetog Save i Jefimije prestanite da se po svojim kompjuterima dodvoravate upokojenim carevima i kraljevima moe vam se ucrvljati hard-disk ne hrlite u miru ko bule u jagode ne folirajte se ne prenemaite jer stidee vas se deca a odricati vas se unuci kad pojme kako ste i zato iz petnih ila glumatali i crnje i gore ako ste mislili stvarno pae sistem od jo jednog ceenja ve isceene komine istorije to vie ninata ne lii i teko je da se gleda i slua kako kripi kamen zaslepljenosti dok tare se o kamen astohleplja ili moda lii ali na karneval nekrofiliara jo nigde do sada odran pa ste eto bar u neemu i vi prvi na svetu

14

eno Duana Dragutina Milutina Nemanje Uroa Lazara muenici tucaju li tucaju i ne smiruju se zbog vaeg lupanja trzaju se skau po ivotima udaraju glavom lome krte ruke i karlice putaju krike nee u antologije pepo im se srdbom uzvitlao mole me da ih lupnem po leima dlanom da prestanu tucati da se smire da zaslueno spavaju u svojoj smrti pod jorganom vekova ili da vam prenesem utivu poruku skinte nam se pesnikinje i pesnici s glave imena nam vie ne pominjite da vam ekrane ne zatrpamo svojim nasmejanim lobanjama a preskoite i nae zadubine mi znamo najbolje kako smo ih gradili i ta smo sve nepristojno radili i sa koliko smo se devojica sladili i ponekim deaiem beloguzim je l da i kome smo naivo oi vadili i jezike i nokte i ui to i ini vladaoci nose na dui jer tako nam naih imena takva su upava bila vremena i svetost svoju znamo i kako smo je zaradili i srebro i zlato znamo kojima smo je platili unapred vam hvala grupa srpskih vladara sa porodicama

15

Pa je klatno opet otilo na suprotnu stranu... Dva koraka napred, pa dva nazad, kao da igrate kolo na pesmu Makedonsko devoje u nekom luksuznom hotelu sa pogledom na plaveti Ohridskog jezera... U doba moje mladosti poezija je bila vana. Knjige pesama su se kupovale, itale, prikazivale, u dnevnim novinama, u asopisima, na radiju i na televiziji, kada se to udo pojavilo. Ne ba na njenom poetku, dok smo se jo okupljali pred retkim izlozima prodavnica elektro-materijala u kojima je treperila ta zaprepaujua kutija i izdizali se na prste da, preko ili izmeu ramena onih ispred nas, vie gledamo nego to smo mogli da ujemo Miu Orlovia i Duanku Kalanj kako govore vesti. Ali docnije, kada se uhodala i krenula po vrletima svog vrtoglavog uspona, njeni su urednici decenijama smatrali neophodnim da se pre sporta i vremenske prognoze koji minut glavnog Dnevnika posveti novoobjavljenoj knjizi, pa makar u pitanju bila i poezija. Knjievni su asopisi izlazili redovno, imali pristojne tirae, plaali honorare, mogli su da se, za razliku od toga kako stvari stoje danas, kupe u knjiarama i itali su se i u drugim republikama one velike drave koju smo, alas, svi smatrali malom. Ili bar za nas, onakve, nedovoljno velikom... Misao moje mame o nama pesnicima tagar vas je, ko kusih pasa! izreena jo u ona vremena kada su postojali skupi olovni slog i dravni izdavai iji su urednici primali platu da vre trijau, da ito odvajaju od pleve i kukolja, te spreavali ulazak u korice, u knjiare i u biblioteke vanknjievnih soinjenija i pod kontrolom drali neobuzdanu proliferaciju skribomanije, ta misao, pouna i ohrabrujua, tek danas dobija snagu krajnje i neporecive istine. Danas kada svako ko ima uteenu jednu ili dve prosene plate moe sebi da natampa knjigu, a sa neto vie novaca i sam e, ako mu se efne, postati izdava, zakupiti tand na Sajmu (knjiga, naravno, oktobarskom, na kojem se mnogo ceni Tolstojevski) obezbediti halabuku u medijima i poeti da, iako nediplomirani turizmolog, a duboko u dui ljubitelj panskih serija, usmerava tokove srpske knjievnosti: Ovo u da objavim, a ovo neu. Zato to je, brate, em dosadno, em skroz nerazumljivo! Ko e, bre, za te gluposti da da pare, a? Kupuju se dela osoba sa dobrim vezama u utoj (a bogami i drugih boja) tampi i utim (a i inim) televizijama, te, uz golicavu temu i talenat za skandale i provokaciju, eto

16

je, ve je autorka bestselera... Polupismenog, sklepanog, zbrdazdolisanog, sonog i sveeg kao suva drenovina, manje od publicistikog, skroz vanliterarnog, ali prodavanog! Tiranog!! Trai se!!! A ne one ko bajagi umne, znai napora iziskujue, i pri itanju i pri pisanju, tvorevine... Pa makar ih pisci pisali godinama... Da na kraju, u najoptimistikoj verziji, dobiju honorar od 500 evra, a u onoj manje ruiastoj isto toliko plate izdavau da ih udostoji objavljivanja. Pesnike su knjige sasvim izmodile. Seate se onog vica o Titu u lovu: on stalno promauje divlje guske, a uprpljeni pratilac, ne znajui ta bi od muke, mrmlja: Hm, udno, mrtve, a lete! Tako i naa poezija danas, naoko mrtva, a ipak leti... Ne objavljuje se zato to se ne prodaje, a ne prodaje se zato to se ne ita, a ne ita se zato to se ne voli, kao to se ne voli ni moderna likovna umetnost: vole se save stojkovi i tapiji... Pa se i meu pesnicima ne ba vole, ali voluckaju, oni koji piu kako Tapi i Stojkov slikaju! Pobedio je, dakle, Savremenik, a Delo, ta to bee Delo? to bi se dalo ilustrovati i ovim zaprepaujuim detaljem: za pisca najlepe pesme o Srbiji nije se do danas nalo mesta u Plavom kolu Srpske knjievne zadruge. Pa su se i o stogodinjici roenja Oskara Davia u osvetanim koricama SKZ-a opet epurili urednici SKZ-a, ljudi koji, oigledno, znaju ta valja. Kao to i drava koja ih dotira valjda zna koji joj urednici valjaju. A kako je letela naa poezija u vremena potopljena u moju nostalgiju, kako kliktala pre nego to je u nju uperio puku vrstan strelac, neoliberalni kapitalizam?! Samo u Beogradu su Nolit, Prosveta, BIGZ, Narodna knjiga i Rad smatrali pitanjem izdavake asti i obaveze da na svaki Sajam knjiga donesu novih pet do deset pesnikih zbirki... Plus izdavai u Novom Sadu, Niu, Kragujevcu, Zrenjaninu... Pa sad vi to izraunajte, samo za Srbiju! I ne do vam bog da vidite ustraen, zgroen, skoro uvreen, zgranut i zgaen izraz lica ovdanjeg izdavaa koga ste priupitali bi li moda i nekim sluajem, onako, da se ne primeti, moe i bez honorara, naravno, izdao vae nove lirske epifanije! Pa makar bile i pesme za decu! Ni one se kod nas vie ne itaju, ne kupuju i (skoro) ne tampaju. A pesme ipak lete, ili bar letuckaju.

17

Iznad Vrca, na primer, gde su tamonja Knjievna optina i Petru Krdu lane jedini obeleili stogodinjicu Daviovog roenja izborom iz njegovog pesnitva, a i inae se sa radou bave zaludnim poslom objavljivanja poezije. I iznad Kraljeva ija Narodna biblioteka Stefan Prvovenani izdaje asopis Povelja, a Povelja istrajno i uporno objavljuje nove knjige domaih pesnika, te, evo, godinama predstavlja naeg najagilnijeg zatonika pesnitva. Eto kako uporno promaujem temu. A htela sam da piem o letima na Adi, do koje smo se prevozili amcima, a kupali se i sunali na drvenim splavovima gde sam, najvie na eerancu, nauila da skaem na glavu, to i danas, ne bez ponosa i puvakanja, inim. O tome kako se ouh vratio sa slubenog puta po Nemakoj i doneo dve bele najlon koulje: samo ih opere i obesi na aufenger, nema uopte da se pegla... Nemogue! Kominice nam u stan dolaze u grupicama da se svojim oima uvere u to udo. Godine 1954. u osmom razredu osmoletke Josif Pani, matematiarka reira Sterijinu Lau i paralau. Meni dodeljuje ulogu Jelice a Ivica Kocmut e biti baron fon Goli. Na razne naine smo pokuavali da se izvuemo i oslobodimo toga kuluka, ali je matematiarka ostala neumoljiva. Umesto da se kupamo na Adi, morali smo napamet da uimo Steriju. Na proslavu pedesetogodinjice velike mature pre neku godinu doao je, na optu radost, i Ivica Kocmut, kontrolor letenja zagrebakog aerodroma u penziji. Pa smo se setili naeg ranog teatarskog iskustva. Pa mi je iz Zagreba poslao svoje seanje na ovu izvedbu: Odnekud donesoe kostime. Mene dopade neki iznoeni frak, ogromne pantalone i otrcani veliki cilindar. Vie sam liio na arlija aplina nego na barona Golia. A Mira je u kui pronala tetkin sveani lafrok od zenane, prepun sitnih dugmia. Predstava je odrana u baraci, Domu kulture fabrike eera, kod pravoslavne crkve. To je bio stari ukariki bioskop, za ovu priliku dupke pun, jedva da je bilo mesta i za stajanje. /.../ Sve je ilo dobro do momenta kada sam se bacio pred Jelicu da joj izjavim ljubav i da zatraim njenu ruku. U tom asu nestala je struja, to se inae u ta vremena

18

esto deavalo. Vratila se kroz desetak minuta, ali su prvo ukljuili svetla na bini, kako bi svi akteri zauzeli poze u kojima ih je zatekao mrak. Podigla se zavesa i glas iz publike je zavikao: Gledaj, ovaj je sve vreme kleao u mraku. Bura smeha u sali. Mene je posle neki deda hteo da bije zbog svih onih lai kojima sam obmanjivao Jelicu, to mi je kasnije ispriao otac koji je sa majkom sedeo u publici. O letu kada sam na Grafiaru trenirala veslanje etverac bez kormilara, sa Sonjom, Marijom i Dankom, a trener nam posle vonje davao suve smokve da povratimo snagu. Najtee je bilo izvaditi amac iz Save i nositi ga na rukama, visoko podignutog iznad naih glava, uzbrdicom do hangara. O tome kako je Sava znala da u prolee preplavi Adu pa se po njoj moglo voziti amcem na vesla, izmeu tek propupelog drvea, to sam nekoliko puta s ushienjem doivela. O prelepoj brai Mukatirovi, za kojima, jato etrnaestogodinjih guica, trimo po Adi, da ih se nagledamo: vitki, visoki, zelenooki, duguljastih kao isklesanih lica, tako razliitih od svih ostalih. Starijeg je oiljak na obrazu, po optem miljenju, inio jo zgodnijim, a mlai je, posle, kada smo ve znale da ga zovu Gale, postao najbolji vaterpolo golman na svetu i potom doktor nauka i profesor univerziteta. Posle njegove prerane smrti Sportski centar na Dorolu dobio je njegovo ime. O Ljubi Tadiu, koji u Beogradskom dramskom pozoritu igra Raskoljnikova, majstorski, a tek to je preao dvadesetu. O izlobi Henrija Mura na Kalemegdanu, od koje se kulturni Beograd postavio naglavce i naisto obeutio. O dolasku erara Filipa kako stojim iza poslednjeg reda partera u Jugoslovenskom dramskom i sluam i gledam iz filma mi znanog i oboavanog Fanfana Lalu, otmenog i nenog, sa plemikim profilom, kako ovde, u Sidu maestralno govori Kornejeve stihove. O Ivu Montanu, koji svojim monim glasom talasa i kao da u naruju nosi prepunu salu Kolarca, a odeven jednostavno, u smeu koulju uvuenu u tamnije smee pantalone, da svi vidimo koliko je zgodan ovaj stasiti ovek. O Oliveri Markovi u Maki na usijanom limenom krovu na Crvenom krstu razgolienoj u crni satenski kombinezon, to se tada smatralo za veliku hrabrost i reditelja i glumice, a danas je to, maltene, odea za slobodoumnije kaluerice. O blistanju

19

i lepoti njenih krupnih, usplamtelih oiju i erotskoj uzbudljivosti njenog sonornog glasa. O Coletu Deermiu! Nepodnoljivo lep, svestan svoje lepote, igrao je Hamleta na Lovrijencu i posle predstave sedeo Pod lozom, a kada bi se otvorila pijaca na Gundulievoj poljani, u svitanje, pokupovao bi od Konavoka sve cvee koje su donele, natovario ga na magarca, popeo se sa njim na stenu i, gledajui u sunce to se die ponad beskrajne plaveti, uzimao sa magarevih lea cvet po cvet i bacao ga u more, polako i sa uivanjem. O zgodnim sestrama Pei, Mirjani, Vesni i Stanislavi, najmlaoj, koju smo smatrali za najmanje lepu, neku vrstu runog paeta u tom viljastom triju u kojem je Mirjana bila najlepa, a koji e proslaviti prvo ba Staa, kao glumica, pa za njom neukrotiva i hrabra Vesna, kao, da kaem, revolucionarka. O mom drugu iz razreda Aleksandru Stojanoviu koga smo zvali Aca Nos i koji je, aputalo se po klupama, prvi od svih, spavao sa enom, a bio je beskrajno duhovit, veliki armer i neumorna prialica i producent najboljih filmova beogradskih aka Prake kole. O tome kako sam, u sedmom gimnazije, htela da idem na Svetsku izlobu u Brisel, pa sam traila vizu, nau, jer granice jo nisu bile otvorene, pa su me pozvali, pismom, negde na razgovor neki graorasti tipovi posle kojeg vizu nisam dobila. Zato mi, kao brucou, Aleksandar Vuo u ulozi generalnog sekretara Saveza knjievnika Jugoslavije, daje agu sa peatom ko vrata. Pomou nje u dobiti i nau i francusku vizu, sesti na voz i posle dvadeset etiri sata drmusanja u treoj klasi stii u Pariz, svoje prvo inostranstvo. Sa novcem koji sam zaradila pisanjem! Dok mama guna kako nam treba novi kau, a ne da se pare troe uludo. O dve sedmice provedene na pariskim trgovima i ulicama i naroito po muzejima i katedralama tokom kojih jedem iskljuivo baget kupujem sve svakog jutra i Gavrilovievu salamu koju sam donela iz Beograda, celu. A kada me neko od onih kojima sam iz Juge donela pisma, poklone ili pare pozove u bistro i gostoljubivo upita ta u da popijem, uvek traim hladno mleko. L le froa, sil vu ple! Ruo, Kle i agal postaju moji miljenici, a Jonesko ije Stolice gledam u teatru Huchette gde se igra, kau, godinama, ini mi se umnijim od ekspira. uvam ulaznice u muzeje, karte za metro, reklame, prednju stranu kutija ibica, mala palidrvca od votane hartije, ho-

20

telski raun, voznu kartu i druga svedoanstva svoga boravka ovde i posle, u posebnoj, za to odreenoj svesci, od njih pravim kolae. A Sena me razoarala, mala i nikakva, a kad o njoj ita u romanima i pesmama i vea je i lepa. Prva izloba Medijale, u Grafikom kolektivu. Olja ve slika sebe, to e raditi do kraja ivota. Vladan Radovanovi izlae, mislim u Domu omladine, pipazone, skulpture koje se doivljavaju dodirom. Pamtim oljice za kafu postavljene krznom. Posle mature moj deko i ja teglimo moje kolske knjige i sveske u zembiljima, autobusom, do podnoja Avale pa onda peice, uzbrdo, sve do pod sam vrh, gde ih, na skrovitom proplanku u blizini Neznanog junaka, ritualno spaljujemo. Knjige i sveske dugo gore, a mi se, faistoidni piromani, radujemo. Lorens Olivije i Vivijan Li gostuju u Beogradu, gledam ih u Narodnom pozoritu, na matineu. Posle predstave prelaze ulicu na semaforu ispred Narodnog ona sva krhka, siuna, u baletankama i sa lepravom suknjom sa iponom, i on visok i lep, a oboje kao da se ni ne trude da prikriju koliko su ispunjeni svojom veliinom i svetskom slavom. Klub mladih pisaca u Domu omladine na Obilievom vencu. Tu sam odlazila godinama, kao gimnazijalka. Meu lanovima su bili i Ranko Radovi, budui arhitekta, priljiv, energian, veseo, iz one gimnazije na dnu Francuske ulice koja se danas zove Prva, u plavoj koulji i drap demperu koji su mu divno stajali. Otila sam pre koju deceniju na jedno od njegovih uvenih predavanja iz istorije arhitekture koja je u serijama drao na Kolarcu: velika sala je bila puna zadivljene publike. Sociolog Trivo Ini, dananji savetnik Predsednika Republike, Miodrag Rackovi, budui pisac znaajnih romana, Ilija Marinkovi, istaknuti novinar, Ognjen Lakievi, dugogodinji funkcioner Udruenja izdavaa Jugoslavije, antologijski pesnici a moji kolski drugovi Dragan Kolundija i Mia Danojli, koga u venati sa njegovom drugom suprugom, Sanjom Grahek, sada profesorkom romanistike, negde u Hrvatskoj. Njegovu prvu enu, Jelenu Staki, visoku, vitku, smrtno ozbiljnu, a svu bebastu, gimnazijalku, upoznajem u jedno proleno vee u ulici Carice Milice. Mia je dri za ruku i sav srean kae ovo je moja devojka. Sa Jelenom, sada uglednom prevodilicom, se druim i danas, evo due od pola veka, a sa Miom sam se po-

21

svaala, zbog Miloevia. Za kojeg je moja erka umela da kae: Ti ga toliko mrzi, kao da ti je lini neprijatelj. Pa je ispalo kako je prijatelj moga neprijatelja i moj neprijatelj. Bilo je tu jo buduih, to bi se danas nakaradno reklo selebritis, ali je ondanji na selebriti, na predsednik Kluba, svima nama glavni, bio Petar J. Vasi, zvani Vaske... Kome se potpuno zameo trag! Nekoliko puta sam pokuavala da ga pronaem, bezuspeno. Na moje pitanje da li se sea Kluba i njegovih lanova, evropski slavan etnolog dr. Ivan olovi mi odgovara mejlom: Seam se, nego ta. Tada sam bio pesnik, a to se ne zaboravlja. /.../ Seam se Boe urovia i njegove pesme koja je poinjala ovako: Odrastao sam u kolebi indrom oblepljenoj i ne stidim se to sam u njoj roen, a zavravala se sizifovskim zakljukom: I pad se sa njim peo. Ta me je oborila s nogu. Mislio sam: jebi ga, nikad neu napisati tako mone stihove. /.../ Na sastanke Kluba koji su uglavnom bili itanje pesama, dolazio je i Brana Crnevi. Mihajlo Blei je bio jedini kritiar meu pesnicima. Tada je Dom omladine izdavao list 15 dana zajedno, gde su objavljene moje pesme i fotografija, jedina koju sam tada imao iz line karte, koju sam upravo izvadio. Pozdrav, expoeta Ivan Odlasci na generalne probe u pozorita, sve je kao to e biti sutra na premijeri, samo to je sala skoro prazna i ne plaa ulaznicu. Mira Stupica kao Petrunjela i Jozo Laureni kao Pomet, prvo u Jugodrpu, pa na balkonu iznad Gundulieve poljane i na samom ploniku od belog uglaanog kamena, pod zvezdama. Prvi Bitef za koji kupujem komplet ulaznica i posle mnogi sve do danas. Kinoteka, Ajzentajn, Ivan Grozni, Krstarica Potemkin, Plavi aneo... Bal na vodi! Onaj sa Ester Vilijams! I Nijagara sa Merilin Monro u crvenoj tesnoj haljini... A Ajvanho sa Elizabet Tejlor i njenim strukiem kao u osice?! Proces Franca Kafke, prvo izdanje na srpskom (tada i hrvatskom) 1953. godine! Dobila sam ga 1955. kao poklon za

22

esnaesti roendan od Sneane, kako pie u posveti... Ne mogu da se setim koja je to Sneana bila, ali mora biti da su joj roditelji imali velike plate, jer kupiti nekome knjigu predstavljalo je u ta oskudna vremena pravo rasipnitvo: mi smo jedni drugima poklanjali polovne knjige, pernice ili samo novu grafitnu olovku... Hemijske, naravno, jo nisu bile izmiljene, te su se pismeni zadaci pisali penkalom koje se punilo mastilom iz flaice i umelo je esto da procuri. A pili smo vino od kupina i jeli sendvie sa salamom, barenim jajima i kiselim krastaviima, na tim roendanskim urkama koje svejedno pamtimo kao urnebesne. A moda je, sad mi pada na pamet, toj Sneani Proces bio dosadan, pa mi ga je zato poklonila?! Bezistan, tek napravljen, uglancan, ljati, i voda tee iz ruke one velike gole bronzane ene... Tu oko podneva sede pisci. Rade Konstantinovi, visok, visoko uzdignute glave, otmen i lep, vodi na povocu dva blistava mlada irska setera... I Bora Radovi je lep, upravo je igrao u nekom filmu, kau, a kau i da gasi pikavce devojkama na elu, u ta ni danas ne verujem. Branko Miljkovi nije lep, uvek poguvan, masne kose i lica, ali potovan zbog dela i zbog pameti. Vodi me u Moskvu na maline sa lagom, a tamo u uglu sedi elegantna savreno doterana plavua. Je l zna ta je po zanimanju? Ne. Prostitutka... Ja zaprepaena, otkud mi da imamo prostitutke i to jo u podne?! Otvara se Atelje 212, u zgradi Borbe, ima 212 stolica, uzbudljiv repertoar, nita to se daje u Ateljeu ne sme se propustiti... Vlada Stojiljkovi je samoinicijativno napravio ilustracije mojih pesama, tuem, na papiru A-4 formata, donosi mi ih, kojom se prilikom i upoznajemo, predlae da pesme i crtee izloimo u Ateljeu, idemo kod Mire Trailovi, ona prihvata, a danas jedini dokument koji imam o toj izlobi predstavlja fotografija Mire, Vlade i mene, naslonjenih na neku ogradicu... U tom e prostoru biti odrano suenje Antologiji srpske poezije Zorana Miia, u prepunoj sali. Sedela sam na oku nekog stola u dnu i upamtila samo kako je reit i duhovit bio Borislav Mihajlovi Mihiz. Nije ba da je drao banku, ali sve je iz njega prtalo. Plavokosi, plavooki, vitki, urbani Boba Seleni jednom mi je u tom Ateljeu posle predstave pridrao kaput, pa sam, seam se, to pamtila mesecima. Da bih ga docnije esto sretala sa njegovom Merimom koju smo zvali Meca u domo-

23

vima zajednikih prijatelja i naim... Takoe, spremno mi je pomogao da od Kulturno-prosvetne zajednice ili neeg slinog dobijem trei kredit kada sam kupovala ovaj stan u kome ivim ne mogui, nemajui ivce ni laktove da se poniavam na golgoti uz i niz stambene liste po kojima se dobijao dravni, za dabe. Nikada ti, dragi Bobo, to neu zaboraviti! A sa dvadeset sedam godina pomiljam da se ubijem, zato to ne vidim zato bih dalje ivela kad sam ve tako stara.

24

eki Radoni

DNEVNIK

eki Radoni

Dnevnik
24. maj 2010.
Prvi put u ivotu vodim dnevnik. Lijenost, nelagoda od svakodnevnog svoenja rauna, strah od sebe ili drugih... jednostavno su me odbijali od takve nakane. Na prijedlog gospoe Vojke Smiljani-iki, ba na moj 53. roendan, zapoinjem tu avanturu. Na vrijeme, to bi rekli Crnogorci.

Na poziv Medijske organizacije jugoistone i centralne Evrope SEEMO iz Bea, u Budvi prisustvujem meunarodnoj konferenciji Dani istraivakog novinarstva. Poziv nijesam mogao odbiti: tri dana boravka na suncem okupanom crnogorskom primorju prijae mojim kostima; na skupu e biti prikazan Karneval, a srest u stare i upoznati nove prijatelje.

25. maj

26. maj

Prava grupna psiho-terapija: sluam ispovijesti i alopojke novinara istraivaa iz Njemake, Rusije, Ruande, Austrije, Hrvatske, Srbije... Bogami, nie nije lako. Diktatori, korumpirani politiari i mafija znaju svoj posao. Rekao sam: Crna Gora je drava gdje vlasnike dnevnih novina ubijaju, predsjednika Akademije nauka i umjetnosti tuku metalnim ipkama, direktore nezavisnih dnevnih novina lemaju bejzbolkama, gdje sude novinarima i medijima... Ovdje, a i mnogo ire, vai geslo: Dobar novinar-istraiva je samo mrtav novinar. Organizator uvee prikazuje Karneval, dugometrani dokumentarni film o zloinakom hapenju i deportovanju bosansko-hercegovakih izbjeglica iz Crne Gore, raen po mojoj knjizi Kobna sloboda. Boe dragi, ovaj film sam u ovakvim i slinim prigodama odgledao sto puta, ali i dalje ne mogu ostati ravnoduan: uvijek se potresem nad zlom koje su crnogorski policajci poinili nad bosanskim izbjeglicama. U smrt su poslali najmanje 86 Bonjaka obiljeenih svojim imenom. Nakon projekcije, prilaze mi kolege. I oni su potreeni. Koleginica iz

27

Bukureta, Marina Konstantinou, pita da li bih mogao odrati predavanje o istraivakom novinarstvu na dravnom bukuretanskom fakultetu urnalistike, gdje ona predaje. Trai saglasnost da u svoja predavanja uvrsti Kobnu slobodu i Karneval... Uz rujno crnogorsko, do dva sata iza ponoi askam sa Oliverom Vujoviem, izvrnim direktorom SEEMO i Radomirom Liinom, urednikom beogradskog dnevnika Danas. Oliver predlae da SEEMO, u okviru edicije Veliki novinari istraivai objavi i prevede na engleski dopunjeno izdanje Kobne slobode. to u: to je ponuda koja se ne moe odbiti.

Nakon doruka, naputam Budvu. Sa suprugom Elvirom uputio sam se ka Herceg Novom, gradu sunca, palmi i karnevala. Zabrinuta je: ispred zgrade hercegnovske policije, odakle su tokom maja 1992. godine Karadievim egzekutorima slali bh. izbjeglice, prvi put emo poloiti cvijee. Tano u 12 sati, sa desetak lanova porodica deportovanih, koji su iz Gorada stigli kombijem, i predstavnicama pet nevladinih organizacija, pored stare palme polaemo cvijee. Majka ubijenog Mirsada Borovca jeca i pita se: Zato su mi ubili dijete? Stid me: niko od graana Herceg Novog, gdje se nalazio sabirni centar za uhapene Bosance i Hercegovce, nije prisustvovao tom memorijalnom skupu. Jo jedna velika crnogorska bruka. * * * Put do Sarajeva pretvara se u pravu nonu moru: noga me i dalje uasno boli. Diskushernija. Svakih desetak minuta Elvira zaustavlja auto kako bih protegao nogu. Nema pomoi. Ne djeluje ni injekcija protiv bolova.

27. maj

Ena, moja kerka, slavi 18. roendan. Misli da e roditeljska ogranienja pravdana njenim maloljetstvom sada prestati. Grdno se vara. Strogo joj velim da e, poto mi je jedinica, moju saglasnost za ulazak u brak dobiti kad napuni 40. Tad me vie niko nee ni htjeti oeniti, pa u ti, jadan, ostati usielica, uzvraa eretski Ena.

1. jun

28

02. jun

Grom iz vedra neba: moja majka, Zinka, dobila napad slijepog crijeva. U 79. godini. Moj prijatelj, dr. efik Beli, odluuje se za hitnu operaciju. Strah me da majka, zbog oboljelog srca i godina, nee preivjeti operaciju. Ili e je odnijeti postoperativne komplikacije. Dok u bolnikom hodniku sa Elvirom ekam ishod, na um mi pada izreka da ovjek postaje star tek kada mu majka umre. Majka je dobro podnijela operaciju. Uz pomo medicinskih sestara jutros je napravila i nekoliko koraka. Uz majinski osmijeh veli da sam je prevario: dok su je vodili ka operacionoj sali, rekao sam joj da ne brine: ljekari e joj uraditi ultrazvuni pregled stomaka... Nije imala kad da se uplai: odmah su je uspavali i operisali. udo: majku smo danas izveli iz bolnice. Osjea se odlino, pomalo hoda po kui. Dok je gledam prisjeam se kako su moj sin Dino i kerka Ena teko podnijeli operacije slijepog crijeva. U bolnici su leali po sedam dana, a oporavak im je trajao skoro dva mjeseca. Bravo, nano, ti si prava evojka. Dva dana nakon operacije si izala iz bolnice. Dino i Ena su u odnosu na tebe dvije babe, sokolim majku. Danas ja leim na operacionom stolu plastinog hirurga, dr. Zlatka Berberovia. Ubrizgava mi botoks. Nije da ne boli. Ustvari, sam in ubrizgavanja botoksa vie je neprijatan nego bolan, ali dok doktor rutinski zabija iglu izmeu mojih obrva snano grim vilice. Tokom sljedeih nekoliko mjeseci u tom predjelu neu imati duboke bore i neu moi da se mrtim. Izgledau oputen kao Buda. Ako je vjerovati doktorima, u sljedeih nekoliko mjeseci neu imati ni napade migrene, to je glavni razlog botoksovanja. Sa migrenama se nosim jo od srednje kole. Naunici su u meuvremenu, veli dr. Berberovi, sasvim sluajno utvrdili da nakon plastinih operacija ela kod veine pacijenta nestaju napadi migrene. Povezuju to sa dva nerva iznad obrva koji, kad se oslobode pritiska eonih miia, vie ne izazivaju migreno-

03. jun

04. jun

05. jun

29

zne napade. Botoks je samo proba: ukoliko se njime zaustave napadi migrene, idem na operaciju ela. Tako u se, moda, osloboditi uasnih glavobolja. A sve sam probao da ih zaustavim. Pio razne lijekove, Kinezi su mi radili akunpunkturu, sprovodio sam masae, vodio rauna o ishrani, te izbjegavao sir, okoladu, suvomesnate proizvode... Pomogao mi je samo stari Abdulah hoda: osam godina nijesam imao migrenu. udna pria. Abdulah Hodi je iz Sarajeva izbjegao u Plav, gdje imam vikendicu. Uoi agresije na BiH, kao uesnik NOR-a i prekaljeni borac, Abdulah hoda je drao vojnu obuku sestriima kako se repetira pitolj, i da se cijev pitolja obavezno okrene ka zemlji. I upucao sebe u nogu. Tako je Abdulah hoda vjerovatno postao prva rtva agresije na BiH. Onda ga je, na moju veliku sreu, porodica prebacila u Plav kod njegove sestre. Tamo se brzo proulo kako hoda uspjeno lijei glavobolju i miri posvaane suprunike. I ja sam, mada stari skeptik, otiao k njemu: muka te na sve naera. Iako je imao vie od osamdeset godina, bio je bistar kao kakav mladi. Pratio je politiku situaciju, predviao neizbjeni rat i klanicu u Bosni, ak je itao i moje tekstove u Monitoru. Pitao je ta me mui, kako mi se majka zove. Sve je biljeio polako, kao da je njegovo sve vrijeme ovog svijeta... Rekao mi je da sjednem na pod, pored starog mindera na kojem je sjedio. Stavio mi je lijevu ruku na glavu. U drugoj ruci je drao Kuran. Poeo je da ui. Nakon nekih pet minuta, taman kad sam pomislio da je sve ovo samo gubljenje vremena, osjetio sam udnu studen u nogama. Imao sam osjeaj da gazim u sve dublju vodu. Hladnoa se polako dizala prema stomaku i prsima. Osjetio sam stranu bol u grudima. Iako je trajalo nekoliko sekundi uinila mi se itava vjenost. Oblio me hladan znoj. Nesnosna bol se prenijela u glavu. Imao sam osjeaj da e eksplodirati. Potom me zaslijepila neka jaka svjetlost. Izgubio sam svijest... Leao sam na podu. Hoda me polivao vodom i dozivao sestru da mu pomogne. Zaeerila je vodu, podigla mi glavu i napojila. Nijesam osjeao bol, nijesam osjeao muninu, ali nijesam mogao ni da ustanem. Smetala mi je koulja natopljena znojem... Nakon nekoliko minuta sam se oporavio i uputio ka kui preko puta, gdje ivi moja sestra. Kada me je ugledala, zakukala je. Traio sam da mi izmjeri pritisak. Bio sam ubijeen da me strefio srani ili modani udar. No, pritisak je bio odlian, kao u pilota.

30

Narednog dana otiao sam kod hode. Dok su mu starake ruke podrhtavale, s unutranje strane staklene inije, zelenim mastilom je neto pisao na arapskom. Kad je zavrio, u iniju je sipao malo vode. Vjetim talasanjem vode sprao je zapis sa zidova inije i tu sada ve zelenu vodu usuo u flau. Rekao je da pijem tu vodu izjutra i navee, sedam dana. Dao mi je i ve pripremljen zapis koji u tri mjeseca nositi ispod desne mike, a potom oko vrata. Hoda me upozorio: ako neko proe izmeu tebe i ovog zapisa prestae njegovo dejstvo. Tako je i bilo: osam godina nijesam imao napad migrene. Onda sam doivio udes: zadobio sam teku trzajnu povredu vrata. Stavili su me u gips, od pojasa do vrha glave. Bio sam ko teletabis: samo ruke i lice nisu bili okovani gipsom. Dok su mi spaavali ivot, ljekari su skinuli zapis sa mog vrata. Tako je prestalo njegovo dejstvo. Migrene su se vratile. Abdulah hoda je u meuvremenu doivio teak modani udar. Odveli su ga u bolnicu. Teko je govorio, jedna strana tijela mu je bila posve oduzeta. Ljekari su kazali porodici da se spremi na najgore. Hoda je traio da mu dovedu plavskog imama, Sinana Latia. Rekao mu je ta treba da mu proui, koje zapise da napie na staklenoj iniji i pomijea ih sa vodom, te da mu to donese. Narednog dana Abdulah hoda je ustao iz postelje i otiao kui. Kada je to udo vidjela njegova snaha Zineta abovi, ljekar u Domu zdravlja u Plavu, bogobojaljivo je rekla: Allahu dragi, dolo mi je da pocijepam diplomu. Tri godine kasnije, Abdulah hoda je umro: otkazali mu bubrezi. Za to nije imao adekvatnu medicinu. Ne daje Bog sve.

11. jun

Poelo svjetsko prvenstvo u fudbalu. Sveano otvaranje na supermodernom stadionu Soker siti u Johanesburgu, praeno nesnoljivom bukom vuvuzela, uvod je u fudbalski rat iji e se pobjednik znati za mjesec dana. Poto navijam za slabije, a oni ee gube, unaprijed znam da u se vie nervirati. S obzirom na to da fudbal potpomae oslobaanju primitivnih emocija, mislim da u se i ja, burnim navijanjem u svom dnevnom boravku, osloboditi makar jednog dijela potisnutih agresivnih impulsa.

15. jun

Obradovao me telefonski poziv mog prijatelja Andreja Nikolaidisa. Dugo smo razgovarali o naem Monitoru, gdje je donedavno i on pisao, o predsjedniku crnogorskog parlamenta,

31

Ranku Krivokapiu, koga Andrej profesionalno savjetuje, o zajednikom prijatelju Marku Veoviu... Andrej me obradovao vijeu da je u izdanju crnogorske Plime izila knjiga Vrijeme izmie savremeno bosanskohercegovako pripovijedanje, gdje sam i ja zastupljen. U lijepom sam drutvu: Marko Veovi, Esad Bajtal, Mario Hainal, Jasna ami, Ahmed Buri, Selvedin Avdi, Faruk ehi, Emir Imamovi Pirke. Pitam Andreja kako se moja pria Pobijeni su za desetak minuta dri meu ostalim. Veli: Odlino. Super. Molim ga da mi poalje primjerak knjige. Ne ulazi se svaki dan u antologije.

19. jun

U Mediacentru drim predavanje o istraivakom novinarstvu. Zahvaljujui agilnoj Bobi Deki, Mediacentar u saradnji sa Reuters Fondacijom i European Journalism Center iz Holandije organizuje edukativni program za mlade novinare i studente o istraivakom novinarstvu. Sa zadovoljstvom sam prihvatio da budem trener i mentor u toj koli, kako se to moderno kae. Polaznici su talentovani, pismeni, ali, ini se, nedovoljno esnafski obueni, kao da nijesu diplomirali urnalistiku. Ili sam ja prestrog, moda, i lo profa? Nita nije bolje ni u Podgorici, gdje u novinarskoj koli 35mm predajem isti predmet. Potovani eki, mislim da smo super suraivali i znam da sam mnogo nauila od Vas. Drago mi je to sam Vas upoznala i imala priliku raditi s Vama. Divno iskustvo. Hvala za sve i lijep pozdrav. Jelena Ovu poruku sam danas dobio na mom e-mailu. Uputila mi je Jelena Gugi, polaznica novinarske kole. Radujem se. Nadam se da e se izboriti i postati dobar novinar. Ima sve preduslove za to.

22. jun

26. jun

Poto svu no nijesam oka sklopio od bolova u nozi, jutros sam se uputio kod ortopeda dr. Demala Pecara. Pregledao me, lupao ortopedskim ekiem, pravio neke manipulacije i dao injekciju. Njegov prijedlog da poem i napravim magnetnu rezonancu ili CT kime glatko odbijam. Zaueno pita me: Zato? Ne smijem, bogami. Neto e mi nai, iskren sam.

32

1. jul

Elvira i ja veeramo sa Tilmanom Andersom, zamjenikom njemakog ambasadora u Sarajevu i njegovom suprugom Katrin. Priamo o politici, BiH, Njemakoj... Tilman i Elvira s oduevljenjem askaju o Africi. To je razgovor ljudi koji imaju zajedniko pamenje. Sa Tilmanom sam se upoznao prije dvije godine, u Mediacentru u Sarajevu, gdje mi je uruena nagrada SEEMO za ljudska prava. Nakon sveanosti, kojoj su prisustvovali i brojne diplomate, kurtoazno smo razmijenili nekoliko reenica i vizit-karte. Kad sam se vratio kui, po obiaju sam bacio vizitke na radni sto. Tilmanova je otklizala na sami rub. Elvira je podigla, iznenaeno rekla: Boe, ovo mora da je moj kolski drug iz Kameruna. Pitali smo se kako to da ga nije prepoznala, poto je i ona bila na sveanosti... Narednog dana Tilmanu sam poslao e-mail i pitao da li je srednju kolu zavrio u Kamerunu i da li je njegov otac tamo bio njemaki ambasador. Ekspresno je potvrdio, i pitao zato. Objasnio sam mu kako je moja supruga Elvira sa njime, u Jaundeu, ila u isti razred francuskog koleda, i podsjetio ga da je ona kerka tadanjeg ambasadora SFRJ u Kamerunu, Hamdije Fetahovia, koji je bio prijatelj sa njegovim ocem. Jako se obradovao. Zahvaljujui Tilmanu, Elvira je uspostavila kontakt sa veinom svojih prijatelja iz razreda, razasutih irom svijeta: od Grke, Japana, Maroka do Kostarike. Ko sva ambasadorska eca.

06. jul

Divan dan: sa prijateljem Edibom Elmazbegoviem sjedim u Palmi, kultnoj sarajevskoj slastiari, iji sam redovan gost. Ogovaramo oskudno obuenu stariju damu preko puta. Dok se izika otvoreno ljubaka sa mladiem koji joj, mirne due, moe biti najstariji unuk, jedem banana-split. Odjednom prasak i straan bol u ustima. Uh: pue prednji zub. Panino iz usta izbacujem zub i stavljam na dlan. Novi ok: nije zub, nego slomljeno pare stakla, veliine i oblika zuba jedinice. urno ispiram usta, ali krvi nema... Imam izuzetnu sreu: otro staklo sam zagrizao po horizontali, nisam se posjekao i nisam ga progutao. Obliva me hladan znoj. Razmiljam ta se sve moglo dogoditi da sam progutao komad otrog stakla, kakve bih bolove trpio u jednjaku, elucu, debelom crijevu...Kako bih umirao lagano i na mukama, a ljekari ne bi znali ta se deava.

33

Pozivam konobaricu. Pokazujem joj staklo i traim da pozove gazdu. Strpljivo ekam, vidim ga kako tamo razgovara sa konobarima, ali gazda ne dolazi. Nestrpljivo ustajem, idem k njemu, i pitam ga otkud staklo u mojem sladoledu. Slijee ramenima. Izvinite, to se moglo dogoditi i mom sinu, pravda se. Nekako se suzdravam... A tako bih mu rado opalio amarinu da mu uvo zvoni tri dana. Ostavljam konobarici novac i odlazim bez pozdrava. Sebi dajem rije da u renomiranu sarajevsku slastiarnu Palma, kod stadiona elje na Grbavici, moja noga vie kroit nee.

09. jul

U sarajevskom restoranu Kapuino razgovaram sa panskim dokumentaristom Hernanom Zinom. Ve tri godine, o troku panske Vlade, Zin snima dokumentarni film o silovanim enama u ratnim sukobima irom svijeta: Ruanda, Bosna, eenija, Hrvatska, Kosovo, Afganistan... Zanimljiv tip. Vrlo konkretno me pita da li bih s njim radio dokumentarni film o zloinima u Viegradu, i da li moje ime moe koristiti za aplikaciju kod producenata. Generalno dajem saglasnost, o detaljima emo naknadno. Njegova asistentica, Asmira Digal, ve mu je dostavila dokumentarne filmove Karneval, Esma, Bjegunci, na kojima sam radio. Ja mu poklanjam Kobnu slobodu na engleskom. Skeptik sam. Ti strani novinari, dokumenaristi, filmadije informativno iscrpe domaine istraivae ratnih zloina, novinare i scenariste, a onda zbogom.

11. jul

I ovog 11. jula, na petnaestogodinjicu genocida, Srebrenica je grad beskrajne tuge. Uz priguene jecaje i suze, majke ukopavaju djecu, djeca oeve, ene mueve, sestre brau... Tuno polje 775 kovega bonjakih djeaka i mukaraca, koje su poetkom jula 1995. godine ubile srpske vojne i policijske snage, pri vrelo julsko sunce. Iznad veine kovega stoje samo ene. Sva muka eljad iz njihovih familija tokom srebrenikog pokolja su pobijena. Hatida Mehmedovi drhtavim rukama naizmjenino miluje zelenu oju tri tabuta: sinova Azmira i Almira, i supruga Abdulaha. U trenucima kada njihove tabute sputaju u mezar, bespomono moli da je puste da jo malo budem s njima. Nadomak nje golobradi mladi Alen Hasanovi, koji je tokom srebrenikog genocid imao sedam mjeseci, sputa u svje-

34

u humku zeleni tabut sa ostacima svog oca. Pamtie ga samo po ovom tunom inu. Uvijek me ta rijeka tuge i bola koja, svakog 11. jula, potekne srebrenikom kotlinom, gane do suza. I opet u meni izazove novi bijes: Ratko Mladi, najodgovorniji za ovaj lokalni genocid, i dalje uiva punu zatitu drave Srbije. I prije e Srbi odleeti u kosmos nego Mladi u Hag. Naalost, BiH jo nije snimila niti jedan znaajniji igrani film na temu srebrenikog inferna. A nije do filmadija: poetkom prole godine Jasmila bani mi je ponudila da zajedno istraimo priu o padu Srebrenice, kako bi o tome snimila film. Mislim, to vrijeme vie prolazi, ovakav film je potrebniji, pie mi, izmeu ostalog, Jasmila. Naalost, zbog prezauzetosti oko zavretka istraivanja ratnih zloina poinjenih u Crnoj Gori ne mogu prihvatiti ovu ponudu. Jasmili i njenom timu drim paleve da uspjeno ispriaju makar jednu priu iz grada ija je mladost pokopana u Potoarima.

15. jul

Dobro vee. Je li to stan Marka Veovia? Jeste, eki. Pono je, pa znam da samo ti zove u ovo doba, odgovara Markova supruga Gordana. Ne uspijevam sa Gordanom razgovor ljudski privesti kraju: Marko, na po prie, eni otme slualicu. Tada zapoinje jo jedan na mali noni razgovor. Od uru ili dvije. To je pravi ritual. Prvo se upitamo za junako, pa to se radi, pa to se pie, pa to se ita, onda malo pretresamo politiko stanje u zemlji i regionu, onda analiziramo da li smo dovoljno disciplinovali nae i narodne neprijatelje: kilibarde i karadie, filipovie, foe, duduk-efendije... Marko mi uzima mutuluk: njegova kerka Ivana zavrila je prvu godinu Konzervatorija u Beu. Odsjek fagot. Ima jo jedna radosna vijest: Krenulo mi je pisanje pjesama, kao pred glavom. Lako piem. Ve sam napisao tri knjige pjesama od po sto strana. Nataloilo se, moj eki, to od iskustva, to silnog itanja, pisanja, prevoenja.... Labudova pjesma, sokolim ga. Smije se Marko i prisjea Hamze Hume: Proitau vam, rekao bi Humo, labudovu pjesmu koju sam napisao jue, prije esnaest godina. Nata bi se mnogi na-

35

smijali. Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje ege s pjesnikom u sebi koji je utao u starosti, ve i gola istina: u mojoj dui rat u BiH je poeo jue, prije 18 godina. Jer ivot protekne dok si rekao.... Marko, koji je sa Ivanom i Gordanom proveo itav rat u Sarajevu, ali mi se kako mu, dok eta gradom, i dalje dobacuju: Radovane! Pitam se ko ima srca i due da Marka poredi sa karaetnikom Karadiem. Kakav je to um? Kakva je to duevna nakaza? Pa se onda kao udimo zato Sarajevo postaje jednonacionalni grad. Sa ambasadorom BiH u Podgorici, Branimirom Jukiem, veeram u sarajevskoj Evropi. Obrazovan i sposoban diplomata. Dobro prati politika zbivanja u itavom regionu, odlino je obavijeten o politikoj situaciji u Crnoj Gori. Iako mlad, mudrim djelovanjem od nekadanjeg ljutog neprijatelja pravi iskrenog prijatelja. Stoga me ne udi to ga crnogorski ministar inostranih poslova, Milan Roen, smatra velikim prijateljem Crne Gore. Pokuae Branimir da, svojim diplomatskim kanalima, izdjejstvuje da Crna Gora u Herceg Novom, gdje se nalazio Sabirni centar za uhapene i deportovane bosanskohercegovake izbjeglice, podigne spomen obiljeje. A ja u pritiskati medijski. Ako misija uspije, ve narednog maja crnogorski predsjednik i njegov kolega iz Predsjednitva BiH zajedniki e otkriti spomen obiljeje. Crna Gora to mora uiniti. to prije, to bolje. * * * Tokom veere sa ambasadorom Jukiem, telefonom me poziva crnogorski ambasador u Zagrebu Goran Rakoevi. Doi e na Sarajevo Film Festival sa mlaanom suprugom, glumicom Jelenom... Volio bi Goran da se vidimo i veeramo. Rado prihvatam poziv: znamo se jo iz vremena kada smo bili gotovo golobradi mladii.

22. jul

24. jul

Sveanom ceremonijom u Narodnom pozoritu u Sarajevu otvoren je Sarajevo Film Festival. Na crvenom tepihu okupile

36

se brojne filmske zvijezde, razna svita i elita. Doi e i moj omiljeni glumac, oskarovac Morgan Frimen. U znak sjeanja na jednog od najveih glumaca sa ovih prostora, nedavno preminulog Bekima Fehmijua, SFF organizuje i projekciju kultnog filma Skupljai perja... SFF kod mene budi divne uspomene na 2006. godinu kada smo nakon premijere Karnevala, dokumentarnog filma raenog prema knjizi Kobna sloboda, u prepunoj sali Narodnog pozoritu doivjeli prave ovacije. Tu nezaboravnu no nikada neu zaboraviti, a ni producent filma Boro Konti, reiser Alen Drljevi, snimatelj Mustafa Mustafi, kompozitor Adnan Zili, montaer Almir Kenovi... Potresna pria koja otkriva veliki zloin i zaboravljene sudbine nala je put do srca publike. Nakon 170 odgledanih filmova, publika je najboljim proglasila Put za Gvantanamo, Majkla Vinterbotoma, drugi je bio Karneval, trei Volver, proslavljenog panskog reditelja Pedra Almodovara... To je bilo prvi i posljednji put, u ovih 16. godina SFF-a, da se jedan dokumentarni film, u konkurenciji sjajnih i visokobudetnih igranih filmova, naao na listi najbolje ocijenjenih. SFF je Karnevalu irom otvorio vrata velikih svjetskih festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu, Roterdamu, Njujorku, Trstu, Tel Avivu, Motovunu... SFF je u stvari prozor u svijet za mnoge domae filmove.

30. jul

Na poziv dr. Rusmina Laliia, predsjednika Gusinja, danas je trebalo da sa Markom Veoviem putujem za Crnu Goru. Naalost, Marko ide sam: put podnijeti ne mogu, jer me i dalje boli noga. Marko e u sklopu Gusinjskog kulturnog ljeta imati svoje vee. Tamo je na domaem terenu: prole godine je proglaen poasnim graaninom Gusinja. Gdje ga ljudi naprosto oboavaju. Pozdravljam se s Markom i odlazim mom doktoru Pecaru. Doekuje me sa svojim kolskim drugom dr. Murisom Hodiem. On u vicarskoj ima ortopedsku kliniku. U Sarajevu Hodi treba ljekarima da odri neko predavanje. Pregleda me i on. Pita da li sam radio magnet. Ne. Hladno mi saoptava da takva bol moe nastupiti od diskushernije, a i karcinoma. Gutam pljuvaku. Ukljuuju mi nov lijek Lyricu. Slui za obnavljanje nerava, najee se daje epileptiarima. Pokuau, pa ta bude. Bar ima lijep naziv.

37

10. avgust

Sa porodicom sam se uputio ka jugu crnogorskog primorja. Idemo u Dobre vode, izmeu Bara i Ulcinja. Moda e mi jako sunce, toplo more i ljekoviti pijesak pomoi. Suvozako sjedite sam pretvorio u leaj, i uz pomo nekoliko jastuia rasporeenih ispod moje kime stiem da umoim prst u more, kako bih se povezao sa itavim svijetom. Sa Andrejem Nikolaidisom veeram na Adi Bojani, gdje se rijeka Bojana uliva u Jadransko more. Neopisiva ljepota. Kako je Bog bio milostiv kada je ovim ljudima darivao ovakav krajolik... Uz sjajno pripremljenu oradu i crnogorsko vino, Andrej i ja oputeno razgovaramo o svemu i svaemu: stanju na crnogorskom dvoru, skorim izborima u BiH, piscima, novinarima. I dalje mu nije jasno kako se Abdulah Sidran mogao pomiriti sa delatovim egrtom Kusturicom. Vii sud u Podgorici prole je godine presudio da Monitor i Andrej isplate 12.000 eura Kusturici, na ime pretrpljenih duevnih bolova zbog teksta Delatov egrt. Prisjeamo se kako smo Emir Hadihafizbegovi i ja organizovali prikupljanje novanih priloga kako bismo vratili duevni mir Emiru Kusturici. Pored brojnih javnih linosti, prilog je dala i Tereza Kesovija. Sidran je, poto nikad nema dovoljno para, akciju podrao moralno, ali javno. No, sada mu to nije zasmetalo da poe Kusturici pod noge u Drvengrad. Marko Veovi je zbog toga stavio taku na viedecenijsko prijateljstvo sa Avdom. Tjeim Andreja da nas je pregazilo vrijeme i da nastupaju druga vremena: u ime mira i suivota, sad je moderno da rtva moli oprost od delata. Izvinjavaemo im se to su nas granatirali, vidjee Andrej.

15. avgust

18. avgust

Vraamo se s mora. Nijesmo zadovoljni: djeca i Elvira su zaradili virus, pa su vie bolovali nego se kupali. Ja se s mora vraam bjelji no to sam otiao. to je logino: sa prijateljima sam bio po kafanama i restoranima, pa me sunce nije mnogo gledalo. Sarajevska televizija TV1 prikazuje dokumentarni fim Monstrum s Grbavice o zloincu Batku Vlahoviu. Kolegi iz Monitora, Pei Komneniu, pomagao sam oko snimanja tog filma tako to sam

26. avgust

38

naao adekvatne sagovornike: silovane ene koje su svjedoile o Batkovim zloinima, majke ubijene djece, istraitelje koji su pronalazili Vlahovieve masovne grobnice... U filmu i ja govorim o tom zlikovcu, njegovim zatitnicima i zloinima. Nakon prikazivanja filma, negdje iza ponoi, poziva me nekoliko bliskih prijatelja. Meu njima i Nataa engi, ijeg je sina Gorana Batko zaklao. Zahvaljuje, jadna ena, na svemu. Potom me, na moje veliko iznenaenje, poziva reis Mustafa Ceri. Uzbuenim glasom veli: Tebi, dragi eki, svaka ast. I hvala na svemu. Ali, ovi tvoji Crnogorci su, brate, veliki zloinci. Ovo je strano. Jesu, priznajem. Precizirajui: Miloevi, Karadi, Arkan, ljivananin, Batko... sve su to, naalost, Crnogorci. Nema na kugli zemaljskoj manje kvadrature sa vie zloinaca, rekoh postieno. Odlazim na poinak, ali san ne dolazi. Zloinac Batko ni meni ne da da zaspim. Simon Vizental je poduavao: Uinimo sve da zloinci mirno ne spavaju. Neto ne valja: sad zloinci spavaju snom pravednika, a istraivai ratnih zloina se prevru kao evapi.

28. avgust

Jutros na Facebooku zatiem sljedeu poruku: Gospodine Radoniu, piem vam zbog filma koji sam gledala na B92 o zloincu Batku. Videla sam da se bavite istraivanjem zloina koji je on izvrio nad Vaim narodom... Sramota me je, izvinite molim Vas, toliku sramotu oseam dok sluam sve ove ene koje je silovao, da Vam ne mogu to opisati. Izvinite to Vam piem, ali imam neopisivu potrebu bar da vam se iskreno i od srca izvinem. Nadam se da ima Boga i pravde! Lidija Ele. Nijesam znao da je film prikazao i beogradski B92. Zahvaljujem Lidiji, dodajui da moje istraivanje ratnih zloina nije povezano samo sa mojim narodom, ve sa zloinima poinjenim nad svim narodima.

2. septembar

Evo me u fojnikom Reumalu. Dr. Semiha Hodi treba da izvri elektromiografiju, tj. da ispita elektrinu provodljivost u mojim miiima. Trai od mene da sjednem na terapeutski sto. Nita ne upuuje na iskustvo koje nikad neu zaboraviti. Uzi-

39

ma iglu duine 5-6 centimetara i pita da li se plaim. Gotovo uvrijeen odgovaram: Ma ne. e da lijepa doktorka pomisli da se jedan eki Radoni boji igle. Doktorka jednom rukom prihvata moju aku, a drugom, u mii izmeu palca i kaiprsta, zabija iglu. I to svom duinom. Stiem zube, a ona na iglu kai neke ice. Uz to, trai da napreem ubodeni mii dok na ekranu oitava rezultat. Slijedi ubod u mii iznad ake, pa druga ruka, pa ubod u mii iznad koljena i u predjelu tabana, pa druga noga, pa drugi taban... Tu tek boli, majin sine. Evo me kao vudu lutkica. Crni eki, to ne spasi sebe i na vrijeme ne ree da se strano boji igle, da pada u nesvijest im je vidi. Ovako pogibe bez puke, ovjee. Dok mi doktorka saoptava da moj rezultat nije dobar, ali ni toliko lo kako se na prvi pogled moglo pomisliti, ja se kao prebijeni maak vuem po onoj ordinaciji i hvatam se kvake. * * * Na izlazu iz Reumala srijeem kolegu i prijatelja Emira Habula. Mislim da je i on tu zbog problema s kimom. Jes avola, nedavno je, veli, imao infarkt. Tu je na rehabilitaciji... Odmah zaboravih na moju vudu-seansu. Crnogorski mediji javljaju da je u 81. godini umro Radovan ukanovi, otac premijera Mila ukanovia. Radovan je bio sudija crnogorskog Ustavnog suda u penziji. Pravni fakultet je, to nisam znao, zavrio u Sarajevu, karijeru sudije zapoeo u Visokom. Na sahrani nisam bio, ali oevici kau da je to bila najvea sahrana u novijoj istoriji Crne Gore. Vea ak i od sahrane oca nekadanjeg efa crnogorske tajne policije, Boka Bojovia, koju sam, prije nekoliko godina, opisao u knjizi Iza maske. Uzeh knjigu da provjerim da li se to promijenilo u crnogorskom ojskom i sojskom mentalitetu. Tri sedmice uoi podnoenja ostavke efu tajne policije, Boku Bojoviu, umire otac. Na sahrani u Kuima, nadomak Podgorice, okupilo se na hiljade ljudi. Na red za izjavljivanje sauea ekalo se satima. I pored tako velike guve neki su se opet vraali u red da bi po drugi, ili trei put izjavili sauee efu crnogorske tajne slube. Htjeli su, ti dobri ljudi, da budu sigurni da e ef UDB-e primijetiti njihovo prisustvo na sahrani svog oca.

13. septembar

40

A onda je Bojoviu priao jedan tadanji visokopozicionirani pripadnik crnogorskog MUP-a da izjavi sauee. Tokom ljubljena sa tunim Bojoviem obratio mu se bratskim rijeima: Boko, molim te nemoj ti vie plakat za oca, no u ja... Za razliku od sahrane, na etrdesnici na kojoj se po pravoslavnom obiaju pored porodice okupljaju i prijatelji druga slika: nie nikog, nema prijatelja, samo najua rodbina. Nije doao ni portvovani policajac rezervni plako. Razlog: Bojovi je u meuvremenu zglajzao. I na sahrani Radovana ukanovia, priaju mi kolege novinari, ista slika: bilo je mnogo dobrih ljudi koji su se u red za sauee vraali vie puta. Zbog toga su duhoviti Cetinjani, po tradiciji ne ba naklonjeni ukanoviu, predloili da se tokom sauea, kao na glasanju, uvede prskanje prstiju sprejom kako isti ljudi ne bi mogli vie puta izjavljivati sauee. Ako bi Milo ukanovi, kako se pekulie, narednih dana napustio politiku, uvjeren sam da bi se ista slika, kao na etrdesnici oca efa tajne policije, ponovila i u premijerovom sluaju. Naravno, to nema veze sa asnim pokojnicima, ve sa ivim Crnogorcima. Dobro vee, Veovii... Marko mi veli da se sprema za knjievno vee u Graanici i da se, dok eta Sarajevom, dri poznatog podruja: Oiao sam se kratko, na dva centa. Ne znam hoe li i dalje dobacivati Karadiu! To su neki dripci, mladi, mislim da nisu ni uli za mene, objanjava Marko. Podsjeam ga da su sarajevskoj kotlini dobacivali i nobelovcima. Andriu su, dopunjuje me Marko, dobacivali: Pisac, napie li se ta?. To je runa strana Sarajeva koju ja znam od 1963. To se nije pomjerilo ovih 47 godina...

16. septembar

17. septembar

Tuno jutro: moli me Dario Novali, urednik sarajevskog Starta da provjerim da li je Esma Pali, o ijoj sam potrazi za nestalim suprugom zajedno sa Alenom Drljeviem snimio dokumentarni film, doivjela teak srani udar. Darijova kerka ide u isti razred sa Esminom, pa su djeca neto naula. Zovem prijatelja i efa Centra za srce, prof. dr Mirsada Kacilu, da se raspitam. Veli da su joj jutros ugradili dva stenta i da e, na sreu, sve biti u redu.

41

Jutros se operisala i Jasenka Perovi, koja je sudjelovala u Karnevalu. Njoj su, tokom deportovanja bh. izbjeglica, crnogorski policajci u smrt poslali brata Alenka. Dr. ike Beli je operisao Jasenku. Objanjava mi da su joj uklonili vorie iz dojke i da se, na sreu, ne radi o malignitetu. Ipak, sretan dan: kako je moglo biti, dobro su prole. elim im brz oporavak. Na poziv urednika Zvonka Maria, gostujem u treem Dnevniku TVSA. Tema: svjedoenje biveg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovia pred podgorikim sudom na suenju optuenim policijskim funkcionerima za ratni zloin deportovanje bh. izbjeglica. Bulatovi je u Podgorici izjavio da za smrt 86 deportovanih Bosanaca i Hercegovaca nisu krivi crnogorski dravni organi. Poklanjam se sjenima svih nevinih rtava, iako sam uvjeren da ih zla sudbina nije zadesila krivicom dravnih organa Crne Gore, ve optim okolnostima koje su vladale u tom trenutku, kazao je Bulatovi. Masno lae Bulatovi Momir, rekoh, izmeu ostalog, na TV. Te ljude je hapsila crnogorska policija, koja jeste dravni organ Crne Gore. Ne udi to Bulatovi izigrava Majku Terezu. U vrijeme deportacija on je u Crnoj Gori bio to i Slobodan Miloevi u Srbiji: apsolutni gospodar ivota i smrti. A to to Bulatovi, po komandnoj odgovornosti, ne odgovara za zlu sudbinu nevinih ljudi i opte okolnosti koje su vladale u tom trenutku, iskljuivo moe da zahvali Karli Del Ponte. Gospoa nije bila zainteresovana da ovaj ratni zloin procesuira u Hagu, iako joj je materijal blagovremeno dostavljen. eki lino uruio.

30. septembar

07. oktobar

Nobelovu nagradu za knjievnost dobio peruanski knjievnik Mario Vargas Ljosa. Eto, nakon brojnih kandidatura i tridesetogodinjeg ekanja Ljosa je, konano, postao nobelovac. Sredinom juna 1995. godine, na poziv beogradskog Media centra i uvene londonske organizacije protiv cenzure Article 19, boravio sam u Beogradu na dvodnevnom skupu. Tema: Mediji u ratu. Razlog: nekoliko dana ranije, Osnovni sud u Podgorici osudio me na dva mjeseca zatvora, uslovno na godinu, jer sam u svom tekstu u Monitoru blagovremeno opisao kako su

42

crnogorski rezervisti predvoeni generalima JNA, Pavlom Strugarom i njegovim zamjenikom Radomirom Damjanoviem, ruili i pljakali Dubrovnik. Nije mi se tih dana ilo u osinjak, ali kada mi je Hari tajner, direktor beogradskog Medija centra, rekao da e skupu prisustvovati Mario Vargas Ljosa, te da u pored njega i Marka Tompsona, koji e promovisati svoju knjigu Proizvodnja rata, i ja biti jedan od govornika, zaboravio sam na sve opasnosti. Tokom jutarnje debate profesor Rejmond Lou iz Instituta za slobodu izraavanja u Junoj Africi govorio je o putevima pomirenja bijele i crne zajednice nakon propasti reima aparthejda. Ja sam govorio o tome kako su tadanja JNA i crnogorski rezervisti bratski ruili i pljakali Dubrovnik, kako su na Monitor bacali bombe, o institucionalnim i vaninstitucionalnim suenjima novinarima... Institucionalno suenje je, naglasio sam, kada vlast osudi nepodobne novinare u sudskom procesu, makar on bio i neregularan. Kao mene na primjer. I te kazne su po pravilu, ma kako to na prvi pogled izgledalo paradoksalno, humanije od vaninstitucionalnih. One su mnogo brutalnije. Kao primjer naveo sam ubistvo beogradske novinarke Dade Vujasinovi. Nesrenoj Dadi je vaninstitucionalno presudio Miloeviev ui kabinet smrti. Smaknue je izvreno tako to je inscenirano Dadino samoubistvo lovakom pukom. Likvidirana je zbog istraivakih tekstova o ratnoj mafiji. Vrijeme je potvrdilo koliko sam bio u pravu: petnaest godina kasnije, novi balistiki nalazi iskljuili su mogunost da je Dada izvrila samoubistvo, pa je Tuilatvo naloilo beogradskoj policiji da prikupi nove dokaze o njenom ubistvu. Na skupu sam podsjetio, takoe, kako je 20. januara te 1995. godine, oko 21 sat, vaninstitucionalno pucano na moju majku i suprugu. Hitac nepoznatog napadaa proletio je tik iznad njihovih glava. Znao sam: bio je to samo hitac opomene. Miloevievi majstori za smaknue, kao od ale, pogode ibicu na sto metara, a kamoli da ne pogode dvije ene sa dvadesetak metara. Uostalom, ni municije im nikad nije falilo. Nakon mog izlaganja uslijedila je pauza. U vie nego skuenom foajeu Kulturnog centra, gdje ni igla nije mogla pasti, naao sam se u krugu diplomata, novinara, boraca za ljudska prava. Zanimali su ih detalji presude, pucnjave, reagovanja... Taman sam se fino raspriao kada me za ruku povukao moj prijatelj, Zoran Ljumovi, predsjednik poslanikog kluba antiratnog Liberalnog saveza u crnogorskom parlamentu.

43

 eki, hoe da se sa tobom upozna Ljosa, veli mi Ljuma. Kaem mu da malo saeka, i nastavljam razgovor sa, koliko se mogu sjetiti, otpravnikom poslova Ambasade Velike Britanije u Beogradu. Nakon par sekundi, opet me Ljuma vue za rukav. Ovog puta mnogo glasnije veli: eki, ovjee, hoe sa tobom da se upozna Ljosa. Trgao sam se. Slavni pisac, Mario Vargas Ljosa, eka da se upoznamo. Propadoh u zemlju. Ekspresno sam se izvinio i izrazio veliku ast to ga mogu lino upoznati. Interesovao se za moj sluaj, raspitivao se da li planiram da napustim zemlju, pitao kako moe pomoi, da li da inicira da se sa ovog skupa izda protestno saoptenje... Svojom mirnoom Ljosa je rasprio moje predrasude o temperamentnim i priljivim Latinoamerikancima. Oduevio me jednostavnou i skromnou, kakvu, valjda, posjeduju ljudi svjesni svoje veliine. Tokom zajednikog ruka Ljosa je ispriao, izmeu ostalog, kako se i sam bavio novinarstvom. Radio je za Frans pres i francusku nacionalnu televiziju. Ipak, mnogo vie je sluao, nego to je govorio. Na zavretku skupa, direktorica lana 19, Sandra Koliver, istakla je da osude novinara Monitora, ekija Radonia i Vesne Kosti, novinarke beogradskog NIN-a, na zatvorske kazne zbog kritike funkcionera, mogu biti poetak zabrinjavajue prakse zatite monih pojedinaca, na tetu slobode tampe. Sa skupa je upuen i protest podgorikoj i beogradskoj vlasti. Ubijeen sam da je do ovog dolo i zaslugom velikog pisca. Drago mi je da se Ljosinog dolaska u Beograd sjetio i Hari tajner. U svom tekstu, povodom objave da je slavni Peruanac dobio Nobelovu nagradu za knjievnost, tajner u maloj dopuni biografije nobelovca, konstatuje: Razumljivo je, dakle, da takvoj linosti, pa kada jo dobije i Nobela, mediji posvete mnogo panje. Ali zato ovde niko bar koliko sam boravei van Beograda zapazio ne pominje da je pre petnaest godina nobelovac Mario Vargas Ljosa boravio u naem glavnom gradu?! Evo, zato, male dopune inae prilino opirnim njegovim biografijama. Beogradski Medija centar je oduvek odravao veze i saraivao sa mnogim slinim svetskim vladinim i nevladinim organizacijama. Jedna od takvih bila je i lan 19 (Article 19) iz Londona. To je specifina organizacija koja se bavi promocijom i odbranom slobode izraavanja i slobode medija irom sveta... Kada je 1994. godine ova organizacija objavila knjigu Marka

44

Tompsona Proizvodnja ratamediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Medija centar je traio i dobio pravo da knjigu objavi u Beogradu. Prijateljima iz lana 19 predloili smo da na promociju knjige dovedu i neku svetski poznatu linost koja podrava njihov rad. I zajedno sa autorom knjige i direktorkom lana 19, doao je Mario Vargas Ljosa. To moda i ne bi bilo neuobiajeno da se nije radilo o Jugoslaviji 1995. godine, zemlji kojom je vladao Slobodan Miloevi. O tom vremenu, za neupuene, samo ovaj podatak niko nije mogao, odnosno smeo da nam da prostoriju za promociju. Zahvaljujui linom prijateljstvu (pomalo i hrabrosti), Branko Gligori, upravo smenjeni direktor Doma omladine, ustupio je svoj kafi u foajeu Kulturnog centra. Ne znam koliko je ljudi uspelo da ue u mali,skueni prostor na Trgu republike, znam samo da je bila neopisiva guva, da smo se svi gadno preznojavali... Ljosa je, naravno, bio glavna zvezda na promociji... Za celu koloniju nezavisnih medija i novinara, pogotovo za organizatore (Medija centar u saradnji sa Radijem B92), bio je to pravi praznik. I podsticaj, biljei tajner. U kasnim veernjim satima odlazim na poinak. S udnom dilemom: da li se peruanski literarni arobnjak danas uopte sjea ekija, tajnera i beogradskog skupa?

45

Ljubica Arsi Jelena Lengold

DIJALOG

Ljubica Arsi i Jelena Lengold*

PATNJA JE NAJVEI TABU

Ljubica: Kad smo se nas dve upoznale, bila si pesnikinja, a onda je dolo do preokreta. Poela si da pie prie. Kako pesnik vidi svet a kako prozni pisac? Pitam te to zato jer ja nikad nisam pisala pesme zato to smatram da je to poseban talenat s kojim se ovek rodi, koji u njemu postoji kao poseban zov, posebna osetljivost. Jelena: Obino ljudi misle da proza nadrasta pesnitvo. Mislim da je to uvredljivo za pesnitvo jer je ono, po mom miljenju, kruna knjievnosti. Ja sam i pre poezije, jo sa dvadesetak godina, pokuavala da piem prie ali mi se nisu svidele. Verovatno je trebalo da proe neko vreme, da steknem ivotno iskustvo i sazrim. To je vana razlika izmeu proze i poezije, poeziju moe da pie mlad, kad nema iskustva, iz nekog svog biolokog, instinktivnog znanja, i da to bude dobro. S prozom to nije sluaj. Ona trai zrelost. Tako je barem bilo sa mnom. Moje rane prie inile su mi se neutemeljene, likovi bledi i neuverljivi, ali sam imala u svesti da u to nekad, u budunosti, raditi. Tako sam do svoje tridesete pisala pesme i one su bile sav moj svet. Mada sam i tada puno itala prie, koje su na neki nain uticale na moje pesme, koje su postajale sve due. U stvari, moja knjiga pesama Sliice iz ivota kapelmajstora je na pola puta do proze, sa utvrenim redosledom pesama, sa poglavljima o kapelmajstoru, ija se sudbina tokom knjige razvija kao u romanu. Bilo je posle toga sasvim prirodno da nastavim s prozom. Ljubica: Poezija je, dakle, zov mladosti, neto povezano s nagonskim i afektivnim... Jelena: Ne verujem da je kod svih tako. Ima ljudi koji piu poeziju itavog ivota. Ali ja sam kasnije u trenucima nekih zanosa, u nekim podignutim emotivnim stanjima, pokuavala da napiem pesmu i zakljuila da vie ne mogu. Ljubica: Znai li to da je pisanje pesme spontan in dok se u prozi primenjuju zanatska znanja koja ima iskusan stvaralac?
Jelena Lengold je jedna od najznaajnijih savremenih srpskih spisateljica. Pie pesme, prie, romane. Njene knjige poezije su: Raspad botanike (1982), Podneblje maka (1986), Prolazak anela (1989), Sliice iz ivota kapelmajstora (1991). Prie su joj objavljene u knjigama Pokisli lavovi (1994), Lift (1999), Vaarski maioniar (2008) i Pretesterii me (2010). Zastupljena je u mnogim antologijama, a prie i pesme su joj prevedene na engleski, italijanski, danski, bugarski, ukrajinski, poljski jezik. Za knjigu pesama Sliice iz ivota kapelmajstora dobila je nagradu ura Jaki. Za zbirku pria Vaarski maioniar dobila nagrade Biljana Jovanovi i ensko pero. Desetak godina je bila novinarka i urednica u redakciji kulture Radio Beograda. Sada je projekt-koordinator Nansenskolen humanistike akademije iz Lilehamera u Norvekoj. U svojoj trenutnoj profesiji bavi se temama: medijacija, dijalog, meuetnika tolerancija, diskriminacija, pregovaranje, ljudska prava i mirno reavanje sukoba. ivi u Beogradu.

49

Jelena: To zavisi od oveka. Neki celog ivota piu sve, romane, prie, pesme, eseje, knjievne kritike, drame... Ima onih koji piu samo jedno. Besmisleno je izvlaiti neke zakonitosti, nema pravila za mladost ili za iskustvo zrelosti. Mene je u jednom trenutku poezija jednostavno napustila. Zato i kako, ja to ne znam. Jedino znam da se faze u ivotu smenjuju. Ljubica: Hajdemo da priamo o tvojim priama koje mene nadahnjuju i oduevljavaju. Ne znam da li je to za tebe uvredljivo ali u njima vrlo enski nastupa. Jelena: Misli? Ljubica: Ja ih vidim kao sugestivno prianje koje izlazi iz enskog iskustva, a pri tom nije ono to svi smatraju, kad se pomene ensko pismo, inferiorno i sladunjavo. Za mene je enstveno i jako. Kako ti razmilja o enskom i mukom pismu? Zanimljivo mi je da razmiljanje o mukom i enskom pismu ujem ba od tebe jer mislim da si ti uradila ono to mukarci ne mogu. Jelena: Ti zna da ja imam mnogo pria napisanih u mukom licu. Namerno sam ih pisala da bih pokazala da mogu da piem i ovako i onako, i kao ena i kao mukarac. Mislim da dobar pisac mora da osea i jedno i drugo. Ako sebe ogranii samo na jedno, to je onda kao ovo o poeziji i prozi, to smo priale. Loe. to se tie takozvanog enskog pisma, ve sam nebrojeno puta na to odgovarala i ta pria je toliko potroena i prepuna stereotipa da je meni ve od toga muka. Kau, pie enski ali ne sladunjavo, kao da se podrazumeva da se od ene oekuje sladunjavo. Ima toliko ena koje ne piu sladunjavo i mukaraca koji su skloni kiu. Ljubica: Treba razbiti te stereotipe i govoriti o enskom i mukom pismu kao razliitim strategijama pripovedanja koje nisu ni bolja ni gora jedna od druge, ve su u pitanju razliiti naini. Jelena: Razbijam stereotipe tako to uopte ne priam o tome. Ta je pria besmislena. Volim da mi se ljudi obraaju kao piscu, a ne kao eni. ena sam u drugim oblastima ivota, ovde sam pisac.

50

Ljubica: Da, ali tvoje erotsko u priama dato je iz jednog ugla koji nije vizura mukarca. I kad pie iz mukog naratora, prepoznajem da je on vien oima ene, onako kako ena zamilja ta jedan mukarac vidi i osea. Jelena: Knjiga Vaarski maioniar dobila je ime po istoimenoj prii napisanoj u mukom licu, koja ima iskljuivo muki eros. Ne znam za druge ene, ali mislim da ja mogu da piem i iz mukog i iz enskog ugla. Malo se alim, ali mislim da kad uem u kreativno stanje, mogu da osetim ta se zbiva u erosu i mukarca i ene. Ljubica: Prie su ti prefinjene ali i smele. Vidim da se u njima poigrava tabuima, onim o emu je sramota da se pria. ta misli o pievom zadatku da te tabue malo prodrma ako ve ne moe da ih razbije? Jelena: Ja lino nemam tabue u pisanju. Da ih imam, ne bih o njima pisala. Na ta, u stvari, misli? Ljubica: Ima jednu priu o lezbejkama. Jelena: Da, ima takvih pria. Ima pria u kojima se pominje incest, ili pria u kojima se otvoreno pria o seksu. Za mene seks nije tabu, ne vidim u njemu nita sramotno. Meni piscu su intrigantne stvari na ivici, mada i obina ljudska pria moe da bude zanimljiva. Zavisi, naravno, kako se ispria. Ima ona pria o branom paru i maku, gde se preko eninog odnosa prema maki pria o njenom odnosu prema muu i njegovom neverstvu. U njoj nema nieg neobinog ali je umetniki ispriana. to se tabua tie, za mene su najvei tabui ljudska patnja, naputanje, smrt, rastanci, nestanak bilo ega. Straniji su mi nego ovi drutveno uspostavljeni tabui. Ljubica: Ovo to si rekla vrlo je interesantno. Misli da ljudi o patnji, rastanku ne priaju na pravi nain, da i u tome postoje stereotipi i zabrane? Jelena: Stereotipi postoje u svemu. Patnja je najvei tabu. Ljudima je zabranjeno, naroito u ovom modernom svetu, da budu tuni, da pate, da kau da ne mogu, da budu slabi. To je postalo neprihvatljivo i nije vie moderno, na rubu je nepri-

51

stojnog. Nije im doputeno da se zbog svoje patnje zapuste. Zbog lepog ponaanja i civilizacijskog zahteva nametnuto im je da odravaju sebe. Ljudska patnja je mnogo vei tabu od seksa. U nju bi svaki sociolog, psiholog ili pisac trebalo da ue i razgradi je do najsitnijih detalja, da vidi koje su njene razmere i ta sve sa njom moe da se uradi. Patnja je neto od ega se ljudi sklanjaju. Ako je tabu neto od ega ljudi bee, onda to sigurno nije seks. Ljubica: Kako pisac moe da pomogne da se tabu oko patnje razgradi? Jelena: Ne znam da li je uopte uloga pisca da pomae. Ne znam ni ta je uopte uloga pisca. Mnogi ljudi su mi rekli da su se prepoznali u mojim priama, a i meni je, kad sam bila mlada, doivevi otkrovenje u itanju, bilo lake kad bih videla da su neke moje muke ispisane u knjigama. ovek se oseti manje usamljenim jer vidi da ono teko i skriveno u njemu postoji i kod drugih i da jo neko o tome razmilja. Iako je ljudima tada lake, ne mislim da je ba u tome uloga pisca. Ljubica: Zato onda piemo? Jelena: Pie se iz sebinih razloga. Nijedan pisac ne pie zbog drugih ljudi, zbog altruizma, da bi uinio svojim itaocima. To je besmisleno. Piemo zbog sebe, iz svog narcizma i autentine potrebe da se realizujemo. Svako ima tu potrebu, a pisci je ostvaruju pisanjem knjiga i susretom sa itaocima. Mada, bilo je u istoriji i onih koji nisu eleli da im knjige dou u ruke italaca. Pisac ima jaku narcistiku i sebinu potrebu da iz sebe izbaci to ludilo. Moda je to neka vrsta introspekcije, kroz koju se preispitujemo i verujemo, kao pravi narcisi, da su sve nae misli dragocene i da treba to vie toga da zabeleimo. Zapisati, staviti na papir, da se sluajno ne izgubi! Udata sam za pisca i imam u kui duplu dozu tog narcizma. Ljubica: Je l itate jedno drugom ono to napiete? Jelena: itamo, on meni vie nego ja njemu. On je aforistiar i pie svaki dan, za razliku od mene koja sam jedan uasno lenj pisac.

52

Ljubica: Pored narcisa, ja bih elela da budem malo i voajer pa da zavirim u tvoju spisateljsku radionicu u kojoj stvara svoje prie. Svaki pisac ima neki magijski koncept, neku tajnu u kojoj sebe podvrgava da bi doao do tih duboko skrivenih sadraja. Ja, na primer, sluam odreenu muziku koju biram prema onome ta elim da saoptim. Zapisujem slike i delove razgovora u jedno bloke. Jelena: Nikad nita ne zapisujem iako mi mu, koji stalno neto zapisuje u svoj bloki, govori da bi bilo dobro da zabeleim neke ideje. Jednom u dva meseca sednem i zbog nekog roka, ili izdavaa Gojka Boovia, koji me opominje da je vreme da predam knjigu, krenem da piem. Obino u glavi imam samo prvu reenicu. ta e se dalje deavati s tom reenicom, ili likom, ja nemam pojma. Priu ispiem u naredna dva-tri sata, za onoliko vremena koliko mi je potrebno da je iskucam, kao da mi je neko diktira, i ona obino ostane takva kakva je. Ne menjam je kasnije, moda nekoliko zareza. Mu mi pronae lektorsku ili korektorsku greku, a ja ne radim mnogo na svojim priama. Pored prve reenice, smislim i kako e pria da se zove. Ponekad pokuam unapred da smislim neki pravac, koji onda moji likovi menjaju, kao da imaju neki svoj ivot koji im pokazuje ta dalje treba da se deava. Putam ih da oni sami vode priu. Ne, to nije fraza niti neki moj umetniki mambo-dambo, stvarno ti kaem da je oni sami ispisuju. Da se ja pitam, verovatno bih imala mnogo vie pria sa hepiendom. Meutim, moji junaci su uglavnom neki melanholici i depresivci koji esto tragino zavre, ponekad i samoubistvom. Takva je njihova volja. Moje je samo da ih stavim na papir. Ljubica: Prie su ti stilski vrlo doterane, muziki odnegovane. U njima se uje muzika, kao ono u filmu kad muzika vodi emociju ispred slike. Jelena: Mislim da imam dobro oseanje ritma. To mi je bilo vano i kod poezije, a i u priama. Zato se nerviram kad neko eli da mi promeni neku re koja onda, tako promenjena, izneverava moj unutranji ritam. Ima neega u tome da ljudi koji lepo pevaju, a ja mislim da lepo pevam, uspevaju da muziki iskomponuju priu. Ljubica: U njima se osea ona muzika otkucaja srca, line frekvencije. Da li svoje prie povezuje s nekom odreenom

53

muzikom, koju slua ili koja je u tvojoj glavi. Meni lii da ti slua dez jer veto improvizuje. Jelena: Volim da sluam Arsena Dedia ali i modernu muziku. Inae, kod mene je u kui esto buka i obino je svata ukljueno. Ne bi verovala ali sam mnoge prie napisala uz tretanje radija i televizije. Iz muevljeve radne sobi uje se glasna muzika koju voli da slua. Uprkos tome mogu da se potpuno iskljuim i usredsredim samo na tekst. Ljubica: Ti si kao ehov koji je mogao da pie svugde, i u kafani i na eleznikoj stanici. Jelena: Mogu i ja. Ponekad neto napiem u gradskom prevozu. Mislim da sam navebala tu koncentraciju jo dok sam radila na Radiju, kad je nas desetak delilo jednu malu redakciju sa samo etiri pisae maine. Ljubica: U tvojim priama ima pametnog i tananog humora. Duhovitost je dragocena retkost, koja polazi za rukom samo izabranima. Nema mnogo onih koji uspevaju da nas zasmeju, a mnogi, izgleda, smatraju da je smeh trivijalna i povrna stvar. Primeujem da se iz knjievnosti iselila strast, ona strast prema ivotu bez koje nema prave slike sveta. Jelena: Kod nas ima puno pisaca koji misle da treba da mudruju na nain koji nam nabija komplekse. ita takvu neku knjigu i prosto se osea krivom to ne razume ta je pisac hteo da kae. Veruju da dobra knjiga mora da bude dosadna. Ako je zabavna, tu neto nije u redu. Pretpostavljam da ovo izlazi od pogrene pretpostavke da se do onog to vredi dolazi teko. Ja, naprotiv, mislim da ima smisla raditi samo ono to nam ide lako i to nam prua veliko zadovoljstvo. Sve to nam je teko moda nije pravi posao za nas, to ne znai da se ne treba potruditi, ali u tom trudu mora da bude i zadovoljstva. Ako ovek osea muku i ne voli ono to radi, teko da u tome moe da uspe. esto mislimo da smo proitali neto vredno ako nas je knjiga izmrcvarila pa smo je istrpeli iz kulturolokih zahteva, jer je dobila nagrade i kritiari su je oznaili kao nezaobilaznu. Ja mislim da knjiga na prvom mestu mora da bude zanimljiva. To je i najvanija uloga pisca, da bude zabavlja, to se nikako ne izjednaava s trivijalnim. Od ovoga

54

e verovatno mnogim piscima da se digne kosa na glavi ali to me ba briga. Prvo zabava, pa e tek onda kroz zabavu itaocu uspeti da saopti i jo neto. Pisac mora da dopusti itaocu da ponekad malo uzme vazduh, da predahne. Ne moete ga stalno gnjeiti i u filozofskoj i emotivnoj presiji oekivati da on to ita, ita, ita, bez odmora od tegoba i pameti prosutih na prethodnih dvesta stranica. Ljubica: Zato se smeh smatra skrajnutim kad je on jedan od retkih darova, poseban talenat? Malo je onih koji uspevaju da zasmeju oveanstvo, mnogo je vie onih koji ga rastuuju ili promiljaju cedei suvu drenovinu. Ljudima kao da nije potrebna igra. A opet, smisao za humor je vanredan talenat. Rei nekom da bude duhovit je isto kao zadati mu zadatak da bude lep ili pametan. Jelena: To je velika tema o kojoj esto priam sa svojim muem, satiriarem, koji prilino pati zbog toga to se sve ono vezano za humor i satiru smatra lepravim i lagodnim, bez potrebne umetnike teine, kao neto treerazredno. Moda ako bismo otili malo dalje, doli bismo i do nekih religioznih zabrana na radost i smeh. Ili je to potreba ljudi da sami pred sobom glume da su odrasli, jer veina ljudi misli da su odrasli ako su ozbiljni i ne smeju se, da kroz igru ponitavaju sebe kao ozbiljno i odgovorno bie. Meutim, igra, smeh, radost, strast, to su osnovni elementi ivotne energije. Oni nas ine ivima. Ako toga nema, teko da se moe optiti s drugim ljudima. Ljubica: Za pisca je, dakle, vano da kako zna i ume ostane dete. Jelena: Kad sa nekim razgovara kroz umetnost, ako se obraa samo njegovom odraslom delu linosti, onda dobija i odgovor iz odraslog. Dobar pisac mora da se obraa detetu u svom itaocu, jer u tom detetu su emocije i kreacija. Stvaralatvo nam ne dolazi iz odraslog ve iz deteta. Ljubica: Detinjstvo nije samo Edenski vrt u kome se ivi radost prvi put vienih i doivljenih stvari. Ono je istovremeno radosno i tuno. Jelena: O detinjstvu stalno mislim i dan danas volim da itam knjige koje priaju o detinjim danima. Detinjstva su, ba tako

55

to si rekla, i arobna i tuna, ak i kad su najsrenija. U stvari, detinjstvo je jedna vrlo muna stvar i jedan od velikih tabua. esto se idealizuje kao sreno i najlepe doba, zato to nema odgovornosti koje ima odrastao ovek. Dete toga nije svesno jer nikad nije radilo i ne zna kako je to imati efa ili ii na posao. Ali je detetu mnogo tee nego odraslom zato to ima mnogo vie strahova, jer je zabrinuto za mnoge stvari, nije mu dosta toga jasno, ljudski odnosi, na primer, u kojima ono tek neto nasluuje. Osea se krivim za mnoge stvari koje nije skrivilo. Govorim i o srenoj deci, ne samo o onima s traumatinim detinjstvom. Deca imaju mnogo problema u svojoj glavi, mnogo briga. Kad odraste, mnoge ti se stvari razjasne, shvati kakve su veze izmeu tebe i ostatka sveta, to ti pomae da zauzme poziciju. Kad si dete, bori se za sve to. Vrlo si nemoan. Za mene su detinjstva vrlo inspirativna zbog te muke odrastanja i traenja svog mesta u svetu. Ljubica: Vrlo je interesantno tvoje rusko poreklo, sa dedom Lavom iz tvojih pria. Sve to izgleda egzotino, potpuno razliito od mog detinjstva u dvoritima beogradske ubure. Ruska krv je na poseban nain bojila tvoje detinjstvo i odrastanje. Oseam kako se iz ruskih klasika sliva pomalo i u tvoju prozu. Jelena: Imam prie u kojima sam inspirisana ruskom klasikom mada ona nije, naalost, moja najomiljenija knjievnost. Vie sam okrenuta ka modernoj zapadnoj literaturi ali jesam odrasla na ruskim knjigama i u tipinoj ruskoj emociji bliskosti, nenosti i prenaglaenih izliva oseanja. Nije to bilo preterano starovremenski ali je bilo izuzetno neno. U naoj kui je postojao viak emocija svake vrste, ba onakav kakav moe da nae u ruskoj knjievnosti, i to je sigurno uticalo na mene. Kasnije, nisam znala ta da radim sa svim tim emocijama i ranjivou. U naoj kui svi su bili puni obzira, a to se danas teko uklapa u ovaj surovi svet i zato se uglavnom oseam kao da sam pala s Marsa. Zbog toga sam se svela na svoj mikro svet sa malo ljudi koji me ne ugroavaju. Ljubica: Kao da danas nema mnogo empatije, uivljavanja u tue emocije. Svet je postao surov ili nam se moda samo takvim ini? Jelena: Ne znam da li je nekad bilo drugaije. U svetu u kom sam ja odrastala bilo je vie oseanja. Ne znam da li je

56

svuda bilo kao u mojoj porodici jer je to bio jedan konstantni raspad od emocija, ljubavi, patnje... Ovaj sadanji ravnoduni i pragmatini svet je za mene vrlo, vrlo neprepoznatljiv. Ljubica: Utoite i bekstvo iz njega pronalazimo u itanju. Koji pisci su te snano udarili i usmerili prema knjievnosti. Jelena: Moj reperotoar knjiga za devojice bio je uobiajen, onaj koji si verovatno imala i ti. Nita me od toga nije mimoilo. Ni Grika vjetica, ni Fransoaz Sagan, ni Katerina, Mirjam, ceo taj paket. Mnogo sam itala, naroito sam volela da itam poeziju. Ali presudna knjiga za moj poetski doivljaj sveta bila je Golobova zbirka Grlice u umi. To je taj ritam koji je nastavio da ivi u svemu to sam kasnije pisala. Proitala sam tu knjigu i pomislila: To sam ja i to elim da budem. Mislim na energiju koja je potpuno pogodila neku moju frekvenciju. Posle toga, kad sam poela da piem prie, proitala sam knjigu Jana Mekjuana Uteha stranaca. Ne mogu ti opisati kako je ta knjiga delovala na mene. I kad sam je prolog leta opet proitala, dakle, posle dvadeset godina, shvatila sam koliko sam pria izvukla iz te knjige. Nisam je, naravno, plagirala, ve sam prepoznala retroaktivno u toj knjizi one reenice koje su otile direktno u moju podsvest i iz kojih e posle mnogo vremena nastati neke moje prie. Prekretnica je bila i Smrt u Veneciji Tomasa Mana. I pre te knjige sam nasluivala surovost lepote, smrtonosni aspekt ljubavi i strasti, ali sam uz tu knjigu prvi put to istinski osetila, i sama poela da se time u pisanju bavim. Razvijala sam se kao pisac i uz Rejmonda Karvera i arlsa Bukovskog, koji je bio neka vrsta nae seksualne revolucije. On mi je pokazao da stvari ne moraju da budu sladunjave da bi bile i nene. asopis Pismo, koji je ureivao Raa Livada, sa Albaharijevim divnim prevodima, otvorio mi je vrata amerike kratke prie i to je bilo dragoceno. Ljubica: Neki pisci smatraju da ne treba da itaju, da ih itanje kvari i navodno negativno utie na njihov stil. Sve vie ujem kako mladi pisci u svojim intervjuima izjavljuju kao ih itanje ometa u stvaralatvu. Kao da zaboravljaju da se kroz itanje ui zanat. Jelena: Da li je mogue? Ne bih mogla da zamislim svoj ivot bez itanja. itam stalno i puno, trudim se da proitam knjige i novih kolega i pisaca iz moje generacije. Trudim se da pratim i ta se novo pie na ex-yu prostoru. Ne mogu da

57

postignem sve jer se mnogo objavljuje, a mene dosta toga interesuje. Osim beletristike itam i eseje, politike komentare, na primer one kakve pie Teofil Pani ili kakve je pisao Stojan Cerovi. Pisac moe itanjem samo da profitira jer ako naiemo na dobru i srodnu knjigu, ona moe na talasu emocij tako da te podigne i da te inspirie da krene u neku linu priu. Jedna re je ponekad dovoljna da me pokrene i usmeri ka emociji koja je duboko skrivena. Na kraju, treba potovati svoje kolege i savremenike koji piu tu pored tebe. Postoje pisci koje radije itam, ali ima i onih koje itam prosto da bih bila informisana, da bih znala zato se za njih pria da su loi i dosadni. Ljubica: itanje esto postaje zamena za ivot. Ljudi koji mnogo itaju vrednuju italako iskustvo podjednako vanim kao i ivotno. ta misli o onoj kiovskoj paraleli ivot-literatura? U kakvoj vezi oni stoje, da li se literatura oslanja na ivot i koliko joj je ivot potreban kao inspirator, a koliko je sama sposobna da neto smisli? Ja lino volim da piem o nekom proivljenom iskustvu, koje se usadilo duboko u mene kao moja pria, koju sam i sama doivela ili sam o njoj mnogo razmiljala. A ti? Jelena: Imam u knjigama est samoubica, zamisli da sam ih sve proivela! Ljubica: Ali sigurno si o tome razmiljala. Jelena: Nisam nikada razmiljala suicidalno. Ne mora da proivi svaku emociju i misao koju ima u prii. Treba da posmatra i paljivo slua ljude, da o njima razmilja. Interesuju me ljudi i volim sa njima da priam. Internet je fantastina stvar, dosta vremena izgubim askajui s nepoznatim ljudima i sluajui njihove prie. Za mene je to vrlo inspirativno, kad ujem kako sve ljudi mogu da razmiljaju, tako ih upoznajem, vidim ime su sve zaokupljeni. ujem stvari koje mi nikad ne bi pale na pamet! Ljubica: Danas ljude prilino zaokuplja istorija. I pisci, bar kod nas, vrlo poseu za istorijskim temama. Na naem izdavakom tritu sve je vie istorijskih romana, kako onih o bliskim dogaajima tako i onih koji poniru u davnu prolost. Da li je to i neka vrsta bekstva od stvarnosti?

58

Jelena: Neki pisci imaju potrebu da istrauju svoje kolektivno bie i da kroz to dou do linog. Mene vie zanima lina perspektiva ali ne mogu da poreknem da je kolektivno vrlo interesantno. Istorija nije bekstvo, to je naa stvarnost. Imali smo je poslednjih petnaest godina toliko da je preplavila skoro sve i postala naa stvarnost. Veoma sam se za nju interesovala i bila ukljuena u mnoge dogaaje, jedino ih nisam stavljala u prie, to ne znai da me istorija nije interesovala. Po mom oseanju, tome nije mesto u mojim knjigama. Ima sjajnih pisaca poput Milana Kundere, koji uspevaju da aktuelnu istoriju i politiku stave u svoje knjige. Ali nije svako Kundera ili Orvel. Mnogima nedostaje distanca ili ih politika povue da skliznu u dnevno, trivijalno, moralizatorsko. Ljubica: Nekad, u represivnim drutvima, pisac je morao da svoje politike stavove, koje nije smeo da javno iskae, zavue u knjievnost i time ih uini manje ali dovoljno vidljivima. Sad kad svako u novinama moe da napie ta misli, vie nema smisla uvlaiti u knjievnost pamflete i politike stavove. Literatura, ini mi se, treba da se oslobodi tog politikog balasta i ostane sama sa sobom. Jelena: Da bi neko napisao dobru knjigu, u kojoj ima i istorije i politike i sagledavanja drutva, treba da bude istinski veliki pisac. Mislim da nama takav nedostaje, onakav kakvih je nekad bilo. Mi u ovom trenutku nemamo svog Balzaka koji bi napisao roman od hiljadu likova, ljudskih sudbina i koji bi naslikao ovo vreme i drutvo kakvo jeste, sa svim bolestima i perverzijama. Francuski pisac Miel Uelbek je na tom tragu, ali ja mislim na Balkan. Nama nedostaje jedan takav pisac. A materijala za pisanje postoji na pretek! Ljubica: Ovaj razgovor smo vodile za asopis Sarajevske sveske. U njemu si objavljivala svoje tekstove. ta misli o tom projektu, koji se, evo, ve pojavljuje kao klasika, da jedan ovakav asopis, vrlo bogato i studiozno predstavlja kulture naroda, razliitih ali koji su jedan drugom blizu? Jelena: Sarajevske sveske su odlian asopis, naroito za nas, radoznale pisce, koji elimo da znamo ta se na ovim prostorima pie i kako se razmilja. Sve to nas povezuje u vremenima rastanaka, sve je to od ogromnog znaaja.

59

Devad Karahasan Petar Bojani Sanja Milutinovi-Bojani Slobodan najder Predrag Luci Ilina Jakimovska Tvrtko Kulenovi Ilma Rakusa Andrea Lei Sinan Gudevi Naser eerovi Ljiljana op Almir Baovi Tatjana Juki Milija Gluhovi Omer Hadiselimovi Adijata abi Elizabeta eleva Heinz Gnter Schmitz

TEMA BROJA

MELANKOLIJA /NOSTALGIJA

 PHOTO BY FRANK ROTH

Devad Karahasan

Boravak u ogledalu
U romanu Zimsko ljetovanje Vladan Desnica pripovijeda o grupi Zadrana koji su, bjeei od saveznikih bombardiranja tokom Drugoga svjetskog rata, napustili svoj grad i dospjeli u selo Smiljevce u njegovome neposrednom zaleu. Iz njihovog pribjeita pucao je vidik na razoreni grad u nizini i more pred njim, naglaava se u romanu. Oni dakle vide svijet u kojem se donedavno odvijao njihov ivot, oni imaju informacije o svakoj promjeni i svakom dogaaju, oni promatraju svako novo bombardiranje i bar otprilike znaju koje su zgrade taj put razorene, a po tome mogu pretpostaviti ko je stradao, jer od prolaznika i iz razgovora sa susjedima, prilikom rijetkih posjeta svom gradu, znaju ko od njihovih sugraana jo istrajava kod kue i moe stradati od saveznikih bombi. Oni vide kakvo je vrijeme u njihovom gradu i na moru pred njim, znaju ega nema i ta se moe nabaviti, uvijek na vrijeme saznaju koga treba oaliti, ko je otiao, kome se nalo dijete. Njihova egzistencijalna situacija je, kao to se vidi na prvi pogled, izrazito paradoksalna: oni znaju sve o svome dosadanjem svijetu, ali nisu vie njegov dio, oni imaju informacije o ivotu koji se odvija u njihovom svijetu, ali ne mogu sudjelovati u tom ivotu. Umjesto ivota, oni imaju znanje i razumijevanje. Kao da svijet u kojem se odvijao njihov ivot, jedini svijet koji bi za njih mogao biti stvaran, gledaju kroz staklenu pregradu. Oni, recimo, vide more pred svojim gradom, ali se u tome moru ne mogu okupati i ne udiu jod u njegovim isparenjima. Oni znaju kakve probleme imaju njihovi donedavni sugraani da nabave hranu, dobro razumiju te probleme i alosno stanje svojih sugraana, ali oni ne osjeaju njihovu glad, ne doivljavaju uvijek iznova strah koji su upoznali njihovi sugraani ekajui u redu na racionirani hljeb i nemaju njihovo iskustvo boravka u mrklome mraku sklonita. Oni vide koje su kue poruene saveznikim bombama i znaju ko je ivio u tim kuama, pa na osnovu toga mogu s visokim stupnjem vjerovatnosti naslutiti da je stradala kominica ta-i-ta; ali oni ne mogu ukloniti kamenu prainu s lica nekadanje kominice, ne mogu pored tijela staviti otrgnuti ud, ne osjeaju gr u

63

stomaku od pogleda na lokvu krvi. Sve to oni zamiljaju, oni ak gotovo sigurno znaju da se to upravo tako dogaa i izgleda, ali nemaju neposredno osjetilno saznanje svega toga, pa im zato manjka i stvarna konkretna emotivna reakcija na stvari i dogaaje. Njima, najkrae reeno, manjka patetiko saznanje svega onoga to proivljavaju njihovi dojueranji sugraani u Zadru. Naime stvarno, konkretno emotivno saznanje otkriva nam i uva neponovljivu pojedinanost svakog dogaaja i svakog bia, ono nas podsjea na injenicu da se stvarnost i ivot sastoje od samih unikata, jer se ni jedno bie i ni jedan dogaaj nee ponoviti. Znanje koje nekadanji Zadrani imaju, naprotiv, uopava i apstrahira, ono je racionalno, logiko, matematiko, ono nas nastoji uvjeriti da je sve zamjenljivo, viekratno i ope. Ne znam kako da jasno izrazim ovaj element ivotne situacije Desniinih Zadrana u Smiljevcima, jer je najoiglednije stvari gotovo nemogue jasno izraziti. Jasno je da svaki od njih tuguje za stradalom kominicom, ili osjea bol, bijes, oajanje, ta ve, ali je njegovu emociju izazvalo, dozvalo, njegovo znanje o stvarima, a ne neposredno osjetilno suoenje sa samom stvari u njezinoj punoj konkretnosti i neponovljivosti. Kad bi on bio u Zadru i pokuao, recimo, ukloniti kamenu prainu s mrtvog lica svoje kominice, njegova emocija bi bila proizvedena neposrednim osjetilnim saznanjem i iskustvom, ona bi imala neto tjelesno jer bi bila izazvana tjelesnim senzacijama, a kao posljedica toga bi i njegovo patetiko saznanje bilo konkretnije i u izvjesnom smislu vrjednije. Njemu bi u tom sluaju emocija bila nametnuta, izazvana snanim osjetilnim doivljajem, pa bi i patetiko saznanje dogaaja ili bia koje on saznaje bilo cjelovitije i jae vezano za sam dogaaj odnosno bie, dakle to bi bilo patetiko saznanje vanjskog svijeta, koje ga vezuje za taj svijet ili ga bar pribliava njemu. Ovako, dok je on u Smiljevcima, njegova tuga, bol ili oajanje zbog neega to se dogodilo u Zadru, dolaze iz njega, potaknuti njegovim znanjem, imaginacijom ili kojom ve duhovnom sposobnou. Njegova je emocija nuno openita, jer nije izazvana neposrednim pogledom na mrtvo lice i grem u elucu od pogleda na krv koja se grua, nego je dozvana iz njega, proizvedena radom njegovoga duhovnog bia. Zato ga ta emocija ne vezuje za vanjski stvarni svijet, nego ga dodatno udaljava od njega. A njihovo patetiko saznanje ivota koji se odvija u Zadru onakvo je kakvo se stie kroz staklenu pregradu: ono je

64

vie od puke informacije, ali je manje od ivota, jer su sadraji tog saznanja potekli iz njihovih bia, a ne iz svijeta koji treba saznati. Stvari stoje obrnuto simetrino sa svijetom sela Smiljevaca u koji su oni dospjeli. Dijelove toga svijeta oni osjetilno doivljavaju, ali te doivljaje ne razumiju, ne reflektiraju, i zato ih ne mogu pretvoriti u duhovne sadraje. Mali ljudi, koje su upoznali na selu, jedva da su pokazivali neto zajedniko s djecom, kakvu su imali prilike upoznati u Zadru. Okus mlijeka se nije mogao povezati s kravom, ni nakon to su vidjeli kako njihove domaice muzu krave i dobivaju mlijeko. ak ni smrt i aljenje za mrtvim, stvari koje bi trebale biti univerzalne i za sve ljude jednake, na selu nije imalo niega zajednikog sa smru i tugovanjem kakvo su oni poznavali iz grada (Ali to uope nije plakanje, to nije aljenje, to ne slii ni na to! Jesi li primijetila ...kad seljaci za nekim ale, po njihovom aljenju nikako ne moe razumjeti ni ko je umro... ni u kom im je stepenu srodstva, ni da li im je uope u rodu; kukaju sve onako bez reda, neumjereno, obilato, pretjerano, govori Anita u 19. poglavlju romana). Stvarno selo, u koje su dospjeli nakon bijega iz Zadra, nije izbrisalo, ak nije dovelo u pitanje, slike, predrasude i uvjerenja o selu, s kojima su oni ivjeli u gradu. Svaki od njih imao je, naravno, svoje predrasude, koje na neki nain odgovaraju njegovom karakteru (kakav ovjek, takve i predrasude), tako da je za mladu majku Lizetu selo bilo mjesto gdje ima izobilja pilia, purana, pruta, vina, i gdje se pred Uskrs ovce dadu na posao da nakote dovoljno janjaca a kokoi da snesu dovoljno jaja. Na selu, dakle, ima obilno svega, ali nadasve mlijeka, mlijeka!, dok je za njezinog mua, berberina Ernesta, selo prije svega ambijent u kojem se za skupe pare prodaje loe vino dodatno pokvareno bojom i eerom. Te slike se, kaem, boravkom na selu nisu potvrdile, ali nisu ni nestale, moda nisu bile jake kao prije dolaska na selo, ali su bile jo uvijek dovoljno jake da zadarske izbjeglice ne usvoje kao svoju predodbu sela ono to su tu, u Smiljevcima, vidjeli i doivjeli. Tako su oni, kako rekoh, boravili u sreditu paradoksa. Namjerno ne kaem ivjeli, ne zato to knjievni junaci ne ive, nego zato to je sredite paradoksa mjesto na kojem se ne moe ivjeti, moda zato to je prazno, a moda zato to je nama ljudima nemogue podnijeti intenzitet s kojim se Istina objavljuje u, naizgled praznome, sreditu paradoksa. Ono to vide i razumiju, oni ne mogu dodirnuti i omirisati, a ono to

65

dodiruju i gledaju svojim oima, ne mogu razumjeti i usvojiti duhom. Oni nisu dio svijeta u kojem se odvija njihov duhovni ivot, tako da ustvari ne sudjeluju u svom ivotu; a jednako malo su dio svijeta u kojem tjelesno borave, jer od tog svijeta oni niti ta razumiju, niti ta mogu zadrati u svom duhu. Oni kao da su okrueni staklenim pregradama, kao da su zatoeni unutar ogledala. Ogledalo ovdje ne treba shvatiti kao metaforu ili kao usporedbu kojom se eli ilustrirati odnosno pojasniti ivotna situacija Desniinih junaka. Treba ga shvatiti doslovno, jer ogledalo je oigledno temelj romaneskne forme. Tako roman obre, onako kako bi to uinilo ogledalo, i sredinji pripovjedaki motiv: socijalnog stranca, junaka koji je dospio u njemu strani ambijent, knjievna tradicija je u pravilu predstavljala kao seljaka u gradu, gotovo redovno kao komini lik, koji izaziva smijeh nesporazumima u koje stalno upada (zato mora biti stranac, u evropskoj knjievnosti komini likovi moraju biti stranci, da bismo se mogli smijati ponienjima kojima su izvrgnuti ili nevoljama koje ih stiu); u Zimskom ljetovanju, suprotno tome, socijalni stranci su stanovnici grada koji su dospjeli na selo, a u tome stranstvovanju oni nisu komini nego tragini.

2.
Na davno proitani (i u meuvremenu uvelike zaboravljeni) roman Vladana Desnice podsjetio me je jedan razgovor s prijateljem Draganom T. Ve sedamnaest godina Dragan ivi u Vancouveru, pa nam je telefon jedina mogunost neposredne komunikacije. Prije godinu-dvije nazvao me je i pitao kako sam, pa je bio prisiljen uti litaniju koju odslua svaki blizak ovjek, koji neoprezno prevali to pitanje preko usana. Objasnio sam mu da nema nita novo, to je najbolja vijest za ovjeka u mojim godinama, ali da se ipak moram aliti, jer premalo radim, a i to malo to uradim nije dobro, jer ostaje nejasno, nedovreno i esto proturjeno; strano je to to sve vie razumijem i sve manje ivim, jer svijet kao da se udaljava od mene, ili ja od njega, uporno mi ostaje dalek i nedohvatan, nikako da mi se otkrije i pokae, ili da nekako drugaije odgovori na moj trud da ga doivim. Dragan me dobro poznaje, zato je preuo vei dio moje alopojke i osvrnuo se jedino na onaj dio u kojem kukam

66

da premalo i loe radim, te me pokuao utjeiti primjedbom da se na vruinama, koje vladaju u Sarajevu, ustvari ne moe dobro raditi; na to sam ga ja, naravno, zbunjeno upitao otkud on zna da u Sarajevu vladaju nepodnoljive vruine. Objasnio mi je da on svako jutro, odmah nakon jutarnje toalete, na internetu pogleda kakvo je vrijeme u Sarajevu, a tek onda se otiskuje u dan koji je pred njim. To mu je postalo sastavni dio jutra, kao pranje zuba i doruak, kao da mu dan ne moe stvarno poeti ako ne zna kakvo je vrijeme i ta je novo u Sarajevu. Kasnije sam se sjetio njegovoga udnog ponaanja prilikom rijetkih posjeta Sarajevu, prije svega naina na koji je govorio o svom gradu. On nije primijetio niti jednu od brojnih promjena: ulice i trgove nazivao je njihovim starim imenima, nove lokale, otvorene na mjestu nekog od starih, nazivao je imenom staroga, pored novih zgrada podignutih u staroj gradskoj jezgri, koje vrijeaju oi a pogotovo ukus, prolazio je kao da ih nema (on kao da ih zaista nije vidio!), nije opaao da na nekim esmama, na kojima smo svojevremeno obavezno zastajali, vie ne tee voda... On je mijenjao novac u Borovu, dakle u banci otvorenoj u nekadanjoj prodavaonici obue Borovo, kupio je krznenu kapu u Velefarmaciji, a evape je i dalje redovno jeo kod Haseta rahmetli. Svoje Sarajevo, ono upameno, ono koje postoji jo jedino u njegovom duhu, on nije naputao prilikom boravaka ovdje, kao to iz njega nije odlazio dok je u Vancouveru zaraivao hljeb nasuni; a ovo novo, stvarno, Sarajevo koje materijalno postoji u vanjskom svijetu, on nije vidio nita bolje tokom kratkih ljetnih boravaka ovdje, nego to ga je vidio tokom dugih mjeseci i godina tamo. Ne bi se on mogao vratiti da ivi ovamo, to smo vie puta zakljuili u razgovorima na tu temu, neizbjenu u svakom razgovoru sa svakim iseljenikom, predugo on ivi tamo i navikao se na forme ponaanja i strukture drutva u Canadi, u Vancouveru se sasvim dobro snaao i zasnovao familiju, navikao se na visok standard i pogodnosti koje nudi grad na obali mora sa skijakim terenima u pozadini; ali jo manje moe otii iz onog Sarajeva u kojem je proivio mladost i koje je jednom zauvijek postalo njegov svijet. Tako se moj prijatelj nalazi u bizarnoj situaciji da, takorei neprekidno, boravi u dva grada, a ne ivi stvarno ni u jednom od njih. On bolje od mene zna kakvo je vrijeme u Sarajevu i kakve su cijene na auto-pijaci na Stupu, ali Sarajevo koje postoji u vanjskom svijetu on ne dodiruje i ne mirie, ne sudjeluje

67

u njegovom ivotu i ne opaa procese koji se u njemu odvijaju. On o svom gradu ima gotovo sve informacije, ali malo ili nimalo osjetilnih doivljaja toga grada, predmeta koji ga ine i dogaaja koji se u njemu odvijaju, vjetrova i kia koji se na njega obaraju, ljudi koji taj grad brane i prljaju, trude se da ga uine jo gorim ili kroz njega ravnoduno prolaze, gledajui kako da ga napuste, to jest kamo da se sklone iz njega, kako bi oni rekli. On istovremeno ivi, sasvim lijepo nota bene, u Vancouveru, ali se njegovo patetiko bie, pogotovo njegovo emotivno pamenje, u tom gradu ne moe osjetiti kod kue on u Vancouveru ima emotivno pamenje petnaestogodinjaka, to je prilino malo, ustvari nepodnoljivo, za ovjeka starog pedeset i neto godina. Duhovnu i materijalnu stranu svog ivota, emotivni i razumni kompleks svoga duhovnog bia, prolost i sadanjost koje su mu dosuene, on ne moe pomiriti i dovesti u sklad. On zna ali ne ivi, ono to razumije on ne osjea, a ono to osjea ne povezuje ga sa svijetom izvan njega, jer se odnosi na stvari kojih u vanjskom svijetu vie nema. Upravo kao junaci Vladana Desnice iz romana Zimsko ljetovanje.

3.
Poznajem ja Draganovo i stanje Desniinih junaka iz vlastitog iskustva, ve jako dugo i, naalost, suvie dobro. Ali razumijevanje tog stanja ne dugujem samo iskustvu, nego i literaturi: ja sam negdje proitao taan i iscrpan opis toga stanja, takorei njegovu dijagnozu, to gotovo sigurno znam jo od onog razgovora s Draganom T. Mislim da sam ve tada, dok sam razmiljao o Draganovoj duhovnoj i egzistencijalnoj situaciji, neposredno nakon telefonskog razgovora s njim, negdje u malom mozgu znao da sam proitao opis te situacije i da svoje suosjeanje s prijateljem dugujem toj lektiri koliko i svojim iskustvima. Kotalo me je mnogo truda i vremena da se sjetim gdje sam to proitao, a onda sam, sasvim sluajno, zahvaljujui navici da uvijek iznova itam iste autore, naiao na mjesto koje opisuje moja iskustva i duhovno stanje mog prijatelja. ... ja nikad nisam bio ovjek: jo od roenja je to bila moja nesrea; a ta nesrea je, zbog mog odgoja, postala ba prava. Ako si dijete a druga djeca se igraju, ale, ili ta ve drugo rade; ah, ili ako si mladi a drugi mladii ljube, pleu ili ta drugo oni

68

ine: tu biti duh, iako si dijete ili mladi to je strahovita muka! jo stranija ako, uz pomo svoje fantazije, uspijeva izgledati kao da si najmlai od svih mladia! Ta nesrea je, meutim, u etrdesetoj godini ve neto manja, a u vjenosti nije vie sadrana. Ja nisam iskusio neposrednost i zato nisam, jednostavno ljudski reeno, nikada ivio; ja sam s refleksijom poeo, a nisam tek kasnije, vremenom, sabrao neto malo refleksija; ja sam ustvari refleksija od poetka do kraja. U dvama periodima neposrednosti, kao dijete i kao mladi, nisam imao problema da naem izlaz, kao to ih refleksija nikad nema, pa sam se vadio iz neprilike oponaajui mladenatvo i tako sam, nesvjestan dara koji sam dobio, propatio bol to nisam kao drugi (Stajalite za moje djelovanje kao pisca). Tako svoju ivotnu muku izraava Sren Kierkegaard, opisujui istovremeno duhovno stanje Draganovo, moje i sve veeg broja naih suvremenika. Tanije bi, ustvari, bilo rei da on to stanje dijagnosticira i daje mu pravo ime. On ga zove melankolija. Melankolija je, kako su stari uili, stanje duha proisteklo iz nekog poremeaja u koliini ili temperaturi crne ui sadrane u tijelu. Naprimjer u spisu Problem XXX, 1 iz 4. stoljea stare ere, koji se dugo pripisivao Aristotelu, a vjerovatno ga je napisao njegov uenik Teofrast, iscrpno se i sistematino objanjava utjecaj crne ui na ljudski karakter i ponaanje, to jest klasificiraju se i tumae razliiti tipovi melankolije. Razlikuje se izmeu crne ui s kojom je ovjek roen i koju njegovo tijelo proizvodi takorei prirodno, u skladu sa sebi uroenim osobinama i formama djelovanja, na jednoj strani, i one crne ui koju ovjek unosi sa hranom ili je njegovo tijelo proizvodi pod utjecajem vanjskih faktora (recimo straha, napora, onoga to bi se danas nazvalo stresom, i sl.). Viak ili manjak ove druge vrste crne ui nije bolest, nego stanje, i rjeava se dijetom i promjenom naina ivota, dok ona prva vrsta prouzrokuje bolesnu melankoliju ako je ima previe ili premalo, tako da se i Heraklovi epileptini napadi tumae kao melankolija izazvana vikom crne ui. (Inae je ovaj spis svojevrsno heroiziranje melankolije, on i poinje pitanjem Zato su svi istaknuti ljudi, da li filozofi, dravnici, pjesnici ili umjetnici, oigledno bili melankolici?, da bi u drugom dijelu melankolino stanje gotovo identificirao s platonovskim boanskim ludilom.) Manjak uroene crne ui izaziva melankolina stanja koja bi se mogla nazvati bijegom od svijeta - strah, potrebu za samoom, tupost i emotivnu blokiranost, manjak energije i opu

69

nesposobnost za djelovanje, dok viak crne ui ovjeka ini hiperaktivnim, agresivnim, otvorenim i drueljubivim...Treba li napominjati da su to dvije forme jednog stanja, koje se takorei ogledavaju jedna u drugoj? Drugi faktor koji odreuje tip melankolije od koje e patiti neki ovjek, pored koliine crne ui, je njezina temperatura. Ako se crna u u tijelu jednog ovjeka zagrijava iznad normalne (da ne kaem prosjene) temperature, ona tog ovjeka dovodi u stanja oduevljenja, mahnite hrabrosti, kristalno jasnog vienja i miljenja, gotovo proroke sposobnosti da nasluti i ak jasno vidi budunost, dovodi ga, najkrae reeno, u ono stanje koje je Platon zvao mania, a spis Problem XXX, 1 ga poredi s pijanstvom od vina ili neke druge droge. Ohlaena crna u, nasuprot tome, ovjeka dovodi u stanje tuposti, doslovno tjelesne obamrlosti u kojoj tijelo mnogo slabije osjea vanjske podraaje, straha i bezvoljnosti, nesposobnosti da se jasno vidi i odluuje, u stanje u kojem se ni jedna elja ne dovrava i ne pretvara u jasan osjeaj. Ne treba, naravno, napominjati da je uenje o crnoj ui, odnosno o etiri temeljna tjelesna soka, iako je nastalo u ranom helenizmu, zapravo pitagorejsko. Za pitagorejce je kvadrat bio forma dovrenosti, zaokruenosti, cjeline, kao to je broj etiri bio aritmetiki ekvivalent tih osobina. etiri je jednako zbiru, kvadratu i proizvodu svoje polovine, etiri je prvi broj koji je djeljiv s drugim brojem (dva i tri su djeljivi jedino sa sobom), s brojem etiri se dovrava prva desetica u nizu prirodnih brojeva (sabrano s brojevima koji mu prethode, etiri daje deset). etiri su strane svijeta, etiri su godinja doba, etiri su gradivna elementa svijeta (vatra, zemlja, zrak i voda), pa su etiri i temeljna soka u ljudskom tijelu (krv, uta u, crna u i flegma). Tokom treeg i drugog stoljea stare ere nastalo je mnogo spisa, utemeljenih na uvjerenju da se ovjek i kosmos odraavaju jedan u drugome, kao mikrokosmos u makrokosmosu, koji su dalje razvijali uenje o etiri tjelesna soka, vazda u kvadratinim odnosno etverolanim formulama. Tako se u jednome od tih spisa (O grai univerzuma i ovjeka, nepoznatog autora) pojedini tjelesni sokovi vezuju za njima odgovarajue organe, godinja doba, ivotne periode... Svaki gradivni element, kako svijeta tako i ovjeka, dakle kako makrokosmosa tako i mikrokosmosa, ima sebi odgovarajui sok, pa se krv, kao tjelesni sok, vezuje za zrak, crna u za zemlju, uta u za vatru, a flegma za vodu; svaki od tih sokova

70

ima i svoje godinje doba, to jest dio godine u kojem on vlada, pa u proljee prevladava krv, flegma u zimu, crna u u jesen, a uta u u ljeto, odnosno krv prevladava u djetinjstvu, crna u u muevnom dobu, flegma u starosti a uta u u mladosti. Pojedini sokovi se vezuju i za njima odgovarajue organe (krv, naprimjer, boravi u srcu, a crna u u jetri), odnosno tjelesne otvore kroz koje izlazi i objavljuje se, tj. postaje vidljiva (krv kroz nos, flegma kroz usta, crna u kroz oi, a uta kroz ui). Ve u kasnoj antici je nastalo i uenje koje svakome od tjelesnih sokova pripisuje odgovarajui temperament, tako da bi ovjek u ijem tijelu krv prevladava nad ostalim sokovima bio sangvinik, crnoj ui bi odgovarao melankolik, utoj ui kolerik, a flegmi flegmatik. Nekoliko stoljea kasnije, kad je evropska kultura, preko islamske, dobila osnovna astroloka znanja i predodbe, svaki tjelesni sok je dobio svoju planetu odnosno zvijezdu, svoj odsjeak zvjezdanog neba i godinjeg ciklusa, svoj horoskopski znak, reklo bi se danas. Tada su melankolici postali Saturnova djeca, odnosno djeca Kronosa.

4.
Nije nevano da je astrologija melankolike vezala za Kronosa, odnosno Saturna, njegovu rimsku inaicu. Kronos je, naime, prvi buntovnik, onaj koji se pobunio protiv oca i skrivio uspostavljanje tradicije, pamenja, sistema pravila koja odreuju odnose meu iteljima svijeta i odnos tih itelja prema postojanju samom (iz krvi, koja je iz odsjeenog spolnog uda Kronosovog oca Urana, pala na Majku Zemlju, rodile su se Erinije, boice koje kanjavaju ubistvo roditelja i krivokletstvo). Osim toga, Kronos je vladao svijetom u zlatno doba, to jest onda kad je svijet nastanjivala zlatna ljudska rasa. To bi znailo da se melankolici prema tradiciji odnose strastvenije od ostalih ljudi, bilo da se bune protiv nje (kao to se Kronos pobunio protiv oca), bilo da je uvaju strasnije od drugih, jer su bolje od drugih svjesni njezine vrijednosti. A to to su u doba Kronosove vladavine na svijetu ivjeli ljudi zlatne rase, upuuje na to da su melankolici, ljudi koji na svijetu borave u znaku Saturna, predisponirani da pamte zlatno doba, jedno bolje vrijeme i podnoljiviji nain postojanja. Ili da se tee od ostalih ljudi mire s postojanjem na koje su osueni u ovom svijetu.

71

Mislim da je na tu dimenziju melankolije mislio Romano Guardini, kad je ustvrdio da ovjeka melankolinog senzibiliteta ranjava nemilosrdnost postojanja. I to je upravo neporecivost ono to ranjava; posvemanja patnja; patnja nemonih i slabih; patnja ivotinja i nijemih stvorenja... U krajnjoj liniji tu se nita ne da promijeniti. To je neopozivo. To je tako i tako ostaje. A upravo to je teko. Ranjava jadnost postojanja; ranjava to je ono tako runo, tako plitko... Praznina u svemu tome. ovjek bi poelio rei: metafizika praznina. To je taka u kojoj se melankolija povezuje s dosadom. I to s jednom odreenom vrstom dosade, kakvu doivljavaju samo odreene prirode. Ona ne znai da ovjek ne radi nita ozbiljno, da se vue besposlen. Ona se moe provlaiti kroz cijeli jedan ivot ispunjen radom, kae Guardini (Vom Sinn der Schwermut). A sve to pogotovo ranjava, ako se ovjekova dua sjea zlatnog doba, dakle postojanja koje nije bilo nemilosrdno i plitko ili se barem nije doivljavalo kao takvo, jer su ga doivljavali ljudi zlatne rase. S ovim korespondira ono to o melankoliji i Saturnovoj djeci, u 60. poglavlju prve knjige svoga monumentalnog djela o tajnoj filozofiji (De occulta philosophia), kae Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim: Budui da je sam Saturn hladan i suh, upravo kao melankolini sok, on svakodnevno uliva oduevljenje, odrava ga i uveava. A kako je on, osim toga, uzrok promatranja u tiini, okrenut od svih javnih stvari i najvii meu planetama, on ne poziva duu samo na okretanje od vanjskih prema unutranjim poslovima, nego je i uzdie od zemaljskih stvari, penjui je do najviih i darujui joj znanje i sposobnost da vidi unaprijed. Na to misli Aristoteles, kad u svom spisu o Problemima kae: na temelju svoje melankoline prirode neki su postali upravo boanski ljudi i proricali su budunost. Neke konstante se u opisima melankolije i u razmiljanjima o njoj primjeuju, bez obzira na perspektivu i nain miljenja pojedinih autora. Svi oni naglaavaju sveobuhvatnost melankolije, to jest izraavaju uvjerenje da ona odreuje stanje cijeloga ljudskog bia, zajedno sa svim elementima i sposobnostima ovjeka, kao i njegov odnos sa svijetom izvan njega. Veliki perzijski lijenik al-Razi, a onda i njegov veliki uenik Ibn Sina, naglaavali su da melankolija pogaa obje funkcije mozga, naime i miljenje i imaginaciju, sposobnost uoavanja prisutnih stvari i razumijevanja njihovih odnosa, kao i sposobnost dozivanja

72

odsutnih stvari, rad pojmovima kao i rad slikama. Ali ona isto tako odreuje to kako ovjek osjea vlastito tijelo, ponaanje tog tijela i njegove reakcije na svijet koji ga okruuje i na podraaje iz tog svijeta. Ona odreuje ovjekov odnos prema sebi, koliko i njegov odnos prema drugim ljudima, prema stvarima i pojavama oko njega, prema prisutnome i odsutnome (zbog ega al-Razi i njegov veliki uenik naglaavaju i miljenje, i imaginaciju). Pri tom je za melankolino stanje karakteristino, bez obzira na tip melankolije i njezine uzroke (manjak ili viak crne ui, poviena ili sniena temperatura toga tjelesnog soka), to da je melankolian ovjek odvojen od svijeta a njegov doivljaj svijeta, pa ak i sebe samoga, lien neposrednosti. Euforian ili depresivan, obdaren kristalno jasnim miljenjem ili uronjen u nejasne slike i slutnje, melankolik je odvojen od svijeta - on se od svijeta krije ili ga napada, on mu nudi premalo ili previe, on je, kako Romano Guardini lijepo ree, nesposoban da pristane na postojanje onakvo kakvo jeste. Moda je meu konstantama u razmiljanjima o melankoliji najoiglednije uvjerenje gotovo svih autora da melankoliju prati poremeen odnos prema vremenu. Jedan tip melankolika je sav okrenut budunosti, sposoban da vidi unaprijed, nekada obdaren (proklet?) ak i prorokim sposobnostima, dok je drugi uronjen u prolost, koju ne pristaje diferencirati. Melankolik koji ljeti posjeti Veneziju ne moe stvarno uivati, jer je u njegovom duhu sve vrijeme prisutno novembarsko stanje Grada, kojega vlaga izjeda u sri, u dubini zidova, u kostima njegovih stanovnika; on ne moe uivati ni u pogledu na ljepotu djevojke, osim moda u pogledu na onu koja e biti lijepa starica (jer on staricu vidi neto bolje nego djevojku koja stoji pred njim); on bi moda mogao uivati u strahotama zime, kad bi se pristojan melankolik mogao radovati vrevi proljea, koju jasno sluti u zimskom pejsau... Nasuprot njemu stoji onaj tip melankolika koji je sav okrenut prolosti, onaj koji stvarnije i konkretnije osjea Sokratove nego li probleme svoga komije, koji ve u njenoj dobi od pedeset godina shvati ta ga je muilo u petnaestoj, koji svu prolost, svoju i tuu, doivljenu i zamiljenu, nastoji sauvati u njezinoj ukupnosti i u sinkretinoj cjelovitosti neposrednog ivota. On sasvim konkretno i stvarno osjea da je prolost uvjet i temelj sadanjosti, da njegovu kuu nastanjuju mrtvi preci koliko i on, njemu sofisti, koji su nervirali Aristofana i Platona, idu na nerve mnogo jae nego suvremeni sofisti, koji zagauju javne medije njegovoga

73

grada. Pri tom je vano naglasiti da melankolik ovog tipa nije konzervativac u uobiajenom smislu te rijei. Konzervativac se, naime, raduje svakoj promjeni koju je sprijeio i uiva u svemu to je sauvao, dok se melankolik ne raduje - njemu je prolost, dodue, blia i stvarnija od sadanjosti, ali ni s njom on nema neposredan odnos, pa joj se ne moe ni radovati. Najkrae reeno, melankolik ne ivi. Njemu je znanje oduzelo ivot, razumijevanje mu je pojelo osjetilni doivljaj i samu sposobnost za njega, njegova osjeanja dolaze iz njega, pa ne mogu uspostaviti vezu izmeu njega i svijeta koji ga okruuje, ona ga, naprotiv, samo jo vie odvajaju od svijeta. Aristotel je vjerovao da sadanjosti nema jer je trenutak, koji je do mene doao iz budunosti na svom putu u prolost, postao prolost prije nego to sam ja uspio pomisliti s od sada. Zato postoje, logiki gledano, samo budunost i prolost, sadanjosti nema, ali je mi moemo misliti jer je logiki mogua. A ivot se odvija upravo u onoj jedinici vremena koja, logiki gledano, ne postoji, naime u sadanjosti. Nerazmrsivi i neizbrojivi splet mojih relacija sa svijetom oko mene, bezbroj emocionalnih, senzualnih i racionalnih interakcija mog bia s vanjskom stvarnou, materijalni, emotivni, intelektualni, imaginativni i svi drugi sadraji koje moje bie razmjenjuje sa svijetom sve to uspostavlja i jeste sadanjost. Ona se, naravno, uspostavlja, ona je mogua, samo u neposrednosti koja je onako bolno nedostajala Kierkegaardu nema kontakta i nema razmjene izmeu unutranjeg i vanjskog svijeta bia koje je uronjeno u refleksiju, to bie nema neposrednog doivljaja svijeta, pa nema ni sadanjost u kojoj se odvija njegov ivot.

5.
Po tome je melankolik zaista Saturnovo dijete, jer stari su vjerovali da planet Saturn usporava, odgaa, razvlai svaki poduhvat koji stoji u nekoj vezi s njim. A melankolija je, kako slijedi iz gornjih redova, stanje u kojem se zna, uvia i osjea vlastita odvojenost od svijeta i od ivota. To jest uvia se, zna i osjea da do ovjeka njegov vlastiti ivot i svijet dolaze posredno, naknadno, tek onda kad ih je Saturn propustio. U predgovoru njemakom izdanju dragocjene knjige Saturn und Melancholie kae Raymond Klibansky da je za Kierkegaarda melankolija, i to tano odreeni tip melankolije koji je on zvao

74

Tungsind (potitenost, sjeta), najdublji egzistencijalni uvjet ovjeka, koji pati zbog svoje udaljenosti od Boga. Ne znam koliko je to muka ovjeka udaljenog od Boga, pretpostavljam da rijetki sretnici tu muku na trenutke ublae ili zaborave dovodei povremeno sebe u stanje ekstaze, a inae je svi ljudi sve vrijeme dok su ivi imaju. Ili nemaju. Prije bih rekao da je kod melankolije problem nedostupnost svijeta koji je tu, uskraenost za neposredno iskustvo ili neto slino mnogo znanja a malo ili nimalo doivljaja, obilje refleksije a malo ili nimalo osjetilnog iskustva, nesrazmjerno mudra glava i nesrazmjerno glupa ruka, noga, cijelo tijelo. Melankolik boravi u sreditu paradoksa, jer je odvojen od svijeta od kojeg nije udaljen, koji je tu, nadohvat ruke. On svijet ne moe previdjeti i njegove prisutnosti se ne moe osloboditi, jer je za svijet vezan mnogostruko i neraskidivo, iako se ne moe osloboditi osjeanja da nije uistinu njegov dio - niti moe svijetu oko sebe pripasti, niti moe od njega otii. Na brojne veze svakog ovjeka sa svijetom upuuje ve uenje o ovjeku kao mikrokosmosu u kojem se odraava svijet kao makrokosmos , jer su svijet i ovjek graeni od istih elemenata, te ureeni prema slinim ili ak identinim naelima sve to postoji ili je mogue u velikom svijetu, sadrano je u svakom pojedinanom ovjeku, od minerala i tekuina, preko ivotinjskih nagona i stanja, do aneoskih osobina i tenji. To uenje je astrologija uzela jako ozbiljno i razvila ga u jedan komplicirani sistem. Svaka ljudska osobina i svaka injenica ljudskog bia ima svoje ekvivalente u dijelovima (elementima) i osobinama vanjskog svijeta, a jedno i drugo imaju svoje uzroke i ekvivalente u rasporedu, osobinama i konstelacijama nebeskih tijela. Veliki lijenik i alkemiar Theophrastut von Hohenheim zvan Paracelsus tvrdio je, naprimjer, da ozbiljan lijenik nee lijeiti ni zubobolju, a kamo li neku ozbiljnu bolest, prije nego to napravi horoskop svog pacijenta i uspostavi nekakvu harmoniju meu stanjem i osobinama pacijentovog bia sa stanjem i konstelacijama nebeskih tijela, na jednoj strani, te sa osobinama i djelovanjem pojedinih medikamenata i medicinskih intervencija, na drugoj strani. Jedna biljka ili mineral djeluju na jednog ovjeka kao lijek, a na drugoga kao otrov, pod utjecajem jedne zvijezde pozitivno a pod utjecajem neke druge negativno. Lijenikova zadaa, prema Paracelsusu, bila bi dakle da nae lijekove ili medicinske zahvate koji e na datog ovjeka pod datom konstelacijom nebeskih utjecaja djelovati s

75

najviom mjerom dobrih i najmanjom mjerom loih uinaka. Sve je povezano sa svim, a ljudima su dati znanje i duh da te uzajamnosti prepoznaju, razumiju, te da ih iskoriste za dobro, svoje i ope. Veza pojedinih nebeskih tijela i ivih, odnosno neivih bia zemaljskog svijeta, iskazuje se i u obuhvatnim klasifikacijama koje pojedinim nebeskim tijelima pripisuju minerale, biljke i ivotinje koje stoje pod neposrednim utjecajem odreenog nebeskog tijela i utoliko mu pripadaju. Tako Agrippa von Nettesheim u 25. poglavlju prve knjige svoje De occulta philosophia nabraja sve ono to stoji pod utjecajem Saturna, pa kae da tom planetu pripadaju: od kosmikih elemenata u prvom redu zemlja a u drugom voda; od metala olovo i zlato, od tjelesnih sokova crna u; od minerala smei jaspis, kalcedon, safir i magnet; od trava alrauna, mak, zmijska trava, kim i sve opojne trave; od drvea i bunova Saturnu pripadaju oni to nemaju ploda ili imaju crne jagodaste plodove poput kupina i borovnica, ona stabla koja imaju jak miris i crnu sjenu poput empresa, tune vrbe, pinije, one biljke koje se simboliki vezuju za podzemni svijet, poput brljana i crne smokve; saturnske ivotinje su sve one koje puze i ive nou ili u samoi, kao to su krtica, vuk, deva, kornjaa, bazilisk i mazga, a od ptica su Saturnovi dralovi, sove i gavranovi. Treba li napominjati da se ovakvim klasifikacijama melankolija objektivira i preseljava u vanjski svijet, prestajui da bude subjektivno duevno stanje jednog ovjeka i postajui objektivna osobina drveta, ptice ili minerala? Svijet je u astrologiji, kao i u alkemiji, visoko integriran i oduhovljen, tako da se osobine ivih bia ili bar neke manifestacije ivota mogu pojaviti i kod neivih formi postojanja. Lanac utjecaja u Agrippinoj ljestvici saturnskih pojava sasvim je jasan: nebo sa svojim zvijezdama i planetama odreuje sve, pa i to da neki ovjek bude melankolian; u biu onoga kome je to dosueno javlja se viak crne ui, koja prouzrokuje melankolino stanje, kao njegov neposredni materijalni uzrok; kako ovjek, meutim, kao mikrokosmos, korespondira doslovno sa svim, njegove osobine ili bar neke manifestacije ili neki znakovi tih osobina, mogu se javiti, to jest javljaju se, kod biljaka, kod ivotinja, ak i na neivim formama postojanja; tako se, naprimjer, melankolija ili bar neki znakovi melankolinog stanja javlja kod svega to je podreeno Saturnu ili postoji u znaku te planete. Jednom usporedbom, koja bi htjela

76

da oponaa Platonove, ovo bi se moglo pojasniti injenicom da javor ili aba nisu sami po sebi boanski, ali oni koji imaju oi da vide itekako dobro vide i znaju da se boanstvo objavljuje i u njima, tako da i oni sobom upuuju na sveprisutno boanstvo. Analogno tome, gavran sigurno sam po sebi nije melankolian, ali on je sigurno jedan od elemenata, jedan od znakova, melankolije u svijetu. A melankolija postoji objektivno u svijetu jer je proizvodi Saturnov utjecaj na postojanje, s tim da se kod razliitih bia ona razliito manifestira kod ovjeka se manifestira kao psihiko stanje, kod brljana kao simbolika veza s podzemnim svijetom, kod sove kao neraskidiva vezanost te ptice za no. Vjerujem da se na tome temelje nai iskazi o melankoliji jesenjeg pejsaa, melankoliji alosne vrbe, melankoliji sumraka ili o gavranu kao melankolinoj ptici. Svaki oblik postojanja moe biti melankolian ako se iz njega moe naslutiti Saturnovo djelovanje ili ako svojim osobinama upuuje na crnu u i melankolino stanje.

6.
Nazovimo subjektivnom melankolijom stanje jednog ovjeka, a simbolinom melankolijom one elemente vanjskoga, stvarnog svijeta u kojima se objavljuje Saturnovo djelovanje. Adekvatno tome mogli bismo historijskom melankolijom nazvati ono to se dogaa kad Saturn svojim djelovanjem obiljei cijelu jednu epohu. Mislim da ne treba posebno dokazivati kako je taj tip melankolije realnost, bez posebnih objanjenja i bez bojazni da emo ostati neshvaeni govorimo o melankoliji romantizma ili o melankolinom baroku. Moglo bi se rei da su to one epohe u kojima je ope osjeanje svijeta i postojanja melankolino. I pojedinci koji sami po sebi, po svome psihofizikom habitusu, nemaju nita s melankolijom postaju u tim epohama melankolici, jer ih ivotni uvjeti dovode u egzistencijalnu situaciju koja sobom proizvodi melankolino stanje. To su epohe u kojima se melankolino boravi na svijetu, tako da su melankolici svi oni koji u tome vremenu jesu. Moj prijatelj Dragan T., naprimjer, od kojega je ovo razmiljanje krenulo, jedan je od ljudi koji su sve vie nego melankolici. Izrazito sportski tip zainteresiran za sve ugodne stvari ovog svijeta, vie sklon akciji nego refleksiji, skloniji dobrom

77

vicu nego najboljoj lirici - taj ovjek je danas melankolik koliko je to uope mogue. Ne bih provjeravao zna li on ili ne zna da je melankolik, znam da on to jeste i da po svojoj volji i osobinama to ne bi mogao biti. On je i danas onakav kakav je bio u mladosti, s jednim dodatkom koji se s njim naprosto ne moe povezati s upornim, neizbjenim osjeanjem besmisla, uzaludnosti, uskraenosti. Poznajem desetine ljudi koji danas borave na svijetu na Draganov nain, koji su dakle vedri i aktivni ljudi od ivota, a postali su melankolici, jer nisu kod kue tamo gdje borave i nisu prisutni tamo gdje su nekad ivjeli i gdje bi moda mogli stvarno ivjeti. Ako ih ja poznajem desetine, koliko ih tek moraju poznavati ljudi koji su manje asocijalni od mene!? Upravo zastraujui broj prisilnih melankolika koji nastanjuju svijet danas, dovoljno objanjava zato sam poelio razmiljati o tom tipu melankolije i zato sam uope doao na pomisao da bi trebalo govoriti o historijskoj melankoliji. Otkuda tako raireno osjeanje da se ne ivi, nego promatra i razumije? Zato tako mnogo naih suvremenika vjeruje da bi se negdje drugdje moda i moglo biti kod kue, ali sigurno ne tu gdje se sad boravi? Jesu li osobine epohe na koju smo osueni stvorili uvjete u kojima se ljudi osjeaju odvojenim od vlastitih ivota? Za neke od takozvanih ex-Jugoslavena rasutih po svijetu mogli bi se neki uvjerljivi odgovori slutiti i bez razmiljanja. Veina od njih je u zrelim godinama doivjela prisilan rez u svojim ivotima, jedan prekid kontinuiteta u toku djela i dana kakav se teko ili nikako prevladava. To su ljudi koji ive u znaku ekstremne disharmonije izmeu emotivnog i racionalnog, unutranjeg i vanjskog plana vlastitog bia. Ondje gdje borave, ti ljudi imaju emotivno pamenje djece ili mladia, a pri tom su ve zreli ili ak neto stariji ljudi. U zrelim godinama oni su bili prisiljeni mijenjati modele socijalnog ponaanja, jer su dospjeli u drutva utemeljena na formama socijalizacije bitno razliitim od onih koje su oni upoznali. ivjeti u gradu u kojem te niko i nita ne pamti, u gradu u kojem ti nisi doivio pa ni upamtio nita za tebe vano. ivjeti u drutvu u kojem je firma mnogo vanija od porodice i ljubavi, a ti si odrastao u drutvu u kojem su porodica i ljubav, uz domovinu recimo, najvie vrijednosti. U zrelim godinama usvajati osjeanje da je sloboda imati mnogo novca, a ne imati mnogo vremena za sebe, kako si u mladosti nauio. Uiti da je kontrola emocija

78

vana vrijednost i obaveza, nakon to si dobar dio ivota proveo u drutvu koje visoko cijeni iskrenost i pokazivanje emocija, makar ih u stvarnosti ne bilo. (Da bih izbjegao mogue nesporazume, naglaavam da ne smatram dobrim, pogotovo ne boljim, ni jedno ni drugo. Ne pitam je li bolji ambijent iz kojeg su ex-Jugoslaveni protjerani ili onaj u koji su dospjeli, pitam kako izii na kraj s provalijom koja se otvara izmeu patetikog i racionalnog segmenta u biu tih ljudi, izmeu prolosti i sadanjosti u socijalnom segmentu bia, izmeu miljenja i imaginacije.) Ali se i u vezi s njima otvaraju uzbudljiva pitanja. Da li se, i kako, ako da, razlikuje melankolija ekonomskog emigranta iz sredine osamdesetih i ratnog emigranta s poetka devedesetih? Razlikuje li se nostalgija prognanika od nostalgije normalnog izbjeglice? Kako za svojom kuom uzdie ovjek kojeg su komije iz nje otjerale orujem, a kako ovjek koji je izbjegao da bi se spasio od mobilizacije? Jesu li na isti nain melankolini ovjek koji je protjeran, pa se osjea kao rtva, i ovjek koji je u tekom trenutku otiao svojom voljom, pa se moda osjea kao izdajnik? I tako dalje, i tako dalje, pitanja o moguim razlikama meu pojedinim grupama ex-Jugoslavena mogla bi se nizati do u nedogled. (Jo jedna napomena u trudu oko razumijevanja: kad govorim o ex-Jugoslavenima, jugo-nostalgiji i slinim stvarima, ne odnosim se ni prema starim ni prema novim ideolokim modelima, govorim iskljuivo o patetikom znanju koje ljudi nose u sebi.) Za one prisilne... ili historijske melankolike, koji nisu ex-Jugoslaveni a jesu veina u dananjem svijetu, neka uvjerljiva objanjenja daje Richard Sennet kad govori o fleksibilnom ovjeku. To je tipini itelj naeg vremena, ovjek koji je fleksibilan po svojoj neizmjernoj sposobnosti prilagoavanja, jedan od modernih nomada koji idu tamo gdje su upravo potrebni ili gdje se upravo nudi neki posao, tako da mijenjaju gradove, firme i poslove, moda i brane drugove ili cijele familije svako par godina... Moe li taj ovjek uope imati emotivno pamenje? Moe li dospjeti do toga da svijet i sebe pone saznavati patetiki? Emocije su spore, mnogo sporije od razuma, ne mogu se one razviti i osvijestiti u par godina, koliko fleksibilnog ovjeka njegova firma treba u jednom gradu. Za im on moe eznuti? ega se sa sjetom sjeati? Moe li se biti ovjek, to jest kako se bude ovjek ako se nema emotivno pamenje i ako se ni za im ne ezne? ta da ini sa sobom

79

emotivni patuljak, i ako je pri tome intelektualni gigant? U najboljem sluaju, on je udovite, a udovita su, bojim se, osuena na melankoliju. Vjerujem da bi dobar poetak za razgovor o ovim pitanjima bila razmiljanja Roberta Burtona, jednog od onih autora koji su argumentirano tvrdili da su melankoline epohe i melankolini regioni realnost. U uvodu svoje The Anatomy of Melancholy kae, naprimjer, Burton: Kao to u ljudskom tijelu pogrena smjesa sokova moe izazvati bolesne promjene, tako i u jednoj zajednici nastaju patoloka stanja neravnotee, koja se moe prepoznati po njihovim karakteristinim simptomima. Neke od oblika neravnotee, koji su proizveli patoloko stanje u dananjem drutvu, otkrio je Sennet govorei o fleksibilnom ovjeku, neki se otkrivaju i u sudbinama ex-Jugoslavena o kojima sam govorio, mnoge bismo otkrili itajui ponovo Burtona. Moda bismo tako doli i do nekih moguih lijekova za nae bolesno melankolino stanje. Pitanje je samo da li mi to zaista hoemo. (Jasno je da ne moemo izlijeiti svoju epohu, s tim smo se valjda pomirili, bilo bi ipak veliko ako bismo to makar htjeli.) Jer s melankolijom je kao s vinom, govori Teofrast/Pseudo-Aristotel u ve spominjanom spisu Problem XXX, 1 ne eli ga se odrei, koliko god znao da ti kodi. Mislim da je Victor Hugo napisao da je melankolija radost da se bude tuan. Bojim se da je imao pravo.

80

Petar Bojani i Sanja Milutinovi Bojani

Nostalgija, Melanholija, Filopatridomanija O izlaenju iz rata kao venom vraanju u rat

Ich wil heim, Ich wil heim.
U paragrafu 4, svoje teze Nostalgia oder Heimwehe, odbranjene 22. juna 1688. na medicinskom fakultetu Univerziteta u Bazelu, Johannes Hofer opisuje teku povredu i agoniju jedne devojke, seljanice iz okoline Bazela. Posle pada s visine, ona nekoliko dana lei nepomina i bez svesti, da bi posle upotrebe razliitih lekova i hirurgije, u improvizovanoj bolnici, ona lagano dola k sebi. Probudivi se i ugledavi nepoznate ene koje su neprestano brinule o njoj, nju najednom obuzima nostalgija [Nostalgia statim correpta], kae Hofer, te ona odbija hranu i na sva pitanja odgovara identino: Hou kui, hou kui. Poto su roditelji na kraju dozvolili da se ona, raslabljena, vrati svome domu [Tandem ergo a parentibus licet maxime imbecillis domum est delata]1, njeno stanje se bez ikakvih lekova naglo popravilo. Ovaj sluaj,

81

1 J. Hofer, Dissertatio medica De Nostalgia, oder Heimwehe, Basel, 1688, str. 8; engleski prevod Carolyn Kiser Anspach, Medical Dissertation on Nostalgia by Johannes Hofer, 1688, objavljen je u Bulletin of the Institute of the History of Medicine, br. 2, 1934, str. 376-391. 2 F. Ernst, Vom Heimweh, Zrich, Fretz & Wasmuth Verlag, 1949, str. 57.

3 Cf. Si cui ver magis arrideat Nostomanias aut Filopatridomanias appelatio, perturbatum animum ob impeditum in Patriam qualicunque causa reditum denotans, per me omnin licebit. J. Hofer, u F. Ernst, Vom Heimweh, str. 62.

kao i sluaj mladog studenta, iz dobrostojee porodice izloen u istom paragrafu, koji dolazi na studije u Bazel i teko se razboljeva (njegovo stanje e se naglo popraviti poto mu se naloi da se hitno vrati kui), pomau Hoferu da konstruie svoj argument o pojavi jedne potpuno nove i udne bolesti, i objasni zato se masovno razboljevaju vajcarski vojnici. ta kaem(o) kada kaem(o) hou kui? Ili, ta zapravo kae moja, ta kae naa erka kada kae hou kui i/ili hou mamu? Gde se ona nalazi naa erka, moja erka? I kada ona kae, Ich wil heim, Je veux maman ili I want mother, kuda ona stremi i gde se to ona vraa? Na poetku, ili pre svakog poetka, u preambuli jednog istinskog uenja o nostalgiji [die Heimweh-Lehre]2 ovo uenje je obeleeno naslovom i podnaslovom koji impliciraju da je nostalgija u blizini melanholije, ili da je nostalgija vrsta melanholije, da je u vezi sa estokom ljubavlju prema domovini3 te stoga, da nostalgija jeste uslov prekida rata ali i uslov novog nasilja i novog rata evo dva objanjenja, ili dva opravdanja, koja bi moda mogla da tite okvir ovog teksta, ili ovoga uvoda u udesne simulacije povratka kui, k sebi, majci: 1. Hofer reju nostalgija prvi imenuje neto to je svakako prepoznato davno pre njega i pokuava da nabrajanjem razliitih sluajeva odbrani postojanje jedne bolesti kao i da ukae na vrste terapija uz pomo kojih se ona lei. Napor vajcarskog lekara je samo poetak veoma duge istorije rekonstrukcije ovoga fenomena. Naznaimo da se do dijagnoze nostalgija dolazi istragom, ili tokom talking cure, s pacijentom (esto se sasvim sluajno otkriva da se stanje pacijenta menja poto terapeut, ili pacijent, pomenu rei kua, detinjstvo, rodni kraj, odnosno da se terapija sastoji od prizivanja prolosti pacijenta/ pacijentkinje, te stoga, da se proces priseanja osobe koja boluje, poklapa s procesom i vremenom izleenja koje se odvija u didaktikoj formi). Zanimljivo je, takoe, da se ova bolest pronalazi kada postoji jo neka nevolja (pad s visine i teka povreda devojke, naporno studiranje u tuini ili veliki fiziki napor vojnika, itd.); da sve ove nevolje podstiu nekakvo povlaenje, regresiju ili retardiranje, nekakvu elju za povratkom ili vraanjem (kod sebe, kod kue, u svoje, u pre, kod mame, u toplo, unutra, u nutrinu, u utrobu...) i izazivaju opte stanje nesigurnosti, nestalnosti, gubitka vrstog tla

82

pod nogama. Manifestacija nostalgije bi tako mogla da bdi silu, nasilno ponaanje prema sebi, ali i prema drugome/drugima jer zahteva pokret unazad. Ova bolest, koja na paradoksalni nain ujedinjuje vojnike i devojice, internirane i ekspulsirane, zatvorene i patvorene, izmetnute i odmetnute (bolest je primeena u vajcarskoj izmeu nekoliko jezika, granica i regija), pretpostavlja postojanje nekih esto nerazluivih prepreka i podrazumeva da treba da je razrei ili oslobodi neko drugi. Ova bolest (danas je ova bolest degradirana u oseaj ili raspoloenje) jeste, zapravo, izraavanje tihog i pasivnog otpora u vidu neposlunosti, slepila i nepriznavanja autoriteta: autoriteta roditelja koji alju erke na prinudni rad a potom bi trebalo da dozvole da se devojica vrati kui iz tuine, ili autoriteta otadbine, autoriteta vlasti koju nad pojedincem ima armija neke drave ili pseudo drave, s kojim se doputa, ili uslovljava, povratak vojnog obveznika kui. Kao otpor prema nekoj vioj ili snanijoj instanci ili vioj sili, nostalgija tako postaje navodna bolest koja slui za izbegavanje rata (obaveze, rada, slube, discipline, zajednice) dok bi terapije ove navodne bolesti, zapravo, samo simulirale, te time i potvrivale, postojanje iste. Dovoljno je svedoe razliiti nadrilekari od Hofera pa do Frojda da pacijent/kinja samo pomisli, ili izgovori, da hoe kui i da mu/joj bude bolje. Dovoljno je, isto tako, istinski se pretvarati i simulirati ovu bolest, da bi se od autoriteta dobila dozvola za povratak. Dovoljno je pisati, neprestano pisati, da bi(h) se vratio/vratila i da bi(h) stigla/stigao. 2. Ipak, zato se konstrukcija ili simptom ove navodne bolesti (bolesti) manifestuje u iskazu Hou kui ili Hou k sebi [Ich wil heim]? Zato nostalgija podrazumeva registar govora koji je okrenut k sebi/ka svome, i koji je nuno iz sebe, iz ja, iz ovidijevskog vapaja drugome o sebi, iz direktnog ili navodnog govora, ili govora pod navodnicima, i zato se u njemu nagovetava volja za povratkom? Jo jedanput: ta kaem(o) kada kaem(o) hou kui? Ili, ta zapravo kae moja, ta kae naa erka kada kae hou kui i/ili hou mamu? Gde se ona (kua, erka, majka) nalazi i kojim to jezikom govori naa erka, moja erka, kada kae, Ich wil heim, Je veux maman ili I want mother? Gde se to ona vraa? Ko je, ustvari, njena mama kada kae hou mamu? Ko je moja mama? Ko je naa mama? Ono to dakle ometa nostalgiju, ali i melanholiju, i ono to bi u isti mah moglo da svakako bude uslov njene rekon-

83

strukcije, jeste ovo nae ne/mogue pisanje u dvoje. Kako govoriti i pisati u dvoje? Ko pie kada kaemo mi ili kako nas dvoje moemo da kaemo ja, ili da ne kaemo mi? Kako ja, koji/a piem sada mogu da kaem mi i nas dvoje? Kako opravdati ovu poziciju (poziciju nas dvoje), u kojem polu i rodu je tematizovati (ja sam muko, ja sam ensko ili neto tree) kad je ve nostalgija savreno lina stvar ili uvek stvar prvoga lica ili stvar u prvom licu (hou kui)? Ili, upravo pisanje u dvoje osigurava i otkriva registar nostalgije jer zadrava scenu u kojoj ja mogu tebi ili pred tobom da priznam i izgovorim nostalgiju? Zar nostalgija nije nuno jezika stvar, stvar posebne gramatike prvoga lica, a onda i neto to se nuno objavljuje drugome, to se saznaje sa ili pred drugim? Da bih bio/la nostalgian/na, da li treba da bude u nekom trenutku pored mene? Da li je drugi uslov postojanja nostalgije? Zamislimo, piui u-dvoje i udvojeno, prepolovljeno, u dva roda i dvostruko (ne)prihvatajui i (ne)pristajui na rod i posledice poroda, na naslee i struku... zamislimo simulirajui istinski kd nostalgije i postavljajui uslove za postojanje jedne scene unutar koje je mogue pokazati militantnu ali i militaristiku prirodu nostalgije njen zastraujui paradoks... zamislimo prethodno nekoliko nostalginih protokola koji bi mogli da fabuliraju jednu predstavu u kojoj, na kraju ili na poetku, mora da se izgovori sintagma hou kui. Zamislimo, sasvim potujui i sledei nostalgine strategije, da smo nas dvoje (samo)pozvani, da ns same ali i druge uvedemo u nostalgiju i melanholiju i da napiemo tekst na jeziku na kome skoro da uopte ne itamo poslednjih decenija, zamislimo da dugo ivimo na razliitim mestima, da u sebi i izmeu sebe govorimo uglavnom na jednom jeziku, da smo blizu i bliski i esto odvojeni u razliitim gradovima i da se dopisujemo na naem jeziku, da naa deca ive na razliitim mestima, da govore izmeu sebe na dva druga jezika, na kojima su kolovani, i da pred nama ponekad govore na naem jeziku, da su nae institucije koje potpisujemo pored naih imena potpuno privremene i da nemamo mesto ili pripadnost, da ovaj tekst, pored nae/naih naputenih biblioteka, pripremamo u bibliotekama Bea, najveeg jugoslovenskog grada u kome se stiu oni koji su preostali nakon raspada Jugoslavije, da smo ga pisali, ili da ga piemo i sklapamo u Puli, Albahu u Tirolu i Moskvi koristei razliite tekstove na drugim jezicima, da ovaj tekst piemo i aljemo u Beograd i u Sarajevo, da nismo kod kue, da

84

nemamo kuu, ali da nismo stranci, da za nekoliko dana putujemo u Pariz i negde dalje, da dolazimo s razliitih mesta ali da zajedno pamtimo da imamo neto srpskih, crnogorskih, hrvatskih, jevrejskih, albanskih, nemakih, italijanskih, ekih... crta, da su nam se koreni istroili u razlici, da smo neizvesni i izmeani i zaprljani drugim ali da to ne bi trebalo da smeta da iznajmljujemo nekoliko stanova i soba i da nigde nemamo svoj stan/ite, da nemamo vlasnitvo, da ipak nismo u egzilu ali da nismo ni kod kue, da nikad nismo bili bez papira s kojima smo uvek mogli negde da odemo ali i da se vratimo, da je u sve to se tie nas i naega i stranoga i budueg, umean rat ovaj ili onaj rat da nismo izbeglice ali ni beskunici, da s domaima nismo razmenjivali domainsko ali ni sa strancima stranovanje, da nismo domaini koji prokazuju strance ni stranci koji se ale na domaine, da se ni kao stranci niti kao domaini, ni kao rtve niti kao delati nismo izmetali kako bi svedoili, ali da smo pozvani, itajui o nostalgiji i frikciji (Clausewitz), da kaemo ta je to to gura unazad ili vue napred, onda kada se kae, hou kui, hou mamu... Nekoliko zadnjih godina piem na naem jeziku jer imam sve vie dobrih prijatelja stranaca koji ga prevode na neke druge jezike. I njima se uvek zahvaljujem javno i privatno, dok ispravljaju moje tekstove i doteruju moj naglasak. Piem loe na naem, kao to piem loe na francuskom na kome sam doktorirao, ili na italijanskom jeziku na kome najdue radim. Mogao bih da nastavim dalje, da vam govorim o mom nemakom, grkom ili hebrejskom morate da razumete da vam sve ovo govorim u ime onih (njih je svakim danom sve vie) ija je pozicija slina jer ive, rade i putuju izmeu mnogo razliitih jezika. Svi ovi jezici su moji (moj ruski, moj engleski, moj latinski, moj hebrejski...) i nisu moji; neki (jezici) su mrtvi ili ponovo oivljeni, ali, vano je da se nigde ne oseam kod-sebe [chez moi chez soi; sich heimlich fhlen]. Nigde vie nisam kod kue [chez moi; zu Hause sein; at home] i jezik mi nije nikakav zaviaj (Heimat; obitavalite, domovina), niti tome nasuprot, imam neki jezik, neki svoj jezik koji ini da mi je svaki drugi jezik stran. Mogao bih da nastavim dalje i da vam sada kaem koliko imam dozvola za rad i koliko pasoa (pre nekoliko godina, u policiji jedne evropske drave, tokom procedure za dobijanje dravljanstva, pitali su me da li bih branila orujem svoju buduu domovinu), mogao bih da vam precizno objasnim trenutak kada su moja deca poela izmeu sebe da

85

4 V. Janklvitch, Lirrversible et la nostalgie, Paris, Flammarion, 1974, str. 276. Janklvitchev tekst o nostalgiji nalazi se u estom poglavlju (str. 276-313).

govore na nekim drugim jezicima (ne-maternjim, ne-oinjim) i gde se trenutno nalaze oni, a gde je njihov otac, njihova majka, moj mu, moja ena ili gde su nai roditelji; ili da pokuam da vam tano kaem gde se sve nalaze delovi moje biblioteke ili na koja groblja sve odlazim. Pre nego to se pred vama zapitam da li sam dobro opisala ovu osobu koja je izala iva iz rata, a da nije ni emigrirala niti dezertirala, nije bila dobrovoljac niti je bila mobilisana, eleo bih da ukaem da mi je zadatak da uputim na razliite oblike paradoksa nostalgije, na njenu ratniku prirodu i objasnim vezu izmeu nje i rei frikcije koju piem u kurzivu i u mnoini. Clausewitz je bio prvi koji je ovu re proizveo u pojam i upotrebljavao je uvek u jednini. Na nemakom i naem jeziku, ona je u enskom rodu i oznaava trenje. Nostalgija za Clausewitza (mal du pays ili kako podsea Vladimir Janklvitch)4, dakle, jeste jo jedan element koji dovodi do trenja, ometa ratnu akciju, poziva na dezerterstvo, prekida rat i donosi mir. I obratno: povratak kui je povratak u novi rat. Istorije vraanja od Homera, Vergilija i Dantea, podrazumevaju odreeno vrenje nasilja (Odisej je na svom putu kui neprestano koristio prepredenosti, varao je i ubijao, Enej je beao od nasilja ali ga to nije spreilo da ne poini isto), dok nas ostajanje u rodnom mestu, u provinciji, lako uvodi u razliite vizije preputanja zatiti i sigurnosti, odnosno, navodi nas na potragu za jo jednim uvarem kue, to jest za suverenom i gospodarem. Dok sam pokuavala da predstavim osobu koja kao da je zauvek izala iz rata, i iz jedne zemlje koja kao da je ratovala (na primer Srbija, kao jedna alternativna drava ili entitet nije bila zvanino u ratu, u poslednjim jugoslovenskim ratovima, nije nikome objavila rat niti je javno mobilisala svoje vojne obveznike ili kapitulirala, a da su istovremeno Srbi ubijani, da su ubijali i da se slika Srbije drastino menjala i srpsko stanovnitvo selilo i gubilo svoju vlastitu pripadnost), primetili ste da u jednom trenutku pokuavam da izdam svoj vlastiti identitet i uklonim lini patetini ton (prethodno sam izdala domovinu i dom, krenuvi da govorim u svoje ime) i da pokuavam da govorim u ime onih koji ive izmeu granica i jezika i kojih je sve vie. Moda se samo u tom opasnom i neizvesnom trenutku uspeva umai registru nostalgije i rata, nasluujui da zaista postoji jezik izmeu jezika jezik na kome je mogue pisati, i jezik s kojim se prelaze granice jezika i drava. Precizni-

86

je, radi se o jeziku koji s jedne strane ukida stranost i stranca, i s druge, instituciju domaina i vlasnitva (biti svugde kod kue). Usuujem se da insistiram da bi samo na ovom mestu filozofija, njena institucija i racionalnost, mogle da budu sauvane s one strane kue ili izbeglitva. U svakoj drugoj situaciji, jezik i drugi (jezik drugih) vraaju me kui i prisiljavaju na brutalne protokole povratka: kada odgovaram i kada vam se obraam u prvom licu; kada odriem da sam nostalgina; kada se izvinjavam to ne znam va jezik i to sam stranac; kada me jedna Ksenija, imenom strankinja, pita da li bih mogla da govorim o Jugoslaviji, ili je to isuvie traumatino (trauma svakako upuuje na to da dogaaje tokom raspada Jugoslavije nisam uspela da prihvatim i racionalizujem, da preostaje neki neizgovoreni sadraj koji mi ne dozvoljava da se namirim i smirim, za razliku od, na primer, dogaaja u Iraku, Avganistanu; odnosno, da mi je Jugoslavija blia, ali da moj govor moda nije stanju da obrie i zauvek me udalji od Jugoslavije); kada me u Beogradu pitaju gde sam bila za vreme bombardovanja grada 1999. godine; kada u Zagrebu ne trpe moj beogradski akcenat; kada u Parizu prepoznaju moj slovenski akcenat, ili u Rimu, Londonu, Moskvi... kada me neko pita u mejlu, gde si sada? ili kada me pitaju ta ti kae kada kae hou kui? Ili, ta zapravo kae tvoja, ta kae vaa erka ili va sin, kada kae, kada kau, hou kui i/ili hou mamu? Mogu li ja da kaem, u ime drugih, u ime svih drugih hou kui, i da raunam, da znam da to nije moja prava kua niti naa prava kua? Moe li moje hou kui da bude u prolazu i da nema nikakve veze s kuom, da se, na primer, odnosi na Be a ne na Jugoslaviju, moe li da ponovi onu istu lakou i smirenost koje ine da iskaz moje erke hou mamu, zapravo nema nikakve veze sa mnom? Kako da govorim jezikom drugih i u ime drugih, nagovetavajui time da postoji jezik koji odrie svako vraanje i boravite? Nije li poreklo onoga to pokuavam da prikaem kao paradoks nostalgije ili kao epidemiju nostalgije5 i njenu militantnost nastalo, zapravo, usled pokvarenih i nakaznih upotreba gramatike? Nemogue je rei hou kui u ime ili umesto drugih (za druge), kao to je nemogue izgovoriti u mnoini hoemo kui i stii kui, ili rei gubi se kui (mar/natrag kui ili izgubi se u svojoj kui, gubi se tamo odakle si doao, gubi se u pizdu materinu) ili napolje iz moje kue, a da to istovremeno ne potresa i pravila kue i pravila gramatike.

U grkom jeziku re epidemija [epidemos] oznaava svest o pripadnosti grkog oveka njegovoj otadbini i svoj pandam ima u rei apodemija [a-podemos], koja tome nasuprot, opisuje stanje onoga koji pati jer je udaljen iz rodnog mesta.

87

6 eleo sam da napravim film o ruskoj nostalgiji o posebnom stanju due koje opseda Ruse kada su daleko od svoje rodne zemlje. eleo sam da film govori o sudbinskoj vezi Rusa prema svojim nacionalnim korenima, svojoj prolosti, svojoj kulturi, rodnim mestima, porodicama i prijateljima. A. Tarkovskij, Sculptig in Time. Reflextions on the Cinema, London, 1989, str. 202.

Paradoks nostalgije kada kaem paradoks raunam da je oko nostalgije uvek prisutna neka nasilna strategija (zar to nije priroda svakog vora, zagonetke ili aporije?) veoma lako pokazuje Tarkovskij6. Seate se da u naslovu njegovog filma on dopisuje slovo H (Nostalghia) kako bi spreio italijanskog gledaoca da proita po svome, da je film natopljen vodom koja neprestano curi (negde se neprestano skuplja, odlazi ili vraa) i da su Andrejevi dijalozi na italijanskom, a unutranji monolozi na ruskom jeziku. Izmeu petnaestog i sedamnaestog minuta filma, Andrej insistira da je poeziju, kao ni muziku, nemogue prevoditi, odnosno da niko (u ovom sluaju Italijanka) pojma nema o Rusiji. Kada njegova vlastita prevoditeljica Euenija pokuava da ublai ove rei napominjui da je prevodilac ruskog pesnika Tarkovskog poznati italijanski pesnik, da je prevoenje nuno kako bi se ljudi meusobno upoznavali, Andrej najpre cinino primeuje koliko mi jadni Rusi uopte nismo u stanju da razumemo Dantea, Petrarku i Makijavelija, a onda daje svoj maksimalistiki recept ivota zajednice i meusobnog upoznavanja: Treba unititi granice [distruggere le frontiere], treba unititi granice drave [dello stato]. Prvo sam mislila da treba da zaboravim ove dve poslednje reenice (granice u mnoini, a drava u jednini; unitenje je iznenaujue brutalna re) jer su te rei proizvoljne i naizgled izreene bez ikakve dodatne motivacije. Kako povezati i drati dva stava da postoji neto u meni (na primer neto rusko) to je sasvim vlastito i drugima totalno nerazumljivo, i da postoji zahtev da granice i drave treba da nestanu jedan pored drugog? Ako drava (u jednini) ne bi postojala, da li bismo mi onda zaista bili zajedno, da li bismo imali jedan zajedniki jezik i da li bi tako nestala pojedinana seanja, te konano, i nostalgija? Ili tome nasuprot, da li nostalgiju budi spreenost povratka (na primer, pobegao sam i nemam papire da se ponovo vratim)? Ili, da bih uopte stigao, da li moram da unitavam sve prepreke na putu? Reenje za zbrku u ovom dijalogu Tarkovskog, moglo bi se pronai u istorijama konstruisanja diskursa o nostalgiji. Od Johanesa Hofera i Rusoa, do Jaspersa, Hajdegera ili Frojda, moda je mogue izdvojiti jasno nekoliko trenutaka koji odreuju figuru nostalgije. Evo nekih od njih: a) Nostalgia (kao i alergija, homeopatija, itd.) izmiljena je grka re i velika etimoloka konstrukcija (das Heim-weh je

88

takoe nova nemaka re), koju u disertaciji, napisanoj na kraju 17. veka, oblikuje Hofer suprotstavljajui je, takoe, francuskoj sintagmi Maladie du Pays. Hofer, i ne samo Hofer, ivi u Alpima, izmeu italijanskog, nemakog i francuskog jezika, pie tezu na latinskom jeziku, a konstruie svoju bolest na grkom jeziku: nostos jeste Reditum in Patriam (u nemakom prevodu iz 1779. die Rckkehr ins Vaterland), dok je algios na latinskom dolorem aut tristitiam [Schmerz oder Betrbnis] ili weh iz rei das Heim-weh7. Domovina, povratak u domovinu i bol tri su prva i osnovna inioca nostalgije. b) Nostalgija je prvo bolest, pa oseaj8, zatim stanje ili raspoloenje due [Heimwehverstimmung] za Jaspersa, i na kraju, jeziki ili diskurzivni proizvod [Diskurs-Produkt]9; dakle, nostalgija se prvo odnosi na domovinu ili otadbinu (Pothopatridalgija i Filopatridomanija su kovanice Zwingera i Hofera10), a ubrzo oznaava vapaj za povratkom svome domu (Ich wil heim; Hou kui), roditeljima, blinjima, detinjstvu, itd. Na kraju, Frojd govori o prenatalnoj separaciji... injenica da enski polni organ [das weibliche Genitale] ima neto Unheimliche za neurotine ljude, otkriva ulaz u drevni zaviaj [alte Heimat] kome celokupan ljudski rod tei. Liebe ist Heimweh11, nastavlja Frojd u istom odlomku, citirajui narodnu izreku koja objanjava prirodu nesvesnog, kao i susret sa onim to je un-heimlich12. c) Od ove bolesti boluju prvo vajcarci koji slue vojsku (ratuju) u Francuskoj, ili u nekoj drugoj vojsci. Kasnije, sve do kasnog 19. veka (Jaspersova disertacija je poslednji veliki sistematski pokuaj istraivanja nostalgije u kontekstu zloina i nasilja)13, egzemplarni pacijenti su devojice koje roditelji alju u razliite internate, ili ih upoljavaju po tuim kuama, kao guvernante ili slukinje. One ubijaju decu koju uvaju, i podmeu poare u kuama u kojima slue, ne bi li izdejstvovale da ih vrate njihovim kuama. d) Muzika, ili razliite patriotske arije podstiu velike epidemije nostalgije meu vojnicima, o emu svedoe vojni lekari i generali. Jean-Baptiste Du Bos svedoi 1719. da je za manje od tri meseca umrlo est hiljada ljudi u jednom gradu. Ruso, u pismu maralu Charles-Franois Frdricu, od 20. januara 1763. pie o pesmi ranz-des-vaches, te pominje bolest koju ona

F. Ernst, Vom Heimweh, str. 62-63. Najpreciznija etimoloka obrada rei nostalgija i nemake rei Heimweh nalazi se u knjizi Klausa Brunnerta, Nostalgie in der Geschichte der Medizin (Dsseldorf, Triltsch Druck und Verlag, 1984, str. 29-43). U uvodu, Brunnert pronalazi da jo pre Hofera postoje dva traga gde je nostalgija prepoznata kao bolest, ili kao fenomen, koji se tie bolesti: u tridesetogodinjem ratu, u panskoj armiji, izmeu 1634. i 1644. est vojnika je proglaeno da boluju od el mal de corazn ili estar roto, dok re Heimweh 1569. godine prvi put upotrebljava Ludwig Pfyffer von Altishofen.
7 8 R. Bernet, Heimweh und Nostalgie, u Utopie. Heimat, M. Heinze, D. Quadflieg, M. Bhrig, (ur.), Berlin, Parodos Verlag, 2006, str. 87. 9

Cf. S. Bunke, Heimweh. Studien zur Kultur- und Literaturgeschichte einer tdlichen Krankheit, Freiburg, Berlin, Wien, Rombach Verlag, 2009, str. 25.

10 Hofer, autor spisa De Hydrope uteri [Plodova voda], pravi kovanicu sastavljenu od filia, patria i mania, dok Zwinger pretampava Hoferovu disertaciju 1710. pod drugim imenom, De Pothopatridalgia, vom Heimwehe, sistematski zamenjujui re nostalgia s pothopatridalgia (potos, patris, algos). A. Prete (ur.), Nostalgia. Storia di un sentimento, Milano, Raffaello Cortina Editore, 1992, str. 60.

89

S. Freud, Das Unheimliche und andere Texte, nemakofrancusko izdanje, Paris, Gallimard, 2001, str. 112-113.
11

izaziva i koja se zove Hemv14. Razliiti knezovi i komandanti osuivali su na smrt one koji pevaju ove pesme. e) Nostalgija je oblik melanholije podstaknuta nelagodom [ennui] da se bude sa strancima koji nas ne vole. Uinilo mi se da sam otkrio, pie 1777. u Dictionnaires des Sciences, des Arts et des Mtiers, Albrecht von Haller, da jedan od razloga nostalgije lei u politikom ureenju vajcarske. Ovde dolazi malo stranaca i skoro niko ne uspeva da ostane jer je pravo na boravak u njoj [le droit dy vivre] vezano za roenje i krv. [...] porodice iz istoga mesta (u Alpima) venavaju se izmeu sebe, skoro bez ikakvog meanja s tuom krvlju15. Podrazumevajua, ali i nikada dovoljno obrazloena veza nostalgije i melanholije, obino se potkrepljuje nekim treim elementom koji bi mogao da bude zajedniki i melanholiji i nostalgiji: alost zbog gubitka voljene osobe ili neke apstrakcije kao to su domovina, sloboda (Frojd)16, izgubljeni objekat (Agamben)17, svest o neemu drugom, svest o daljini [conscience dun ailleurs], svest kontrasta izmeu prolog i sada, izmeu prolosti i budunosti (Janklvitch)18, hipohondrija, ili histerija (melanholija i nostalgija najei su simptomi histerinog stanja ovih momaka)19. f) Jedini lek za ovu bolest povratak je u domovinu, u dom. Razliiti sluajevi iz 18. i 19. veka pokazuju da je za bolje raspoloenje, ili ozdravljenje, dovoljna i sma pomisao na povratak (ili tek polazak na put kui)20. g) Istorija nostalgije je istorija sluajeva, svedoenja, ali i ispovesti. U 30 Antropologije, Kant kae da mu je neki iskusni general priao o nostalgiji vajcaraca. Kada se konano vrate u svoje uglavnom siromane predele, u svoju otadbinu, tamo ipak nikada ne pronalaze vreme svoga detinjstva. h) Nostalgija je ista fikcija (Nostalgie feinte [nostalgia simulata21], kako je nazivaju Meyserey, ili de Sauvages 1763. godine ili kasnije Starobinski) i iskljuivo simptom postojanja neke sasvim druge bolesti. Nostalgija se simulira da bi vojnici izbegli svoju slubu, a zarazna je, jer se prenosi jezikom (diskursom, diskusijom, priom, reju)22. Ova dva poslednja primera, koja konstruiu veliku istoriju figure nostalgije, trebalo bi da se misle pre svih ostalih ali uvek

Frojd daje prednost elingovom objanjenju ove neprevodive rei ovom reju se imenuje ono to je trebalo da ostane u tajni, u skrivenosti [im Verborgenen] ali se ipak pojavilo [hervorgetreten]. Ibid, str. 46-47. Cf. J.-C. Goddard, Schelling ou Fichte. Ltre comme angoisse ou ltre comme bonheur, A. Schnell (ur.), Le Bonheur, Paris, Vrin, 2006.
12

K. Jaspers, Heimweh und Verbrechen. Diss. Med. (1909), u Gesammelte Schriften zur Psychopathologie, Berlin-GttingenHeildelberg, Springer Verlag, 1963, str. 1-84. U svojoj tezi, Jaspers analizira dvadeset sluajeva tekih zloina u ijem osnovu je elja da se prekine egzil i prisilno sprovede povratak u roditeljski dom.
13

J. J. Rousseau, Lettre Charles-Franois-Frdric de MontmorencyLuxembourg, marchalduc de Luxembourg, u Correnspondance complte de J. J. Rousseau, Oxfordshire, 1972, t. 15, str. 52 (pismo broj 2440).
14

Video sam tu boljku nekoliko puta, i mogu da govorim o njoj sa sigurnou. To je melanholija uzrokovana stranom eljom da se ponovo vide roditelji... Cf. F. Ernst, Vom Heimweh, str.116-117.
15

90

zajedno i uvek istovremeno im Andrej (Tarkovskij) izgovori rei: Niko mene (nas) ne razume, ili Treba unititi granice. Postoji neto nameteno i patetino, neto hipokrizino u nostalginim protokolima. Ipak, uopte nee biti dovoljno da nostalgiju, kao mo uobrazilje, naprosto premestimo u knjievnost ili u puki fantazam. Pokuaj Kanta da nostalgiju oslobodi od njene prostorne dimenzije, da je ekonomski odredi i pripie siromanima, te sasvim udalji od domovine (ne samo to vraanje otadbini, vodi u smrt Qui Patriam quarit, Mortem invenit23, nego je domovina tamo gde je dobro [patria ubi bene]; Kant se tako suprotstavlja devetnaestovekovnoj ideji o vrednom Evropljaninu eljnom zlata, koji radi na drugom kontinentu i jedva eka da se vrati u svoj rodni kraj24), fatalno je degradiran kod Martina Hajdegera, kod njegovih razliitih uenika i kroz uticaje koje je hermeneutika imala na ponovno itanje starih tekstova. Ne radi se samo o Hajdegerovoj redukciji svega na nostalgiju, i o pronalasku skrivene nostalgije [verborgene Heimweh], ili ponovnom striktnom povezivanju Heimweh za Heimat (za tlo, kuu ili koren), ve o forsiranju znaaja blizine i vlastitosti, a onda i o histerinom ponavljanju, nikada dekonstruisane Humboltove ideje o neodvojivosti jezika [Sprache] i domovine [Heimat]. ini mi se da bi se Humboldtova slavna reenica iz pisma arloti iz 1827. Die wahre Heimath ist eigentlich die Sprache25, sa svim razliitim njenim verzijama i ponavljanjima od Hane Arent do Deride ili Gadamera, veoma dobro nastavljala u Hajdegerovom govoru povodom 700. godina njegovog rodnog grada Meskirha: Unsere Sprache nennt den Zug zur Heimat das Heimweh26. U snazi jezika, u snazi naeg jezika da imenuje reju nostalgija nae vlastito stremljenje (Zug je trzaj, nagli jaki iznenadni trzaj) ka domovini, treba da prepoznamo strast s kojom Andrej istovremeno iskljuuje druge jezike i titi svoj unutranji ruski jezik. To je ista snaga koja poziva na ruenje granica. elela bih da argumentujem i da insistiram da ovo Hajdegerovo vraanje iz Alpa u Alpe, u varcvald (u pesmi Heimkunft koju Heidegger detaljno analizira, Helderlin, privatni uitelj, vraa se 1801. iz vajcarske u svoj rodni kraj), uvek podrazumeva povratak zaviajnih obeleja a onda i uniformi, to jest da nostalgija obnavlja muninu i ratnu neizvesnost. Osim toga, ini mi se da nekoliko najvanijih preokretanja Hajdegerovog govora o Heimat, i dalje ostaju u registrima nostalgije i proizvode, ili podrazumevaju nasilje. Naime, Hajdegerovo, ili

16 S. Freud, alost i melanholija, u Delo, br. 8-9, Beograd, Nolit, 1985, str. 120. 17

G. Agamben, Stanze. La parola e il fantasma nella cultura occidentale, Torino, Einaudi, 2006, poglavlje 1 i 2.

18 V. Janklvitch, Lirrversible et la nostalgie, str. 280-281. 19 Radi se o medicinskom izvetaju o stanju nekih pitomaca prve godine Mornarike akademije u Anapolisu. Cf. S. Bunke, Heimweh. Studien zur Kulturund Literaturgeschichte einer tdlichen Krankheit, str. 240. 20

Uzrok ovog oaja nije bilo teko razotkriti. Kaem razotkriti, jer je bilo gotovo nemogue iupati priznanje iz te vrste bolesnika, nijedan od njih nije hteo da prizna ono to je preivljavao. Bilo ih je takorei stid da govore o boli koju su oseali, iako ih je izdavala radost koja bi zablistala u njihovim oima na pomen obeanog odsustva. Iz izvetaja Denis Guerbois, vojnog hirurga i nosioca prve teze o nostalgiji odbranjene na francuskom jeziku 1803. godine. Navod je preuzet iz teksta A. Bolzinger, Il y a deux cents ans, premires thse parisienne sur la nostalgie, Lvolution psychiatrique, br. 68, 2003, str. 101.

91

21 S. Bunke, Heimweh. Studien zur Kultur- und Literaturgeschichte einer tdlichen Krankheit, str. 116-117. F. B. de Sauvages razlikuje tri vrste nostalgije: prostu [simple], koja je esta meu vojnicima i moe se potisnuti u drugi plan, ukoliko se vojnici neprestano zabavljaju, zagovaraju ili ukoliko im se ponekad prui ono to trae; sloenu [complique], koju ne lee nikakvi lekovi, a izleiva je ukoliko vojnici zaista dezertiraju, ili se vrate kui, i lanu [feinte], simuliranu i umiljenu da bi se izbegla sluba. Cf. F. Ernst, Vom Heimweh, str. 96-100. 22 Cf. Dva slavna teksta Starobinskog nastoje da pokau fiktivnu strukturu nostalgije. J. Starobinski, The Idea of Nostalgia, Diogenes, god. 14, br. 81, 1966, str. 81-103 i Sur la nostalgie. La mmoire tourmente, Cliniques mditerrainennes, br. 67, 2003, str. 191-202. 23 U svojoj najiscrpnijoj analizi nostalgije do sada, Simon Bunke tumai ovaj stav Bernandina Ramazzinia iz 1700. godine, na stranicama 90-92. Cf. S. Bunke, Heimweh. Studien zur Kultur- und Literaturgeschichte einer tdlichen Krankheit, pogl. Heimweh und Militr, str. 89-135.

P. Pinel, Encyclopdie Mthodique. Mdicine (1821), Nostalgia. Storia di un sentimento, ur. Antonio Prete, str. 70.
24

Andrejevo, insistiranje na neprevodivosti jezika i na privatnom jeziku, na negovanom dijalektu i na snazi idioma (dakle, na rodnom kraju), u harmoniji je s razliitim teorijama o neponovljivosti drugog, odnosno s teorijama stranca kod Lyotarda, Levinasa ili kod Deleuzea. Kada Deleuze pokazuje, da se nijedan pisac ne osea u svom jeziku kod kue, da mu je svaki jezik, pa i maternji, potpuno stran, on paradoksalno ponavlja i Hajdegerov i Andrejev stav da postoji neto u nama to je iskljuivo nae (neprevodivo, neponovoljivo, nedeljivo s drugima, nerazumljivo drugima, nekomunikativno i nepredstavivo). Biti stranac, ili biti drugi, podrazumeva postojanje zaviaja (na primer, postojanje Izraela kod Levinasa, ili postojanje neke vlastite imaginarne teritorije izvan dravne teritorije) ak i kada se objavljuje da je vreme kue zauvek prolo (Adorno, Minima moralia, 1944. 18). Kao to reenica Niko mene (nas) ne razume (ovaj stav podrazumeva reenicu Hou kui), proizvodi nesvodivu razliku i strance, preciznije, kao to stranac nuno proizvodi oko sebe strance, tako reenica Treba unititi granice (i ona moe da podrazumeva sintagmu Hou kui, ukratko, neu nikakve prepreke na povratku kui) podrazumeva da svet treba da bude jedna velika kua, a mi uvek kod sebe i kod kue. Filozofi ili uenjaci (takozvani intelektualci) to je uvek nalog i preliminarni zakljuak treba da pretvaraju svet u kuu jer filozofija je istinska nostalgija, udnja da se bude svugde kod kue [Die Philosophie ist eigentlich Hiemweh, ein Trieb, berall zu Hause zu sein] (Hajdeger analizira ovaj Novalisov stav u 2, na poetku zimskog seminara 1929. godine27). ini nam se da, ukoliko bi institucija filozofije u budunosti htela i mogla da se oslobodi ovakvih monstruoznih konstrukcija kako bi svoj vlastiti prostor ponovo pronala izmeu kua, i na ulicama da nije dovoljno samo slediti i ponovo aktuelizovati Kantove otrenjujue stavove o istinskom filozofiranju koje nas titi od bolesti uma, od enje [Sehnsucht] za drugim svetovima ali i od nostalgije [Heimweh]28. Nuno je da institucija filozofije neprestano otkriva i priznaje svoje eksplicitne i implicitne odgovornosti za razliite ratove i nasilja tokom istorije. Dakle, zato mi je potrebno Clauzewitzovo trenje [Friktion] da bih opisao funkcionisanje nostalgije? Clausewitz prvi put pominje re Friktion u pismu buduoj eni (29. septembar 1806.). On tada govori o problemima u komandovanju Pru-

92

skom armijom, koje je imao jedan od komandanata, Scharnhorst, a koga Clausewitz izdvaja kao najdarovitijeg. Komandant je bio totalno paralizovan i pasiviziran pred neprestanom frikcijom drugih ili drugaijih miljenja, kae Clausewitz. Scharnhorst ne moe da se odupre frikciji koju emituju razliiti savetodavci u tabu, ili u njegovom kabinetu, ne moe da donese odluku i da pokrene mainu rata. Ovaj primer Clauzewitzu dozvoljava da zamisli grandioznog vojskovou koji bi snagom svoje volje trebalo da pobeuje sve to mu se suprotstavlja, a to je upravo trenje mnotva razliitih elemenata. Dakle, sve ono to zaustavlja kretanje rata, sve prepreke i problemi koji ometaju ratno dejstvo paradoksalno smetaju komandanta, prekidaju rat, a onda verovatno donose i mir. U sedmom poglavlju Frikcija u ratu [Friktion im Kriege] svoje knjige o ratu, Clausewitz pie:
Trenje je jedinstveni pojam koji na najuopteniji nain razlikuje istinski rat od rata na papiru [was den wirklichen Krieg von dem auf dem Papier unterscheidet]. Vojna maina [militrische Maschine] armija i sve ono to se na nju odnosi u osnovi je veoma jednostavna, te izgleda da je njome veoma lako upravljati. Ali treba da se prisetimo da nijedan njen deo nije sastavljen od jednog jedinog komada, ve da je ona u potpunosti sastavljena od razliitih jedinica [Individuen] koje se taru o sve oko sebe.

25 W. von Humboldt, Brief an Charlotte vom 21. August 1827, u Briefe von Wilhelm von Humboldt an eine Freundin, deo 1, Leipzig, 1848, str. 322. 26 M. Heidegger, 700 Jahre Messkirch, Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges 1910-1976, GA 16, Frankfurt am Main, Vittorio Klostermann, 2000, str. 578.

27

Suprotno od Clausewitza, ali zahvaljujui njemu ako hoemo nekako da prekinemo rat ili da ga onemoguimo, izgleda da moramo da to vie uslonjavamo stvari i dodajemo uvek nove elemente u igru, na scenu ili na videlo. Takoe bi trebalo da posebno obratimo panju na ono to Clauzewitz naziva ratom na papiru. Nostalgija je svakako jedna od najvanijih frikcija i ona ometa i privremeno ukida napadaki rat, otvarajui time prostor za odbranu. Vojnici sanjare o svojim domovima, i zamislimo ih kako se lagano vraaju svojoj otadbini i svojim kuama. Ali, zar postojanje vlastite kue ve ne podrazumeva spremnost da se kua titi da se titi ideja vlasnitva i kue, osigura i utre put koji vodi kui, da se unitavaju prepreke i granice na tom putu, da se brani (zajedno, s drugima) princip kue od manje nostalginih napadaa? Postojanje vlastite kue, odnosno jedna uvek latentna nostalgija na papiru, implicira uvek i postojanje jedne kue koja je prestala da to bude, kue u kojoj

M. Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik. Welt-Endlichkeit-Einsamkeit, GA 29/30, Frankfurt am Main, Vittorio Klostermann, 1983, 2b Das Heimweh als die Grundstimmung des Philosophierens und die Fragen nach Welt, Endlichkeit, Vereinzelung, str. 7-10. Interpretacije i transformacije ove Novalisove izreke svakako bi trebalo pratiti kasnije kod Lukacsa, u knjizi Teorija romana i kod Adorna i Horcheimera u knjizi Dijalektika prosvetiteljstva, Sarajevo, Veselin Maslesa, 1974, str. 90-91.

28 Cf. Der Kritik der reinen Vernunft ist ein Prservativ fr eine Krankheit der Vernunft, welche ihren Keim in unserer Natur hat. Sie [diese Krankheit; dodatak Erdmanna] ist das Gegenteil von der Neigung, die uns an unser Vaterland fesselt (Heimweh). Eine Sehnsucht, uns ausser unserm Kreise zu verlieren und andere Welten zu beziehen. Beleska 5073. napisana je izmedju 1776. i 1778. I. Kant, Kants

93

gesammelte Schriften, tom 18, Kants handschriftlicher Nachlass 3, 5, Berlin, Walter de Grunter & Co., 1928, str. 80.
29 R. Burton, Love of Learning, or Overmuch Study. With a Digression of the Misery of Schollers, and Why the Muses Are Melancholy, The Anathomy of Melancholy, New York, 1927 (1621), str. 259-261.

se odvija neprestani sukob [stasis] ideja, pola, roda, poroda, generacija... kue u ije ime je nemogue ratovati i za koju je nemogue boriti se. To je razlog zato Clauzewitzova sintagma rat na papiru, paradoksalno, kao fantazija i fikcija istog rata kao frikcija moe da obustavlja rat, da izaziva i regulie mir. Ipak, ne mislim da je mogue spreiti rat ako se rat idealizuje, neprestano konstruie i planira, ili ako se neprestano pie o ratu. Rat na papiru, pre svega treba da evocira da je poreklo nostalgije u melanholiji i u bedi intelektualaca (uenih) [mysery of schollers]29 i da postoji neraskidiv odnos izmeu nostalginih vojnika i strunjaka za opravdanje prava na rat i na ubijanje.

94

 PHOTO BY TENA NAJDER

Slobodan najder

Sunt enim quattour humores in homine...

skica
Njemaki izdava i trgovac ezdesetosmakom nostalgijom, kultni Zweitausendeins, 2009. godine stao je reklamirati novo izdanje Kierkegaardova spisa Strah i drhtanje. U proljee 2010. pokuao sam ga nai u Berlinu, ali to vie nije bilo mogue. Kierkegaardov naslov, taj horror filozofije, bijae rasprodan! Kierkegaard, taj velianstveni mranjak, kao best-seller na kraju prvog desetljea XXI. vijeka? Izgleda da je tako. U godini izdanja Reclamove antologijice jednostavna naslova Melancholie (Leipzig, 1999.), autor njezina predgovora izbrojao je preko 300 novih knjiga na temu depresija samo u Njemakoj. Ne zaboravimo da je u Njemakoj, privrednim udom, uspjeno potisnuta provala melankolije masa, do koje bi sigurno dolo im su zloini nacista, o kojima su na potisnuti nain svi sve znali, postali javnom stvari. Takoer, godina 1999. jo je daleko od recesijskih ugroza.

95

Strah i drhtanje zbog uzroka koji su ili nejasni ili bezrazloni, a koji ipak ovjeka bacaju u oaj i depresiju, premda moda ne postoje to bi mogla biti jedna od pukih definicija melankolije, iako se vie radi o njezinu opisu. ini se ak da je melankoliju lake potisnuti, pa i izlijeiti, kad su njezini uzroci jasni, ali da je ona neizljeiva, kad su uzroci daleki, nejasni ili nepostojei; otprilike kao to se ne moe nai ono to ne postoji. Ovo zvui kao banalni truizam: da se ne moe nai nepostojee. A ipak, u ovom sklopu lee neke tekoe s pojmom melankolije. Melankolija davno je nestala iz rjenika kojim se sastavljaju medicinske dijagnoze, iako se neko vrijeme, sub titulo depresivna melankolija, sasvim dobro drala. Tako je naprimjer hrvatskonjemakoj glumici Gemmi Boi godine 1914. u Beu utvrena depresivna melankolija kao razlog zbog kojeg je ona uzela golemu dozu veronala i otila s ovoga svijeta. (Usp. moju dramu Nevjesta od vjetra, u: Neka gospoica B., Prometej, Zagreb 2007.) No zato je ona bila depresivno-melankolina dijagnoza ne kae. Gemma se ubila jer je bila depresivno-melankolina, a bila je depresivno-melankolina zato to se ubila: circulus vitiosus, da ga jasnijeg ne bismo mogli smisliti. Gemma podlegla je svojoj melankoliji, kazat e dalje lijenici koji su zakasnili u ovom sluaju, zato to je samu sebe podvrgla krivom tretmanu. Taj je tretman dodue dugo smiljala, s obzirom da je veronal, u malim i doputenim dozama, skupljala gotovo est mjeseci. Tijekom tih est mjeseci, straan rat koji danas zovemo prvim, posve nesigurni dokle emo morati brojati, bio je poeo i jako se zahuktao: svibanj 1914. moemo jo smatrati idilinim finalom jednog srazmjerno dugog razdoblja stabilnosti, mira i prosperiteta u Evropi. No prosinac te iste godine moramo smatrati apokalipsom koja se ve odmakla od prvog ina: Valja samo vidjeti duge spiskove gubitaka, imena tiskana non-pareillom, u onodobnom bekom tisku. U takvom je stanju svijeta koji se uruavao u pogrebnoj zvonjavi, glumica Gemma Boi povela kemijski rat protiv jezgre vlastite osobe; po miljenju onih koji su u njezin iznajmljeni beki stan prispjeli prekasno da bi je spasili, povela ga je krivim sredstvima. Napose danas, kad se takvi sluajevi lijee cijelim spektrom medikamenata, njezini bi izgledi bili bolji; jer njezina je boljka davno medikalizirana i velika je radost farmaceutskoj industriji: depresivna stanja naih suvremenika njoj su vredniji od crnog zlata. Od crnoga zlata vrednija je na burzi crna u! To je znao i njemaki izdava, inae tako teke, dosadne i nepronine Kierkegaardove knjige.

96

Pogledajmo sada kako bi Gemmina okolina, laika i struna, doivljavala njezino stanje kroz minula stoljea. Naravno, tako isto ili slino i ona bi doivljavala ono kroz to je sama prolazila. Njezini pokuaji samostilizacije, njezini razgovori s vlastitom boljkom, i sami bi bili povijesno uvjetovani. Neki misle da je Aristotel prvi nobilirao melankoliju i zapravo je uzdigao iznad statusa koji imaju obine bolesti; zapravo, on ju je pribliio boanskom. Tzv. Problemata XXX., spis u kojem je sauvano mjesto o posebnosti melankolije, ini se da ipak nije Aristotelov, ve ga je sroio njegov zet i akolit Teofrast, ali to je manje vano. Vanije je to taj spis ve sadri jezgru nauka o etirima sokovima iji omjeri odreuju stanje due. Prevlast crne ui u ovom humoralnom nadigravanju obiljeava karaktere vrstih i znamenitih mueva. ak tovie, tvrdnja se dokraja radikalizira stavom da su svi muevi koji su poinila velika djela (ali i nedjela) u stvari bili melankolici. Podjednako se ovdje radi o ljudima teorije (u grkom smislu: promatranja, promiljanja, dakle, mudraci), ali i o ljudima ina: otud ispada da je Heraklo uzeo istiti Augijevu talu iz isto melankolinih pobuda. Melankolici su, dakle, neki izuzetni pojedinci, a manje je vano to su kao takvi uinili: spis, dravu, mitsko djelo; nevano je i kako su zavrili svoj zemaljski ivot. Jesu li popili otrov, kao Sokrat i Gemma Boi, ili su skoili u grotlo vulkana, kao filozof, koji je tom prilikom zaboravio svoje sandale (kau, od mjedi; u novije doba te je sandale pronaao hrvatski pjesnik Vlado Gotovac: zajedno s verigama). Nevano je nadalje jesu li oni, kao polubogovi, podignuti do zvijezda, ili su pogrebeni u jo neraskrenom dijelu grobita odreenom za siromane i bezimene, kao Gemma Boi, u prosincu 1914: No to je danas ve jako naseljeni dio Sredinjeg groblja u Beu. Da, u nekoj tipologiji melankolije to bi moda moglo biti nevano. Ipak, u starini, glumica Gemma Boi nikako se ne bi uklopila u Aristotelovu/Teofrastovu definiciju melankolije koja bi po njima bila naprosto neka osobita povlastica izuzetnih pojedinaca. ene u starini nisu smjele glumiti. Smjele su, u pratnji, gledati tragedije, ali ve su komedije bile odve lascivne, pa su i one bile strogo zaprijeene. Nijedna od znamenitih grkih hetera (Boieva bila je daleko od toga da bi bila hetera) isto se tako ne bi mogla uklopiti u gornju odredbu o melankoliji. Status istaknutog melankolika mogli su ponijeti jedino mukarci, i to slobodni graani polisa. Melankolija je otud prilino politika kategorija, gotovo pa klasna i spolna privilegija.

97

Kao i za svaku drutvenu utakmicu, i za nju je bilo nuno kvalificirati se. Ipak, ne bi se moglo rei da je starina provela rodno razlikovanje melankolije (gendering), jer to ne bi bila istina. Bie koje utjelovljuje oba spola prije no to se ljudski rod raspao na mukarce i ene, a zove se hermafrodit, nije moglo biti jako melankolino. Ako je melankolik onaj koji nije u stanju preusmjeriti libido na nov objekt elje, i tako nadoknaditi gubitak voljene osobe (malo adaptirana, to bi imala biti Freudova odredba), onda hermafrodit nije imao to i na koga usmjeravati. Ne, starina nije u tom smislu donosila nikakve odluke: polovica onog dijela poznatog svijeta koja je starina drala civiliziranim, kao suprotnost svijetu barbara, naprosto nije dolazila u obzir za melankoliju, iako su ene imale slezenu, pa otud i crnu u. Ifigenija, Antigona nisu melankoline; nije melankolina ak ni Hekuba, unato stranim i nenadoknadivim gubicima njezina materinstva. Ali su zato melankolini surovi ratnici kova Ajaksa ili Ahila potonji tui i preko groba, u Hadu. Oni su nobilirani po onome to su po/inili; teko je naime zamisliti da je Olimp, gdje se mjere zasluge, mogao imati ikakvih slinosti s Haakim tribunalom. Odiseju pak melankolija bi bila samo jedan izazov njegovoj silnoj lukavosti. udno nam se danas moe initi da su veliki likovi antike starine melankolici, iako su ljudi ina koji se nisu dali lako prestraiti i ni od ega nisu prezali. U naoj je predodbi, koja pripada modernijem dobu, melankolija povezana s promatralakim stavom, s oklijevajuim promiljanjem koji melankolika esto onesposobljuje za bilo kakvu akciju: Oblomov nije, dakako, tek puka lijenina. Uistinu, to bi bilo blie grkoj ideji uitka u teoriji, u bestrasnom promatranju, makar i jedne muhe, u emu je svoj uitak naao rimski stoik koji je pisao grki Lukijan. Od takvoga promatranja sama grka rije theoria nije daleko, i ona ne znai mnogo vie, ak i kad se radilo o Bitku ili Prvom Pokretau, a ne o pohvali jednom kukcu. Naravno, po Aristotelu/Teofrastu, veliki melankolici su i Empedoklo i Platon, ali to je moda zato to su bili veliki filozofi. Napokon, Platon se dopao ropstva na Siciliji kad je odjednom ushtio ozbiljiti svoju zlatnu dravu Politeju, uz pomo sirakukog tiranina koji ga je, dakako, krivo razumio, a onda htio prodati kao roba. A i za to da bi netko skoio u Etnu hoe se stav prema ivotu koji je, premda nihilistiki, prilino aktivan. Kako god okrene, ova vrlo iroka odredba iz Problemata odreuje velike ljude kao melankolike, prije nego melankolike kao

98

velike ljude: Njihova je veliina, u bilo emu da se ona oitovala, sadravala uzrok melankolije, a ne obratno. Ni po jednom od ovih kvalifikativa naa Gemma Boi ne bi se bila kvalificirala za dijagnozu koju je ipak, post mortem dodue, dobila crno na bijelo: depresivna melankolija. Gemma je roena u Zagrebu 1883. godine. To je godina smrti Richarda Wagnera, bijesnog umjetnika koji je cijelo svoje doba ispunio svojim preglasnim konvulzijama; ali to je i godina roenja novoga Mesije melankolije, Franza Kafke. Taj se Mesija nije svojemu narodu objavio onako kako to propisuje idovska tradicija, ve se objavio u knjievnosti, pa otud nije prepoznat. Osim toga, pisao je na njemakom, kao praki idov; to je genetska kombinacija koja poetkom XX. vijeka nije jo bila tako smrtonosna kao to je postala u kasnijim desetljeima. Kafka izbjegao je usud mnogog neobjavljenog Mesije tako to je navrijeme umro; sve tri Kafkine sestre zavrile su, meutim, u Auschwitzu, i jedan novi ehov da to opie jo nije na vidiku. Kafka otud nikoga nije mogao spasiti, ve donekle sebe, ako i to. I jedan raniji veliki melankolik, besmrtni Robert Burton, izrijekom je priznao da je svoju golemu Anatomiju melankolije (prvotisak 1621, usred Tridesetgodinjeg vjerskog rata u srcu Evrope), pisao da se spasi od vlastite melankolije. Wagnerove tube u Bayreuthu ve su najavljivale novu apokalipsu kojoj je prvi rat bio samo preludij; Kafka, ne znajui to, ve je pisao o Auschwitzu (naprimjer, Kanjenika kolonija. Ili je to bio Buchenwald gdje je nacistika vjetica Elze Koch dala raditi zaslone svjetiljaka od ljudske koe?) Wagnerov antisemitizam tu je manje znakovit od neeg muklog i prijeteeg, istodobno opojnog i zavodnikog, u njegovoj glazbi: mitski klieji, stvarni ili izmiljeni, koji pripadaju ili ne pripadaju povijesti, ali jamano ne spadaju u Wagnerovu sadanjost, njegovom se glazbom najavljuju kao BUDUI epohalni dogaaji: kao Heideggerov nadolazak Bitka u liku austrougarskog kaplara koji e napokon otkriti tajnu vjenoga Graala. Gemmu Boi mogao je, meutim, uoi prvoga rata kurirati slavni psihijatar doktor Kraepelin (u mojoj drami on je prilino prozirno ifriran kao doktor Kraekelin, onaj doktor koji prouava Gemmine simptome i propisuje joj vruu kupku u jednom sanatoriju u junoj Bavarskoj, kamo se ona bila sklonila nakon prvog ivanog sloma). Reeni je doktor Kraepelin autor kljunog psihijatrijskog udbenika koji je do 1913. imao osam

99

izdanja, i po njemu se tada uilo i lijeilo sve to je spadalo u domenu duevnih oboljenja. No upravo s Kraepelinom i njegovom dobi zavrava medicinska karijera pojma melankolija, koji je danas prognan iz medicinske nomenklature. Zna se da je teorija o suigri etiriju sokova davno pala u vodu, zna se da je nevino optuena slezena davno abolirana od svake krivnje za melankoliju, i zna se da se ono to se neko zvalo melankolijom raspalo na cijeli niz novih boljki koje imaju nova i zastraujua imena, kako bi se opravdali sve novi i novi medikamenti takoer vrlo tajanstvenog nazivlja. Zakoni duple Monarhije uoi prvoga rata nalagali su izvrnim vlastima da se tijelo samoubojice ima secirati, i da se o tome ima sainiti zapisnik. Ne vjerujem ba da se ovo odnosilo i na sve one beke slukinjice, bile one goetheovske Gretice ili ne, koje su se, s punim ili praznim trbuhom, bacale u jedan dunavski rukavac uz koji danas lei sigurno jedno od najudnijih (ako je to prava rije!) grobita u Evropi: Beko groblje samoubojica! Ne vjerujem zato to je sekcija lea imala za cilj da se utvrdi uzrok samoubojstva, taj in slobode koji je onda kao i danas ugroavao sve osnove graanskog drutva i morala; a u sluaju reenih slukinjica bilo je malo drutvenog interesa da se stvar samoubojstva razrijei i objasni, pogotovo da se ukae na eventualnog krivca. Eventualna sekcija bila je samo vjeba iz anatomije. Mnogo poglavlje skandalozne kronike carskoga Bea zavrilo je na ovom mjestu, tako da je zakopano, bez odvie svjedoka, daleko od znatieljnika i odbljesaka Krausove Baklje (ime asopisa koji si je Krlea, za svoje potrebe, preveo kao Plamen). Konano, iako je svaka odluka za taj in (Nijemac kae: Freitod, to e rei: slobodna smrt) individualna i nesvodiva, svi su krievi na Bekom groblju samoubojica (uzgred budi reeno, nije ga ba lako nai, i teko da ga pokazuju japanskim turistima) potpuno identini: sivo raspelo, neveliko, na crnom kriu, iste visine, poput vojnika u stroju. To je jedno turobno mjesto koje nesvodivost stotina posve individuiranih odluka disciplinira u jednu kohortu pod istom oznakom. Sekcija Gemmina tijela dodue je obuhvatila i slezenu, koja je, jadna, dvije tisue godina stajala pod tekom optubom da s jedne strane potie strahove bez ikakva povoda i razloga, a s druge joj se strane upisivalo u zaslugu da proizvodi genije i odlune mueve; valjalo je zai duboko u novovjekovlje da se ova zasluga poniti kao zasluga, to jest da melankolija s visina genija padne u turobnu stvarnost sanatorija za bogate,

100

i azila, za luake koji su, kao psi, pokupljeni na ulici; da ne kaem da padne u uas onoga to se u Parizu zvalo Htel-Dieu, a u Londonu Bedlam, kod nas naprosto ludnica, Vrape ili Stenjevac; da se snizi i ponizi u status duevne bolesti. Svakako, godine 1914. nita od slavne povijesti melankolije vie se nije brojalo. Teorija o etiri soka nije vie dolazila u obzir u ozbiljnoj znanstvenoj raspravi, pogotovo ne u klinikoj praksi. Takoer je izalo na vidjelo da ogromna veina onih koji su oitovali simptome melankolije nikako ne spadaju u genije. (Crnu) u moglo se naprosto operirati, premda ne i melankoliju. Kamo je ona zamakla? U koju vrstu nevidljivosti? Gemma je nekako, premda post mortem, ipak izborila pravo da se njezina boljka nazove imenom depresivna melankolija. Kaem, izborila, kao to je za ivota bila izborila svoje velike uloge Lady Macbeth, Juditu, Sestru Beatrix (Maeterlinck) itsl. Oni koji su je gledali, pa su o njoj pisali, osjetili su u njezinoj glumi neto alobno, neko tuenje, koje im je bilo daleko, a onda, zahvaljujui njoj, odjednom blisko: bila je to najistija melankolija. Gemmu ubilo je isto ono to je od nje uinilo glumicu: ivot i smrt crpili su s istog izvora: iz bolesti. Ne zove li se jedna novija studija o Nietzscheu Bolesni genije? Gemmina je melankolija bila umjetnika. Ne zaboravimo da je Drer svoj slavni bakrotisak nazvao Melencolia I., dakle, prva melankolija, jer ih je u njegovom doivljajnom svijetu bilo nekoliko: ba je ta prva vjerojatno melankolija umjetnika: zamiljeni aneo zdvaja nad beskrajem koji se ne moe izmjeriti svim onim silnim spravama u prvom planu, ali sve one naprosto zovu na mjerenje. Svaki pravi umjetnik kani izmjeriti neizmjerno, i nita manje od toga nije vrijedno spomena. Planet tunih geometara bijae Saturn, dobri starac koji je, kao Kronos, ipak posmicao svoj titanski porod. Arapski zvjezdoznanci, koji su u astronomiji i astrologiji otili dalje od Grka, dodijelili su melankoliju Saturnu: oni su mislili da je ta golema kugla plina onaj nebesnik koji nadgleda roenje svakog svog djeteta. Uistinu, odonda su svi melankolici Saturnijanci, kao to su oni koje vue Luna i tjera ih da planinare po krovovima mjeseari na engleskom lunatic nije daleko od izraza luak. Nesretna i pametna Susan Sontag, kad je otkrila da je i sama Saturnovo dijete, o tome je napisala knjigu. Sreo sam je osamdesetih u Zagrebu. Teko sam bolesna,, rekla mi je, ali dobro su me lijeili. Melankolija je, unato svim onim silnim

101

terapijama koje preporuuje estiti Burton, neizljeiva; rak ponekad. Susan Sontag pronala je u pojmu camp ono to je neko bio spleen;pronala je novu vrstu dandy-zma, te je tako jako inovirala stari pojam melankolije. Arapi su, kao to je poznato, zasluni to je blago grkih rukopisa uope dospjelo na Zapad. im je kranstvo postalo dravna religija, ono se okomilo na pantheon starih bogova, grkih i rimskih, i stari svijet utonuo je u mrak. Zapad je presjekao svoje duhovne korijene, i da nije bilo arapskih trgovaca ne bi se na tom Zapadu imalo to preporoditi. U stvari, blie je istini da se grko nasljee ponovno rodilo nego to se neto preporodilo. Na svaki nain, Marcilio Ficino promie melankolika u saturnski karakter; ne radi se vie samo o tome da tuni starac bdije nad svojim potomstvom, ve to potomstvo dijeli jedan te isti karakter koji mu je roenjem unaprijed upisan kao sudbina. Melankolija se povlai u unutranjost, postaje endogena. Jo uvijek nismo daleko odmakli od uenja o etirima sokovima. Ovaj nauk tumai melankoliju kao suigru endogenih i egzogenih uvjeta. Takoer, u renesansi melankolija dobija spol! Poinje njezina genderizacija, s tim to je u mukoj verziji priznata kao obiljeje genija, dok je, kad spopadne enu, sve prije nego to. enska melankolija sve je blie onome to je novije doba krstilo kao histeriju, izvodei, na ovaj ili onaj nain, ovu bolest iz maternice. Ne zaboravimo, polovica ovjeanstva, enska, jo je uvijek gotovo nevidljiva u drutvenom bitku, ak i ako se nekima svira lutnjom pod prozorima cijele noi. Trubaduri i minnesngeri bili su vrlo izdrljivi svirci, gotovo kao cvrci Mediterana, tako isto petrarkisti. Na ovaj ili onaj nain, Laura se morala dati vidjeti, ali bolje preko vela, najbolje u crkvi, sa smjernim pogledom na ispovjedaonicu. Balkon (pod kojim se dalo udarati u lutnju, a takoer skloniti od kie) bio je vaniji od Laure, od Julije. Hamletu je melankolija atestirana i priznata; ali Ofelija se predaje vodi, i ne pomae joj trava nedjeljne milosti. Kao to su u evropskoj povijesti bila vana rodoslovlja, bilo je nadasve vano roditi se u pravom znaku. Predaja kae da su slavni muevi fiorentinskoga kruga Ficino, Pico della Mirandola i Lorenzo Veliajni bili pijani od sree kad su otkrili da je Platon, skupa s njima, roen u Saturnovu znaku. Dakle, iako hipohondrija, histerija i melankolija spadaju skupa, zna se dobro tko od ega moe oboljeti. Melankolija no-

102

bilira mukarca, napose ako se ba ne radi o siromanoj ludi s pranjavih cesta, sa sjenika, iz tala i gnojnica; melankolija, naprotiv, poniava enu, pa bila ona i ki dvorjanika (Polonija). Ova je podjela sve to jasnija. Moe se pratiti kako se ona produbljuje paralelno sa sve odlunijim pokuajima ena da stupe u drutveni ivot, da izau iza vela, iz nevidljivosti; ovo se pogotovo odnosi na one Laure koje nisu htjele biti Laure (kao ona gospoica koju je Petrarca sreo u crkvi u Avignonu), pak su izrodile hrpu djeice. Dodue, u doba baroknih ratova i baroknih strahova (barocco moda je potekao iz gotovo infantilnog straha od praznog prostora kao znamena nitavila i smrti: kao da je cijela civilizacija koja se predavala baroku patila od nonih strahova), melankolija se odjednom iri na mase. Odjednom cijeli narodi, pa onda utoliko i ene tih naroda, mogu postati melankolini, a poneke skupine i stalei gotovo u pravilu. Melankolini mogu postati i cijeli pejsai, ak i zemlje. Svijetlo atiko nebo nije moglo postati melankolino, te su se Grci zadovoljili time da melankolian moe biti ovaj ili onaj mineral. No sad se odjednom poinje govoriti o melankoliji kao o engleskoj boljci, dakako u Francuskoj. Englezi naprotiv uzvraaju tvrdnjom da je melankolija malaise francuska. Dodue, u doba kad Evropom pustoe maroderske bande na repu bitaka velikog vjerskog rata (1616 1636), bolest koja se zove morbus francia ipak je sifilis. Neopisive strahove Tridesetgodinjeg rata, koje je, ba zato to su neopisivi uzeo opisivati Grimmelslhausen, sigurno nisu mogli biti uspjean remedium protiv melankolije. Ovom podrutvljenju melankolije Wolf Lepenies posvetio je cijelu knjigu (Melancholie und Gesellschaft, suhrkamp taschenbuch wissenschaft sv. 969, prvo izdanje 1969.) Onaj tko hoe otkriti kako to cijele nacije, klase, stalei, napose elite, mogu postati melankolini, nai e obavijesti o tome u ovoj knjizi. Slinosti melankolije elita, odbaenih nakon Fronde od strane francuskih kraljeva, i melankolije naih tranzicijskih elita mogle bi jako obogatiti Lepeniesova istraivanja, dakako u smislu potvrde njegovih uvida. No ve je Marcel Proust pisao o razoarenju od ispunjenja. Oni koji su doivjeli ispunjenje svojih snova znaju biti melankolini, ako prije toga ne uteknu u neki sretno naeni rezervat (uvijek su bili neki rezervati!) cinine rezignacije (Gehlen). Niz koji ine satira-salon-Fronda, dakle pobuna (La Rochefoucauld), pa onda pad u melankoliju, u kontekstu apsolutne monarhije francuskih Louisova mogao

103

bi se u stopu pratiti na hrvatskom primjeru od ranih sedamdesetih do negdje kraja nae verzije baroknog rata to pada u sredinu devedesetih; pri emu bismo naravno apsolutizam Versaillesa morali zamijeniti apsolutizmom Titova dvora, pa onda dvora Tumanova i njegovih pretorijanaca. Melankolija u Hrvatskoj: Kakva tema! Ali elim se vratiti Gemmi Boi. elim utei od hrvatske melankolije. Kada je Gemmi Boi u prosincu 1914. nalijepljena dijagnoza depresivna melankolija, nakon to je podlegla dozi otrova koju je sama sraunala, melankolija kod ene definitivno je bila izdvojena u posebnu bolest koja glumicu teko da je mogla nobilirati. Nepobitno je utvreno da ta bolest ima svoj uzrok (zaudo i sve to pue po zemlji u obliju ovjeka izlazi na ista vrata!) u hysteri, to jest maternici. No osim svoje vlastite smrti, i osamdesetak pozornikih utvara (popis koji je svojeruno otipkala za upravu Kraljevskog zemaljskog kazalita, danas HNK u Zagrebu, sadri 88 uloga!), Gemma Boi nije rodila nikoga. Bez sumnje, ona je bila Saturnova ki. Ispunila je kletvu kranske mistiarke iz XII. vijeka. U XIX. vijeku medicinska sudbina melankolije vrsto je zapeaena, i to prema najavama te kranske mistiarke, Hildegard von Bingen, koje su, premda dolaze od ene, enama malo pomogle, a meni zvue gotovo kao kletve. Ona je pisala da ene koje pogodi melankolija obilno krvare u vrijeme menstruacije, i da je za njih najbolje da se povuku iz drutva, jer da zbog odve uske maternice ionako nisu provienjem odreene za raanje! Moda da bi obranio melankoliju od svakog prodora enskog principa, Burton je u svojoj Anatomiji uje mukarcem, i kae melancholy.... he.... To je dodue jedino meni poznato mjesto gdje je melankolija, gramatiki, mukoga roda. XIX. je vijek onu tvrdnju mistiarke von Bingen uzeo kao medicinski kanon: Melankolija je sada histerija, a to je bolest neudatih ena i pobunjenih keri. Gemma ispunjava oba ova uvjeta. Neudate ene i pobunjene keri bile su esto feministkinje. Otud se histerija (o melankoliji se manje govori) odsad povezuje s feminizmom, pa ova dijagnoza, kao toliko puta u ljudskoj povijesti, slui da se signaliziraju pozicije neprijatelja.

104

Teko mi je Gemmu zamisliti kao borbenu feministkinju. Ona je za tako neto bila odve melankolina. Ali s druge strane, ona je, im se otisnula iz malenog i pospanog Zagreba, slijedila jak nagon da bude slobodna; u neslobodnom svijetu, konano o tome i samo o tome govori i Lepenies piui o melankoliji masa, klasa i elita, taj nagon za slobodom, kad se razbije o hrid drutvenih uvjeta, gotovo sigurno dovodi do melankolije. Roena je, dakle, u znaku Saturna. Svijet u koji je roena obavijestio ju je da je cijena slobode za kojom je udjela jako visoka; da je pitanje hoe li to u svijetu od nje ostati kad tu cijenu plati. Ja sam u drami Nevjesta od vjetra krenuo od toga da je njezin konani slom prouzroio nesvodiv, nenadoknadiv gubitak voljenog ovjeka. Ne zaboravimo: Rat je, u Beu se stalno pokapa, pogrebna zvona stalno zvone, nekih drugih niti nema. To je Be apokalipse, koja teko da je mogla biti u iemu radosna. Krenuo sam, dakle, od pretpostavke to pomalo podsjea na Freudove uvide o melankoliji koja nastaje zbog nemogunosti preusmjeravanja libida na nov objekt: to je suhlja formulacija nesree zbog gubitka voljene osobe. Rat je milijune pogodio kao izvanjska nesrea koju su bili prisiljeni interiorizirati, ushitom, glumljenim ili stvarnim. To je sjajan teren i velik trenutak za melankoliju masa. Tu melankoliju progone sve utopije, a najvie one ozbiljene: i nacizam i staljinizam zapravo su sustavi nareene sree. Orwell je to znao: godine 1984. nema vie melankolije, ona je zajedno s drugim nepoeljnim sastojcima isprana iz mozgova podanika. Dodue, godina 1984. davno je iza nas. Melankolija je preivjela sve utopijske nacrte. Jesu naime etiri soka u ovjeku... koji podraavaju etiri elementa..., stoji u anonimnom spisu s naslovom De mundi constitutione, dakle, o spisu kozmolokom, takvom koji se bavi ustrojem cijeloga svijeta. Datira se u XII. vijek, sigurno ima neki grki predloak. Suvremena medicina i s njom ovjek u njegovom dananjem liku ismijali su ovo tako sono uenje. Iezao je i sam pojam melankolije, i on danas figurira samo u uenim raspravama novih sholastika (kao to su naprimjer Klibansky i Panofsky u svojoj znamenitoj knjizi Saturn i melankolija). Melankolija raspala se do danas na niz bolesti koje se gaa ciljano sve novim i novim medikamentima. Terapija melankolije slii kemijskom ratu protiv tetoina.

105

Time se izgubilo neto od starog znanja o naoj vrsti koje je, meutim, imalo vie ansi za jedno integralno objanjenje melankolije to bi bilo blie stvarnom stanju stvari. Gemma Boi pokuala je ostvariti umjetniku karijeru u Monarhiji i Njemakoj, u stranom svijetu, na tuem jeziku. To joj je prilino polo za rukom, ali nije bilo dovoljno za ispunjenje ivota kako si ga je sama zadala. Imala je i problem dvostruke lojalnosti, a to zbog velikog rata koji je Monarhija povela protiv njezinih suplemenika. Neki uviavni beki prijatelji to su joj priznavali, ne odriui joj istodobno politiku lojalnost Austro-Ugarskoj. Ali u osnovi, ove je dvije lojalnosti, plemensku, kako se onda govorilo, i dravnu, teko bilo pomiriti. Sve bi to bili egzogeni, transeuntni, uzroci njezine melankolije. Ali ona je bila i Saturnova ki. Roenjem, konstitutivno, po Marciliju Ficinu - prema osobinama karaktera, ona je bila melankolina ena (dodue, po fiorentinskim platonistima, ona bi bila nemogue bie). To bi bili endogeni, imanentni uvjeti njezine boljke koju nije preivjela, a pitanje je da li ju je uope htjela preivjeti. Stari nauk o etirima sokovima potovao je ovo dvojstvo uzroka melankolije. Mjereno dananjim parcijalnim, specijalistikim pristupima, taj je antiki, grki, potom arapski nauk, u svojemu holizmu, bio moda blie istini. Pojam melankolija valja rehabilitirati. Valja ga razmotriti u njegovoj povijesnosti i u njegovu dananjem vaenju. Jer povijest, pa ni povijest melankolije, niukoliko nisu prestale. Gotovo da bez Burtonove Anatomije mi nismo u stanju razumjeti to se uistinu dogaa u Hrvatskoj, a onda i u drugim tranzicijskim zemljama; to se dogaa u pojedincima pogoenim nenadoknadivim gubicima skrivljenim u jednom nepotrebnom ratu; to se uope zbiva s nama, na planu izvanjskom i na planu onom najunutranjijem. Nema bez toga nikakvog, ma i najmanjeg pribliavanja odgovoru na pitanje: to mui ljude? ovjek je najnesretnija i najmelankolinija ivotinja. (Nietzsche) Njegov je strah, njegovo je drhtanje (Kierkegaard), i njegova je melankolija. Moda ne onako kao to su njegovi slezena i u, ali ipak je ona njegova na dosad ispitane,ali i jo neispitane naine.

106

Predrag Luci

VESELA SVESKA Melankolija Mediterana

PRELUDIJ
I. Snijeg pada na Sarajevo Kao vrane da stresaju ludost Ferhadijom korak po korak Berti Goldstein mi pria Luaci Kae Luaci Oni su svjetlost svijeta Mi gledamo A oni vide Mi se smijemo Oni su smijeh Njihova ludost nam Otvara vrata Iz ludnice Koju zovemo Svijet II. Pa izaite Slobodno uvari Ludost Raspuhuje sjever Ludost Obasjava jug Moete kamo vam drago Ako vam pamet ne smeta

PHOTO BY SINISA SUNARA

107

RASPALATHOS
Nemoj pjevati o svom gradu, ostavi ga na miru. Carlos Drummond de Andrade

ARTHUR KINSKY
I. Zbog neke ljubavi Splitom kanjen Izgonom samim u sebi U Splitu gradu Gdje eznu Za udnjama tuim Da ude Gdje pate Za imenom patnje to skriva ga Taj eki grof II. Kad ga napiju U svemu to kae Njezino nauju ime Poslije se svaaju Tko tonije pamti To to nikad ne izusti on III. Stan mu je Priaju Prepun slika ena iz asopisa

108

Spliani znaju Ba svaka od njih To grena je Njegova ta I znaju Kroz zid kad gleda Koju Pogledom razodijeva I znaju Gdje naprsne kamen Pala je Srana kap IV. Njihovu djecu Konte Jezicima ui Na kojima sam se Nasmijati ne zna Njemaki Francuski Engleski Grki Matematiki Latinski Gradom ide Za njim pas i podsmijeh Talijanski i hrvatski uglas Kui kad doe Njegovu utnju Make predu Ponavlja papagaj

109

V. Pisma kad alje Svi znaju Da se na svakoj adresi I za svakim imenom Makar i mukim Krije ta Njegova ta Ta njegova Zbog koje sav Split se Izgnanim osjea u se Ta tuga Zbog koje se grofu Smije i Sustipan Gdje e za njegovim lijesom Napokon stii i ona Da se upozna sa gradom to sve o njoj odavno zna Da ona je grofova ljubav Zamisli roena sestra Da je smantala i kralja dinamita Novcem rata da kupuje mir VI. I dok ta Bertha Koju itav sjajni pogreb Rosom Elsom Elvirom je zvao Wilhelminom Brendom Hildegardom Brata svoga ispraa u grob Nobelovom nagradom Za nemir grofa Kinskog

110

Vjenat e je Ludi bratac Split Ludo zaljubljen U voljenja ludost to smijehom ali Sve lude za njom Za tom dalekom to pod crnim velom Doi e Kad zbog nje Umre grad

ANTE AMPLAN
Ante amplan Svoju sliku gleda Na vratima svake Vinarije splitske Otarije konobe krme Tratorije birtije Na svim splitskim Vratima ei Za kojima Anti amplanu Redarstvo zabranjuje strogo Da itko nalije kap Njemu koji uskae u more Oficiru kad upadne sablja Popu kri Majci Mare Ribaru kaeta srdela Njemu koji vadi Slipca Begu Svaki put kad mulci ga navuku Da hoda po moru u portu Dok bigotno puanstvo na Rivi Ismijava oravog Isusa

111

Njemu koji pod morem die Jer mu gore ni zraka ne bi dali Da se taj zrak u bavama uva I da se toi u kvartirima Njemu kau za njegovo dobro Ne daju da dobro mu bude A dobro je samo kad vino U glavi mu pokrene val Iz kojeg izranja slike i boje U kakve grad nitko ne zna potopit Ni garbinada ni no ni zla zora ak ni jor Vidovi Emanuel Njime to je vadio morske sirene iketima ribarskim raznesene Oni plae svoje jeziave ene U mul vina da utopit e ih on Njega Antu Boia amplana Koji kau dupla plua ima U ibensku odvode ludnicu im mu vino dupli dade dah Ante amplan Svoju sliku trga Na vratima krme na perunu Iznutra ga objeen na zidu Blijedo gleda Aleksandar Kralj Jebem ti dravu Vae Velianstvo I jebem ti zakone njene Koji amplanu i kralju Ne daju ivit ni pit Evo i tvoju u iskidat sliku I naruit svakom po kvartir Pa nek nas skupa Moj kralju Gone u ibenik

112

STIPE BALA
Stipu Balu reenoga Igru Zaigraju na Marjanu vile On im mjesec sa empresa skida One skidaju haljine Stipi Bali reenome Igri Vile uzmu sedam-osam slova Ako pria nitko da ne dozna ega su se igrale Stipi Bali reenome Igri Pria grad da uzele su pamet Vile koje Split kad ljubav plaa Sanja da kupuje Stipi Bali reenome Igri Grad se smije to god da izusti Vabei ga da iz gaa pusti Vilinsku igraku Stipe Bala ne zna rei Igra Ne zna rei Grad Crkva ni Kurva Ne zna rei Kurac Novac Kruna Nita to trai Split Stipe Bala da ne kvari Igru Gradu to ga dosada zabavlja Na svaiji nagovor ponavlja Tlenta tle tlenta tle Stipe Bala ne prekida Igru Da za tajnu to ga mui pita Tko je ovaj mjesec iznad Splita Na nebo vratio

113

KARUZO
I. Bio je drvodjelac Kao i onaj u Nazaretu A onda su mu prenijeli priu upnika Svetoga Kria Dobri Bog da je Splitskom marangunu Jo ne zna se kojem Svoj poslao glas Pa ako je on taj koji jest Samo da otvori usta I Svetome dopusti Duhu Da iz njega zapjeva Nije tu anela bilo Samo Cunfo, Rape i Kljako Marangun Marin to shvatio je tako Da Bog sad nema drugih glumaca Pa da ne smeta Svetome Duhu Da vraga na vrat ne navue I Crkvu Pustio je glas Neumilan zvonast Kakvim ga je podario Bog II. Za Cunfom, Rapom i Kljakom Ta Tri kralja bez kralja batoni Krenuli su ljudi hodoastit U maranguniju kao u operu Koji glas! Ma che bella voce! Nije blanja za takvog pjevaa! Caruso ti moe nosit brokve!

114

Patinat postole! Nemojte Ljudi Tako O Carusu Nemojte Nemojte ta nemojte?! uti i pjevaj Kad Bog je dao da pjeva! Boga slavi i puk mu zabavi! Da te ujemo, Marine! I Marin pjeva Mi-mi-mi Mi-mi Mi-mi-mi Mi-mi-mi-mi Ovo je Miserere nobis! Ovo je pravi Te Deum! Ovo je Jebemte Deum! Ovo je Caruso na! Ma nemojte Ljudi Tako Jedan je Caruso Jedan Marine, uti i pjevaj! uti i pjevaj, Karuzo na!

115

III. Muziku Karuzo nosi Po gradu kad Bog mu je dao Da vie ne pravi krieve i kapse Da muzika bude mu kri Gdje pusti zvuke rairi ruke aste ga vinom i smijehom Hrabre ga da svojim e glasom Oboriti ehinje sve Te ehinje pred kojima klei U kavani Troccoli i pjeva To da nisu ehinje prave Nije za njih muzika Prave ehinje Umne i lijepe U Milanu da ekaju ga Glavnom gradu Svih ehinja svijeta ehinja i muzike Samo ugovor Karuzo Potpii Za nastup U milanskoj Scali Evo ovdje I evo ovdje Tu ispod peata Na Kandeloru Tono u podne S kuferima Na gat putniki doi Obavezno ugovor ponesi Za Milano ekat e te brod

116

IV. Na Kandeloru Tono u podne Sav Split je tu Samo broda nema Zna Karuzo Iz Milana brod e poslat Ali nisu jo izgradili porat ekaju da im doe more Javit e im ga dobiju Ma znam Ljudi Nisam ni ja pizda I ja znam da eka nema more Pa kako e onda more imat Taj Milano prepun ehinja Nego dajte Grlo mi je suho Kao more u milanskom portu Politar Kad Bog je tako dao Da mi Scala danas bude Split Nego dajte Kad imate vina To to danas nemate daljina Nije razlog da vam ne zapjevam Milanezi moji Mi-mi-mi

117

V. Karuzo je grdelin to pjeva U kavezu njihovoga smijeha Boji se da ne pobjegne mu pjesma Ako otvore krletku Karuzovoj tuzi Kad se smiju I on se nasmije Da olaka Smijeh kojim se hrane Kad ga rane Jer on uje Taj smijeh da je samo Njihove tuge muzika Karuza daljinama Kad mame I prate ga Na put kojeg nema On kufere uvijek nosi prazne Da se u njih smjesti itav grad VI. Godina je etrdeset osma Tko putuje Za toga se ne zna Samo Karuza Na daleku plovidbu Ispraa sav njegov Split U portu je brod za Nev Jork U depu ugovor S Metropolitanom U kuferima vjeito nita to pjesmom postaje sve

118

Spliani mau Zbogom, Karuzo! Proslavi se Pa nam se vrati! I ekaju brod Sa svjetskim pjevaem Da zamakne Za Sustipan Onda tre U Sjevernu luku Da Karuzu prirede doek Kakav svjetski zasluuje pjeva Na dokovima Nev Jorka Ugljenom farbaju lica S furbastim osmijesima Tako malo ljudima treba Da postanu daleki svijet VII. Karuzo silazi s broda Crnci mu ugljeni pljeu Na izmiljenom jeziku Pozdravni govor mu dri Gradonaelnik Nev Jorka Na istom jeziku Svjetski pjeva Zahvaljuje na doeku toplom ta ste rekli, Mister Karuzo? Uskae prevodilac udi me Da puanstvo Nev Jorka Ne razumije vlastiti jezik Ako vam je lake na splitskom Ja u tako A vi po nevjorki

119

Zahvalite dragom puanstvu Na ovoj dirljivoj panji Ali ja sam doao operu pjevat A ovo je Vidim Opereta Pa bih se Ako ne smeta Vratio doma u Split VIII. Ali Karuzo Ovo je Split! A mi smo Spliani tvoji! Pa ne bismo mi Karuza naeg U Nev Jork pustili! Samo smo eljeli vidjet Bi li ti otiao od nas? Bi li tvoje prepuklo srce Svoj kada ostavi Split? Dragi moji Srce bi mi puklo Da nije vae dobrote Kojom ste od Splita stigli Grad Nev Jork napravit Karuzo, jel se to ruga? Karuzo, jel se to ljuti? Karuzo, pa zna nas valjda! Samo smo se alili! Ja kad sam sanjao Obale druge eznuo sam samo za enjom Da obala na kojoj sanjam Bude mi ta druga obala

120

Karuzo, ta to govori? Koji si ti to ufitik? Karuzo, uti i pjevaj! uti i pjevaj, Karuzo! Zahvaljujem Bogu i puanstvu to Split oplovih Da u Nev Jork stignem Ne bih rado u ova vremena Gdje vas nema Da moj stigne brod Hvala vam to donijeli mi niste Da potpiem ugovor za Boljoj Godina je etrdeset osma Hiljadu devetsto Karuzo, uti i pjevaj! uti i pjevaj, Karuzo! IX. Karuza Spliani prate Na posljednje putovanje Kavez njihova smijeha je prazan Kao njegova kufera dva Tko ih pronae Hoe li znati Da je otkrio Izgubljeni grad?

121

POSLIJE KARUZA
Kuu u kojoj ivim Sagradio je ovjek Koji toliko voli ptice Da ih ne puta da lete Od straha da ne padnu Zatvara ih u krletke Pred koje sjedne I natoi maraschino O letu mi pjevajte Ptice O letu mi pjevajte Taj ovjek Sagradio je kuu U kojoj ivim I pjevam

122

KAVAFIJE ITAKA DALJE

Mediteranci Meditiraju O Mediteranu Kakvog Kau Vie nema Kao da I jutros nije Od neslaganja svojih Sav sloen Kao da Pomiren nije Sa svojom Svaati se pomirenou Pa zato I ne trai druge Do one to stalno ga gube Jer Kako e Gdje e se Kome Zato se Pronai Kad Kad Itaka Uvijek je dalje Itaka dalje Itaka dalje Ali nikad Ni blizu Daleka Koliko Odisej sm

123

SPLITTING IMAGE
Ruei zida on grad Samo da ruevnost sama Sva trajnost njegova bude Ruei zida on grad Nikada dozidan Nikada doruen Ruei zida on grad Tukidid gradom to zove to ljudi su Ponavlja Grad Ljudi grad Ne zidine Ruei zida on grad Za ljude-ruevine

ULICA JULIJA NEPOTA

Hvali se Turistiki vodi Ovdje smo zatukli Posljednjeg rimskog cara Pa smo Od propasti Carstva Napravili Carstvo propasti

124

SJEVERNI PROZOR
Na prvi pogled Tu vidi malo Rima Izvan sebe I malo Venecije Izvan sebe ta je tu slavensko Htjela bi vidjeti Ima li imalo nas Izvan nas Vidi tamo Onaj poluotvoreni prozor Kroz sjeverni izdubljen bedem Pred njim sparoge u pitaru I ruzinavi tiramol E vidi Taj naizgled besmislen prozor Slui da na vrijeme se vidi Kada ka Vratima zlatnim Nagrnu novi barbari Pa da ih pitamo Gdje su do sada Kako im je bilo na putu Da im kaemo gdje se to nalazi Glavni ventil Razvodna kutija Plin Pa da i mi odemo negdje Gdje izvan sebe se ide Da se odmorimo Od naeg barbarstva Od naeg gospodstva Od nas

125

CRKVA SVETOG MIKULE NA STAGNJI

Pred nju kad doe da doe Kao s daleka da stigao si puta I sveca nikad nisi zatekao doma I pita se ivi li on uope tu A Sveti ti Mikula kae Ti koji hoda koji plovi Ti bi bar morao znati Da jedini moj dom nije dom Da moj dom je Taj put s kojega stie Taj na koji odlazi Put

JUINE DESTINACIJA
Proitala u Zdravom ivotu Mediteranski smijeh Da je zarazan I eno je ive i zdrave Mrtve ozbiljne Dola mrijeti Ne zna oboljeti O njoj e pisati Zdrava smrt

126

TURISTIKI VODI
Junjak ne lae tebe On sebe vara Pie Alphonse Daudet Pisma iz svog Nmesa Pa ako istinu trai Sebe S junjakom Prevari ti

FRIKINA
Srdele Srdele Srdele Viu pekarue Na sva usta I hvale se Da ribe su noas Otete od tiine Da mrtva im usta Samo to ne progovore Ljudi Ljudi Ljudi

OKTOBARSKA REMINISCENCIJA
Kad odu turisti kupai Ja u odijelu I cipelama U more ulazim I ekam Da me odnese Taj veliki val Ali nikada nita od mene Ni broda

127

Ni brodolomca Nikada me nigdje Do ovdje Preko glave Do koljena Obilan i obalan takav Dosadio Bogu i Ciganima Koji kad pobjegne more Vide to je ostalo od mene Evo ga Opet on Popian Pantalon

TUGA I TOLERA
I. Misli li ti Moj Depero dobri Misli li da Vlaj Vlah Bonjo Doljo Da tko nije Naega nam roda I da itko Tko se Mi ne zove Moe znati to je to samoa II. Tuga ti je Moj Sangvino dragi to na ovjek samo moe znati to je naa lijepa stara tuga Spram ovoj alosti

128

MALENKOLIJE MAKSIM GORKI: MATI

Majka me pokazuje ocu Kroz prozor splitskog rodilita U to ja gledam? U ovjeka u balon-mantilu U iji u se dep kriom popiati Kad me prvi put odvede Tu preko puta Na Hajdukov plac? U balun to ga je netko Napucao preko stadionskog zida Gdje e me lomljeno staklo u betonu Nauiti da odrastanje ranjava? Ili U jednu od ovih djevojica to ve hodaju Ulicom Maksima Gorkog I koja nit me gleda nit vidi Kome e roditi sina i ker?

129

DIOKLECIJANOV BRIJA
Mog oca egrta u brijanici Preko puta Srebrnih vrata Plae priom o Dioklecijanu Koji je ubijao svoje brijae Da se ne zna kako ruan bjee car Pazi, mali, ta radi s tom britvom! Da ti ruka zadrhtala nije! Dobro je, bit e od tebe barbir! ta kae, kako izgledam? Vidite i sami Kae moj stari Pravi ste car Pravi car

BLOKETARA U DUJMOVAI
Moj dida Bloketaru dri Kraj crkvice u Dujmovai Nikada nikog Da u tu crkvu ue U njoj se od ljudi Odmara Bog Moda ita Vajata Erpa Ako mu ne smeta to nema slika Moda igra sportsku prognozu Moda pui i gleda u strop Na bloketari moga dida Bog se nikad odmorio ne bi Da pomae radnicima Ne bi mu dali

130

Ni po bloketama Da skae Ne, ne! Umorili bi ga govorei: Ne diraj to! Ne smetaj! Past e! Ne diraj to! Bogatitvoga! Boeoprosti! Ma ne bi Bog! Ni Bogu oprostili ne bi Da upita Ej dida dida Je li ona kua na selu Zbog koje ne govori s bratom Je li i ona Od ovih tvojih Tvojcatih bloketa? Ne bi mu kupili Drvene kocke Da se igra bloketare Ni brata mu Kupili ne bi Da se igra na velike Pa ako Bog Sve ovo uje to mu apem Kroz rupu od kljua Zato ne uradi neto Po pitanju drvenih kocaka? Hoe li on Da ja pitam baku Koja se u njega Najbolje razumije Je li od bloketa Bojih Stvoren ovaj svadljivi svijet?

131

SVE TUNIJU UTVARAM KNJIGU (VENEZIA KREFELD)

Od sve vie nenapisanih pjesama Sve tuniju utvaram knjigu Dnevnik svoj ije bih dane ije dane bih zaturiti htio U potkrovlju kue bez stuba Bez krovne grede Bez krova U suterenu pod kojim Izmakla se zemlja Knjiga poinje pjesmom o meni Ili o nekome drugom U potonuli grad sam uplovio jutrom A moda i nisam Sjeam se Lile su grappe I Pad se slijevao s Neba Na mostu je eirnati ovjek Prodavao uzdisaje Posljednju ne volim pjesmu Ne volim stud ni sjever Ni Boga to na mog se oca Bacao snijegom U izbi to putovala je stalno Ili to su vlakovi stajali vjeno Tamo ka jugu Gdje suz Vie se obori nego dada Posljednje da nema pjesme Hej puste bilo bi sree Mramornim dolom ne bismo Brat moj i ja Nit bismo Hodali morem ko grobljem Ne bismo Traei gdje otac je na Zaskakali ponorne vode

132

Sad sklopljena je neispisana knjiga I zemljani svod je sklopljen Na hrptu je poboden kri Od samotnog drva lomljen Sve tee razaznajem rijei Zastale negdje u grlu Sve tee svoj grumen pakla Survavam u tiine

KALAFAT BRODA EUGENIO MONTALE

Malian pravi lau Od novina u kojima pie Da sve su potonule lae I da je Brodogradilite propalo

133

Ilina Jakimovska

NAPRIJED JE BILO BOLJE: APOLOGIJA NOSTALGINOG GENA

Anywhere I lay my head, thats my home. Tom Waits Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Jura Stubli

U asopisu Njujorker, u broju od 19. aprila ove godine, moe se nai reportaa posveena restoranu iya Sofrasi, jednom malom i gotovo neprimjetnom mestu u azijskom dijelu Istanbula, iji glavni kuvar, ujedno i vlasnik, Musa Daddeviren vodi ambiciozan projekat dokumentovanja i obnavljanja turske gastronomske tradicije. Opisan kao etnografski muzej i kao vrt izgubljenih kultura, ovaj restoran esto postaje poprite katarzinih izliva nostalgije. Nepripremljeni za emocionalni udarac prouzrokovan ukusima kojih se sjeaju iz djetinjstva (topli kim, kandirani plavi paradajz, ekstrakt nara, gorka alfija i korijander), stariji gosti usred obroka poinju da plau. Ovo je jelo koje pravila moja baka, kroz suze izvikuje jedna osamdesetpetogodinja starica, izazivajui pri tom lananu reakciju i za drugim stolovima. Za Musu oivljavanje starih recepata predstavlja kritiku stereotipnog turskog alimetarnog identiteta, koji je sveden na dner, industrijski simit i lokum. Tako njegov stav od prehrambenog postaje ideoloki: rije je o apologiji hedonizma koja nema veze s navodnom orijentalnom nezauzdanou; o manifestu koji se suprotstavlja dugoj ruci globalizacije, koja opet, sa svoje strane, potiskuje lokalna znanja i resurse; o promociji autentinosti nasuprot snobizmu. Ipak, kad je rije o onoj rasplakanoj starici, u pitanju je jednostavno njen ivot.

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinovi

135

Damir, unuk poznatog pjevaa sevdalinki Zaima Imamovia, zajedno s lanovima svog muzikog trija, pokuava da odri u ivotu tradiciju sevdaha. Iz due pjeva. Osjea se kao da si gladan. Pjeva da bi se najeo, kae jedna od njegovih sagovornica u dokumentarnom filmu Sevdah. Na sjedenkama na kojima se pjevaju sevdalinke ljudi piju, jedu, pjevaju i plau. U eleginoj atmosferi (ni u kom sluaju u patetinoj) ibaju se pjesmom kao biem. Osjeanja gubitka, neutjenosti i usamljenosti, koja su stalni motivi u sevdalinkama, naroito pogaaju izbjegle i raseljene: u tuini se miris jorgovana i klepetanje nanulama po drvenom tremu jo intenzivnije doivljavaju. Kao i u ivotu, i u sevdalinkama Eros aikuje s Tanatosom. Pa se otud od sevdaha, ne samo u Bosni, i umrijeti moe. Etnografsku autentinost hrani mo ovakvih anegdota. Poput dobro obuenog kung-fu majstora, anegdote brzopotezno (ali i odluno) zadaju epistemoloki udarac, kojem se teko moe parirati bilo kakvom teorijom. to je zapravo antropologija, ako nije jedna sistematska anegdota zbir naracija koje u svojoj kaleidoskopskoj igri meusobnog preklapanja i permanentnog rasijavanja formiraju svojevrsnu klizajuu sliku realnosti. Anegdote nisu samo interesantne prie, one su ubjedljiv metodoloki alat, naroito ako se uklapaju, odnosno ako se nadovezuju na ono to ve predstavlja dio naeg iskustva ili pak neega to intuitivno (kao ljudi i kao istraivai) samo nasluujemo. Saosjeamo s rasplakanom staricom i s ljubiteljima sevdalinki, ne samo zato to smo uli neto o tome, ve i zato to znamo da nas mirisi, ukusi i zvuci mogu katapultirati u vremena i na mjesta koja su duboko zakopana u nama samima, poput sjemena neke voke, koja jedva eka povoljnu klimu i dovoljno vlage da pusti svoj lastar, a zatim i da se raskono rascvjeta. ulni podraaji su trigger za odreenu emocionalnu reakciju, koju u navedenim primjerima dijagnostifikujemo kao nostalgiju. Djeje ili mladalako tijelo je, u stvari, dom koji smo, starei, napustili: saznanje o biolokoj prolaznosti odreuje molski, sjetni ton nostalgije, koji na trenutke dobija i obrise traginog. Otud nikakvo udo ne predstavlja to to su nostalgini najee stariji ljudi. Iako na prvi pogled djeluje kao tipoloki razliita, njihova nostalgija za odreenim drutvenim sistemom najee je samo glazura elje da se opet bude mlad. Nostalgija je osjeanje koje se ne pripisuje sasvim maloj djeci ovjek, navodno, treba da ima dovoljno tjelesne i istorijske

136

memorije, kao i izgraen koncept budunosti, da bi mogao napraviti razliku izmeu nesavrene sadanjosti i (umiljene ili realne) bolje prolosti. Drugim rijeima, nostalgija ne bi trebalo da podrazumijeva samo interno analiziranje koncepta o jednosmjernoj strijeli vremena, ve i svijest o vlastitom mjestu na toj (u individualnim okvirima konanoj) osi. Upravo zbog svega ovoga, nostalgija bi trebalo da bude steeno, hronino mentalno stanje, differentia specifica odreenog senzibiliteta ili svjetonazora, sklonog introspekciji i bavljenjem velikim pitanjima. Pa, ipak, zar nije tano to da i beba, ta nostalgika tabula rasa, im napusti matericu, odmah poeli da se opet tamo vrati? Oigledno nas priroda (drutvo jo i manje) nije opremila dovoljno efikasnim mehanizmima koji bi nam omoguili da od nostalgije napravimo rudimentarnu, kompletno beznaajnu emociju (ravnu slijepom crijevu) koja moe biti opasna samo kad se upali. Mnogo prije nego nekakva kulturna konstrukcija, nostalgija je moda uroena sklonost na ivotni, fetalni poloaj. Prednji je srednji, ako iza njega ima pozadi. (Olovka pie srcem) U saglasnosti s autorefleksivnom antropologijom, koja kao svojevrsne anegdote nudi ak i najintimnije doivljaje istraivaa, bavljenje kulturnom nespecifinou nostalgije zapoet u jednim snom. Dok sam stajala nasred velike livade, negdje u sumrak, noge su poele da mi se odljepljuju od zemlje. Veoma sporo, ali bez prekida, poela sam da se penjem ka nebu, stalno okrenuta prema naprijed, prema onome to je dolje ostajalo prema svojoj porodici, prijateljima, scenama iz prolosti, sebi kad sam bila mala. Bez najmanje uznemirenosti, ali i s velikom radoznalou, okrenula sam se u jednom trenutku ka suprotnom pravcu, pogledavi unazad. Nita samo ogromna crna povrina s ponekom zvijezdom i tiha, boanstvena muzika. Sjeam se da sam se probudila s divnim osjeanjem, ravnim prosvjetljenju. Ipak, pravo znaenje sna dugo mi je izmicalo. Sve do jednog naizgled rutinskog istraivanja. Koliko vas je bilo kad ti je nevjesta dola u kuu?, postavila sam uobiajeno uvodno pitanje jednoj informatorki iz sela u zapadnoj Makedoniji, interesujui se tom prilikom za status mlade snahe u nekadanjoj seoskoj zajednici. Naprijed nas je bilo vie, poslije su se raselili, odgovorila je ona, a zatim je po-

137

novila ovo naprijed kad god bi opisivala nekakvu situaciju iz prolosti o kojoj je bila upitana. Ovaj izraz ula sam, naravno, i ranije prilikom etnolokih istraivanja po svojoj domovini, ali nikad mi nije tako snano zazvuao kao tad kad je ona i na razgovor zaokruila reenicom: Naprijed je bilo bolje. Njeno poimanje vremena (rezultat istovjetnog koncepta, koji se donedavno esto mogao sresti u ruralnim makedonskim sredinama) na osnovu kojeg je prolost neto prema emu je ovjek gotovo fiziki, licem u lice, okrenut u kompletnoj je suprotnosti s dominantnim savremenim poimanjem, na osnovu kojeg je prolost neto to je pozadi, neto to predstavlja zbir dogaaja koji su minuli ili odavno proli i koji otud (u metaforikom, ali i u prostornom smislu) ostaju iza nas; a budunost postaje ono u to imamo uvid, ono emu pripadamo i ono to ak, na neki nain, istovremeno pripada nama. Moja potraga za analognim poimanjem vremena u bliem susjedstvu nije urodila plodom kolege iz Srbije, Hrvatske i Slovenije nisu nita slino uli u svojim sredinama, iako su znali za neke druge izraze to konotiraju vremenske odrednice preko termina koji se inicijalno koriste za druge fizike veliine. Je li mogue da su makedonski dijalekti jedini u kojima je prolost neto to je naprijed? Je li moj san daleka reminiscencija ovakvog poimanja vremena mojih predaka?

ar-planina i Andi
Na osnovu onoga o emu se govori u savremenim kognitivnim naukama, injenica da se kompletno znanje, logiko rasuivanje i mo konceptualizacije tipino povezuju s naom mentalnom ili racionalnom dimenzijom, dok se percepcija, imaginacija i osjeanja vezuju uz nae tijelo (koje je hijerarhijski podreeno umu), posljedica je dugorone dominacije objektivizma u okviru drutvenih i prirodnih nauka, koja se osjea i danas. Objektivizam ignorie tijelo budui da njegovi pobornici smatraju kako ono unosi subjektivne elemente u proces rasuivanja, elemente koji, ne samo to su irelevantni kad je rije o spomenutom procesu, ve su i u stanju da zasmetaju njegovom adekvatnom sprovoenju. Akumulirani dokazi, naroito oni kojima raspolae kognitivna lingvistika, sugeriu upravo neto suprotno tome misao je otjelovljena, odnosno nai mentalni koncepti izviru iz tjelesnog iskustva, a njihova

138

sutina je direktno povezana s percepcijom i s doivljajima fizikog karaktera. S druge strane, oni koncepti koji su direktno zasnovani na iskustvu ukljuuju metafore, metonimije i mentalnu imaginaciju, to znai da idu iznad i izvan bukvalnog odslikavanja spoljanje realnosti. Upravo ova sposobnost omoguuje nam da o imaginaciji razmiljamo apstraktno. Ako je uopte nekako mogue stepenovati koncepte u pogledu apstraktnosti, onda bi, svakako, onaj koji se odnosi na vrijeme trebalo da spada meu koncepte s prefiksom naj. Mi nikako ne moemo konceptualisati vrijeme samo po sebi, jer najvei dio naeg razumijevanja ovog bazinog fenomena uopte nema veze s temporalnou, ve predstavlja metaforiku verziju naeg poimanja kretanja u prostoru. U fizici se, kako kau Lakof i Donson u svojoj knjizi Philosophy in the Flesh: The Embodied Mind and Its Challenges to Western Thought (1999), vrijeme smatra primitivnijim konceptom od kretanja, a kretanje se definie kao mijenjanje lokacije u okviru odreenog vremenskog perioda. Ipak, u kognitivnom smislu, situacija je obrnuta kretanje je primarno, a vrijeme je metaforiki konceptualizovano u odnosu na njega. Analizirajui metaforiko mapiranje vremena u engleskom jeziku, oni izvode sljedeu strukturu: postoji posmatra u sadanjosti koji je okrenut ka budunosti, a pri tom je prolost iza njega (isto je i u savremenom makedonskom jeziku). U lingvistike izraze koji predstavljaju direktan rezultat ovakvog koncipiranja vremena spadaju i oni nama poznati tipa: ostavimo to za sobom, mlad je, budunost je pred njim itd. Ipak, u nekim jezicima prolost je postavljena ispred posmatraa, a budunost iza. Takav je ajmara, ileanski jezik s Anda, kae se u daljem dijelu teksta. Mayra pacha na ajmarskom znai prolo vrijeme pri tom je mayra rije koja znai oko, pacha znai vrijeme. Ili, u bukvalnom prevodu: prolost je ono to moe okom vidjeti, ono to se nalazi pred tobom. Lakof i Donson vjerovatno bi bili oduevljeni da uju da je, osim na Andima, prolost naprijed i na makedonskim planinama (naravno, i oko njih). Radi li se ovdje o jednoj arhainoj koncepciji vremena, prisutnoj u jezicima i dijalektima koji su istorijski i geografski bili izolovani, pa su otud, na neki nain, i bili u stanju da ovakvu koncepciju konzerviu? Jesu li moda promjenu u koncipiranju vremena inicirali nostalgini pealbari, koji su u svoju domovinu donijeli i prve mehanike asovnike, na kojima su se pak strelice uvijek kretale naprijed,

139

a za koje se moglo rei da su nazad samo ako bi kasnili ili ako ne bi radili? U kojem je trenutku makedonski seljak poeo da okree pogled ka budunosti, sa eljom da se sretne oi u oi s dotad nepoznatim, i da pri tom proglasi apsolviranim ono to je za sobom ostavljao? Moda su Makedonci i ileanci duhovna braa (i sestre) posljednji pravi hegelijanci, koji znaju da Minervina sova iri svoja krila tek poto padne mrak, odnosno da filozofija poinje da razumijeva odreenu istorijsku situaciju samo onda kad ova postane prolost tj. poto se ve desi. Sjedei okrenuta leima lokomotivi koja vue voz istorije, mudrost (nezainteresovana za krajnji cilj putovanja) ui na osnovu preenog puta. Jesmo li, promijenivi nazad u naprijed, postali manje mudri? Je li zaista naprijed bilo bolje?

Nostalgija i Dord Bu
U kontekstu postavljene teme, kao mnogo vanije (od pukog konstatovanja postojeih razlika u mapiranju vremena u okviru razliitih kultura i jezika) namee se pitanje: Da li reene razlike impliciraju i razliit odnos prema nostalginoj enji? Koliko nam je poznato, ne postoji sistematsko uporedno istraivanje fenomena nostalgije, koje bi moglo imati u vidu pol, uzrast i etniku pripadnost subjekata i uz pomo kojeg bi se moglo eksperimentalno (pa i brojevima) potvrditi da li su zaista neke grupe ljudi ili neki narodi nostalginiji od drugih. Uprkos tome, ova sklonost stereotipno se ee pripisuje slovenskim, balkanskim i mediteranskim narodima, nego, na primjer, nedomorodnim Amerikancima. Moda upravo zato to asocira na nekakvu usidrenost u prolosti, na svojevrsnu paralizu koja je kriva i za odsustvo napretka, nostalgija se u brojnim on-line rjenicima engleskog jezika sinonimno povezuje sa sentimentalizmom, s melodramatinou, defetizmom i patetinou, dok se kao njeni antonimi navode zadovoljstvo, samopouzdanje i usmjerenost ka budunosti. Ispada nekako da, kad uspije da se oslobodi nostalgije, automatski postaje srean i cool. E pa, kako bi sad trebalo da izgleda taj nenostalgini ovjek? Da li bi to trebalo da bude neko bez ula i bez prolosti, psiholoki ali i fiziki (usljed nekakvog okotavanja kime ili blokiranja one jabuice) predodreen da gleda samo prema naprijed? U poreenju s drugim sisarima, ovjek ima relativno malo vizuelno polje on, osim ako prethodno ne

140

promijeni poziciju, u fizikom smislu ni ne moe da pogleda unazad. Kao takav, ovjek je hiljadama godina bio lak plijen predatorima, koji su mu se mogli lako prikrasti s lea. Praktino itava njegova evolutivna istorija sastojala se u spravljanju s onim to se nalazilo iza njega. Nostalgija je moda ba jedan takav evoluirani mehanizam koji slui za obraun s psiholokim nazad, s neasimiliranom prolou, koja nas neoekivano moe zaskoiti iza nekog oka poput razjarenog lava. Ako je tako, onda bi, umjesto defetizma i regresa, nostalgija trebalo da ukazuje na jo uvijek ivu povezanost s (makar i zamiljenim) prolim ja, s naim prostorom iskustva, koji se ini znaajnim izvorom aktuelnog identiteta. Opisujui Odisejeve doivljaje tokom njegovog povratka na Itaku, Grejvs istie epizodu u kojoj su se lanovi izvidnice, koju je on poslao na kopno negdje na Libijskom rtu, najeli voa slinog lotusu (boje afrana i veliine graka, bez sjemenki), koje je imalo mo da one to su ga probali natjera da zaborave na svoju zemlju. Naavi ih, Odisej je shvatio da se nisu vratili na brod jer su zaboravili zbog ega su uopte doli na kopno, pa je potom okovao dezertere i otplovio bez mnogo daljnjeg zadravanja. Ljudi osloboeni nostalgije njemu nisu bili potrebni. Antonim nostalgiji, u ovom sluaju, bio bi nekakva socijalna amnezija, gubitak osjeanja pripadnosti to se pak tumai kao opasnije u drutvenom smislu od bilo kakve sentimentalne enje. Nikad nisam imao nostalgiju za samim sobom / ja sam samo trenutak koji prepoznaje svoj pad, pie francuski pjesnik Alen Boske u svojoj Autopsiji nitavnosti, proglaavajui odsustvo nostalgije uzrokom vlastitog diskontinuiteta i ljudskog pada. Za jednog zdravog pojedinca i za zdravo drutvo u mnogo veoj mjeri (od insistiranja na samo jednom ljudskom aspektu: nostalginom ili progresivnom) vana je suptilna, dijalektika ravnotea izmeu stabilnosti i elje za promjenom. Imati dom, ali i biti spreman (ako zatreba) glavom se osloniti i na nepoznati jastuk. Posjedovati kreativni mentalitet izgnanika sraslog s matinim podnebljem. Ostati na nogama kad osjeti miris slatkog od dunja s karanfiliem iz starog, davno neotvaranog, ifonjera; ali istovremeno gledati na to i kao na skupocjen poklon pamti, dakle, bio si, a postoji i sad. Upravo u trenucima intenzivne nostalgije ulni podraaji i duevni poriv spajaju se u jedno. Kad je nostalgino, nae ja postaje zaokrueno i itavo: zna gdje je bilo, gdje je sad i gdje eli da bude.

141

Tokom pisanja ovog teksta, provela sam jedan dio vremena u bolnici. Nas nekoliko ena s odjeljenja, iscrpljene operacijama, danima smo, pomaui jedna drugoj, jedva uspijevale da stignemo do bolnikog hodnika. Ipak, bilo je velike razlike kad je rije o brzini oporavka one ene koje su, poput mene, kod kue ostavile malu djecu za ijim su zagrljajem eznule ili koje su iz nekog drugog razloga osjeale snaan poriv da se vrate kui, veoma su brzo to i uinile. One koje u ovom smislu nisu bile nostalgine, zapadale su u melanholiju i vazdan su leale, odlaui povratak. Moda bi se, osim tipoloke podjele na restaurativnu i refleksivnu koju predlae Svetlana Bojm, nostalgija mogla podijeliti i na podsticajnu i autodestruktivnu. Ova prva je moan izvor motivacije i onoga to Bertajn u svojoj Filozofiji tijela naziva plotskim znanjem: Svoja osnovna znanja o svijetu nisam stekao bavei se naukom ve samim sobom. Nikakvoj nauci nije dato da ue u moju kou, da je obuzmu moji marci, da pokree moju ruku, da mi otvara one kapke, da zavoli moje blinje. Ono to mi je dato i to je zajedniko svim ivim biima to svojstvo da budem ja mogu saznati jedino od sebe samog. Valjati se u postelji, dugo opipavati sebe, zaranjati u slike iz svojih uspomena, oivljavajui svoju kou eljom i svijeu sve to nije manji izvor spoznaje od itanja Dekarta ili Darvina. Grlim svog sina. I zavravam ovaj tekst. Dobro je. Kod kue sam.

142

Tvrtko Kulenovi

Melanholija ibicarenja
Nostalgija je enja za neim to smo imali pa izgubili, a to nam izgleda puno vrednije od onoga to sada imamo: da je bila u pitanju nostalgija moda bi kod nas sve bilo manje krvavo, ali nije. Bila je melanholija, grko melaina chole, crna u, koja nije uvijek pozitivno crna, moda nikada nije. Melanholija je, u naem kontekstu, ljutnja zbog toga to nemamo zube da zagrizemo, nemamo prste da se propnemo, enja za neim to nikad nismo imali i to ne zasluujemo, to ne moemo dosegnuti, neto to u osnovi ne postoji, ali mi ga hoemo. Za sve nae neuspjehe okrivljujemo druge, a svi uspjesi koje postiemo su iskljuivo nai. Ima razloga da tim drugima zavrnemo iju, da ne kvare nau sveanu zabavu. Pria o ibicarenju poinje u vrijeme najnovije. Doktor K. na suenju pokuava ubijediti sud i javnost da je muslimanska vojska u opkoljenom Sarajevu pucala na narod ne bi li provocirala vojnu intervenciju Zapada ili bar zaustavila pregovore

143

koji joj ne odgovaraju. Posebno se osvre na zloglasnu granatu koja je pogodila sarajevsku glavnu pijacu Markale 05. februara 1994. a fotografije njenog uinka spadaju meu najuasnije koje se u fototeci svjetskog uasa nalaze. Obraa se svjedoku koji je visoki svjetski vojni strunjak i kae mu mi smo imali svjedoke koji su isto tako visoki svjetski vojni strunjaci kao to ste vi, i koji su odmah po eksploziji granate otili da ispitaju njenu putanju i odmah posvjedoili da ona nije mogla doi sa srpskih poloaja. I potura mu neku kolor fotografiju kao dokaz. Vi sigurno poznajete ovog gospodina. Svjedok je pogledao: Da, poznajem toga gospodina, ali granata je pala 05. februara, a na fotografiji je ovjek u koulji kratkih rukava u punom sjaju ljeta. Ah, da, to je to, zamena, kae doktor. Doekat e Markale zaista i svoju drugu, ljetnu, granatu, sa istim mnotvom stranih prizora, ali ova prva, naa, kao da je bila namijenjena sveanom otvaranju Festivala Sarajevo Sarajevska zima. Pala je u vrijeme dok se u kinu Radnik prikazivao poetsko-dokumentarni film Smrt u Sarajevu, koji je reirao Haris Proli, a ja sam bio scenarist i narator. Poslije premijere filma sjedili smo na klupi sa enom kojoj je sin nedavno poginuo od granatiranja, a ljudi su dolazili i govorili: Vi ste mi danas moda sauvali ivot. Da nisam bio u kinu lako bih mogao biti na Markalama. Sa nae strane let granate je ispitao Sergio Vieira de Mello, komandant civilnog sektora UNPROFOR-a, koji je upravo bio dobio premjetaj u Zagreb, ali je ostao jedan dan due u Sarajevu da vidi film. Otiao je iz kina okruen etvoricom vojnika koji su oko njega formirali zatitni kvadrat. Kasnije je poslan na Kosovo, kau da je stalno iao putevima koji mu nisu bili planom predodreeni. Poginuo je u Bagdadu kad je hotel u kojem je stanovao dignut u zrak. Haris i ja posjetili smo njegov grob u enevi i utvrdili da se nalazi nedaleko od groba velikog pisca Borgesa. Znao je po mene poslati blindirani auto, ali jednom u vrijeme te blindirane vonje zapoelo je granatiranje, pa je ona izgledala kao surfanje na visokim talasima. Mi koji smo rat proveli u Sarajevu susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i bili zadovoljni to je ostala itava, ali kad su mladi ljudi poeli umirati susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i govorili: Tijelo pamti. Na Gazimestanu pristaje pjesniku u njegovo doba, ne pristaje politiaru ni u koje doba. Svako e vam rei da je politika oblast realnog, ovo je ovlast melanholijskog, vodi u krvoprolie, u pro-

144

duenje politike drugim sredstvima. Kosovski boj, Vidovdan jeste veliki mit, borba s nekrstom, poraz, petstogodinja vladavina nekrsta. Ali nekrst je otiao prije sto godina, izdogaale su se krupne i strane stvari, zar nema nieg drugog to bi se moglo slaviti? Joj, ovjee! ak i ako se hoe poraz, Prvi svjetski rat je bio poraz sve do proboja Solunskog fronta, ali se dnevna zapovijest braniocima Beograda 1915. ui na vojnima akademijama irom svijeta: Vojnici, vi vie ne morate brinuti za svoje ivote jer je vrhovna komanda brisala na puk iz svoga sastava. Drugi svjetski rat je bio poraz ali je poeo 27. marta 1941.: u gradu od 300.000 stanovnika preko 100.000 je izalo na ulice da skandira: Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob. A ako hoemo pobjedu imamo svoju, a ne one iz ofanziva: proboj Solunskog fronta. Taj datum se slavio, sve manje i manje, a beogradska ilustrovana revija Duga propratila ga je na neobian nain. Ta ista Duga proslavila se napadom na najveeg srpskog pisca, Danila Kia, optuujui ga da je sa knjigom Grobnica za Borisa Davidovia postao prepisiva. Rastrzale su ga razne prodrljive ptiurine, meu njima jedan golub. Spominjao se Karlo tajner, Borges, a nije se spominjao jedan moan Savez. U Zagrebu je i dalje slavljen ali je reeno: od Beograda do Zagreba 400 kilometara. Branili smo ga, a najbolje se sam obranio sa knjigom as anatomije. Ali sad mislim o njemu i na drugi nain sjeajui se da tijelo pamti. Bio je preosjetljiv, umro je mlad, u 55-oj godini. Je li njegovo tijelo prejako reagovalo na bijes kojem je bio izloen? Dakle obiljeavala se godinjica proboja Solunskog fronta i bila je vjerovatno posljednja prilika da preivjeli uesnici posjete bratsku Francusku. Novinar Duge je lijepo propratio njihov boravak tamo, poentirajui svoj lanak priom o tome kako je dobre starce na kraju ugostio, u svom dvorcu izvan Pariza, imuni Parianin, visoki dunosnik Francuske republike, ugledni aristokrata (kako mu i samo ime kae) gospodin Poali d`Orian. Slavlje je velianstveno opisano uz samo jedan problem: Poali d`Orian, Poilus dOrient nije ljudsko ime. Po rjeniku Meriam Webster, poilu (dlakav, muevan) je naziv za francuskog vojnika pjeadinca u prvom svjetskom ratu, a potie iz Napoleonovih vremena. Poilus d`Orient, (Poali dorian) je francuska vojska na istoku koja je uestvovala u proboju Solunskog fronta. Ne znam ta je pjesnik htio da kae kad je napisao Stojte, galije carske, ali postoji jasnija i popularnija pjesma Kree se laa francuska. Galije nisu carske nego pripadaju Francuskoj

145

republici, one su desetkovanu i izmuenu srpsku vojsku doekale na obali, odvezle na otok Krf, gdje su joj poilus pomogli da se povrati i ojaa, i da se pripremi za zajedniki boj. Ne tie nas se kako je do ove zamjene dolo jer ona u zakljuku znai uvredu, omalovaavanje onih koji su zajedno s nama ginuli i patili, pili i pjevali proslavljajui pobjedu. Ne samo da su drugi krivi za nae poraze, nego oni ne mogu uestvovati u naim pobjedama, mi moramo biti isti u svim vrstama dogaaja. Sanela Jenkins, izbjeglica iz Sarajeva, bogato se udala i jo je stekla vlastito bogatstvo u Londonu, ali po nainu na koji tuguje za bratom koji joj je u ratu poginuo, po nainu na koji misli o njemu, reklo bi se da nikad nije odavde otila. Meni je rat uzeo dvoje ili troje (Tijelo pamti) najdraih, biljeio sam njihovo prisustvo i odsustvo u svojim romanima i priama, ali ona djeluje u stvarnom svijetu, u najstvarnijem od svih svjetova: navodno je spasila monu Barclay`s banku, kad je svoga mua, jednog od funkcionera banke i sveuilinog profesora povezala sa nekim arapskim financijerima. Ali to nije naa tema. Naa tema je fotografija na kojoj su se ona i glumac, Irac Sean Penn slikali na Haitiju. Otputovali su u srce zemljotresa da bi pomogli ljudima kojima globalna pomo stie polako i na etape. Obuena je u terensku odjeu punu raznih depova, a oi joj isijavaju svjetlost kao i uvijek. Koliina novca koju su tamo ponijeli i predali za obine smrtnike je nepojmljiva. Kad je Ejup Gani uhapen u Londonu ponudila je kauciju od 350.000 funti, da bi mogao da se brani sa slobode. Jedan beogradski novinar je tada napisao: znamo mi kako je Sanela Denkins stekla svoje bogatstvo, na leima, vjerovatno i na koljenima. Kao i ranije u ovom eseju, besmisleno bi bilo istraivati korijene i razloge ovakvog pisanja; njegova bijeda na prvi pogled je oita. Ali to pisanje govori o svijetu u kojem je nastalo: svijetu lakih romana, usijanih iluzija, u svijetu ljudi koji lete u nebo lepeui prozirnim krilima. Kurva moe obrlatiti profesora univerziteta u svijetu u kojem se ve odavno lo pisac i ostarjeli ia imenuje za predsjednika drave. Republike kojoj je osnovno znamenje kraljevski grb. Kao to je dva puta poraena i poniena Njemaka i dalje nosila naslov Njemako carstvo, Deutsches Reich. U posljednje dvije godine ak i Grodeutsches Reich, velikonjemako carstvo.

146

I krupan kriminalac, suoen sa argumentom od 350.000 funti, povukao bi se, moda bi sebi u bradu promrmljao: vidjet emo se mi jo! ibicar ne, za njega je i suvie visok i lopovski moral. On nije ni kockar: i taj domet asti mu je stran. Na kraju filma udo u Milanu ljudi lete u nebo zato to su sirotinja i nemaju kud. Ovdje ljudi mau krilima na poziv carstva nebeskog i nebeskog naroda. Na tom putu izgubio se onaj seljak to smatra da je par volova bolji od jednog vola. Melanholija. Ponosna Srbija, rekao je ministar. Moe biti Bosna ponosna zbog rime, a Srbija u vrijeme kad je imala pravo da se nazove ponosnom, zvala se junaka. Junaka Srbija, tako se zove slika ora Vasia koja je kasnije reprodukovana na potanskoj razglednici. Nije velika umjetnost, ali je vrlo pismena slika, uraena rukom profesionalnog slikara. Na njoj je srpski vojnik uperio svoj bajonet na dva bajoneta, njemaki i austrijski, lica njihovih vlasnika su groteskna. Iza lea mu sa krivim noem prilazi podli Bugarin, a sa strane sa palcima zataknutim u pojas gdje mu stoji oruje smjeka se Arnaut, Arbanas, Albanac. Druga generacija Vasia je Pavle, koji se nevjerovatno dugo odrao na mjestu likovnog kritiara Politike poto mu vlast nije bila naklonjena, i on je bio slikar. Treu generaciju predstavlja Rastko, istoriar umjetnosti i pisac pria iz oblasti slikarstva. Vjerovatno najbolja pria mu je Povratak sa Marinjana, gdje govori o slici Ferdinanda Hodlera na kojoj je prikazan prvi poraz vajcarske vojske 1515. godine. Smatrana je za najbolju vojsku Evrope ali je to bio njen posljednji rat. Hrabrost, organizovanost i ratna vjetina su uvijek bile njene vrline koje nisu nita vrijedile pred 300 topova koje je doveo francuski kralj Francois I. Pa ipak je njegov vojskovoa, maral Trivulce rekao: Ovo je bio sukob divova. U prii se kae: Oni odlaze iz bitke dostojanstveno i mirno, koraaju odmereno, bez straha ili hitanja sa topovima u sredini, ranjenicima na ramenima, sa razvijenim zastavama svojim i zaplijenjenim. Na licima im se ne ita bes zbog poraza nego neka udna uvreenost i zauenost to im bog rata nije bio jo jedanput naklonjen, to ih je ratna srea napustila i okrenula im lea. Na kraju kolone i po njenim bokovima postavljeni su najjai i najkrupniji borci sa tri metra dugim halebardama da obore s konja francuske crne vitezove koji se zalijeu da napadnu kolonu u povlaenju. A kod nas: O, prokleti Vue Brankoviu! Da bi za njim kasnije dola i prokleta Jerina. Da bi se knez promovisao u cara. Melanholija. A ima i obinog ibicarenja: jedne nezavisne novine u rubrici

147

Na dananji dan kau: Srpske snage, koje su odnijele pobjedu, predvodio je knez Lazar i meu njima su bile snage njegovih srodnika i saveznika, dok se na elu otomanske vojske nalazio sultan Murat I sa sinovima Jakubom i Bajazitom. Kosovski boj je svetinja onakav kakav je, ali ibicar je u stanju popljuvati i vlastiti mit kad mu se ini da moe nekome neto podvaliti. Mi imamo svoju sliku, Kosovku devojku Paje Jovanovia, ljepu od Vasieve slike, meku od Hodlerove, ali se sva skupila od suza koje su nad njom prolivene. Ima jedan sarajevski vic, mjesto radnje mu je stara kafana na izlazu iz grada, kod Vratnike kapije, vrijeme radnje mu je 1946. godina. Puna je ljudi, nita se ne vidi od dima cigareta i lula, ali vlada apsolutna tiina. Samo se uje: tap, tap, tap, igra se tavla, tabla, dama, mica. Onda to e jedan glas rei: Bijae tursko pet stotina godina, a drugi glas e mu nakon due pauze odgovoriti: Jah, vala! Tap, tap, tap, opet e prvi glas: Bio vabo 70 godina. Opet e drugi glas: Jah, vala! Bila Jugoslavija 20 godina. Jah, vala! Bila Hrvatska etiri godine. Ma to u tebe sve neto minje i minje, kae drugi glas.

148

Ilma Rakusa

DRUGA MOJA MELANKOLIJA

Vjerovatno nije sluajnost to to se u mojoj biblioteci nalazi na desetine djela o melankoliji, na koncu, doktorirala sam na Motivu usamljenosti u ruskoj knjievnosti. Posebno mi se dopao Jewgenij Abramovitsch Baratynskij, Pukinov suvremenik, kojem je njegova mrana zvijezda diktirala vizionarske pjesme. Mada ode na pogrenu stazu / I prenuta ne naavi putanju / Zvijezda nebesa otie u bezdan; / Samo druga zamijenit e nju; / Nee zemlja bit na velikoj teti, / I pada njenog daleki krik / Do uha svijeta nee ni doprijeti, / Kao to u visinama etera / Sestre njene svjetlo novoroeno / Ta nebesa pozdravlja oduevljeno... (Jesen, 1836/37.) Mjeavina La Rochefoucaulda i Schopenhauera, pritom pjesnik po pozivu i profesiji, Baratynskij je znao za dijalektiku razuma i srca, ideala i stvarnosti, a prije svega i za siunost i prolaznost ljudskog postojanja u odnosu na beskrajna prostranstva Univerzuma. Romantiar u njemu insistirao je na besmrtnosti, iskusni ovjek razuma uhvatio se u kotac sa otrenjavajuom realnou indiferentnog svijeta. injenica da je on iz tog svog unutranjeg razdora iznjedrio velike pjesme umjesto da propadne u beskrajno duboku rezignaciju, mora da je tjeila tog melankoliara. A melankoliar je bio od glave do pete.
prijevod: Naser eerovi

149

Moja biblioteka melankolije u sutini izgleda ovako: Anatomija melankolije Roberta Burtona stoji pored Ishaq ibn Imranovog Ogleda o melankoliji, standardno djelo Erwina Panofskog (koje je napisao zajedno sa Klibanskim i Saxlom) o Saturnu i melankoliji pored Melankolije u ogledalu Jeana Starobinskog, Crno sunce. Depresija i melankolija Julije Kristeve pored Svijeta bez arolije. Melankolini duh moderne Ludgera Heidbrinka, Melankolija i drutvo Wolfa Lepeniesa pored Melankolije, opusa magnuma Lszla Fldnyija, koji svom predmetu prilazi sa tako akribinom sistematikom da ispunjava sva oekivanja. Fldnyi melankoliju ispituje po svim pravilima umjetnosti: pojmovno, historijski, medicinski, filozofski. On govori o Hipokratovom uenju o temperamentima i tjelesnim tekuinama (po kojem melankoliju uzrokuje crna u), bavi se pitanjem zato melankolija spopada ba posebne linosti, ispituje odnos saturnovaca prema umjetnosti, ljubavi i smrti, pojanjava njegov odnos prema beskunitvu, ambivalentnosti, potitenosti i praznini. Saznajemo za vie varijanti melankolije: za nostalginu i ekstatinu, za melankoliju punu straha i destruktivnu, saznajemo i o uzrocima poput osjeaja gubitka, nedostatka, enje, otuenosti. Kao svjedoke susreemo kako Crkvene oce tako i Novalisa, Kleista, Caspara Davida Friedricha ili Shakespearovog Hamleta. I naravno spominju se i opasnosti melankolije i mogunosti njene terapije. Naime, melankoliar ne boluje toliko zbog alosti koliko zbog gubitka smisla. A tamo gdje se ne pojavljuje smisao, prijeti zjapee nitavilo. To je u svom lanku Melankolija otroumno istaknuo Pter Ndas:
Melankolija je sjeanje. Ako je bila oluja, bie opet oluj. Ako je oseka, doi e i plima. Melankoliar ne obraa panju na ono to upravo jeste nego eka na ono to upravo nije. Njegov razum se grevito dri predvidivog, no sjeanje na nepredvidivo poljuljalo je njegovo povjerenje u zdrav ljudski razum; strah ga je onoga to nije, pa se tako boji i dolaska onih stvari koje iekuje. [...] Oekivati neto nema smisla, ne oekivati nita takoer. Tako melankoliar dospijeva izvan onoga gdje se nalazi. Tako njemu postaje besmisleno ono to bi jo moglo imati neku vrijednost.

Ova analiza je precizna ali ona iskljuuje to da je melankoliar za razliku od depresivne osobe itekako u stanju da prizna vii smisao (u umjetnosti ili religiji), pa ak i da iz svog stanja izvue neto pozitivno. Bla Hamvas, jo jedan maarski

150

strunjak za melankoliju (Maari su, prema E. M. Cioranu, predodreeni za melankoliju), u svom je lanku Melankolija kasnih djela sa gotovo himninim zanosom to opisao ovako:
Melankolija nema nikakve veze sa raspoloenjem, ona nije osjeanje, nije duevno stanje, niti bolest. Melankolija je zadnja stanica prolaznosti, zadnji, ama ba zadnji med u ivotu. Zadnji uitak i ama ba zadnje znanje. Ta slatka tuga zadnji je izazov ivota i zadnje ovjekovo ushienje, zadnja sigurnost i zadnja opasnost. Za ope shvatanje je strana i zastraujua, za nauku je patoloka, a za umjetnost sakralno udo. Ali za sve troje nedokuiva. Melankolija ima svoj jezik, najsuptilniji meu jezicima, svoje slikarstvo i svoju muziku, od sveg slikarstva to je ono koje se najmanje d naslikati i komponirati. Ona ima svoje vizije, svoje snove, svoju potresenost, usamljenost, bespomonost, strah, svoju tajnu, svoje povjerenje, svoju ranu i radost i svoju propast. Cijeli ivot umoen u zadnju kap meda. Zna, vie nema, to je zadnje. To nasmrt sigurno znanje da je zadnje, to je melankolija.

Definicija koja oarava svojom paradoksalnou, dubokoumna i utjena u isto vrijeme. Moja lina melankolija oscilira izmeu sjete, enje i neke neodreene, njene tuge. Ono to ona ne poznaje jeste otupljenost ili prezasienost, ono to Francuzi nazivaju ennui. Ne, nipoto nisam zasiena ivotom, samo esto imam osjeaj da vidim svoj ivot kako prolazi pored mene, a da ja ne uestvujem u njemu. udan je osjeaj nalaziti se u ulozi posmatraa: lucidnost opaanja boli jednako kao i pasivnost stanja. Ne pripada tu, apue neto u meni, i dok razmilja o tome, prolazi vrijeme, prolazi jedini ivot koji si dobila na poklon. U mojoj knjizi Vie mora nalazi se nekoliko scena koje opisuju taj osjeaj. Kao naprimjer ova vonja vozom:
Prozorska stakla su prljava, hladan dim visi u kupeima. Slabano svjetlo se gasi pa opet pali, slijedei neki nepoznati hir. Napolju prolijeu polja. Livade sa mravim bijelim kravama. Usamljeni pas epa iz sela. A kada se voz najednom zaustavi, na nasipu pruge se pojavljuje opor ciganadi, glasno gestikulirajui, sa licima smeim poput zemlje i nasmijana. Jo prije nego to im uzvratim mahanje, stigao nas je oprotaj. Uvijek ide dalje, u taktu pragova. I udno, to dalje, ako samo sebi nije dovoljno, nije usmjereno ka stizanju nego se meni ini poput niza oprotaja. Seljanka sa drvenom kantom koja stoji u lijehi povra koje joj je do koljena ve prola. Maleni konji za rasplesanom grivom

151

 proao. Zvonik sa ogromnom kupolom proao. Vijugavi dim iz dimnjaka iskrivljene kolibe proao. Proao mladi par koji, drei se za ruke, stoji iza rampe, zajedno ekajui. Prolo i jezero koje je bljesnulo usred brezove ume, prolo. Ja gledam, itam natpise na maarskom, slovakom, litvanskom, i kondukteri mijenjaju jezik. A kada sam se nagledala i nasluala, preputam se snu. On me pouzdano nosi kroz prostore i vremena, topli sveanj iz kojeg u se proteui buditi. U Kaunasu, Koicama ili Peuhu, nakon otrog zviduka koji me katapultira u uspavanu sadanjost. ta traim?

To pitanje ostaje otvoreno. Odgovor bi mogao biti dolazak ili domovina ili pripadnost, ili: kraj rastanaka. Ve kao dijete bila sam suoena sa selidbama i rastancima, vie nego to je to odgovaralo mojim godinama ili mojoj maloj dui. Rastanci su dolazili bre od navikavanja to je uzrokovalo osjeaj da sam uvijek vani, uvijek strana. Istovremeno su me promjene mjest inile osjetljivijom za relativnost stvari: to danas jeste, sutra ve moda i nije. Vezati se i nadati se pouzdanosti, pod tim okolnostima ne samo da je bilo rizino, ve skoro nemogue. I tako sam uila gramatiku rastanka i eznula za nekim protusvijetom u kojem vladaju drukiji zakoni. Tako sam pronala knjige, a jednog dana i pisanje. Danilo Ki u svom romanu Bata, pepeo opisuje kako je od njega pisca napravila njegova ve u djeijim godinama naprosto bolesno izraena senzibilnost za prolaznost stvari:
Moja je mata brzo pretvarala sve u uspomenu, ak suvie brzo; katkada je bio dovoljan jedan dan, razmak od nekoliko sati, obina promena mjesta, pa da jedan svakidanji dogaaj, iju lirsku vrednost nisam oseao sve dok sam iveo s njim, postane odjednom ovenan sjajnim ehom, kakvim se kruniu samo uspomene koje su dugo godina stajale u snanom fiksiru lirskog zaborava. Kod mene se [...] taj proces galvanostegije, pri kojemu stvari i lica zadobijaju tanak sloj pozlate i plemenitu a patine, odvijao u nekom bolesnom intenzitetu, i jueranji bi izlet, ukoliko bi neka objektivna okolnost ukazivala na njegovu konanost, na injenicu da se on nee i ne moe ponoviti, postajao za mene, ve sutradan, izvor melanholinih i jo nejasnih meditacija. Dva dana, u mom sluaju, bila su dovoljna da stvari zadobiju milost uspomene.

Sklonost ka eleginosti i lirska razdraljivost ne idu samo kod Kia jedna uz drugu. I ja svoj spisateljski impuls zahvaljujem elji da zadrim sve ono to je prebrzo prolo, ono prolazno. Uz

152

to se javlja i komplementarna elja da ono to (jo) ne postoji, za im se ezne, pretoim u jezik. Pisanje je, dakle, tugovanje i uklanjanje nedostataka, memento i imaginacija. I u toj kombinaciji ba ono pravo za moj melankolini temperament. Ozbiljno: Da li bih bez svoje uroene ili kroz rastanke steknute melankolije uope postala spisateljica? Sumnjam u to, pri emu sam imala i druge opcije (muziarka, filozofkinja, asna sestra). Fiktivni svijet knjievnosti, dodue, ne nadomjeta realni ivot (koji ponekad tako bolno nedostaje), ali on dozvoljava jednu vrstu slobode i intenziteta to ih melankoliar koji prema ivotu osjea bojazan zna optimalno iskoristiti. Ne na zadnjem mjestu, i intenzitet izmiljanja, stvaralakog procesa vodi ka iskustvu cjelovitosti: ukinute su granice izmeu miljenja i osjeanja, izmeu unutranjeg i vanjskog, izmeu Ja i svijeta, izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti. Osim toga u umjetnikom inu lei i iskra transcendentnosti. Kroz melankoliju se, kao i kroz umjetnost, nazire transcendentnost, moda je ona zapravo sjeanje na posljednje stvari. To se odnosi i na mjesta i scenarije melankolije: mjesta bez ljudske due na arkom podnevnom suncu (kao na metafizikim slikama De Chirica), puste morske plae ( la Caspar David Friedrich), pustinjski pejzai, mrtva priroda. Mrtva priroda (na francuskom nature-morte) u sebi, ovisno od aranmana, nosi vanitas-misao, ali upravo zbog svog memento mori karaktera otvara onostrane horizonte. Kao i ova poetina Mrtva priroda sa ribom Danila Kia: Rentgenski snimak svee: rebra. / Svenjak: katedrala od srebra. // Na porcelanu drhturi krvav komad jetre. / Posoljenih rana izdiu jesetre. // Limuna uta, miriljava koa. / Beli zev tanjira. Odsjaj noa. // Ko teni kauuk cedi se sir. / Rujnih jabuka biblijski mir. // U ogledalu sobadvojnik trepti. / Na plamen svee slee noni leptir. Pjesma puna sjete koja balansira izmeu prolaznosti i ljepote. Ovom ljubavnom vezom bavi se svaki umjetnik, a naroito onaj melankolini. Naime, ljepota uvijek mami, pitanje je samo ta budi veu melankoliju: to to je esto isuvie prolazna ili to to u trenutanom savrenstvu nudi slutnju transcendentnog koje nam je trajno uskraeno. Umjetniki lijepo i prirodno lijepo (poput zalaska sunca) mogu nas po tom pitanju okirati: nepodnoljiva je njihova perfekcija. Metafizika ivotinja u nama zapada u enju kojoj nije sueno spasenje. To vai i za trenutke sree koji samo to su proli za sobom ostavljaju prazninu, kao da smo upravo protjerani iz

153

raja (Post coitum animal triste est, glasi jedna poznata antika izreka). Srea, kao to je poznato, nije trajno stanje, ali je tenja ka osjeanju sree jednostavno prejaka. Unato uroenoj deziluzioniranosti, i melankoliar traga za intenzitetom sree, no on e joj veu ansu pruiti na podruju sublimnog odnosno sublimacije, naprimjer u umjetnosti. On prvenstveno kao aktivni umjetnik koji stvara uspijeva pobjei iz zamiljene pasivnosti i postati onaj koji oblikuje egzistencijalne ambivalentnosti. Stvaralaki proces je pritom kako put tako i cilj, a uspjeh (unato svojoj relativnosti) utjeha. Tiina, no. ujem samo zujanje mog raunara i njeno pitanje grijanja. No, ja zapravo oslukujem sebe. Zato to tamo neto ubori, traei put da se izrazi. Ne bih mogla rei o emu se tano radi. Jo uvijek se ne ocrtava ni drvo ni figura ili ak neka scena. Ali ve postoji jedna rije i zaetak ritma: Dosadna nedjelja... la l la l... Ono to znam jeste to da e postati pjesma. Prolazna tvorevina o prolaznom trenutku. I dok se predajem onom Sada, redovi rastu, kao da dolaze iz vrtloga tiine. Zvukovi, rijei, reenice. Za neke od njih ne marim, druge odbacujem kako bih dala ansu novim zvukovima. Slini zvukovi se privlae, stvarajui male muzike skupine. I dalje. Pauze izmeu toga su duge. Mrmljam pred sebe, ponavljam to sam napisala, ekam. I raunar eka nova nareenja, zujei. U meuvremenu se ocrtava kuda rijei ele i kako. Radi se o melankoliji jedne septembarske nedjelje u vidu komprimirane slike raspoloenja. Jedanaest redova, ni jedan vie, ni jedan manje. Gledam, udim se. Tvorevina izgleda ovako:
Dosadna nedjelja. Linija uti. I snijeni zrak u batama. Hladan. Deveti mjesec stari li stari fatalno i bez boja. Ve je kasno. Prekasno moda. I tmurno. Na oskorui se zrna ne brane od ptica. Stablo breze bez djetlia. Liajevi svugdje. Grablje. Skup stolica u bati, mlitav i blijed. Uzaludan je sto. Blii se praznina. Zapovijed.

Ako pogledamo kako treba, radi se o abecedi melankolije. Sve je tu: prolaznost vremena, hladnoa, praznina, utnja, samoa, uzaludnost. To je prikazano na predmetima i na pri-

154

rodi koja postaje nature-morte. Vlada ukoenost, nepokretnost, izdvojenost. I reenice stoje nepovezane jedna pored druge, saete do krajnosti (odustaje se prije svega od ivahnih glagola ali ne i od asonanci i unutranje rime). Dakle, nevesela pjesma, ali preciznog iskaza i forme. U tome se sastoji njen moral, njena poetika. Ne vjerujem da su melankoliari skloni varanju. Oni su na svoj nain tani, tavie rigorozni, jer shvataju sebe i tok stvari. ak i kada trae nesreu, oni to ine sa uvjerenom nepokolebljivou, otvorenih oiju. Bojim se da njihova nepodmitljivost ponekad djeluje i zastraujue. No, estetski se tu ne moe nita prigovoriti. tavie: jasnoa bez iluzije u sebi ima neto utjeno. Dakle, tu sam i ne mogu drukije. Niti iz svoje koe, niti iz kuita moje druge, umjetnike egzistencije. Prostor knjievnosti nudi sigurnost, ali i dovoljno irine kako bi zadovoljio moju metafiziku potrebu. To da bi me moj unutarnji glas mogao ostaviti na cjedilu, ne usuujem se ni zamisliti. Ali i s takvom nesreom bi se moglo raunati. A onda? Onda bi mi ostao samo on, melankolini ovjek-bog koji je na raspelu uzviknuo: Moj Boe, moj Boe, zato si me napustio? U Bachovoj muzikoj obradi (Muke po Mateju) to je jedna od najdirljivijih reenica svih vremena. U kranskom shvatanju mi sa svojom melankolijom (koja katkad moe graniiti sa oajom) nismo sami. Neko Drugi, Vei svu je patnju preuzeo na sebe i pretvorio je u radost, pobijedio je smrt svojim uskrsnuem. No, u tu tajnu vjere se mora vjerovati. Racionalno se ne moe dokuiti. Kao ni askezom ili religijskim duhovnim vjebama. No, ipak svijest o jednoj takvoj mogunosti ublaava egzistencijalnu nelagodu, melankoliji oduzima alac. Njoj biva dodijeljeno njeno mjesto: kao plodni, bolno-slatki izazov. Dok sam pisala ove zadnje redove, odjednom se pokrenula gomila knjiga na mom radnom stolu i Fldnyova Melankolija ne samo da je pala na pod, nego niz stepenice, sve do ispred ulaznih vrata. Da to nije neki znak da se trebam baviti drugim stvarima? Melankolija, koja se u srednjem vijeku smatrala varijantom acedia (lijenost), dodue ve odavno ne spada u smrtne grijehe ali se protivi devizi positive thinking naeg ekonomiziranog globalizacijskog drutva. Kao melankoliaru, u dananje vrijeme nije ti lako; teretu koji si sam sebi, pridruuje se i teret neprihvaenosti od strane drutva. No, to te ne smije

155

omesti. Melankolija ne samo da nije bolest, ona ima i svoje prednosti. Kao na primjer tu da mi osvjetava teinu egzistencije. Da, melankolija to izraava i naziv potitenost ima veze sa teinom. Ona ukazuje na teinu zemlje, na sporost i istrajnost. I to danas, u jednom vremenu koje se odalo besteinskom stanju i tempu, treba da bude od znaaja? Apsolutno. Naime, za razliku od lakoe, teina ne obmanjuje. Ona stoji iza onog napornog to katkad moe voditi i do neuspjeha. Meutim, bez osjeanja da imamo tlo pod nogama pa makar to dno bilo i u najtamnijoj dubini mi negiramo injenice postojanja. injenica je da smo krhka bia koja svoje tenje ka visinama esto plaaju padovima. Dobro postupamo ukoliko sjedimo na vrstom. U malom i konkretnom, to moe znaiti da vjeitom nemiru (putovanja, posla, virtualnog surfanja) suprotstavimo trenutke svjesnog prekida: sjedim u fotelji, ne radim nita, ja sam. Osjeam svoju teinu, teinu svojih udova, tiinu oko sebe. Vidim kako se siuni komarac sputa na naslon za ruku. Sada je. Stvarno vrijeme neposrednog bitka, a ne stvarno vrijeme neke medijalne interaktivnosti negdje i nigdje na ovome svijetu. I spopadne li me sumnja da li inim pravu stvar, moram je podnijeti. Onda e se ona moda pretvoriti u kratko, sretno odobrenje. Nema, dakle, potrebe buniti se protiv melankolije. Najbolje je sprijateljiti se s njom. Traiti joj imena odmila poto njenosti prijaju svakoj vezi. Miluj svoju potitenost, ona e te nagraditi. Razgovaraj s njom. Nisi sam. Misli na svoje najblie prijatelje, i oni su njeni prijatelji. Sve je, dakle, gotovo u redu. A beskraj svemira, raskorak izmeu vremena ivota i vremena svijeta samo je upola prijetei.

156

Andrea Lei

O PRIRODI NOSTALGIJE Trauma, intimna sjeanja, problem autentinosti i fotografije Milomira Kovaevia
Sarajevo dans le coeur de Paris
Fotografski projekat Milomira Kovaevia Sarajevo dans le coeur de Paris (Sarajevo u srcu Pariza), 2008. godine objavljen u monografiji istog naslova, za svoju temu ima intimna sjeanja predratnog ivota Sarajlija koji ive u Parizu, kroz portrete predmeta koji predstavljaju vezu sa bivim ivotom. Svaka od fotografija na jednostavnoj pozadini uokviruje jedan takav predmet, propraen kratkim tekstom (rukom pisanim, na francuskom, grafitnom olovkom) koji objanjava znaaj i znaenje tog predmeta za njegovog vlasnika, i prirodu njegove veze sa sarajevskom prolou i parikom sadanjou. Kovaevieva namjera je bila da predstavi jedno drugo Sarajevo od onog koga je rat bacio na naslovne stranice i televizijske ekrane stranih medija poetkom zadnje decenije prolog vijeka: ono Sarajevo, urbano i kultivisano, s historijom koja se ne ponavlja kroz krv, meuetnike sukobe i patnju, ve se odvija kroz razvoj umjetnosti i susrete kultura, i ija se prolost preko intimnih predmeta pamti po voljenim ljudima i lijepim trenucima ljudske bliskosti. Fotografije koje su nastale kao rezultat te namjere duboko su dirljive, a kratki tekstovi koji ih prate esto izuzetno evokativni, minijaturni eseji o prirodi nostalgije, prolosti i intimnoj historiji. Meutim, ove su fotografije i tekstovi, odnosno igra koja se odvija u prostoru izmeu njih, i neto drugo: ilustracija memorijskih pukotina, procjepa kroz koje je mogue nazrijeti da autentina priroda pamenja (kao procesa kodiranja prolosti, njenog mentalnog pohranjivanja) i sjeanja (kao procesa njenog dekodiranja, uvijek anrovski i situaciono uokvirenog),1 odnosno memorijskih procesa uope, zapravo lei u njihovoj znaenjskoj plastinosti, nepouzdanosti i estom pokoravanju
1

Svjesna sam da ovim definicijama (koje duguju svoj sadraj konceptualnim podjelama koje postoje u engleskom jeziku) odstupam od dosadanje ovdanje prakse razdvajanja ova dva pojma, koja je definisala pamenje kao kulturalni proces koji se tie kolektivnog oblikovanja prolosti i identiteta, a sjeanje kao proces biljeenja linih iskustava i njihovog interpersonalnog prenoenja. Kao to e se vidjeti u ostatku teksta, ja ne pravim ovu vrstu distinkcije upravo zbog toga to smatram da su oba ova procesa, i kolektivni i individualni, i kulturalni i intimni, podreeni istim modelima kulturalnog znaenja i narativne logike. Duboko sam zahvalna Enveru Kazazu na razgovoru koji mi je pomogao da iskristaliem sopstveno shvatanje ovih pojmova.

157

snazi stereotipa i klieja. Prostor, pukotina koja se otvara u meusobnom odnosu izmeu fotografije predmeta, propratnog teksta i asocijacije koja se u gledaocu fotografije budi, a u itaocu teksta artikulie, koriguje i mijenja, otvara istovremeno mogunost refleksije o kompleksnim, problematinim procesima memorije u kojima je jedina pouzdanost i autentinost omoguena upravo svijeu o nepouzdanosti i neautentinosti. U potrazi za sopstvenom proustovskom madelaine i u elji da fokusiraju mogunost sjeanja na nekadanje Sarajevo, prolo vrijeme i nain ivota u koji vie povratka nema, Kovaevieve fotografije i tekstovi njegovih subjekata zajedniki pokazuju nesigurnost pamenja, ovisnost sjeanja o znaenjskim strukturama koje garantuju cjelovitost smisla ali samim tim i naruavaju autentinost zapamenog, i njihovu zajedniku borbu protiv one naroito pogubne vrste cjelovite smislenosti koju nude strukturalna jednostavnost stereotipa i klieja.

Teoretsko-lirski intermezzo
Naime, svi smo mi ovisnici o smislu. Znaenje nam je potrebno gotovo koliko i voda, i hrana, i zrak. Cjelokupna naa mentalna aktivnost usmjerena je na zadovoljavanje potrebe da se od haotinosti neposrednog iskustva stvori smislena slika svijeta i naeg mjesta u njemu. Svi oni zvuci koji dopiru do nas u bunom kafeu bivaju filtrirani i prigueni i mi svjesno sluamo samo glas osobe s kojom razgovaramo. U moru lica na ulici u stanju smo prepoznati ba lice voljene osobe koju ekamo, a da nam do svijesti ne doe oblik nijednog drugog lica koje je prolo pored nas. U stihiji svakodnevnog deavanja u stanju smo izdvojiti dogaaje (ili njihove aspekte) koji mogu imati vei ili manji uticaj na na ivot, i obratiti panju na ono to stvara nove tokove kojima na ivot moe krenuti (neko novo prijateljstvo, neka nova ljubav, neka nova tema za razmiljanje, novi grad koji bi nam mogao postati dom, novi ivotni poziv). Mi stvaramo smisao dok prolazimo kroz ivot; meutim, esto upravo u onim kljunim trenucima velikih ivotnih prekretnica, a naroito kada su one rezultat vanjskih okolnosti a ne naeg svjesnog izbora, svijet odjednom pokae svu svoju sloenost; naa sposobnost filtriranja kljunih informacija zakae, a sposobnost oblikovanja smisla od haosa se pokae nedovolj-

158

nom. Traumatska iskustva (kakva su upravo iskustva koja lee u pozadini Kovaevievih fotografija) upravo su takvi momenti, kada osnovni mehanizmi poimanja svijeta izgube svoju mo da od haosa stvore smisao, a onaj se bazini afektivno-kognitivni okvir od koga polazimo naprosto raspadne. Svijet je sigurno mjesto; ljudi koji me okruuju me vole i zasluuju moju ljubav; mogu imati povjerenja u njih; nee me izdati niti povrijediti: ovo bi mogle biti osnovne su postavke naeg poetnog shvatanja svijeta (bez njih nismo mogli biti niti moemo odgajati zdravu i veselu djecu), a proces odrastanja se sastoji od modifikacije tih postavki (da, ali, neke stvari su opasne; da, ali ima i ljudi kojima ne mogu vjerovati; da, ali neki ljudi bi me mogli povrijediti, i moram ih se uvati), po mogunosti bez naputanja pozitivne ocjene postavki samih. Ali traumatska iskustva nasilja, izdaje onih kojima smo najvie vjerovali, propasti strukture svijeta u koju smo ugradili na identitet, radikalno dovode ove postavke u pitanje. I onda je potrebno radikalno reorganizovati shvatanje svijeta, i uzeti pri tome u obzir kompleksnost mnogo veu od one koja nam se u predtraumatskom periodu inila spoznajno relevantnom. I tako se naa sposobnost stvaranja smisla, i potreba za njim, zna nai u sukobu sa autentinou doivljaja haotinog, nepredvidljivog, ne vie apsolutno pa ak ni relativno benevolentnog svijeta. Proces osmiljavanja, u svijetu koji se ba u kljunim traumatinim trenucima naeg ivota zna initi uporno, perverzno besmislenim, esto nas dovodi do konstrukcije smisaonih struktura, do stvaranja rigidno koherentnih ivotnih pria i individualnih identiteta (ili nacionalnih historija i kolektivnih identiteta), koje maskiraju izvornu haotinost doivljaja svijeta i projektuju na njega jednostavna, rigidna znaenja (inae poznata pod imenom stereotip i klie) zbog kojih moda mislimo da znamo ko smo i odakle smo doli, ali zbog kojih je isto tako teko znati kuda ii dalje. Jer svijet u odnosu na te nove rigidne strukture (ba kao i u odnosu prema onim starim, infantilnim strukturama benevolentnog svijeta) nastavlja da bude uporno, perverzno besmislen, i to sve upornije i perverznije besmisleniji to su naa oekivanja njegove ureenosti i kontrolisane smislenosti vea. Stereotip i klie su samo spoznajne preice koje nam omoguavaju brzo djelovanje na kratke staze. Na due staze i u dugom trajanju, svijet se uslonjava, ljudske reak-

159

cije postaju kompleksnije i nepredvidljivije, a aktivna mata i kognitivna elastinost su ono to postaje neophodno za razumijevanje mogunosti svijeta i njegove sloenosti. Koliko se iz kratkih tekstova koji prate Kovaevieve fotografije da naslutiti, mnogi od ljudi ije je sjeanje na Sarajevo i predratni ivot Kovaevi elio prikazati preko slika njima dragih predmeta po svoj su prilici doivjeli traumu rata i naputanja rodnog grada ba u periodu odrastanja, i morali su se suoiti ne samo sa normalnim procesom uslonjavanja svijeta koji taj period ivota donosi, ve istovremeno i sa zahtjevima koje je donio rat kao traumatsko iskustvo. I ono to je posebno i dirljivo i ohrabrujue u ovim fotografijama je to da su se oni uspjeli oduprijeti iskuenju pojednostavljivanja i rigidizacije i svojih ivotnih pria i slike o svom rodnom gradu. Ali da bih objasnila ta pod time podrazumijevam preko primjera nekoliko fotografija, potrebno je da prvo detaljnije predstavim teoretski okvir ovog rada.

Pria i pamenje
Haos koji se metaforiki podrazumijevao u gornjem odjeljku nije onaj arhaini haos kao potpuno odsustvo oblika i pravila, ve haos u onom smislu koji mu je dala teorija haosa: kao kompleksnost sistema ije je ponaanje teko predvidljivo (kao to su to vremenske prilike ili ekonomski razvoj). Ako veina savremenih pristupa prouavanju spoznaje i pamenja ili polazi ili dolazi do onoga to bismo mogli nazvati neo-kantijanskom pretpostavkom, odnosno do ideje da svijet postaje razumljiv samo kroz aktivno djelovanje naeg uma, koje haotinosti direktnog iskustva daje struktuisan, smislen oblik (Toliver, 1974: 9 i 66; White, 1996; Kreiswirth, 2000: 299), meni najzanimljivije meu njima haos podrazumijevaju upravo u tom znaenju. Tako se svijet shvata kao kompleksan, dinamian sistem sistema u meusobnom proimanju; nae razumijevanje i djelovanje u toj kompleksnosti reguliu mentalne operacije koje nam omoguavaju da od obilja informacija izdvojimo oblike predmeta i njihovih meusobnih odnosa koji imaju znaenje za na ljudski ivot. U tom kontekstu, narativ se u savremenoj kognitivnoj nauci smatra jednim od najosnovnijih mentalnih procesa produkcije smisla; i ono to sam ustvrdila u prethodnoj reenici je zapravo sae-

160

tak osnovne ideje Marka Turnera (1996) da je mala prostorna pria (odnosno pria o odnosu ljudskog tijela i predmeta koji ga okruuju) osnova ljudske spoznaje. Ideja da je pria jedan od postupaka kojim se nemjerljiva kompleksnost svijeta svodi (ili uzdie, kako ve odluimo misliti o tome)2 na ljudski nivo, i osmiljava, bazina je teza ovog rada. Vodit u se, dakle, ne onim banaliziranim postmodernim shvaanjem da je sve tekst, da nema nieg izvan teksta, i da je bespredmetno govoriti o odnosu stvarnog svijeta i naih pria o njemu, jer naa spoznaja uvijek prati iskljuivo sopstvenu formalnu logiku (i logiku nae kulture ili interpretativnih zajednica), ve idejom da je pria mehanizam razumijevanja svijeta, hermeneutiki angairan i uronjen u prostorne odnose ljudskog tijela. U tom smislu se naslanjam (evo nam jo jedne metaforiki shvaene male spacijalne prie) na Freemana (1998, 27-28) koji posmatra priu, ne kao formalnu impoziciju na ivot i svijet, kao konstrukciju ili fikciju koja prati iskljuivo sopstvenu logiku i ignorie isti besmisao i bezoblinost svijeta samog po sebi, ve kao utkanu u sam ivotni materijal (i u tom smislu se onda ipak moe rei da se ljudski svijet moe shvatiti kao tekst, u njegovom izvornom znaenju kao tkanje). Freeman smatra da je koncept shvatljive ljudske realnosti mogue rehabilitirati u ovim postmodernim vremenima ako ga razumijemo kao uvijek ve prisutan dio subjektovog hermeneutikog angamana, a ne ako polazimo od ideje svijeta kao neeg u sutini besmislenog emu ljudska spoznaja prilazi izvana i tek ga kasnije osmiljava kroz naknadnu interpretaciju (Freeman 1998 i 2003). U ovome je Freeman blizak Ricoeuru (1984, 57) i njegovom stavu da je uope mogue priati prie o ljudskom djelovanju upravo zato jer je to djelovanje po svojoj prirodi od poetka regulisano kulturnim znakovima, i narativnim pravilima i normama. Razlika meu njima je to Ricoeur postavlja mogunost stvaranja smisla ljudskog ponaanja u domen kulture kojoj pripadamo, a Freeman ga zadrava u signifikacijskoj moi individualnog ljudskog subjekta. Kako pokazuje Olney (1998, 20), ovakav hermeneutiki model memorije bi mogao biti star koliko je stara i knjievnost pamenja u evropskoj tradiciji, budui da jo sveti Augustin u svojim Ispovijestima koristi koncepte memorije kao skladita i memorije kao tkanja, razumijevajui ovaj drugi kao proces koji stvara uvijek nove memorijske konfiguracije i nove oblike jastva. Iako je teko odrati uvjere-

A treba primijetiti da je mala prostorna pria koja podrazumijeva agenta koji podie ili sputa neki predmet u pozadini ovog metaforikog shvatanja pojmova gore i dolje kao bolje i loije.

161

nje o fikcionalnoj prirodi memorijskih pria ako one govore o kljunim trenucima naeg ivota, mogue je ustvrditi da ih memorijski procesi oblikuju po pravilima narativne koherentnosti i kulturalnih oekivanja, kao i s ciljem da ublae bol koje one moda nose sa sobom. Pored distinkcije koja se moe napraviti izmeu razliitih koncepcija odnosa stvarnosti i pria koje priamo o njoj, postoji i distinkcija izmeu koncepta prie kao kognitivnog alata koji je dio naeg bazinog programa (Turner, 1996, Abbott, 2000, Herman, 2003a i 2003b) i koncepta narativnosti kao uglavnom kulturalno nauenog kognitivnog procesa (Nelson, 1998 i 2003; King, 2000, 5; Fireman i Flanagan, 2003, 5; Mattingly i Garro, 2000). Kao to se moglo vidjeti iz moje prezentacije, Turnerove ideje o maloj prostornoj prii kao kamenu temeljcu ljudske spoznaje, u principu prihvatam koncept prie kao osnovnog dijela naeg bazinog programa. Meutim, mislim da tekoe koje se pojavljuju u procesima narativne memorije imaju svoj uzrok u meuigri kulturalno nauenih narativnih modela i traume. Prije nego to ovo detaljnije objasnim, elim se prvo osvrnuti na rezultate istraivanja koja se bave konsekvencama veze izmeu narativa i memorije. U onim disciplinama (kao to su, na primjer, historiografija, psihobiografija, psihoanaliza i psihoterapija, razvojna i kognitivna psihologija) koje se bave memorijskim procesima i istrauju reprezentaciju prolih dogaaja, sve jasnija veza izmeu memorije i prie je donijela i specifinu problematiku. Jedan od najoiglednijih primjera za ovo je usmena historija, iji je susret sa narativnim mehanizmima u procesu stvaranja pamenja, artikulacije sjeanja i interpretacije prolosti doveo do radikalnog preispitivanja osnovnih postavki te discipline same. Od njenih poetaka kao ljeviarskog programa sedamdesetih godina, koji je historijskim gubitnicima (onim iz niih slojeva, neprivilegovanim, tradicionalno bez moi i bez sopstvenog historijskog glasa) davao mogunost da ispriaju sopstvenu priu, a historiaru da kroz nju stekne autentiniju sliku o prolosti, neumrljanu diskursima moi i njihovim semantikim distorcijama (Thompson, 1988: 6), usmena historija je ve kroz prvih deset godina svog rada dola do zakljuka da i gubitnici imaju sopstvene mitove i sopstvene narativne modele koji, moda jednako koliko i narativni modeli pobjednika, oblikuju prolost i sjeanje na

162

nju po nekim unutranjim pravilima samog modela i po psiholokim potrebama onoga ko se tim modelom slui. Koje god bile permutacije metodolokih i institucionalnih odnosa izmeu historije i memorije od kraja osamdesetih godina (Samuel, 1996; Radstone, 2000a), u prouavanjima i tradicionalne i usmene historije, mit, samoopravdavanje i elja da pria ima smisla i da posjeduje narativnu koherentnost ulaze u diskusiju kao izuzetno vani faktori u procesu konstrukcije prie o prolosti. Raphael Samuel za memoriju tvrdi da je ona daleko od toga da bude pasivna posuda ili skladini sistem, neka vrsta banke slika prolosti; naprotiv, ona je dinamina, oblikujua sila iji je simptomatiki zaborav znaajan koliko i ono to pamti, i koja je u dijalektikom odnosu sa historijskom milju, a ne neka vrsta njene negacije. Memorija je, naglaava on, historijski oblikovana, mijenjajui boju i oblik u zavisnosti od potreba datog trenutka (Samuel, 1996: x; svi prijevodi su moji). Pored toga, Feuchtwang smatra da se interpersonalno prenoenje sjeanja odvija situaciono, i u anrovima od onih koji su se razvili u porodinoj mitologiji do standardnih repertoara za biljeenje i transmisiju sjeanja, obraajui panju na to ta se cijeni a ta osuuje. Ma koliko formulaino bilo, svako novo ispisivanje mijenja ono to ispisuje (Feuchtwang, 2000: 65). Ovakvo shvatanje memorijskog teksta kao anrovski omeenog i odreenog (uz napomenu da i situacija prianja oblikuje neto od onog isprianog), dodatno pojanjava Radstone kada primjeuje da je prouavanje memorije odreeno akutnom svijeu o statusu memorije kao reprezentacije, to prisiljava usmene historiare da analiziraju strukturu zapleta, anrove i trope specifinih sjeanja, proizvodei analize koje stoje nasuprot tvrdnji da bilo historija bilo memorija moe prenijeti istinu, i umjesto toga stavljaju u prvi plan analitike metode koje se fokusiraju na proces kojim memorija proizvodi svoje reprezentacije prolosti (Radstone, 2000b: 84-85 ). Ovakvo shvatanje statusa memorije kao reprezentacije, mimesisa, i kao anrovski odreene vrste pripovijedanja, neke je prouavaoce memorije navelo da se odreknu vjere u ivotne prie svojih ispitanika do te mjere da se tim priama ne daje ni mogunost da budu ispriane. Frigga Haug, na primjer, navodi svoje ispitanike u kratkom vremenu napiu tekstove na zadatu temu (na primjer: jedan trenutak anksioznosti), dozvoljavajui da odreena epizoda doe do svijesti ali ne i da

163

bude oblikovana u irem kontekstu ivotne prie, ni u svijesti istraivaa, ni u svijesti (bar bi to bio cilj) samog ispitanika. Takvi kratki, epizodni tekstovi se onda analiziraju kao anonimni zapisi izvaeni iz ireg konteksta jednog ivota, ali shvaeni kao dio ireg konteksta jedne kulture; Haug ovu metodu objanjava na sljedei nain:
Pitanje iskustva pretpostavlja da se bavimo stvarima koje su ideoloki determinisane, proizvodima koji su se integrisali u dominantne strukture, procesom kojemu je pridato znaenje, koji je zaglaen, osloboen protivurjenosti i osposobljen za ivot. Slijedi, dakle, da su kao izvor znanja iskustva krajnje deceptivna. Ona sama su proizvod, nedovren posao, nita autentino ili validno samo po sebi. Sa druge strane, ne postoji alternativni pouzdani izvor tog procesa proizvodnje koji konstituie historijsko ja i njegov identitet, osim iskustava samog pojedinca. Iskustva su i ivi pijesak na kome ne moemo nita izgraditi i materijal kojim se sluimo u gradnji. (Haug, 2000, 156; prijevod je moj)

U svom uvodu u knjigu simptomatinog naslova The Myths We Live By (Mitovi po kojima ivimo), Paul Thompson i Raphael Samuel se odmiu od koncepta usmene historije kao pristupa razumijevanju iskustva historijskih gubitnika i utemeljuju koncept usmene historije kao prouavanja mitskog miljenja i njegovog uticaja na ivotne prie i reprezentaciju iskustva (Samuel i Thompson, 1990, 4-5). Ovo je takoer znailo da su se usmeni historiari nali u istom polju istraivanja sa folkloristima i antropolozima:
Svaka ivotna pria, usmena ili pisana, manje ili vie dramatizovana, u jednom je smislu lina mitologija i samoopravdanje. I sve one prihvataju i ilustruju odreene idealne ljudske karaktere. [] U usmenom narativu pogotovo dolazimo u dodir sa tradicionalnom popularnom mitologijom u izraavanju moralnih vrijednosti kroz pripovijedanje dogaaja. [] Mi stalno sluamo istu priu ili njene prepoznatljive lokalne varijante koje priaju razliiti ljudi u razliitim dijelovima zemlje, govorei o razliitim trenucima: stereotipni incidenti koji se mogu bolje razumjeti u odnosu prema narativitetu nego u odnosu na neku empiricistiku ideju istine. (Samuel i Thompson, 1990, 10)

164

Ako pri tome uzmemo u obzir argument Tonkinove za narativistiki pristup prouavanju i memorije i historije, koji podrazumijeva da su i jedna i druga reprezentacija prolosti, nizovi rijei, pisani ili usmeni, sloeni u diskurzivne sheme koje predstavljaju dogaaje (Tonkin, 1990, 27), onda dobijamo sliku jednog radikalnog metodolokog preokreta, koji se odrekao vjere u autentinost sjeanja (nasuprot distorzijama zvanine pisane historije) u ime problematiziranja vjerodostojnosti i historije i sjeanja, i njihovog zajednikog postavljanja u kontekst mita i shematizirane narativnosti. Primjer usmene historije pokazuje koliko fenomen narativne memorije, kao vjerovatno najvaniji oblik organizovanja prolosti, radikalno problematizuje tvrdnju o apsolutnoj autentinosti takve vrste sjeanja.

Prie destrukcije i prie distorcije

Meutim, primjer usmene historije pokazuje jo jedan vrlo vaan segment odnosa izmeu memorije i traume, a to je da po svoj prilici postoji veza izmeu koherentnosti koju posjeduju narativna sjeanja i procesa lijeenja i zacjeljivanja u najirem smislu, od stvarnog fizikog oporavka bolesnog tijela, do psiholokog izljeenja, i do politikog oporavka i postizanja neke historijske pravde. Kako su ova dva problema, autentinost i oporavak od traume, povezana, problem narativne memorije raste, a mi se nalazimo pred pitanjem kako da razrijeimo ovaj izuzetno kompleksni vor. Postmodernistiki odgovor se u sutini sastojao od odbacivanja problema autentinosti kao irelevantnog, i od izjednaavanja fikcije i stvarnosti na zajednikom nivou simulakruma. Pored toga, strukturalistiko, poststrukturalistiko i postmoderno ralanjivanje i odbacivanje ideje subjekta, i nepovjerljivost prema ideji linog iskustva, u praktinom smislu je znailo nedostatak stvarnog interesa za patnju koju bi subjekat mogao osjeati (o ovome, vidjeti: Frie, 2003). Ali takvo rjeenje nam ne pomae kod pristupa tekstovima (i knjievnim i neknjievnim, ali i likovnim djelima, kao to su Kovaevieve fotografije) koji se eksplicitno bave problemom autentinosti sjeanja i koji ispituju vezu izmeu sjeanja i traume, i bola koji donosi suoavanje i sa istinom i sa laima.

165

Naime, ta je to dovelo do tako radikalne promjene osnovnih postavki usmene historije? U poetku, usmena historija je namjeravala da iskoristi prie historijskih statista i gubitnika kako bi stvorila sloeniju i puniju sliku neke historijske epohe, ali je uskoro zatim otkrila da ivote prie imaju vie veze sa drugim terminom koji ini ovu sintagmu, nego sa prvim (odnosno, vie sa priama a manje sa ivotom). U velikoj mjeri ovo ima veze sa ponovnim otkriem narativa kao neke vrste temporalnog Gestalta (kaem ponovnim, jer su za ovo znali mnogi teoretiari, od Aristotela do strukturalista), i tu se svakako osjea veliko intelektualno uzbuenje zbog ovako praktino i konkretno utemeljenog otkria. Meutim, ono to je izuzetno vaan aspekt izuavanja koja provode usmeni historiari je to da se oni bave subjektima koji su, onako kako ih sam projekat primarno definie (nii slojevi, neprivilegovani, i pobijeeni) historijsko iskustvo doivjeli prvenstveno kao traumu. Rekla bih da se usmena historija, u susretu sa tolikim linim priama o traumatskim iskustvima, odmakla od elje da sazna vie o historijskoj istini i primakla potrebi da spozna kako ljudska bia mogu podnijeti bol koji im je ta historija zadala. Zato nije previe iznenaujue to Samuel i Thompson u svoju zbirku eseja ukljuuju i razgovor sa porodinim psihoterapeutom, koji uvodi, za ovu raspravu kljuni, pojam onemoguavajue legende (disabling legend) (Byng-Hall, 1990: 224). Byng-Hall taj pojam definie kroz kontrast izmeu pria koje pacijenti artikuliu na poetku terapije i na njenom kraju. Za razliku od poetnih pria, ove zavrne su manje moralizatorske, manje rigidne, manje sklone da ljude dijele na dobre i loe. [Umjesto toga dobivamo] realniju sliku ljudi i sa vrlinama i sa slabostima. U neku ruku, legenda postaje manje mitoloka (Byng-Hall, 1990: 224) Po ovome, ono to je potrebno za prevazilaenje traume i dalje je koherentna pria, ali ona koja doputa sloeniju sliku svijeta i ljudskih odnosa. Ovaj stav se poklapa sa Bernsteinovim kada opisuje terapiju kao proces kojim se uoptena biografija pretvara u specifinu autobiografsku priu (Bernstein, 1990: 56), koja pretpostavlja spremnost da se stvori integrisana cjelina ne samo dogaaja u sopstvenom ivotu, nego i ciljeva, elja i vrijednosti, stavljenih u aktivan odnos prema zahtjevima vanjskog svijeta (Bernstein 1990: 68). Ovdje dakle postoje dvije kljune stvari koje su meusobno povezane, ali koje esto znaju doi u meusobni sukob. Jedna je naa ljudska potreba za smislom i koherentnou u

166

ivotu, i ako traumatska iskustva narue cjelovitost nae ivotne prie, mi emo teiti tome da pronaemo novu ravnoteu i nove prie. Po nekim prouavaocima, traumatske memorije su esto nejezike prirode (Scott, 1996); kako ih je teko verbalno artikulisati, teko ih je i razumjeti, ali se taj otpor razumijevanju moe savladati ako se prave rijei pronau i pria ispria (Klein, 2003, Kirmayer, 2000, Haidt, 2006). Sam proces prianja prie o prolosti i stvaranja koherentne cjeline izmeu osjeaja samog sebe i svog ivota moe biti od terapeutske koristi. Druga stvar je to da kada uspijemo da postignemo narativnu koherenciju u kontekstu historijske traume, taj uspjeh je esto rezultat primjene autobigrafskih narativnih shema koje nam nudi naa kultura. To je ono to ini veliki broj ispitanika usmene historije: pria, moda po prvi put, prie o sebi kao o rtvi, o svom razoarenju i zbunjenosti historijskim nepravdama, uobliene kao lako prepoznatljivi mitovi i legende. Sam bi proces prianja za mnoge od njih trebao biti blagotvoran; meutim, kao to pokazuju neki drastiniji primjeri koje nudi usmena historija, nisu sve kulturalno odreene narativne sheme pozitivne, a neke mogu donijeti i direktnu tetu. Dat u samo jedan primjer (neutralan, jer se ne odnosi na nas, ali, kako to pokazuju eseji Dubavke Ugrei u njenoj knjizi Kultura lai, mogue je navesti i primjere iz mnogo blieg konteksta): primjer stanovnika grada Vladimir, koje su intervjuisali Hubova, Ivankieva i arova u svojoj studiji o ivotnim priama u Rusiji poslije glasnosti. Hubova i njene kolege su, naime, razgovarali sa istim ljudima u vremenu i prije i poslije promjena koje je donijela Gorbaovljeva glasnost, fokusirajui se na zloglasni sovjetski politiki zatvor koji je postojao u njihovom gradu. I razlika izmeu ova dva perioda bila je tolika da su je troje historiara opisali kao promjenu kompletne historijske svijesti. Naime, veliki broj [ispitanika] mada su na sreu neki bili pouzdaniji sada su u svoje prie ukljuivali ne samo sjeanja na stvarna lina iskustva nego i sjeanja koja su oito pokupili iz medija []. Tako su neki, koji prethodno navodno nisu ni znali za postojanje zatvora, sada govorili o sebi kao o rtvama represije. Iako su Hubova i njene kolege ovo protumaili kao potrebu ispitanika da osmisle ivote koje su politike promjene uinile nekoherentnim (Khubova, Ivankiev i Sha-

167

3 Na primjer, Wiersma, 1988. o izvitoperenom jeziku i slomljenim simbolima enskih pria o karijeri, i Ochberg, 1988. o mukim priama o karijeri; o narativnim modelima ivotnih pria vidjeti: Carlson. 1988.

rova, 1992: 95-96), teko je vjerovati da ikakvo dobro, bilo kognitivno, bilo politiko, takva vrsta imaginarnog statusa rtve moe donijeti. Kljuna je primjedba ovo troje historiara da su prie dole preko medija, i da su one zapravo dio jedne nove kulturalne sheme ivotnih pria. Kao to su ukazali i drugi,3 nisu sve kulturom sankcionisane prie korisne: one koje pruaju previe rigidnu vrstu koherencije i previe pojednostavljujue jedinstvo, mogu donijeti ak vie tete od jednostavnog nedostatka smisla, jer nude glatku semantiku fasadu koja skriva mnogo dublji reljef nerijeenog unutranjeg sukoba i moralne kompleksnosti.

Povratak Sarajevu u srcu Pariza

4

Na taj nain, i u kontekstu diskusije o sjeanjima vezanim za holokaust, Hirsch (1996) govori o mogunosti koje fotografija prua za rekonstrukciju nestalog svijeta i irenje kruga postmemorije (odnosno sjeanja na holokaust onih koji ga nisu lino iskusili, ali koji su imali pristup direktnim sjeanjima preivjelih kroz porodine prie).

Nasuprot problematinosti i potencijalnoj (i vjerovatnoj) neautentinosti koju nude narativna sjeanja, ovjek bi oekivao da fotografija prua daleko direktniji pristup prolosti. U tom smislu, Kovaevieve fotografije bi se mogle na prvi pogled razumjeti kao izvor autentinih punih sjeanja i mogunost rekonstrukcije ivotnih pria.4 Meutim, od 138 fotografija koliko je skupljeno u monografiji Sarajevo dans le coeur de Paris, njih 27 su zapravo fotografije fotografija (a ja ovdje nisam uraunala fotografije koje biljee drugu vrstu slika ili predmeta koji na fotografiji djeluju kao da im je sutinska informacija sadrana na dvodimenzionalnoj povrini, kao to su korice albuma i knjiga, posteri, crtei i umjetnike slike). Ovakva vrsta dvostrukog fotografskog kodiranja, koje za klju sjeanja na prolost uzima ba fotografiju, tu, kako je vjerovao Walter Benjamin (a apropos Prousta), navodno mehaniku posudu za prolost koja moe provocirati samo informacijsko, potpuno artikulisano te zato neautentino (odnosno lano) sjeanje (Benjamin, 1992: 182-183), zapravo pokazuje koliko i potencijalnu problematinost sjeanja koja se ovim fotografijama evociraju toliko i problematinost Benjaminovog stava o prirodi fotografije. Benjamin, kako to jasno sumira Kincaid (2005: 20-21):

168

... dijeli savremeni ivot na dva dijela: onaj lani koji sve vie ivimo, i onaj potencijalno autentini, koji je teko postii. Lana sjeanja su voljna sjeanja, prolost koja se moe prizvati tehnolokim sredstvima kao to je fotografija, novine, i film. [Voljno sjeanje] nam nudi informaciju bez iskustva i dubine. Nevoljna se sjeanja, s druge strane, sastoje od esto nesvjesnih podataka koji se akumuliraju i sklapaju u sjeanju. Ali zbog njegove duboke i mutne prirode, samo ga rijetko moemo prizvati. Nevoljna sjeanja su nekad bila pristupana kroz rituale i festivale ruralne Evrope, mijeajui individualno sjeanje sa kolektivnom prolou, ali kako je moderno drutvo eruptiralo u nizu prekida i dislokacija, nevoljno nam je sjeanje sve manje i manje dostupno. (Kincaid, 2005: 20-21).

Kako to formulie Haverkamp (1993: 258), fotografija, upravo svojom sposobnou da sauva pojedine trenutke jednog ivota kao najrealistinija mogua reprezentacija prolosti koja nam je dostupna, omoguava i nadomjestak sjeanja, pa i samog stvarnog ivota neim to moda nikad nije ni bilo, osim kao dio fotografije same. Mnogih prijateljskih zagrljaja koje vidimo na fotografijama ne bi bilo, i ne takvih, niti u tom trenutku, da nije bilo fotoaparata da ih snimi; svaka pozirana fotografija (a veina fotografija koje slue kao dio arhiva jednog privatnog ivota su takve), zapravo fiksira trenutak koji je kao takav postojao samo zbog fotografije same. Kako je veliki broj fotografija koje se pojavljuju na Kovaevievim fotografijama upravo te vrste (pozirane porodine fotografije), njihovo ukljuivanje u skup predmeta koji uvaju sjeanje na prolost zapravo je u neku ruku ironino, jer je trenutak koji je njima sauvan zapravo neka vrsta benigno neautentinog trenutka, premda ipak dirljivo prepoznatljivog u onoj vrsti nelagode koja prati poziranje pred amaterskim objektivom porodinog fotografa. Lana prolost sa fotografije postala je zamjena za stvarno sjeanje na proli ivot, a Kovaevieva fotografija te vrste fotografije samo ukazuje na procjep koji postoji izmeu prolog ivota i sjeanja na njega. Meutim, jedna od fotografija koje Kovaevi fotografie igra i neto drugaiju ulogu.

169

Ova fotografija Vijenice je, kako objanjava propratni tekst njenog vlasnika, zapravo razglednica s poetka dvadesetog vijeka, dio, po svoj prilici, ljubavne korespondencije izmeu jednog austrijskog vojnika i jedne Parianke (ali ovo je samo moja pretpostavka, i u tom smislu ilustracija onoga o emu sam govorila: potrebe za koherentnom priom). Ona je, u sutini, dio neije tue, zaboravljene prolosti i intimne historije. Njen ju je sadanji vlasnik naao na jednoj od parikih buvljih pijaca, i ona sad predstavlja prolost koju on s dolaskom u Pariz u toku rata nije imao drugog izbora nego da ostavi iza sebe, jer je stigao praznih ruku u novi grad i novi

170

se ivot morao poeti graditi ni iz ega. Meutim, ova fotografija Vijenice, sluajno naena na mjestu gdje bi to ovjek najmanje oekivao, i u kontekstu koji predstavlja neiju tuu prolost (i to, pretpostavljam, upravo trenutak razdvojenosti i enje), odjednom ga je podsjetila na vlastite studentske dane i na sate provedene u biblioteci; i tako je razglednica koja je dio tueg naputenog porodinog arhiva postala simbol jedne sarajevske intimne prolosti. Ono to primjer ove fotografije ilustruje je zapravo trenutak u percepciji fotografije koji je Roland Barthes nazvao punctum. Prepoznajui u fotografiji potencijalnu mo stvarnog kodiranja prolosti koju joj je Benjamin odricao, Barthes recepciju fotografije dijeli na dvije vrste procesa. Prvi naziva studium, i definie ga kao smirenu aplikaciju jednog opeljudskog, u kulturi utemeljenog, interesovanja na fotografiju i informaciju koju ona nosi. A drugi proces zapravo razara prvi; Barthes ga naziva punctum, i definie kao razbijanje, razaranje studiuma, kao ranjavanje subjekta koji posmatra fotografiju nekom vrstom neoekivanog novog saznanja ili iznenadnog prepoznavanja (Barthes, 1980: 1126). Kako to primjeuje Haverkamp (1993: 265), Barthesov punctum je zapravo latinski prijevod grkog pojma traume (koji takoer oznaava ranu, ili procjep, pukotinu u tijelu).5 Punctum je trenutak iste referencijalnosti, prepoznavanja ili spoznaje prolog trenutka, i u tom smislu on je onaj trenutak nevoljnog dubokog sjeanja koje Benjamin nije vjerovao da je fotografija sposobna izazvati. On je trenutak potpunog povratka prolosti i uskrsnua mrtvih, trenutak kada fotografija neoekivano prizove prolost u svoj njenoj punoi. Kovaevieva fotografija fotografije Vijenice je zapravo fiksiranje fotografije koja je njenom vlasniku donijela trenutak te vrste potpunog prepoznavanja; ona je fotografija punctuma, spoznajne traume, rane koju donosi nevoljno, dubinsko sjeanje na prolost. Postoji i dodatni element koji igra vanu ulogu u naoj percepciji ove fotografije, i stvara jo jedan procjep u konstrukciji njenog znaenja, ovog puta lociranog u odnosu izmeu fotografije, teksta i gledaoca/itaoca. Vijenica je, naime, kao to znamo, ikonografski snano markirana, kao simbol urbanog, kultivisanog Sarajeva naspram branskog, primitivnog duha koji ju je razorio. Uz taj simbol je, naravno, vezana i pria o ekspirologu koji unitava biblioteku, koja ima sama po sebi izuzetno duboku narativno-mitoloku podlogu snane binarne

Ova dva termina su ekvivalentna onoj distinkciji koju je Barthes stvorio dijelei knjievne tekstove na tekstove zadovoljstva i tekstove naslade u Le plaisir du texte.

171

strukture i unutranje protivurjenosti. Slika Vijenice u onome ko zna ta se desilo, automatski priziva sliku biblioteke u plamenu (sa svojim simbolikim znaenjem namjernog unitavanja jedne gradske kulture i njenog kolektivnog pamenja na kompleksnu viedimenzionalnu historiju i identitet) i ironijsko-traginu priu o tom unitenju. Meutim, propratni tekst ove fotografije razglednice tu priu ne pria (iako to onaj ko je zna automatski oekuje da ta pria bude ispriana, pogotovo u kontekstu koji je, kao ove fotografije, namijenjen djelimino i ne-Sarajlijama), i naa percepcija onoga to jeste prikazano i ispriano je snano odreena onim to nije prikazano (plamenovi na Vijenici) i nije ispriano (pria o biblioteci i ekspirologu). Tako se odnos ove fotografije i njenog propratnog teksta konstituie preko dva velika procjepa: jedan koji artikulie traumu izgubljenih linih sjeanja (prizvanih kroz punctum susreta sa tuom prolou zabiljeenom kroz razglednicu) i drugi koji evocira narativna oekivanja vezana za ikonografiju jednog urbanog identiteta, a zatim odbija da ih ispuni. Ovo nije jedina fotografija koja evocira odreenu priu, a zatim odbija da ispria evocirano. Fotografija starinskog telefona takoer svojom prvobitnom asocijacijom upuuje na jednu snanu mitoloku priu da bi zatim artikulisala neto sasvim drugo. Telefon je u kontekstu sjeanja na opsadu Sarajeva (i za one koji su u toj opsadi bi, i za one koji nisu) jo jedna snano markirana ikona tog perioda. Nedostatak telefonskih veza izmeu onih koji su u Sarajevu bili za vrijeme opsade i onih koji su otili ili imali voljene ljude u opsjednutom Sarajevu bio je dio ratne traume (sjetimo se one scene kod radioamatera sa kraja Jergovievog romana Mama Leone); slika telefona evocira to vrijeme i tu traumu, ali pria koja je ispriana propratnim tekstom iznevjerava to narativno oekivanje. Umjesto toga, imamo priu o telefonu kupljenom u Italiji (a ne o nekom porodinom nasljedstvu, kako bi narativna logika mogla zahtijevati), o nekome ko je puno putovao i ko se selio, i o zvuku telefonskog zvona koji je jedina stvar, i sada, i u predratnom ivotu, koja evocira osjeaj doma. Zvuk telefona podsjea na dom i daje iluziju da ga se nije ni naputalo; ali taj je dom konstituisan prvenstveno preko tog istog zvuka telefonskog zvona. U cirkularnoj logici ove slike postoji praznina gdje bi dom trebao biti; a opet, ta je slika istovremeno ispunjena, natopljena osjeajem nostalgije i enje koji evocira slika starinskog telefona i neispriana pria o prekinutim vezama.

172

Slian procjep i istovremenu prazninu i punou tog procjepa struktuie i fotografija kofera. Jo jedan mitski predmet, kofer koji oekujemo da vidimo je kofer koji naputa Sarajevo i nosi sjeanja sa sobom u Pariz. Umjesto toga, dobivamo sliku kofera koji nije napustio Sarajevo, ve u njemu ostao, uvajui (donekle misteriozno, na nespecifiranom mjestu i na nespecifirani nain) arhiv jedne porodine prolosti, dok je sve drugo nestalo. Gdje je kofer bio i kako to da je jedino on ostao ako je sve drugo nestalo, nije reeno. Da li su ljudi ije je predmete kofer sauvao (mu i djeca), meu onim to je nestalo, nije reeno, ali, sa uasom, slutimo da jesu. Da li su stvari koje je sa-

173

uvao i dalje u njemu, i da li su bile u njemu kad je fotografija nastala, ne znamo, ali slutimo da nisu (jer bi inae kofer vjerovatno bio prikazan poloen i otvoren, a ne uspravan i zatvoren). Kroz jedan nepotpun narativ i (vjerovatno prazan) kofer evocirana je jedna neizrecivo tuna intimna pria, koja, upravo nas tjerajui da se interpretativno aktiviramo kao gledaoci fotografije i itaoci teksta i popunimo narativnu i ikonografsku prazninu, zaziva nestalu prolost. Barthesova teorija fotografije je upravo i zasnovana na ideji fotografije kao sredstva koje, fiksirajui svjetlo koje se odbija od subjekta kojeg fotografie, u neku ruku fiksira sam

174

trenutak, i daje apsolutnu potvrdu da se ovo desilo, ovo je bilo. I u tom smislu je za njega fotografija (barem fotografija punctuma) stvar apsolutne referencijalnosti, a ne kulturne kodiranosti; ili stvar magije, a ne vjetine. (Barthes, 1980: 1170) I dalje: in potentio, fotografija ima sposobnost da sauva due i uskrsne mrtve, ali ne kroz fotografski portret, ve kroz ouvanje predmeta ili situacija koje mogu probuditi duboka sjeanja kroz igru ulnih asocijacija i mate. (Calhoon, 1998: 614) Barthesova majka, nakon ije smrti je i nastala Barthesova knjiga o fotografiji, ponovo oivljava za njenog sina, u trenutku punctuma, na jednoj fotografiji na kojoj ona kao

175

dijete stoji u zimskom vrtu. To je naravno majka kakvu on nije znao, ali upravo zbog tog procjepa u kome je mogue da mata aktivira duboko sjeanje, Barthes doivljava trenutak potpunog i direktnog prepoznavanja u kome je mogue rei: da, to je bila ona! Tu maginu funkciju fotografije evocira, ponovno kroz dvostruko kodiranje, i igru ulnih sjeanja i mate, i Kovaevieva fotografija pod nazivom Ogledalo. Ona se pojavljuje se propraena tekstom koji objanjava da je ogledalo na slici spaeno iz ruevina sarajevskog stana i sauvano zato to uva u sebi sve ono to je nekad odraavalo, sve drage ljude i nekad voljene predmete iz jednog intimnog ivota. Tako predstavljeno, ogledalo se pojavljuje kao magini predmet koji su sebi sadri kompletan album fotografija svakog trenutka prolog ivota. Za razliku od maginih ogledala iz tradicionalnih mitologija, koja su uglavnom sluila za proricanje ili kao prozor u druge svjetove ili alternativne i potencijalne dogaaje (Cook, 1986: 90-93; Fry, 1980: 53-54), ovo ogledalo zapravo svoju funkciju duguje upravo funkciji kamere, odnosno ideji apsolutno vjernog biljeenja dogaaja i njihovog trajnog ouvanja. Kao magini predmet, ogledalo u svojoj mitologiji takoer nosi i reputaciju da ima sposobnost da ukrade ili ouva due, i u tom smislu je slino fotografskom aparatu i njegovoj maginoj funkciji kako je koncipira Barthes. Fotografija ogledala bi, prema tome, trebala biti dvostruko magian predmet, njegova primarna magija ouvanja prolosti ponovljena i potencijalno duplirana u fotografiji na kojoj se pojavljuje. Naravno, moda nam se moe ipak uiniti da je ta magija, u stvari, fotografijom ponitena; jer, kao to vidimo, ogledalo koje se nalazi na fotografiji je zapravo prazno, ono u trenutku kada je fotografija nastala nije odraavalo nita (pa ak ni fotografa i njegov aparat, to bi se, s obzirom na ugao slikanja, moglo oekivati). Kao takvo, ono se ini vie kao platno za projekciju, prazan prostor koji doputa da se sjeanja beskrajno i uvijek iznova obnavljaju i sklapaju u razliite konfiguracije; meutim, upravo u tome i jeste sutina dubinskog, hermeneutiki angaovanog pamenja, koje ne predstavlja puko mehaniko ouvanje prolih trenutaka, nego ih uvijek iznova osmiljava u kontekstu sadanjeg trenutka i budueg potencijala. Tako se pamenje odrava i njegova veza sa sadanjou uva, moda nautrb autentine prolosti, ali zato u korist ouvanja integrisane, aktivne, smisaone linosti.

176

Da apsolutna autentinost ne mora biti vrlina jednog identiteta ukoliko je uslov kompleksne smisaonosti na druge naine zadovoljen, pokazuje i fotografija sa nazivom Irish souvenir. Ovaj znaajni memorijski predmet Sarajlije u Parizu plastini je irski suvenir za iji oblik nije jasno ta bi tano trebao predstavljati (ali je i po djetelini i po otrcanom sloganu jasno da je u pitanju neto irsko). Objanjenje ovog predmeta je da je on poklon od prijateljice u vremenu kada je, uglavnom zbog Jamesa Joycea i grupe The Pogues, njegov vlasnik u svom predratnom ivotu bio opsjednut Irskom; a sada je on simbol ivotnog perioda kada je ivot bio u Sarajevu, ali su snovi bili o ivotu negdje drugdje (a sada je ivot negdje, drugdje, ali snovi su o Sarajevu). Ve samo po sebi ovo je dovoljno kompleksna slika jednog podijeljenog identiteta (naroito ako se uzme u obzir da je ovo jedini tekst napisan na engleskom jeziku, dok su svi drugi na uglavnom izvrsnom - francuskom; ovaj Sarajlija u Parizu ima i dodatnu komplikaciju da mu je poratni identitet konstruisan na engleskom jeziku, te da je njegov pariki ivot vjerovatno sliniji ivotu odreenog tipa Amerikanca u Parizu, a ne sarajevskog naturaliziranog Parianina). Meutim, ova se slika dodatno uslonjava, kada uzmemo u obzir i prirodu njegovog simbola udnje za Irskom, kao i povod toj udnji. Ovaj irski suvenir nije ak ni atraktivnija turistika mamipara, ve neto to eventualno kupuju oni koji pri povratku kui na dablinskom aerodromu, dok ekaju avion, shvate da su nekome zaboravili kupiti poklon, pa od oaja kupe ovakvu neku falericu. Da je mogue ovoliko smisla unijeti u neto toliko banalno, dovoljan je dokaz knjievnih sposobnosti njegovog vlasnika.6 A ni njegova inspiracija za opsesiju Irskom nije bitno autentinija. James Joyce moda i jeste najznaajniji irski pisac, ali on je istovremeno i najznaajniji irski emigrant i sin razbludni, i vie simbol ambivalentnosti (ako ne i prezira) prema provincijalnosti i zatucanosti tadanje Irske, nego nedvosmislene ljubavi prema irskoj nacionalnoj kulturi; on ni u kojem sluaju nije izvor vjere u snagu irskog arma i amroka sa plastinog suvenira. A ni The Pogues (mada ih volim i ja) nisu zapravo izvorni irski band; njih ine londonski irski emigranti (za koje je u samoj Irskoj pogrdni naziv, koje li koincidencije, plastini Padiji), koji kroz muziku i tekstove koji evociraju irski folklor, iz svog londonskog ivota tuguju za vrstom Irske koja ve odavno ne postoji (ako je ika-

Radi se, kao to vidimo, o Aleksandru Hemonu.

177

da i postojala van neke nacionalne mitologije za koju bi irski arm i amrok bili relevantna referentna taka). Ova fotografija naroite vrste udnje za predratnim Sarajevom zapravo je fotografija iste identifikacijske praznine; ona ne referencira ni Sarajevo ni sadanju pariku stvarnost, ve udnju za nekakvom kombinacijom lane, nepostojee Irske s plastinog suvenira i Irske koja je objekat ambivalentne samokritine udnje irskih emigranata. Ova fotografija za svog referenta ima upravo onaj ivi pijesak o kojem je pisala Frigga Haug: i nemogui materijal od kog se sjeanja grade i nemogue tlo na kom ih je nemogue izgraditi. I upravo je ta nemogunost ono to daje ovoj

178

fotografiji specifinu auru autentinog sjeanja: takvo to se ne bi moglo izmisliti, niti bi nam totalizirajua kultura tu vrstu identifikacije mogla nametnuti i odrati. Ovo je autentino lino sjeanje u svojoj punoi, ambivalentnosti i praznini.

Koherentnost, kompleksnost i posttraumatski rast

U psiholokoj literaturi, posttraumatski stresni sindrom se definie kao nemogunost subjekta da se suoi sa buduim konfliktnim i stresnim situacijama bez prisustva panike i sa vjerom u sopstvenu sposobnost da savlada prepreke. Nasuprot tome, prilino nov koncept posttraumatskog rasta se definie kao pozitivna reevaluacija sopstvenih sposobnosti i vjera da ja mogu ovo nadvladati (Haidt, 2006: 135-149). Moda bismo mogli povezati ove dvije reakcije sa moje dvije osnovne teze: potrebom za koherentnou i narativnim smislom sa jedne strane i, sa druge, mogunou da kulturalno nametnute smisaone strukture i autobiografski modeli ponekad mogu prijevremeno zatvoriti proces osmiljavanja svojim deceptivnim objanjenjima koja sprjeavaju autentinu reintegraciju subjektiviteta, u kojem sluaju memorijska ambivalentnost i igra sjeanja i mate postaju jedini prozor u kakvu-takvu autentinu prolost. anrovski i situaciono odreena i omeena, i kulturno sankcionisana sa jedne strane, a sa druge suoena sa uasnom tiinom historijske i line traume, naa sjeanja su krhka kao malo ta drugo, i ne samo zato to nalazimo takvu satisfakciju u narativnoj koherentnosti. Jo je krhkiji subjekat koji se sjea, rastrzan izmeu historije koja ga ranjava i kulture koja zavija nezalijeene rane u lani smisao, a muen udnjom za smislom i koherentnou i cjelinom da bi mogao da ivi dalje. Jer ja trai smisao, i u vremenu mira, u vremenu svakidanjice i obine svakidanje sree ili nesree, koherentnost je lako stvoriti i sauvati, a kulturalni modeli koji nam za to slue, barem naizgled, odgovaraju svojoj svrsi. U vremenu traume i patnje, bilo intimne bilo historijske, ne samo da je osjeaj sopstvenog ja naruen, nego esto, kao to je to sluaj u vremenima historijskih i kulturnih promjena, ni kulturalni modeli identiteta i ivotnih pria vie ne funkcioniu kako treba; i tada subjekt reaguje tako to ih ili pogreno primjenjuje na svoju trenutnu situaciju, ili tako to ih se oslobaa da bi mo-

179

gao da stvori novi osjeaj sopstvenog identiteta. Ovo radikalno naputanje lake utjehe kulturalnih identifikacijskih modela i konstrukcija novih, zbog svoje kompleksnosti bolje integrisanih i konstantno hermeneutiki angaovanih koncepcija ivota i sopstvenog ja, slino je ideji ostranenia Viktora klovskog (1990/1917), a jo slinije njegovoj kasnijoj ideji energije zablude, definisanoj kao neprestano promjenjiva potraga za istinom u kretanju ivota (2007/1985). U svom zadnjem djelu upravo tog naslova, klovski je pisao o uobiajenim stazama, stazama neizbjenosti, na kojima se obini ljudi esto izgube; a zatim je rekao, onim svojim prepoznatljivim, fragmentarnim, aforistinim stilom:
Neophodno je otkinuti se od doma, od oekivanja sutranjeg dana i dana nakon njega, i odletjeti, za sebe, tjeran nekom unutranjom potrebom, ne kao ptica, one lete starim putevima, ve kao to samo ovjek koji radi zna letjeti, kao neko ko poznaje ritam mogunosti. (Shklovsky, 2007: 64)

Koncept umjetnosti i knjievnosti kao sredstava traenja smisla kod klovskog je odreen njegovim ubjeenjem da su one gotovo jedinstvene po svojoj sposobnosti da nam misao oslobode okova stereotipa i klieja, ogranienja koje uobiajeni kulturalni kognitivni modeli nameu naem razumijevanju samih sebe, drugih, i svijeta koji nam je zajedniki. Ono to nudi primjer umjetnikog djela, kakve su ove fotografije Milomira Kovaevia, model je puno otvorenije i kompleksnije znaenjske strukture, koja priziva autentina sjeanja pokazujui upravo njihovu ambivalentnost i problematinost, koja angaira i gledaoca i itaoca i autora i subjekta fotografije u zajednikom procesu stvaranja kompleksnog, fleksibilnog smisla, u zajednikom inu ala za prolim i zajednikom graenju novih identiteta i vjere u budunost.

Bibliografija
Abbott, H. Porter. (2000). The Evolutionary Origins of the Storied Mind: Modelling the Prehistory of Narrative Consciousness and Its Discontents. Narrative 8.3: 247-25 Barthes, Roland. (1973). Le plaisir du texte, Oeuvres compltes (3 toma). Tom II, 1966-1973 (Paris: Seuil, 1994). 1493-1534 Barthes, Roland. (1980). La Chambre claire. Oeuvres compltes (3 toma). Tom III, 1973-1980 (Paris: Seuil, 1995). 1103-1200

180

Benjamin, Walter. (1992). Illuminations. London: Fontana Press Bernstein, J.M. (1990). Self-knowledge as Praxis: Narrative and Narration in Psychoanalysis. Narrative in Culture: The Uses of Storytelling in the Sciences, Philosophy and Literature., ed. by Christopher Nash. London and New York: Routledge, 51-77 Byng-Hall, John, interviewed by Paul Thompson. (1990). The Power of Family Myths. The Myths We Live By, ed. by Raphael Samuel and Paul Thompson. London: Routledge 216-224 Calhoon, Kenneth S.. (1998). Personal Effects: Rilke, Barthes, and the Matter of Photography. MLN. 113: 612-634 Carlson, Rae. (1988). Exemplary Lives: The Uses of Psychobiography for Theory Development. Psychobiography and Life Narratives. Ed. by Dan P. McAdams and Richard L. Ochberg. Durham: Duke University Press, 105-138 Cook, Albert . (1986). The Wilderness of Mirror. The Kenyon Review, New Series. 8: 90-111 Feuchtwang, Stephan. (2000). Reinscriptions: Commemoration, Restoration and the International Transmission of Histories and Memories under Modern States in Asia and Europe. Memory and Methodology, ed. by Susannah Radstone. Oxford: Berg, 59-77 Fireman, Cory and Owen Flanagan. (2003). Introduction. Narrative and Consciousness: Literature, Psychology, and the Brain, ed. by Gary D. Fireman, Ted E. McVay, Jr., Owen J. Flanagan. Oxford: Oxford University Press, 3-13 Freeman, Mark. (1998). Mythical Time, Historical Time and the Narrative Fabric of The Self. Narrative Inquiry. 8: 27-50 Freeman, Mark. (2003). Rethinking the Fictive, Reclaiming the Real: Autobiography, Narrative Time, and the Burden of Truth. Narrative and Consciousness: Literature, Psychology, and the Brain, ed. by Gary D. Fireman, Ted E. McVay, Jr., Owen J. Flanagan. Oxford: Oxford University Press, 115-128 Frie, Roger, ed. (2003). Understanding Experience: Psychotherapy and Postmodernism. London: Routledge Fry, William F., Jr.. (1980). A Gift of Mirrors: An Essay in Psychologic Evolution. The North American Review. 265: 52-58 Haidt, Jonathan. (2006) The Happiness Hypothesis : Putting Ancient Wisdom and Philosophy to the Test of Modern Science. London : Arrow Books Haug, Frigga. (2000). Memory Work: the Key to Womens Anxiety. Memory and Methodology, ed. by Susannah Radstone. Oxford: Berg, 155-178 Haverkamp, Anselm. (1993). The Memory of Pictures: Roland Barthes and Augustine on Photography. Comparative Literature. 45: 258-279 Herman, David. (2003a). Introduction. Narrative Theory and the Cognitive Sciences, ed. by David Herman. Stanford: CSLI Publications, 1-30 Herman, David. (2003b). Stories as a Tool for Thinking. Narrative Theory and the Cognitive Sciences, ed. by David Herman. Stanford: CSLI Publications, 163-192 Hirsch, Marianne. (1996). Past Lives: Postmemories in Exile. Poetics Today. 17: 659-686 Khubova, Daria, Andrei Ivankiev and Tonia Sharova. (1992). After Glasnost: Oral History in the Soviet Union. Memory and Totalitarianism, ed. by Luisa Passerini. Oxford: Oxford University Press, 89-101. Kincaid, Andrew. (2005). Memory and the City: Urban Renewal and Literary Memoirs in Contemporary Dublin. College Literature. 32: 16-42 King, Nicola. (2000). Memory, Narrative, Identity: Remembering the Self. Edinburgh: Edinburgh University Press

181

Kovaevi, Milomir. (2008). Sarajevo dans le coeur de Paris. Paris: Qup Kreiswirth, Martin. (2000). Merely Telling Stories? Narrative and Knowledge in the Human Sciences. Poetics Today. 21: 293-318 Mattingly, Cheryl and Linda C. Garro, eds. (2000). Narrative and the Cultural Construction of Illness and Healing. Berkeley: University of California Press Nelson, Katherine. (1998). Meaning in Memory. Narrative Inquiry. 8: 409-418 Nelson, Katherine. (2003). Narrative and the Emergence of a Consciousness of Self. Narrative and Consciousness: Literature, Psychology, and the Brain, ed. by Gary D. Fireman, Ted E. McVay, Jr., Owen J. Flanagan. Oxford: Oxford University Press, 17-36 Ochberg, Richard L. (1988). Life Stories and the Psychosocial Construction of Careers. Psychobiography and Life Narratives. Edited by Dan P. McAdams and Richard L. Ochberg. Durham: Duke University Press, 173204 Olney, James. (1998). Memory and Narrative: The Weave of Life Writing. Chicago: University of Chicago Press Radstone, Susannah. (2000a). Working with Memory: an Introduction. Memory and Methodology, ed. by Susannah Radstone. Oxford: Berg, 1- 22 Radstone, Susannah. (2000b). Screening Trauma: Forrest Gump, Film and Memory. Memory and Methodology, ed. by Susannah Radstone. Oxford: Berg, 79-107 Ricoeur, Paul. (1984). Time and Narrative, Volume 1. Trans. by Kathleen McLaughlin and David Pellauer. Chicago: University of Chicago Press Samuel, Raphael. (1996). Theatres of Memory, Vol. I: Past and Present in Contemporary Culture. London: Verso Samuel, Raphael and Paul Thompson. (1990). Introduction. The Myths We Live By, ed. by Raphael Samuel and Paul Thompson. London: Routledge 1-22 Scott, Ann. (1996). Real Events Revisited: Fantasy, Memory and Psychoanalysis. London: Virago Shklovsky, Victor. (1990). Art as Device. Theory of Prose. Trans. by Benjamin Sher. Elmwood Park: Dalkey Archive Press, 1-14. Shklovsky, Viktor. (2007). Energy of Delusion: A Book On Plot. Trans. by Shushan Avagyan. Champaign, Il: Dalkey Archive Press Toliver, Harold. (1974). Animate Illusions: Explorations of Narrative Structure. Lincoln: University of Nebraska Press Thompson, Paul. (1988). The Voice of the Past: Oral History. Oxford: Oxford University Press Tonkin, Elizabeth. (1990). History and the Myth of Realism. The Myths We Live By, ed. by Raphael Samuel and Paul Thompson. London: Routledge, 25-35 Turner, Mark. (1996). The Literary Mind. Oxford: Oxford University Press White, Hayden. 1996 (1980). The Value of Narrativity in the Representation of Reality. Narratology: An Introduction, ed. by Susana Onega and Jose Angel Garcia Landa. London: Longman, 273-285 Wiersma, Jacquelyn. (1988). The Press Release: Symbolic Communication In Life History Interviewing. Psychobiography and Life Narratives, ed. by Dan P. McAdams and Richard L. Ochberg. Durham: Duke University Press, 205-238

182

Sinan Gudevi

LJUBAVNA MELANHOLIJA KAO BOLEST NA BOLEST

(rasuta graa o melanholiji) MELANHOLIJA U TOSKANI
O melanholiji je jo prije dvije i po hiljade godina zapisano da je bolest, i zapisano je da je teka i da moe biti smrtonosna. Zapisano je i da moe biti izazvana ljubavlju i da tada moe imati najstraniji tok. Spisak onih koji su potvrivali ozbiljnost bolesti i neizvjesnost u pogledu izljeenja dug je, i na njemu je dosta imena s kojima se teko moe sporiti. Samu rije melanholija naprije biljei medicina, pa onda filozofija, potom je

183

preuzima proza, a najkasnije ulazi u stihove. Primjer za prozodijsku i metriku podesnost melanholije dao je i toskanski pjesnik iz Siene, Cecco Angiolieri (oko 1260. oko 1312.) u sonetu koji u nevelikoj pjesnikovoj ostavtini, zavisno od izdavaa, nosi broj 7 ili 10:
La mia malinconia tanta e tale, chi non discredo che, segli l sapesse un che mi fosse nemico mortale, che di me di pietade non piangesse. Quella, per cu mavven, poco ne cale; che mi potrebbe, sed ella volesse, guarir n un punto di tutto l mie male, sed ella pur: I todio mi dicesse. Ma quest la risposta cho da lei: ched ella non mi vol n mal n bene, e ched i vada far li fatti mei; chella non cura si ho gioi o pene, men chuna paglia che le va tra piei: Mal grado nabbi Amor, cha le mi dine.

Jedva dva prevodioca su nainila metriku verziju ovog soneta na na jezik i oba su melanholiju prevela tugom, to je svakako nedostatno. Neka za ovu priliku prozni prevod ima prednost nad metrikim:
Moja je melanholija takva i tolika / da ja ne sumjam u to da, kad bi je samo znao, / i moj smrtni dumanin/ iz saaljenja za mnom ne bi zaplakao. / Ona, zbog koje mi je (melanholija) dola, i ne briga se/ to bi mogla, kad bi samo htjela, / u jednom trenu liiti me svih muka, / ak i kad bi mi samo mrzim te rekla; / No ovo je odgovor koji od nje imam: / da me niti voli niti mrzi, / i da se nosim kamo me noge nose; / da je nije briga da l se radujem ili se muim, / manji sam za nju no slama to je nogom gazi: / Proklet neka je Amor, koji me predao njoj.

Cecco Angiolieri nikad nije bio miljenik italijanskog knjievnog kanona. Ni danas ne zauzima neko visoko mjesto meu pjesnicima trinaestoga stoljea. Filoloki seminari ga broje u satirino-realistine pjesnike, u zaigrane vickaste pretee novovjekovnih boema. Za ivota je vie spiskao no stekao, a ni sa knjievnom slavom ne stoji bolje. Zna se da je imao oca koji ga je zlostavljao, iako je s njime iao i u ratne pohode, zna se da je imao i enu u koju je bio opsesivno zaljubljen, ime joj je bilo Bechina, i zna se da je zbog njene ravnodunosti ili svojeglavosti padao u stanja o kojima svjedoi i sonet o melanholiji. O svojoj patnji i oajanju zbog te ene napisao je dva-

184

desetak soneta, to ini estinu njegove pjesnikog ostavtine. Cecco nije stilnovista, njegov amor nije cortese, ve je, za svoje vrijeme, malo izvan svijeta, i jo vie izvan mode. U sonetu s melanholijom u prvom stihu, ne vidimo ni historiju bolesti ni simptome, vidimo samo da se pjesnik mui, kao to vidimo da se mui Katul kad itamo uveni distih:
Odi et amo. Quare id faciam fortasse requiris. Nescio, sed fieri sentio, et excrucior. (Mrzim a volim. A kako i zato upitae moda. Ne znam, a tako da jest oseam i raspet sam sav.)

Za nau temu, meutim, Cecco je zanimljiv ne samo zato to je jedan od prvih koji melanholiju uvodi u stihove, ve i radi toga, to je jedan od posljednjih koji melanholiju smatra samo boleu. Ima jo: pjesnik proklinje i Amora koji ga je izruio takvoj eni. Pjesnikova je melanholija teka, jer joj je uzrok ljubav, a taj uzrok ne jami dobru prognozu za izljeenje. Ve Ceccov savremenik Guido Cavalcanti u jednom satirinom sonetu poziva svoga prijatelja Manetta, brata Danteove Beatrice, koji je inae involto di malinconia, da baci pogled na runu grbavu enu, te da je zamisli kako se sva ulickana pojavljuje u drutvu ljupke neke dame: to bi ga, veli, toliko nasmijalo da bi ili umro ili pobjegao. Cavalcantijeva je malinconia vie raspoloenje nego bolest. Ono to je grka medicina nazvala i stoljeima zvala boleu, ini se da na italskom tlu, moda ba izmeu Angiolierija i Cavalcantija, presudno labavi u stanje koje nije nuno i samo bolesno. Podrobnije istraivanje te bifurkacije neka ostane za drugu priliku. Moglo bi se rei da je Cavalcanti zaetnik proirenja znaenja rijei melanholije u italijanskom pjesnitvu. I sam vulgarni lik malinconia latiniziranoga grkog lika melancholia ve pokazuje semantiko udaljavanje od crne ui: u malinconia prevlast ima mal (bol, boljka, zlo) a ne melan (crno). U trinaestom stoljeu u Italiji su u opticaju i likovi melanconia te melenconia, maninconia i menconia. Ovaj posljednji upotrebljavaju Nicol de Rossi, parodijski imitator Danteova soneta Un d si venne a me Malinconia (broj 25 iz zbirke Rime), i nepoznati autor tzv. Canzone del fi Aldobrandino. U ovim dvijema pjesmama, kao i u Danteovu sonetu, melanholija je personificirana, i razgovara s pjesnicima. De Rossijev sonet je jo i invokacija gospe Melanholije: Melenco-

185

nia, tu se la ben venuta. Na pitanje, gdje je dosad bila, odgovara da upravo dolazi od ene koju je pjesnik izgubio, te ga izvjetava da ona ima drugog ljubavnika. Pjesnik ne skriva da mu vijest zadaje bol, no kae i da mu ona dokida svako potovanje prema izgubljenoj dragoj. Gospa Melanholija mu onda odgovara da je on bio taj koji je enu ostavio i da nema niega novog u tome to se donna lassata ponijela tako. Pjesnika oslovljava danteovskim dolce fratello, sintagmom preuzetom iz istilita, IX, 3. Parodijski predloak De Rossijev, Danteov sonet, naravno, mnogo je dramatiniji. U pratnji gospe Melanholije su Bol i Srdba (Dolore e Ira), a pojavljuje se jo i Amor, obuen u korotno, crno ruho i s kapom na glavi. Dok su dvije pratilje utljive, na Danteovo pitanje, zato je tako obuen, Amor odgovara da donosi alosnu vijest o skoroj smrti ljubljene ene, oslovljavajui pjesnika sa slatki brate (ch nostra donna mor, dolce fratello). Dante, osim u ovom sonetu, o svojoj melanholiji govori i u 23. poglavlju knjige Vita nova, no tamo nema susreta ni razgovora s gospom od crne ui: on pada u postelju, lei devet dana, slomljen mislima o lomnosti i prolaznosti ljudskog ivljenja. U etvrtom paragrafu opisuje svoj delirij: ukazuju mu se ene bez glava, uz njih i razliita strahotna lica ljudska, a za njima apokaliptina predskazanja koja kao da su preuzeta iz biblijskog repertoara uoi Isusove smrti: sunce tamni, zvijezde plau i s plaa mijenjaju boju, ptice umiru u letu, a zemlju pogaaju veliki potresi. Sve je to uvod u vijest koju mu donosi prijatelj, a i ovaj je jedno od privienja u frenetikom stanju pjesnikovu: Beatrice je otila s ovoga svijeta. Na taj glas pjesniku se ukazuje mnotvo anela kako se die u nebo i pred tim mnotvom jedan bijeli oblai u kojem je dua ljubljene ene. Pjesnikov pla upotpunjuje udnja za vlastitom preslatkom smru, dolcissima morte. Ovo poglavlje, sastavljeno od proze i od kancone Donna pietosa e di novella etate, skupa sa gore spomenutim sonetom, daje kompleksnu sliku statusa melanholije kod Dantea. Njegova gospa Melanholija nije ona mualjiva ena sa estarom u ruci i svenjem kljueva oko pojasa s Drerova bakroreza, ova je govorljiva i saosjea s pjesnikom u bolu gubitka. Danteova je melanholija kao uzeta iz traktata O snovima (De somniis) Boecija Danca: nepominost vodi u snove ili u privienja, koje bolesnik doivljava kao nesumnjivo istinite. Po Aviceni, (koji o melanholicima pie i da ih ima i takvih koji se boje da im nebo ne padne na glavu ili da ih ne proguta zemlja) Danteova bi me-

186

lanholija bila ista melanholija, jer je prati pla: qui plorant, et proprie quorum melancolia est melancholia pura. Boccaccio nee imati privienja niti uti glasove cantantes et psallentes, ali e melanholiju imati i u latinskim i u italijanskim djelima. Ljubavne melanholije ima u ranim stihovima, ima je i Ninfale fiesolano i Filocolo i Fiammetta. Boccacciova je melanholija i teka ali i svedena samo na gravezza di pensieri kao pratiteljica kakva drugog bola, koja se, u pravilu, dade odagnati, nekada pjevanjem ili itanjem neke novele, kako stoji u proemiju Dekamerona. Kompleksnost melanholije Boccacciove je u pravilu negativna, kod njega je Saturn mrska i okaljana zvijezda, zbog njegove hladne, suhe, gorke, crne mune, nasilne i opore prirode. Klibansky, Panofsky i Saxl u nenadmaenoj melanholijskoj studiji Saturn i melanholija pokazuju da Saturnove epitete Boccaccio preuzima od Arapina Ab Maara, koji je ivio u 9. stoljeu. Petrarca nema nigdje rije malinconia, a latinsku melancholia biljei samo dvaput, oba puta u latinskim djelima, jednom u De remediis utriusque fortunae, drugi put u dvadesetoj knjizi Familiares. Uprkos ovoj leksikoj oskudici, Petrarca se moe smatrati preteom pa i profetom one vrste evropskog literata koga se odreuje kao homo melancholicus. Melanholija se kod njega po italijanski zove accidia, ona zlokobna kuga duha (funesta pestis animi) ista koju su pjesnikovi savremenici teolozi smatrali jednim od sedam smrtnih grijehova. Njen je latinski sinonim tristitia. To je ona aegritudo animi, ijega se i spominjanja pjesnik stravi i iji podroban opis podastire svetom Augustinu u latinskom djelu Secretum. To je ona potitenost koja pjesniku odaljava i ne ini dragim nita to je njegovo, a i nita to je tue, jer ga je, ne sa jednog, ve sa bezbrojnih uzroka (non unam quidem sed innumeras) Fortuna kaznila da i najskromnije svoje elje mora ostvarivati uz najvee napore i tegobe. Kako je god Petrarca zvao, njegova je accidia nita drugo do sama melanholija. U pozadini stanja, u kojem se pjesnik hrani suzama i bolom, nalazi se neka mrana pouda od koje se ne moe odvojiti. Ta atra voluptas i jeste Petrarkina junktura za crnu u, onu koju je klasini i srednjovjekovni latinitet zvao atra bilis. U jednom od duih i kompleksnijih dijaloga nekada slavne (tridesetak izdanja i preko pedeset prevoda u tri stoljea nakon objavljivanja) latinske knjige De remediis utriusque fortunae (O lijekovima za sreu i zlosreu) personificirani Bol (Dolor) ali se

187

Razumu (Ratio) da je tuan i da ga takvim ini greni postanak ovjeka, lomnost ljudske prirode, nezasitost ljudska, nedostatnosti, huda srea ljudska, kratkoa ivljenja i neizvjesnost o kraju ivota. Na to mu Razum prigovara da je sve te razloge sabrao e da bi mu tuga bila deblja. I napominje da u ovjeku ima jedna vrsta radovanja bolu (dolendi voluptas quaedam) koja duu vodi u potitenost (quae moestam animam facit). Onda iznosi Bolu razne udesne stvari koje je ovjek, iako je stvoren go, uz pomo svoga duha, stvorio sebi za ruho i nakit kako bi umakao nevoljama koje ga snalaze: ako izgubi nogu, smislio je nogu od drveta, ako ruku izgubi, nainie ruku od gvoa, za izgubljeni nos ima nos od voska. Priroda, nastavlja svoju utjehu Razum, zapodijeva s ovjekom udnovatu igru u kojoj je slina majci kad svom siniu jednom rukom neto uzme, a drugom mu daje neto u naknadu za ono to mu je uzela, te ga tako tjei za alost koju mu nanosi. S Petrarkom zapoinje onaj kompleksni ivotni nespokoj koji e u Toskani 15. stoljea mistiki hrianski neoplatoniar Marsilio Ficino dovesti do filozofske doktrine. U djelu De vita ovaj e melanholiar i Saturnov sin (Klibansky/Panofsky/Saxl) elaborirati teoriju zdravlja pisaca poavi od Aristotelove (ili Teofrastove) tvrdnje da su svi ingeniozni ljudi melanholiari. Ficino preporuuje knjievnicima da se klone svih ogranienja u pogledu najvee panje koju treba da posveuju mozgu, srcu, stomaku i naroito duhu (koji je para iste krvi, one najfinije, tople i svijetle, one koja prolazi kroz srce, gdje se stvaraju pare koje se penju u mozak). Neka knjievnici, dalje, nemaju ogranienja u njegovanju triju moi kojima su podvrgnuti: naturalnoj, vitalnoj i animalnoj. Odatle su i tri razloga zbog kojih knjievnici bivaju melanholini: prvi je nebeski poredak, drugi je prirodni poredak, a trei je poredak ljudski. Nebeski je poredak vezan za Saturna (koji je je odgovoran za nau ustrajnost u traganju za znanjem i za uvanjem steenog znanja) i vezan je za Merkurija (koji daje impuls za istraivanje). Obje su planete hladne i unekoliko suhe, naroito je suh Merkur jer je bliz Suncu. A hladni su i suhi i melanholici, a meu njima posebno knjievnici. Njima Merkurije daje otroumnost, kreativnost, rjeitost, a Saturn im daje postojanost duha, dubinu misli, strogost, ali i pohlepnost, osvetoljubivost, nasilnost. Prirodni je poredak uzrok melanholije zato to je ovjekov duh prisiljen da se u naukovanju udaljava od vanjskoga a pribliava unutranjem, kao od krunice kruga da ide prema sreditu, te da se u ovome zadrava sve dok svoju

188

misaonost ne dovede do izraza. U sreditu toga udaljavanja i pribliavanja je zemlja, a crna u je nalina zemlji. Saturn je bog koji bdi nad kontemplativnim duhovima, nad prirodama slinim crnoj ui. Drugim rijeima, melanholija vodi u misaonost, misaonost vodi u melanholiju. Ljudski uzrok melanholije je ovakav: budui da esta i jaka misaona aktivnost jako isuuje mozak, a kako je vlaga izvor prirodne toplote, onda dolazi do hlaenja i suenja modane tvari, to je sutinska zemna i melanholina osobina. Neoplatoniar Ficino e potpuno preuzeti aristotelovsku tezu o crnoj ui. Ova postaje patoloka ako se neumereno ugrije. Grijanje moe biti uzrokovano kretanjem ili tijela ili duha, a posljedica moe biti i da se tjelesni sok u usija kao to se zlato usija kad se grijanjem dovede u stanje da mijenja boju u crvenkastu i purpurnu, i da se onda iz sredita usijanog komada krenu pojavljivati boje kao kod duge. Dakle, pregrijana u poinje da isparava kao to isparava voda ili, bolje kazano voda ivota ili eena voda, ona koja se dobiva destilacijom vina s pomou propisanog postupka. A grijanje isuuje, te se firentinski filozof prisjea Heraklita i njegove izreke suha dua je najmudrija i najbolja, tako to je navodi u Plutarhovoj verziji: Suha svjetlost dua najmudrija. Isparenja duha, spiritus spiriti, posve su u skladu s Merkurijem i Saturnom: ovaj drugi, budui da je planeta na najvioj visini, uzdie melanholine duhove do najuzvienijih i najdubljih (latinski altus, visok i dubok) ula i osjeaja. Ficino podsjea da je crni sok melanholije poeljan kad je optimiran, dakle, kad nije pretjerano ugrijan, a da je nepoeljan kad jeste. Tada moe uzrokovati strane stvari, te je u pravu, Jovan iz Damaska (a Avicena se s njime slae) kad kae da je melanholija neto demonsko, aliquid ex demonio. U pjesnitvu e dogmatika Ficina svojim Canzoniere slijediti njegov prijatelj i potovalac Lorenzo de Medici. Lorenzo e Amora smatrati opasnim laovom, a petrarkistika ljubav je za njega bestijalna, amor ferinus, te e njegov krik Destati, pigro ingegno da quel sonno (Trgni se, lijena misli, iz tog sna) postati programatski zov za bijeg iz opasnosti pada na bolest. (Je li prezir ljubavi, amor contemnendus, iskreno uvjerenje velikoga pjesnika Lorenza posve je odvojeno pitanje, na kojem su se najbolji komentatori okuali, a okuavanje jo traje). Iz Toskane e se melanholija proiriti na jug i na sjever. Tamo e, s juga na sjever (Sorrento, Sicilija, Padova, Bologna,

189

Ferrara, Bisaccia kod Avellina, Rim) spopadati u jedinstveno tekoj formi Torquata Tassa, koji e ne samo stradati od nje, ve e joj se i teorijski posvetiti, kao u tekstu Jedna melanholina sumnja (Un dubbio melanconico). Tasso e melanholinom niti vezati Demokrita, Belerofonta i Ajanta, te Dantea i Petrarku, ne zaboravljajui da u primjere ljubavne melanholije spomene Vergilijevu zaljubljenu Didonu koja vidi i uje Eneju, iako je ovaj daleko od nje: Illum absens absentem auditque videtque. O teini i jedinstvenosti Tassove melanholije, manije i frenesije mjerodavne rasprave napisali su Montaigne i De Sanctis. U Ferrari, u bolnici SantAnna, i danas ima elija pod imenom Tassova, u njoj je pjesnik bio zatoen sedam godina. Ovdje zasluuje da bude spomenut i jedan autor koji je, moda se smije rei, zaetnik knjievne vrste melanholine prie. To je Napolitanac Tommaso Costo, koji je krajem 16. i poetkom 17. stoljea sastavio zbirku Novellette di melanconici i umetnuo je u svoju knjigu Il fuggilozio (Razbidosada). Neka ovdje bude prevedena ova s naslovom Kako je jedan ljekar otmjeno odgovorio jednoj gospoi:
Jednu je gospou muilo melanholino raspoloenje, te je upitala svoga ljekara, e da nisu moda zelene abe, koje je esto i rado jela, zapravo melanholina hrana. Nisu, gospoo, ree joj ljekar, zato to zelene abe, gdje god da ive, uju se kako u svako doba pjevaju. Ovim odgovorom ljekar je nasmijao gospou, zato to je otrouman a dopadljiv odgovor lijek za melanholiju.

Presudnu grau za ono to e Robert Burton u svojoj udesnoj trotomnoj knjizi Anatomy of Melancholy nazvati boleu stoljea daje Italija juna i sjeverna, a naroita ona sredinja. Onaj nespokoj koji 16. i 17. stoljee pripisuju roenju u znaku Saturna, svoga e poklonika dobiti i u Goetheu, koji e rei da se njena pjesma, poput duge, moe izviti samo iz tamnog tla, te da pjesnikom geniju pristaje element melanholije, rimujui toga genija s tom melanholijom:
Zart Gedicht, wie Regenbogen, Wird nur auf dunklem Grund gezogen; Darum behagt dem Dichtergenie Das Element der Melancholie.

Medicinska potraga za fiziolokom tvari po imenu crna u nikada nije dala potvrdan rezultat. Pa iako su literarnu dijagnozu melancholicus imali i neki od najslavnijih likova nae kulture,

190

kao Hamlet ili Werther, pobjedu je, ini se, odnijela struja koju zastupa ne tragiar ve komediograf Shakespeare, i to njegov Jacques, iz prve godine 17. stoljea, a iz etvrtog ina Kako vam drago:
Nema u meni uenjake melanholije, koja je puna zavisti; nema ni muziarske, ona je bajkovita; ni dvorjanske, ta je otmjena; ni vojnike, koja je astohlepna; ni advokatske, koja je sraunata; ni enske, koja je sitniava; ni ljubavnike, koja je sve ovo skupa; no je moja melanholija skockana od mnogo sastojaka, od mnogo koje stvari; ona je zapravo svakovrsna predanost mojim putovanjima, na kojima me esta promjena misli umotava u najnepredvidljivije vrste tuge.

Taj je Jacque, moglo bi biti, pretea onoga to e se uvrstiti u devetnaestom stoljeu kao melanholik u izgnanstvu, naime kao dandy, onaj kome su moda i otvoreni gradski trg melanholijska pozornica. U istom stoljeu e krenuti i hajka na nezasitog melanholika don juana, nad kojim e pobjedu odnijeti lana monogamija, koja je zapravo dijahronijska poligamija, u nae doba proglaena za dobru, a sinhronijska e biti ozloglaena. U hajci e sudjelovati i katolici i protestanti i pape i kardinali i arhiepiskopi i pravnici i policajci. Don juanismo e biti prokazan kao satanska aktivnost usmjerena protiv samog Boga, a Don Juan Tenorio iz Seville prokazan za prvog predstavnika u krajini seksualno poremeenih mukaraca, onih koji su ludi za enama i u neprestanom lovu na njih. Kraj zavoenja. Taka. I Baudelaire e (prevod je Marka Veovia) ispratiti Don Juana do Haronova amca u Donjem svijetu:
Quand Don Juan descendit vers londe souterraine Et lorsquil eut donn son obole Charon, Un sombre mendiant, lil fier comme Antisthne, Dun bras vengeur et fort saisit chaque aviron. Montrant leurs seins pendants et leurs robes ouvertes, Des femmes se tordaient sous le noir firmament, Et, comme un grand troupeau de victimes offertes, Derrire lui tranaient un long mugissement. Sganarelle en riant lui rclamait ses gages, Tandis que Don Luis avec un doigt tremblant Montrait tous les morts errant sur les rivages Le fils audacieux qui railla son front blanc. Frissonnant sous son deuil, la chaste et maigre Elvire, Prs de lpoux perfide et qui fut son amant, Semblait lui rclamer un suprme sourire O brillt la douceur de son premier serment.

191

Tout droit dans son armure, un grand homme de pierre Se tenait la barre et coupait le flot noir ; Mais le calme hros, courb sur sa rapire, Regardait le sillage et ne daignait rien voir. (Kad Don uan sie u podzemne vale I obol Haronu dade, prosjak epav Antistenski gordo oi su mu sjale Osvetnom i jakom rukom vesla epa. Pod crnim su svodom svijale se ene, S grudima to vise, otvorenih halja; Ko golem krd rtvi to su prinesene, Dugo mukanje se iza njega valja. Zganarel je plau traio, uz smijeh, Don Luis pred mrtvim to po alu gredu, Uzdrhtalim prstom u sina uprije, Drskog, to narui kosu mu sijedu. Nevina Elvira, u crnom, smrala, Ko da od nevjernog mua, to joj bjee Ljubavnik, zadnji je osmijeh iskala, Blagim sjajem prve zakletve ureen. Prav u svom oklopu, velikan kameni Crn val sjekao je, uz krmu stojei, Miran, nad ma nagnut, s oima na pjeni Iza broda, drugo nita ne videi.)

OD CRNE UI DO BRISANJA IZ SPISKA BOLESTI

Melanholija, umijee podupiranja pokunjene glave rukom, ve je stoljeima u modi, dakako, kako to s modom biva, ne kao neizljeiva boljka, ve kao ona laka depresivnost duha, ona slatkasta sjeta, zainjena blagom potonulou, plodotvorna sanjivost. Svako zna ta je, i svaka su je puna usta. Koga krilom takne, toga lice odmah poprimi sanjalaki izraz, a iz ograde mu zubne odmah krenu izlijetati neobinosti. Svi bi da budu melanholini, jakako i umjetniki produktivni, da takvi hodaju svijetom, jakako bez teih posljedica. Melanholija postoji dvije i po hiljade godina, a od toga je barem hiljadu i po godina bila rije koja zadaje i strah i brigu, da bi danas bila meu najpoeljnijim elementima duha, onih bez kojih su nezamisliva i genijalnost i arm genija. Teko bi se u kulturnoj historiji ovjeanstva mogla nai rije da se s melanholijom moe mjeriti bilo po upotrebi, bilo po nestabilnosti statusa.

192

Danas joj je znaenje ue nego u antici, a pogotovu od onoga u srednjem vijeku. Melanholija je u nae vrijeme oznaka za vie-manje neodreeno stanje, as za kakve teke misli, as za neku blagu i ak poeljnu potonulost duhom, za neko stanje u kojem uvjerenje je takvo stvaralaki dio bia najbolje radi. Nemali broj pjesnika smatra je bojim darom, drugima je sinonim za eleginu sklonost bia, treima za nostalgiju, etvrtima za prolaznu i armantnu resignaciju. Stara humoralna medicina ju je tematizirala u patoloku odrednicu, jedinu u uenju o etiri soka: kolerici, flegmatici, sangvinici nisu patoloki sluajevi, melanholici jesu. Ne postoje antologije flegmatine poezije, nema ni onih sangvinine, niti ima kolerinih pjesama ni pjesnika. (U sluaju princa melanholije, Demokrita iz Abdere, doputena je upotreba junkture sangvinini melanholik). Ali ima antologija melanholine poezije, ima u svim jezicima, jedna od njih ima naslov Doi, o slatka melanholijo, naslovljena po invokaciji mladog Johanna Jakoba Guotha, koja je je, po nekim miljenjima, dala moto poeziji doba Goethea i Schillera. U Slavena melanholija je legitimna pratilja pjesnike due, do programa ju je uzdigao Ljermontov:
, ... ! ... ? ... - ! ... ? ... - , . ? -- : , , ... ? -- ; , - ... (I amno i tuno, i ruku nikom da prui U asu duevnih nevolja elje? Zalud i vjeno eljet - emu to slui? A ljeta idu ljeta najbolja! Voljeti al koga?... nakratko. truda ne vrijedi A vjeno - zar iko volio je? U se zagleda? Tamo od prolog ni trag blijedi: Nita su radost i muke tvoje. A strasti? Tu slatku bolest, prije il kasnije, Rije je uma razagnala; I ivot, s hladnom panjom kad gleda ukrug, nije Do prazna i glupa ala Prev. Marko Veovi)

193

Za ljubavnu melanholiju u slavenskih pjesnika bilo bi umjesno osnovati istraivaki institut. Pukinova je ljubavna melanholija . udesna fonemska slinost ruskog fonema s italijanskom rijeju toscana, sluajna je, jer je prva srodna s glagolom , stiskati, stijesniti, odakle je izvedeno , koja je svojta i s naom rijeju tjeskoba i tinja. Neka se ovdje podsjetimo Tatjanine ljubavne melanholije iz tree glave Jevgenija Onjegina, u prevodu Ivana Slamniga:
, , , . , , , , ... ; , . : (Ljubavni jadi Tanju gone, I odlazi u vrt tugovat, Kad pogled ukoeno klone, Iznemoglost je neka skova. Grudi se nadimlju, a lice Obuze plamen strelimice, Ne moe ni do daha doi, Ui joj gluhe, slijepe oi... No pade; mjesec ve se mae Ophodit svod ko straar strog, Slavuj iz gaja maglenog Napjeve zvune svoje zae. U mrklom mraku Tanja bdi I njanji tiho govori...)

Instituti za knjievnu melanholiju ne bi bili suvini ni na prostorima njemakoga jezika. Ondje je broj pjesama s melanholijom u naslovu ili u tijelu pjesme moda i najvei u svijetu. Gottfried August Brger e u baladi Heloise Abelardu rei da svuda lebdi melanholija (so schwebt berall Melancholie), a Karl Salomo Zachariae von Lingenthal, pjesnik koji peinu smatra prikladnim boravitem usmaljenika i melanholika, a kleku zove melanholinim bunom, opominje Ne pokrivaj se melanholijom (Hlle dich nicht in Melancholey!).

194

Valja rei da je i niko manji no Friedrich Nietzsche spjevao melanholiji pohvalnu pjesmu, ija prva etiri stiha vrijedi navesti:
Verarge mir es nicht, Melancholie, Da ich die Feder, dich zu preisen, spitze, Und da ich nicht, den Kopf gebeugt zum Knie, Einsiedlerisch auf einem Baumstumpf sitze...

Nije lako naredati pjesnike zabavljene melanholijom. Iz golemog spiska evo jo trojice: Nikolas Lenau (An die Melancholie), Georg Trakl (Melancholie des Abends), Reiner Maria Rilke (Mdchenmelancholie, i u njoj stih: Auch starben viele an der Melancholie). Dvadeseto stoljee e se obraunati s dijagnostikim statusom melanholije i, ini se, konano je preselitu u stanja a izbaciti iz bolesti. Periodine poplave knjige i antologija s naslovima tipa O srei da se bude nesretan ili Umijee potitenosti uspjele su da istrgnu melanholiju ak i iz jedne knjige u kojoj je imala status ozbiljne dijagnoze: od 1987. uveni Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM) koju izdaje American Psychiatric Association vie ne sadri Melancholy. Oni rijetki meu nama koji su poznavali nekoga s tom dijagnozom moraju se pomiriti s injenicom da takav neko vie nee dobivati novo drutvo.

BOLEST ILI ZDRAVLJE

Na melanholiji su se razile medicina i artes liberales. Prva ju je opisala kao ozbiljnu muku, kao boljku, koja oboljeloga moe odvesti u tromost bia, u neproduktivnost, u maniju, u ludilo, u smrt, a druge su joj dopisale boanske osobine, stvaralaku tedrost i proglasile je za obavezan sastojak genijalnog duha. Razlaz se desio na istom imenu, na Hipokratu sa ostrva Kosa. On i danas vai za otjelotvorenje idealnog ljekara, strunog u svom umijeu, a etiki savrenog u svom pozivu. U sedmoj knjizi Palatinske antologije, pod brojem 135, nalazi se epitaf nepoznatoga pjesnika Hipokratu. Ta dva elegijska distiha zasluuju da budu prevedena:
Ovde Teslija krije Hipkrata s Kosa poreklom, Predak mu bio je Fojb, onaj vekoveni bog. Higijskim oruem on je nebrojive tukao boljke: Svetski nije mu glas donela srea, ve rad.

195

Hipokrat je, u posljednjoj treini petog stoljea prije nae ere, prvi upotrebio rije melanholija () u spisu O vazduhu, vodi i mjestima. Tano reeno, upotrebio je rije u mnoini , i napisao da su to bolesti koje mogu zadesiti takozvani uni tip ljudi. Na grkom se ovi posljednji zovu cholodes () i u imenu nemaju ni traga od crnouja niti od crne ui ( ). Sintagmu Hipokrat ne poznaje, a ni za melanholiju nema opisa. Jedino to nudi jeste uzrok bolesti: zadebljanje ui i isuenje njenih vodnjavih i vlanih sastojaka. Iz opisa Hipokratova nema sumnje u to da boljka melanholija spopada tijelo, no se ne vidi se da li uzrokuje i duevne smetnje. Filologija je razjasnila da crna u u Hipokratovim spisima ne postoji, ve u jetrena, u okolnostima koje prethode patolokom stanju, postaje crna, te se crnilo une tvari vidi u urinu, stolici ili u onome to bolesnik povrati. Da crna u kao stalan sastojak tjelesne tvari ne postoji, jasno je i iz 30. glave Aristotelovih Problemata (a ovoj je, najvjerovatnije autor Aristotelov uenik Teofrast). U tome tekstu je i uvena reenica: Zato su svi izvanredni ljudi, filozofi, politiari, umjetnici ili knjievnici melanholici?. Od primjera koji se potom navode istiu se dvije grupe od po tri: Belerofont, Ajant i Agamemnon meu mitskim herojima, te Empedokle, Platon i Sokrat, meu misliocima, no ni u njihovu sluaju, niti u sluaju mnogih drugih (kako u spisu stoji) nema nikakva podrobnijeg opisa simptoma bolesti. I inae Aristotel ne pie o bolestima, ve samo o bolesnicima. Tek e Lukijan, u Razgovorima mrtvaca, kao razlog za Empedoklov skok u drijelo vulkana Etne navesti nekakvu melanholiju ( ). U Aristotelovu (ili Teofrastovu) problemu broj 30 prvi put je spomenuta veza melanholije s genijalnou, i ta e ideja u kasnijim stoljeima, a posebno u Renesansi biti elaborirana do takozvane plemenite melanholije, melancholia generosa. etiri stoljea nakon Hipokrata, u drugoj polovini prvoga stoljea prije nae ere, ve je u opticaju knjievni dokument koji se pripisuje Hipokratu, a nije njegov. Radi se o tzv. Hipokratovim pismima, skupini od 26 numerisanih tekstova (nazvanih i roman u pismima) u ijem sredinjem dijelu se pripovijeda o tekoama koje stanovnici grada Abdere imaju sa svojim sugraaninom, filozofom Demokritom, na koga se ale da se osamljuje, odbija da uestvuje u javnim poslovima te zapostavlja svoju porodicu, zbog ega ga proglaavaju bolesnim od melanholije i zovu u pomo Hipokrata da pomogne u njegovu

196

ozdravljenju. Hipokrat, ve u odgovor na poziv, izraava oprez u pogledu procjene Abderiana o Demokritovoj bolesti. Taj se oprez pokazuje opravdan, nakon to Hipokrat doe u Abderu, te ondje nae Demokrita kako se, itajui i pravei biljeke pri seciranju ivotinja, priprema za pisanje spisa o ludilu (). Demokrit je u razgovoru s Hipokratom stalno nasmijan, to ljekar razumije kao znak stoiko-kinikog svjetonazora nesuenog pacijenta, pa, nakon to se s njime izrazgovara, osvoji ga uvjerenje da pred sobom ima mudraca, te Abderiane proglasi za bolesne, zato to mudrost smatraju ludilom. Ova anegdota, u kojoj nije nesporan ni dijagnostiki postupak ljekara s Kosa, imala je presudnu ulogu kao polazite za razna tumaenja melanholije kao stanja oscilacije izmeu mudrosti i ludila. Stvar ide dotle da se recepcijsko naslijee kvazihipokratske epistolarne kompilacije tako etabliralo da je sama knjievna vrsta roman u pismima dugo smatrana po definiciji za melanholian spis, nezavisno od mjesta i vremena radnje. Da je melanholija bolest privilegiranih smatra i Aulo Gelije u Atikim noima: Melanholije nema u sitnih i niskih duhova, ona je tavie i zapravo herojska patnja; oni koje ona zadesi u pravilu govore istinu hrabro, ali i nemajui obzira za vrijeme i za mjeru.

MELANCHOLIA AMOROSA
Melanholija ide podruku s ljubavlju kao to pentametar s heksametrom ini elegijski distih. Bilo da se ljubav razumije kao zdravlje, bilo kao bolest (i tu je svijet na pola) melanholija je njena najpristalija pratilja, pa joj slii i po statusu i kroz svijet i kroz vijek. Pjesnici, i lirski i epski i dramatiari, pa pripovjedai, historiari i memoaristi, ostavili su najudesniju grau o ljubavnoj patnji koja prelazi u melanholiju i razara pogoene na naine tipine i na jedinstvene. Da se ljubav moe vrgnuti na bolest tvrdnja je antika, srednjovjekovna, renesansna, barokna, romantiarska, neoklasina, moderna, istona i zapadna, bjelaka i crnaka, plemenska i usamljenika, monaka i manastirska. Platon u Gozbi razlikuje pozitivnog od negativnog Erota i to polazei od razlike izmeu zdravlja i bolesti. U treem govoru, onome koji kazuje Eriksimah, saznajemo da i u prirodi samog tijela postoji dvostruki Erot, te da su tenje zdravoga Erota razliite od onih

197

bolesnoga. Odavde e proizai tvrdnja da je tjelesna ljubav bolesna, a nebeska da je zdrava; a razlika izmeu njih dvije ne poiva na moralu, ve na nauci. Stvar e do doktrine dovesti Aristotel svojim aksiomom o osjeaju kao zajednikom podraaju due i tijela. Po njemu su strasti osjetilni afekti putem kojih um pokree tijela. Ljubav je za Aristotela elja za reprodukcijom, a fizioloki ona se, kao i srdba, sastoji u vrenju krvi oko srca. Pjesnici su sloni u tome da je ljubav neizljeiva boljka. Sekst Aurelije Propertije je u Rimu meu prvima doveo do izraza ono to su u Grkoj kroz stoljea prije uinili elegija, drama i epigram:
Omnes humanos sanat medicina dolores; Solus amor morbi non amat artificem. (Svakoje bolove ljudske lekarije tae i lee: Jedino ljubavna bol ne voli nikakav lek.)

Propertijev savremenik Publije Ovidije Nason sastavio je, u 407 elegijskih distiha, udbenik terapije za ljubavne patnje, poznat u filologiji kao Lijek od ljubavi (Remedia Amoris). U toj udesnoj pjesmi stradalnicima ljubavi savjetuju se i najrazliitije ljekarije i zanimacije, kao lov mreama na ptice (odvraa ih se od lova na krupne zvijeri), propisuje im se rad i pokret, a zabranjuje dokolica (Da vacuae menti, quo teneatur, opus). Latinski prethodnik i Propertijev i Ovidijev, Tit Lukretije Kar, vjerovatno je najslavnija pjesnika rtva ljubavi. O njemu je stvorena legenda da je poludio nakon to je popio ljubavni napitak (pocula amatoria), a ludilo ga je dovelo do samoubistva. U vrijeme kad je ivio, u prvoj polovini prvog stoljea prije nae ere, upotreba ljubavnih napitaka nije bila nepoznata. U etvrtom pjevanju svoje velike pjesme O prirodi stvari (De rerum natura) on u preko dvije stotine heksametara sastavlja veliku dijatribu protiv ljubavi kao patnje i kao bolesti:
Sed fugitare decet simulacra et pabula amoris Absterrere sibi atque alio convertere mentem Et iacere umorem coniectum in corpora quaeque Nec retinere semel conversum unius amore Et servare sibi curam certumque dolorem. (No izbegavati valja i privid i ljubav ta hrani Gnati od sebe to dalje i drugde okrenuti misli Pa nagomilanu vlagu u druga uputiti tela Nipoto uvaju ovu za jedinu ljubav da slui, ime se muenja sebi priskrbljuju samo i brige.)

198

Srednji vijek ima posebno ime za ljubavno ludilo: amor hereos. Junktura se po prvi put sree u spisu (zapravo prevodilakoj preradi) Konstantina Afrikanca (1020-1087) pod naslovom Viaticus. To je latinska verzija arapskoga kratkog prirunika sa savjetima za lijeenje na putovanjima, autora Ibn al Dazara. U njemu se ljubavno ludilo na arapskom naziva al-isq i prevodi: amor qui dicitur hereos. Ovdje se valja prisjetiti latinskog traktata De amore s kraja 12. stoljea, iji je autor Andrea Kapelan. Taj je tekst bio mjerodavna rasprava o ljubavi: s jedne strane je smatran opomenom na suzdravanje od seksualne ljubavi, a s druge (ovo naroito u narodnoj knjievnosti) je bio jako potovan savjetnik za pitanja asne erotske ljubavi. Ovako se tu opisuje ljubav:
Ljubav je jedna vrsta uroene patnje. Ova nastaje putem gledanja i pretjerane misaone zaokupljenosti osobom suprotnog spola, a obadvoje vodi dotle da se vie od svega udi da se ta osoba zagrli te da se onda s njome u tom zagljaju ispune propisi ljubavi. Da je ljubav patnja, lako se moe vidjeti. Jer, prije no to se ostvari ta ljubav udvoje, nema nita vee no to je strepnja onoga koji voli da njegova ljubav moe ostati nenagraena i da on uzalud nastoji da je ostvari.

Jo su jasnije rijei Paladija, ljekara iz Aleksandrije (6. stoljee):

Ljubav je bolest, koja nastane u mozgu i to od zbrke misli, od estih misli na voljenu osobu i od estog gledanja u nju.

Kad se nekome ko je ve u vlasti Kapelanove passio innata uskrati pristup uenoj osobi, onda nastaje patnja na patnju, passio passionis, nastaje morbus morbi amoris. O njoj je Andaluzijac Ibn Hazm zapisao ovo:
Svako onaj ko istinski voli, a kome sjedinjenje s voljenom osobom bude uskraeno (bilo zbog rastanka, bilo zbog izbjegavanja, bilo zbog spreavanja iz bilo kakva razloga) svako takav nuno biva doveden na rub bolesti, pomraenja pameti i mravljenja, pa ak i u bolesniki ator. To se dogaa neprekidno i vrlo esto. Znaci ljubavne bolesti se razlikuju od napadaja drugih boljki: no spretan ljekar i strog fisiognomiar znaju ih prepoznati i razlikovati.

Ljubavna je boljka neizljeiva, za nju nigdje ne raste ljekovita trava, te onaj koji voli umire stalno, a nikako ne umre, tako poduava Enea Silvio Piccolomini, s latinskim imenom Aeneas Sylvius, pjesnik, historiar, humanista, koji je u 14. stoljeu cijelih est godina bio i rimski papa.

199

U moru najudesnijih primjera ljubavne melanholije kao posljedice duevnog stanja koje Arapi zovu al-isq , a evropski latinitet amor hereos, neka bude doputeno da se ovdje, za kraj ovoga ratrkanog popisa grae o ljubavnoj melanholiji, prisjetimo dvaju, koji su u naem jeziku manje poznati od drugih. Prvi je sluaj neproduktivne a izljeive melanholije, a drugi je primjer za onu produktivnu, a neizljeivu, koja vodi u smrt. Prvi sluaj ima nekoliko obrada, bolje rei dorada, a svi su nastali na osnovu najranije verzije koja potie od Valerija Maksima, autora slavne knjige Primjeri uvenih djela i rijei (Factorum et dictorum memorabilium exempla) iz prvog stoljea nae ere. U petoj knjizi pripovijeda se kako se Antioh, sin kralja Seleuka, zaljubio u svoju maehu Stratoniku i to toliko da je pomutio pameu. Bivajui, meutim, svjestan sramotnosti takve strasti, inio je sve da je nekako prikrije od drugih. Dugo, dakle, lomljen strahovitom ljubavlju i jakim sramom, padne Antioh na postelju, nesposoban za bilo kakav rad ili razgovor, i svima oko njega bude jasno da mu se smrt blii. Oi su mladiu upale, glas jedva ujan, u licu je blijed, a ima napade plaa bez jasna razloga. Dvorjani svi u strepnji za kraljeva sina jedinca, otac razoren milju o stranom gubitku koji e ga zadesiti. Neko se prisjeti da potrai pomo od matematiara Leptina (drugi kau da se radi o ljekaru Erasistratu). Ovaj (ili onaj, svejedno) doe bolesniku, sjedne kraj njegove postelje i motri njegovo ponaanje. I vidi da se mladievo lice zarumeni i da mu disanje biva bre kad god u prostoriju gdje lei ue njegova maeha, a da preblijedi i pone uzdisati im ona izie. Potom uzme mladievu ruku i opipa mu bilo. Vidi da ono tue jae kad je Stratonika pred njegovim oima, a slabije kad nije. Prisustvo ili odsustvo drugih osoba u dvoru nema uticaja na bolesnikovo stanje. Lukijan iz Samosate pripovijest ukraava razgovorom istine izmeu ljekara i kralja. Prvi izvjetava drugoga da mu sin ne boluje ni od kakve organske boljke, ve da je sve njegovo zlo u tome to je zaljubljen i to se prepustio bezumnoj strasti da udi za neim to nee nikada dobiti. Ljekar tu krene da iskua kralja, te mu rekne da mu je sin zaljubljen u njegovu, ne kraljevu, ve ljekarevu enu! Tada kralj krene da moli ljekara e da, za spas sina jedinca, uini junako djelo i prepusti mu svoju enu. Na to ga ljekar upita, a da li bi on, kralj, ustupio sinu svoju enu, kad bi, kojim sluajem, ovaj bio tako sablasno u nju zaljubljen. Kralj odgovori potvrdno. E vidi, rekne mu ljekar, tvoj je Antioh zaljubljen upravo u tvoju a ne u moju

200

enu, prestani moliti mene za njegov spas, ve mu ustupi svoju enu! Trezveni kralj Seleuk, izabere da izgubi suprugu a spasi sina, preda mu i kraljevstvo, pa se povue u Babiloniju, te ondje sagradi grad Seleukeju, u kojem ostane do kraja ivota. Njegov sin Antioh, nakon enidbe maehom, ozdravi i cijeli ivot provede u zdravlju i vladajui kraljevstvom. Drugi je sluaj tragina ljubav dvoje Arapa, Lejle i Mednuna. Tu su ljubav opjevali najbolji persijski i turski pjesnici. Persijski naunik Ali Asghar Hikmet nabrojio je samo epova o Lejli i Madnunu etrdeset persijskih, a trinaest turskih. Najslavnija pjesma o djevojci Lejli i mladiu Kaisu (kasnije nazvanom mednun, mahniti) svakako je ona Nizamijeva. Da li su ikada svijetom hodali ta djevojka i taj mladi iz sjevernoarabijskog plemena Amera, ne zna se, no nije malo razloga koji bi mogli ii u potvrdu da jesu, i to pola hiljade godina prije no to e im Nizami iz Gande (1188. godine) podii najtrajniji spomenik na ovome svijetu. Zaljube se, dakle, djeak Kais i djevojica Lejla jedno u drugo, i zaljube se tako kako se niko nikada nije zaljubio. Nizami veli: u grudima njih dvoje izrasla je ljubav. Ljubav je njihova tolika da u koli (a idu u kolu) dok se njihovi vrnjaci predaju uenju, njih dvoje, slijepi za ovaj svijet i njegova naukovanja i uredbe, predaju se njenostima, i dok
drugi aci u reenice smjetaju rijei njih dvoje piu sasvim druge rijei; drugi aci udiu znanje s lista papira, njih dvoje diu samo dihove ljubavi...

Ali njihov svijet mimosavsvijet e ubrzo pogoditi potres koji e ih oboje izgnati iz dennetske nevinosti i njihovoj ljubavi dati tragian tok: Lejlin otac e svoju kerku mimo njene volje udati za drugoga, za Ibn Salama, ovjeka koji e je voljeti duboko no nesretno, jer ona njega nee voljeti. Na vijest o Lejlinoj udaji Kaisovo srce najednom ostane bez ravnotee, i od Kaisa postane Mednun. Sama rije mednun jeste particip pasiva od jinn (dinn), onaj koji je u vlasti demona po imenu dinn, dakle dinnut. (Moglo bi biti da je s njime u srodstvu i na particip inut, u znaenju aknut, pomaknut). Otac Lejlu (svoj mjesec mladi) tako makne s neba iznad mladia pomahnitaloga za njome. Tada, potoke planinske suza lijui u svom bolesnom srcu, Madnun poinje da sastavlja stihove. Dan za danom Mednun pjeva potresne pjesme, dok mu sa svih strana

201

ljudi dovikuju mednun, mednun!. Dok je bio Kais, nije spjevao nita, kad je pomednunio iz njega su potekle suze i stihovi. Stari arapski knjievnici i filolozi nisu se uputali u obradu tragine ljubavne povijesti o Mednunu i Lejli, ve su nastojali da skupe i izdaju autentine Mednunove stihove. U Nizamijevoj poemi od preko etiri hiljade distiha, nekoliko stotina stihova izgovara Mednun. U pjesnitvo je uao kad se morao razdvojiti s Lejlom, od pjesnitva e se rastati kad se rastavi i s duom. Mednunova je ljubav najbolji primjer onoga to Ibn al Dazari zove al isq, a srednjevjekovni latinski amor hereos. Sve zapoinje odbijanjem Lejlina oca da ker uda za Kaisa. Nesretni Said, otac Kaisov, nakon uzaludnih pokuaja da razgovorom povrati sina u zdravlje, odluuje da ga povede u Mekku, u samu Kaabu, e da ondje sin njegov proui molitvu za odljubljenje od Lejle. U Kaabi, naime, ima jedan mihrab, i taj se mihrab zove mihrab za odljubljivanje. Otac i sin kreu s malim karavanom na had, a kad ondje stignu, pred onim mihrabom, otac rekne sinu da se ovako pomoli: Izbavi me, o veliki Allahu, izbavi me iz ove puste zanesenosti! Budi milostiv prema meni, podari mi kakvo utoite, a uzmi iz mene ludilo i vrati me na pravi put! Pomogni mi, pogledni me kakva sam nesretna rtva ljubavi. Oslobodi me zla moje ljubavi!. Kad uje rijei oeve, Mednun najprije zaplae, pa ga potom obuzme smijeh. Onda prie vratima mihraba, podigne ruke prema njima i dodirnuvi ih, rekne: Da, ja sam onaj to danas kuca na ova vrata! Ja, onaj te je ivot prodao ljubavi. Neka nikad ne prestanem biti rob ljubavi. Svi mi govore da se rastanem s mojom ljubavlju, jer je, vele, to staza to vodi u ozdravljenje. Ali ja snagu dobivam samo kroz ljubav. Ako u meni umre ljubav, i ja u umrijeti. Moja je priroda tienica ljubavi, moja sudbina je nitavna bez ljubavi. Jadno je ono srce koje je lieno ljubavi...Zato te, veliki i milostivi Allahu, molim: tako Ti uzvienosti Tvoga imena i savrenstva Tvoje moi, uini da moja ljubav stalno raste, uini da traje i da ivi i onda kad mene vie ne bude!... Govore mi da ugasim u srcu udnju za Lejlom. A ja Tebe, Milostivi, molim da uini da moja udnja za Lejlom raste iz trena u tren! Uzmi od dana moga ivota, koliko ih je da ih je, pa ih dadni Lejli. A meni nemoj dati da ikada od nje zahtijevam ama ni vlat kose, ak i da me moja patnja uini tankim kao vlat kose...Podari mi, o Boe, da volim i da ljubim samo radi ljubavi i uini moju ljubav stoput veom no to je bila i no to sad jeste!...

202

Na povratku kui Said (koji je sinovljevu zaljubljenost ve nazvao boleu) roacima e kazati kako je sve uinio da sina vrati na pravi put, ali da je ovaj slijedio sebe i svoju narav, te da je sebe prokleo, a Lejlu blagoslovio. Mednunov isq je toliki da e ga odaljiti od svijeta ljudi. Utoite e nai u pustinji, u zajednici sa ivotinjama, umotan u utnju, a bez ikakve odjee. Jedino e se javljati na spomen imena Lejla. Ondje e i saznati za smrt Lejlina mua, ondje e ga zatei i vijest o Lejlinoj smrti. Ovdje nije mjesto da se izlae sadraj udesnoga djela Nizamijeva i njegovi mistini aspekti. ivot neutjenog ljubavnika i boanski nadahnutoga pjesnika Mednuna meu gavranovima, antilopama, jelenima evo ve hiljadu godina eka strunjake, Da o njemu i njegovoj patnji napiu oni zapadni De melancholia, a oni arapski Maqla f l-mlhliy. Takva je knjiga neophodna, jer je melanholija Mednunova jedinstvena i za nosologiju i za trancendentalnu filozofiju. (I povijest srednjovjekovnih bolnica za mednune i mahbule u Isfahanu i irazu, u Jerusalemu, Damasku i Antiohiji, u Bagdadu, Mekki, Medini, u Fezu i u Kairu eka da bude napisana. O njima znamo samo iz zapisa putnika kao onih rabina Benjamina za njegova boravka u Bagdadu, negdje u vrijeme kad je Nizami sastavljao svoj genijalni ep. Ovako veli putopisac, godine 1173: Dar al-Maristan je bolnica na rukavcu Eufrata, s mnogo prostorija za zbrinjavanje i lijeenje bolesnika povjerenih ezdesetorici ljekara. To je golema zgrada opremljena da prima osobe koje su poludjele od velike vruine i u toj zgradi borave svezane lancima sve dok ne povrate razum; tada ih otputaju. Kalif ne pravi nikakvu razliku meu njima, ni u pogledu njihova porijekla ni zemlje otkuda su, niti u pogledu bolesti od koje boluju. Najuveniji turski putopisac Evlija elebija posjetio je, poetkom 17. stoljea, uvenu bolnicu Mansuri u Kairu: Ovakve bolnice nema ni u Anadoliji ni u Arabiji ni u Persiji...ludaci su vezani kao lavovi, lancima oko vratova... mnogu urlaju kao gromovi, a nalaze se u mranim elijama, drugi su mirni i imaju slobodu da se mogu kretati... Kad neko poludi od vremena, narod za takvoga zahtijeva od namjesnika smjetaj u bolnici. To moe samo un uiniti, jer je smjetaj za obine ljude jako skup, jedan pijaster. Za moga boravka bilo je u bolnici oko 300 to bolesnika to poludjelih.) A knjiga o ui koja upravlja Mednunom pred Mihrabom za odljubljivanje u Kaabi bila bi klju i za razumijevanje i go-

203

lemog broja drugih mednuna po svijetu i njihovih pjesama. Kao, primjera radi, za pjesmicu onoga neznanog baroknog panca, koji je nainio jedinstvenu igru sa ui i ljubavnom slau. Pjesma je neprevodiva, jer se u prevodu ne moe ostvariti igra s imenom Isabel (ime voljene osobe, za potrebe poante napisane Ysabel) a niti igra sa dvostrukim znaenjem glagola saber (znati i imati okus). Ime Ysabel je razdijeljeno na tri dijela koji, tako u tri rijei, znae i on to zna (na panskom je on, zato to je amor mukog roda). Ingeniozna igra rijei sabe (zna) i sabor (slast) ini poantu katrena: da se u sreditu pjesnikova srca, to jest ivota, nalazi njegova ljubav Isabel i ona zna, Y sabe l da ona tome sreditu daje i znai slast, a da rubovima srca, to jest ivota pjesnikova daje gorinu i u (iel), pratilju mnoge neuzvraene (a mnogoput proizvod i one uzvraene) ljubavi:
En un medio est mi amor Y-sabe-l Que si en medio est el sabor, En los extremos la I-el

I ovih devetnaest (ili dvadeset i dvije) rijei i cijeli Nizamijev ep opominju da ljubav i u idu i ee i due zajedno no to zajedno idu mnogi to se vole pa budu rastavljeni, bilo smru bilo ivotom.

204

Naser eerovi

Smrt melankolika
Austrijski pisac Hermann Broch je, ispitujui mogunosti i granice koje nudi moderni roman, napisao dva romana koja nesumnjivo spadaju meu najzanimljivije eksperimente na tom polju u 20. stoljeu. Rije je o trilogiji Mjeseari, njegovom prvijencu objavljenom izmeu 1930. i 1932. godine, te o romanu Vergilijeva smrt, objavljenom 1945. godine, romanu o kojem e u ovom tekstu prvenstveno biti rije. Povodom 43. roendana Cezara Augustusa, njegovog prijatelja iz djetinjstva i ovjeka u iju ast je napisao svoj veliki ep Eneida, Vergilije na jednom od brodova carske flote uplovljava u Brundisium, a znak smrti mu je bio ispisan na elu. Vergilijeva sudbina je zapeaena, teko bolesni pjesnik vie nee iv napustiti Brundisium. Na brodu je usamljen, unato masi drugih ljudi koji se nalaze oko njega i iz kojih izbija prodrljiva pohlepa, ljudi koji su posveeni iskljuivo jelu i piu. On, Publius Vergilius Maro, on nije imao nita zajedniko s njima. Vergilijeva izdvojenost od ostalih naglaena je ne samo njegovim gaenjem prema svemu to se oko njega deava nego i njegovim poloajem: on je iznad svih ostalih budui da se nalazi na nosilima. Ta njegova nepremostiva izdvojenost od ostalih ljudi, posljedica je dakle i njegove bolesti, ali ta bolest ostaje nejasna, ona tokom itavog romana ne dobiva ime. ak ni Cezarov ljekar Charondas je ne imenuje, ali daje savjete kako tu bolest izlijeiti. On Vergiliju predlae dijetu, predlae mu da putuje u brda, tvrdi kako je Vergilije mogao ostati zdrav da je vodio umjeren ivot, i zabranjuje mu kupanje. Uporedimo li te savjete sa onima koje u svojoj knjizi De vita triplici nudi Marsilio Ficino, gotovo da se sam od sebe namee zakljuak da Vergilije boluje od melankolije. Ficino, naime, melankolicima, izmeu ostalog, savjetuje sve ono to Charondas savjetuje svom bolesniku, sve to kako bi se izlijeila bolest izazvana crnom ui koja se nalazi pod nadlenou Saturna, te hladne i suhe planete. Pod utjecajem Saturna se, tvrdi Ficino, nalaze ljudi koji su izdvojeni od ostalih, boanski ili ivotinjski, sretni ili oni pogoeni najcrnjim emerom. Zato Charondas Vergiliju na jednom mjestu kae: U biti, tebi i nije potrebno

205

smirenje ve mnogo vie osvjeenje ivotnih duhova. (ak je i nain Vergilijevog dolaska u Brundisium usko povezan sa Saturnom. Uska povezanost tog boga sa vodom vidljiva je, naprimjer, na djelu Saturn Giulia Campagnole iz 15. vijeka.) Tu bolest je 1514. godine u svom slavnom drvorezu Melencolia I prikazao i Albrecht Drer, umjetnik kojeg je Broch veoma cijenio, stavljajui ga u isti niz sa Kafkom i Van Goghom, istiui pritom naroito njegove eksperimentiranje u vezi sa perspektivom, njegovo uvoenje prirodne perspektive u slikarstvo, odnosno primjenu geometrijskih spoznaja u njegovoj umjetnosti, to je svoj odraz nalo i u Drerovom djelu Melencolia I. Melankolija se dakle nalazi i na samom poetku i na samom kraju moderne, a Brochov Vergilije je potomak Don Quijotea i Hamleta. Ovdje je nuno naglasiti da u moderni nakon Drera ne vlada vie shvatanje melankolije iskljuivo kao bolesti ve kao stanja duha, kao stvaralake snage, neto to je bilo prepoznato ve u 4. stoljeu p.n.e., i to u djelu Problem XXX,I (nazivanog i Monografija crne ui) koje se prvobitno pripisivalo Aristotelu, no kasnije i Teofrastu, za kojeg je poznato da je prvi napisao raspravu o melankoliji. To djelo poinje rijeima Zato su svi izvanredni ljudi, bilo filozofi, dravnici, pjesnici ili umjetnici, oito bili melankolici? U svom velikom djelu Saturn i melankolija Raymond Klibansky, Erwin Panofsky i Fritz Saxl iznose vrlo uvjerljivu tvrdnju da se broj I u naslovu Drerovog drvoreza zapravo da shvatiti iskljuivo iz djela De occulta philosophia Agrippe iz Nettesheima, maga koji je bio Drerov suvremenik i ije je djelo Drer poznavao. Naime, Agrippa ui da humor melancholicus posjeduje takvu snagu da u tijelo uvlai odreene demone koji ovjeku, u ovisnosti od polja svog djelovanja, omoguavaju udesne stvari. Tako donji demoni djeluju na imaginatio, omoguujui ovjeku posebne sposobnosti na podruju tehnikih umjetnosti poput arhitekture ili slikarstva. Srednji demoni utiu na ratio i dodjeljuju mu znanje o prirodnim i ljudskim stvarima te sposobnosti u prirodnim naukama. Gornji demoni, pak, uvode u znanje o bojim tajnama i u poznavanje angelologije i moralne teologije te, to je posebno bitno, daju ovjeku sposobnost da predvidi religijske dogaaje, naroito pojavljivanje novih proroka ili nastajanje novih religija. Postoji dakle imaginativna, racionalna i mentalna melankolija, a sasvim je jasna hijerarhija koja vlada meu njima. Agrippin sistem vodi od zemaljskih stvari ka svijetu zvijezda, a od

206

svijeta zvijezda u carstvo religijske istine i mistinog vienja. Tri autora su miljenja da je Melencolia I prikaz prvog stupnja melankolije, poznate kao melancholia imaginativa, to je, uzevi u obzir predmete koji se nalaze oko enske figure prikazane na drvorezu, sasvim logino. Naime, svi predmeti koji ne simboliziraju Saturna ili melankoliju (kao naprimjer vreica, klju, pas ili imi) pripadaju polju geometrije, usko povezane sa arhitekturom. Istovremeno, Melencolia I predstavlja prvi stupanj uspona koji bi trebao da vodi do djela Melencolia III (melancholia mentalis). Melencolia I bi dakle bila imaginativna melankolija ije se miljenje i djelovanje odvija unutar sfere prostorno-slikovite predodbe, od isto geometrijske refleksije sve do djelovanja nieg zanata; i ako igdje, onda ovdje stiemo utisak jednog bia kojem se njemu dodijeljeno podruje ini nesnoljivo ogranieno bia ije je miljenje dolo do granice, kae se u Saturnu i melankoliji. Melencolia I bi se dakle mogla protumaiti kao umjetnica svjesna granica svoje umjetnosti, odnosno kao umjetnica koja sumnja u smisao svoje umjetnosti budui da joj je u moderni oduzet onaj smisao koji je imala u srednjem vijeku ili antici, gdje je ispunjavala tano odreenu drutvenu funkciju tako da u tim epohama melankolija nikako nije mogla biti poeljna jer je dovodila u pitanje temeljne pretpostavke datog svjetonazora. Naravno da je stoga bila okarakterizirana kao bolest koju treba lijeiti. Tek humanizam je omoguio da ovjek u najboljem sluaju, to jest ukoliko je melankolik moe bez ikakvih stega razmiljati o svojoj sudbini i svom mjestu u svijetu koje mu nije unaprijed predodreeno. Iz navedenog je sasvim jasno zato Hermann Broch za Vergilijevu smrt kao nain pripovijedanja bira upravo unutarnji monolog koji se namee sam od sebe, pri emu je Broch miljenja da je pronaao novu metodu koja se ne svodi na puki psiholoki, dakle racionalistiki unutarnji monolog. On svoj roman oznaava kao jednu jedinu lirsku pjesmu, pri emu je lirsko po njemu kadro da izae na kraj kako sa kontradikcijama u ljudskoj dui tako i sa onim iracionalnim koje se rijeima nikako ne da izraziti, pa tako mora biti izraeno formom: Pisati znai putem forme nastojati stii do spoznaje, a nova spoznaja se moe crpiti samo iz nove forme. [...] No, nova forma je uvijek strana za publiku. Vjerovatno je to razlog zbog kojeg je Vergilijeva smrt jo uvijek gotovo nepoznat roman, ak i meu takozvanim strunjacima. Takva forma nije uspjela pronai svoj put do publike.

207

Moe se pretpostaviti da ni Brochov put do takve forme nije bio nimalo jednostavan. Ve u svom prvom romanu Mjeseari Broch anr romana dovodi do njegovih granica, on te granice ak rui. Poevi u prvom dijelu trilogije sa tobonjim tradicionalnim sveznajuim pripovjedaem, (ne ba sluajno, prvi dio trilogije nosi podnaslov Pasenow ili romantizam), u drugom dijelu Broch prelazi na iskljuivo unutarnju perspektivu glavnog lika Escha. Dva prva dijela imaju po etiri poglavlja to bi trebalo simbolizirati cjelinu i jedinstvo, ali Broch istovremeno sve to ironizira tako to se oba etvrta poglavlje sastoje od svega par reenica. Moglo bi se rei da oba dijela samo ekaju da popucaju po svim avovima, do ega zaista dolazi u treem dijelu koji se sastoji od nekolicine pria ubaenih jedna pored druge, ispripovijedanih od strane razliitih pripovjedaa, od dramskih, lirskih i esejistikih dijelova, sve to rasporeeno na 88 poglavlja. Treba li uope naglaavati da je Broch sreditem i osnovnom temom romana smatrao u trei dio integrirane eseje pod naslovom Raspad vrijednosti? Raspad svih vrijednosti nuno je morao pratiti i raspad forme. A ta fragmentacija je sama po sebi melankolina, naroito ako se uzme u obzir nasilno odravanje cjeline u prva dva dijela. Fragmenti su zapravo nita drugo do artikulirana svijest o tome da cjeline vie nema i da je ne moe biti, da je jednostavno ak ne vrijedi ni pokuavati pretvoriti u djelo, da je ona jednostavno lana. Jedino to ostaje jeste ovjek i njegova svijest o nedovrenosti svijeta. Za svoj drugi roman, objavljen neposredno nakon Mjeseara, sam Broch je jednom prilikom rekao da je to jedan za mnogo novca napisan, promaen roman nikada misliti na njega, nikada priati o njemu. Glavni lik je matematiar Richard Hieck, asketa koji sasvim odudara od onih ljudi oko njega koji sa ivotom nemaju nikakvih problema, poput njegovog kolege Kapperbrunna, sportiste i zavodnika koji je svemu svjetovnome bio tako otvoreno naklonjen i koji Hiecku na jednom mjestu kae: Vi niste moderan ovjek, Hieck. Koliko tana, ta je tvrdnja i pogrena. Egon Vietta je primijetio da je, unato njegovoj nedovrenosti koju je i sam Broch naglaavao, upravo u tom romanu uinjen sutinski korak u prevazilaenju Mjeseara, da se Broch tu nalazi u potrazi za nekom novom objavom koja ovjeka moe spopasti u prirodnoj jasnoi kao milost platonovskog prosvjetljenja... To je zastraujua sigurnost u neki drugi poredak koji se u ljudskom bitku ne moe shvatiti, jedva naslutiti. Da li je Broch poznavao Agrippu ili

208

ne, to se sa sigurnou ne moe utvrditi. Ono to se meutim sasvim sigurno moe utvrditi jeste da je Richard Hieck upravo slian onome ono to bi Drer naslikao da je ikada naslikao planirano djelo Melencolia II, naime matematiaru ili bilo kojem drugom nauniku koji nasluuje da mu spoznaja to mu je nudi njegova nauka nije dovoljna, da mu ona ne nudi cjelinu, da mu ne nudi nikakve vrijednosti. Hieck na taj nain spoznaje granice nauke kojom se bavi, to u njemu budi elju da ih prevazie, no on je bez mogunosti da to doista i uini. To bi se, reeno rijeima Hartmuta Bhmea, moglo nazvati kompleksija novovjekovnog intelektualca: biti rascjepkani subjekt, neko ko zna, ali sa nesretnom svijeu, otuen, dalek na ekscentrinom putu, neko ko nije izbalansiran u mirnoj sredini nego je u stalnom pokretu do ludila, izmeu najtmurnijeg mozganja i najsvjetlije vizije. Broch taj roman vjerovatno nije podnosio upravo zato to u njemu nova spoznaja do koje dolazi Richard Hieck nije izraena novom formom nego prilino tradicionalnim nainom pripovijedanja. Stoga bi se moglo rei da je taj roman zavren, ali da nije dovren. Vjerovatno je to istovremeno i razlog zbog kojeg je Broch upravo na njemu zaradio najvie novca. Nakon izlaska Nepoznate veliine prolazi dvanaest godina do objavljivanja Brochovog treeg romana, prolazi Drugi svjetski rat, Broch 1938. godine biva nakratko zatvoren od strane nacista, uspijeva se spasiti i odlazi u egzil u Sjedinjene Amerike Drave, odakle se vie ne vraa. U tom periodu Broch pie prvu i fragment druge verzije jednog romana koji je pod naslovom Neastivi izaao tek posthumno. Radi se, dakle, o romanu koji se na neki nain vrti oko prvog melankolika uope, prvog bia koje gubi sve i mora da se nosi s tom svijeu o gubitku. Tek 1945. godine dolazi trei Brochov roman Vergilijeva smrt, roman koji je po mnogo emu jedinstven. Toliko jedinstven da je Broch jedno vrijeme, unato svojoj sumnji u bilo kakav smisao pripovijedanja priica, koja ga je stalno nagrizala, planirao da se ta knjiga dijeli besplatno po Njemakoj kako bi pozitivno utjecala na duevno i duhovno srozani njemaki narod. Ali, pitanje je kako bi melankolik Vergilije mogao pomoi njemakom narodu? I tu bi nam moda Charondas mogao biti od pomoi. Osim ve navedenih stvari, on nalae da se Vergilije oisti, da mu se opere glava i oia kosa, daje mu i da pije mlijeko. Na samom poetku, dok je Vergilije jo na brodu, okruen masom ljudi koji deru, piju i slave, on uje pjesmu nekog

209

roba koja ga privlai, koja mu pokazuje put i kojoj se ne moe oduprijeti, ta pjesma je pokazivala put. Ipak, s vremena na vrijeme udio je za tim da se ipak okrene za bunom ljudskom hordom tamo pozadi, gotovo radoznao da sazna ta e ona sve jo raditi; no, on to nije uinio, i bilo je bolje da to ne uini, ak mu se sve vie i vie inilo da je takvo okretanje tavie zabranjeno. Svi ovi motivi usko su vezani za Orfeja. Orfej se ne smije okrenuti u Hadu, inae e izgubiti Euridiku i nee je moi izvesti iz Hada, to on unato zabrani ini, gubei svoju dragu sve do svoje sopstvene smrti. Orfej svojim pjevanjem privlai sve oko sebe, ak i nakon smrti njegova glava nastavlja pjevati. I Vergilije, naravno, pjeva jo dugo nakon svoje smrti, sve do danas. I mlijeko koje se u Brochovom romanu pojavljuje ima veliki znaaj kod orfiara, poznatim po tome da su imali stroga pravila za istou. Onaj ko je posveen Orfeju i ko je primio ienje u mlijeku, taj je istupio iz podruja oneienja ula i uspeo se u sferu vjenog boanskog ivota, tvrdi Ernesto Bounaiuti u svom eseju Spasenje u orfikim misterijama. No, koji je zapravo znaaj Orfeja, kako u antici tako i u ovom romanu? Znaenje imena Orfej nije sasvim jasno, no kao neka od moguih znaenja navode se Usamljeni, Tamni, njegov otac zove se Oiagros, Onaj koji lovi sam. Orfej je usko povezan sa pisanom rijeju tako da on, kao i Dioniz, vai i za donosioca kulture. Ali ono to je u ovom kontekstu doista od posebnog znaaja jeste to to orfiari u helensku kulturu unose dualizam. Korijen tog dualizma nalazi se u mitu o Titanima i djeaku Dionizu. Titani su ljubomorni na Dioniza jer mu je Zevs dao da vlada gornjim i donjim svijetom. Oni napadaju Dioniza, rastrgavaju ga i prodiru. Zevs ih spaljuje, a iz njihovog pepela nastaje ljudski rod. Walter Wili u Orfikim misterijama i grkom duhu pie: Lahko moemo prepoznati kako orfika negativno vrednuje titansku prirodu, gotovo sasvim suprotno u odnosu na dotadanje grko vrednovanje. No, ljudski rod nije naslijedio samo titansku prirodu. U pepelu se nalazi i boanski djeli Dioniza, koji dospijeva i u ovjeka. Vrednovanje ovjeka kao zlog i dobrog bia, titanskog i dionizijskog porijekla: to dualistiko vrednovanje kljuno je u orfici i upravo se tu po prvi put pronalazi i u Grkoj. Orfici su stoga miljenja da se ovjek mora spasiti tako to e pobjei od svog titanskog dijela i spasiti dionizijsko u sebi. ovjek treba, dakle, prevazii ono titansko u sebi kako bi se uspeo do dionizijskog. I Orfej je doivio sudbinu Dioniza, i njega su naime rastrgale

210

divlje Traanke. Naravno, i Brochov Vergilije ima svoj susret sa divljim enama, tokom prolaska kroz uski, prljavi, smrdljivi sokak kroz koji ga vodi njegov mali vodi Lysanias. To je neto kroz to Vergilije mora proi jer je neizbjena ljudska sudbina boga da mora sii, sii u zemaljske tamnice, u zlo, u greno [...] kako bi se prvo u zemaljskom dovrio kruni tok. A dualizam, dakle svijest ovjeka o njegovom nematerijalnom, viem porijeklu, i nada u kruni tok, dakle enja da se ovjek nekada vrati tom svom izvoritu, melankolini su sami po sebi. ak bi se moglo rei da je orfika uz dualizam u helensku kulturu uvela i melankoliju koju su smatrali boleu, iz prostog razloga to takva melankolija koja odbija ono to jeste zbog neega to bi moglo biti, prema Bhmeu predstavlja pukotinu u sistemu moi. A budui da se svaki poredak odrava iskljuivanjem onoga to vrijedi kao nered, melankoliar u poretku ima poziciju nekoga ko stoji izvan, ko uope nije dio tog poretka. I on to u sutini i ne eli biti. Zbog toga je svaki melankolik po svojoj tendenciji heretik ili disident. Njegovo miljenje i njegova osjeanja lutaju po zonama tabua, grijeha, nemorala, jer melankolik trai neto to ne spada u onu sreu koju namee vladajui poredak. I kao hereza, ili prije kao heretian pogled na svijet, melankolija se opet pribliava jednom fenomenu koji je svoj najvei procvat imao kratko nakon smrti Vergilija. Taj fenomen je gnoza ili gnosticizam. Upravo dualizam i kruni tok su kljuni elementi svakog gnostikog mita, to ukazuje i na neposrednu vezu izmeu orfike i gnoze. Teko je tano rei u kojem se odnosu zapravo nalaze gnoza i orfika budui da je geneza kako jednog tako i drugog fenomena dosta nejasna i da se oni u velikoj mjeri meusobno proimaju. No, ukoliko panju obratimo samo na gnosticizam, dakle na kransku herezu, prvu pravu herezu protiv koje su se Crkveni oci estoko borili, onda moemo rei da je utjecaj orfike na gnosticizam doista bio od presudnog znaaja. Najvea ironija u tome jeste injenica da su spisi Crkvenih otaca u kojima su ovi dosta iscrpno citirali apokrifna gnostika jevanelja, zadugo bili jedini izvor tih gnostikih spisa, sve do druge polovine 19. vijeka kada su po prvi put pronaena izvorna gnostika jevanelja. Uz dosta ironije bi se tako biblioteka Crkvenih otaca mogla nazvati apokrifnom bibliotekom gnostika. S druge strane, vjerovatno nismo daleko od istine ukoliko gnozu i orfiku u velikoj mjeri i poistovjetimo, pri emu je odnos izmeu gnoze i orfike takav da gnoza obuhvata i orfiku, dakle u sva-

211

kom sluaju predstavlja iri pojam. Osim toga, ako uzmemo u obzir rijei Jacoba Burckhardta koji Orfeja na jednom mjestu oznaava kao praoca svih posveenja i mistike uope, onda bi se orfika mogla smatrati i zaetnicom gnoze. Karl Kernyi u eseju Mitologija i gnoza pie kako sama rije (znanje, spoznaja) na grkom jeziku nuno mora biti povezana sa nekim genitivom, a to je gotovo kao lina mo zamiljena veza: . Znanje, dakle, iji je predmet bog. Na istom mjestu Kernyi jo dodaje kako gnoza nije samo spoznaja nego i put ka toj spoznaji, znanje o putu, ak iako se na koncu i ne dostigne cilj. Tako je gnostik prije svega neko ko trai. Teko da se moe pronai ljepa i tanija definicija melankolije. Gotovo da je suvino uope i napominjati da Agrippa iz Nettesheima nije mogao misliti nita drugo kada je govorio o treem stupnju melankolije koju on naziva melancholia mentis. A upravo Vergilijeva smrt je roman koji na fascinantan nain od svih tih, meusobno tako slinih i povezanih iako vremenski prilino udaljenih fenomena, stvara jednu doista jedinstvenu sintezu. Po tom insistiranju na unutranjim povezanostima meu stvarima, na stalnom pokuaju stvaranja sinteze iz unutranjeg, Broch je platonista onoliko koliko se to uope moe biti. Na to da Broch nije samo platonista ve i gnostik to se meusobno nipoto ne iskljuuje, ak tavie ukazuje jedan rad Josepha Strelke koji nosi naslov Gnostik Hermann Broch. On se u tom radu prije svega bavi ve spomenutim romanom Neastivi. Takoer, jedna monografija o Brochu autorice Anje Grabowsky-Hotamanidis Mjeseare izmeu ostalog nastoji tumaiti pomou gnostikih motiva i simbola. Vergilijeva smrt je po tom pitanju ostala do sada nezamijeena iako sam roman vrvi od gnostike simbolike, tavie on je strukturiran gotovo kao neki gnostiki mit i pritom imitira gnostiku kosmogoniju. Ve sam Vergilijev poloaj u odnosu na sve ostale oko njega karakterizira ga kao stranca, nekoga ko ne pripada tu. On na brodu lei umanjene svijesti, dok brod uplovljava u luku, slutei da mu tu nije mjesto. Sve dok ne uje pjesmu roba koja u njemu budi slutnju znanja, slutnju o ulasku, slutnju o putu, nejasnu slutnju nejasne plovidbe, u njemu je zaboravljeno bilo porijeklo glasa, no ipak je to bio glas djeaka-roba koji ga je vodio; pjesma je pokazivala put. Ovo je slika koju u sebi sadri gotovo svaki gnostiki mit. Dio boanskog prabitka nije svjestan samog sebe, sve dok ne uje poziv od strane samog prabitka. Taj poziv izvana koji

212

je zapravo bezglasan jeste taj koji je fundamentalan za gnozu, kako to u svom epohalnom djelu Gnoza i kasnoantiki duh tvrdi Hans Jonas, jer upravo taj poziv osvjetava gnostika, osvjetava mu njegovu poziciju stranca i njegovu izdvojenost, omoguujui mu da dosegne najvii stupanj koji je ovjeku mogu, omoguuje mu naime da postane pneumatik, neko u koga je ula pneuma, neko ko vie nije tjelesan. On postaje unutranji, pneumatiki ovjek. A taj poziv se, tvrdi Kernyi, pojavljuje i kao najie svjetlo ili najjednostavniji ton. U Pjesmi o biseru, jednom od najljepih gnostikih mitova, stoji: I kako me je svojim glasom probudio iz sna, tako me je vodio svojim svjetlom kojim mi je osvjetljavao put, vodio me je svojim glasom. Samo pneumatik moe da uje taj glas, to ga sutinski razdvaja od drugih ljudi. Kako kae Hans Leisegang: Zato istinski, duhovni smisao svetih spisa moe otkriti samo pneumatik koji je i sam sposoban da boravi u carstvu duha. [...] On spise ita oima drugaijim od oiju tjelesnog ovjeka; iz njih mu se otvara vii smisao koji drugi i ne nasluuju. [...] Sami spisi su tajne koje se otkrivaju samo upuenima. Znaenje grke rijei pneuma je vjetar, topli zrak koji se kree, a s tim je usko povezano i orfiko vjerovanje u porijeklo due koju su vjetrovi iz svemira donijeli u ljudsko tijelo. U ve spomenutom djelu Problem XXX,I i crna u je opisana kao , to znai da je vazdune prirode. Opet, dakle, nailazimo na tu bliskost izmeu gnoze i melankolije. Tako da se Vergilije ukazuje ne samo kao gnostik, nego i kao melankolik. No, kakva je to spoznaja do koje Vergilije dolazi, i kao gnostik i kao melankolik? Na kraju svog ivota, neposredno pred samu smrt, Vergilije dolazi do spoznaje da je on neko ko bez spoznaje donosi spoznaju onima koji tu spoznaju ne ele, brbljivac koji e jezikom probuditi nijeme, ovjek koji je zaboravio svoju obavezu a obavezuje one koji tu obavezu ne poznaju, hromi uitelj teturavih. On dolazi do spoznaje da je sve bilo uzalud, da njegova umjetnost nije ispunjavala obavezu koju bi svaka umjetnost trebala ispunjavati, a to je obaveza da spoznaje, obaveza pronalaska samospoznajue istine i iskazivanja istine, obaveza da nepremostive, najdublje i najdalje granice bitka ipak rairi do novih stvarnosti, do novih sadraja stvarnosti, probijajui se do neistraenog boanskog u svemiru, u svijetu, u dui suovjeka. Slobodno se moe rei da je ono to Vergilije spoznaje kao neispunjeni zadatak svoje umjetnosti, zapravo isto ono to i sam Broch oekuje od svoje.

213

Osnovna slinost izmeu vremena u kojem je ivio Vergilije i onog u kojem je ivio Broch jeste to da se u oba sluaja radi o prelaznim epohama u kojima se trebaju konstituirati nove vrijednosti, neki novi centralni sistem vrijednosti koji e nuditi zajedniki temelj za razgovor, a upravo to je ono to Broch na neki nain pokuava u ovom svom romanu. Pokazujui koliko je duboko u ovjeku nagonski ukorijenjena metafizika potraga za vjerom, on istovremeno nastoji da prikae neto ega ustvari jo nema, ali neto to se moe naslutiti jer se nalazi duboko u samom ovjeku. Lajtmotiv romana glasi Noch nicht und doch schon, dakle Jo ne ali ipak ve. Posezanje za unutarnjim monologom koji esto prelazi u tok svijesti te lirizacijom romana ili lirskim komentarom, kako ga jo naziva Broch, u ovom sluaju sasvim je razumljivo. Za liriku Broch kae: U udo lirike spada to da ona ono alogino izmeu rijei i redova moe ostaviti da lebdi neizreeno, a time ga upregnuti u logino i razumljivo. Osim toga: Lirsko obuhvata najdublje duevne realnosti. [...] Ovdje se, dakle, radi o jedinstvu racionalnog i iracionalnog ija se tobonja proturjenost ukida upravo u toj najdubljoj duevnoj realnosti. Tako lirsko nastoji prevazii ono pripovjedako Ja i see dublje, u podruja koja se ne mogu racionalno prikazati, jednako kao i u sluaju tehnike toka svijesti. Ipak, ovaj roman je ispripovijedan u treem, a ne u prvom licu, to bi za unutarnji monolog i roman toka svijesti bilo uobiajeno. Broch to objanjava time da bi u prvom licu umiranje bilo nemogue prikazati. To naravno djeluje pomalo naivno, to zasigurno i jeste bila Brochova namjera. Ono to se stvarno postie pripovijedanjem u er-formi jeste traak objektivnosti u naviranju subjektivne spoznaje, nada da ta subjektivna spoznaja koja je samo Vergilijeva ipak nije samo njegova, nego bi mogla biti zajednika svima jer dolazi iz zajednikih slojeva nesvjesnog. (Broch je itekako poznavao C. G. Junga.) Vjerovatno je zbog toga Broch tvrdio da mu je Vergilijeva smrt zapravo navirala u vidu vizija, sama od sebe, svjestan da mit nikada ne moe biti ispripovijedan od strane jednog ovjeka. Tree lice, dakle, jeste izraz nade da bi njegova melankolija nekako mogla biti prevaziena. Meutim, koliko je uope jedna takva nada opravdana u vremenu kada svi tee samo ka prividnoj bezvremenosti koja je sutina svake opijenosti? Upravo one opijenosti koja je tako esta slika u gnostikim mitovima i koju Hans Jonas

214

opisuje kao sliku orgijastikog i nevjerovatno bunog slavlja koje ovjeka treba povui u svoj besvjesni vir, kako bi ovjeka onemoguila da uje bilo ta osim buke, kako bi ovjeka uinila doslovno gluhim? To slavlje je u gnostikim pripovijetkama trik Demijurga pomou kojeg on uspavljuje iskre boanskog, drei ih zarobljenim u materijalnom svijetu, jer mu tek tako one daju stvarnu vrijednost. U Brochovom romanu to je Cezar koji je naloio da se u svim hramovima objese njegove slike i koji itavom gradu daje da slavi njegov roendan, stvarajui tako zbijeni, uzavreli ljudski humus koji je formiran i koji postaje forma, poplavu uarenih oiju i uarenih pogleda koji ne prihvata nita to nejasnoj poudi ne obeava neposredan uitak. I bez obzira da li su ti dolje traili brano i enjak i vino, ili su neki drugi zahtijevali cirkusne igre, tako da su cirkusne igre, vino i brano jednostavno bili cijena koju je on (Cezar) morao platiti za njihovu poslunost. Naravno da Cezar ne shvata ono to mu Vergilije nastoji objasniti i ne shvata zato on eli spaliti svoje ivotno djelo. Kao politiar, Cezar je ovjek djelovanja, a svako djelovanje za sobom povlai zaborav, kako to kae Nietzsche. Zaborav, opet, za sobom povlai nestanak vremena. Vrijeme neprekidnog djelovanja jeste vrijeme bez vremena, odnosno bez svijesti o vremenu. Moda bi bolje bilo rei da je to jedno vrijeme koje neprestano i uporno nastoji ignorirati samo sebe, zaboraviti se. Jer vrijeme nuno vodi ka smrti. Devad Karahasan na jednom mjestu kae kako je kultura prije svega i vie od svega oblikovanje vremena, sistem predodbi i rituala koji daju oblik danu i godini. ta jedna kultura koja vrijeme oblikuje jedino hirurkim zahvatima uope moe zapoeti sa jednim djelom koje oajno nastoji prikazati umiranje, koje se oajno eli pribliiti smrti? etvrto poglavlje Vergilijeve smrti predstavlja trenutak umiranja velikog pjesnika. To poglavlje je istovremeno i unatrag ispripovijedana gnostika kozmogonija, dakle pria o povratku due ka svom izvoritu. Vergilije zapravo ne umire, on se utapa u svjetlosti. Neprevodiva njemaka rije za to glasi Entwerdung. Tako Vergilije dolazi do one spoznaje koju je Agrippa bio namijenio melankolicima treeg stupnja, do one vrste spoznaje koju uzrokuje melancholia mentis. Na tom stupnju melankolije, kako je to tvrdio Agrippa, ovjek uspijeva da predvidi i novog proroka i novu religiju. Dok umire, Vergilije naime vidi majku i dijete, simbole kranstva koje je na pomolu.

215

Drerova se Melencholia I, dakle, nalazi na poetku moderne, Brochova Vergilijeva smrt je, moemo rei, dovrava. Moglo bi se rei da je i sam Broch svjestan toga. Godine 1950. godine izlazi njegov trei roman, Neduni, roman koji je samo silom prilika postao roman, a nastao je od nekolicine preraenih novela koje je Broch bio napisao tokom prethodne dvije decenije, te od nekoliko poglavlja koja su nastala tim povodom. Ne moe se ba rei da je Neduni ba dovren roman, sama geneza upuuje na to da se radi o ne sasvim koherentnom romanu. Hermann Broch umire u egzilu u New Havenu, SAD, 30. maja 1951. godine. U jednom od svojih posljednjih pisama, napisanom deset dana prije smrti, Broch pie: to se tie pjesnikog, mogunosti romana kao forme ve su iscrpljene, pa ak i prekoraene od strane Joycea, a socioloki gledano dobra knjiga je bila ljetna zabava graanske ene, dakle ona vie nema funkcije. Par reenica kasnije stoji: Naravno da u za Knopfa ipak dovriti ovaj roman (Neastivi). To, pak, u njemu izaziva uasnu paniku da vie nee moi dovriti svoj tridesetogodinji rad na polju matematike, spoznajne teorije i psihologije masa.. Broch doslovno umire onako kako pisac-melankolik kojeg je cijelog ivota nagrizala sumnja u smisao vlastitog pisanja jedino moe i umrijeti. Umire za radnim stolom, radei na treoj verziji svog prije vie od 25 godina zapoetog romana Neastivi, romana koji, meutim, nakon Vergilijeve smrti teko da bi uope mogao i biti dovren.

216

Ljiljana op

NOSTALGIJA I KNJIEVNOST
Gotovo je nemogue razmiljati o nostalgiji ako se ne zapitate da li ste i sami, u kojoj meri i na koji nain, skloni ovom obliku emotivne regresije. Ako nostalgiju razumevamo kao bolest, a klasina psihologija ju jeste smatrala uzronikom depresije (usled ega su poduzimana nesigurna pa i smena leenja), onda bi moderno vreme ve moralo smukati nekakvu pilulu protiv ove psihopatoloke reakcije na sadanjost, na stvarnost koja nas okruuje. Ako je, pak, nostalgija samo vrsta ili podvrsta enje,

217

jedne od prirodnih ljudskih emocija, onda ljudski rod valja ostaviti da na miru ezne za im god mu se prohte, jer od enje se umire samo u romantiarskoj knjievnosti, a ova modernom oveku i onako deluje odve tugaljivo pa i naivno, te se moe prepisivati kao antidepresiv i realna terapija protiv neuverljive patnje. Jer sva je potonja knjievnost dokazala da se ovek strahovito napatio iz mnotva objektivnih razloga, pa mu subjektivni dou kao luksuz due prijemive za patnju, gospodstveno otuene ili izdignute iznad realnih uasa ivota i sveta. Svi e renici, valjda zato to se retko prave a esto prepisuju, pod odrednicom nostalgija na prvo (a neretko i jedino) mesto staviti enju za rodnim krajem, iako je odavno jasno da je nostalgija u modernim vremenima mnogo iri pojam pod kojim se uglavnom podrazumeva vremenska a ne prostorna enja, te da fluidnost nostalgije obuhvata itav spektar pojmova, simbola, predmeta, zvukova, mirisa, ukusa koji najavljuju mogunost nostalginog oseanja kakvo moe, ali sve ee i ne mora da ima vezu sa rodnom grudom kao takvom. Pojam nostalgije se, po mom oseanju, ne samo pomerio nego u mnogo emu i sasvim izmestio iz svog prvobitnog znaenja, oznaavajui enju za razliitim periodima, mestima, duhovnim ili materijalnim iniocima odivljene prolosti koja je, po sudu nostalgiara, bila intenzivnija, lepa, bolja, srenija, sadrajnija, ili barem podnoljivija od sadanjosti. A verovatno nije bila, samo to je tada nostalgiar bio mlai, neiskusniji, naivniji i neviniji, snaniji i energiniji, te sada vie ezne za sobom nekadanjim nego za konkretnim vremenom (istorijskim i drutvenim) i prostorom u kojem se ivot za kojim ali i ezne odvijao. Nostalgija je potreba za zaustavljanjem vremena, stoga je moe oseati i mlad ovek koji ivi u mestu gde je roen, ve samo stoga to se minimalni prostor iz najranijih seanja prebrzo promenio (park za igru ume da osvane kao bezbojni stambeni blok u kojem nikoga ne poznajete). Merna jedinica za nostalgiju ne postoji, jer je ona emocija koja se moe a ne mora pojaviti, ije se pojavljivanje moe a ne mora nadvladati, koja se moe iracionalno bolovati ali i svesno prizvati kao umetniki dojam koji potom ulanava tue nostalgije, ak i ako je nastao iz iskrene potrebe da se objasni sopstvena i tako raskrsti sa vremenskom boleu, ne samo u sebi nego i u drugima. Pravi problem sa nostalgijom takorei i ne postoji kada se ona manifestuje na individualnom nivou: tada je ona ili izvor kreativnosti ili zanemarljiva lina

218

boljka ma koliko muila vlasnika. Problem sa nostalgijom koja zahvati grupe, masu, narod, postaje ozbiljan, jer potreba za zaustavljanjem vremena ili povratkom u prolost na tom nivou nema anse za boljitak ili kreaciju. Veinska anahronost moe da vodi samo u kolektivnu stagnaciju, a potom u propast. U istoriji su se ovoga mnogi nagledali, a mi u takav scenario upravo bespomono zurimo, sve se nadajui da e ga nedefinisani kolektivni razum izbei, kao da je re o refleksu vozaa na smrtonosnoj krivini. U velikoj, ili pak samo dobroj knjievnosti nostalgijom se ne manipulie, ona je individualni in nadrastanja bola od vremena i njegove prolaznosti. U dobroj knjievnosti se preuzima odgovornost za svoje nostalgine prie, kako je to formulisala u svojoj izuzetnoj knjizi Budunost nostalgije Svetlana Bojm, pri tome veoma malo govorei o nostalgiji u knjievnosti, ili nostalgiji i knjievnosti, temi koju ja imam na umu. Kada ustvrdim da su svi ozbiljni pisci pomalo nostalgiari, nipoto ne tvrdim da bi svi ozbiljni pisci zaustavili vreme, niti da eznu za prolou kao za kvalitetnijim vremenom, ve da proniu u razliita vremena sa posebnom odgovornou i sposobnou paralelnih vienja razliitih vremena, sa strau i kritinou u odnosu na svako od njih. Ozbiljan pisac je retko nostalgiar, a neretko melanholik. Da se vratim prvoj reenici ovog teksta. Naravno da se s vremena na vreme pitam i preispitujem jesam li nostalgiar. Restaurativni svakako nisam, a refleksivni ponekad mada veoma retko jesam, ako se posluim tipologijom Bojmove. I u ivotu i u odnosu prema knjievnosti. S tim to u hijerarhiji vrednosti knjievno iskustvo stavljam iznad ivotnog. Nota bene, nipoto ne marim restaurativne nostalgiare u knjievnosti, dok refleksivnim skidam kapu sumnja u svako vreme, a ne idealizacija bilo kojeg, rezultira autentinim i relevantnim umetnikim istinama.

2.
Nostalgiju kao re prvi je upotrebio vajcarski lekar Johanes Hofer, to je jo samo jedan od pokazatelja da je ovo oseanje prvo primeeno i shvaeno kao bolest. Ali poto su netelesne, nematerijalne bolesti uvek pomalo obavijene velom tajne, nerazumevanja i neverice u njihovu prirodu i realno postojanje,

219

prostor za manipulaciju njima uvek je otvoren. Nostalgijom se najee manipulie u drutvenom smislu tako to se o ovom oseanju govori pojednostavljeno, ablonski i neretko primitivno kako bi se fenomen doveo u vezu sa poeljnim oblikom patriotizma ili restauracije kakvog ideolokog, politikog, istorijskog koncepta drutvenog (nacionalnog, verskog) ivota. Stoga, shvatim li nostalgiju kao anahronost, neprilagodljivost, slabost, ili kao individualno, paeniko treperenje due kojoj je tesno u svakoj novoj koi, u oba sluaja neu biti prihvatljiv tuma nostalginih oseanja u patrijarhalnim drutvima koja zagovaraju svetle tradicije i povratak na staro (sa otrcanim repertoarom ognjita, kandila, gusala ili nekog drugog instrumenta, tradicionalnog jelovnika, idiline prirode, starovremenskog odnosa izmeu polova, generacijskih odnosa itd.), i koja u promenama sveta, granica, ukusa, ponaanja i u osvajanju razliitih individualnih sloboda i ljudskih prava vide avolju rabotu. Na alost, banalizacija nostalgije, ma kako je shvatili, naglaeno je prisutna u savremenom svetu i suprotstavljena je tzv. globalizaciji kao svetonazor ukorenjenosti svojega na svome. Tako je negda romantina bolest postala izvor realnih nacionalnih politika koje slave samosvojnost, posebnost, nepromenljivost i dabome, svako svoju prednost i izuzetnost nad ostalima, drugima, drugaijima. Stoga nostalgija, za razliku od obine enje, koja se doivljava kao univerzalna, moe da bude i biva u zaostalim sredinama izvor razdora. U devedesetim godinama prolog veka na ovim prostorima su se izmeu ostalog sukobile i razliite nostalgije zbog kojih se ginulo, ubijalo, proterivalo sa teritorija, zbog kojih su poduzimana, odobravana i kao patriotizam slavljena bezumna zlodela. Vrhunac raspirivane ili povampirene nostalgije ogledao se, recimo, u dolasku mladih ljudi iz belog sveta, roenih i stasalih u drugaijem miljeu i vrednosnom sistemu, da orujem brane svoj narod, veru, relativne i mutne granice od drugih naroda, vera i crtaa drugaijih granica. Nostalgija zapoinje kao naivna i nevina bolest. Smena i simpatina u svojim manifestacijama. Odu ljudi sa sela u grad, iz drave u drugu (svojom voljom, pod pritiskom, pobegnu, odvedu ih metena vremena), u potrazi za poslom, boljim ivotnim ansama, sreom u ma kojem obliku je oekivali, naine manje ili vie nuan izbor, a onda stanu sa sobom i sebi slinima raspredati o patnji: trae namirnice za bakine recepte, ne mogu bez kiselog kupusa, prebranca i ajvara ( u naem sluaju)

220

ili bogtepita ega u drugim sluajevima, jure kasete s nepodnoljivom muzikom uz koju e piti i plakati, tekoe sa stranim jezicima pretvore u slavljenje svog iako ga, u veini sluajeva, ne znaju dobro a kamoli savreno, tue navike i obiaje shvate kao atak na svoje navike i obiaje, i kola po inerciji krenu nizbrdo. Sve vie im se ini da su napustili raj a dospeli u pakao. Sve dok je fenomen zbir pojedinanih pojava koje svako reava sam sa sobom ili porodicom, tako to e ostati ili se vratiti, nainiti konaan izbor i prihvatiti odgovornost za njega pred sobom i bliskima, nostalgija je bezazlena i individualna, a prie o njoj smene, setne, tune, zavodljive, banalne, line i bezopasne, romanse sa sopstvenom uobraziljom. Zavravaju tako to nostalgiar konano shvati ili nikad ne shvati da se zapravo bori sa utopijom koja nije usmerena prema budunosti. Sa fantomima prolosti, jer i naputeni raj se u meuvremenu kako-tako menja, bre ili sporije, na bolje ili na gore, tek nije vie onaj iz okamenjenog nostalgiarevog sna. Opisujui ovakav, klasini i najei oblik i primer nostalgije, zapravo govorim o vidu nostalgije koji me najmanje interesuje, i koji u knjievnost dovodi uglavnom laike, svesne ili nesvesne patetiare skromnog dara i znanja, srceparateljne lirike i dosadne epike, nacionalne oeve i brau po peru ogranienih dometa i slabanih, bledunjavih moi. Ma koliko se uznosili ili samosaaljevali, pisci ovog tipa nostalginih oseanja i ideja, svejedno da li stvaraju u svojoj zemlji ili tzv. emigrantsku (zagraninu) knjievnost, uzalud troe hartiju, svoje i nae vreme. Epoha nacionalnih romantizama naprosto je prola, a njeni bardovi su predmet istorije knjievnosti ba kao to su to antiki, srednjovekovni, renesansni, klasicistiki, barokni i ini stvaraoci iz prolosti.

3.
Nije uvek lako, ali nije ni nemogue vrednovati knjievnost i sa stanovita restaurativne ili refleksivne nostalgije tamo gde se nostalgija uopte javlja kao izvor ili element miljenja i pripovedanja. A javlja se ee nego to bismo to oekivali i u sloenijem obliku nego to na prvi pogled izgleda. U prozi je njeno prisustvo oiglednije, slojevitije i fluidnije, dominantnije nego u poeziji u kojoj se neprihvatanje sadanjosti pre izraava melanholinim pogledom na svet. Poezija restaurativnu nostalgiju jednostavno odbacuje kao strano telo, kao zadato

221

pevanje. Groblje restaurativno nostalginih pesama najlake se udomljuje u staromodnim udbenicima i itankama, u udvorikim antologijama, kamo po svojoj manje ili vie izraenoj prirodi zapravo i pripada. Meutim, refleksivno nostalgina pesma (koju melanholija proima do poslednjeg zvuka a kamoli znaenja) moe biti velika pesma. Ja takvima doivljavam, racimo, Santa Mariu della Salute ili Lament nad Beogradom, klasine poetske i neklasino nostalgiarske vrhunce na ovom jeziku. U prozi se pitanje suptilno komplikuje. Da li je, recimo, Borisav Stankovi restaurativno nostalgian, da li je takav u svom pripovedanju Laza Lazarevi? Mislim da su ih takvima tumaili ideoloki optereeni kritiari, tragajui za vrednostima iz prolosti koje mogu progutati pod uslovom da ih prilagode svojim, i pri tome properu kroz svoje programirane maine istorijskih itanki. U vremenima kada je melanholija bila ideoloki prokazana kao neoptimistiko i dekadentno oseanje koje kvari sliku o novom oveku u novom vremenu, spremnom za svetlu budunost, i kada se refleksivna nostalgija doivljavala kao klip u tokovima progresa i antirevolucionarni in, irenje defetizma i slino, sveom je trebalo traiti pisca iz prolosti koji i u emu odgovara propozicijama novog vremena. Ali kako se ba sve prethodno nije moglo ukinuti i izbrisati, moglo se tumaiti u duhu novog doba. I na savremenike koji se u pripovedanju otisnu u davnu prolost gledano je s podozrenjem. ta trae u tom mraku, ne zagovaraju li neke sumnjive ideje, kako razumeti njihovo utanje o netom ustolienom poretku i pobednikom entuzijazmu, nego kao bekstvo od stvarnosti i neprihvatanje najboljeg od svih svetova i sistema koji se upravo vaspostavlja (i udarniki gradi) bez obzira na rtve. Da povratak u prolost ne mora znaiti nikakvu nostalgiju, ve nain miljenja koji do nesluenih granica produbljuje razumevanje sveta i oveka, istorije, traginih zabluda, nunosti i sluajnosti (magijski realizam, kritiko preispitivanje, lirska evokacija, esejistiko pripovedanje, melanholini bruj), te da u ovakvom kljuu i stvaralakom postupku mogu nastati vrhunska dela nacionalnih i svetske knjievnosti, pokazala su i dokazala mnoga velika pera dvadesetog veka. Od Jursenarove do Saramaga, od Bulgakova do Ulicke, od Singera do Pamuka, od Houpa do Ejmisa, od Andria i Crnjanskog do Kia, Pekia, Kovaa, Bore osia, Albaharija, Gorana Petrovia, od Selimovia do Karahasana i Kulenovia, od Dubravke Ugrei do Jergovia.

222

Meutim, u okvirima svake knjievnosti postoje i tvrdoglavi restaurativni nostalgiari. One nedvosmislene lako je i popisati a jo lake, barem to se mene tie, otpisati. U srpskoj knjievnosti neki od njih jo uvek se dobro dre i visoko kotiraju, kao i u svim dezorijentisanim drutvima koja tavore u sadanjosti i ne naziru bolju budunost, a prema raznim periodima prolosti imaju idolopokloniki, sentimentalan, ideoloki zagrien ili maglovito popustljiv odnos, olako prihvaen usled nepoznavanja ili selektivnog polupoznavanja istorije, ili naprosto zbog zagovaranja unatranog koncepta boljeg ivota i idilinih vrednosti. U takvim okolnostima nostalgija mirie na cvee zla, reciklira se do nepodnoljive patetike i ispraznog ponavljanja izlizanih matrica (slavni srednji vek i pripadajue mu kolevke, ognjita, najskuplje rei i otrcani simboli; potom seoske i branske idile u netaknutoj prirodi i patrijarhalnom porodinom i bratstvenikom poretku; potom ideologizovane pravednike slavopojke i alopojke na, ini se, neizbenoj putanji od komunistike utopije do hrianskog, dabome pravoslavnog ideala, gde se skoro sve izuzev veznika, priloga, predloga i reci misli i pie velikim slovima; potom ne sasvim odluna, u razliita seanja i argumente uvijena jugo-nostalgija). U praksi doivljavamo apsurd: jedan vid nostalgiara proglaava drugaije nostalgiare pogrenim, anahronim, zabludelim, i tako u krug. I niko za sebe ne misli da je takoe anahron, ve da je vlasnik recepta za leenje i spas, da je pronaao izlaz iz savremenog lavirinta, da mesijanski hoda po velikoj vodi.

4.
Kada bi svaki povratak u prolost imao nostalgiju za razlog i restauraciju kao cilj, valjane knjievnosti ovakvog opredeljenja ne bi zapravo ni bilo. Druga je stvar to neuki i bahati pojedinci i razularene mase u turbulentnim vremenima mogu i vrhunske pisce da proitaju i protumae u svetlu vlastitih nostalgija, strahova, kompleksa, nauma i opredeljenja. Tada obino lete biste sa trgova i iz parkova, ulice i ustanove menjaju imena, a itanke se kroje po novim parametrima podobnosti i vrednosti. Eto jednog, ako ne i jedinog, dokaza da svet ne menjaju samo revolucionari, politiari, avanturisti, naunici, ve da ga menjaju i pisci, umetnici, zbog ega im sleduje uspon ili pad kada se silom ili, vrlo retko, milom menjaju drutveni sistemi, politike i kul-

223

turne elite, nacionalni i dravni programi, ideali i ideje, kao i postojee granice. Nipoto ne tvrdim da protok vremena obavezno donosi sutinski boljitak niti da je svaki progres bogomdani razlog za kvalitetni pomak u ljudskom ivotu, ali tvrdim da u zazivanju prolosti ljudi olako zaboravljaju da je svako prolo vreme nosilo svoje breme i posedovalo svoje mane, zla, nepravde, zloinstva, gluposti koje nostalgiar svesno potiskuje u zaborav ili pravda uvenom krilaticom ta e, bila su takva vremena. Idealizovanje bilo koje prolosti moda jeste oblik bolesti, ali je i izraz nemoi, neznanja, gluposti, povrnosti. Takoe, nostalgija neretko u sebi nosi i egoizam, naglaenu samoivost i ravnodunost prema drugima. Postoje, naime, i nostalgiari koji pate za najogavnijim vremenima u istoriji oveanstva jer je tada njima bilo dobro, imali su mo i privilegije, bili su u nomenklaturi, mogli su nekanjeno da se iivljavaju nad drugima i otimaju tue. A kako se ljudske ideje ciklino ponavljaju, dolaze nove generacije samoivaca indirektno nostalginih za vremenima mranih ideologija, lakog i brzog bogaenja, bezakonja ili ko zna sve kakvih mogunosti na koje ih inspirie istorija. Izreka da je istorija uiteljica ivota podrazumeva, na alost, da istorija ui i ponavljanju najsramotnijih njenih stranica, i to u situaciji umnogostruenih tehnolokih i inih mogunosti da se one ponove bre, efikasnije i katastrofinije. Moe mi se zameriti da odve pesimistiki sagledavam oblike nostalgije. ta je sa nostalgiarima koji pate za romantinom ljubavlju umesto seksa na brzaka, netaknutom prirodom, mirnim gradovima umesto savremenih dungli na asfaltu, kuicama u cveu umesto betonskih blokova, konjima umesto automobila, odbeglim mirisima i bojama, za zlatnim presekom i drugim harmoninim pravilima u umetnosti pogubljenim u apstrakcijama, instalacijama i ve davnim Dianovim pisoarima, i tako dalje do u beskraj. Ne itam li i sama neretko radije ponovo Mana, Hakslija, ehova, Dostojevskog, Prusta, Bulgakova, Vajlda, Crnjanskog, Jursenarovu, Vulfovu, Sekulievu (spisak, naravno, nepotpun i trenutaan), nego veinu autora tzv. tekue produkcije? Odgovor je, barem se meni ini, jednostavan: re je o bezopasnim, pojedinanim, povremenim nostalgijama kojima se ne moe manipulisati, o individualnim bekstvima u mirnije vode, o izletima ili odlukama da se deo sadanjeg vremena boravi u svetu drugaijih vrednosti, drugaije estetike, stila, pa i morala. Jedinka preuzima odgovornost za svoj nain miljenja i ivota: eka pravu ljubav rizikujui da je

224

ne nae, seli se iz velegrada u manja mesta ili neku zabit, ide u muzeje umesto pred televizor ili internet, iskljuuje se iz buke i besa, trendova i kuliranja, blejanja i gluvarenja, moda i histerije bivanja u centru dogaanja, gradi svoj ukus i bira svoj svet mimo agresivnih reklama, tendencioznih vesti, medijskog ispiranja mozga i sl. Ako je nostalgija utopija koja nije usmerena ka budunosti onda ovakvo izolovanje i nije nostalgija: prvo zato to nije utopija ve izvodiv i mogu nain ivota, a potom i zato to jeste usmeren ka budunosti, makar linoj ako ne veinskoj. U pitanju je unutranja emigracija koja nema veze ni s otadbinom ni s precizno odreenim vremenom, izbor veltanaunga a ne realne ili zvanine politike.

5.
U sluajevima kada se nostalgija prihvata, tumai pa i podrava kao nacionalna politika bezbroj je zamki i pitanja na koja nema loginog odgovora. Do koje take u prolom vremenu bi trebalo da dosegne nostalgiarska tenja, potreba, enja? Zato ba do te, a ne do neke druge? Kako se, i s kojim pravom jedno autentino unutranje ljudsko oseanje moe diktirati, menjati, as rasplamsavati a as suzbijati, nagraivati i kanjavati? S obzirom na udi i zaokrete istorije, to zalazi dublje u prolost nostalgija nailazi na neuvene prepreke, pa ako neko diktira nostalgiaru istorijski okvir on mu samim tim namee da poludi u sadanjosti i da postane svetski reprezentativac u preskakanju veleslalomskih preki ne samo u vis i u dalj, nego i u stranu i u ambis. Tako postaje mogu sulud obrt koji ljudi s ovih prostora danas ive: do jue ih je u istrebljenje odvodila srednjovekovna nostalgija, ili neka nedefinisana i maglovito zacrtana koja joj prethodi, kao krajnja taka na ijem je putu bilo jo mnotvo drugih, istorijski vrlo konkretnih i krvavih, a ve danas im moe zagorati ivot obina jugonostalgija, koja je prema onom Metuzalemu naivno nedonoe iz inkubatora. Kako se moe postati nostalgiar vremena o kojima nauka nije rekla ni sigurnu ni dokazivu re (pa dokazivati nacionalno poreklo i starost, dabome kao navodno preimustvo nad drugima), nikada mi nee biti jasno; verovatno na isti nain kao i biti nostalgiar za istorijskim periodom o kojem dotini nita ne zna ili kobajagi poneto zna. Svesna sam da je ovo pitanje ravno onom zato neki ljudi postaju robovi a drugi vladari s

225

boanskim poreklom i insignijama, ali ako. Tada se zapravo i zainjala ova neverovatna i tuna istorija koju danas ivimo u veoma sofisticiranom obliku, a sva je prilika da e je nai potomci iveti u jo sofisticiranijem. Slava i hvala Ernestu Renanu koji, bogohulno po ovdanje i njima sline pametnjakovie, napisa da su zaboravljanje... i pogreno razumevanje sopstvene istorije kljuni faktori u stvaranju nacije, te da stoga razvoj istorijske nauke predstavlja opasnost za nacionalna oseanja. Amin. U prostoru ovako sagledane, diktirane nostalgije, oseanje se grana u dva pravca: u lanu nostalgiju iz koristoljublja (itaj: lani patriotizam), koja moe a ne mora biti prepoznata, i u traginu nostalgiju kao bukvalno predvorje ili poligon smrti u ratnim vremenima, i mogunost otrenjenja i ozdravljenja, potom. Ako mene pitate, (pre)kasnu mogunost. Zanimljivo je da su svi lani nostalgiari u najnovijem ratu na jugo-prostorima meu piscima ivi ako ih prirodna smrt nije (s)nala u bolnicama ili u svojim krevetima, to se za potencijalne pisce meu traginim nostalgiarima ne bi moglo rei. Kao i da su svi politiki kreatori lane nostalgije umrli prirodnom smru (doma ili u zatvoru), kao krivci za smrt traginih nostalgiara i ostalog, nenostalgiarskog, polunostalgiarskog ili prema nostalgiji neodreenog naroda. Zanimljivo je i da se posle svega pojavila generacija izvrsnih pisaca koju bih mogla krstiti svakojako i raznorodno, samo ne nostalgiarima u bilo kojem od preanjih smislova ovog ambivalentnog pojma. Saoptavanju nostalginih oseanja u poeziji i prozi preti, gotovo neizbeno, trivijalnost, sentimentalnost, patetika, romantiarsko ushienje, a istovremeno nestaje mogunost humora, ironije, kritinosti kao bitnih elemenata moderne knjievnosti.

6.
I konano, tema koja me opseda. Nostalgija putnika i putopisaca za razliku od nostalgije onih koji gotovo nikamo ne putuju. Kada bi nostalgija bila samo enja za rodnim krajem, onda onaj ko nikamo ne ide jednostavno ne bi poznavao ovo oseanje. Otkuda onda nostalgija kod ve pomenutog Bore Stankovia, ili u antievim stihovima, recimo, ili kod tolikih

226

savremenih pisaca koji ive u svom rodnom gradu, ili kod onih koje nita ne spreava da sednu u prvi avion za zaviaj? Zato se toliki izuzetni stvaraoci, nakon to su se stekli uslovi za povratak, ak i kada su tvrdili da to ele, nikada nisu vratili u svoje otadbine? I zato i iz dela povratnika provejava neki novi nostalgini ton ili nezadovoljstvo upravo mestom ili predmetom dotadanje enje? Nije li to dokaz da nostalgiar svesno ezne za fatamorganom, ili da nostalgiju bira kao stvaralaki postupak, kao emotivnu preicu, kao oblik kazivanja o patnji, kao opte mesto koje see do Odisejeve avanture u kojoj se u nedogled odlae ideja o povratku u zaviaj? I nije li pomalo naivno verovati u iskrenost ba svake nostalgije o kojoj sluamo ili itamo? Neuporedivo je uverljivija vremenska nostalgija iz koje onda proizlaze prostorne take kao vrsti i konkretni obrisi kojima se ovek moe ili barem eli vratiti kad ve u vremenu ne moe nikamo do napred, to u krajnjoj liniji znai u smrt. Strah od prolaznosti ipak je u korenu svake prave nostalgije. Potreba da se zaustavi, okameni, ukine vreme, spree promene, da se zaustavi tad i tamo gde se jedinka oseala najbolje i najsigurnije, bez obzira kakvo je to vreme objektivno bilo i koliko je drugima nevolja donelo. Poseban oblik nostalgije moe da oseti onaj koga opini magija putovanja. S obzirom na sve dosadanje definicije nostalgije, ta snana enja da se vratite na mnoga, meusobno vrlo razliita mesta u kojima ste nakratko bili, a da niste imali ni prilike ni vremena da ih usvojite i osvojite kao svoja, ili ak snana enja za mestima u kojima nikada niste bili a onda vas stanu proganjati i u snu i na javi kao take u kojima bi va ivot imao smisao, za razliku od onog koji utabano ivite, ta enja i nije nostalgija u klasinom smislu. Ali je, opet, po mnogim karakteristikama najblia nostalginom oseanju koje ja, za razliku od patriotske nostalgije, nazivam inostranom ili svetskom nostalgijom, u nedostatku kakvog prikladnijeg termina. Niko ovu nepatriotsku nostalgiju nije u srpskoj knjievnosti tako uverljivo doarao i tako skupo platio kao Isidora Sekuli i Milo Crnjanski. I nikada se vie nije vratila i obnovila u toj istoj knjievnosti s takvim arom i nepatvorenou, iako su kasniji stvaraoci imali mnogo vie prilika i uslova da krue svetom. Valjda su ih ove dve rtve uinile obazrivijim i nauile da obilaze svet pod zatitnikom zastavom domae nostalgije.

227

Svetska nostalgija se razlikuje od zaviajne na slian nain na koji se zebnja razlikuje od straha. Ona ume da bude apstraktna ili da se locira na nepostojea i rasplinuta mesta (Atlantida, Hiperboreja), ba kao to je zebnja strah koji nema svoje uporite u opipljivim razlozima i povodima. Ona je bezimena enja kojoj se izmiljaju imena, oblici i sadraji, ona je melanholini uzlet mate, a moda i san o idealnoj otadbini kakva vlastita (bilo koja) nikad nije, niti moe biti. U njoj ima avanturizma, aktiviteta za razliku od statinosti klasine nostalgije, razumevanja razliitosti i suprotnosti i potrebe za njima. Biti na Mediteranu nostalgian, eznui za ledenom tiinom Hiperboreje ili obrnuto, ini mi se prirodnijim stanjem ljudskog duha, nego iz neke metropole, usred pribavljanja i eksploatisanja najnovijih tehnolokih dostignua, lamentirati nad kakvom pradedovskom potleuicom bez struje i kupatila kao nad izgubljenim rajem. Kada sam ve kod izgubljenog raja, nostalgija se moe posmatrati i kao iskonska ljudska emocija, jedna od najstarijih i najbolnijih, zapravo valjda prva bolna emocija zaeta onda kada je prvi ljudski par proteran iz Edenskog vrta zbog zabranjenog kuanja voke s drveta spoznanja. Sledstveno tome, nostalgiju izaziva svaki pad u stvarnost, ali je ne lei ni jedan izmatani raj.

228

Almir Baovi

SATURNOVA DJECA I BCHNEROVA KOPILAD

Ti ljudi nisu umrli mladi, jer su bili pjesnici, nego su postali pjesnici, jer su imali da umru mladi. Tin Ujevi

Djeca giljotine
ini se da postoje izvjesni razlozi zbog kojih bi se moglo tvrditi kako George Bchner svojim dramama Dantonova smrt, Leonce i Lena i Woyzeck napisanim izmeu 1835. i 1837. godine dovrava modernu epohu i najavljuje neto to nakon te epohe dolazi, neto to traje i danas a emu jo uvijek ne znamo pravog imena. Srednjovjekovna slika svijeta zasnivala se na centralizaciji koju je garantirala sveprisutnost kranskog Dobrog Boga, a moderna epoha poinje centralizacijom slike svijeta koja u sredite stavlja ovjeka. O tome jednako svjedoi centralna perspektiva u slikarstvu koja sve svodi na ljudsko oko, Descartesov slavni princip Cogito ergo sum koji u centar stavlja ljudski razum, kao i Montaigneova upotreba Ja u Esejima, formi koja ovjekov svakodnevni ivot ini predmetom knjievnosti i istovremeno naglaava skepsu prema mogunosti sigurnog znanja. U drami, moderna epoha poinje u trenutku kada Boga iz srednjovjekovnih dramskih i pozorinih formi zamijeni ljudska historija. Kako je to u svojoj studiji Hamlet ili Hekuba uvjerljivo pokazao Carl Schmitt, u Shakespeareovom Hamletu objektivna historijska realnost mimo autorove subjektivnosti prodire u komad izvana. Schmitt pie o tome da u Hamletu okvir ine historijski dogaaji koji su bitno doprinijeli ruenju stabilnog i ureenog svijeta elizabetanske epohe, epohe koja je srednjovjekovni sistem vrijednosti bila zamijenila novim sistemom. Komad koji se zasniva na tabuu kraljiine krivnje (a uz tabu se u tragediji uvijek vezivao drugi pol i druga granica ljudskog drutva uzor) i hamletizaciji osvetnika, zavrava se Hamleto-

229

vim davanjem umirueg glasa Fortinbrasu. Vrijeme se vratilo u zglob iz kojeg je bilo iskoilo, tako da straari na kuli Elsinora mogu straariti neometani od duha koji trai osvetu. Na kraju Bchnerove drame Dantonova smrt izostaje ponovno uspostavljanje struktura koje su na poetku naruene, to je povezano sa referencijskim okvirom u koji se ova drama upisuje ali i sa nasljeem koje nam Bchner ostavlja. Pripremajui se za pisanje Dantonove smrti, Bchner u svom slavnom pismu vjerenici govori o tome da je prouavao historiju Revolucije i da je smoden uasnim fatalizmom historije. Ne pada mi na pamet, dodaje Bchner, da se klanjam pred paradnim konjima i kamenovima-meaima historije. Moglo bi se rei da je Dantonova smrt posljednja moderna drama, jer ona osim historijskog okvira revolucije kao da ukljuuje i refleksiju o propasti svih revolucija, to je drama koja kao da upozorava na nemogunost slobodnog izbora lika u svijetu u kojem fatalizam historije funkcionira kao zamjena za srednjovjekovnog Boga, to je drama koja svjedoi o tome da historija vie nije u stanju posluiti kao okvir u kojem bi djelovali heroji uzori, meai. Dantonova smrt bi se mogla itati kao drama sa dva centra, drama iji je sie graen kao odnos skupine likova okupljenih oko Dantona i skupine likova okupljenih oko Robespierrea. U tom sluaju, to bi bila drama koja se gradi kao suoavanje dvaju razliitih perspektiva, dvaju nepomirljivih stavova o stanju u koje je trenutno zapala Francuska buroaska revolucija, dakle to bi bila drama graena kao dva pogleda na krizu u drutvu koja je uvijek potencijalno dramatina. Djelatna energija likova oko Robespierrea pobjeuje djelatnu energiju likova oko Dantona, a ovi posljednji, ukljuujui i Dantonovu enu Julie, na kraju drame uglavnom umiru. Danton i Robespierre se u drami sretnu samo jednom, u estoj sceni prvog ina, u sceni koja nita znaajno ne promijeni. Ta scena zapravo naglaava da se odnos Danton Robespierre u ovom komadu itavo vrijeme posreduje. Dva pogleda na daljnji tok revolucije, Robespierreov stav o tome da treba nastaviti sa ubistvima jer revolucija jo nije zavrena i Dantonov stav da tamo gdje prestaje nuna samoodbrana poinje umorstvo, pretvaraju se postepeno u malo manje apstraktan i malo vie lian dijalog. Najvanijoj opoziciji porok vrlina, Robespierreovom smrtno ozbiljnom shvatanju ideala, Danton suprotstavlja poricanje i jednog i drugog lana te opozicije, govorei o tome da postoje samo uici.

230

Ovaj odnos izmeu uitka i vrline uvodi se ve na samom poetku komada, kada Hrault govori o tome da Revolucija mora prestati i mora poeti Republika, da uitak mora doi na mjesto vrline (I, 1). Ovaj stav se sve vrijeme varira u grupi likova oko Dantona. Tako, naprimjer, Camille govori o tome da treba udariti po prstima ljude koji nastoje velom asne sestre pokriti gola ramena najdrae grenice Francuske (I, 1); Lacroix govori o milosrdnim sestrama koje slue u vlastitom tijelu, o cvjetovima od ive koji niu iz Adonisove krvi, pravei aluziju na lijek kojim se u to doba lijeio sifilis, a u toj sceni spominje se ak i ivino pomazanje (I, 5). Dantonu se ini da sunce isijava blud (II, 2), on eli iz ivota otii kao iz kreveta milosrdne sestre (IV, 3), za njega su sloboda i kurva najkosmopolitskije stvari pod kapom nebeskom (IV, 5). alei to Revoluciju ostavlja u krajnjoj zbrci, a Francusku ljudima koji ne znaju vladati, Danton govori da bi to moda i ilo kad bi Robespierreu u nasljedstvo ostavio i svoje kurve (IV, 5). S druge strane, Robespierre u svijet drame ulazi obraajui se siromanom, vrlom narodu (I, 2), za njega je vrlina snaga tog naroda. Njegov najblii saradnik St. Just tvrdi da bi Danton, ako ostane iv, mogao silovati slobodu (III, 6). Danton govori da narod mrzi one koji uivaju kao to eunusi mrze mukarce (I, 5), a na jednom mjestu u komadu neko iz naroda Robespierrea naziva impotentnim (III, 6). Napetost izmeu Dantona i Robespierrea Bchner kao da posreduje odnosom izmeu dvaju predstava Vremena, o kojima je u svojoj ikonolokoj studiji Starac-Vrijeme pisao Erwin Panofsky. Na jednoj strani je drevna predstava Vremena koju karakteriziraju simboli neograniene plodnosti, a s druge strane je slika Kronosa-Saturna iji je srp tradicionalno tumaen i kao instrument za ukopljavanje. Grupa likova okupljenih oko Dantona i grupa likova oko Robiespirrea najjasnije se meusobno komentiraju upravo preko slika Saturna i revolucije. Philippeau se pita: koliko jo dugo moramo biti prljavi i krvavi kao novoroenad, imati mrtvake kovege za kolijevke i igrati se glavama (I, 1)? Lacroix govori da je narod minotaur kojemu svako sedam dana mora dati njegove leeve da ne bi pojeo tebe (I, 4). Danton zna jako dobro da je revolucija poput Saturna ona jede svoju djecu (I, 5). Jednakost, dakle jednu od tri svete rijei Francuske revolucije, Mercier poredi sa Saturnom, govorei kako ona mae svojim srpom iznad svih glava (III, 3). S druge strane, St. Just nudi obrnutu sliku: Revolucija je kao

231

Peliasove keri, ona raskomada ovjeanstvo da bi ga podmladila (II, 7); uostalom isti taj lik Dantonov govor u Tribunalu ironizira, govorei kako je Danton parodirao Jupitera i treskao svojim loknama (III, 6). U svojoj knjizi o modernoj filozofiji ovjeka, Bogdan Suhodolski upozorava na to da je na svojoj slavnoj grafici Albrecht Drer melankoliju izrazio kao osnovni doivljaj nemira, zamiljenosti i iekivanja koji prate napore ljudi to samostalno grade svoj svijet. S te take gledita, kae Suhodolski, ovjek se prikazuje ne samo kao bie koje djeluje nego i kao bie koje razmilja o svom djelovanju. Upravo razmiljanje o smislu djelovanja jeste ono to obiljeava i Dantona i Robespierrea. (To razmiljanje o akciji, na to ne treba ni podsjeati, obiljeava i najslavnijeg melankolika evropske drame Hamleta.) Sa malo poetskog zanosa, mogli bi rei da su Dantonove i Robespierreove isuvie ljudske sumnje o smislu Revolucije tehniko sredstvo pomou kojeg Bchner od kamena-meaa historije ne pravi kipove heroja ve prainu melankolije. Moglo bi se rei da Dantonova smrt jeste komad koji se gradi kao odnos izmeu dva razliito formulirana pitanja o smislu djelovanja na koja se moe dati isti odgovor: smrt. Ova drama zavrava Lucileinom pjesmom koja je uokvirena slikama Saturna: etelac zvani smrt. (...) Sve one hiljade bezbrojne / to su pod srp dospjele. (IV, 9) Ipak, postoji neko ko preivi kraj i ove drame, a to je Narod. Kako je u svom tekstu inovnik i sudbina napisao Devad Karahasan, digresije u kojima se pojavljuje narod imaju visok stupanj oposti, djeluju kao ponovljive i utoliko vjene epizode. Na kraju komada, kae Karahasan, ostaje narod mi, vjeiti pobjednici. Bchner ak kao da upozorava na to da e opstati samo onaj dio naroda koji trenutno pripada Robespierreovoj djelatnoj energiji. Odnos Robespierre Danton potcrtava se i scenama u kojima njih dvojica borave na ulici, meu narodom. Dok Robespierre na ulici govori rulji koja je krenula linovati ovjeka zato to nosi maramicu (I, 2), Danton je okruen Mladim gospodinom, Damom, njenom kerkom koja ljubi majci ruku. U toj sceni se pojavljuju i dva gospodina koja razgovaraju o teatru i koji jedan drugom pomau da preskoe baru. (II, 2) Sve upuuje na to da e ovi likovi meu kojima se kree Danton zavriti na banderi, ili u najboljem sluaju na giljotini, ukoliko im Robespierre prethodno obezbijedi poteno suenje. Uostalom, dvoboj Dantona i Robespierrea rjeava narod. Fond zajednitva meu njima ini takoer to to i je-

232

dan i drugi vjeruju iskljuivo u strah. (Po tome su njih dvojica ispred svoga vremena, gotovo da su suvremeni Evropljani.) Replika koju najvie puta ponovi Danton jeste replika: nee se usuditi, pritom Danton ne vidi da ono u ta on polae nadu, dakle strah, za Robiespierrea jeste upravo oruje naroda. U ovom Bchnerovom komadu narod prvi put u evropskoj dramskoj tradiciji dobija tako vanu ulogu. U izboru porotnika iz naroda koji imaju posvjedoiti o Vrlini i osuditi Porok nalazimo grotesknu, gotovo srednjovjekovnu sliku: jedan porotnik je gluh, drugi stalno sjedi u kantini i stalno je pijan, trei spava, etvrti ima princip da ne smije umaknuti niko ko je jednom dospio pred Tribunal... (III, 2) Dantona hapsi pravi predstavnik takvog naroda, sufler Simon kojeg Karahasan naziva inovnikom stranim i smijenim izaslanikom pakla. To je onaj ovjek masa kojeg u svojoj knjizi Pobuna masa Hose Ortega y Gasset definira kao ovjeka iz kojeg je prethodno iscijeena njegova vlastita historija, ovjeka kojem nedostaje unutranjost, intimnost, ono samo njegovo i neotuivo njegovo, jedno nepobitno ja. Dantonova smrt je komad koji dovrava modernu epohu i po tome to, reeno rjenikom Ortege y Gasseta, na njenom kraju gomila zauzima najbolja mjesta, pomjera se naprijed i postaje glavni lik. Na kraju ovog komada kao da definitivno nastaje ono to Ortega y Gasset zove stoljee ispunjenosti, doba u kojem nema vie protagonista: tu je samo hor. Upravo vanost koju u njoj ima narod, vanost koju ima ulica, kao da upuuje na vezu izmeu Dantonove smrti i najdemokratinije pozorine forme srednjovjekovne misterije. (Imajui u vidu Dantonovu superiornost u sceni njegovog jedinog susreta sa Robespierreom, moglo bi se rei da njega ne pobjeuje Robespierre ve narod. Govori u Tribunalu ne promijene gotovo nita, oni su poput veine naih suvremenih polemika: samo puke vjebe iz retorike.) Na ovu vezu sa misterijom upuuje uostalom sam naslov komada u ijem centru stoji Danton, a za sie bi se moglo rei da je graen kao postepeno opadanje emotivne i psihike energije centralnog lika. Kao to je poznato, kranska misterija zasnivala se na Isusovom krinom putu, predstavljala je njegove muke i njegovu smrt. Na tu vezu izmeu Dantonove smrti i misterije upuuju brojne aluzije na Novi zavjet koje u ovom komadu moemo prepoznati. U to, naprimjer, spada scena u kojoj Marion kod Dantonovih nogu govori o tome da je u djetinjstvu jedino Bibliju mogla itati do mile volje, jer joj je majka nareivala da ne ita po-

233

jedine stranice u ostalim knjigama. Lik koji i svojim imenom jasno asocira na Mariju Magdalenu govori: ko najvie uiva, najvie se moli. (I, 5) Odnos Dantona i Camillea se tretira kao odnos izmeu uitelja i uenika. U jednoj sceni Danton Camilleu govori: ti si jak odjek, a Camille mu na to odgovara: trebao bi me uvijek imati uza se (II, 1). Ba kao to se Petar odrekne Isusa, tako se i Camille odrekne Dantona govorei svojoj eni Lucile: umiri se, nismo Danton i ja isto (II, 3). Osim Dantonove siejne pozicije, na vezu sa misterijom upuuje i komiko variranje Isusovog krinog puta: kada dolazi uhapsiti Dantona, njegov doslovni antagonist Simon govori da e svojoj eni ostaviti hrastovu krunu (II, 6). U to komiko variranje spada i Dantonovo poigravanje sa svetom tajnom uskrsnua, u sceni u kojoj on govori da smrt oponaa roenje, jer smo kad umiremo bespomoni i goli kao novoroenad (IV, 3). Naravno, Danton je revolucionar i njegove slike smrti i onog to nakon nje dolazi sasvim su u skladu sa revolucionarnim mitovima. Bchner upravo paralelama sa misterijom kao da eli podsjetiti koliko sve revolucije duguju kranskoj slici pravolinijskog vremena, iako one toj slici oduzimaju posljednju fazu. (Ta slika vremena do danas bitno odreuje evropsku kulturu koja, kako kae Octavio Paz, ivi kranstvo bez Boga.) Danton konano na mjestu gdje je nekada stajao Dobri Bog vidi, ili pokuava vidjeti, Nita. I to Nita se pokuava predstaviti preko paralele sa Isusom: Nita se ubilo, a stvorenje je njegova rana, mi smo kapljice njegove krvi i svijet je grob u kojem ono gnjije (III, 7). Proitana kao misterija, Dantonova smrt zavrava scenom Dantonovog modernog, dakle brzog i efektnog, raspea na giljotini. Kao dokaz da bi ovaj komad mogli itati i kao jednu vrstu suvremene misterije moe posluiti to to se i Robespierre povezuje sa Isusom, pokazujui se tako kao prividni Dantonov antagonist. Ovaj centralni odnos Danton Robespierre i njihovi pogledi na Revoluciju potcrtavaju se upravo njihovim slikama Isusa. Za Dantona je Isus bio rafinirani hedonista, a Robespierre sebe poredi sa Isusom govorei: on je ljude odrijeio svojom krvlju, a ja ih odrjeujem njihovom vlastitom. (I, 6) U ovom posredovanju vanu ulogu igra i Camille, jedini lik prema kojem i Danton i Robespierre pokazuju emocije. U pismu zbog kojeg e zavriti na giljotini, Camille poredi Robespierrea sa Isusom, nazivajui ga krvavi Mesija koji rtvuje, a ne biva rtvovan, piui pritom da St. Just poput Ivana Evaneliste

234

upoznaje Konvent s apokaliptinim objavama svoga uitelja. Nakon to osudi i Camillea, Robespierre izgovara da je sve pusto i prazno, da je ostao sam. (I, 6) Robespierre bi se mogao dovesti u vezu sa centralnim likom kranske misterije i zbog toga to jedini u drami propovijeda na ulici, zatim zbog toga to barem privremeno vraa jednog ovjeka iz smrti, koristei pritom Isusovu omiljenu figuru: parabolu. (I, 2) Ukoliko bi Dantonovu smrt itali kao dramu sa dva centra, kao jednu vrstu tragedije, moglo bi se rei da umjesto obeanja novog poetka koji bi izgovorio hor, na kraju imamo Dantonovu sliku svijeta kao haosa i onaj njegov usklik: Nita kao svjetski bog kojeg treba roditi (IV, 5). Ukoliko bi ovaj komad itali imajui u vidu misteriju, umjesto Dantonovog uskrsnua iza ove drame ostaje predvianje Robespierreove skore smrti. Za tragediju smo to ve uli, ne znam da li i misterija koja se ponavlja postaje komedija. U svakom sluaju, ova drama stvarno zavrava replikom koju izgovara Lucile, vjerovatno odlazei u smrt. Ona kae: ivio kralj! (IV, 9) Ne znamo ta ona vidi u tom trenutku, ne znamo da li nju to to vidi dovodi do ludila, ne znamo da li Bchner rauna i na svetost njenog ludila, da li rauna na trenutak njenog prorokog nadahnua. Njen usklik mogao bi biti i aluzija na usklik kojim se na Cvijetnicu pozdravljao Isusov ulazak u Jerusalem i priprema za spas svijeta: Hosana, Kralju kraljeva! To bi, dakle, mogao biti pozdrav onome to dolazi nakon smrti moderne epohe, onome to traje i danas i to mi jo uvijek ne moemo vidjeti sasvim jasno. To bi mogao biti pozdrav onome to je Bchner najavio piui Dantonovu smrt. Nismo mi stvorili revoluciju nego ona nas, kae Bchnerov Danton (II, 1). Suvremene revolucije vie ne stvaraju revolucionare, umjesto toga prisustvujemo stvaranju pop-ikona. ak i ako se dogodi da neki revolucionar umre dovoljno mlad, kao naprimjer Che Guevara, od njega se napravi pop-ikona. Izgleda da odnos prema pop-ikonama govori poneto o naem svijetu, to moda ak spada u jedan od temeljnih mitova tog svijeta: stvaranje ikona, kae Boris Uspenski, kopira stvaranje ovjeka. Naravno, treba uzeti u obzir sve specifinosti takozvane pop-kulture, njenu uslovljenost slikom svijeta unutar koje nastaje. Ovdje u spomenuti samo to da mi se za razumijevanje pop-kulture ini vanim naprimjer nasljee ruske avangarde koja u polje umjetnikog djelovanja ukljuuje osobu umjetnika (Daniil Ivanovi Harms, jedan od najvanijih predstavnika

235

ruske avangarde, na ulici je uredno pozdravljao bandere!); zatim treba imati u vidu i nasljee putujuih druina ili pojedinaca kao kompletnih autora (autora tekstova i muzike, izvoaa, pjevaa, sviraa...) koji su kroz evropski srednji vijek, dakle kroz epohu naglaene predstave o ovjekovoj determiniranosti, sauvali ideju pozorita i pritom bili vaan oblik zabave; ini mi se da treba uzeti u obzir i doprinos pop-muzike u tenji da engleski jezik postane ono to je u helenizmu, dakle nakon raspada jedne klasine kulture i vrste slike svijeta, postao koine jezik zasnovan na grkom... Ovdje se ne eli dati bilo kakav konani odgovor na pitanja o fenomenu pop-kulture. Uostalom, esej je forma koja nema namjeru potpuno iscrpiti temu ili donositi neke definitivne zakljuke, esej ne rauna na cjelovitost ak ni kad se bavi nekim dovrenim fenomenom, a kamoli u ovom sluaju gdje se pokuava uspostaviti paralela izmeu onog to Bchnerova drama najavljuje i procesa koji izgleda jo uvijek traje. Ono na ta ovdje elim upozoriti jeste paralela izmeu ostavtine Bchnerovog komada Dantonova smrt i sudbine nekih amblematskih figura naeg svijeta, melankolika koji su obiljeili popkulturu u drugoj polovini prolog stoljea. Pred injenicom smrti, Danton priziva Nitavilo. Piui o Gilgameu, Tvrtko Kulenovi je napravio paralelu izmeu tog epa i duha moderne knjievnosti, naroito one njene orijentacije koju u nedostatku bolje rijei nazivamo egzistencijalistikom. Kako kae Kulenovi, Gilgameov uzvik Uplaio sam se smrti i zato jurim preko stepe! mogao bi stajati kao moto pred itavom jednom skupinom znaajnih djela knjievnosti dvadesetog stoljea. U sluaju amblematskih figura pop-kulture moglo bi se rei da su se oni uplaili smrti i zato su joj pojurili u susret. Jedna u nizu tih figura pop-kulture koja je ozbiljno shvatila nalog hippie revolucije, mislim na nalog umri mlad, budi lijep le, bio je Jim Morrison, pjeva i tekstopisac grupe The Doors. Sam naziv grupe upuuje na zavretak jedne stare metafore. Morrison ime grupe preuzima od Aldousa Huxleya koji eseju u kojem opisuje vlastito iskustvo prilikom uzimanja droga daje naslov Vrata percepcije. Huxley, pak, za moto uzima stih Williama Blakea: Ako oistimo vrata percepcije, sve e se ukazati onakvim kakvo stvarno jeste beskonano. Ta bi se ideja mogla pronai jo dalje u prolosti, kod apostola Pavla (Drer ga u svom djelu etiri apostola prikazuje kao melankolika!) koji govori o tome

236

da mi svijet vidimo kao kroz mutno staklo. Dakle, moglo bi se rei da se odnos prema percepciji svijeta i njenoj uslovljenosti koji zapoinju odnosom ovjeka prema mistinom iskustvu kao preduslovu za stvarno vienje Boijeg svijeta dovrava u dvadesetom stoljeu u nazivu jedne rock grupe. Morrison je mistino iskustvo otvaranja vrata percepcije pokuao dostii konzumiranjem razliitih narkotika, pokuavajui dakle ta vrata otvoriti neim izvana. O toj tenji za mistinim iskustvom moda svjedoi i Morrisonov pokuaj mitologizacije jednog dogaaja iz djetinjstva. Naime, Morrison je itav ivot proivio vjerujui da je nakon jedne saobraajne nesree kojoj je kao djeak prisustvovao, u njega uao duh jednog stradalog Indijanca. To iskustvo najjasnije je opisano u pjesmi aba mira. Ne znam je li u tome uspio, ali ini mi se da je Morrison ovom pjesmom pokuao tom dogaaju dati svjetske razmjere. U toj pjesmi krv Indijanaca dopire do lanaka, do koljena a zatim i bedara lirskog subjekta. Crvena rijeka tee ispod nogu grada, ene plau rijeke crvenih suza, ta rijeka dolazi u grad i protjeruje sunce iz njene kose. Nakon to se raspe po ulicama Chicaga, New Heavena, a na kraju preplavljuje ak i krovove i palme Venecije, ta krv boji i sunce fantastinog Los Angelesa, uz poentu da e krv biti ponovo roena na roendan nacije jer predstavlja ruu mistinog jedinstva. U Bchnerovoj drami, Danton samo jednom potpuno izgubi kontrolu nad sobom, viui pritom: Septembar! Dantonu se ini da i parike ulice nose sjeanje na krvava septembarska ubistva kojima je i on sam doprinio. On, dakle, u sebi nosi sve one pobijene u septembru, nosi osjeanje krivice za rtve revolucije. Ne znam krije li moda ovo Morrisonovo preuzimanje duha jednog Indijanca u sebe moda i osjetljivost za stradanje onih prastanovnika Amerike koji svoje ime duguju nama Evropljanima i onoj Kolumbovoj slavnoj greci. U svakom sluaju, Morrison je kao i Bchnerov Danton pjesnik kraja, to nije iznenaujue ukoliko znamo da je svoje pjesme poeo pisati i pod jakim utjecajem Friedricha Nietzschea. The End, When the Musics Over, End Of the Night, samo su neki od naslova pjesama koji potvruju Morrisonovu opsjednutost krajem. Morrison je pokuavao, kako to Tin Ujevi kae za Baudelairea, svojim blasfemijama doprijeti do mistike. Najpoznatije Morrisonove fotografije koje su doprinijele njegovom statusu seks-simbola poznate su pod nazivom Kristova poza. Na albumu Amerika molitva Morrisonovi se tekstovi u najvioj mjeri

237

pribliavaju klasinoj poeziji, i valjda zato tu nalazimo stihove koji najjasnije artikuliraju Morrisonove strahove. To su stihovi poput onih Mi ivimo, mi umiremo / I smrt to ne zavrava / Jo vie uranjamo u / Nonu moru; ili: Smrt pravi anele od nas sviju / I daje nam krila / Gdje smo imali ramena / Glatka kao gavranove / Kande. U pojedinim stihovima kao da nalazimo parafrazu one Dantonove spoznaje o ovjekovoj determiniranosti:
Mi traimo smrt Na kraju svijee Traimo neto to je ve nalo nas

The Doors su svirali muziku koja je bila mjeavina bluesa, hard rocka, popa, psihodelije, dakle svih muzikih pravaca koji su obiljeili ezdesete godine dvadesetog stoljea. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da se Morrison samo po inerciji moe povezati sa hippie pokretom i djecom cvijea. Morrison je bio figura koja dovrava pasivnu pobunu djece cvijea i najavljuje pobunu punk pokreta to e uslijediti nekoliko godina nakon njegove smrti. Umjesto slika vjetakog raja, nekoliko godina nakon Morrisona u prvi plan dospijeva pakao radnikih predgraa. Ne treba zaboraviti da je Morrison bio optuen za krenje javnog reda i morala zbog toga to je na koncertima pokazivao i one dijelove tijela koji uprkos seksualnoj revoluciji nikada nisu smjeli dospjeti u ameriku javnost. Kralj gutera, kako je Morrison sebe zvao, smijao se ideji vrline, razotkrivao je licemjerstvo amerikog drutva kojem je za razliku od ljudskog tijela rat u Vijetnamu bio uglavnom prihvatljiv. Morrison je istovremeno prvi okirao svoju publiku vrijeajui je vrlo direktno i dovodei u pitanje pseudoritualnu zajednicu koja se formirala na koncertima The Doorsa, tako da bi se moglo rei kako je on moda bio prvi umjetnik takozvane performativne umjetnosti. U Parizu, 1971. godine, njegova djevojka Pamela nala je Morrisona mrtvog u kadi. Imao je dvadeset sedam godina. Po jednoj verziji, umro je od sranog udara, po drugoj verziji razlog smrti je prekomjerna doza heroina. Njegova djevojka je prijatelje i policiju uvjeravala da je Jim samo umoran, nikako mrtav. Ona je ponovila sudbinu Dantonove ljubavi Julie, umrla je nedugo nakon Morrisona. Pod jakim utjecajem Morrisona svoje pjesme je pisao Ian Curtis, pjeva grupe Joy Division. Naziv te grupe preuzet je iz knjige jednog poljskog pisca koji je svjedoio o iskustvima

238

koncentracijskih logora. Joy Division je, naime, bilo ime za ene koje su bile prisiljene u koncentracijskim logorima prostituirati se sa nacistima. To ime ukazuje da Joy Division dolaze nakon to se istutnjala punk revolucija koja je insistirala na oku, na ekstravagantnim detaljima odjee koji su ukljuivali i nacistike svastike... Punk nestaje nakon to je revolucija jo jednom progutala one koji su tu revoluciju pokrenuli: muziari koji pokreu socijalni bunt protiv normi kapitalistikog svijeta pripitomljavaju se milionskim iznosima na bankovnim raunima. U pjesmama Joy Divisiona nema bijesa, te se pjesme zasnivaju na melankolinim tekstovima i jo melankolinijem glasu Iana Curtisa. Zbog insistiranja na jednostavnoj melodiji i specifinim tekstovima, oni su prije svega grupa koja je unutar pop-kulture u prvi plan vratila atmosferu, a to je u ovom sluaju muziki reducirana i tekstovima jako sugerirana atmosfera beznaa. Slici buntovnika punk-pokreta ovdje se suprotstavlja mirni mladi iz predgraa Manchestera, pristojno odjeveni inovnik socijalne slube. Pjesme Iana Curtisa pune su izrazito melankoline figure posmatraa vlastitog ivota. U pjesmi Vjenost on gleda posmrtnu procesiju kako prolazi poput oblaka na nebu, prihvatajui kao prokletstvo i nesretnu pogodbu svoj pogled koji prelazi preko ograde i nailazi na zid. Njegove slike procesije ukljuuju privienja krsta, Isusovu krv na tuoj koi, a u jednoj pjesmi Curtis naprimjer pjeva da zna kako je Isus umro iako ga je vidio sa pogrene strane... Grupa koja je obiljeila jedno desetljee pop-kulture u pjesmi Desetljee pjeva o kucanju na vrata paklene mrane odaje, o tome kako svaki ritual otkriva vrata za naa lutanja, otvori ih pa zatvori, da bi nam ih onda tresnuo u lice. Bchnerov Danton priziva utonue u mirnije od Nita. Joy Division je grupa koja je u svojim pjesmama opsesivno prizivala tiinu. U pjesmi Igra sjenki Curtis pjeva: etao sam kroz tiinu bez pokreta, ekajui te; refren pjesme Atmosfera glasi: Hodaj u tiini, a u pjesmi Radio Transmission ujemo poziv: Sluaj tiinu, neka zazvoni. Bono Vox, pjeva grupe U2 koji sudei po prezimenu to ga je sebi dao visoko cijeni svoj glas, glas Iana Curtisa naziva svetim. Predstavi o Curtisu, kao i stanju u kojem je on pisao svoje pjesme, znatno je doprinijela njegova bolest epilepsija. (Tin Ujevi kae: Jedna klica tuberkoloze starija je od jedne lirske pjesme. Jedna neuroza, takoer.) Curtis je postao poznat i po svom epileptinom plesu koji je izvodio na koncertima, plesu

239

koji je bio parodija njegovih preivljenih epileptinih napada. Ian Curtis jo jedan pjesnik kraja imao je dvadeset tri godine kada se u maju 1980. objesio u kuhinji svoje kue, a njegovoj tekoj depresiji doprinijelo je kombiniranje lijekova i alkohola. Pjesma koja je u naredne dvije decenije doivjela valjda najvei broj obrada drugih bendova, pjesma koja je postala himna jedne izgubljene generacije, pjesma iji je naslov urezan na Curtisovu nadgrobnu plou, pjeva o tome kako e nas ljubav razdvojiti opet. I devedesete godine dvadesetog stoljea u pop-kulturi je obiljeila jedna prerana smrt. Grupa Nirvana obiljeila je muziki ukus takozvane Generacije X. Ono to je Nirvana vratila u modu, a to je par desetljea pod utjecajem punka uglavnom prezirano, jeste svirako umijee lanova ovog benda. Oni su pokrenuli takozvani grunge, novi pravac u rock muzici koji karakteriziraju razliiti muziki utjecaji, a unutar kojeg se tekstovi kreu izmeu jedne vrste naivnog idealizma i esto neuvjerljivog pesimizma. Nirvana e dati peat popu ali e znaajno obiljeiti i takozvani alternativni izraz s kraja stoljea. Grupa e nakon drugog objavljenog albuma postati svjetski poznata, nju e pratiti itava mainerija najuspjenijih producenata, jednom rijeju: Nirvana e ubrzo postati ono to se u slengu zove brand. Pjeva Nirvane Curt Cobain imao je dvadeset sedam godina kada je 1994. godine, na vrhuncu slave, iz samarice pucao sebi u glavu. Nekoliko posljednjih godina ivota proveo je u borbi sa heroinom. U svom oprotajnom pismu Cobain kao razloge za samoubistvo navodi nepodnoljivu krivicu zbog toga to vie ne moe osjeati uzbuenje sluajui i svirajui muziku, itajui ili piui pjesme. Kao najvei zamislivi zloin, on navodi to to bi opljakao svoje fanove pravei se da se zajedno sa njima i dalje zabavlja. Suosjeanje koje ima za ljude, kae dalje Cobain, ini ga tunim (njega, malog, osjetljivog Isusovog ovjeka). U tom pismu, on pita sebe: Zato jednostavno ne uiva u tome? Zatim odgovara: Ne znam. Pismo zavrava rijeima: Mir, ljubav, empatija. Nevermind, najpoznatiji album grupe Nirvana prodat je u nekoliko desetina miliona primjeraka. Cobain kao da je bio posljednja pop-ikona naeg svijeta. Nakon njega zaista kao da vie nema veze, osoba pjevaa vie ne igra nikakvu ulogu jer je nakon Nirvane primat preuzela elektronska muzika. Zvijezde vie nisu ak ni izvoai a kamoli autori, u prvi plan dolazi DJ,

240

dakle posrednik izmeu maine i mase. Muzika se svodi na goli ritam, umjesto ekstaze koja je u mistici znaila djelimino sjedinjenje sa boanstvom, a u pop-kulturi jedinstvo sa masom i ikonama te kulture, sada dominira elja za potpunim sjedinjenjem sa mainom. Najpopularnija droga postaje ekstazi, droga iji su najvaniji efekti poveanje energije i potiskivanje umora i sna, dakle glavni cilj joj je to bolje i to due funkcioniranje. Ne znam je li Bchnerova Lucile to vidjela sjedei na stepenicama giljotine, maine koja za razliku od krsta nikad nije iskoristila simboliki potencijal svoje povezanosti sa smru. Ili smo naprosto mi moderni ljudi moda i tu i sve ostale maine shvatili previe doslovno? Na jednom mjestu u drami, Danton govori svojoj eni: Ne, Julie, ja tebe volim kao grob. Morrison je sahranjen na uvenom parikom groblju Pre-Lachaise. Curtis je sahranjen na groblju u Manchesteru. Cobain je kremiran i njegov pepeo je prosut u rijeku Wishkah. Johna Lennona, jednu od najvanijih ikona popkulture, ubio je oboavalac kojem je Lennon ranije toga dana dao autogram. Sa Morrisonovog groba je 1988. godine ukradena kamena bista. Sa Curtisovog groba 2008. godine ukradena je nadgrobna ploa. U Bchnerovu ostavtinu naem vremenu izgleda spada i jo jedan dio onog njegovog pisma o fatalizmu historije, mislim na dio u kojem on svojoj vjerenici pie: ta je to u nama to lae, krade, ubija? Ne elim pratiti tu misao.

Umreiti sreu
Ostavtina koju nam Bchner ostavlja svojim drugim komadom ini mi se jo beznadenijom od ostavtine Dantonove smrti. Komad Leonce i Lena nosi odrednicu aljiva igra. Vie od stoljea nakon to je ovaj komad napisan, Eugene Ionesco e ustvrditi da mu se smijeno kao varijanta apsurdnog ini beznadenijim od traginog, jer od smijenog se ne moemo odbraniti. Nije sluajno to to se Bchnerovim dalekim uenikom moe smatrati i dramski pisac koji je svoje tragine farse zasnivao na raspadu emotivne funkcije jezika, pisac kojem je uostalom kao podtekst za njegov najslavniji komad elava pjevaica posluio udbenik namijenjen uenju stranog jezika. Bchnerovom Dantonu su barem kao parole stajale na raspolaganju velike rijei, poput onih da e njegovo ime uskoro biti u Pantheonu historije, da e on uskoro usnuti u naruju

241

slave... Christa Wolf govori o tome da je Bchner rano susreo osjeanje koje za sobom povlai i gaenje od govora. U njegovo nasljee, kae dalje Wolf, spada i to to moemo osvijestiti da su nam velike rijei poput Slobode, Jednakosti, Bratstva, Ljudskosti, Pravednosti oduzete, a prema logici jezika otpadaju i njihove suprotnosti. Leonce i Lena je komad koji kao da najavljuje ovaj na suvremeni razlaz izmeu rijei i stvari. Naime, prvi par u ovoj drami koja se zasniva na dva paralelna siejna toka ine Leonce i Valerio. Leonce, pali aneo kojem je od metafizike razine tog motiva ostala jedino melankolija i koji sva pitanja svodi na metafiziku dosade, govori: Moj ivot zjapi preda mnom kao veliki bijeli list papira koji moram ispisati, a ja ne uspijevam izvui niti jedno slovo. (I, 3) Zatim, Leonce govori Valeriu: Ti, ovjee, nisi nita drugo nego jedna loa igra rijeima. Ti i nema oca ili mater, tebe je napravilo pet samoglasnika kad su jedan s drugim... Na to mu Valerio odgovara: A vi ste, prine, jedna knjiga bez slova i bez ieg drugog osim povlaka. (I, 3) Taj par koji je u jednu djelatnu cjelinu spojen upravo zajednikom svijeu o raspadu jezika, kree na putovanje i tako realizira figuru koja je u klasinoj dramskoj knjievnosti uvijek bila povezana sa nekom spoznajom. Kako Leonce ne bi postao kralj (Valerio tvrdi da bi to bilo smijeno) i vjenao se sa princezom, njih dvojica krenu ganjati neto drugo. Valerio redom predlae da postanu uenjaci i profesori, heroji, geniji, ili barem korisni lanovi ljudskog drutva, a Leonce ironizira sve ove prijedloge na kojima bi se mogla izgraditi klasina drama cilja. Onda nam ostaje da odemo dovraga, kae Valerio. Leonce predlae da krenu na put, svijet koji on opisuje kao cilj tog puta jeste svijet pastorale i bukolike (direktno se spominje Vergilije, najpoznatiji pjesnik ove forme), svijet u kojem spava Pan. (I, 3) Kako emo vidjeti, umjesto dovraga ili u knjievnu sliku prirode kao raja, njih dvojica na kraju zapravo stignu u nae doba. Drugi siejni tok komada pokreu Lena i njena guvernanta. Ovaj par se povezuje u cjelinu na principu obrnutom od principa pomou kojeg se povezuje par Leonce Valerio. Za razliku od Leoncea i Valeria koji nemaju vie bilo kakvo povjerenje u jezik, Lena i Guvernanta stvarnost mjere iskljuivo kroz optiku medija kojim se ta stvarnost posreduje. Njih dvije svijet porede sa svojom lektirom: Guvernanta je razoarana to u tako zaaranom danu nigdje nema samostana, nigdje pustinjaka, nigdje obana, pa ak ni kraljevia lutalice, a Lena o

242

svijetu govori istim jezikom ljubavnih romana, mi bi danas rekli: jezikom TV sapunica. Na Valeriovo pitanje o tome zato se nije ubio kad mu je ve nepodnoljivo da postane kralj i oeni se lijepom princezom, Leonce odgovara: zbog ideala, ja u sebi nosim ideal jedne ene i moram ga traiti. Ta ena je, kako kae Leonce, beskrajno lijepa i beskrajno liena duha. (II, 1) Zatim se dva siejna toka ove drame spajaju susretom Leonca i Valeria sa Lenom i Guvernantom. Scena u kojoj se Leonce sretne sa svojim idealom izgleda ovako:
LEONCE: Ustani u svojoj bijeloj haljini, kreni kroz no za leom i pjevaj mu mrtvaku pjesmu. LENA: Ko to tamo govori? LEONCE: San. LENA: Snovi su blaeni. LEONCE: Sanjaj se, dakle, blaenom i pusti me da ti budem blaeni san. LENA: Smrt je najblaeniji san. LEONCE: Pusti me onda da ti budem aneo smrti. Daj da se moje usne odmah spuste na tvoje oi poput njegovih krila. (Ljubi je.) Lijepi leu, poiva na crnom odru noi tako ljupko da priroda mora omrznuti ivot i zaljubiti se u smrt. LENA: Ne, pusti me! (Skae brzo i odlazi.) (II, 4)

Leonceov ideal ljubavi jeste, dakle, smrt. Nakon to Lena ode, Leonce se pokuava ubiti skakanjem u rijeku, a Valerio ga u tome sprjeava. Ovom fizikom radnjom Bchner kao da je elio naglasiti kako dogaaji koji slijede nakon ove scene nisu dogaaji na onom ve na ovom, naem svijetu. Sudionici treeg ina su ivi ljudi u svijetu u kojem je smrt skinuta sa dnevnog reda. Svoju anti-dramu elava pjevaica Ionesco zavrava tako to Martinovi govore replike koje su na poetku komada govorili Smithovi, zatvarajui time svijet svojih junaka u pakao graanskog salona ili vic krune strukture. Svoju aljivu igru Leonce i Lena Bchner zavrava najklasinijim moguim happy endom, koji moda traje sve do danas. U zavrnoj sceni ovog komada kralj pita Valeria: ko ste vi? Umjesto odgovora, Valerio skida maske jednu za drugom i govori: znam li ja to? Zatim Valerio predstavlja nae naglaeno ive ljubavnike, Leoncea i Lenu: oni su nita osim umijea i mehanizma, ljepenke i opruge; imaju ispod nokta oprugu od rubina i kad se pritisne, mehanika radi punih pedeset godina; to su osobe savreno uraene da ih se uope ne bi moglo

243

razlikovati od drugih ljudi kad se ne bi znalo da su one puka ljepenka... Bjeei od vjenanja, Leonce i Lena stignu tano tamo odakle su eljeli pobjei. Njih dvoje skidaju maske i to prepoznavanje najvie iznenadi njih same. Prepoznavanje kao dramska radnja spaja i dva vremenska trenutka. Leonce i Lena koji su u tom trenutku trebali biti na vjenanju, prepoznaju sebe upravo u tom trenutku na tom istom vjenanju. Senilni kralj Peter kao jedna vrsta uasavajue parodije Starca-Vremena, nakon to se vjenanjem ispunjeni volja njegova, predaje Leonceu vlast i odlazi sa svojim vijeem nesmetano misliti. Vrijeme, dakle, kao da je ve ukinuto, zato Leonce moe rei Leni kako e razbiti sve satove, zabraniti kalendare, a zemlju e okruiti sabirnim ogledalima, da nema vie zime... Valerio govori o kazni za onog ko bude radio... Vjetaki svijet u kojem ostaju likovi ovog komada stvoren je, dakle, pomou tehnike. Oni ostaju u svijetu u kojem se ukida vrijeme, ukida se stvarna razlika meu ljudima, ukidaju se ideje o ekonomskim i socijalnim problemima, oni ostaju u infantilnom svijetu u kojem je politika djeija igra, a ljudi su lutke i igrake. Nije li taj svijet pomalo na svijet, nije li to moda vjetaki raj, bestjelesni virtuelni svijet interneta koji od nas zahtijeva komunikaciju putem nicknamea (maske) umjesto imena (lica) i koji eli jezik svesti na informaciju, u potpunosti mu oduzimajui emotivnu funkciju i pojedinanost govora? Je li taj raj moda beskonani svijet interneta u kojem imamo iluziju povezanosti sa svim osim sa sopstvenim ivotom? Leonce takoer na kraju kae da e oni moda napraviti teatar. Ako se likovi na sceni zatvore u vjetaki svijet, u kakvom poloaju onda ostajemo mi - publika? Moda je to svijet u kojem umjesto teatra imamo reality show kao svjedoanstvo o oajnikoj elji za mogunou skidanja maski. Ili je to konani ishod one elje za virenjem kroz kljuaonicu koju je promovirao naturalistiki teatar polovine devetnaestog stoljea, isti onaj teatar koji je Bchnera tako velikoduno odbio otkriti, moda i zbog toga to se taj teatar bojao samoga sebe? Moda je to uasna parodija onog Antoineovog izbora diletanata koji govore prirodno jer ne znaju govoriti teatralno? Svijet reality showa jeste svijet ljudi koji glume da ne glume. Realnim svijetom se, dakle, danas smatra dobrovoljno zatvaranje gomile ljudi koji se meusobno uope ne poznaju, i to zatvaranje u nekada intimni prostor kue koji se u svakom trenutku nadzire

244

kamerama. Pritom, publika svojim glasanjem odluuje o tome ko e od uesnika biti izbaen iz te i takve realnosti. Govori li nam moda ovo suvremeno kamenovanje iz udobnosti naih fotelja poneto o bliskosti izmeu suvremene slike smrti i realnog, kamerom posredovanog ivota? Virimo li jo uvijek u svijet koji ostaje iza Leonceovih ogledala, jesmo li samo otuni posmatrai jedne aljive igre?

Divno ubistvo, lijepo ubistvo, pravo ubistvo

Na vanost nas posmatraa upuuje i slika svijeta u kojem ostaje mali Christian, nakon to se zavri posljednja Bchnerova drama Woyzeck. Ta je drama sauvana u nekoliko varijanti, scene u njoj su dramturki dovrene cjeline. U centru drame nalazi se vojnik Woyzeck, koji zbog svog siromatva ne moe dobiti ak ni dozvolu da se vjena sa Marie, enom sa kojom ivi i ima dijete. Da bi mu porodica preivjela, Woyzeck brije Kapetana i postaje objekat nauke: zbog istraivanja koje na njemu izvodi Doktor, Woyzeck mora zadravati mokrau, a ve etvrt godine jede samo graak. Na jednom mjestu svoj socijalni status Woyzeck povezuje sa metafizikim planom govorei Kapetanu da bi siromasi ak kad bi i na nebo dospjeli, morali pomagati kod grmljavine. (Kapetan. Woyzeck) Dramaturkom matricom komada mogao bi se smatrati ljubavni trougao Woyzeck Marie Tamburmajor, taj trougao se razrjeava Woyzeckovim ubistvom svoje nevjenane ene. Meutim, u ovoj drami ne borave klasini likovi ve tipovi diskursa, moglo bi se rei da je to drama koja uvodi sve mogunosti dananjeg miljenja o ovjeku. Onako kako se misterija bavila otkrivanjem tajne svijeta tako se Woyzeck bavi otkrivanjem tajne ovjeka. Naprimjer, u sceni Gostionica Prvi kalfa daje odgovor na pitanje emu ovjek i zato je ovjek stvoren, nudei nam sliku ovjeka reduciranog na lana potroakog drutva: Ali, zaista, zaista vam kaem, od ega bi ivio ratar, drvodelja, obuar, lijenik, od ega bi svi oni ivjeli da Bog nije stvorio ovjeka? Od ega bi kroja ivio da Bog nije ovjeku usadio osjeanje stida, od ega vojnik da ovjek nema potrebu da ubija? Kapetan u dramu uvodi perspektivu ovjeka vienog kroz drutveni ugovor, on ga definira kao bie vrline, dobra, razuma, izgovarajui valjda sve predizborne slogane naeg doba. Doktor uvodi perspektivu naunog optimizma, koja se u sce-

245

ni Trg. Tezge. Svjetla komentira Izvikivaevim pozivom ljudima da dou i vide napredak civilizacije, jer sve napreduje, konj, majmun, kanalska tica. U sceni Marie s djevojkama pred kunim vratima Baka pria antibajku o djetetu koje ostaje samo na svijetu. Sve je bilo mrtvo i poto nikog vie nije bilo na svijetu, a mjesec ga je gledao prijateljski, to dijete ode na nebo. Meutim, mjesec je bio komad gnjilog drveta, zato dijete ode na sunce, a sunce je bio usahli suncokret, zvijezde su bile male zlatne muice. Kad se vrati na zemlju, dijete vidi da je zemlja kao poharani hangar. Ono ostaje sasvim samo, jo uvijek sjedi i plae. Ova Bakina pria o raspadu organske materije i slika svijeta koju nam ta pria nudi, uasno podsjea na pesimistina predvianja o budunosti nae planete. Osim to u ovaj komad uvodi kranski podtekst, jer ona dijelom jeste aluzija na Djevicu Mariju (ima vanbrano dijete Christiana, u nekoliko scena ita Bibliju) ali i na Mariju Magdalenu (u jednoj sceni kae: Spasitelju, elim ti mazati noge), Marie uvodi princip prirode svjesne sebe, povezujui se tako sa Woyzeckom koji u svijet drame uvodi istu prirodu. Woyzeck prvo Kapetanu, a zatim i Doktoru govori: nama samo tako nadoe priroda. Veze koje Woyzeck uspostavlja sa organskim svijetom tretirane su u radikalnim slikama. U sceni Unutranjost kuice Izvikiva pokazuje dresiranog konja i govori: vidite ova stoka je jo priroda, neiskvarena priroda! Kao komentar na to, u sceni Profesorovo dvorite, Doktor nareuje Woyzecku da mrda malo uima za gospodu. Zatim govori: ovo je prelazni oblik prema magarcu... Meutim, kako je primijetio Karahasan, Bchner prvi u evropskoj drami razbija dramski lik, predstavljajui ovjeka ne kao sistem nego kao zbir osobina koje ne samo da mogu biti proturjene nego mogu biti i bez ikakve veze ili odnosa. U skladu s tim, Woyzeck, kojeg porede sa ivotinjom, u pojedinim scenama filozofira, govori dijelove iz Biblije, izgovara proroanske replike... Ovaj radikalni okvir karakterizira i Woyzeckovu vezu sa prirodom koja see od onog to se nalazi ispod zemlje pa sve do onog na nebu. U sceni Otvoreno polje. Grad u daljini, Woyzeck kuckajui nogom po zemlji Andresu govori: uplje, uje li? Zatim, Kapetanu govori: jeste li vidjeli u kojim sve figurama gljive rastu iz zemlje? Kad bi se to moglo itati. Meutim, Woyzeck govori i o nebu: Gospodine doktore, jeste li ve vidjeli neto od dvostruke prirode? Kad sunce stoji u podne i sve izgleda kao da e svijet planuti, uo sam kako mi govori jedan strani glas. Ili Ka-

246

petanu: pogledajte ovo lijepo, tvrdo, sivo nebo, ovjek poeli u njega zakucati kuku i objesiti se o nju... Ovakvim uvoenjem prostora putem izrazito emotivne perspektive lika, tretiranjem prirode kao zamjene za metafiziki okvir, Bchner u Woyzecku kao da najavljuje drame Antona Pavlovia ehova, drame koje valjda predstavljaju najbolji dokaz o ogranienjima graanskog teatra zasnovanog na geometrijskoj slici prostora. Jo nam poneto Bchner najavljuje ovim svojim komadom. Stvarni Woyzeck po zanimanju je bio frizer, Bchner mu daje da bude vojnik. Izvikiva govori: Majmun je ve pravi vojnik, to jo uvijek nije ba puno, najnii stupanj ljudskog roda. Bchnerova intervencija u stvarni dogaaj, kao i veza koju ovaj komad uspostavlja sa kranskom misterijom, kao da upozorava na to da e dvadeseto stoljee ubiti ovjeka, onako kako je devetnaesto stoljee ubilo Boga. Ovim komadom Bchner kao da najavljuje svjetske ratove koji e uslijediti, ratove koji e omoguiti onu Krleinu sliku: Svake druge sezone dvadeset miliona mrtvih Hristosa. Uostalom, ini se da komad Woyzeck dovodi u pitanje samu mogunost drame u naem svijetu. ovjek eksperiment nauke, vojnik Woyzeck, ubija svoju enu i majku svoga djeteta, ostavljajui to dijete u krilu idiota. Drama koja govori o potpunom raspadu svijesti i svijeta centralnog lika, drama o ovjekovom simbolikom raspeu, zavrava konstatacijom sudskog posluitelja o divnom, lijepom, pravom ubistvu, kakvo odavno nismo imali. Sjetio sam se Woyzecka prije par godina kada sam na televiziji vidio snimak hladnokrvnog pogubljenja srebrenikih djeaka, snimak na kojem se snimatelj ali na tehniku, strahujui da baterija na kameri moda nee izdrati. Gledajui televiziju, jedna majka je prepoznala svog sina, i tako konano saznala njegovu stranu sudbinu. Nije li to ostavtina Bchnerovog Woyzecka: ta smrt je za jednog ovjeka najemotivniji i najpatetiniji zamislivi dogaaj, a za drugog ovjeka je: divno, lijepo, pravo ubistvo, kakvo odavno nismo imali? (Ako je istina da se video-kaseta sa snimkom ovog pogubljenja jedno vrijeme mogla iznajmljivati u nekoj videoteci u Srbiji, pretpostavljam da je bila zavedena upravo pod ovim nazivom.) Moderna drama, kako kae Peter Szondi, nastaje u renesansi kada ovjek u dramu ulazi kao ovjek-izmeu-drugih-ljudi, pri emu se ovo izmeu ini sutinskom sferom ovjekovog postojanja, najvanijim njegovim odreenjem. U skladu

247

s tim, Bchnerove drame postavljaju niz pitanja. Ako se ono Szondijevo izmeu toliko razmaklo da vie nemamo zajedniki pogled ni na injenicu ljudske smrti, da li je danas mogua moderna drama koja je podrazumijevala makar minimalni fond zajednitva meu ljudima? Moe li imati legitimnog nasljednika pisac koji bolnim pitanjem o cjelovitosti ovjeka postavlja i pitanje o mogunosti smisaonog zaokruivanja forme koja se zasniva na odnosu ovjeka prema drugom ovjeku? Da li je Bchner svojim dramama dovrio modernu epohu i jesu li svi koji pokuavaju pisati drame u dananjem svijetu samo njegova kopilad? Sasvim u skladu sa paradoksima vezanim za Bchnera, njegov komad koji postavlja pitanje o mogunostima dovravanja klasino miljene drame i sam je ostao nedovren. U svom tekstu Melankolija poetka, Karahasan pie: Kad to ne bi zvualo odve poetino, rekao bih da u Bchneru poinje kraj... Pored melankolinih poetaka, Karahasan nabraja i paradokse koji idu uz Bchnera. Pisac koji u svom revolucionarnom pamfletu Hesenski zemaljski glasnik formulira credo svih revolucija koje su uslijedile nakon Francuske (misli se na onu uvenu reenicu: Mir kolibama!), nerado je izvoen u revolucionarnim reimima. Dok eka da mu policija pokuca na vrata zbog pozivanja na revoluciju, Bchner pie dramu o propasti svih revolucija. ovjek koji je ivio svega dvadeset etiri godine i uradio dovoljno za nekoliko ljudskih ivota, napisao je najuzbudljivije reenice o dokolici. Strastveni student egzaktnih nauka, iskazuje svoju skepsu prema ljudskom razumu i nauci... U govoru koji je odrala povodom dodjele Bchnerove nagrade, Christa Wolf kae: Bchner je vidio: znak nadolazeeg doba bio je paradoks. U paradoks, ini mi se, spada i jedan podatak iz policijske potjernice objavljene 18. VI 1835. godine, raspisane za studentom medicine koji je izmakao sudskoj istrazi o njegovom indiciranom sudjelovanju u radnjama izdaje drave. Naime, u za to predvienoj rubrici, kao posebna obiljeja graanina Georga Bchnera navodi se: kratkovidost.

248

Tatjana Juki

MELANKOLIJA I PISMO NEPOZNATE ENE: AUSTIN, CAVELL, DERRIDA1

Ovo pismo (pismo, recimo, o melodrami i melankoliji kod Stanleyja Cavella, kao programskim figurama filma, filozofije i psihoanalize) od poetka se grana u razgovor s malenim sablastima. Ve to, to sam upravo napisala, u stanovitom je smislu melankolino, jer sm moj glas iskrsava ovdje u asu dok priznajem da se ovaj tekst formira kao seansa. Moj glas, dakle, ve je unaprijed melankolian. To, meutim, otvara skandaloznu mogunost, presudnu za moje itanje Cavella: a ta je da je melankolija moda manje interesantna kao patologizacija prolosti, ili pak kao alovanje patoloki zatoeno unutar relacije koja je u meuvremenu izgubila na vrijednosti, a vie kao pozicija gdje se biljei neproradivo glagolsko vrijeme unaprijeda, vrijeme ne anamneze ve onoga to bi za Freuda bilo hipomnestino, vrijeme naspram kojega se sva druga glagolska vremena pozicioniraju kao genealoka fantazija ili fantazma. Uostalom, ta je pozicija konstitutivna za samo pismo ono, dakle, to upravo piem jer su u mome materinjem jeziku in i proizvod pisanja (ono to Cavellov jezik opisuje kao writing) neodvojivi od pisma kao epistole, gdje su in i proizvod pisanja anrovski zadani sablau tebe, sablau itatelja. Tome bi se, dodue, moglo prigovoriti da je svako pismo (writing) zadano sablau tebe, kao itatelja, i to upravo sablasnou toga tebe. Tono; u tome sluaju, pismo (Cavellu, letter) anrovski je zadano iskrsavanjem te sablasti, onakvim radom sablasti koji sebe/tebe ne moe nego ustrojiti kao seansu. Rezultat je toga da moje pismo uvijek ve unaprijed skandalizira ono to je u sablastima svedivo na obeanje i potencijalnost odnosno, moje pismo (u onoj mjeri u kojoj se jo dri svoga materinjeg jezika) uvijek je i to prije svega, obeanje skandala. Zauzvrat, Cavellov jezik biljei trag toga skandala u svome pismu (letter): jer letter je pismo, ali i slovo, trag zapisa. Kao
1

Ranija verzija ovoga teksta objavljena je u Quorumu, 5-6/2009.

249

2 Cifra je, etimoloki gledano, istodobno znak i praznina gdje se znak uspostavlja: dolazi od arapskoga sifr, kao cifre i kao nule. Cifra zato, kae J. Hillis Miller, zauzima prazno mjesto, ali je takoer svaki broj od jedan do beskonanoga (2004: 124). Istodobno, sama je etimologija opisiva kao ifra ili cifra, kao svojevrstan lingvistiki 0+1: jer etimologija je minijaturna povijest o praznosti i zaboravu porijekla, o zagubljenim tragovima lingvistike prolosti, no povijest istodobno kadra opisati djelokrug traga kadra, dakle, opisati djelokrug same memorije jezika (v. Juki 2006: 87).

pismo i slovo, letter je uvijek ujedno i materijalni dogaaj ifre, odnosno cifre; kao cifra, ono je uvijek ujedno i nitica, odnosno prazno mjesto toga materijalnog dogaaja, uvijek ujedno i sablasni suplement.2 Moje se pismo, dodue, moda ni ne moe nego ovako granati, ako elim pisati o melodrami i melankoliji kod Cavella. Sam Cavell, naime, trai takvo pismo ili se zapravo javlja kao odgovor na takvo pismo, i to ondje gdje se pismo formira kao sablast, sablast razgovora. (Ovdje, to je vano ve zato to je upravo razgovor jedan od formativnih pojmova Cavellove filozofije.) To pismo od fundacijske vanosti za Cavella jest film Pismo nepoznate ene (Letter from an Unknown Woman, 1948.) Maxa Ophlsa. Ophlsova melodrama pretpostavka je nosivoga argumenta u Cavellovoj knjizi Sporne suze: hollywoodska melodrama nepoznate ene (Contesting Tears: The Hollywood Melodrama of the Unknown Woman) iz 1996. godine: a taj je da je stvaranje filma bilo kao miljeno za filozofiju miljeno da preusmjeri sve to je filozofija rekla o stvarnosti i njezinu prikazu, o umjetnosti i imitaciji, o veliini i konvencionalnosti, o sudu i uitku, o skepticizmu i transcedenciji, o jeziku i izrazu (1996: VII, XII). Drugim rijeima, i kod Cavella Pismo radi fundacijski, jer je od fundacijske vanosti za filozofiju. Nadalje: i kod Cavella se taj fundacijski rad dogaa kao rad sablasnoga, jer je spektralnost filmske slike tehnoloka zadanost filma, odnosno tehnoloka zadanost onoga to film proizvodi kao provokativno i zamislivo. I naposlijetku: upravo u toj strukturnoj spektralnosti Ophlsov film kod Cavella radi zauzvrat, jer se formira u sablasnome tragu koji povlai prema noveli Pismo nepoznate ene (Brief einer Unbekannten, 1922.) Stefana Zweiga. Taj trag sablastan je ve zato to Cavell izriito iskljuuje Zweigovo Pismo iz svoje analize (Ophlsova, filmskog) Pisma. Zweig je figura iskljuenja sve vrijeme, ali iskrsava kao ono ti moga pisma tek na kraju analize Ophlsa, kad Cavell kae da zavrni paragrafi novele Zvijer u dungli (The Beast in the Jungle) Henryja Jamesa bolje mjere Ophlsov film nego pria Stefana Zweiga prema kojoj je adaptiran scenarij (1996: 113) kao da je Zweig i ovdje i na filmu sumjerljiv zapravo sablasnoj figuri melankoline neznanke koja iskrsava da bi opsjela i film i njegovu (psiho)analizu. Ve zato, mogla bih rei, ta je Cavellova ena ne toliko simptom, koliko sinthome sablasnoga kao fundacijske traume

250

filma, psihoanalize i filozofije. I ve zato kao da ima smisla govoriti o Zweigovoj neznanki prije nego to u svome pismu ponem analizirati kako se ona (i) kod Cavella pretvara u sablast. Ne kaem to u pokuaju da preko Zweiga potvrdim neku metafiziku porijekla i prethodnosti, i tako osporim Cavella. Teko da bih to i mogla, uostalom, kad mi se netom uinilo da je Zweig i u Cavellu i u filmu sumjerljiv sablasnoj figuri melankoline neznanke koja opsjeda i film i njegovu (psiho)analizu. Upravo suprotno: inim to prije svega ne bih li od Cavella naslijedila onu poziciju koja me provocira da proizvedem pismo nepoznate ene, i to upravo ondje gdje Cavell dekonstruira metafiziku porijekla i nasljeivanja.

Grananje u Zweiga
Kod Zweiga, nepoznata ena je sablast prolosti koja, kao glas nepotpisanoga pisma, iskrsava poznatome bekom romanopiscu R.-u na sam njegov roendan. R. uokviruje njezinu epistolarnu ispovijest kao figura Zweigove pripovjedne svijesti, ili kao fokalizator, ali je ta svijest tek tanka opna na poetku i na kraju novele, oko goleme mase pisma nepoznate ene. Sama Zweigova pripovjedna svijest, dakle njegov poznati romanopisac (der bekannte Romanschriftsteller, kae Zweig) formira se kao film oko mase pisma, i to kao film, pokazat e se na kraju, koji noveli treba samo zato da ga prome neznankin glas, da se pokae kao medij toga proimanja. Unutar pisma, svedena na Ich-Erzhlung, neznanka samu sebe proizvodi kao kliniki sluaj melankolije: nekoliko puta ona, nepoznata i bezimena, istie da pismo nee poslati dok i ako ne umre da se, dakle, R.-u romanopiscu nee oglasiti kao sablast, dok se ne svede na sablast, s implikacijom da je sama sablasnost svediva (i opet, rei u tako zasad) na glas bez ostatka; s implikacijom, tovie, da je glas zapravo maina evakuacije. Da bi umrla, meutim, odnosno da bi profunkcionirala kao glas sablasti, neznanka prvo mora zauzeti melankolini poloaj ene koja eli umrijeti, to jest ene koja ni ne postoji osim kao iskljuenje ili ispranjenje genealogije. Dogaaj koji e Zweigovu neznanku odrediti kao figuru ispranjenja genealogije (ujedno trenutak u kojemu iskrsava u diskurs svojega pisma, i krajnji dogaaj njezine fabule) jest smrt djeteta koje je zaela s R.-om, a koje R. nije znao, kao to

251

nije znao ni majku svoga djeteta. Dijete je neznanki, naime, bilo jedino preostalo obeanje budunosti s R.-om, jer se njezin ivot i njezina pria od poetka svode na niz iznevjerenih takvih obeanja. R.-a je, pripovijeda, upoznala kad je i sama prestajala biti dijete (kad je i sama, kao dijete, umirala), da bi se rodila kao ena. Premda su se tokom sljedeih petnaestak godina susretali i proveli dvije noi zajedno, svaki put iznova on bi je zaboravljao i svaki put iznova upoznavao kao neznanku, koju e zaboraviti. I zato se skandal njezina ivota ne formira zapravo oko iznevjerenoga obeanja budunosti, ve kao iterativ i ponovljeni zaborav i obeanja i iznevjere. Kako sama nikad nije postojala izvan toga iterativnoga svoenja obeanja na skandaloznu iznevjeru, die Unbekannte radi iskljuivo kao iterativ iznevjerenih budunosti, odnosno kao melankolija. S implikacijom, i opet, da melankolija nije interesantna kao patologizacija prolosti, odnosno kao iznevjereno obeanje budunosti, ve je interesantna ondje gdje se u melankoliji biljei neproradivo vrijeme iterativa, i to kao vrijeme ne anamneze ve onoga to bi za Freuda bilo hipomnestino. Podjednako je simptomatino da die Unbekannte umire nakon smrti svoga djeteta, kao da njezin neuspjeh da odri ono to je u njezinu sinu bilo trajno obeanje nezaborava R.-a odrie ili barem zastire ono to je u njoj sama agencija obeanja (to jest agencija potencijalnosti i spektralnoga, to jest programatskoga, to jest onoga to je u die Unbekannte uvijek samo tehnologija). Ipak, njezin neuspjeh da odri obeanje nezaborava vitalno je vaan za novelu, jer se razotkriva kao neuspjeh zapravo fundamentalan za tehnologiju obeavanja ne samo zato to obeanje definiraju (de-finiraju?) alokrone budunosti koje obeanje anticipira, ve i zato to takva alokronija zakrivljuje sve to R. i die Unbekannte znaju ili mogu znati kao budunost, ili kao kronologiju. To je moda mjesto gdje se uope formira Zweigova novela. To, naravno, ne znai da je neznankino pismo, ili Brief, sumjerljivo njezinu sinu, niti da je pismo u stanovitoj mjeri supstitut za sina, premda su oboje figure za nezaborav R.-a. Prije je rije o tome da tek u asu kad neznanka shvati (odnosno kad bude znala) da obeanje nezaborava pretpostavlja ono to je sablasno a ne historino u tehnologijama postajanja (ukljuujui tu i tehnologiju samoga obeavanja), ona ne moe nego se do kraja pozicionirati kao figura onoga to Cavell naziva unknownness, a to bih ovdje uvjetno prevela kao neznatost. Drugim rijeima, tek se u tome asu neznanka

252

pozicionira kao sablast i pojavljuje se kao glas onkraj groba, kao da je logika neznatosti tehnologija u podlozi obeavanja, ili raanja, ili nezaborava. S tim u vezi, simptomatina je i moda najupadljivija razlika izmeu Zweigove novele i scenarija za Ophlsov film. U noveli, nakon to rodi sina kojega je zaela s R.-om, neznanka postaje prostitutka i odbija udaju. Kod Ophlsa, ona se udaje za drugog mukarca. I filmski brak i knjievna negacija braka tako svjedoe naposlijetku o fundacijskom neuspjehu obeanja, odnosno o neuspjehu kao fundacijskom aspektu obeanja kao da obeanje obeava zapravo jedino vlastitu prekrivost kao da obeanje ni ne moe obeati nita osim neuspjeha. U tome smislu, dakle, samo obeanje je fundamentalno melankolino. Zauzvrat, tu se Cavellov interes za unknownness dodiruje s premisama Freudove psihoanalize: jer Freud, u svojoj studiji o alovanju i melankoliji,3 upravo melankoliju opisuje kao duevni poremeaj gdje psihoanaliza ne moe puno uiniti, dakle, kao poremeaj koji dovodi u pitanje uinak ali time i znanje psihoanalize. Nadalje, upravo ovdje, u tome shvaanju ili saznanju, neznankina se melankolija donekle deparalizira, i proizvodi stanoviti pripovjedni tremor u smjeru melodrame, te zauzvrat samu melodramu razotkriva kao manjkavu terapiju za taj specifini iterativ u podlozi melankolije. Kao da se iterativ kakav melankolija implicira ni ne moe artikulirati osim kao analiza onoga to je u naraciji pogreka ili manjak, s melodramom koja se anrovski organizira oko toga kritinog momenta deparalize. U ovome (kritinom) asu moga pisma bilo bi logino nastaviti s analizom narativne deparalize melodrame. Unato toj logici, meutim, ne elim obezvrijediti intuiciju koja me i dalje vue narativnim pogrekama. Drugim rijeima, jo me privlai stanovita paralitika sila u vlastitome pismu, u poziciji gdje se iterativ otvara dekonstrukciji (ili moda razbatinjenju) kao mnemotehnologija. Melankolija Zweigove neznanke, naime, neodvojiva je od R.-ova iterativnog zaborava, budui da ona ne samo odbija zaboraviti mukarca koji je zaboravlja, ve svoj ivot i izrijekom reducira na taj in nezaborava agenta zaborava same sebe. Znaj, kae ona, da ti ovdje mrtva ena pripovijeda svoj ivot, koji je od prvoga do posljednjeg budnog sata pripadao Tebi (2002: 9); tovie, sama je ta pretpostavka neizreciva i svaka je usporedba preoskudna, upravo zato to si Ti (...)

Trauer und Melancholie, iz 1917. godine.

253

4 Ti to sigurno vie ne zna, ali ja, ja se strastveno sjeam svake pojedinosti, ja se jo, kao da je danas, sjeam onog dana, ne, onog sata, kad sam prvi put za Tebe ula i prvi put Te vidjela. A kako se i ne bih sjeala, kad je time poeo moj ivot? (2002: 10). Nedugo potom, kad je R. prvi put pogleda, u tom se jednom trenutku probudila u meni, nerazvijenoj djevojici, ena, i ta je ena zauvijek pripadala Tebi (2002: 20).

5 Uostalom, to prvostvoreno, ivotodajno bie konstitutivno je nesposobno zapamtiti tajnu svoga stvaranja: ta je konstitutivna nemogunost da se zapamti vlastito stvaranje (ili stvorenje) nuna pretpostavka njegove metafizike. Istom mjerom, Zweigov R. zaboravlja svoj roendan; neznanka ga ne zaboravlja ona ritualno slavi roendan R.-a, kao agenta same sebe svake mu godine alje bijele rue, kao podsjetnik da se roendan ne zaboravlja.

za mene bio sve, cijeli moj ivot (2002: 22, kurziv T.J.). Ta je redukcija unekoliko nuna da bi se Zweigova neznanka uope proizvela, jer implicira nezaborav vlastitoga raanja: agent njezina zaborava, kae ona, ujedno je i agent njezina raanja, kao ene.4 Ako je tome tako a Zweigova pripovjedaica tvrdi da jest tada je sama melankolija opisiva ne samo kao figura nezaboravne zaboravljene neznanke, ve naprosto kao figura ene. Odnosno, ena je generiki (anrovski) zadana kao nezaboravna zaboravljena neznanka. Nadalje, implikacija toga iterativnog zaborava jest i da ena upravo zbog te melankoline zadanosti ne moe zaboraviti in ili as vlastitoga roenja. I opet odnosno, ena ne moe zaboraviti in ili as da se tako raa; zbog toga nezaborava, raanje eni nije poetak (koji, da bi bio poetak, trai radikalan zaborav onoga to mu prethodi, i zato je jamstvo nekoga porijekla), ve sinthome tehnologije, ondje gdje sinthome upuuje na tehnologiju kao program postajanja, odnosno ona pro-gramatika pozicija iz koje se proizvode razliite varijante prolosti, sadanjosti i budunosti. Gotovo da bih mogla rei, ena se tako raa da bi i sama mogla raati. Mogla bih ovdje, pored Zweiga, parafrazirati ginogenetski naslov jo jednoga Cavellova omiljenog anrovskog filma: Adamovo rebro Georgea Cukora (Adams Rib, 1949.). ena se ne stvara iz metafizike Boje rijei, ve iz rebra; radi se, dakle, o nezaboravljenome raanju iz nekoga dijela koji je prvostvorenom, ivotodajnom biu zaboravan i zaboravljen.5 Taj se ivot ne stvara, ve se daje svediv na tehnologiju proizvodnje ivota. To je, uostalom, i njegov etimoloki zalog, ondje gdje je etimologija malena povijest o praznosti i zaboravu tragova lingvistike prolosti, no kadra opisati djelokrug traga, pa onda i djelokrug same memorije jezika: Eva je na hebrejskome i ivot, i rebro, i ime novostvorene nepoznate ene. Drugim rijeima, Evin je ivot pro-gramatian; Eva ne imenuje ivot, ve presezanje ivota prema (mnemo)tehnologiji. Zato diskurs Zweigove ene ima smisla upravo gdje je svediv na melankoliju (kao simptom istom mjerom opisiv ovdje i kao sinthome, ondje gdje je neznanka pro-gramatina): mogla bih rei, ona se ni ne moe stalno ne ponavljati, jer je pozicija iz koje govori svediva na nezaborav zaboravljanja. Njezin je jezik bazino redundantan, sve dok ta redundantnost ne stvori bazu za zamuckivanje, aliteraciju, stanoviti mrmor jezika u kojemu uvid u nekakav gramatiki ustroj jezika ustupa

254

mjesto naslutu jezika kao programatikoga stroja.6 Ve se zato Zweigovu romanopiscu R.-u na kraju novele ona ni ne moe ukazati kao slika, ve ga poinje progoniti kao daleka glazba (2002: 82). tovie, upravo u tome asu neznanka dekonstruira same konceptualne granice pripovjedne svijesti ili fokalizacije. Zweigov fokalizator identificiran samo kao inicijal R., i kao poznati romanopisac7 - pokazuje se tek poroznom narativnom opnom za pismo nepoznate ene. Ona ga, naime, evidentno poznaje bolje nego to on zna samoga sebe, meu inim ve i zato to njemu, tako prepoznatome, i nakon te ispovijesti ona ostaje sjeanje (...) tako nejasno i pobrkano, kao to kamen svjetluca i bezoblino drhe na dnu tekue vode. To sjeanje nije ak ni sjena, ve se umnaa u pluralne sjene koje struje, ali se nisu oblikovale u sliku. Osjetila su mu se neega prisjeala, ali nisu se mogla dosjetiti (2002: 82).8 Kraj Zweigove novele otvara tako fundamentalna pitanja naratologije, prije svih pitanje sablasnoga u konstrukciji samoga pripovjednoga glasa. Pitanje je to ne bez vanosti za itanje Cavella, primjerice za itanje njegovih vlastitih Passages (s glasnim avetima razliitih Benjaminovih prolaza i dveraca), kad kae: Kako je imati glas ili potpis uope podnoljivo, glas koji nam stalno bjei, ili nam ga kradu?; i, to je narav sile koja jeziku doputa ne samo da znai ili tvrdi, ve i da trpi i izvodi?; ta mi ve poinju zvuati kao pitanja opere (1995: 65).9

Zweigova neznanka ovdje trai za sebe filozofiju Gillesa Deleuzea, ali to pismo o neznanki i Deleuzeu tek trebam napisati to fantomsko pismo koje, pouzdano znam, ne mogu zaboraviti. Za poetak: zamuckivanje i mrmor jezika Zweigove neznanke odgovaraju deliriju jezika kakav Deleuze opisuje u Kritici i klinici (Critique et clinique), kad govori o romanima Sachera Masocha. U tome smislu, Zweigova novela pozicionira se kako spram Deleuzeova vrednovanja specifinosti austrougarskog kulturnog i politikog aparata (kao platforme za revolucionarno), tako i spram Deleuzeova opisa ene kao devenirfemme (takoer platforme za revolucionarno).

Zaboravi roendana
Te glasne aveti sada me ve nuno vraaju poetku vlastitoga pisma, to se sada i sam razgranao u sablast nuno ve zato to je takav iterativ pretpostavka melankolije i sinthome pisma, ondje gdje je to pismo, Cavellu, letter. I gdje mu je Brief: ono je cifra svoga porijekla u drugome jeziku, koji kod Cavella kao sablast leluja moda najoitije na onome mjestu gdje govornik toga jezika, Max Ophls (kao onaj koji to pismo, Brief, prevodi u letter hollywoodskog filma), iskrsava kao Ophuls, bez dijakritika. Upravo to mjesto gdje u Cavellovu Ophulsu iskrsava sablasni suplement ifre kao cifre (i obrnuto) otvara se kao prolaz za ostale sablasti, pa tako i one u Brief: jer u engleskome, u Cavellovu jeziku, brief oznaava ono to je kratko, asovito, trenutano, ali i zapovijed i uputu. I opet, mogla bih rei, da brief zato kod Cavella otvara uski, asoviti prolaz u sablasni

255

Moglo bi se rei da Zweig R.-a identificira prije svega, ili ak jedino, kao sablasni suplement glasa, epistolarnoga (nepoznate) nje, ali i glasa sebe kao poznatoga romanopisca. On je kod Zweiga samo der bekannte Romanschriftsteller R. (1970: 125); on je, dakle, svediv na sablasni suplement inicijalnoj, kapitaliziranoj cifri u Romanschriftsteller, romanopisac. Drugim rijeima, R. je 0 ondje gdje je Romanschriftsteller opisiv kao 0+1. (Isto kao to je novela moda opisiva kao 0 u fantomskom porijeklu 0+1 romana kao anra. Uope, pitanje sablasnoga suplementa u porijeklu romana kao anra, posebno u poziciji pripovjedaa u romanu, priziva u pamet razliite aveti iz Benjaminovih Iluminacija, posebno fragmenata v i xi). Taj sablasni suplement i ta sablasna svedivost u hrvatskom prijevodu nestaju ondje gdje iz prijevoda nestaje roman; ovdje, R. je poznati pisac R. (2002: 5).
7 8 Kod Zweiga: Schatten strmten zu and fort, aber es wurde kein Bild. Er fhlte Errinerungen des Gefhls und errinerte sich doch nicht (1970: 163). Ovdje se nekakva subjektna aktivnost sjena (iz prijevoda) pokazuje kao es u predporijeklu slike, kao njezina hra onkraj subjektne aktivnosti. Isto kao to se prisjeanje osjetila nazire kao konceptualna granica okvira unutar kojega sebe pamti romaneskni R.

hermeneutiki futur upute, ondje gdje se u tome futuru proizvodi smo obeanje neke kasnije kronologije. To moda mogu rei ve zato to takvu uputu daje sm Cavell, kad engleski jezik opisuje kao svoj jezik, ali ne i jezik svoga oca. Otac, naime, jest otac jedino ako daje uputu prema kojoj bi se trebala oblikovati budunost; drugim rijeima, otac je otac jedino kao figura upute, jedino kao obeanje kasnije kronologije. Ipak, upravo zato, otac u nekakvome futuru ili za nekakav futur moe iskrsnuti samo kao sablast usporediva s Ophlsovim dijakritikom. Naravno, takav djelokrug oca podsjea na moda najpoznatijeg melankolika svjetske knjievnosti, na Hamleta i na njegova oca: oca koji daje uputu i moe se pojaviti samo kao sablast, i to sablast koja se u komadu i za komad prvi put ukazuje ponovo, kao iterativ. Usto, upravo je takav Hamlet scena instrukcije, dakle upute, i za psihoanalizu (pojanprije kod Lacana, i to ondje gdje Lacan tei naslijediti Freuda, oca psihoanalize), i za filozofiju (na primjer kod Derride, i to ondje gdje Derrida tei naslijediti Marxa, kao obeanje filozofije). U tome smislu, Hamlet je scena instrukcije i za Cavella, filozofa zainteresirana za psihoanalizu, protegnut ovdje na sablasno u djelokrugu samoga glasa, te u djelokrugu naracije. Cavell tako kazuje da mu je otac datum svoga roenja izmislio kad je kroio na tlo Amerike, ali, isto tako, da je otac u svojoj amerikoj zajednici bio poznat kao pripovjeda na jidiu:
Ako je i izmislio tu priu s datumom roenja, to je barem jednako toliko zanimljivo kao da se to i zaista dogodilo. Tu sam priu uo rano, kad i onu da on i njegova braa ne znaju tone datume, pa ak ni godine, kad su se rodili. Drim se toga njegova dara za improvizaciju kao protuotrova za sve one razloge zbog kojih ga mrzim. Ne mislim samo da se time koristim kao podsjetnikom da mi je do njega stalo i da za njim alujem. Mislim da bi unitenje te njegove vrijednosti u mojim oima znailo unititi neto to uvam kao neto to mi je vjerojatno ostavio u naslijee. Mislim takoer da me to podsjea zbog ega je on mene mrzio, zato, na primjer, to je moj engleski bez naglaska. Je li to uvjerljiv razlog za mrnju? Recimo da je to znailo da je moja budunost, za razliku od njegove, otvorena. Naravno da je upravo tu razliku i elio (2006: 775).

Ovdje bih prola prema daljem pitanju, a to je: kako kraj Zweigove novele otvara pitanje sablasnoga kao pitanje dekonstrukcije kronologije i nasljeivanja?10 inim to ve zato to se zapravo jo nisam odmaknula od poetka svoga pisma, u ko-

256

jemu sam se obavezala dosezati, ako ve ne dosegnuti Cavella, premda mi se sve vie ini da Cavella doseem kao nekakvu glosu na, pokazuje se, problem pisma nepoznate ene. Istom mjerom, inim to i zato to u svome kao pismu nepoznate ene ne mogu ne priznati da sablasti toga pisma, pa onda i sablasti samoga batinjenja, batinim iz Jacquesa Derride, i to u onoj poziciji u kojoj Cavell jezik svoje filozofije batini iz Johna Langshawa Austina, oca teorije govornih inova. To mi je ovdje vano jer je upravo Austinova teorija govornih inova pozicija koju i Cavell i Derrida rabe kako bi opisali djelokrug filozofije, ili moda prije rad filozofije, ali ponajprije sablasno njezina futura. Derridi, Austin je nuan za opis djelokruga obeanja, inae primjernoga Austinova performativa, te vremena obeanja, kao sablasnoga vremena, vremena seanse, vremena izglavljena iz povijesti. Tek u svjetlu Austinove teorije performativa dobiva na vrijednosti obeanje kod Marxa (meu inim, i zamisao o revoluciji kao obeanju onoga u dolasku), i to ondje gdje se obeanje karakteristino za Marxovu filozofiju da izluiti kao obeanje filozofije uope, pa onda i kao aparat onoga to je u filozofiji politino. (Svakako je indikativno da u svjetlu Austinove teorije performativa na vrijednosti dobiva i marksizam Waltera Benjamina, te Benjaminov naglasak na mesijanskoj prtljazi obeanja revolucije.)11 Cavellu, Austinova teorija govornih inova pretpostavka je za raspravu kako o filozofiji jezika, tako uope o jeziku filozofije, ondje na primjer gdje je sam jezik filozofije platforma za ono to Cavell naziva moralni perfekcionizam perfekcionizam koji odgovara tenji za pozicijom dosezivoga ali nedosegnutoga. Naravno, ta pozicija strukturno je bliska Derridinoj viziji Marxa; ipak, Cavell je vezuje prije svega na tekstove R. W. Emersona, te na sablasti Emersona u Nietzscheovim tekstovima. U onoj mjeri u kojoj ta pozicija odgovara Emersonovu projektu Amerike, Amerike konstitutivno osovljene oko potrage za sreom, i Cavell radi s onim to je u filozofiji politino. Uostalom, uope Cavellov interes za hollywoodsku melodramu neznanke potaknula je njegova ranija studija o potrazi za sreom, Pursuits of Happiness, iz 1981. Melodrama neznanke, naime, opisuje neuspjeh potrage za sreom, sada kao primjerna pria o neuspjehu projekta kakav je i politiki projekt Amerike, te o neuspjehu obeanja koje je za Ameriku konstitutivno. Zbog svega toga posebno je interesantno ono mjesto, i to u Passages, gdje Cavell tei pokazati da Derrida prilazi ili prolazi Austinu onako kako neznanki prilazi Zweigov romanopisac R.

Glasne aveti Cavell u svome tekstu o Benjaminu naziva signalima i afinitetima. Simptomatino, njihova intervencija poklapa se s radom melankolije i pokretnih slika. Vidi Cavell 1999.

10 Pitanje je to zapravo koje naratologija ukljuuje, ako ve mora izii na kraj sa sablasnim u konstrukciji samoga pripovjednog glasa.

11 Premda je interes za Austina obiljeio velik broj Derridinih studija, konzekvencije toga interesa moda su najevidentnije upravo u Sablastima Marxa, iz 1993. godine (Spectres de Marx. Ltat de la dette, le travail du deuil et la nouvelle Internationale).

257

12

Vidi Cavell 1995: 50-52.

Cavell, naime, kae da se kod Derride vidi da nije doitao Austina, jer njegova lektira odaje da je itao samo How To Do Things With Words, ali ne zna za raniju Austinovu teoriju, o isprikama, i kasniju, o oponaanju (odnosno o neiskrenosti, kako je zove Cavell). Dok ova potonja i prema Austinovu priznanju konstituira najnevaniji Austinov prilog filozofiji jezika (pa je dakle nekakav suviak u odnosu na poziciju koju konstituira How To Do Things With Words), Austinova teorija isprike ono je mjesto iz kojega se raa teorija govornih inova. Mogla bih, dakle, rei da Derrida zaboravlja roenje Austinove filozofije jezika upravo ondje gdje je Austinova teorija govornih inova pretpostavka onoga to sam govori odnosno, parafraziram li Zweigovu novelu, da Derrida zaboravlja svoj roendan ondje gdje ga Austin pamti kao in raanja vlastite filozofije. Kad ve Cavellova Derridu usporeujem s Zweigovim R.om, taj se zaborav odnosi dijelom i na R.-ov sistemski zaborav sretnih stjecaja koji ga spajaju sa neznankom, koju e R. potom zaboraviti, moda upravo zato da bi se u tome sistemskom zaboravu iznova potvrdila vrijednost sretnoga stjecaja. Zauzvrat, sretni stjecaji konstituiraju za neznanku vrijeme ponovnoga raanja sebe kao ene, moda upravo zato da bi se u tome opetovanome raanju ena potvrdila kao rei u tako zasad tehnologija same revolucije. Cavell tako citira Derridu kad ovaj kae da Austin vrijednou sile ponekad [supstituira] vrijednost istine. Austinova filozofija jezika, meutim, kae Cavell, raa se upravo iz Austinova napora da zadri vrijednost istine, i to time to koncept istine supstituira ne silom (force), ve sretnim stjecajem (felicity) sila bi u tome sluaju bila supstitut ne za istinu, ve za znaenje. Krivo pozicioniravi silu, Derrida kod Austina promauje i pozicije sretnoga (felicity) i nesretnog stjecaja (infelicity), jer ih shvaa kao fundacijske promaaje jezika koji su unekoliko izvan jezika, a ne kao pretpostavku same potencijalnosti jezika. To je pozicija koju, smatra Derrida, promauje sam Austin, pa tako Derridin Austin odbija, odgaa ili iskljuuje opu teoriju [koja bi preispitala], kao esencijalni predikat, vrijednost rizika izloenosti [jezika] nesretnom stjecaju. To je, meutim, kae Cavell, pozicija koju zapravo promauje sam Derrida, jer upravo tu nesreu Austin analizira u ranijem eseju o isprikama.12 Nije pritom sluajno to upravo u analizi toga promaaja i te nesree Cavell trasira mogunost da se Austinova filozofija jezika proita kao kritika teorija tragedije, jer upravo isprika, kako je vidi Austin, ukazuje

258

na neprekidnu, neokonivu ranjivost ljudskoga ina (1995: 53).13 Pozicija je to, dodala bih, koja istodobno navijeta, ili zavijeta, Cavellov interes za melodramu neznanke, ondje gdje melodramu navijeta ili zavijeta melankolija kao neprekidni, neokonivi stjecaj nesree i promaaja. Niti je sluajno to se cijeli taj passage prema Derridi i Austinu otvara paragrafom u kojemu, u zagradi, Cavell kae da tei zavriti knjiicu gdje bi na kraju pokazao kako muki filozofski glas potiskuje enski glas u samome sebi (1995: 42).14 Zauzvrat, ako Derrida prilazi ili prolazi Austinu onako kako neznaki prilazi ili prolazi Zweigov R., moglo bi se rei da Cavell Austinu prilazi ili prolazi kao to neznanka prilazi R.-u. Cavell se, prema vlastitom priznanju, u Austinu raa kao filozof, jer su mu Austinova predavanja bila prilika da se zapita, nekako drugaije nego to sam se to ikad prije mogao zapitati, moe li se govoriti filozofski i misliti svaku izgovorenu rije (1995: 43). Cavell se, mogla bih rei, u Austinu raa kao filozof kad sebe u Austinu prepozna ondje gdje se jezik filozofije raa kao iterativni nezaborav filozofije jezika, premda taj iterativni nezaborav stalno iznova prijeti iznevjerom filozofije kao obeanja budunosti, prijeti dakle seansom filozofije, odnosno svoenjem jezika filozofije na melankoliju. Sinthome te prijetnje, redukcije i iznevjere sam je genitiv u kojemu se jezik i filozofija kriaju kao jezik filozofije i filozofija jezika: genitiv ovdje iskrsava kao fantomska pozicionalnost gdje se kronologija i nasljeivanje, implicitni u genitivnosti, i sami svode na skandaloznu iznevjeru obeanja budunosti, na obeanje iterativa, u dispozitiv koji Gilles Deleuze povezuje s incestom.15 Ne udi stoga to Derridinu prolazu u Austina (koji sam netom usporedila s prolazom R.-a u neznanku, a koji Cavell gotovo da usporeuje s Don Giovannijem)16 Cavell supostavlja figuru Euripidova Hipolita. Hipolit, kae Cavell, Austinovoj filozofiji postavlja pitanje zaborava i nasljeivanja, i to ondje, dodala bih, gdje Austin zaboravlja kao Zweigov R., a Cavell pamti Austina kao to to kod Austina ini nepoznata ena. Austin Hipolita spominje kao instanciju zakletve jezikom, ali ne i srcem: citira ga na engleskom, kad kae, My tongue swore to, but my heart did not (1995: 62). U tome Austinovu primjeru, dakle, Hipolit radi ono to u Austinu, kako ga ita Shoshana Felman, radi Don Juan, i sam figura gdje teorija pretpostavlja pitanja zaborava i nasljeivanja. Taj Hipolit, meutim,

13 Ako Cavell Austinovu teoriju zahvaa kao platformu za kritiku teoriju tragedije, bilo bi interesantno vidjeti kako Cavellova analiza melodrame (i njezine potrage za sreom, njezine Amerike) korespondira s analizama tragedije JeanPierrea Vernanta, posebno ima li se u vidu da Vernant tragediju opisuje kao anr formativan za polis, dakle kao anr eminentno politian. 14

Nije sluajno, naravno, implicira ovdje sretni stjecaj moda upravo ono mjesto u jeziku analize koje promauje, i mora promaiti, nesretni stjecaj melankolije i melodrame.

15 Usp. Deleuze 1993: 108 i dalje. Kad ve govorim o onome to je u filozofiji politino, svakako je simptomatino to Deleuze ovdje incest opisuje ujedno kao pretpostavku revolucionarnoga, te to upravo na tome mjestu povezuje politiki projekt Amerike s politikim projektom Oktobarske revolucije, osovljenim oko Marxa. Usp. 1993: 113. 16 U predgovoru ponovljenom izdanju Skandala tijela u govoru (The Scandal of the Speaking Body) Shoshane Felman Cavell otvara mogunost da Austin nije kao Don Juan fraza koju Felman opetovano rabi za Austina ve da je Don Juan Austinova nemeza, figura za kaos koji eka drutveni poredak u zaboravu Austina (2002: xiii). Zauzvrat, Felman otvara mogunost da sama Cavellova filozofija zavodi kao to to ine njezini Austin i Don Juan (2002: x).

259

Cavell ovdje, mogla bih rei, anticipira potencijalnost zauzvrata unutar Felmanina Don Juana, i unutar Austina kao omiljene figure dekonstrukcije: Austina kakvoga opisuje Judith Butler, kad kae da Felman ne uzima Austina kao suvereni subjekt, upravo zato to ga dri za rije (2002: 121).
16

kae Cavell, i sam je donekle zaboravljen, jer ga Austin pamti iz Platona (onako kako Platon citira Hipolita u Gozbi), a ne iz Euripida. Platonov Sokrat, naime, preuzima Hipolitov glas (kao sablast?) kad eli prestati govoriti, odnosno kad eli ne odgovoriti: ili, mogla bih rei, kad eli zauzeti poziciju izuzea iz govora, doslovno is-prike, ili iz-govora. Ono to, pamtei Platona, Austin zaboravlja jest da Euripidov Hipolit govori o zakletvi jezikom a ne srcem u tenji da kae da ga i unato tome njegove rijei vezuju, da je njima preputen, da se njegova tragedija (njegov identitet, dakle) i sastoji u tome da se tim rijeima ne moe ne prepustiti.16 Fundacijska trauma Austinove filozofije, drugim rijeima, jest zaborav porijekla Hipolitove zakletve u Euripidu, u tragediji. Tome bih zauzvrat dodala (i to opet ondje gdje sm zauzvrat implicira skandal kronologije i nasljeivanja), da su trauma ili skandal Austinove filozofije sumjerljivi fundacijskoj traumi ili skandalu prie o Hipolitu. Sama figura Hipolita, naime, svodi se na porijeklo kao skandal, ili moda na zaborav porijekla, u procijepu izmeu Fedrine/ pomajine nevjere (iznevjerena branog obeanja) i Tezejeve/ oeve nevjerice. Pri emu, a prisjetim li se Deleuzea, nije neinteresantno to se to porijeklo kao skandal, ili pak zaborav porijekla, u sluaju Hipolita realizira kao prijetnja incestom. Pamtei Euripidova Hipolita kao rodno mjesto Austina, ondje gdje ga je zaboravio sam Austin, i to Austin kao figura Cavellova filozofskog roenja, Cavell zauzima mjesto Zweigove neznanke. Kako samo to pamenje ne prestaje remetiti genitivni odnos izmeu filozofije i jezika, to se sam Cavell, kao filozof, ne prestaje sjeati i raati, dok se moda posve ne svede na iterativ te iznevjere budunosti, odnosno na melankoliju. Rijei kojima zavrava svoj passage prema Derridi i Austinu gotovo sablasno zazivaju glas Zweigove nepoznate ene: Recimo tada da cijena to smo jednom govorili, ili komentirali, to smo neto uzeli kao izuzetno (vrijedno panje, tebi na znanje, truda vrijedno), jest govor zauvijek, ulazak u onkraj isprike, preuzimanje odgovornosti za govor dalje, beskrajnu odgovornost otvorenosti odgovoru, odgovorivosti, da bismo uope postali shvatljivi, razgovjetni. Tek u toj preputenosti vlastitim rijeima, kao nemoguim epitafima to najavljuju opratanje u smrti, znam svoj glas, prepoznajem svoje rijei (nerazliite od tvojih) kao svoje (1995: 65).

260

Nezaborav filma
Ta preputenost vlastitim rijeima, kao nemoguim epitafima u najavi oprotaja u smrti, Cavella i opet vraa poziciji Zweigove neznanke: poziciji koja Austina progoni moda kao daleka glazba.17 Zweigova neznanka i njezin nezaborav R.-a zauzvrat anticipiraju smo kretanje Cavellova nezaborava, ondje gdje preputenost rijeima, i opet kao sinthome, probija u fascinaciju pokretnom slikom. Kad govori o tome kako pamti R.-a, naime, neznanka ga opetovano opisuje kao pokretnu sliku i kao figuru obuhvatnoga, neodoljivog pogleda. Drugim rijeima, neznanka je u svojoj prii prije svega gledateljica, a njezina reakcija na R.-a odgovara reakciji gledateljice koja se zaljubljuje u umjetnost pokretnih slika. Ta fascinacija odgovara Cavellovoj fascinaciji filmskom melodramom (nepoznate ene), ondje gdje se upravo u filmu raa filozofija, i opet onako kako se u R.-u raa nepoznata ena. Stvaranje filma, kae Cavell, da ponovim, bilo je kao miljeno za filozofiju miljeno da preusmjeri sve to je filozofija rekla o stvarnosti i njezinu prikazu, o umjetnosti i imitaciji, o veliini i konvencionalnosti, o sudu i uitku, o skepticizmu i transcedenciji, o jeziku i i izrazu (1996: vii, xii). A ako film preusmjerava sve to je filozofija rekla (o stvarnosti i njezinu prikazu), tada je film tehnologija filozofije, sama hra iz koje se filozofija proizvodi. Tako u Ophlsovu filmu die Unbekannte iskrsava i opet kao fantom prolosti koji, kao figura dekonstrukcije fokalizacije, ovdje zadaje sablasni prezent tehnologije pokretnih slika kao hru iz koje se proizvode sablasti, perfekti, prezenti i futuri. Govorim to ne samo zato to melodrama, kao anr, pretpostavlja rad sablasti u paradoksalnom djelokrugu gdje sablasti, kao narativne figure, rade samo u onoj mjeri u kojoj paraliziraju proradu prolosti, odnosno, utoliko to paraliziraju prolost u in prorade. tovie, gotovo bih mogla rei da melodrama radi samo uvjetno, u odnosu koji uspostavlja prema melankoliji, kao narativni pomak u odnosu na sistemsku narativnu paralizu melankolika, odnosno melankoline ene, ako ve govorim o melodrami i melankoliji kod Cavella. Kao figura koju film stalno iznova hvata (ili uzima), ona je u Spornim suzama simptom onoga to film ne moe shvatiti i zauzeti; ona je utoliko sablast samome filmu i samoga filma kao neproradiva slika koja filmu radi ono to film, kao tehnologija pokretnih slika, radi primjerice filozofiji. Svia mi se pri-

17 Cavell tu poziciju daje naslutiti kad Austinovu perlokuciju opisuje kao oblik magije, ugoen za neuvenu i neodoljivu glazbu (2002: xix)

261

18 Svakako je simptomatino to i taj citat iz Deleuzea uzimam iz njegova eseja o mazohizmu, to zauzvrat trai komparativnu analizu mazohizma i melankolije, prije svega mazohizma i melankolije u Freudu (jo jedno pismo koje ne mogu zaboraviti). Naravno, takva analiza nuno je i platforma i za kritiko itanje samoga Deleuzea, posebno ondje gdje se i njegova filozofija formira oko interesa za film i psihoanalizu. Za poetak: interesantno mi je kako Cavellova fascinacija filmskom melodramom otvara mjesto za reviziju Deleuzeova argumenta o filozofskim implikacijama razliitih vrsta zamuckivanja.

tom to mojoj retorici ovdje radi uzetost o kojoj govorim: da film Cavellovu enu uspije uzeti, da ena u filmu bude uzeta, ta bi paralizirana sablast markirala potencijal za uzetost same tehnologije koja pretpostavlja proizvodnju sablasti i pokreta. Stalnim uzimanjem te ene, meutim, film ovdje melodrama zamuckuje kao manjinska knjievnost u opisu Gillesa Deleuzea: to je ponavljanje, grananje, devijacija, tremor ne vie psiholoki, ve lingvistiki, u kojemu jezik see prema svojoj granici (1993: 73).18 Simptom toga uzimanja stanovita je uzetost imena Cavellove knjige, u kojoj se film uzima kao predmet filozofske analize, pa makar taj predmet bio film kao proteza, odnosno tehnologija same filozofije. Contesting u Contesting Tears istodobno je i pridjev i glagolski oblik osporavanja, pa njegove suze istodobno spore i bivaju sporene; drugim rijeima, suze usporavaju proces sporenja. Njihova je tehnologija utoliko tehnologija aliteracije (tehnologije, uostalom, u podlozi njihove jezine proizvodnje u contesting tears), odnosno zamuckivanja koje u-sporava analitike procese veinskih reima kakvi su filozofija ili neosporna knjievnost. I opet istodobno, upravo je to uinak suza u filmskoj melodrami: neznanka suze lui i poluuje, kod gledatelja, odnosno gledateljice neznanka u filmu prestaje biti vidljiva u asu kad sama vie ne moe jasno vidjeti, premda je upravo trenutak plaa onaj njezin trenutak koji film tei zauzeti, kao trenutak vlastite samospoznaje. ena je u Cavellovoj filozofiji utoliko uvijek ujedno i figura melankolije kao fundacijske traume filma i psihoanalize; odnosno, ena je u Cavellovoj filozofiji figura melankolije kao fundacijske traume filma i psihoanalize u onoj mjeri u kojoj su diskurs filma i psihoanalize simptomi melankolije u jeziku filozofije. Narativni rad melodrame, kao kakva malena sablast, iskrsava utoliko u mome vlastitom govoru, kad na poetku kaem da bih gotovo mogla rei; pritom mi je moda manje vana sablasna potencijalnost iskaza koji bi mogao rei, koliko injenica da ta potencijalnost, jo sablasnije nego u konjunktivu, iskrsava u prilogu gotovo, koji je uvijek ujedno i marker finalnosti. Moj glas utoliko se nuno preputa toj poziciji, i eli joj se prepustiti. Ne zato, ili ne samo zato, to sam ovdje gledateljica hollywoodske melodrame i itateljica Zweiga i Cavella, pa u svome glasu, dok ovo piem, ne mogu strukturno ne ponoviti to mucanje, tu konceptualnu aliteraciju, koja mi se svia.

262

Ni zato, ili ne samo zato, to gledam i govorim i kao ena, pa utoliko nuno trasiram nekakav odnos prema konceptu ene kako ona radi unutar Cavellova vienja filma, filozofije i psihoanalize, upravo kao odnos usporavanja pa se cijela moja pozicija, ako to poelim, moe svesti na aliteraciju, koja mi se svia, na konceptualni prostor nezauzet izmeu ne zato i ne samo zato. ime nuno (zato to to elim) odgovaram na sistemsko pitanje psihoanalize, i to ondje gdje se psihoanaliza otvara kao potencijalnost filozofije: to ena eli? Parafraziram li odgovor koji na to pitanje daje Cavell, kad govori o figuri vlastite majke, i to kao o figuri melankolije,19 rekla bih da ena eli to da eli poziciju koja stalno iznova premjeta pitanje identiteta u pitanje tehnologije. Time bih zatvorila ovu glosu to je i sama tek malena sablast opsenije studije o Cavellu, kao teksta u nastajanju moda sinthome njegova poniranja u tehnologiju. Moda je dobro da zasad ostane glosa, kao podsjetnik na opasnost od neusporavanja, kao platforma za emersonski perfekcionizam onkraj perfekta i perfekcije, kao podsjetnik da za aroganciju finalnosti nemam i moda ne smijem imati vremena.

19

Posebno 1996: 221-222.

263

CITIRANA LITERATURA:
Benjamin, Walter (1977). Illuminationen. Ausgewhlte Schriften 1. Frankfurt am Main: Suhrkamp. Butler, Judith (2002). Afterword. The Scandal of the Speaking Body. Stanford: Stanford University Press. 113-123. Cavell, Stanley. (1995). Philosophical Passages: Wittgenstein, Emerson, Austin, Derrida. Cambridge (Mass.) i Oxford: Blackwell. Cavell, Stanley (1996). Contesting Tears. The Hollywood Melodrama of the Unknown Woman. Chicago i London: The University of Chicago Press. Cavell, Stanley (1999). Benjamin and Wittgenstein: Signals and Affinities. Critical Inquiry. 25. 235-246. Cavell, Stanley (2002). Foreword. The Scandal of the Speaking Body. Stanford: Stanford University Press. xi-xxi. Cavell, Stanley (2006). Excerpts from Memory. Critical Inquiry. 32. 4. 767-811. Deleuze, Gilles (1993). Critique et clinique. Paris: Minuit. Felman, Shoshana (2002). The Scandal of the Speaking Body. Don Juan with J.L. Austin, or Seduction in Two Languages. Stanford: Stanford University Press. Juki, Tatjana (2006). iva smrt u Iliriji: Shakespeareov Slobodan Novak. Komparativna povijest hrvatske knjievnosti. Zbornik radova VIII. Hrvatska knjievnost prema europskim /emisija i recepcija/ 1940-1970. (ur. Cvijeta Pavlovi i Vinka Gluni-Buani). Split: Knjievni krug. 86-95. Miller, J. Hillis (2004). The History of 0. Journal for Cultural Research. 8. 2. 123-139. Zweig, Stefan (1970). Meisternovellen. Frankfurt am Mein: S. Fischer Verlag. Zweig, Stefan (2002). Pismo nepoznate ene (prev. Vlatko ari). Zagreb: Meandar.

264

Milija Gluhovi

Melanholini gubitak u Krajoliku Harolda Pintera

Pinterove drame Krajolik (Landscape, 1967) i utnja (Silence, 1968) oznaavaju poetak pievog dugog i plodnog bavljena temom sjeanja. U ovim dvjema dramama, kao i kasnije u Starim vremenima (Old Times, 1971), Niijoj zemlji (No Mans Land, 1975), Drugim mjestima (Other Places, 1982), Mjeseini (Moonlight, 1993) i Pepeo pepelu (Ashes to Ashes, 1996), Pinter pronalazi niz dramaturkih sredstava da uoblii sjeanje. U Krajoliku, dramska radnja zasnovana na dogaajima i smjeni scenskih slika je ukinuta u korist mentalnih krajolika i govornih slika slinih onima u Beketovom dramskom opusu. Po miljenju Pinterovog biografa Majkla Bilingtona, Krajolik je jedna od Pinterovih najboljih i istovremeno najlinijih drama (1996, 201).1 Imajui u vidu okolnosti iz Pinterovog privatnog ivota, naroito to da se u vrijeme pisanja ove drame Pinter ve bio otuio od svoje tadanje supruge Vivijen Merant, Bilington vidi u Krajoliku komad koji je mogao da napie samo neko ko je spoznao krivicu, oaj, prekid komunikacije i paradoksalno sjeanje na stara vremena, to je sve sastavni dio braka u raspadu (201). Po njegovom miljenju, Krajolik odslikava kitsovsko osjeanje ivotnog bola i melanholije (202).2 Ovaj esej se takoe bavi Pinterovim uobliavanjem sjeanja kroz idiome alosti i melanholije. I vizuelno i tekstualno, komad ukazuje na neku vrstu rascjepa. Na sceni vidimo ovjeka u ranim pedesetim i enu u kasnim etrdesetim koji sjede na dvije suprotne strane dugog kuhinjskog stola (175). Prekid u njihovoj komunikaciji se takoe odslikava i u njihovim monolozima. Tokom cijelog komada, Bet se opsesivno s puno melanholije sjea ljubavnika i plae na kojoj su nekada davno vodili ljubav. Odbaen, primoran da bude svjedok njene tuge koju nije u stanju ni malo da umanji, Daf predstavlja svijet kome je Bet zauvijek okrenula lea. Daf pokuava, sve uzbuenije, da privue njenu panju. On joj pria o tome kako je vodio psa u etnju, iao u pab, te kako ju je, tokom jednog njegovog putovanja na sjever sa Sajksom, njihovim bivim poslodavcem, prevario.

Svi prevodi s engleskog su moji, sem ako nije drugaije naznaeno.

2 Bilington pravi referencu na Dona Kitsa (John Keats, 1795 1821), jednog od najslavnijih pjesnika engleskog romantizma. Kitsove pjesme kao to su Oda Slavuju, Oda grkoj urni, i Oda jeseni se ubrajaju meu najpoznatija poetska djela na engleskom jeziku. Takoe je autor pjesme Oda melanholiji (1819).

265

3 U skoranje vrijeme nekoliko teoretiara koji piu u okviru evropske tradicije savremene kritike misli su se iznova posvetili panju problemu konstitucije ljudskog subjekta (Kristeva 1989, 1995; Butler 1990, 1997; Oliver 1998; Laplanche 1987; Eliot 2004). Kljuno kod svih ovih teorija subjekta je zaokret od edipovski orijentisanih perspektiva ka preedipovskim perspektivama, od lingvistiki zasnovane teorije inspirisane lakanovskim pristupima do postlakanovske teorije preverbalne, imaginarne signifikacije. esto polazei od Frojdovog klasinog eseja, alost i melanholija (1917), ove teorije se tipino bave granicama ega i procesima identifikacije koji strukturiraju ekonomiju ega. Sem toga, ova preispitivanja su iznova postavila pitanja o ljudskoj kreativnosti, pitanje reprezentacije i fantazije i pitanje imaginarne konstitucije socio-simbolikog svijeta. Za tradicionalnije intelektualne istorijske preglede koji se prvenstveno bave pitanjem melanholije, pogledaj: Babb (1951); Jackson (1986); Klibansky, Panofsky, and Saxl (1964). Za odlinu diskusiju o slinostima i razlikama izmeu melanholinih stanja iz davnih era i dananje depresije, pogledaj Radden (2003). Za rodovsku razliku izmeu melanholije i depresije pogledaj Radden (1987) i Schiesari (1992).

Na osnovu pojedinih detalja iz njihovih monologa i slika koje prizivaju, a koje se samo povremeno poklapaju, da se zakljuiti da je Bet radila kao kuna pomonica, a Daf kao ofer i ovjek za sve biveg vlasnika kue Sajksa, te da je sada kua u njihovom vlasnitvu. Nekada davno, Bet je moda studirala slikarstvo i eljela da bude umjetnica. Razlog zbog kojeg su se otuili jedno od drugog i zbog kojeg se Bet povukla i zatvorila u sebe ni u jednom momentu ne poprima jasne obrise u drami. Rascjep izmeu njih se obino objanjava Dafovom prevarom iz prolosti nakon koje je ak pokuao da je siluje (ili je pomiljao na to). Bilington, na primjer, vidi Bet kao enu koja se proraunato, ak i osvetniki, povukla u svoj svijet (1996, 200). Drugi kritiari izvode zakljuak da je smrt njenijeg gospodina Sajksa uzrok njenog povlaenja iz svakodnevnice (Pikok 1997, 103). Mnogi Pinterovi kritiari su usmjerili panju na ljubavnika, videi u njemu klju za Betinu enigmu. Prepaseri Krejmer pretpostavlja da je Bet takoe imala aferu s nekim ovjekom, ali da to nije bio ni Daf ni Sajks, i da joj nakon zavretka te afere vie nita nije bilo vano (2002, 72). Martin Eslin smatra da bi ljubavnik mogao ustvari biti Daf dok je jo bio mlad, vidjevi u komadu traginu prolaznost vremena (2000, 162). Drugi kritiari kao mogueg kandidata vide njihovog biveg poslodavca Sajksa. Konano, Brus Sanford, po ijem miljenju se Krajolik odvija u potpunosti u sjenovitom krajoliku izmeu snivanja i sjeanja, mate i svijesti, smatra da ljubavnik nije nikad nigdje ni postojao sem u Betinom unutranjem svijetu, u njenim sanjarenjima (1985, 210). Moje miljenje odstupa od ovih uvrijeenih miljenja. Osnovni cilj ovog eseja je da ukae da u srcu ove drame lei problem gubitka subjekta koji pati. To inim iz snanog ubjeenja da iako Bet uvijek evocira uspomene na suncem obasjane predjele i pria o radosnim trenutcima koje je doivjela s ljubavnikom na plai, njena sjeanja jednako evociraju potpuno drugaiji splet emocija: bol, patnju i tugu. Analizom nekoliko scena komada vidjeemo da su ove emocije sistemski prouzrokovane podsjeanjem na bolan i nepovratan gubitak. Gubitak ega? ta je to Bet izgubila? U neku ruku, moja pretpostavka je da se tema gubitka u Krajoliku da najbolje sagledati ako je analiziramo u kontekstu savremenih teorija melanholije, koje su zadnjih godina ostavile dubokog traga na diskurs o sjeanju u oblasti drutvenih nauka.3 Ovdje u usmjeriti panju naroito na psihoanalitike uvide Julije Kristeve o ulozi melanholije

266

kao preduslovu za formiranje ljudskog subjektiviteta. U Crnom suncu, Kristeva otkriva da obiljeja neke daleke prolosti odvojenost od te prolosti koja nije poprimila svoj konani oblik kao i beskrajan niz oblika vezivanja za tu prolost mogu da se iskau u okolnostima kada ljudski subjekt gravitira ka svojim granicama, to jest, pod uslovima kad je izloen drugosti, ljubavi, gubitku, bolu i smrti. Sljedei Kristevu, ja vidim Betinu melanholiju kao tipinu za ivotnu situaciju modernog narcisa, subjekta uhvaenog u kotac sa arhajskim materinskim autoritetom, lienog nagona i afekata te, stoga odsjeenog od simbolikog i drutvenog ivota. Smatram da iako je Betina melanholija mogla biti izazvana smru Sajksa ili dubokim razoaranjem u Dafa, njena melanholija se ne da u potpunosti objasniti tim gubicima. Njena melanholija proistie iz mnogo dubljih razloga i ukazuje na socio-kulturne uzroke. S te strane, moje itanje Pinterovog Krajolika se razlikuje od onih koji prevladavaju u Pinterovoj kritici, a koja smatraju da komad nema nikakve ire drutvene, politike, niti ak psiholoke implikacije (Pikok 1997, 103). Naprotiv, ja smatram da kao odraz jednog afektivnog svijeta, Pinterov Krajolik svjedoi o savremenoj izolovanosti due i dilemama i slojevitosti ljudskog subjektiviteta u savremenom dobu. U Crnom suncu, Kristeva se ponovo dotie i preispituje klasine psihoanalitike teorije melanholije (od Nikolasa Abrahama, Frojda i Melani Klajn) koje predstavljaju melanholiju kao nesposobnost da se prihvati neki gubitak. Teoretski Kristeva vidi melanholiju kao narcistiko strukturisanje subjekta koje se deava prije nego to se neki objekt zavoli i prije frustracije libida uzrokovane gubitkom voljenog objekta.
Daleko od toga da bude skriveni napad na drugog koji je zamiljen kao nesrean jer je frustriran, tuga bi bila znak primitivnog ja koje je ranjeno, nepotpuno, prazno. Takav pojedinac se ne osjea povrijeeno, ve pogoen glavnom manom, uroenim nedostatkom. Njegov jad ne skriva krivicu ili greku osvete koja je snivana u tajnosti protiv ambivalentnog objekta. Njegova tuga bi prije bila najarhainiji izraz narcistike nesimbolizovane, neimenovane rane, toliko preuranjene da neko vanjsko sredstvo (subjekt ili objekt) ne moe da joj bude pripisano. (1994, 20)

Deprimirani depresivac, zakljuuje Kristeva, ne tuguje za Objektom ve za Stvari (1994, 20). Ova njena misao proizilazi iz njenog ranijeg uvida u prvobitni gubitak majke. U

267

U Crnom suncu Kristeva skree panju na a zatim odbacuje na stranu razliku izmeu klinike melanholije (oblika psihoze), i depresije (oblika neuroze). Po njenom miljenju: Ako se prolazna tuga ili alost, s jedne, i melanholiko mrtvilo, s druge strane, razlikuju kliniki i nozoloki, oni se ipak podupiru netolerantnou prema gubitku objekta i gubitkom oznaenog kako bi se potvrdio kompenzacioni izlaz ka stanjima zgrenosti u koja se subjekt sklanja do neaktivnosti, do simuliranja smrti ili do same smrti (1994, 17).
4

Crnom suncu se, dakle, Kristeva prvenstveno bavi pitanjem ta se desi primitivnom ja nakon iskonskog i nepotpunog razdvajanja od majke: sjenkom koju je, na krhko ja, bacio taj iskonski gubitak. Depresivna osoba nije ni zatvorenik ni uvar izgubljenog objekta, ve zatvorenik i uvar afekta koje nosi trag davnanjeg gubitka. To znai da se ta nesposobnost da se prihvati gubitak, koja stoji iza narcistike depresije, ne da objasniti postojeim simbolikim vezama. Preciznije govorei, nesposobnost da se prihvati gubitak ukazuje na nesrazmjer izmeu posljedica uzrokovanih iskonskim gubitkom i simbolike artikulacije tog gubitka.4 Nijedan postojei diskurs ne artikulie to. Ni Kristeva ne kae da postoje rijei koje mogu da opiu prvobitni gubitak. Tako zovemo stvarnost koja je neprijateljska znaenju (1994, 20-21). Meutim, smatra Kristeva, metafore, kao to je Nervalovo crno sunce, mogu da doaraju iskonski gubitak. Za sada, samo pretpostavimo da u Krajoliku Pinter takoe pronalazi metaforu za tu narcistiku ranu koja se opire imenu koju je dijagnostikovala Kristeva. Kada se Bet prisjeti osnovnih principa crtanja ona takoe nagovjetava dio istine o prirodi njenog povlaenja u tiinu i melanholinu otupljenost od koje pati:
BET Nikad nisam zaboravila, u crtanju, osnovne principe svjetla i sjenke. Predmeti koji zaustavljaju svjetlost bacaju sjenke. Sjenka je nedostatak svjetlosti. Oblik predmeta odreuje oblik sjenke. Ali ne uvijek. Ne uvijek direktno. Ponekad samo indirektno utie na nju. Ponekad nije mogue pronai uzrok sjenke. Pauza. Ali sam uvijek imala na umu osnovne principe crtanja. Pauza. Tako da nikad nisam izgubila svoj put. Ili svoje srce. Pauza. (Pinter 1978, 195-196)

Mnogi Pinterovi kritiari itaju ovaj pasus kao metaforu za relativnost ljudskog subjektiviteta i sjeanja. Kit Pikok, na primjer, pie: Sjeanje nije objektivno ni kad je u pitanju izbor dogaaja niti kad je u pitanju njihovo precizno

268

predstavljanje. () Sjeanja su sjenke, koje mogu direktno ili indirektno da odraavaju prolost ali ije je izvorite ponekad nemogue odrediti sa bilo kakvom sigurnou (1997, 102-3). Po Marku Betiju, Objekti koji su uzrok ovih sjeanja su dogaaji, ljudi i emocionalna stanja. Ovdje, odreena sjeanja poprimaju oblik sjenki; ona su bezoblina, nepostojana, i neopipljiva. Na ovaj nain Pinter daje oblik svojoj linoj fasciniranosti sjeanjem kao funkciji emotivne svijesti koja nezaustavljivo okupira i odreuje sadanji trenutak (201, 48). Rei u neto vie o Betinoj opsesiji malo kasnije. Za sada, htio bih da predloim da ovaj pasus iz Krajolika podcrtava osjeanje gubitka koje preovladava u svim njenim sjeanjima, neto s im nije u stanju da se pomiri ili da prevazie. Dakle, on ukazuje na neki nenadoknadiv gubitak koji ipak iza sebe ostavlja enigmatian trag. Nekada, negdje, neto je izgubljeno, ali se to ne da pretoiti u rijei; nikakvo sjeanje ga ne moe prizvati. Da bi ustanovili kakav je to gubitak u pitanju u Krajoliku, i dalje e nam biti potrebna pomo Kristeve. Kristeva je saglasna s Melani Klajn da depresija igra kljunu ulogu kod pre-edipovskog razdvajanja kao preduslova za razvoj sposobnosti oznaavanja. Ona smatra da se jezik pokree nijekanjem (Verneinung) gubitka, istovremeno kad je depresija prouzrokovana alou. Izgubio sam neophodan predmet, koji je sluajno, u krajnjoj instanci, moja majka, izgleda da bi reklo bie koje govori. Ma ne, ja je otkrivam u znakovima, ili radije, poto prihvatam da je izgubim, ja je nisam izgubio (evo nijekanja), ja je mogu povratiti u jeziku (1994, 59). Sljedei Frojdove uvide u njegovom eseju o negaciji (1925), Kristeva nas podsjea da se izgubljena prolost ono to je kod Frojda potisnuto u podsvijest manifestuje u svijetu simbola u vidu neprihvatanja (ja ju nisam izgubio). Meutim gubitak se istovremeno i prihvata u smislu da ljudski subjekt prihvata odreeni niz znakova (ja ju mogu povratiti u jeziku). Kristeva tvrdi da deprimirani nijee nijekanje, on ga ponitava, odlae ga i nostalgino razmilja o stvarnom objektu (Stvar) svog gubitka (1994, 59). Osiromaenost jezike aktivnosti koja definie depresiju praznine, utnja, i nesposobnost da se dovre reenice u razgovoru ukazuju na sferu semiotskih tragova koji ostaju neoznaeni. Po miljenju Kristeve, odsutnost znakova koji bi ukazali na gubitak ima za uinak to da depresivna osoba postaje zarobljenik afekta, bolne unutranjosti koja nema

269

smisla. Zbog nesposobnosti narcistiki depresivne linosti da prihvati bilo kakvu zamjenu kroz neku vrstu predstavljanja, Kristeva smatra da manifestacije ove vrste melanholije/depresije u govoru i knjievnom stvaralatvu nisu ni katarzine ni terapeutske:
Iz tog proistie da traumatine uspomene (gubitak dragog roditelja u djetinjstvu, takva ali svjeija rana) nisu prisutne ve su neprestano oivljavane, poto poricanje nijekanja spreava rad potiskivanja, ili bar njegov reprezentativni dio. Na taj nain ovo podsjeanje, ovo predstavljanje potisnutog zavrava u simbolikoj razradi gubitka jer su znakovi nesposobni da uhvate prvobitne intrapsihike zapise gubitka i njegovog likvidiranja samo razradom: naprotiv, poto su nemoni, oni ispituju. (1994, 63)

Bet takoe nije u stanju da izrazi taj prvobitni gubitak i pratei afekt kroz neku vrstu supstitucije, to ne utie na potiskivanje uspomena vezanih za neki skoranji gubitak, naprotiv, ona neprestano evocira te uspomene, ali i dalje ne moe da imenuje izvor prvobitnog gubitka. Sjeanje u Krajoliku je opsesivno, i istovremeno potinjeno snanoj moi volje koja hoe da potisne neka sjeanja. Drama poinje scenom u kojoj Bet zuri ispred sebe, inei svjestan napor da se prisjeti srenih trenutaka iz prolosti:
eljela bih da stojim pored mora. Tu je. Pauza. Stajala sam pored njega. Mnogo puta. Nekada mi je to neto znailo. inila sam to. Pauza. Stajau na morskoj obali. Na obali. Pa... bilo je svjee. (177)

Dinamika sjeanja je ovdje slina prustovskom voljnom prisjeanju. Bet u jednom momentu poeli da se nae uz more, ona ga zatim prizove (Tu je.), i zatim se prebacuje u prolost koju bi da jo jednom proivi. Meutim, dok ona opsesivno premotava traku sjeanja, sjeanje postepeno poinje da lii na nenamjerno naviranje traumatinog sjeanja, koje, kako to tvrdi Keti Karut, opsjeda rtvu gubitka (1995).

270

Puno svijeta... Pauza. Ljudi hodaju tako lagano. Mukarci. Mukarci hodaju. Pauza. Proetala sam se od pjeanog grebena do obale. Moj dragi je leao na pjeanom grebenu. Prevrnuo se na lea dok sam stajala. Njegovi oni kapci. Pupak. Drijemao je. Tako krasno. Pauza. Da li eli bebu? Upitala sam ga. Djecu? Bebe? Nau djecu? Bilo bi to lijepo? (177) Drijema ba krasno rekoh mu. Ali ovoga puta nisam bila luda. Legla sam beumno pored njega. (181-2) Svukla sam kupai kostim i obukla bade-mantil. Ispod njega sam bila naga. Na plai nije bilo ive due. Sem jednog starijeg mukarca, daleko na nasipu. Legla sam pored njega i apnula. Da li eli bebu? Dijete? Nae? Bilo bi to lijepo. (187)

Kritiari Pinterovog djela itaju ove pasuse samo kroz pozitivnu prizmu. Videi u njima Bet koja priziva sjeanja na biveg (ili izmatanog) ljubavnika, njenijeg od Dafa, s kojim je nekada doivjela trenutke sree. Meutim, emocionalni naboj sjeanja koja ovdje izbijaju na povrinu govori neto drugo; probuena sjeanja ovdje redovno oivljavaju trenutke iz prolosti koji su nepovratno izgubljeni. Potpuno zanesena, Bet se bolno prisjea tih trenutaka. Sjeanja naviru nosei svjeinu prohujalih trenutaka, probijajui se kroz naslage opskurnosti, potisnutih emocija i navika, koje voljno sjeanje nije bilo u stanju da probije. Prisutnost ove mone i neeljene stihije meutim ne slui da je izbavi iz trenutne paralize i ponese u neku svjetliju budunost. Spontano sjeanje ovdje na djelu nije ljekovito ili dinamino niti ima onu svrhu koju nam se ini da ima u Uliksu i Dablincima Dejmsa Dojsa, ili Ka svjetioniku Virdinije Vulf, vodei knjievne likove ka nekom raspletu na nivou naracije. Ono ne otvara za Bet nove vidike niti stvara u njoj elju za promjenom i neem novom. Bet se u mislima pot-

271

5 Moja perspektiva na Prustovo mmoire involontaire je u skladu s uvidima Riarda Terdimana, koji tumai U potrazi za izgubljenim vremenom u kontekstu itavog vijeka duge preokupacije s malignou mnemonikog [the malignancy of the mnemonic] (1993, 239). Nasuprot Prustovog slavljenja ove vrste iskustva, Terdiman tvrdi: Nevoljno prisjeanje priziva patnju, jad, i razoarenje ak ta vie, nevoljno prisjeanje je njihov proizvod, oni ga odreuju (239).

puno vratila u prolost, gdje se vrti u nekom svom zaaranom krugu, koji onemoguava bilo kakvo kreativno proimanje njenog bia i ivotnog toka. Stoga mi se ini da je mnemotehnika na djelu u Krajoliku blia prustovskom nenamjernom sjeanju, s tim to ona ovdje nema one iscjeliteljske sposobnosti koje joj je Prust slavno pripisivao.5 Centralna scena sa Bet i njenim ljubavnikom na plai, kojoj se ona u mislima opsesivno vraa, ne evocira samo izgubljenu ljubav ve i njenu silnu elju da ima djecu. Djeca, bilo izgubljena, otuena od roditelja, ili mrtva, su moan motiv u Pinterovim dramskim djelima kao i u njegovim filmskim adaptacijama. U Izdaji (Betrayal, 1978), na primjer, Ema se sjea kako je u toku neke zabave u jednom trenutku Deri podigao njenu kerku arlotu, bacio je u zrak i zatim je uhvatio. Ovo sjeanje, koje evocira jedan radosni trenutak, nevinu i srenu prolost, koja je sad izgubljena, te se stoga jo intenzivnije priziva, se pojavljuje nekoliko puta u komadu progonei njegove likove. Bol izazvana gubitkom djeteta je u srcu Mjeseine i Pepela pepelu. Glavnom liku Mjeseine umrla kerka dolazi u san, dok u Pepeo pepelu Rebeka tuguje za bebom koju je izgubila ili moda ak nikad nije ni imala. U Krajoliku, u prvoj i treoj sceni retrospekcije koje ukljuuju i ljubavnika, Bet ga pita da li eli djecu a on nita ne odgovara. U sceni retrospekcije izmeu ove dvije scene, Bet uti dok mu prilazi (Ali ovog puta nisam bila luda. Legla sam tiho pored njega.) ak i ako je njena elja da ima djecu nekada bila izvor sukoba izmeu njih dvoje, sjeanje na taj sukob je prognano iz njene svijesti; od njega nam je ostao samo nagovjetaj. Iz nekog razloga, ova Betina elja je ostala neispunjena. Osjeanje nekog indirektnog gubitka postaje jae kada kroz sjeanje Bet evocira smjenu godinjih doba i ljeto pree u jesen, i mi je vidimo kako jednog ranog jesenjeg jutra sjedi sama pored kuhinjskog prozora:
Pas je sjedio pored mene. Pomilovala sam ga. S prozora sam mogla da vidim dolinu. Vidjela sam djecu u dolini. Trala su kroz travu. Traala su uz brdo. Duboka tiina. (195)

Kao to je i Beti primijetio, ovaj pasus predstavlja povratak na ranije pitanje Da li eli bebu? koje Bet upuuje svom ljubavniku na poetku komada (2001, 50). Ja smatram da ova slika-scena evocira neku vrstu traume ili fiksacije oko koje nje-

272

na elja neprestano krui. Takoe je bitno da se naglasi da je Pinter oznaio kraj ovog dijela scene dubokom tiinom, da bi tako vjerovatno ukazao na njen znaaj za glavnu fabulu. Ovo Betino sjeanje snano evocira posljednje stranice Lolite (Lolita, 1955) Vladimira Nabokova, koju je Pinter pretvorio u filmski scenarij 1994. godine. Nakon to je bespovratno izgubio Lolitu, Hambert se nae na nekom starom planinskom putu s pogledom u dolinu, kad zauje graju djece koja su se igrala. I tada mu postaje bolno jasno da beznadeno dirljivo u svemu tome nije to to u tom trenutku Lolita nije bila pored njega nego to njen glas nije bio dio te muzike (308). I Pinter (putem pjesnike slike) i Nabokov (kroz neotjelovljeni glas) naglaavaju predmet elje koji je ili sasvim nedostupan ili bespovratno izgubljen. Meutim, u jednom od Pinterovih ranijih verzija komada, doi emo u kontakt s tim predmetom elje. U jednom monologu koji vie ne stoji u konanoj verziji komada, Bet se prisjea kako se sukobila sa svojim ocem nakon to je saznao da je trudna. Ali ba kao i kod Lakana, kako ovaj predmet elje (objet petit a) stie u na vidokrug, elja iezava ustupajui svoje mjesto anksioznosti. (U sljedeem citatu uglaste zagrade oznaavaju rijei ili dijelove reenice koje je Pinter precrtao.)
A Otac me pozvao i rekao mi da sjednem. Pitao me da li je to istina? Rekla sam da jeste. Pitao me ije je. Rekla sam da je to nebitno. On je rekao da jeste. Nije se drao na mene niti bilo ta slino. Pitao je ije je. Rekla sam moje. Rekao je ovjek. Ko je taj ovjek? [Rekao je da e me udariti ako mu ne odgovorim.] Kojoj religiji pripada taj ovjek? Rekla sam mu da je moje. Da tu nema nikakvog ovjeka. Tu sam samo ja. Proderao se. U to je morao biti upleten neki ovjek. Ne. [Jesi li ba toliko glupa, rekao je, ili hoe da svetogrdi? Hoe li da te izbacim iz kue?] Rekao mi je da mi je majka mrtva [i da je on piljar, rekla sam mu da to znam. Oigledno ne, rekao je. Ko je taj ovjek?] Rekla sam mu da me mukarci ne interesuju, rekla sam mu da me seks ne interesuje. [Nemoj da koristi tu rije pred ocem. Rekla sam da je nikad nisam koristila,] jedina stvar koje me interesovala je bilo crtanje [slikanje]. [Trudna si, rekao je, kako si zatrudnila?] (Pinter 2002, 48)

Ova indikacija na Betinu trudnou nestaje sa stranica sljedeih verzija komada i njegove konane verzije. Pinterovo estetsko uobliavanje komada s te strane podsjea na slian postupak koji je upotrijebio an Fransoa Mile u svoj slici

273

LAnglus, gdje je uzrok tuge oaloenog para predstavljenog na slici izbrisan. Kako opaa Linda Renton, Salvador Dali, koji je opsesivno razmiljao o ovoj slici, bio je uvjeren da je izmeu ovjeka i ene, blizu majinih stopala, Mile naslikao koveg njihovog preminulog sina. Rendgenskim snimkom nainjenim u Luvru je ustanovljeno da se izmeu ovjeka i ene nalazi neka crna masa, to izgleda potvruje Dalijevo miljenje ( 2002, 8). Mislim da su slinosti izmeu estetskog oblikovanja Mileovog LAnglus i Pinterovog Krajolika dosta oigledne. Iako je to dosta zavodljiva pomisao, nemam namjeru da navodim ovaj detalj iz ove ranije verzije komada kao uzrok Betine drame u njegovoj konanoj verziji. Uspostavljanje direktne veze izmeu ovog detalja i osnovnih problema kojima se bavi Krajolik bi neopravdano pojednostavilo stvari. Meutim ono to je bitno za moju analizu ovdje je da je drutveni okvir u kome se odvija radnja komada i u kom se Bet zatekla obiljeen drutvenom hijerarhijom i vladavinom mukaraca. U ranije navedenom monologu, na primjer, vidimo da je Bet zbog svoje trudnoe stavljena u podreen poloaj. Bet je takoe ena koju je napustila njena majka (Rekao mi je da mi je majka mrtva), i takoe ena koja pokuava da sauva svoju autonomiju (ili da sebi povrati svoj subjektivitet) bavljenjem umjetnou (crtanje je bila jedina stvar koja je interesovala). S druge strane, konana verzija komada stavlja u prvi plan pitanje drutvenog stalea Bet je sluavka u Sajksovoj kui dok scena sa dominantnim ocem nalazi svoj ekvivalent u potencijalno nasilnom muu Dafu, koji, pokuavajui da se dokae kao mukarac (pokazujui tako i svoju isfrustriranost), ju u jednom trenutku tretira kao predmet tako to joj kae: Mogao sam da te uzmem ispred psa, kao mukarac, na kamenu u hodniku (197). Sada emo vidjeti da ovi drutveno-ekonomski faktori, dodue realistinije naglaeniji u ranijoj verziji komada, ne ponitavaju nego podupiru psihoanalitiko objanjenje o Betinoj melanholinoj vezanosti za arhajsku majku. Podsjetimo se da u Crnom suncu dijagnostikujui ensku seksualnost kao depresivnu seksualnost, Kristeva primjenjuje Frojdovu teoriju melanholije na izgubljeno materinsko tijelo. Po njenom shvatanju procesa psihikog razvoja, novoroene mora da odbaci majino tijelo da bi se odvojilo od njega, postalo subjekt, i moglo da ga tretira kao predmet za sebe. Da bi se to desilo, novoroenetu je potrebna pomo onog to Kristeva naziva imaginarnim ocem. Ukoliko nema ove tree strane da mu prui

274

svoju ljubav, onda subjekt postaje depresivan i melanholian, i nije u stanju da oali odbaenu stvar koju nikad nije u stanju da sasvim izgubi. Po Kristevoj, imaginarni otac predstavlja neophodnu protivteu izgubljenoj majci. Ono to Kristeva navodi kao djelovanje tree strane koja prua ljubav, tog imaginarnog oca, bi moglo da se shvati kao neka vrsta drutvene podrke, mogunost da se stekne neka pozitivna predstava o samom sebi kao voljenom i poeljnom biu u okviru preovladavajueg kulturnog konteksta. Nedostatak ove podrke, kao to je to sluaj kod Bet, moe da izazove depresivni osjeaj praznine, nepotpunosti, i zakinutosti; u najekstremnijim sluajevima, nedostatak drutvene podrke moe da dovede do poravnavanja psihikog prostora i kidanja veze izmeu rijei i afekata to Kristeva poistovjeuje sa depresivnim stanjem. Drugaije govorei, ja bih rekao da se Betina depresija ne da u potpunosti objasniti ni psihikim ni drutveno-socijalnim/kulturnim uzrocima. Kroz cijeli Krajolik, Betin govor je usporen i protkan trenutcima utanja. Kao i kod sluajeva depresije koje opisuje Kristeva, njen stvarni gubitak ne nalazi svoje opredmeenje kroz jezik nego je esto nagovijeten kroz ton patnje i tuge koji preovladava. Sem toga, ona je sva usredsreena na prolost i neki dogaaj u njoj koji nije u stanju da prevlada. Prisutnost nostalgije u njenom govoru svjedoi koliko se udaljila od sadanjosti i moe da poslui kao jo jedna oznaka nekog neprealjenog gubitka iz prolosti (up. Kristeva 1989, 70-7). Bet je potpuno okruena tim sjeanjima, dok povremene molbe koje joj upuuje Daf dalje ukazuju da je potpuno zaboravila na svijet oko sebe:
Trebalo bi da proeta sa mnom jednog dana do jezerceta, i ponese malo hljeba. Nita te ne spreava u tome. (180) Jednog dana kad se vrijeme proljepa mogla bi da izae vani i sjedne u bati. Dopalo bi ti se. Svje vazduh. Ja sam esto tamo. Dopalo se psu. Pauza.

Zasadio sam neko cvijee. Mislim da bi ti prijalo. Da gleda u cvijee. Moe da ubere koji cvijet ako eli. Unese u kuu. Niko te ne bi vidio. Vani nema nikoga. (184) Dafovo obraanje Bet (Niko te ne bi vidio. Vani nema nikoga.) je simptomatino ne samo kad je u pitanju Betino povlaenje iz vanjskog svijeta i gubitak svakog interesovanja

275

za ljude, nego takoe ukazuje na paranoju. Od njenog prvog sjeanja pa nadalje, njeni opisi trenutaka koje je provela s ljubavnikom na plai imaju primjese paranoidnih vizija. Dok opisuje trenutke na plai s ljubavnikom, s nelagodom primjeuje da ljudi gledaju u nju:
ene se okreu, gledaju u mene. Dvije ene su bacile pogled na mene. Pauza. Zato gledate? Zato su gledale u mene? Na meni nema nita udno... (177-179)

Malo kasnije Bet e takoe da primijeti da je vidjela nekog ovjeka koji ih je posmatrao sjedei na nasipu. S psihoanalitike take gledita, nedostatak pozitivnog doivljavanja sebe i nemogunost ljudskog djelovanja je posljedica nedostatka ego-ideala koji bi pruio svoju ljubav (ideala kome subjekt pokuava da se prilagodi). Ako ego-ideal ili superego samo kanjava, onda smo preputeni paranoji ili mazohizmu (paranoji da smo pod neprestanom strogom prismotrom Zakona ili mazohizmu koji podrazumijeva da neprestano zasluujemo da nas Zakon kanjava). Narcistika struktura, koja slui kao potpora svakom subjektivnom identitetu, takoe ne moe bez te tree strane koja prua ljubav. Kristeva vidi u toj treoj strani nalije zakona, ljubav koja doprinosi pozitivnom doivljavanju sebe. Bez iskrene drutvene podrke, mi smo beskunici, bez osjeanja pripadnosti. tavie, bez ove podrke, psihiki prostor se obruava ostavljajui subjekt sa osjeajem praznine i besmisla. Po miljenu Kristeve, kreativnost i interpretacija, aktivnosti koje ivotu daju smisao, su potpomognute procesom identifikacije s imaginarnom treom stranom, ili samim drutvenim znaenjem. U Novim duevnim bolestima, ona naziva ovu treu stranu koja moe da prui ljubav ugaoni[m] kamen[om] sublimatornih sposobnosti i garantom za sposobnosti idealizacije (1997, 172). Kao nulti stepen simbolinosti ova imaginarna trea strana vodi do pozicije subjektivnosti u smislu nekog bia za, i preko Drugog (1997, 173). To to Kristeva dovodi u vezu umjetnost i mogunost djelovanja, jeste stoga to ona vjeruje da kreativno estetsko djelanje pretapanje semiotskih

276

nagona putem sublimacije u svijet simbola jeste jedan od rijetko djelotvornih naina da se prevazie to osjeanje iskonske otuenosti koje nas progoni od samog zaetka subjektiviteta. Kristeva smatra da umjetniko djelanje, time to nastoji da mobilie semiotike nagone koji sadre u sebi blijede tragove tog gubitka, i dalje zadrava sposobnost da odslika obrise tog gubitka i prekrije ili olaka egzistencijalnu bol koja proizilazi iz njega: Kako pribliiti ovo mjesto? Zbog tog se iskuava sublimacija: zbog melodija, ritmova, semantikih polivalencija, oblik, koji rastvara i ponovo stvara znakove, nazvan poetskim, jedini je sadraj koji se pokazuje da bi se osigurao neizvjestan ali adekvatan uticaj na stvar (1994, 22-23). Sublimacija dakle omoguava subjektu da pretvori unutranju prazninu u vanjsko obilje u naporu da ublai gorinu koja proizilazi iz gubitka: ljepota, kao kraljevski put po kojem ovjek transcendira tugu prema razdvojenom biu (1994, 124) prekriva taj ljudski nedostatak dajui ovjeku snagu da nastavi da ivi uprkos injenici da uvijek, neizbjeno i neumoljivo, nosi u sebi otisak tog iskonskog gubitka kao sam uslov svog postojanja. Imaginarna sposobnost zapadnog ovjeka, zakljuuje Kristeva, predstavlja sposobnost da premjesti smisao na samo mjesto u kojem se izgubio u smrti i/ili u ne-smislu. Preivjelost idealizacije je jedna samo-iluzija, nita osim sna i rijei, rijei, rijei... Ono potvruje sve-mo privrene subjektivnosti: one koja zna govoriti o smrti. (1994, 128) Mada sigurno postoje i drugi naini da se smisleno kultivie metaforika psihikog ivota, i mada umjetnost posjeduje mo da artikulie samo neke aspekte naih egzistencijalnih stremljenja, Betino naginjanje ka umjetnikom izraavanju, nagovijeteno u Pinterovoj drami, kao da stvara plodno tlo za njenu pobunu protiv drutveno-ekonomskog i simbolinog poretka koji je ugnjetava. Pobuna, kako je vidi Kristeva, podrazumijeva neku vrstu ukljuivanja kroz predstavljanje, kroz prisvajanje jezika i znaenja kako bi se oslovili drugi. Revolt vraa tijelo puno nagona jeziku dok ja iskazujem svoju specifinost kroz izobliavanje neophodnih kliea u kodovima komunikacije i neprestanu dekonstrukciju ideja/pojmova/filozofskih sistema koje sam ja naslijedila (2000, 19). Ovaj proces izobliavanja i dekonstrukcije jeste nain na koji ja usvajam klieje kulture; to je nain pripadanja koji potiskuje besmisao i otuenost od dominantnog kulturnog konteksta. Prisjetimo se da u sceni sa ocem (u radnoj verziji komada) Bet tvrdi kako je crtanje [slikanje] jedina stvar koja [ju] interesuje. U istoj verziji komada se nalazi i scena gdje se ona suprotstavlja Dafu tako to mu kae:

277

A Idem na krov kroz potkrovlje. [Da sjednem na krov i nacrtam pogled odozgo.] Idem uz stepenice. Ne gledaj u mene. Nemoj da tako stoji, i da me gleda s podnoja stepenica. Idem gore. Ponijela sam sa sobom svesku za skice. (Pinter 2002, 48)

Scena odslikava Bet koja je neto drugaija od one u konanoj verziji komada. Njene umjetnike pretenzije, naglaene u ranijoj verziji komada, ukazuju na, kako to Rozi Braidoti naziva, njenu ontoloku elju, elju postojanja, nastojanje ljudskog subjekta da postoji, predispoziciju ljudskog subjekta ka postojanju (Braidoti 2002, 22). Betine umjetnike aspiracije mogu da se protumae kao put ka samoizraavanju i egzistencijalnom samoostvarenju. U konanoj verziji Krajolika, njena svijest je i dalje usredsreena na estetske principe, ali je onaj nagovjetaj da bi ona jednog dana kroz umjetnost mogla i da ostvari svo bogatstvo svog egzistencijalnog potencijala nestao. Njena pobuna ovdje ustupa mjesto rezigniranosti:
BET Eto zato je izabrao to pusto mjesto. Da bih ja mogla da crtam na miru. Ponijela sam sa sobom svesku za skice. Izvadila sam je. Izvadila sam olovku. Ali tamo nije bilo niega to bih mogla da nacrtam. Samo plaa, more. Pauza. Mogla sam da nacrtam njega. Nije htio. Smijao se. Pauza. Smijala sam se, s njim. Pauza. Prvo bih saekala da se nasmije, pa bih se nasmijeila, okrenula, on bi me dotakao po leima, okrenuvi me, prema sebi. Moj nos . . bi se namrekao. Nasmijala bih se s njim, malo. Pauza. Smijao se. U to sam sigurna. Nisam ga nacrtala. Tiina.

278

ini mi se da ovo sjeanje izraava Betin nedostatak sposobnosti da uspjeno umjetniki uoblii svoja emotivna stanja. Kristeva definie depresiju kao nedostatak sposobnost da se nagoni iskau kroz simbole, ili nepovezanost afekata i rijei. Ako ene nisu u stanju da adekvatno sublimiraju svoje nagone u rijei ili kreativne aktivnosti jer je za to neophodna pomo drutva, onda su shodno tome i manje u stanju da protumae svoja lina iskustva i pronau ili stvore neki smisao, to zahtijeva sublimaciju (Oliver 2002, 54). Po mom miljenju, atrofija Betine mate, koju ova scena odslikava, takoe ukazuje na katastrofalnu osujeenost njenog egzistencijalnog potencijala, gubitak svakog (ivotnog) smisla. Jo od Platona, preko Hegela i ilera, sve do Vajlda, Bodlera i Sartra, da navedem samo neka imena, mata se dovodila u vezu sa egzistencijalnom slobodom. Humanistike teorije koje su se bavile mogunostima mate su samouvjereno govorile o sposobnosti subjekta da iznova stvori svoj svijet, da odstrani i odbaci one ivotne elemente koji ograniavaju njegovu egzistenciju. Pogledi Frensis Gilena su izgleda naelno saglasni s ovom tradicijom s obzirom da ona tvrdi da je psihika ispunjenost dostupna Bet, koja je pod presijom simbolikog poretka koji joj ukida tu ispunjenost samo u Betinom imaginarnom krajoliku. Slino Gilen, Norbert Grejner vidi Betinu regresiju (kao i regresiju nekih Pinterovih likova u utnji, Starim vremenima i Niijoj zemlji) u pozitivnom svjetlu. Zar nemaju Pinterovi likovi koji su se zatvorili u sebe savreno opravdan razlog to su se povukli iz svijeta oko sebe. Nema sumnje da je tu u pitanju neka regresija. Meutim to je povlaenje iz diskurzivnog svijeta koji ne samo da vie nije bio u stanju da ovim likovima garantuje ikakvu sigurnost, nego je samom svojom prirodom doveo do njihovog emotivnog rasula (1999, 330). enja za vodenim prostranstvom dalje tvrdi Grejner, odslikava proces raspadanja, za koji je socioloki termin gubitak identiteta neadekvatan, naroito kad se ima u vidu njegovo peorativno znaenje (334). Ja prihvatam stavove ova dva autora da Krajolik stavlja u prvi plan egzistencijalnu otuenost linosti baene u svijet koji nije sazdan po njenoj mjeri. Meutim, teko je prihvatiti strogu podvojenost imaginarnog i stvarnog svijeta koju ova dva autora nalaze u komadu. Misao da Bet posjeduje imaginativnu autonomiju (autonomiju kroz svoj svijet mate) putem koje je u stanju da prevlada svoj drutveno-kulturni poloaj,

279

da posjeduje sposobnost da transcendira svijet oko sebe, je neprihvatljiva dokle god podrazumijeva da mata fundamentalno postoji u nekom vanjskom svijetu, ili da je u stanju da prevazie diktate dominantnog drutveno-simbolikog ureenja. Dokle god se akcent stavlja na izbjegavanje neophodnost pruanja otpora kulturnom i drutveno-simbolikom procesu putem kojeg se ljudski subjektivitet kao drutvena realnost artikulie a ne na imaginativnom jaanju samosvijesti, teko je konceptualizovati takvu sposobnost naracije koja bi mogla da doprinese naim naporima da uobliimo metaforiku duevnog ivota koja bi imala smisla. U mjeri do koje je naa retorika podreena kolonijalnom uticaju znaka ono od ega subjekt kao drutveno podreeni entitet bjei ili pokuava da izbjegne umjesto da se bavi onim to je kao suvereno bie u stanju da izmata ili zamisli ostaje praktino nemogue da se misli o ljudskom djelovanju na nain koji bi direktno odslikavao egzistencijalnu krizu linosti. Teorija poetskog jezika Julije Kristeve, koja objelodanjuje umjetnike mehanizme putem kojih moemo da proizvedemo znaenja koja nisu dio preovladavajueg drutveno-simbolikog repertoara znaenja koja su revolucionarna upravo stoga to tee da preoblie same okvire tog repertoara nastoji da izmiri nau poziciju kao bia obdarenih darom govora a podreenih simbolikom zakonu s naom enjom za egzistencijalnim djelovanjem. Po miljenju Kristeve, nedostatak interakcije izmeu tijela i kulture moe da proizvede dvije uzajamno povezane nesretne posljedice: obruavanje duevnog prostora (kroz redukciju psihe na nagone ili kulturu) i utamnienje u jednom duevnom prostoru odsjeenom od preostalog svijeta i upuenom samo na samog sebe. Kristeva pie:
Moda je psihiko to mjesto gdje se razrauje, prema tome i ukida somatski simptom, isto kao i sumanuta projekcija: psihiko je naa zatita, pod uslovom da se u njemu ne ostane zatvoreno, ve da se govornim inom prenosi u neku sublimaciju, neki in miljenja, interpretacije, racionalne transformacije... Meutim, neophodno je postaviti pitanje psihikog kao govornog ina, to znai da ono nije ni prelazak na in niti psiholoka ruminacija u imaginarnoj kripti, ve neka crta koja tu neizbjenu, neophodnu ruminaciju spaja s njenom moguom verbalnom razradom. (1997, 50-51)

280

Transformacija duevnog svijeta od tamnice do same mogunosti smislenog ivota proizilazi iz sublimacije i interpretativne aktivnosti. Meutim, interpretativna aktivnost i kreativnost koje su od presudnog znaaja za uspjeno signalizovanje nagona i afekata zahtijeva snanu podrku samog drutva. Zbog njenog nedostatka, ivot je za Bet izgubio svaki smisao, to je dovelo do njene depresije i paralize. Njeno osjeanje sebe kao aktivnog inioca zavisi od osjeanja da ona sama moe da da stvarima smisao, ili da smisao uini svojim. Upravo ta primarna radnja prisvajanja smisla konsoliduje osjeanje sebe kao aktivnog inioca. To Bet nema. Njen duevni svijet je postao zamka ili tamnica u kojoj je ona u stanju samo da stalno ponovo proivljava i ponavlja ista traumatina iskustva. To ukidanje duevnog svijeta pravi od svih nas beskunike, vanzemaljce koji pate od nedostatka ljubavi (1987, 373374). U Novim duevnim bolestima, Kristeva pie o ovoj vrsti erozije duevnog ivota koja savremenom subjektu oteava da nae adekvatan izraz za svoja unutranja stanja. Savremeni subjekt nema ni vremena ni konceptualnog prostora da nahrani duu, i taj nedostatak brige za duu se odraava u maglovitoj egzistencijalnoj enji i fizike i psihike simptome koji oteavaju sposobnost ljudskog subjekta da ivi ivot punim pluima i sa smislom. Ukoliko nam dua omoguava da djelujemo, ukoliko je na duevni ivot diskurs koji djeluje u smislu da omoguava na odnos sa samima sobom i sa drugima, onda je ono to mui savremeni subjekt, po Kristevoj, injenica da je diskurs izgubio vezu sa afektima, ili drugaije reeno, da je jezik potpuno razveden od bilo kakvog egzistencijalnog znaenja (1995, 8). Savremeni subjekt, smatra Kristeva, pati od nemoi da predstavi svoja afektivna stanja, to ima za posljedicu psihiki mutizam, ili se manifestuje u ogoljenom, sterilnom jeziku koji subjekt doivljava umjetnim, praznim, i mehaninim (1995, 9). Narcistika melanholija/depresija je signal i najtee uhvatljiva manifestacija takve tendencije. Sara Birdsvort je dobro nazvala ovaj fundamentalni ivotni problem modernog Narcisa koji je ustanovila Kristeva kao gubitak gubitka. Birdsvort sumira ovaj problem na sljedei nain: To to je u prolosti, ta arhajska majka, nije izgubljena dokle god presimbolike promjene u ljudskom subjektivitetu ne uspiju da se poveu sa svijetom znakova poprimivi neku simboliku formu. Subjekt koji je neraskidivo vezan sa arhajskim materinskim autoritetom jeste subjekt iji su nagoni i afekti odsjeeni

281

Meutim nemam namjeru da podravam rascjep po rodovskoj liniji izmeu melanholinih ali kreativnih umjetnika i depresivnih a neproduktivnih ena, koji je dijagnostikovala Dulijana ijezari u svojoj studji Dajui rod melanholiji (Gendering Melancholia, 1992). Gledajui u listu onih koje moemo smatrati velikim melanholicima (Petrarka, Fiino, Taso, Ruso, atobrijan, Helderlin, De Kvinsi, Nerval, Dostojevski, Valter Benjamin), ijezari je zapanjena primjetnom odsutnou ena, odsutnosti koja sigurno ukazuje manje na nedostatak nesretnih ena nego na na nedostatak znaaja tradicionalno datog enskoj tuzi u patrijarhalnoj kulturi. Nasuprot istaknutom epitetu melanholik koji se pripisuje mukarcima, ene koje koje zapadnu u duboku tugu se esto odreene depresijom kao banalnim terminom bez prestia (3).
6

od simbolinog i drutvenog ivota i koji raskidaju sponu izmeu subjekta i istih (2005, 67). Birdsvort smatra da narcistika kriza koju je ustanovila Kristeva, odraava transformaciju ive prirode u mrtvu, surovu, i nijemu prirodu, to se drutveno-istorijski manifestuje u zapadnim kulturama (73). Po Kristevoj, knjievno i umjetniko stvaralatvo su pustolovina tijela i znakova koji svjedoe o tom afektu (1987, 22). Svijet imaginarnog ovdje konkretno svijet estetskog predstavlja vezu izmeu semiotskog i simbolikog tako to pretvara muku patnju koju nije nigdje registrovao u jedan trenutak u pripovjedakoj sintezi. Stoga, pretpostavka da je rad na Krajoliku, koji je nastao usred Pinterove brane krize, moda djelovao na Pintera kao moan antidepresant, tako to je ublaio ako ne i potpuno iskorijenio njegovu melanholiju i omoguio mu da prihvati raspad braka, moda nije daleko od istine.6 Meutim Bet ne doivljava nikakvu katarzu niti nalazi lijek za svoju situaciju. Mada njena melanholija ukazuje na neto za im njena dua ezne, neku potrebu ili osujeenost, ona ne nosi sa sobom i nagovjetaj o svom kreativnom prevazilaenju. Naprotiv, obiljeena je poricanjem znakova koji ukazuju na ivot i smisao. Pristup predstavljanju znaenjskog je odsjeen. Nema tu nikakvog maestralnog prevazilaenja depresije, niti raspleta. U Betinom sluaju, patnja je tamnica u kojoj su gubitak i alost zajedno zakljuani. Posljednja slika u Krajoliku, s Bet zakljuanoj u prolosti, izgubljenoj i za Dafa i za svijet, dirljivo odslikava izolaciju i introverziju melanholinog tugovanja. Ukoliko Kristeva dijagnostikuje gubitak gubitka kao i potrebu za povrat gubitka, kao to tvrdi Berdsvort, i ako isto predstavlja osnovni problem kad je u pitanju nastojanje da se odri ljudsko bie, i glavna tekoa kod odavanja ljudskih veza u zapadnim kulturma, onda Pinterov Krajolik, kao odraz jedne afektivne stvarnosti, moe da se protumai i kao svjedoanstvo o tom gubitku i kao djelo koje ga istrauje. Ova drama ini taj gubitak prepoznatljivijim, otkrivajui teinu naih problema u melanholinom vremenu u kome ivimo.

282

Citirana i koriena literatura:

Babb, Lawrence. The Elizabethan Malady: A Study of Melancholia in English Literature from 1580-1642. East Lansing: Michigan State College Press, 1951. Batty, Mark. Harold Pinter. Devon: Northcote House Publishers, 2001. Beardsworth, Sara. Freuds Oedipus and Kristevas Narcissus: Three Heterogeneities. Hypatia 20.1 (2005): 54-77. Billington, Michael. The Life and Work of Harold Pinter. London: Faber and Faber, 1996. Braidotti, Rosi. Metamorphoses: Towards A Materialist Theory of Becoming. Cambridge: Polity Press, 2002. Butler, Judith. Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. London: Routledge, 1990. ---. The Psychic Life of Power: Theories of Subjection. Stanford: Stanford University Press. 1997. Caruth, Cathy. Introduction. Trauma: Explorations in Memory. Ed. Cathy Caruth. Baltimore and London: The Johns Hopkins University Press, 1995. 3-12. Elliott, Anthony. Subject to Ourselves. Social Theory, Psychoanalysis and Postmodernity. Boulder, CO: Paradigm, 2004. Esslin, Martin. Pinter the Playwright. New Hampshire: Heinemann, 1982; Rev. ed. London: Methuen, 2000. ---. Mourning and Melancholia. The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud. Vol.14. Trans. and ed. James Strachey. London: Hogarth Press, 1957. 243-258. ---. The Shape of Things: Landscape in Draft, Text, and Performance. The Pinter Review: Annual Essays, 2001-2002. Eds. Francis Gillen and Steven H. Gale. Tampa: University of Tampa Press, 2002. 55-65. Greiner, Norbert. Silence in Pinter: Regression From the Everyday to the Poetry of Memory. Intercultural Encounters: Studies in English Literatures. Essays Presented to Rdiger Ahrens on the Occasion of His Sixtieth Birthday. Eds. Heinz Antor and Kevin Lee Cope. Heidelberg: Universittsverlag C., 1999. 327-334. Jackson, Stanley, W. Melancholia and Depression: From Hippocratic Times to Modern Times. New Haven: Yale University Press, 1986. Klibansky, Raymond, Erwin Panofsky, and Fritz Saxl. Saturn and Melancholy: Studies on the History of Natural Philosophy, Religion, and Art. London: Thomas Nelson and Sons, 1964. Kristeva, Julia. Revolution in Poetic Language. Trans. Margaret Waller. New York: Columbia University Press, 1984. ---. Tales of Love. Trans. Leon S. Roudiez. New York. Columbia University Press, 1987.

283

---. Crno sunce: depresija i melanholija. Prev. Mladen ukalo. Novi Sad: Svetovi, 1994. ---. Nove duevne bolesti. Prev. Martinovi arko. Podgorica: Oktoih, 1997. ---. The Sense and Nonsense of Revolt: The Powers and Limits of Psychoanalysis. Trans. Jeanine Herman. New York: Columbia University Press, 2000. Laplanche, Jean and J. B. Pontalis. The Language of Psychoanalysis. Trans. Donald Nicholson-Smith. New York: Norton, 1985 [1973]. Nabokov, Vladimir. Lolita. New York: Vintage International, 1997 [1955]. Peacock, D. Keith. Harold Pinter and the New British Theatre. Westport: Greenwood Pres, 1997. Pinter, Harold. Landscape. Complete Works. Vol. 3. New York: Grove, 1978. Radden, Jennifer. Melancholy and Melancholia. Pathologies of the Modern Self: Postmodern Studies on Narcissism, Schizophrenia, and Depression. Ed. David Michael Levin. New York: New York University Press, 1987. ---. Is This Dame Melancholy? Equating Todays Depression and Past Melancholia. Philosophy, Psychiatry, & Psychology. 10.1 (2003): 37-52. Schiesari, Juliana. The Gendering of Melancholia: Feminism, Psychoanalysis, and the Symbolics of Loss in Renaissance Literature. Ithaca: Cornell University Press, 1992. Terdiman, Richard. Present Past: Modernity and the Memory Crisis. Ithaca and London: Cornell University Press, 1993.

284

Omer Hadiselimovi

Sudbina jednog imigranta: Dva ivota za cijenu jednog

Kad postane imigrant, izgubio si ili si na putu da izgubi mnogo: svoju zemlju, svoj jezik, svoju kulturu, svoje prijatelje. Ali ti isto tako dobija mnogo: novu zemlju, nove spoznaje, novo iskustvo, a moda i nove prijatelje. Napetost izmeu gubitka i dobitka rubrike rashoda i rubrike prihoda na raunu tvog ivota stvara ti dojam da ivi dva ivota, jedan koji si ostavio za sobom, i drugi koji trenutno ivi. Svoj stari ivot jo nisi sasvim napustio, a u novi jo nisi potpuno uvuen. Kad smo moja porodica i ja stigli u Ameriku, nismo promijenili samo kontinente nego i cijele svjetove, a to nikad nije lako. To nije bilo lako za mene uprkos tome to sam u svom profesionalnom ivotu bio duboko vezan za zemlju svoje imigracije: bio sam nastavnik engleskog na Univerzitetu u Sarajevu a akademsko podruje su mi bile amerike studije, prouavanje Sjedinjenih Amerikih Drava. Na svojim asovima u Sarajevu pokuavao sam objasniti poneto iz amerike kulture i sebi i svojim studentima teak zadatak u oba sluaja ali sam volio stalni izazov uporeivanja amerike kulture s svojom vlastitom. Moj pristup je ukljuivao materijal iz istorije, knjievnosti, umjetnosti, jezika, izuavanja krajolika, antropologije i svega drugog to hvata bit i izraava neku vanu znaajku amerikog ivota. Amerika me se oduvijek doimala toliko razliitom od mog dijela svijeta da sam dugo mislio o njoj kao o udnoj i egzotinoj zemlji, s njenim artefaktima, sportovima, obrascima ponaanja, malim stvarima i velikim. Ta udnost Amerike je bila ono to me je, uvjeren sam, privuklo amerikim studijama. Jednom sam napravio listu upadljivo drukijih stvari koje ovjek iz jugoistone Evrope ubrzo uoi u Sjedinjenim Dravama: prozori to idu gore-dolje, kao giljotina, i ne otvaraju se unutra; kugle na vratima umjesto kvaka; mree na vratima i prozorima; voda u klozetskim oljama; gorionici s namotajima na elektrinim tednjacima; drukije mjere i veliine; drugi napon struje; vie statikog elektriciteta; fontane za pie u zgradama; relativ-

285

no odsustvo duhanskog dima; sportovi poput fudbala i bejzbola; prazne ulice; travnjaci ispred kua (i motorne kosilice, s njihovim karakteristinim i neizbjeno amerikim zvukom, za razliku od, recimo, isto tako neizbjenog evropskog zvuka koji oznaava puni sat na radiju); zidni kalendari umotani u celofan koji izgledaju kao stari LP albumi; kratice kao imena radio-stanica; krai a iri papir za printer. Postati imigrant u odrasloj ili zrelijoj dobi je posebno teko jer se tvoj prethodni ivot ispreplie s tvojim imigrantskim ivotom na mnogo neoekivanih naina. Tako moja dva ivota, jedan u Bosni (ili bivoj Jugoslaviji), a drugi ovdje, u Americi, stalno dolaze u sukob i ja neprekidno poredim i suprotstavljam dvije zemlje jednu drugoj, stalno prevodei s jedne na drugu. Ovo se, naravno, takoer odnosi na moju jeziku situaciju, moj lingvistiki identitet, gdje se neka vrsta prevoenja stalno deava izmeu mog maternjeg jezika i engleskog. Ja prevodim izmeu svoja dva ivota i u drugim, esto moda manje vanim stvarima. Na primjer, uvijek moram razmiljati da li je datum poput 08/06/06 zaista 6. avgust ili 8. juni (kao to je u Evropi), ili da li se Dan sjeanja (Memorial Day) ili Dan rada (Labor Day) slavi u maju (jer je u ostalom dijelu svijeta praznik rada u maju), ili koliko je ovjek visok u stopama i inima, ili kolika je u celzijima toplota od 98 farenhajta, esto obogaena vlagom, i da li se to moe porediti s bilo im iz mog ranijeg iskustva (ne moe). im postane imigrant, sve se neopozivo mijenja u tvom ivotu: prostor, krajolik, klima, ljudska geografijapa ak i osjeaj vremena. Ovo posljednje, vrijeme, okree se protiv tebe: u novoj zemlji i u novom ivotu, ti stalno zaostaje; eli da ide ukorak sa stvarima i dogaajima, da doe tamo gdje su i drugi jer se toliko toga desilo kad nisi bio tu. Treba ti toliko praktinih informacija, na primjer, da stalno postavlja pitanja i stoga osjea da kaska za drugima, da si trapav i zastario. Ameriko drutvo je inae neprozirnije u ovom temeljnom informacijskom pogledu: kao doljak, tu tee nego drugdje saznaje o ljudima kao pojedincima, o njihovom privatnom ivotu ili o hijerarhijskom odnosu meu njima (kad je rije o moi, recimo). U Americi u ovom pogledu ima utisak da ljudi openito govorei ne znaju mnogo o drugima, da desna ruka ne zna ta radi lijeva. Ali udno je da te ovo stanje neznanja nekako ini mlaim, jer poput mlade osobe postavlja osnovna pitanja i ima osjeaj novog poetka, saznavanja i istraivanja, osjeaj inicijacije. A poinjanje iznova te dri budnim.

286

S druge strane, kad posjeti svoju staru zemlju, uprkos promjenama koje vidi, tvoje lino vrijeme izgleda kao da je stalo u onom trenutku kad si otiao jer se sjea tamonjeg ivota koji je ostao za stalno fiksiran u tvojim uspomenama. Tamo si ti stari ti (ili bar tako zamilja) jer nisi ivio kroz sve one promjene to su se desile. A tako te vide i prijatelji, poznanici i rodbina iz stare zemlje kao starog tebe; ono to sada radi i kako ivi u novoj zemlji ih zapravo ne zanima; o novom tebi nisu znatieljni. Ti si za njih praktino nestao otiao na zapad (gone west je stara amerika metafora za nestanak ili smrt). Pita se jesu li ljudi uvijek bili tako usredsreeni na sebe ili su to postali samo zbog tebe. Psiholoki, imigranta ka zaviaju vue sila sjeanja i to je znaajna interferencija, neto to stalno obitava u njegovom novom svijetu. (Interferencija je i lingvistiki pojam koji objanjava smetnje koje uzrokuje na maternji jezik kad nastojimo nauiti strani jezik maternji jezik nam je stalno na putu i vue nas nazad, oteavajui nam savladavanje udnih glasova i reda rijei u novom jeziku, na primjer). Ovo sjeanje na stare stvari kod mene esto poinje kao vizeulna predodba; tako, na primjer, kad sam kraj jezera Michigan, blizu kojeg trenutno ivim, moja podsvijest me prenosi do Jadranskog mora, velike i meni bliske vodene povrine u mom ranijem ivotu i zemlji. Tamnoplavi oblaci to se pred oluju gomilaju na horizontu ovdje na ravnom Srednjem zapadu mi se esto ine kao daleke planine, poput onih to okruuju moj rodni grad. Stambene viespratnice u Americi s malim identinim balkonima koje su odraz prenapuenosti u stanovanju, zgrade koje nikad nisam volio kao arhitekturu, asociraju na staru zemlju, na osjeaj zajednice i ljudske bliskosti. I moda najudnije kad osjetim miris duhana u zraku, to je mnogo rjee nego u staroj zemlji, a puenje inae ne podnosim, to me smjesta prenese u jednu drugu geografiju i u moj raniji ivot. Sve je ovo, naravno, nostalgija, onaj stalni pratilac imigrantskog ivota. Iako je to univerzalni ljudski sentiment, nostalgiju je teko precizno definirati, a to potvruje i bogata nijansiranost ovog pojma u raznim jezicima. Rije nostalgija, kako nas podsjea Milan Kundera, potie od grkih rijei nostos (povratak) i algos (patnja, bol) dakle, patnja zbog nemogunosti povratka. Ali razliiti oblici ove rijei i njene znaenjske nijanse u evropskim jezicima (od kojih neki ne upotrebljavaju grku rije), opisuju raznolika stanja i osjea-

287

nja, kao to su enja za zaviajem, bol zbog odsutnosti, usamljenost ili neznanje o onome to se deava u rodnoj zemlji (ovo posljednje, na primjer, izraava panska rije aoranza, izvedena od latinskog ignorare). Zbog udaljenosti koju je prevalio i promjena koje je doivio, imigrantu zaviaj izgleda bolji i ljepi no to je u stvarnosti bio, poprimajui novu i veu vrijednost. To i ja osjeam kad se vratim u staru zemlju. Kad sam nakratko u Sarajevu, miris zraka u ljetnoj noi je prosto opijajui i ne moe se uporediti ni sa im u Americi, a ona brda obrasla borovinom ine mi se ljepim, sad kad ivim drugdje, nego ikad prije. Ali nostalgija je ponajvie osjeaj da ti nedostaju ljudi, oni s kojima sam ivio i radio, i onaj referentni okvir koji sam s njima dijelio. Nedostaje mi fini gradski ivot Sarajeva, njegov posebni humor, ironija, kako blaga tako i jetka, te njegova otvorenost kao svijetu. Ali, dosta toga je nestalo u posljednjem ratu pa je i moja nostalgija u ovom pogledu ne samo geografska ve i istorijska enja za prolim, to je moda pretena vrsta nostalgije. Bosna za mene postaje zemlja sjeanja, da upotrijebim izraz koji Denis de Rougemonta koristi za Evropu la patrie de la mmoire. Nostalgija, iako istinsko osjeanje, jeste i ugodna la. Kako je naa zemlja lijepa kad na nju gledamo i o njoj mislimo izvana! kae Miguel de Unamuno. Jedan drugi pisac, V. S. Naipaul, nudi u romanu Okuka na rijeci (A Bend in the River, 1979) praktian lijek za nostalgiju, a to je esto putovanje avionom:
Avion je divna stvar. Jo si ne jednom mjestu kad stigne na drugo. Avion je bri od srca. Doe brzo i ode brzo. Ne tuguje mnogo... Moe se vratiti mnogo puta na isto mjesto. Prestaje da tuguje za prolou. Uvia da je prolost neto to ti je samo u mislima, neto to ne postoji u stvarnom ivotu. Gazi po prolosti, razbija ju. U poetku, to je kao da gazi po vrtu. Na kraju, ti hoda po pukom tlu.

Apsolutno putovanje, izgleda, unitava nostalgiju apsolutno. U tom sluaju, dvojstvo imigrantovog ivota postaje stvarnost, i to ne bolna: dva ivota mogu se ivjeti simultano a ne konsekutivno. No taj lijek za nostalgiju esto putovanje avionom suvie je skup i samo imuni ga mogu sebi priutiti. Znam za Sarajku koja ivi u Americi i koja esto vikendom leti u Bosnu da posjeti majku i proba bosansku hranu. To je zacijelo drukije iskustvo egzila od, recimo, onog sefardskih Jevreja izgnanih iz panije 1492., koji su tokom mnogih generacija ivei

288

u Bosni i drugdje uvali kune kljueve u nadi da e se vratiti, kao to su odravali i svoju vjeru, panski jezik i pjesme. Ima i drugih lijekova za nostalgiju i tekoe imigrantskog ivota nego to su esti letovi kui ili bacanje starih kunih kljueva. Jedan je vrijeme, koje, kao to znamo, lijei sve, a drugi je imigrantovo svjesno nastojanje da prihvati novi ivot kako dolazi, racionalno i, kako Amerikanci vole da kau, pozitivno (pozitivnost je krupan pojam koji odraava javni i privatni optimizam amerike kulture, bar do posljednjih kriza). Isto tako, imigrantova glavna dilema kako postii snoljivu ravnoteu izmeu dvaju ivota, kako se ne izgubiti u novoj kulturi ali i ne ostati potpuno po strani od nje razrjeava se esto na prirodan nain: i ouvanjem i prihvatanjem, ouvanjem onog starog to eli zadrati i prihvatanjem novih stvari koje hoe ili moe prihvatiti. Amerika je, sa svojim slobodama, uvijek bila pogodna za to jer ti doputa mnogo u privatnom ivotu, i ovdje moemo pomenuti religiju, jezik i druge line stvari koje moe slobodno njegovati, ak i jednu tako neameriku stvar kao to je spavanje popodne. Mi u porodici smo zadrali svoj jezik, ali naravno upotrebljavamo engleski van kue i u tome ne vidimo nikakav problem. Ne smatramo problemom ni ako ponemo reenicu na bosanskom a zavrimo ju na engleskom, ili obratno. Upotreba dvaju jezika svakako je korisna stvar, izmeu ostalog i stoga jer se tako dodatno zapoljava mozak. (Na jezik omoguuje i ogovaranje drugih u njihovom prisustvu). Ja takoer koristim maternji jezik kad se predstavljam u Americi jer pri izgovoru imena i prezimena moram upotrijebiti dva glasovna sistema engleski i bosanski/hrvatski/srpski. ovjek moe zamisliti kakav je izazov moje prezime za ljude s kratkim rasponom panje. No, paradoksalno je da je to prezime, koje djeluje zastraujue na papiru, samo tigar od papira: ono se moe lake izgovoriti na engleskom nego moje ime, koje ima sloeniju fonetiku za izvorne govornike engleskog. Bez obzira na ove vedrije, fonetske trenutke imigrantskog ivota, egzil je stanje koje ovjeku donosi razne tekoe (ivot te stavlja na tvoje mjesto ili bar to Amerika ini) koje se ne mogu lako i brzo prebroditi. Egzil, meutim, daje i odreene nagrade, dvostruku perspektivu i svje uvid, kako kae Edward Said, jer stavlja imigranta na marginu nove kulture odakle ima priliku da vidi vie no oni u njenom centru, to jest izvorni itelji i korisnici te kulture. To mjesto na margini mu

289

daje i izvjesnu slobodu i mogunost samospoznaje. Eva Hoffman, amerika spisateljka poljskog porijekla, i sama imigrant, ide dalje od Saida kad kae da egzil u modernim vremenima, i u postmodernoj teoriji, postaje seksi... privlaan, zanimljiv, te da su nomadizam i dijasporizam postali pomodni u intelektualnom diskursu jer podrazumijevaju prednosti nestabilnosti, marginalnosti, odsustva i izvanjskosti. No Hoffmanova nas upozorava na to da se seksi i privlaan, zanimljiv ivot imigranta plaa cijenom muke i gubitka. I tako, kao i mnogi drugi skoranji imigranti koji su kao odrasli ljudi doli u Ameriku, ja ivim svoja dva ivota i konsekutivno (prvo sam ivio tamo, a sada ivim ovdje) i simultano (iako sad ivim ovdje, mentalno ivim i tamo). ivim svoja dva ivota za cijenu jednog i to, u komercijalnom smislu i u datim prilikama, nije tako lo aranman. Ali, i kad sam ivio u Bosni ivio sam dva ivota, i onaj drugi je bio moj profesionalni ivot, usmjeren prema Americi. Nekada sam iz Bosne prouavao Ameriku dok se sada u svom itanju, istraivanju i pisanju usmjeravam od amerikih studija ka balkanskim i ka Bosni. Nekad sam bio bosanski amerikanista; u Americi, postajem ameriki bosnista. Uvijek je uzbudljivije prouavati ono to je udaljeno. Ali u jednom drugom smislu, moj praktini, nastavni rad nije se bitno promijenio. Zapravo, tu sam napravio puni krug jer sada radim isto to i prije predajem engleski strancima. to due ivim u Americi to se vie moje dvije zemlje pribliavaju jedna drugoj ili se ak spajaju, tj. moja nova zemlja sve vie poinje da lii (ili tako bar osjeam) na moju staru zemlju. Stvari i dogaaji ovdje poprimaju dj vu obrise, kao i moj stav prema njima. Pitam se je li to neka psiholoka opsjena ili proces istinskog prilagoavanja. ta, ili ko, se promijenio? Moje pamenje stare zemlje? Nova zemlja? I jedno i drugo? Bilo kako bilo, ono to izgleda izvjesno jeste da ljudska priroda i priroda stvari izbijaju kroz povrinske razlike: kako vrijeme prolazi i novina i romansa Amerike blijedi, vidim i osjeam ovdje vie toga to me podsjea na raniji ivot. Dvije zemlje poinju da nalikuju jedna drugoj u dubokom, optijem smislu razlog kako za utjehu tako i za razoarenje.

290

Adijata Ibriimoviabi

OTROVANI KISEONIKOM /O NOSTALGIJI I SAVREMENOJ RUSKOJ DRAMI/

.
/ Knjievnost to je uvijek nostalgija. Vasilij Aksjonov
1

Kadar iz filma A. Tarkovskog Nostalgija, 1983, 124 min; SSSR - Italija Francuska. Dostupno na: http://www.ozon. ru/context/detail/id/ 3866693/?type=2#images.

1. A. Tarkovski, Nostalgija1

. ...
/ Vrijeme je da se rijeite melanholije. Niste gimnazijalac... Anton ehov, Ivanov

Nostalgija (od gr. nostos povratak kui i algia tuga) je tuga za domom kojeg vie nema, ili kojeg moda nikad nije ni bilo. Raspad stvarnosti kojemu prisustvujemo i kojeg ivimo na prijelazu izmeu XX. i XXI. stoljea, gubitak svijeta kojeg smo poznavali, al za djetinjstvom ovjeanstva, neumitno rezultiraju nostalginim narativom kao tugom za svijetom kojeg vie nema (ili kojeg moda nikad nije bilo).

291

 (1999) ? : . ICONES SYMBOLICAE. U: ( 1999, 39).

2

Citirano u vlastitom prijevodu. Dostupno na: http:// magazines.russ.ru/ nlo/1999/39.

Govorei o dva tipa nostalginog narativa, Svjetlana Bojm e u svom tekstu Kraj nostalgije? Umjetnost i kulturno pamenje kraja vijeka: Sluaj Ilje Kabakova2, naglasiti da ti narativi priblino odgovaraju dvama retorikim polovima, metaforikom i metonimijskom, koje razmatra Roman Jakobson u svojim radovima o dva tipa afazije, jezinih greaka, povezanih s gubitkom pamenja. Prvi tip nostalginog narativa stavlja akcenat na nostos, kae Svjetlana Bojm i pokuava da obnovi ili ponovo izgradi mitski kolektivni dom. Nostalgija tog tipa je utopijska i totalna, povezana sa simbolikom/metaforikom i vanpovijesnom perestrojkom stvarnosti. Totalni nostalgini narativ je ubjedljiv i privlaan, on tvrdi da uope nije rije o nostalgiji, ve o istinitosti ivota. Oigledno je ovaj tip narativa povezan sa oficijelnom i/ili oficioznom kulturom i umjetnou, koja tvrdi da pamti sve (odnosno najvanije) i da se sjea svega, koja ne poznaje zjevove i crne mrlje u svom pamenju, koja, izmeu ostalog, pretenduje na potpunu rekonstrukciju prolosti. A zapravo, tvrdi u svom tekstu Svjetlana Bojm: Zaboravljamo ne putem negiranja stvari, ve preko umnaanja imitacija, preko pseudosinonimije. Zaboravili smo onog trenutka kada kaemo da se svega sjeamo, kada ne vidimo gubitke, zjevove i crne mrlje, koji zapravo omoguuju refleksiju i omoguuju da se snaemo u mehanizmima pamenja i u manipulaciji pamenjem, u vezama izmeu vremena, u vezama izmeu starih i novih mitova. Nostalgini narativ drugog tipa, prema ovoj autorici, stavlja akcent na drugi dio na algiu, na tugu i tugovanje: Ne interesuje ga predmet ve proces, sjeanje/pamenje kao takvo, interesuje ga detalj koji klizi, izmie, opsjednut je fragmentom. Metonimijski detalj je kotva pamenja, a ne amblem prolog zlatnog vijeka (...) (a) ironija i zaudnost (odnosno efekat ouenja A. I. .) imanentni su nostalgiji drugog tipa. Ako totalna nostalgija pretpostavlja vizualne prikaze i simbole, ironijska nostalgija se oslanja na narative koji iskazuju proturjean odnos prema prolosti (...) Ironijska, refleksivna nostalgija je dvostruko gledanje, igra sa vremenom i virtualnom realnou sjeanja (...) Nostalgija drugog tipa povezana je sa afektivnim i etikim osmiljavanjem prolosti (...), (jer) prolost sama po sebi i njeni suveniri ne mogu biti nostalgini, uz ogradu da ni drugo pamenje, naravno, nije nevino niti apolitino, kako bi se u prvi mah moglo zakljuiti.

292

Izjava jednog ruskog savremenog dramskog pisca da e ljepota unititi svijet (to na prvi pogled predstavlja svojevrsnu polemiku sa izjavom Dostojevskog: Ljepota e spasiti svijet, a zapravo je u znaku pobune protiv onih tekstova kulture koji pokuavaju ukraavanjem i maskiranjem, simbolizacijama i metaforizacijama prikriti pravo stanje stvari, ali ujedno predstavlja i osvijeten strah od toga da je (pseudo)estetika preuzela primat nad etikom), kao i znakovit poetak naslova teksta Svjetlane Bojm, ponukali su me da pokuam dati odgovor na pitanje: je li kraj XX. stoljea uistinu oznaio i kraj nostalgije, odnosno, ivimo li vrijeme u kojem smo prestali biti gimnazijalci i u kojem smo se rijeili melanholije, a ako nije i ako nismo - na koji nain se nostalgija i melanholija danas, na poetku XXI. stoljea ispoljavaju, konkretno, u dramskim tekstovima tzv. novog vala ruske savremene dramske produkcije? Mnogi istraivai poetke pojave tzv. nove drame veu za sredinu devedesetih godina prolog stoljea, kada se pojavljuje niz mladih dramskih pisaca koji rue pozorine konvencije a teatar trai savremeni tekst, kada klasici ustupaju mjesto mladim generacijama eljnim novih tema koje bi bile osloboene okova tradicije. Ova pojava definirana je pojmom In-yer-face theatre (teatar koji udara u lice, posred lica), to neodoljivo podsjea na amar drutvenom ukusu jedan od najvanijih manifesta ruskog futurizma, koji je djelovao takoer pod parolom zbacimo klasike s parobroda savremenosti i ova asocijacija nije sluajna, jer je glavni cilj dramskih tekstova In-yer-face theatre-a devedesetih, ba kao i avangardnih poetskih tekstova dvadesetih godina, istog, XX. stoljea, bio upravo: uzdrmati i okirati konzervativni dio drutva. Nova drama u Evropi na neki nain predstavlja nastavak In-yer-face theatrea, jer nastavlja progovarati o aktuelnim politikim i drutvenim temama na nov, nekonvencionalan nain, s tim to e dramski tekst nove drame ponuditi itateljima, a onda i gledateljima, iri spektar specifinih tema i motiva, karakteristinih za svakog dramskog pisca ili spisateljicu ponaosob. Ruski kritiari su pojavu nove drame na samim njenim poecima smatrali neim to ne posjeduje kvalitet koji bi joj obezbijedio opstanak, rijetko se izvodila na sceni, a ako i jeste, onda uglavnom u klubovima, neadekvatnim, improviziranim prostorima, u najboljem sluaju, u manjim teatrima. Meutim, postalo je oigledno da je na pomolu ipak stvaranje jedne drugaije estetike, a mladi stvaraoci, dramski pisci, redatelji i

293

glumci shvatili su da, ako ele ostvariti svoj cilj i svoj san da vlastitim jezikom govore o sebi i svijetu oko sebe - onda to hoe i moraju initi na nain kojim svijet danas govori njima: o svijetu koji je agresivan govoriti agresivno, koji je nasilan nasilno, koji je neovjean neovjeno, to je znailo ostvariti vrlo teak zadatak: osloboditi itatelje i gledatelje iluzije na koju su navikli, oduzeti im pravo na bijeg iz svakodnevnice u svijet ljepote, prevaspitati ga, jer zatvarati oi pred realnou/ realnostima svijeta u kojem ivimo nije rjeenje s kojim bi se ovi autori sloili. Osim toga, svaka nova generacija donosi sobom i nove sadraje, novu grau koja se ne uklapa u stare forme, odnosno, nova graa naprosto /se/ opire tradicionalnim formalnim standardima, a izmenjeni izvoaki principi (moda vie no sama dramska dela) lagano unose promene u estetsku percepciju. (Mioinovi, 1981: 19) Dakle, da bi u savremenom posthumanistikom, postmodernom, tranzicijskom vremenu drama uopte mogla znaiti dogaaj, da bi u svijetu virtualne tehnologije i elektronskih medija uopte mogla biti konkurentna dramaturzi su morali pristupiti preosmiljavanju i preispitivanju njenih mogunosti. Tragikomino osjeanje svijeta koje uprizoruje nova drama karakteristika je nestabilnih i kriznih perioda uope, perioda socijalnih nemira i povijesnih prijeloma. Konfliktnost vremena, unutarnji sukobi u ovjeku, tragino osjeanje same sutine ljudskog postojanja, dosada i odvratnost koju izaziva svakodnevnica, otuenost, haos u kojem se kreu dezorijentirana usamljena tijela, sveopa gluhoa u odnosima meu ljudima, agresivnost i nasilje - s jedne strane i obesmiljena potraga za sreom i ljubavlju, dobrom i ljepotom - s druge, trae i formu koja bi u najveoj mjeri bila unutarnje konfliktna. ini se da je to osnovni razlog zbog kojeg pitanje odreivanja anrovske karakteristike novodramskih tekstova postaje gotovo nemogu zadatak, bez obzira na autorsko definiranje vlastitog djela u pojedinim sluajevima. U ovim tekstovima suoeni smo uglavnom sa traginim situacijama koje se realiziraju u groteskno-kominoj formi, u kojoj groteskni odsjaj pada ne samo na junake ve i na dogaaje koji se prikazuju u drami. Tragikomedija (odnosno tragifarsa) jeste zapravo najadekvatniji unutarnje konfliktan, ak agresivan anr (Kononenko, 2004: 308) koji odgovara konfliktnom i agresivnom vremenu, a kojeg savremena dramaturgija preosmiljava, modificira i prilagoava novom sadraju.

294

Zanimljivo je da su mnogi ruski istraivai i kritiari novu dramu na njenim poecima odredili i definirali kao najinteresantniju pojavu upravo savremene knjievnosti, a ne, kako bi se moglo pretpostaviti, savremenog teatra, mada to jesu drame koje se, uglavnom, izvode na sceni. Razlog tome je to se, pretendujui na novu rije u teatru, ta nova rije nove drame zapravo vie odnosila na knjievnost i literaturu, jer, elei se rijeiti okova klasika i velikih prethodnika, ona je neminovno nastajala na njihovoj pozadini. To je jedan od razloga to savremena ruska drama esto nije sadravala teatarske, odnosno scenske citate, ali jeste mnogo literarnih. Takav je npr. tekst jedne od poznatijih novih drama autora Mihaila Ugarova3, Oblom-off4, nastao po motivima Gonarovljevog romana Oblomov, u kojem glavni lik Ilja Ilji Oblomov, sa svojom principijelnom pozicijom neuea, nemogunosti ili odbijanja uea, to e ga svrstati u plejadu suvinih ljudi ruske knjievnosti XIX. stoljea, postaje ovjek novog vremena. U Ugarovljevom tekstu, prvobitno nazvanom Smrt Ilje Iljia (to opet asocira na priu Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljia), paralele sa Gonarovljevim tekstom (sve do citiranja u autorovim remarkama) dobijaju neoekivan razvoj. Na prvi pogled moglo bi se rei da je u pitanju postmodernistika igra sa klasinim tekstom, s obzirom da Ugarov uvodi u tekst svoje drame i izmiljen lik doktora Arkadija Mihajlovia koji treba da uspostavi dijagnozu od ega boluje i od ega umire Ilja Ilji (to neodoljivo podsjea i na ehovljeve doktore koji uspostavljaju dijagnozu bolesti drutva). Arkadij Mihajlovi ustanovit e, prije svega, da je bolest Ilje Iljia, zarazna (primijetio je da i on poinje sve due da lei na divanu i da obilno jede) i zakljuit e na kraju da boluje od neizljeive bolesti tajanstvenog naziva totus. itateljima/gledateljima ostavljeno je da potrae u glosarima i rjenicima da li ta udna rije ima znaenje (latinski totus cijelo, cjelovito) ili da na osnovu teksta, odnosno predstave, zakljue kakva je to smrtonosna bolest. Nasuprot svim drugim likovima u drami koji kreu tolcovim stopama, rukovoeni aktivnim i praktinim naelom, Ilja Ilji jedini ostaje cjelovit ovjek koji ne eli da se pretvori u funkciju, da radi neto u emu nee sav uestvovati. Branei se od nasrtaja praktinih, aktivnih i energinih tolcova, u kojima Ilja Ilji prepoznaje samo etvrtine ili osmine ljudi, on poput djeteta stavlja ruke u obliku krova iznad glave, ili se skriva ispod stola, nemoan da se na drugi nain

Ugarov, Mihail Jurjevi, dramski pisac i redatelj - rodio se 1956. godine u Arhangelsku. Zavrio je Institut za knjievnost Maksim Gorki. Popularnost dramskog pisca ostvaruje upravo dramom Oblom-off u vlastitoj reiji, koja je dobila nagradu festivala Nova drama 2002, Nacionalnu teatarsku nagradu Zlatna maska 2003. i koja je bila pobjednica Konkursa Moskovskog umjetnikog teatra (MHT) A.P. ehov i Ministarstva kulture Ruske Federacije. Na pozadini ruskog jezika i ruske irilice, latininim pismom ispisano off jo vie naglaava literarnost.

295

5 U autorskoj reiji metaforini iskaz plesti mreu realiziran je scenski na slijedei nain: glumica koja igra ulogu Penjicine kree se pozornicom nosei klupko u ruci, kojim zakai as jedan, as drugi predmet, izgovarajui nerazumljive rijei koje izazivaju jezu. Sve skupa lii na neki amanski obred u koji je uvuena i publika. Penjicina svojom mreom saplie i gledatelje, s jedne strane, i, s druge strane, daje im mogunost da i oni nekog sapletu, dajui im klupko, prua im mogunost da uestvuju u tkanju predstave i njenih znaenja.

Oleg Bogajev, dramaturg, roen 1970. godine u Svjerdlovsku, dananji Jekaterinburg. 1997. godine zavrio je Jekaterinburgski teatarski institut u klasi Nikolaja Koljade. Dobitnik je nagrade Antibuker 1997. godine za dramu Ruska narodna pota.
6 7 Ruska rije inel enskog je roda. Prijevod na hrvatski jezik kabanica sauvao je i ovu kategoriju koja, ini nam se, nije bez znaaja za Bogajevljev tekst.

suprotstavi neemu to je prihvaeno kao normalno a protiv ega se buni cijelo njegovo bie. Ugarov, poput Gogolja i Gonarova, veliku panju poklanja detalju, pokazujui da je majstor polutonova, polualuzija, polunijansi, koje u sebi kriju bezbroj udesnih znaenjskih i smisaonih otkria: od uvenog halata, udobne kune haljine u kojoj se najbolje osjea Gonarovljev junak, sve do Penjicine, ene u ijoj kui e se ugasiti ivot Oblomovljev, koja u Ugarovljevoj drami plete mreu oko Ilje Iljia stvarima i nerazumljivim rijeima-zvucima.5 Prema rijeima samog autora Oblomov je ruski mit: Nalijepili su mu etiketu lijenina, a zapravo je to suprotstavljanje zloj energiji raditi, raditi, raditi, a ne znati zato zapravo radi i koja je svrha tog rada. Ako bi energini ljudi imali naviku da se svaki dan zatvore u ormar i sjede tamo 20-tak minuta u potpunoj tiini, zla bi na svijetu bilo manje. Zato je vano ovaj mit kultivirati kao predostronost. U Ugarovljevom Oblom-off-u, kao prefinjenoj varijaciji Gonarovljevog romana, u kojem on iitava bespomonost linosti golublje due, iste i djetinje nevine, bespomonost cjelovite linosti pred vremenom, naslovno off iskljueno, surovo i bespotedno suprotstavljeno je savremenom svekolikom on ukljueno. Ovo oigledno pozitivno vrednovanje totusa, to se ironino proglaava boleu, namee na kraju i pitanje: nije li ovaj tekst svojevrsno opratanje od jedinstvenog, harmoninog i cjelovitog svijeta klasine literature, opratanje od cjelovitog subjekta (junaka) koji, nakon dekonstrukcije, moe jo jedino opstati kao funkcija? Jo jedan mladi dramaturg, Oleg Bogajev6, nastavlja priu od onog mjesta na kojem ju je zavrio veliki prethodnik. U drami Bamakin s podnaslovom: udo injela u jednom inu. Iz prie Nikolaja Gogolja, ne samo da Akakije Akakijevi Bamakin trai injel ve i injel trai Bamakina. U trenutku kada Bamakinu otmu kabanicu7, poinje pria o njenim udnim avanturama. On/ona doziva svog vlasnika elei da mu se vrati, mijenja vlasnike koji, ako i misle misle samo na sebe i vlastiti interes, i zbog toga, kome god Bamakinova kabanica dospije u ruke, ko god pokua da je prisvoji, zavrava nasilnom smru, dakako potpuno neloginom i apsurdnom, kao uprizorenje kosmike sile zla koja se izjednauje sa ulogom ljudskog razuma i volje usmjerenih iskljuivo ka sticanju. Zlo dalje nastavlja da raa zlo i svijet ove drame tone u poroku: gramzivosti, zavisti, pohoti i nasilju.

296

Slijedei Gogoljevu poetiku iz njegovih Petrogradskih pria u kojima je prikazan svijet prividnog i apsurdnog ivota u kojem je ovjek potpuno izgubio vlastitu individualnost i sutinu, Bogajev do krajnjih granica dovodi taj alogizam drutvenog ivota, automatizam ponaanja, kada se i smrti dogaaju po automatizmu, sveope bezumlje i manijakalnu strast za neim emu vie ni smisao ne moe dokuiti (drutveni poloaj, uspjeh, novac, kapital nejasno ostaje da li je to cilj i, ako jeste, zbog ega, jer se niko vie ne pita ta i koga rtvuje da bi ga ostvario). Meutim, dok je kod Gogolja injel/ kabanica jedna od onih stvari bez kojih ovjek u odreenim drutveno-povijesnim okolnostima nije ovjek ve vrag zna ta je, u Bogajevljevom tekstu ona oivljava i postaje metafora izgubljene, oduzete, otete due ponienog ovjeka uope, koji jo jedino u bunilu, ludilu ili u susretu sa smru moe da spozna i dokui svoju sutinu i smisao postojanja. U drami Bamakin, nasilno odvajanje kabanice od njenog vlasnika, koji do smrti vjeruje da e nekako ipak uspjeti da mu se vrati, omoguuje uprizorenje fantazmagorinog hronotopa, uprizorenje praznine svijeta ogrezlog u nitavilu bezosjeajnosti i egoizma, pust prostor bez smisla, krajnji apsurd Prostoduni Bamakin, koji u vruici sjedi u svojoj sobi s beskrajnom nadom da e mu se injel (njegov smisao ivota) vratiti, ne moe opstati u takvom svijetu, zbog toga ponovno sjedinjenje kao konana spoznaja smisla, nije ostvarivo u ovom ivotu i u toj i takvoj stvarnosti. U drami ono se ostvaruje ili u Bamakinovom bunilu ili poslije smrti I na kraju ovog predstavljanja, moda jedan od najzanimljivijih primjera - ultramoderna drama Kiseonik (2003), kako su je oznaili kritiari, savremenog dramskog pisca, pozorinog i filmskog redatelja i glumca, Ivana Viripajeva.8 Kiseonik to je IN, kako autor definira i odreuje svoj tekst, kog treba izvesti ovde i sada.9 (Vreme kiseonika, 2007: 65) Drama, napisana u formi deset kompozicija (Ples, Saa voli Sau, Ne i da, Moskovski rum, Arapski svet, Kao bez oseanja, Amnezija, Biseri, Zbog glavnog, U vokmenu), od kojih je svaka podijeljena na strofe te refren i finale, za svoj okvir i svoje polazite uzima deset Boijih zapovijedi kao apsolutnih naela, izmeu ostalih: ne ubij! (dok pratimo kako se ubistva dogaaju svakodnevno), kazano je ne ini preljubu (a preljuba, ako je nekad bila stvar prestia, preivjevi seksualnu revoluciju, danas postaje znak itave jedne industrije), kazano je ne zaklinji se, a lai su

Ivan Viripajev, roen 1974. u Irkutsku, ivi u Moskvi. Osniva je Meunarodnog stvaralakog pokreta Kiseonik. 1995. godine je zavrio Irkutsku pozorinu akademiju, Odsjek za glumu. 1995-96. radi kao glumac Magadanskog teatra. 199698. angairan je kao glumac Teatra drame i komedije na Kamatki. 1998. godine, po povratku u Irkutsk, osniva Teatar-studio Prostor igre, upisuje Viu pozorinu akademiju ukin, Odsjek za reiju. 1999-2001. predaje umjetnost glume na Irkutskoj pozorinoj akademiji u okviru kursa Vjaeslava Kokorina. 2001. godine, zajedno sa glumcima Teatarstudija, trajno se nastanjuje u Moskvi. Do danas je Viripajev napisao nekoliko drama. Za dramu Snovi dobio je priznanja pozorine kritike u Rusiji i irom Evrope. 2002. na Festivalu u Varni u Bugarskoj odrana je premijera Snova s bugarskim glumcima. Poznati bugarski reditelj Galin Stojev postavio je predstavu Arheologija snova, koja je ubrzo uvrtena u listu deset najuspjelijih evropskih predstava. Drama Valentinov dan postavljena je u moskovskom TJUZ-u, a ubrzo i u drugim pozoritima irom Rusije. 2002-03. predstava Kiseonik uestvuje na festivalima Kamerata u eljabinsku, Teatralnyi ostrov u Petrogradu, N.E.T. u Moskvi i na Sibirskom tranzitu u Omsku.
8

297

2003. Kiseonik osvaja prvu nagradu na meunarodnom festivalu Kontakt u Torunju u Poljskoj. U kategoriji inovacija, Ivan Viripajev dobija Zlatnu masku za ovu predstavu sa kojom uestvuje i na Vizbadenskom bijenalu Nove drame iz Evrope te na meunarodnom festivalu Pozorina Nitra u Slovakoj. 2004. Viktor Riakov reira Viripajevljevu dramu Bitisanje broj 2 u koprodukciji Teatra svijeta iz tutgarta, festivala N.E.T. i Teatar.doc iz Moskve. Preuzeto sa zvanine internet stranice Belefa na kojoj se nalaze potpuniji podaci: http://www.systementertainment.com/kiseonik/o_piscu. htm, u ijoj produkciji je prikazana Viripajevljeva drama Kiseonik u reiji Tanje Mandi-Rigonat.
9 Antologija najnovije ruske drame, u pomena vrijednom prevodilakom projektu Novice Antia, nosi naslov Vreme kiseonika, uz napomenu Jovana irilova iz Predgovora da je upravo tekst mladog ruskog dramskog pisca Ivana Viripajeva, Kiseonik, i imenom, i sadrajem, i atmosferom amblematian za dramske tekstove koji su uvrteni u nju. U ovoj knjizi objavljeni su dramski tekstovi slijedeih autora: Ksenija Dragunska: Piti, pevati, plakati. Pozorina pria u tri glave, Oseaj brade; Ivan Viripajev: Kiseonik, ivot br. 2, Jul. Prvi deo trilogije Izbavljenje; Vladimir i Oleg Presnjakov: Terorizam. Drama, Igrajui rtvu. Drama; Konstantin Kostjenko: Hitler i Hitler.

postale norma konzumentskog drutva. ta, nadalje, u dananjem drutvu znai potovati postulat ne opiri se zlu? Ne osvrtati se na to da ljudi usred bela dana padaju po ulicama mrtvi pijani, a po stanovima i ulazima mladii i devojke ubadaju igle u bledunjave vene na nogama? (Vreme kiseonika, 2007: 71) U propitivanju kljunih postulata na kojima poivaju (odnosno, trebalo bi da poivaju) ovjeanstvo i civilizirano drutvo, Viripajevljev tekst, proet ironijom kao dvostrukim vienjem, kroz suprotstavljene stavove glavnih aktera (ON i ONA), progovara o mogunostima i manifestacijama ljubavi, vjere, samilosti, dobrote u savremenom svijetu kojim vlada mrnja, teror, nerazumijevanje, netolerancija, nasilje, i - novac. U kritici emo naii na slijedee ocjene: Ova predstava10 nije jo jedna od modernih osuda savremenog drutva; ovo je pokuaj opravdavanja oveka (ljudi) koji sebe ne mogu da nau u drutvu i postulatima koje ono prua. ovek je postao zarobljen, a jedino to mu je potrebno je Kiseonik! ili: Drama je napisana kao deset Boijih zapovesti i poinje sa: ne ubij. Dijalog dvoje Saa - mladia i devojke - prolazi kroz to tivo sa neverovatnim smislom za zapaanje, kao disput o zlu i zloinu, o poetku i ishodu (...) a (...) iza svega konano stoji tenja za slobodom. Za kiseonikom. I njujorki vatrogasac i onaj koji je proleteo kroz bliznakinje su u tom trenutku eleli jedino da udahnu kiseonik, primeuje Viripajev.11 Opa metafora kiseonik, bez kojeg nema ivota, tumai se kao e za ivotom, ljubavlju i slobodom. Ona to svakako jeste, ali, istovremeno, moda upravo zahvaljujui ironiji, prerasta i u opravdanje svekolikog zla to ga tekst drame uprizoruje. Viripajevljev IN, neobine, originalne forme, pisan ritmom generacije roenih 70-ih godina XX. vijeka (beat house ili rap generacije sa ponekom jazz varijacijom, moda) jeste pria o njima koji su udahnuli kiseonik slobode. Prevelika doza koju su dobili u naslijee, otrovala ih je i oni su postali ovisni o kiseoniku. Stoga bismo se trebali zapitati: smijemo li pristati na ubistvo, nasilje i teror pod izgovorom da samo elimo udahnuti malo kiseonika? Smijemo li do te mjere relativizirati stvari?
Refren: I da bi imao pravo da ivi na ovoj zemlji, treba da naui da udie vazduh, i treba da ima novac za kupovinu tog vazduha, i ni u kom sluaju ne sme da se navue na kiseonik, jer ako se jako navue na kiseonik, ni novac, ni lekovi, ak ni smrt nee

298

Kiseonik je i pria (pjesma, kompozicija) o generaciji koja pokuava potisnuti i uutkati tugu zbog izgubljene savjesti, o ljudima treeg milenijuma, generaciji nad ijom glavom, negde u hladnom kosmosu, stranom brzinom leti ogromni meteorit (Vreme kiseonika 2007: 91), to je tragini izdisaj pun gorke ironije swing generacije (Vislova, 2009: 80) i pria o oajanju, bolu i patnji svijeta bez ideala.
ONA: I, ta je, po tebi, glavno? ON: Isto to i tebi. ONA: Ako sada kae da je to kiseonik, smesta odlazim sa scene. ON: ta ti misli, da sam gluplji od tebe? ONA: Pa, ta je onda? ON: Prvo ti reci. ONA: Ako izgovorim naglas tu re, ispae prosto i svi e se stideti zbog mene. Hajde, ti prvi. ON: I sa mnom je ista stvar. Ti poni, a ja u nastaviti. ONA: Sigurno si, nekada, u obdanitu s nekom devojicom igrao onu igru: ko e prvi da skine gaice? ON: Igrao sam. A ti? ONA: Savest. ON: I ja to mislim. (Vreme kiseonika: 88-89)

ti sputati tu e za lepotom i slobodom koje si osetio. (Vreme kiseonika, 2007: 70)

10 Misli se na Belefovu predstavu Kiseonik u reiji Tanje Mandi-Rigonat. 11 Preuzeto sa: http://www. systementertainment.com/ kiseonik/kritike.htm.

Nostalgija se (za koju smo mislili da smo je ve preboljeli) prokrala i postala ponovo, krajem naeg XX. stoljea, sveprisutna i nezaobilazna pojava. Na ovaj ili onaj nain ona pronie u sve pokuaje poimanja historije i opisivanja prolosti. Meutim, injenica je, kako ustvruje i Svjetlana Bojm u svom tekstu, da u XX. vijeku nostalgija ide ruku pod ruku s kiem (...) Nostalgija se komercijalizira, pretvara u asortiman suvenira, personalizira se i prilagoava svaijem ukusu (...) Svjesni toga, novodramatiari u prikazu bolnih mjesta prolosti (i sadanjosti) pribjegavaju ouujuim postupcima, a nostalgija i melanholija progovaraju drugim jezikom i drugaijim ritmovima. Perspektiva iz koje progovaraju Viripajevljevi likovi ne ostavlja prostora uprizorenju totalne, konzumentske i utopijske nostalgije. Oni su predstavnici generacije koja, suoena sa svijetom koji je izgubio svaki smisao, u elji da se to prije i to bre oslobodi dosade, osjeanja jalovosti i uzaludnosti (zapravo melanholije maskirane pod drugim imenom), posee za jo jednom dozom kiseonika. Govor Viripajevljevih liko-

299

va, u kojem se mijeaju visoki i niski registri, u kojem dubina misli biva prikrivena, a ozbiljno i teko biva izloeno dvostrukom ironijskom pogledu i crnom humoru te promjeni take gledita - to relativiziraju svaki pokuaj zauzimanja jasne pozicije i vrstog oslonca - na planu zaudnosti i same kompozicije ovog dramskog teksta, jo vie naglaavaju i istiu apsurd stvarnosti koju ivimo, potrebu za razliitim simulacijama i stimulansima da bismo uope mogli, ne ivjeti, ve funkcionirati. Suoavajui nas sa vlastitim obmanama i besmislom ljudskih djela, Ivan Viripajev, ipak, otkriva gdje se krije ljudskost. U stidljivo izgovorenoj rijei savjest, koju akteri drame proglaavaju glavnom. Drama je izraavanje zajednice, opipavanje pulsa vremena ili trenutka u vremenu vie nego bilo koja druga umjetnost. Drama je drutveni dogaaj ili nije nita. (Mioinovi, 1981: 224) U tom smislu ruska nova drama je i krajnje socijalna, kao to je to uostalom bila i ruska proza, ali to je karakteristika koja se ne iskazuje samo u sadrajima koji okiraju gledatelje (prie o beskunicima, prostitutkama, narkomanima, trudnim maloljetnicama, nasilju nad djecom jednom rijeju o ponienima i uvrijeenima novog vremena, kojima kao da vie nije ostavljeno ni ono malo due). Ova socijalnost savremene ruske drame dolazi do izraaja upravo u jeziku - beznaa, oaja, ogorenja, straha i bijesa, jeziku koji je svojevremeno i te kako izazivao uvare kulture, jer, ako papir ipak trpi sve (pa od itanja moemo i odustati bez grinje savjesti), iva rije sa scene, psovke i uvrede koje iv ovjek, glumac, sipa u lice gledatelju, daleko su od katarze koju oekujemo od predstave. Takav jezik vrijea, izaziva osjeanje odbojnosti i ini se da je u stanju da oskrnavi scenu pa otuda moda i zazor od izvoenja nove drame, ili u najboljem sluaju tenja za normalizacijom takvoga teksta i njegovom prilagodbom gledatelju. Ali treba naglasiti da se savremeni dramaturzi ne bave isto leksikim eksperimentom (to je ve uradila avangarda), ve dekonstrukcijom jezika i dekonstrukcijom knjievnih prototekstova, jer pojedini ruski novodramski tekstovi pokazuju da jo uvijek postoji nain i mogunost novog progovaranja savremenim jezikom koji se ne bi sveo samo na uvoenje nenormirane i sniene leksike, nove forme bez sadraja, praznog eksperimenta bez znaenja i znaaja, ravnodunog stilskog poigravanja; da postoji mogunost i budunost nove drame u kojoj je sauvan mali kutak s nadom u bolje sutra za ovjeka.

300

Kako god on bio malen i makar se nalazio samo u bunilu i snovima nekolicine likova Tekstovi savremenih ruskih dramskih pisaca, kao uprizorenje metonimijske ili ironijske nostalgije, povezani su s konkretnim kolektivnim pamenjem, ali prekorauju okvire specifinog, konkretnog konteksta. U njima se itatelji ne identificiraju sa konkretnim ostacima izgubljenog nostosa, ve sa algijom sa tugom i strahom, koji su postali simptomi kraja vijeka, ili jednostavno egzistencijalni pokretai umjetnosti.12 U svakom sluaju, nova drama, bez obzira to je prema ocjeni kritiara zanimljiva pojava savremene literature, pisana je da bude izvoena na sceni, jer tek na sceni dramski tekst moe u svoj punini ispoljiti svoje bie. Ruskoj teatarskoj sceni slui na ast to je nala naina da vrati dramski tekst na scenu, da motivira dramsku produkciju, sauva mjesto klasici i prui ansu novoj generaciji.

(1999) ? : .
12

ICONES SYMBOLICAE. U:

( 1999, 39). Citirano u vlastitom

prijevodu. Dostupno na: http://magazines.russ.ru/ nlo/1999/39.

LITERATURA:
1. Bojm, S. (1999) KONEC NOSTALGII? Iskusstvo i kulturnaja pamjat konca veka: Sluchaj Ili Kabakova. ICONES SYMBOLICAE. U: Novoe literaturnoe obozrenie, br. 39. Dostupno na: http://magazines.russ.ru/ nlo/1999/39. Karahasan, D. (2004) Dnevnik melankolije. Vrijeme, Zenica. Kononenko, O. A. (2004) Zhanrovye osobennosti sovremennoj dramaturgii. U: Russkaja literatura XX-XXI vekov: problemy teorii i metodologii izuchenija. Moskovskij gosudarstvennyj universitet im. M.V. Lomonosova, Moskva. Matvienko, K. (2008) Novaja drama v Rossii: Kratkij ekskurs v nedavnee proshloe i eskiz nastojashchego. U: Peterburgskij teatralnyj zhurnal, br 52. Dostupno na http://ptzh.theatre.ru/2008/52/. Mioinovi, M. Ur. (1981) Moderna teorija drame. Nolit, Beograd. Nefagina, G.L. (2005) Russkaja proza konca XX veka. Flinta, Nauka, Moskva. Vislova, A. V. (2009) Russkij teatr na slome epoh. Rubezh XX XXI vekov. Rossijskij institut kulturologii, Universitetskaja kniga, Moskva. Vreme kiseonika. Najnovija ruska drama (2007) Izbor i prevod Novica Anti, predgovor Jovan irilov, pogovor Boko Milin, Zepter Book World, Beograd.

2. 3.

4. 5. 6. 7. 8.

INTERNET STRANICE:
U istraivanju su koriteni internet pretraivai www.narod.ru i www.rambler. ru, kao i zvanine internet stranice ruskih dramskih pisaca na kojima se nalaze cjeloviti tekstovi pojedinih drama.

301

Elizabeta eleva
prevela sa makedonskog: Seida Beganovi

Kua i/ili iz/domljavanje

Kako da se pie o kui, u kojoj ste bili tek nekoliko puta, dok je ova postojala aktivno kao dom, kao naseljeni i/ili kao prostor za ivot? Pamtite samo par zamagljenih popodneva, kada vam je, pokuavajui da vas uspava, otac na gitari svirao splet kaubojskih balada Ili, pak, neko lijepo stepenite, preko kog je pruen tanki crveni ilim, to vodi gore, do sprata, do malog krznenog zeke, od kojeg vas je, kako su vam govorili, tresla neobina jeza. Pamtite udnu staromodnu kuhinju, sa objeenim korpama od ice, mermerni umivaonik, poret, neku vrstu kamina. Tajanstvene neke dolape to iznenada iskau iz zidova, skrivajui majune, za vas nepoznate, ipak veoma zanimljive predmete, ponekad porodine fotografije u kojima uivate radi njihove starinske egzotinosti. A, sa druge strane, kako opisati osjeaj obmane to vas godinama dri, da e ista ova kua jednom sigurno opet da oivi, da e se sa njenih prelijepih velikih prozora ponovo nadgledati dinamika plavooke magije jezera, korzo to prati pokorno liniju keja, ljupki krovovi od keramida stepenasto pruenog drevnog Grada, melodija domai-odsvirane kaubojskeza krmu starog (ni-manje-ni-vie) Donija? U nekoliko vaih veza kriom ste se nadali da ete zaivjeti tamo sa voljenim, zajedno uploviti u projekat uskrsnua Kue, svakako, manje od nekog, zbog, tada i onako sasvim nepoznatog kapitalistikog poriva, nego vie radi istog romantiarskog buntovnog motiva, to vas je na kraju pretvorio u vlastito ogledalo da pobjegnete u prolost ili u matu pred svim ambisima, za ljubav nesitnicima. Evo, tako prvenstveno i postadoste stanovnik Slova (i arheolog zapisa, knjiga, kojem se podsmijevaju), ali ni u kom sluaju i vlasnik neega iole materijalnijeg od ionako oskudnih uspomena, sebeudvajajue enje, principa slobodarstva. Ali, Kuu po sebi nikada vie ne naseliste! Ona uostalom samo uslovno bijae oeva. Pripadala je veem broju djece jedne

302

iste porodice. Ne umijui iznova da ju oive, pre-nasele, pravedno podijele poslije nekoliko decenija samotnjakog prostiranja u zavodljivom prostoru, na kraju ju prodadoe. Kao stvar. U mom ivotu, kao i u ovom tekstu, ona ostade da svjedoi jedino o vlasnitvu ili, moda, generikoj neprenosivosti i nepodjeljivosti Kue/Doma. Naime, kako prenijeti neto, to nije (samo) tvoje? I da hoe, ti ne moe, ako to ne ele i drugi, zaglavljeni u porodinom paktu (kako ga je imenovao Adorno). Svi treba da se saglase. Da se podijeli ono to nije njihovo. Tako, naa Kua zauvijek ostade s one strane prenosa, izvan mogunosti za domnu (stanovnu) podjelu. Ova kua se raz-tjelotvara u pregrt bezvrijednih ruevina i uasnu malu gomilu para. Kua ieznu sa mape ogladnjelog za potporu pogleda. Kua (bar u mojoj porodinoj istoriji nekretnina) stoji oduvijek na/sa strani/e prenosnog, transfernog, zamjenskog, uz-vratnog, rezidencijalnosti. Kua je trajno i oduvijek bila i jest nenaseliva! Osim, naravno, sa matovitim duhovima svojih knjievnih stanara i, u svom realnom ivotu, stvarnim beskunicima. Koji, sopstvena bia, ipak, ne shvataju dramatino izdomljenim. Premda, od kunog posjeda imaju jednu bijednu, i ne manje bolnu, nadoknadu. Ve nekoliko godina do temelja sruena, od drugih vlasnika otuena, pregraena u moderni trokrilni snob, ona ipak, fantomski zrai kao neprebol. Nedotrajano apue njezin iznutra dostojanstveni rukopis. Zato, kada i da ujete govor, filmove, knjige o ovoj neiscrpnoj temi nostalgije, nezaborava, memorije iznova e vas obuzeti lina nemo, osujeenost da posegnete za materijalnim tragovima, predmetima, bar ostacima vaeg vlastitog nalazita uspomena. Oni su prosto iezli, a vi opet treba da pre-stvarate vae vlastite temelje identiteta, sigurnosti, samopouzdanja, istrajnosti Oeva kua za mene je prije svega imala, a naroito to danas ima virtuelnu prirodu! Dodue, kao i mnoge druge, moda, za svoje enjive stanare danas nedostine, ve nepostojee, neostvarljive Kue. Kue-duhove, kue-uspomene, kue-simbole, kue-prie, kue-istorije. Uostalom, kada veliki iskorjenjenik Edvar Said svjedoi: tri mjesta, u kojima sam porastao, prestala su da postoje kao da linost-dokaz sam ozakonjuje novu, ili bar drugaiju filozofiju/etiku izdomljavanja.

303

Kua kao esej, ili o oglednosti domovanja ( i ivota) Jednom, kada izvorno ili pak istorijski nije vie mogua, kategorija Kua naputa domen linearnosti (polje porodinog kontinuiteta) i nuno prelazi u domen nove oglednosti. Jednom zauvijek izgubljena nevinost Kue kao porodinog projekta, ne moe da se amnestira naknadno. Izmeu nekih kua i nekih porodica ne postaje svaki put izvodljivo uspostavljanje testimonijalne jednaine. Ili prieljkivane intimne hronike. Ono to preostaje je upravo oglednost (pre)udomljavanja. Kao i doivotnost takvog projekta, to jest utemeljenost Kue kao esejistikog projekta. U ije okvire neminovno spada esto neprijatno suoavanje sa kontigentnosti, sluajnosti, nepredvidljivosti novog ukuavanja. Ali, ve postoje prilino posticajni, ni malo zanemarljivi smjerovi, koji se, na vie ili manje eksplicitan nain brinu oko uspostavljanja pogleda ka jednoj Drugo-Domnosti, iz reda postmetafizikih alternativa. Kua je prolo tvrdi Teodor Adorno, uglavljen u ulozi osujeenog porodinokunika. Sve vie je i vie ljudi to odbijaju danas da budu mrkve ukorijenjene u zemlju pie istoriar intimnosti, Teodor Zejdlin. Kako da se nosimo sa narastajuom pojavom delokaliziranja doma, kue, ivota? Da li/koliko prepoznajemo liminalnost kao sopstveni dom? Moramo li nuno da tragamo i da alimo za istorijski neizvodljivom restauracijom tradicionalne Kue? Oeva Kua u kojoj isto tako spada oeva Etika domovnosti? I u kojoj emo, moda da razaznamo i neke , za nas ne toliko i ne uvijek poeljne modalitete egzistencije Zato, i bez obzira na neizbjenu neprijatnost, prilijegala bi nam bolje performativnost domogradnje. Kreativni (i to ne samo u arhitektonskom smislu) performans naeg linog, koliko god je mogue to autentinijeg okuavanja. Ustvari, Kua kao egzistencijalni esej.

304

FOTOONTOLOGIJA
Tvoje slike u ruci Karte su Partije, koju gubim Ovako se Jasunari obraa voljenoj Mariako, u knjizi Ljubavnici iz Verone, koju je nedavno napisao hrvatski pjesnik Predrag Luci. Fotografije, to sve mogu fotografije da budu, i da pobude? Da li mogu da budu narativni instrument, tool, pomagalo u potrazi za ne samo izgubljenim vremenom, nego i za vlastitim identitetom onih to su nam naroito dragi? Rolan Bart im je posvetio malu, ali prelijepu i inspirativnu knjigu (Svijetla komora) upravo fotografijama, ali, ne kao apstraktnom dokumentu ili kao tehnikom izumu. On je progovorio o fatalnosti ugraenoj u fotografiju, o njenoj moi da ponovi ono to nikada vie u ivotu nee moi da se ponovi. Iz poetka bi pomislili da e Bart da velia samo memorijalnu mo fotografije, njenu sutinsku spregu sa sjeanjem, njenu otjelotvorenost u materijalnu (vizuelnu) uspomenu. Ali to mu i nije previe zabavno, makar to, sa zahvalnou (kao i svi mi), biljei ovu fiziku slika: da se navratimo nekome ili neemu upravo u trenutcima kada ga, u fizikoj realnosti, vie nema, kada je iezlo ili je odsutno sa horizonta, a u isto vrijeme vie nego potrebno, za nau duu malo da se pribere i uspokoji, makar u privremenu izvjesnost, da je nekada ipak, bilo ovdje i postojalo za-i-sa njom, kao dua, kao tijelo, kao potvrda izuzetnog bivstvovanja Umjesto da se zaustavi kod mehanike sprovodljivosti i prividne prednosti fotografije sa svojim objektom Bart otvara pitanje, dilemu o Drugosti fotografije. Ko je on/ona, koju vidimo na jednoj datoj slici? Koliko i to od date linosti je, u stvari, zastupljeno u konkretno datom fotoprizoru?
Kada bih bio kamen Bio bih gol, studen i Sa ukusom soli

Tako pie austrijski pjesnik i arhitekt Bernard Vider, u knjizi Osloboene rijei.

305

Da li je jedan kamen zaista kamen i da li je lik sopstvena slika i prilika dok gledamo u jednu fotografiju? Bart bi ovako rekao: iz jedne slike moemo da sagledamo samo identitet dakle neiju graansku pojavnost i slinost (koja je sama po sebi intimno ponajmanje bitna ili zabavna). Ali, ukoliko jedan fotos pronie duboko u subjekt mi otkrivamo sutinsko u liku, u ovjeku, u kamenu njegovu neponovljivu - i to je jo bitnije, ne iskljuivo materijalnu animulu! Upravo ona ini to da fotografija bude neto vie od jednosmjerne nostalgije, upravo ova animula u nama izaziva orkestracije enje, sanjarija, fantazija, koje nemaju vezu samo sa prolou nego i sa jednim buduim prolim vremenom, sa prolou kao projektom (ne samo kao zavrenom, neopozivom injenicom). Ne samo taj koji je snimio fotografiju nego i onaj koji ju posmatra je kreativna lutalica u potrazi za duom stvari u svijetu! Lutalica koji je svoju etnju pretvorio u tekst, u priu, u vizuelnu naraciju, u fotografiju! Njihovo opaanje je konstruirano opaanje, njihovo opaanje je nahranjeno strau (ba tom strau koja izvorno, na staroslovenskom jeziku znai patnju). Patnja za neponovljivou i prolaznou, onoga koje se seli, sa duge strane objektiva (svejedno da li je fotografski ili duevni objektiv). Istinska fotografija je uznemiravajua. Istinska fotografija odbija da svede , da svoj prizor reducira na ogoljenu pojavnost i sluajnost. Zato je najdirljiviji dio Bartove knjige ondje gdje se govori o jednoj fotografiji njegove tek preminule majke, fotografiji njenog djetinjstva (kada ju sam nije poznavao, niti je mogao da ju posvjedoi kao lik). Na ni jednoj drugoj, osim na ovoj fotografiji, Bart nije doivio dragocjenu animulu njemu posebno drage Majke, upravo ova je ta koja e da pokrene vrtlog vremena i majina ontoloka prelijevanja ovoga puta doivljena kao dijete. Prvi put i potresno Bart priznaje moja patnja proizilazi iz toga ko je bila ona. Njegova patnja, drugim rijeima, nije uobiajena, ili sebina podstaknuta injenicom linog gubitka majke. Ne, ova patnja je uzviena, on pati zbog nje same zbog njenog linog gubitka u bitci sa vremenom, zbog njene nekadanje prirode i due. Da li se i vama ponekad desilo takvo, iznenadno ontoloko iskustvo prilikom susreta sa nekom fotografijom?

306

Meni da, i to na posebno dramatian nain. Prije trideset godina u mom rodnom gradu, vidio sam fotografiju jednog ovjeka u katalogu izlobe, iji lik, ija animula me odmah duboko pogodila. Poslije tridesetak godina konano ga sretoh i sutinski upoznah tog ovjeka. Ali, kada mi je dao jo jednu od svojih fotografija iz istog perioda, u istom magnovenju doivjeh Bartovu patnju. Patnju zbog nemogunosti da se su-uestvuje na istoj fotogrfaiji! Patnju zbog guve na fotografijama, koje su cijelo vrijeme nastajale u blizini, pa ipak su zaludno izgubile toliko nepovratnih godina. Koliko li sadanjosti, koliko li prolosti postoje za nas? Iza nas, pred nama koliko li animula besciljno krue, u neutjenoj potrazi za svojim su-stanarom? Na slici ivota neprestano se smjenjuju razliite fotografije. Sa vie ili manje sutinski izgubljenih identiteta. Uistinu, koliko smo slika i koliko li partija intimno do sada izgubili? Gdje pripada, kako se lijei retroaktivna patnja? Kada se voli ono to ne moe da se ima za svog sagovornika moemo da pozovemo samo uzvieno!

307

BOLESNI OD SJEANJA, BOLESNI ZA SJEANJIMA - etiri figure sjeanja Koga pamtimo? Sebe, druge? ta pamtimo? Dogaaje, rijei, predmete, predjele? Kako pamtimo? U cjelini ili djelimino, vjerodostojno ili fantazmatski? Koliko pamtimo? Samo neophodno ili niz detalja koji sjeanje pretvaraju u entropiju? U vrtlogu koji nas sve dublje i dublje povlai u svoju nesavladivu spiralu? Sjeanje, pamenje je samo naizgled jednostavna, jednosmjerna ili pravolinijska kategorija. Sjeanje je fenomen, vezan sa samim konceptom postojanja, naime, nain/kako i oblik neijeg sjeanja povezan je duboko sa individualnim profilom jedne linosti. Sjeanje je ne samo ili iskljuivo svedeno na empirijski materijal, sadran u biografiji kao podreena fabula. Sjeamo se onako kao to ivimo, ili kao to smo odabrali da tumaimo sopstveno bivstvovanje, svoje iskustvo. Sjeanje moe da bude aktivno da se gradi projektivno, anticipativno ne samo mehaniki da se arhivira (u obliku dogaaja, likova, doivljaja) u fajlu neije memorije. Sjeanja kao knjievna djela stvaraju se u samom trenutku prisjeanja, konstituiraju se od psihodinamikog konflikta i slue ispunjavanju elja i samoobmanjivanju zakljuuje Fil Molon u vezi sa Frojdom i njegovim otkriem sindroma lanih sjeanja. Kada pone da boli, sjeanje postaje netano , tvrdi pjesnikinja Lilijana Dirjan u uvodu za svoju knjigu Privatni svjetovi. Julija Kristeva upravo e na taj nain da opie Histerika, oveka, koji od sjeanja postaje bolestan. Teka, izobilna, ali iznad svega nedoboljena sjeanja iz njegove prolosti, traumatski oiljci koji trajno proniu kroz njegov ivot, liavajui ga radosti sadanjosti, nade u budunost. Histerik je prva figura sjeanja, ili prije svega fatalna figura sjeanja, ija memorija od njega samog pravi da bude trajna rtva vlastitih uspomena. Ljubavnik, s druge strane, prieljkuje uspomene, izgara za zajednikim sjeanjima, ezne da to vie istih nagomila u arhivima ljubavi, koje gradi za voljenu, arhivima ije postojanje e potvrditi taktilnu dimenziju njihove ljubavi, faktografiju njihove ljubavne veze, neporecivu empiriju njihovog krhkog (jer je podlono svakidanjim provjerama i preprekama), a ipak monog (jer je istinsko, akutno), osobenog zajednitva.

308

Filozof preko sjeanja konstruira, legitimira, demonstrira svoje tragalako znanje, sticano iz knjiga svojih prethodnika. On bira takvu vrstu sjeanja, koje osjea srodnim sebi, bliskim sebi, koja potvruju njegovu vjeno nemirnu, vjeno sumnjiavu (jer je filozofska), vjeno pokajniku (jer je optovarena tuom mudrou) a ponovo i trajno ljubopitnu duu/prirodu. Odatle, Filozof moe da bude ponosan na sjeanja kao epistemioloku kategoriju. Ta sjeanja su radosni podsticaj njegovom stvaralatvu. Umjetnik, pak, ulno rekonstruira svoja i tua sjeanja: ponekad posredstvom nezaboravnog mirisa, ponekad magijom samog dodira ili sauesnikim pogledom, stvarajui od njih rekvijem za svoj nikad nedoisplakan, nikad dorastereen od vlastitih sanjarija ivot, prepun utopija, proerdanih ljubavi, neimenovanih strahova, kocaka tame. Umjetnik preko svog djela lijei sebe (a i svoje itaoce) od sjeanja. Umjetnost je lekcija o opstanku nasuprot simbolikom, neizbjenom tovaru sjeanja. Zbog toga Georgi Gospodinov kae: Prolost nije samo u biografskim sluajevima. Komari, izmiljeni dogaaji, uobraena srea, sumnje koje vode bitku sa nama, dio su nae prolosti. I to na vaniji dio. I dalje mislim da stvari to se nisu desile u realnosti su od veeg znaaj za nas od onih to su nam se desile. Da li moemo da pamtimo i Onega, kojeg ne poznajemo lino, iako ga sav ivot nosimo sa-sobom/u-sebi kao projektiran lik. Da li i koliko pri tome boli spoznaja da nismo mogli nikome, ko je za nas bio naroito vaan, da budemo sauesnik u sjeanjima? Suputnici u zajednikom sjeanju kako to precizno pie L. Dirjan u ljubavnoj etidi njih dvoje. Da li je mogue da se sjeamo tue ljubavi, makar i same ljubavnike ili konkretno njihovu ljubavnu priu lino nismo posvjedoili, kao to uostalom nismo poznavali ni njih same, u aktuelnom vremenu njihove ljubavi? Moe li se biti ljubomoran/povrijeen od tuih sjeanja, u kojim vie kao da nije ostao sutinski prostor za nove memorijske dodatke? Za nijemu glad za pripadanjem Koliko esto, koliko su mnogo nai razgovori svedeni upravo na razmjenu sjeanja i anegdota iz prolosti? Da li i koliko se veemo za sintaksu sjeanja? Da li na odnos prema prolosti od nas proizvodi robove/taoce uspomena ili pak projektulano usmjerene privrenike?

309

Heinz Gnter Schmitz

MELANHOLIJA KAO NEKRITIKA SVIJEST Kako se sataniziraju idejni protivnici

prevela sa njemakog: Mira orevi Usp. H.Tellebach: Melancholie. Zur Problemgeschichte, Typologie, Pathogenese und Klinik. Berlin 1961; Victor Freiherr von Gebsattel: Die depressive Fehlhaltung. U: Handbuch der Neurosenlehre und Psychotherapie. Sv. II. Mnchen, Berlin 1959. str. 143 ff
1 2 Usp. Alexander Mitscherlich: Krankheit als Konflikt. Frankfurt 1966; K. Drner/Ursula Plog, Sozialpsychiatrie. Psychisches Leiden zwischen Integration und Emanzipation. Darmstadt/Neuwied 1972.

Stari zapadnjaki problem melanholije do dana dananjeg nije izgubio nita od svoje aktuelnosti ni sugestivnosti, ma kako bili razliiti fenomeni koji se obino oznaavaju kao melanholija. Melanholija u smislu depresije, to jest psihikog oboljenja koje se ispoljava kao bezosjeajnost, nedostatak impulsa, zasienost ivotom, vitalni strah i tugovanje, esto neurotiki uslovljena melanholija pogrenog stava, (depresivno pogrenog stava)1 dakl patoloka melanholija, koja moe biti jae ili slabije izraena, izgleda da se skrivena fasadom relativnog blagostanja sve vie i vie iri upravo u drutvu, usmjerenom iskljuivo na uspjeh i potronju. A upravo u toj vrsti melanholije dolazi do izraaja psihika bijeda naeg drutva koja onda postepeno prodire u sveopu svijest.2 ... Ambivalentnost i vieslojnost pojma melanholije prepoznat e se po tome to se on moe oznaiti ne samo kao depresija u klinikom smislu ve i kao laki stepen sjete, kao itava jedna skala eleginih raspoloenja. I takve, lake vrste melanholije mogu se do izvjesnog stepena posmatrati kao psihiki izraz otuenosti, okrnjenog ivota, a u njima se esto manifestuje enja za nekim ispunjenijim bitisanjem, projicirana u prolost ili budunost. Takvi su se osjeaji stilizovali ili se stilizuju u neku vrstu pomodarstva u vidu sentimentalnosti, svjetskog bola ili, u najnovije vrijeme u komercijalizovanoj formi kao nostalgija, pa se u tome ak nalazi izvjesni ezoteriki uitak. Melanholina nelagoda u kulturi bitno je obiljeila modernu filozofiju, umjetnost i knjievnost, pri emu ta nelagoda u izvjesnoj mjeri reflektuje i prikazuje samu sebe i svoje uzroke. To znai da melanholija ovdje postaje kreativna, da pokree stvaralaku matu. Nije sluajno da rije melanholija, kada se upotrebljava u feljtonu, u umjetnikoj kritici u smislu karakterizacije pojedinih umjetnika i njihovih djela,

310

najee dobiva pozitivni prizvuk, ona budi asocijacije kao to su dubokoumnost, produhovljenost, kreativnu izolovanost od svijeta. Takva jezika upotreba ima u evropskoj duhovnoj povijesti dugu tradiciju, ona sugerie predstavu o izvjesnoj korelaciji izmeu melanholije i kreativne nadarenosti (genijalnosti), predstavu koja je od 16. vijeka nadalje bitno odredila samosvijest evropskih intelektualaca i koja se uostalom zasniva na uvenoj aristotelovskoj teoriji da su svi veliki ljudi bili melanholici.3 Ve je Drerov prikaz melanholije u velikoj mjeri alegorija duevnog oajanja i jalovosti, ona simbolie kako stvaralaki tako i onaj destruktivni aspekt melanholije. Poev od renesansnog kulta melanholije pa sve do melanholinih pjesama Kellera i Nietzschea, nju uvijek apostrofiraju kao zatitnicu umjetnosti, kao muzu i boginju koja dodue namee sjetu, patnju zbog stvarnosti, ali zato ovjeka daruje i blagoslovom inspiracije. Ve se u jednoj Ronsardovoj pjesmi uloga fantazije intuitivno odreuje na nain u kojem bi Freud vidio potvrdu za svoje shvatanje fantazije kao sublimacije: Ronsard opisuje kako je zbog odvojenosti od svoje dragane zapao u stanje melanholije, ali i to, kako se istovremeno razbuktala njegova fantazija i podarila mu zavodljive slike. Na kraju on istie sljedee:
Voil comment, pour estre fantastique, En cent faons ses beautez japperoy, Et mesjouis destre melancholique Pour recevoir tant de formes en moy.4

Usp. Hellmut Flashar, Melancholie und Melancholiker in den medizinischen Theorien der Antike. Berlin 1966; R.Klibansky/E.Panofsky/F. Saxl, Saturn and Melancholy , London 1964.

Fantazija je prema Freudu rezultat procesa sublimacije koji je nametnut principom realnosti, ona dovodi do iluzionistikog zadovoljstva koje je obeteenje za ono to uskrauje realnost i za bezvoljnost (melanholiju) koja iz svega ovog proizlazi. Marcuse je Freudove pojmove aktualizirao na svoj nain: U savremenom drutvu, u kojem princip realnosti a taj se javlja u vidu principa uinka zahtijeva ogromne rtve nagona u okviru kojih upravo iz tog istog razloga ovjeka u sve veoj mjeri pogaa nagon smrti - ispoljen kao nelagoda, bezvoljnost, (patoloka) melanholija u tom drutvu fantazija (naroito ona umjetnika), koja je jo uvijek podlona principu zadovoljstva, zacijelo ima emancipatorsku, revolucionarnu funkciju, poto insistira na potisnutim uzorima slobode, istinske sree.5

Ronsard:uvres compltes, ed. Gustav Cohen. Sv. I Paris 1950(= Bibl. D.l. Pliade) str.121. (Tako ja slijedei svoju fantaziju, vidim njenu ljepotu stostruko uveanu. I radujem se svojoj melanholiji, poto ona u meni budi toliko fantastinih slika.)

Herbert Marcuse, Triebstruktur und Gesellschaft. Ein philosophischer Beitrag zu Sigmund Freud. Frankfurt 1965., str. 27 i dalje; 56 ; 140 i dalje.

311

Isto str. 143, 149.

Neuwied und Darmstadt 1972.

Upravo e se ova kreativna fantazija apologetima aktuelne stvarnosti uiniti kao utopija6 ili i kao loa melanholija, pri emu su ovdje pojmovi utopija i melanholija utoliko povezani to se oba odnose na jalovu, nezdravu stvarnost. Ovo sad ukazuje na jednu drugu upotrebu pojma melanholije, ije posmatranje otvara interesantnu perspektivu. U raspravi i meusobnoj polemici (razliitih) svjetonazora pojam melanholije postaje izraz kritike u odnosu na shvatanja koja se zavisno od aktualne take gledita smatraju subjektivistikim, asocijalnim, nestvarnim. Taj bi prigovor melanholiji trebalo da pokoleba polaganje prava dotinog shvatanja na karakter obavezujue ispravnosti, trebalo bi da ga diskredituje kao egoistini stav uzmicanja, kapitulacije pred stvarnou, te kao stanje larmojantnog samozavaravanja. S miljenjem protivnika ovaj bi i sam trebalo da bude diskvalifikovan, ukoliko se uzrok njegove navodno nekritike svijesti vidi u jednom deperatnom, nenormalnom raspoloenju. Takav ugao posmatranja jednog navodno psihiki pogrenog ponaanja moda je u nekim sluajevima opravdan i moe da djeluje kao objanjenje; on meutim moe kliznuti i u cinino-denuncijatorski nain posmatranja i to, prije svega onda kada bi na taj nain trebalo izbjei esto munu raspravu pomou argumenata. Taj prigovor melanholiji stalno susreemo u dananjoj ideolokoj diskusiji ba kao i prigovor utopiji. Aktuelni primjer za ovo ponudio je u najnovije vrijeme Gnter Grass u svom Dnevniku jednog pua, u ijem se centru takoe nalazi fenomen melanholije7. Grass ukazuje na bolesti drutva, koje su prisutne u svakodnevnici Savezne Republike Njemake, te otkriva lica i maske oajne melanholije. Ali on i sam smatra da je, suoen kako s vladajuim politiko-socijalnim prilikama tako i s neuviavnou svojih radikalnih kritiara, pogoen melanholijom. Ipak mu izuzetno dobro uspijeva da prevazie svoje melanholine napade, i to jednostavno tako to sve svoje protivnike, sva beskompromisna radikalna uenja i ponaanja po kratkom postupku potiskuje u podzemni svijet melanholije i utopije. Optuujui sve svoje protivnike zbog nekritike svijesti, on sam sebi potvruje ispravnost vlastitog puta. Prigovor melanholiji nije ni u kom sluaju nov niti originalan, to je jedan stari trik odbrane, sto godina staro oruje ideoloke borbe, dodue oruje koje, ini se, da uprkos njegovoj tako estoj primjeni do sada gotovo da nije izgubilo ba nita od svoje djelotvornosti. Moda bi bilo dobro da krenemo

312

malo u dugu povijest ovog prigovora, kako bi smo konano doli do nekih zakljuaka o nainu ideolokih konfrontacija u optem smislu. U prolosti je prigovor melanholiji imao u svakom sluaju veu teinu nego danas, poto nije podrazumijevao samo znaenje psihologiziranja nekih kritikovanih shvatanja, ve istovremeno uvijek i patologiziranje, ak satanizaciju. Jer, do 18. i 19. vijeka se melanholija uvijek smatrala boleu i grijehom. Pojam je od starina bio medicinski i psiholoki jasno odreen: oznaavao je trovanje krvi sporom, tekom, gustom izluinom crne ui (atra bilis ili humor melancolicus). Ta zagaenost krvi crnom ui (to je uzrok tmurnom raspoloenju) mogla se dodue pod izvjesnim okolnostima ispoljiti i u pozitivnom smislu (kao to se to tvrdi u gore pomenutoj aristotelovskoj teoriji); u mnogo veem broju sluajeva ona meutim ima izrazito negativne posljedice za tjelesno, a prije svega i za duevno zdravlje ovjeka. Crna u moe naime, ukoliko je ima previe, biti ne samo uzrok svih moguih bolesti (kao napr. lepre, stomanih oboljenja, glavobolje i sl.), ve ona (svojim isparenjima) istovremeno djeluje na pomuenje i oteenje ivotne vedrine (spiritus), koja inae upravlja sveukupnim duevnim aktivnostima (izmeu ostalog afektima, imaginacijom, umom). Na taj nain opet nastaju ve zavisno od stepena zagaenosti koja se oituje kao potitenost i sjeta, blokada imaginacije, zbunjivanje i zamraenje racija to e rei kao halucinacija, te svakojako naruavanje svijesti sve do neizljeivog ludila.8 Prigovor melanholiji ima prema tome jednoznano za cilj da protivnika zlonamjerno optui za bolesno pomraenje duha, za obmanjivanje imaginacije ili racija, za halucinaciju. Pritom se svodi na isto da li e se kontrahentu prigovoriti kako njegovo shvatanje ukazuje na melanholiju ili e mu se prigovoriti da njegovo shvatanje (kod drugih ili kod njega samog) proizvodi melanholiju. Na osnovu antropolokih teorija koje su dominirale sve do 18. vijeka postojala je korelacija izmeu psihofizikog stanja melanholije s jedne strane i bolesnih, nezdravih ideja s druge, tako da je jedno uvijek uslovljavalo drugo. Prigovor melanholiji znaio je dakle u svakom sluaju patologiziranje protivnika, ime je onda jo najee bila povezana neka vrsta satanizacije; jer do duboko u novi vijek atra bilis je slovio kao orue i medij avola, pomou kojih je ovaj ovjeka nastojao dovesti u stanje halucinacije, praznovjerja i krivovjerstva.

O povijesti pojma melanholije usp. Lawrence Babb, The Elisabethan Malady. A Study of Mrelancholia in English Literature from 1580-1624. East Lansing 1951; Jean Starobinski, Geschichte der Melancholiebehandlung von den Anfngen bis 1900, Documenta Geigy, Acta Psychomatica (4) 1960.

313

9 Martin Luther, Werke. Kritische Gesamtausgabe (Weimarer Ausgabe), Ed.von F. Knaake, G. Kawerau, Sv. I, str.267; sv. XXXVI , str. 445; usp. Hartmann Grisar, Luther, Freiburg i.B. 1912, sv. III, str. 705 i 710. 10

Usp. Grisar op. cit. , sv. II, str. 555 i dalje.

11

Ignaz von Dllinger, Die Reformation, ihre innere Entwicklung und ihre Wirkungen. Arnheim 1854; Heinrich Denifle, Luther und Luthertum in der ersten Entwickelung, Mainz 1906; Grisar op. cit. Sv. II.
12 Usp. Petrus Canisius. Epistule et acta. Ed. Von O. Braunsberger, sv. V, Freiburg 1910. 13 Grisar neprestano insistira na Lutherovim patolokim duevnim stanjima, pri emu ukazuje na vei broj psihijatrijskih pregleda Lutherove psihe i karaktera, tokom kojih je ukazano na psihopatologiju njegove prirode. 14 Usp. Kurt Goldamer, Der cholerische Kriegsmann und der melancholische Ketzer. Psychologie und Pathologie von Krieg, Glaubenskampf und Martyretum in der Sicht des Paracelsus. U: Psychiatrie und Gesellschaft, Ed. H.Erhardt i dr. Bern 1958.

Kao naroito djelotvoran pokazao se prigovor melanholiji u religioznim raspravama 16. i 17. vijeka. Razliite religiozne grupe su se neprestano meusobno optuivale za melanholiju, to jest za avolje krivovjerstvo koje kod ovjeka budi nespokoj. Dok je Luther neprestano ukazivao na to da je katolika crkva ozbiljne ljude, izmeu ostalog i njega samoga, tjerala u sumnju u vlastitu savjest i melanholiju, u duboko oajanje zbog neizvjesnosti izbavljenja (tako da su neki zbog toga izgubili razum)9, njegovi su protivnici konstatovali da svo to bezbonitvo luteranskog evanelja nije vidljivo samo na nesretnim posljedicama reformacije (revolucija i seljaki ratovi, ikonoborstvo, anabaptizam), ve i na primjeru samog Luthera i njegovih pristalica, koji jedva da su znali kako da se odbrane od napada melanholinog avola, pa su zato esto umirali u oajanju ili ludilu.10 Vano je napomenuti da su se jo u 19. vijeku a naroito u vrijeme borbe izmeu protestantske i katolike crkve upotrebljavali isti argumenti, kako od strane protestanata tako i od strane katolika. Tako se katoliki teolozi, izmeu ostalih Dllinger, Denifle, Grisar, optuuju da su u krugu predstavnika reformacije i njihovih sljedbenika registrovali brojne sluajeve enje za smru, melanholije i oajanja11, dok su odgovarajue sluajeve na katolikoj strani preuivali.12 Lako se da zakljuiti da je Lutherovo uenje zakazalo pred fenomenom tuge i to zato to je ono samo proizilo iz jedne individualistiki opredijeljene due, iz jedne nezdrave, beskrupulozne, ak patoloke predispozicije.13 I na suprotnoj strani je ispoljena tenja da se tamnim bojama opiu nedostatak vjere, te strahovi kasnog srednjeg vijeka, s ciljem da se u pravom svjetlu prikae Lutherovo iskustvo kule (Turmerlebnis) i njegovo uenje opravdanja. Uprkos estokoj meusobnoj polemici etablirane konfesije su ipak bile jedinstvene u izoptavanju i progonu hilijastikiutopijskih perifernih grupa, sanjara i anabaptista. Ideje potonjih su bile oznaene kao izrodi fantazije koju je avo zarazio melanholijom, to jest one su bile koliko patologizirane toliko i satanizirane.14 Pojam sanjarenje koji prethodi pojmu utopije podrazumijevao je u 16. i 17. vijeku izvjesni aspekt bolesti i grijeha, hereze. Postojao je dodue jedan manji broj naunika, predvoen velikim ljekarima Paracelsusom i Weyerom, koji su se zalagali da se heretici kao ni vjetice ne moraju u svakom sluaju posmatrati niti se prema njima mora ophoditi kao s osobama opsjednutim avolom, ve da se prema njima

314

postupa kao s melanholinim bolesnicima.15 Ovakav patologizirajui a ne vie satanizirajui nain posmatranja u praksi inkvizicije gotovo da nije naao odjeka, ali je ipak bio prvi traak prosvjeenosti i humanosti u tom mranom poglavlju povijesti ovjeanstva. Na patologiziranje i psihopatologiziranje nailazimo meutim na svakom koraku jo i u 18. i 19. vijeku. Pri tom prijekor melanholiji nije bio samo reakcionarni klie razmiljanja, ve se esto primjenjivao u borbi izmeu napretka i reakcije. Tako su otprilike prosvjetitelji i revolucionari izmeu ostalog prigovarali hrianstvu da je ono jedno od glavnih uzroka melanholije i manije (pod kojom se podrazumijevao fanatizam).16 Predstavnici starog reima i restauracije ukazivali su na paralizirajue i melanholizirajue djelovanje novih ideja, dok su kao stabilizirajui faktor individualnog i javnog ivota hvalili religiju kao istinski lijek protiv melanholije anarhizma, protiv delirijuma slobode.17 ak i kod velikog Esquirola, koji je kao rukovodilac Salprire. a od 1826. i kao direktor Charentona, imao velike zasluge za humanizaciju psihijatrijske prakse, ne moemo previdjeti izvjesne politiko-reakcionarne nijanse djelovanja.18 Tako Esquirol uzrok za sve vei broj duevnih bolesti vidi prije svega u melanholiji, u jednoj optoj degeneraciji uma i obiaja, u srozavanju religije, morala i autoriteta, to se od vremena revolucije naroito moe primijetiti u niim slojevima drutva.19 Ukoliko se ljudski um ili strast vie ne povode za moralom, religijom i autoritetom, ve polau pravo na veu slobodu djelovanja u sferi politikog ivota (kao to je to sluaj u republikansko-reprezentativnom dravnom ureenju) onda postoji velika opasnost da se duevna oboljenja javljaju u sve veem broju.20 Ne samo za vrijeme starog reima ve i u napoleonskom i postnapoleonskom periodu jedno izrazito rafinirano lukavstvo vladajueg uma sastojalo se u tome da se najljui protivnici optue za nerazumnost, ak za ludilo. Kako nas ui Foucaltova uvena povijest ludila i razuma, nerijetko su slobodoumnici, demagozi, stjegonoe i literarni predstavnici pobune bili internirani u psihijatrijske ustanove21 - muna povijesna injenica, koju je Peter Weiss u svom Maratu pokuao aktualizirati teatarskim sredstvima.22 To znai da trenutno dominantni um, to jest onaj koji je sankcionisan aktuelnim drutvenim ureenjem moe postati apsolutno mjerilo, to mu omoguava da sve inicijative emancipatorskog uma okarakterie kao

15 Usp Johann Weyer, De praestigiis daemonum ... Basel 1568. 16 Michel Foucault, Wahnsinn und Gesellschaft. Eine Geschichte des Wahns im Zeitalter der Vernunft. Frankfurt 1969. 17 Isto. O deliriumu slobode govori Esquirol u svom lanku Mlancholie u Dictionaire de sciences mdecins et chirurgiens. Sv. XXXII., Paris 1819, str. 149. 18 Werner Lebbrand/ Annamarie Wettley, Der Wahnsinn. Geschichte der abendlndischen Psychopathologie. Freiburg/ Mnchen 1961, str. 425. 19 tienne Esquirol, Die Geisteslrankheiten in Beziehung zur Medizin und Staatsarzneikunde. Berlin 1838, Bd.1, str. 24 i dalje. 20

Isto str. 29 i dalje.

21 Usp. Foulcaut, op. cit. str.198 i dalje; 414 i dalje; 435 i dalje. 22 Usp. Weissovu biljeku uz ovaj komad! (Frankfurt 1964, ed. Suhrkamp, knj.68, str. 139)

315

23 Peter Weiss, Hlderlin, Frankfurt 1971, str. 131.

Up. Reilov pojam teko duevno rastrojstvo kao odstupanje od normalnog ljudskog razuma. (Leibrand/Wettley, op. cit. str. 395) i Esquirolov prikaz monomanije (Geisteskrankheiten, op. cit. sv. II, str. 1 i dalje.).
24 25 Alexander Haindorf, Versuch einer Pathologie und Therapie des Geistes und Gemtskrankheiten. Heidelberg 1811, str. 425 i dalje; K. Wilhelm Ideler, Versuch einer Theorie des religisen Wahnsinns, sv. II, Halle 1850, str. 361 i dalje; 402 i dalje. 26 Up. Fanatizam u Allgemeine Enzyklopdie der Wissenschaften und Knste von J.Samuel Ersch i J. Gottfried Gruber, Sektion I, sv. XLI. Leipzig 1854, str. 365 i dalje.

Medizinisches Realwrterbuch ed. J. Friedrich Pierer und Ludwig Choulant, sv. VII, Altenburg 1827, str. 338.
27

Potpuna hronologija procesa protiv Carla Ludwiga Sanda, up. Dravni sekretar von Hohnhorst, Abtheilung I, Stuttgart / Tbingen 1820, str. 195 i dalje.
28 29

Isto, str. 117 i dalje.

nezdrave, bolesne, izopaene. Emancipatorski um, kojem polazei od svoje take gledita onaj represivni um mora izgledati kao isto bezumlje, kao cinina melanholija i iva smrt23, moe tako na jedan ili drugi nain biti gurnut u geto ludila. U psihijatrijskoj teoriji 18. i 19. vijeka je pojam duevne bolesti bio po pravilu proiren do te mjere da je mogao obuhvatiti ak i najmanji poremeaj intelekta, zakazivanje razuma u jednoj jedinoj taki, snanu zaokupljenost jednom odreenom idejom ili strau (monomanija).24 Melanholiju, sklonost sanjarenju i fanatizam moemo shvatiti kao predispoziciju ili ak u sluaju veeg intenziteta kao znak duevne bolesti.25 Ako su ve u prvoj polovini 19. vijeka napredni mislioci, liberali, umjereni i radikalni socijalisti, uope svi nonkonformisti esto proglaavani sanjarima, fantastima ili fanaticima, onda iza takvog etiketiranja zacijelo stoji namjera da se protivnik reducira na psiholoki to jest psihopatoloki sluaj. Interesantan je pojam politikog sanjara, koji je prethodnik utopiste. On jo ima gotovo onu istu polemiku i patologizirajuu funkciju koju je pojam sanjara imao u doba reformacije.26 Medicinski rjenik iz 1827. razlikuje razliite klase sanjara, meu kojima politiki sanjari pored religioznih spadaju, kako tamo pie, meu najnetolarantnije i najradikalnije: Politika sloboda, domovina, nacija, oblik vladavine i sline vrijednosti su objekti njihovog sanjarenja... Jakobinci svih perioda spadaju u tu klasu.27 Bilo bi sasvim opravdano nekoga ko je zloin poinio iz politikog uvjerenja, kao to je to na primjer poinio Carl Ludwig Sand, koji je ubio njemakog dramatiara Kotzebua, smatrati psihopatom, rtvom bolesti due i duha i tako se prema njemu ophoditi. Ali to bi istovremeno znailo potpuno ga osloboditi odgovornosti za poinjeno djelo. U ovom sluaju bi psihopatski nain tumaenja, ma koliko on bio u skladu s dravnim rezonom, doao u sukob s interesom restaurativne kneevine u pogledu unitenja njenih protivnika, kao i u pogledu zastraivanja jednim drastinim primjerom. Ovaj sukob interesa se na primjer sasvim jasno ispoljava u aktima istrane komisije vojvodstva Baden o sluaju Sand. Uprkos velikom broju preporuka i svjedoanstava o Sandovom duevnom stanju, o stanju njegove svijesti i karaktera, svjedoanstava koja su mu sva redom pripisivala melanholiju i sklonost sanjarenju (i to u upravo negativno oznaenom smislu rijei), pa ak i ludilo28, te uprkos albenom obrazloenju branioca29, u kojem je Sand proglaen duevnim bolesnikom i u kojem se trai njegov psi-

316

hijatrijski tretman uprkos svemu tome je Sand pred sudom proglaen krivim, osuen na smrt i javno pogubljen kao zastraujui primjer drugima.30 Za veinu naunika u prvoj polovini 19. vijeka vjerovatno je vaila konstatacija da je njihov dominantni pogled na svijet koji se esto ogledao i u njihovim naunim teorijama bio u veoj mjeri odreen duhom restauracije a manje idejama francuske revolucije. To je odgovaralo i stanju subjektivnog interesa jednog stalea, koji je vie nego bilo koji drugi stale bio upuen na lojalnost prema dravnom ureenju kneevine. Zato nas ne udi da nauka u tom njenom vanom, pionirskom razdoblju nije uvijek bila u slubi obogaenja i oslobaanja ljudi, ve da je dosta esto bila zloupotrebljavana upravo kao dobro doao instrument tutorisanja ljudi, ili ak njihovog nasilnog stavljanja pod starateljstvo. to se tie medicine, dovoljno je da se, na primjer, sjetim samo stranog lika ljekara iz Bchnerovog Woycecka. I sam ljekar, Bchner je zacijelo imao dosta razloga da ocrta jednu takvu, izopaenu sliku medicine i ljekarskog poziva: htio je da upozori na dehumanizaciju i pervertiranje one nauke koja je najneposrednije povezana s humanou i ovjekoljubljem. Nije bilo sluajno da su oni liberalniji meu ljekarima u predmartovskom periodu i u godinama graanske revolucije izriito naglaavali moralnu odgovornost i socijalnu obavezu svoje nauke i razvijali izrazito revolucionarno shvatanje medicine kao emancipatorske nauke.31 Naroitu panju u vezi s ovim zasluuje medicinsko-politiki esej mladog naunika Virchowa, koji je u novembru 1848. izloio na godinjoj skuptini Drutva za medicinska istraivanja, a zatim ga 1851. godine i objavio u 3. svesku Arhiva32. Ovaj esej pod naslovom Epidemija iz 1848 napisan je u vrijeme kada je ve narodni ustanak, u kojem je rijeju i djelom uestvovao i Virchow, morao biti proglaen propalim. Bez obzira na to Virchow jo jednom brani historijsko pravo ove revolucije, poistovjeujui sebe s njenim ciljevima i idealima. Sada, poto je reakcija onemoguila ispunjenje svih nadanja u politike i prije svega u socijalne reforme, stanje drutva mu se kao ljekaru uinilo upravo patolokim. U abnormalnim drutvenim prilikama, ije je uklanjanje bio osnovni cilj revolucije33, trebalo je po miljenju Virchowa zapravo traiti dublje uzroke masovne pojave velikih boletina u narodu epidemija. On je upoznao neopisivo bijedne ivotne uslove irokih narodnih slojeva u Gornjoj leziji, koji su u proljee 1848. bili pogoeni epidemijom tifusa. Tu se

30

Isto, str.179.

31

Usp. B.S. Neumann, Zur medizinischen Statistik des preuischen Staates U: Archiv fr pathologische Anatomie und Physiologie und fr klinische Medizin, sv.3 (1851), str.13-141.

32

R. Virchow, Die Epidemie von 1848. U: Archiv fr pathologische Anatomie und Physiologie sv. 3 (1851), str. 3-12.

33

Isto, str. 7 i dalje.

317

34

Isto, str. 10 i dalje.

35

Isto, str.6.

36

Isto, str. 5 i dalje.

37

Isto, str. 8

38

Isto, str. 5 i 8.

39

Isto, str. 8

40

Isto, str. 4

41

Isto, str. 7

uvjerio da e takve katastrofe u budunosti moi biti sprijeene jedino radikalnom promjenom drutvenih prilika34. Epidemije slie velikim putokazima upozorenja na kojima dravnik velikog stila moe proitati da je na razvojnom putu njegovog naroda dolo do poremeaja, kakav ak ni oputena politika vie ne bi smjela previdjeti.35 Interesantna je misao da takve epidemije ne moraju uvijek biti bezuslovno somatske prirode. Pored somatskih epidemija postoje i psihike, i kao jedna takva psihika epidemija okarakterisano je duhovno-duevno stanje naprednih intelektualaca nakon sloma njihovih politikih nadanja.36 Veliki duhovni pokret, koji je u februaru 1848. krenuo iz Francuske, a ije korijene valja traiti u Kantovoj i Hegelovoj filozofiji, mogao je da se pozove na najrazumnija, najpravednija i najmoralnija naela. On je bio u maksimalnoj mjeri logiki konsekventan: normalni zakoni miljenja, kakve su postavile filozofija i prirodoslovna zapaanja, odreivali su apsolutno sve, a sama injenica da su oni bili onemogueni da se ispolje pod normalnim okolnostima, dovela je do psihike epidemije.37 Psiholoka kriza Virchow neprestano govori o psihopatskom stanju38 ispoljava se u tome to su mnogi u toku politikih sukoba pod pritiskom konzervativnih snaga odstupili od svojih prvobitnih kako politikih tako i socijalnih zahtijeva. Naroito onaj glavni cilj itavog pokreta, socijalno pitanje, bilo je potpuno potisnuto. Isto kao to kod pojedinca psihiko oboljenje poinje stadijem melanholije da bi ubrzo napredovalo u jedan burniji stadij i prelo u fazu depresije, a zatim bi tokom vremena postepeno stiglo do smirenja ili se pak pokazalo kao nonsens... isto se to deavalo s boleu naeg naroda. Mi se, gledano s prirodoslovnog stanovita, upravo nalazimo u stadijumu depresije i ne smijemo se uditi to upravo sada na vidjelo izlazi sve ono to je maleno, nisko i nesposobno za otpor...39. Ovdje navedena zapaanja doktora Virchowa potvruju u krajnjoj liniji njegovo osnovno shvatanje medicine kao socijalne nauke40. Ukoliko svaka bolest naroda, bilo da je rije o duevnoj ili o fizikoj bolesti, svoj pravi uzrok ima u abnormalnim drutvenim prilikama, onda je na ljekaru da tu abnormalnost spozna i da dravnicima ukae na obavezu da ju odstrane.41 Tako medicinaru izmeu ostalog ne preostaje nita drugo ve da bude kritiar drutva, njegov reformator. Virchowova razmiljanja su medicini otvorila perspektive, koje opet i danas postaju interesantne i koje bi

318

se mogle podvesti pod natuknicu drutvo u kojem ovjek postaje bolestan. Originalnost i progresivnost shvatanja doktora Virchowa postaje jo oiglednija u kontrastu prema pozadini shvatanja kakva je zastupala onovremena psihijatrija. U psihijatrijskim udbenicima i raspravama ve je odavno postalo uobiajeno da se za nastanak i ispoljavanje razliitih oblika ludila naglaava znaaj religioznih i politikih ideja.42 Pri tom se, kao to vidimo, nerijetko polazi od pretpostavke da postoji izvjesni afinitet izmeu revolucionarnog opredjeljenja, takozvanog slobodarskog sanjarenja i duevnih poremeaja. U jednoj medicinskog disertaciji iz 1850. godine mogla je na primjer biti postavljena teza da demokratsko uvjerenje, odnosno demokratsko zlo, nije nita drugo doli jedan novi oblik ludila tvrdnja, koja je dodue u liberalnoj tampi naila na otpor i koju su kao pretjeranu odbacili i nauni autoriteti.43 Shvatanje Virchowa u svakom sluaju stoji u najstrooj suprotnosti prema nazadnjakim, apolitikim spekulacijama njegovih kolega, ono je odreeno jednim sasvim novim medicinsko-sociolokim uglom posmatranja. On bistrim okom posmatra abnormalnost drutvenih prilika i dovodi je u vezu s etiologijom odreenih bolesti, i to ne samo onih fizikih. Dok su neki od njegovih kolega medicinara duhu liberalizma i revoluciji pripisivali patologizirajue djelovanje, Virchowovo uvjerenje se naprotiv sastojalo u tome da psihopatoloke prilike mogu nastati upravo ako se nastavi s potiskivanjem i ignorisanjem tog duha, a to znai, ukoliko se i dalje odre abnormalne socijalne prilike. Osvrnimo se na ovom mjestu na nae dosadanje izlaganje i pokuajmo izvui privremeni zakljuak. Ma koliko bio povran i nepotpun osvrt na protekla stoljea, ne moemo a da ne konstatujemo relativnost pojmova melanholije, utopije, zablude, abnormalne predstave i sl. Foucaltova knjiga Ludilo i drutvo nam je upravo pokazala kako se u svakom drutvu, u svakoj epohi, granica izmeu uma i bezumlja odreivala nanovo.44 Isto to zacijelo vai recimo za granicu izmeu melanholije i ne-melanholije ili u Freudovoj terminologiji izmeu nagona smrti i nagona ivota. Mnogostruko se i ova granica smatra identinom s granicom izmeu uma i bezumlja. Tako su mnogi ali zacijelo ne svi naini miljenja i ponaanja bili melanholini (u negativnom smislu) ili sanjalaki, utopijski i to samo prema mjerilima odreenog drutva, bolje reeno: odreenog establimenta. Naknadno,

42

F. W. Fleming, Die politische Aufregung in ihrer tiologischen Beziehung zu den Geistesstrungen. U: Allgemeine Zeitschrift fr Psychiatrie und psychologischgeschichtliche Medizin. Sv. 7 (1850) str. 35-44. C. Th. Groddeck, Die demokratische Krankheit, eine neue Wahnsinnsform. Naumburg 1850. Usp. recenziju Damerowa u: Allgemeine Zeitschrift fr Psychiatrie ... sv. 7 (1850), str. 333 i dalje.

43

44 M. Foucalt, op. cit. str. 375.

319

45 Usp. Walter Rehm, Experimentum medietatis. Studien zur Geistes- und Literaturgeschichte des 19. Jahrhunderts, Mnchen 1947; Wolf Lepenies, Melancholie und Gesellschaft, Frankfurt 1969, str. 228 i dalje.

prema u veini sluajeva opravdanijem sudu nove generacije (potomstva), oni su ocijenjeni kao izraajne forme jedne ive napredne ideologije. Ove se i u svoje vrijeme nisu smatrale loim, ve kao kreativna melanholija u Aristotelovom smislu. Takvu kreativnu melanholiju moemo vidjeti otjelovljenu u linostima kao Hlderlin, Bchner, Heine i dr., koji su upravo zahvaljujui njoj bili protagonisti budunosti i to tako to su u drutvu svoga vremena otkrili i onu optu melanholiju, bolest, nagon smrti. Ukoliko tako gledamo, prigovor melanholiji nam se ini jo jedino opravdan ukoliko ga iskazuje kreativna svijest u ime jednog pravednijeg ureenja, jednog boljeg svijeta, i ukoliko e ovaj onda upravo onaj upravo aktuelni, slubeno odobreni, um razotkriti kao regresivan, kao manifestaciju nagona smrti. U ovom naem (20.) vijeku, u kojem se sukobljavaju najprotivurjeniji drutveni sistemi i drutvene teorije, prigovor melanholiji ostaje kao izuzetno omiljeni argument, kao ritual napada i odbrane u ideolokoj borbi. Njega upotrebljavaju pojedini nonkoformisti u borbi protiv konformista, a ovi opet u borbi protiv onih drugih. On se na kraju pojavljuje i u borbi izmeu raznih pravaca unutar stranke nonkonformista, u kojoj oni radikalniji optuuju umjerenije zbog melanholinog konformizma (revizionizma), a ovi opet one druge za melanholinu utopiju. Poto su ideoloka sukobljavanja uvijek u najveoj mjeri odreena sociolokim pitanjima, tako i prigovor melanholiji sve ee poprima socioloki, drutvenokritiki akcent naroito onda kada dolazi od strane lijevo orijentisanih teoretiara. On u tom sluaju vie ne slui toliko u svrhu personaliziranja, psihologiziranja odreenih pogleda na svijet, ve mu je cilj njihovo sociologiziranje, to jest da ih u socijalno-psiholokom i ideoloko-kritikom smislu oznai kao nekritiku svijest, nesretnu svijest odreenih drutvenih grupa, to se upravo moe objasniti problematinim socio-ekonomskim poloajem ovih grupa. Moe se uostalom primijetiti kako je u posljednje vrijeme fenomen melanholije, koji je u dosadanjoj teoriji bio tako esto mistificiran, mitologiziran i ontologiziran, u velikoj mjeri osloboen oreola arolije. Nakon to je melanholija i preesto tumaena na osnovu konstitucione nesavrenosti, na osnovu smrtnosti i baenosti ovjekovog bia (Geworfenheit) 45, sada se ona poela posmatrati u njenoj drutvenoj uslovljenosti, kao psiholoki produkt odreenih oblika drutvenog poret-

320

ka, prije bi se reklo, kao reaktivna nego li kao endogena melanholija.46 Istovremeno se postavlja pitanje kako bi melanholiju u svakom pojedinom sluaju, a posebno melanholiju ranijih razdoblja, trebalo vrednovati. Ovo vrednovanje zavisi u krajnjoj liniji o tome da li je miljenje i ponaanje koje se oznaava kao melanholija zapravo kapitulacija pred stvarnou, bijeg u stanje introvertnosti, ili ono ima emancipatorsko-stvaralaki karakter dok razvija ideju, utopiju jednog boljeg svijeta, prema kojoj bi trebalo razvijati suvremenu stvarnost, koja kod ljudi za sada jo uvijek izaziva osjeaj melanholije. Takvo vrednovanje moe naravno biti sasvim razliito, zavisno od ideolokog stanovita posmatraa koji je u prilici da vrednuje. Hajde da samo jo jednom u ovom kontekstu podsjetimo na onu uvenu kontraverzu izmeu Lukaa i Adorna oko vrijednosti i poretka u okviru velike avangardistike knjievnosti Zapada, knjievnosti koja je omeena imenima Kafke, Joycea, Becketta. Ovu knjievnost u ijem su sreditu oajanje, izolacija i deformacija ovjeka, Luka i predstavnici ortodoksne marksistike knjievne kritike optuili su za dekadentnost, nihilizam, melanholino zaziranje od stvarnosti.47 Ljudsko oajanje tako se barem argumentuje u toj se knjievnosti ne predstavlja u njegovoj uslovljenosti drutvenim odnosima, ve se ona, prije bi se reklo, ini kao neopozivo, ontoloki uslovljeno stanje nesposobnosti ovjeka. Takvo tumaenje svijeta i ovjeka otkriva na kraju samo nekritiku svijest, beznadeni poloaj pisca u kasnograanskom drutvu. Toj su se kritici onda suprotstavili Adorno i ostali i marksisti kao Ernst Fischer pokuavajui da pokau da avangardistika knjievnost naprotiv pokuava progovoriti i dozvati u svijesti nevolju i melanholiju dananjeg modernog ovjeka, historijski uslovljenu i historijski razumljivu bijedu industrijskog i masovnog drutva, pa da prema tome o graanskom ontologiziranju ne moe biti govora.48 Ukoliko krenemo tragom pitanja otkada je to pojam melanholije dobio predznak negativne ideologije i otkada mu se u tom smislu upuuje prigovor, onda neumitno dolazimo do napisa Waltera Benjamina Lijeva melanholija49, iji je naslov u suvremenoj ideolokoj diskusiji postao vaea floskula. U tom eseju su Kstner, Tucholsky i njihovi duhovni srodnici okarakterisani kao prototipovi oportunistike inteligencije, kao melanholine dvorske lude graanskog drutva, koje su se odrekle sposobnosti gaenja i koje su, nesposobne za politiku akciju, svojim antigraanskim opsjenama uveseljavale svoje istomi-

46 Usp. W. Lepenies, Melancholie und Gesellschaft, op. cit. ; Gert Mattenklott, Melancholie in der Dramatik des Sturrm und Drang, Stuttgart 1968.

47

Georg Lukcs, Wider den miverstandenen Realismus. Hamburg 1958, str. 19.

48

Theodor Adorno, Noten zur Literatur II, Frankfurt 1961, str. 152 i dalje; Ernst Fischer, Kunst und Koexistenz. Beitrag zu einer modernen marxistischen sthetik. Hamburg 1966, str. 71 i dalje. U. Angelus Novus. Ausgewhlte Schriften, sv. II Frankfurt a. M. 1966, str. 457-461.

49

321

50

Isto, str.458.

51

Lepenies, op. cit. str. 8.

52 Usp. Andrs Ged, Dialektik der Negation der Dialektik, u: Frankfurter Schule im Licht des Marxismus. Frankfurt a. M. 1970, str.24 i dalje. 53

Ernst Fischer, Auf den Spuren der Wirklichkeit. Sechs Essays, Hamburg 1968,str.63.

Jean Amry, Franzsische Revolution im Zeichen der linken Frustration. In: Merkur, Februar 1966, str.161 i dalje; Wulf Hund, Das Ende des Strukturalismus Eine dogmengeschichtliche Einleitung. In: Literatur und Kritik 40 (Nov. 1969), str. 586 i dalje.
54 55 Martin Walser, ber die Neueste Stimmung im Westen. In: Kursbuch 20 (1970), str. 19 i dalje. 56

Isto, str. 31.

57

Alexander Mitscherlich: Krankheit als Konflikt, op. cit. , str. 11 i dalje; Lars Gustafsson, Utopien, Mnchen 1970, str. 104 i dalje; Ronald D. Laing, Das geteilte Selbst. Eine existentielle Studie ber die Gesundheit und Wahnsinn, Kln 1971.

ljenike i ostale graane.50 Benjaminova otroumna analiza jedne pseudorevolucionarne, u krajnjoj liniji konformistike svijesti, koja se ugodno smjestila u neugodnu situaciju, ostala je za filozofsko-socioloka nadmetanja u okviru politike borbe do danas mjerodavna. Tako je, Luka, kao to je poznato, Adornovu filozofiju zlobno oznaio kao Hotel Abgrund (hotel bezdan, prim. prev.), u kojem se visoko iznad sveopteg oajanja moe udobno-melanholino filozofirati.51 Na Benjaminov autoritet, to znai na pomenuti lanak, poziva se danas opet radikalna ljevica kada je rije o tome da se Frankfurtskoj koli pripie odvojenost od prakse i ontologizam52. U istom pravcu se kree marksistika kritika filozofije strukturalizma, koji je oznaen kao kapitulacija pred ovim materijaliziranim svijetom53 i koji ona vidi u znaku lijeve frustracije5 (to je zapravo razoarenje mnogih intelektualaca u komunistike, revolucionarne ideale). Potpuno iste ograde i prigovore danas upuuju politiki angaovani pisci, kao na primjer Martin Walser, u odnosu na novu duhovnu atmosferu Zapada, u odnosu na novi psihodelino nastrojeni kult introverzije, u odnosu na ezoterian, naglaeno apolitian stav izvjesnog broja umjetnika.55 Oni autori i naunici, koji su se onomad zadovoljili da strukture ove stvarnosti, strukture ljudskog govora, miljenja i djelovanja prikazuju kao da su to ahistorijske i s neba pale strukture56, ti su po miljenju svojih kritiara odavno zakoraili na put melanholinog prilagoavanja. to se tie stanja nae suvremene stvarnosti, to se i ovaj put kod nekih dijagnostiara i ljekara drutva uvrijeilo uvjerenje da to stanje nije lieno psihopatolokih crta. Suvremeno drutvo, suvremena civilizacija tako se obino argumentira pokazuje znake opasnih, ak smrtonosnih bolesti, a na kraju su upravo te socijalne bolesti i uzrok to je irenje psihikih i psihosomatskih bolesti meu naim savremenicima dostiglo alarmantne razmjere57. Na taj nain neki ljekari drutvenih bolesti epidemiju bolesne psihe objanjavaju kao to je to nekada inio Virchow kao psihiku epidemiju razoaranih liberala 1848. godine. Kada branioci tradicije njene kritiare optue da su beznadeni (ili opasni) melanholici i utopisti, onda je tu samo rije o uklapanju u tradicionalni ritual. Onaj ko paljivo prati dnevnopolitiku borbu miljenja, permanentni konflikt raznih svjetonazora, lako e konstatovati da se kao argument uvijek ponovo navodi stari prigovor melanholiji i utopiji, da se on uvijek ponovo iskoritava s ciljem da se izoluju i diskredi-

322

tuju reformatorske i emancipatorske misli i nastojanja. Pri tom oni koji ga upotrebljavaju u tom smislu tvrde kako naravno jedini oni imaju zdrav odnos prema realnosti, to svojim protivnicima poriu. Taj stari prigovor ini se da ima apotropejsku snagu koja se uvijek ponovo dokazuje. Njegova opasnost se sastoji u tome da se ono u njemu uvijek latentno prisutno psihopatologizrajue, satanizirajue djelovanje u svakom trenutku moe relativizirati. U tom sluaju moe njegova porazna simplifikacija, ukoliko se ona udomai u drutvenoj zajednici, za one koje pogaa imati strane posljedice.

323

MANUFAKTURA
Mirko Kova Andrej Nikolaidis Sonja Koranter Tanja Stupar-Trifunovi Mihajlo Panti Lana Bastai Berislav Blagojevi Sanjin Sorel Ranko Risojevi Danica Vukievi Miklav Komelj Vladimir Martinovski Goran Samardi Fahredin ehu Zlatko Topi Tihomir Brajovi Nihad Agi Gaper Troha Milica Nikoli

Mirko Kova

Snijeg pokrio grob

Dobro se sjeam toga zimskog podneva, prozirnog hladnog dana, itavih jata svraka na golim granama drvea u parku kod Jugodrpa. Bila je veljaa 1961., sjedio sam u kavani Manje i dulje od sata ekao svojega pajdaa Torija. Pribojavao sam se da nije prole noi, nakon to smo se u kasne sate rastali u kavani Skadarlija i dogovorili sastanak u Manjeu, u jedanaest sati, negdje zaglavio ili napravio skandal, to je poesto inio; njegova su napijanja bila samoubilaka, pa sam svaki as pogledavao na sat i kroz staklenu stijenu ekajui ga da se pojavi ili barem poalje glasnika da bih doznao to je s njim. Kad god bi zazvonio telefon kod anka, obuzela bi me strepnja. Nae prijateljstvo bilo je jae od krvnog srodstva, mi smo ak u jednoj oporuci ili toliko daleko da smo istaknuli kako se nai potomci ne bi smjeli eniti izmeu sebe; bilo bi to rodoskvrnue. Iako smo taj zavjet napisali u stihovima, nije to bila samo dosjetka ili razbibriga, nego i nae uvjerenje, na peat prijateljstva. Torijeva braa, blizanci, znala su rei da su ljubomorna na mene, jer sam im preoteo brata. I nakon duga ekanja ugledao sam ga kako izbija iza kazalita; na sebi je imao crni eir s velikim obodom i dugaki grombi kaput, a na rukama konate rukavice, to je bio moj poklon, poteno sam ih zaradio u jednom skladitu Crvenog kria gdje me, s ulice, odvukla postarija magacionerka i rekla mi, Ako bude dobro, ako me zadovolji, moe izabrati to hoe s ove gomile, pa sam pred zoru, im se razdanilo, poeo rovati po hrpama stare robe, bila je to mahom djeija roba, pa ipak sam pronaao te rukavice tono po mjeri Torijeve male ruke i kratkih prstiju, a za sebe sam iskopao duguljastu torbicu s remenom na kopu, te jo i kratkom drkom, mogla se nositi objeena o ramenu ili u ruci, a u nju bi stalo par knjiga, biljenica i pisai pribor. Vrlo lijepa torba, s nekoliko depia; u jednome sam pronaao malu olovnu kuglu, nisam je vadio niti previe zurio u nju, sve vie sam vjerovao da ima neko znaenje ili nosi simboliku poruku, ne ba onu o kojoj je Tori raspredao kao olovu samoubojstva, prije bih rekao da je ta kuglica nekomu sluila kao amajlija. To je inae bila amerika roba, pa ako

327

je toliki put prevalila, a olovna kugla nije ispala, onda se taj obini predmet uuljao i u moj ivot, vrsto sam ga prigrlio i uvao, to prije to olovo u simbolici ima znaenje preobrazbe u duh, a ne u smrt, kako je Tori govorio. to e ti ta torba? upitala je magacionerka briui se runikom koji je potom bacila na hrpu prljavog rublja. Ima li neto staviti u nju? upitala je. Imam. Svoje rukopise, rekao sam. Kakve rukopise? Ja sam pisac. Ne zajebavaj me, rekla je. Pisci su gospoda. Ti si kurvar. Jebe starije ene za torbak i rukavice, rekla je i poela se cerekati gurajui me prema izlaznim vratima. Tori je veselo skakutao stazom kroz park, pokatkad bi zastao ispod nekog drveta i prislanjao uho na stablo; to li je oslukivao, zar se imalo to uti u gluhom vremenu, ili se samo ludirao, onda bi poskoio da dohvati najniu granu, s jedne je prhnuo zaleeni prah i to ga je otjeralo, pa je pourio prema Manjeu. Lijepo je kad netko tako vedro dolazi, makar i s velikim zakanjenjem. Uao je u kavanu, naklonio se gostima kao glumac na sceni, desnom je rukom skinuo eir, lijevu je stavio na prsa, potom je rairio ruke prema meni, pa sam ustao i zagrlio ga, ostali smo malo dulje u zagrljaju, a im smo sjeli, rekao je da se zadrao na probnom snimanju, dobio je veliku ulogu u novom filmu Joce ivanovia udna devojka. Skinuo je rukavice, pa je poeo trljati dlanove uz onaj um suhe koe; odavno ga nisam vidio tako ushienog, ali ja sam bio suzdran, a da sam bilo to rekao, prasnuo bi u smijeh, takve sam scene i prizore ve doivio. Sada sam otpuhnuo s njegova ramena biserje koje je tu palo sa zaleene grane. Skinuo je kaput i bacio ga preko naslona stolice, zagledao se u mene, a ja sam u hipu prepoznao sjetu i tugu u njegovim krupnim oima, dok je vedrina bila hinjena; to mi nije promaklo, u duu sam znao svojega prijatelja. Dok sam ekao probno snimanje, napisao sam pjesmu, rekao je Tori. Ti zna da me i dalje mui ona olovna kuglica, rekao je i pokazao mi zguvani kockasti papiri na kojemu se teko itao njegov sitni irilini rukopis.

328

Neko nam je poslao iz Amerike Moda Kafkin Karl Rossmann lepu olovnu kuglicu da prosviramo vlastiti mozak ali taj deak nije znao da u ovom delu sveta niko nema muda da se odjavi sa svoje zemaljske adrese.

Odmah sam mu rekao da je to njegova slabija pjesma, da je dobro to je zguvao papir i to ga nije potrgao; talent uvijek sumnja, ali ima pravo i na loiju stvaricu, samo te ko Boga molim, ostavi se ve jednom te olovne kugle, rekao sam, to prije to poezija nije samo misao ili emocija, nego i prolepsa, anticipatio, jer neto nasluuje i dodiruje tajnovito, predvia ono to e se dogoditi ili vratiti ono to se jednom ve dogodilo. Zguvao sam taj papiri, pomalo ljutito. Suzdri se pisanja loih stihova, rekao sam, ali papiri nisam bacio, nego sam ga diskretno, da autor ne vidi, stavio u dep; to je moja stara navada uvanje bezvrijednih stvari, posebice svega to je pisano rukom. Naruili smo dvije kuhane rakije, imali smo novaca, mogli smo i ruati, ali na je nedjeljni ritual u Manjeu bio kuhana rakija. I tek to smo se kucnuli, uzdravlje, za novu filmsku ulogu, uli smo vijesti s radija koji se nalazio na polici iza anka, do nas je doprla samo istrgana reenica da je preminuo neki mladi pjesnik; njegovo ime u tom kavanskom agoru nismo razabrali, na je stol bio podalje, uza staklo koje je gledalo na ulicu i park, pa smo s aama u rukama pohitali do anka; valjda je ondje netko zapamtio ime pjesnika. ankerica je rekla da ona slua samo muziku i jedva eka da prou vijesti, dok je konobar, stavljajui prazne ae na ank, s nekom hladnom ironijom izustio da mu se ini kako je danas upokojen neki hrvatski pjesnik, ako je Zagreb u Hrvatskoj, rekao je seljaki cinino. Mi smo stajali pokraj anka pijuckajui svoju rakiju, a nakon male stanke i kranja iz radija, vijesti su nastavljene da je ruski Sputnjik lansirao sondu Venera 1 na Veneru, a potom izjave politiara o smrti nacionalnog heroja Patricea Lumumbe. Neki gosti raspitivali su se o Lumumbi, zna li se tko ga je ubio i hoe li doi do graanskog rata u Kongu? Tada se Tori okrenuo prema njihovu stolu, dobro ih je osmotrio i rekao: Eto, ode jo jedan na ovjek, a potom se naklonio iskazujui suut nepoznatim gostima; to je tako dobro izveo da nisu

329

osjetili ironiju. asak kasnije, shvativi da njegov alac nije pecnuo te ljude, Tori je uzviknuo: Boli me kurac za Lumumbu i Afriku, zanima me koji je na pjesnik preminuo! Ja znam, dobacio je ovjek u pohabanom vojnikom injelu na kojemu je lebdjelo perje kao da je domaloas leao u kokoinjcu, bio je zaputen, s riom bradom i cigaretom na otromboljenoj donjoj usni, stajao je uz ank i prstima lijeve ruke ekao bradicu, dok je desnica bila stalno na poslu izmeu cigarete i aice klekovae. Ako sam dobro uo, mislim da je preminuo mladi pjesnik Zmaj Jova Jovanovi, rekao je i poeo se cerekati. Moda imaju vijesti na nekoj drugoj stanici, rekao sam i pruio ruku prema gumbiu radio-aparata. Ne, ne, zavikala je ankerica, ne diraj, jedva smo i to pronali, to je stari aparat marke Kosmaj. Kosmaj, zaudio se ovjek s riom bradom i stavio jo jednu cigaretu u usta tako da su sada, kao kakve kljove, virile dvije cigarete na krajevima usana. Kakav Kosmaj, ankerice mlada! Od Kosmaja je ostao samo Kosmajski partizanski odred. Uspjeli su sjebati ak i tu lijepu planinicu, taj brijeg nae tradicije, rodno mjesto Ivana Kosania. Ali hvala Bogu, hvala milosnom Bogu, ostao nam je Kosmajski partizanski odred. Kakav vojvoda Dua, kakav Karaore, koji je popalio sve turske hanove u Sibnici, Drlupi, Rogai i Duini, kakva lana historija pred junacima Kosmajskog partizanskog odreda koji nije postojao, rekao je ovjek u pohabanom injelu ispljunuvi onu jednu poludogorjelu kljovu, da bi drugu odmah pripalio, a potom me vabio kaiprstom da mu se primaknem. Kada sam priao, stavio je ruku na moje rame i upitao me: Zna li tko sam ja? Ne, rekao sam. Ja sam reinkarnacija vojvode Due, pjesnik, boem i jedan od osnivaa nepostojeeg Kosmajskog partizanskog odreda. Za jedno pie rei u ti koji je pjesnik danas odapeo. Za jedno piljivo pie tako znaajna vijest. Moe li? Moe. Samo da ne zajebava i izmilja. Boe sauvaj, pa to e se doznati ve u sljedeim vijestima. Nisu pjesnici anonimusi i ne umiru bez publiciteta, rekao je. Naruio sam mu klekovau, a on je tiho izustio da mu je jutros rano javljeno u njegov kabinet da se objesio na mladi neosimbolist Branko Miljkovi, pokoj mu dui, rekao je i

330

u cugu trgnuo onu moju narudbu, aicu kleke. Prenio sam Toriju to mi je tip kazao, ali on je na to odmahnuo rukom, ne vjeruje kavanskim grebatorima, Znam ja to udbako govno, to je provokator, apnuo je Tori. Mi smo i nadalje stajali uz ank, polako smo pili kuhanu rakiju i doekali nove vijesti. Patricea Lumumbu ubili su pripadnici separatistikog pokreta Katange; o tomu je govorio neki politiki analitiar, strunjak za Nesvrstane. Zatim smo sluali vremeplov, to se sve dogodilo na dananji dan, 12. veljae. I na kraju, doista se potvrdilo da je vijest koju mi je pijanac prodao za aicu kleke bila tona. Bila je to posljednja vijest da je pjesnik Branko Miljkovi, dobitnik Oktobarske nagrade Beograda za zbirku poezije Vatra i nita, oduzeo sebi ivot, u Zagrebu, u svojoj dvadeset sedmoj godini. Pjesnik e biti pokopan na Novom groblju u Beogradu, u utorak 14. februara. Svaka mu ast, rekao je Tori. Skidam kapu. Okrenuo se prema gostima u kavani i uzviknuo svojim snanim glumakim glasom da ustanu i minutom utnje odaju poast velikom pjesniku. Zaudo, svi su to posluno prihvatili, jedino se vojvoda Dua uzvrpoljio na rubu anka, odmaknuo se i rekao, Da prostite, moram piati, potom je oteturao prema WC-u. Nakon minute Tori je tiho izustio, Slava mu, gosti su uzvratili istim rijeima, sjeli i odmah nastavili avrljati. Mi smo naruili jo dvije vrue rakije i vratili se za na stol. Tori se poeo tresti i cvokotati zubima, pa sam ga ogrnuo kabanicom i navukao mu rukavice na ozeble prste. On je gotovo cvokoui govorio da tako okonava pjesnik kad shvati da vie nee isklesati iz vatre svog bia nijedan stih o smrti, rekao je. On je iskrvario mnogo prije samoubojstva proboden spoznajom da je isto pjevati i umirati, rekao je. Obojica smo poznavali pjesnika, Tori mnogo blie, ali ak i da ga uope nisam znao, vijest o samoubojstvu, ma tko ga poinio, uvijek je u meni izazivala tjeskoban osjeaj, potitenost i depresiju. Nisam se divio samoubojicama; nekako sam vjerovao da je tee i hrabrije ivjeti i da tei put ima vie plemenitosti. Pa ipak, ne bih se usudio sa sigurnou tvrditi da je ba tako; izmeu ta dva puta postoji izbor, iako oba vode u istom smjeru. Ili je i sam ivot samoubojstvo koje traje, kako to veli jedan maarski pisac. Na dan pokopa bili smo dobro raspoloeni, dva vedra prijatelja daleko od smrti, kako je govorio Tori. Meu prvima smo stigli pred kapelu na Novom groblju; lijes, vijence i cvijee tek su unosili, pa smo nas dvojica zavirili i u druge kapele; u

331

jednoj su pojali sveenici, dim kandila otuda je izvirao, a irio se i miris tamjana. Za taj dan ja sam posudio lijepi crni kaput od mojega drugara Erosa B., iako sam imao svoj mantil, u to vrijeme vrlo ik, malo je tko u Beogradu nosio takav kroj, ivan je za mene u Teslinoj ulici u Zagrebu, postavljen kouhom na smiak, im otopli mogao sam ga skinuti, ali svijetla boja toga ogrtaa nije bila prikladna za pogreb, odudarala bi u tunoj povorci, tako da bi svi gledali u mene. Tori mi je darovao jedan plitki crni eir, dok je on nosio onaj svoj ve glasoviti klobuk s velikim irokim obodom. Obojica smo oistili i izglancali cipele kod ulinih istaa. Odavno nismo bili tako dotjerani i namirisani. Hladan zimski dan nije nas ni dotaknuo. Torija je zabavljalo sve ee skidanje desne rukavice da bi se pozdravio s onima koji su pristizali. Ja bih povremeno zavukao nos ispod svog toplog vunenog ala. Priao nam je jedan pjesnik, veliki cinik, neu spominjati njegovo ime, iv je i uvam ga, pokrio je dlanom usta i rekao da e ovo biti najvei pogreb u povijesti knjievnosti ako dou sve pjesnikove kurve. Nas dvojica nismo padali na njegove jeftine tosove, pa nam je, uvijek gladan divljenja, okrenuo lea i udaljio se do zida. Ta neemo ba danas, na pjesnikovoj sahrani, dokazivati svoju duhovitost ili svoj cinizam! Pred vratima kapele stiskali su se jedni uz druge oni koji ele ui da bi izjavili sauee; bila je tu ua i ira rodbina, moda e mnoge od tih uplakanih ena u crnini ostati u kapeli rasporeene posvuda oko lijesa. Saekali smo da to jato avki ue u kapelu, pa smo polako krenuli. uli su se jecaji; pjesnikova majka izgovarala je rijei koje se nisu mogle razabrati. Pridravali su je s obje strane, a ona se naginjala kao da e svakog asa pokleknuti i pasti. Ja sam jo s vrata cijelo vrijeme gledao tu korotnu enu; hoe li izdrati na nogama tako teko breme, taj kamen ispraaja vlastitog sina. Tori mi je pokazao i pjesnikova oca Gligorija, ika Gliu; stajao je sa strane, kod uzglavlja lijesa. Bilo mi je ao to ga nisam ranije upoznao, sada u pokraj njega proi kao jedan iz mnotva neznanih. Pa i njegova pokojnog sina znao sam tek povrno, sjedili smo nekoliko puta za kavanskim stolom, a na ulici smo se pozdravljali tako to bi on skinuo svoj eir, a ja kaket od tvida i lijepo bismo se razminuli. Moda nekih est-sedam tjedana prije smrti sreli smo se u zagrebakoj kavani Korzo, ondje sam se nalazio sa svojim prijateljima filmaima, kovali smo filmske planove. Pjesnik je ekao nekoga, pa ipak smo kratko porazgovarali, a ja

332

sam o tome susretu napravio jedan mali poetski zapis. Tori je pak bio blizak s njim, imali su vie ludih terevenki, spaavao ga je i vadio iz blata; ak ga je jedne veeri na leima donio do njegove male obiteljske kue na periferiji Beograda. Uza sve, Tori je znao napamet mnogo stihova princa poezije, kako su Miljkovia zvali, esto ih je govorio u krmama ili na knjievnim veerima. Sada sam hodao iza Torija, obojica smo bili gologlavi; eire smo drali u rukama. Kako smo se lagano pomicali, promatrao sam ika Gliu i zapazio da nije nikog zagrlio od onih koji su iskazivali suut, samo je otaljavao to to mora. Tori i ja zastali smo kod uzglavlja, a kroz staklo prozoria na poklopcu lijesa vidjelo se blijedo, bucmasto lice mrtvog pjesnika, njegov razgolieni vrat bez ikakvih tragova ome. Tori je spustio usne tamo gdje je bilo elo pokojnika, ali tek to bjee dotaknuo staklo jedan ga je ovjek otraga povukao, jer to nije doputeno, ne ljubite staklo, mladiu, nije potrebno, ako svi tako krenu prozore bi se zamaglilo i ne bi se vidio pokojnik, rekao je taj ovjek i naruio onu sveanu tiinu koju uzdasi i jecaji samo pojaavaju. Ja se nisam ni naklonio, niti sam uope rukama dodirnuo lijes, a oni koji su dolazili iza nas samo bi zastali, poneko bi se krstio, dok je jedna nafrakana dama u staroj astraganskoj bundi jeknula i kratko zaridala, moda je izustila, slavo moja, tako sam barem uo njezine nejasne rijei, potom se povukla u drugi red onih koji su stajali u kapeli. Kada se Tori naao ispred ika Glie bolno je izustio njegovo ime, a on ga je samo blago odgurnuo prema supruzi i ostalima koji su primali sauea. Tada se dogodilo neto posve neoekivano: Glia me naglo privukao k sebi, vrsto me zagrlio naslonivi bradu na moje rame, Ovo je zloin od Boga i od ljudi, rekao je ne putajui me iz zagrljaja, plaui potresno na muki nain. Bio sam zauen zato je ba mene izabrao da iskae svoj jad. Nisam imao nikakvu karizmu da bih mogao utjeiti neznanca, ili ga primamiti da mi se povjeri, a sve one tadanje prie da me s nekim zamijenio bile su nelogine, jer i kasnije, za cijelo vrijeme toga obreda, nikoga vie nije zagrlio, a bilo je tu najboljih prijatelja njegova sina. Ako se dobro sjeam netko me iupao iz Gliina zagrljaja tako da sam se brzo naao vani i pridruio se Toriju kod niskog zidia. Tu smo podulje stajali, a u vie navrata peli smo se na zidi da bismo bolje vidjeli to se deava u kapeli. Dok je izjavljivao sauee pjesnik i filmski epizodist Drumski nije skinuo svoju crnu ubaru, a na izlasku iz kapele, valjda je napravio neki nespretan korak, ubara mu

333

je spala s glave, ali on ju je nekako ulovio i zadrao u rukama. Kada je proao pokraj nas rekao je da Branko nikad nije bio ljepi nego danas na odru. Tori je tada isklesao stih da smrt proljepava pjesnike. Priticao je svijet na glavnu kapiju, bilo je mnogo poznatih lica iz javnog i kulturnog ivota, ali nee svatko stii iskazati suut ucviljenim roditeljima, jer povorka kree tono u 16 sati. Jedan zadihani ovjeuljak, gologlav na zimi, s pramenovima kose koji su tek djelomice pokrivali elu, priao nam je tako usplahireno kao da je zakasnio na neki dogaaj od ivotnog znaenja, na neto to ga je mimoilo i ostavilo u njegovu malom i tunom svijetu. Oi su mu suzile, a s vrha nosa bjee se izduila jedna kapljica kao tanka prozirna igla leda. I upravo se meni obratio taj uznemireni ovjeuljak i pitao me tko e nositi ordenje. Ordenje? zaudio sam se. Zar nije pokojnik nosilac nekoliko ordenja, upitao je. Ne vjerujem, rekao sam. Bila bi mi velika ast nositi na jastuiu njegovo ordenje, rekao je. Njegovo je ordenje od rana i modrica, rekao je Tori. Sam e nositi vlastito ordenje ispred vlastitog lijesa, rekao je. Ali meni je obeano da u nositi ordenje pokojnog generala Miljkovia, rekao je. To vam je tamo, trea kapela, rekao sam. Aha, tako, hvala vam, rekao je ovjeuljak i odskakutao prema kapeli. Nas dvojica, kao kakvi ekscentrici s crnim eirima, bijasmo privlani za sve one koji su tuda morali proi, a i poznavali smo mnogo ljudi iz umjetnikog svijeta, bome i podzemlja; ta i sami smo bili dio oba ta isprepletena sloja. Kod nas se zakratko zadrao kolski drug Branka Miljkovia, takoer talentirani pjesnik zvani Rade Krlea; zajedno su pohaali niku gimnaziju i djelovali u literarnoj sekciji Njego. Znate li da su pokojnika dovezli vojnim kamionom, rekao je Rade Krlea. Mi o tome nismo nita znali, a bilo nam je svejedno kako je lijes dopremljen iz Zagreba. Razmislite malo, pjesnik i vojni kamion, to nije sluajno i nije bezazleno, sve je isplanirano, ubojstvo i samoubojstvo, rekao je i uputio se tamo gdje je stajao njegov zemljak Ognjen, a kako nismo shvaali skriveno znaenje vojnog kamiona, za nas je to bila samo neka udna metafora, to je ponukalo naeg sugovornika da se

334

nakon par koraka vrati i privue nae glave do svoje kako bi nam to povjerljivije saopio tajnu koju je nekim udom znao: On se nije objesio, Udba ga je ubila, rekao je i ostavio nas da o tome sami razmislimo i donesemo neki svoj sud. Tori je to odmah opovrgnuo, isto je jedino samoubojstvo, sve ostalo je dnevna prljavtina. Jo se nije ni ohladio, a ve kaljaju i osporavaju njegovu lucidnost, rekao je Tori tako jetko, a istodobno i nemono, kao kakav povrijeeni uvar neke svetinje koju rulja oskvrnjuje pred njim. I ja sam stajao uz Torija i njegove misli o istoi samoubojstva kao izbora, unato tomu to sam bio daleko od takvih razmiljanja. Ovdje sa radi o dui, rekao je Tori. Uostalom, na sumnje i dvojbe imaju pravo jedino roditelji ak i kad tono znaju to se dogodilo s njihovim djetetom. I kad ovjek vlastitim oima vidi neije stradanje uvijek pomisli da se moglo sve drukije dogoditi. Najednom je u kapeli kao u konici zabrujalo mnotvo glasova, jecaja, plaa i tekih bolnih uzvika, to je znailo da se iznosi lijes, da se cijeli taj korotni skup pomie i premjeta ispred kapele gdje su ekala mrtvaka kola. Pjesnikova majka nije pristala da je posebnim autom odvezu do parcele i groba, da bi ondje na stolici saekala povorku koja e gmiui stii do odredita. Noge su je boljele, od ranog jutra stoji, ali bila je uporna, ak je i podviknula, ne odvajajte me od mog djeteta. Pomagale su joj dvije jake mlade ene dok je hodala iza lijesa i mrtvakih kola. Veina ljudi koja se nala u povorci znala je poneki pokojnikov stih, pa su oko nas brujale lijepe rijei. Ne sjeam se da je netko pokopan u takvu ozraju; stihovi su zvuali kao da su pisani za taj dan. Svaki taj stih spajao se s pjesnikovom sudbinom, ak i jednostavni stih poput onoga moj je zavren dan, sada je imao neko vie znaenje i dopirao je do najtvreg srca. I ja sam bio glas u tome zboru, lan toga orkestra. Imao sam potrebu vie puta izustiti stih: Psi me recituju i gluve poljane, a kad god sam ga izustio, okrenuo bih se prema lijesu kao da me mrtvi pjesnik uje i mirno odlazi jer je pogodio da e njegovu poeziju svi itati, makar samo na dan pokopa. I kad je tijelo sputeno u raku, kad su zabubnjale prve grudice zemlje po sanduku, a primjerak knjige Vatra i nita odletio u grob, slavni glumac Ljuba Tadi izgovorio je posljednje oprotajne stihove:
Mene niega vie nije stid klonu sunce preko sveta...

335

I doista, zubato ledeno sunce u veljai naglo je skliznulo i nestalo na sivom smrznutom nebu. Nekih tjedan dana kasnije pao je veliki snijeg, pa su neke zakazane sahrane odgoene za dan-dva. Tori je odlazio na groblje, a tek nakon tri pokuaja uspio se probiti do Brankova humka. Priao mi je da je to bila mala uzvisina, jer je hrpu vijenaca i cvijea snijeg uobliio u brdace, a kako je mrznulo, to je ubrzo postalo nepristupano i sklisko brdace uahureno u tvrdu snjenu skramu. Svi oni koji su opsjedali grob da bi zapalili svijeu za pokojnikovu duu, morali su pomagati jedni drugima, to prije to je svatko elio da njegova svijea gori na vrhu toga otoia. Mraz nije poputao, a to snjeno brdace, izbueno i naikano svijeama, sve vie je nalikovalo izreetanom bunkeru. Posvuda bijahu ostaci svijea, tankih crnih fitilja i naslaga istopljenog voska. Bilo je mirno, nita se nije dogaalo, samo bi neka grana pokatkad kripnula, a s nje bi prhnulo neto malo snjene praine.

336

Andrej Nikolaidis

ARHEOLOGIJA NOSTALGIJE
Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moi, ali nije uiniti ga, budui da ne inim dobro koje hou, nego inim zlo koje neu. Sveti Pavle, Rimljanima

Zvono na katedrali tuklo je za podne, kada je zazvonio telefon. Javili su da je majci pozlilo. Istoga sam trena napustio sve obaveze i odvezao se u bolnicu. Majka je nepomino leala, inilo se da spava. Sijeda kosa izgubila je svaku elastinost, visila je sa male glave onako kako grane vise sa vrbe. Njena koa bila je prozirna, paus-papir kojim je obloeno tijelo. Uz ruku su se, sve do vrhova kvrgavih, stablu masline nalik prstiju, pruali spletovi zelenih vena tako se puzavica penje uz troni zid. Ne stoj tu, na vratima, kazala je kada je otvorila oi, doi, doi, zagrli majku.

337

Bila je u kupaonici, pred ogledalom, kada joj se pred oima zacrnjelo. Izgubila je svijest i pala na pod. Bio je to sretan pad: da se njeno tijelo sruilo samo koji centimetar ulijevo, glavom bi udarila o toalet-koljku. Probudila se u bolnici i odmah zatraila da pozovu mene, mog sina, rekla je . Zatraila je da odem do njenog stana i donesem joj nekoliko sitnica sa spiska bez kojih ni trena vie ne moe izdrati u ovoj bolnici, u koju dovode da umru one koji nemaju nikoga, tako je rekla. U hodniku sam sreo doktora. Dijagnoza je bila loa. Rak je godinama grizao njenu utrobu. Uz operaciju i valjanu terapiju, mogli bi joj produiti ivot, mogla bi dobiti jo nekoliko godina, moda ak i deceniju, ko zna. Ali takvu operaciju nije mogue izvesti u zemlji. Morali bi je poslati u Italiju. A to kota. Uz svo potovanje, Oe, nemate vi te pare, rekao je. Odetao sam do majinog stana, vie ljut nego tuan. Kao da sam oekivao popust: da sveopte naelo nesree nee biti primijenjeno na mene. Takva oholost bila bi dovoljan razlog za najteu kaznu, sve i da sam ivio ivot sveca. Koliko sam samo puta unesreenim ljudima koji su mi dolazili sa pitanjem ime sam to zasluio?, odgovorio: tim pitanjem. To je tako uasno i tako nepravedno, govorili bi mi. To je tako uasno, ne i nepravedno, govorio sam im. Kao i obino: klju je bio ispod otiraa, roletne na prozorima bile su sputene. Pomislio sam kako bi bilo ravno udu da majka, po itavi dan bauljajui kroz mrak, nije pala. Mrak svog stana briljivo je odravala: tvrdila je da je dnevna svjetlost ini ranjivom, jer je podsjea na sve ono to je ostalo za njom. Ve godinama ivim u sijenci sopstvenog groba, jedino mi je jo u sijenci ugodno, govorila je. Kada sam je proli put posjetio a od tada je, priznajem, prolo mnogo, neprilino mnogo vremena smijao sam se njenoj navici da nita ne baca, da stare, isluene stvari gomila u uglove sobe. Odrasti u njenom stanu - odrasti u starinarnici. Ne jednom sam dobio batine zato to sam, u igri, jurei za loptom ili elektrinim automobilom, sruio neto, neku mainu za ivenje iz prolog vijeka ili tronoac koji su pojeli termiti. ovjek ne moe rei kada e ta zatrebati, ako ne meni, onda tebi, kada mene ne bude, imala je obiaj da govori sedmogodinjem djeaku. Da e majka jednoga dana umrijeti, to sam saznao rano u ivotu. Ni asa, kako se kae, nije asila da me obavijesti o

338

tome. Jedna od prvih uspomena iz djetinjstva koje mogu prizvati: u zamraenoj sobi leim na krevetu i neutjeno plaem, jer majka e umrijeti i ja u ostati sam na svijetu. Poelio sam da podignem roletne, ali sam se predomislio ve na prvom koraku. To bi bio in nepotovanja. Umjesto toga, upalio sam svjetlo i zaronio u naslage starina koje su me okruivale, traei stvari sa spiska. Sve sam pronaao iznenaujue brzo. Sve osim ta ne valja na ovome svijetu, od Chestertona. Majka, za razliku od mene, nikada nije drala do njegovih knjiga, stoga sam se morao zapitati to ne valja u tome to zahtijeva Chestertona. Smatrala ga je nadmenim licemjerom niko ne moe biti nadmen kao hriani, da je citiram engleskog kova, stoga se nisam mogao prestati uditi njenoj elji da ba to bude knjiga koju e drati kraj uzglavlja, dok lei u bolnikom krevetu. Kada sam nakon stotinu jada napokon pronaenu knjigu odluio prelistati, iz nje je ispao novinski lanak. Time je napokon bilo odgovoreno na moju zapitanost. Majka je eljela Chestertona jer je u njega pohranila lanak o majci Terezi. Kao list u herbaru presovala je priu koja je, mogao sam zamisliti, do suza dirnula. Bilo je to u Kalkuti. U podne vrelog ljetnjeg dana, Majka Tereza prolazila je slumom i ula jecaje koji su dopirali sa smetljita, gdje je leala starica koju je tu bacio sin. Starica, koja je umirala u najveim bolovima, nije mogla prestati plakati. Nije je bilo strah smrti, a ono to je boljelo nije bio rak koji joj je jeo utrobu, nego brutalnost sina, koji se sa enom udruio protiv nje, sina koji je pao pod uticaj svoje zle ene i po njenom nagovoru, na koncu, da im vie ne bi smetala, da bi je napokon uklonio iz kue, na smetljite bacio majku. itavo popodne i itavu no Majka Tereza ostala je uz staricu, ubjeujui je da oprosti sinu. Sve do jutra starica je jeala, a onda je, prije nego to je umrla, na uho svete ene apnula dvije rijei: opratam mu. To je moja majka ena koja je u stanju postaviti tako dugaku, tako savrenu scenu: godinama uvati lanak koji, uistinu, govori o njoj, jer sve govori o njoj, umetnuti ga u knjigu, koja govori o razlici izmeu mene i nje, u dramatinom trenutku poslati me po tu knjigu, a zapravo po taj lanak, koji e mi rei to mi je initi. Da, majko, razumio sam: u ovoj prii ja nisam Majka Tereza, nego loi sin, dok si ti starica baena na smee. Pomislio sam na to kako je veliki morao biti njen uitak dok je, po ko zna koji put iznova itajui lanak, zamiljala

339

kako mi, odbaena od svojeg mesa, svoje krvi, onoga kojem je ona dala ivot, na samrti oprata to to sam se zaredio mimo njene volje, to sam je osudio na ivot bez unuadi, to sam je na kraju ostavio da umre u bolnici, uskrativi joj ljekarsku njegu koja joj je mogla spasiti ivot. Mogao sam jo satima razgledati njen stan, to savreno poprite za arheologiju nostalgije. Ali morao sam natrag u bolnicu, prije kraja vremena za posjete. Majka je spavala. Pazei da je ne probudim, na njen noni ormari neujno sam spustio kesu sa drangulijama i pounom priom o pratanju, potom napustio bolnicu. Kada sam je sutradan posjetio, majka se potrudila da nedvosmisleno izrazi razoarenje injenicom da dolazim tek popodne. Odbijala je da govori sa mnom, tako da sam sat vremena sjedio kraj kreveta u kojem se stara, ozbiljno bolesna ena, durila poput djeteta kojem je upravo uskraen slatki. Moja isprika da sam imao obaveze, da ljudi od mene oekuju pomo, koju im moram dati, vodei rauna najprije o njihovim, tek potom o svojim potrebama nije bila prihvaena. Mogao sam znati: svako pominjanje mog posla kod nje je izazivalo samo bijes. Pomilovao sam je po kosi i rekao: vidimo se sutra. Ujutro. Nisam imao razloga uriti doma, pa sam svratio u oblinji bar i naruio au vina. Sjeo sam na terasu i posmatrao prolaznike. Turisti su se razmiljeli trgom. Ophodie starim gradom, diviti se i fotografisati, onda e se vratiti na kruzer, koji e ih odnijeti natrag u njihove ivote. Turistu uvijek prepozna po tome to oajniki nastoji ubijediti sebe i druge da je predio kroz koji prolazi predivan, a on, sred sve te ljepote, sretan. Od svega to su vidjeli i doivjeli ostae samo te fotografije, za koje na koncu nee znati ni gdje, niti zato su snimljene. Od svih naina da se ne sazna nita o svijetu, putovanje je najskuplji i najnedostojanstveniji, pomislio sam. Tiskali su se ispred bazilike, borei se za najbolji ugao za fotografisanje. Nekoliko njih uperilo je objektive ka tvravi iznad grada. irom otvorenih usta zurili su u liticu na kojoj je San Giovanni izgraen, a koja se izdizala doslovno iznad, kao da je itava planina stala u zatitu bogomolje pod sobom. Koliko ljudi je izgubilo ivot dok su u planinu nosili isklesano kamenje, kako mora da je straan bio pad neopreznih, ili onih koji su poklekli pod teretom, kakav su uas morali osjetiti preostali nosai, kada bi uli krik padajueg i tupi udar kada bi njegovo tijelo udarilo o gradsku kaldrmu? Ono emu se divimo, toga se ujedno i strai-

340

mo, dok ono to volimo, ujedno i alimo. Ljubav stie sa suuti: ono to nismo oalili, nismo ni voljeli. Ljubav je briga, to je sva pria. Ko u ljubavi trai neto romantino, u velikoj je zabludi. A kako tek luta onaj koji uzvikuje hoemo slobodnu ljubav. Ve je govor o ljubavi nesnoljiv, a kada se tome, pa jo u istoj reenici, pridrui i sloboda, kilometrima od mjesta gdje je taj iskaz baen ne opstaje nita osim gljiva i gluposti, koje su ionako neunitive. Hoemo slobodnu ljubav znai samo jedno: oslobodite nas od ljubavi. Onaj koji voli je sve, samo ne slobodan. O tome sam mislio kada sam primijetio staricu koja je vjetinom Playboyevog fotografa snimala mene. Otpio sam gutljaj vina, pogledao u vrhove svojih cipela izveo, dakle, niz pokreta na koje se obino odluimo kada nekome elimo dati vremena da se izvue iz neugodne situacije. Ali, starica me i dalje snimala, ne marei za to to sam, to je do tada moralo postati oito, osjeao nelagodu zbog toga. Prijekorno sam pogledao u njen objektiv, ali to nju nije omelo da nastavi da snima, kao mahnita, sada sam ve pomislio. Zagledao sam se u novine pred sobom, u oajnikoj nadi da starice, kada podignem pogled, vie nee biti. Nade su mi se, treba li pomenuti, izjalovile. Kada me je snimila iz svih zamislivih uglova u jednom je trenutku ak kleknula, gipko kao djevojica, u drugom se popela na ardinjeru sa cvijeem starica je spakovala svoj aparat i otila. Prije toga mi se nasmijeila. Nisam strunjak, ali zakleo bih se da je to bio zavodniki osmijeh. Ako je bilo sumnje, odagnala ih je njenim poljupcem koji mi je poslala, to je izmamilo opti smijeh na terasi kafia. Potom se pred mojim stolom ukazao konobar koji je naao za shodno da se naali. Konobari na primorju iz nekog razloga misle da su duhoviti, tako da svoja zapaanja iznose esto i sa intonacijom najveeg filozofskog autoriteta. Malo je starija, Oe, ali kako kau: od stare koke dobra supa, rekao je sofista sa posluavnikom, vodei rauna da se njegov glas daleko uje. Te noi me je muila nesanica. Dok sam leao u znojem natopljenim aravima, zlo u meni je divljalo. Rukama sam stezao krevet, da me ne bi odnijela bujica grozomornih slika i sramnih misli. Ustao sam prije zore, skoio iz kreveta, jer sam napokon osjetio ibu stida. Kleknuo sam kraj kreveta i predao se molitvi. Dok je posluivala doruak, Marika mi je rekla: previe brinete, Oe, vi ste dobar ovjek. Ta ena je ve dvadeset godina sa mnom. Ja sam joj, zapravo, jedina porodica. Nakon to je na poroaju izgubila i tree

341

dijete, mu je napustio. Imala je etrdeset godina i nije imala kamo. Tako je zavrila kod mene. Oduvijek se prema meni ophodila sa zahvalnou, iako sam ja, zapravo, bio onaj koji svoj ivot ne bi mogao zamisliti bez nje. Bila je ista i izmuena dua, njene su rijei bile ljekovite. Da, draga Marika, dobar sam ja ovjek, pomislio sam. Ovaj dobri ovjek sino je ne po prvi put, o ne, nipoto ne prvi, niti zadnji put mrzio svoju majku. U snu sam stajao nad njenim krevetom dok je isputala duu. Nisam osjeao aljenje, ak ni blagu tugu, kakva pristojnog ovjeka obuzme i kada mu umre maka. Majka je umirala a u meni je tutnjao bijes. ak i svojom smru me zlostavlja, urlao sam u sebi, uinila je sve da, onda kada je vie ne bude, za sobom ostavi kajanje, koje e me kao sjena pratiti na svakom koraku, sve dok ne uteknem u grob. itav sam ivot proveo gnjeen svijeu o ogromnom dugu koji imam prema njoj. Sada se potrudila da svojom smru taj dug viestruko uvea. Dok je bila iva, mogao sam se nadati da u dug jednoga dana vratiti. Njenom smru nestala je ta mogunost. Ostao je samo dug, tvrd i teak. Kao dijete imao sam obiaj da, po svretku nastave, sa djeurlijom igram fudbal. U igri, vrijeme brzo prolazi. Da me majka eka i da e brinuti zbog mene, da e stajati kraj prozora i strepiti da mi se neto nije dogodilo toga sam se sjetio prekasno. Naputam igru i u panici trim kui. Znojav, blatnjav i zadihan ulazim u hodnik, gdje stoji ona, sva u suzama. Zna li koliko sam brinula, govori mi dok me grli, zna li da nemam nikoga osim tebe, sada ve klei preda mnom i ljubi mi ruke, da ni trena ne bih mogla ivjeti ako bi se tebi kakvo zlo desilo. Obeaj da mi nikada vie nee to napraviti, obeaj mi da e ubudue misliti na svoju majku. Potom i ja plaem, grlim je, dajem svoju rije, koja boba nije vrijedila onda, kao to ne vrijedi ni danas. Za veerom, majka ponovo plae. Ne govori zato, ali ja to, svejedno, znam. O ocu, onome koji nas je napustio, u naoj kui se ne govori, ali on je uvijek tu. Njegovo odsustvo je pauza izmeu majinih reenica. On je hladna polovina njenog kreveta, prazna stolica na elu stola, dio fotografije koji je izrezan, sijenka koja se, ma kako uporno je iekivao, nikada nije pojavila na vratima moje sobe, stala iznad mene i spustila ruku na moje elo. To je tek jedna od uspomena, koje kao da su sve iste. Na koncu svake stoji majina briga i rtva. Dok lei na samrti, u rukama, sklopljenim na grudima, stie klju mojih okova. elim rastvoriti te ruke, iupati iz njih ono ime me je vezala

342

za sebe. Lomim njene prste. Pucaju kao suva drva za potpalu. Ruke su sada rastvorene, to vie nisu ruke gospodarice, to je tek pauk izvrnut na lea. Ali u njima nema nieg. Tako je sino, draga Marika, mislio ovaj dobri ovjek. Ali dobra nikada dovoljno, stoga se on prepustio matarijama o krai. Tek to se odmakao od majine samrtne postelje, stao je nad umirueg staroga Tona. Koji ga je pozvao da se primakne, da mu apne svoju oporuku. Nedjelju dana prije nego je majka zavrila u bolnici, doli su po mene u gluvo doba noi i odvezli me u Gornju Lastvu. Tono Bokovi nee doekati zoru, stoga je poslao po vas. Strah ga je da e umrijeti a da jo jednom ne porazgovara sa vama, rekli su mi kada sam ih uveo u hodnik, bunovan i zabrinut, jer na moja vrata niko ne zvoni donosei dobre vijesti, naroito ne u tri ujutro. Tonove su posljednje ispovijedi do sada postale tradicionalne, rekao sam im, svaki mi je grijeh ve vie puta povjerio, evo deceniju umire, za to je vrijeme u grob ispratio veinu svoga drutva. Umire, insistirali su. Kada su me uveli kod njega, Tono mi je apnuo svoju posljednju elju, ali ne prije nego to je naredio da i posljednji od uplakane rodbine napusti sobu. Nita im ne vjerujem, rekao mi je, mogu da ih ujem kako ve slave, dolje u kuhinji, im izdahnem otvorie ampanjac. Odluio je da crkvi ostavi veliki novac. Radio sam koliko god sam mogao, troio sam to sam manje mogao, rekao je starac. Djeci ostavlja dosta: kue, imanja, brodice i novac koji e, zna, potroiti im ga ukopaju. Za njih ne brine. eli ostaviti neto Bogu. Iza slike bio je to, zapravo, goblen sa bokekim motivom: nekoliko barki pluta na moru pred Kotorom sakriven je sef. Dvjesto hiljada i sedamdesetest eura pohranjenih u tom sefu namijenjeno je Bogu. Nasmijeio se, uprkos bolu, pruio mi klju od sefa: i vi i ja znamo da je to najbolja investicija na koju sam se odluio. Zar ne, Oe, ponovio je nekoliko puta. Novac u odnijeti i potroiti ga na crkvene stvari, naloio je. On ima samo jedan uslov: da nikada, nikome ne kaem da mi je on dao novac. Ako bi saznali, njegova bi ga djeca mrzila. On je ovjek crkve, njegova djeca nisu. Dobro ih poznaje: potroie sve to im je ostavio, pa ga proklinjati zbog toga to je dao crkvi, a ne njima. On nee slavu, nee ploe u mermeru, nije on takav ovjek. Ako ovim inim neko dobro, to je izmeu njega i Boga, jer kao to je zapisano: Pazite da pravednost svoju

343

ne vrite pred ljudima, da vas oni vide; inae nemate nagrade kod Oca vaega koji je na nebesima. Kad dakle ini milostinju, ne trubi pred sobom, kako ine licemjeri u sinagogama i po ulicama, da ih ljudi slave. Zaista vam kaem, primili su svoju platu, izdeklamovao je bez greke. Tono je zaista umro te noi. Njegov novac je na mom tavanu. Razmiljao sam gdje da ga sklonim, pa ga na kraju sakrio meu knjige, u krinju koju mi je mati dala kada sam krenuo na studije. Ta krinja je porodina dragocjenost, generacijama je u naoj porodici, naglasila je kada mi je predala. Od mene je oekivala da je dobro uvam. I jesam: drao sam je kraj kreveta, u nju sam pohranio odabrane naslove. Naravno: lopovi bi krinju i novac na tavanu nali jednako kao i u sobi. Nita se ne moe sakriti, barem ja bih to trebao znati. Pa ipak sam krinju odnio na tavan, skrivajui je vie od sebe nego od lopova. Draga moja Marika... Ovaj dobri ovjek je svu no razmiljao o tome da uzme novac iz krinje i njime majci plati lijeenje. Nikada ja novac potreban za majinu njegu neu zaraditi. Kada sam se odluio na ivot u siromatvu majka je to shvatila kao da sam nju osudio na siromatvo. Oduvijek je smatrala da sam svetenik postao samo da bih nju kanjavao. Mogu uzeti Tonov novac, time postati dobar sin, ali lo svetenik. Ili ostaviti novac gore na tavanu, pa ostati dobar svetenik, ali i lo sin. To je ono to mogu uraditi. Ma koliko se sklanjali, izmicali, poputali i bjeali, na koncu se sva pitanja koja smo izbjegli samu u samo jedno. Na koncu se sve svede na jedno ili-ili. Ta crta izmeu dva ili giljotina je koja itav ivot stoji nad nama, a kojoj pokuavamo izmai tako to besprekidno gledamo u zemlju. Zalud... Na koncu doe kraj vremena u kojem je na pitanje Hrist ili Baraba mogue odgovoriti zahtjevom za odlaganjem i formiranjem istrane komisije. Tako sam, u sebi, govorio Mariki, koja je za to vrijeme vrijedno radila po kui. Ukljuila je usisiva i posvetila se ienju podova. Nije ula kada sam izaao iz kue. U bolnici su me sestre doekale kao najgoreg nitkova. Nisu uspijevale sakriti gaenje dok su odsjeno odgovarale na moja pitanja. Majka im je, dakle, ve ispriala svoju tunu priu, o nezahvalnom sinu koji joj dobro vraa tako to je puta da umre u bolnici, liivi je lijeka koji je nadohvat ruke: tek jedno more i jedno bogatstvo daleko. to da se radi: dobre e ene barem imati koga olajavati dok u pauzi budu ispijale kafe, a moj posao i jeste da se ljudima naem pri ruci.

344

Ona me je doekala rairenih ruku. Odrao si obeanje, rekla je, sve si ostavio po strani da bi doao da vidi svoju staru majku. Doktor je optimista, moje stanje nije tako loe kako se isprva inilo. Dobro, operacija je skupa, ali ako se nas dvoje potrudimo, nee te mati tako brzo napustiti. Zna kako kau: ovjek je mlad dok mu je majka iva. ta misli, interesovala se, da li bi se mogao podii neki kredit za moje lijeenje, danas je do tih kredita prilino lako doi. Uradiu sve to mogu, rekao sam tiho, to je ona shvatila kao odbijanje. Nikada nije mogla podnijeti rije ne. Namah je promijenila intonaciju. Kako hoe, sine, rekla je. Ja za sebe vie nita ne mogu uiniti. Takav je ivot: nekada si ti, malen i nemoan, bio u mojim rukama. Sada sam ja, stara i nemona, u tvojim. Ja sam tebe podigla u uglednog ovjeka, a ti mene, ako misli da to zasluujem, spusti u grob. Ono to sam uinila za tebe, a ti zna to sam inila, sve to nije bilo zbog nagrade. Traim li mnogo ako oekujem da se sin pobrine za majino lijeenje? Ili kod vas, u crkvi, lijeenje smatraju dobitkom na lotu, pa koga Bog izvue, njemu je i lijeka, dok ostali umiru? Ja ne moram umrijeti: jo ne. A hou li, to zavisi samo od tebe. Mama, rekao sam joj, ja sam siromaan ovjek, to zna. Sve bih dao da ti bude bolje. Ali ono to ja mogu dati ne uzimaju kao zalog za kredit. Nema te banke koja bi meni dala bogatstvo potrebno za tvoju operaciju. Znam, ne mora mi rei: za neke to nije bogatstvo. Ali za mene, eto, jeste. Stoga je jedino to mi je preostalo da se molim da Bog u mene ima dovoljno povjerenja da me, uprkos svim mojim grijesima, nagradi tvojim ozdravljenjem. To je to, sa gaenjem je rekla majka i pridigla se u krevetu, najednom puna snage, to je ono to e uiniti za umiruu majku: pomolie se za moje zdravlje? Oduvijek sam ti bila nedovoljna. Imao si mene, svaku kap moje krvi, svaku moju kost i uzdah, ali to ti nikada nije bilo dovoljno: oca si elio, onoga koji te je ostavio, koji je od mene pobjegao svojoj kurvi i nikada ti se nije javio. Njega si elio, dok si mene imao. Stoga, kada on nije htio k tebi, ti si odluio potraiti njega. Od mene si pobjegao ocu, u crkvu. Vidjee ti tek to su oevi: i ovaj e te napustiti, kao to te napustio onaj, rekla je. Kao mi u rupu sakrio si se u crkvu. Zalud - nevolje samo nadiru, tvoja mati treba pomo, ali ti tu ne moe nita, jer ti ima svoj zavjet i svoju slubu. Pa ako bi pomogao majci, iznevjerio bi zakon koji slijedi. Ti nisi sin, nego Pilat. Pere ruke, eto to ini. Od majke pere ruke! I gle, kako

345

su iste, kako sjajne njegove ruke! A kako i ne bi bile! Majinim si suzama oprao ruke! A sada mar. Odlazi i moli mu se. Mar iz moje sobe, i da te vie nisam vidjela, urlala je. Privuene bukom, sestre su doletjele kao roj muva. Zujale su oko mene, viui, peckajui uvredama koje su mi upuivale. Na koncu su me izgurale iz sobe. Sramota, sramota, ponavljao je hor crnih, dlakavih sestara, dok sam odlazio niz hodnik, posramljen i prezren. Kada sam sutradan pokuao posjetiti mamu, osoblje bolnice me je sprijeilo u tome. Ne zamjerite, Oe, ali gospoa je izriito naloila da vam ne dopustimo k njoj, rekao je radnik obezbjeenja. Ve je itavu bolnicu pretvorila u svoju publiku, pomislio sam, publiku koja svjedoi njenoj patnji i mojoj bezosjeajnosti. Po odlunosti sa kojom je rmpalija u uniformi stao pred mene, nije bilo sumnje da mama briljira: kako i ne bi, ulogu napaene, ostavljene ene igra itavi ivot. Dani su prolazili, meni je i dalje bilo zabranjeno da je posjetim. Iako sam prozreo igru, ona je postigla svoj cilj: razumio sam svoju odgovornost i krivnju. Bez obzira na sve, bila je moja majka, bila je bolesna, trebala joj je pomo, nije bilo vremena za inat, mislio sam. Pozvao sam direktora bolnice i pokuao ga ubijediti da je nuno da ta smijena zabrana posjete bude uklonjena. Nije pristao, pozvao se na stroga pravila bolnice i dodao da je mamim zahtjev bio svakako neobian, ali ne i nerazumljiv. Mama je, bilo mi je jasno, rijeila da igra na sve ili nita: ili u se pobrinuti za njeno lijeenje u Italiji, ili je ivu vie neu vidjeti. Uspjela je da postavi stvari tako kao da je pitanje njenog ivota ili smrti moja volja, moja odgovornost. U to je ubijedila najprije sebe, potom i sve ostale, tako da ja na koncu nisam imao izbora nego da se saglasim. Ne jednom, pomislio sam: sad u se popeti na tavan, uzeti novac i prekinuti ovu smijuriju. Niko ne bi primijetio. Niko osim mene ak i ne zna za taj novac. Ah, niko... Stoga to nisam mogao uiniti. Taj novac nije postojao, barem ne kao moj novac. To da uopte postoji mogunost da novac, koji dakle za mene nije postojao, iskoristim za majine, za svoje potrebe bilo je iluzija. Ono to sam nazvao smijurijom nije bilo drugo nego vrag na tavanu, koji me iskuava. Stare prie koje lako, ve nakon prve reenice prepoznajemo kada se odnose na druge, najednom postanu skrivene, im se mi naemo u ulozi njihovog glavnog junaka. im bih odbacio mogunost da njime platim mamino lijeenje, poelio bih da se novca otarasim: da

346

ga poklonim sirotinji, dam ga drugome sveteniku... Bilo ta, samo da iskuenje gurnem od sebe. Potom bih se iznova postidio svoje slabosti. Otarasiti se novca samo zato to me iskuava znailo bi priznati nemo da se oduprem iskuenju, toliko sam razumio, uprkos besanim noima u kojima se ovjeku sve to misli da zna uskovitla i izokrene, pa se naemo u strahu od onoga to smo bili sigurni da dobro poznajemo, a sami se sebi inimo tui i lani. A onda bih, opet, pomislio kako sva ljubav koju propovijedam ne vrijedi ni koliko pozdrav laca, ukoliko tu ljubav ne pokaem kao brigu za blinjeg. A ko je tvoj blinji, pitao bi me glas, ima li blieg blinjeg od majke. Sve svoje principe, sve ono to nas uva da ne krenemo putem puti, sve ono to nas uva od prokletstva raspadanja mesa, imamo primijetiti samo na mesu. Zato noima ne uspijeva zaspati, pitao bi me glas, a kada zaspi, zato iznova sanja isti san: kako prilazi majinom krevetu, vidi da je prekrivena bijelom plahtom, ispod koje se mekolji. I zato, kako strgne plahtu sa nje, otkrije da je u krevetu, na mjestu tvoje majke, sklupana debela, crna zmija. Na to te taj san upozorava: na majku koju sanja, ili na tebe, koji sanja? O kome san govori, ako ne o sanjau, govorio mi je glas kojem nisam uspijevao pobjei. Skuvao sam kafu, obrijao se, obukao novu odoru, sa tavana spustio koveg i u najveem miru saekao jutro, kada sam se sa novcem za majino lijeenje zaputio u bolnicu. Njen krevet bio je prazan. Umalo sam izgubio svijest. Bolniarka me je pridrala da ne padnem. ao mi je, rekla je, jutros je umrla. to se desilo, pitao sam, ali ona nije znala odgovor. Uputila me je da potraim novu sestru, koja je bila uz moju majku kada je ova preminula. U perionici je, to vam je u podrumu, moete se spustiti liftom, rekla je. Bolniarka se uplaila kada sam je oslovio. U mainu je ubacivala krvavu posteljinu, nije ula da sam joj priao. Pitao sam je da li je ena koja je jutro umrla ostavila neku poruku za mene. A ko ste vi, oprostite to pitam? Ja sam njen sin. Nee biti, rekla je. Tuno je to bilo gledati, nemonu staricu koja odlazi sa tako golemom tugom. Sva suva, kost i koa, takorei, a suze samo teku iz nje. Znate, oe, kad radite moj posao, nagledate se stvari koje sretan ovjek nikada ne vidi. Tako mnogo jada i smrti proe kroz moje ruke, toliko ljudskih ostataka operem i predam mrtvozorniku... vie ne pamtim ni

347

lica ni rijei. Sve to ovjeka mijenja, pa se vie ne sjeam ni sebe. Na neki nain smo slini, vi i ja, mogli biste pomisliti... I vama i meni ljudi se ispovijedaju, zar ne? Ali... ali, dobri moj Oe. Smijem se opkladiti da vas lau, tamo u ispovjedaonici. Dok god misle da imaju jo vremena, lau. Vi to dobro znate, sigurna sam. Ali mene ne lau. Dok na samrti buncaju, ne lau. To to govore, ma ta da govore, to je, eto, njihova istina. Zato mene ne laite, oe, nego mi recite ko ste i to hoete. Jer njen sin niste. Jer kada sam je pitala ima li nekoga od porodice, eli li da nekoga pozovem da se oprosti sa njim, samo je stisnutih usana odmahivala glavom. Jer posljednju je no, sve dok nije izdahnula, ponavljala samo jedno: trebala sam sebi roditi sina.

348

Sonja Koranter ETNJA

Obeala sam sebi da u posetiti oblake, ribe pod mostom, drvee kraj puta, ljude koji, kao srednjovekovni vitezovi, znaju da strelama gaaju pravo u oi. Obeala sam sebi da u prei ulicu koja se kao testo razvijeno za hleb moje majke protee za umom. Obeala sam sebi i to, da u zagrliti drvo, jer usamljenik jo ne zna da su mu zbog pogleda na ulicu posekli mladog suseda. Vodilo me sve to, razigranu, radosnu, iako, potom naoh smrznutu pticu, slomljeno granje, uplaenu maku i staro ebe baeno na obalu reke. Sledei put moda je bolje da svoje obeanje zakopam u bati, seme e proklijati, obeanje moje nekome drugom ispuniti.
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

349

LATICA
Sreli smo se, jer sam sanjala tue reke i uvelo cvee. Zvala sam te na novu, pooranu njivu, dok je nebo ljubilo zemlju, i oko kie bdelo nad nama. Da bismo posejali novo seme snova, i jutarnjom rosom pokropili suvu zemlju, kada na rukama bude poivala magla. Oseali smo se kao nemono dete, koje u svojoj nedunosti trai razloge za lepotu cvea, dok krhkost snova nije probudila latica, padajui iz vaze na mom stolu.

PROZOR
Svi imamo prozore. Kua, ptice, moje lice, tue ruke, ovek koga sretnem i osmehne mi se kao da zna da traim pogled okvir i staklo, koje bi moglo da sakrije moju tajnu. Zavidim svakoj ptici, i grabljivici koja kao gospodar neba vidi sve, tue prozore, polomljena stakla koja osea vreme i prostranstvo. Zadravam dah, meu prozorima bivam, vidljiva i nevidljiva presaujem dogaaje, ljude, slike. Stvaram visok i dubok prostor, kvadrat ili krug, zacrtam okvir za novo sidrite. Traim mesto, gde bih znala da sanjam nebo nekoga drugog, da otkrijem tajnu.

350

SLOBODA
ta je sloboda? Ko je sloboda? emu uopte sloboda? Sloboda? Znam znam To je komadi straha u srcu koji istopi mir na ulici, proitane novine i deiji smeh.

MOJE NEBO
Ptice su se naselile na mom nebu, na nebu ograenom peskom koje puno otisaka tuih ruku nudi utoite. Vedre kraj mene, na mom ramenu, slomljenih krila liemo svoje rane. Druim se sa njima, da bih nauila da letim, poletim. eka nas dugo putovanje po nevidljivom putu do sunca i meseca, do svetlog kraja, do vremena, koje miruje.

351

CVET ZEMLJE
Na pragu zemlje raste cvet tanan, sitan, na prvi pogled sinj. Ukleten meu boje i vreme drhti, die sa venou. Sa korakom koji zastane stupam preko praga, meu korenje slatko, po opoj, da bih sanjala o jue, mirisala nemir. U njenim laticama se okupam, na rubu plodne zemlje, na prevoju oblaka, Kada me opet proganja prea vremena, koja se mota oko vretena iz snova. Iako na pragu zemlje raste cvet, ne smem tamo, previe je njegov miris omaman za mene, premalo ga poznajem.

352

GRANINI KAMEN
Meu umama i poljima svih vremena, meu hrastovima i borovima, s povezom preko oiju stojim dok me ovek grli, dok me reju smiruje. Meu nama su samo seanja, pranjavi spomenici, putevi bez rampi, dok predano kleim na zemlji, da bih iskopala kamen granini oslobodim se svih konica. itaju me ko otvorenu knjigu, sluaju otkucaje srca, zvone zvona meu vinovom lozom, ee me bura zajednikog mora. Brate i susedu, ovee mira, poklanjam ti ase budue, sa svetlou sveta deci vrata otvaram tu smo kao kod kue.

PESMA
Izmeu pesme i pesme samo je zrno soli, talasanje i praznina, crna rupa, cupkanje u mestu i prazan papir za pesmu i pesmu samo otvoreno srce i poput neba beskrajnog ljubav.

353

Tanja Stupar-Trifunovi

uda ljubavi (dio iz ciklusa)

I (uda ljubavi)
Ona vodi za ruku svoga bolesnog mua svoga mua koji umire krhkog kao vaza sklonog lomljevini sa takom i nogom koja hramlje Voljela ga je nije ga voljela nije joj bilo bitno kao kau kao ormar kao novine bio je u stanu s njima u rukama Godinama Bio je tu Tu ali sad on odlazi rasipa se lagan je kao vazduh kao da u ruci dri djeiju ruku kao da mu nije ena nego majka a on je njen djeak koji umire tu Tu u njenim rukama Ona mu kupuje igrake tap za pecanje na proljee idemo skupa u ribolov Ali ti mrzi ribolov draga Nema veze idemo govori veselo zagrcnuto sa suzama Idemo da lovimo velike ribe Kupuje mu troje novina iako on ita jedne dnevne iste dvadeset godina kupuje mu i ostale da nadoknadi da ne propusti da ima objektivnu sliku zbivanja u svijetu i kod nas sad u doba krize u doba oaja i novih izbora Obeava mu bolje uslove lijeenja kada ovi drugi dou na vlast i bude ih briga za nas obine ljude govori zaarenih oiju kao da vjeruje u to

355

govori mu puna predizbornih obeanja o izljeenju Kao da je groznica sa televizije skliznula u nju tu u njeno srce Tu a nije ga voljela istina je nije ga voljela kada ga pogleda stidi se toga i nervoznije miluje njegovu sijedu kosu nije ga voljela iz nepoznatog razloga moda je stigao u pogreno proljee moda je bila premlada moda je voljela drugog moda je udila za gradovima zemljama putovanjima nije znala samo je ta nepoznata udnja skliznula Tu tu u srce i potisnula njega jakog zdravog i veselog dok unosi ormare u njihov novi stan dok slae knjige po policama dok joj namiguje iz druge prostorije dok joj donosi bonbonjeru u bolnicu i ima lice srenog oca dok ita prije spavanja i odlae naoare kraj sebe tu Tu uzima njegove naoare u ruke i plae Sada ga voli On se preselio u njeno srce tu Tu

II (Pjesme sa sretnim krajem)

Ne zavrava se kao u filmovima ne sa sretnim krajem i u zagrljaju snanog mukarca koji pored irokih ramena ima narav kao Isus Hrist spreman da ponese i tvoj krst kad ti otea Ne u zagrljaju najdivnije i najnjenije ene s licem to blago podsjea na Bogorodicu Pa ak i da bude tako kad tad ivot e vam poturiti one Orvelove pacove pod nos i vi ete zavikati nosite ih njoj nosite ih njemu i neete vie moi pogledati unakaeno lice onog drugog jer e vas podsjeati na vlastitu nakaznost Cijeli dan zbog toga leim u krevetu pokrivena po glavi i plaem i zato ne mogu prestati zamiljati jedino izbavljenje da e doi i zagrliti me a ja u potom nauiti da piem pjesme sa sretnim krajem

356

III (Otkrivanje svijeta majki)

Mi priamo o ljudima s podsmjehom hinei da smo bolji od njih i da umijemo vie jedan je laov drugi je lopov trei je glupak a ona mala plavua ona je neviena koza nai nadreeni su kreteni nai podreeni su idioti i oigledno je ovdje samo nas dvoje neemu vrijedimo u svoj ovoj abokreini jadu i dosadi u ovoj mizeriji i povrnosti u ovoj lokvici u koju se svako ispia i ode ti govori u piku materinu nikad ne bih mogao postati ovakvom nakazom dok mjerka svijet kojim smo omeeni i ljude koji prolaze kraj nas ja gledam kako pred mojim oima postaje malom nakazom i osvaja mi srce samo zato to naivno vjeruje da se to nikad nee dogoditi i kad me pogleda u oi u njima pie da nee i da si vrijedan ljubavi to tebe dri mirnim itava dva dana oduvijek si htio biti drugaijim potukao bi se zato umro bi samo da ne pristane na ovo na ove ljude ovaj televizor i injenicu da tvoj stomak postaje vei od tvojih vrstih stavova O djeae svijet velikih mukaraca je tegobno mjesto brazda preorana laima junaci su uvijek smjeteni negdje u daleku prolost svaki dan dok se ustaje i brije oni su sve dalje od tebe a ti si sve usamljeniji vrijeme je da otkrije svijet majki moe da stavi glavu na moj dlan i one e doi iz dalekih dvorita da te pomiluju i uspavaju majke su uvijek blizu sve one imaju u kui jednu malu sobu u kojoj uvaju svoj pla slatkie i brigu za tebe Ne kaem ja ne brini nikad nee postati kao oni moj dlan je hladan a tvoje elo vrue i divlje sve ovo oko nas sve to vidi samo je scena samo je dekor naoj ljubavi u prii u kojoj mi pobjeujemo

357

IV (Iza onih drugih vrata)

Stalno to radim osim to matam da e me poljubiti u wc-u kada niko ne pere ruke i niko ne pia iza onih drugih vrata i osvojiti me potpuno tim poljupcem ja zavirujem u tue ivote i pravim njihove zapisnike u autobusu baba klati svoje kratke noge kao djevojica koja ne moe dotaknuti pod tako je daleko tako je daleko nikad nee porasti do njega pun autobus njenih godina joj se podsmijeva ali ona e da umre prkosna vidim joj na licu Profesorica matematike kupuje vibrator kae pa ne mogu to raditi s uenicima profesorica matematike je jako usamljena meu brojevima i meu ljudima ali ne mogu ti govoriti o tome dok me ljubi jer neko moe naii i dok ja zamiljam moe mi pokidati sav moj pauinasti svijet i zato utim Nisam ti rekla ni o mom prijatelju piscu koji fotografie gr na licu njegove ene u trenucima razvoda da bi mogao poslije da pie o tome Ti si premlad u tvom svijetu ljudi su jo uvijek skupa i dre se vrsto za ruke Ne psuju jedni druge imaju oreol naih majki nad glavama koje nikada nisu govorile popui mi kurac i jebem ti majku kretensku One su imale kune haljine umjesto plastinih kunih kuraca za sumorna popodneva One su ile u raaone a oevi su nam ili u lov i u rat One su imale dlakave noge i pazuhe a oni su imali brkove Mi smo glatke nai muevi su glatki oni idu u samoposlugu po uloke i supu iz kesice Jedno je sigurno i nai roditelji i mi smo jednako nesreni Ali ne govorim ti o tome jer ti umije da me ljubi a ja znam sve da zaboravim u tom trenutku dok niko ne pere ruke i ne pia iza onih drugih vrata

358

V (Nedjeljom)
Nedjeljom na stolu ribarnice koprca se debeli aran dok otac posee za novanikom majka vadi veliku najlon kesu iz torbe a dijete tunim i znatieljnim oima gleda prvu smrt ubistvo arana otetog iz bazena Nedjeljom ja sam najusamljeniji ovjek jer sve ovo gledam iz prikrajka i nisam otac koji e djetetu istiti arana od koica i nisam majka koja e ubrusom brisati njegove meke usne i nisam dijete koje e zaspati sito i pomalo prestravljeno jutronjim prizorom Nedjeljom nakon to proem pijacom i moje oi bivaju raznesene na sve strane grada u punim cekerima ja odlazim slijep i prazan u oblinju kafanu da pijem

VI (Posebne navike)
Imao si tu posebnu naviku mesodera tu runu manu da ini svirepe stvari podle stvari koje su mi pojele srce Imala sam tu posebnu naviku tu naviku zaljubljene ene da vidim ljubav tamo gdje je nema i da perem prozore nedjeljom popodne jer to pogled iz naeg stana inilo ljepim iako su tamo samo druge zgrade samo drugi ljudi i isti ovaj emer kao i kod nas Imao si tu posebnu naviku tu naviku mukarca da se podsmijeva mojoj naivnosti naziva me glupom i prezre svaki oak ovog stana po kojem sam ja slagala nae godine preslagujui ih perui ih i uljepavajui svako malo ne bi li se sretnijim uinili ovi prizori djeci dok budu listala porodine albume Imao si tu posebnu naviku tu naviku da me okrivljuje za svoju nesreu za svoj bol i zao usud to su ti dani kraj mene isti sivi i jednolini to je plata mala prijatelji podlaci krevet neudoban ruak neslan djeca neposluna ivot teak Imala sam tu posebnu naviku tu naviku da trpim i laem te da e biti bolje da e proi da e i nama jednom svanuti da je mali stan samo privremeno rjeenje da e dobiti bolji posao i da si ti dobar ovjek Jo uvijek imam tu posebnu naviku tu naviku stare i usamljene ene da nedjeljom idem na groblje autobus staje ba u blizini grobljanske kapije tu kupim svjee cvijee na lijepom si mjestu kraj rijeke i pogled je puno ljepi nego iz naeg stana

359

VII (Teka ljubav)

Kada sam imala nervni slom shvatila sam smisao svoje egzistencije gledajui crtani film o utoj ptiici Tvitiju i maku Silvesteru moja svijest se raspolutila na njih dvoje Bila sam Tviti jednako zarobljen u jedinoj sigurnosti kaveza i potrebi da izlijeem u bezumnu slobodu koja je mirisala na maije crveno drijelo Bila sam Silvester koji je ludo ustremljen na uti objekat svoje enje ali zapravo nisam smjela pojesti Tvitija jer bez njega ovaj crtani film u glavi ne bio imao smisla Viestruko zarobljena u svojim suprotstavljenim ulogama as me je Tviti ogromnim ekiem lupao po glavi as sam u grlu osjeala beskrajnu poudu za njegovim malim tijelom as mi se to isto malo tijelo grilo u strahu od toplog daha i bjeline Silvesterovog zuba na kojem su se parala meka pera moje njenosti Htjela sam da se ubijem da me ubije da ga ubijem da ugasi tv da prestane crtani To je bila veoma teka ljubav

360

VIII (Oprost)
Oprosti mi sve ove gadnosti oe majko ljubavi dijete oprosti mi to ne vidim da pati kad pati to te ostavljam kad me treba to ti ne dam mira kad ti treba mir to sam sebina drska bezobrazna govorim i posipam se pepelom plaem i traim oproste puno oprosta aljem ih na sve strane svijeta ka svim srcima ka kojima sam pruila svoje pipke ka svim rukama koje su me dotakle koje sam dotakla kojima sam aptala nou zagrli me zagrli da proe ova samoa i ova moja beskrajna no ka svima ustima kojima sam lagala kojima sam sipala med na usne i ostavljala ih sa emerom u stomaku Oprostite mi vapim ja danima Teko je kad shvati da nema ko da ti oprosti Otac majka tvoje nestalne i uvijek nesretne ljubavi Rodbina prijatelji svi su ti oni ve oprostili ili ih nije ni briga jer unutra u njima ima jedan isti ti koji jednako tako vriti ali ne ospoljava se uljudniji je ne pravi toliku dramu Bog te gleda u oi i kae mora sam sebi da oprosti Ako moe ako moe ako moe odjekuje ti u glavi dok se uvija kao crv jer i jesi crv dok se njie s travkama jer i jesi travke dok smrdi s govnima jer i jesi govno Napokon Bog ti kae da si ti Bog Tako slab Tako nikakav Kae ti da si postao svemonim Bogom kad sam sebi oprosti nemo I da nema Boga nego si ga ti izmislio kao i svoju glavu tvrdu spolja mekanu iznutra punu raznih predstava utisnutih u to meko meso u tu opnu elja Kada to shvati poludi i naizust vie imena svih bogova i svetaca i uitelja i pljuje im u lice jer su lani lani ba kao i ti Ali svijet napokon postaje stvaran i ne pada ti napamet da hoda bos po aru probija jezik iglom sanja nove bogove daje imena ve postojeim stvarima Ustane se opere zube Obue svijetlo plavu koulju i tamno plavi prsluk i ide na posao Oproteno ti je

361

IX (Poslije)
Kada se desi to s tobom to da ti se bie prelije preko svojih rubova i rubovi bivaju neim to odbija da se zaustavi i u tvom srcu kuca uvijek dalje i uvijek sve ljubei istovremeni i nitavilo i puninu sa istom onom silinom kao onda kad si ljubila njega ljubio nju spreman da umre da se rastvori u milini i u smrti u drugom a u istom Kada se desi to s tobom da se polomi potpuno da pristane na ludilo a razum razdijeli pticama za doruak u parku Kada se desi to s tobom moe raunati s tim da ti se neto stvarno desilo Ulicu prelazi na istom mjestu U autobusu i dalje prislukuje tue razgovore Na poslu flertuje s istom enom/mukarcem Ali unutra u sebi ti si umro i nikad nisi bio ivlji Tvoje kosti su se raspale na pepeo i pepeo je raznio vjetar ali onda se desilo neto udno kao u onom filmu kada su nezgrapno bie od eljeza zli ljudi koji ne umiju pojmiti nita to je drugaije od njih raznijeli na komadie i komadii su se rasuli po cijelom kosmosu I u jednom trenutku a niko ne zna koliko dugo je trebalo da proe do tog trenutka kada je svaki dio njegovog tijela je poeo da piti da vibrira da zove odsvakud su dijelovi krenuli da se sjedine u cjelinu I ja sam sad opet cjelina Cjelina koja jo uvijek nosi u sebi snaan odraz nekadanje rasprenosti O tom mislim dok gledam kroz prozor crvenog autobusa

362

Mihajlo Panti

KRATKA ISTORIJA SVETOZARA

(pojava i nestanak)
Mrak se survava na Blok 30. Mislim, hvala na pitanju, no pada na ceo svet, ali na Blok 30 se doslovno survava, poput lavine, teinom od deset tona po glavi stanovnika ili po kvadratnom metru, kako vam volja, razumete ta hou da kaem. I nema tu nikakvog sumraka, nikakvog prelaza, odjednom je tama, po ulicama i okolnim zgradama svetla se pale namah, biva da je re o godinama sticanoj navici ili preutnom dogovoru, ali se nevidljiva teina time ne smanjuje, naprotiv, crni pritisak uporno nalee na sve to se kree, ini se, ivot e stati svakog trena. Ne, ne, ipak ne staje, nema razloga za strah, to je samo privid. Svakidanji ritual zalaska sunca se nastavlja, s tim da se napor postojanja na tom mestu nekako podrazumeva, kao da je unapred uraunat. Ljudi diu na tamnom dnu novobeogradskog okeana poput velikih dubinskih fosforocentnih riba, onih to su nalik nakazama iz nonog komara...

363

Gvozdeni sedi tik do kioska, na prevrnutoj pivskoj gajbi. Pored njegovih nogu obino je odloeno nekoliko ispijenih flaa, jo dve ili tri i ispunie dnevnu kvotu. Ima visoku olimpijsku normu, tako ponekad kae, jer dan u kojem se ne popije najmanje nekoliko piva nije nikakav dan ve baeno, uludo straeno vreme. Na desetak koraka od kioska je autobuska stanica, Gvozdeni voli da, slino kapetanu kakve rashodovane lae, zauvek privezane u doku, od ranog jutra do kasne veeri otuda osmatra svet. Svi nekuda odlaze, svi se odnekud vraaju, svi ure (ukljuujui i mene!), zagledani u daleku taku ispred sebe, ne znajui da se pretpostavljeni cilj udaljava onom brzinom kojom se prema njemu kreemo. Samo je smrt nepomerljiva, svakim korakom hitamo k njoj, neosetno. Gvozdeni je odavno odluio da se ne mie sa svog mesta, ukraj kioska, osim onoliko koliko mora. to bi kog vraga hitao prema bilo emu, kada e ono to ima nameru da mu doe ionako jednom doi tako filozofira sa svoja dva metra visine i preko sto kila telesne mase. Imao je, nekada, i sto trideset, i za opkladu je iz trzaja dizao taman toliko. U mladosti je igrao koarku, tekog centra, nekoliko sezona u niim beogradskim ligama. Jedne godine traio ga je i Partizan, izdrao je iscrpljujue, tlaiteljske pripreme i skidao se na nekoliko prijateljskih utakmica, ali pred poetak prvenstva ipak nije registrovan, trener Reba je ustanovio da je novajlija previe tvrdoglav i samostalan i da se nee dobro uklopiti u tim, u kojem se mora znati ko je tata, inae sve izae na duplo golo. Posle je Gvozdeni po prirodi stvari preao na pivo i na primenjenu filozofiju, originalno utemeljenu, izvan bilo kog poznatog metoda, jer je do svake svoje mudrosti ubeuje sporadine sluaoce i spontane uenike koji za majeutiku (ast izuzecima!) nisu ni uli stigao bez prethodnog razmiljanja. U tome mu je svakako pomoglo i sistematino obrazovanje, nekada se u srednjoj koli za uenike u privredi mnogo dralo do kritike moi suenja i hipotetiko-disjunktivnog silogizama, a Gvozdeni je, ako se neko jo toga uopte sea, bio poslednja generacija neusmerenih, vanredno je zavrio srednju metalurku, sa jakom trojkom, mogao je da bira gde e da radi, i odabrao je da ne radi nigde. Do etrdesete je, kao i veina nas iz blokovske ekipe, iveo sa starim roditeljima, a kad su se i otac i mati za nepunu godinu preselili na nebo via Orlovaa, poeo je da izdaje dve sobe studentima i da se tako izdrava.

364

Ispred kioska dredi gotovo svakog dana, ukljuujui subotu, nedelju i sve dravne i verske praznike. Retko izostaje. Zimi, kada drvee u parku puca od mraza, ili leti, kada mozak hoe da prokljua od vruine i ceo grad postane treperava fatamorgana, skloni se negde, ispari, jednostavno ga nema, moe biti da je u zemlju propao. I taman kada stari poznanici iz kraja ponu da se pitaju gde li je to Svetozar nestao, i to ga tako dugo nema, on se pojavi, sleti iz oblaka, zasedne na svoj tron od pivskih gajbi i nastavi da propoveda: njegovo uenje jednom e iskupiti svet, ili makar tamnu oazu zvanu Blok 30. Pravo ime Gvozdenog je Svetozar, ali to tek poneko zna, uglavnom drugari iz kole i biveg koarkakog kluba, a bar dobra polovina njih rasprila se po svetu, ispala iz koloseka, napravila greku u koracima, zagubila se u sopstvenom ivotu ili knjava pred televizorom, s pivom u rukama, u najdubljem uverenju da nema nieg vanijeg pod kapom nebeskom od finala Kupa ampiona. Svetozar se rodio nejak, od litre mesa, i majka, koja ga je dugo ekala, htela je da mu od uroka nadene ime Gvozden, ali otac, komunista po roenju i uverenju, nije hteo ni da uje. Mali e se zvati Karlo, i taka. A kada bi otac neto rekao, bilo je to sveto pismo, istina crveno. Majka se nikada nije protivila, a i emu, kao da bi time moglo biti drukije, samo je, kad joj neto ne bi bilo pravo, utala, i duinom toga utanja pokazivala ta zaista misli. U datom sluaju utala je toliko dugo da vie od dva meseca beba nije dobila ime, a rasla je iz dana u dan, na oi, i onda je, najzad, kada je ve trebalo primati prve vakcine i vaditi izvod iz matine knjige roenih, presudila neka izvanja tetka koja je dola na babine. Vini Svetozar, rekla je, iti on. Koji Svetozar, pitali su. Pa deda Svetozar, objasnila je tetka, roeni brat nae staramajke, znate, onaj to je kopao bunare, imao je zlatne ruke, i nekoliko puta se enio, ali nije imao sree, ene mu se nisu drale, nije ostavio poroda, i na kraju ga je, ne bilo pomena, zasula zemlja, na dvadeset metara dubine. Koji je to grob, nisu ni pokuali da ga otkopaju, raljar je naao ilu na drugom mestu. Pa dobro, Svetozar, u redu, lepo je ime, neka bude Svetozar, ne vrea nikog, a i dovoljno je leviarsko, rekao je zakratko odobrovoljeni otac. Ni majka nije imala nita protiv, ona je sinu ve tepala onako kako je htela, i njen se prvi predlog s vremenom sam od sebe primio. Deak je fiziki i umno prednjaio meu vrnjacima, mogao je sve to oni nisu, a posle se taj metalni nadimak uvrstio jo po dva osnova: krenuo je u srednju

365

metalurku koju je napustio u treem razredu jer su ga mrzeli profesori, pa je etvrti morao vanredno da polae u Smederevu, a ve negde oko mature poeo je redovno da otvara pivo zubima, i nekom takvom prilikom slomio je donji desni onjak, i potom dobio srebrenu zubnu navlaku, zasvetlucala bi svaki put kada bi se nasmejao, moj Svetozar zvani Gvozdeni. iveo je u naem kraju od njegovog nastanka, i nekako se srodio s njim; svaki novobeogradski kvart, pa i Blok 30, kao i svaki grad na svetu, i svako ostrvo, ima svog udaka, mudraca i ekscentrika, boijeg izaslanika, onoga koji zna svakoga, u duu, ko je i kakav je, i, ne manje vano od toga, onoga koga svi znaju. Gvozdenog su znali svi. Da, pria je neosetno prela u prolo vreme, jer je u meuvremenu sve postalo prolost. Ako jo nije, hoe sigurno, uio nas je tome. Najavio je svoj nestanak, u stvari, najavljivao ga je vrlo dugo, i odrao je re. Istina, i ranije bi, ponekad, znao da iezne, obino za loeg vremena, ali i da se uredno vrati. im sine sunce ili prestane koava, eto njega kraj kioska: Brate, svrati na pivo vie iz daljine im umotri nekog poznatog, pa smo, voeni navikom, i ovoga puta pomislili da su ga uhvatili njegovi fijuci. Ali ne, ovoga puta je na pastir, na primenjeni filozof nestao, jednostavno tako nestao, kao da je u zemlju propao ili se kriom iselio negde u beli svet, i sada vie nema ko da dri nebo nad Blokom 30 i da mu daje konani smisao. Batice ponavljao je, danima, pre nego to je netragom izvetrio mislim da je vreme da se povuem sa javne scene. Dolaze mlai i bolji, kolovaniji, znaju jezike, ue ih kao da hoe i na onom svetu da se sa svima razumeju, putovali su, ne mogu ni da zamisle da je ivot mogu bez kompjutera. Kad je mogu bez piva, mogu je i bez kompjutera. Samo je, kad ima piva, podnoljiviji, dok je i sa kompjuterom i bez njega sasvim besmislen. Plati pivo, batice. Obino bih kupovao dve flae ili limenke, obe za njega, ja sam ljubitelj vina. I kompjutera. Nekada sam, as je za tu priu, igrao koarku sa Gvozdenim u istom timu, lanu nie, hm, nie, beogradske lige, po okolnim blokovima i prigradskim naseljima. Jednom smo, negde na periferiji, u sred utakmice zapodenuli tuu. Igra je, naime, ispala ba mlitava, nita se u njoj nije odluivalo, dve prosene ekipe iz sredine tabele, od vrha taman koliko i do dna, nita iz nita daje sve nita. Kad, lopta se nezgodno odbije od obrua, nekako se prodene izme-

366

u nogu onih dvadesetak gledalaca koji su umirali od dosade i, bu, upadne u otvoren aht, dubok nekoliko metara. Nema stepenica, ostale lopte s kojima smo se zagrevali bile su ili ispumpane ili jajaste, a nikome se nije silazilo u podzemlje pa ti se Gvozdeni, iz ista mira, tako lepo, tek da se malo oproba, dokai s najjaim iz protivnikog tima, padne tu pristojna orka, sve na nogama. Iznenada postane zanimljivo, ispalo bi bolje da je umesto koarkakog uprilien boks me, bilo bi i vie vatre i vie publike. Kako god, tras-tras, njihov gvozdeni prvi posrne, ukljue se i ostali, to igrai, to treneri, to pomoni treneri, to zapisniki sto, samo sudije ispare, tako je uvek, nestanu kao da ih nikada nije ni bilo, a posle piu izvetaje oevidaca i, naravno, jedino se njima veruje. I poneko iz publike prihvati se motke, kamenice ili ve ega drugog zgodnog, to se nalo pri ruci. Bilo je to u vreme spontanog, neorganizovanog navijakog divljanja, i naa ekipa, u manjini, uprkos snanom otporu, malo po malo podlegne i raspri se, pone povlaenje do svlaionice, veina se tu zabarikadirala. Gvozdeni i ja ostanemo odvojeni od ostatka sportsko-blokovskog kolektiva i damo se u beaniju, potrimo prema prvoj stambenoj zgradi, hrupimo u ulaz, pa uz stepenite... Gvozdeni se dohvati kvake vrata prvog stana na koji smo natrapali, sreom, nisu bila zakljuana, i mi uletimo unutra. U trpezariji, na uskom otomanu, pokrivena do gue, lei starica i gleda nas, u udu. Gospoo nas jure kae zadihano Gvozdeni, zakljua se iznutra, i podupre kvaku ormariem za cipele koji je stajao do zida, u predsoblju. A ja sam bolesna, od etiri bolesti odgovori starica jedva mogu oko sebe, teko se kreem, niko me ne poseuje. Svi su na mene zaboravili, hvala vam to ste navratili. Skuvajte kafu, mislim da ima i jedno pivo u friideru, neotvoreno. Uinimo tako. Gutnemo i vrelu kafu i ono ohlaeno pivo. Posle doe narodna milicija, odvedu nas pod pratnjom u stanicu, napravi se zapisnik, splasnu strasti... komandir patrole, simpatian neki ovek, brka, poturajui kapitenima timova kopije na potpis, vie kao za sebe, ree: ta vam je, omladino, sve ovo trebalo. I to nas sve nekako odjednom opusti. Na Gvozdeni zagrli njihovog gvozdenog, brka iscepa zapisnik, i posle toga otidosmo na pivo u oblinji bife, bio je u istoj baraci gde i svlaioni-

367

ce, samo sa suprotne strane, i to svi zajedno, sa trenerima i pomonicima. Mi turu, oni turu, pa opet iz poetka, prva, druga i nekoliko treih, niko nije zaalio za izgubljenim bodovima, ni mi ni oni nismo mogli biti prvaci, a tek o ispadanju iz lige nije moglo biti govora, jer se iz nje nije ni ispadalo, bila je to, jesam li ve rekao, poslednja liga, tzv. beton, dno dna. Samo se sudije nisu pojavljivale, stvarni delioci pravde ionako su nevidljivi, oni su negde u zaklonu, iz potaje, pisali svoju verziju istine, bolje rei, jedinu moguu istinu, kako oni kau, tako i bude. Uvek se toga setim kada na TV-u vidim onog grguravog guzonju kako mlatara rukama, unosei se, sa cininim osmehom, u lice oaloenom igrau, spremnom za kaznu, ili od nepravde pogubljenom Duletu. Takvi su svi kojima je data mo, ironino icereni i guzati. Taj grguravi, inae, pamtim, nekada ba lo igra, najdalje je dogurao, sudi fajnal-for i misli da je glavni, dlaka u prorokovoj bradi. Moji razgovori sa Svetozarem zvanim Gvozdeni tekli su godinama prema ustaljenom protokolu. Ako su to bili razgovori. Gde si, ta ima? Kuvano i sve sa rotilja. Plati pivo. Platim pivo. Odsluam propoved. Gde e sad kad je najzanimljivije? urim. Polako, uvek se stigne. Ne, stvarno urim. Pie? Kako kad. Dobro, plati jo jedno pivo. Platim jo jedno pivo. Propoved, drugi deo. I tako do u beskonanost. Od nekog doba, i to sam ve rekao, poeo je da raspreda priu o konanom odlasku. Bilo je dosta, umorio se, vreme je da se skloni, i sve tako redom. Ubija me seta, batice govorio je. Zbog ega? Ni zbog ega, batice, tek onako, zbog zalaska sunca. Uh, mislio sam, utke, takva melanholija je najgora, od piva bude svata sa ovekom. Onda bih ipak uzvratio, donekle uteiteljski, dok je on u monologu hvatao dah, a odnekle reda radi, tek da se i ja oglasim: Ma, kuda e, bre, matori, legendo, ti si deo ovoga kraja, takorei njegova iva istorija. Pojma nemam, batice, ue se. Ili se nee uti, videu. Vano je da odem odavde, da me nema. Ovo ionako vie nije nikakav ivot. Jednom, opet, ne tako davno: Pogledaj ovu to prolazi. Pogledao sam. Bila mi je odnekud poznata ta sredovena ena, siva u licu, jo ivog pogleda. Odnekud, kaem.

368

 ekaj, ekaj, ko je ova? Zar se ne sea Gordane, pola bloka tralo je za njom, a ona je otrala za nekim pitonom, pilotom, u Italiju. Igrala je tamo u nekim filmovima, karakterne uloge, moe misliti, sve karakter do karaktera, vratila se pre nekoliko meseci. ivi u prvom soliteru, nikome se ne javlja, pravi se da nikoga ne poznaje, a moda je zaista tako, moda je sve zaboravila. Mogue. Minula je kraj nas. I kao da je znala o kome razgovaramo, pogledala je prema nama. Za trenutak, pogledi su nam se sreli. Izdrao sam taj pogled. Idem sad. Ostani jo malo, uvek negde uri, opusti se. Mani knjige, da su dobre i vuk bi nauio da ita. Je l moe jo jedno pivo? Moe, matori. Gde sam ono stao? A, da. Ne prestajem, batice, da mislim o tome. O emu? Da zapalim iz bloka. ta u ja ovde, zavrilo se sve to je trebalo da se zavri, Zvezda je uzela Kup ampiona, prodali smo sve pivare, dole su nove glavonje, one su, kao, bolje od starih. Ionako e za koju godinicu strani sud, zalazak sunca zauvek, javlja mi se, odmah posle svetskog prvenstva, kvote rastu za narednu deceniju, ko pogodi dobro e se naplatiti. A lai? Njih je, batice, bilo toliko da sam odluio da ih sve zaboravim, bolje je iveti u ludilu nego u Bloku 30. Idem, drugo mi ne preostaje. Ukoliko, naravno, elim da nastavim da koliko-toliko spokojno ivim. A elim, batice, to sam jedino eleo, da ivim, punih plua. I da utim. Ostalo mi je to od nekog, mislim od majke, ona je ivot provela utei, a otac je samo govorio i govorio, i nikoga nije uo, mislim da sa njim sve skupa nisam razmenio vie od dve stvarne reenice. Samo nareenja i citati iz pravila slube, morao sam da ugradim filtere da ne ujem tu uku i huku, kao da nismo ale i sin, kanal izmeu nas. Bio je ljigavo snishodljiv prema viim oficirima, a pravi mali diktator prema potinjenima, i u kui je izigravao gebelsa. A tek kad je postao predsednik kunog saveta, jeste da je soliter sinuo, ali svi su zaspivali sa milju da ih nou neko posmatra. Uas jedan. I sad se sve to zavrilo, pa neto mislim, da se na vreme sklonim na neko sigurnije mesto, kad Gospod nad vojskama podigne ruku, da me ne bude ba tu, nego negde drugde, ivot je, ha, uvek negde drugde.

369

Pivska pria, melanholija na kub, i tako dalje, mislio sam. Kako ti kae, matori, mada ne znam emu. Gde god da ode, bie negde. Jaka mudrost. Hej, zaustavi se, Dunave rekao mi je u prolu sredu, dok sam prolazio kraj kioska, a on smirivao svoju dnevnu medicinu. Bilo je sparno, i vlano, kao u deijim pelenama. urio sam, ima li dana a da ja negde ne urim. Samo mahnem, nameran da proem. Alo! Batice! Ipak zastanem. Gde si matori, ta ima? pitam. Vratila se Marina. Malo pafnem. Pauza. Je li? Kad? Prekjue. I ta kae? Kae da nee natrag. I da hoe svoj deo stana. I? I nita, ostaviu joj stan. Jo jedan razlog da odem. Prisednem kraj njega, oseam puls, bije mi u grlu. Da platim pivo, matori? pitam, mada znam odgovor. Ali, nije mi do toga. Drugo me neto zanima. Podrazumeva se. Lep dan, ta kae, a, da prokljua, i kvarcovanje i sauna za d. Nego, pozdravila te Marina, pitala je za tebe, kae da bi volela da te vidi. I jo kae da te itala tamo, dok je bila, zna... Znam, pisala mi je. Ali to ne kaem. Kaem samo: Lepo. Pozdravi i ti nju. I reci mi, kole ti, na koga si se kladio? Bajern ili Manester? Ni na koga, ne zanima me. Nemoj da me loi, Gvozdeni, u subotu je finale Kupa ampiona. Znam, batice, ali vie ne marim. Ne gledam, izgustirao sam. Ni fudbal vie nije fudbal. Nije. Nije ni koarka. To tek nije. Ni pivo vie nije pivo. Skoro. Lii, ali nije. Sve je najbolje u uspomenama. Izgleda da je tako, matori. U uspomenama.

370

 E, vidi, zato briem odavde. Da se na miru negde seam. Valjda i tamo ima piva. Sigurno ima. Daj, razmisli malo rekao sam, reda radi, i ustao, gotov da krenem, pojma nemam gde. Laem, inim se nevet, iako smuen znao sam gde hou, vrlo sam dobro znao, hitao sam za priom, Marina je moja pria. Na vest o njenom povratku poeo sam da otkopavam taj zasuti bunar, sto metara ispod zemlje, iz dubokog, potisnutog zaborava. Gvozdeni je, to je vanije za moju nego za njegovu kratku istoriju, imao mlau sestru. Zamonaila se u dvadesetoj, u inat ocu, to ne treba zaboraviti, u Bloku 30 ima i takvih romana. Zastavnikova ki, onoga to je i hrkao po pravilu slube, pa jo u doba starih glavonja, jedva je saekala da postane punoletna, da maturira, i jednog dana je nestala, ti iznenadni nestanci su im izgleda porodina crta. Javila se posle nekoliko meseci, iz nekog bugarskog pravoslavnog manastira, izmakla se na daljinu. Znam i zato. Ne zbog oca, mada su svi pourili za tim objanjenjem, stvarno je bio i zlodej i fanatik, nije voleo ak ni roenu decu. Ali, nije to. Nego druga, ordinarana, gimnazijska klasika. Ja sam se loio na Gordanu, a tri godine mlaa Marina se loila na mene, a onda je Gordana ispalila mene, i bio sam od toga ne znam koliko dugo bolestan, a ja sam nehotino ispalio Marinu, u stvari, nisam je ispalio, nego je nisam ni primeivao, i dok sam se osvestio ona je ve uivala u lepoti i samoi rajskog bugarskog krajolika, pozdravio me ekspir. Marina je, nekada, bila lepa do bola, svi su treperili za njom (izuzev mene!), a ja sam vitlao za drugom, eh, kako su glupavo melanholina ta nesreena, neuzvraena zaljubljivanja. I ne znam koliko je prolo vremena, ceo jedan milenijum, javila se, ja sam joj otpisao, pa je opet prolo sto godina utanja, i to joj je valjda po majinoj strani. Duinom utanja odreuje se sve, i ljubav, valjda, ako uopte tome mogu umom da pristupim, nita mi vie u toj prii nije jasno. Sada je i to gotovo, vratila se. Jedan se vrati, drugi ode, i tako promie ivot. Marina, moja udljiva Marina. Uglavnom, sluajno ili ne, pomenuti susret sa Gvozdenim u sredu, kad mi je rekao da se Marina vratila, bio je, sva je prilika, na poslednji razgovor. Nisam ni pretpostavljao da je taj razgovor za njega (i za mene!) imao snagu oporuke, ali, sada, kad malo bolje promislim, izlazi da je svaki razgovor, ak i onaj najobiniji, pred kioskom, uz pivo, potencijalno oprotajni. Kad se sve sabere, svakoga dana ima nas po jedan manje, s tim da na upranjeno mesto niko ne dolazi, samo prljavo svetlo kilji ona-

371

mo, ukraj kioska, dve zgrade odavde, nad upranjenim tronom, praznom prevrnutom plastinom pivskom gajbom. Dan ili dva posle tog razgovora Gvozdeni je zaista nestao. Neznano gde. Ispario. Ne mogu ni da pretpostavim kuda je odmaglio, a voleo bih da znam, kopka me, mada odgovor nita ne bi promenio na stvari, nestanak je nestanak, slaba je uteha da uvek neko ili neto nedostaje. Jeste, nastavljam da mudrujem ja, samo, u ovom sluaju nije nestao bilo ko, nego Svetozar, nenadoknadiv je njegov nestanak. Faca je bio taj moj Gvozdeni, posvetio je ivot pivu. To nije malo, ta god o tome mislili, dati celog sebe, pivu. Ugao pored kioska, gde se objavljivao prorok, sada zvrji prazan, strani sud se odlae na neko vreme, dok mi Marina ne saopti ta je odluila. Moram je nazvati, svako ima pravo na jo jednu ansu, i Bajern, i Marina, i ja. A no, ukljuujui i ovu u kojoj se igra finale Kupa ampiona, no se strovaljuje na Blok 30 teinom od deset tona po glavi stanovnika ili po kvadratnom metru, sasvim svejedno, ako razumete ta hou da kaem. I dobro je da je tako. Tama e, to ree moj lini propovednik Svetozar, zvani Gvozdeni, sakriti sve, svu nau ponienost.

372

Lana Bastai

Vatrometi
Nita, ja u sada da postavim kameru, a ti poni da pria kada bude spremna. ta da kaem prvo? ta god eli... Moe se predstaviti i rei koje si nacionalnosti, odakle si. Odakle sam ili koje sam nacionalnosti? Pa... To. Poto mi je bitno za film da svako kae svoju nacionalnost. Snimio sam ve dva Bonjaka i jednog Hrvata i sada jo treba da... Razumijem ali... Jako je komplikovano. Pa, ime ti sebe smatra? Je l moram sad da odgovorim? * U Veneciji postoje ljudi koji iste ptiji feces sa starih spomenika. Strug strug. U jednoj emisiji na nekom od onih bau vau superkul kanala su ba govorili o tome. Ptiji feces i Venecija u istoj reenici. Flying rats! Sjea se tog filma? 24 hour... I, nebitno. Uglavnom su pokazivali ta ta silna govna uine starim spomenicima. Sad... Ja ti se ne razumijem ba u hemiju (je li to hemija, jeste?) ali valjda krenu nekakvi procesi i ta ti ja znam... Grizu, zna? Govna grizu spomenike. Sranje izgriza Veneciju dok mi razgovaramo. Upravo sada. To je strano, zar ne? Mislim na golubove. to ih neko ne poubija sve? Koja je uopte njihova poenta? Pitam se ta bi borci za prava ivotinja mislili o tome. I oni su puni sranja koje nagriza. Da, znam da sam odvratna. U svakom sluaju, ja glasam za spomenike. Neka naue da seru na drugom mjestu. To je kao ona scena sa gospodinom Ercegom. Sjea se? Gospodin Erceg uvijek nosi prsluk. ak i kada je prilino toplo. Dolazi, pribliava se, tap tap tarap tap tap mi smo tada sluali Fanki Di boe kakvi smo idioti bili kao klinci i tap tap tap tap i ta vi to radite tu i iji ste i odakle ste. Stalno to prokleto pitanje odakle smo, je l tako da se sjea toga? I onda gospodin Erceg kae kako zna on iji smo mi i onda jo doda da e da nas prijavi. Mi ga pitamo kome e

373

da nas prijavi dok navlaimo gae, i ti navlai pantalone tebi je lake da piki, ja moram i trample i sve, dok se gospodin Erceg okree jer pobogu nema smisla da gleda u razgoliene prepone jedne osmogodinjakinje i kae rei e nas roditeljima, mene e rei roditeljima, a ti Marko ta e tvoja jadna mama da misli ionako joj nije ni do ega pobogu otac ti je poginuo na ratitu a ti pia po kolskom dvoritu kao da je kakav javni klozet da da tako je rekao gospodin Erceg javni klozet i mi stojimo nepomino i razmiljamo o tome ta emo rei mojim roditeljima i nita nam nije jasno i sjea li se ta si ga tada pitao? Gospodine Erceg, kakve veze moj tata ima sa mojim pianjem? A on nas je pogledao kao da smo se popiali na Republiku Srpsku. ula sam da su i neki Italijani doli u Banjaluku na rafting. Moda bi trebalo da ih pitamo o tom problemu golubova. Mada, pitanje je da li oni imaju pojma o tome. Moda nikada nisu ni bili u Veneciji. Italijani iz Italije govore italijanski jezik. To je tako jednostavno. Gledala sam na televiziji tu paradu, otvaranje svjetskog prvenstva. Gradonaelnik nam je bio posebno lijep za tu priliku, zna? Mislim da je nosio Huga. Boss, boss. On e da izlije jo betona na na grad, Marko. Zna? Izlie prokleti beton na park Mladena Stojanovia. I staklo i granit i metal. Hoe da odemo da leimo u parku i sprijeimo ih da izliju beton? Da grlimo drvee i sline gluposti... A mi ak nismo ni roeni ovdje. Mogli bismo da bojkotujemo cijelo prvenstvo u raftingu. Imali su i nekakve bombastine vatromete. Ja sam sjedila u dnevnom boravku i uvala maka u naruju i BUM BUM BUM BUM, tresla se cijela kua BUM BUM, a ja sam govorila svom maku: Nije to Simo to, to su vatrometi... (BUM BUM BUM) To su vatrometi. Kao kada smo spavali na onim gajbama u podrumu teta Dragane, sjea se? Vatrometi. Onaj zvuk. Uoueeeee. Tako nekako. Probudi te isprve. I pomisli deava se. Sada upravo. Ono to smo vjebali. Deava se uoueeeee. Preko mojih drvenih merdevina za krevet provlai se kao ljigava jegulja i zavlai se pod moj prekriva sa arenim gljivama i djeakom i djevojicom pa sve uz kimu i znam, znam da e mama da ue svakog asa i da se pravi da je sve u redu i da je sasvim normalno u to doba ustati, navui patike na iak i spustiti se u neiji podrum. Uoueeee. Ali mama kako u da idem u ovoj runoj pidami? Kako si ti glupa, kae moja sestra. To je sad nebitno, ovo je vaan trenutak i mi treba to prije da odemo u podrum. Glupaa misli na pidamu. A u podrumu sve nekako avetinjski poput naputenih, trulih pozorita sa pranjavim rekvizitima i sve neki ljudi... Kakvi su to ljudi bili i kakva su im bila lica... A svi te neto gledaju sa kako je slatka, duica mala ispisanim preko krmelja-

374

vih oiju. A ja samo hou da prestanu da me gledaju. U mojoj otrcanoj pidami. To je, ipak, veliki stepen intimnosti za jednu djevojicu. Da je cijeli komiluk gleda u njenoj najrunijoj pidami. Evo, sine, lezi tu. A ti si bio preko puta i nosio si neki kul duks i mene je to nerviralo. Ne treba izgledati kul u takvim trenucima. I ja sam legla na naslagane gajbe praznih pivskih flaa koje je teta Dragana sluila uz evape i pljeskavice i gledala sam u tvoj kul duks i sluala ono vani. Ono neto. To su vatrometi. Tako si rekao. Gledao si me kao da sam bibere koje treba utjeiti samo zato to sam bila jedina djevojica u tom runom podrumu. To su vatrometi. Sjeam se. I ja sam pomislila kako si glup, zaboga, to nisu vatrometi. To je ono ratno. Ono. Ovdje, u Banjaluci, zapravo i nije bilo rata, zar ne? Tako su me pitali turisti dok sam radila za jedan knjievni festival. I zna na ta sam pomislila? Evo i sad sam se sjetila kada vidim ovu svemirsku klimu u bolnikoj sobi... Pomislila sam na drva. Sjea li se cjepanica koje smo nosili u kolu? A ja sam naprosto morala da nosim vie drva od drugih. Teglila sam ih pokuavajui da napravim teretni balans sa torbom na leima. I onda bi proao ika Stanko i rekao: Vidi je, kakva mala i nejaka djevojica, a nosi tolika drva! I to je bio na rat, Marko. Tako smo i mi neto radili. Kao da smo se pravili pametni i sve kao da i mi razumijemo one to govore na Dnevniku. Jer mi, ipak, nosimo drva da ugrijemo svoju kolu. Poslije kao da smo se stidili to nismo izgubili noge i ruke. to smo mogli da hodamo do kole. Da nosimo nasjeena drva. Da li je bilo rata u Banjaluci? Mi smo prizivali duhove. Jednom nam se desilo, i to ba u mojoj sobi pored kreveta na sprat, da smo nas etvero ti, Sinia, Simona i ja izvukli onu morbidnu tablu sa slovima i ti si se transformisao i napravio neku ozbiljnu, zaleenu facu, dodirnuvi strelicu na ploi, pa si onda rekao: Pokai nam se. I ba je u tom trenutku, ni manje ni vie, dola struja. Na dvije minute, ali je ipak dola. Je l se sjea kako je Sinia zaskiao? Kao prasad kod tete Dragane. Prizvao si struju, Marko! Prizvao si struju! Te godine smo upoznali jednog narkomana. Bar su nam svi govorili da je narkoman. Gledali smo u njegove ruke, neprestano, u nekom neodreenom strahu. Nismo disali. Kao da e nekakvo nitavilo, praznina i propadanje da se izlije iz njegovih plua i inhalira u naa. Govorio nam je o miru. On ga se sjeao, mi smo bili suvie mali. Kao kada ti starci priaju o Stounsima. Tako smo ga sluali. Manje vie, sve je to isto sranje. Tako je govorio. A mi smo ga gledali i disali na usta. Onda si mu ti rekao da je tvoj tata poginuo i sjea li se ta ti je odgovorio? Je l se sjea? ova, to

375

je ba ee sranje... I mi smo ga gledali kao da je najpametniji ovjek na planeti. On nam je, uostalom, prvi pokazao starke. Ovdje, u Banjaluci, zapravo i nije bilo rata, zar ne? Napisala sam ti pismo posebnom crnom olovkom koju je tata koristio za dokumenta. Tatina olovka za dokumenta tako smo je zvali. Izrezala sam fotografiju nekog cvijea sa bombonjere koju nam je poslala baka iz Austrije. Napisala sam na poleini tvoje ime i prezime i ostavila kovertu u sandue, tamo gdje si ivio tada, u Beogradskoj ulici. Ovo je ratno vrijeme. Tako si mi rekao sutradan u koli. Ne moe imati curu u ratno vrijeme. Ja sam se sloila u potpunosti. Nema smisla u ratno vrijeme pisati ljubavna pisma. Mi sada imamo pametnija posla. Nositi drva u kolu, na primjer. Prizivati struju. Bilo bi sramota imati deka u ratno vrijeme. * Da li postoji neki poseban trenutak u vaem ivotu koji biste izdvojili? Konkretno vezano za ovu priu? Pa, da. Bilo bi poeljno. Da, postoji jedan trenutak. Lego-kockice. * Kada smo dobili te lego-kockice mislila sam da sam najmonija osoba u komiluku i da ne postoji bolja stvar za jednu hrabru, pametnu djevojicu u ratno vrijeme nego da slae lego kockice i ne ometa druge, mnogo bitnije stvari. I onda je dola ta bolnica. Dobila sam kutiju sa dijelovima od kojih moe da sastavi kompletnu lego bolnicu sa malim ljudima i medicinskim sestrama, ne kao ovim tvojim runim, debelim to nas prekidaju svako malo, ve slatkim, malim, utolikim tehniarkama u lakiranobijelim kouljicama. Sloila sam temelje i vrata, ali sam se dosta dugo muila sa prozorima i garaom. I onda, negdje pred sam kraj, kada sam ustanovila da e mi trebati jo dan-dva da sve zavrim, moja sestra je uletjela u kuu i trei preko hodnika zadihano pozvala mamu. A mama... Dobra naa mama. Bila je u kuhinji, pokuavala da otepi odvod po stoti put i psovala i psovala. Draga mama. Prepala se. ta se dogodilo, sine? I tano se sjeam kako je tada izgledala ta moja nenormalna sestra, u plavoj trenerci sa pufnastom gumicom za kosu. Rat je zavren! Rat je zavren! A mama je odmahnula rukom i vratila se odvodu uz jedno ravnoduno ajde, mani me svojih zajebancija. A ja sam, nekako, znala. Zna? Znala sam da nema smisla sjediti

376

tu i zavravati bolnicu od lego-kockica. Ustala sam i otila u sobu, za Hanom. Sjedila je na podu i gledala kroz prozor. Ali stvarno je zavren! Vidjela sam! Sto posto! I ja sam joj vjerovala. Nije bio problem u tome. Sjela sam pored nje u svojim ljubiastim helankama na trafte. Hana? Molim? A ta emo sad da radimo? ta e sad da se desi? * Moda bi trebalo da pozovem sestru da ti promijeni ovo... Nekako su vam sterilne ove rune sobe. Odmah se sjetim prijemnog i bude mi muka. A ti si bio posebno ozbiljan tog dana. Prijemni je danas, ne ponaaj se tako! Pa, onda malo-malo neka pria o izgledu. Ne moe takva da ide, danas je prijemni! (Vidi, glupi golubovi ti sleu na prozor. Mrzim glupe golubove.) Kaplje li ovo kako treba? Nekako sve zastajkuje, kao da ne ide. Vidi ovu kapljicu, Marko. Uskoro e da ue u tvoj krvotok i da te hrani i lijei i sve e biti u redu. Evo je jo jedna. Prokleti golub se eka. Pogledaj kako glupo izgleda... Misli li da je on bio nekad u Veneciji? Ma che fai, seratore! Muka mi je od ovih sendvia iz aparata. A tebi fino, kuvaju ti supice... Kako si smijean u toj pidami. Izgleda mi, nekako, kao on Koneri. Zna? Sav si neki ostario u toj pidami. Kao bolesni on. Marko, hoemo li mi umrijeti? Zato bismo umrli? Pa, sad je ratno stanje, ljudi umiru kad je ratno stanje. Ne, ljudi ginu kad je ratno stanje, pobrkala si. Pa, da li emo i mi umrijeti od toga, od ratnog stanja? Ne. Neemo? Ne. Sasvim sam siguran da emo ti i ja umrijeti od neeg drugog. A od ega? Nemam pojma. Od neeg zanimljivog. Zna, jue sam bila kod Ranka ipke. I on je nekako ostario u posljednje vrijeme. Ne znam da li golubovi seru po njemu. Nisam do sada nita vidjela. U svakom sluaju, ako se to desi, obrisau. Svakako. Mislim da on uopte nije ni privlaan golubovima. Mislim... Nije nekakva bitna skulptura. On je samo neki narodni heroj. I svaki put me nekako bude sramota, zna? Kad idem da ga obiem. Treba da ga pogledam u oi, tog lije-

377

pog, mrtvog studenta, i kaem mu da vie nema. Toga. Zbog ega je mrtav. Treba da mu kaem da smo sve sjebali. Sve. Ne mogu to da mu uradim. Za sad mogu samo da ga istim od goluba seratora. Mislim da je to dovoljno. Prokleti golubovi. Uostalom, ta ih je briga? Moda se oni ne slau sa pozicijom tih spomenika i skulptura. Moda su tu odvajkada bili njihovi javni klozeti. I ta ih sad briga? Moda razmiljaju: nae je, pa moemo da seremo koliko nam volja, zabole nas ta ste vi tu izgradili. Ma, golubovi ne razmiljaju. Glupe, prljave ptiurine. Hajde, da ubijamo golubove, Marko... Hajde, ustani iz tog runog kreveta, navuci neto preko pidame i idemo da se otarasimo svih tih pernatih idiota. Hajde. Iz Kalifornije su nam doveli nekakve studente koji ele da nas snimaju, kau hoemo da razumijemo Bosnu. Kao da je seksi veanka u nekom nonom klubu, pa sad hoe da shvate razgovor. Hoemo da razumijemo Bosnu. Kau snimaju film o nacionalnom identitetu i mladima. Po receptu svetih, konstitutivnih naroda. Malo ovog, malo onog, malo ostalog. Ja sam dola na red kao Srpkinja. Srpkinja iz Bosne. Tako priaju o meni. Onda me pitaju da li smatram da govorim bosanski jezik. Da li se osjeam kao Bosanka. Da li mislim da je Bosna dio mog identiteta. ta je za mene znaio rat. Ja im kaem svoje ime i priam im o vatrometima i lego kockicama. Njima nita nije jasno. Kau ne treba im to za film. Treba da pogledam u kameru i kaem da se smatram Srpkinjom. Da li ti mene uopte uje? Neu da idem. Ostau s tobom. Ovdje. Imaju bljutavu kafu iz aparata, nekako mi se svia. Bljutava kafa. Zna... Osjeam se krivom to sam toliko napala na te jadne golubove. Pa, nisu oni krivi. Moda smo mi, jednostavno, potpuno pogreno sklopili ovaj svijet. Moda neke stvari uopte nisu trebale da postoje, ali smo se mi sjebali dok smo itali uputstvo za slaganje. I onda je, nakon prve pogreno postavljene kockice, sve otilo u pizdu materinu. Da. Sigurna sam da je tako bilo. Sutra je petnaesti. Opet e da puste uoueeee. Voljela bih da prestanu s tim. Zar ne mogu da nabave nekakve vokmene ili mp3 plejere pa da fino sluaju na slualice taj glupi ton. Ti ljudi koji moraju da vjebaju, prolaze test ili ta ti ja znam... Glupi petnaesti... Glupe gajbe. Pogledaj, zavreno je prvenstvo. uje li? Sigurna sam da moe da uje. Vatrometi. Jebeni vatrometi, Marko.

378

Berislav Blagojevi

BLAGO NEZNANJA
O znanju je reeno toliko mnogo da sam bio u velikoj nedoumici da li uopte vrijedi pisati o tome. Jedno vrijeme sam mislio kako bi priu o znanju bilo dobro zapoeti nekim uvenim citatom antikih ili savremenih mislilaca, ali sam odustao. Onda sam negdje u nekom dnevnom listu proitao tekst o S. L. i njegovom sluaju koji je dospio na stranice crne hronike. Poeo sam da se raspitujem, akam i kopam po prolosti ovog neznanca sa entuzijazmom vjerskog fanatika. Sve dok nisam prikupio gomilu injenica i dok se itava stvar nije rasplela, nisam znao zapravo ta radim i emu to opsesivno praenje ivota jednog nepoznatog ovjeka. Sada mi je jasno da sam eprkajui nenadano nabasao na blago nevjerovatne vrijednosti, na blago svih nas, na blago neznanja koje moe izmijeniti ivote i itav svijet. Zato sam odluio da ispriam priu o ovom blagu. S. L. (zbog potovanja prema ovom ovjeku i dalje u ga imenovati inicijalima, iako je potpuno jasno da sam upoznat sa svim detaljima oko njegovog identiteta i ivotnog puta) je bio tree dijete od ukupno petoro koliko su ih imali njegovi roditelji. Siguran sam da ga nikada ne bi imali da su znali koliko e im problema kasnije prirediti. Bio je ivo dijete, hiperaktivno reklo bi se, i stalno je bio prijetnja za pepeljare, tanjire, keramike mace i druge stvari koje su mu bile pristupane. Sa est godina je pao sa drveta i slomio nogu, sa devet je prvi puta pobjegao iz kole, a sa dvanaest je ve uvlaio dim iz cigarete kao puaki veteran. Nikada nije volio uiti i u koli je patio i sebe i profesore iji su nervi postali istanjeni jo u vrijeme studiranja. Druio se sa kavgadijskim dangubama koje su ga uvlaile u svakojake neprilike. Jednom je tako zbog njih uestvovao u tui gdje je primio nekoliko tekih udaraca zbog kojih, ispostavie se kasnije, nee moi imati potomstvo. Zato nikoga nije zaudilo kada se u toku zavrne godine obrazovanja jednostavno prestao pojavljivati u koli. Njegovi drugovi su ispriali njegovim roditeljima da je njihov sin otiao sa Margitom T. (Margitin identitet u takoe zadrati za sebe uprkos tome to ona to ne zasluuje i to bi itav svijet trebao znati

379

kakva je kuka), zgodnom plavuicom bujnih grudi i ne tako bujne inteligencije. Mjesecima je traio posao i konano uspio da se zaposli, najprije kao istovariva-utovariva (poznat i kao ljudski viljukar), a potom i kao voza tegljaa. Vremenom je postao smiren voza, paljiv i odgovoran suprug, dakle ovjek sa obe noge na zemlji. Izbjegavao je sukobe, sumnjive likove i kafane koje su zaudarale na krv i mokrau, a to je bilo izuzetno teko postii jer je S. L. na putu provodio i do dvadeset pet dana u mjesecu. S. L. i Margita su imali skromnu montanu kuicu (koja je jo deset godina trebala biti vlasnitvo banke), on je imao svog masivnog mnogotokaa kojeg je tretirao kao kunog ljubimca, redovnu platu i jo uvijek vrst stomak, a ona je imala duge umjetne nokte, napirlitane jeziare za prijateljice, i ljubavnika za kojeg su znali svi osim njenog supruga. ivot u blagostanju neznanja je bio divan. S. L. nije znao ta se deava u svijetu, niti ta mu se deava iza lea, ak nije znao ni da mu se otac teko razbolio. Nije brinuo ni zbog ega. Ali ubrzo je lavina nemilih dogaaja otkrila neke nove stvarnosti ostavljajui za sobom samo golu istinu kao kakvu ogoljenu stijenu. Prvo je S. L. dobio otkaz jer je vlasnik firme zapao u neke dugove pa je morao otpustiti dio radnika. Zatim je uo da mu je otac umro i bio je bijesan na sebe to se odrodio do te mjere da ga ni na sahranu nisu pozvali. Kako nije uspijevao nai posao, bivao je u kue sve ee i due i poeo je da otkriva tragove nevjerstva koja je Margita traljavo sakrivala po ladicama. Nakon jedne svae ona ga je ostavila, nazivajui ga gubitnikom, mekucem, jalovim ovjekom i brojnim drugim epitetima koji nisu za svaije ui. Potom je S. L. zapao u depresiju, ivio je neuredno, povremeno radei poslove ispod asti, ma koliko iroko shvatali taj pojam. Sve je manje izlazio iz kue, poeo je sve vie piti, a konzumiranje kojetarija na televiziji mu je postalo neto kao hobi. Moglo bi se rei da je postao ovisnik o raznoraznim nesreama koje mu je televizija tako zduno svakodnevno servirala. inilo mu se da mu je lake kada vidi ljude kojima je tornado odnio kuu ili garave vatrogasce koji priaju potresne prie o sudbinama rudara zatrpanih u beznau centralne Kine. Zapravo je to bio samo privid i S. L. je od gledanja i proivljavanja tog emera u alkoholnim magnovenjima dobio ir. Vjeito pripit ili pijan, sebe je krivio za raspad braka, za oevu smrt, za ratove na Balkanu, za glad u Africi... Onda su ga jednog dana probudili i rekli mu da mu je kua zaplijenjena i da ima jo sedam dana da se iseli. Znao

380

je da nema kuda pa je spakovao neto sitnica i krenuo put roditeljske kue. Svega nakon par dana u rodnom gradu stupio je u kontakt sa starim drutvom. Iste one propalice sada su bili srednjovjeni sitni lopovi i ljudi sa podebelim dosjeima u lokalnoj policiji. Ubijedili su labilnog S. L. da uestvuje u pljaki banke koju su planirali ve neko vrijeme. On je u tome vidio priliku da povrati ugled i samostalnost, da se ponovo odseli iz grada i zapone neki drugi ivot. Da je znao da e ga uhapsiti (tako sam i saznao o njegovom sluaju) sigurno ne bi ni krenuo u pljaku tog jutra. Ali to neznanje mu je vjerovatno spasilo ivot jer je nakon hapenja zatvorski doktor blagovremeno otkrio njegovu cirozu. To isto neznanje zbog kojeg je uhapen mu je omoguilo da se izlijei od alkoholizma i da u zatvoru zavri srednju kolu i izui zanat. Danas smo S. L. i ja dobri prijatelji, moda i najbolji, a kako i ne bi bili kada mi se ini da ga poznajem od najranijeg djetinjstva. Doselio sam se u kuu pored njega nekoliko mjeseci nakon to je izaao iz zatvora. Ja i dalje umiljam da sam nekakav pisac, a on radi kao vodoinstalater i od toga sasvim pristojno ivi. Nijedan od nas nema televizor, ne sluamo vijesti, a u novinama itamo samo sportski dodatak. Ne izlazimo na izbore i nemamo blage veze ko je predsjednik drave ni da li nai sunarodnici negdje ratuju. Razmjenjujemo knjige Spinoze, Hegela i Mahfuza, filmove Vudi Alena i stare albume Pink Flojda. Nemamo briga. Uivamo u blagu neznanja.

CRVENA KNJIGA
Zabrinuti za budunost brojnih endemskih vrsta u Bosni i Hercegovini, Matija i Senka su odluili da osnuju Udruenje za zatitu endema. Bilo je to dobro vrijeme za pokretanje takve akcije jer su nakon rata brojne meunarodne organizacije dijelile dolare i akom i kapom. Matija je imao zadatak da pribavi sve neophodne dozvole, a Senka je sa Crvenom knjigom pod mikom (u kojoj su pored ugroenih vrsta bili pobrojani i svi poznati endemi sa ovih prostora) trebala obilaziti raznorazne humanitarce u potrazi za novanom pomoi. Matija je nakon mnogo muka i objanjavanja u kancelarijama lokalne administracije konano uspio dobiti odobrenje za formiranje udruenja. Ali to uopte nije ilo glatko. Prvo su ga u jednoj buavoj, sivoj kancelariji detaljno ispitivali o tome

381

da li je on moda nekakav pijun, tjerali ga da prizna za koju slubu radi i koji su stvarni razlozi osnivanja ovakvog udruenja. Kada im je predoio Crvenu knjigu njihove oi su na trenutak unezvijereno zasjale, kao u neke divljai koju progone lovaki psi, ili ovjeka koga progoni prolost. Kada su je otvorili, vidjeli su da je njihov strah neopravdan. Onda su ga proslijedili u drugu sobu ispunjenu paranojom gdje ga je doekala slubenica sa jo uvijek svjeim tragovima jogurta na nausnici. Ona ga je pitala o porijeklu, zapisivala neke brojeve iz njegove line karte, raspitivala se o radnom mjestu njegovih roditelja... Dala mu je papiri na kojem je pisalo njeno miljenje o sluaju i potom ga utnula kao ping-pong lopticu u neku podrumsku prostoriju gdje se izdaju potvrde za sve i svata. Tamo je Matija istrpio jo nekoliko zblanutih pogleda i zajedljivih komentara pomijeanih sa znojem, smradom natrulih registratora arhive i skoro prodranog bureka. Brkati ikica je svojom masnom rahitinom akom zgrabio jedan od peata i Udruenje je bilo osnovano. Senka je za to vrijeme pjeaei prela nekoliko desetina kilometara u potrazi za ljudima koji bi bili voljni pomoi njihov plemeniti cilj. Pokazivala im je sliice biljaka i ivotinja i recitovala im napamet nauene latinske nazive kako bi zvuala ubjedljivije. Govorila im je o znaaju zatite ovih vrsta, o njihovom rasprostiranju i stepenu ugroenosti. ak je prepriavala i priu o tome kako je dola u posjed Crvene knjige. Mislila je da e udne okolnosti pod kojima je knjiga dola u njen posjed ponukati nekoga od njih da odrijei kesu. A okolnosti su zaista bile udne, na neki nain gotovo nevjerovatne i onostrane. Senka je jednog ratnog avgustovskog popodneva prije nekoliko godina krenula prema centru polumrtvog izranjavanog grada da se nae sa prijateljicom. Iznenada je zaduvao jak jugo (to je samo po sebi veoma neobino), kidajui lie i vaznosei ga do nesluenih visina. Za par minuta i ono malo ljudi je nestalo sa ulica, a ptice su zlokobno graktale pod zatitom streha najavljujui oigledno. Krupne kine kapi su potpuno zamaglile vidik prije nego to je led zapoeo sviranje koranice na limenim doboima i ksilofonu od crijepa. Potraila je zaklon u podnoju nekadanjeg Radnikog doma, sada naputene zgrade na ijem vrhu se i dalje razaznaju obrisi slova imena koje je u jednom drugom ivotu milionima znailo tako mnogo. Tek kada je ula u memljivu prostoriju iji je ulaz bio zakamufliran mahovinom i brljanom, Senka je uoila da

382

nejaki strop ispunjen trstikom nije izdrao zemljotrese haubica i topova i da se sadraj prostorije iznad sruio na gomilu koja je stajala pred njom. Upalila je ibice koje su u vremenu bez struje bile neto bez ega se nije mogla zamisliti svakodnevica i vidjela brdo ispreturanih, presavijanih, zgnjeenih, natopljenih i naglavake nasaenih knjiga. Izgledale su kao jeretike knjige pripremljene za lomau koja e dodatno grijati ionako uzavrela srca pravovjernih. Oluja je napolju bjesnila ve pola sata donosei privremeni mir jer ak ni mrnja pomijeana sa barutom u ahurama puanih redenika ne moe promoliti svoju runu ubojitu glavu po ovakvom nevremenu. Senkine ruke su do lakata bile u blatu i vlanoj, ljepljivoj praini dok je preturala po naputenom blagu. Bilo je tu svega: dokumenata o urbanistikim rjeenjima, hronika NOP-a iz raznih dijelova bive zemlje, zbirke govora druga Tita, knjiga Balzaka, Tolstoja i Selindera, kao i kompletna lektira za osmogodinju kolu. Onda je sasvim sluajno vidjela Crvenu knjigu u sendviu izmeu dvije zelene nite odbjegle iz sabranih dijela Miroslava Antia. Na njima se kao neki udni kalem klackala jedna zbirka Vaska Pope. Senka je na trenutak zastala a zatim izvukla knjigu iz pjesnikovog vlanog i eleginog zagrljaja u koji je nekako teturajui sada dospio Popa. Knjiga je bila neoekivano dobro ouvana i njoj se u polutami uinilo kao da je jedva dva-tri puta prelistana. Nije bila sigurna koliko je vremena prolo kada je urlanje vjetra prestalo i kada su se ptice ponovo zaule. Izala je napolje izgrebanih koljena i umrljanih obraza, kao iz rudarske jame, nosei u rukama povei ukorieni rubin. U jednoj od mnogobrojnih meunarodnih organizacija konano su imali sluha za Senkinu i Matijinu ideju i dodijelili im oko osamsto dolara. Ohrabreni, oni su osmislili i izradili letke i bedeve koje su namjeravali podijeliti na tribinama irom zemlje. Vrijeme je prolazilo a na tribine niko nije dolazio. lanske karte udruenja koje je dizajnirao Matija jo uvijek su bile uredno sloene u male kutijice. Svaki put kada bi pogledali u njih inilo im se da im se prazne linije na kojima bi trebalo stajati neije ime rugaju iskrivljenim podsmjehom. Ubrzo su shvatili da e uzalud potroiti sav dobijeni novac, pa su odluili da naprave male promjene u pristupu. Matija je smatrao da se u ovim tekim vremenima ljudi ne mogu brinuti o ugroenim ivotinjama ili endemima; sve dok ima toliko ljudi kojima je potrebna pomo, njihovi napori e biti besmisleni. Tako su se sloili da preimenuju udruenje u Drutvo za pomo ugroenim ljudima,

383

ivotinjama i endemima. Namjera im je bila iskrena kao i ranije da pomognu ljudima kojima je ona potrebna, ali da istovremeno upozore javnost o ugroenim i endeminim vrstama i da prikupljaju sredstva za njihovu zatitu. Godinu dana su bezuspjeno tragali za dobroiniteljima, volonterima i sponzorima. Proli su tano trideset est veih i manjih gradova u potrazi za lanovima i ljudima koji su voljni pomoi drugim ljudima i, na koncu, ivotinjama. Nita. Niko. Nigdje. Senka je uzela olovku i otvorila Crvenu knjigu. U odjeljku sa pobrojanim ugroenim vrstama, prije ovjeije ribice po azbunom redoslijedu, ona je odluno debelim tampanim slovima dopisala jednu jedinu rije: ovjek.

IMENA
Upoznao sam mnoge ljude i susreo se sa zaista mnogobrojnim i razliitim imenima. Neka od njih su ozbiljna, neka smijena, neka su prastara, neka opet moderna, poneko ime tri ili para ui, a neka imena imaju nekakve veze sa biljkama pa su kao kakva miroija tom udnom orbuljku. Neka imena sam upamtio, neka nisam, neka od njih nose neku poruku, a druga su, bar naizgled potpuno besmislena. Imena me ponekad podsjeaju na boje, na objekte ili lica, na neke prostore ili ak osobine. Jelena je uvijek lijepa. Goran tako uvijek asocira na zeleno, Ljupka je razdragana i mirie na djetinjstvo. Azra ima hrapav glas, Alen nekako naginje ka umjetnosti, a Davor je ponekad pun sebe. Aleksandra me podsjea na Panevo, Ostoja na Semberiju, Senka na neke male kuice koje nalikuju jedna drugoj. Tu su Andrijana, Igor, Ninoslava, Sanel, Mario, Aldena, Slobodan... Svako ime nosi neku priu, neku boju, neki miris. Neka imena su pirgava, neka nadmena, poneko ime je glatko i oblo, neka izazivaki kilje ispod oka, a neka me gledaju s visine. Svako ime ima znaenje, znak. Nekada su roditelji davali imena djeci kao Vladimir, Miralem, Miroslav, Mirko, Mirza, Damir, Branimir, Mirela... Nisu zaostajala ni imena poput Miroljub, Mirsad, Budimir, Stanimir, Samir, Miranda, Bratimir, Mirta, Radomir, Mira... Nekada su djeca dobijala imena po oevima, djedovima i bakama, kumovima... Danas se djeca u ovoj zemlji nazivaju po sumnjivim carevima, prevrtljivim kraljicama, svirepim vojskovoama. Valjda je i to neki znak!

384

JA, REVOLUCIONAR
U vremenu u kome je obmana opta pojava govoriti istinu ravno je revolucionarnom djelu. Dord Orvel Nisam to elio. Tako su me nauili. ovjek se s neim rodi, ali uglavnom sve drugo ui. Rode te nevinog, pravdoljubivog, neiskvarenog, iskrenog. A onda itavog ivota ui da lae ili da krivi injenice. Neki kau da je preutkivanje istine posebna vjetina i to navodno manje loa do sama la. Nisam siguran u to. Ali siguran sam da sam pravi revolucionar, iako nikad nisam drao puku u rukama. Orvel mi je svjedok. Ako to nije dovoljno, pitajte Gospoda. Mene su, dakle, na moju veliku alost, nauili da govorim istinu. Jo kao dijete nisam znao kako se umiljavati ujnama, pa sam jednostavno priznavao kako im je graak bljutav ili kako glupavo izgledaju sa tim arenim ikavim viklerima. Dok su se drugi izvlaili na kojekakve izmiljotine, ja sam redovno dobijao jedinice iz matematike. Nisam znao da laem, a svrhu odreivanja limesa nisam razumijevao (limese sam oduvijek posmatrao kao poast koja e nam svima na koncu doi glave). Neto kasnije sam jednoj djevojici priznao kako bubuljica na njenom elu izgleda kao Etna tren prije erupcije. Jo i danas mi obraz zabridi kad se sjetim njene vulkanske reakcije. Jednom sam univerzitetskom profesoru rekao ono to smo svi znali i osjeali, ali niko nije smio ili nije elio da prizna rekao sam mu da je obini arlatan koji je kupio diplomu i koji uglavnom ne zna ta govori. Uskoro je potar donio moj indeks sa uredno popunjenom ispisnicom. Politikom sam se bavio jo krae nego studiranjem. Na politikom skupu sam, neoprostivog li grijeha, rekao ta zapravo mislim i kakvo je istinsko stanje u naoj zajednici. Ulizivati se poslodavcima i bez pogovora trpjeti ezdesetoasovnu radnu nedjelju, deranje, poniavajue ponude i jo jadnije poslove za mene je potpuno strano. Zato i jesam nezaposlen. Zato nemam nita i nikoga, jer niko ne eli biti blizak onome koji govori istinu, svi ude za ulagivanjima. Zato i jesam u ovom memljivom podstanarskom umezu, nalik na one trone planinske kolibe u kojima se skrivao e Gevara. Zato i nemam nita u elucu sem buavog hljeba, jer niko jo u isto vrijeme nije pomirio pun sto-

385

mak i puna usta istine. Zato i jesam istinski revolucionar, onaj koji bez rezerve daje sebe za cilj koji e, pod uslovom da se do njega i doe, prije ili kasnije biti ocrnjen i od ljudi i od saboraca i od istorije. Zato u i skonati kao mnogi revolucionari prije mene, pod neznanom crvljivom humkom od trulog lia i jalove zemlje. Moda e me neko i upamtiti kao jedinog revolucionara koji je pucao u sebe, a ne u druge. Jer sve to sam u ivotu uinio bilo je upereno, kako se ispostavilo, protiv mene. Ali pravi revolucionari nikada ne odmiu od svojih ideala: Istina svakome i sve za istinu! juriiiiiiiiiii.

KUA GOSPODINA LANGA

etajui bostonskim ulicama, Netenijel Lang je dugo razmiljao ta da uini sljedee. Znao je da sve one molbe, albe i peticije koje je sakupljao, dostavljao i potpisivao u posljednje tri godine, nee jo dugo drati vodu. A kada brana popusti... Gospodin Lang visoko zamahnu svojim tapom, kao da eli odagnati misli koje ga progone ve mjesecima. tap koji je koristio kao pomo pri hodanju, dobio je prije pet godina od Dorda D. Kalahana, bogatog nadobudnog Teksaanina, koji je od njega traio da mu projektuje ran. Projekat za ran, sa Vilom Kalahan u njegovom centralnom dijelu, donio je gospodinu Langu dovoljno novca da mirno ode u penziju. Kao bonus nagradu za svoj posljednji arhitektonski podvig, Netenijel Lang je dobio crni tap nainjen od titanijuma, sa ukrasnom drkom od slonovae. Mrzovoljno je pogledao u tap. Odjednom je imao silnu elju da ga baci, ali se ubrzo predomislio, pruajui svoj hromi korak prema stadionu Boston Seltiksa. Netenijel je stajao u masi i osvrtao se. Sa dvadesetog sprata oblinje poslovne zgrade izgledao je kao ostarjeli, senilni termit koji se u centru mravinjaka izgubljeno vrti oko sebe dok neumorni radnici naoko bezglavo jurcaju na sve strane. Zdravo Net zau se iz mase dobro poznati glas. Pa gdje si do sada? uzvrati Netenijel. ekam te ve pola sata! Ah, saobraaj, kao da ne zna... nastavi stariji gospodin koji je na sebi imao crno odijelo s bijelom kouljom i tamno sivom leptir manom. Dobro, dobro sad prekide ga Net. Hajde da sjednemo negdje, da porazgovaramo i da odmorim ovu prokletu nogu.

386

Tigran Manasian, rogobusni Jermen u godinama, probijao se kroz guvu prema jednom od restorana koji su se nazirali iza drvoreda, ostavljajui za sobom brisani prostor po kojem je Net s grem na licu epao za njim. Net i Tigran su ve trideset i est godina najbolji prijatelji, jo od dana kada su se zaposlili u Frenkovom arhitektonskom birou. Tigran, Jermen i po ocu i po majci, nikada nije vidio Jermeniju, iako je o njoj esto govorio. Njegovi roditelji su se kao siroad doselili u Ameriku, poto njihovi roditelji nisu preivjeli stravine zloine iz 1915. godine. Kada ga je Net jednom upitao zato je za poziv odabrao arhitekturu, Tigran mu je odgovorio da u njegovim ilama tee krv Aleksandra Tamaniana, poznatog jermenskog arhitekte. Ipak, tvrdnju da su on i Tamanian u srodstvu Tigran nikada nije uspio dokazati. Dobar dan. Izvolite ree konobar sa nategnutom utivou. Dobar dan. Dva dupla viskija. Bez leda, molim uzvrati Net, pogledavi konobarove cipele koje su se sjajile kao planinsko jezero na aprilskom suncu. I? ta sad? procijedi Tigran, ispraajui pogledom neko dvoje koji su upravo naputali bar. Jutros sam dobio dvije koverte. Jednu je adresiralo Tuilatvo Masausetsa, a na drugoj je krupnim crnim slovima pisalo Deamon Incorporated. Tuilatvo je omoguilo da se vanparniku nagodbu, ali... Koliko su ponudili, Net? upita Tigran, bez dobro poznatog sjaja u oima kada se govori o novcu. U toj drugoj koverti je bila cedulja na kojoj je pisalo da u izgubiti, odluim li da idem na sud, a pri dnu papira napisan je broj 200.000 ree Net ispijajui gutljaj viskija koji je konobar upravo spustio na sto. Na cedulji nije bilo potpisa. Prokletnici! Dvije stotine hiljada dolara za istoriju, to je smijeno, Net! vikao je Tigran, dok mu je leptir mana poskakivala od uzbuenja. Smiri se, prijatelju. Zna da se ovdje uopte ne radi o novcu. Osim toga, zna koliko smo mi platili Rusima za Aljasku, pa... Jebi ga, Net! Jo mi spominje i Ruse! eli li da me ubije pritisak? povika vidno uzbueni Jermen ije su jagodice poprimile boju tepiha koji se prostire pred holivudske zvijezde u noi dodjele Oskara. Izvini, Tigrane, zna da nisam elio da...

387

 Dobro, izvini ti to sam ovako nervozan. Nego, ta dalje? Zato ne bi nazvao sina, moda moe da pomogne? upita Tigran, osjetno smirenije. Ne znam, Tigrane. Moram razmisliti. Novac mi ne treba, to zna, a to se Majkla tie... Netenijelovo suvo grlo nije mu doputalo da zavri reenicu. On i Majkl su se udaljili nakon smrti Netove supruge Heder. Njenu smrt je teko primio. Majkl je oduvijek bio vie vezan za majku jer je otac esto bivao odsutan zbog posla. Kada su se drugi oevi sa sinovima igrali bejzbolskom loptom, Majklov otac je crtao planove, skicirao budunost i sjenio fasade objekata od kojih mnogi nikada nee biti izgraeni. Kasnije, kada su drugi oevi puni strepnji i nadanja ispraali svoje potomke na ivotni put, Netenijel je bezuspjeno pokuavao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Majkl je znao da ga je otac volio, ali mu u dubini due nikada nije oprostio zanemarivanje njega i majke. Hajde, Net, bie sve u redu. Razmisli jo malo, a ta god da odlui, biu uz tebe. Konobar, donesi jo dva viskija ree Tigran, gledajui u Neta koji je zamiljeno prekrio rukom usta i desni obraz. To popodne Netenijel je prelistavao karte Bostona koje je izradio kapetan Don Boner jo u XVIII vijeku. Nije znao ta trai na njima. Isprva je napinjao svoje oi detaljno pregledajui karte kroz povealo. Nakon nekoliko sati, povealo je bilo na samoj ivici masivnog radnog stola od mahagonija, tik iznad ladice u kojoj je uredno bio smjeten pribor za crtanje. Netenijelov pogled je bio potpuno odsutan, fokusiran na jednu nepravilnu mrlju u uglu karte, vjerovatno nastalu tokom kopiranja. Ubrzo je ve etao Milk Street-om koja vodi ka okeanu, skidajui eir uz lagani naklon, pozdravljajui dame sa malim arenim suncobranima koje prolazile pokraj njega. Monokl, srebrni depni sat i tamno plavi frak su mu dobro stajali, inei ga jednim od najpoeljnijih mukaraca u Bostonu, gradu koji je te 1743. godine imao vie stanovnika od Filadelfije i Njujorka. Na uglu Milk i Pearl Street-a, naiao je na manju grupu Iraca, okupljenu oko jednog starca koji je drao besjedu. Ispostavilo se da je stari Irac zapravo divlja guska jedan od voa ustanike vojske koju je 1690. porazio kralj Vilijam II. Ovim voama, tj. divljim guskama je Limerikim ugovorom iz 1691. dozvoljeno da odlete u Francusku i druge zemlje. Avanture starog Irca e se prepria-

388

vati narednih stotinu godina i svih 35.000 Iraca, koliko ih je bilo u Bostonu 1850., e ih znati napamet. Gospodin Lang je etao laganim korakom. Noga ga nije boljela, a ruka u kojoj je gotovo neprekidno drao titanijumski tap bila je slobodna. Tumarajui, uivao je u proljetnom suncu koje je bilo nisko na nebu i ilo prolaznicima direktno u oi. Sunce mu ipak nije smetalo da vidi koije i osedlane, nakiene konje kako prolaze ispred Bridmanove kue u kojoj je vesela druina pila rum i pjevala jo od ranog jutra. Zastao je kod rodne kue Bendamina Frenklina. Bila je to relativno uska drvena graevina, nalik na veinu drugih kua u to vrijeme. Uinilo mu se da vidi mladog Bendamina kako zamiljen sjedi u polutami tavana i posmatra pranjavi svijet kroz suvi prozorski okvir. Naprezao se da bolje vidi djeaka. elio je da im se pogledi sretnu ne bi li ugledao iskru u djeakovom oku, onu iskru koja e ga kasnije uiniti posebnim i ispuniti stranice istorijskih udbenika i drugih knjiga koje su ga predstavile itavom svijetu. Sunce je bilo gotovo paralelno sa Netovima obrvama i njemu se uini, dok je kiljio kroz trepavice, kako se iskra pretvara u plam, a plam u buktinju koja lakomo dere sve pred sobom. Odjednom, on ugleda prolost grada ispisanu ugarcima. U XVIII vijeku petnaest stravinim poara poharalo je Boston: drugog oktobra 1711. izgorjelo je sve uz Cornhill preko School Street-a do Dock Square-a ukljuujui Town House, First Church i gornji dio King Street-a; godine 1794. gorjele su Pearl i Atkinson Street. Vatra je neznalica koja ne poznaje granice, zakone, ili kulturnu batinu. Ona je ista blagodet i isto prokletstvo od prapoetka. Vatrena stihija je tako nastavila da pustoi Boston i u XIX vijeku, pa je rodna kua Bendamina Frenklina izgorjela ve 1810. dok se u Bridmanovoj kui pjevalo i pilo do 1824. godine. Bespomoan, on je stajao i posmatrao kako narandasti jezici najprije oblizuju a onda ugljeniu kue, brijanice, crkve, kole... Netenijel se probudio obliven znojem. Osjeao je vrelinu u obrazima i stomaku i u prvi mah nije shvatao da li je poar usnio ili se on zaista desio. Tromo je podigao masivnu kristalnu au i ispio svu vodu iz nje. Tek tada je postao svjestan more koja ga je iznurila. Stajao je u centru svoje radne sobe u 180 godina staroj kui smjetenoj u dijelu nekadanje ulice Dalton, kasnije znane kao Congress Street. Samo preko mene mrtvog ree Netenijel polutiho hrapavim ali odlunim glasom.

389

Ding-dong! Ding-dong! Netenijel se prenuo, a zatim ukopao. Tu-dum, tu-dum! Starinsko zvono na ulaznim vratima i njegovo srce na trenutak su imali isti ritam i isti hod po notnoj skali. Klizei prema unutranjosti hodnika, teka vrata od punog drveta polako su otkrivala obrise osobe koja je stajala sa one strane masivnog praga. Kada su se vrata u potpunosti otvorila gospodin Lang je mogao vidjeti da je osoba koja je pozvonila bila u nekom udnom raskoraku, kao da je vie eljela da ode nego da ue. Desna ruka figure u polumraku je nesigurno i neprirodno lebdjela izmeu tijela i zvona, kao da nije njena. Luster iz hodnika je bacao svjetlo boje mlijeka na mravu, u tamno odijelo obuenu osobu pred vratima. Zdravo Majkl prvi je prozborio Netenijel. Zdravo oe odgovori Majkl tiho, dok mu se glas mijeao sa zvukovima ulice. Majkl je utke pratio oca do dnevnog boravka. Ni Netenijel nije progovarao dok je za sebe i svog gosta spravljao aj. Nasuo je irski viski u dvije ae sa debelim dnom, stavio ih na stoli pored aja a onda je sjeo nasuprot sina. utali su. Majkl je prevrtao au iz ruke u ruku, tako da je viski izgledao kao nadola rijeka koja bijesno udara u obale odnosei sve pred sobom. Znam zato si doao ree Net blagim i pomalo tunim oinskim glasom. Ne razumijem zato si tako tvrdoglav. Zato sve ovo radi? Nude ti lagodan ostatak ivota, novac koji moe... Oni mi nude!? Ja ne vidim njih, Majkl. Vidim tebe i sluam kako pokuava da me kupi u njihovo ime. Osim toga, taj novac je prljav i ne treba... Ali ti ne shvata koliko su moni ti ljudi! Ne moe ih pobijediti! vikao je Majkl udarajui otvorenim dlanom po stolu. Oigledno je da si ti taj koji ne razumije smirujuim glasom ree Netenijel. ta ja to ne razumijem, oe? nervozno i zajedljivo prosikta Majkl. I ja sam neko bio kao ti. Mislio sam da je svijet nastao onog dana kada sam dobio diplomu, mislio sam da sve znam i da mogu sve. Vidi, sine, ja se ne borim protiv tebe i tvojih poslodavaca. Borim se protiv najgorih usuda ljudskih: vremena i zaborava. Deamon Incorporated je samo produena ruka... Ti si obina matora budala odsjee Majkl i urno krenu prema izlaznim vratima.

390

Sudska parnica se otegla kao kolona automobila na prilazu Los Anelesu. Za te dvije godine Majkl i Netenijel su se u hodnicima sreli mnogo puta, ali nisu razmijenili ni rijei. Majkl ga je posmatrao i primijetio kako svakim danom sve tee hoda i kako sa sve veim naporom prikriva bolni gr na licu. Uprkos svemu, grizla ga je savjest to je u ovim munim mjesecima uz njega bio Tigran a ne on. Iako je do samog kraja smatrao da Net nije u pravu, na neki udan nain mu je laknulo kada je sud nenadano presudio u korist njegovog oca. Raspameeni pogledi vrhuke Deamon Incorporated nisu mu dozvolili da estita ocu. Osjeao se slabim, postienim ak. Pritisci na Netenijela nisu prestajali ni nakon presude. Net je iskusio razne druge oblike prinude koji nemaju nikakve veze sa zakonom, pravom ili sudskim sistemom. Odolijevao je napadima i prijetnjama koliko je mogao. Izdrao je i razbijene prozore i iaranu fasadu i prijetea pisma i nemoralne novane ponude. Ali njegovo srce nije izdralo. Umro je u snu, brzo i bezbrino, onako kako umiru oni na koje Gospod gleda blagonaklono i kojima se smiluje u odsutnom asu. Nakon nebrojenih tubi, albi na tekst testamenta, lobiranja u sudu i u Zavodu za kulturno i istorijsko naslijee drave Masausets, kua gospodina Langa je dospjela na aukciju. Glavni ljudi iz Deamon-a su zajedno sa regimentom pravnika zadovoljno trljali dlanove. Bili su zapanjeni kada je anonimni kupac ponudio basnoslovan iznos koji je nekoliko puta premaivao njihov. Menaderi su zakljuili da kua, odnosno zemljite na kojoj se ona nalazi, ni izbliza ne vrijedi toliko. Konano su odluili da zaborave na planiranu investiciju. Kasnije se proulo kako je anonimni kupac zapravo Netov sin. Prialo se ak da su se Majkl i Tigran udruili kako bi otkupili kuu. Ove traarije nikada nisu potvrene. U kuu se niko nije uselio. Nakon nekoliko mjeseci i poto se slegla praina oko cijelog sluaja, u ured Zavoda za kulturno i istorijsko naslijee je stiglo pismo upakovano u oker kovertu, bez adrese poiljaoca. U pismu se navodi kako se kua daje na upotrebu Zavodu, ali uz nekoliko uslova: Kua mora nositi ime Langova kua; vanjski izgled i unutranji raspored prostorija se ne smiju mijenjati; kuu treba prilagoditi tako da sadri biblioteku sa posebnim odjeljcima za starine i arhitekturu u kojem bi svoje mjesto nali i neki manje poznati arhitekti kao to je Aleksandar Tamanian.

391

U GLUVO DOBA NOI

Sofronije: Danile Ivanoviu, ta mislite o krizi u koju je dospio Svijet? Harms: Nisam siguran da sam prava osoba za ovaj razgovor. Znate, ja sam se upokojio jo 1942. Sofronije: Nita za to, gospodine. I mene su ubili 1992. Osim toga, umirali su i prije vas, pa su uspijevali pametovati jo vjekovima kasnije! Platon, Kant... Harms: Doavola s njima! Dakle, (nakalja se da proisti grlo) smatram da je Svijet pokvareni friider. Sofronije: Pokvareni friider? Harms: Da, friider koji se pokvario. Sofronije: Kako to mislite? Harms: Pa, led se topi kad se friider pokvari, namirnice plivaju u vodi i sve u njemu postaje kvarljiva roba. Sofronije: Danile Ivanoviu, moete li ovo promiljanje detaljnije objasniti? Harms: I led na Zemlji se topi, zar ne? Prema tome, sve u tom friideru e uskoro da grca u vodi podsjeam vas na Katrinu, ili na razorni cunami od prije par ljeta. I ve sada sve je kvarljiva roba i kue i aerodromi i ekonomije i moral i vlast i ljudi uopte su kvarljivi. Svijet kakav poznajemo nestaje... Sofronije: Moete li da nam date neki savjet? Harms: Da. Ostavite me na miru! Sofronije: Danile Ivanoviu, zato ste tako nervozni? Harms: I vi biste bili kada bi vas neko uznemiravao u gluvo doba noi sa ovakvim triarijama! Osim toga, ubi me kostobolja. Mora da e promjena vremena... Sofronije: U redu onda. Laku no i dovienja, gospodine Harms. Harms: Zbogom.

392

Sanjin Sorel
*** ui se jezik itati s usana kineskog filozofa na slici iz Hrama jutarnje sunce u magli kamen samljeven u prah intuicija jutarnje noge hodaju pranjavim putevima obzor je more u koje ulazi dan pravo vrijeme za sluanje trave *** tko ne robuje stvarima tko je vidio nevidljivo tko zna tajnu atoma posljednje stvari sue se na vjetru samo sveci ljute krumpir i ive u svom biu kui se vraaju bez prtljage leptir kratko ivi kako se smije ptica njihove tekstove skrivene u grlenim glasovima transkribira vjetar s planine intuicija tko e prije stii zato prolazi vrijeme

393

*** koliko jo kako neto napraviti moe li se to nauiti gdje si bio kada e biti gotovo kako se uvati od svijeta intuicija posjeduje li se praznina u igri imitacije bogovima je mjesto na papiru kakvoa je zadovoljavajua prazan i pun poznat i nepoznat beskrajan i konaan vru hladan star mlad crn bijel antonimije kao i ljudi u krajnostima kineska gramatika je esej o odlaganju Kineski zid pria o inflaciji za velike stvari potrebna je velika smrt inae bi prie o kostima zauzimale itavu Encyclopediu Britannicu *** u nekim pokrajinama istrebljeni su budisti koji nisu vjerovali u kulturu revolucija rat ma s jednom otricom egzotino u njihovim muhama pria je o civilizaciji pokolja smrt e opet priati o banalnim razlozima npr. na Zapadu kako umire zapadnjak eshatologija teologija biologija nedodirljiv moralni stav logika logika logika div spava u ravnodunosti openito snovi san je egzotina Kina teko je ii neopremljen znanjem balast arheologije parafraza jedne pouke u praznini praina nema gdje pasti to je kinesko u Kini to granii s vrtom uglaanih lica openito malih ljudi piskavih glasova uurbanosti smrt svugdje ista

394

*** Flann OBrien Irac u Kini objekt udnje vozi bicikl roman o beskonanoj boli li Mao Ce Tunga poezija o kinoj planini s koliko godina ara nadanja to se moe postii pisanjem poezije za 1 000 000 000 ljudi bezgranina kultura ima li Istok svoj istok i svoj zapad gdje se nalaze tko u njima ivi istok zna biti okrutan upotrebljivost nije nuna ni korisna na trgu nebeskog mira ivi se od baruta izmiljen je prije tisuu godina povijest svijeta je evolucija vatrometa made in China imaju li istonjaci nenaglaeni oblik pomonog glagola biti u jeziku ili je on kia na usnama tigra moda zaspali bambus na tihoj rijeci neto slino bilo to to slii egzotici i koliko dugo traje spavanje bez sna hodanje bez cilja pria bez prie iz sela Yangshaocun gdje u zemlji ijoj zguvanoj zemlji poivaju u miru bojem vrevi i kosti od te iste ije zemlje klize i podvlae se pod prste bjee u pjeane satove *** nakon dugogodinje sue pusta zemlja mrvi se u grude koje grude metaforiki govori kojih grudi Xia Yu Zhou u dolinama rijeka Lu Fen i Yang... zlatna ica zlatna sredina kada je Bog bio bogatstvo Han je ve 400 godina sjedio u svili i bilo mu je svejedno to je obuen u grubo platneno sukno strpljivo oslikavao metalom i vatrom te dao svijetu kompas prije otkria Amerike

395

*** potrebni su komentari pisma bez adrese koja to dua iz sebe gradi svoje saete sjene saete u loginu smrt o kojoj sve i utljivi vrapci na grani znaju sve o sjeni vode na kapcima kap nekako postaje jamac alosti i nije da aneli ne plau oni samo ne pokazuju emocije na vidiku i u posljednjim posmrtnim iitavanjima ivotnih nastavaka sapunice u balonima koje aneli stvaraju kao ukras primjerice duama bez vlasnika vlasnicima bez lica licima bez imena imenima bez smisla primjerice u snijegu na tijelu skrivanju u haljinama duhova ili proljetnim rutinama ruinama sjena zaboravljenih u zemlji ostavljenih na zidu dok ih netko bez sjene ne prisvoji ne poistovjeti se s priom o lastavici ili s neim drugim *** postoje li u Kini aneli umiru li ljube gladuju hodaju kao umjetnici kada svoj osjeaj prema prirodi izraavaju velikim poplavama ute rijeke i bujicama rijei koje odnose ljubav u mulj Hsien hsien lan lan *** rat jedna od ee koritenih rijei igra nema svog igraa jer igra je igra bambus biljka s lakoom raste promjena kako bi sve ostalo konstantno jedinstvo je veza gusjenice i leptira Konfucije stavi pravu stvar na pravo mjesto vrijeme

396

*** trava raste osui se na suncu sloboda dunost potivanje roditelji tradicija srednji put u budunost mo razumljiva sama po sebi zaustaviti milijardu dua na putu u planinu pisat e povijest krvlju kao to e padati koplja letjeti glave kao muhe bezglavo kao skakavci kao sredite u sreditu peina Dunhuanga ami rukopis bez svoga autora bez svoga Boga sredite samo kao nada postoji eshatoloki pasijans o putovanju preko prijevoja nach India *** Nijemac nikada nije saznao znaenje majmuna u Guankou gdje je u povijesti dinastije Tang nach der Welt kanon koan praktine upute o silasku s pozornice znao je neto i uitelj Tripitake iz velikog manastira Tzi-ena nema na karti ucrtane poruke imperatora kakav je moj stil koliko prepoznajem zaboravljena mjesta ni od korova za budistike slikare breskvinog soka na prstima koji pincetom s bradavica upaju krpelje iz ume Vuhsinga nach See

397

*** bez prijedloga u jeziku zamisli misli i slike koje krate dobro raspoloenje gladi izmeu gladi i rata smrt e se vui kao mrtav konj zaboden u ma lipti znoj s njegovih sapi neki bogovi upravo se hrane preteama ubojica mjesto u knjigama uvaju tovatelji uma racionalisti logiari tovatelji jedine istine jedine jedinstvenosti jedina smisla naputanje kue bez uputa o klancima u praini i klaonicama na putu u vlast iz kua vrstih temelja nema bez kua koje se od krova grade predodbe o zatoenim vienjima u silasku u neto straha na petama i vjetar u jedrima sa sobom odnosi krik vrisnut u nekom od padea sauvanih od invazora vie se nitko ne sjea li se tko uloge trenje u povijesti ili proljea na ratove koja od istina zarobljena u prodoru kroz minska polja ili kakvu priu pripovijeda elik sjeanja na ubojitost rijei koji su prije ratnih pobjeda jer svi pobjeuju pogotovo pjesnici oni sve znaju o referencijama svoju poeziju smrt poklanja potanko i potiho poimence i povazdan pljevi pejza od suvinih duhova u vrevima i poruka u bocama jer plutaju morem kojim remorkeri vuku vre mree kojima se hvata mrlja u pismu nach na Nijemac u Kini napokon pojmi uzgajanje due s Levanta

398

*** podno masline kupaju se u ulju kojim stare majke krope ostatke tetiva sraslih s morskim travama koje opkoljuju knjige kao oklopnici ija je poganost jo od davnih dana poznata onih dana kojima je Nijemac bio metafora za mogula i Mongola pred Kineskim zidom nach Deutschland ratovi se ba kao i nekad jo uvijek skupljaju u knjigama mravi nalaze utoite jer jezici o kojima pojma nemaju jer jezici plaze po njima pazei na stilske ukrase noica kojim bjee iz povijesti onima kojima je povijest za dlaku pobjegla ostavi neizreena neispriana nezbivena zbijena prebijena obijena *** Nijemac pred praznim tanjurom uva se glad za obiljem mjerica rie prokuhana u vodi pred praznim tanjurom gleda se pusta zemlja mjerica rie prokuhana u vodi pred praznim tanjurom vrag bdije mjerica rie prokuhana u vodi pastrva se praaka Mao Chang pere tijelo je grijeh smatra se na Zapadu u njegovoj zemlji dar ivot u periodama u praznini kung izmeu neba i zemlje pismo bogova ljudska su lica prekovremena igra s moguim neuspjehom tijelo kao oiglednost koja se mogue moe smatrati izvorom magle

399

*** Chi rou chi shih predoena ljepota bit e ti klasina iza trepavica orijentalnih oiju uitelj hoda trijemom pita ima li u Tibetu ida eda libida i da nastavim kae smrzava li se instinkt mukarca pred enom kae za sto godina utoite e biti zemlja kae do tada u najdubljoj vezi s mladou doputeno je razmetanje dugu bradu za sobom po podu vue pognut kao suncokret uveer savitljiv kao trava nasmije se uitelj postavivi klasinu tao zagonetka uklesanu prstom u stijeni tako da je svemir na trenutak svom teinom praznine pao na njegova plea to to u njegovom hu ivi svoj mir netko hladniji od tvog u suncu sleenog pogleda od njihovih koraka na povrini vode i njenih sranih aritmija u porculanskoj zdjelici i koji od naih ivota ine bien to ti ne zna ne moe nee uhvatiti u trenutku kada se nektar pretvara u med na zacima svakog fenga koji umire na tranoj barki kao onaj koji leti s lastavicom na ramenu u onemoale zemlje koje uz malo praine bivaju na dom a da je to to u njegovom hu ini uvod u nesreu beznaajno kao smrt objeena o konjski rep ali e iako ne zna ne moe nee prepoznati kao otisak na licu mjeseca uenik na to odgovori odgovor je jednostavan odgovor na pitanje je nita dobije tapom po leima kao to vjetar pue iz svih smjerova veli uitelj tako i ti mora jesti i spavati to to jede i spava rjeenje je zagonetke

400

*** rijetko silaze s galerija Mongolima u usta edne trajnije slave u mramoru no na papiru gnjili ria i na viticama ilustracija ptice razvijaju gnijezda kandicama komadi neba donose u knjigu otiske upljikavih kia vrijeme okamina stijene slii suvremenosti sve slii suvremenosti pod otrim okom svemira nema u inicijacijama u glinenim posudama pod optikim dlanom kaosa u blizini dokidanja s nita sa silno omeenim ponitavanjem budui da naslijee u nekom drugom vremenu pod nekim drugim okolnostima nije mjesto u unaprijed uraunatim koliinama prisustva u povijesti unikatni Kitajci koji su rodili Tsou Yena disanjem u vodi produavaju ivot i mimo ishodita bivaju hsien koji ive na Pong-lai utopiji nema mjesta nema besteinske crne arhirupe samo duga no nad vjerovanjima kao most nad divljom rijekom prolaze u opem obliku strujanja grom vjetar radost mekoa uta carska odjea ali to nije dovoljno za brisanje tragova za nedostatak strpljenja sakraliziranih slika ivih kristala na enskom vratu a neposredno i na unim resicama samo kroz okvaenu travu koji su samo izgovor poetka i kraja ljubavi

401

Ranko Risojevi

GOSPODSKA ULICA
Veliki Pisarevi i oev neostvareni san
Kad sluam basistu, ak i baritonistu, ali prije svih dobrog basistu, sjetim se slike iz djetinjstva, jednog od onih sumornih dana poslije atentata, dok je majka bila u kunom pritvoru, ili neposredno poslije toga. Za stolom sjede moj otac i njegov gost, Svetozar, zvao ga je tako ne skraujui mu ime, sjede za stolom i razgovaraju o operama, slovenskom repertoaru koji su obojica voljeli a koji se manje izvodio u Zagrebu gdje je Svetozar imao angaman. Na repertoaru su bili neto malo esi, Prodana nevjesta prvenstveno, toliko mila hrvatskim kompozitorima, u kojoj je Svetozar pjevao ulogu Kecala, onda prekrasna Rusalka, u koju u se i ja kasnije zaljubiti. Ali nije bilo Onjegina, Godunova, Igora i drugih ruskih remek-djela. Bez njih kao da ti nedostaje jedan dio due. Moje oi i ui otvorene su do kraja, upijaju rijei i izraze njihovih lica. Dok govore o muzici vie i nisu meu nama, nego u nekom operskom salonu, operskom raju koji je samo njima dostupan. Kao da priaju o vilinskom svijetu, nestvarnim zemljama i jo nestvarnijim dogaajima, smiju se i namiguju jedan drugome. Razumiju se u pola rijei, ak ni toliko nije potrebno, odmah prepoznaju namjere onog drugog, potpau ga preko stola rukom po ruci: Tako je, tako! Pisarevi se potpuno okrenuo ocu, kad spomene neku ulogu, onda i pone da je pjeva, odjekuje naa kua kao da smo ko zna ko i ko zna gdje. Tu i tamo i otac mu pripomogne, otvorio se i on, pokazuje koliko poznaje svaku operu, svaku ulogu, svaki detalj. Njegove arijice djeluju kao zvjezdice na sveanoj pozornici. To vee u naoj kui bilo je ispunjeno neobinom toplinom. Na gost kao da je na sceni bio to to je i u prirodi, ali i obrnuto, topao glas i toplota u njegovoj dui. Nije se prialo o velikim nacionalnim temama, ali osjealo se da svi pate zbog rata i sudbine Srbije. ta e biti uopte sa Srbima? Niko nije govorio o atentatu, ni o stradanjima, niko nije kukao nad naom zlehudom sudbinom. To vee ivot se doivljavao samo kroz

403

muziku. Kako je to za sve nas bilo osvjeavajue izranjali smo iz vremenske movare i disali punim pluima posmatrajui zauujue sauvan predio. Prvi put sam vidio svog oca kako slua zaneseno nekoga kome i sam govori o svijetu koji mu je bio na srcu. Svijetu to je bio svih tih godina potonuo, povukao se pred svim nedaama koje su ile jedna za drugom. Ali te veeri, koja je slijedila poslije koncerta u Restoranu eljeznike stanice, na kome smo takoe svi bili, otac kao da se vratio u one vedre godine putovanja, rada i napretka. Da je neko to vee od njega zatraio da izae na scenu i pridrui se velikom pjevau, vjerujem da bi on to odmah uinio. Toliko je bio oaran njegovom magijom. Ili samo magijom opere od koje je bio odvojen? Kao i od Bea ija ga je mo drala visoko iznad Gospodske ulice. Da, primijetio sam da je i njegov horski drug akademac, Niko Livnjakovi, poskakivao na stolici kao da e svaki as poletjeti na scenu. To vee podsjetilo me je na slike moje porodice od prije sedam-osam godina. Kao da se ocu vratilo oduevljenje za muziku koje je prenosio na nas, bilo putajui ploe, bilo prepriavajui, po svom obiaju sasvim krto, neku scenu iz opere koju je gledao. Ali to njegovo rkto prianje vrijedilo mi je vie od beskrajnog brbljanja drugih koji su mi u koli zagoravali ivot. Od tog vremena ponio sam potrebu da govorim saeto, rijeju i muzikom, svejedno. Tako mala forma postaje veliko djelo. Taj ovjek zlata vrijedi, govorio je otac sutradan. Nekoliko puta tokom dana, im bismo spomenuli Svetozara, on bi se osmijehnuo kao vedro jutro. Danima ga je dralo to vedro raspoloenje. Ko je taj Svetozar? pitao sam se tog dana, ali i kasnije. Sve dok u Zagrebu nisam doznao o njemu ono to se moglo doznati. Znam da je svoju biografiju pjeva ispriao ocu i majci, ali oni nam o tome nisu govorili. Svetozar Pisarevi, oev Svetozar, bio je Srbin iz Bosanskog amca, koga je kao mladia uo neko i poveo sa sobom u Be da ui muziku. Bilo je takvih ljudi, koji su drugima inili ivotne usluge slijedei samo neko svoje poslanje. Bie da je taj moj neko imao sjajan sluh, da na osnovu glasa koji nije pjevao, ne u tom trenutku, ocijeni da se radi o suvom talentu. uo je mladia tako toplog basa kakav se rijetko susree. On je priajui pjevao. Njegove rijei i reenice imale su svoju harmoniju, svoj ritam, svoju aroliju. Govorio je glasom kakav je potreban da se kazuju ruske bajke.

404

Svetozar je brzo pokazao svoju vrijednost, proao kolovanje i poeo da nastupa. Ipak, naalost, nije mu se Be otvorio. Ono to je ostvario bilo je nekoliko sjajnih uloga u Zagrebu tokom Prvog svjetskog rata, potom u Beogradu, ali je relativno mlad umro. Bavio se i muzikom pedagogijom, radio sa talentovanim mladim pjevaima. Eh, da je takav ranije doao kod nas! ta se zapravo s ocem desilo te veeri? ta je njemu znaio ovaj pjeva koji je iskrsnuo niotkuda i otii e sutra na isti nain na koji se i pojavio? Osim uivanja u muzici i drutvu, bilo je tu jo neto, moda i vanije od svega ovoga. Da li je otac u Svetozarovoj prii vidio svoju priu, onu koja mu je moda izmakla, jer nije bilo ovdje nekoga da uje njegov glas, kad je tome bilo vrijeme, i da ga povede sa sobom. Jo onda, kada je bilo osveenje zastave Jedinstva kada su ovdje bili toliki znalci pjevanja, sposobni da ocijene u trenu domete svakog pjevaa na sceni. Pa poslije, kada je pjevao sa zagrebakim akademcima, niko da ga uje kako bi trebalo. Naalost, nita se nije desilo, on je, eto, postao trgovac, gazda, a Svetozar pjeva. Valjda mu nije bilo sueno da sretne osobu koja otkriva i pomae talente. Da li je neto moda i od njega zavisilo? Majka je bila u pozadini, ja pokraj oca, tu je bio i Vojkan, ali i on nekako nemaran prema tome to je pripovijedao veliki pjeva. Kao da je u njegovoj prii svako sluao svoju priu. Ja nisam sluao priu, sluao sam Pisareviev glas. Da, ovakvo vee nije moglo da proe bez Koste Majkia i njegove ene Marice, koja je sjedila uz moju majku, osjeajui se uz nju kao da je u svojoj roditeljskoj kui, odakle su obje bile izale. U jednom trenutku primijetio sam da se dre za ruke kao djevojice pred strancem. Majka je vjerovatno bila zadovoljna to je otac tako veseo, ali teko da su se njene due doticale njihove prie. Ona je i te veeri bila daleko odatle, tamo gdje je otiao njen brat a moj ujak Branko. Tamo se nije pjevalo, bar ne ove pjesme.

Nema dragog ujaka Branka, a umro je i Koi

Moj ujak Branko, iji se sav ivot sastojao od povremenog rada kod nas, i od izlazaka u kafanu Balkan, gdje je, kao roeni aljivdija, bio rado vien, za svoju sestru, nau majku, bio je velika radost i srea. Oko sebe irio je zarazno veselje, ak i

405

kada je bio sasvim trijezan. Zbog tog svog eretluka nije odlazio u Srpsku itaonicu, gdje se zahtijevao mir, tiina, bogami i itanje, to je njemu najtee padalo. Nije volio knjigu, pa se govorilo da se Vojkan na njega ugledao. Nije bio ni sluhista kao sestri, nikada ga nisam uo da pjeva. Nije mu to ni trebalo. Bio je dobrodoao u drutvu koje je voljelo takve, da ih nasmijava, as na svoj as na tui raun, od ega je ivjela arija. Bar onaj njen dio o kome su se potom ispredale prie i legende. Zbog toga majka i nije bila ba najsrenija. Bilo je dana kada je samo pio i onih drugih kada je bio trijezan. Redovno je obeavao majci da vie nee tako i da e se promijeniti. O enidbi nikada nije razmiljao, niti sam ga bilo kada vidio sa nekom enskom osobom. Jednom mi je rekao: Sluaj, orija, vodiu te kod onih enskih u utu kuu. Time me je samo plaio, pa smo se skupa smijali. Iako je imao odlino pamenje, nije volio kolu. Uopte nije volio nikakvu disciplinu i odgovornost. Mogao je da govori napamet poeziju cijeli bogovetni dan, da ne pogrijei ni u jednom stihu, ali nije joj bio pretjerano sklon. Nisam imao pojma kako je sve to i nauio. Ko mu je itao, ako on sam nije? Znao je njemaki kao i majka, mislim da ga je ona i nauila tom jeziku, ako je bilo potrebe, jer je on mogao svaki jezik da naui na ulici. Jednom je stari Hamidbeg Dini rekao za njega da je roeni terduman. Beg je volio te bistre a neostvarene ljude. Samo Banjaluka daje takve bisere koji zbog akamluka nikada ne bljesnu pravim sjajem, rekao je negdje ocu, to je ovaj zapamtio i esto ponavljao. Zaista, ujak Branko nikada nije postao terduman, kao to nikada nije bio bilo ta odreenije i stalnije, bar ne ono od ega se ivi. Kako to, da onaj koji bi sve mogao na kraju nita ne postane? pitala se majka mislei vjerovatno na ujaka Branka i na Vojkana. Ja sam joj tu ostajao po strani, jer joj se sigurno inilo da niti obeavam niti u ta postati. Sada znam i vidim ono to tada nisam ni znao ni vidio ujak Branko je bio roeni glumac. Mogao je svakoga da imitira, da pogodi govor bilo koga od uglednih graana, pa i samog bega Dinia. On mu je ak bio omiljena figura za oponaanje. Svaku rije koju bi rekao, to je dovodilo do suza veselo drutvo u kafani Balkan, kao da je bio izvadio iz usta osobe koju je imitirao. Begov govor bio je tako mekan, tako umilan, da smo se previjali od smijeha. Posebno je pazio na Srbima mrzak glas h, koji je izmeu njegovih usana izlazio kao daak. Kau da je to jednom uradio i pred samim begom koji se pljeskao

406

po akirama od oduevljenja. Volio je Hamidbeg Dini ujaka Branka. Kada bih sada navodio sve njegove eretluke po kojima je bio poznat, bio bi to podugaak spisak. Jednog dana, negdje pred rat, ujak Branko napustio je grad i na najderaj, da se vie nikada ne vrati u Banjaluku. Mogao je da bira, poput drugih, u Trst, pa u svijet; on je izabrao Beograd, o kojem mu je sestra, moja majka, kao i nama od djetinjstva, ispredala bajke i govorila kao o obeanoj zemlji slobode. O toj slobodi nisu se ba pretrgli nai knjievnici, podrugljivo je rekao jednom prilikom otac, poto je ona to ponavljala toliko esto da mu je napokon zasmetalo. Zaboravili su Biograani, za to malo godina svoje slobode, ta je ropstvo, odgovarala je mirno majka. Pokondirili se, Vaso, kao i ovdje neki. Gledala sam to sa Delfom u pozoritu. To je ve bio mali napad, koji je otac outao, bar tu, pred nama. Branko je neto radio u hotelu Pariz. Vjerovatno na ulazu, moda i livrejisan, da doeka gosta i odnese mu prtljag u sobu. Mogao sam da ga zamislim, kako pozdravlja stranca na njegovom jeziku i prihvata teku torbu, to je mrzio iz dna due. U Banjaluci utjeriva dugova, u Beogradu hamal! Samo to ne! Majka ga je voljela dvostrukom ljubavlju, kao sestra i kao neko zaduen da se o njemu stara. Nije imao ni kueta ni maeta, sam kao crkveni mi, u jednoj sobici djeda Milivoja u koju nikada nije unio nita svoje osim odjee i to one na sebi, to je u Beogradu moglo da bude samo oskudnije. Napokon je otiao na Drinu, da bije one od kojih je pobjegao. Da li ba od njih, ili od sebe, ne zna se. Kada je stigla vijest o smrti, sa ogromnim zakanjenjem, putevima kojima su stizale takve vijesti i zaposjedale Banjaluku, kuu po kuu, ulicu po ulicu, da vie nema Rajka, Marka, Milovana, da nema ni naeg Branka, poginuo kod Loznice u eti Tankosievoj, majka je na tu vijest odsjekla kosu, da oali svoga brata. Sluali smo njen pla, kroz zidove, prolazio je kao vjetar koji se niim ne da zaustaviti. Ridala je kao da je nad njegovim otvorenim grobom. Gdje ti je grob, tugo moja! plakala je majka, sriui samo ove rijei. Tako je i za nas poeo lanac smrti, koje se meusobno ne mogu uporeivati, ali svaka je na svoj nain unosila alost, strah i nemir u kuu.

407

Bio je to izgleda sudbinski put, koji se ne moe izbjei, odnio je i Koia, a vijest o tome donio je gradski inenjer Petar Miljevi, jedini Banjaluanin na posljednjem ispraaju. Prema njegovom kazivanju, stajao je sa strane, u avgustu drhtao kao usred zime, kao to je Koi drhtao u nastupu strane bolesti koja mu je otvarala mozak prema beskraju, stajao i gledao tijelo svog starijeg prijatelja iz vremena Otadbine ono to je bilo ostalo od ovjeka koji je naprosto protutnjao ivotom i uao u priu, koja e brzo prerasti u legendu. Tu priu nosio je sa sobom inenjer Miljevi, esto ni sam ne shvatajui kakvo ga gubitnitvo vezuje sa velikim uzorom. Mlad i pun snage, u vrijeme pokretanja Otadbine, gradio je Strievia kuu, usred Gospodske ulice. Bez iskustva, ponudio je najniu cijenu koju nije mogao da odri, trokovi su rasli a graevina stajala na mjestu, prijetile su tube, moda i zatvor, na kraju ga je izvukla majka prodavi kuu i pokrivi sve dugovi. A ta Strievia kua bila je zaista neto najljepe u Gospodskoj ulici. Zapravo, Miljevi je postao poznat svojom kupolom na njoj, koja krunie ulini ugao, uveseljava ptice, otvara prostor, a nevolja je dopao zato to je bio u redakciji Koieve Otadbine i osuen zajedno sa svojim idolom i njegovim pomonikom Kondiem, umjesto na graevini, bio u zatvoru, odakle vie nita nije mogao da nadgleda. U takvim sluajevima, ovdje sve krene kako ne treba. Ne potuju se rokovi, potroi se dvostruko vie materijala za upola manji posao, na kraju ishod je poznat - propast iz koje te upa ponovo majka. Ali izaavi iz zatvora, mladi inenjer posvetio se svojim kupolama, za tri godine dao dvije najljepe koje e zatvarati Gospodsku i otvarati najduu banjaluku ulicu, Salvatorgase. Da nas nema, govorila je majka svojim drugama na sastanku Zadruge, nas ena, kako bi rekla moja prijateljica Delfa, ovaj svijet bi otiao naopako. Pa vi sada vidite, ko ovdje ta vodi. Zaista, bile su to neobine ene, Mara Deli, Mara Sandalj, Gospava Miljevi, svaka od njih nosila je teret firmi koje su rasle dok su mogle, sada su ekale neka bolja vremena. Ako se rat ikada zavri i ako ponovo bude Boije milosti. Treba se samo Bogu moliti, govorila je majka, on e se na Srbe i smilovati. Nju sam, eto, u ovom nabrajanju izostavio namjerno. Viao sam inenjera Miljevia u kafani Balkan stajao je obino zamiljen uz prozor i gledao prolaznike, ili moda prolaznice, ili moda nita, samo zgrade, kao to je i red da gleda jedan neimar.

408

Znam Herrengasse u Gracu, svaku kuu, napamet. Takvu zamiljam i nau Gospodsku, govorio je Kosti Majkiu a on oduevljeno prenosio nama.

Hora ruit, panjolka kosi

Proteklo vrijeme ne moe se naknadno sagledati ni u krupnim naznakama, kamoli u detaljima koji su potrebni da bismo ga shvatili. Obino kasnije mislimo da smo mogli ovo ili ono, ali kad se samo prisjetimo nekog detalja, vidimo ga u stalnoj stisci, nekoj nedovoljnosti, potrebi da se uradi neto drugo, ili u nepogodi koja odgaa redovne poslove. Rijetko je kada ilo onako kako smo zamislili ili kako bi trebalo. Kao u fugi gdje jedno drugo slijedi, goni i pristie ali u sutini ne moe da ga stigne jer to nije ni predvieno nekim nadugovorom, kako bismo mogli da krstimo Boiju promisao. Niko nikada nije znao kako bi trebalo, ali jedva se neko usuivao da govori o tome. Moda tu i tamo Kosta Majki i Vaso Male, dok je jo bio zdrav. Kasnije ve nije bio za razgovor. Povukao se u dubinu kue, u dubinu samoga sebe, kada bi ga i vidjeli u trpezariji ili radnji, muterije nisu bile sigurne da li je to on ili njegov otac, pokojni Vaso Male. Ta podudarnost imena donosila je podudarnost i izgleda, mada su svi znali da je izmeu njih bio dug vremenski razmak u kome je pokojni osniva firme bio mrtav. Naravno, sve je zavisilo i od onoga to gleda, jer su se stariji sjeali pokojnog Vase koji im je ve tim bio nekako blii. A nama mlaima bili su najblii nai vrnjaci. Imao sam utisak da rastemo zajedno sa Gospodskom ulicom. Rodili smo se kad su kopani temelji njenih najljepih zgrada, ili uvis i u irinu, bogatili se i siromaili, stajali u razvoju, dvoumili se kuda i kako dalje. Uvijek s jednostavnim pitanjem, da li e novo vrijeme vie ruiti nego graditi? Kad se misli na vrijeme, onda su u upotrebi svi usputni pojmovi i asocijacije. Nepogode, zime i ljeta, kao i sam protok vremena, od ujutro do uvee. To vrijeme koje je djeci beskrajno a odraslima nedovoljno da zavre ni sve dnevne potrebne radove. Svakom je vremenu dovoljno njegove muke, govorila je baba Savka, prihvatajui se tkakog stana. Jedva sam razumijevao ta je ona htjela da kae tom izrekom. Kasnije mi se, kao i sve ostalo, samo kazalo, ali je za to trebalo vie godina u

409

kojima su se taloila iskustva o vremenu i vremenu. Koliko se samo godina potroili uludo! Onda je dola panjolka, panska groznica koja je kosila redom. U gradu su umirali i mladi i stari. Kao u vremenima kolere, kada je Simana uspjela ponekog i da spasi, majka je sve svoje umijee primijenila na nae dvorite, gdje je njih troje bolovalo, svako na svoj nain, ali uz opte miljenje da je ba to kod njih ta panska bolest o kojoj se pria kao o nevolji koja ranije nije dolazila, mada bi se moglo rei da je neka groznica. A groznica ima koliko i bolesti. Sipala je u njih toliko iste vode, kao da ih ispira, sve dok im se ta voda ne bi sama vraala na usta. I uspjela je poslije sedam dana borbe, da se jutrom probude zdravi, jer uvijek se tako desi, da kroz buenje bolesnik sazna da li je jo bolestan ili je jedva iv, da se probude bez groznice, napokon gladni. Jela je bilo, bar za njih, kao i za nas. Tih godina majka je u tome jedva pravila razliku. Na njoj je bilo da odredi ko e ta da jede, potovala je potrebe, kao i u samoj Dobrotvornoj zadruzi gdje je nametala takve ideje, to su starije i bogatije odbijale s negodovanjem. Kakve potrebe, kakvi bakrai, govorile su. O emu ti to pria, kumo Milice? Bile su to sve uvaene ene banjalukih trgovaca, koje u kui nisu imale potrebu da kuvaju, radile su to za njih, po ugledu na gospe iz Vijene i Prahe, vjete kuvarice, a posluivale djevojke. Nije hoch bilo da u trpezariju kuvarica unosi mirise kuvanja to su se uvukli u njenu odjeu. Neka rade, govorile su, kako drugaije da preive. Ko ne radi, ta moe da oekuje od ivota? Sve dok i mrvu imamo, govorila je majka, u naeoj avliji ne smije biti gladnih. Dok tebe imamo, dobrotvorko naa, govorili su majci prezdravjeli, ovdje ne moe biti ni bolesnih. Dvadesetak gladnih usta govorilo je iste rijei hvale majci i slave Bogu.

Misa za moju muziku duu

Orkestri u kojim sam svirao tih ratnih godina bili su sastavljani, osim nas trojice gimnazijalaca i povremeno Vojkana, od neobinih ljudi, raznih zanimanja tada ih nisam tako gledao, mada su mi bili daleki. Taj se orkestar proirivao i suavao, do dua, ili dueta, mada je sve to uslovno. Ja sam ih doivljavao kao ivo bie, organizam u kome svaki od nas predstavlja jed-

410

nako vaan organ. Neko e moda rei da je to bio jedan orkestar i bie u pravu. Za mene je najvanije da je u ovom, nazovimo ga gradskom orkestru, bio Vojkan, uz koga mi je bilo lake, zapravo, da njega nije bilo vjerovatno ne bih ni prihvatio da sviram, moda me ne bi ni pozvali, ko zna, plaio sam se od prvog dana da to neu moi, nije mala stvar ni druga violina koju su mi bili namijenili. Kada mi je to bilo najavljeno, pobjegao sam u postelju, pravdajui to prehladom. Nije ona bila tako ozbiljna da bih propustio sviranje, ono najljepe to nam se tih dana i godina dogaalo, ali trebalo mi je opravdanje. Kao kvartet bili smo vjerovatno najbolji. Pored mene i Tomislava Kurtovia, u njemu su jo svirali Soukal i profesor Kalus. Uskakao je uvijek neko nov, u to vrijeme slobodan, dolazio, prosvirao neto, onda odlazio, ko zna zbog ega. Tako je advokat Bajor, koji je svirao violu, moda malo premekano, otiao je od nas, odjednom nezadovoljan svim i svaim, prvo mjestom gdje vjebamo, govorei stalno da je u sobi hladno i zato se ne loi, mada je bio oktobar i nije bilo pretjerano hladno, onda zato sada Dvorak, kada je uobiajeno da ovakvi kvarteti sviraju Hajdna; svaki put nalazio je neto novo, jednako loe, to je pritiskalo probu kao da nita vanije nema, kao da smo mi tu prvenstveno to da rijeimo, da bi se poslije nekog vremena ubio jer je njegovo nezadovoljstvo dolo do posljednje take, u kojoj vie nita svijetlo nije vidio. Glave mu je doao roeni sin, kojim je naroito bio nezadovoljan, ali i sve ostalo. Iz njega je nezadovoljstvo kao lava kuljalo napolje i presipalo na okolinu. Sreom, na vrijeme je otiao od nas. esto smo bili kod profesora Kalusa, manje kod Soukala, koji je izbjegavao kuno muziciranje, usmjeravajui nas uvijek prema svojoj koli. Ali i on je esto svirao za svoju duu, obuzet toplinom atmosfere koju smo stvarali oko orkestra. Bez muzike nije mogao da zamisli ivot sudskog pristava. Tokom rata, u dom Kalusovih dolazio je neobian svijet koji je kod mene podgrijavao uroenu enju za putovanjem i daljinama. Neki Rus, oslovljavali su ga sa Serjoa Aleksijevi, o kome niko od nas nita nije znao, dolazio je redovno nedjeljom poslije podne na aj. Govorilo se da je on vojni zarobljenik, koji vjerovatno neto radi u garnizonu, ta li. On bi ponekad sluao nae muziciranje, ali sam u tome nije uestvovao. Onda, jednog dana, potpuno neoekivano, Soukal je sjeo za

411

klavir a Rus priao kao da ide na gubilite. Otpjevao je dvije pjesme ajkovskog, na Pukinove stihove, koliko se sjeam, takvim potresnim basom da smo ostali preneraeni. Boe pomozi, rekao je neko od nas, s ruskim basovima pokupljenim na ulici ni Pisarevi se ne moe mjeriti. ime se taj ovjek bavio tamo u svojoj Rusiji? Odakle je rodom? ta e s njim biti? Ali vrijeme Rusa tek je dolazilo. Naalost, ne onakvo kako je zamiljala i prieljkivala moja majka. Postajao sam svjestan da u svijetu ima vie pitanja nego odgovora. Za mene, jedini odgovor bilo je nae muziciranje. Tada sam sva teka pitanja potiskivao u pozadinu, oturao od sebe, do neprepoznatljivosti. Valjda ih nisam bio ni svjestan. Tu sam bio spreman na sve mogue kompromise, sa drugovima, sa profesorima, sa vjerama i pogledima na svijet i ivot. Bez muzike sam se osjeao potpuno nepotreban. Danas vidim neobinost ratnih godina, naroito 1916. u kojoj je sve bilo i mogue i nemogue, da e rat uskoro biti gotov, da e potrajati, da su Srbi poraeni i da se vie nee ni oporaviti, da Srbija vie nee postojati kao drava, da e uskoro svijet slomiti centralne sile. Ja sam bio mimo svega toga. Sluao sam prie o ratu, u kui i okolo, ali sam iao samo tragom muzike, privuen njenim zovom. Kao da se sviranjem sve rjeava, sve protivnosti izmiruju, naprosto svijet ini ljepi i snoljiviji. U naem orkestru, koji sam nazvao gradskim, mada on to zvanino nije bio, takvo neto nije ni postojalo, bilo je vie katolika nego pravoslavaca, tako da se poziv za sviranje u crkvi na katoliki Uskrs smatrao sasvim normalnim. Spremali smo se ozbiljno, nekoliko proba u crkvi uz orgulje pribliilo mi je svijet do tada potpuno stran. Znao sam da postoje ta djela, ali ih nikada nisam sluao. Sada sam bio u njima, s njima, da ona progovore kroz moju violinu i da ja progovorim kroz taj zvuk. Osjeao sam ljepotu mise, naroito kada bi se ukljuio advokat Bajor, koji je tada nastupio samo kao pjeva. Tada je jo bio predan muzici. Njegov bas zvonio je crkvom kao poziv na istinsko uskrsnue. Ja sam ga osjeao samo kroz muziku. Valjda zato i postoje ovakva djela, mislio sam. Misa je bila prekrasna, crkva puna, estitke je primao Soukal. Znam gdje si bio i s kim si svirao, rekla je majka. Ne protivim se, idi kud hoe. Samo, razmisli o tome. ao mi je to te nisam uo, rekao mi je otac. Priaj mi ko je sve bio i kako je to izgledalo?

412

Pokraj pei, nas smo dvojica kao zavjerenici razgovarali o misi u tuoj crkvi i o muzici koju ni on ni ja nismo doivljavali kao tuu, nego najdublje kao nau. Pogledao sam prema vratima oekujui majku da se vrati, ali ona te veeri nije imala namjeru da uestvuje u naem razgovoru.

Stan profesora Kalusa Jarmila, Vlasta i mi momci

Volio sam stan profesora Kalusa. Ve ta privilegija da mogu, ne kao uenik nego kao muziar, u njemu biti dio njegovog malog kunog orkestra, inila me je u mojim oima, po prvi put, posebnim. Osokoljen nekom nejasnom sigurnou koja je proizilazila iz vrijednosti koju je zapazio profesor Kalus, gledao sam na svoje drugove na nov nain. Da pozove aka sedmog razreda nije bila mala ast. Za nas i malu Banjaluku, svi ondanji profesori bili su izuzetno, da ne kaem pretjerano obrazovani. to se nas tie, mogli su da nam predaju bilo koji predmet, to znai svaki, jasno, jer smo mi bili apsolutne neznalice. Ali Kalus je bio na svoj nain poseban blagost, uviavnost i muzika izdvajali su ga od drugih. Izgledalo je kao da i nije dio sistema. inilo mi se da Kalus zna sve evropske jezike kojih mogu da se sjetim. O emu god bi se poveo razgovor, on je djelovao toliko superiorno da su odjednom svi prestajali da uestvuju i zadivljeni putali profesora da pria. Kao istoriar i geograf, govorio je tako ubjedljivo da se njegovim sluaocima, naroito acima, inilo da je i sam bio u svim tim bitkama, od Troje do Vaterloa. Proputovao je Evropu, poput bedekera mogao da opie bilo koji veliki grad, ukljuujui u to i detalje o smjetaju i hrani. Ali on bi brzo zautao, nije bio ljubitelj monologa, naprotiv, volio je da puta druge i da ih slua, nikada nikoga ne ispravljajui. Hajte, molim vas, znao je da kae, to je profesorska bolest, da na svakom mjestu njihova mora biti posljednja. Nismo mi ni vladari ni pape. Profesorovo je da zna i da slua druge a ne samoga sebe. Nekad nam je i prigovarao, vie kao da se jada nego da ocjenjuje: Vi sve nas vidite kao iste, na isti nain, kao da i nismo ljudi nego straila koja je Be napravio. Ba kako nas je va Koi opisao prokleti kuferai koji ni jezik srpski ne znaju.

413

Tako su vam i svi esi isti Pemci. A vidite, ja u stvari nisam eh, nego Moravac, iz June Moravske, iz mjestaca Uhersko Hradite. A moja supruga, tu se uvijek osmijehne i kao da je za katedrom pokae, ako bi se tu zadesila, to se obino deavalo, na nju gudalom, ona je grofica, moliu lijepo, grofica od Turna i Taksisa. Da vam sada ne priam kako je mene ta srea snala da budem mu takve dame. Smijeh je odmah prekrio prigovor, prihvatali smo se gudala. Na redu je bio prekrasan Dvorakov Ameriki kvartet. Svirajui ga, pogledali smo na groficu kao da je nae muziciranje njoj posveeno. Vjerovatno je i bilo. Zato bi nas inae profesor i primao u svoju kuu? Grofica Hedviga od Turna i Taksisa bila je punaka ena, sjajnih malih oiju koje su sve vidjele i sve upijale. Jedva da je ponekad neto rekla, na nekom od jezika na kojima se sporazumijevala sa suprugom. On joj je bio drugi mu, ona njemu druga ena. Niko nije znao da li je grofica imala djece iz prvog braka, kao to se nije znalo nita intimno iz te kue. Moda je samo jedna osoba mogla znati vie, druga banjaluka grofica, Marijana fon Degracija, udata del Mestri, s kojom je Hedviga redovno pila aj ispred hotela Bosna gdje bi im se ponekad pridruila jo jedna tajanstvena gospa iz italijanskih krajeva, poluplemenita Marija Paskolo. Obuene u nestvarno bijele haljine, u bijeloj od prua pletenoj vrtnoj garnituri, mogle su da budu hotelski amblem prolaznici su zastajali s one strane Kaisergasse da vide ono to se moe vidjeti samo tamo negdje u velikim gradovima. Poneko se pitao da li je ovo Boija milost ili Boije prokletstvo, da se gleda ovako neto nestvarno a da to nije sveta slika. Iako sam bio premlad da se divim groficama, oko njih je mnogota bilo za mene zanimljivo, tajanstveno i izazovno. Tako se pria sloi da pokae svoj prednji dio, kao bilo koji zamiljeni prostor, ali mi zavirujemo ta je iza, u dubini prie, ak i iza nje, gdje obino neko strpljivo eka da doe na red. Kao u malom amaterskom teatru s papirnim kulisama. S njima je neko vrijeme ivjela djevojka neobinog imena -Jarmila, u koju smo svi mi mladi muziari bili zaljubljeni. Ja sam to ime izgovarao kao da je sastavljeno iz dvije rijei Jar-mila, od ega me je obuzimala toplota u butinama, a ui bi mi se zapalile. U mojim matarijama on je bila ar-mila, ar-ptica. Nestvarno stvorenje, koje se pojavljivalo iz neke sobe, tako tiho da nismo mogli ni da primijetimo trenutak kada ue, samo

414

bismo je otkrili gdje sjedi u oku i napregnuto nas gleda i slua. Nismo mogli da joj priemo, jer nije izlazila iz kue, nismo mogli poslije sviranja bar na trenutak da joj kaemo neto, jer bi nestala prije kraja, kao da je dobro znala ne samo partituru djela koje smo provjebavali, nego i na ritam, ak i koliko e nas puta vraati profesor ili sudski pristav, koji je bio iznad svih po znanju i energiji, neumoran u repeticijama, da smo sklapali oi, u mraku ve, pa bi profesor, da razbije monotoniju znao da me pita, jer sam bio u dubini, suprotno prozoru, da li ita vidim. Nisam mogao da mu odgovorim, gledao sam Jarmilu i sve vidio, mada sam same note jedva nazirao. Bjeale su od mene kao da su bile mravi. Oi su mi suzile da li od napora ili neeg treeg. Ne videi dobro, bolje sam razvijao memoriju. U tom sutonu, stan profesora Kalusa izgledao je kao mjesto gdje bismo svi htjeli da ostanemo. Oko nas irio se spokoj, potpomognut mirisima iz kuhinje, ko zna kakvih slatkia koje je tamo pripremala Julija, Italijanka navodno, stara djevojka, njihova kuvarica i uopte domaica. Kada bismo due ostali, donosila nam je aj i biskvit, inilo mi se da mi je to najljepi trenutak dana. Ali Jarmila je tu ve izlazila, nestajala, kao da i nije nekoliko trenutaka ranije sjedila na tom mjestu. Jednog dana nije se pojavila. Svi smo bili smeteni, grijeili smo u obinim stvarima, Soukal se ljutio, profesor Kalus je utao i samo klimao glavom. Na kraju, kada se vie nije moglo nastaviti, rekao je gotovo oinski: Hajte, molim vas, kui. Sve e to samo od sebe proi. Tako je i bilo, samo to je jednu osobu zamijenila druga, umjesto Jarmile, kako ju je zvala Marica, drugi joj se nisu ni obraali, u nae srca ula je Vlasta Soukal, kerka ve navedenog sudskog pristava, kasnijeg sekretara suda, Josipa Soukala, naeg uitelja, efa orkestra, sviraa ela. Plavooka, brza kao zaigrana maka, znala je uvijek prva ta otac od nas trai, mada njenu svirku nisam nikada mogao da ocijenim. Mislim da sam joj dodavao kvalitet koji nije imala, ega sam tek kasnije postao svjestan. Dok sam u sluaju nae zaljubljenosti u Jarmilu, primjeivao sve znake tog odnosa kod Velimira i Vojkana, sada mi se inilo da sam samo ja bio svjestan njenog prisustva. Njih dvojica, pa i Joa Latal i Ivica Kurtovi, smatrali su je naprosto drugaricom, to je u najmanju ruku bilo neobino za to vrijeme. Drugarica nismo imali. Djevojke su bile poseban svijet, nisu s nama ile ni u iste razrede, ne moe da zove drugaricom nekoga s kim se ne drui. Vlasta Soukal bila je prva

415

djevojka s kojom smo se koliko-toliko druili. Uvijek i samo u prisustvu njenog oca. Primjeivala je Vlasta moje poglede koji su bili vie od obine ljubaznosti, ak i radoznalosti, ali je putala da to traje i zavri se samo od sebe. Onda, jednog dana, ili, to je bolje, jer je tanije, jedne veeri, kad smo neoekivano ostali sasvim sami u sobi gdje je jo lebdjela muzika, neizbjeni Dvorak, ko bi drugi mogao toliko da nas zblii, uhvatila me za ruke i pogledala u oi. Osjeao sam se potpuno pometeno, izgubljeno, oekivao sam da neko ue u sobu i da me izbavi iz ove nevolje. Bar Vojkan da doe po mene da bismo skupa ili kui. Tih nekoliko trenutaka, meni su izgledali predugi. ta sad? Napokon je Vlasta proaptala, toliko tiho da na kraju nisam bio siguran da je uopte neto rekla. Osjeao sam potrebu da svoje uvo naslonim na njene usne. Mili moj ore, da si malo stariji, pa i malo ljepi, mogla bih da se udam za tebe. Prela bih na pravoslavlje, vjera mi ba mnogo ne znai, i ostala ovdje u ovom mom gradu. Ovako, ne znam ta u sa sobom? Ipak u se udati, ako elim da ostanem, jer elim. to da odlazim? Gdje god da odem biu stranac, tamo u oevoj otadbini. Nemoj biti tuan i nemoj se ljutiti, samo ti idi svojim putem. Od svih ovdje, ti e jedini biti muziar. Umjesto tuge i potitenosti, njene su rijei u moju duu donijele neku zapanjujuu vedrinu, kao kad se izmiri s neim to te je do tada titalo a izgledalo sasvim nestvarno, sve sam prihvatio, i svoje novo mjesto i monu muziku kojoj vrijedi sluiti da bi te ona od svega branila. Kako su samo nejasna razgranienja gospodarenja i sluenja. Onda je doao zavrni udarac, koji je krunisao njenu kratku ispovijest. Ve sam bio krenuo da iz sobe, kad me ona uhvati za rame. Od tog dodira pretrnuo sam sve do nonih palaca. Ali ono to mi je rekla donijelo je nov osjeaj, sasvim nov i neoekivan. Vidi, ore, meni se svia tvoj brat, ali od njega u ivotu nita nee biti. Svi tako kau, i ja se s tim slaem. A teta, nas dvoje bismo bili odlian par. Ne ti i ja, nego tvoj brat i ja. (Iz romana Gospodska ulica, koji uskoro izlazi u izdanju Matice srpske, Novi Sad.)

416

Danica Vukievi

POSLEPODNE JEDNE FAUNICE

Odnekud, znam, kada nekud putuje, obavezno u tani ima takozvane kisele bombone, tzv. mentol bombone, ili, ponekad, lenik karamele, takoe mogue i negro, negro, negro. Taj gest, prekrtene ruke na stomaku, drevni poloaj ene koja je rodila dete, gajila ga, koja je mesila hleb, tucala slaicu, bukala buter. Drema s rukama na stomaku. Bombonu sisa. Sanja dok joj senke drvea tekui prelaze preko lica kao da ga miluju, udaraju, briu, oivljavaju... Sanja svekrvu koja joj neto govori. Iako svekrva pria dugo, dugo, ona je (jer je san) ne uje. Svekrva sve vie pria, lice joj je bordo. ta li pokuava da kae? Sada je budna. Ne sea se da li je svekrvu sahranila. Mua je sahranila. Vie ne zna ko je iv ko je mrtav. Koliko dece je rodila? Da li su svi ivi? ake je skrstila. Gleda poznate pejzae. Vreme iba preko dolova-bregova, jae po linijama horizonta, velika polja imaju svako svoje drvo. Samo drvo. Na njive dolaze ljudi. Pogrbljeni bitu zemlju. Veliku majmunicu. Vraam se, sine. Ponavlja. ak nije sigurna da li ima sina.

417

Majko, dolazim, misli na svoju majku, na njene sivosmee oi, ive nelepe, ali ive. Majko, kupila sam ti haljinu. Nije trebalo. Prolaze pored majdana, kamenoloma, pored ugljenokopa, pored kukuruzita, breze zvone uz ogradu, mali grad, semafor se krivi, ovde je trebalo da doem. Tamo, tamo da putujem. Samo sedi u fotelji. Sto je nizak. Okolo su fotografije... Nije prola kolu hedonizma, opakih pedeseto-ezdesetogodinjakinja koje su na mala vrata izale iz ropstva i postale zrele ene iz enskih asopisa-revija, zrele-ene-koje-znaju-ta-hoe. Sedele smo u njenoj sobi-salonu, sreivala sam rukopis On the roof, mama je itala roman o turskoj princezi. Povremeno je padala u dreme, as spustivi glavu kao uvela lala, as je zabacivi, kao nasmeeni suncokret, s otvorenim ustima. Bilo je neopisivo prijatno, sunce je ulazilo kroz terasu, pravei zavoj, s naklonom. Tamo je reka, golubovi, deca, lopta udara u ianu ogradu. Mu me je isterao iz kue: Idi, dolazi mi prijatelj iz Amerike. Spakovala sam prevod u kesu i dola u slatku ljubav s majkom. Razmenile smo samo nekoliko kratkih reenica: ta ti treba? Nita, irim haljinu. I ja svako vee luftiram stvari, navika iz detinjstva.

KARVEROVA BEBA
Ovo je izazov. I unapred se izvinjavam, dragi itaoe, neu biti na visini zadatka, to je mogao samo ehov, ti peenjezi, te nae... ali krenimo. Beba je roena, i nije runa, to je osnovna distinkcija, ova beba nije runa, i nije u njoj toliko stvar, mada... Kako sam ih upoznala, bebine roditelje? Artu i ubaka, mnogo su oseajniji i ljupkiji od njih... To je par, u ovom trenutku nisu u braku, dolaze da se upoznamo, imaju, on oko etrdeset godina ona je mlaa petest godina. Dolaze na ruak kod NAS, i mi smo par, s etvorogodinjim detetom, u iznajmljenom stanu nepopravljivo prljavom (od beskrajnih smenjivanja nevlasnika dok je vlasnik prikupljao skupe kirije ne istei izvor svojih nezasluenih prihoda). Mi smo jedna pomalo nekonvencionalna organizacija, ja starija gospoa, leena alkoholiarka (Doan Vudvord u Sablasnim nevenima, lafrok je moj amblem), dete, plod rasula i dramatine ljubavi, partner, mlai jupi-jupi s nekoliko uobiajenih, tranzicionih, mukih poroka, kome sam ja iz tajanstvenih razloga potrebna, toliko o nama, itaoe. Dan je

418

vreo, vreo, spremili smo vie zapaljivih jela plus sladoled... Oni ne dolaze, mnogo kasne a oni nisu tip ljudi koji uopte kasni, kako kanjenje narasta, moj M. (ako ona ima M., mogu i ja) poinje da histerie, jer mukarac je njegov bliski roak, a ena je budua mlada, ovo je usmeni poziv pre ukraene pozivnice za venanje, i optuuje me za njihovo kanjenje... S obzirom da to za M. nije neobino (sklon je najneverovatnijim optubama), ja neto naroito ne obraam panju, ipak mic po mic dolazi do ozbiljne svae, koja je koliko teka toliko i bespredmetna, s preteim balonom histerije koji samo to nije pukao iznad naih glava... Postaje mi neprijatno... ipak, GOSTI se javljaju, ne mogu da nas nau, iz razgovora povezujem da im je M. dao pogrenu adresu (svima je davao pogrean broj ak i ako bi uspeo da d taan naziv ulice, umesto 49, uporno 149)... dan je vreo, vreo, a oni ne dolaze ni kolima niti taksijem. Stigli su, u svojim arobnim odelcima, stoiki su podneli neprijatnost lutanja po periferiji grada, ne kukaju ne ale se, zajapureni su ali ne komentariu vrelinu dana niti nesporazum... stidljivo predaju flau pia (kasnije se ispostavlja da je to loa votka u plastinoj flai i jo nekoliko plastinih predmeta). M. se smirio, sada od mene oekuje mnogo, da budem nasmejana dobra domaica izmuenim putnicima (koji se ne ale)... Poklanjamo im panju, razvijamo gostoprimstvo kao Toru, i itamo skladno... Posle kratkog uvoda-osveenja, prava uvertira poinje... i ruak... i razgovor. O ljubavi, porodici, predstojeem braku i planiranom venanju, medenom mesecu, detetu koje ele, poslovima, oni su oboje neobinih profesija... Mladenka (budua mlada) potencira MI, govori mi, MI ne pijemo kafu, mi ne jedemo ovo-ili-ono, mi emo... zar ne? Zatim bi se upiljila u budueg mua (enika), s razrogaenim oima i s irokim potpuno izvetaenim osmehom a zar ne visi i kaplje po nama... zbunjeni odgovor-potvrda stie od M. roaka kao da crvenog lica posle snanog amara... zbunjeni bezglasni arm predmeta koji gori. Njen dugotrajan irok zaleen osmeh ne krije nekakvu podlu neiskrenost, izvetaenost potie od nestvarnosti linosnog koncepta... U vezi s osmehom je i modni stil, odevena je u takozvani komplet, IVENI, pantalone i tunika od istog izumrlog materijala, nekakve tkanine koja moda jo od 1967. ne postoji... Moda e italac pomisliti kako se u telesnom opisu olako prelazi oi, osmeh. Te oi su tamne i nisu nelepe, uokvirene su crnim krejonom, obeleene zapravo, kao nacrtane na beloj podlozi i

419

ekaju svoj red, da ponu da vrite, posle usta, uiju ili nosa. Lice je bledo i glatko, malkice prerano oputeno, kao i itavo telo... M. roak (enik) je Sloven, nepliva, rumen i plavokos, irokog lica s uskim velikim nosem, odgovara samo na pitanja dok ih sam ne postavlja ili izuzetno, govori odseno mada u priguenom registru neznatno unjkajui, injenicama ivota pristupa kao injenicama ivota. Na neki nestvaran nain, svemu prilazi nauno, popularno-nauno, za izvrenje radnji potrebno je da ima nareenje i nekakve smernice u formi kakvog-takvog poznavanja kako bi metodoloki pristupio. Njegove pak oi su svetloplave, sa siunim zrncima zenica koje se ne ire ni pod kakvim okolnostima, one gledaju bez treptanja... Oh kako su ubaka i Artu neodoljivi... Roakovo odelo-telo govori ovo: kai je stegnut visoko iznad upljeg stomaka, bestelesan je, kao monah, taj visoko postavljen kai podsea na filmske glumce iz 1940-ih, 1950-ih godina, kada se govorilo brzo a kretalo iz ramena, i svi su puili kao sumanuti. Podrazumeva se, nai gosti nisu puili, ne seam se da su pili alkohol, jer oni su kao deca prekasno putena napolje, iz kue u kojoj su davno emotivno oslepeli. Oni koji nikada nisu bili mladi, smrznutih ula, jedva i nedovoljno nauivi renik telesnih i facijalnih konvencija, zarobljeni u telima i mislima nepoznatog-nepriznatog-paralelnog-ko-zna-kakvogivota, bez psovki, slenga, fraza, optih mesta ljupkosti, kao dve zarale ili sleene lutke modne kolekcije Kluz, u izlogu modne kue Kluz nekog u prolost zavejanog grada, stare drave, SFRJot u kojoj su stigli da budu deca. A sada su odrasli, polno zreli. Ako su opta mesta neto kao mitovi koje delimo, onda su oni nevini ljudi bez socijalnih maski, uljudni utogljeno i komino, a opevana ljudskost kao mesto mitskog, u njima ne prebiva... Neto kasnije, par koji prati sa mnom, itaoe, venao se, i na njihovom venanju besmo (bejasmo), M., detence i ja. Pred svadbu, tajno sam se iznova odala piu zbog sumnje da sam u drugom stanju, sreom moj M. nita nije primeivao (on nita ne primeuje i niega se ne sea, lako zaplae i hoe da optui, jer mnogo radi, odan je bankarski slubenik, vrlo, vrlo brian). O sveanosti posle ceremonije rei u malo, ali nadam se da e i to biti dovoljno: sve je bilo kako ne treba, mladenci su bili potpuno izbezumljeni, nisu se micali sedei jedno kraj drugog u dubokom katatoninom stuporu tokom fatalne ive

420

muzike (peva je pevao u majici kratkih rukava, s cigaretom u zubima, ali ne rokenrol, ve najglasniju muziku atri i kafanskih prostranstava du svesrpskih magistrala)... Nisu se micali ukrueni-utirkani Ivica i Marica, iza velikog cvetnog aranmana, iza (vetiine) torte, tako daleki... Gosti podeljeni na dve kategorije bili su i fiziki odeljeni, s jedne strane, mladini, s druge, enikovi, na sredini, sredina, praznina za igru (kolo), dok muzika je fatalno tretala... zato... o zato. Moj M. bio je setan s dim-vlanim oima, pokuavala sam da pijem to hladnokrvnije, to jest, da popijem to vie za to manje vremena kako bih umanjila oseanje traenja vremena to se nalazim u vrtlogu mesa tue rodbine, stranih antipatinih lica (mnoga su poput lica M. roaka bila purpurna, ali samo od ruba donje eljusti prema jagodici, poseban tip crvenila) i u vlasti neprijatnog dreavog glasa kafanskog pevaa u majici, s cigaretom u zubima. Kafana je bila drevna komunistika kafana i jedino to je bilo ekskluzivno u estetskom smislu, ti, itaoe zna o emu govorim, jer takvih kafana, ve sada, vie nema. To je dakle polumasna kafana, s pokretnim leptir-salun-vratima iza kojih je velika aava kuhinja, pod kao u javnom kupatilu-klanici, klizav i hladan, nad njim u formi nevidljive magle drevni miris menze, dah oveka koji izlazi iz peine i gleda izlazak sunca (slobode)... a iza njega mekolji se pramaterija prakomunizma... stolnjaci karo, zidovi prazni ukraeni bojama dua mrtvih muva, prainom i isparenjima, nevini, neokreeni. Beba je spavala u krevecu u sobici a iznad nje visio je u tekom ramu (ta ako padne, pae na bebinu glavu) paradni portret dede (s majine strane) kako sedi u dubokoj izrezbarenoj stolici, tako velikoj da je u njoj sedeo pretenciozni patuljak. Kasnije kada se beba probudila ve je bila u naruju babe (s majine strane), potom ju je baba presvlaila pa hranila, dok su roditelji stajali rasporeeni krajnje neobino, majka, blizu, posmatrajui svoju majku i svoju bebu, kao da navija, otac, malo dalje, u pokretu zaleenom blizu sobe (odlazi-dolazi), i deda (onaj s paradnog portreta iznad kreveca) daleko dijagonalno daleko, zblanut, zbunjen, rasejano tuan. Kasnije ovaj prizor pretvara se u psiholoki goblen, i otkriva se udovinost, niko sem babe (ni roditelji ni deda) ne dodiruje bebu. Uostalom, beba i lii na babu (i svog biolokog oca). Majka se detetu obraa usplahireno, teatralno i s vikom rei (MI te volimo, ti ima plave oi, kao da navija, navijena, kao da je usplahirena kominica u poseti i laska slubeno), prilazei kao maka slanini... dok se neko drugi sla-

421

dio materinstvom. Isprva, itaoe, nisam verovala da vidim to to vidim (kao, opet postajem slubeniki netolerantna, bataliu pie, ini me netolerantnom, zato je baba presvlai, zato je baba kupa, zato majka to posmatra...). Beba usred ludosti. Uzela sam je u naruje i osetila olakanje, elela sam da odagnam geometriju koja se ispisivala kretanjem ovih stvorenja oko nje... elela sam da je osetim, da znam da je iva, i bilo nam je lepo, ptiici i meni, iznad ije nedovrene glave visi ma portreta nikome potrebne osobe iji tuni pogled baulja iza poslanstava, konzulata i kristalnih predmeta u viku svetla... elela sam da je odnesem daleko od majinog kretavog vie urlika lica nego glasa, jer taj glas nije se probio iz kouljice prvog roenja. Daleko od plavookog oca Slovena neplivaa koji joj se obraao kao na alteru ne trepui... daleko od bake koja je dokuivi Plavi zec... Moje detence i ja zapevale smo uspavanku bebi osuenoj na propast usred izobilja, tamo gde deda-vana-linost okaen je na zid, a novac kulja iz svih otvora, a baka Plavi zec sreuje sve... a ubaka i Artu ljupkiji i oseajniji su od mame i tate... Kako da ne pijem?

DA LI ZNA DA TE VOLIM?
(Upoznali smo glupu enu. Imala je velike sise i ivela je u predgrau u velikoj kui, imala je glupu erku. Hvalila se svojom dobrom krvnom slikom. Pitala sam je mogu li da uberem neku jesenju ruu iz njenog vrta, rekla je oklevajui Daaa, ubrala sam tri, manje nije moglo. Njen glas takorei nevidljiv, odbijao se o mozak koji ne moe da preuzme tu frekvenciju na kojoj glupost huji. Dok sam brala-kidala, gledala me je, tuporno kao da se premilja o meni, ta da zakljui, kako da me osudi na sudu gluposti) Prolazei iz jednog u drugo predgrae, sa zla na gore, vidim iza sklepanih taraba mrave glave krvavocrvenih rua, kao davljenice, pomislih, njihove glave kako se njiu, vire na vratiima, zarobljene u tim runim dvoritima, njihova lepota skrivena je, propinju se da ih neko vidi (neko kao ja), i kao da dovikuju videvi u meni mornara: Hoe li da se zabavimo, mornaru... a ja s lae ugostiteljskog objekta ponirem: glavice, vetar, ukrtanje struja Bila sam zapanjena, i kao sirota Ingrid Bergman, kojoj smetaju ludilo, imala sam tu dilemu koja vai za hitlerovska doba sva: ko je ovde lud, pa zar svi oni pa zar samo ja... ... Svirali su

422

prvo Janaeka, on je zvuao kao deko naspram Malera, a Maler, vrteo je raspoloenja igara prirode, prvo milina i mir, osea miris i blagost tog pejzaa (ili: miris i blagost malina), mentalnog pejzaa (misli malinove boje), jer nema te stvari koju muzika ne moe da predstavi, pa onda gromovi, inele, timpani, oluja, opaki duvai, slone slone violine koje mogu da sastruu membranu koja deli sve-te-svetove (znam, znam ima ih ima ih) i svi se kreu iako urasli, kao zapaljena uma koja svira, kao ostrvo koje je zahvatila oluja i palme izleu kao ampanj-pampuri iz rodnog tla i vri, Holanani obasjani samosveu, svetlih gustih kosa (a onda nad tim Kuci, koji im je presudio), svetlih bistrih oiju, raspoloeni za smeh i razdraganost (videla sam na pauzi etiri mukarca kako se smeju, u blistavobelim kouljama, u frakovima, kvalitetno sve, i kalju po propisu u svoje rame, bato, i smeju se, oni ne strepe kao ja da e ih jo jednom neko poniziti, uskratiti im kontinuitet sekirom: e sad ti idi, skloni se s tezge, prodavati agrume nee vie, nepodobna si, jo od dede i tetke) i bili su oputeni i videlo se da im treba puno da pokau ta u njima ne valja ako uopte neto ne valja, moda su oni ljudi koji samo sviraju s radou, i smeju se jer su sreni... I naspram njih koji gore u muzici, nesamoubilaki, bili su ljudi koji su gledali u plamen i pravili se vani, odsjaj ih je uzoholio, i TO me je zapanjilo, videla sam kako su nadmeni, kako su VANI, kovitlali su se spotovi-reklame, prezentacije njihovih reprezentativnih socijalnih maski: ovaj sedi za svojim laptopom i radi sve te preporuljive radnje i opasno mu je dobro, klizi kroz c-e-o svet, i razume sve to mu se otvorilo kroz vodenokosmike kanale, zakucava u laptop, on i ortaci s posla, isto ali ipak malomanjepametni od njega, oni su partizani to prte prema pelama Dedinja, oni su u sebi sa sobom ispunjeni sobom u sobi, ta duboka plitkoumna radost; ne stiskati ga, iz ovoga nema ta da se iscedi... ili: ova: iako stara i runa jer rodila se stara i runa i pare su se lepile po njoj i otuda je ostala ta bolest da misli da je zbog neega vano to glupo to e rei i iako nepoeljna itav ivot oseala se kao najsonija voka koju niko da ubere i ne haje i sve se odvija po planu curenja sve dok tuba ne ostane prazna... (o kako sam o-ribala hrom-o-blike, o kako sam o-prala ve, o kako sam telefonirala o, kako sam u majici sedela dok je proleejesenleto avrljalo iza mojih lea a sunce i mesec pojavljivali se zajedno kao par Smoki i Milena)... Kada su Holanani zavrili poneko je kmeknuo BIS a svi su aplaudirali stojeki, samima sebi

423

a ne muzici, ko jebe uskovitlanog Malera ko jebe vesele Holanane vidi nas, vidi nas, vidimo nas A mene su pobedili grivna i stojko i lue-mae, i guza na tiklicama, i lana inievka, i pinkiranasmrtnoozbiljnaneto, i pobedio me Sloba Ali, pobedio me meedovi, pobedio me onaj to je ukrao bicikl ispred vrata, i smip i mup i mip i klip, pobedila me intergalaktika korporacijska fufica, toin bunar, naglasnik, deterdent za sudove, pobedilo me ono to mi ne treba, stare stvari, hladna trava, slubenica s kandama, rano ustajanje, vozaka dozvola, klompe i sokne, duguljaste devojke... evreci... beli meda.

ODRASLA
Tako sam odrasla Sedim i razumem Sklupana u fotelji Pepeljavi predeli Ome oko moga vrata Mainovoa zauzima celu lokomotivu U setnosvetlim kupeima bezglavi putnici Stremim, ekam u radnji Da platim kupus papriice Vadim krtenice umrlice Odraslo gledam Gnusne slubenice... Sanelu da kupam, i Sandru Erdan e sam Gomilaju se ae Skidam se da se o-slobodim Slobode, odnekud nema TV je mali Kesice tiho sjaje erka slika moje pretke, seam ih se sa Bolom. Voljeni moji Mali mrtvaci Odrasla sam i piem u sebi istim pod. Ustajem rano Koplje uraslo u grudima Da upam? Da li?

424

*** Volela bih da sam (kao) Marina Abramovi Da me gledaju. Da me Sluaju Velika. Velika lepa Umetnica. Izuzetno koncentrisana. Bogata. Koju dolaze da vide Zurei u nju kao da je Venost. Topla. Sona crvena usta. *** Volim taj trenutak Kad pone sve da se Raspada, ureenost lomna istoa-istota, sklad, simetrija Suncokreta glava okrenuta Prljave vermerovske ploice Prljavi zubi Pazolinijeve dece ivot pie drame, pela ujela kamiondiju Poskok napao seljaka, grom udario deaka najdera Spajdermen posustao Maskara se razlila Paperje kokica pada s neba Kia se zabada, ne sliva se U oljama na dnu tragovi mleka i kafe Viljuke, urne Troma vrata lifta Potmuli udari srca u senci Razvijenog jedra Plovim prema Atini.

425

Miklav Komelj

prevela sa slovenakog Ana Ristovi

Na policijskom sasluanju samo tiho odgovarala-pevala stihove Korneja, Rasina ... nemona da izusti manje od poslednjeg uzdaha nikome (ni-ko-me!) manje od najvie Marina Cvetajeva! Te usijane listove treba natopiti mastilom, da ne usplamte ni pismo da napie, a da ne izgori mastilo je pravila od svog pepela pevala obinog neutralnog govora nema to je samo izdaja!

427

428

Pismo izdaleka (posveeno Milici Nikoli) Jer poezija je, pre svega, kola drugarstva. Opismeniti se u njoj isto je to i ukinuti prirodnu i drutvenu usamljenost oveka. Ali uslov pisanja je kazivanje sebe do kraja. Oskar Davio, Poezija i otpori No tenho ambies nem desejos. Ser poeta no uma ambio minha. a minha maneira de estar sozinho. Alberto Caeiro, O guardador de rebanhos, I I ... ivim u potpunoj izolaciji. Koja see Do. Do. Ovde. Do. Tamo gde tee crnilo iz. Sipe. Rast Uzalud Zlatno Bezglasno ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ... ...

prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

429

Kao to raste kosa. Ne mogu vie to da podnesem. A ta onda podnosim? Ne podnosim vie to da ne podnosim nita. Moja mo je ktivno bie sa realnim efektima. Moja no. ... u potpunoj izolaciji. To pismo iz. Ko je ubacio razdaljinu? Svaka re koja je doprinela toj izolaciji neka se izdrobi u slova. Ne. Neka se raspadne svako vezivanje jezika za opskurantizme religija i nacija.

... ...
Govorio sam o prirodnoj nepogodi, poaru, zemljotresu, poplavi, a bio sam na kraju faistike pobede. Dete. Iza mojih intimnih etikih motiva: dogovori, za koje nisam znao. Paktovi, za koje nisam znao. Ljudi, za koje nisam znao.

430

Neznanje jo nikome nije koristilo. Ceo svet je na mene bacao mree, ostatke, zemlju. Pesnici su uili kako unititi svoj glas. Pesnici? Govorio sam o prirodnoj nepogodi, poaru, zemljotresu, poplavi, a bio sam na kraju faistike pobede. Dete. Dete? Vekovi su mi padali na rame. Kao sneg? Kao no? Kao kosa? Kao?

Ime? Ime?

(Neto, to vie nije bilo glas, u predsmrtnom ropcu je razgovetno ponovilo: Ime? Ime?)

Molim, ne govorimo vie tim tonom. Ratovi u Kongu, da tu blebeu preko mobilnog telefona ... Tu? I ovde? Prekinimo da kukamo ako su se slova razbila u rei i ako smo svoje ruke upotrebili kao krede na tablama. Ne! Jezik u mojim ustima ne pripada nijednoj naciji. ... u potpunoj izolaciji. Konj zubima upa iz zemlje izmaglicu koja se die sa veernjeg tla. Pena na zubima ne pripada

431

 ... u potpunoj izolaciji.

Ne! Poveavati razdaljinu u pismo u daljinu! Amor de loinh: pretvoriti poplavu u more. More ega? Vremena? Krvi?! Serijska ubistva, imenovani prirodni tok stvari, ne mogu ostati nain veze meu ljudima! Joj, kako ii dalje od onog trena kada Mamica u Harmsovoj Jelizaveti Bam poludi, vikne: Ja sam sipa!? 2

Ime? Golubovi sede na ivicama, otrim do krvi. Ime? Ti, koji me ui kako ubiti nostalgiju! Ime? ... Ime? Ne odlete. Ne odlete. 3 Imena, razgovetno urezana u zaborav. Imena, razgovetno urezana u lica. Lica, razgovetno

432

urezana u zaborav.
Jo jedan obred opratanja? Ne.

Oprotaj
i od opratanja.

Fotograja ruku, sputena na povrinu guste neosuene boje.

Lica, razgovetno urezana u

imena.

Od koga je to pismo? Od dalekog. 4 Oseati je oseati svoju sopstvenu bezoseajnost kao tuu silu.

433

Predati pi-

smo
iz-

daleka.
Nikakve utehe koju daje tugovanje, vie. To. Podelio sam se. To, to piemo na donju stranu tla kojim hodamo.

434

5
Kako si doiveo raspad Jugoslavije? Doiveo?!

(O tome sam mogao da progovorim samo tako to vie nisam mogao da govorim. Nisam utao. Kako da uti onaj koji vie ne moe da govori?) 6 Izricanje sebe do kraja? Sebe? Mene?
Izgubio sam ime.

Nikakvog znam ... ali ipak ... Ne, ne ivim, ne ivimo ni u kakvom postkomunizmu. Komunizmu se nismo nikada ni pribliili. (Samokritika disanja!)

435

Portret [...] stuce glavu, I mocdani svmu prolj, K tad strepte, i u krvavu Blattu lece na tle doli [.] Gunduli Tu inerciju odravaju visoke napetosti. Udarci u elo istovremeno sa obe strane ela u ela da se ne bi oblikovala misao. (Ali zato nastaju iskre.) To pisano odsustvo udaraca (ko je trenirao boks, zna koliko teko je udariti oveka): udarci bez udaraca. Govorenje, koje zaepljuje usta, Iz kojih dolazi (do grla, do povraanja). Golota koja nije gola, ve je od ljudskih koa. Glupost, produkovana zapanjujuim naporima misli (da se ne oblikuje misao). Na svaku trepavicu poslata serija

436

samolepljivih snova. (Samo misli-samoubice, koje raznesu sebe u masi jesu mirne.) Kakve zamrene jezike igre stoje iza toga da ovek vie ne zna da govori! Zamrene i krhke. Ne jezike. Ne igre. Tu inerciju odravaju visoke napetosti. Ta nezainteresovanost ak i za sopstvene strasti (privatizovane!) (olujne!) na ivici je eksplozije. (Privatizacija intime mogua je samo kao ubistvo. Privatizacija samog sebe mogua je samo kao samoubistvo bez samoubistva.)

437

 Sa vama se sreem tamo gde se od vas razdvajam zato vas tako glasno - pozdravljam ad rem, ad hominem dok putujem kroz tui san bez stvari, bez ljudi prijatelj gladnim mravima. Golubovima koji se otiskuju sa prozorskog simsa i oni moraju da se bace u prazno i da u deliu sekunde dobiju krila a u prvom deliu sekunde to je jednako ludo. Ne vie kroz san putujem po tuoj nesanici trzaj preko lica, mrmljanje preko usana materijalistiki diskurs o venosti milovanje koje putuje kroz dlaku ivotinje za vas falsikujem pasoe, propusnice. (Za doba kada se budemo sreli u dubokoj ilegali?)

438

 Ne elja prostor u koji je mogue ui, ali ne sasvim ne elja nalet skoro predsmrtne radosti ne elja udarci, udarci tue ne elja crtanje vlanim pepelom ne ekanje pravila na izuzetak ne elja nemogue. Nemo. Nemo od govora. Nemogue delo. Ime? Ime? Ne. Jedno jedino slovo. Ne glas. Rekao sam: slovo. No je u venama. Ime ti je? Ko intonira himnu? Ui u intimni prostor imena znai: biti sam, sam sa anonimnim slovom. Ne no, samo svetlo pomraenja sunca.

439

 to se Paskala tie, spomenuo bih njegovu glavobolju izazvanu povienim krvnim pritiskom usled pojaane mu svesti o zimogrizivoj praznini koju je, kao i sebe samog, doivljavao kao da sve vidljivo i saznajno posmatra izvan zemnog kruga sa neke komete koja e proi blizu, ali ovu planetu nee dotai, ni istinski ugroziti. Pa ipak, strahovao je cvokotimice. Oskar Davio, Trema smrti Ne u umu ulica, ne u razmeni ideja, sreemo se u samotnim glavoboljama: kada unutranjost lobanje nema granica kada je mozak sasvim go. Ne u reima, ne u mislima. U nainu kako oblikovanje misli ranjava. Kako rei kljucaju ljusku istovremeno sa unutranje i spoljanje strane. I drobe slova. Ne na dnu, koje zalivaju prepotopske krge. Ne u lavirintima i gubljenju. Susret je kada se neto prekine. Rei su na usnama kao pena na ustima konja. Same, bez imena.

440

Pesma kamena Iskoraiti u. Sopstveno ime je zvalo natrag. Mene, nepominog. Mene, kamen. Uarenog od radosnog, nepopustljivog ivota. Iskoraiti u.

441

Srp i eki Tine Modoti 1

Hoe li crvena zastava moi da lepra s takvom teinom na sebi? Sa tim srpom? Sa tim ekiem? Koji nisu uzeti sa zastave ve iz ruku. I prvi put stavljeni jedno do drugog. Taj otar srp, koji see. Taj teki eki, koji udara. Crvena zastava mora lako da lepra sa najveom moguom teinom sa svom teinom na sebi. I, ako se pri tom pocepa ako postane pazolinijevska krpa i, ako mi pukne srce u taksiju?

2 Udara i dalje. Udara i dalje. Ne srce. eki, koji kuje. To neno golo telo. Ne srce. eki, koji kuje. Koji kuje nedenisanu prazninu u poput metka jasno denisanu taku,

442

koja pretvara srp u upitnik i nestaje i pretvara upitnik u ziki opipljiv srp. Ta zika opipljivost efekat je toga da je to fotograja. Taj zanosni bol koji pogled bez ruku uz to seivo, tu mogunost udarca osea na jeziku. Na fotograji. Tina Modoti se odrekla ak i fotograje. (To joj piem tokom pomraenja. Tokom neprimetnog deliminog pomraenja sunca u podne.) Potpuno odricanje. I vie: uz vesele zvuke. (Mislim na lepe zajednike razgovore, na dobru kafu /jo bolju, zato to smo je pili zajedno/, na gramofon /pretvoren u lisicu Feliita

443

zna itavu tu priu/ - i mislim na Tojove noge, dok je pravio piruete uz zvuke rumbe.) Uz otre zvuke. To nije okrvavljen elik. To je krv koja tee iz elika. To neno golo telo je od elika. Od elika ili od eleza? Od posebnog materijala. Koji je isparavanje. Isparavanje izmaglice. ivog srebra. Odrekla se efekta zike opipljivosti koji su imali taj srp i eki na njenoj fotograji. Izvan opipljivosti uzeti taj srp i eki u ruke! Ali ko jo ima ruke? Tina Modotti, bolniarka u panskom ratu, u panskoj revoluciji. Kako su se za bolniarkama pruale ruke ranjenika!

444

Kako se tek pruala bol ruku bez ruku! (Ranjenik koji je izgubio noge, ranjeniku koji je izgubio ruke: Lako je tebi! Ti moe da tri, Bei, i na patrljke mogu da ti neto navuku. A ta da navuku na patrljke mojih nogu? Drug bez ruku: Uzme take i ide kuda hoe. Noge je lako zameniti. A ruke? Rukama moe da zakopa barem pantalone. Ako nema ruke, bez sestre ni u klozet ne moe. Koja devojka bi me htela takvog? ... ... Najgore je kada me ljudi saaljevaju. Da li bi mi se tako pribliila kada bih imao ruke? /Vidi: Veljko Kovaevi, U rovovima panije./ Od eleza. Ne govorite mi o zikoj opipljivosti ili neopipljivosti.

445

Pitajte, ko jo ima Ruke. Uzeti srp i eki u ruke! (Ko je, nakon to ste bili fotograsani, Opet uzeo taj srp i taj eki u ruke?) Uzeti srp i eki u ruke! I ii napolje, napolje. Ali tamo opet udara o slova. Sa srpom i ekiem u rukama Opet udaram o slova. JURAD SOBRE ESTAS LETRAS HERMANOS ANTES MORIR QUE CONSENTIR TIRANOS Slova zaklinjanja kao ono u ta se zaklinjem. Instanca slova. I Frida Kalo i Marsel Dian su se odmah sprijateljili. A Tina Modoti je ostavila sve i otila u poslednji boj. I panski borac je nekoliko najteih trenutaka na frontu opisao kao da to nije front, ve lm. Plaili smo se za njega kao da nismo na frontu, ve pred lmskim platnom.

446

Tina Modoti je nekada ak i glumila u nemim lmovima. Tina Modoti se odrekla ak i fotograje. Da je na njenoj crno-beloj fotograji ena sa zastavom Postala razgovetno itljiva crvena boja. Ne kao boja. Kao prostor.

447

Vladimir Martinovski
prevod s makedonskog: Nenad Vujadinovi

SVJETLOSNA GODINA
Od jue do danas palo mi je pet-est dlaka a vjerovatno ih je jo toliko osijedjelo ipak malo e ko uoiti promjenu Dok sam sluao Malera od jue do danas tota se u meni promijenilo kao da sam proivio itavu jednu svjetlosnu godinu

PREISPITIVANJE
itavog ivota ue nas da svjetlost najbre putuje Da bi nas u to ubijedili, daju nam primjer groma Prvo ete ga vidjeti, a zatim uti Gromovi koje sad ujem u horskim djelima Arvoa Parta tjeraju me da se preispitam: prvo ih ujem, a onda me iznutra oblije snana i njena svjetlost

APSOLUTNI SLUH
Znam da nemam apsolutni sluh da esto faliram dok pjevuim da katkad promaim ritam dok sviram Ali znam i to da mi se, poto ujem Baha, ritam srca utimava s onim koji imaju moje misli, a kompozicije u meni nastavljaju da se razvijaju savrenom preciznou, kao da ih je temperirao nekakav vjet dirigent s apsolutnim sluhom

449

REKVIJEM
Donosimo im svjee ubrano cvijee, sipamo im najbolju, netom otkopanu, rakiju, jedva ujno im apuemo ono to im se nismo prije toga osmjelili glasno rei Kompozitori znaju da su oni najvjerniji, najbrojniji i najpaljiviji sluaoci Za njih uvaju najmonije note, opojne poput svjee ubranog cvijea i poput najbolje rakije, netom otkopane

IZMEU DVA HOLANDSKA MUZEJA

Pravougaone ledine s lalama u svim bojama duge omeene su kanalima koji kao da su prokopani na osnovu neke od Mondrijanovih slika (samo se jedna krava usuuje da, bar na tren, narui savrenu simetriju linija, oblika i boja) Na ulazu u grad stara stolica od slame ostavljena je pred nakrivljenom kuom (ne bi li je neko odnio u svoj dom da bi je potom na platnu naslikao ili, ako ba nema vremena i toliko boja, barem fotografisao, svakako, bez korienja blica) Oblivene crvenim difuznim svjetlom (kao da su porijeklom od Rembrantove Suzane) djevojke u izlozima istovremeno pokazuju i kriju

450

svoju golotinju Odjednom kao da sve lii na stop-kadar Ljudi koji glume skulpture (za male pare) Neko je paljivo namjestio bezbroj instalacija od parkiranih bicikala Zatim je sve kao usporeni snimak foto-finia Iza svakog ugla deava se novi performans na biciklu Djevojka s bisernim minuama na ramenu nosi tafelaj s ogromnim razapetim platnom (poput jedra) i na zaralom biciklu plovi meu kanalima Jedan starac s crvenim turbanom na trotinetu vue za sobom ogroman drveni kufer s branom, terpentinom i uljem Nad plonicima poput letaka za lov na serijskog ubicu lebde otisci njegovih osamdeset autoportreta (ali koga traimo: dijete, mladia ili starca?) uje se hor djejih glasova Sa slualicama iz muzeja na uima, vozei se na rolerima, obnavljaju gradivo o starim majstorima: Rubens je znao sedam jezika... Imao je sedamdeset i sedam egrta... Vermer je umro kao siromah... Slikao je samo po dvije slike godinje... ak je i lokalni pekar posjedovao dva njegova platna... U lijevom uglu slike je ruka koja zapisuje Homerovo pjevanje... I Homer je imao sedamdeset i sedam egrta... Zavravao je samo po dva pjevanja dnevno... Vinsent je pisao Teu da je zapanjen Hiroigeovim estampama... I pekar je umro kao siromah...

451

Zajedno s glasovima, gradom se mnoe i odglasi slika Na bulevaru Valter Benjamin svi nose kravate s dezenom suncokreta i majice s reprodukcijama Jedaa krompira, None strae, asa anatomije ili Zvjezdane noi U sokaku Rene Margit Jedan ia sa cilindrom (veina smatra da je naduvan) itavog dana ponavlja: Ova lula nije lula! Na trgu Frans Hals svi ulini svirai dre svoje instrumente na nain na koji su to inili i njihovi preci Na jednom kamenom mostu djevojka ita poruku s mobilnog telefona s istom grimasom i s jednakom zauenou kakvu imaju i ene koje itaju pisma na platnima flamanskih majstora Iako sam opkoljem svim ovim slikama, lake mi je: danas je dan kad muzeji ne rade

452

DOMAINI, GOSTI
(Sportska prognoza*) 0 Domaini e bit krajnje ljubazni a gosti e se zahvaliti na gostoprimstvu 1 Domaini e pokuati da se ne obrukaju na domaem terenu 2 Uz trijumfalni osmjeh gosti e nai dovoljno praine i pauine po policama 0 Gosti e biti vrsto rijeeni da skupo prodaju vlastitu kou 1 Domaini e vrebati da uhvate goste kad se ovi budu osjeali kao da su kod kue 2 Domaini e prekasno shvatiti da su kod kue ve odavno u gostima
* Mali podsjetnik za one koji rijetko igraju ovu igru: 0 - nerijeeno; 1 pobjeda domaina; 2 pobjeda gostiju.

453

PREOBRAAJI
Kad te nema, u trenu se pretvorim u suncokret bez sunca, u knjigu bez slova, u dom bez vrata, u kiu bez kapi, u kontrabas bez ica, u trotinet bez prednjeg tokia, u asovnik bez kazaljki, u stih bez antikih stopa, u okoladu bez kakaa, u glavni grad bez bulevara, u irafu bez vrata, u orkestar bez dirigenta, u kondora bez perja, u ulicu bez trotoara, u skulpturu bez glave i bez postamenta. Kad te nema, postajem orah bez jezgre, pela bez kapi meda ili sebini skakavac bez violine u ruci. A kad sam s tobom obian sam ovjek koji zna da je nekad bio sve i svata.

BEZ STRUJE
1. Zaglavljen u liftu briem sms-poruke mislim na tebe 2. Riknuo je mobilni kad sam ti govorio ba ono najvanije 3. Nestala je struja: za tren smo se sjetili da postoje zvijezde 4. Baterija kompjutera je crkla Konano sami

454

NOVA SAZVJEA
1. Prvi dio noi nam je protekao U sastavljanju novih sazvijea Kad sam na nebu ugledao Uspavanu lastu pourila si da sastavi sazvijee Jastuk Kad si prepoznala sazvijee Kriva lala skupio sam dvije-tri zvijezde da ga poduprem Kad sam vidio sazvijee Jegulje rekla si mi da je itavo nebo okean Kad si ugledala sazvijee 101 biser apnuo sam ti: galaksije su kao koljke Kad smo opazili nova zvjezdana jata potraili smo im brzo nebesko drvee za predah 2. I kad smo konano uspjeli da udomimo sve zvijezde, komete, meteore i sazvijea rijeili smo da preostali dio noi i mi moemo da provedemo u zasluenom odmoru 3. Jutro je poelo kao i svako drugo jutro: pogledali smo se kao da nita ne znamo o novim sazvijeima

455

OBRATNI PROFIL
(Errata) U Knjigu vjenanih provukla se greka: nevjestin matini broj nema jedan znak U Knjigu roenih provukla se greka: iz bebinog prezimena progutali su slovo Kau da se ak i u egipatsku Knjigu mrtvih provukao nekakav obrnuti profil, da ete ak i u Sabranim djelima najmudrijih naii na udne lapsuse Kau, svi se provlaimo uz svoje greke: svako uz svoju nevidljivu erratu

456

Goran Samardi

Dublje misli
Goran Samardi je roen 1961. u Sarajevu. 1963. s roditeljima seli u Beograd, na Vraar, i tu ostaje preko dvadeset godina. U BG-u se stihijski formira. esto su mu temelji slabiji nego ono to na njih doe, pa puca al se brzo i sastavi. Ostaje iv i zdrav samo zato to priroda neke svoje kreature tetoi i voli. Kao da sa njima ima neke planove! Kao da joj je ao da takav genetski materijal eksplodira u prazno! Goran se u tadanjem stonom gradu fantomske zemlje stapa i sudara sa svim to mu doe u susret. Najee je to u krugu izmeu Vuka, Kalenia, Radnikog, Sportskog centra Vraar, premda ga ima i na Dorolu i na uburi i na vjetrovitim avenijama poluizgraenog, poluivog N. Beograda. Tu se sila zvana vjetar slobodno zalijee. Ljudi flasterima lijepe kape za tjeme. Prialo se da je koava majci iz naruja otela dijete! Razne lai... Goran vitla tamo-vamo i u neku ruku imitira vjetar, onaj mali to pue bez razloga. Skoro nikom nita ne znai. Koristi veliki grad kao neke ivotinje umu. Penje se na vee zgrade

457

da razmotri s visine gdje to u stvari ivi. Onda silazi i izbliza razgleda tlo po kojem skakuu vrapci, te smee ptice to ostavljaju utisak jedino kad su u jatima i kad se deru. Sjebada iva. Nita, samo asfalt, nove i stare zakrpe po njemu, aht, ispljuvak, pasje govno smotano u upitnik! Onda se iz nekog revolta, krivei ono to je vidio i nagurao u svijest, Goran kai o tramvaj koji ubrzava. Pripija se obrazom i tijelom uz zadnja vrata. Ruku do lakta tura u tramvaj, meu ljude. Premda je prazan, zbunjen i neutemeljen u ivotu, ne gine mu se. Oekuje ljepa vremena. iblje ga amara po licu i leima i prijatno golica. Voza se bez cilja i upija vibracije. Trai se! U to vrijeme, kao opomena po Beogradu, puzi mladi, Rom bez nogu. Odsjekao ih mu je moda ba ovaj tramvaj za koji se Goran lijepi. Iz te poze, iz koje gledaju abe, Rom depari. Teko je udariti stvorenje u takvom stanju i na takvoj razini ivota, pa ljudi, ako osjete da im se pripija uz bedra, gadljivo odskau. Mrkaju ga kao da je pod njima kue a ne ovjek kojeg je tramvaj prepolovio. Takav, kakav je, dobie i djecu, vie njih. Prerastaju ga brzo. Ve u treoj i etvrtoj godini ravno ga gledaju u oi i nerviraju. Jednom je Goran sa dubokim zanimanjem posmatrao bogalja kako na Kaleni pijaci bije enu. Okaio joj se jednom rukom za struk o kai, a drugom je tukao u pupak. Priroda mu je svu snagu sabila u gornji dio tijela pa se ena slamala, drala. Kad ju je oborio, tj. vie prelomio, nastavio ju je mrcvariti na zemlji. Goran je tad bio manji i slabiji. Nije mogao tek tako priskakati drugima u pomo. Ljeti, za vrijeme raspusta, po itave je dane na Adi. Dolazi do tog blatnog kupalita i carstva komaraca na pony biciklu. Nema ni blatobrana ni konica. Suna se, pliva, mata... postoji! U plivakom zanosu zagrli ponekad ljudsko govno. Gusta e ga voda, u koju se prazni grad, uiniti imunim na neistou. Prljavtinom se pelcovao protiv prljavtine. Odlazi i na Savu. Svata se po toj debeloj, irokoj i masnoj vodi valja. Najneoekivaniji oblici otpada i smea. Jednom je pod savskim mostom proplutala mrtva krava, jednom konj; jednom i Goran zavaljen u traktorsku unutranju gumu. Vriti iz toka bez odreenog razloga i cilja. Dojavljuje ljudima na mostu da je tu. Probija se iz sebe u druge. Nijedna ga pojedinana ili kolektivna zaraenost generisana i po beogradskim bazenima, na koje ide da razgleda druge i da pokae sebe, nee zahvatiti. Na bazene, mnogi svraaju da speru prljavtinu, ili nakvase njen prvi sloj. Kisele noge, raz-

458

mekavaju kurije oi i pete. Stranih kontrasta Goran se nagledao! Gomla rascvranih i ravarenih ljudi, u rasponu od beba do staraca, s poentom na enama, ili jo ue, na ono na ta navlae kostim! Boe! Jednom se presvlaio izmeu mlade i stare ene, junog i sjevernog pola. Mlada ena se skidala u pravcu igle u kompasu to pokazuje jug, stara to pokazuje sjever. Goran je ovu spravu nosio da ne zaluta u ivotu. Bila mu je i jedna od posljednjih igraki. Virio ih je kroz rupe u kabinama, te ene. Vjebao za budueg pisca. Duboko disao zapljuskujui kiseonikom svoje uzburkano bie. Imo je petnest godina. Golotinje su ga impresionirale. Kad nije gledao u tue, pomno je pratio svoju. Nekad mu se inilo da moe i u ogledalu pratiti kako odrasta. Odjea je, po Goranovom tadanjem shvatanju, ljudima mijenjala krzno. Ostavila im ga je bogdu ispod miki i oko genitalija. Na ovo su se otprilike svodile Goranove dublje misli

459

Fahredin ehu Eliksir

Samo je jedna kap eliksira na dnu pehara dok spava ko jaganjci Oni je sada zovu Srce, ja je zovem zagaena dua, dok ti je moe nazvati rubinsko zrnjevlje nara Ali mi najprostiji takozvani ljudski entiteti moemo je samo voleti i to je nama dovoljno Da patimo za hiljadu godina i dan vie Onaj koji je nemaran je najsrenija svetska budala ali ja sam ovek koji eruptira svoju bit ne znajui za koga Ne znajui zbog ega svrha nikada unapred ne predstavlja svoj glamur Za vino, za ljubav ili samo za ime svoje najistije pojave U vremenu kada su se reci sreivale u burno smotanom koncu na kalemu od ljudskih lobanja Ogrlica stiha izgubila je svoj sjaj, nema istine koja buja iz svojeg izvora da ugasi e naih ednih dua Mi due gladne za jedan nebeski zalogaj ovde lutamo poput due samoubilakih rtava Prazni stomaci genija samo za jednu otmicu istine koju nikada nisu uli ak niti kao zvuk insekata Nikada kao zvuk pada smrznute due na zidu koju kasnije moe videti kao Galateju Majinskog svetog bitka Kornukopia latentnih blagoslova eka Nedostatak Ljubavi ponosno puca i pokazuje genitalije svoje potpuno bestidno Ja se vrtim poput pele traei nektar mudrosti da nahranim svoju Maticu, i Poklonim njoj veni ivot s matinim mljeem dok elegantno tee od dna pa do pupka.

461

Sae
Pravili smo sae od duhovnog voska Sakupljamo polen i nektar Da napunimo uglaste aice S balsamom leili smo radioaktivne rane S alojom smo smirivali duu da bi se kasnije napalila ko s absintom Kamenima dali smo imena i prostore po telu na zavretku prikupljenih nerava poput nebeskih sazvea, koje su naunici docnije nazvali Ganglie Neto me gromko u dui probada Moj stari gnjei zrnjevlja groa bogatog polifenolima Moja ena ljubi anele sa peatima meu krilima Moja erka na mene lii vie nego ja sebi kada se ogledam na nebeskom ogledalu Moj je sin zaboravio osmeh sa balonom slina na jednoj nozdrvi a na drugoj neonska cev Moja nana sprema hranu i puni pehare nebeskim vinom za sva naa jastva na banket da ih pozove da se svi razvesele Moj brat oekuje prijatelje skitnice, lutalice Sestra tka tapiseriju koja otkriva tajne dok se pred njim moli Mi razliitih jastava zajedno nacrtavamo plan svetske harmonije U naoj osami mislimo kako da nadvladamo plodne teritorije Tamo gde Ljubav moe pobacati seme Moja budala ivi bez tereta znanja i bahanali umesto nas ivi mirno i podsmejava nam se Moj se trgovac zbunio naom ludou Moj genije se gui reima na koje se nitko ne osvre Moj umetnik zamrzava dah proizvodi stalaktite rei Moj din me ui kako da uhvatim movarnog konjia da ga s crvenim svilenim koncem sveem za butinu leve noge Moj Demon je Eudemon i ui me da pre nego pljunem ako sam uvreen treba ljubiti Moj aneo trudi se da me zabavi sa mnogobrojnim melodijama MP3 sauvanih na silikonu Moja zbunjenost govori mi majinski i pita A ko tebe ita edno siroe Umesto mene odgovara Vera Elegantna ljepotica koja prkosi svojoj dobi i kae Svet e iveti i posle 2010 i posle 3012 Sae uva med hiljadama godina Ovo nije poezija Nemoj date reci zbunjuju Dok se otkrije nova vrsta komunikacije Ona ce sluiti Ovo je Teurgija iz serafiskih farmakopeja Eliksir za dugovenost

462

Teofanije
Granulisana pljuvaka koja mi u grlu ostade Dug dan meu zime i leta Moje stanje kojeg poznaju prijatelji, samo retkih Ljubav dok svako stvorenje osea Kopilad koji me proivaju mrnjom I oni koji menjaju ime i veru Ovo zaguujue mnotvo stvorenja i bizarnih pojava Moja duevna nervatura se ojaala Duho-citi1 vode kolo prestarog i uutkanog naroda ljubavlju Oni koji se tucaju u vazduhu poput muva i snose eljad mrnje Zar se deca ubijaju, je nae pitanje Mi nevidljivo mnotvo stvorenja i nebeskih pojava Mi stalne teofanije sijemo u istim srcima Poput sunca u kapima jutara prepune miomirisa rose vetivera ambregrisa limonena i lakim zadasima cveta mousa i znoja ljudi od rada umornih Mi govorimo mi pevamo mi slikamo Cinom ne izgovarajui nijedan slog iz naih nebeskih usta Mi proivamo pozlaeni pepeo Gledamo pravo u oi boje Saturnovog prstena i perja repa pauna Mi gradimo kvadratni hram i igramo ah u kvadrat Mi volimo zemlju gde su stope gostiju Mojsija i Lota pre njih kroile Mi pevamo sa Serafimima iz visokih sfera sinkronizovano pevamo Ovde donosimo dra u srca onih koji su koracali u povorkama po Smaragdnom Makadamu Tamo gde se retko kroi Napamet mi znamo Defr i deset Sefirota i itamo knjigu Arhanela Raziela Adamu Kadmonu smo pratnja bili u njegovoj samoi pre nego to se on odvojio i otelotvorio u zemlji po kojoj e ljudi krv proljevati vekovima Mi smo Jovanu Krstitelju rekli u reci Jordan da tamo ide i pokrsti i uputi Isusa Za one koji sasvim malo znaju Mi smo Varaki rekli da pripremi Muhameda da on bude vodi onih koji istinu trae Mi smo Bahaullahu rekli da pokae ljudima da se brinu o eni i majci Zemlji Inae za 1000 iduih godina jedina hrana njihova bit e samo zrnjevlje i voda Mi smo Gibranu rekli da pone sa Teurgijom za buduih 1000 godina i da bude jedina umetnika uteha za nadarene ljude Mi smo Fahredinu rekli da to vie pie i uti poput kanjonskog kamena Sve dok nae taku jeke Mi...

Duhovne elije

463

Listovi zlatne smokve

Nai oblaci su blagoslovljeni kiom bili i Srca puna ljubavi Bacili smo pehare iluzija U potoke dua ednih iluzija Ili smo pokraj reke i pratili Vodopad ljudskih tela Toili su strasti ama ba svi Listove zlatne smokve smo pokupili Da bi pokrili nau mudrost jer Su se ostali plaili od golotinje rei zatrudnelih Opaajima koje donose mudrost Nae blagoslove smo spakovali U PVC kesama da im slue kasnije kao infuzija Obrazloenjima smo dali razna imena Ne da bi druge zbunili nego Da im se dokae da onaj ko obrazlae sebe nakon svakog promaaja Taj je najvei gubitnik Srea je upalila jedan kvazar u nebeskoj tami Da bi otkrila nae stanje i nivo Shvatili smo koliko smo veliki bili Shvatili smo koliko smo mali bili Shvatili smo koliko smo osrednji bili i Tu ostali u sredini nevidljivi Takorei obini da se ne bi zaprepastile mineralne vegetativne animalne i humane due Shvatili smo da nama ne trebaju nagrade, pohvale, potovanja i sve to Pamet pomuuje poput zemaljskog vina Shvatili smo da nakon pijenja vina ceenog u nebeskoj presi, poeli voleti tako Kako drugi kau, suludo, i to nam dovoljno bee Sve bolove svih boja smotali smo na dugakom uetu Svezali smo vorove i pevali bajalice aneoske Nakon Al Nunovih lekcija Gospod nas gledae tako se nama inilo s roditeljskim osmehom i Gledae s kakvom smo ozbiljnou uinili prve korake Po pozlaenom pesku gde ostadoe tragovi stopa kao po kamenu veno neizbrisane Ovo i ono nisu na nas ostavljali utiske Jer se i bez njih moe Moe maltene i bez svega Osim bez ljubavi

464

Zlatko Topi

KARASOVA
Tu godinu pamtim po izlasku iz tampe moje, za sada, jedine knjige, zbirke pjesama Obru oko bave u izdanju sarajevske Svjetlosti, tada velikog jugoslovenskog izdavaa od kojeg su danas ostali samo ime i restlovi stare slave, to pametnom nije malo. Sada, s ovim iskustvom, i bez licemjerja, izmeu tih korica kao italac mogu prepoznati samo tri-etiri suvisla stiha kojih se ne bih mogao postidjeti, sve ostalo je bilo bla-bla, uz dreavi uticaj lektire. Sve bih uinio drukije, ali ni danas, kada vidim sve greke, nisam u stanju biti drukiji, razliit koliko bih od sebe oekivao kao italac. Ipak, nije prolo ni mjesec dana od izlaska knjige iz tampe a u Osloboenju, u rubrici Drugarska kritika, objavljen je osvrt koji je moju siroticu najavljivao kao novi, svje i autentian glas predvodnika (!?) generacije koja dolazi i puno obeava. Generacije roene u pamuku, u blagostanju samoupravnog socijalizma, to godi biu, ali limitira teme i svodi ih na ljubavni zov tetrijeba. Prava je teta da takav talenat crpi metafiziku a ne empiriju! Napisao je to kritiar ije je milje-

465

nje meu prostim svijetom imalo teinu, ali mene je ostavilo prilino ravnodunim. Karasova je bio ponajprije slavan kritiar, ali na neki estradni nain, iako njegova rubrika u dnevnim novinama Karasovina knjiga za vikend nije bila sasvim bez smisla i uticaja. Ipak, nisam drao do njegovog stava. Njegova najvea literarna postignua bila su nesumnjivo pomalo morbidna i vezana su za oprotaje i posljednje ispraaje. U tom anru je do punog izraaja dolazio njegov dar, a patetika je imala svoju najdublju odbranu. Angairali su ga ne samo kada je bila u pitanju sahrana politiara, nego i umjetnika, tako da je na neki nain imao status stalnog lana odbora za komemoraciju; uvijek su imali predsjednika, samo se jo trebalo sjetiti ostalih lanova koje je ivot vre nego njega spajao s pokojnikom. Umrlom bi se obraao prisno, nadimkom koji esto ba i nije bio pravi, ali jeste oekivan i uobiajen uz takvo ime a oni koji su ee bivali na takvim skupovima mogli su paljivo uoiti da je u prigodnim govorima uvijek varirao iste teme, meu kojima je na poasnom mjestu bio posljednji a tako sudbinski! sluajni susret s umrlim, koji dan prije smrti, i neka zavrna rije u kojoj prepoznajemo, sa malom zadrkom i vremenskom distancom, pokojnikov predosjeaj skorog odlaska: na ulici, ili u kafani, sluajan susret i sjetan oprataj s medijatorom, i svijetom, i amanet da se ne iznevjere ideali socijalne pravde i bratstva meu ljudima. Govore bi poinjao s ideolokim i klasnim imenovanjem publike: Tuni skupe udruenog rada!, i pojedinanim pozdravima najuglednijim zvaninicima, najposlije i lanovima oaloene porodice, ali je vremenom proces liberalizacije imao odjeka i u njegovom djelu. Pretjeranost je bila njegova mana. Navodno, imao je obimnu dokumentaciju o svim ljudima koji su bili dostojni njegove oprotajne rijei, poredane abecednim redom i sa svim vanim podacima, pa kada bi za nekog sa spiska uo da je boleljiv i ozbiljan kandidat, raspitivao bi se poizdalje o njegovom zdravlju, to je meu ljude unosilo nemir. Dabogda te Karasova pitao za zdravlje, spominjali su ljudi kletvu, prvo njom nasmijani do suza, a onda i sa strahom. Jednom ga je njegova morbidna uznesenost ponijela preko svake mjere pa je posmrtni govor zavrio dvosmislenom poentom o neostvarenom putovanju nekog poete na Struke ve-

466

eri, ali je, eto, bolesni lirik otputovao neto prije na neku drugu stranu, valjda bolju od ove. Kakva druga strana!? Uostalom, otkud mogunost da je neka druga strana bolja od ove nae strane!? ta bi to sve skupa trebalo da znai!? Je li to oijukanje sa religijskim recidivima prolosti?! S graanskom desnicom!? Liberalizam!? Klerikalizam!? Nostalgija vampira?! Optube su se namotavale u klupko, ljudi poput njega su, ba kao nekada jue! on, traili ime njegovom grijehu, nastojei pojavi dati to otriju kvalifikaciju i pojaati anse svojoj kandidaturi za upranjeno mjesto. Ve su ga bili otpisali, bio je bivi, iv a gotovo mrtav. Oni koji su mu neko bili najblii, najvie su se udili takvom preokretu, i jo vie poetnikoj greki koja se omakla majstoru manipulacije, prisjeajui se, dodue, i nekih ranijih naznaka koje su mogle najaviti takav zaokret, ali oni, naivni i ista srca, simptome bolesti nisu uvidjeli na vrijeme iako je, eto, bilo jasnih znakova koje samo orav i dobar nisu vidjeli, nisu htjeli vidjeti! Bila je to ozbiljna nevolja koja je posve zaljuljala njegove pozicije, pokazujui kako je krhka svaka vlast a ispod otrice noa na kojem se ljuljuka ambis dubok do bezdna. Prvi put je na svojoj koi osjetio ma kojim je sjekao druge, ali iz toga nije izvukao nikakve zakljuke osim da treba pisati politiki korektno, jednostavno i nedvosmisleno. Nije sebi mogao racionalno objasniti omaku koja je postavila upitnik iznad svega to je napravio u ivotu. Kao da mu je avo sjeo na rame i aptao gluposti, ali ni to nije bio izgovor koji bi se mogao glasno izgovoriti, i ne bi znaio odbranu, nego jo jedan prilog optubi. Jednostavno mu se ta slika dopala, davala je lirsku notu tunoj skaski, mogla je izmamiti suzu, a to i jeste svrha anra! Preglumio, prepjevao, ponijelo ga... Svejedno, bilo je dockan za kajanje. Ljudi su ga ve oplakivali, a pjesnici nazdravljali pad jo jednog knjievnog monika i poeli voditi rasprave koga meu njima postaviti na njegovo mjesto. Razni su se autsajderi spremno ponudili da budu kalif umjesto kalifa ali na se kritiar jo jednom pokazao kao otporan i tvrd orah itava ta generacija je izgleda bila zaista sainjena od ljudi posebnog kova iako mu je ponajprije sticaj sretnih okolnosti sauvao pozicije. Tih godina se opet govorilo o Bosni kao tamnom vilajetu a sada se odjednom ukazala prilika da se takve ocjene otro i oigledno demantiraju jednim liberalnim gestom.

467

Jedne noi, kojoj nikako nije znao izmjeriti dubinu, na um mu je dola ideja koja je mogla biti spasonosna. Historijski kontekst! Bila je to jedina ansa i on ju je odmah prepoznao, ba kao i onoga ko bi mogao zagristi takvu udicu a bio je dovoljno moan da donese prevagu u njegovu korist. Poloie zakletvu na dodatnu vjernost, odradie zauzvrat svaki prljav posao koji mu se baci pred eljusti, uinie sve to zatrae od njega, samo neka mu oproste, neka pobriu i zaborave tu nesretnu epizodu avo da nosi i umrloga i njega koji mu nad rakom odra zadnju dirljivu rije! jer ipak, kada sve oduzmu i saberu, nemaju na raspolaganju nikoga ko bi bio toliko vjeran kao to je bio on, ni posluan kao lovaki pas! Nude im se svakojaki, zna on sve kandidate, ali samo on je tako iskusan, ispran u stotinu voda i jedino on zna znanje do u tanine. Zar mogu zaboraviti sve ono to je uinio za njih dobro, uzvratili mu jesu, puna je vitrina kolajni a biografija se nadima od postignua, ali nikom on jo duan ostao nje, ni za dobro ni za zlo. Bolje ga je imati na svojoj strani, jer... hm... ko zna?! Nije tu dilemu izgovorio kao prijetnju nego kao neeljenu mogunost, ali su nadleni dobro shvatili njegovu poruku. Iz nemilosti ga je izvukao jedan pragmatian politiar koji mu je, nakon to je sasluao plan, najprije dobro izvukao ui, a onda sa smijekom spremno prihvatio kritiarevu ideju i uzeo u zatitu slobodu poetskog izraavanja i vieznanost poetskog jezika kao conditio sine qua non svake umjetnosti svialo se to nama ili ne! Knjievna asocijacija je odmah zatim izdala saopenje u kojem podrava svoga istaknutog lana i beskompromisno brani stvaralake slobode. itav sluaj se brzo zaboravio, a ostao je duboko urezan jo samo u nonim morama naeg kritiara kao jo jedan prilog u fusnoti kako je svaka vlast ponajprije krhka iluzija i suta nemilost, u kojoj imaju samo dvije role ovce i vuka. Brzo se vratio na stari kolosijek, unekoliko i jai, jer je na vjetrometini svima demonstrirao svoju otpornost i mo. Ljudi su sa divljenjem i nevjericom gledali kako mrtvac ustaje iz groba. On se ponaao kao da nije ni bio s one strane ivota, udei se svima koji su se udili njemu. Spremno je opet stao na strau, oka otrijeg i budnijeg nego ikad. Klevetnici su se vratili na poetne poloaje i poeli raspitivati za njegovo zdravlje i stvaralaku kondiciju. Svi su i nadalje mogli raunati na njegove vlane oi, koje su do paroksizma dovele kritiarevu

468

ideju vodilju u doba Velike Sahrane, kada je, kau, skrhan od nadljudske boli, niice pao u poasnoj loi u Beogradu, kao jedini umjetnik meu dravnicima iz bijelog svijeta! Njegove suze bile su na raspolaganju svakoj nevolji! ovjeanstvo je uvijek moglo raunati na njegovu solidarnost u najteim trenucima, Bog blagoslovio njegovu vodu! Negdje krajem sedamdesetih godina odvaio se i poeo, vraajui dugove, rad na nekoj antologiji revolucionarne poezije pa kako je koji progresivni pjesnik padao u nemilost u povijesnim kretanjima, tako mu se smanjivao broj pjesama kojima bi trebao biti zastupljen, ili je nestajao bestraga sav, i on i djelo mu, iako bolje nisu prolazili ni oni koji su, tokom rada na sintezi, na neki nain s tvorcem antologije dolazili u sukobe razliitog karaktera i intenziteta ili su u onoj aferi bili ipak preglasni. Znao je ta znai biti na njihovoj strani, pa otud nikog boljeg od njega da im sudi! Taj stvaralaki proces se bio opasno i oprezno oduio, prolazile su godine i decenije, a o antologiji se samo nagaalo, pa je knjievna arija s pravom posumnjala da ona uope postoji, makar i u zametku, i da je bila samo sredstvo prijetnje kojim je drao pjesnike u pokornosti. A, zapravo, on je samo ekao da vidi kako e se koji od njih ponaati u novim historijskim okolnostima i burnim vremenima koja se ovdje nesmiljeno ponavljaju. Nije on ovjek koji dvaput pravi istu greku. Navodno je antologija bila zavrena i opremljena obimnim predgovorom neposredno pred rat postoje ozbiljni ljudi koji se zaklinju da su je vidjeli i da je tu, nevjerovatno, konano bilo i poneko lucidno zapaanje ali, ve ju je nekako bilo pregazilo vrijeme a pjesnici koji su bili zastupljeni ultimativno su se odricali svog uea u toj knjizi, negirajui autorstvo nad pjesmama posveenim drugu Titu i tekovinama revolucije, jer prolo je pedeset ljeta i ve je bilo vrijeme za nove velikane i nove prvoborce. Njegovo remek-djelo je umrlo a da se nije bilo jo ni rodilo. Uostalom, itava njegova knjievna karijera je na rubu smijeha i plaa bio je neka vrsta opskurnog klauna koji je sanjao da glumi melanholinog Astrova, rigidnog Kreonta ili, ponajprije, zloestog Jaga. Pet dana nakon teksta u Osloboenju, Karasova me je nazvao, ljubazno se predstavio i pozvao da doem na njegovu vikendicu rekao je da doem na njegov ran (?!) na avnicima, podno Igmana kako bi, u razgovoru sa mnom, provjerio neke svoje stavove prije nego za asopis ivot napie opiran esej

469

o mom knjievnom prvijencu. Nevoljko sam pristao, pitajui se ta li e tek u tom ambicioznom zamahu napisati o neem to on zaista nije razumio, plivajui na valovima opih mjesta, citata i ovlanih impresija. Ipak, prilika da mu implicitno saopim neke stvari otvarala je mogunost da taj esej ipak kae poneku istinu i da ima kakve-takve veze s mojim poetskim pokuajima. Kua je bila na dvije vode, okruena okreenim ljivikom, podno strme, svjee izbrijane livade. Prizor s otrim stijenama uokvirenim borovom umom podsjeao me je na etikete sa vajcarskih okolada. Potok je uborio i donosio nepatvoreni stvaralaki mir. Ipak, sve je izgledalo nekako pretenciozno, s jasnom ali nerealiziranom namjerom da zgodna kua u prisoju bude pravi teksaki ran iz amerikih sapunica. Tome je ponajprije trebala posluiti visoka ograda od borovih oblutaka koja je pravila ram za oko desetak jutara zemlje i pompezan ulaz s nastrenicom od kovine, iji su vrh ukraavali ovnovski rogovi. Niska iana ograda predstavljala je vie poruku nego prepreku. Nije mi se dopadala ta eklektika i elja da se pod svaku cijenu bude neto drugo. Osim toga, u takvoj raskonoj prirodi nipoto nije mjesto umjetnom cvijeu, jer ovjek onda posumnja i u one prave kadifice i difenbahije, u katmere i sabljice, meu koje je, odmah po dolasku na ran, vrijedno zabadao plastini, areni ki kojeg je na odlasku upao iz zemlje, pa se tek u njegovom odsustvu zaista moglo uivati u ljepotama bate i perivoja. Okrenuta suncu, ali u hladovini velikog bora, kua je ipak bila lagodno mjesto na kojem je on, s punom posveenou i strau, preozbiljno shvatao svoju misiju. Otar planinski zrak napajao je elije njegovog mozga. Susjedi su ga viali kako tu, nabadajui kaiprstom po pisaoj maini, mnogo ee pie nego to ita, ali to ne mora nita da znai. Tu, u miru divljine, on je zauzimao pozu Rodenovog Mislioca i hrabro, pravedno i definitivno, za svagda i vjeke vjekova, vrednovao tekuu knjievnu produkciju. Bio je to dio planete koji je zaslueno pripadao njemu, neka vrsta materijalnog dokaza uspjeha, napokon i svojevrsnog civilizacijskog dostignua i zrelosti drutva koje stvara uslove da se i od pisanja o lijepoj knjievnosti ali ne i od nje same! moe ivjeti sasvim pristojno. Znate li ta mi se u posljednje vrijeme deava?! poalio mi se jednom usred razgovora o enskom pismu. Gore, ispod krova, na tavanu, izlegli su se umski mievi i puhai, ne daju mi oka sklopiti. Prave terevenke po itavu no a osim toga svrdlaju i glou grede pa se bojim da se sve ovo jednom jed-

470

nostavno ne urui i napreac nestane. Odluim da toj nevolji stanem ukraj i stavim lijepak na daice, nasred malo sira kao mamac, i klopke postavim svuda uokolo gdje inae moraju da se kreu i gdje im, uostalom, nalazim tragove i izmet. I... znate li ta ujutro doekam, ivog ti boga!? U svakoj klopki po jedan slavuj, tigli, zoja ili zalemba, krivi to su gladni pa stradali, ali nikud nijedan puha, mi ili kakav drugi razbojnik, nego samo ptice pjevaice?! To me uznemiruje i ini nespokojnim. Govori li to vama neto ili samo moja plaha dua drhti, sinko? -I tekako! Pa zato onda ne piete esej o tome a ne o mojoj zbirici? rekao sam, ali on nije razumio da govorim iskreno nego je samo naborao vjee, kao da se napinje da shvati znaenje. Govorio je o svom ranu kao o malom raju na zemlji, kao o pribjeitu kada se umori od ivota ili ga otruju, a tu onda nije mjesto brigama. Nisam mogao vjerovati da i jedan Karasova ima takve probleme s ljudima, i na tren mi se uinio bliim. Na tom pitoresknom ranu je nastala i njegova najvanija knjiga Zapeta, zarez, obimno djelo u kojem je sabrao sve kritike iz novina, hronoloki i bez nekog drugog smisla koji bi ih povezivao, a koja je uskoro postala udbenik na naem fakultetu. Radna soba, s pogledom na vrhove borova, sa stolom od orahovine na kojem su razbacani eksponati naoale, perorez i tinta, rukopisi i stara Olimpija bila je spremna za obilaske i muzej knjievnosti. Autorska prava je titio tako to je svaki student, prije nego bi pristupio ispitu, morao pokazati uplatnicu i potpis knjiara kod kojeg je udbenik kupljen, jer, govorio je zapjenuano: Nisam ja to kapitalno djelo naao na ulici, ni u umezu, nego sam u njega ulio decenije uenja i odricanja, uostalom, i sav svoj esejistiki dar! Iz daljine, onako betovenovski razbaruen, liio je na pravog profesionalnog pisca, na neku vrstu fiziki udvojenog i ugojenog Danila Kia. Ah, kobne li razlike! Karasova je, meutim, imao pristalu ker koja se, neto malo nakon mog dolaska, pojavila na vratima s tanjirom na kojem je bila dinja, narezana na pravedne dijelove. Djevojka se, meutim, zvala Dunja samo su imena voki nadnacionalna, drugovi, sva ostala su recidivi, ovi ili oni! i bila je na neki nain lijepa, onako kako to su u mladim godinama lijepe sve djevojke, ali e im sa zrelou brzo zai sunce i poee liiti na svoje stamene i krupne majke. Ljubazno smo se upoznali i ja sam odnekud shvatio pravi smisao ove knjievne seanse.

471

 Mojoj generaciji bile su dostupne velike prie, velike sudbine, rekao je stari, kao da ita moje misli pa hoe da ih demantuje. Srea i blagostanje moda su vae najvee knjievne nesree. Iz sree i blagostanja nita dobro u knjievnosti nije dolo, nego samo od trpnje i muke. Bio je to pogled s boanske visine, onako kako se via spoznaja obraa nioj, i kako veliki pisac gleda na malog, s velikodunom dozom blagonaklonosti i saaljenja. Dunja je, meutim, bila na mojoj strani; uostalom, i to prokleto dvojbeno pitanje o izvoru spoznaje doivio sam vie kao refleks i test potencijalnog punca, nego kao opasku kritiara, iako ne bih sporio da je govorio iskreno i s namjerom da mi kae kako to to e napisati nije sasvim u skladu s onim to o meni kao pjesniku zaista misli. Trebao bih mu biti dvostruko zahvalan. Njegovi kriteriji su znatno vii zapravo najvii mogui! ali pristup mladom pjesniku koji tek stupa na scenu trai od njega blagi pogled, kako cvjeti ne bi uvenuo prije nego nikne. S krhkom biljicom on posla ima, oprez tu je nuan, ali dat e on meni sunca i puhnuti pod krila, pa neka poslije drugi misle kako hoe. Uostalom, i njegova supruga se hrabro knjievno kladila na autsajdera mene! Postojao je tu svojevrsni porodini konsenzus i ja sam o, Pegaze! konano mogao biti knjievno roen! Izlazili smo Dunja i ja dva mjeseca a ljubav je uredno ispunjavala naa srca. Njenosti su nae bile za svaku pohvalu. Sve se kretalo pod budnim medijatorskim okom Oca i Majke, koji su nadzirali svoj plan, prvu petoljetku. Dunja i ja smo povlaili predvidive i ispravne poteze. Nisam bio kandidat za savrenog zeta, daleko od toga moj materijalni status bio je vrlo dvojben i nedefiniran, ali su oni moju nezainteresiranost za materijalni svijet, sreom, protumaili kao pozu i intelektualnu gimnastiku a ne kao ivotni stav ali bilo je nekog prokletstva u meni koje je moda privlailo vie njih, nego ker. Neim sam obeavao da u nekog vraga napraviti od svog ivota, ali nikada ne moemo znati ta, tako da je roditeljski rizik uvijek neto na ta se mora raunati u svim ivotnim kombinacijama! Ipak, instinkt im je govorio da pred sobom imaju solidnog zeta, zdrave krvi i iste glave. Bio sam onaj pouzdani vrabac u ruci Od svih svojih ljubavi koje pamtim a pamtim svaku, na svakoj sam gorio! Dunja je bila najbljeeg plamena. Pomalo je dosadna ta moja Dunja od silne dobrote i nagodnosti.

472

Imala je izvjesne kvalitete, ali ne moete ba sve u ivotu dobiti preko reda. ivot joj je klizio previe glatko i ona je izgledala sasvim nespremna za bilo koji stvarni problem ili brigu. Bila je prisiljena izmiljati prepreke a nevolje su je zaobilazile u irokom luku. Malo je imala zajednikog sa stvarnim svijetom. Stvar je prevrila svaku mjeru jedne veeri koja je planirana da bude romantina, uz plamen svijee i rifove Carlosa Santane. Gdje ti ima kuu na moru? upitala me je trepui i ispunjavajui domau zadau, jer bilo je konano vrijeme da upozna moj imovinski karton. Ne da li imam kuu na moru, nego gdje imam kuu na moru, kao da ba svako mora imati kuu na moru, a bilo bi dobro da nam kue na moru nisu blizu, pa da moemo sad malo kod nje, sad malo kod mene. Bilo je vrijeme da roditelji saznaju neto vie o meni i, pogotovo, o mojima, jer to to znaju do sada ne uspostavlja nuni balans izmeu onog to nude i onog to oekuju. Gdje imam kuu na moru? Nemam kuu na moru! Reci svojima da uope nemam kuu na moru! Gle uda! Beskunik na moru! Pred njom je bio mali zeleni koji nije imao kuu na moru, i koji, zbog toga nije osjeao stid nego se ponosio svojom estitom golotinjom! Bilo je dockan za povlaenje eseja o mom knjievnom prvijencu u ivotu i ja sam domalo nevoljko itao te redove, jedva prepoznavajui u njegovim nerazumljivim reenicama svoje knjievno pismo. Bio je to oekivani kraj jedne dobro reirane i kontrolirane romanse. Mogao sam samo zamisliti njegov izraz lica kada mu je ker saopila moju izdaju. Dakako da je sve mogao protumaiti jedino kao moju manipulaciju ne bih li se nekako domogao njegovog alosnog eseja o mojoj beznaajnoj knjizi. S vremena na vrijeme, i u kasnim satima, stizali su telefonski pozivi a kada bih podigao slualicu, Dunja bi je sputala. Znao sam da je ona, bio sam siguran da jeste i da me opominje i grevito nudi da sve vratim na poetak. Mjesec dana kasnije, kada sam sve ve bio smjestio u zaborav i u muzej muke sujete, javio se Karasova. Bio je iznenaujue srdaan, spreman da pree preko svega i prui mi jo jednu ansu. Kolika je tvoja plaa, tamo gdje radi? pitao me je beskrupulozno direktno. On je uvijek sve razgovore znao svesti na sutinu, bez osjeaja za nijanse.

473

Nisam mu odgovorio, zapravo sam rekao da sam veoma zadovoljan svojim poslom srednjokolskog profesora i radom s mladim ljudima iako, dakako, nisam bio sretan u radu s tim deritima, ni svojom jadnom plaom. Ama, dobro znam, sinko, kolike su te crkavice u prosvjeti, prekinuo me je kao da me je uhvatio u lai. Bi li ti preao u moj kabinet, za duplo veu plau? Da nastavi gdje ja stanem! Da jednom, kada iznikne, a ja uvenem, bude drugi ja! Razmisli, ne mora odgovoriti odmah. Danas je petak, odvagaj preko vikenda pa mi reci u ponedjeljak. Za duplo veu plau! Bila je to atraktivna brana ponuda koja je uz pristalu ker donosila jo i dividende u vidu vikendica, na kopnu i moru, sjeveru i jugu, pa jo gratis sinekura s obilatom plaom i prigodnim priznanjima. Kupi 1 dobije 5! Takva se ponuda ne odbija a moje nekanje se u tom filistarskom poimanju svijeta pripisivalo lukavoj nakani da u kupoprodaji podignem cijenu! Zato mi se i obraao s nekim veim potovanjem, kao tvrdom orahu. Znao sam odgovor jo istog dana, i istog trena. Zato sam do ponedjeljka odgaao agoniju?! Zna ta, sinko!? rekao je ljutito Karasova i uvrijeeno spustio slualicu. Pas ti mater, nikada od tebe nee biti nita, ni pjesnika ni ovjeka! Sjetio sam ga se, s osmijehom s podsmijehom! mnogo puta u ratu, i poslije, kada je po svaku cijenu nastojao sauvati pozicije u jednom sasvim novom okruenju i unutar pravila igre koja su bila zapravo sasvim slina, ili ista, ali s drugim ideolokim predznakom. Opstao je taj majstor prilagoavanja, potvrujui iznova Darwinovu teoriju, iako se pretvorio u prakticirajueg i takoreku transparentnog vjernika koji brine o nacionalnim interesima a onu epizodu s dvosmislenim posmrtnim govorom rado priziva iz sjeanja kao dokaz kako je u komunizmu bio proganjan zbog vrijednosti na kojima poiva ovo sadanje bosanskohercegovako drutvo, ta tekovina borbe njega i slinih njemu u vremenu jednoumlja. Eto, nikada ne znamo ta je za nas dobro, a ta loe. Ta kratka, ovlana nemilost bila mu je ulaznica za milost novih gospodara kojima je na raspolaganje dao svoje tupo pero.

474

Daje povremeno ekstremne izjave i vodi okrugle stolove, tek da se prisjeti zlatnih vremena i provjeri eljusti, ali godine su uinile svoje i vie nije dran kao nekada. Djeluje konano pomalo umorno, kao da su staroj varalici davni megdani konano ispostavili raun. Lii na ovjeka vie nego ikada. ee ga se sjetim nego njegove keri koja se, pola godine nakon naeg naprasnog i neplaniranog prekida, sretno udala za diplomiranog inenjera i sada ima dvoje preplanule djece. Ostvario se Karasova i kao otac i kao djed. Posijao je svoje sjeme da se raznosi vremenom i prostorom. Bogat, plodan ivot, pun lai i besmisla. Djeluje tuno i nemono, njegova zaputenost izaziva saaljenje. ovjek kojem bih danas priao sve to znam, a znam malo i dovoljno, nikada ne bi povjerovao kakva je zvijer ivjela u tom krhkom stariu. Pogleda me njegova Dunja preko suprugovog ramena kada se mimoiemo i u njenim oima ili to uobraavam vidim neku tugu. Evo, svata sam preko lea prebacio, pozavidjeli bi mi i Ernest Hemingway i Jack London, pun sam velikih pria ali ne opisah nijednu, nemadoh snage ni rijei, nego samo i dalje o ljubavi pjevam. Zaludni moji soneti!

475

Tihomir Brajovi

Geteov hrast na Zapadnom Balkanu1

Fenomen kompenzativne memorije u savremenom srpskom, hrvatskom i bosanskohercegovakom romanu Skoro pola stolea posle zavretka Drugog svetskog rata i zatvaranja konclagera Buhenvald, blizu Vajmara u Nemakoj, a tek neku godinu pre raspada Jugoslavije i zlokobnog povratka koncentracionih logora u evropsku istoriju, u Sarajevu se pojavio jedan roman pod karakteristinim naslovom Geteov hrast u Buhenvaldu. Pripovedajui u uvodnom delu svog prvog romansijerskog ostvarenja o izgradnji zloglasnog logora, njegov autor, ugledni pesnik i dramski pisac Miodrag alica, kroz rei graditelja evocira i varira dobro poznatu ideju, da je Geteov hrast () prava i autentina Nemaka,2 koja e posluiti kao razlog za ostavljanje famoznog drveta unutar logorskog kruga, jer kad neko pomisli da e u lageru nai i naii na vjeala, sree u njemu hrast pod kojim je sjedio Gete, pa time spojiemo korisno sa dobrim. Korisno je u ovom sluaju: sam konclager, a dobro: taj Geteov hrast, njegova romantina kultura,3 te tako, po onima koji su i doli na nju, ova neobina zamisao, ova nesvakidanja ideja ima i svrhu i pijetet.4 U svetlu onoga to e uslediti u romanu i u samoj istoriji, pomenuti pijetet kao, uostalom i s njim povezana svrha, odnosno korist mora da zazvui ironino, u najmanju ruku sasvim drugaije od onoga to graditelji logora u predstavljenoj sceni po svemu sudei podrazumevaju i hoe da izraze njime. Jer ova re i ovaj pojam, pijetet, koji u isti mah oznaavaju potovanje, privrenost, odanost i, najposle, spomen ili dostojanstveno seanje, pokazae se kao presudne za razumevanje onoga to se odigra(va)lo u Buhenvaldu. I ne samo u njemu, naravno. Dvadesetak godina nakon aliinog romana, a u vreme sabiranja sumornih posledica novih balkanskih ratova, Buhenvald i Geteov hrast jo jednom, naime, iskrsavaju na Zapadnom Balkanu, ovoga puta u romanu jednog srpskog pisca i

Tekst proitan na skupu Media and Memoria in South-Eastern Europe koji je, u organizaciji Univerziteta u Konstancu i pod pokroviteljstvom DAAD-a, odran u Modernoj galeriji u Ljubljani od 19. do 22. maja 2010. Godine. Buchenwald () was chosen as the name of the camp because of the close ties of the location to Johann Wolfgang fon Goethe, who was being idealized as the embodiment of the german spirit (Verkrperung des deutschen Geistes). The Goethe Eiche (Goethes Oak) stood inside the camps perimeter, and the stamp of the tree is preserved as part of the memorial at concentration Lager Buchenwald, stoji, recimo, zapisano na stranici Vikipedije koja je posveena logoru u Buhenvaldu (www.wikipedia.org/ wiki/Buchenwald_ concentracion_camp#cite_ note-1). Miodrag alica, Geteov hrast u Buhenvaldu, Sarajevo 1988, str. 15. Isto, 16.

477

5 Ivan Ivanji, ovek od pepela, Beograd 2006, str. 7. 6

Isto, 15. Isto, 17.

8 Postoji, tavie, i mogunost trostruke memorijalne upotrebe ovoga prostora, kao nacistikog koncentracionog logora od 1937. do 1945; kao sovjetskog pokopnog (internment) logora od 1945. do 1950; i kao memorijalnog mesta koje osnauje antifaistiku legendu DDR-a od 1950. do 1990 godine (Sarah Farmer, Symbols that Face Two Ways: Commemorating the Victims of Nazism and Stalinism at Buchenwald and Sachsenhausen, Representations No 49, Winter 1995, Special Issue: Identifying Histories: Easter Europe Before and After 1989, p. 107).

Geteov hrast u Buhenvaldu, nav. izdanje, 80.

10

Isto, 138139 passim.

nekadanjeg zatoenika buhenvaldskog logora, Ivana Ivanjija. U Ivanjijevom oveku od pepela, koji je napisan kao esejizovani roman ili moda romasirani esej o seanju na rat i zatoenitvo, koncentracioni logor sada je, u stvari, muzej, odnosno memorijalni centar,5 a ophoenje sa predmetima iz koncentracionog logora, koji se sada mogu razgledati u urednim vitrinama, za slubenike memorijalnog centra je obina, normalna svakidanjica. U njihovim spisima sve to ine sasvim ozbiljno nazivaju radom na seanju.6 Pripoveda romana, ujedno i njegov autor, koji se svake godine vraa na isto mesto patnje u okviru gotovo ritualnog, oficijelno organizovanog i internacionalno upranjavanog obnavljanja pamenja, podstaknut je, meutim, na gest pisanja i iskuenje pripovedanja saznanjem o ire shvaenim protivrejima tog priljenog i sistematinog, no za njega istodobno i problematinog i, moglo bi se rei, na neki nain zaboravnog Erinnerungsarbeit, rada na seanju. Bez okolianja, Ivanji upravo u tom smislu podsea da neposredno nakon zavretka rata, koji vei deo oveanstva proslavlja kao pobedu Rusi su na istom mestu, zvanom Buhenvald, zatvarali svoje protivnike, ponekad ak i u iste barake. Za patnje tih ljudi takoe se izgrauje memorijalni centar u memorijalnom centru.7 Tako je mesto izgradnje buhenvaldskog logora postalo topos dvostrukog seanja na kojem se susreu belezi gotovo besprimernih povesnih i ideolokih okrutnosti modernoga doba.8 U romanu Miodraga alice, pak, koji pripoveda o neposrednom posleratnom iskustvu preivelog logoraa, suoenog s raanjem raspoznatljivog, staljinistikog vida okrutnosti u njegovoj domovini, socijalistikoj Jugoslaviji, jedan od nejrevnosnijih, nemilosrdnih uterivaa novoga poretka za svoje ideoloke protivnike i rtve bez dlake na jeziku veli: Ubijamo ih nimalo bolje nego to su oni ubijali nas, i kazuje to, sasvim simptomatino, sluajno i bez namjere zagledan u Geteovu sliku na zidu.9 A upravo tu sliku ponee sa sobom meu ljude Jona, preiveli logora, u epizodi u kojoj je podozrevaju njegovi blinji pijan ili je poludio od njemakog logora, a on sm uzvikuje Idemo Johane, u novi ivot, da bi potom polako se okretao oko sebe, i tim kruenjem pokazivao Getea svim stranama.10 Postavljena u sam centar ove ambivalentne i protivrene posttraumatske fiksacije to istim gestom spaja nacistiku prolost i staljinistiku aktuelnost, figura najveeg pesnika ne-

478

makog jezika, kao i s njom povezan amblem Geteovog hrasta, zapravo, ini se, upuuje na sasvim naroit put kulturnog i knjievnog pamenja koji ovde dolazi do izraza. U prilog takvom razumevanju na posredan nain govori i primer nekad slavnog i itanog romana istononemakog pisca Bruna Apica Nackt unter Wlfen. Pisan izmeu 1955. i 1957, jedva deceniju nakon logorske traume, dakle, roman Nag meu vukovima, inae najpoznatiji evropskoj kulturnoj javnosti u krugu ostvarenja koja tematizuju buhenvaldsku golgotu, u potpunosti je posveen temi delatne ljudske solidarnosti u patnji, prikazanoj kroz pustolovinu logorakog skrivanja i spasavanja jevrejskog deaka od esesovskih istraitelja i uvara. I mada se na poetku romana pominje famozna uma na brdu Etersberg, a potom i bombardovanje Buhenvalda u avgustu 1944, u kojemu je spaljen glasoviti Geteov hrast,11 izraziti simboliki potencijali ovog amblema ostavljeni su sasvim po strani u Apicovoj sugestivnoj pripovesti.12 Decenijama posle toga, ba oni su, meutim, na izvestan nain stavljeni u prvi plan pripovedakih vizija zapadnobalkanskih romanopisaca, zabavljenih evokacijom i svojevrsnom aktuelizacijom buhenvaldskog sindroma i onoga to on sa sobom neizbeno nosi. Upravo ta injenica upuuje na mogui zakljuak da postoji neto bitno u ovom sindromu, neto to aficira zapadnobalkanske pisce i zapadnobalkanske kulture i beletristiki ga vraa u ivot uz pomo pomenutog amblema.13 Ivan Ivanji u svom esejistikom romanu detaljno pie o legendi koja je spletena oko pomenutog amblema i o moguim znaenjima jednoga i drugoga. Nikad nisam uspeo da dokuim zato bi upravo taj hrast trebalo da bude Geteov, veli on, podseajui na znaenje naziva Buchenwald bukova uma, i pretpostavljajui da moda je Geteov hrast bio bukva koja je stajala na drugoj padini brda,14 a potporu za ovakvo tvrenje pronalazi u slavnim Ekermanovim Razgovorima, u kojima, kako uoava, nema govora o hrastu kod kojega se veliki pesnik susretao s madam tajn i ilerom, ve je zapravo re o bukvi.15 Reeno savremenim teorijskim renikom radi se, prema tome, o svojevrsnom izmiljanju kulturne istorije i njene simbolike tradicije, o radu legendarne imaginacije koja je usmerena na nareeni i tek delimice ouvani hrast, jer podsea Ivanji hrast je nemako drvo iz legende, a to znai: kultno i posebno potovano drvo, za koje je u ovom sluaju, po autorovim reima, vano uverenje, zapisano u jednoj brouri o Buhen-

11

Vidi: Bruno Apic, Nag meu vukovima, Prevela Sonja Perovi, Titograd 1965, str. 7 i 65.

12 Poznati austrijski pisac jevrejskog porekla Jozef Rot pisao je, s druge strane, jo 1939. godine, u vreme kad se nije moglo znati da e logor postati spomen-kompleks i odredite komemorativnog hodoaenja, s neskrivenom ironijom da simbolinost nikada nije bila tako jevtina kao danas. Izmeu perionice i kuhinje stoji hrast madam tajn i Getea i kao takav on je zatieni istorijski spomenik (Nav. prema: Sarah Farmer, Symbols that Face Two Ways, p. 100). 13 Pojava simbola povezanih s genocidom mora biti ispitana u svetlu seanja koja su individualno i kolektivno represirana, kao i u svetlu njihove transformacije, posle pola stolea, u kulturne artefakte naroite vrste, smotreno upozorava Bet Deni u svom inae kontroverznom lanku o simbolinom povratku genocida za vreme komadanja Jugoslavije, skreui panju na ovu vanu promenljivost i prilagodljivost amblematskih slika i predstava koje uvaju pamenje na civilizacijske traume. (Vidi: Bette Denich, Dismembering Yugoslavia: Nationalist Ideologies and the Symbolic Revival of Genocide, in: American Ethnologist, Vol. 21, No. 2 (May, 1994), p. 381) 14

ovek od pepela, 107.

479

15 Hou ipak da vam pokaem i bukvu u koju smo pre pedeset godina urezali svoja imena.() Svuda oko nje bilo je sasvim sunano i umilno, pa smo u lepe letnje dane ovde igrali svoje improvizovane lakrdije. Sada je ovde vlano i neprijatno. Ono to je nekad bilo tek nisko grmlje, izraslo je u meuvremenu u senovito drvee, tako da se divna bukva nae mladosti jedva jo razaznaje usred ovog estara (Johan Peter Ekerman, Razgovori sa Geteom u poslednjim godinama njegova ivota, Preveli Stanislav Vinaver i Vera Stoji, Beograd 1970, str. 463), kazuje, odista, Gete svom biografu u zapisu datiranom 26. septembra 1827, koji, ini se, ide na ruku ovakvom tumaenju. 16

ovek od pepela, 106.

17 Ivanji navodi i rei panskog pisca i nekadanjeg logoraa Horhe Sempruna, koji, seajui se svog ratnog oprotaja od Geteovog hrasta, na neki nain svedoi i o sugestivnosti i vitalnosti legende, kazujui: godinu dana pred kraj rata jedna fosforna bomba pogodila je Geteov hrast. Ali tog dana, tog popodneva, kada se poetkom prolea najavljivao i kraj Svetskog rata, ozelenilo je nekoliko granica na izgorelom panju! (111). 18

Geteov hrast u Buhenvaldu, 21.

19 20

Isto, 21.

ovek od pepela, 121.

valdu ve u vreme Istone Nemake da je on bio pravi spomenik humanosti, kao to je, isto tako, i vezano proroanstvo: Nemaka e iveti samo dotle dok na njegovim granama izbija zeleno lie, a sad su Nemci osueni na propast,16 budui da je drvo u ratu spaljeno sve do samog korena.17 Kao nekadanjeg buhenvaldskog zatoenika, autora i naratora oveka od pepela posebno uznemirava neobina legendarna konstrukcija o spomeniku humanosti (Jadne li humanosti u Buhenvaldu sa hrastom ili bez hrasta.), koju na svoj nain podrava i preiveli logora iz romana Miodraga alice onda kad s refleksom fascinirane rtve govori o Geteovom Vajmaru koji je prava Njemaka i prijestonica jedne kulture, a Geteov hrast prepoznaje kao drvo koje je poznato cijeloj Njemakoj, jer ispod njega sjedio je Gete. Pisao. itao. () S Ekermanom vodio razgovore za budue generacije.18 Ono to pri tome pribliava ova inae suprotna vienja jeste povezivanje ivota pojedinaca i kolektiva, u prvom sluaju izraeno u legendarno-fatalistikom verovanju da Nemci su osueni na propast, a u drugom sluaju u sudu da opta njemaka nacionalna greka postala je i individualna krivnja,19 datom reima jednog od zatoenika koji nee preiveti rat, ali e stii da uoblii ovo, moglo bi se kazati, povesno-fatalistiko shvatanje koje nerazdvojno stapa istorijski sagledano postojanje individue i zajednice. I u jednom i u drugom sluaju u prvom planu je, dakle, prevlast kolektivnog naela nad individualnim, samo to se jednom radi o neemu to bi se moglo oznaiti kao kolektivna sudbina a drugi put o neemu to se katkad oznaava kontroverznom sintagmom kolektivna krivica ili greka, odnosno odgovornost, a sve to olieno je u sutinski ambivalentnoj slici Geteovog hrasta sred koncentracionog logora, koja u zbunjujuoj sloenosti ukrta linu harizmu, odnosno prirodnu vitalnost i trajnost kao tradicijski prihvaeni egzemplar kolektivnog genija s militaristikom okrutnou kao (samo)osporavajuim izrazom njegovog duha. Koncentracioni logor Buhenvald kao deo kulture naeg kontinenta? Kulture? Ne samo deo nemake istorije?,20 pita se nakon svega u kljuu univerzalnog razumevanja svedok i pripoveda Ivanjijevog romana, izraavajui neotklonjivu svest da je nemaki primer verovatno tek najizrazitiji, ali nikako ne i usamljen, ve, naprotiv, u izvesnom smislu epohalno tipian. Svuda na svetu zemlja na kojoj stojimo moe da bude natopljena krvlju, reke, jezera i mora, u kojima plivamo, mogli su

480

se nai u ulozi poslednjeg boravita za ljude koji su se rodili da bi iveli,21 veli ovaj glas seanja i podseanja na drugom mestu, a zatim, iskazujui svest o pomenutom paradoksu, i dodaje: Ko mi daje za pravo da tvrdim da bih ja kao Nemac bio drugaiji od veine Nemaca? Bolji od njih?22 Ovo razmiljanje ima, naravno, i drugu, konkretnu i povesno aktuelnu stranu, i ona je takoe dotaknuta u Ivanjijevoj knjizi, onda kad autorski pripoveda opominje: U zemlji, koju uporno u celini smatram svojom otadbinom imam jedan grad koji se zove Vukovar, druga etiri se zovu Dubrovnik, Sarajevo, Mostar i Srebrenica. I Pritina, dabome, i Pritina, da bi se potom zapitao: Da li se moe biti slobodan samo ako se nieg ne stidi?,23 i najposle, apostrofirajui romansijersku fantazmu svoga opominjueg oveka od pepela, sainjenog od poslednjih tragova rtava, izjasnio da je, osim u Buhenvaldu, on zaista potreban i na nebu moje otadbine. Iznad Jasenovca, Banjice, Keraterma, Ovare, Knina, Srebrenice.24 Moda dovoljna za pomenuti roman-esej, u potpunosti posveen lino doivljenom seanju na Buhenvald, ova opomena, reklo bi se, nema svoj pravi izraz, pre svega u dananjoj srpskoj knjievnosti i kulturi, viestruko i kontroverzno obeleenoj nedavnim ratnim iskustvima, ali u odreenom smislu, ini se, nema odgovarajui odjek ni u drugim knjievnostima regiona. Je li pri tome odsustvo famozne povesne distance glavni razlog injenice da nije tako lako pronai zaista relevantna romansijerska ostvarenja i autore koji se na neposredan nain bave traumom raspada Jugoslavije, povezanom s ratnim, ali i mirnodopskim zloinima, odnosno s poimanjem individualnih i kolektivnih udela i uea u svemu tome?25 Ili je kao to je ve nagoveteno pomenuto stanje ipak posledica dubljih uzronosti koje se tiu osobene logike ratnog seanja na Zapadnom Balkanu, makar to bilo i seanje na relativno skoranje dogaaje, i s njim povezanog (samo)razumevanja zapadnobalkanskih kultura?26 Piem o neem drugom da ne bih pisala o onom prvom, kao to se sjeam neega ega nije bilo da se ne bih sjeala onoga to je bilo,27 konstatuje Dubravka Ugrei u svom uzornom egzilantskom romanu o Berlinu i o bolnom iskustvu, odnosno pamenju raspada Jugoslavije, u kojem se glavni grad Nemake pojavljuje kao before-after place, tj. simbolino arheoloko nalazite na kojem vremenski slojevi slau se jedan preko drugoga () kao da kakav nevidljiv, smuen arheolog posvuda

21 22 23 24 25

Isto, 23. Isto, 63. Isto, 77. Isto, 141.

U tom smislu, indikativno je da se neki od najcenjenijih romanopisaca sa eks-ju prostora u godinama nakon Ovare, Omarske, apljine, i, naravno, Srebrenice temom ratnih zloina i genocida bave upravo s istorijske distance, tematizujui dogaaje i pojave iz doba Drugog svetskog rata, i to i ovde prevashodno iz spoljne perspektive koja se tie prikazivanja tehnologija i scenarija unitenja nastalih u okrilju nacistiko-faistike ratne mainerije evropskih sila Osovine, a primenjenih na prostorima Zapadnog Balkana. Tako, recimo, David Albahari u kratkom romanu Gec i Majer (1998) rekonstruie fenomen pokretnih, kamionskih gasnih komora koje su u organizaciji nemakih okupacionih vlasti prvih godina rata saobraale na relaciji izmeu logora Sajmite i Jajinci u Beogradu, dok Daa Drndi u svom dokumentarnom romanu Sonnenschein (2007), u kojem sredinje mesto zauzima katalog s imenima oko 9000 Jevreja deportiranih iz Italije ili ubijenih u Italiji i zemljama koje je okupirala izmeu 1943. i 1945. godine, zapravo tematizuje problem dananjeg, poznog seanja na (ne)svesno lino sauestvovanje u povijesti sveopeg beaa, ije su tamne stranice ispisane ezdeset godina ranije na irem podruju Istre.

481

Todor Kulji u ovom kontekstu govori o ratnocentrinom seanju, tvrdei da u ovakvim kulturama zbog mogunosti emotivne homogenizacije ratna prolost je upotrebljivija od mira, ali i to da je balkanska tradicija ratnocentrine istorije samo deo sline evropske tradicije (Kultura seanja, Beograd 2006, str. 300 i 301).
26 27

Dubravka Ugrei, Muzej bezuvjetne predaje, Zagreb Beograd 2002, str. 284.
28

Isto, 282.

29

David Albahari, Svetski putnik, Beograd 2001, str. 176.

ostavlja krive oznake: esto je teko rei to je bilo prije, a to poslije,28 pa stoga i boravak na takvom mestu esto predstavlja hodanje izmeu pomeanih povesnih, ideolokih i kulturnih relikvija, kao to za samu naratorku pripovedanje o priama i sudbinama koje su na ovaj ili onaj nain povezane s gradom neretko prerasta u konfuziju tragova Drugog svetskog rata i pada Berlinskog zida, nemakog i eks-jugoslovenskog iskustva podela, animoziteta, afiniteta i nerazmrsivih egrsti. Poput junaka jednog od najsugestivnijih posleratnih romana Davida Albaharija, potomka balkanskog ratnog zloinca i egzilanta druge generacije u Kanadi, koji je, sticajem okolnosti, postao krivac bez krivnje, zloinac bez zloina, delat bez rtve,29 i pripovedaica ovog fragmentarnog romana Dubravke Ugrei zahvaena je, naime, dejstvom sasvim naroitog kulturnog fenomena koji bismo mogli nazvati sindromom premetenog, transponovanog pamenja ili kompenzativne memorije, karakteristine, ini se, za samorazumevanje i prikazivanje neuralginih tema novije prolosti u znaajnom delu savremenih zapadnobalkanskih knjievnosti. U prilog ovakvom shvatanju govore i primeri dva zapaena romana pisaca mlae generacije, obeleene peatom novih balkanskih ratova, koja je u knjievnost stupila par decenija nakon srednje, medijalne generacije Dubravka Ugrei i Davida Albaharija, odnosno bezmalo pola stolea nakon generacije Miodraga alice i Ivana Ivanjija, u potpunosti oznaene i opsednute prelomnim iskustvom Drugog svetskog rata. Re je o Berlinskom oknu Sae Ilia i Elijahovoj stolici Igora tiksa, romanima koji siejno i tematski zapravo spajaju dva epohalna ratna iskustva sredine i kraja XX veka, i ine to na ve pomenuti nain, prelamajui eksjugoslovensku, odnosno zapadnobalkansku povest i aktuelnost kroz tematsku i simboliku prizmu novije nemake istorije i kulture kao kroz paradigmu svoje vrste. Kao i u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei, i u Berlinskom oknu Sae Ilia nemaki glavni grad pojavljuje se, tako, kao izrazito before-after place, vremanski kompleksna pozornica pripovedanja i palimpsestni urbani topos toliko zasien istorijom da ona neretko potiskuje savremenost. Naratoru romana, stipendisti jedne nevladine organizacije iz Beograda, plaenom da pravi istraivake razgovore sa zapadnobalkanskim emigrantima i neminovno uvuenom u ovu nevoljnu igru pretapanja prolosti i sadanjosti, pri tome izgleda oevidno da nemaka

482

pria iz tridesetih godina, to je pria iz devedesetih,30 turobna jugoslovenska pria o ratovima, podelama i raspadu, naravno. Pratei tragove emigrantskih sudbina, ali i odjeke ivotnih drama Berlinaca koji pamte vreme bujanja faizma, pripoveda romana postepeno, naime, uvia da za veinu nemakih i balkanskih uesnika blie i dalje prolosti svedoiti i seati se znai priati ne o sebi, nego o drugima. To je moda najbolje iskazano unutranjim iskustvom jedne epizodne junakinje koja osea da ima neotklonjiv problem s tuim seanjem, zato to je mori neto to nije njeno, a to je poelo da oivljava () postajui potom sve tee, povlaei je u dubinu, da bi joj se vratilo kao eho neijih seanja, pa zahvaljujui njemu ona poinje da se sea neega to nikada nije doivela.31 Fenomen opsesivnog iskrsavanja tueg seanja, onoga to se vraa kao eho neijih seanja a to lino nikad nije doivljeno pojavljuje se ovde u vie navrata kao nesumnjiv izraz kompenzativne memorije koja hronoloki, prostorno i pesonalno premeta pamenje na ljude i dogaaje. Berlinsko okno pokazuje da je ova neobina, takorei kompulzivna transpozicija teskobnih uspomena posledica svojevrsnog odsustva ili pak nepotpunog prisustva onog jedinstvenog spoja potovanja, dostojanstvenog seanja, privrenosti i ive svesti o prolosti koji smo na poetku tksta imenovali u pojmu pijeteta. Tamo gde nema pijeteta kao svesnog pamenja i opredeljenja u punom znaenju rei, odnosno tamo gde postoje ideoloke, etike, saznajne prepreke ili pak kompleksne, neretko i kontroverzne vizure njegovog uobliavanja, pojavljuje se kompenzativna memorija kao neka vrsta deplasiranog, spontano premetenog seanja koje postaje amblematski izraz ove unutranje prinudne zamene mesta to moe da izmea i ukrsti individaulne i kolektivne, domae i strane, ovovremenske i nekadanje uspomene, odnosno slike i figurativne predstave koje ih oliavaju. U romanu Sae Ilia takvo olienje donosi sudbina Ize Fermeren, petnaestogodinjakinje s harmonikom koja je, odbivi jednog jutra u koli da pozdravi nacistiku zastavu, bila primorana da napusti svoju gimnaziju u Libeku i krene u potrazi za poslom, da bi dospela u Berlin, gde je otvoren kabare Katakomba u kome je od 1933. nastupala, a zatim i redom prola kroz maine Ravensbrika, Buhenvalda i Dahaua,32 preivevi ih gotovo udom, a godinu dana po zavretku rata izala je knjiga njenih seanja.33

30

Saa Ili, Berlinsko okno, Beograd 2005, str, 10.

31

Isto, str. 3233 passim.

32

Isto, 1011 passim. Isto, 298

33

483

Budui da kabare zavisi od savremenog politikog konteksta, od kojega dobija satirini materijal, kao i od instinktivne solidarnosti publike, on je mnogo vie od drugih artistikih praksi pod uticajem istorijskih promena, u tom smislu primeuje Doan Mekneli u zanimljivom ogledu o promenljivom diskursu nemakog kabarea u vreme nacional-socijalizma, u kojemu je posebna panja poklonjena upravo Katakombi Vernera Finka kao najslavnijem kabareu tog doba. (Nav. prema: Joanne M. McNally, The Changing Discourses of German Cabaret in Response to National Socialism between 1929 and 1935, in: Literarisches und politisches Kabarett von 1901 bis 1999, Herausgegeben von Sigrid Bauschinger, Tbingen und Basel 2000, S. 147)
34 35

Berlinsko okno, 287288.

36

Isto, 301.

37

Isto, 4.

38 Igor tiks, Elijahova stolica, Zaprei 2006, str. 241.

Iako kulturoloki unekoliko drugaija od paradoksalne slike Geteovog hrasta u logoru Buhenvald, koja spaja visoku kulturu i militaristiku okrutnost, ova predstava devojice kabaretske pevaice, uz to i buhenvaldske zatoenice, koja u sebi spaja popularnu kulturu i ideoloku represivnost, odnosno artistiko-politiki angaman,34 donosi zapravo isti, ve naznaeni fenomen premetenog i zato nelagodnog pamenja. Pria o ivotu Ize Fermeren me je vreala. Saznanje da je iz Libeka otila kao uenica koja je odbila da jednog jutra u koli pozdravi nacistiku zastavu me je inilo nervoznim,35 priznaje Viktor Greber, jedan od junaka romana, nekadanji profesor june slavistike na Humbolt univerzitetu, svedoei o nelagodi to trajno prati one koji nisu spremni da se na vreme i u potpunosti suoe sa sopstvenom i zajednikom prolou. O tom poznom saznanju svedoi i Greberovo finalno uvianje da mu sudbina Ize Fermeren ipak prua nadu da jednu stranu plovidbu moemo preiveti, i to makar naknadnim shvatanjem i priseanjem, jer pitanja koja postavljamo o nestalima i mrtvima, naposletku i o logorima nikoga ne vraaju u ivot, tek nama koji smo ih postavili vraaju neto od ovenosti.36 To neto od izgubljene ovenosti pokuava, reklo bi se, da povrati i narator romana, takoe opsednut amblematskom sudbinom Ize Fermeren te stoga na izvestan nain i sam praen sindromom transponovanog pamenja onoga to neminovno stie i nosi sa sobom zahvaljujui zapadnobalkanskom iskustvu kraja prolog stolea, u kojemu su, kaogod i u nemakom iskustvu prve polovine tog stolea, sticajem okolnosti spletene nedoumice o linom i kolektivnom moralu, seanju i odgovornosti, primerno izraene u poznatoj Levinasovoj maksimi, stavljenoj u proelje romana, koja poruuje da Prolost drugog i, unekoliko istorija oveanstva u kojoj ja nisam sudelovao, kojoj nikad nisam prisustvovao, jeste moja prolost.37 Na ovakav etiki imperativ pijetetom oznaenog prihvatanja tueg postojanja kao sopstvenoga, samo s obratnog polazita, od Zapada prema Zapadnom Balkanu, na svoj nain rauna, ini se, i Elijahova stolica Igora tiksa, koja svojim ukupnim romanesknim ustrojstvom apeluje na evokaciju novije evropske istorije beaa. Tko je uope mogao i pomisliti da e se ovako neto dogoditi!? U Sarajevu! Opet smo u logoru!,38 uzvikuje junak romana Richard Richter, austrijski pisac i tragalac za tajnom sopstvenog porekla, ironijom sudbine doveden u sam epicentar ratne tragedije i primoran da u golgoti bosanske

484

prestonice jo jednom simbolino vidi kolektivno stradanje getoa i konclagera a u tamnim putevima svojih ula i uma jo jednom raspozna paradigmatski i protivreni lik evropskoga intelektualca, ocrtan u irokom luku od Sofoklovog Edipa do Friovog Valtera Fabera. Poivajui na tezi da evropski homo faber stvara danas svoju sudbinu u Sarajevu, jer ono to ovdje danas vidi samo je ogledalo u kojemu mu se prikazuje vlastita budunost,39 tiksova uzbudljiva i dramatina pripovest u najveoj meri je pri tome oslonjena na intrigantnu zamisao tako nalik romanesknim vienjima Sae Ilia i Dubravke Ugrei o tome da urbani prostor ima slojevitiju i trajniju memoriju od ljudi, jer gradovi svoju povijest upisuju u zidove, u stvari, a ne u varljivo i potkupljivo ljudsko pamenje.40 U svojoj sugestivnoj studiji o umetnosti i kritici zaborava Harald Vajnrih iznosi takoe naelnu, teorijski potkrepljenu tvrdnju da ovek je po prirodi zaboravno bie (animal obliviscens),41 dodajui na opominjui nain, a povodom monstruoznog koncepta memoricida ili unitenja kolektivnog pamenja u okviru holokausta, da pamenje koje hoe da traje mora zato svakodnevno da se bori sa zaboravom.42 Otimajui od zaborava enigmu vlastitog identiteta, tiksov homo faber kraja veka istim zahvatom kojim otkriva svoj edipovski hybris otkrie, meutim, i to da je, znatno ire gledano, u razmerama postojanja kultuirnoistorijskih i nacionalnih zajednica poput onog junaka Albaharijevog Svetskog putnika postao i paradoksalni krivac bez krivnje, zloinac bez zloina, budui da ima istovremeno jevrejsko, nemako i junoslovensko poreklo, i to spletene intrigom intimnih misterija i ideolokih izdajstava, pa mu se, u svetlu ove neoekivane, ali u svetu romana isto tako i zakonomerne transpozicije zaborava i pamenja, nezaustavljivi sled dogaaja u koji je uhvaen kao u klopku ukazuje kao posledica svojevrsne interferencije privatne, roditeljske kobi i javnog, kolektivnog voluntarizma. Dovodei svog junaka u poziciju da mora da kae Ja u Sarajevu, kao ni Edip u Tebi uostalom, nisam bio stranac, 43 Igor tiks svoj roman zapravo velikim delom oblikuje u vidu kritike zapadnoevropske civilizacije kao civilizacije narcistiki kratkovidog (samo)zaborava, nespremne da se suoi sa uvianjem da, oklevajui na Balkanu, po reima glavne junakinje romana, koja inscenira Friov roman u ratnom Sarajevu, evropski homo faber i dalje vrlo racionalno stvara svoju sudbinu sjedei skrtenih ruku,44 a to znai: doputa da mu se, kao onome koji

39

Isto, 114.

40

Isto, 174.

41

Harald Vajnrih, Leta, S nemakog prevela Drinka Gojkovi, Beograd 2008, str. 9.

42

Isto, 338.

43

Elijahova stolica, 61.

44

Isto, 113.

485

45 Jelena Vasiljevi, Prolost i razumevanje rata, u: Gordana eri (ur.), Intima javnosti, Okviri predstavljanja, narativni obrasci, strategije i stereotipi konstruisanja Drugosti u upeatljivim dogaajima tokom razgradnje bive Jugoslavije: tampa, TV, film, Beograd 2008, str. 339. 46

Isto, 340.

je u neposrednom, mada zaboravljenom i zatajenom srodstvu sa balkanskim ovekom, ponovo dogodi ono to je ve jednom iskusio i u neku ruku sam zapoeo u modernoj spirali zloina i svetskih ratova, ne uviajui da je skrajnuti i u neku ruku marginalizovani Drugi, simbolino kazano, ovde zapravo on sam. itana na ovaj nain, Elijahova stolica ukazuje se kao knjiga koja zatvara krug savremene romansijerske transpozicije ratnog pamenja i poimanja identiteta koji iz njega proizilaze na Zapadnom Balkanu. Moglo bi se, naime, rei da je, poput prethodno tumaenih ostvarenja, i memorija tiksovog romana na svoj nain kompenzativna. Sm rat je u ovom romanu prikazan skoro sporadino i uglavnom posredno, odnosi i uloge konfrontiranih strana dati su u skladu s medijski poznatom slikom a ukupni interes pripovedanja okrenut je, reklo bi se, u prvom redu pomenutoj problematizaciji zapadnoevropskog tretmana bosanskih stradanja i zapadnobalkanskih animoziteta kao posledici i svojevrsnom bumerang efektu nerazreenih starih rauna i resantimana, s istorijskom zadrkom ispostavljenih za naplatu samoj regiji i celom kontinentu. Dozvoljava li moemo da se zapitamo posle svega, sumirajui itanje nekih od najreprezentativnijih savremenih srpskih, hrvatskih i bosanskohercegovakih romana nesumnjiva opsesija (zapadno)evropskim, posebno nemakim povesnim iskusvom i njegovim zapamenim slikama, bilo da je u pitanju pripovedanje o Drugom svetskom ratu ili pak o ratovima devedesetih, da se u ovom sluaju razmilja i o nekoj vrsti transponovane, kompenzativne istorijske samosvesti kao onome to stoji iza same knjievnosti i umetnosti? Proizilazi li drugim reima ova zaista osobena memorijska imaginacija iz ve iroko apsolvirane injenice da kulturom seanja uspostavljamo i uvrujemo drutvene slike o sebi,45 a ratovi i periodi velikih kriza naroito indukuju velike promene u dominantnim slikama prolosti, jer se tad menjaju akcenti kolektivnog samoodreenja i identiteta, kao i odreenja Drugog u odnosu na koga se stvaraju nova pozicioniranja?46 I znai li to, najposle, ako prihvatimo izloeno shvatanje, da pomenuto istorijsko (samo)saznanje, poput knjievnog vienja na koje je naslonjeno, znaajnim delom poiva na figurativnom premetanju panje, koje u slici Drugoga oblikuje koliko-toliko bezbednu sliku nas samih, stvarajui na taj nain medijacijski, tampon prostor za nova pozicioniranja, okrenuta neizbenoj rekapitulaciji sopstvenoga identiteta, ovim putem i bar delimino

486

relaksiranoj u ovdanjim zajednicama nelagodnog seanja47 u neizbenom procesu ponovnog samoodreenja nakon svega to je videlo nae podneblje i nae vreme? Istorijsko znanje ima kljunu ulogu u konstrukciji identiteta zajednice, svojim teorijskim autoritetom podsea Hejden Vajt, upozoravajui, meutim, odmah umesno i da problemi iskrsavaju u svakom pokuaju da se istorijsko znanje upotrebi u svrhu konstrukcije identiteta, zato to istorijsko znanje uvek stie do sadanjosti u obraenom (processed) obliku, ne kao sirova datost ili podatak pohranjen u arhivi, ve jedino kao reprezentovano znanje, koje u podruje javnosti ulazi kao pisano, filmovano, fotografisano, dramatizovano i narativizovano.48 Zastupajui dobro znano i uticajno shvatanje da se ne moe istorizovati bez narativizacije, Vajt, naime, u isti mah podvlai i to da se istorijski narativi odnose na svet stvarnosti i predstavljaju taj svet svojom pripovednom koherencijom,49 a to znai da su istorijski narativi zapravo autoreprezentativni i autodemonstrativni smislotvornom ureenou koju pripisuju i donose predstavljenom svetu istorijske stvarnosti. Tako gledano, pripovedna koherencija koju donose beletristiki istorijski narativi kojima smo se ovde bavili moe da bude samo koherencija naroite, transponovane ili kompenzativne vrste koja neophodno potrebno (sa)znanje o sopstvenoj bliskoj prolosti daje posredno, u izvesnom smislu distancirano u slici ne tako bliske, ali u nekim bitnim momentima sline i stoga figurativno reprezentativne prolosti drugih. Vajt nam moda nudi i podesan teorijski okvir za valjanije razumevanje ove pojave, onda kad govori o tome da se latentno znaenje istorijskog diskursa sastoji iz naracija generike vrste (generic story-type), iji pojavni oblik predstavljaju same injenice, dovedene u poseban raspored i obdarene posebnim znaajem, pri emu je svaka pojedinana, konkretna naracija slika dogaaja o kojima se pripoveda, dok naracija generike vrste (generic story-type) slui kao konceptualni model na koji ti dogaaji asociraju da bi bilo prihvatljivo njihovo enkodiranje u elemente raspoznatljive strukture.50 Nesumnjivo oslonjeno na strukturalistike tekovine, ovo shvatanje svoju inerpreteativnu i eksplanatornu upotrebljivost moda ponajpre, usuujemo se da primetimo, pokazuje upravo u primerima poput naega, u kojima postoji uoljiva naporednost izmeu zapadnobalkanskih i zapadnoevropskih povesnih naracija.

47 O pojmu zajednice nelagodnog seanja vidi: Todor Kulji, Kultura seanja, nav. izdanje, str. 298300.

48 Hayden White, Historical Discourse and Literary Writing, in: Tropes for the Past, Hayden White and the History / Literature debate, Edited by Kuisma Korhonen, Amsterdam New York 2006, p. 29. 49

Isto, 30.

50

Hayden White, Tropics of Discourse, Essays in Cultural Criticism, Baltimore and London 1978, p. 110.

487

51

ovek od pepela, 96.

52

Isto, 16.

Zato ovaj svijet nee da prihvati, da shvati, da Nijemci, pored svega, pored tog groznog nacionalsocijalizma, pored tog grozomornog Hitlera, kao narod, ostaju veliki narod, narod koji je mnogo dao ovjeanstvu? (Geteov hrast u Buhenvaldu, 134), pita se glavni junak romana Miodraga alice, na svoj nain izraavajui svest o ovom paradoksu nemake kulture, ali i moderne evropske civilizacije uopte.
53 54

ovek od pepela, 129.

55 Pol Konerton, Kako drutva pamte, Prevela Slavica Mileti, Beograd 2002, str. 34.

Ali koja je to naracija generike vrste, za kulture zapadnoga Balkana paradigmatino raspoznatljiva u izrazitim vidovima i varijacijama modernog nemakog knjievnojezikog, politikog i, naravno, ratnog iskustva? Vraajui se jo jednom na implikacije legende o Geteovom hrastu, rei emo da je razumevanje te uzorne naracije moda najpregnatnije izraeno u romanu Ivana Ivanjija, iji simbolini junak, nastao od pepela ubijenih u koncentracionom logoru Buhenvald na brdu Etersberg kod Vajmara poseduje osobine kompleksnog bia i znanje celokupnog oveanstva [podv. T. B.],51 a to znanje je u ovom sluaju saeto u uznemirujue pamenje i uvianje da, to se tie Vajmara, prosto se mora konstatovati da vrhunska kultura ne samo da nije bila rezistentna na zarazu nego da je varvarstvo nastalo u sreditu kulture.52 Uoptavajui na osnovu ovakvog uvianja, mogli bismo, dakle, da doemo do zakljuka da je, po svemu sudei, u pitanju civilizacijski vana naracija o kontroverzi kulture i destrukcije i o njenim povesnim posledicama koje svedoe o znaaju katarzinih i revitalizujuih mehanizama samosuoavanja i iskazivanja, odnosno negovanja pijeteta prema rtvama te kontroverze.53 Buhenvald se nee ponoviti. Valjda nee Ali hoe drugi uasi, novi za svakog ko ih doivi. Tako je oduvek bilo od samog poetak svih venosti,54 ne bez patosa upozorava Ivanjijev ovek od pepela, svestan da neminovno i neizbeno ovek je zaboravan, da je odista animal obliviscens, i stoga je podloan potiskivanju ove otrenjujue spoznaje o kontroverzi u sreditu same povesti civilizacije. Savremeni srpski, hrvatski i bosanskohercegovaki roman pokazuje da u kriznim civilizacijskim i kulturnim zonama dijalektika kolektivnog zaboravaljanja i pamenja postmodernog doba u interpretaciji imaginativno nadarenih i prijemivih pojedinaca moe da dobije i karakteristian oblik oblivionistiko-memorijske naracije svoje vrste, a to znai: paradoksalnu pripovednu formu evokativnog zaborava, koji jo uvek aktuelne traume i frustracije sopstvene zajednice i njenog okruenja amortizuje, distancira i objektivizuje priseanjem na povesno iskustvo drugih. Jedna ivotna naracija deo je uzajamno povezanih naracija, primeuje, meutim, Pol Konerton u svojoj instruktivnoj studiji o drutvenom pamenju, dodajui da uspenim prepoznavanjem i razumevanjem onoga to neko drugi radi postavljamo jedan poseban dogaaj, epizodu ili nain ponaanja u kontekst izvesnog broja narativnih istorija.55 Opsesivno se vra-

488

ajui nemakom iskustvu, u neku ruku epohalno i civilizacijski odreujuem i u kreativnim i u onim obratnim, destruktivnim ispoljavanjima, zapadnobalkanski romanopisci, moglo bi se kazati, zapravo na manje uobiajen, posredan i skokovit nain, u obilaznom luku povezuju prole i sadanje, strane i domae naracije o ratovima i istrebljenjima, postavljajui time vlastito iskustvo u kontekst iroko poznatih narativnih istorija koje se mogu razumeti kao generike, tj. paradigmatine i uzorne, i tako do izvesne mere zaista ublaavaju i relaksiraju i dalje ivu teskobu sopstvenih, na izvestan nain civilizacijski reflektujuih kultura u neophodnom suoavanju svake od njih sa singularnou sopstvene uloge i neponovljivou sopstvenog doivljaja onoga to je obeleilo devedesete godine prolog stolea u regionu, a u izvesnom smislu i na celom kontinentu. Ali nemaki primer bi ovde, ini se, upravo zbog svoje paradigmatinosti mogao da bude instruktivan ne samo u pomenutom simbolinom vraanju prolosti, nego i u onom aktuelnom spoznajnom bavljenju tom prolou, bila ona blia ili neto dalja, o kojem smo se prethodno raspitivali, odnosno u njenom buduem prevladavanju. Kao to uverljivo pokazuju novija istraivanja, svojevrsna eksplozija debata o seanjima na ratne kontroverze i koncentracione logore odigrala je, naime, nakon 1989. vanu ulogu u kolektivnom samorazumevanju i bila je ak kamen-temeljac ponovne izgradnje nemakog nacionalnog identiteta.56 Pa ako je analogija s nemakim iskustvom Drugog svetskog rata do sada mogla da bude dovoljno inspirativna za romanopisce Zapadnog Balkana, onda bi, nema sumnje, u godinama koje dolaze za kulturu i javnost regiona isto tako moglo da bude podsticajno i novije nemako iskustvo ovladavanja viestrukim, preklapajuim istorijama i kompleksnom, pluralistikom prirodom socijalnog pamenja i identiteta57 kao primernim izrazom postblokovskog i postmodernog doba koji proizilazi iz ukupne povesti evropskog dvadesetog veka i njegovih brojnih kontroverzi. Naposletku, valja kazati da to nipoto ne znai nivelaciju i relativizaciju pojedinanih i konkretnih iskustava prolosti, nego upravo obratno mogunost da svaki individualni ili kolektivni subjekat razume svoje postojanje u susretu vlastitog pamenja i raspolaganja njime, ma koliko to sloeno i teko bilo, odnosei se pri tome s pijetetom prema postojanju i pamenju drugih kao prema onome to u znaajnoj meri odreuje i njegovo sopstveno seanje i postojanje.

56 Vidi: Sarah Farmer, Symbols That Face Two Ways, p. 98.

57

Isto, str. 108115 passim.

489

Nihad Agi

Knjievnost i kulturalno pamenje

GLAS MRTVIH IZ SVEPRISUTNE PRAINE
Poetika sjeanja u poeziji Mile Stojia koncipirana je u subjektivnom horizontu i predmetom je melankoline refleksije. Osnovni nosilac sjeanja u poeziji Mile Stojia (Prognane elegije, Dani, 2004.) je poetska sintaksa bitno obiljeena sjeanjem na djetinjstvo te pamenjem metafora i poetskih sintagmi iz knjievne tradicije. Upravo ove trenutane slike ili prizori iz biografije djetinjstva daju njegovoj poetskoj sintaksi ar izvornog uda, koje kasnije, iz neke neodreene vremenske odmaknutosti, nastoji obnoviti ili stvaralaki rekreirati. Osim toga, ovim prizorima iz djetinjstva koji ne predstavljaju povod za izravno prizivanje u sjeanje, niti su konkretno prostorno situirani, Stojieva poezija zahvaljuje ili duguje elegino-melankolini ton, ali oni, ujedno, ulaze u zamrene sklopove sintakse proizvodei poetske svjetove nevjerovatne raskoi i raznolikosti. Poput djeaka koji se odjednom i iznenada naao pred blistavim ogledalom vode i u nju baca oblutke elje, Stojiev se lirski subjekt suoio s tom kristalno istom zagonetkom djetinjstva, koju nosi u sebi kao arhetipski vor, i koju ne uspijeva odgonetnuti niti u sebi razrijeiti, to rezultira stihovima natopljenim kinim sumrakom, mirisom nagorjela ita, zvukom neusliane molitve. Ako mu reenicama odzvanjaju i bruje zvukovi melankolije, ako mu je misao zaostala u razvoju, (stri kao patuljak), ako ga djetinjstvo optereuje bremenom tekih uspomena, u koje se on, od asa do asa, vraa ponesen retorikom sjeanja, koliko li, onda, ima paradoksa u poetskoj tvrdnji, da mu je pjesma nalik na sreu? Nepobitno je, naime, da dva prizora iz djetinjstva, koje poetski subjekt nosi u sebi kao unutarnji biljeg, odreuju retoriku sjeanja prizor s majkom oslonjenom na eljeznu ogradu i prizor s ocem, koji je na zelenku nekud odjahao, ali od ta dva prizora nastaje razgranata i zamrena mrea sjeanja, koja se popunjava

490

bilo slikama iz stvarnog svijeta, bilo iz imaginacije. Fantazija to vodi uvijek novim i nepredvidivim smjerovima, stvarnost iz snova iz ijih zdenaca neprestano struji bujica slika, prizora i fantazmi, korijen je iz kojih izrasta sintaksa njegovih versa, a tema koja uokviruje njegovo poetsko osvrtanje unatrag, pjesnikov pogled iz due, je zaviaj personificiran i metonimiziran u ruci koja mae, moda ruci majke iji profil na prozoru, u kasnu jesen, natapa sintaksu njegovih sjeanja sumornom enjom. Iz opet neodreene i neodredive vremenske odmaknutosti, jer uope nije mogue vremenski i prostorno situirati sjeajue Ja kao govornu instancu pjesme, Neotposlano pismo, Reenice, Majci, Zabluda o epistolarnoj ptici, pauina ivljenja, nadvijena nad egzistencijom pjesnikog subjekta, nastoji se raskinuti rijeima to prodiru u dubinu njegovih primarno doivljenih slika, u ijem je sreditu slika majke kao ive. Iako je u vlasti bezdana tame, njeni pokreti, lice i pogled njenih ljubiastih oiju neizbrisivo su utisnuti u njegovo pamenje, pa kako god rasporeivao rijei u sintaksi ili im pridavao kojegod znaenje, te slike sa izvora (zdenca) djetinjstva uvijek odailju tajanstveni prizvuk neeg ega se on eli sjetiti. Uporedo s individualnom lirikom sjeanja, Stoji pie i niz pjesama u ijem je sreditu dramaturgija kolektivnih deavanja, te odnos pjesnika prema kolektivnoj historiji. U ovim pjesmama, Mrkonji 1992, Sarajevo 1995, adrvan u mostarskoj Donjoj mahali, Canzona i sirtaki, Krhotine uz dan 11. rujna, uoavamo promjenu smjera pjesnikova interesovanja s dominacijom tema iz novije historije . Ali,unato ovom zaokretu ka kolektivnim historijskim pojavama, njegov je poetski jezik, uz prepoznatljivu osobnu i osobenu retorinost izraza, donio i jedan nov kvalitet individualizaciju kolektivnih zbivanja te neporeciv nostalgino-sarkastian ton u poetskoj frazi. Ovim individualistikim tonom pjesnik pri dodaje mitsku dubinu aktualnoj povijesnoj golgoti: Razumijem li ja to dobro: Gori opet Bosna Srebrenika, naa baina? (Na Jukievu grobu St. Max u Beu), kroz idiosinkratiku frazu kao dijalog Mile Stojia i fra Jukia, glasa vjetra iz trave, otvara se metafiziki prostor s dominantno jukievskom teologijom sjeanja na Bosnu: u Bojim odajama, naime, njegovoj je dui tjeskobno, jer joj neprestano nedostaje, mukli fijuk kose varcarske na carevu polju.

491

Pjesme kao Na Jukievu grobu St. Max u Beu, Mrkonji 1992 i adrvan u Donjoj mahali, proistekle su iz muklog hropca i neusliane molitve prognane bosanske eljadi, a u njima, osim sjeanja na povijesna mjesta stradanja Banja Luka, Mrkonji, Jajce, Mostar, Sarajevo pjesnik inscenira perspektivu svjedoka i sakralnu topografiju . U prvoj pjesmi inscenira se Jukievo sjeanje na Bosnu iz onostrane, metafizike perspektive, gdje je na djelu danteovska imaginacija tjeskobne due, u drugoj se inscenira sjeanje prognane djevojke iz Mrkonjia, osramoene i poniene, koja ispovijeda svoju traginu priu bijega i spasa, ali jo uvijek u nevjerici je li ili nije skoila u vodu za spas due svoje, a u treoj nosilac je sjeanja edrvan kao kulturni i obiajno-vjerski objekat, koji se ovdje predstavlja kao svjedok historije (Eugen Savojski) ili kao kulturoloki citat (duga stoljea turskih sultana, ul mirie moja mila majko), te, konano, kao simbolina transformacija u miris jasminova cvijeta. Premda je ova pjesma iznikla na spoju povijesne reminiscencije (ruenje damija i ruine grada) i kulturolokog citata (narodna pjesma, orijentalistika poezija i duh antieve pjesme), ona se ostvarila kao savren odljev duha u rije, s jednom irokom skalom sjeanja od dugih stoljea turskih sultana, preko vojne pustolovine Eugena Savojskog, do nedavnih mostarskih trauma, ovdje predstavljenih u poetskoj slici, ne bez aktualnih aluzija, munara sruenih Allahovom voljom i slomljenih grana u bati. Na ovaj nain, Mile je Stoji, uz izuzetno subjektivnu liriku sjeanja, stvorio i jedan broj pjesama u kojima se oivljava povijesno vrijeme sa topografijom svetih mjesta (Podmilaje, Prusac), grobova, ruina i traumatinih mjesta (Banja Luka, Jajce, Mostar, Sarajevo, Srebrenica), ime se, uz subjektivnost, naglaava i sugestivnost i fragmentarnost sjeanja . Zadnjom zbirkom pjesama Meu zavaenim narodima (VBZ, Sarajevo, 2009), M. Stoji mijenja stilistiku teksta, a sa njom uvodi i nove kvalitete u kulturi sjeanja, to se ponajprije odnosi na uvoenje ironijsko-sarkastinog tona kao izraza estetske distance i odbacivanja autorskih poetika pjesnika na glasu. Sagledane iz perspektive njegovih dosadanjih, poglavito prijeratnih, knjiga njegova poezija pokazuje jednu opu promjenu, jednu izrazitu tendenciju ka odbacivanju i odustajanju od vlastite poetske prakse, to se najoitije manifestira na razini diskursa, a potom i na razini forme, kompozicije i stila pjesme.

492

Naime, njegovu je raniju poetiku obiljeavala formalno-stilska strogost, jasnoa i preglednost kompozicije te semantika proizala iz slova i duha pjesme. Ove najnovije pjesme, okupljene oko nekoliko dominantnih tema, imaju razueniju formu (nerimovani stih sa nepravilnim ritmom), sloeniju, ak labaviju i nekoherentniju kompoziciju, a semantika i referencijalnost poetskog iskaza su naglaeniji i transparentniji nego je to bio sluaj do sada. Pjesnik kao da se eli osloboditi vlastite subjektivne zatvorenosti iza reeteka poetski funkcionalnog jezika pjesme, omoguiti joj da izae iz nje u svijet i tako uspostavi direktnu i neposrednu komunikaciju sa iskustvom povijesnog, ali i referentnog itaoca . Sa stajalita lirskog subjekta, Stojieva poezija se moe sutinski oznaiti kao antidiskurs, jer je lirski subjekt u njegovoj najnovijoj poeziji odreen multipliciranjem simultanih konteksta lirskog diskursa u nedogled, to znai da autor u mnogim pjesmama neku pojavu, stanje, dogaaj ili predmete dovodi u vezu iako pripadaju razliitim vremenskim i prostornim dimenzijama od mezopotamsko-grke, judeo-kranske ili orijentalne do suvremene stvarnosti i aktualnog povijesnog trenutka. S ovim u vezi je u njegovoj poeziji uoljiva hermeneutika vrijednost razlikovanja izmeu izriite i neizriite subjektivnosti, pa su veoma rijetke pjesme sa intenzivnim samoopaanjem i posebnom samosvijeu lirskog subjekta. U opa opaanja o poeziji Mile Stojia zacijelo spada i opaanje o metaforikom siromatvu njegovih pjesama, to jest opaanje o metonimizaciji poetskog govora i este upotrebe pars pro toto figure gdje se, na primjer, rijeke Bosna i Miljacka ili grad Sarajevo koriste kao metonimije za cijelu Bosnu, a Bosna kao metonimija za planetu zahvaenom poarom mrnje i ogrezloj u tami bezumlja. Osim toga, pjesme kao to su Meu zavaenim narodima, Svi moji prijatelji, Eksponati u muzeju knjievnosti, Branski Nietzsche, Persiflaa, Varijacije na imia I, Nebeski pansion, Nitko, Na antievim veerima poezije, Molitva, Umrijeti u Sarajevu i brojne druge, tematiziraju sudbinu ovjeka kao potucanja ovjeka po zemaljskim paklovima, tematiziraju pjesniku rije kao slaganja zagonetke na zagonetku (analogija na Andrievu poetiku varke), zatim parodiraju, ako ne i destruiraju, ideju poezije kao govora kliktavih stihova i urnebesne fantazije, ali ujedno re-aktualiziraju odisejevsko rtvovanje za ljepotu poezije i njene muzike, makar zbog toga morao na dno morske puine.

493

Njegov je lirski subjekt lien osobnosti u smislu romantikog samoisticanja, on je opremljen znanjem i kao da malo naginje na filozofsku stranu, jer neke od njegovih misli i ne mogu se drukije odrediti do kao spoznajno bremenite. Takva je njegova spoznaja o svijetu kao ruini i o ivotu iz kojeg iskae pantera praznine, dok je u isto vrijeme ta spoznaja pjesniko-filozofski utemeljena u odbacivanju metafizike vjenosti i praznovanju i svetkovini vjenih trenutaka, on die glas protiv institucionalnog Boga, a pledira za evaneosku rije osjetljivu na patnje i uase doba. Takvom je poezijom, u smislu poetske memorijalistike, Mile Stoji na tragu celanovske poetske fuge, a ne glasnogovornik mistinih preobraaja u vjeru a la imi. Koliko i na koji nain Stojieva poezija komunicira sa suvremenom kulturnom situacijom najbolje se moe iitati iz pjesme Eksponati iz muzeja knjievnosti, u kojoj on tradicionalno ili klasino poetsko pismo smjeta u muzej knjievnosti i svodi ga na muzeoloki eksponat kao element heterotopnog znaka kulture, to posredno sugerira ideju o zastarjelosti, istroenosti i prevazienosti ovakvog naina pisanja, onog to odie formalinom i raspadanjem, te okretanje suvremenom iskustvu pisanja u novim medijima i izmijenjenim uvjetima postojanja. Ova pjesma na mnogostruk nain ukazuje i potvruje pjesnikovu poetiku razmea, kojom on odstupa od etablirane bosanskohercegovake pjesnike tradicije i ostvaruje beskompromisnu modernistiku estetiku destrukcije on se formalnostilski i estetsko-ideoloki distancira od milozvunih stihova jednog Alekse antia, katoliki obiljeenog svijeta ideja Nikole opa i A . B . imia te kulta ljepote i hladnog intelektualizma Jovana Duia. Na tragu Sojieve poetoloke reforme je i njegov konsekventni zaokret od rime i metra kao bitnih sastavnih dijelova tradicionalnih pjesnikih formi, razgradnja semantikih i sintaktikih smisaonih relacija i umetanje u pjesmu modernih, nepoetskih stvarnih stanja i fraza iz svakodnevnog govora, ime potpuno obnavlja lirski anr. Izrazitije nego drugi pjesnici iz tradicionalnog i modernistikog korpusa, Stoji iskazuje sumnju u jezinu sposobnost odraavanja stvarnosti, ime problematizira karakter jezika u njegovoj funkciji sredstva komunikacije i spoznaje, a uspostavlja strategiju samoobrane lirskog subjekta,koji, poput Mallarmeova, to ga Stoji posredno ita preko Georga Trakla, uspijeva samo u semantikoj negativnosti kao iskljuenosti stvarnog svijeta u jezinom obliku.

494

Paradigmatina u ovom smislu je pjesma Groblje u Dragiini sa intertekstualnom aluzijom na metaforu cvijeta u Rilkeovoj i Blakeovoj poeziji, sa negiranjem semantike stvarne rue te bijegom lirskog subjekta od buke i bijesa svijeta to ga okruuje: pozivanjem na cvijet poezije pjesnik stilizira stvarnost groba kao totalnu poetsku metaforu, koja izmie iskazivanju u jezinim stereotipima, to jo moe biti samo izmiljeni, imaginarni cvijet, koji se ne moe nai ni u kakvoj kitici cvijea, nego jedino u jezino-idealnom pjesnikom vrtu kroz koji vodi put do njegova groba u Dragiini. Kao naroit vid poezije kao medija kulturalnog pamenja u Stojievoj poetskoj praksi pojavljuje se identifikacija sa pjesnicima iz ranijih knjievnih epoha i otvaranje, preko obiljeenih unutarfikcionalnih mjesta, interkulturalne perspektive, to se ispoljilo u neobino komponiranoj pjesmi Suleika, jer se ovdje srazuju pamenje i palimpsest, unutranja rima kao tijelo pjesme i nitavilo i prah kao metafora transcendencije. Slino Goetheu, koji se u svom diferenciranom univerzalizmu u tisuama formi otvara prema stranom i drukijem, i pjesnik se u ovoj pjesmi na mnogovrsne naine otvara prema kreaciji, uzdiui u jednoj i istoj poetskoj gesti umjetniku auru i nitavilo postojanja. Zbirka pjesama Meu zavaenim narodima sjeanje iskazuje kao protusnagu praznini samootuenja, kao iskustvo i krizu lirskog subjekta to sebe eli vidjeti izbrisanog u kalvariji mnotva, ime se ovo iskustvo totalizira kao sveprisutno, oslanjajui se na pamenje kao produktivnu snagu, sjeanje u ovoj poeziji na sintetian nain evocira fragmente ivota i kulturalne artefakte te se manifestira kao produktivna mo. Pored toga, u njegovoj se poeziji pamenje palimpsestizira, ono je palimpsest svega opaanog u sintetikoj formi, zbog ega, iz neraskidivosti sjeanja, proizlazi neporecivo jedinstvo iskustva o sebi i drugom. Premda u ovoj zbirci ima manji broj pjesama nego u prethodnim sa auratinom formom sjeanja, figura korespondencije se moe shvatiti kao injenica pamenja, pa se stvari u denaturiranom obliku, koje su izgubile auru, sjeanjem nadoknauju, bilo kao metafore stvari (stvarni cvijet poetskim), bilo kao njihove anomalije (plastine rue). Poetika sjeanja u Stojievoj poeziji je koncipirana u horizontu subjektivnog sjeanja i predmetom je melankoline refleksije, ali, isto tako, postoji ne mali broj pjesama u kojima poetska memorijalistika funkcionalizira poeziju sa poslanjem,

495

da ouva ono to je bitno i vano u prolosti te tako podupre i osnai kulturalno pamenje (oivljavanje motiva i likova iz mezopotamske,egipatske, antike, biblijske, orijentalne kulturne tradicije metafora o vremenu kao vrtoglavici . Paralelno s ovim kulturolokim bremenom oko vrata rijei, poezija ovog pjesnika, jezik se ove poezije etiki osvjeuje, da ne kaemo ideologizira, jer se jezik preobraava u kvazi-etikog subjekta. Razloge ove preobrazbe treba traiti u katastrofama i povijesnim kataklizmama, na koje Stoji, poput tolikih pjesnika evropskog modernizma (poezija generacija poslije prvog i drugog svjetskog rata, Rilke, Eliot, Celan), reagira sa svijeu o potrebi i nunosti da jezik govori sam iz sebe, a rjeitu indiciju za preobraaj samog jezika u subjekt nalazimo u njegovim brojnim antropomorfizacijama. Kako vidimo, ovaj sugestivni topos o jeziku koji postaje bie, jezik to djeluje i pati kao etiki subjekt, gdje se rijei, poput gramatikog subjekta, pojavljuju kao nosioci jezine radnje, kao personifikacije jezinog, dio je kulture pamenja knjievnosti s njenom vjerom u rije, u jezinu magiju (Mallarme, Rilke, Celan), kojom se poezija spaava u jeziku i kroz jezik. Na ovaj nain poetsko Stojievo pismo, da li svjesno samoironijski ili ne, teko je prosuditi, samo sebe smjeta u muzej knjievnosti i postaje dio negativne refleksije i ambivalentne usmjerenosti. Jer, poezija spaena u jeziku i kroz jezik, da parafraziramo pjesnika iz njegove pjesme o varijacijama na imia, ima status izgubljenog Boga, kojeg moemo ponovno pronai samo jo u sjeanjima. Sa stajalita beckettovske radikalizacije jezika, ovog tipa poezije jedva da se moemo i sjeati, jer, tako se malo moe rei o onom o emu svi govore isto (: there is so little one can say, one says it all) . Strukturirana kao unutarnji dijalog lirskog subjekta sa samim sobom, ali i promjenom jezinog duktusa na persuasivno-politiku i etiku dimenziju, poezija Mile Stojia pokazuje dvostruku usmjerenost na jednoj strani reflektira usamljenost lirskog subjekta i njegovu sumnju u vlastiti identitet, pa se pisanje pojavljuje kao izraz individualne subjektivnosti, dok, s druge strane, njegovo jezikokritiko miljenje prelazi u kritiku kaosa u povijesnoj zbilji i ljudskoj psihi, te se pisanje manifestira kao forma dijalokog stila.

496

BOSANSKOHERCEGOVAKE KULTURE PAMENJA ETIKA IDENTITETA KAO ALTERITETA

Knjievno djelo Devada Karahasana u znaku dvostruke kulture pamenja - rani romani Istoni Diwan i ahrijarov prsten promoviraju intertekstualnost kao kulturalno pamenje, dok roman Nono vijee inscenira traumu povijesnog nasilja te tako sugerira odreeni model sjeanja. Za Devada Karahasana primjereno je ustvrditi da je vie evropski nego bosanskohercegovaki pisac, jer sve upuuje na to da svojim djelom, ali i ukupnim duhovno-umjetnikim djelovanjem, stoji po strani od osnovnih tokova knjievnog razvoja u nas. Razloge za takvu njegovu duhovno-estetsku poziciju nalazimo u specifinoj kulturi njegova knjievnog pisma, takvoj kulturi pisanja, koja sebe pronalazi i ostvaruje se u kulturi kao totalitetu tekstova, bilo knjievnih i nauno-esejistikih, bilo filozofskih ili semiotikih. Ve takvom svojom pozicijom pozicijom uklona od dominantnih knjievno-nacionalnih matrica, Karahasanovo dramsko, prozno, teorijsko-esejistiko djelo na drukiji nain postavlja i propituje duhovne identitete od ve konvencionalno poznatih. Mada je napisao niz znaajnih, a sa Istonim diwanom, ahrijarovim prstenom i Nonim vijeem i velikih romana, Karahasan nije uspio prokriti put do ire recepcije svog djela, niti je ovdanja knjievno-historijska, kritika i kulturnoznanstvena misao dublje, pronicljivije i obuhvatnije prodirala do sloenih slojeva njegove umjetnosti rijei. Izuzmu li se dva-tri teksta koja se bave i odreuju knjievno-estetski i anrovski identitet njegovih knjievnih tekstova sve drugo se, uglavnom, svodi na prigodno oglaavanje o pozorinim uprizorenjima njegovih drama. Suoeni s ovakvom duhovnom situacijom vezanom za Karahasanov ukupni knjievno-umjetniki i kritiko-teorijski angaman, i s uvjerenjem da se radi o znaajnom knjievnom stvaraocu, onda brojna pitanja poinju da izbijaju sama od sebe. Prvo i osnovno pitanje tie se knjievnopovijesne situiranosti njegova knjievnog djela, pitanje njegove pripadnosti korpusu tekstova ili knjievnom nizu. Sagledan u ovoj perspektivi, u kontekstu osnovnih knjievnopovijesnih pitanja, Karahasanov knjievni diskurs izrazitije od drugih pisaca iz korpusa bosanskobonjakih knjievnih stvaralaca (H. Kikia, Selimo-

497

via, Dizdara, S. Kulenovia, Suia, Ibriimovia, Sidrana, Horozovia, Latia, etc.), ali i pisaca iz bosanskohercegovakog knjievnog polja (Andri, opi, T. Kulenovi, Trifkovi, Radanovi, Luki, Vuleti, Lovrenovi, Stoji, Jergovi, etc.), univerzalizira bosanskobonjaki te bosanskohercegovaki knjievni diskurs, jer u svoj problemski okvir i u formalnu, iskaznu strukturu unosi elemente koje ova knjievnost nije imala niti posjedovala u svom duhovnom inventaru. Slijedom ove logike razmiljanja, zakljuak se namee sam od sebe naime zakljuak da Karahasanova knjievna umjetnost, posebno romani Istoni diwan, ahrijarov prsten i Nono vijee, predstavlja jednu od najviih faza u emancipaciji bosanskobonjake umjetnosti rijei. Dakako, ovim se ne eli sugerirati da su to najznaajnije i umjetniki najvrjednije knjige napisane na bosanskome jeziku, nego samo da predstavljaju najznaajnije domete u specifinoj kulturi pisanja na ovome prostoru. Povodom gotovo svih Karahasanovih djela dramskih, romanesknih, prozno-pripovjednih i esejistiko-teorijskih s neto izrazitijim akcentom u romanima, vezuju se pojmovi i kategorije te knjievnopovijesne sintagme koje njegovo djelo indiciraju kao kasnomodernistiko ili postmoderno (spoznajni ili agnostiki subjekt, vraanje prii kao ishoditu narativnog teksta, postupci hibridizacije i intertekstualnosti te insistiranje na topolokoj figuri granice), ime se ono pridruuje, kao po nekom automatizmu, zajednici djela Borgesa, Eca, Rushdieja, Tourniera, Ransmayera, Sebalda, DeLila, etc. Ali, s druge strane Karahasan pokazuje naroitu sklonost ka oblikovanju romana kao kulturalnog teksta koji se bazira na odreenoj kulturnoj slici svijeta, i to kulturnoj slici svijeta bitno razliitoj od kulturne slike svijeta jednog Ive Andria. U ovoj ravni njegov knjievni tekst operira sa specifinom paradoksijom, jer u svojim bitnim segmentima njegov knjievni tekst funkcionira unutar reprizne paradigme kao i tekstovi Andria, Selimovia, Ibriimovia (repriza povijesne sekvence i njena fikcionalizacija), ali za razliku od ovih knjievnih diskursa, Karahasanov je kulturoloki angairan i sa izrazito uoljivim distinktivnim semantikim poljem. To se osobito jasno pokazuje u romanu Nono vijee, gdje on kronotopu istona Bosna, za razliku od Andria, dodjeljuje novu funkciju uvoenjem interkulturalne figure prevodioca, koji granicu izmeu prostora, naroda, kultura i jezika prevodi u prostor susreta i

498

prijelaza, a ne razdvajanja (oslobodioci iz Andrieva romana Na Drini uprija su nosioci konflikata i katastrofa te uzronici liminalnih formi egzistencije kod Krahasana). U svoja tri velika romana Devad Karahasan inaugurira knjievnost kao mnemonic art par excellence, a predodbu o tekstu kao prostoru pamenja on temelji na teoriji i praksi intertekstualnosti, s tim da u romanu Nono vijee znaenje prostora za sjeanje doprinosi njegovoj specifinoj modernoj signaturi, dok u dva druga romana, Istoni diwan i ahrijarov prsten, knjievnost se pojavljuje kao prostor sjeanja i kao literarno insceniranje mjesta pamenja. Kad je rije o romanu Istoni diwan intertekstualnost se u podtekstu manifestira kao ironijska kriptinost, jer svjesno brie prvi lan Goetheove polusloene sintagme, dakle brie pridjev ili epitheton zapadni, ali ga prisvaja kao duhovno polazite u interpretaciji istone (orijentalne, a, posredno, i bosanskobonjake) kulture miljenja i pisanja. Kod ovog pisca posrijedi je naelo totalne, apsolutne intertekstualnosti, prema kojoj knjievni umjetnik knjievnost poima kao pamenje kulture (: The memory of the text is formed by the intertextuality of its references), a svojim knjievnim pismom on participira u tekstovima kulture ne tretirajui ih kao dijakroni niz tekstova, nego kao otvoreni prostor, kao univerzum tekstova. Meutim, budui da je intertekstualnost postupak vrsto ukorijenjen u epohi, svaki pisac na razliite naine ugrauje, shodno njegovoj vlastitoj poetici, aluzije, silepse, conective, citate, autocitate, citate citata u svoje knjievne tekstove. Kod Karahasana, barem kad je rije o Istonom diwanu, aluzije su kulturoloke, citati ili citati citata su uklopljeni u kompoziciju romana i u njegov narativni stil, pa romaneskna radnja, dakle njen kontakt sa istonom kulturom, ostvaren je pisanjem kao sjeanjem (Al-Tauhidi pie o Al-Mukafi, koji pie o Gazvanu), odnosno knjievno je realiziran emom pisanje tekst pamenje dijalog. Koliko se Karahasan razlikuje od spomenutih autora, najbolje pokazuje njegova pripovjedaka strategija da se ne razotkrije, da sve radi svilenim rukavicama te tako prikrije trag, to znai da on u romanu Istoni diwan pomno pazi i strogo izbjegava svaku aluziju na strani tekst, ime uutkava intertekstualni glosoalij i intertekstualni subtekst raspruje do neprepoznatljivosti. Takva pripovjedaka strategija nuno vodi ka ublaavanju, moda, ak, i potiranju antecendentne kulture

499

dijaloga, a na njeno mjesto izbija tendencija ka uzurpiranju stranog teksta, odbacivanje stranog programa, te se u postupku slinosti ili istovremenosti strani tekst usvaja kao vlastiti. Na koji nain funkcionira i kako se na povrini teksta romana manifestira ova strategija, pokazuje odnos izmeu tri narativne instance u romanu heterodijegetske (autorijalne), Al-Tauhidijeve i Al-Mukafine, gdje se preko prepoznavanja vlastitog u tuem,preko prijepisa pre-teksta ove dvojice u post-tekstu romana Devada Karahasana realizira mitologem o vjenom vraanju, dakle ostvaruje se skrivena ideja o mitskom vremenu. Istodobno ova autorska narativna strategija postaje i usmjerena je protiv oeva knjievne tradicije (ona neizravno i prikriveno odbacuje Dervi i smrt kao uzor u bosanskobonjakoj kulturnoj tradiciji), ali je usmjerena i protiv bogova na razini filozofije, kulture i umjetnosti, to ga pribliava konceptu Jacquesa Derride o detronizaciji vrijednosti tzv. metafizike prezentnosti te odbacivanju ontolokih prioriteta kao to su Bog, bitak, svijest, istina. S ovim uvidom u karakter knjievnog, kulturnog i filozofskog pisma mnogo ta postaje jasnije oko Karahasanova filozofsko-diskurzivnog jezika pripovijedanja, gdje je evidentno da on jezik ne poima kao reprezentanta izvanjezinog, kao reprezentanta usmjerenog na prezentnost, prisustvo stvari odnosno istine o kojoj se govori, nego putem itanja ili kulturnog koda prodire do istine miljenog, izgovorenog ili napisanog, dakle smisao ili istinu trai a da li nalazi veliko je pitanje u jeziku kao tekstu kulture. Iz ovih naznaka o opoj kulturi Karahasanovih romana (ahrijarov prsten je u poetolokom smislu ponavljanje Istonog diwana na vioj razini, ali sa istim ili slinim poetolokim uincima), moglo bi se spekulirati da su oni ili da nastoje biti tropiki obrati u odnosu na bosanskobonjaku kulturnu i knjievnu tradiciju, oni su ili nastoje biti parodijske inverzije nekih od kljunih romana bosanskobonjake knjievne Moderne. Na ovaj nain Karahasanova tropika intertekstualna relacija ukazuje se kao dvosmisleno (ambivalentno) tumaenje tekstova iz bosanskobonjakog knjievno-kulturnog niza, ali ujedno i kao pre-pisivanje ili kao revizionistiki akt (re-writnig) velikih tekstova zapadne i istone kulture miljenja i pisanja. Kao ilustraciju za ovu tvrdnju navest emo primjer gdje Karahasan izravno aludira i stvaralaki, kreativno pre-pisuje postupak Henryja Jamesa o savrenom poklapanju umjetni-

500

kog teksta i modela, kada model, takorei, postaje jedno sa slikom i nestaje u njoj, gubei pri tom svoj identitet modela. To se u Istonom diwanu deava u sceni sa slikom koju je Gazvan naao, i na kojoj je nestala djevojica svoj stvarni identitet, posredstvom umjetnike arolije, prenijela na sliku. Ovaj primjer, kao toliki drugi, upuuje na misao o rasprenosti, nepostojanju kulturnih identiteta, to je jo evidentnije iskazano u pievu izbjegavanju da uspostavi primarnu, atomsku ili nuklearnu priu, a znamo da je na takvoj prii zasnovan knjievno-kulturni identitet. Ne stvorivi prepoznatljivu priu u estetsko-umjetnikom i kulturolokom smislu, Karahasan na drugoj strani uspostavlja diskurs o prii, koji onda funkcionira kao lan jednog ireg i obuhvatnijeg ansambla pria, gdje prie proistiu jedna iz druge, dopunjuju se i dalje razvijaju (prema kulturalnom obrascu), ime se umjetnost pripovijedana oituje kao radost ponavljanja bezbrojnih i veoma raznorodnih postupaka iz raznih i meu se udaljenih knjievnih i kulturnih epoha. Za razliku od prethodna dva romana, u romanu Nono vijee (Dobra knjiga, Sarajevo, 2007 ), sjeanje je duboko ukorijenjeno u linost glavnog junaka Simona Mihailovia, slike, situacije i ljudi iz njegova zaviaja i rodne Foe su mirovali u zaboravu neko vrijeme, povremeno su oivljavani, a onda postali njegovom opsesijom, koja je remetila njegov skladni ivot sa enom Barbarom u Berlinu, te konano uzrokovala i potakla njegovu odluku da se vrati u rodni grad, to je on i uinio otputovavi vlastitim autom 26. 8. 1991. godine, u samo predveerje duboke krize i katastrofe nesluenih razmjera to se nadvila nad Bosnom. Odluka da se vrati u rodni grad na sastavu dviju rijeka donesena je po nalogu sjeanja, jer nakon to ih je napustio njihov sin Sascha, njega su poele salijetati slike iz djetinjstva, sjeanja su izbijala bez pravog povoda, a sjeanje na liniju po sredini dlana vratilo ga je u djetinjstvo kolarca sedmog razreda, pa sjeanje tijela ili udarac dlana o dovratak rodne kue postaje tajnim znakom, kojim ga je kua obiljeila. Dodir tijela njegove supruge Barbare potaknuo je kovitlac osjeaja i sa njima u njegovo sjeanje ispliva vreli dan foanskog ljeta i rijeka ehotina, koju je njegovo tijelo doivjelo i upamtilo. Treba rei da autor u kompoziciju svog romana instalira heterodijegetsku pripovjednu instancu, koja tokom romana aranira najzanimljivije i dramski najupeatljivije sekvence

501

iz biografije Simona Mihailovia, ljekara sa stanom u Berlinu, oenjenog Njemicom Barbarom, s kojom ima sina Saschu. On ga koncipira kao subjekta izmaknutog od svijeta, bez pravog kontakta sa svijetom i s osjeanjem da ne pripada tom svijetu, to je, moda, i razlog da se za sve godine svog odsustva on prisjeao svog grada, te tako preko sjeanja na grad i djetinjstvo provedeno u njemu uspostavio kontakt sa svijetom. Meutim,tokom odvijanja radnje romana, koja je gotovo dramski skoncentrirana na kratak vremenski period od nekoliko mjeseci, otkrivamo da e on doivjeti sutinski prekid kontakta sa svojim gradom za kojim je u sjeanju toliko udio! Izbor heterodijegetske narativne instance pokazao se opravdanim i viestruko funkcionalnim, jer se u punoj mjeri ispoljio piev smisao za diskurzivnom konceptualizacijom, koja je rezultirala spoznajom o otvorenoj strukturi romana te razliitim mogunostima njenog iitavanja. Taj diskurzivni konceptualizam romana Nono vijee razlogom je njegove anrovske polivalentnosti, tako da ga s puno opravdanja moemo svrstati u roman sjeanja, fiction of space, historijski roman, interkulturalni roman, transcendentno-spiritualni roman (sekvencionalizira iskustvo out-of-body), fiction of migrations, etc., a tu anrovsku polivalentnost kao da iznutra generira sukob historijskog fokusa i sinegdohe, pri emu se historijski fokus povlai i nestaje u razgranatoj mrei tropikih integracija i disocijacija. Mada u svom romanu Nono vijee Devad Karahasan fiktivni ivot junaka Simona Mihailovia sinegdohski (pars pro toto) povezuje sa bosansko-srpskom historijom oko 1991. godine, retrospektivno obuhvata iri povijesni raspon, ovaj model u romanu stie uopeniju funkciju kroz fabulu konstituiranu u kronotopu putovanja i povratka, ime on postaje sintetikim pripovjednim modelom prepoznatljivim u brojnim suvremenim, ali i tradicionalnim historijskim romanima. U ovoj ravni modelativne srodnosti, on se svrstava u niz romana iz bosanskohercegovakog knjievnog polja: Ivo Andri u svojim romanima sinegdohski povezuje, preko fiktivnih ivota svojih junaka, srpsko-osmansku i osmansko-austrougarsku historiju, Mea Selimovi bosansko-osmansku i rusku, te rubno austrougarsku historiju, Nedad Ibriimovi bosansko-osmansku, te bosansko-austrougarsku historiju, a Dervi Sui sinegdohski povezuje bosansko-osmansku, bosansko-austrougarsku te bosansko-jugoslavensku historiju.

502

Meutim, dok kod veine navedenih pisaca roman kronotopski slijedi model susreta i prekida susreta, kod Karahasana dolazi do intenziviranja i devijacije temeljnih povijesnih tropa, naroito tropa sinegdohe, kada se sve forme integracije fabule putem dogaaja (emplotment), prefunkcionaliziraju u negacije, ime sinegdoha postaje katahrezom kao negativnom metaforom: Simon, naime, bjei iz povijesti, jer ne eli da padne u svoju prolost, znajui to se sve moglo zaeti, u nekoj od bezbrojnih prolosti to se motaju ovuda, i njegov se bijeg, retoriko-argumentativno, predoava u negativnoj sinegdohi pars contra totum, kao otpor ideji, mitu, ideologiji, paradigmi, shvaanju povijesti, konceptu, codu, topici srpskog genocidnog projekta, koji on ne prihvata i s kojim ne eli da se poistovjeti iz moralno-etikih i kulturno-humanih razloga, jer ostaje privren ideji ivota i postojanja kakvog pamti, kakvo je bilo, i u ono vrijeme. Budui da su svi pripadali jednom, nehijerarhijskom kolektivitetu, Simon najprije ne razumije prve znakove razaranja te nekadanje zajednice kolektiviteta, a onda otvoreno odbija prihvatiti promjenu u pravcu njenog destruiranja, te se na koncu, u gesti imitatio Christi ,rtvuje za spas tog kolektiviteta. To rtvovanje, istina, prekorauje i teoloku i kulturoloku normu, ali ujedno svjedoi o autorovoj gnostikoj ideji, po kojoj se njegov in rtve funkcionalizira u osloboenje pojedinane due od njenih materijalnih sputanosti, i tek onda spaavanje od katastrofa to se najavljuju. Dvije forme pamenja posebno su markirane u ovom romanu tijelo: (ena) kao figura pamenja (Zuhra), te kua kao figura pamenja (njegova vlastita kua). Obje ove forme pamenja nastupaju u funkciji mita i legende, a ne kao osvjedoene povijesne figure. Karahasan preko svog heterodijegetskog pripovjedaa itaocu daje do znanja da on ima povijesnu predodbu i historijsko znanje o genocidu to se u kontinuitetu, kroz nekoliko generacija, dogodio upravo na ovom prostoru, markirajui pri tom i mjesta s kojih su dolazili talasi zloina i ubistava Uice, Bijelo Polje, etc. Autor ak koristi i povijesne datume, 1882., 1918., 1942., 1991. godina, ali poto ima bezbroj tumaenja ovih povijesnih injenica i datuma, autor se okree oralnoj historiji i usmenoj predaji, te preko mitolokih znakova i legendarnih pria, koji imaju malo veze sa satom i kalendarom, upeatljivije govori o svijetu koji se pokvario, o svijetu u kojem se umnoavaju loi znakovi a ljude bjesomuno progone nemiri i crne slutnje.

503

I za jednu i za drugu formu pamenja Simona veu duboka i trajna osjeanja u Zuhru je bio zaljubljen kao srednjokolac, dok je u kui koju je kupio njegov otac doivio blistave trenutke svog mladikog odrastanja. Ali, iza Zuhrine figure odvija se istinska tragedija njene porodice generacijama daleko unatrag, njeno izmasakrirano tijelo samo je uzaludna metonimijska opomena, dok kua Simonova predstavlja pravi antiki hram u kojem due ubijenih ne daju mira njenim ivim stanovnicima. U nonom vijeanju s njima pokazuje se i izraava svekolika uasnutost doba, koju bolje niti umjetniki snanije ne bi mogla iskazati nijedna dokumentaristika, pogotovu ne knjievnost s tezom i ideolokom propagandistikom. Karahasanov roman Nono vijee obiljeava kulturalna slika svijeta iji je ukupni naratoloki kostur izgraen na modelu granice u kojem su temeljne, topoloki opisive prostorne relacije identine, a po ovim svojim karakteristikama on se pribliava epu te se tako smjeta u niz djela od antike do suvremene transcendentno spiritualne proze. Naime, granica prostora njegova romanesknog teksta dvojako je obiljeena, (1) kao topoloka granica, koja bosanski prostor dijeli od susjednih prostora, i (2) ontoloka granica, koja svojim binarnim opozicijama konstituira distinktivno semantiko polje. Prvi tip topolokog prostora je semiosferian, jer Fou kao mjesto na granici metaforizira kao membranu, kao vrata za upade ekspanzionista iz Bijelog Polja, Uica, stare Hercegovine (metonimijska je to aluzija na ekspanziju Rimskog imperijuma), ali i metafora za uticaj institucionalne moi srpskog Rima. Meutim, koliko god na prvi pogled izgledalo da autor granicu, kao metajezik u opisu kulture, nastoji opteretiti povijesnim tragedijama i katastrofama, on se, ipak, opredjeljuje za kulturu koja pamti i u sjeanju uva vrijeme tih povijesnih kataklizmi, ali nipoto nije za stvaranje nepremostivih utvrda izmeu kultura. Landeka, Kordo, profesor sa Sarajevskog univerziteta i drugi predstavljeni su kao pojedinci, koji su iskoili iz samih sebe i koji vjeruju da je dolo vrijeme u kojem se sve temeljito promijenilo i nikad nee biti kao to je bilo, dok Simona Mihailovia autor konceptualizira i vrednuje kao aktivnu figuru interkulturalne instance prevoenja, ime se granica funkcionalizira u prostor susreta i prijelaza, susret s drugim (Salihom, Zuhrom, Sadikom, Enverom, Ibrahimom) i prijelaz u njihov kulturni ambijent te saivljenost s njim.

504

Kad je rije o prekoraenju unutranjih granica teksta, Karahasanov roman kulturoloki pamti tradiciju epa od Homera, Vergilija i Dantea, gdje su suprotstavljeni jedno drugom sfera ivih (gore) od onih mrtvih podzemni svijet, had, kranski inferno (kod Karahasana Simonov prelazak meu due ubijenih foanskih muslimana ) a u svako od ovih semantikih polja svrstava se figura ili grupa figura, koji se identificiraju s ovom partikularnom prostornom domenom. Ukazujui na prostornu strukturu i njenu ulogu kao medija pamenja, elimo ujedno istai da ona postaje modelom prostora cijelog svijeta, odnosno elimo istai autorovu intenciju da unutranju sintagmatiku svog romanesknog teksta predstavi kao jezik prostornog modeliranja, iz ega italac moe zakljuiti kako autor u romanu Nono vijee prostornim relacijama dodjeljuje funkciju temeljnog sredstva u tumaenju stvarnosti: reeno jezikom Jurija Lotmana, prostorne su relacije materijal za izgradnju kulturnih modela, historijski i nacionalno jeziki model prostora postaju organizacionim principom za izgradnju,slike svijeta cjelovitog ideolokog modela, koji je osoben zadati tip kulture. Da bi ovo ostvario to je zamislio na apstraktnoj razini, na razini koncepta romana kao kulturalnog teksta, autor je u prikazu dogaaja koristio jezinu tehniku prikazivanja prostora poznatu kao kulise rijei, odnosno word-scenery i govorni prostor (scene u kui, kafani, podrumu, kod Landeke u kancelariji, u brijanici, na otvorenom prostoru sa Kordom, etc.), kao i izvanjezine u formi optiki konkretiziranih slika (rekviziti u kupatilu ogledalo). Osim toga, prikaz prostora u romanu fungira ne u svojoj relaciji prema izvantekstualnim prostorima, nego kao samosvojna fikcionalna organizaciona struktura, te zbog toga autor u roman uvodi ne naivnu koncepciju mimeze za opis i interpretaciju odnosa izmeu realnosti i strukture romanesknog teksta, nego koncept analogous configuration, po kojem se cjelovit i potpun uvid u reprezentaciju i konfiguraciju historijskog prostora u romanu dobiva spoznajom o njihovu rasporedu i mjestu u cjelovitom tekstu romana. Prema ovome modelu, prostor u Karahasanovu romanu je i konkretno-historijski, simbolian i transcendentan, to romanu daje dimenziju, koja nadilazi puki odraz prole stvarnosti, povijesti ili realnih poprita zbivanja, on je ujedno kantovski transcendentan, ali i bahtinovski kao forma realne stvarnosti, zbog ega se Simonovo putovanje u prostor odvija

505

pod dvostrukim znakom shodno rasprostranjenom toposu postaje putovanje u vrijeme (kronotop istona Bosna), ali i imaginativno putovanje kroz prostore teksta kulture (kronotop epa ). Roman Devada Karahasana Nono vijee izrazitije od njegovih ostalih romana, modelira knjievni lik u skladu sa autorskom etikom odgovornosti, koja u bitnome korespondira s etikom sopstva kao drugog Emanuela Levinasa, gdje se protagonista romana Simon Mihailovi konceptualizira kao reprezentant odreene etike ideje: on se ne pita ko sam ja?, nego se pita ko sam ja u odnosu prema drugom, te ko su drugi u odnosu prema meni ? Deplasirano je pitati o njegovu identitetu po porijeklu ili po nacionalnosti, ve njegov identitet je uvijek stvar relacije, odnosa te stoga implicira alteritet. Dijasporni subjekt oenjen Berlinankom Barbarom, samozatajno ushien Zuhrinom ljepotom, hibridizira i transkulturalno inficira sredinu u koju se vraa te kao olienje etike rtve simboliki i transcendentno postaje modelom junaka za svijet izvan granica dobra i zla. Sistematski reorganiziravi fikcionalni prostor bosanskobonjake, ali i knjievnog i kulturalnog polja bosanskohercegovake knjievnosti, Devad Karahasan je uspostavio vlastitu paradigmu knjievnog pisanja, koja etiki i filozofski promilja knjievno-umjetniko stvaranje i svoje knjievno pismo uzdie do razine univerzalnog estetskog znaka. Toj univerzalizaciji estetskog znaka bez sumnje pridonosi memorijalna naracija s autorskim peatom, u kojoj je sadanjost uvijek proeta prolim, a nije izvedena u gesti osvrta i vrednovanja prolosti. Zahvaljujui takvomu memorijalnome naremu, Simon je izloen nesvakidanjemu iskustvu da zamrzava vremensko razdoblje od dvadeset i pet godina, koliko traje njegovo odsustvovanje iz grada, i ljudima s kojima dolazi u susret i stvari,koje iznova vidi, govori tonom i emocijama iz onog vremena, on, dakle, nije doao u vlastiti grad od tog povijesnog asa, nego je uao u vlastito sjeanje na ivot u gradu od prije dvadeset i pet godina, to kod njegovih sugovornika te kod njega samog proizvodi udno stanje disocijacije formalinsko sjeanje sauvalo je izvornu emociju, ali nije moglo prikriti glas, rije i lice ovjeka na pragu starosti. Budui da je sjeanje stup, podloga identiteta, Karahasan preko svog protagoniste konstruira neku vrstu izglobljenog identiteta, identiteta koji se moe ostvari samo u harmoni-

506

nom suglasju kulturalno razliitog, to on imaginizira kao poetiku alosnog glasa i melankolinog pisma, kao filozofiju iskustva egzistencijalnog intenziteta, to se ispoljila u fiction of memory kao proces (re-)konstrukcije prolosti, koja tu prolost moe da posreduju u izoblienim ili krivotvorenim slikama, pa u tom kontekstu Karahasanovu romanesknu fikciju proizvodi sjeanje. Tu fikciju, filozofski poentirano, obiljeava sekularna teologija, koja, zbog toga to je Bog samog sebe prognao u egzil, svjedoi o sumraku i, moda, raspadu doba. Izbjegavajui irinu samoreferencije, a istiui dubinu metafikcije svog knjievnog diskursa, Karahasan ovo djelo smjeta na pola puta izmeu modernizma i postmoderne.

507

dr. Gaper Troha

KRIZA DRAMSKE KNJIEVNOSTI DEVEDESETIH I NOVE MATRICE ANGAOVANE DRAME I POZORITA U SLOVENIJI
Uvod
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

Slovenaka drama i pozorite su izmeu 1956. i 1989. inili jedan od najvanijih delova tzv. kulturnjake opozicije. Pozorite je, naime, zbog kolektivne prirode svoje recepcije, na prvi pogled bilo vie kontrolisano, a istovremeno je nailazilo i na bolji odjek. U doba tranzicije situacija u drutvu se sasvim promenila. Drutvena debata se sa podruja umetnosti preselila u druge javne oblasti u politiku, medije, itd. to je za dramsku umetnost znailo da mora da potrai nov raison dtre. Kao to kae Duan Jovanovi: Danas vie ne postoji formula kako stvoriti zajednitvo: predstavu, koja bi prizvala i udruila sve gledaoce u jedno pulsirajue telo koje se odaziva, misli i osea kao jedan. ini se da ne postoji nikakav politiki ili moralni stav koji bi obavezivao sve, jer zajednica kao celina vie ne postoji. Poslednja takva zajednica je postojalo prilikom izglasavanja plebiscita za nezavisnost, kada je itava nacija donosila odluku o samostalnosti Slovenije. Kada smo to ostvarili, zajednica se raspala, i zato ni pozorite vie ne moe da obuhvati celinu zajednice. Neto poput onoga to se deavalo prilikom izvoenja drama Topla greda (Staklenik), Osloboenje Skopja, Karamazove, vie nije mogue. (Razodetja 151) Kako je, dakle, slovenaka drama pokuavala da nae svoj prostor pod suncem u izmenjenim drutvenim okolnostima i koje sadrinske i formalne novine mogu da odgovore na njene dananje izazove? Reenja za to u pokuati na pronaem putem analize nekih dela glavnih autora tog doba kao i dramskih pisaca koji su na pozorinu scenu stupili nakon 1990. godine.

508

Umetnost i vlast u socijalizmu

Jo pre nego se osvrnemo na odlike slovenake drame u periodu tranzicije, moramo ukratko sagledati njenu drutvenu ulogu koju je nasledila iz prethodnog sistema. Ideoloka ema koja je preovlaivala u prethodnom sistemu unutar relacije izmeu drame odnosno pozorita i vlasti samo naizgled je doputala kritiku sistema, a u sutini je neutralizovala kritiku i dovodila je u podreen poloaj. Slavoj iek je povezuje sa elementima ,,krekovstva, hrianskog socijalizma koji je drutvo video kao organizam u kojem se povezuju pojedinane zajednice. U samoupravnom sistemu se, naime, neprestano neto dogovara i odluuje, a sve zajedno ostaje na partikularnoj i depolitizovanoj ravni, gde opti okvir odreuje tzv. dravno-partijski monopol. To je, dakle, specifini nain kako vladajua dravnopartijska birokratija uz svo bogatstvo samoupravnih dimenzija, uz ogroman broj subjekata ukljuenih u procese odluivanja, uspeva da sauva svoj osnovni monopol, da monopolizuje za sebe stvarnu univerzalno-politiku dimenziju koja odreuje okvir i usmerenje tom spletu partikularnog odluivanja (iek 56). Odnos izmeu pozorita i vlasti se nakon okretanja od dravno-partijskog monopola karakteristinog za klasian oblik realnog socijalizma, razvijao u okviru samoupravljanja koje je podsticalo kritiku i uee svih lanova drutva, ali, samo onda kada je ta kritika bila depolitizovana u sluaju pozorita, kada je kritika izvoenih drama bila posredna (na primer Troha: Gledalie in oblast (Pozorite i vlast); Podoba drubenega sistema (Slika drutvenog sistema). iek zakljuuje da bi elementi krekovstva (nacionalna solidarnost izmeu drutvenih klasa, nacionalistiki naglaena ukorenjenost zdrave inteligencije u seljako-narodnu bazu itd.) najverovatnije predstavljali i ideoloku platformu politike opozicije u moguoj zaotrenoj drutvenopolitikoj situaciji (iek 56-57), to se i dogodilo 80-ih godina sa pojavom nacionalizma. Ti elementi su, izmeu ostalog, odigrali svoju ulogu i u svetu pozorita, iako vie na planu sudbina pojedinih predstava (npr. Jovanovievi Karamazovi) koje su mogle da se uspeno izvode u jednom delu Jugoslavije dok su u drugom bile zabranjene. U odnosu vlast pozorite narod, pozorite je, naime, moglo da bira izmeu toga da postane crna ovca to se dogodilo kada su u pitanju izvoenja Roaneve Tople grede i Mihailovievog teksta Kad su cvetale tikve, kada su ljudi iz pozorinog

509

sveta bili obeleeni kao intelektualci koji ive na raun radnika i jo ih i kritikuju i toga da kreira sliku krajnje totalitarne vlasti, nekog drugog, skrivenog Gospodara, velikog Drugog koji je bio toliko apstraktan da je stvarna vlast od njega mogla da se distancira. Pozorite je u veini sluajeva izabralo drugu opciju i obezbedilo vlasti apstraktno podvajanje koje je bilo mogue kritikovati bez opasnosti. Vlast je aktivno podravala takvu situaciju (finansijski, povoljnosti za umetnike, nagrade itd.), jer je preko toga obnavljala svoju vezu sa narodom. Dramski pisci i pozorite su pristali na kompromis koji je za njih znaio mogunost delovanja, jo i vie, mogunost drutvene kritike, koja je uprkos svemu bila prepoznatljiva, a na kraju krajeva pozorite je povremeno izazivajui vlast to proveravanje granica je bilo nuno kako za odravanje podvojenosti vlasti tako i za pozorinu sliku slobode, i zato je tako rei bilo deo same ravnotee ouvalo svoju sliku alternativnog prostora slobode, to je uveavalo njegovu popularnost. Kao to se sea Duan Jovanovi: Nije bilo lako doi do ulaznica za premijeru i prva izvoenja Skopja i Karamazovih. U to vreme politika drama je bila najkomercijalnija vrsta scenske umetnosti. (Razodetja 147) Gledaoci su, dakle, bili suoeni sa situacijom koja je bila analogna borbi za seksualnost iz Istorije seksualnosti I Miela Fukoa. Njihova borba za slobodu koja se odvijala preko pozorita, istovremeno je bila i nain podreivanja. Najpre im je omoguila da uzroke za svoje nezadovoljstvo lociraju u nekim spoljanjim iniocima (Beograd, SSSR, Istoni blok, prethodni periodi u razvoju socijalizma), a onda ih je postojanje kritike drame koja se igrala u institucionalnim pozoritima jo vie uvrstila u uverenju da e iz te borbe izai kao pobednici. Ideoloki mehanizam koji stvara povezanost drutva na osnovu zajednikog spoljanjeg neprijatelja odigrao je odluujuu ulogu u procesu slovenake demokratizacije krajem 80-ih, kada su pritisci saveznih vlasti ujedinili heterogenu politiku scenu u Sloveniji i omoguili 1990. godine realizovanje viestranakih izbora, na kojima je pobedila koalicija opozicionih stranki Demos. Relativno bezbolan prelaz u demokratski i trini sistem doneo je kulturi i kulturnjacima veliki politiki kapital koji su neki uspeli da unove neposrednim politikim ueem, a podruje kulture ouvanjem privilegovane uloge zasnivaa i uvara slovenake nacije.

510

Period tranzicije
Uprkos ogromnom simbolikom kapitalu kada je u pitanju slovenaka dramska knjievnost, devedesetih godina i poetkom 21. veka dolo je do bolne praznine, za koju se inilo da je nikako nije mogue popuniti. Ipak, ona se nije javila samo kao posledica tranzicije, ve verovatno i veih promena na podruju umetnosti i drutva.
Nakon pada socijalizma dolo je do snanog sadrinskog i estetskog preokreta: politika drama je iznenada postala na neki nain suvina, njenu ulogu su preuzele demokratske institucije i civilno drutvo. Pozorite je tragalo za novim reenjima. Dogodila se izuzetna fascinacija vizuelnou, formalizmom, telesnou, intimizmom, minimalizmom. Teorija nam je govorila da je nastupio kraj velikih pria. Usledio je snaan razmah savremenog plesa i praksi koji se nadovezuju na njega. Prevladale su varijacije fizikog pozorita, re je bila kompromitovana i morala je da se skloni u pozadinu. U poslednje vreme se ispostavlja da su se te prakse iscrple i da se vraa tekst, da prodire ak i u savremeni ples. Telu je oigledno potreban komentar koji ga dopunjuje i objanjava. U pozorite se vraa pria, ak i politika i drutvena angaovanost. (Razodetja 149,50)

Nakon to je slovenaka drava stekla nezavisnost, drutvena situacija se promenila, jer je ulogu kulturne opozicije preuzela politika opozicija. Nedostajao je vladajui Damoklov ma koji je do tada visio nad slovenakom dramom i dodeljivao joj disidentski status. Zanimljivo je da osim Matjaa Zupania, koji je poeo da pie drame poetkom 90-ih, slovenaka scena u periodu tranzicije nije bila sposobna da iznedri upeatljivija nova imena. Drame su pisali afirmisani dramski pisci koji su vanu ulogu odigrali jo u prethodnom periodu (Rudi eligo, Ivo Svetina, Dane Zajc, Drago Janar i Duan Jovanovi). Na nove okolnosti su odgovarali premetajui radnju ili u ostale delove nekadanje Jugoslavije, ili na apstraktnu ravan opteljudskih problema. Primeri za prvu strategiju su Jovanovieva Balkanska trilogija i eligova Razveza ali sveta sarmatska kri (Raskid ili sveta sarmatska krv). Njihova drutvena kritika mogla je da bez vee opasnosti bude neposredna, s obzirom da je rat na Balkanu koji se deavao izvan Slovenije automatski znaio i premetanje u prostoru. to dramu vie itamo kao metafo-

511

ru za sopstvenu situaciju, to ona postaje problematinija, i to se najverovatnije dogodilo eligovom Raskidu. Iako je njegov osnovni cilj bio da svojom dramom prikae apsurdnost onoga to se deavalo na Balkanu, pozorita su je izbegavala s obzirom da je mogue itati je i kao radikalnu kritiku nacionalizma koji je bio osnova i za nezavisnost slovenake drave. Ostale drame, koje nisu prostorno izmetene (npr. drame Matjaa Zupania i eligova Kamneje bi zagorelo (Kamenje bi poelo da gori) sklanjaju se u apstraktnost. Bave se opteljudskim pitanjima neosnovanosti egzistencije i nasiljem drutva nad pojedincem. Kod Zupania je u pitanju razvoj drame apsurda po zapadnoevropskom modelu koji je bio deklarativno apolitian (npr. Esslin). Slastni mrli, Goli pianist, Hodnik, Bolje ti v roki kot tat na strehi, Vladimir i druge njegove drame su primeri zapadnoevropske drame apsurda, s obzirom da iz tih tekstova nestaje drutvena angaovanost. U pitanju je opta kritika drutvenih odnosa koji bi trebalo da meuljudske odnose razotkriju kao nasilne, posesivne itd, a ne ideja da je na drugim geografskim i/ili vremenskim koordinatama svet bolji.

Drama i pozorite danas

Globalno gledano, pozorite sa ozbiljnim ambicijama gubi na znaaju. ivimo u vremenu televizijskih serija, u kojima se tekst transformie u veto programiranu zabavu. Opte gledano, svedoci smo neverovatnog uspona kominih anrova, koji su uglavnom laki, seksistiki, zabavni, eskapistiki. Vrh popularnosti i komercijalnog uspeha su dosegli neki proizvodi stand-up komedije, koja je u amerikoj varijanti bila izuzetno drutveno kritina, a njeni autori su bili sudski proganjani. Kod nas je stand up komedija sasvim neutralna, to je u skladu sa optim negiranjem svega to je politino. (Razodetja 150) Iako se ini da je Jovanovieva analiza dananjeg stanja u velikoj meri zabrinjavajua, treba priznati da se javljaju novi dramski pisci i reiseri koji pozorite ponovo shvataju kao prostor koji omoguava drutvenu raspravu. Sagledajmo dve mogunosti. Prva je drama Drage Potonjak Za nae mlade dame, a druga izvoenje Borove drame Raztrganci (Odrpanci) u reiji Sebastijana Horvata. Drama Drage Potonjak govori o porodinoj tragediji, gde se oevo viegodinje silovanje keri zavrava

512

ubistvom majke i samoubistvom kerke. Iako je majka na kerkin osamnaesti roendan spremna da progovori o problemu, za to je odavno kasno. Priznaje svojoj keri da je znala da ju je otac silovao, to kerku baca u potpuno oajanje, tako da majku vie puta ubode noem. Drutvo se ne odaziva na problem (kriminalisti, crkva), tako da na neki nain i omoguava seksualno nasilje. Pria se odvija na nain filmskih flebekova i na taj nain skae po vremenskoj osi deavanja. U pitanju su tri vremenska razdoblja, i to kada je ki Brina stara 4, 14 i 18 godina. Izmeu su jo i irealni prizori, kao to ih tako naziva sama autorka, koje bismo moda mogli da interpretiramo kao pomirenje izmeu Brine i Katarine u nekom drugom svetu. Draga Potonjak u formi tradicionalne drame prikazuje problematinu i aktuelnu temu seksualnog nasilja u porodici. Re je o osobini dramskog postmodernizma koju karakterie anrovska heterogenost (vidi: Kralj). Savremena drama, dakle, vie nema potrebu za tim da traga za novostima na planu forme, ve se ini da je zanima pre svega sadrina. Ona otvara savremene teme nasilja, neutemeljenosti drutva... i pokuava da direktno se obraajui gledaocu/itaocu u njemu podstakne razmiljanje i verovatno i promenu stavova. U izvesnoj meri drugaije je politikom pozoritu pristupio reiser Sebastijan Horvat, koji scenskim izvoenjem nekih klasinih dela slovenake (npr. Cankarovih Romantine due, Za narodov blagor (Za dobro naroda) i Lepa Vida, Borovi Odrpanci) i svetske dramske knjievnosti (npr. ekspirove Milo za drago) stvara uznemirujue politiko pozorite. Pogledajmo primer drame Odrpanci/uenici i uitelji; Mestno gledalie Ptuj u koprodukciji sa Cankarovim domom i E.P.I. Centrom; premijera 14.10.2007. koji je sigurno najilustrativniji. O njemu Duan Jovanovi misli sledee:
Odrpanci su premijerno izvedeni neposredno pred parlamentarne izbore na kojima se dogodila jo jedna runda kulturnog boja izmeu levice i desnice, izmeu naslednika belih i crvenih. U tom kontekstu predstava je bila programirana kao neka vrsta nostalginog politikog feljtona koji je trebalo da okurai levu opciju i da joj krila za poslednji sukob sa desnicom. (Razodetja 151)

Horvat je zaotrio osnovne ideoloke stavke Borovog teksta. Tako je gledalac ve ubrzo nakon poetka predstave dobio potpunu ideoloku sliku scenskog sveta. Na krajnje pozi-

513

tivnom polu su bili partizani i aktivisti OF, koje su sa velikim zanosom i predanou odglumeli Tjaa eleznik (Vida), Primo Pirnat (Dr. Mro) i Kristjan Ostanek (Mihol). Dublji su bili likovi Rutara i Rutarice, koji su na trenutke posumnjali u ideju i tokom predstave odluili svako za svoju stranu. Rutar (Gojmir Lenjak) se pokazao kao nepokolebljivi sledbenik NOB-a, a Rutarica je, koju je glumila Nataa Matjaec, klonula u strahu za svoju porodicu i seosko dobro i otila po Nemce. Najnegativniji lik je ostao Ferle, koji je u kreaciji Aljoe Ternovka bio doveden do krajnosti, jer je u ljubavi i lakomosti ak silovao svoju izabranicu Vidu. Sebastijan Horvat Odrpance ne doivljava kao predloak koji bi trebalo da aktuelizuje na sadrinskoj ravni, ve vie kao partituru kojom gradi pozorini dogaaj nabijen oseanjima. Podela scene na tri prizorita koja omoguavaju simultano deavanje gledaocu ve u ekspoziciji otkriva odnose izmeu likova koji se u nastavku jo vie zaotravaju. Nije udno, dakle, da je reiser Borov kraj, koji predvia potpunu prevlast partizana i nadu u svetlu budunost, produio u opti masakr koji izvede nevidljiv mitraljez. Mrtvi su, dakle, svi i sasvim je svejedno ko je povukao oroz. Zavrni monolog Tjae eleznik samo jo vie podvlai tu autorovu poentu. U toj taki se na premijeri dogodio odluujui preokret koji je zaokruio dogaaj, kreirao zajednitvo izmeu odra i auditorijuma i od Odrpanaca nainio mnogo vie od ponovnog izvoenja jednog prosenog dramskog teksta. Usred punog auditorijuma su, naime, ustali lanovi Partizanskog hora i poeli da pevaju pesmu Zdaj zaori pesem o svobodi (Sada zaori pesmu o slobodi). Nagomilana energija se odjednom oslobodila, publika je i sama poela da ustaje i da peva zajedno sa horom. Horvat, dakle, sa svojim oseajem za drutvenu situaciju i vetu manipulaciju gradi politiko pozorite, koje ima veliki uspeh, iako treba priznati da je pomenuto izvoenje udruilo samo deo javnosti odnosno da je celokupnu javnost dodatno polarizovalo na tzv. leve i desne. Meutim, bez obzira na to, stoji injenica da je Horvat takvim zahvatima trenutno nesumnjivo najuspeniji autor drutveno-kritikog pozorita u Sloveniji.

514

Zakljuak
Za kraj emo rezimirati zakljuke do kojih smo doli tokom ove analize. Devedesete su u Sloveniji donele promenu drutvenog sistema i time i optu krizu vrednosti. Za dramsku knjievnost i pozorite to je znailo neophodno razmiljanje o osnovnim uslovima za njihovo delovanje. Specifina ideoloka ravnotea izmeu vlasti, dramske knjievnosti i publike odnosno naroda se sruila, to je prouzrokovalo krizu dramskog pisanja. Novih dramskih pisaca, sa izuzetkom Matjaa Zupania, nije bilo. Glavni autori su nastavljali sa svojim usmerenjima, zbog ega su morali da dramsku radnju lociraju ili u ostale republike nekadanje Jugoslavije, gde su ratovi na Balkanu nudili zahvalnu temu, ili u neki neodreen prostor i vreme, gde su mogli da se bave optim egzistencijalnim pitanjima. Celokupni period moemo da oznaimo kao dramski postmodernizam, s obzirom da je za njega, slino kao i u lirici i epici, karakteristian izrazit anrovski i stilski pluralizam. Uprkos tome, u dramskoj knjievnosti s kraja devedesetih i s poetka 21. veka moemo da prepoznamo tendenciju za obraivanjem vruih tema koje imaju globalnu prirodu. U pitanju je problematika medija i egzibicionizma (upaniev Hodnik), seksualnog nasilja (Za nae mlade dame Drage Potonjak), nasilja nad pojedincem (upaniev Vladimir) i mogli bismo da nabrojimo jo toga. Autori pokuavaju da u prvom redu prisile gledaoca da postane svestan drutvenih greaka i da prema njima zauzme stav, iako se autori po pravilu sami ne opredeljuju. Jo i vie, ini se da su ti tekstovi sasvim apolitini. Drugu krajnost predstavljaju neke predstave Sebastijana Horvata koje se zasnivaju upravo na ideolokoj manipulaciji i preciznom detektovanju drutvene klime. Tako je predstavljanje Borove agitke 2007. godine nailo na neobino snaan odaziv liberalno usmerenog dela publike koji je na predstavama delovao kao jedinstvena zajednica. Ako Zupani i Draga Potonjak ciljaju na gledaoev razum, Horvat se usredsreuje na njegova oseanja. Gledaoevim shvatanjem manipulie do te mere, da se gledalac prvo opredeljuje i verovatno tek naknadno razmilja o svom izboru. ini se da je to formula za posebno udarno politiko pozorite, u doba kada se drutvene podele briu i kada se ini da je svaki otpor ve unapred osuen na neuspeh i beskonanu racionalizaciju.

515

CITIRANA LITERATURA
Bor, Matej. Raztrganci. Ljubljana: Slovenski knjini zavod, 1946. Esslin, Martin. The Theatre of the Absurd. Harmondsworth: Penguin Books, 1991. Foucault, Michel. Zgodovina seksualnosti. 1. Ljubljana: kuc, 2000. Jovanovi, Duan. Balkanska trilogija. Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 1997. Jovanovi, Duan. Razodetja. Ljubljana: tudentska zaloba, 2009. Kralj, Lado. Sodobna slovenska dramatika (1945-2000). Slavistina revija. 2 (2005): 101-117. Potonjak, Draga. Za nae mlade dame. Ljubljana: Mestno gledalie ljubljansko, 2006. eligo, Rudi. Kamenje bi zagorelo. Gledaliki list SNG Drama Ljubljana. 9 (1999/2000). eligo, Rudi. Razveza ali Sveta sarmatska kri. Ljubljana: Mihela, 1997. Troha, Gaper. Gledalie in oblast v Sloveniji : 1956-1981. Literatura. 167-168 (2005): 169-188. Troha, Gaper. Ljubljana - Nitra express ali o monostih politine drame. Dialogi. 42. 7/8 (2006): 134-142. Troha, Gaper. Podoba drubenega sistema v slovenski dramatiki : 1943-1990. Primerjalna knjievnost. 28. 1 (2005): 99-118. Zupani, Matja. Bolje ti v roki kot tat na strehi. Ljubljana: Mestno gledalie ljubljansko, 2004. Zupani, Matja. Goli pianist ali Mala nona muzika. Ljubljana: Mestno gledalie ljubljansko, 2001. Zupani, Matja. Izganjalci hudia. Ljubljana: Mihela, 1993. Zupani, Matja. Slastni mrli. Kranj: Preernovo gledalie, 1992. Zupani, Matja. Vladimir. Ljubljana: DZS, 1999. iek, Slavoj. Jezik, ideologija, Slovenci. Ljubljana: Delavska enotnost, 1987.

516

Milica Nikoli

DNEVNIKE BELEKE 2009

Februar 2009. Ulazim u drugu (treu?) godinu voenja Dnevnika itanja (ili Dnevnikih beleaka), nakon tri odaziva: na poeziju Ane Ristovi, Ibrahima Hadia i Vujice Rein Tucia. Prva dva bila su vezana za veoma osobene pesnike formule, ili splet tematskih krugova, uz manje ili vie postraninih motiva, pa i linih izjanjavanja, skoro prekomernih u treem tekstu, o pesnikoj zbirci Gnezdo paranoje i sasvim posebnoj pojavi Vujice Rein Tucia. Nastojau da se ovaj, etvrti, dnevnik razlikuje od ostalih time to se neu truditi da knjige o kojima govorim smetam u aktuelni knjievni kontekst. Bie to vie segmentni odaziv, zadravanje na nekim pojedinostima koje su me provocirale iz razliitih razloga. Osim toga, sada se opredeljujem za dva razliita anra: poeziju i esejistiku, i to esejistiku koja nema nieg lirskog. Polivalentna zbirka Soneti za gubitnika Mirjane Vukmirovi podstakla me je dvema temama. Prvo, pesnikinjinom izuzetnom sposobnou preobraavanja steenih znanja, takozvane lektire, u ono to se zove pesnikim doivljajem u znaenju koje Aleksandar Ristovi daje ovoj odrednici. I, drugo, u jednom segmentu, ljudskim i pesnikim srodstvom sa ruskom pesnikinjom Marinom Cvetajevom. Svako ko je itao njenu poeziju znae o emu govorim kada najavljujem Mirjanina Pisma sinu. No prvo o lektiri. Ako bih htela da to to krae uvodno formuliem, govorila bih o pesnikinjinoj sposobnosti da izabere sloene ili primenjene teme itanog i usvojenog i da ih alhemijski preobrati u formu vlastitog tonaliteta. Ve u uvodnom tekstu Traim hartiju, iako se moe uiniti da nije u vezi sa temom koju sam upravo imenovala, nalazim skrivene korene ovoga naloga: Traim hartiju na kojoj je ve neto pisano, pa da to precrtam, da zadovoljim svoju potrebu za usavravanjem i osporavanjem (kurziv M. N.). Nastavljam posle dugo vremena provedenog u znaku Raka. Kada se nastavlja, mora se neto precrtati, neko ubeenje, neki zakon, barem razlog zbog kojeg se stalo.

517

Evo, doslovce precrtavam: nalazim list hartije koji je odstranjen zbog unutarnjih razloga (nainjena je greka u kucanju i zbog sluajne zamene dve rei, dva pojma: Blagovesti i Voznesenje.) U mome vienju ovde su se istovremeno sukobile i poistovetile dve intencije: delovanje onoga to ulazi u krug (ozraje) ubeenja, zakona ili barem razloga za suoavanje sa samim sobom ili nekim drugim. ta hou ovim da kaem? Ubeenje i zakoni su tvrdi, strogi pojmovi, koji su postali takvi trajnim nastojanjem da se preispituje i proverava podjednako miljenje ili iskustvo Drugog i ono vlastito. Da kaem pesnikinjinim sredstvima: tenjom ka usavravanju i, podvlaim, osporavanju, to predstavlja, za mene, u ovom trenutku, najprovokativniju relaciju. Jesu li ove dve tenje kompatibilne ili, bar naizgled, do kraja suprotstavljene date? Zanemariu dalja izjanjavanja autorke i otvoriti drugi mogui put, kojim bih sledila vlastite asocijacije ne bih li potkrepila polaznu tezu. Usavravanje i osporavanje podjednako mogu i ne moraju biti kompatibilni. Usavravanje (ili bar ono to pesnikinja smatra takvim) moe podrazumevati i uticaj Drugog, u ozraju koje sam grubo imenovala kao usvojeno znanje, lektiru, uvek pozadinu razmiljanja nepoznatih ali i bliskih individualiteta. Samim tim to je vezala usavravanje i osporavanje, ona je odredila mesto (retko kad nepomerljivo) i lini doivljaj vezan za prihvatanje ili neprihvatanje onoga to joj se ukazalo u procesu racionalnog i emotivnog upoznavanja sa tekstom. (to je opet sklono menjanju ili transformaciji.) U svakom sluaju, uloga Drugog je tu nedvojbena i prozirno odreuje poziciju i strategiju pesnikinje. Nadam se da nije potrebna ograda-naznaka da ovaj pojam u upotrebi koju navodim ima dvostruku funkciju a da mene zanima ona koja nije plod racionalnog dejstva. U tom smislu sam i mogla da pripiem interakciju usavravanja i pesnike pobude nikle i razvijene u manjem ili veem stepenu na emocionalnom, doivljajnom planu; veoma sloenom jer je posredi ko-relacija, spontano usvajanje ili odbijanje nalaza Drugog. Poto sam ovde temu otvorila moguim (ali ne i obaveznim) svojstvom pesnika da vlastitu artikulaciju usklauje ne samo sa linom vizurom ve i sa onom koju su drugi ponudili u tom ili nekom drugom smislu. Na toj ravni se moe sa-postojati u osporavanju (Drugog ali i samog sebe) i tako dolazimo do razumevanja i saglasja sa pesnikinjinom postavkom. Moe li se iz ovoga izvui zakljuak da Mirjana Vukmirovi poseduje poseban senzibilitet za glas Drugog, do te mere da ga pretvara u lini doivljaj? Ne znam je li to zadovo-

518

ljavajue obrazloeno. Verovatno je neophodna konkretizacija prvenstveno na materijalu koji nude Soneti za gubitnika. Varijetete tog mogueg sa-postojanja pesnikinja eksplicira na razliite naine, zahvaljujui svojoj sposobnosti za razuivanje i transformisanje u vlastito ozraje ina, dela, misaonog toka ili evolucione lestvice Drugog. I to na dva naina: kao, recimo, u pesmi Kapanej datiranoj 1998, sa belekom na kraju o mitskom junaku, sinu Hiponeja i Laodike, jednom od Sedmorice koji su juriali na Tebu. Bezgranino snaan, hvalio se da ga ni Zevs ne moe spreiti da zauzme Grad. Zbog njegove gordosti Zevs ga ubija munjom. Njegova ena Euadna sama se spalila na lomai dakle, u pesmi Kapanej pesnikinja se ne udaljava od data koje je primila lektirom ve ispisuje Kapanejev ljubavni monolog ne samo uivljavanjem u mitoloki fundus nego reitativ eksplicira kao ljubavnu pesmu vlastitog glasa. Zapravo, pronalazi formu da od preuzete inicijalne kapsule saini vlastitu ljubavnu formulu i lirsku realizaciju. Nazvala sam to ivotom u Drugom jer sam osetila izjednaenje/transformaciju bez ostatka koji su mi i omoguili da govorim o ovom preinaenju kao o izuzetnoj vrednosti ponuenog pesnikog koncepta. Neto drugaije varijante su pesme Mladom Faonu od ostarele Sapfe, Sonet za Orfeja, Zvuk, ala, Legenda o zori i cvrku i, pre svih to slede, Palimpsest. Monolog ostarele Sapfe upuen mladom Faonu odjekuje bilom zatomljene udnje, toliko obojene stvarnosnom primenljivou da ne moemo govoriti samo o saivljavanju ve o apsolutnoj transformaciji, moda one vrste koja je prisutna u vrhunskom ludizmu artistoidne sposobnosti uivljavanja (poput ludizma glumake artikulacije). I ostale navedene celine pruaju impresivan niz razuenosti tog preobraaja, a zamena je uvek artikulisana u punoj istoti pesnikog ispovednog tona. Pred priom o Telemahu (Palimpsest*), onom to deluje na daljinu, kako ga naziva mudrica Atina, Odisejevom sinu koji raste sve vie to je dalje od Itake i sve zna ne videi ni Kirku, ne uvi pesmu Sirena, niti prepoznajui svoje drugove na rodnom ostrvu jer spava na polju pokrivenom narcisima i u snu se smeje moemo samo rei: Evo pesnikinje! Ona e ceo taj fantazmagorini mizanscen staviti u slubu svog pesnikog ula, ostavljajui Telemaha da se i dalje pribliava i meu narcisima spava kako bi mogla da izgovori vlastiti epilog i sve preobrati u svoju korist: ta li jo, da li jo sanja?

* Ovog puta stvarno struganje mitolokog mizanscena sa pergamenta da bi ga zamenila lirska interpretacija.

519

Tako emo celo ovo skoro scensko zbivanje zasnovano na lektiri uti kao glas pesnikinje o onima koji sanjaju, pa i o sebi samoj, jer govori poeziju koju sanja, nikada samo ita. I sve e postati glas iste ulnosti, kojoj su potpuno podreene i didaskalije i scenografija, i sve to je dato Drugima. U poziciji pune slobode anra koji sam odabrala, pa time i slobode u odnosu na ono to se zove objektivnou, nasluujem unutranji razlog krivudavih puteva pesnikog govora, ko zna moda i ivota. U svakom sluaju, oseam se kao da sam izvojevala pravo da pobegnem kuda hou, ovog puta ne da mi spokoja preica kojom bih dola do Pisama sinu, to su me privukla ne samo svojim samorodnim zamahom ve i bliskou sa cvetajevskim obzorom. Iako sam svesna svrhovitosti komparativne analize koja se nudi, nemam u ovom asu mogunosti za to. Ali nije mi suvie ao jer mogu da upotrebim izjanjavanja ove vrste: Zahvaljujui tebi, / jo (sam) na visini svog ljudskog zadatka i: Nas dvoje smo kao spojeni sudovi, / opadamo i rastemo zajedno koji mi otvaraju kljunu perspektivu za temu o kojoj elim da govorim. Pre svega o tome koliko je snaga tih spojenih sudova surovo jaka i koliko je turbulentan tok povezanosti one koja je dala ivot i sina koji ipak mora sam da kri put postojanja. Stoga mi se ukazao zbirni naslov Pisma o jedinom postojanju a moda i Pisma o jedinoj ljubavi u koje su ukljuena pisma Milou Mirjane Vukmirovi i pisma Muru Marine Cvetajeve. aljem ti pismo, napisala je 1995. Mirjana Vukmirovi sinu uteklom od ozakonjenih zloina u njegovoj zemlji, sa molbom da proveri / ispravnost mojih rei i kretnji./ A odron se priprema u utrobi zemlje i u komorama mog srca./ Ne mogu ga izbei, / ni radi tvoje sree, / sine moj. Sve je poelo ulaskom u bolniku sobu sa dejim krevecima:
Kako je lepo ono dete tamo! Volela bih da je moje. Sestra se upravo ka njemu uputila, ka tebi, sine moj, podigla te i predala ponovo meni u naruje, na mesto koje si svim porama osetio kao svoj zaviaj. Trenutak smo se prepoznavali: ti u meni stablo iji smo izdanci oboje, a ja u tebi svoj najlepi san, koji se, o uda, otelotvorio.

520

Sve je poelo ovom tihom radou otvorivi sudbinsku priu o otelovljenju najlepeg sna koji e se pretvoriti u esenciju bola, kao uzbudljiva pesnika storija o dui uzburkanoj ljubavlju i nedostajanjem. I u svedoenje o sposobnosti neumornog govora o bolu, koji je bol a ne radost potka svega ega se ovi stihovi dotiu u apsolutnoj autentinosti. Uvek tamo gde je i kako je najtee. Inserti iz duhovne i duevne stvarnosti su bezbrojni. Zadrau se na jednom koji je gotovo spektakularno izveden u etvrtom pismu (Traei obinu olovku...) Ali pre no to mu priem, uznemirena brojkom koju sam upotrebila elim da dijagnosticiram nain kako mi se prekinuo tok interpretacije i uputio se iznenada ka iskrslom moguem znaenju injenice, moda nebitne a moda itekako vredne zaustavljanja to to ciklus pisama sinu sadri upravo sedam pesama. Otkako vodim ove dnevnike ne beim od rokada, cepanja celina, unoenja disparatnih motiva, te mi i ovog puta nee smetati zaustavljanje i prelazak na prividno nepripadajui tok kojim se upuujem. Sad sam se ja pretvorila u onoga ko treba da ovlada lektirom, prebogatom, o numerikoj fantazmagoriji raznih zajednica, kultura i religija. Naravno da bih se divno oseala kada bih tim poljem mogla bez zazora da lutam, ali proporcije teksta mi ne dozvoljavaju. (Da spomenem samo sedam Isusovih uenika, sedmora nebesa, sedam zemalja, sedam mora, sedam odeljaka pakla, sedmora vrata u islamu i tolike udesne imaginativne eskapade, recimo pueblo Indijanaca, Maja, i afrikih naroda. Listajui uzbudljive stranice, traila sam ono to bi moglo biti uitano u nesvesni poriv nae savremenice da uzbudljivu temu Soneta za gubitnika saopti upravo u sedam pesama. Ko moe iskljuiti daleke naslage u naem nesvesnom koje na ogromnoj udaljenosti pokrivaju iste osnove.) Ostavila bih po strani magijsku mo ovog broja, jer verujem da pesnikinja ne reaguje u tim okvirima. Ali mi je vie no uverljiva sugestija o teskobi koju broj sedam izaziva: Jedan ciklus je zavren, kakav e biti sledei? Iako pisma sinu ne obznanjuju kraj bilo ega, ni bola, ni usamljenosti, ni nemogunosti savladavanja jaza udaljenosti, koja uvek preti iezavanjem, ona ipak oznaavaju tajnu prelaska iz poznatog u nepoznato, i oseanja da je sam in pisanja kraj jedne faze. Koju vidim gotovo spektakularno izvedenom u najstvarnosnijoj, do poslednjih pojedinosti etvrtoj pesmi-pismu Traei obinu olovku... Onoj u kojoj je pesnikinja nala snage da ime-

521

nuje in izdaje (da preturam po tvojim stvarima, / bez tvog doputenja, / surovo kanjena zbog toga). A kazna u emu je? U saznanju da su ivot i postojanje podjednako sadrani u vrhovnom duhovnom usredsreenju i glavici crnog luka / koja se prvo na plotni pee i da mogu imati, uza svu bezazlenost, surovu poruku ako se, ma i sluajno, traei obinu olovku, ona to tako dobro zna kako luk treba prepei nae u samom srcu jednog mladog ivota koji je svojom voljom podarila a koji potom ni po emu nee zavisiti od nje. to je verovatno i najbolniji deo ove prisutnosti u odsustvu, nametnutom oduzimanju, u elji da se lepo dete u krevecu spase surovog ivota i iji glas sada moda odzvanja u Hajd-parku. Otvaram jednu imaginarnu zagradu, za mene veoma znaajnu, o vezi pisama sinu nae pesnikinje i pesama, zapisa, odaziva i poziva u pomo Marine Cvetajeve ne bi li ublaila emigrantsku sudbinu koja je Muru njenom voljom nametnuta. Ta se povezanost odreuje jo jednim oseanjem eksplicitnim kod Cvetajeve, samo u naznaci kod Mirjane Vukmirovi oseanjem krivice, koje, sreom, nau pesnikinju ne prati od roenja jedinog sina. Kaem to, iako znam da su okolnosti neuporedive. Oseanje krivice u Cvetajevoj javilo se dok joj je jo sin bio u utrobi a u njoj ni trunke radosti kojom je naa pesnikinja bila preplavljena. Sa Murovim roenjem, pritisnuta teinom ivota male zajednice, sve je intenzivnije oseala kajanje to dete nije rodila u zemlji u kojoj je ponikla te se na granici oajanja i fatalizma, vratila, u optem haosu razbijene porodice, u domovinu koja vie nije bila ni njena ni njegova. Naa pesnikinja, u vlastitoj zemlji izreetanoj ratnim poklicima, verovala je, posle mnogih preispitivanja, da je nala zaklon sinu. Uspela je to, ali je navukla na sebe preveliku teinu bola i dvostrukost koja je do danas ugroava. Kako bi opstala, i kako bi na prevelikoj udaljenosti opstao i sin (nas dvoje smo kao spojeni sudovi), morala je i mora da suzbija nesavladljivu sumnju u podnoljivost i svrsishodnost odluke. Upuujem se ponovo surovo kanjenoj pesnikinji koja se usudila da pretura bez sinovljeve dozvole po njegovim stvarima: zavirivi u carstvo magijskih sitnica koje upravo svojim hiperrealizmom beznaajnosti prerastaju u fantastinu priu o nametnutoj dramaturgiji jednog i jedinog mogueg mladog ivota: onog iji su tragovi posejani po predmetima kao to su: pionirska knjiica broj 20 (lan si pionirskog odreda Slobodan

522

Princip Seljo ... Samo si jednom uplatio lanarinu 12.000 dinara, nema pohvala ni nagrada), i koliko jo lanskih karata u vrstom zagrljaju crvene gumice (video-kluba, zoo kluba, KUD Branko Krsmanovi, videa Zvonko, kluba 54, Drutva kluba studenata tehnike), raznih fotografija ilustracija mode, dempera koji je majka plela, i:
Najzad, na suprotnoj strani svenja, Neiskoriena ruiasta karta za vie vonji Zona 1 JTS, na ijem dnu pie: Ukoliko doe do promene cene, Karta vai 15 dana od promene cene. Koliko joj se puta cena promenila, sinak moj, Otkako po belom svetu pronosi slavu najboljih osobina naeg naroda i dok sam ja smogla snage da pretresam po tvojim stvarima, bez tvog doputenja, surovo kanjena zbog toga.

Nisam zapoela govor o ovoj pesmi iz ilustrativnih razloga, mada i oni mogu biti povod za jedan znaajan pogled na domete ove pesnikinje. Ve kako bih pokuala da razgrnem ispod ovih didaskalija oseanje tragine krivice jednog jedva savladljivog bremena, prevelikog za krhki sastav pesnikinje o kojoj tako ubedljivo i uzbudljivo svedoe Soneti za gubitnika. Pogotovu to je breme poniklo u trenutku ovog izjanjavanja, iz majunih znakova jo majunijeg, darovanog, ivota. Upravo u tome vidim sloen tembr ovog glasa punog potovanja prema svemoguem bogu detalja. Nekome bi to posluilo za parodini tonalitet kome ovde ni traga nema, ve jedino otvara mogunost za ulaenje u mnogima tue visoke zone, dozvane bez ikakve ceremonije a suvie delotvorne da bi naile na bilo kakvo protivljenje. Ako bih se upitala ime je to postignuto ljubavlju, odgovorila bih. Koja se, naravno, moe iskazati na bezbroj naina, s tim to je ovde izabran najtei. Dodajmo tome i upravnost govora, od kojeg nema uzmicanja, to je svojevrsna hrabrost. Smem li da postavim pitanje jesu li Pisma sinu ljubavna lirika? Mogu li da govorim iz takve vizure? Da li bih time oteala ili olakala svoju poziciju? Nesigurna, ovim pitanjima za koje nemam odgovora, zavravam dnevniki zapis o Sonetima za gubitnika.

523

Maj 2009. Ispisujui poslednje stranice dnevnikih beleaka o Sonetima za gubitnika, nisam ni slutila kakvoj u proveri biti izloena, pukim sluajem ili nekom viom koincidencijom, svejedno: upravo tad mi je prijateljska ruka spustila u potansko sandue prevedeni tekst Soldatua (kao i uvek, u sjajno artikulisanom na naem jeziku i punom otkrivalakom nadahnuu Draginje Ramadanski). Odlomak iz, oigledno, opsenijeg eseja Borisa Paramonova, datiranog 9 maja 1996, Dan pobede. Tekst me je pogodio kao grom iz vedra neba (Grom iznenaenja koje se graniilo sa porazom, i vedrog neba moga spokoja nakon desetogodinjeg razmiljanja i rada na trotomnom izboru i prevoenju Marine Cvetajeve.) Naveu prvo Beleku o piscu: Paramonov Boris Mihajlovi, roen 1937. godine u Lenjingradu. Diplomirao filozofiju na LGU, odbranio disertaciju na temu Dostojevski i pozni slovenofili. Nasilno prekinutu karijeru univerzitetskog nastavnika nastavlja u Italiji, 1977. Od 1980. ivi u Njujorku, gde vodi rubriku na ruskom radiju (od 1986). Briljantan stilist, jedan od najoriginalnijih (i najokantnijih) ruskih savremenih mislilaca. Nezaobilazne su njegove studije posveene stvaralatvu Cvetajeve, Platonova, Erenburga, klovskog i drugim temama rusko-sovjetske istorije i kulture, sabrane u knjigama Trag (, 2005, 530 str.) i Kraj stila ( , 1997, 450 str.). Stalni je saradnik ruskog knjievnog asopisa . Prevoen je na engleski, italijanski i srpski jezik. Dobitnik je Pukinove nagrade za esejistiku, maja 2005. godine. Uz duno potovanje prema svim ovim kvalifikativima, zvanjima i ocenama, ukljuujui i one Draginje Ramadanski, i miljenjima znalaca koji su tedro ukazivali poast Paramonovu, zastajem. Bez poznavanja njegovog dela i stoga, naravno, bez ikakvih pretenzija da ma i u naznaci vrednujem, afirmiem ili negiram njegove zakljuke, reagujem samo na ove 3-4 objavljene stranice, za mene zbilja okantnih nalaza. Rizikujem pri tom da ovo uplitanje bude shvaeno kao gard osobe koju je pregazilo vreme ili, jo gore, koja nije kadra da savlada otpor prema dijametralno suprotnom razmiljanju ili oseanju predmeta o kome je re. Iako je iskoraenje Paramonova u odnosu na ostala tumaenja sindroma Cvetajeva nalik onome koje

524

je motivisalo ruske moderniste prvih decenija XX veka, kako se to govorilo pour pater le bourgeois, meu tu vrstu graanstva ne umem sebe da svrstam. To nisu ni drugi inili. Ali, eto, moda mi se i to dogodilo pri kraju. Dakle, povodom teksta Soldatua, u prilino gruboj pa i pojednostavljenoj ciljnoj interpretaciji, samo u delimino navesti neke teze ovog autora, i to uglavnom najdrastinije. Svoju reakciju neu i ne mogu kriti. U uvodnom delu odlomka sam ak sa zadovoljstvom primila neke lucidne formulacije koje su se mogle smestiti u moj cvetajevski obzor. Recimo, o njenom postojanju na nain pesnika ili o jedinstvu stvaralatva i sudbine. Ali gotovo da se privlanost tu i zavrava. Ono to sledi izazivalo je agense druge vrste. Recimo: Pesnik znai biti a ne pisati, i: Pisanje je genijalno samo onda kada pesnik postaje mitski junak, mit sam. Pesnik je ivot u saglasnosti sa izmiljenim. Cvetajeva i jeste genijalna stoga to se svojim stihovima nije samo ovla dotakla mita, ve je prema njemu modelovala svoju ivotnu priu. Reagovala sam dijalogom sa samom sobom preispitujui nije li to, bar u izvesnom smislu, tano, to jest ono to ja smatram tanim, jer je blisko mojim nalazima, samo artikulisano u tipinoj ruskoj intonaciji, podignutoj, kao i uvek kada je re o stvari poezije i pesnika. emu je i sama Cvetajeva bila sklona, uostalom. Meutim, Cvetajeva je mogla sve, i za mene je upravo to sutina njene genijalnosti, tako da je skoro nemogue smestiti je u bilo koje okvire ili koloteinu. Samo od jednoga nije odstupala, od svog puta protiv struje, matice, nikad nizvodno, zbog ega i jeste teko svrstavati je bilo gde. Tolikima je smetala njena volja za preterivanjem, kao odrednica linosti, ma i umetnike, pogotovu zdravorazumskoj veini, i ne samo veini nego i izuzetnim pojedincima sklonim drugoj vrsti ivljenja i stvaranja. Tako se Rilke uplaio njene silovitosti, prekomernosti njene strasti u svemu: u iskazivanju divljenja, nalik ljubavnom (to i jeste, uvek, ljubavno oseanje, ali tako irokog spektra da bi se, na redukcionistiki nain Paramonova, moglo lako transformisati u mnogo ta drugo), i ne samo to ve i u razumevanju nekih sutina koje i samom Rilkeu nisu bile jasne. Slino se dogodilo i sa Pasternakom, koji je izbegavao susret, iako se divio svojoj sagovornici, i on verovatno zbog bojazni da se nee uklopiti u njenu podignutu dikciju i oseajnost. Verovatno da se jedva moe nai iko ko je mogao da je dugo prati*. Otud valjda toliko ponesenih vezanosti i po pravilu dramatinih raskida. Ali,

* Ovog puta stvarno struganje mitolokog mizanscena sa pergamenta da bi ga zamenila lirska interpretacija.

525

evo, ve zastajem: da li je to, prema Paramonovu, ivot u saglasnosti sa izmiljenim, ili, da pojednostavim njegova sofisticirana zakljuivanja, ovlano doticanje mita, kada su stihovi vie od stihova kada se prema njima ivi (modeluje sopstveni ivot). Svakako da su linost Cvetajeve i njen ivot protiv matice neto suvie posebno, jer su toliki pokuavali da ih tumae na najrazliitije naine i gotovo svi pronalazili dokaze za svoje oprene tvrdnje nekada lucidne, nekada teko razumljive. Moram priznati, od svih meni poznatih, osnovna teza Paramonova i njegov dokazni postupak su najudaljeniji od meni dostupnih. Jo jednom u izvui jedno od najfunkcionalnijih njegovih tumaenja, ono najudaljenije od mojih pogleda: Mit Cvetajeve je Fedra: rodoskvrnue, incest. Sukobi izmeu roditelja i etrnaestogodinjaka su opte mesto u psihikim relacijama te vrste, i hladne Murove izjave posle majinog samoubistva (bila je u pravu to je to uinila) Paramonov ovako definie: Georgijeva reakcija na majku bila je tipina reakcija deteta izloenog seksualnoj eksploataciji, incestu. Za Paramonova itave zbirke Cvetajeve, (recimo Posle Rusije), vrve od incestuoznih motiva. Nisam u stanju, niti zbog jaine otpora u sebi, niti zbog nekompetentnosti u sferi psihoanalitikog ugla gledanja (nita nije titalo njeno nesvesno: bila je svega svesna), da pratim dalju razradu Paramonova i njegove ideje, ak i one mnogo nevinije, recimo da situacije pretoene u stih uvek uvaju neposredno, bukvalno znaenje, tanije vezu s realnou. Posebnost Cvetajeve je u tome to je njena umetnost doslovni govor... Iza rei uvek se vidi predmet savreno stvaran, fiziki opipljiv... I u tome vidim takoe redukcionistiku strategiju Paramonova, samo u drugom primenjenom kljuu. Zbilja ne mogu dalje, ak ni do navoda da je Marina Cvetajeva sama Rusija, ruska zemlja, i istovremeno njen krah i unitenje i kulminativno na toj ravni: Cvetajeva je proivela straan ivot vojnike ene... To su najbitnije rei vojnika ena. Jednostavnije i bolje reeno soldatua. Ve ovim izabiranjem i redosledom citata pokazujem koliko nisam u stanju da uem u asocijativni krug Paramonova. Preskoila sam, recimo, divlji metak koji me je pogodio kada sam proitala da kada Cvetajeva kae: voli li da se sanka, mora i sam da povue na sankama vue le svoga sina. Ili, samo prividno manje surove izjave povodom Pesama za sina, doslovce: Nema tamo nikakvog SSSR i nikakvog boljevizma. Ona je jednostavno (podvukla M. N.) uviala da e sinu svug-

526

de biti bolje nego sa njom: pisala je Teskovoj da e u SSSR-u izgubiti Mura: pioniri, ekskurzije, kolektivne akcije; ali sudei po stihovima, na momente je bila spremna da ga prepusti ak i Staljinu: sve je bolje nego da ostane sa njom. Od nje je mu beao celog ivota: u bolniare za vreme Prvog svetskog rata, kada je ona, ne uspevi da rodi dete, zapoela skandaloznu (podvukla M. N.) vezu sa Sofijom Parnok onda u Belu armiju, najzad u NKVD. I kod crnog avola, samo to dalje od nje. Izlazei iz pesnikog pijanstva, Cvetajeva je uviala koliko je nepodnoljiva za okolinu. ree crni avo mrani tuma beskrajno sloenih okolnosti jednog stranog vremena, izukrtanog demonskim crteima opstajanja, duhovnosti i strasti za stvaranjem. Tako da okantni pristup Paramonova, naizgled sloen i dubinski analitian, doivljavam kao drugu vrstu pojednostavljenja, doktrinarnih, onih koja izbijaju pri grevitom redukcionizmu, poput onog koji prati Silviju Plat. Mogu jo jednom ponoviti: ukoliko ovaj zakljuak nije rezultat mojih ogranienosti, o kojima sam na poetku govorila. Ali o tome ne mogu da sudim. I stoga stavljam taku na sluaj Cvetajeva Paramonov. Post skriptum iz 2009. Dola je do mene strana vest. O tome ne mogu ni sad da progovorim. ta da inim? Neopozivo ostaviu sve kako je bilo zapisano o Pismima Milou. A tebi u uputiti pismo ne bih li ti predala palicu, s molbom da kae kad bude mogla, kako bude mogla, u obliku koji ti se eventualno ukae, ma kad to bilo svoje. Setila sam se kako smo se u jednom razgovoru sloile da je jedina privilegija naeg zanata u tome to nam ostavlja belu hartiju bila ona ma i samo poprite simulacije naih ivota. Tvoja Milica Mirjana mi je odgovorila samo ovako: Draga Milice, molim te da objavi svoj ranije napisani tekst ne ekajui da ja smognem snage i ponovo progovorim.

527

II Uz Teinu take Radeta Kuzmanovia Maj jun 2009. Biu otprve eksplicitna u ovom dnevnikom izjanjavanju: dosad se nisam odazivala na esejistiku: da li zbog potrebe za oputenou kad su poezija i proza preda mnom: moje je, blisko mi je, a sad evo me kako skakuem s kamena na kamen kroz nimalo plitke vode vrsnog pisca i esejiste, zastajkujui uglavnom na jedva vidljivim kameniima, uvek u opasnosti da izgubim ravnoteu. Kad sam ugledala neobian i privlaan plavi omot: 7 umnoenih portreta pisaca o kojima se autor izjanjava sve bleih istih fotografija to se pri dnu utapaju u nevelika bela pismena Rade Kuzmanovi koja istovremeno istiu i priguuju velika crna slova naslova TEINA TAKE osetila sam poznatu mi fiziku reakciju koja me dosad nije prevarila. Razlika je samo u tome to se ranije to zbivalo obino prilikom prvog itanja teksta do kojeg sam sluajno ili ne dola. Ovog puta sam reagovala na vizuelni podsticaj. I u jednoj i u drugoj prilici nije bilo posredi prosuivanje, niti anticipacija. Neu se truditi da definiem neto to se definisati ne moe, jer su se u nekoliko sekundi objavile dve istovremenosti vizuelna percepcija i unutranja pobuenost. No pre no to nastavim ovom pristupnom stazom, skrenuu prema jednom autorovom komentaru koji mi olakava usmerenost ka uvek privlanoj mi dvostrukosti. Ovog puta me ona najvie provocira. Objanjavajui svoj naslov-tezu Snaga nemuzikalnosti, pozajmljen iz jednog Kafkinog pisma Mileni Jesenskoj, gde Kafka kae: zaista sam jak, kao to pie, imam izvesnu snagu, ako hoe kratko i neodreeno, to je snaga nemuzikalnosti. Inspirativnu ulogu u ovome ima i autorova stara elja da se ozbiljnije pozabavi(m) odnosom delovi-celina i tako, makar sebi, odgovori(m) i na pitanje zato Kafka nije zavrio nijedan od svojih romana Ne verujem da je Kafka hotimino roman ostavljao nezavrenim, to jest da je to bila njegova poetika odluka da kraj bude otvoren, da se roman zavrava tako to se ne zavrava, ali svakako nije sluajno to je, posle nekog vremena, zapoinjao novi roman ne okonavi prethodni.

528

Ipak, neu se okrenuti ni ovoj izuzetno privlanoj temi niti nekim drugim, vanijim, svojstvima rukopis o kojima autor govori, ak u mimoii i briljantnu razradu teme odnos delovi-celina (ko time gospodari: celina nad delovima ili delovi nad celinom) i to zato to mi je u fokusu drugi aspekt: raznoznanost sloene poetike definicije koju je autor nazvao teinom take. Upravo mi se na koricama ukazala, na posredan nain, meni ne suvie sklonoj likovnom govoru, nemogunost da se odredi kraj, tj. presee niz portreta kako bi se vizuelno sugerisalo sloeno razumevanje neophodnosti ili neneophodnosti stavljanja take na krai ili dui diskurs. Naravno, ovde i da bi se naao likovni znak za sloenu koncepciju koja sve stavlja pod jedan, ma i najsloeniji, znaenjski krov. Ali ne samo to. Ovog puta se otvara neobina vrsta dvostrukosti: vizuelno je sugerisana skrivena pozicija pisca (moda skrivena i za njega samog), kamuflirana antagonistinost polazita koje se podjednako moe smatrati i ekspozicijom dvostrukosti i ustolienjem jednog jedinog smisla. Poto me ta vrsta ambivalentnosti vie privlai, neu odustati, iako sam svesna da bi nekome to moglo izgledati kao nebenevolentan odnos prema autoru. A moji impulsi su daleko od te vrste kodifikovanja. Zanima me u ovom trenutku samo nehomogenost, bolje rei hibridnost svakog stava, pa i kod jednog tako dosledno istog autora. Je li to predlog da se zamislimo nad ostvarivou istote ili moda nad njenim kreativnim potencijalom? Tim pre to Kuzmanovi u svojim esejima postavlja visoke zahteve retkim autorima kojima, uz ozbiljnu analitiku proveru, dodeljuje visoka priznanja. I to veoma uspeno. Meutim, ne odustajem od sumnje da se ispod svake istote krije neto drugo, ak i njena suprotnost. I ne samo to: znam da e ovaj pokuaj ogoliti ne njegove ve moje manjkavosti u oblastima kojima Kuzmanovi suvereno vlada. Evo nove ambivalentnosti: gajim izuzetno uvaavanje prema kadrosti da se prodre u najskrivenije zakutke teksta i ispostave neoekivani, ponekad fascinantni zakljuci; ak i onda kad se opredelim da tu injenicu suelim sa sitnim pojedinostima (pozajmljeno iz Kuzmanovieve ironijske kritiarske nomenklature) kojima u se baviti. To, naravno, moe izgledati kao nepotreban rizik. Ali nije mi prvi put, naprotiv, sve to sam dosad inila u dnevnikim okvirima bili su manji ili vei rizici. No ta bismo bez njih? Moda smo, u tom pogledu, Rade Kuzmanovi i ja ak daleki srodnici. Moda je i on ponekad bio svestan rizika, ali je istraja-

529

vao. I rizici znaju biti unikatni. Ono to Kuzmanovia u riskantnim situacijama izdie iznad ostalih je nepogreivo oseanje za idealnu meru, kaem idealnu a moda sam htela da kaem pravednu. Ukoliko takva postoji. Evo, recimo, Kuzmanovia koji se upustio u prononsiranje hibridnog teksta o negativnoj utopiji, verujem svestan da ulazi u rizik zamenjivanja brino negovanog analitikog postupka publicistikim. S nekog razloga mu je to bilo potrebno. Ne ulazei u nezahvalne pretpostavke o moguim skrivenim autorskim nalozima, mogu se samo upitati: Da li mu se taj rizik isplatio? Nisam sigurna. Da se malo vie potrudim, mogla bih pronai temeljne razloge za potvrdan ili odrean odgovor. Ali tako bih sama upala u istu stupicu. elim da ostanem dosledna vlastitim rizicima ovog puta da maloas imenovanu poziciju dokazujem posredno razlaganjem tvrdnji, reeninih skupova, sintagmi, upotrebe jezikih kodova, unapred sigurna da e se jedva nai neko kome je to dovoljno. Ve smo precizno vremensko odreenje naslova Utopija danas sniava mogui iri pristup ovome anru, koji postoji suvie dugo da bi se mogle lako eliminisati uslovnosti koje bi uinile analizu sloenijom, a subjekta koji prosuuje otvorenijim za razliite vidove ovoga postupka. Autor eseja e rei da je smetanje Orvelove 1984. u blisku budunost predstavljalo vaan element drutvene uloge koju je ovoj knjizi njen autor namenio. Ve u artikulaciji ove tvrdnje oseamo ton koji e potom postati presudan. Recimo: autor posee za buduim, tano odreenim trenutkom kada e sve biti sloeno u vojnom, politikom i moralnom pogledu. Mogao bi se dodati jo nemali broj slinih formulacija vezanih za Herisov roman Otadbina, ali dobila sam autonalog da se brzo udaljim od poetnih modaliteta Kuzmanovievog govora i mojih jednosmernih komentara. Utoliko pre to se veoma brzo stie do odeljka gde e biti reeno: Utopijska tiva su, bez sumnje, govor koji je tesno povezan sa istorijskim sklopom posredi je uticaj koji ona vre na drutvene nauke, politiku i publicistiku i na njihovo tumaenje odreenog doba. Pod upitnik mogla bi se staviti i tvrdnja da svako delo utopijske vrste, pa i drugih, bilo fantastikih bilo pak izrazito drutveno angaovanih dolaze iz dva izvora, idejnog i umetnikog. Nije potrebno objanjavati zbog ega ovu tvrdnju uopte spominjem, toliko je odavno prihvaeno da se u literaturi idejno i umetniko proimaju uvek i svuda, samo na razliitim nivoima, manje ili vie otvoreno,

530

ili, bolje rei, manje ili vie skriveno, ponekad tako suptilno da se teko mogu eksplicitno odvojiti. Ne bih da podseam na navode kako neke pojave poprimaju izgled neeg drugog. Slediu dalju razradu pitanja koja interesuju esejistu u analizi Herisove Otadbine, kako bi se bez ograda ustvrdilo da delo pripada komercijalnoj umetnikoj produkciji. Ne smatrajui, oigledno, da ova definicija samu sebe potire, esejista, ne libei se uloge koju je preuzeo, svedoi o delovanju cenzorskih komisija na vrhuncu hladnog rata, o istrazi senatora Makartija itd. Samim imperativnim nalogom jezika kojim je poeo da govori, esejista dolazi do formulacija poput znatno pre pada Berlinskog zida koji obeleava slom antiliberalnog poretka i: umetnost i zabava na Zapadu umnogome su prestale da zanimaju predstavnike drave: preputene su tritu. Sa trita autor e napraviti salto ka predsedniku SAD, da bi stigao do porno-filmova, koji su postali posebna industrija, jedno vreme veoma profitabilna. I dalje: U ostalom delu filmske produkcije, onom koji tei zabavi najire shvaenoj ili onom koji sebi postavlja prevashodno umetnike ciljeve, jo nema otvorenog prikazivanja nefingiranog polnog ina. Teko je rei da li e ga u doglednoj budunosti biti. Ne bih dalje o tome, osim da se sve moe ponuditi na prodaju, jer se argumenti nude u istom izraajnom kljuu sve do uproenih zakljuaka: Treba pomenuti jednu novu osobenost liberalnih drutava. Na otvorenom tritu razvila se industrija zabave. Nepotrebno je da za dalju ilustraciju pratim potonje razraivanje teze koja je izraajno na granici govora koji je sam autor definisao povodom Orvelove 1984: Orvel publicista zaustavlja Orvela knjievnika. Rado bih se upitala kako na izuzetni, vrsni prozaista nije uspeo da zaustavi publicistu, koji, eto, katkad, iako mora se priznati veoma retko, promoli glavu iz nekog skrivenog bunkera. Verovatno ne bih ovo ni spominjala da on, govorei o drugima, to sam ne ini u ime ve spomenute istote. to se tie mojih komentara, dodala bih da jezika artikulacija ne samo da ima svoje zakone nego u njihovoj vlasti pisac ostaje i onda kad je idejno znaajno udaljen. Meni je taj fenomen mnogo privlaniji (pa neka bude i iz isto ludistikih razloga) od ravni na kojoj se dele pozitivni poeni majstorstvu esejiste. Zato u nastaviti svoj put skakuui s kamenia na kameni, svesna da i on moe itekako doi pod slian udar ve samim izdvajanjem tema kojima niko ne bi dao primat. Isplativost i neisplativost rizika?

531

U prethodnoj verziji ovog teksta, u kojoj sam stavila pod lupu naslove eseja koji ine knjigu Teina take, konfrontirala sam se samo sa jednim, nazvavi ga jeziki nespretnim: Decentrirani subjekt naspram istorije i ljubavi. Ne odustajem od toga, ali sada dodajem: moda je posredi hotimina nespretnost zarad izlaganja ideje, odnosno ravni na kojoj se ona obrazlae. Uostalom, svejedno. Ovaj me je pristup, po tehnici esejistikog razmiljanja o prirodi pripovedanja i razliitih naina naracije, najvie angaovao u pokuaju da razjasnim Kuzmanovieve postulate (izuzimam esej Ko dri svet? apogej njegovih tumaenja). U uvodnom delu razmatranja razvojne linije Albaharijeve proze, Kuzmanoviu je iz nekih razloga bilo potrebno da prie sutini teme koja ga zanima govorom o dananjem izdavatvu, sa sve dodeljivanjem nagrada i ocenom italake publike, kako bi uperio provokativan pogled na otvaranje prema relativno aktuelnoj istorijskoj stvarnosti, koje se, po miljenju autora, odvija postepeno nakon zaokreta u romanu Cink, prema neem to je izgledalo da je izvan njegovog postmodernistikog obzorja. Ne ukljuujem se u ovo sredite zbog Kuzmanovievih paralela sa Kiom, Tomasom Manom, Beketom (Moloj), Borhesom i mestu koje daje istorijskim datama u njihovim delima. Ne zato to to ne bi moglo biti izuzetno ugodno za analizu nekih elemenata pripovedanja (to je autor izvrsno i preduzeo), svakako znaajnijih od onih za koje se ja u ovom trenutku opredeljujem. Okreem se jednoj od tvrdnji Radeta Kuzmanovia o upotrebi neupravnog govora kao osnovi pripovedanja, pogotovu kad pisac govori u prvom licu, to Kuzmanovi definie kao prezentnost upravnog govora. Meutim, sklona sam i jednom drugom pogledu da se to, uz dobru argumentaciju, moe smatrati i pitanjem koje ima veze sa unutranjom intonacionom podlogom u odnosu pisca prema predmetu govora. Kuzmanovi je to izvrsno predoio sintagmom decentrirani subjekt i sloenom zasnovanou istorijskih data, pri emu za itaoca M. N. nije prihvatljiva tvrdnja da one mogu biti razvoe u celokupnom delu pisca. Drim da je takva odeljenost nemogua, ili da neodeljenost uvek, moda i duboko prikriveno, postoji u temeljnim slojevima. I sam Kuzmanovi, mada za Kia tvrdi suprotno, ukazuje na mogunost da neki pisci nisu celim svojim spisateljskim biem na jednoj strani, a, moda, i na mogunost proimanja postupaka i tematskih kompleksa ili, pre, na to da jedan postupak moe obuhvatiti drugi, ali ne dokraja.

532

Da poem jo sporednijim kolosekom koji vodi temi odsustva pasusa ili korienju samo jedne reenice u itavom romanu ili pripoveci. Kuzmanovi kae: Poneki se autor samo jednom poslui takom ili velikim slovom na stranu sve drugo to uitava u razradu ove teme i to je u svakom sluaju plodno i privlano. Citiranu reenicu italac M. N. , pak, vidi kao kljuni dokaz za stvarnu teinu naslovne sintagme i izvanrednih mogunosti njenog razumevanja. Ovde autor upotrebljava pojam take u samo prividno doslovnijem znaenju interpunkcijskog znaka jer istovremeno tvrdi da odsustvo upotrebe pasusa, koji podrazumevaju estu ili bar viekratnu upotrebu take, artikulie pripovedanje u sadrinski relativno celovitim sekvencama. Na stranu to postoje, rekla bih, mogunosti nizanja sekvenci bez upotrebe take iz drugih razloga, vezujem se za veoma provokativan uopteniji zakljuak da je pripovedanju svojstven neupravni govor. Kuzmanovievo tumaenje je fundirano, ali ipak? Iako ni za jedno razumevanje umetnikog dela, zapravo za percepciju njegove strukture, ne moemo rei da je jedino mogue smo obrazloenje sugerie svojevrsnu unikatnost. Ovo govorim jer elim da opravdam sopstveno vrednovanje Kuzmanovievog tumaenja za koje bih rado rekla da je jedno od najboljih meni poznatih. Upravo zbog davanja znaaja sporednim i manje vanim elementima ovog kruga razmiljanja. Ne znam da li su mi ovakve sekvence tumaenja uvek privlane, ali u razumevanju Albaharijevog sluaja svakako jesu. Da nastavim skakutanje po kameniima, iako uviam da mi preti opasnost da se definitivno udaljim od sredinog toka. U sedam tekstova koji ine esejistiku zbirku Teina take (Snaga nemuzikalnosti, Jezik oveka bez svojstava, Lino i bezlino, Utopija danas, Ko dri svet?, Decentrirani subjekt naspram istorije i ljubavi, Viak kao manjak) re je o Kafki, Muzilu, Kalvinu, Borhesu, Robertu Herisu, Orvelu, Konstantinoviu Ezri Paundu, Albahariju, Borislavu Pekiu. Ne oseam se osposobljenom za raspravu ni o jednom od ovih pisaca, mogu to slobodno rei iako sam o Konstantinovievoj Dekartovoj smrti ispisala mnoge stranice, ispostavilo se jedva prihvatljive. U svakom sluaju, moje angaovanje za zonu Dekartove smrti potpuno je druge vrste no Kuzmanovievo, koje je rezultiralo najiluminativnijim stranicama njegove proze u celini. Stoga mimoilazim tekst Viak kao manjak koji me je zanimao iz debatnih pobuda, ali zbilja moram staviti taku,

533

jer je, svesna sam, ovog neproduktivnog debatovanja dosta. Moram opravdati svoje tvrenje o izuzetnosti esejistikog subjekta Radeta Kuzmanovia bez slobodne etnje (evo me kako iz zimske prelazim u prolenu) kroz stotinak stranica Teine take i autorovog postupka kojim sa najneoekivanijih polazita prilazi predmetu tumaenja. Verovala sam da u krenuti u susret Kuzmanovievim obrazloenjima (pre svega u Snazi nemuzikalnosti). Meutim odustala sam. Odriem se usmerenosti odreenom cilju diljem 136 stranica Teine take i zaustavljam se kod one ve pomenute iluminativne sekvence, nedostine, ini mi se, bilo kom drugom. Nju u i ja, poput Radeta Kuzmanovia, nazvati Kaika za Bena i Klaru (Evo gde se trei put nadnosim nad isto mesto iz Dekartove smrti Radomira Konstantinovia. U poglavlju XLV ja-narator se pita poto je u prethodnom govorio o predsmrtnom asu Bleza Paskala ko e u takvom trenutku prema njemu okrenuti glavu, dati mu au vode ili doneti tanjir tople supe i zakljuuje da to od Montenja ne bi mogao da oekuje jer skeptika svest jeste svest ravnodunosti i, iznenadivi moda i sebe samog, uzvikuje: donee mi Ezra Paund argo supu () ja sam danas ovek koga jedino Ezra Paund nije zaboravio: eno ga, dolazi mi sa tanjirom supe u ruci, hranie me istom kaikom kojom je hranio Bena i Klaru (Petai). Usledie Kuzmanovievi citati ta je o toj za njega vie no znaajnoj temi rekao pre jedanaest godina, a ta pre godinu dana Pre jedanaest godina sam, pored ostalog, kazao: Ezra Paund je stvoritelj stihova i moralni grenik. On ne odustaje, vue za sobom raspadnute leine, Ben(it)a i Klaru. U ovom Konstantinovievom prizivanju Paunda ima i bola i nenosti. Bola zbog veliine zabludelosti sina Paunda, samilosti zbog razumevanja da je greenje neizbeno. Ali to nije sve. Ja-narator hotimino-nehotino prima na sebe krivicu, reklo bi se, bez neposrednog i povoda i razloga. Moda on nije dobar sin jer ga je poneo govor stvaranja i vetar sluajnosti (bez kojeg nema stvaranja), te je, tako, neizbeno, postao otac svome ocu. Tek preko ove krivice on moe da s nenou na neku vrstu poslednjeg susreta (poslednjeg oprotaja?) priziva Paunda, svog literarnog sabrata. A u pomenutom odeljku Zimske etnje sam napisao: Pripoveda koji govori u prvom licu jednine i koga poistoveujem sa autorom, Konstantinoviem vidi grenog Ezru Paunda (zaljubljenog u Musolinija, opsednutog Musolinijem) kao onog koji e mu u pretposled-

534

njem asu doneti tanjir tople supe (hranie me istom kaikom kojom je hranio Bena i Klaru). (...) Moda je pred nama dvostruko iskupljenje: Paund prinosi kaiku supe onom to umire i tako pokazuje da izlazi iz svog ludila, a kaika biva primljena s tronutou. A ko umire? ovek koji ispituje kako i zato bi Isus mogao da okrene glavu od svog nebeskog oca, odrekne se naloga da postane jedno sa njim i prihvati Paunda, s kojim se ne moe stopiti u jedno, ali koga, jer nije mlak, nee ni izbljuvati iz usta svojijeh. Tako taj ovek u asu svoje smrti sebe izruuje zemaljskom ivotu promena, a svoj poslednji dah zadrava samo dotle dok pripovedanje u sebe ne upije otkrie i ne iznese ga na svetlost. Ne odriem se reenica to sam ih izgovorio i napisao. Samo bih im neto dodao. Nije ba jasno zato je, pogotovu za ateistu, vaan (pred)smrtni as. Zato je smo umiranje bitno? Zar smrt nije u nama, zar nije u nama najvie dok smo u punoj snazi, tanije reeno, dok punom snagom delamo u svetu? Potvrdno bih odgovorio na postavljeno pitanje da se ne pribojavam kako bi mi, u tom sluaju, neto vano ostalo neuoeno. Dok smo u punoj snazi, mi se nosimo sa smru i iznosimo je na videlo dana, i naim tekstovima pored toliko drugih naina. Ali, kad smo bespomoni, a predsmrtni as je krajnji stepen nae bespomonosti, kad smo pali preko glavice kupusa u Montenjevoj bati i ne moemo se osoviti na noge ili otpuzati i postarati se oko gutljaja tenosti koji bi ovlaio suvo, speeno grlo, tada se, eto, pitamo ko e nam pristupiti. Ne zato da spase na ivot ili nau duu ve da pukim svojim prisustvom potvrdi da opstaje svet s kojim se mi rastajemo. Ko e doi? Onaj to dri svet. A ko je taj? Jesam li iznenaen to je to grenik, a ne pravednik? Prljav od Bena i Klare, Ezra kao da se spojio s njihovim leinama to ih vue za sobom. On istom kaikom prinosi gutljaj tople supe ustima bespomonog. To to nije uzeo drugu kaiku znak je, moebiti, da se on jo nije promenio, ak i da se ne moe promeniti. Stani sad, kazao bi Beket kao klovn van cirkusa, klovn koji me, vidi ti sad, sabrano opominje da u urbi ne uinim pogrean korak. Postoji li jedan Paund? Ne: imam u vidu dvojicu. Koju dvojicu? Nisam toliko naivan da bih brzometno odgovorio: pesnika i grenika. Autor cantosa me ne zanima ili, ako hou da govorim gotovo sasvim tano, on sad ne sme da me zanima, te ga stavljam u zagradu, odmiem od sebe, zaboravljam ga. U samom greniku se, kao u magareoj

535

koi, takoe nalaze dvojica. Jedan, koji je krenuo, sa strau, da menja svet i njega Isus nikako ne moe, kao mlakog, neutralnog (neutralnog izmeu ivota i smrti?), izbljuvati iz usta svojijeh i drugi, koji je na tom putu zabrljao, i te kako zabrljao, o tome dovoljno govore leine to ih vue za sobom. U asu svoje smrti, pripoveda ne razdvaja ovu dvojicu, ne zato to nema vremena, nego zato to nema svrhe da se u to uputa. On Paunda nije prizvao da bi mu sudio. (Nikome se ovde ne sudi, premda je, posredno, divni Montenj zamoljen da nakratko isproba optueniku klupu, koliko da oseti kako vetar sluajnosti, kako odsustvo strasti i pregnua, ne predstavlja reenje za sve brige, za sve velike sluajeve.) Zato je ja-narator posegnuo za ulogom slabog i bespomonog? Da bi prikrio izvesnu crtu odanosti? Ako se pitate o opstanku sveta, ako odreujete onog koji dri svet, jeste li uistinu slabi i bespomoni? Ne znam. Moda to i ne zavisi od nae volje: to se dogaa pre no to ona stupi na scenu. Kad vas slabost prome do dna, onda nemate kud: stariji ste i od oca i od sina. Tada nema nikoga kome biste se obratili s pitanjem: Zato si me ostavio? Jedino bie kome je otvoren put do vas jeste grenik, veliki debeli grenik, sav u kalu i krvi svoga greha. Nema iskupljenja, nema blagoslova jer nema venog oca. Paund je tu, sa kaikom kojom je zahvatio malo tople supe, da bi onaj koji govori posvedoio da se bez greha ne moe. Ako ste na strani ivota, ako ste za ovozemaljsko, morate prihvatiti greh i bol. Ne da biste nekog oistili, ve da biste uvrstili samo postojanje. Kako? Tako to se uzdiete u svedoka neizostavnog uslova njegovog nastajanja. Pre valjda pola godine razgovarao sam sa svojim drugom iz Vardarske ulice o ovom mestu u Dekartovoj smrti, o tome kako je Radomir smogao snage da pozove Paunda, Paunda koji ne ostavlja leeve Bena i Klare, kao da bi ostavio samoga sebe kad bi njih ostavio, i kako se nije potrudio da malo sredi Ezru, na primer da mu u ruke uvali velike gumene lutke izdaleka nalik na Bena i Klaru, moda one to, kad se naduvaju, izgledaju bodro i jedro i koje starci ponekad obleavaju. Moj drug se zasmejao. Omaklo mu se, kazao je dobroudno. Na trenutak mi se uinilo da se alimo na Konstantinoviev raun, a onda sam shvatio da mu zapravo odajemo priznanje. Dakako, omaklo mu se. Ali je svojevoljno stigao do mesta gde se gubi tle pod nogama i nije u strahu ustuknuo. Ne samo to je prihvatio Paunda sa Benom i Klarom, nego i kaiku kojom je Ezra hra-

536

nio ovaj ljubavni par. A potom je, nastavljajui da pripoveda oporavljen supom i sladoledom pod velikim arenim suncobranom to mu ga je Paund postavio, kao ljubazni ostareli pomoni radnik na plai? lagano ovoga stao da pretapa u svog oca: Ima na sebi zimski kaput, ali nema vie eir, ne znam ta se desilo sa Paundovim eirom, njegova mrtva bela ogromna kosa leti mu oko glave, sve mi je blii Priznajem da sam, prvi put proitavi poslednju reenicu Dekartove smrti, u nedoumici zavrteo glavom pred, kako mi se uinilo, vikom patosa u pitanju: koji drugi ovek u ovoj noi ima eir svog mrtvog oca? Moda bih i sad vrteo glavom, naprosto sam takav stvor, ali ovog puta ne bih prevideo nimalo sluajnu vezu izmeu ova dva pominjanja eira: mrtva bela ogromna kosa leti oko glave kao u oaju zbog onoga to je proisteklo (to proistie) iz kamene doslednosti. Nazivala sam ovaj tekst Radeta Kuzmanovia as analitikim ogledom, as esejistikom, u nedostatku one jedne jedine rei koja bi mogla da odredi ingenioznu iluminativnost Kuzmanovieve moi otkrivanja nedodirljivog. Samo se jednom tako neto dogaa piscu i njegovim sabesednicima. Znam da bi svaki pokuaj ralanjavanja postupka bio ist promaaj, kao, uostalom, i svaki komentar. Umesto toga naveu (da li pokajniko? ili ispovedno?) nekadanje vlastito izjanjavanje: ono to sam umela/uspela da kaem o istom tom poglavlju, XLV, Dekartove smrti, o emu sam pisala pre vie od deset godina (Tuma ptijeg leta ili izvoenje romana). Ve samim naslovom odredila sam svoju polaznu poziciju: davanje primata anrovskoj strukturi dela za razliku od Kuzmanovia, koga to uopte nije zanimalo jer se upuivao samom epicentru sutine. Izgleda mi kako je sad jedino mogue da, bez ikakvog garda, podnesem na uvid vlastitu manjkavost svoenje sve neizmerljive sloenosti konstantinovievsko-kuzmanovievske teme na dijaloko uslovljavanje egzistencionih pitanja odanosti, postojanosti i nesnalaenja u poslovima istorije. Na nain kako sam to inila u ralanjavanju Dekartove smrti dovodei u blisku vezu Konstantinovievu misaonu prodornost i neke druge literarne i vanliterarne adresate i mizanscene. Laka srca prelazim na stranu slabijeg, pogotovu stoga to sam u prilici da to uinim u ovome dnevniku, u kome sam (nadam se vidljivo) daleko od svake poze a u izvesnom smislu

537

ipak uz Radeta Kuzmanovia, kome bez ograda upuujem svoj najdublji, niim pomuen . U nadi da u nainom okonavanja ovog beleenja to intenzivnije potvrditi. Dakle, 1997/8 zapisala sam: GLAVA XLV, ili Ezra Paund i Katon (posle moga oca i zajedno s mojim ocem) Evo najzad Ezre Paunda, evo argo-supe iz prvih glava Dekartove smrti za koju u poetku itanja nisam imala odgonetku. Montenjeva skeptina svest je svest ravnodunosti, a ravnoduni nikom nee doneti tanjir supe, jedini e Ezra Paund pruiti to divno, toplo argo-ubre (samleveno ubrite s peane plae iznad vrha brda, na Isusovom putu, triciklom?), jer on, virtuoz u sposobnosti da voli pogrene, jedini bi me hranio kaikom. Ko bi na isprepletenim i krivudavim putevima Dekartove smrti oekivao odbranu onih koji su pogreno odani? (Jer, ta u sistemu Dekartove smrti znai biti pogreno odan, i pogreno voleti ili voleti pogrene? Odgovor glasi: to je samo blaga re za strane poslove ovoga veka.) Eno Paunda, vezanog, na samome kraju romana, na drumu za Pizu, sreo je ogromnog belog vola, eno velikog gubitnika, gologlavog, ogromne bele, mrtve, kose i plavih oiju (boje mora u Rapalu, gde je hranio divlje make), on e doneti argo-supu i sladoled u kornetu, i veliki areni suncobran, verni Paund, koji je ostao dosledan (Paund pria o postojanosti). Vukao je raspadnute leine Bena i Klare, nije mogao da ih ostavi, jer u stvarima odanosti to znai ostaviti sebe samog. I on sa maskom, pravio se da ne vidi da nosi leine i hinio je da njihov smrad ne osea. Ali Paundova doslednost u stvarima izgubljenim znaila je i stavljanje maske drugima, onima kojima je bio naklonjen, ma bile i toliko groteskne kao to je ona Jovanke Orleanke na licu Hitlerovom. Da li ne uvaavajui smisao toga prizora, ili upravo elei da na to svede poslove istorije i naa nesnalaenja u njoj? Hitlerovu greku je video samo u tome to nije itao Konfucija: da li je tako mislio i na drumu za Pizu, ili je izurlavao: vae victis? Katon Mlai to zasigurno nije inio, umro je, toliko vrst i ist u svojoj doslednosti da je, mrtav, bio opasniji po Cezara nego dok je bio iv. Ali causa artis te povlastice nema, ona ni po

538

koga opasna nije, o opasnostima umetnika po stvar drave i o njihovoj doslednosti knjige se ne piu, dok je doslednost Katonova u potovanju stoikih naela i starih rimskih ideala toliko radikalna da to nije znailo samo ostati na Paundovom drumu gubitnitva nego i prekratiti sebi ivot (iako je on, Katon, u okolnostima po ast pomalo sumnjivim, bio uzronik samoubistva jednog kralja, Ptolomeja, prema emu je ostao potpuno ravnoduan) to je zavelo i Cicerona (Cato) i nateralo Cezara na odbranu (Anti Cato) (u vreme kad su se politiari i dravnici branili i napadali knjigama), i, sto godina kasnije, omamilo i Lukana iz Kordobe da u svome epu, citiranom u Dekartovoj smrti, kae: Bogovi su bili za pobednika, ali Katon za pobeenoga. Reenica je to preuzeta od oca: Vitrix causa deis placuit, sed victa Catoni, u svom sjaju upotrebe latinskog u ovoj knjizi, kao reenica onih koji rade za pravednu stvar iako je nestala svaka nada u uspeh. to je neko, kasnije, mogao primeniti i na njega, Marcusa Annaeusa Lucanneusa, Senekinog neaka, koji je u zaveri protiv cara morao sam sebi oduzeti ivot. No doslednost Katonova fascinirala je naeg maga u poslovima zakonodavstva i drave, i, s razloga visoke cene njegovog moralnog kodeksa, uplela mu ruku u causa educationis (Ima li morala bez postojanosti, ima li postojanosti bez morala?) Uasno mirna ruka na mome ramenu Drhtao sam. Bojao sam se. Valjda sam se i stideo to se bojim, inilo mi se da Otac, od mene jo nespremnog za poslove zemaljske, trai da budem Katon, ili se Njemu tad, i te kako ve vinom i spremnom, dopadala stvar gubitnika? Meni, u snalaenju, pomogao je Montenj, taj rugalac stoikoj vrlini, beskompromisan u svojoj kompromisnosti: Pred opasnou, ovek bi se morao sakriti ili poi kako vetar duva, iveti na pare. Nama je vaan zakljuak naeg Montenja: Ne znam ko to ne radi; ali samo jedan je Montenj koji se usuuje da to kae, ne bi li omilio ruganje vrlini, drugo lice stoicizma: otkrivanje dobra u zlu, uzvienog u porazu, prijateljstva u neprijateljstvu, sluge u Cezaru milosra u surovosti otimanje vrline od patnje Montenj je poricao stoiare poricao je Katona, poricao je mog oca. Voleo sam to. Bojao sam se toga (nije podvukao R. K.) Voleo sam to poricanje jer nisam bio na strani otrine Katonove, ali jesam na strani gubitnikoj, svestan lepote neprilagoavanja, ali ne umem da prihvatim otrinu koja se tako lako odluuje za prekraivanje ivota kao za in vrline, veliinu vrline. I Hegel ju je poricao zbog njene prekomerne zavisnosti,

539

ali nisu moj Otac i njegova uasno mirna ruka, njena nepominost i mirnoa bile su jae od Montenja i Hegela, ukoliko je to mogue. A bilo je. Suelile su se dve ljubavi, dva razumevanja, dve formule ars vivendi. Jednu sam voleo (jer mi je bila bliska), drugu tovao (jer sam je voleo?) (jer sam joj se divio? Jesam li?) (divio se savrenstvu ja?) (divio se postojanosti kao zaveri venosti protiv vremena, ja ovek-drvo pored puta kojim drugi prolaze), divio se skandiranju u slavu Drave, koje sam uo u onom nemom podrhtavanju usana dok je umirao, glas oca kao glas Horacija, ali i kao svoj vlastiti glas (glas oca kao glas sina), samo ne ono Makabijevo: iveo sam jedan dan due nego to je trebalo, ve: iveo sam dan manje, onaj dan potreban sinu da bi mogao da uje oca (ali koji dan uvek izostaje?) Zavravam. (Cvetajeva: Presecam.) III Rukopisi ne gore Ipak ispisujem priu u iju se verodostojnost ne mora doslovno poverovati jer je poznato da je pamenje pojava veoma nesigurna budui podlona mnogim fikcijama, koje, zbog samog vremenskog trajanja i delovanja individualnih stanja relativizuju ono to se objektivno zbilo. Dakle, ipak saoptavam ovu zaudnu priu iji sam nimalo neduan akter podstaknuta uvek dragocenim urednikim uplitanjem Vojke iki. Ovoga puta je stupila na scenu kada je ula dvodecenijski istorijat rukopisa svojevrsne reke-ponornice nedavno objavljenog izbora iz celokupnog pesnikog opusa Oskara Davia Krov oluje. (Ona, V. ., aljivo-ozbiljno obznanjuje da se vie puta uverila kako ne samo da rukopisi ne gore ve i da se u njihove poslove s velikim gutom upliu duhovi.) (Molim, primiti ovo sa krajnjom benevolencijom nedoslovnosti.) Godine 1988 (moda i 1987), dakle za Daviova ivota, ondanja Narodna knjiga elela je da objavi izbor iz 27 dotad tampanih pesnikovih zbirki. Rado se odazvao. I predloio da izbor saini M. N. Naravno da sam i ja rado prihvatila, jer sam ve vie od tri decenije bila u stalnom sabesednitvu sa njegovim delom. Iznenadna Daviova smrt 1989. preimenovala je projekat u izbor iz Daviovog celokupnog pesnikog opusa. Ne mogu da ne dodam jednu takoe bitnu okolnost u celoj ovoj storiji: preuzela sam taj ozbiljni posao iako se poja-

540

vio u izuzetno optereenom periodu mog rada u Nolitu, gde sam bila izvrni urednik novopokrenute edicije neke vrste anrovskih antologija srpske knjievnosti (roman, memoari, putopisi). Radila sam na oblikovanju Daviovih rukopisa najmanje godinu dana, a moda i vie. Sama sam ukucavala stihove na staroj pisaoj maini, bez indiga. Kako je to mogue? Kasnije, kada je dolo do nerazreivog zapleta, bezbroj puta sam morala odgovarati na pitanje kako se moglo desiti da neko sa tako dugotrajnim izdavako-tekstualnim iskustvom naini ovakvu poetniku greku. Teko je bilo dati suvisli odgovor. Kako da objasnim da mi pomisao na mogunost da se rukopis izgubi ili zagubi ni u jednom trenutku nije pala na pamet, da sam bila zatrpana hrpama papira na velikom pisaem stolu, gomilama koje su mi jedva ostavljale prostora za rad. Osim toga, svaki nov rukopis (u ovom sluaju kopija) skupljao je dodatnu prainu. ivo se seam kako mi se inilo da vie u stanu nema vazduha za disanje. Ipak, posao je zavren, preda mnom je bilo vie od 300 stranica stihova objedinjenih naslovom Krov oluje. Rukopis je predat o zadatom roku, zajedno sa dvadesetak stranica predgovora kojim sam nastojala da obrazloim svoj uvid u poeziju koja je nastajala punih est decenija. Sad pria skree na drugu, izdavaku, stranu. I to ne samo na drugu nego i veoma dugu trajala je pune dve decenije, sa mnogim obrtima, jedva shvatljivim zaustavljanjima i povremeno iskrslim mogunostima da e krajnji rezultat biti uspena realizacija. U Narodnoj knjizi rukopis je proao sve instance, pozvana sam da se dogovorimo o ugovoru koji je trebalo sainiti. Prisustvovali su meni nepoznata glavna urednica i dva izvrna urednika Tanja Kragujevi i Marko Nedi. Tom prilikom se nikakva ometanja nisu mogla naslutiti. Ubrzo (marta 1989) poslan mi je na potpis tampani primerak ugovora. Meutim, nedugo posle toga ispostavilo se da je ondanja Narodna knjiga bila u vrtlogu raspadanja. Prva ju je napustila Tanja Kragujevi i otila u slobodnjake. Preduzee je privatizovano, a drugi izvrni urednik Marko Nedi je preao u Srpsku knjievnu zadrugu. Pri tom mi se javio telefonom i upitao dajem li saglasnost da prenese rukopis u svoje novo preduzee (bilo je to, verovatno, 1992). Prihvatila sam, i ini mi se da sam ubrzo pozvana na razgovor sa glavnim urednikom Miloradom uriem. Iznenadila

541

sam se kada sam ula da knjiga nee biti objavljena u jednom od kl SKZ ve u drugoj, meni nepoznatoj ediciji. Pri tom mi je reeno da je Dragan Lakievi napisao veoma pozitivnu recenziju i da e se knjiga ubrzo pojaviti. Onda je opet nastupilo utanje, danas ne mogu rei koliko je trajalo, znam samo da mi je u jednom trenutku saopteno kako Zadruga nema finansijskih sredstava i da mi vraa rukopis. Nedugo posle toga, 1993. ili 1994, nala sam se u Vrcu s Tanjom Kragujevi na promociji njene knjige Osmejak omice koju je objavio KOV. Za stolom posle knjievne veeri, uz Tanju i Krdua sedeo je i Vasa Pavkovi. Krdu se u jednom nevezanom razgovoru poalio na zlu sudbinu dela Oskara Davia, jednog od najveih srpskih pesnika, koga, eto, niko ne izdaje i kako bi on to rado uinio. Replicirala sam da izbor ve postoji, u dve-tri rei rezimirala njegovu nesrenu sudbinu, i dodala da bi se eventualno mogao i skratiti ukoliko je za izdanja KOV-a preobiman. Dogovorili smo se o primo-predaji. I od tad od devedeset tree ili etvrte do dve hiljade osme nikakvog rezultata. Tokom tih petnaest godina nekoliko puta sam traila da mi se rukopis vrati, pogotovu veoma energino kad mi se obratio jedan privatni izdava. Odgovori Petru Krdua uvek su bili slini: Upravo sam u pregovorima sa Ministarstvom kulture ili Izvrnim veem Vojvodine, ili Gradskim sekretarijatom za kulturu Neko mora da mi finansijski pomogne jer je poduhvat zamaan a nikako ne bih eleo da skraujem rukopis, priekajte samo malo Uvek bih poverovala da e se neto stvarno i dogoditi. Meutim, kada se do 2008. nije nita zbilo a ja, bolesna, svesna svog bliskog kraja, odluila da nainim radikalni rez i predam rukopis jedinoj osobi koja e uiniti bar koliko i ja a moda i vie Slavici Mileti uputila sam Urednitvu KOV-a zvanino da zvaninije ne moe biti pismo koje je poinjalo sa Neopozivo zahtevam Tada se Krdu javio i saoptio da je uinio jedino mogue prihvatio ponudu Izvrnog vea Vojvodine da uplati 160.000 dinara, to je svakako nedovoljno, ali da emo, ako odaberemo nezahtevne saradnike, nekako isplivati. Rekao je da eli da podmiri naslednike, a mene moli da, nakon unoenja u kompjuter, proitam reviziju. to se podrazumevalo, jer mi je to po prirodi stvari pripadalo, naravno bez ikakvog honorara. Krdu je odahnuo, a i ja, ne slutei kakva me nona mora eka. Nisam bila svesna injenice ta znai nepoznavanje nove elektronske tehnologije, oslonjena iskljuivo na svoja dotadanja viedecenijska izdavaka znanja. Novi, i

542

subjektivno i objektivno najtei udarac, tek je nailazio: Krdu mi je saoptio da vraki elektronski studio nije u stanju da normalno radi jer ima velikih problema. Rukopis je devastiran: nedostaju poneke stranice, nestao je predgovor U praksi je to, recimo, izgledalo ovako: prva polovina Srbije je nestala a druga polovina je pripojena Koranici sna i pod tim naslovom je ovaj gemit unesen u elektronsku verziju. (Spominjem samo ovaj primer jer je u pitanju najpoznatija Daviova pesma, a slinih primera je bilo na pretek.) Ali nije se imalo kud. Bilo je to ve vreme kad nijedan izdava, osim sad ve veoma zagrejanog KOV-a (koji se, izmeu ostalog, oseao i pomalo odgovornim to je tampanje odlagano dve decenije), dakle kad ni jedan izdava ne bi primio rukopis u ne-elektronskoj formi. Ja, srena to e se posao najzad realizovati, budui da sam bila potpuni ignorant u elektronskim poslovima, nisam mogla pretpostaviti ta e iz svega toga proizii. Nikad se nee saznati ko je tokom dvodecenijskog puteestvija rukopisa Krov oluje odstranio predgovor, ko pojedine stranice, ko je eleo da upropasti rukopis i zato. I onda je nastala sledea, olujna etapa (bio je ve kraj leta, sajam knjiga otvarao se, kao i uvek, krajem oktobra). U poetku je sve realizovano po Krduovoj zamisli, preko pomenutog Vrakog grafikog ateljea, koji se, naravno, u tako devastiranom i konfuznom rukopisu nije mogao snai, to je i Krdu uvideo i shvatio da sve to ne moe izai na dobro. Pretpostavio je da u ja biti u stanju da sve sredim. I veoma se prevario: nisam za to imala ni znanja ni snage. Sastavila sam ekipu od korektora i lektora stare kole, opet ne mogui da pretpostavim ta e se tek sad dogoditi. (Celokupno zameateljstvo moglo bi biti zanimljiva tema jednog komentara o sudaru novih tehnologija sa starim, iskusnim poslenicima donedavnog izdavatva). Haos je bio potpun. Stvar je u poslednjem trenutku, deset dana pred otvaranje sajma, kad je trebalo da se Krov oluje nae u izlozima, spasla iz velike daljine, zahvaljujui toj arobnjakoj novoj tehnologiji i, naravno, velikom trudu, Daviova erka Jana, koja je, pripremajui postdiplomske studije na Sorboni, ivela u Parizu sa svojim odanim i darovitim saputnikom Stankom Josimovim, grafikim dizajnerom visokog ranga (sa diplomom grafikog odseka beogradske Likovne akademije i takoe budueg sorbonskog magistra istorije umetnosti). Oni su zajednikim naporima uradili sve da se, oien i lep Krov oluje na vreme nae na tandu KOV-a. Jana je ispravila preko 200 nainjenih

543

greaka, Stanko je uneo ispravke u prelom i zatvorio tekst, da vie niko ne moe brljati po njemu (zduno su brljali mnogi). Jedino je nedostajao predgovor, to gotovo niko od potonjih italaca nije propustio da zameri, tvrdei da je uvodno obrazloenje bilo neophodno. Sledea etapa, novi ivot knjige koji zapoinje njenim objavljivanjem, prisustvom u javnosti, premaio je sva oekivanja. Gotovo da nije bilo relevantnijeg glasila u kome se nije pisalo o velikom povratku. Uoi nove godine, u anketi kritiara koji su odgovarali na pitanje koju knjigu poezije objavljenu 2008. smatraju najznaajnijom, Krov oluje se naao na prvom mestu. Ono to, sreom, niko nije zabeleio je kolateralna teta proizila iz celog ovog dramoleta dobrih namera koje su se, usmerene u razliitim pravcima, meusobno konfrontirale na grub nain. Veina onih koji su radili (objektivno loe iako uz veliki trud) ili na drugi nain bili u vezi sa ovim poslom, meusobno su se isposvaali, prekinule su se emotivne veze negovane nekoliko decenija na vie no tuan, vie no degradirajui nain. to, verovatno, svako od uesnika vidi iz svog vidokruga. Ono to mene u tome tereti, to su moje godine i neizbene kalcifikacije koje one donose i verovatno preterana emotivna osetljivost koja se petogodinjom bolesnikom izolacijom pretvorila u neto to mlai nisu mogli ni da razumeju ni da podnesu. Stoga su moje ocene, naravno, subjektivne i rezultat su velike povreenosti. Ako bih to odstranila, mogla bih pogledati iz drugog ugla i zakljuiti da se sve to moe svrstati u tunu istoriju nepoinstava nakon smrti umetnika. [Upravo sad se otvorilo jo jedno poglavlje (da li poslednje?) razliitih pogleda na to ko treba da uva rukopise preostale nakon pesnikove smrti. Shvativi da svoje miljenje moram da zadrim za sebe i da se u to ne upliem jer ni na koji nain nije povezano sa mnom, udaljila sam se od procesa koji je u toku. Nadam se da neu zaaliti.] Pogotovu to se preda mnom otvara tema izgubljenog predgovora za Krov oluje. No pre toga elim da kaem da sam tek naknadno saznala da su u stvari Slovenci prvi obeleili stogodinjicu Daviovog roenja: tampali su prevod posthumno objavljenog Daviovog rukopisa Prva ruka. Uinio je to neuporediv sa bilo kim meni poznatim (Ana Ristovi: Jedini renesansni

544

ovek koga sam srela) Miklav Komelj, pesnik i esejista, prevodilac sa nekoliko jezika, koji je doktorirao na temu Toskansko slikarstvo A sad evo me pred duhovima Vojke iki. Postoji jedno jedino mesto u mojoj biblioteci koju inae kao i da nemam jer mi je slabost ruku tolika da nita ne mogu da naem dakle, dostupan mi je jedan kutak gde sam pohranjivala asopise za koje sam pretpostavljala da mi jednom mogu zatrebati. Svi su bili smeteni u visini mojih ispruenih ruku, dakle dostupni mi. Nedavno sam, elei da naem jedan broj Izraza, naila na preobimni trobroj Knjievnosti za godinu 1994. Preko polovine korica bio je utisnut poznati mi Daviov potpis. ta je to? Oigledno deo tematskog bloka, verovatno pripreman nakon Daviove smrti 1989. Sledila su imena autora i naslovi tekstova. Meu njima i: Milica Nikoli Jedinstveni Davio, predgovor koji sam pisala za Krov oluje i koji je nestao. Je li mogue? ta se to zbiva? Nigde nikakvog traga u mome seanju, sve je upalo u neku dobro zabravljenu crnu rupu zaborava. Pokuala sam da rekonstruiem: Prvo, i najmanje vano znai da sam, za razliku od stihova, predgovor kucala u dva primerka. Krnjevi mi je, verovatno, nakon nekoliko godina zatraio prilog za tematski broj svog asopisa posveen Daviu. Pretpostavljam da nisam ni slutila da e se tu nai Koovi memoari. U elji da sauva svoju poziciju urednika jedinog liberalnog asopisa u kome su se pojavljivali ekstremno suprotno pozicionirani tekstovi, to je ponekad liilo na borbu u areni u kojoj se nije moglo naslutiti na ijoj je strani asopis. Ovog puta je pozvao Koa, Bandia i mene. Ko je dao povei odlomak iz svoje memoarske proze, ja tekst pisan za izbor koji sam pripremala nekoliko godina ranije nastojei da formuliem jedinstvenost celoivotnog pesnikog principa Daviovog, a Bandi je verovatno trebalo da zastupa neku srednju poziciju izmeu Koovih i mojih sudova. Bandi je tako i zapoeo onim to je pisao dvanaest godina ranije za neodrano predavanje na Kolarcu (to je saopteno u fusnoti 1977) uglavnom konvencionalno a za tematski blok Knjievnosti sedam godina kasnije, ve daleko i od Daviove smrti 1989, dodao je vie no obimnu fusnotu. U njoj je, sloenim analitikim postupkom predstavio poslednje pesnikove zbirke, koje je smatrao samim vrhom njegovog pesnikog dela. U svakom sluaju, izneo je sud veoma blizak mojim nalazima a ekstremno suprotan Koovim seanjima.

545

* Izgubljeni rukopis pod nazivom Jedinstveni Davio objavljen je u Sarajevskim sveskama broj 25/26 u okviru rubrike Novo itanje Oskara Davia, u kojoj su tekstove objavili: Miklav Komelj, Mira Otaevi i Milica Nikoli.

Iako je napada na provokativnu ivotnu i pesniku Daviovu trasu bilo na pretek, Koovi memoari su nadmaivali sve po neskrivenoj zloj volji koja se manifestovala ne samo u opisima situacija ve i u njihovoj zbrkanoj ispremetanosti kako bi se, liene uzrono-posledine veze, prikazale u svetlu koje je Kou bilo potrebno. Kontraverzna Daviova linost pruala je idealnu priliku za oprene interpretacije, zavisno od pobude interpretatora. Upravo stoga me je nedavno tako osvojila sposobnost Vujice Rein Tucia da u tekstu Demonski Davio sagleda svu sloenost i jedinstvenost njegove pojave. Da se vratim delovanju Koovih memoara na moje pamenje. Njihov negativan naboj bio je toliko agresivan da je, pretpostavljam, uspeno izbrisao svaki trag seanja na Knjievnost iz 1994. i moje uee u tematskom bloku. Verovatno bi trebalo da se s jo vie uenja upitam kako mi se u poslednjoj etapi realizacije rukopisa, u trenutku tako stresnog saznanja da je predgovor nestao nije otvorio ni najmanji prolaz za seanje. Ne mogu da odgovorim. Tu su se upleli Vojkini duhovi. Za mene je to sve do ovog asa ostalo tajanstveno ili bar neobjanjivo udo i zato sam i prihvatila njenu ideju da napiem ovaj tekst. Nita njime nisam razjasnila. Moje tumaenje ne moe biti uverljivo. Ali sam ovu vrstu ispovesti morala zabeleiti kao krunu dvadesetogodinjeg trajanja te udne istorije jednog rukopisa, neobinih i teko objanjivih prepreka objavljivanju male, dragocene knjiice dobrog naslova: Krov oluje.*

546

Roy Andersson

MOJ IZBOR
Izbor i prijevod: Midhat Ajanovi

Midhat Ajanovi Ajan

TRAGAJUI ZA KOMPLEKSNIM KADROM (Roy Andersson, sadanji i budui filmski klasik)

Mi koji volimo film, a stanujemo u vedskoj, imamo obiaj, naravno uz malu dozu pretjerivanja, rei da se nalazimo u Bergmanovoj zemlji. Po istoj analogiji skoro da bi se za Gteborg moglo rei da je grad Roya Anderssona, po imenu, nakon odlaska Widerberga i Bergmana, neosporno najveeg ivog filmskog umjetnika u ovoj zemlji. Pretjerivanje je ovdje sadrano u injenici da je Andersson zapravo iz mjesta Uddevalla, koje se nalazi nekih 60 kilometara odavde. Bez obzira na njegovu legendarnu tvrdoglavost koju odlino opisuje vedska rije tjurskalle (ali bez te bikovske glave Andersson ne bi napravio svoja djela) doista je nevjerovatno da je on koji je ve nagurao 68 godina ivota napravio svega etiri normalna cjeloveernja filma. I sve to u zemlji dovoljno bogatoj da sebi svake godine moe priutiti bacanje miliona i miliona na nebulozne relacijske komedije, stupidne trilere, te dubiozne drutveno angairane filmske naive koje se kao bave problematikom mladih ili, to mi posebno ide na ivce, stranaca prikazanih tako generalizirano ba kao da smo svi doli iz jedne zemlje ili kao da postoji nacija ili rasa stranac. ini se da neko prokletstvo prati darovite ljude ak i u sredinama gdje se takvo ta ne bi oekivalo tako da Andersson redovno ima ogromnih problema da namakne pare za svaki svoj projekt. Nakon senzacionalnog uspjeha sa svojim debitantskim filmom Ljubavna pria (En krlekshistoria, 1970) ekao je punih esnaest godina da snimi slijedei projekt (Giliap, 1991), pa onda opet skoro cijelo desetljee do Pjesme s drugog sprata (Snger frn andra vningen, 2000). No, uprkos prvoj nagradi i ovacijama u Cannesu za to filmsko remek-djelo, inae prodano u 28 zemalja, i nakon to je iz vlastitog depa financirao dvade-

549

set minuta narednog filma, Ti, ivi (Du levande, 2008), scenarij mu je dva puta odbijan na dravnom filmskom fondu. Zbog svega toga Andersson umalo da nije odustao ne samo od tog projekta ve uope od bavljenja filmom. Ma ba me briga, ja ionako odavno hou postati pisac, imam u glavi gotov roman, izjavio je nakon to su mu genijalci sa vedskog filmskog instituta odbili projekt. Jedan takav osobenjak i individualac uspijeva sve ove godine ostati u filmu samo zahvaljujui radu na reklamama. Reklame su spasile i projekt Ti, ivi, koji je raen etiri godine, ali od toga je Andersson potroio najmanje godinu na bavljenje reklamama da, kako je rekao, ekonomski preivi. Jedan od razloga za mrzovolju koju dio ovdanjeg filmskog svijeta pokazuje prema Anderssonu sigurno dolazi od njegovog javno iznesenog stava da nikada ne gleda vedske filmove jer su svi jednako dosadni poto su im scenariji napisani u skladu sa uputstvima iz knjige How to write a selling screenplay. A gdje je tu filmska slika i njene goleme mogunosti? pita se reiser i odgovor daje svojim vlastitim majstorijama. Tome treba dodati i njegov, blago reeno, kontraverzan odnos prema glumcima. Anderssonovi filmovi su puni naturika, ljudi koji glume same sebe ili naprosto rade pred kamerom ono to im se kae. Njegovo shvaanje glume i glumca s kojim se teko sloiti (ako zbilja misli tako) sadran je u njegovom stavu da svako moe biti glumac i da smo mi svi ionako glumci u svojim ivotima. Anderssonovoj omiljenosti ne doprinosi ni njegov vrlo negativan stav prema Ingmaru Bergmanu, koji u vedskoj, i ne samo tu, ima status filmskog boanstva. Za Aderssona je Bergman jedan epigon i plagijator koji imitira filmove koji su prije njega drugi snimili. Tako je film Sedmi peat Andersson procijenio kao amaterski snimljen sa naivnim dijalozima i scenografijom, dok mu nije jasno ta bilo ko vidi u Divljim jagodama. Osim toga, Andersson je studirao film u Stockholmu u vrijeme dok je prefekt Filmske kole bio upravo Bergman. Andersson je Bergmana usporeivao sa STASI-agentom koji se petljao u privatni ivot studenata, branio im da snimaju demonstracije protiv rata u Vijetnamu kolskim kamerama i njemu osobno prijetio izbacivanjem iz kole jer se druio sa Bo Widerbergom (koji je ve tada pisao manifeste protiv bergmanizma). Do neke vrste pomirenja izmeu njih dvojice dolo je tek neposredno pred Bergmanovu smrt, kada je ovaj u svoj izbor

550

najboljih vedskih filmova svih vremena uvrstio Giliap, a Andersson priznao da je Bergman ipak snimio jedno pet zanimljivih kadrova. Iako u svemu tome sigurno ima puno politike, jo vie sujete, reklo bi se ipak da su razmimoilaenja izmeu dva velika filmska autora prije svega konceptualne naravi. Za razliku od Bergmana, koji je volio ljudsko lice i smatrao krupni plan najvanijim izraajnim sredstvom filma, u filmovima Roya Anderssona krupni plan ne postoji. S mnogo razloga, naravno, jer lice u krupnom planu prikazuje portret konkretnog ovjeka, a Andersson eli da portretira ljudski rod. Bergmanu je ljudsko lice trebalo kako bi personalizirao svoje likove i izrazio njihov kompleksni mentalni univerzum dok Andersson ljude eli prikazati kao bezline nametnike na ovoj planeti. Za Anderssona su na svijet i naa stvarnost obina farsa dok je ovjek naslikan kao groteskna karikatura iluzije o sebi samom i svojoj tobonjoj uzvienosti. Biti ili ne biti fikcije je ono to se zbiva u gledateljevoj glavi, poruuje taj smrtni neprijatelj reza i krupnog plana, dva zahvata bez kojih bi veina drugih reditelja bili nepostojei. Stoga on sve svoje scene nastojao rijeiti kao kompleksne kadrove koje karakterizira odsustvo reza i sloena inscenacija filmskog prostora u kojoj svaki detalj ima odreenu funkciju. Anderssonove dvije uvena maksime ja ne vidim zato bih neto opisivao u vie kadrova, ako to mogu uiniti u jednom i to si blii nekoj osobi to manje zna o njoj koliko god izgledale neprihvatljive sa stanovita kolskog poimanja filmskog zanata, u njegovim majstorijama dobivaju puni smisao. tavie, malo ko od savremenih autora filma uspijeva toliko humanizirati ivu sliku kao to to polazi za rukom ovom tvrdoglavom i beskompromisnom umjetniku i dragocjenom ljudskom biu. Kao to bi se zlatno pravilo pisanja moglo formulirati ovako: Ako nema veliku priu ima velikog ovjeka, takvog ija biografija zasluuje da bude opisana. Analogno tome zlatno pravilo filma moglo bi biti; Ako nema priu, ima sliku. Anderssonovi filmovi su lieni naracije, sve je rijeeno vizualno kroz takozvane tabloe, uz koritenje statine kamere i minuciozno postavljenu dubinsku scenografiju i pravce kretanja. Interesantno je da kritiari koji ga kao i ja oboavaju usporeuju Anderssona sa Bressonom, Buuelom, Godardom, Pasolinijem, Greenawayom, ali dosljedno zaboravljaju spomenuti njegovog

551

ipak najveeg uzora, Jaquesa Tatia. Ba kao i Tati ili neki veliki filmski animatori (Tex Avery, na primjer) Andersson je majstor tajminga koji tano zna kad neto treba poeti, a kada zavriti kao u recimo briljantnoj sceni sa ovjekom koji vjebajui bubanj u stambenoj zgradi izluuje susjede. Na tematskom planu Andersson uspijeva ujediniti mrak i smijeh. Primjerice veina scena filma Ti, ivi snimljeno je u Stockholmu, koji u filmu izgleda kao Karl Marx Stadt iz doba Honeckera. Gradske isprane slike su najednom i nakratko oivjele, ljudi se tromo vuku kafkijanskim hodnicima i bazaju maglenim ulicama poput ohrndanog starkelje koji hoda uz pomo rulatora na koji je privezan polumrtav pas. Depresija je stanje due stanovnika ove planete, slueno ljudsko bie koje povazdan stoji u redovima izgubilo je svaku smisao za duhovno, ak je i voenje ljubavi postalo mehaniki postupak slian glaanju parketa. Mlai od mene e ovu tvrdnju svakako moi provjeriti: scena iz Ti, ivi sa dnevnom sobom za koju se ispostavi da je kupe voza koji naglo krene sigurno e ui u historiju pokretnih slika. No, najbolje od svega je to Anderssonu kao i drugim istinski velikom humoristima, poput Kafke ili reenog Tatia, uspijeva sve to skupa napraviti zabavnim i smijenim. Ti, ivi koji je inspiriran Goetheovom pjesmom koja poinje sa Radujte se vi ivi (a dalje se ne bih usudio prevoditi Goethea) zapravo je jedan feel-good film .ovjek se praktiki valja od smijeha pred slikama istine koje je Andersson istrgao iz medijskih fatamorgana i izvukao na vidjelo. Poetkom 1990-tih snimajui svoj dio za omnibus-film 90 minuta za devedesete (90 minuter 90-tal) naruenog od Festivala u Gteborgu, Andersson je reagirao na rat u Bosni prikazujui povratak nacizma u Evropu kroz scene metodinog i hladnokrvnog ubijanja ljudi pri emu ubice pokazuju istu ravnodunost kao i rutinirani mesari dok rade svoj posao. U zavrnoj sceni filma Ti, ivi on se vraa tom motivu. Eskadrila bombardera nadlijee veliki grad i sprema se ispustiti svoje bombe to nam se ini kao neto apsolutno najnormalnije u ovom i ovakvom svijetu. No, ne samo zbog filmova koji su odreda briljantni, ve i njegove ukupne pojave i stava Andersson spada meu ljude vrijedne najdubljeg potovanja. Svoj intelektualni angaman on esto superiorno demonstrirao svojim javnim istupima kada obino voli govoriti o neozbiljnosti u svijetu koji vapi za ozbiljnou.

552

Slino primjerima Vertova i Eisensteina, Godarda i Truffauta, Vorkapia ili Tarkovskog kao i brojni drugih koji pokazuju da se filmska misao poneto razlikuje u odnosu na druge kulturno-historijske discipline po tome to je granica izmeu praktinog i teorijskog polja tu vrlo provizorna i Andersson je odluio svoje stavove staviti na papir. Svoje shvaanje filmske umjetnosti ili, kako on to sam kae, vlastiti pogled na vanost slike u naoj egzistenciji taj je veliki sineast modernog doba sabrao u knjizi Strah naeg doba od ozbiljnosti (Vr tids rdsla fr allvar) do sada objavljenoj u nekoliko izdanja. To sjajno tivo ima uporite u seriji Anderssonovih diskusija o statinoj i pokretnoj slici, ali i lucidnim analizama vremena u kojem ivimo portretirajui ga kao doba u kome je ljudski razum zaguen medijskom imbecilnou i politikom lai dok su najire mase podlegle cinizmu, apatiji i nihilizmu. Naem vremenu, veli Anderssom, ne trebaju glupost i apatija ve ozbiljnost i na uvodnoj stranici citira rijei Ellie Wiesela: Suprotno od ljubavi nije mrnja. Suprotno od ljubavi je ravnodunost.. U knjizi su nabrojani i njeni alternativni naslovi koji na svoj nain pojanjavaju sutinu napisanog: Neprijateljstvo prema jasnom miljenu, Carstvo ravnodunosti, Pobjedonosni pohod kia. Andersson tvrdi da su nam mediji oduzeli jasnu i istinitu sliku stvarnosti. Neodgovoran (i neozbiljan) odnos prema kulturi, smatra Andersson, u temelju je svih zala prisutnih u dananjem svijetu. ovjek nije jedina ivotinja koja radi, ali je jedina koja stvara kulturu, to jest posjeduje sposobnost da svoja znanja preuzima od prethodnih i ostavlja u naslijee dolazeim generacijama u formi prie, slike, folklora ili filma. Upravo kultura, a ne samo rad kako je to pisao esto citirani Engels, u temelju je razuma, morala, estetike i svega drugog vrijednog u ljudskoj zajednici. Bez kulture bi se ovjek vratio na nivo ivotinje. Ki i nekultura koje daju krajnje pojednostavljenu, bolje rei prostu, sliku svijeta ostavljaju ovjeka bez mogunost izvlaenja zakljuaka na osnovu promiljanja i produbljivanja postojeih znanja i historijskih iskustava. Eto zato Goebels nije koristio kompleksno strukturirane filmske monumente Lenni Riefenstahl ve je insistirao na brutalnoj propagandi koju su stvarale njegove Sedmine filmske novosti. Anderssonova teza da antiintelektualizam, prezir prema znanju i ki uvijek prethode faizmu lako bi se mogla argumentirati i primjerima sa naih prostora, recimo uinkom

553

novokomponovanih mozak-eliminatora u peglanju junoslavenskih modanih vijuga. Jednom kad je mozak ispeglan i u stanju je misliti samo u najprostijim (prostakim) kategorijama lako mu je nametnuti sliku crno-bijelog svijeta u kojem smo mi dobri, a svi drugi (Jevreji, Hrvati, Bonjaci, Srbi, Rusi etc.) zli. Bez imalo krzmanja Andersson pie da je nacistike trupe danas zamijenilo neto to se zove trite ilustrirajui to svojim prvim velikim filmskim iskustvom, Kradljivci bicikla Vitorio De Sicae. To djelo ga je, pie Andersson, u temelju transformiralo kao ovjeka, ali i dodaje da se takve filmove danas vie ne moe vidjeti jer ih je neko proglasio nekomercijalnim. Ono to nam se servira jesu filmovi iz Hollywooda koje on naziva manifestacijama nasilja. Borba za visoke brojke prodanih karata, pie Andersson, raa snage koje unitavaju svaku ozbiljnost i svode film od umjetnosti na nivo poslovne ideje. Najvee filmske gluposti se pravdaju rijeima da se radi o obinoj zabavi kao da injenica da neko jedino eli zabaviti publiku njega oslobaa od odgovornosti. Usto, film ima specijalnu odgovornost jer se u veini zemalja velikim dijelom financira javnim sredstvima. Smisao svog bavljenja filmom on stoga vidi kao nastojanje da kreira istinitu sliku stvarnosti koju on naziva kompleksni kadar. Najbolji dijelovi knjige su oni u kojima Andersson opisuje nastanak dvije fascinantne scene u njegovim kratkim filmovima Ngonting har hnt (Neto se dogodilo, 1987) i Hrlig r jorden (Zemlja je divna, 1991). ta on zaista misli pod pojmom ozbiljnost postaje potpuno jasno tek kada se shvati da je on punih sedam mjeseci temeljito studirao AIDS kako bi mogao napraviti scenu u kojoj razorno kritici izlae onaj rasistiki um koji je za epidemiju AIDS-a optuio ljude tamne boje koe. Scena u drugom filmu koja prikazuje birokratsku rutinu s kojom nekoliko dravnih slubenika otrovnim gasom gue grupu mukaraca, ena i djece, a koja je na vizuelnom planu oito inspirirana zloinima u Bosni, dola je kao izraz Anderssonove desetljeima duge elje da reagira na nacistike zloine iako za njih ne snosi nikakvu odgovornost, ali se zbog njih ipak stidi u ime ovjenosti.

554

prevod sa vedskog jezika: Midhat Ajanovi Ajan

Roy Andersson

Strah naeg vremena od ozbiljnosti

Ja elim zapoeti razgovor o moralu i ozbiljnosti za poetak. Vano je da odmah razjasnimo kako ja pod pojmom ozbiljnost ne podrazumijevam suprotnost za smijeh i vedrinu. Ja time hou rei da stvari treba shvatiti ozbiljno, posao raditi kako treba, ii do kraja, razjasniti, preuzeti odgovornost i snositi posljedice neto to ni na koji nain ne mora znaiti kisela lica i odsustvo ale. Ja vjerujem da je na mnogo naina obiljeje ljudske egzistencije u nae vrijeme, zapravo cijelog ljudskog drutva, strah od ozbiljnost i mrnja prema kvalitetu. Ja se naravno nadam da u ovdje uspjeti izloiti objanjenje za jedan ovakav stav. Ako bih, meutim, pokuao odmah na poetku u najkraem objasniti to to ja mislim pod pojmom ozbiljnost onda je to neto
Izbor i prijevod Midhat Ajanovi

555

to podrazumijeva vjeru u budunost, dakle roba za kojom u nae doba vlada velika nestaica. Po mom miljenju osnovno obiljeje savremenog doba je iroko rasprostranjeni i sveobuhvatni nihilizam koji upravo znai odsustvo vjere u budunost i prezir prema moralnim vrijednostima. Dodue postoje mnogi koji na rijeima brane te vrijednosti, ali ih je veoma malo kada treba prei u akciju. To jasno vai za one koji su postavljeni da vode i upravljaju naim drutvom i njegovim razvojem. Da je tome tako jasno je svakome. Rasprava o kvalitetu i ozbiljnosti podsjea na tu injenicu i poto se one tako rijetko javljaju one su iznenaujua i neprijatna podsjeanja na povrnost i fueraj naih vladajuih struktura. Stoga ona kod njih izaziva agresivnost. elim rei da je ovaj drutveni strah od ozbiljnosti od iste vrste kao i strah alkoholiara i narkomana od trijeznosti. U naem vremenu zloupotrijebljene su mogunosti izvoenja zakljuaka na osnovu postojeih saznanja na isti nain kako alkoholiar zloupotrebljava alkohol; da bi izbjegao vidjeti stvarnost onakvom kakva ona jeste. *** JA SAM FILMSKI STVARALAC. Pokuat u opisati moj rad i njegovu funkciju u drutvu i ukazati na to odakle ja crpim inspiraciju. elim istovremeno izloiti moje poglede na druge djelatnosti osim stvaranja filma koje smatram znaajnim i interesantnim za neke temeljne principe koje me ovdje zanimaju. Neke stvari sam ve rekao u drugom kontekstu. Moe se rei da postoji tematski krug kojim se ja stalno bavim i uvijek mu se vraam. Meutim, to su vane teme i bitne orijentacione take. Nedavno me je jedna novinarka intervjuirala. Pitala me o mom djetinjstvu. Ja sam rastao u Gteborgu i opisao sam joj moju prvu vanu impresiju. Ona se naime interesirala kakav sam bio kao djeak. Ispriao sam joj sve kako je bilo; prvo sam elio postati vatrogasac, a poslije pronalaza. No, onda sam pred kraj gimnazijskog kolovanja otkrio literaturu. S itanjem su dola snana doivljajna iskustva. To je uinilo da se izmijenila sadrina mojih interesa od inenjera ka piscu. Ja sam rastao u jednoj kulturno zaputenoj sredini mada sam imao priliku itati neke knjige. Meutim te snane impresije koje su dole sa mojom velikom italakom aktivnou u

556

gimnaziji predstavljale su za mene neku vrstu oka koji me je sasvim preoblikovao. Shvatio sam da tamo u svijetu postoje ljudi koji se znaju izraziti nepojamno lijepo o drugim ljudima i o sebi samima. Jasno sam osjetio da je njihovo ivotno poslanje da stvaraju razumijevanje meu ljudima. Bilo je to prelijepo saznanje koje je i u meni pobudilo elju da postanem pisac. Nisam postao pisac, u svakom sluaju jo uvijek ne. Ipak, uinio sam nekoliko pokuaja i poslao nekoliko stvari na Gteborg-Posten tako da su dva moja kratka razmatranja bila objavljena kad sam bio u dobi od sedamnaest godina. No, moja samokritika je bila prejaka te se nisam usudio nastaviti s pisanjem. Naravno, nije me samo moja samokritinost navela da se okuam na filmu. Kljuni razlog bio je taj da sam u gimnazijskom dobu film doivljavao jednako snano kao i literaturu. Moe se rei da je konkretni dogaaj koji je ubrzao moju odluku da se opredijelim za filmsku reiju kao profesiju bio jedan televizijski program - filmska hronika - koji je pokazao studentske filmove iz poljskog grada Lodza. Na toj filmskoj koli studirali su meu ostalima Roman Polanski i Jerzy Skolimowski. Njihovi kratki filmovi naprosto su detonirali u naim vedskim domovima. Bila je to jedna sasvim drugaija vrsta filma od one koja je postojala u uobiajenoj kino-ponudi u John Wayne-stilu. Bili su to filmovi koji su emanirali jednu vrstu ozbiljnosti, respekta i odgovornosti za ovjeka, ivot i egzistenciju. Bili su to osim toga kratki filmovi - neto tako neobino za mene u to vrijeme. Nikad poslije nisam vidio te filmove tako da mi je jedino ostalo maglovito sjeanje o emu se u njima radilo. Meutim, doivljajnost i intenzitet su i dalje tu, prije svega shvaanje da je naa egzistencija neto velianstveno, neto to zasluuje potovanje. Iz dananje perspektive rekao bih da je susret sa tim filmovima za mene bio umjetniki doivljaj u najboljem znaenju tog pojma. Ja u se vraati ovom pojmu i kasnije u knjizi. U istom programu gdje su filmovi prikazani reeno je da e se i u vedskoj pokrenuti jedna slina filmska kola. Istog trenutka sam donio odluku da predam molbu za prijem. No, tada mi je bilo samo osamnaest, devetnaest godina, a uvjet za prijem bilo je napunjenih najmanje 24 godine. ekajui da ispunim taj uvjet otiao sam na Sveuilite u Lund gdje sam studirao filozofiju, knjievnost, nordijske jezike i historiju. Konano, na kraju sam doao u Stockholm i prijavio se na novoosnovanu Filmsku kolu.

557

*** TAKO SAM POSTAO FILMSKI REDITELJ. ta je to to me vodi i inspirira? Doivljaji, sazrijevanje, roditelji, knjige filmovi. No, osim svega toga slike sa kojima sam se susretao. Moj rad sa prije svega sastoji od filma fikcije, dakle filmova koji su izmiljeni, izmatani ili kako god se to drugaije kae. Iako sam u ivotu napravio i nekoliko dokumentarnih filmova ja sam se opredijelio da radim prvu vrstu filmova, ali tu sam svoju odluku katkada dovodio u pitanje i ak se kajao zbog nje. No, niti jednog se trenutka nisam kajao zbog toga to sam preispitivao tu odluku. Jedan takav trenutak desio se prije vie godina kada sam trebao drati predavanje na Sajmu fotografije u Gteborgu. Ono o emu sam htio govoriti i sav slikovni materijal koji sam pripremio kao ilustraciju predavanja odnosio se na fikcijsku umjetnost, uglavnom na moju vlastitu produkciju. Na putu prema predavaonici, praktiki na drugoj strani ulice nalazila se izloba fotografija Jamesa Nachtwaya. Izloene fotografije bile su enormne snage i pogotovo aktualnosti jer su se odnosile na rat u Bosni. Fotografije su bile u boji i u ogromnim formatima. Slike je karakterizirao temeljni princip life fotografije, to e rei da su kompozicija i osvjetljenje bili podreeni znaenjskim elementima. Ona to se nalazilo u mojoj torbi odjednom je postalo bezvezno, lano i besmisleno i kad sam jo vidio koliko mnogo ljudi je nagrnulo u salu da gleda moj lani slikovni materijal bio sam definitivno uvjeren da je ono to predstoji jedan ogromni fijasko. Moje strepnje se ipak nisu obistinile tako da san nekako uspio povratiti samopouzdanje i vjeru u mogunosti fikcijske slike tokom predavanja koje sam zapoeo pokazujui sliku koja me okirala najvie u ivotu, jedan bakrorez rad francuskog grafiara Jacquesa Callota (1592 1635). On je umro prije nego je Tridesetogodinji rat prestao ali je 1633 stigao napraviti jednu seriju crtea pod naslovom Les Grande Misres de la Guerre. Svi crtei naravno govore o uasima Tridesetogodinjeg rata. Ta osobita slika na koju mislim je crte Drvo za vjeanje na kojem je predoena egzekucija pljakaa.

558

*** BIO SAM POTPUNO OKIRAN kad sam crte vidio prvi puta zbog njegove enormne objektivnosti i nepatvorenosti. Dugo vremena mi je trebalo da razumijem mehanizme koji ine da takva slika moe pokrenuti fantaziju mnogo snanije nego krupni plan. Poeo sam zamiljati pripadnike graanskog stalea i njihove ene na desnoj strani slike. Na to su mislili? O emu su razgovarali dok je vjeanje trajalo? inilo mi se da je osuenicima bilo teko popeti se na vjeala. Jesu li se sami penjali ili su ih morali vui gore? Ili ih je sveenik uvjerio rijeima Bolje vam je da pomognete pa e sve ii bre.? To je slika koja me je svega protresla svojim odmakom, svojom objektivnou i nesentimentalnou. Takve osobine te slike provocirale su moj intelekt koji je poeo djelovati istodobno i paralelno sa emotivnim dijelom moje linost. Bio sam aktiviran kao gledalac. Da se samo na trenutak vratim na ono o emu sam maloas govorio, o biti ili ne biti fikcije, duboko sam uvjeren da je mata u naim glavama to to omoguuje sve to interesantno i sutinsko. Sasvim je nevano da li je ta mata stimulirana doivljajem fikcijske ili dokumentarne slike. Koji su to faktori u jednoj slici od znaaja za onu snagu i intenzitet koji u gledaocu stvaraju fikciju? O tome pretpostavljam postoje jako podijeljena miljenja. Da bih osvijetlio moj vlastiti stav po tom pitanju ja u usporediti Callotov crte sa slikom jednog drugog velikog grafiara. Rije je o radu nastalom stotinjak godina kasnije, ali sa slinom tematikom. Francisco Goya (1746-1828) je takoe napravio seriju slika o uasu rata pod skupnim naslovom Los desastros de la guerra. Goya je okupiran istim motivom kao i Callot. Meutim Goyin crte je mnogo dramatiniji i tjeskobniji. Kad sam taj crte vidio po prvi put doivio sam ga kao neto najsnanije to sam vidio u ivotu. Ipak Goya ne uspijeva nadjaati Callotovu sliku. Usporedba izmeu ove dvije likovne majstorije je grubi primjer koji razjanjava to to ja elim nazvati vrijednou kompleksne slike. Svojim pristupom Goya najavljuje ovaj vizualni jezik koji dominira naim vremenom, jezikom kojim onaj koji proizvodi sliku jasno usmjerava ka onome to e gledatelj vidjeti, otkriti, saznati.

559

*** CALLOTOVA 350 GODINA stara slika me je progonila cijeli ivot. Kad sam zapoeo filmsku karijeru (moj prvi film iz 1970 godine zvao se Jedna ljubavna pria/En krlekshistoria) radio sam, uprkos tome, estetiku krupnog plana. S vremenom sam meutim sve vie ulazio u jednu estetiku koja se zasniva na kompleksnom kadru. Rekao bih da ja kao mladi filma jednostavno nisam bio dovoljno zreo da rukujem tom estetikom. Naime, kompleksni kadar zahtjeva od onoga ko je upotrebljava da ima neto za rei, sposobnost izraavanja promiljene slike svijeta. Kompleksni kadar se sastoji od vie komponenti, to je jedan mnogo zahtjevniji umjetniki izazov. ovjek mora znati izraziti svoj svjetonazor, a to nije nimalo laka zadaa. Govorei isto tehniki ja postavljam scenu (mislim ovdje na 35-milimetarski film) u 75-50-milimetarskoj optici i danas mislim da je nemogue raditi sa rakursom uim od 16 milimetara - Callotovu sliku moemo opisati kao jedan tipini 16-milimetarsku ili ak 24-milimetarsku sliku. Filmska misao se ve bavila ovim to ja zovem kompleksni kadar. Prije svega postojao je jedan poznati zagovornik ovakvog filmskog jezika po imenu Andr Bazin. Ja sam se upoznao sa njegovim filmsko-teorijskim spisima prije nekih petnaest godina. itajui Bazina shvatio sam da on rezonira na isti nain kao i ja. Kad se spoje dva filmska kadra nastaje jedna vrsta nadgradnje koja stvara umjetniku, didaktiku i spoznajnu vrijednost. Jedan od najranijih primjera koje ja obiavam navesti i ujedno jedan najafektivnijih koje historija poznaje jeste foto-montaa o etiopskom caru Selassiu. Na jednoj polovici slike vidimo cara kako hrani pse svinjskim odrescima - ili ta je to ve - na srebrenom pladnju. On ima valjda etiri, pet pasa u carskoj palai. Na drugoj polovici slike vide se ljudi koji umiru od gladi. Nakon to je ova slika distribuirana irom zemlje nije trebalo ekati dulje od par mjeseci pa da u Etiopiji dogodi revolucija. To je dakle oit primjer kako montaa moe funkcionirati. Andr Bazin je meutim vjerovao da se efekt moe postii unutar jedne te iste slike. ak i Callotsova grafika vjeanja pljakaa sadri montau. Spoj raznih komponenti slike stvaraju nadgradnju. Meutim na jednom planu ova slika radi to isto na mnogo otvoreniji nain s obzirom da je umjetnik ostavio punu slobodu gledatelju da se sam opredijeli za ono to mu je vano u slici. Bazin je smatrao, a ja u potpunosti dijelim njegovo sta-

560

novite, da je to mnogo bolji nain aktiviranja gledateljevog emotivnog i intelektualnog kapaciteta. Ja se u ivot nisam bavio samo igranim filmom ve i reklamnim filmom, ali ak i u tom formatu sam koristio kompleksni kadar. Mogao bih rei da sam upravo kroz rad na reklamnim filmovima u potpunosti uvidio snagu i ustvari superiornost kompleksnog kadra. Ja ne vidim nikakav razlog da neto prikaem u vie kadrova ako to mogu uraditi u jednom kadru. Ono to elim vidjeti i u emu uivam jeste ovjek u prostoru u najire moguem shvaanju tog pojma. Naravno postoje mnogi koji tvrde da je krupni plan najbolji nain da se izrazi ovjekovo duevno stanje. tovie, kae se da se ljudska dua ogleda u oima. Nasuprot takvom shvaanju, ja mislim da je krupni plan nedovoljan i nejasan. Moj je stav da mi znamo to manje o jednoj osobi to nam se ona vie priblii. Konano, nemogue je razlikovati ljudsko oko od oka jedne krave, ak tovie mrtve krave, kako to jasno ilustrira Buuelov klasini kratki film Andaluzijski pas u slavnoj sceni sa britvom koja se pribliava licu djevojke da bi u tijesno narezanom slijedeem kadru isjekla njenu onu jabuicu, to jest oko mrtve krave. Ja smatram da iroki opis ambijenta govori mnogo vie o ljudima koji tu obitavaju. Taj bitni faktor ne treba sjeckati na sitne djelie tako da relativitet izmeu ovjeka i prostora sa njegovim sadrajem postanu nejasni i neshvatljivi. Razumije se, jedan stil ili estetika ne trebaju nikad biti sami sebi svrha. Kreirati kompleksni kadar i scenu je neizrecivo mnogo tee neko pripovijedati putem montae. Ali ako se uspije onda je rezultat mnogo vrjedniji jer se kompleksnim kadrom dobiva vrijeme i prije svega jasnoa, istoa misli, koja katkada zna biti bolno iskustvo za gledatelja. *** ONA ESTETIKA I PRIPOVJEDNI STIL koji u potpunosti obiljeava dananju kinematografiju i filmsku industriju su takve da vrlo rijetko tee jasnoj misli. To je stil koji prije svega pripada filmskom jeziku nunog rjeenja, vremenske stiske, komforne nekompetentnosti i krtosti, svemu onome to je dakle nalik na nain na koji se nae drutvo, zapravo cijeli svijet, danas promilja i kako se njime vlada. Pod pritiskom okoline i trendova, Chaplin je na primjer vie puta pokuavao odbaciti svoj

561

iroki, jednostavni i isti stil. No, svaki put je to bilo sve loije i mnogi od takvih pokuaja su propali. U nastojanju da jo jasnije izrazim svoje stavove o i moj rad na kompleksnom kadru posluit u se primjerom mog vlastitog kratkog filma koji je bio djelom omnibusa 90 minuta o 90-tim (90 minuter 90-tal). Uvodna scena Zemlja je divna (Hrlig r jorden), kako se taj moj film zove, je vrlo jasna ilustracija onoga o emu govorim. To je scena gdje se prikazuje neto to se dogodilo u stvarnosti. To je rekonstrukcija dogaaja iz Drugog svjetskog rata i jedne apsolutne brutalnosti koja je karakterizirala etniko ienje. Taj pojam nije postojao ranije, tada se to zvalo konano rjeenje i oznaavalo je istrebljenje Jevreja, Cigana, homoseksualaca i politikih protivnika. Ljudi su ubijani izmeu ostalog i tako da ih se hermetiki zatvori u kombi-automobile i ugui otrovnim ispunim gasovima iz motora istog tog vozila. Ta vozila su bile prethodnice gasnih komora. Te dogaaje, to ponaanje, ta racionalnost pri smiljanju metoda ubijanja, ta hladnokrvnost i bezosjeajnost za patnju drugih ljudi za mene je potpuno otjelovljenje zla. Kako da se odnosimo prema saznanju o takvim ljudskim osobinama? Hoemo li zatvoriti oi pred njima? Hoemo li time sprijeiti da se ovakvi dogaaji ponove? Kako je to uope bilo mogue? Moemo li razumjeti zato? Zato nam se historija stalno ponavlja? To su temeljna pitanja dananjice. Kad sam dobio ponudu da napravim uvodni film za 90 minuta o 90-tim osjeao sam da je upravo to tematika kojom se moram baviti ako elim rei neto o mom vremenu. Ja sam se rodio kada je istrebljenje Jevreja bilo u svojoj najintenzivnijoj fazi. Tokom moje prve dvije godine ivota ubijeni su milioni ljudi na najbestijalnije mogue naine. Sve to se zbivalo u susjednim zemljama koje svojom kulturom i tradicijom veoma nalikuju na moju vlastitu. Ta injenica me uvijek proganjala i jo me proganja. Iako nisam bio tamo, ja se osjeam krivim zbog toga i elio sam izraziti taj svoj osjeaj. elio sam rei da se ja stidim tih zloina u ime ovjeka.

562

Jano Banjai Korenilija Farago er Serbohorvat

(NE)VIDLJIVI

Izbor iz savremene maarske knjievnosti u Vojvodini

Jano Banjai

Manjinski kulturni kanon1 (konflikt tradicionalnog i modernog)

Nacionalne manjine, manjinske kulture i knjievnosti postoje kako su mogue; i tako se moe postaviti pitanje, pitanje mojeg predavanja, koje nije retoriko, a esto se i postavlja, mada ne uvek u ovako izotrenom obliku. Slina pitanja su postavljana i povodom drugih predmeta. Prva polovina pitanja nacionalne manjine postoje je tvrdnja, koja iskljuuje svaku sumnju, dok je druga polovina pitanja manjinske kulture i knjievnosti postoje proeta sumnjom i nevericom, tako da ak onesigurava evidenciju prve polovine postavljenog pitanja. Meutim, to da nacionalne manjine, manjinske kulture i knjievnosti postoje za mene je sopstvenim iskustvom i doivljajem dokazana evidencija, ali evidencija da manjine postoje nije istovremeno i dokaz da one imaju svoje kulture i svoju knjievnost. Prvenstveno zbog toga to je manjinske zajednice, pre svih maarsku nacionalnu manjinu, koja ivi u susednim zemljama, dovela u oval poloaj istorija, ili grimasa istorije, a ne njihova sopstvena slobodna volja i izbor. Manjinska zajednica koja je tako dospela u manjinski poloaj ranije je imala svoju jedinstvenu kulturu i umetnost, nju je prihvatila kao svoju, pored koje je postojala i ivela i njena regionalna, sopstvena kultura i knjievnost, kao dodatak i dopuna nacionalne kulture, mada najee smatrana sporednom sa kojom se ne mora raunati, jer se nije smatrala samostalnom, po svojim tematskim, jezikim, formalnim obelejima od nacionalne nezavisnom. Kolokvijalni izrazi, da se to kod nas ne kae tako, ili kod nas se to tako ne radi, ili kod nas se to tako ne slavi nisu predstavljali posebnost, nisu predstavljali ni drugost sve dok ta zajednica nije dospela u manjinski poloaj, predstavljali su samo razliitost od drugih, moda ve i od drugog sela, a povrh toga predstavljali su ouvanje malih regionalnih tradicija i obiaja s im je ila i njihova odbrana. Pitanje je sad da li e ovu razliitost, koja se ogleda u nainu govora, u nainu odevanja, u nainu narodnog graditeljstva, u nainu narodnog prognoziranja vremena, a ukljuuje u sebe i oblike seanja, legende i predanja, manjinska
1

U Sarajevskim sveskama broj 27/28 objavili smo seriju tekstova posveenu knjievnosti Talijana u Sloveniji i Hrvatskoj u rubrici (Ne)vidljivi. U ovom broju zapoinjemo sa objavljivanjem tekstova o knjievnosti Maara u Srbiji i Vojvodini. Prvo emo objaviti seriju eseja, a u narednim brojevima prozu i poeziju. U narednim brojevima Sarajevske sveske e pokuati da prate stvaralatvo nacionalnih manjina u regionu.

565

zajednica posle nasilnog odvajanja od jedinstvene nacionalne kulture smatrati uistinu osnovom za izgradnju svesti o sopstvenoj posebnosti i drugosti, odnosno smatrati takvim posrednim ili neposrednim kulturnim, istorijskim i jezikim iskustvom, na kojoj se moe sazidati zdanje sopstvene kulture u relativnoj samostalnosti. Ukoliko se iskustvo sopstvenog pokazalo nedovoljnim za ouvanje manjinske kulture, pogotovu za njeno nastavljanje i podizanje, a pri tome mnoge zabrane, zatim sve tee odravanje kontakata sa sopstvenom nacionalnom kulturom, usled koje su prekinute kako line tako i institucionalne veze sa njom, dovelo je manjinsku zajednicu u teak poloaj, to meutim nije ukinulo elju i potrebu za kulturom, jer se to i ne moe ukinuti, poto mnogi u manjinskoj zajednici kulturu ne smatraju ukrasom postojanja, ve je smatraju legitimnim dokazom postojanja, uz to i legitimacijom egzistencije manjinske zajednice u istoriji. Pri tome smatra se evidencijom da ne postoje delimine kulture, postoje samo celovite kulture, jer su samo one sposobne za sopstvenu reprodukciju i razvoj. Zbog toga se manjinska zajednica suoila sa avetom nedostatka ili ak nepostojanja svoje sopstvene tradicije. Sve do danas se esto pojavljuju miljenja koja podcenjuju tradiciju manjinskih zajednica, jer je poriu, ili je smatraju pukim segmentom nacionalne tradicije. Relativni nedostatak tradicije kulturnu potrebu manjinske zajednice okrenuo je, radi prevladavanja frustrirajueg oseaja naputenosti, prema mesnoj, regionalnoj kulturnoj tradiciji. Zapoeto je iskljuivo naglaavanje sopstvenog, pronalaene su zaboravljene linosti, pranjavi tekstovi i pranjava kulturalne seanja. Drugi su nasuprot tome bili okrenuti kulturi nove drave, pokuali su uenjem jezika, prihvatanjem tuih obiaja i tradicija, prihvatanjem stranih kriterijuma i ideja stvoriti prostor za odravanje manjinske kulture za koje je neophodna tolerancija, kao i takav duhovni prostor koji je istovremeno sposobno da prihvata, ali i da alje kulturne impulse i vrednosti. Sve to najee nije dovelo ni do kakvih rezultata, ali je kulturnu potrebu manjinske zajednice zatvorilo o jednosmernu ulicu. Naglaavam, ne u slepu, ve u jednosmernu ulicu, odnosno umesto u kulturu koja je sposobna da prihvata, a istovremenu i da distribuira kulturne vrednosti, u jednosmernu ulicu kulture koja samo prihvata vrednosti drugih kultura. Sva tri kanonizovana pokuaja samopotvrivanja nacionalnih zajednica, koja su dospela u manjinski poloaj: iskustvo nepostojee tradicije, uveavanje mesnih, regionalnih sistema kulturalnih znakova i najee nekritiko prihvatanje tue

566

kulture, proizala su neposredno iz iskustva ugroenosti. Nije doivljena mogunost istorijskih promena, niti je doivljena mogunost procvata kulture. Zato je dolo do neprekidnog traganja za sopstvenim, ali nikako do kritikog suoavanja sa njim, odnosno nije razvijena kritika sopstvenih kulturnih vrednosti. Naprotiv, doivljaj ugroenosti manjinske zajednice doveo je do precenjivanja kulture nasuprot privrede i politike. Iskustvo ugroenosti manjinske kulture, poto je ova kultura iskustva istorije i stvarnosti, ali ne i kritike svesti, dovelo je do toga da ouvanje i negovanje sopstvene kulture postane od svega drugog vanije, jer se verovalo da je mogue kulturom se odupreti ugroenosti imovine, privredne zapostavljenosti, pa i ukidanju kulturnih institucija, pre svega kola do kojih je dolazilo odlukama veine. Iz ove okolnosti proizilaze jake tendencije ouvanja kulture i njenih institucija u maarskim manjinskim zajednicama, usled ega ove kulture postaju pre svega knjievne kulture. Ukoliko je kultura uistinu interpretacija stvarnosti i kao takva u sutini se uvek menja doivljaj ugroenosti doveo je manjinske zajednice uz prilagoavanja istorijskim okolnostima i do niza konflikata samoidentifikacije. Znai dovelo je do unutranjih konflikata sa eljom da se stvari rasiste, ali je dovelo i do polemika koje nita nisu raistile, kao i do spoljnih konflikata kako u odnosu na nacionalnu kulturu, tako i u odnosu prema kulturi veinskog naroda. Ove polemike i konflikti nisu ni do danas dovreni ni unutar manjinskih zajednica, ali ni u odnosu na druge. Nekad se rasplamsaju, nekad se utiaju, ali ne prestaju, jer i ne mogu prestati. Poto je nemogue poricati postojanje manjinskih zajednica, upitanost manjinskih kultura i knjievnosti pitanjem kako su mogue proizilazi upravo iz ovih nedovrenih konflikata i polemika. Avet nepostojanja sopstvene tradicije, zatim neizmerno uveavanje sopstvenog, mesnog, regionalnog, potom nekritiko prilagoavanje veinskoj kulturi su ujedno tri injenice koje se povlae po svim polemikama o postojanju manjinskih kultura i knjievnosti. Kornel Senteleki, koji se s pravom smatra osnivaem maarske knjievnosti u Vojvodini, verovao je u nepostojanje sopstvene tradicije i to je smatrao nepremostivom smetnjom osnivanju i razvoju maarske manjinske kulture i knjievnosti, ali ga je smatrao i odreujuim faktorom manjinske kulturalne situacije. Najpre nedostaje tradicija, prolost, zapoeti pravac, fundament koji se moe nastaviti, koji se moe ruiti, preoblikovati, poricati to je uvek lake,

567

nego zapoeti neto novo. Na ovoj umetnikoj amotinji i nizini nema nikakvih uspomena..., pisao je Senteleki i svom poleminom tekstu pod naslovom Pismo prijatelju D. J. o vojvoanskoj knjievnosti. Docniji napori za mapiranjem regionalne prolosti duhovnoga ivota nisu do danas utihnuli. Sa time meutim nije prestao uticaj aveti nepostojanja tradicije. Nije prestao ni posle objavljivanja zaboravljenih tekstova, posle mnogih iskopavanja, objavljivanja arhivske grae, otkrivanja mnogih arhitektonskih i umetnikih uspomena. Nedostatak tradicije i dalje odreuje manjinsku kulturalnu svest i njeno nadometanje vrednostima velike nacionalne prolosti, esto i batine svetske knjievnosti, to nije nita drugo sem izraz provincijske svesti. Zaguljiv oseaj nepostojanja tradicije ne moe se utiati objavljivanjem iz prolosti izvuenih tekstova, niti to moe uiniti nekritiko prilagoavanje tuem, makar je ono deo svetske kulturalne batine, ve bi ga mogao utiati, ak i iskoreniti pokuaj da se u manjinskoj kulturi omogui sopstveni kritini izbor kulturne tradicije. Po miljenju Vila Kimlickog ouvanje i razvijanje jedne kulture zavisi od konteksta izbora, a njegovu vrednost daje, ako e se stvoriti uslovi za izbor od mnogih ponuenih mogunosti. Za ovaj izbor, odnosno za kontekst izbora primer nam daje opaanje Arpada Teera, maarskog pesnika iz Slovake, koji je suoavajui se sa pitanjem postojanja manjinske knjievnosti zabeleio sledee: Knjievnost, dobra knjievnost, velika knjievnost proiruje znakovni sistem nadnacionalnog jezika, i moda ne moram ni kazati, da je to proirenje vidika istovremeno i vrednosni kriterij dotine knjievnosti, i da manjinsku knjievnost, kao i veinsku vredi pisati samo sa ovim htenjem, i sve to je ispod ove crte (moe biti po svom poreklu manjinska ili veinska) nije nita drugo nego izraz pismenosti mesne vrednosti. Ne postavljam pitanje kakav je to sistem znakovni sistem nadnacionalnog jezika, jer je upravo ovaj sistem znakova kaem po naslovu Teerove knjige onaj nepostojei predmet koji oekuje tumaenje: sama knjievnost, iji nasleeni i prirodni aristokratizam nikakva politika demokracija ne moe naeti, ali ga moe naeti zanemarivanje kritike, na primer onoga to je ispod crte prosuivanje kao da je iznad crte, nekritiko pripisivanje vrednosti onom to je samo manjinsko i onog to je samo veinsko u knjievnosti, koja je zatiena estetikom i poetikom, na osnovu korisnosti, a moda jo ee neknjievnim, ak i nekulturnim iskoriavanjem.

568

Svest o nepostojanju tradicije zbog toga se ne moe iskoreniti uveavanjem mesnog, regionalnog i provincijalnog, lake ju je utiati, ili je ak iskoreniti razvijanjem sposobnosti izbora tradicije, kao i njegovim kanonizovanjem, to dovodi do saznanje da kulturu moe ouvati samo sama kultura, ukoliko sebe smatra odrivom i promenljivom, odnosno otvorenom. Kultura ima svoja stvarnosna iskustva i saznanja, ali ima i kulturalna iskustva, ije proirivanje se odigrava u samoj kulturi, jer je upravo to odrava sve dotle dok je odriva. Samo raznolikost kulturnih iskustava moe povui iskustvo svesti o nepostojanju tradicije, ali se ni ovako ne moe potpuno iskoreniti. Razliitost odlae, ali ne ukida sve boljke. Ali nas odvodi prema izuavanju mesnih vrednosti. Imre Bori je ukazao na to da je Kornel Senteleki, koji se krajem dvadesetih godina prologa veka bavio brigom osnivanja (manjinske) knjievnosti, morao prii teoriji mesnih boja, u godinama kada su po delima Ferenca Hercega, Eleka Godua, Zoltana Ambrua, Bele Balaa, ak Morica a pogotovu Miksata imena navodi sam Imre Bori u maarskom knjievnom ivotu ustaljene specifine regionalne atmosfere, koja su do tada uoena samo u bojama Erdelja, ili po Krudijevim motivima u bojama Gornje zemlje. Ove predele svojevremeno je Daniel Pap nazvao knjievnim vilinjakom, kazuje Imre Bori, ali se na to ne osvre, kako je na poetku prologa veka, i u ranijim decenijama, u tematskom repertoaru velikih evropskih knjievnosti, dolo do procvata knjievnih dela, koja govore o mesnim, tanije o egzotinim krajevima i narodima, naroito u novelama i romanima nastalim u to doba. O tome detaljno govori Jeleazar Meletinski u svojoj knjizi o poetici novela u poglavlju o tipovima novela na prelazu iz devetnaestoga u dvadeseti vek. Senteleki se dobro snalazio u evropskim knjievnostima, prema tome moe se kazati da ga do otkrivanja mesnog i regionalnog u knjievnosti nije odvelo samo prinuenost na mesno i regionalno, ve i poznavanje evropskih knjievnih i kulturnih tendencija, njegovo dobro poznavanje svetske i evropske knjievnosti svoga doba. Znai nije samo polazak od nita, kao ni prosto korienje mesnih duhovnih rezultata odvelo Sentelekija ka njemu ponekad sa nipodotavanjem pripisanoj teoriji o mesnim bojma, ve sasvim skriveno njegova izuzetno knjievno znanje i kultura. Iz kojeg, naravno, nije na neposredan nain proizilazilo, niti je moglo proizii stvaranje knjievnih vrednosti u smislu proirivanja nadnacionalnog jezika o kojem govori Arpad Teer. Ukoliko je Senteleki

569

teorijom mesnih boja eleo da uzdigne maarsku (manjinsku) knjievnost u Vojvodini, postigao je upravo suprotno. U ime te teorije sve se moglo prodavati kao knjievnost, esto i neto to nikakve veze sa knjievnou nema. Sam Senteleki, kao i Karolj Sirmai osnivajui i ureujui asopis Kalangya (Rukovet) ubrzo e se suoiti sa divljim granama teorije o mesnim bojama, zapravo sa provincijalizmom, istovremeno sa samozadovoljstvom, sa tenjama da se mesnim interesima i vrednostima sve, najee knjievne i kulturne vrednosti nadometuju. Svoju borbu nisu uspeli do kraja sprovesti pa je teorija mesnih boja moe smatrati i danas virulentnom tradicijom maarske knjievnosti u Vojvodini. Skriveno, esto pod drugim imenom, uivajui spoljnu i unutranju podrku ona je i danas iva u maarskoj manjinskoj kulturi. Jedan od dirljivih dokumenata ovoga je pesma Joefa Papa pisana za roendan Imre Borija iz 2003 godine u kojoj je govor o tome da e po predvianju pesnika istoriar knjievnosti napisati pozitivnu recenziju o pesnikovim pesmama, i preporuiti ih izdavau za objavljivanje, zbog toga to se u njima govori o neemu to je deo naeg ivota. Iz naeg ivota je podcrtano mesto u pesmi, izraz koji uzdie mesno i lokalno u potpunom saglasju sa napred kazanom lokalnom izrekom, da se to kod nas tako ne govori, koje kazuje snano verovanje u razliitost. Ma koliko da je dirljivo obraanje starog (ve preminulog) pesnika starom (ve preminulom) istoriaru knjievnosti nije teko u njemu otkriti preko kultne upotrebe jezika i jeziki gest traganja za identitetom. Jer od Sentelekija naovamo nije prestalo traganje manjinske maarske knjievnosti i kulture za sopstvenim identitetom, to moda se moe kazati tokom celoga prologa veka do danas odreuje sve manjinske maarske knjievnosti u Vojvodini, u Rumuniji, u Slovakoj, u Ukrajini, pa i na Zapadu. To se ogleda u neprekidnom traganju za samodefiniuim metaforama. Ovo traganje na najviem nivou se otkriva u poeziji Ota Tolnaija, koja kao da se u svom jeziku, u svetu svojih doivljaja, u poreklu njegovih pesnikih slika, simbola i metafora, moe smatrati svojevrsnom zbirkom u mesnom muzeju, jer se sve to ta poezija govori moe lokalno odrediti na emu nita ne menja pesnikovo izuzetno snalaenje u svetu moderne i postmoderne knjievnosti. Tome pripada i metamorfoza njegovih rei i slika uz intertekstualnost, uz aluzije, uz oznaenih ili neoznaenih citata, uz niza parafraza. Ovo uzdie Tolnaijevu poeziju na rang poezija koja stvaraju kanone, pri emu se nikad ne odvaja od mesnih i lokalnih izvora. Moe se kazati kako u mesnom

570

muzeju Tolnaijeve poezije stanuje velika poezija koja govori u onom nedokuivom sistemu znakova o kojoj se ita u citiranim reima Arpada Teera. O tome govori Teer i u svojoj najnovijoj pesnikoj knjizi, u pesmi koja je u stvari itanje poezije drugog jednog maarskog pesnika iz Slovake, Lasla elenjija. Danas posle nae usijanosti svetskom knjievnou i nekadanjom maarskom knjievnou u Slovakoj one zajedno znae parlament naih seanja - govori Teer u svojoj pesmi, zatim ovako nastavlja: Ti naime Laslo elenji kao nepatvoreni rimski karakter, Antonije XXI veka, hvalei sahranjuje greni deo nae prolosti, moje priznanje za to!, ali, nemoj mi zameriti, da ja na nain Kasijusa, pravim kiselo lice. Pesma Postmoderno kiselo lice Arpada Teera opominje da je manjinsko sada slovako, a mogao bih rei i vojvoansko nastojanje tokom niza decenija u prolom veku da se ova knjievnost samodefinie sada pretvorilo ako ne u svoju suprotnost, onda svakako u svoju upitanost i problematizaciju, to drugi deo mojeg retorikog pitanja kako su mogue pretvara u poricanje, naime nasuprot elenjija koji hvalei porie, Teer govori o nekadanjoj (manjinskoj) knjievnosti, a isto tako bi mogao govoriti Oto Tolnai ukoliko bi o tome progovorio, kao da je gubitkom drave dolo do poricanja manjinskog kulturnog i knjievnog kanona. Ima meutim teorija o mesnim bojama i jednu praktinu interpretaciju, koja nema nikakve veze ni sa Sentelekijem, ni sa govorom Joefa Papa o naem ivotu, ni sa Imre Borijem, koji je mnogo uinio za otkrivanje sopstvenih manjinskih knjievnih i kulturnih tradicija, niti sa elenjijem koji hvalei sahranjuje, pa ni sa kiselim Teerovim reima, pa ni sa Tolnaijem, koji razvija u svojoj poeziji svojevrsne jezike metamorfoze, ali je u tesnoj vezi sa najgorom interpretacijom teorije o mesnim bojama, to jest sa provincijalnim, sa banalnim, sa mnogim varijantama nekritikog unitaristikog pogleda na knjievnost, jer ove ideje proklamuju korisnost i iskoriavanje kulture i celokupne knjievnosti podreujui kulturu i knjievnost njima nespojivim razmiljanjima i interesima. Ova primena prokazane teorije zatvara pred kulturom i knjievnou one prostore na kojima one mogu jedino postojati, prostore interpretacije stvarnosti, prostore kulturalnog izbora i kulturalnog konteksta. Ni interpretacija, ni izbor, samo isticanje mesnog i provincijalnog, samospoznaja samo u regionalnom tu je dovela Sentelekijeva ideja o primeni teorije mesnih boja. Ne vredi i dalje se zadravati na tome.

571

Trea odrednica manjinskog kulturalnog i knjievnog kanona je prihvatanje tue kulture, u manjinskoj situaciji prihvatanje kulture veinskog ili susednog naroda. Jedan od uslova za to je prevoenje, a drugi je komparacija. Senteleki je to rano uvideo pa e zajedno sa Joefom Debrecenijem, kome je uostalom upueno ovde citirano njegovo polemiko pismo, ve na kraju dvadesetih godina objaviti antologiju modernog srpskog pesnitva. Senteleki je dao dvostruku kulturalnu ulogu ovoj antologiji. S jedne strane je eleo prikazati modernu srpsku poeziju vojvoanskom itaocu, a sa druge strane eleo je dati primer iz modernizma svojim manjinskim knjievnim savremenicima, esto poetnicima i amaterima. Poznavajui malo knjievnu modernu, uz to odnosei se prema njoj sa nerazumevanjem manjinski provincijalni - pisci i pesnici su meutim uzalud dobili lekciju od Sentelekija, nije se pojavila pukotina na njihovoj zatvorenosti u svoj provincijalni svet. Toj zatvorenosti nije nakodilo ni vredan talas avangardne knjievnosti, koji je zapljuskivao tadanju maarsku knjievnost u Vojvodini. Mala pometnja nije nita promenila. Zna se, prevod nikad nema vodeni znak originala, u osnovi on je nekad dobra, nekad slaba interpretacija originala, zato postoji samo jedan original, a postoje mnogi prevodi istog dela, ak mogu postojati i vie dobrih prevoda istog originala, ali Senteleki i Debreceni nisu se povodili ovim poimanjem prevoda, ve su u prevodu prepoznali kulturalnu mogunost samospoznaje, zapravo to da je prevod pre svega kulturalni kontekst izbora, poto ne postoji potreba za prevodom svega, mada svako knjievno delo strpljivo eka svog prevodioca, kao to strpljivo eka i svog itaoca i interpretatora, ve postoji potreba za prevodom pre svega onih dela koji e svojom reju stranog uiniti ciljnu kulturu celovitijom. Sentelekijeva antologija, koja se tada i ne dri vrsto samo srpske poezije, jer e prevoditi i objaviti i druge pesnike, prihvata ovu kulturnu ulogu, koja e biti prisutna i u kulturnim i knjievnim deavanjima docnijih godina, s izuzetkom moda poslednjih godina kada e maarska knjievnost i kultura postati delimino slabo informisana o deavanjima u srpskoj, u hrvatskoj, u slovenakoj itd. kulturi i knjievnosti, jer se smanjio mada nije i nestao interes za njih, to se moe pripisati ne treba to posebno naglaavati sve prisutnijim, spolja i iznutra delatno potpomognutim i podranim tendencijama otvaranja irom kapija pred provincijalnim, a pri tome zatvara puteve prema stvarnoj samospoznaji, prema pravcima

572

svojevrsnog saznanja o ansama i hendikepima rubnih kultura i knjievnosti, kakve su po prirodi manjinske knjievnosti. U prisustvu ovih triju injenica manjinskog kulturnog i knjievnog kanona, u kontekstu izbora tradicije, u ocenjivanju mesnog i lokalnog, kao i u nainu prihvatanja tuih kulturnih i knjievnih vrednosti, ime se odreuje sopstvena knjievnost i kultura, neprekidno se da zapaziti sukob tradicionalnog i modernog u manjinskom knjievnom i kulturnom kanonu. Nije to prvenstveno konflikt otvorenosti i zatvorenosti, ve je pre svega sukob ustaljenosti i promena u kontinuitetu. S jedne strane zatvorenost, koja ide zajedno sa oseanjem ugroenosti, sa druge strane isto prema doivljaju ugroenosti potreba za promenama, stvaranje konteksta promena u ivotu kulture i knjievnosti. Pitanje je, ta se danas da zapoeti sa ovim konfliktom, koji traje decenijama i ni sada se ne stiava? Nigde nas ne bi odvelo preutkivanje ovih konflikata, niti njihovo nadometanje neim drugim u doba kada je moderna ve prela u tradiciju, jer je upravo ovaj konflikt, ova neprekidna rasprava izmeu tradicionalnog i modernog osnovna oznaka manjinskog knjievnog i kulturnog kanona. Vredi obratiti panju na to i stoga to je upravo konflikt tradicionalnog i modernog stvorio specifian diskurs manjinske knjievnosti u okviru celovite maarske kulture i knjievnosti. Znai, odgovaram na pitanja sa poetke ovog predavanja i tvrdim da ne postoje samo manjinske nacionalne zajednice, ve postoje i manjinske knjievnosti i kulture, ali kako su one mogue, na taj deo pitanja se ne moe jednoznano odgovoriti, ve odgovor treba traiti u njihovoj istoriji, s prihvatanjem sve novih i novijih pitanja na koje se uvek daju nejasni odgovori, sa prihvatanjem sumnji i konflikata, to znai da se na ova pitanja mogui odgovor treba traiti u polemikama, jer u svetu kulture retko ima pravih novosti, uglavnom na ista pitanja se odgovara razliitim renikom. Renikom polemikih dijaloga. Uvodno predavanje na Kongresu Meunarodnog hungarolokog drutva, Debrecen, 2006.
Bod Barna: Az identits egyetemessge. Kolozsvr, 2004. 90. old. Citira Imre Bori u svojoj istoriji maarske knjievnosti u Jugoslaviji. Bori Imre: A jugoszlviai magyar irodalom trtnete. jvidk, 1968. 9. old. Citira Barna Bodo u spomenutom tekstu. Tzsr rpd: A nem ltez trgy tanulmnyozsa. Pozsony, 1999. l74. old. Imre Bori citiranoi delo, 14. str. Tzsr rpd: Lggykerek. j versek. Budapest. 2006. Bazsalikom. Modern szerb kltk antolgija. Bosiljak. Antologija modernog srpskog pesnitva. Novi Sad, 1928.

573

Kornelija Farago

Poetika uporeivanja (Komparativni akteri romana)

Kao da su i raniji interpretatori skretali panju na prvobitnost poetikih aspekata komparacije kada su govorili o tome da su romani Travnika hronika i Na Drini uprija Ive Andria izrasli iz razlike, tanije iz suprotnosti civilizacijskih znaenja. A uporednom analizom ovih romana se navedeni sraz dviju civilizacija, odnosno osobitosti njihovih graninih podruja, javlja mnogostruko osvijetljen. Zapravo se te dvije tematske vrijednosti meusobno nadopunjavaju, pa ak bismo se usudili ustvrditi, objanjavaju.1 Polazimo od toga da komparativno orijentisano tumaenje nije zadatak i privilegija samo uporedne knjievnosti. Naime, i knjievno stvaralatvo, pojedinano delo koje postavlja brojne interkulturalne i druge relacije (slinosti, analogije, kongruencije, paralelizmi i antiteze) moe da se nae u polju komparativnog diskursa, iako to ne pobuuje interesovanje komparatista. Razmiljanje romana Travnika hronika je svakako komparatistiko ukoliko se principijelno i ne samo sluajno pozabavi poreenjem tokova, situacija, likova pa i kulturalnih saznanja. Ukljuivanje komparatistikih perspektiva u romaneskni diskurs znai sluiti se poreenjem kao poetikim postupkom, sve pojave videti u nekom irem sistemu koji je u ovom sluaju i onaj tertium comparationis preduslov za osmiljeno poreenje to e razmiljajui nad tim pojavama otkrivati ne samo slinosti ve i razlike meu njima, a i jedne i druge proizlaze iz injenice da je ivot oko nas i njegov razvoj mogue sagledati u povezanostima.2 Kao to su i komparativistika istraivanja, tako su i uporedna narativna delovanja diferencirana i, naravno, moemo postaviti pitanje: koje mogunosti postoje u cilju diferencijacije, ta je osnova diferencijacije, i kako se obrazuje roman kao posebna tekstualna sredina komparacije. Re je o fundamentalnom gleditu, poetikom nastupu koji naglaava znaaj postupka uporeivanja, stvaranja analogija,

Gajo Pele: Tematski sustav Andrievih kronika. U: Iitavanje znaenja. Izdavaki Centar Rijeka, Rijeka, 1982. 87.

2 Zoran Konstantinovi: Uvod u uporedno prouavanje knjievnosti. Beograd, 1984. 60.

575

3 Bernhard Valdenfels (Waldenfels, Bernhard): Topografija stranog. Studije o fenomenologiji stranog. Stylos, Novi Sad, 2005. 14.

pa i izraavanja suprotstavljenosti, kontrastivnosti, koji pomera teinu taku na sloenu ulogu stvaranja smisla od strane komparativnih znaenja. Na prvi pogled moglo bi se rei da poetika metodologija uporeivanja prevashodno sugerie slinost. Ali ako sledimo zasnovanije obrazovanje pojmova i sutinsku usmerenost komparativnog razmiljanja, moe se rei da ona osnauje i razlike, razliitosti, odstupanja, to znai da posredstvom otklona pokazuje i paralelnost struktura. tavie, nedvojbeno se moe tvrditi da u ponekim sluajevima upravo ove paralele izbijaju u prvi plan. Mada ova znaenja ne moemo neposredno prevesti u poredak instrumenata komparativne nauke o knjievnosti, ipak, poetika zamisao, kao i funkcija organizacije teksta od strane analogija i divergencija, plodotvorno deluju na razmiljanje koje je usredsreeno na poreenje. Moemo, prema tome, ustvrditi da pomenuta poetika zamisao otvara puteve i prema zahvatima komparativne antropologije. Mladi kancelar Defose razlikujui se od konzula Davila otelotvoruje lik antroploga uesnika-posmatraa, tei uporednom razumevanju, i sa irokom empatijom nastoji da se identifikuje sa momentima posmatrane strane kulture, sa eljom da prodre dublje u prolost, obiaje i verovanja ovog sveta. U nekim sluajevima sadraj poreenja je u otkrivanju razlike putem slinosti. Isticanjem slinosti se esto artikuliu razlike. Pripoveda, naime, istrauje nain kako da opie razliito, kao i one razliitosti koje se s vremena na vreme pokazuju u vezi sa stranou sa svim aspektima njihovog ispoljavanja. Pri razmatranju ove problematike treba imati u vidu i misao nemakog savremenog fenomenologa Bernharda Valdenfelsa, po kojem strano/tue ne moe da predstavlja predmet uporeivanja. Primetili bismo stoga da razlog nemogunost poreenja ne treba traiti u potpunoj razliitosti. Najbitnije je da se strano izmeta u pogledu njegove sutine, to jest, strano izmie svim eksperimentima izjednaavanja i uporeivanja. Strano se ne moe uporeivati, ali ne zato to je sasvim drugaije, ve zato to se zahtev stranog izmie svakom uporeivanju i izjednaavanju.3 Roman Travnika hronika, kao narativna prezentacija imagolokog razmiljanja moe da se ita posredstvom usredsreivanja na pojam stranog i komparativnog aktera istorije, to jest, konzula. Uporeivaka koncepcija Travnike hronike poiva na najavi promena povodom dolaska konzula, ime se izraava

576

strah od preloma i prekida. Konzuli (samo ciljevi njihovog zvaninog rada su razliiti, sve ostalo je istovetno ili slino) stvaraju fikciju sredita, a iz ove perspektive moemo ih razumeti kao osnovne motive organizacije teksta. Odnos prema sreditu identifikuje etnike celine i dovodi na povrinu razlike izmeu habitualizacija. Tematizacija promene u svim svojim vidovima se moe tumaiti kao osnovna situacija uporeivanja. Ve i najava mogue promene slui kao govor o stranom. Poemo li od ovog stanovita, oekivani obrt u odnosu na iskonsko stanje nije samo korekcija. Radikalnost dogaaja promene doarava injenica da se promena suoava sa iskustvom stogodinje tradicije: To niti je bilo niti moe biti. Ovde iskustvo stranog predstavlja neto vie od obogaivanja iskustva, jer putem stranog i samo iskustvo postaje strano, a onaj ko ga iskuava sam sebi postaje stran.4 Travnika hronika se u takvoj meri usmerava ka obuhvatanju stranosti, da se moe rei da se u centru komparativnog programa romana nalaze imagoloki aspekti. U skiciranju poetike romana, pitanja koja se odnose na stranca kakvim ga vidimo, ali i druga relevantna pitanja u odnosu na tuost, mogu se objasniti iz najmanje dve perspektive. Pozicija uporeivanja pripada ili strancu, ili kulturi koja ga kontemplira. Izmeu onoga koji stie i onih koji ga primaju stvara se uzajamna tuost. Prethodna perspektiva je rairenija, ira, a potonja se usredsreuje na samog doljaka. Stranac, onaj koji ne pripada nama, koji dolazi izdaleka na jednoznaan nain markira jednu drutvenu ulogu kojoj se moemo pribliiti pomou prozne poetike sa komparativnom logikom, a koja je senzitivna u odnosu na otklone, razliitosti. Naraciju ine akustike dimenzije doivljaja stranosti onoga koji pristie, i to u vezi sa neobinim glasovima kue i grada kao i sa doivljajima raznih mirisa, kulinarskim impresijama, dogaaja, dakle, koji se javljaju u novom svetlu i u neobinim srazmerama. Trebalo bi posebno analizirati tiinu mukle zemlje, koja na ovim stranim prostorima ukazuje na nesposobnost komuniciranja, optenja. Prizivanje onog neobinog, nepoznatog, usmerava miljenje ka onim prostorima koji se ni sa im ne mogu porediti. Istovremeno, na taj nain se osporava, natpisuje, dovodi u pitanje komparativno gledite. I moemo rei da ak ni ira perspektiva uporeivanja, upoznavanje sa stvarima i dogaajima svetskog znaaja (da se takve stvari deavaju i u Stambolu i u

Citirano delo, 10.

577

Bosni i u celom svetu) ne izmeta zajednicu sa horizonta vere i iskustva o posebnosti. Trei se opet tee da je ovo Travnik Travnik! a ne koja mu nedrago kasaba i palanka, i da se njima ne mora i ne moe desiti ono to se drugima deava. Na ovom mestu treba ukazati na predavanje Zorana Paunovia pod naslovom Evrofobija u Travnikoj hronici Ive Andria. Razmatrajui evrofobine segmente seanja Balkana Paunovi je pokuao da ih interpretira u kulturalno-antropolokom odrazu dva mita: mita o tome da su oni drugaiji no ostali svet a taj mit odraava tenju ka individualizmu i, tesno u vezi s tim, sklonost ka samoizolaciji te oseanja nepripadanja Evropi. Miljenje zajednice u Travniku u sutini odreuje iskustvo, osnovno oseanje drugosti. To je miljenje koje je odreeno na osnovu razlikovanja od svih drugih. Ovo oseanje determinie pojedine etnike grupacije, pojedine verske zajednice, tavie, ak i u konfiguraciji grada ima neeg specifino naroitog i osobenog. To osnovno oseanje da su odnekud drukiji nego ostali svet, stvoreni i pozvani za neto bolje i vie, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje, sa hladnim vetrom sa Vlaia, sa reskom vodom iz umea. Sa slatkim itom prisojnih njiva oko Travnika, i nije ih nikad naputalo, ni u snu ni u bedi ni na smrtnom asu. (...) Oseanje da se ljudi iz Travnika razlikuju od drugih, i da su predodreeni da budu bolji i uzvieniji je ulo, zajedno sa hladnim vetrom koji duva sa planine Vlai, sa kiselom vodom iz umea, sa slatkom penicom sa oranica oko Travnika obasjanih sunce, u sva ljudska stvorenja. I nije ih naputala ni za vreme sna, ni u bedi, ni u asovima smrti. Panja koja je koncentrisana na uporeivanje specifino dodiruje tradicije pojedinih nacionalnih zajednica u kojima se simbolizacija ponosa javlja kao poseban znak. Usled konsekvenci koncepcije, figure diferenciraju, a i same se mogu diferencirati, stvaraju razlike, i same su razliite. Znanje i razlikovanje predstavlja temelje njihovog vaspitavanja. Na mnogim tekstualnim mestima pojava i nema drugo odreenje, nego se pojavljuje posredstvom otklona, suprotstavljenosti u odnosu na ostale. Prema tome, otklon i suprotstavljenost imaju konstitutivnu ulogu, oni iskrsavaju na povrinu kao ponovno stvaranje protivrenih polova. Odmeravanje slinosti daje fundamentalniju interpretaciju okolnosti, dogaaja, stoga pripovedanje evaluira komparativnu vrednost, komparativno znaenje svake situacije, svake linosti i kulturalne konstelacije, svake interkulturalne relacije.

578

Pri narativnom predoavanju kulture zajednikog ivljenja pripoveda prepoznaje ne samo uporedivost u suprotstavljenim polovima, ve zahvaljujui istananoj osetljivosti, i slinost izmeu njih. Dakle, ova sjedinjenost, stopljenost, nerazdvojivost na nekim mestima je posledica slinosti koja se iskazuje u suprotnostima. ak i u praksi razumevanja na drugaiji nain se takorei vezuje za ono to je skoro ekvivalentno, za ono to je skoro identino, za ono to se fino izmeta. Pripovedanje ne prikazuje uvek poreena znaenja, to jest, tek zakljuci upuuju na kvantitativne komparacije. Naini organizacije tekstualnih relacija koji se mogu podvesti pod pojam komparacije pokreu sve to se moe smatrati identinim iz neke perspektive, ono to se moe dovesti u vezu, naravno pomou razlikovanja identiteta i identifikacije. Metodologija koja rado koristi mogunosti u analokom miljenju uspostavlja se na temelju slinih momenata koji se jednae u pogledu sudova, evaluacije, momenata koji imaju identine funkcije. Druge komparacije pak dovode u igru negaciju mogunosti poreenja, kao i krugove znaenja neuporedivosti. Postupak miljenja koji registruje slinost slui fiksiranju onoga to je potpuno isto, slino, totalno slino, pa i varijativnih formi. Ve je fiksirano da miljenje usmereno ka poreenju, osim ekvivalencije, moe da iskazuje i razliitosti, kao i karakteristike koje se razlikuju. Ponekad su i razlike generisane na osnovu slinosti nagaanja, slutnje i bojazni. Kao eklatantni primer pojavljuje se sluaj najoptijeg simbola miljenja usredsreenog na prostorne relacije, a to je simbol puta. Ovde se radi o zajednici ija se koheziona snaga temelji na mrnji prema putu, ova zajednica je sazdana od razliitih podsticaja. Ovaj narod, za razliku od drugih naroda sveta, osea perverznu mrnju prema putevima, stoga zatvorenost, zakljuanost u jezik-tradiciju-religiju odreuje pojedine verske zajednice. Sumnjiavost prema putevima, nepoverenje u puteve stvara osnovu slinosti, ali Turci i hriani na osnovu razliitih podsticaja odbacuju stvaranje i odravanje bilo koje saobraajne komunikacije. Izgledi onog koji pristie kao stranac, projekcija njegove sudbine dobija formu pomou analogija u seanju. Mi smo ovdje na svome, a svaki drugi koji doe na tuem je i nema mu duga ostanka ... Mnogi je ovdje doao da ostane, ali mi smo svakom dosada u lea pogledali, pa emo i njima, ako ba dou. Ovde mi i ovdanje raspolau kontrastivnom sna-

579

gom u odnosu na one kao strance. Svest o prvom licu mnoine se proiruje i na one koji na drugim mestima figuriraju u treem licu mnoine. Traenje analogija na bazi poreenja ak i najkompleksnije dogaaje vraa na samo jedan faktor. I na osnovu zahteva prema slinosti se moe stvoriti asocijativna kohezija. Svi Travniani, bez razlike, vole da se prave ravnoduni i da izgledaju neosetljivi. U sklopu mnoine ljudi iz Travnika pripovetka stvara jedinstvo izmeu etnikih zajednica koje, inae, pokazuju velike razlike. U okvirima mree aspekata integrativnog razmiljanja zajednica ljudi iz Travnika se raspada na snano oposebnjene fragmente. Naracija proiruje dinamiku povezivanja-razdvajanja posredstvom suda o dolasku stranaca konzula, i to na mnogobrojne relacije. Time se stvara jedna mnogoznana zajednica koja se ne moe homogenizovati. Pojedini svetovi su istog intenziteta u tekstu, ali opisivanje semantikih struktura miljenja pokazuje razliitosti. Svet ljudi iz Travnika je zapravo manifest razliitosti i, s vremena na vreme, i ispoljavanje stereotipnih suprotstavljenosti. Te razliitosti se iskazuju na osnovu mnotva primera ekvivalencija, traenja identiteta, konsonancija, sporazuma. Kao oit primer moemo navesti simetrije i suprotstavljenosti, protivrena kretanja izvetavaju u govoru o zastavi, o grbu zajednitva u govoru, i razdvajanja u afektima izmeu Turaka i hriana. Osim toga, valja govoriti ovde i o zajednitvu Turaka u svetlu strepnje zbog uzdrmanosti carstva, o zajednitvu hriana, katolika, pravoslavaca u svetlu distanciranosti prema strancima, u radosti ispoljavanja nove zastave i o zajednitvu u nadi u svetlu eventualne bolje budunosti. Ovim se zavrava nabrajanje zajednikih karakteristika i pojavljuju se markantne razlike. Razliiti interesi, razliita usmerenja i nade: naravno da je svaki od njih posmatrao stvari svojim oima i sa svoje, esto protivne, take gledita. Prirodno je da svako gleda stvari svojim sopstvenim oima, i iz svoje polarne perspektive. ak i u zajednikim radostima prodiru modusi sopstvenih polarnih perspektiva. Kao rezultat metodoloke angaovanosti pisca na povrinu iskrsavaju ak i dublji slojevi, forme razmiljanja, duhovni sadraji. Namera poreenja ponajvie skree panju na one komparacije koje se kreu u ljudskim sferama, no moemo prepoznati i jednu semantiku osnovnu tendenciju koja se moe smatrati kao opta perspektiva u kulturalnom smislu. Dogaaji su na-

580

valjivali sa svih strana sudarali se i kovitlali po Evropi i velikom turskom carstvu i dopirali ak i u ovu kotlinu i zaustavljali se u njoj kao bujice ili nanosi. Pisac sa ovim nainom poreenja, odnosno, s poretkom efekata transformacije kompleksnih drutvenih pojava u elementarnije prirodne pojave artikulie u kontekstu datog perioda, i datog morala injenicu da je usporedba u krajnjem sluaju funkcija materijalne i duhovne kulture naroda. U analizu romana moemo verovatno ukljuiti u diskurzivni poredak koji istrauje tzv. politiko-herojske mitove i to s ciljem da odmerimo mogunosti komparativnih istraivanja mitova o Napoleonu. Mada ovde mit o Bonaparti funkcionie u pozadini. Kad je re o mitu u romanu, zanimljivo je da mi ne pratimo mitizaciju jedne realne linosti, nego prevoenje jedne mitske figure u realnu. Francuski car se pretvara iz jedne ranije samo pominjane figure, u momenat jednog iskustvenog prostora. Dolaskom francuske vojske u Dalmaciju i prispeem konzula Bunaparta iz prianja najednom dospeva u takvu blizinu koja moe da bude predmet oseaja. Smisao koji se uvruje izmetava se posredstvom neprestanih tumaenja i efekata koji generiu nove misli. Uopteno reeno, dobro se vide i stalne i promenljive dimenzije modifikacija. Sumarno se moe rei da uprkos tome to se svaki etnicitet kree u semantikim poljima stranosti, nepoznatosti, neizvesnih pojmova, konteksta, ovi oblici prilaenja stvarnosti su ukorenjeni u etnikim, religioznim senzibilitetima i izbacuju na povrinu poprilino razliite emocije i pri tome se koncentriu na razliite momente. U pozadini tih divergencija stoji po svoj prilici problem razliitih tumaenja iskustava i oekivanja. Ukoliko navedeno pozicioniramo u irem komparativnom kontekstu u cilju izvlaenja pouka iz razliitih pristupa, mi se trudimo oko komparativne poetike romana. Evidentno je da upravo iz pomenute perspektive, to jest, iz perspektive koje stvara jedinstvo analize iz etnike razliitosti, kao i iz metajezikog referencijalnog sistema, treba pristupati daljim istraivanjima.

581

er Serbhorvat

Raguzanti
Mirko Kova: Grad u zrcalu
Grad u zrcalu je roman Dubrovnika rekao bi povrni recenzent roman djetinjstva, puberteta, odrastanja; roman rodnog sela, provincije, ujedno i udaljavanja i opratanja; melankolini obiteljski roman, oinski roman pun lirskih elemenata; roman prve ljubavi, prve ozbiljne veze; roman bunta, prvih knjievnih pokuaja, sve u svemu roman sjeanja, uspomena, autobiografski roman. Tu i tamo pikovan naknadnim refleksijama, naime, pisan je skoro dva desetljea. Njegov brz dovretak sprjeavali su jugoslavenski ratovi pa je i pisac izabrao novo mjesto stanovanja, novu dravu (u sklopu stare, nestajue drave), i sve je to modificiralo njegov stav prema rodnom mjestu i uglavnom svemu, i moe se rei reprogramiralo njegovu mnemotehniku. (Riskirat u tvrdnju da bez ovoga uvoja u vremenu i prostoru, da je zavren prije rata, ne bi ni bio posebno zanimljiv.) Grad u zrcalu je roman Dubrovnika rekao bi povrni recenzent i iako ne bi lagao, obmanuo bi itatelja. Jer, samo sasvim mali dio se bavi samim gradom, kada ga je pisac posjetio, kada je kao dijete po pola dana traio svoga oca koji je moda nestao u gradskim krmama. Ali kroz knjigu se provlai i jedna druga tema: odnos provincijalaca prema gradu. A ovo je pikantno iz dva razloga: openito govori o frustracijama provincijalaca, seljaka, za koje je grad kao takav uvijek neto daleko, strano, neto to se ini nedoznatljivim, zastraujuim, a u isto vrijeme je i privlano, objekt je udnje, jer predstavlja obrazovanje, ljepotu, uzbuenja, a prije svega bogatstvo, dobrobit. S druge strane, imajui u vidu to se dogodilo s Dubrovnikom u drugoj polovici 1991. godine, kada su ga Jugoslavenska narodna armija, crnogorski dragovoljci i bosanski Srbi pokuali osvojiti, a kad im to nije uspjelo, razruiti ga (jedan je vojni zapovjednik izjavio: sruit emo ga, pa emo izgraditi ljepi i stariji!). Provincija, selo se osvetilo gradu. Dakle, tematika je odnos provincije prema sreditu. U tom smislu iako blago reeno, nije lijepo ispolitizirati jedan ju-

prevela Kristina Rac

582

noslavenski roman, projicirati drutveno-politika pitanja koja se u njemu nalaze na odnose u Maarskoj ovo djelo moe znaiti mnogo ne samo onim maarskim itateljima koji imaju neke veze sa, neko sjeanje na, neki odnos prema nekadanjoj Jugoslaviji, Jadranskom moru, nego uope moe biti intrigantno za one koje zanima naboj izmeu provincije i sredita. Da bih se usudio postaviti to u odnosu na ovaj roman, nije mi potrebno previe smjelosti, poto se radi o Mirku Kovau njega i njegovo djelo proima ispolitiziranost u pozitivnom smislu rijei, a iza njega stoji ogromno i veoma kvalitetno esejistiko i publicistiko djelo. Ime Mirka Kovaa ne bi trebalo zvuati nepoznato maarskom itatelju, u osamdesetim godinama je novosadski Forum izdao vie njegovih knjiga, a poslije su se i u Maarskoj pojavila neka njegova djela, ali ne vjerujem da je njegovo ime poznatije i u irem krugu. Vjerujem da je danas on najbitniji junoslavenski pisac, i iako mu moda ova spomenuta knjiga nije najbitnija, najbolja, u smislu ivotnog djela, Kovaev ouvre je upotpunjen, moe se ve nazvati jedinstvenom cjelinom. (Vie njegovih knjiga se moe smatrati isto ovakvim memoarom, njegov prethodni roman Kristalne reetke je, npr., roman o godinama provedenim u Beogradu.) To da ga maarski itatelji ipak jedva poznaju, dijelom je rezultat specifinog kovaevskog meka; u maarski prijevod sam samo par puta zavirio i sam prevodilac, Orcsik Roland ukazuje na ovaj problem u pogovoru jer neto se neizbjeno i nejemivo gubi tijekom prijevoda. Ipak, to ne predstavlja problem za svako njegovo djelo, jer je autor za neke od novih romana izmislio ne samo zvuk, ve i jezik poneki dijalekt, varijantu takozvanog srpsko-hrvatskog jezika: dogaalo se dok je ivio u Beogradu da je koristio ijekavsku verziju srpskog jezika, drugom prilikom jednu varijantu starosrpskog, a u ovom romanu, naprimjer, vraa se mjeovitom jeziku svog rodnog kraja. To je tee zamisliti u maarskoj knjievnosti, mada je nekoliko takvih eksperimenata uspjelo (spomenimo poneka djela Eszterhzya ili Zvade, iako jezik koji su oni izabrali nije vie iv jezik, kao u Kovaevom sluaju), tako da je autor ostao i vjerodostojan, a ne osjeamo gorak ukus umjetno izabranog jezika koji bi upuivao na snobizam. Tako da sa sigurnou tvrdim, Kova je ostao vjerodostojan a to potkrepljuju ne samo njegova djela, nego i njegov krivudav ivotni put (koji se zapravo ne moe nazvati posebno krivudavim u odnosu na ivotne puteve stanovnika nekadanje Jugoslavije).

583

Danilo Ki, suvremenik Mirka Kovaa, roenog 1938. godine predosjeajui, iako ne doivjevi, raspad Jugoslavije nazvao je sebe posljednjim jugoslavenskim piscem. To je bila gesta, gesta protiv dravne i partijske ideologije, koja ga je zapravo izgnala (iako bi smo se tonije izrazili ako bi tvrdili da su ga gonili konzervativni komunistiki aparatici i srpski nacionalistiki ideolozi), a pored jedne duhovnosti, koja ludujuem nacionalizmu kae ne. Pored Kia, iji su preci bili Crnogorci i Maarski idovi, Kova bi, sa svojim takoer mjeovitim precima, zapravo takoer mogao tvrditi za sebe da je posljednji jugoslavenski pisac, ali ova politika gesta bi mu vjerojatno bila daleka, jer je Jugoslavija kao takva, ideologija koju je utjelovila, bila Kovau daleka. Iako roen u Hercegovini, dvije godine je pohaao kolu u Crnoj Gori, a zatim studirao u Beogradu. ivio je i u Zagrebu, radio posvuda, uglavnom kao filma, a zatim je iz Beograda emigrirao u hrvatski Rovinj, koje je ak i unutar Hrvatske, kao nekadanji talijanski, istarski grad, opozicioni, to jest nije toliko (veliko)hrvatski, zasigurno se razlikuje svojim mentalitetom. A kojim jezikom onda zapravo pie? postavljamo ponovno pitanje. Ako je dakle Ki posljednji jugoslavenski pisac, za Kovaa moemo tvrditi da je posljednji junoslavenski pisac, posljednji srpsko-hrvatski pisac, jer pie na ovom jeziku, na varijanti ovog jezika, i za razliku od nacionalista on je i svjestan toga. Inae u engleskoj verziji Wikipedije pie sljedee: Mirko Kova (born December 26, 1938 in Petrovii village near Bilea, Drina Banovina, Kingdom of Yugoslavia, now in Montenegro) is a Montenegrin and Croatian (formerly Serbian) writer. A ako se radi o ispravnom pismu, onda se ve davno ne radi o irilici ili latinici, nego ve pomalo komino i o tome da su i Crnogorci nedavno izdali novi pravopis svoga jezika, i uveli nekoliko novih slova jedno od njih, pria se, zato to oznaava glas kojim poinje nadimak nadlenog ministra kulture. A snalaljivi biznismeni ve prodaju nove tipkovnice po dvostrukoj cijeni. Ali da pogledamo samu priu, roman Dubrovnika, koji bi se mogao nazvati i romanom mnogih drugih naseljenih mjesta, a manje Raguze Dubrovnik se pojavljuje vie u zrcalu ovih gradova, sela, i sve postoji u odnosu na njega, na zamiljeni Dubrovnik. Dubrovnik je predloak, ono to se prieljkuje ali u usporedbi s njim sve drugo je bestragija iz koje treba pobjei. Svi putevi vode u Rim ali u ovom sluaju nijedan u Dubrovnik, gdje se moe sti-

584

i vlakom, ali veini ljudi to ostaje ipak samo neostvareni san. Neostvarena elja se kasnije nerijetko pretvara u mrnju, nepoznato nikad ne postaje poznato, ne moe se spoznati, Grad ne prima, ne postaje dom doljaka. A prvoj, ak nekolicini prvih generacija doseljenika ni ne moe postati dom, starosjedioci e pomno motriti tko su doljaci i njihovi potomci. (U zagradi bih zabiljeio da ovaj motiv nije nepoznat ni u maarskoj knjievnosti. Kako je Kukorelly Endre primjetio: ovi maarski pisci iz dijaspore, im se iskrcaju na Keleti eljeznikoj stanici, odmah potre do prve krme da popiju pivo jer se uplae Pete... I ima neke istine u tome. Jedan od prvih romana koji je posle Trianona opjevao ovaj fenomen, ovaj osjeaj tuine, bilo je djelo Trk Sndora Tui grad, koji je izdan 1933. godine, i mladi pisac je te godine dobio i Baumgartnerovu nagradu. Iako je roman lo, a njegov jezik veoma zastario ve i u odnosu na tadanje doba, s plitkom poetikom. Radi se o tome da su se poslije rata mladi ljudi iz Transilvanije doselili u Budimpetu, glavni grad, u potrazi za poslom i obrazovanjem, ali zbog velikih oekivanja vrlo brzo, u tijeku skoro jednog dana, bijahu razoarani, jer ih tamo doekala bijeda dvadesetih godina, nita drugo. Zbog toga Budimpeta postaje tui grad, gdje im ni nekadanji zemljaci, koji su ve stali na svoje noge u glavnom gradu, ne pomau.) Okvir Grada u zrcalu daje obiteljska pria: u siromatvu ratnog doba obitelj ivi u mjestu naznaenom samo sa L., koje autor ponekad naziva svojim rodnim selom, ponekad gradom, gradiem. L. kasnije postaje rtva socijalistike modernizacije, biva poplavljen zbog graenja brane i ukroivanja rijeke. Kasnije, vrativi se, pisac moe zakljuiti samo ovo: ... vie nije bilo ni traga od mojih uspomena, kao da je opustoeno cijelo detinjstvo. Tamo gdje je bio centar mjesta, virio je iz vode samo iljak minareta... Vezu sa svijetom oznaava eljeznica, dobro poznati topos se i ovdje odigrava do kraja: otac alkoholiar ponovo nestaje, i naeg junaka, djeaka poalju za njim u Dubrovnik ali uzalud ga trai po krmama, na stanici, na trnici. U gostionici, gdje ga konobar jedva hoe posluiti, djeak ruava kao odrasla osoba kao da samo ovdje, u Gradu, moe postati punoljetan, netko tko umjesto svog neuraunljivog oca na trenutak postaje glava obitelji. Majka mu zatrudni, a duhovnost bunta u bestragiju donosi mlada uiteljica, Jozipa (u koju nam se heroj naravno zaljubljuje, kako dramaturgijski i dolii), koja odbija sluiti komunistikom reimu hrabro se nosila s arogantnim i nesnoljivom

585

svijetom suprotstavila se bezuvjetnom partizanskom duhu, koji je jedan od najvanijih legitimacijskih oslonaca reima. U meuvremenu djeak piskaralo osvaja nagradu republikog nastavnikog vijea sa svojim lirskim sastavom pod naslovom Skrbnitvo drave nad ratnom siroadi, za koji je uiteljica rekla: lijepo napisan, ali udvoriki. Takvo dovijanje postat e kasnije moj stil u nadmudrivanju s primitivnim cenzorima komentira ve kasnije sve to Kova, romanopisac, i ba te zamijene registra, komentari i reference na prole i budue dogaaje pored sonog jezika su ti koji spaavaju inae esto blijede mrvice prie. Naime obiteljska sudbina je tipina sudbina: 1945. se preseljavaju u Trebinje, u grad u kojem se otac neprestano bori s novim, tek izgraenim Titovim komunistikim reimom. Otvara malu prodavaonicu i krmu, on sam dobavlja robu, ali obitelj uglavnom pretpostavlja da su njegove nabavke vie lumpovanje nego trgovina. I uzalud se u Trebinje vraa velemoni stric Anelko, 1948. privatno vlasnitvo nije vie svetinja, ak i male prodavaonice i krme postaju nacionalizirane. Obitelj se opet pakuje, sele se u kilometrima ne toliko, ali zbog visokih planina ipak, a u kulturnom smislu pogotovo dalek grad Niki, meu visoke crnogorske planine, gdje otac dobiva posao kao umar. Ali ovdje nemaju ni prijatelja, ni dobronamjernika: Ako se u svom gradu nema kome izjadati, onda je to najgore mjesto za ivot, govorila je majka. A ni pisac se ne osjea dobro: niti sam ga bilo kada doivljavao kao mjesto na koje bih se pozvao kao na svoj kraj, kako to veina ljudi rado ini i esto nerealno uzdie neku svoju zabit, neku kasabu u gluhoj provinciji kao najljepe mjesto na svijetu. Najjae poglavlje romana je ipak moda to u kojem se kasnije vraa u grad u posjetu ocu koji u sanatoriju umire od plune bolesti. Iz romana prilino stri dio u kojem kao pubertetlija stie u Vojvodinu, u Banat, kod tetke naseljene na mjesto izbjeglih-protjeranih vaba, udate za pravoslavnog sveenika, koji je navodno u partizanima bio ustaki krvnik, da bi mu kasnije netko u snu prerezao grkljan. Na junak se ovdje nakon nekoliko godina zaljubljuje u Maaricu, stupa u vezu s njom, ali mu va spoitava to je ukrao od nas Maara prezime Kova. Inae u odnosu na ranija djela autora ovdje je erotika prilino priguena, a mogli bismo zakljuiti ak i da je, u usporedbi sa ranijom postmodernom tehnikom, ovaj roman poetski tradicionalan, konzervativan, osim nekoliko izuzetaka linearan, ton je smiren, distanciran, ni sa (samo)kritikom se ne sreemo esto ali inovator i

586

eksperimentator Kova nas sad iznenauje ba ovim mirnim, odmjerenim tonom. Kako su neki recenzenti i kritiari primijetili, moda mu je ovaj roman najiskreniji (mada se iskrenost u sluaju ovog romana teko interpretira, nije estetska kategorija, tako da ima vie smisla priati o iskrenom memoaru, autobiografski nadahnutoj prozi, knjizi). Skrivanje i otkrivanje su oduvijek sutinski elementi Kovaeve poetike meutim u ovom djelu nazvanom obiteljska itanka ima mnogo manje igre. Kao to sam spomenuo, prvobitno 2008. objavljen roman Grad u zrcalu (koji je od tada dobio vie znaajnih knjievnih nagrada u junoslavenskom podruju) je Mirko Kova poeo pisati prije izbijanja jugoslavenskih ratnih konflikata, ali se zbog politike i fizike hajke protiv njega preselio u istarski Rovinj 1991. godine. Ali namjerno ne aktualizira ni kasnije, ne osvre se na to to se dogodilo s Dubrovnikom na jesen 1991., kakav nain razmiljanja je doveo do besciljnog bombardiranja, iako se uzroci i te kako mogu pronai u prolosti jer neprijatelj je od Dubrovnika vie mrzio jedino moda Sarajevo. U ovom drugom itanju ovaj roman govori ba o tome, kako se unutranjost, okolina Dubrovnika oduvijek odnosila prema tom gradu, tom Gradu, s ovim naglaskom tonije. Grad u zrcalu je i roman o tome kako su drugi, oni koji nisu stanovnici grada, vidjeli ovaj grad (ili ga nikad nisu, nikad nisu mogli vidjeti), i kako su na kraju vidjeli sebe u zrcalu, ali samo u zrcalu ovog grada ili ovog zamiljenog grada i poto se ovaj odraz u zrcalu nije svakome svidio, htjeli su ga razbiti na dijelove, htjeli su postaviti novo zrcalo, kad ve nisu mogli sagraditi novi grad. I sam autor spominje predio trokuta Trebinje Niki Dubrovnik kao ukleto podruje: suncem spren, stjenovit, pust, jedva plodan predio odakle su ljudi oduvijek eljeli pobjei ili su ba ovdje izbjegli, na skoro nedostupan teren. Ova unutranjost je oduvijek bila mjesto stanovanja najsiromanijih: ovdje su se povlaili od neprijatelja, ali kad ve nita nisu imali, odavde su kretali i u razbojnitvo. A ovdje su se i ponovo povukli nije se ba nudila ni jedna druga ivotna strategija osim pobjei ili pobuniti se. Ali ovaj stari habitus je ostao: ljudi nisu imali i nemaju nimalo pouzdanja prema gradu na obali mora, koji je nuno i sredite moi, oduvijek to simbolizira, a ujedno i luku koja se, kao vratnica, jedina otvara prema svijetu. U to vrijeme se to nije pojavljivalo kao etniki konflikt Dubrovnik je bio grad plemikih republikanaca, graana dok su u unutranjosti svi ostali bijedni nesretnici, bilo Srbi pravoslavci,

587

Hrvati katolici ili Bonjaci muslimanske vjere. Koje, da tako kaemo, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, grad nee tek tako prihvatiti, a pogotovo ne u toku jedne generacije. Ali svatko sebi konstruira mitologiju koja e ga opravdati. Kova, inae nazvan i heretiarom mitologija, smatra naciju proizvodom mitoloke svijesti, a mitovi o nacijama su po njemu opasni zato to uzrokuju sukobe tijekom kojih slue ujedno i za opravdavanje raznih zlodjela. I to se i dogodilo ali sreom romanopisac ve ne ulazi u to, preputa nama da se time zanimamo. Ali to je zapravo raguziranje spomenuto u naslovu? kad ve recenzentu asopisa let s Irodalom (ivot i knjievnost) iz Budimpete to nije bilo jasno. I ja sam tek u desetoj godini kroio u Dubrovnik, premda je sva dobava robe za oevu trgovinu ila preko luke Gru kae romanopisac, koji je potraio u arhivskim kronikama, i pronaao da se korijeni njegove obitelji vraaju sve do dubrovakih trovaa Na drugom mjestu pak napominje: Ali nije moj stric jedini laac iz krajeva u zaleu Dubrovnika. Gotovo svaki uen, kolovan, izobraen i darovit ovjek iz mojega kraja, izmiljao je svoje dubrovako porijeklo, a veina iz tih obitelji nije nikad vidjela more. Sam pojam meutim potjee od neimenovanog kritiara, koji je rekao o moda najveem junoslavenskom kiparu svih vremena, Metroviu, da Prem nije iz Duborvnika i on raguzira. To je dakle nekakva kukaviina strategija, kukaviin efekt: voljeli bi biti drugdje i drugi, drugaije se ponaati nego kakvi zapravo jesmo. To je svojevrsna mimikrija-strategija, kada igranjem neke druge karakteristine uloge hoemo zamaskirati tko smo zaista, odakle smo jer nas je sramota porijekla, sramota siromatva, provincijskih navika, provincijskog habitusa koji ne moemo skinuti, praine, smrada koji nam se uvukao i u odjeu, pod kou. A ako nas otkriju, ili nikad ni ne stignemo do grada pa, od toga potie mrnja, koja se nuno usmjerava prema nedokuivom objektu udnje. Od ovog nastaju uasi, i kako se maarski pisac iz Vojvodine Ott Tolnai izrazio o djelima Mirka Kovaa: to su male biblije uasa. Nije ni Grad u zrcalu drugaiji, koji je ba zato veliki roman to ne izgovara ono najuasnije, samo iza ila jezika daje naslutiti, daje vidjeti uase koji e se dogoditi. (Original je objavljen na maarskom jeziku u asopisu Kalligram iz Budimpete u broju 2010/5 maj)

588

Viljem ekspir Emilija Dikinson Viljem Batler Jejts Viktor Igo arl Bodler Pol Verlen Artur Rembo Pol Valeri Mihail Ljermontov Aleksandar Blok Sergej Jesenjin Marina Cvetajeva Ana Ahmatova Josif Brodski

MELANHOLICI
Izbor i prijevod: Marko Veovi Omer Hadiselimovi

MELANHOLICI
VILJEM EKSPIR (1564 1616) 73
Gleda ono doba godinje u meni Kad granje sa utim s liem, bez, il s malo, Drhti stud ekaju: horovi srueni Goli gdje tma njenih ptica je pjevalo. Ti vidi u meni sumrak: trne dugo Dan, kad na zapadu sunce zae, zatim Brzo ga odnosi crna no, to drugo Ja smrti, u spokoj to sve zapeati. ar vidi u meni one vatre, to na Pepelu jo zgara on bje mladost njena Ko na odru na kom izdahnue ona, Onim unitena im bjee hranjena. Pojmi li to to ti snai ljubav, jae Voljee ono to uskoro nestae.

591

EMILIJA DIKINSON (1830 1886) 280

Osjetih Pogreb, u svom mozgu, A alobnici uzvrzmani Gaze i gaze sve dok ne bi Ko da moj Um se probi vani A kad su sjeli, svi, Obred je Stao, kao Bubanj, da bije I bije sve dok ne pomislih Da moja Pamet obamrije A onda uh da Koveg diu I kroz duu mi kripe onim Istim izmama od Olova Onda prostor stade da zvoni, Ko da su sva Nebesa jedno Zvono, a Bie Uvo samo, Ja, i tiina, udno Pleme Ovdje, brodolomno i samo Tad u Razumu pue Daska, I padala sam nie, nie, Po jedan svijet zgodih svakim Uronom i kraj znanja stie. <Marko Veovi Jasna Levinger>

341
Formalna uvstva dou kad mine velik jad Ceremonijalni ivci ko grobovi su tad Skrutnuto srce pita je li ono trpjelo, Jue, ili prije Stoljee cijelo? Ide Noga, mehaninost njena, Tlom, il Zrakom, il Nulom Bezobzirna biva Staza Drvena, Kvarcno zadovoljstvo, poput kamena To je Olovan Tren, Upamen, ako preivljen. Ko na Snijeg ljud smrznutih sjeanje Prvo Stud pa Tupost pa preputanje

592

VILJEM BATLER JEJTS (1865 1939) RUA SVIJETA

Ko je sanjao da ljepote ko snovi nestaju? Zbog tih rujnih usana tuna je gordost njina, Tuna to vie nova uda se ne zbivaju Troja nesta u silnom pogrebnom sjaju, Mrtva su djeca Unina. Mi i radini svijet postasmo sjene: A meu ljudskim duama kolebljivim to se povlae ko zimske bujice zamuene, Ispod prolaznih zvijezda, ispod nebeske pjene, Samotni njen lik jo ivi. Poklonite se, arhangeli, u boravitu tavnom, Prije vas, prije no to srca su kucati znala, Umorna i blaga, ona uz Boji presto je stala, On je stvorio svijet kako bi stazom travnom Njezina noga hodala. <1892>

NOVA LICA
Ti koja ostari, ako umre prva, Ni mirisna lipa, ni katalpina drva Hod iv mi nee uti, neu ii tamo Gdje kuasmo zube vremenu da skrhamo. Neka se nova lica igraju opsjenama Po sobama starim, nek svjetlo nadmai tama, Jo po ljunku parka par naih sjenki skita, iva bia vie od njih su sjenovita. <1912>

593

OBORENO VELIANSTVO
Mada se nekad gomila skupljala im se pokae lice njeno I starcima se maglile oi, samo ta ruka, kao neki Posljednji dvorjanin koji brblja o velianstvu oborenom Na mjestu gdje je ciganski logor, pamti ta nesta navijeki. Crte lica, srce kom smijeh blagost je znao da poda, To preosta, ali ja pamtim ta nesta. Mnotvu, koje Sakupljae se, bie neznano da istom cestom hoda Gdje hodae neto to sjajnom oblaku sliilo je. <1912>

IVA LJEPOTA
Jer su fitilj i ulje potroeni, i studen U krvnim ilama je, nezadovoljnom svome Srcu sam naredio da zadovoljno bude Ljepotom to u odlivu bronzanome Il bljetavu marmoru pojavljuje se, mada Dok odlazimo, i ona odlazi, i biva Ravnodunija prema naoj samoi No avet. O srce, ostarismo, a iva Ljepota je za mlae: neemo joj moi Danak divljeg plaa platiti nikada. <1918>

594

VIKTOR IGO (1802 1885) RIJEI NA DUNI

Sad kad mi se smanji vrijeme ko zublja, Kad moj se svri zadatak, Sad, u godinama kad alost, sve dublja, Evo do groba ak hvata. Kad u nebo, o kom sne moj polet snova, Bjee, da mrak ih usie, Ko vihor prolosti, toliko asova Lijepih to odzvonie. Sada kada kaem: jednom dan pobjede, Sutradan sve su laganja! Tuan, kraj valovlja dubokoga gredem, Pognut, ko onaj to sanja. Gledam preko brda, dola, i puine Bez kraja, s nemira puno, Kad pod kljunu supa-sjeverca se vine Oblaka cijela runo. Sluam vjetar, more to na hridi ori, Onog to vee snop zreli, I ono to mrlja s onim to govori Zamiljen duh moj sueli. I leah katkada, i bez ustajanja, Na rijetkoj travi dune Do asa kada se jave, pune sanja, Zlokobne oi lune. Penje se u prostor, u ponor, u tajnu Dug zrak joj uspavan pada: I u gledanju smo nas dvoje ustrajnu: Ona to sja, ja to stradam. Gdje su otili dani mi nestali? Bi li me poznao koji? Zabljesnuto oko trun sjanja uva li Iz mladih godina mojih?

595

Sve je odletjelo? Umoran sam, i sm; Dozivam, odziv ne doe; O vjetri! o vali! Vaj, zar daak nisam? Vaj, zar val nisam takoe? Zar nita to voljeh neu vidjet vie? Nutrinu tame mi plave. Zemljo, ija magla sve vrhove brie, Nisi li grob, a ja avet? ivot, ljubav, radost, nd zar prazno nije Sve? ekam, item, i vapim: Naginjem krage redom da ispijem Iz svakog i zadnje kapi. Kako uspomene grizoduju slie! I kako vrate nas plau! Smrti, kako utim studen dok te tiem, Ludskih vrata si crn kraun. Razmiljam, dok sluam jecat gorki vjetar, I val, pun nesavlad-bora, A ljeto se smije, i plavi kalj cvjeta, Pjeani, na alu mora. <1854>

596

ARL BODLER CXX KIE I MAGLE

O, vi jeseni pozne, zime, proljea s blatom, Uspavljujua doba! Vas volim, hvalim zato to tada obavija mrtvaki plat magleni I nejasnoa groba mozak i srce meni. Na toj velikoj ravni, kad hladan vjetar hukne, I vjetrokaz u dugim noima kad promukne, Tu moja dua ljepe no za mlakih aprila iroko rasklopie svoja gavranska krila. Niega slaeg srcu, krcatu grobnom tugom, I po kojem se inje hvatalo vrlo dugo, Blijed godinja doba, podneblja tih kraljice, Nego da stalno gleda vae blijede tmice, Osim u bezmjesenoj veeri da, udvoje, Na logu sluajnome uspava boli svoje.

597

POL VERLEN (1844 1896) MALAKSALOST

Ja sam carevina pri kraju rasula, to gleda hod silnih bijelih Barbara I u zlatnom stilu akrostihe stvara, Lijene, gdje igra sjaj sunca klonula. Samcata, u gustoj ami dua pati. Kau, krvave su, duge bitke dolje. O, ne moi, tako slab i mlake volje, O, ne htjeti da taj ivot malo cvati. Ne htjeti, ne moi malo umrijeti! Oh, sve se popilo. Batil, jo se smije? Oh, sve se pojelo. Ne uje ni rije. Tek pjesma priprosta to u vatru leti, Tek rob, to za tebe ne haje, prispori, Tek ama od ne zna ega to te mori.

598

ARTUR REMBO (1854 1891) OFELIJA

Mirnim crnim valom, gdje zvijezde spiju, Bijela Ofelija ko krin krupan plovi Polako, velovi dugi joj se viju Iz dalekih uma uju se rogovi. Tisu ljeta vodom crnom je noena Tuna Ofelija, bijela utvara; Evo tisu ljeta blaga ludost njena Romansu u noni mrmlja povjetarac. Grud joj ljube vjetri, i od dugih vela, to ih meko njie voda, vjeni prave; Nad sanjarsko elo a se nadnijela, Na ramenu vrbe plau joj drhtave. Oko nje zgnjeenih lokvanja uzdasi, U johi zaspaloj prene se katkada Gnijezdo iz kojeg prh krila se glasi: Sa zlatnih zvijezda poj tajanstven pada.

II
Blijeda, ko snijeg lijepa Ofelijo! Ti umrije dijete, odnijee te vali! Jer vjetrovi s gorja norvekoga tijo O slobodi su ti oporoj priali. Jer uh je, uvru bujne kose tvoje, udne glase slao tvom duhu sanjara; Jer u tvoje srce da Priroda poje Uzdasima noi, tualjkom estara. Jer glas ludih mora, golem hropac, sledi Djeje, odve ljudske, odve blage grudi; Jer aprilskog jutra lijep vitez blijedi Uz krilo ti sjede, nijem, jadnik ludi.

599

Raj! Ljubav! Sloboda! Jadna ludo, snije! I od sna ko snijeg na vatri se topi. Rije ti uguie goleme vizije, Strani beskraj grozom oko plavo opi.

III
Pjesnik ree: zraka zvjezdana te snijela Da cvijee koje u noi si brala Trai, i da vidje sred velova, bijela Ofelija plovi, krupan krin svrh vala.

600

POL VALERI (1871 1945) RAVNODNEVICA

To look Mijenjam se Kog gubim? Drvetu nesnosno je Njegovo lie to ne mrda se Smorie mu se ruke ziblju sibile moje: Moj muk izgubi svoje glase. Moja dua, ako joj himna bje izvor neki to pjeva svim vodama svojim, Sad je duboka voda u kojoj kam daleki Na grobu ptica ko znak stoji. Na logu od pijeska, na fin pepeo nalik, Izgubljeni mi koraci spiju, A ja se iv osjeam meu sjenkama, palim Da s tragovima svojim se sliju. Psiheju mjesearku jasno izgubih u tim Velima vode, punim istote, iji mir i vrijeme mjehuri jedan muti to se iz toga groba ote. Ona govori, moda, i prata sebi sama, Al oi dok su joj sklopljene, Bjei od mene vjerna i, njena, sudbinama Beutnim preputa mene. Neshvatljiv njen nestanak u srcu mom se nija, A srce to bez nade bije S Persefonom se bori za Evridiku to zmija U istu grud pei je. Svjedoe iznemogli naih njenih anala, O sunce, kao ljubav u nama, Nepobjedna te blagost zove s paklenih ala Ka nepovratnim obalama.

601

Jeseni, prozirnosti! Samoo umnoena I od slobode i od peali, Stvar svaka jasna mi je tek to izgubljena, eg vie nije, u sjaj se sali. Dok se pripajam svome pogledu od kamena U vrstom strogom: Zbog ega? Trepti jedan bruj crni, jednog kapka je sjena Izmeu Mene i mene legla! Kakva vjenost odsustva niim izazvanoga Najednom skrati se, je li? Jedan list koji pada lakoom konca svoga Godinu podijeli. K meni, ostaci arki, lisje slabo i svelo Kotrljajte svoj umor krti, A ti, blijedo sunce, zadnjom svojom strijelom, Zgodi vrijeme na samrti. Da, jesenji me vjetar grabi i najzad budi Rujnim i tunim letom svojim; Panini purpur zlatnih trublji tako me udi Da se ljutim i da postojim!

602

MIHAIL LJERMONTOV (1814 1841) ***

I amno i tuno, i ruku nikom da prui U asu duevnih nevolja elje? Zalud i vjeno eljet emu to slui? A ljeta idu ljeta najbolja! Voljeti al koga?... nakratko. truda ne vrijedi A vjeno zar iko volio je? U se zagleda? Tamo od prolog ni trag blijedi: Nita su radost i muke tvoje. A strasti? Tu slatku bolest, prije il kasnije, Rije je uma razagnala; I ivot, s hladnom panjom kad gleda ukurug, nije Do prazna i glupa ala <1840>

603

ALEKSANDAR BLOK ***

Devojka pevae u crkvenom horu O svim to u tuem kraju su sustali, O svima laama, nestalim u moru, O svim to su radost zaboravu dali. Glas to leti prema kupoli je tako Pevao, zrak s belog ramena sjao je, Iz mraka sluae i gledae svako Pod tom zrakom kako belo ruho poje. I svim se inilo: radost e da bude, I da u uvali tihoj sve su lae, I da e se svetli ivot za sve ljude Od tuine to su sustali da nae. I glas bee sladak, tanka bee zraka, I tek visoko se, kraj oltarskih vrt, Prieen tajnama, uo pla deaka O tome da niko nee da se vrati. <avgust 1905>

604

SERGEJ JESENJIN (1895 1925) ***

Zbogom, Baku! Vie te vidjeti neu! Sad je u dui jad, sad u njoj strah se krije. I srce pod rukom blie je, uz bol sve veu, I prostu rije drug osjeam sad snanije. Zbogom, Baku! Zbogom, turska plaveti! Znaj, Da krv se hladi, da slabe ivota sile, Ali u donijeti, ko sreu, do mogile, I vale Kaspija, i balahanski maj. Zbogom, Baku! Zbogom, ko napjev jednostavan! Ja zagrliu zadnji put druga svoga Da bi mi njeno, iz dima jorgovanskoga, Ko rua od zlata, kimala njegova glava. <maj 1925>

605

MARINA CVETAJEVA (1892 1941) ***

ud za domajom! Ta obmana Odavno mi se razgoliti! Sasma mi je svejedno danas Gdje samotnom je meni biti, Kakvim u se kamenjem vui Sa trnom torbom k mome domu A zato mome, ne znajui Ko kasarna, i pitalj k tomu. Svejedno me kakvim licima Kao zarobljen lav se ljuti, Kakva god ljudska sredina ima Neizbjeno te istisnuti U lina uvstva. Kamatskome Medvjedu slii bez sante svoje, Gdje nee svii (ne teim tome!) Gdje ponienje svud isto je. Ni jezik rodni, to doziva Mlijekom, mene ne zavodi. Svejedno na kom neshvatljiva Biu tome to k meni hodi. (itaocu, novinskih tona Gutau, to spletke ljubi jako...) Iz dvadestog je vijeka on, a Ja sam prije vijeka svakog. Skamenjena ko trupac jedan to od aleje osta, sve mi je Svejedno, svako je svejedan, A, moda od sveg svejednije

606

Negdanje rodno, od sveg, meni. Sve mete, s mene sva znamenja, Datumi, ko rukom odneseni: Tek dua, ko zna gdje roena. Taj kraj nije sklonite neko: ak ni sam bir to otro gleda Uzdu due i poprijeko Nee mu nai mlade jedan. Dom svaki tu mi, hram svaki pust, Sve je svejedno, ovo i to, No ako iskrsne bun usput, A oskorua osobito... <1934>

ANA AHMATOVA(1889 1966) POSLJEDNJA ZDRAVICA

Pijem za ie zlo svoje, Za dom kog vie nije, Za usamljenost u dvoje, I za te ja pijem Za la to skri je tvoj poljub, Mrtvu stud oka tvog, to svijet je surov i grub, to ne spasava Bog. <27. jun 1934>

607

JOSIF BRODSKI ***

Kod Lenjingrada jevrejsko groblje. Od truloga furnira ograda koja se isheri. Iza nje lee jedan kraj drugoga pravnici, muziari, trgovci, revolucioneri. Za sebe su pjevali. Za sebe tedjeli. Za druge se umiralo. Al prvo se plaao porez, potovao se pristav, i u tom svijetu, bezizlazno materijalnom, tumaili su Talmud, ostaju soj idealista. Moda su vidjeli vie. A moda vjerovali slijepo. No uili su djecu da su trpeljiva, da ustrajna budu. I nisu sijali ito. Nikad sijali ito. Lijepo legli bi sami, kao zrna, u hladnu grudu. I zanavijek zaspali. A potom bi zemljom ih zasuli, palili svijee, i, kad su zaduni dani, skupe se gladni starci: svak glasom visokim tuli o uspokojenju, a svi od gladi zadihani. I oni su ga sticali. U vidu raspada materije. Nita ne pamtei. Ne zaboravljajui nita. Za krivim plotom furnirskim to gnjije, etiri km od tramvajskog okretalita. <1958>

608

REAGOVANJA
Riccardo Nicolosi Devad Karahasan

Ispravka1
U vezi s replikom Slubeno izjanjenje prof. dr. Devada Karahasana na moj lanak Dijaloka tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama, objavljen u posljednjem broju Sarajevskih svezaka (27/28), htio bih dati sljedee objanjenje: ja sam iskljuivi autor lanka, Davor Beganovi je veoma tono preveo moj na njemakom napisani tekst. Nitko mi nije, ni direktno ni indirektno, dao nalog da ga napiem. lanak je nastao u ljeto 2009. u okviru istraivakog projekta Slavia islamica na Univerzitetu Konstanz: stoga se u njemu fokusiram na ulogu islama i ne spominjem sline oblike konstrukcije identiteta hrvatskoga ili srpskoga porijekla. Znanstvena rekonstrukcija ambivalentnoga diskurza o bosanskome identitetu koju sam preduzeo u svojemu lanku nema nita s ideolokom egzekucijom: razmatranje odreenih predstavnika toga diskurza proizlazi tek iz injenice da se radi o veoma razliitim misliocima koji koriste razliite argumente, no kod kojih se unato tome smatram moe razaznati slina bazina struktura u modeliranju bosanske kulture. Upravo naglaavanje razliitog metodolokog pristupa autora koje sam istraivao omoguuje pojavljivanje takve argumentacije kao konstante bonjakog identitarnog diskurza. O mojim se tezama moe kao i o svakome znanstvenom tekstu sigurno diskutirati. Budui da prof. dr. Devad Karahasan prije svega iz razloga akademske hijerarhije to eksplicitno odbija, suzdravam se od odgovora koji bi se odnosio na sadraj. No, neto bih ipak elio ispraviti: nisam potencijalni asistent. Nakon promocije na Univerzitetu Hamburg (2002) i brojnih istraivakih boravaka na raznim sveuilitima, izmeu ostalih i na University of Berkeley, California, godine 2008. sam na Univerzitetu Konstanz habilitiran u predmetima opa i slavistika znanost o knjievnosti. Trenutano sam zaposlen na Univerzitetu Bonn kao vii znanstveni savjetnik. Profesor Karahasan dakle ima pravo kada kae da vie neu dobiti asistentsko mjesto. Dr. Riccardo Nicolosi
1

U broju Sarajevskih svezaka 27/28 dr. Riccardo Nicolosi je objavio tekst pod naslovom Dijaloka tolerancija. Konstrukcija bosanskog kulturnog identiteta i uloga islama (devedesete godine). U istom broju smo objavili komentar Devada Karahasana povodom tog teksta. Ovim zavravamo tu temu.

611

Iskreno alim ako sam povrijedio Riccarda izrazivi uvjerenje da ga neko ozbiljan nee uzeti za asistenta. To sam uvjerenje temeljio na znanju i pameti koje je autor pokazao u svom znanstvenom djelu Dijaloka tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama. Priznajem da nisam istraivao administracijske arhive univerziteta na kojima se Riccardo afirmisao, bilo bi bizarno da me je itanje njihovog znanstvenog djela inspiriralo da bolje upoznam Riccarda i Davora mu. Spreman sam povjerovati u to da se Riccardo eli baviti znanou. Samo sam konstatirao da znanost, kad se njome ovako bavi, moe posluiti jedino ideologiji, i to onoj poganoj ideologiji koja bi da iz svijeta odstrani sve to ne razumije i to joj se ne svia. Zajedno s ljudima za koje pomisli da su komplicirani, pa ih je malo tee razumjeti. Zato je i Riccardova velikoduna ponuda da diskutiramo o njegovom znanstvenom djelu ustvari podvala, jer ono je ispod razine na kojoj je diskusija mogua. S toljagom se naime ne diskutira, ni ako je ona zasad samo ideoloka. Devad Karahasan

612

PORTRET SLIKARA
Miklav Komelj

Vojka Smiljani-iki

Zato Miklav Komelj?

pisma i komentari
Ako hoete da saraujete sa Miklavom Komeljom poslednjim renesansnim ovekom koga poznam (Ana Ristovi), morate pisati pisma jer to je komunikacija koju on priznaje. Zauzvrat od njega dobivate pisma puna crtea. Kakva pisma! Sve je zapoelo kada sam pripemala blok za asopis 25/26 NOVO ITANJE OSKARA DAVIA. Ale Debeljak je predloio tekst Miklava Komelja (prevodioca poezije Oskara Davia) Smrt protiv smrti. Ve pre toga smo objavili u asopisu esej Miklava Komelja o Tomau alamunu. To je bio moj prvi susret sa njegovim rukopisom i bilo mi je jasno da je re o nesvakidanjem esejisti. U istom bloku objavljen je esej Milice Nikoli Jedinstveni Davio, koji je imao nesvakidanju sudbinu, izgubljen pa naen posle 20 godina. Verujem da su se na stranicama toga asopisa upoznali ovo dvoje znalaca Daviovog dela i zapoela je prepiska Ljubljana Beograd Sarajevo. Navikla sam da primam godinama dragocena pisma od Milice Nikoli, kao to je dragoceno sve to izlazi iz radionice ove velike dame srpske knjievnosti. Jedno njeno pismo poslano odmah iza rata, za mene veoma vano, nestalo je i uvek se nadam da e izleteti iz neke knjige u kojoj je pohranjeno kao dragocenost. Volim da primam pisma, i to podrazumeva da nisam veliki pristalica e-mailova. Mnoga sam sauvala. Uvek pomalo snevam da jednog dana napiem knjigu o tim pismima i njihovim poiljaocima. Tu bi se sigurna nala pisma Miklava Komelja i Milice Nikoli, a do tada e valjda iz neke knjige izleteti i to njeno pismo pohranjeno kao dragocenost. Bie to pisma i od Krlee i Veljka Petrovia, od Mie Danojlia, Kolje Mievia, Alea Debeljaka. Jedno pismo Mirjane Stefanovi stiglo je u opkoljeno Sarajevo. Mnoga pisma su stigla raznim putevima u opkoljeno Sarajevo.

615

esto u ovim vremenima aljemo jednim drugima knjige koje bismo eleli da proitamo a ne moemo ih normalno kupiti u naim zemljama. esto aljem knjige Miki Pantiu i Tihomiru Brajoviu, kao i oni meni. Iz Beograda mi je stigla knjiga Beqe Cufaja Sjaj tuine dobrotom Natae elovi iz Clia. Tako i ja aljem Komelju knjige. Prva koju sam poslala je Ruska arheoloka pria Milice Nikoli. Stiglo je pismo zahvale i u uglu ptica pismonoa (nije golub).

616

Volim sva pisma Miklava Komelja jer gotovo svako ima crte. Kad sam mu poslala pesme Margaret Jursenar uzvratio mi je njenim portretom. Poslao je kao pozdrav iz Ljubljane portrete sarajevskih pesnika Admirala Mahia i Mileta Stojia (pretpostavljam da Stoji nee biti oduevljen, ali ja tu ne mogu nita). Odluila sam da sve te crtee prikupim i objavim da ostanu kao svedoanstvo ta sve taj renesansni ovek ume da radi. Nisam sigurna ali mi se ini da sam mu napomenula tu mogunost. Mislim da nije protivan. Veliki broj pisaca je ostavio iza sebe crtee, portrete, ilustracije svojih knjiga. Miklav Komelj im se samo pridruuje. Na jednom mestu Margaret Jursenar kae da je mogla da se bavi raznim stvarima. Odluila se za pisanje jer veruje da to ume najbolje. Pretpostavljam da je tako i sa Komeljom.

BILJEKE O AUTORIMA

Mirjana Stefanovi (Ni, 1939) ivi u Beogradu od svoje jedanaeste godine. Magistar je engleskog jezika i knjievnosti. Prvo je sedam godina bila novinar u Radio Beogradu, a potom sedamnaest godina urednik u Nolitu. Objavila je est knjiga pesama, etiri knjige proze, desetak knjiga za decu i napisala vie televizijskih, radio i pozorinih drama. Povremeno prevodi sa engleskog. eki Radoni (Berane, 1957), novinar, publicista i scenarista. Autor je knjige Kobna sloboda, kojom je otkrio ratni zloin deportovanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, u kojem je ubijeno najmanje 86 graana BiH. U vie napada je zajedno sa svojom porodicom bio meta brutalnih, pa i bombakih napada. Prvi je novinar u istoriji Crne Gore osuen za klevetu, zbog tekstova u kojima je opisao kako su komandanti JNA ruili i pljakali Dubrovnik. eki Radoni je dobitnik prestine Nagrade za ljudska prava za 2007. godinu, Medijske organizacije jugoistone Evrope (SEEMO), sa sjeditem u Beu. Objavljene knjige: Crna kutija (Monitor, Podgorica, 1996), U etiri oka (Antena M, Podgorica,1999), Crna kutija 2 (Vijesti, Podgorica, 2003), Iza maske (Vijesti, Podgorica, 2003), Kobna sloboda (Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2005). Serijali: Sto godina samoe, o politikim procesima u Crnoj Gori, Obru se stee o skrivanju Radovana Karadia i Ratka Mladia. Radoni je scenarista nagraivanih dugometranih dokumentarnih filmova Karneval (Mediacentar, Sarajevo, 2006) i Esma (Mediacentar, Sarajevo, 2008). Jelena Lengold (Kruevac, 1959). Objavila je pet knjiga poezije, etiri knjige pria i jedan roman. Za poeziju je dobila nagradu ura Jaki, a za prozu nagrade ensko pero, Biljana Jovanovi i Zlatni hit liber. Njena proza je prevedena na nekoliko svetskih jezika, a zastupljena je u brojnim domaim i inostranim antologijama. Radi ve vie od deset godina kao koordinator Nansen dijalog centra Srbija. ivi u Beogradu.

637

Ljubica Arsi, profesorica knjievnosti u muzikoj gimnaziji Stevan Mokranjac u Beogradu. Autorica je dvaju romana uvari kazake ivice i Ikona, pripovijetki Prst u meso, Barutana, Cipele buvine boje, Zona sumraka, Samo za zavodnice, Tigrastija od tigra, te dvije antologije Na brzaka, antologija svetske erotske prie i Frrrrr, antologija enske erotske prie. Dobitnica je nagrade Borislav Peki i nagrade Isidorinim stopama za roman Ikona, Pro femina za pripovjetke Cipele buvine boje, nagrada Zlatno pero i Laza Kosti za Tigrastija od tigra, te etiri nagrade Saveza jevrejskih optina za afirmaciju jevrejske kulture u djelima sa jevrejskom tematikom. Knjiga Barutana prevedena je na francuski. Prie i odlomci iz romana prevedeni na francuski, engleski, italijanski, eki, njemaki. Pie eseje i sarauje sa svim znaajnim srpskim asopisima. Devad Karahasan diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik sarajevske revije za kulturna pitanja Odjek i profesor Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pie drame, romane, pripovijetke, eseje, tekstove iz podruja povijesti i kritike teatra. Danas radi kao profesor na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Najpoznatija djela: Kraljevske legende (1980), Istoni diwan (1989), Stidna itija (1989), Stid nedjeljom (1991), Kua za umorne (1993), Dnevnik selidbe (1993), ahrijarov prsten (1996); drame: Kralju ipak ne svia se gluma (1983), Strano je vani (1987), Misionari (1989); knjige eseja: Kazalite i kritika (1980), O jeziku i strahu (1987), Model u dramaturgiji (1988), Dosadna razmatranja (1997), Knjiga vrtova (2002). Petar Bojani, vii nauni istraiva u Institutu za filozofiju i drutvenu teoriju i gostujui profesor u Institutu za drutvene nauke Birkbek univerziteta u Londonu i Filozofskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao i magistrirao filozofiju u Beogradu kod Miladina ivotia, doktorirao u Parizu kod aka Deride i Etiena Balibara. Predavao u Parizu 10, Kornelu (SAD), Aberdinu (kotska) i Bolonji (Italija). Poslednje knjige: Homeopatije: horror autotoxicus: o nasilju i hipohondriji: Kant, Hegel, Rosenzweig, Levinas, Derrida, Slubeni glasnik, 2009; Granica, znanje, rtvovanje. O poslednjem ratu, IFDT Albatros +, 2009; World Governance (prir. sa J. Babi), Cambridge Scholars Publishing, 2010.

638

Sanja Milutinovi-Bojani, istraivaica u Institutu za drutvene studije u Beu. Nakon zavrene filozofije u Beogradu, nastavlja studije na univerzitetu Pariz 8, usmerivi se ka komparativistici, gender problematici i kulturologiji. Nakon zavrenog doktorata kod Elen Siksu, predavala je na univerzitetima Aberdin (kotska) i Pariz 8. Autorka vie tekstova iz filozofije i teorije knjievnosti. Prevodi s francuskog i engleskog jezika. Slobodan najder, dramski pisac, esejist i pripovjeda. Jedan od osnivaa kazalinog asopisa Prolog (glavni urednik 1971 - 75, 1976 - 85). Devedesetih je godina kao freelance umjetnik mahom suraivao s njemakim kazalitima. Od 1996. je kolumnist rijekog Novog lista (kolumna Opasne veze). Od 2001. godine je ravnatelj Zagrebakog kazalita mladih. U njegovom obimnom dramskom opusu se nalaze i Minigolf (1968), Histerina bajka (1969), Metastaza (1974), Kamov. Kronika smrti (1978), Driev san (1981), Hrvatski Faust (1981), Dumanske tiine (1986), Gamllet (1987), Utjeha sjevernih mora (1992), Zmijin svlak (1994), Nevjesta od vjetra (1997), i Kod Bijelog labuda (1998). Potpisuje i zbirke ogleda Radosna apokalipsa (1988) i Kardinalna greka (1999), te zbirku proze Knjiga o sitnom i Nevjesta od vjetra. Predrag Luci (Split, 1964).Jedan je od osnivaa i kreatora Feral Tribunea, glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika. Pokrenuo je i ureivao Feralovu biblioteku. Od ljeta 2009. u rijekom Novom listu ispisuje dnevnu kolumnu pod naslovom Trafika. Objavio Greatest Shits Antologiju suvremene hrvatske gluposti (u koautorstvu s Borisom Deuloviem, 1998.), pjesmaricu Haiku haiku jebem ti maiku (2003.), knjigu lirike Ljubavnici iz Verone (2007.), a od svojih je pjesama i tuih programa za zaglupljivanje puanstva sainio itanke Sun Tzu na prozoriu (2009.) i Bezgaa povijesne zbiljnosti (2010.). Od 2007. zajedno s Deuloviem nastupa u pjesnikom kabareu Melodije Bljeska i Oluje. Ilina Jakimovska (1971) je docent na Institutu za etnologiju i antropologiju Prirodno-matematikog fakulteta u Skopju. Objavila je tri knjige: Ambar due: etiko-normativni aspekti poslovica, Tijelo: etnoloko-antropoloka studija i Sunce u tegli (poezija i kratke prie). ivi i radi u Skopju .

639

Tvrtko Kulenovi pripovjeda, esejist, putopisac i scenarist. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i lan Akademije nauka i umjetnosti BiH. Prvi predsjednik bosanskohercegovakog PEN-centra (1992 1996). Izabrana djela: putopisi Odanost jugu, Putovanje i Pejsai zrelog doba; zbirka pripovijedaka Karavan; romani Kasino, ovekova porodica i Istorija bolesti; knjige eseja i teorije Indija i umetnost, akra Istok zapadu danas, Teorijske osnove modernog evropskog i klasinog azijskog pozorita i Umetnost i komunikacija. Ilma Rakusa (Rimavska Sobota, Slovaka, 1946) je provela detinjstvo u Budimpeti, Ljubljani i Trstu. Studirala je slavistiku i romanistiku i knjievnost u Cirihu, Parizu i Petrogradu. 1971. godine je dobila titulu doktora za svoju disertaciju Tema usamljenosti u Ruskoj knjievnosti. Od 1977. je redovni profesor na univerzitetu u Cirihu. Takoe radi i kao pisac, prevodilac i novinar (Neue Zrcher Zeitung, Die Zeit). Dr Andrea Lei-Thomas je studirala (u Beogradu i Londonu), predavala (u Londonu i Sarajevu) i pisala o komparativnoj knjievnosti i knjievnoj teoriji (posebno o strukturalizmu, naratologiji, i Bahtinu, kao i o problemu pamenja). Sada predaje knjievnu teoriju na Odsjeku za komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Sinan Gudevi (1953, Grab na Goliji, Novi Pazar) pjesnik, prevodilac, filolog. Studirao starogrku i latinsku poeziju i metriku, italijansku kulturu i knjievnost. Prevodi s latinskog, starogrkog, njemakog, italijanskog, ruskog, portugalskog i slovenakog. Objavio zbirke stihova Graa za pripovetke (Beograd 1978) i Rimski epigrami (Split 2001., Beograd, 2008), te brojne prevode klasinih grkih i latinskih pjesnika (epigrami iz Palatinske antologije, Ovidije, Martijal, Gregorije iz Nazijanza), i srednjovekovnih i novolatinskih autora i epigramatiara (Sv. Augustin, Petrarca, Liber Scale Machometi, Vives, Pico della Mirandola, Owen, Pascoli). Na italijanski jezik preveo, zajedno s Raffaellom Marzano, izbor iz stihova Izeta Sarajlia Qualcuno ha suonato (Salerno, 2001).Zbirka Rimski epigrami, u metrikom italijanskom prevodu koji su nainili autor i Raffaella Marzano, objavljena je 2006. u Salernu, a njemaki metriki prevod Petre Kordmann iziao je u Frauenfeldu 2007. ivi u Zagrebu.

640

Naser eerovi (Sarajevo, 1981). Radi kao asistent za njemaku knjievnost na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je nekolicine znanstvenih lanaka i recenzija objavljenih u BiH, Njemakoj, Austriji i ekoj. Sa njemakog na bosanski jezik preveo je vie knjiga. Ljiljana op (1950). Knjievni kritiar, esejista, urednik, dravni sekretar za kulturu, to bi se sve moglo staviti gramatiki u enski rod a da ne promeni njen odnos prema onome to jeste. Autor/ka knjiga: O naivnosti i nevinosti, Velika etnja, Uspon do smrti, Pisanje uz vetar, Ekstaza s predumiljajem, Oslonjeni na prazninu. Upravo zavrava dve nove knjige (eseja i putopisa), ivei i radei u Beogradu, zadovoljna izborom profesije i ravnoduna prema mestu boravka, to ne bi trebalo brkati s profesionalnim ambicijama i odnosom prema (ne)patriotizmu. Almir Baovi, (Sarajevo, 1971). Diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je zaposlen na Odsjeku za komparativnu knjievnost. Pisao je pozorinu, filmsku i knjievnu kritiku, teorijske lanke i eseje. Objavio je knjigu ehov i prostor. Struktura dramskog prostora u ehovljevim dramama kao koncentrirani izraz dramske strukture (Sterijino pozorje, Novi Sad, 2008.) i zajedno sa Savom Anelkoviem priredio zbornik Drama i vrijeme (Dobra knjiga, Sarajevo, 2010.). Autor je drama Privienja iz srebrenog vijeka (praizvedba: Narodno pozorite Sarajevo, 2003.) i RE: Pinocchio (praizvedba na albanskom jeziku: CTC teatar Skopje, 2006.). Drame su mu prevoene na francuski, italijanski, eki, albanski i makedonski jezik. Tatjana Juki je izvanredna profesorica na Odsjeku za anglistiku zagrebakog Filozofskog fakulteta. lanica Centra za enske studije. Diplomirala komparativnu knjievnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala na istom fakultetu radom o predrafaelitizmu. Autorica knjige Zazor, nadzor, svianje. Dodiri knjievnog i vizualnog u britanskom 19. stoljeu (Zagreb, 2002.) i niza lanaka na hrvatskom i engleskom. Istraivaki interes usmjeren joj je na knjievnost 19. i 20. stoljea, odnos knjievnosti i vizualnoga (posebno filma), te kritiku teoriju. Trenutno vodi znanstveno-istraivaki projekt o granicama knjievnog pamenja i dovrava knjigu pod naslovom Revolucija i melankolija.

641

Milija Gluhovi radi kao profesor na Odsjeku za pozorine studije na Univerzitetu u Voriku u Velikoj Britaniji od 2006. godine. Studirao je anglistiku na Univerzitetu u Novom Sadu, magistrirao englesku knjievnost na Univerzitetu Britanske Kolumbije u Vankuveru, a doktorirao teatrologiju na Univerzitetu u Torontu. Dobitnik je nagrade Clifford Leech Prize za najbolju doktorsku disertaciju u oblasti drame na Univerzitetu u Torontu u 2006. godini. Podruje njegova interesovanja obuhvaa savremeno evropsko pozorite, s posebnim fokusom na evropsku kulturu sjeanja, migracije i ljudska prava; kritiku teoriju; i evropsku kulturnu politiku. Trenutno zavrava studiju Performing European Memories: Trauma, Ethics, Politics (London: Palgrave, 2011), i ureuje zbirku eseja sa Karen Fricker s Univerziteta u Londonu pod naslovom Performing the New Europe: Identities, Feelings, and Politics in the Eurovision Song Contest (London: Palgrave, 2011). Direktor je Erazmus Mundus magistarskih studija za istraivanje svjetskog pozorita koje Univerzitet u Voriku vodi u saradnji s Univerzitetom u Amsterdamu, Univerzitetom u Helsinkiju, i Univerzitetom Umjetnosti u Beogradu. Omer Hadiselimovi, bivi profesor engleskog jezika na sarajevskom univerzitetu (1972 - 1994) sada je nezavisni naunik koji ivi u SAD; trenutno poduava na Lake Forest College i Loyola University Chicago. Hadiselimovi je autor desetina radova, prikaza i prevoda iz oblasti amerikih studija, engleske literature i putopisa. Adijata Ibriimoviabi vodi vjebe i seminare iz ruske knjievnosti na Odsjeku za slavenske jezike i knjievnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bavi se prvenstveno ruskom knjievnou 19. i 20. stoljea, ali i kulturom i civilizacijom Rusije te problematikom teorije i prakse prevoenja. Objavila je vie naunih i strunih radova te nekoliko prijevoda i prikaza u referentnim publikacijama. 2010. godine objavila monografiju Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda. Elizabeta eleva, profesor metodologije i ef Odsjeka za komparativnu knjievnost na Univerzitetu Sveti iril i Metodije u Skopju. lan Predsjednitva PEN-centra Makedonije do 2000. godine, a Udruenja neovisnih pisaca Makedonije od njegovog utemeljenja 1994. godine. Od 1995. do 1999. godine

642

radila je kao sekretar projekta Makedonske akademije umjetnosti i znanosti Komparativna studija makedonske knjievnosti i kulture u 20. stoljeu. Urednica je magazina Nae pismo od 1998. godine. Predaje feministiku literarnu teoriju na Evro-Balkan koli Rod i politika. Autorica vie od 150 tekstova i est knjiga: Komparativna poetika. Postmodernizam u makedonskoj prozi (1996), Knjievnoteorijske studije (1997), Kulturalni ogledi (2000), Od dijalogizma do intertekstualnosti (2000), Zatvorenici dana (2001, e-book), Otvoreno pismo. Studije o makedonskoj knjievnosti i kulturi (2003). Na makedonski prevela knjige R.Monika, G.Tevzadze, K.Poppera i J.B. Prof. dr. Heinz Gnter Schmitz /Emeritus (1938), njemaki filolog i germanista, do 2003. godine profesor za stariju njemaku knjievnost i jezik na Univerzitetu Kiel (SR Njemaka). Monografije: Physiologie des Scherzes. Bedeutung und Rechtfertigung der ars iocandi im 16. Jahrhundert (1972);Wolfgang Bttners Volksbuch von Claus Narr. Mit einem Beitrag zur Spracche der Eisleber Erstausgabe von 1572.(1990); Phantasie und Melancholie. Barocke Dichtung im Dienst der Ditetik (Medizinhistorische Journal, 4, 1969); Die Melancholie in Wissenschaft und Kunst der frhen Neuzeit. (Sudhoffs Archiv, 60, 1976); Internationalismen. Eine begriffs- und forschungsgeschichtliche Betrachtung. (GermL, 126,1995.) Mirko Kova (Petrovii, 1938) autor je vie romana, zbirki pripovijedaka, eseja, televizijskih i radio drama i oko desetak filmskih scenarija. Studirao je dramaturgiju na Pozorinoj akademiji u Beogradu. Ve prvom knjigom Gubilite (1962.) izaziva politike i ideoloke osude zbog crne slike svijeta. Moja sestra Elida izlazi 1965. godine, a kratki roman ivotopis Malvine Trifkovi 1971. Zbirka novela Rane Luke Metrevia (1971.), koja izaziva burne reakcije, najprije je ovjenana nagradom, da bi godinu dana kasnije ta nagrada bila oduzeta, a knjiga povuena iz knjiara i knjinica. U Zagrebu mu izlaze romani Ruganje s duom (1976.) i Vrata od utrobe (1978.), a potom slijedi roman Uvod u drugi ivot (1983.), te knjiga eseja Evropska trule (1986.), a proireno izdanje pod naslovom Evropska trule i drugi eseji izlazi 1994. u Zagrebu. Knjiga pria Nebeski zarunici objavljena je 1987. godine, a potkraj 1990. sarajevska Svjetlost objavljuje Kovaeve Izabrane knjige u est tomova. U Sarajevu, jo za trajanja rata, 1995. izlazi roman Kristalne reetke u ediciji Savremena

643

bosanska knjievnost. Iste godine pojavljuje se i knjiga publicistikih tekstova Bode u srcu, u izdanju opozicionog Beogradskog kruga. Godine 1996. u Zagrebu izlazi Rastresen ivot; knjiga koja je anrovski odreena kao novi roman. U Sarajevu se pojavljuje knjiga politikih eseja pod naslovom Cvjetanje mase (1997.). Zajedno s Filipom Davidom objavljuje u Splitu, 1998. Knjigu pisama 1992 1995. U Zagrebu su najavljena njegova izabrana djela u dvanaest knjiga, prva u nizu izala je knjiga izabranih dramskih tekstova Isus na koi (2003.), te Vrata od utrobe i Kristalne reetke (2004.). Mirko Kova dobitnik je uglednih meunarodnih knjievnih nagrada. Godine 1993. dobiva vedsku nagradu Tucholsky Prize a 1995. veliku njemaku nagradu Herder Preise, koja mu je dodijeljena u Beu. Dobiva nagradu Bosanski steak 2003. godine u Sarajevu, te slovensku meunarodnu nagradu Vilenica za 2003. godinu. Dobitnik je dvije NIN-ove nagrade, Andrieve nagrade. Roman Grad u zrcalu dobio je nagradu Vladimir Nazor za najbolje prozno djelo u 2007., nagradu Mea Selimovi za najbolji roman u 2007. s podruja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te Trinaestojulsku nagradu najvee crnogorsko nacionalno priznanje za 2008. godinu. Od 2003. godine nakladnika kua Fraktura iz Zagreba objavljuje Sabrana djela Mirka Kovaa, do sada je objavljeno etrnaest knjiga. Andrej Nikolaidis (Sarajevo, 1974) objavio je prozne knjige Ogledi o ravnodunosti (1995), Zato Mira Furlan (1997), Katedrala u Sijetlu (1999), Oni! (2001), Mimesis (2003), Sin (2006), Dolazak (2009), knjigu kulturalne teorije Homo Sucker: Poetika Apokalipse (2010), kao i knjige novinskih tekstova Balkanska rapsodija (2007) i Sunani dan na La Plaza De La Constitucion (2009). ivi u Ulcinju. Sonja Koranter je roena 1948. u Dovju, Slovenija. Pesnikinja je i spisateljica. Osnovnu kolu je zavrila u Dovju, strunu u Kranju i srednju u Radovjlici. Njena izdanja, tampana u samizdatu i razliitim izdavakim kuama obuhvataju vie od sto etrdeset naslova. Od prve pesnike zbirke Pesmi (1980) do poslednje Odsonje (2008) napisala je i nekoliko romana (Nezgodba o Mari Unjatu (2007); Dovka zgodba (1992,) kao i knjievno-esejistike tekstove (Kaj imajo skupnega piramide, Azteki rokopisi i Valentin Cundri, 2008) odnosno razmiljanja. Neke od njenih pesnikih zbirki prevedene su na strane

644

jezike (Minljivost eki; Zemljekrog (2002), uz podrku Ministarstva za kulturu engleski i nekoliko pesama na nemaki, italijanski i panski jezik). Univerzitet Iowa je pet puta objavila na meunarodnom konkursu objavljene kratke prie 100 Words. Godine 1992. je nagraena ufarovom paketom. Tanja StuparTrifunovi (Zadar, 1977) Diplomirala je na Filolokom fakultetu, Odsjek srpski jezik i knjievnost u Banjaluci. Do sad je objavila knjige: Kua od slova, pjesme, Zadubina Petar Koi, Banjaluka-Beograd, 1999. Uspostavljanje ravnotee, pjesme, KOV, Vrac, 2002. Adornova svraka, prie, Zalihica, Sarajevo 2007. O emu misle varvari dok dorukuju, pjesme, Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008., Glavni junak je ovjek koji se zaljubljuje u nesreu, Fondacija/Zaklada Fra Grgo Marti, Kreevo. Poezija joj je nagraivana i prevoena na engleski, njemaki, poljski, slovenaki i danski. Knjiga O emu misle varvari dok dorukuju je nagraena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i nala se u uem izboru za knjievnu nagradu za Istonu i Jugoistonu Europu (CEE Literature Award) u okviru kojeg je Stupar-Trifunovieva nagraena jednomjesenim boravkom u Beu. Knjiga poezije Glavni junak je ovjek koji se zaljubljuje u nesreu nagraena je Knjievnom nagradom Fra Grgo Marti za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Zastupljena je u vie antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Mihajlo Panti (1957, Beograd), prozni pisac, kritiar, univerzitetski profesor, urednik u izdavakim kuama i asopisima. U rodnom gradu zavrio je celokupno kolovanje, ukljuujui i doktorat na Filolokom fakultetu, gde i sada predaje. U knjievnosti je debitovao poetkom 80-ih godina, da bi do danas objavio vie od etrdeset knjiga studija, eseja, knjievnih kritika i antologija, te devet knjiga pria, od kojih su neke, poput Vondera u Berlinu, Novobeogradskih pria, Sedmog dana koave ili zbirke Ako je to ljubav (Andrieva nagrada, 2004), postale vrlo itane. Prie Mihajla Pantia prevedene su na dvadesetak jezika, uvrtene u mnoge antologije i preglede, i objavljene u vie posebnih inostranih izdanja. Iako krcate literarnim aluzijama, Pantieve prie uvek svedoe neposredno, gradsko iskustvo i zapravo ih sve objedinjuje pokuaj da se u malim ritualima obezliene svakodnevice, meu anonimnim ljudima opsednutim veitim pitanjima sudbine, nesnaenosti, ljubavi i smrti,

645

otkrije neki vii smisao, koji e iskupiti njihove neobeavajue ivote. Od novijih autorovih dela treba spomenuti kapitalnu Antologiju srpske pripovetke (1-3), potom kolekciju sabranih pria pod naslovom Sve prie Mihajla Pantia (1-4), te pripovedake zbirke Ovoga puta o bolu i Prie na putu. Lana Bastai (Zagreb, 1986). Diplomirala je komunikologiju 2009. godine. Trenutno studentkinja IV godine anglistike na Filolokom fakultetu u Banjaluci. Urednica internet stranice za drutvenu kritiku www.nezavisniprostor.net. Uestvovala na festivalima Srpsko pero 2008, Ulaznica 2008. i 2009, Moravske tajne KK, Pontes 2009 i Re u prostoru 2010. Objavila kratke prie u zbornicima Blogopedija, Najkrae prie 2008, Rukopisi 32, Ja sam pria, Od prie do prie, te u asopisima Novi put , Knjievne novine, Ulaznica, Fanzin U slobodno vrijeme pie kratku prozu, tetovira se i svira klavir. Berislav Blagojevi (Slavonski Brod, 197.). Magistar je geografskih nauka. Do sada su mu objavljene knjiga kratkih pria (Lamentacija po Sofroniju, 2005) i zbirka poezije (Trebao sam biti rije, 2005). Objavljivao je kratke prie, eseje i poeziju u razliitim zbornicima i asopisima kao to su Zbornik kratkih pria (SPKD Prosvjeta amac, 2006), asopis Rije (Brko, 2008), Zbornik kratkih pria Ja sam pria (Besjeda, Banja Luka, 2009), Balkanski knjievni glasnik (2009), Zbornik poezije Garavi sokak (Inija, 2009), Zbornik Sea of Words (Barselona, 2009) i dr. Objavio je i oko dvadeset strunih, popularnih i naunih radova u razliitim asopisima i zbornicima. ivi i radi u Banjoj Luci. Sanjin Sorel (Rijeka, 1970.) U Rijeci gdje nakon srednje kole zavrava Filozofski fakultet na kojemu je i doktorirao (2003.) s temom Mediteranizam i tijelo u poeziji Tonija Petrasova Marovia. Poeziju, prozu, kritike i eseje te znanstvene studije objavljuje u veini tuzemne periodike, pa i poneto izvan nje. Do sada je objavio: Palimpsest (poezija, Rival, Rijeka, 1997.), Sonetaria (poezija, Ceres, Zagreb, 2001.), Hologrami, udnje, strojevi zavoenja (poezija, MH Sisak, 2001), Apokalipse (poezija, Naklada MD, Zagreb 2002.), Rijeka knjievna avangarda (studija, ICR, Rijeka, 2002.), Flumen Viti (ICR, Rijeka, 2003.), Ljubavi ( poezija, DHK, 2004.), Mediteranizam tijela (studija, Altagama, Zagreb, 2003.), Isto i razliito (VBZ, 2006.), Bakunjin

646

(HDP, 2006.), Kritike i tome slino (MH Osijek, 2007.), Vragovi na kruhu i vodi (poezija, Stajergraf, Zagreb, 2008), Lica sanjarija (eseji, Stajergraf, Zagreb, 2008.), Knjiga trgovaca (poezija, Naklada Bokovi, Split, 2009.), Obiteljske tajne (prie, Jesenski i Turk HDP, 2009.). Ranko Risojevi (1943), pjesnik, prozaista, dramski pisac, esejista, istoriar matematike, prevodilac i kulturni poslenik, objavio je oko etrdeset knjiga, meu kojima 14 zbirki pjesama, 18 knjiga proze, meu kojima 5 romana, izvedeno mu je desetak radio-igara za djecu i dva za odrasle. Za knjievni rad nagraivan je vie puta, a najznaajnije nagrade su: nagrada eljezare Sisak za poetsku knjigu Prah, nagrada Laza Kosti za proznu knjigu um, nagrada Politikinog zabavnika za roman za mlade Ivanovo otvaranje, nagrade Peat varoi sremsko-karlovake i Skender Kulenovi za poetsku knjigu Prvi svijet, nagrada Branko opi, Srpske akademije nauka i umjetnosti, za roman Bosanski delat, te Koieva nagrada za ukupno stvaralatvo. Od 1999. je na funkciji direktora Narodne i univerzitetske biblioteke RS. Danica Vukievi je dosad objavila pet knjiga poezije: Kao hotel na vetru; KOS, Beograd, 1992, Kada sam ula glasove; Matica srpska, Novi Sad, 1995, amanka, Centar za stvaralatvo mladih, Beograd, 2001, Luk i strela, Povelja, Kraljevo, 2006, Prelazak u jednu drugu vrstu, Prosveta, Beograd, 2007; knjigu kratke proze Na plaama, Rad, Beograd, 1998. i proznu knjigu ivot je gorila, KOV, Vrac, 2000. Dobitnica je nagrade ProFemina koju dodeljuje istoimeni asopis i nagrade Biljana Jovanovi. Bavi se i knjievnom kritikom i esejistikom. lanica Srpskog knjievnog drutva. Diplomirala na Filolokom fakultetu Univerziteta u Beogradu na grupi za Optu knjievnost i teoriju knjievnosti, zavrila enske studije, radi i ivi u Beogradu. Miklav Komelj (1973) je svoju prvu pesniku zbirku Lu delfina /Svetlo delfina/ (1991) objavio kao osamnaestogodinjak, pri emu je iznenadio svojom zrelom poezijom. ak ni klasian oblik soneta nije mogao prikriti Komeljevu inspiraciju, mladalaki ivot i ljubav, kojoj je Komelj u poeziji pristupio na veoma zreo nain. Njegova druga pesnika zbirka Jantar asa

647

/Jantar vremena/ (1995) nastavlja tradiciju soneta, dok trea zbirka Rosa (2002) predstavlja promjenu u Komeljovoj poeziji, s obzirom da su njene pjesme u slobodnom stihu, a sadrinski se pjesnik pomjera ka sferama spoznaje svog bola, sudbine i smrti. Komeljeva poslednja pesnika zbirka Hipodrom je objavljena 2006. godine, a iste godine i njegova slikovnica za djecu Zverinice (Zvjerice). Komelj redovno objavljuje svoje pjesme u knjievnim asopisima (Nova revija, Literatura, Apokalipsa...), prevodi poeziju i dramu (Neruda, Pazolini, Nerval, Pesoa), i objavljuje naune lanke i eseje s podruja istorije umjetnosti, teorije, savremene umjetnosti i filma. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani je doktorirao s vieslojnom i interdisciplinarnom disertacijom Pomeni narave v toskanskem slikarstvu prve polovice 14. stol. (Znaenja prirode u toskanskom slikarstvu prve polovine 14. vijeka), za koju je dobio nagradu Zlati znak ZRC. Vladimir Martinovski (1974) je pjesnik, pripovjeda, knjievni teoretiar i prevodilac. Radi kao docent na Katedri za optu i komparativnu knjievnost na Filolokom fakultetu Blae Koneski u Skopju. Diplomirao je i magistrirao na filolokom fakultetu u Skopju, a doktorirao na Univerzitetu Pariz 3 Nova Sorbona. Predsjednik je Drutva za komparativnu knjievnost Makedonije, lan Izvrnog odbora Meunarodne asocijacije za semiotiku, Meunarodne asocijacije za komparativnu knjievnost i Evropske mree za komparativistika prouavanja. lan je i redakcije makedonskog asopisa za haiku Mrav. Autor je knjiga: Od slike do pjesme interferencije izmeu makedonske savremene poezije i likovnih umjetnosti (studija, 2003), Morski mjesec (haiku i tanka, 2003), Skrivene pjesme (haiku, 2005), I voda i zemlja i vatra i vazduh (haiku, 2006), Uporedni triptisi (studije i eseji, 2007), Les Muses imaginaires, (studija, 2009), Eho od talasa, (haibuni, 2009), Slike za itanje aspekti eksfrazijske poezije (studija, 2009) i Kvarteti (poezija, 2010). Priredio je knjige: Ut pictura poesis poezija u dijalogu s likovnim umjetnostima, tematski izbor iz makedonske poezije (koautor: Nuhi Vinca, 2006), Metamorfoze i metatekstovi (koautor: Vesna Tomovska, 2008) i Als een vlinder een gedicht wordt Kad leptir postaje pjesma (koautor: Lidija Kapuevska-Drakulevska, 2010). Dobitnik je prve nagrade na konkursu za kratku priu lista Nova Makedonija za 2009. godinu, kao i nagrade Braa Miladinovi na Strukim veerima poezije za 2010. godinu.

648

Bavi se i muzikom. Uestvovao je u realizaciji muzikih izdanja: OPA (2002) Orkestra izvornih narodnih instrumenata Pece Atanasovski, Kaldrma (2004) grupe Kaldrma i Kalemar (2008) orkestra Baklava. Goran Samardi (Sarajevo, 1961.). Diplomirao je knjievnost u Sarajevu. Osim poezije pie i prozu i knjievnu kritiku. Bavi se knjiarstvom i izdavatvom. Jedan je od direktora kultne sarajevske knjiare Buy Book. Objavio je knjige poezije: Lutke, 1990; Otkazano zbog kie, 1995; Imeu dva pisma, 1996; i knjigu pria Sikamora 1997... Fahredin ehu (Orahovac, 1972). Zavrio je studije na pritinskom Univerzitetu, (orijentalne studije) a magistrirao je optu knjievnsot. Aktivno se bavi kaligrafijom otkrivajui nove tehnike i medijume za ovaj poseban oblik umetnosti. Pie eseje o likovnoj umetnosti. Njegovi radovi su prevedeni na srpski, hrvatski, turski, romski, bosanski, vedski, engleski i arapski jezik. Poetas del Mundo (Santiago de Chile) ga je imenovao za ambasadora albanske poezije. Zlatko Topi (Sarajevo , 1955.) U Sarajevu je zavrio gimnaziju i diplomirao na Pravnom fakultetu. Objavio je zbirke pria: ivotno pitanje (1981.), Fantastine prie (1989.), Ptica iz drugog jata/A Bird From Another Flock (1995.), Bogumilske legende (1997.) i Izabrane prie (2000.). Objavio je romane: ovjek niotkud (1986.), Kulin (1994.), Komar (1997, 1998, 2000 i 2003.), Gola koa (2004.), Pape romansirana biografija Safeta Suia (2007.) i knjige drama: Kolaps (1988.), Drame (1995.), Refugees (1999.), Time Out (2001.), Osam komada (2005.) i Gola koa (2007.). U bosanskohercegovakim teatrima su mu igrane drame Kolaps (1986.), Kako Musa dere jarca (1993.), Kulin ban (1995.), Refugees (1999.), Plaa hotel (2000.) a drama Time out doivjela je praizvedbu na engleskom jeziku i u engleskoj produkciji u Velikoj Britaniji (Bretton Hall - Leeds, London, Waikfield, 2002.), komedija Glavom kroz zid (2004), monodrama Pomilovanje trai Radivoje, Radivojev sin (2006.), Sretna nova 1994. (2006.) i Ne volim ponedjeljak (2009.). Tihomir Brajovi (Podgorica, 1962). Knjievni kritiar i teoretiar. Zaposlen na Filolokom fakultetu u Beogradu kao

649

docent za predmet Pregled junoslovenskih knjievnosti. Ureivao Knjievnu re i Re. Stalni je kritiar beogradskog nedeljnika NIN. Knjige: Kontroverzni metatekst (1992); Poetika anra (1995); Od metafore do pesme (1998); Rei i senke (1998); Teorija pesnike slike (2000); Oblici modernizma (2005). Nagrade: ore Jovanovi (2000); Milan Bogdanovi (2001). Prof. dr. Nihad Agi (Koraj kod Tuzle, 1947), predaje svjetsku knjievnost, kulturalnu nauku o knjievnosti i medijske anrove na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do sada je objavio knjige iz teorije i povijesti knjievnosti, Generativna poetika i generativna teorija pripovijedanja (1999), Naratoloki portreti (2005) i Karta i teritorij umjetnost pripovijedanja Mee Selmovia (2009).Ovih dana mu iz tampe izlazi knjiga Knjievnost i kulturalno pamenje. Objavljuje u domaim i inozemnim asopisima. Gaper Troha je docent na Katedri za komparativnu knjievnost i teoriju knjievnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani. Bavi se sociologijom knjievnosti, a posebno pitanjima savremene svetske i slovenake dramske knjievnosti. U poslednje vreme je izmeu ostalog uredio i svojim tekstovima uestvovao u dva zbornika: History and its Literary Genres (Cambridge Scholars Publishing, 2008) i Literarni modernizem v svinenih letih (tudentska zaloba, 2008). Milica Nikoli (1925). Beogradski esejista, antologiar i prevodilac sa ruskog. Objavila je knjige: Ruske poetske teme (1972), Igra protivreja ili Krotka Dostojevskog (1975), Deset pesama: Vuo, Mati, Dedinac, Risti, Davio (1978), Daviov Gospodar zaborava (1986), Mare mediterraneum Ivana V. Lalia (1996), Tuma ptiijeg leta ili izvoenje romana O Dekartovoj smrti Radomira Konstantinovia (1998), Ruska arheoloka pria (2002), Obiavanje stvarnog: Tima, B. osi, Kuzmanovi (2004). Priredila je Antologiju moderne ruske poezije (zajedno sa Nanom Bogdanovi,1961), Antologiju ruske fantastike XIX i XX veka (1966), i izabrana dela Osipa Mandeljtama (1962), Velimira Hlebnjikova (1964), Josifa Brodskog (1971), Marine Cvetajeve (1973, 1990), Oskara Davia (1979), Aleksandra Time (1987) i Aleksandra Ristovia (1995). Poslednjih godina pie o savremenim srpskim pesnicima i prozaistima.

650

Midhat Ajanovi Ajan (Sarajevo, 1959.) Zavrio urnalistiku u Sarajevu 1983. i kurs filmske animacije u Zagreb filmu 1984. Napisao magistarski rad iz oblasti filmologije 1998. i doktorsku disertaciju 2009. u Gteborgu. Bavi se knjievnou i filmom. Roy Andersson, danas vodei vedski filmski reditelj, roen je u Gteborgu 1943. a obrazovao se u Lundu i Stockholmu. Debitirao je 1968 sa dokumentranim filmom o tenisu Bijeli sport. Ve prvi igrani film, socijalno-kriticki Ljubavna pria (?En krlekshistoria) iz 1970. bio je veliki uspjeh kod vedske kritike i publike. U svom drugom dugometranom ostvarenju Gilliap iz 1975. razvio je svoj prepoznatljivi filsmki stil koji se zasniva na dugom kadru, fiksaciji, kompleksnom mizanscenu te sofisticiranom vizualnom humoru usporedivom sa majstorima nijeme filmske komedije Busterom Keatonom ili velikim francuskim sineastom Jacquesom Tatiem. Film meutim nije naiao na dobar prijem savremene vedske javnosti, kritika ga negativno ocjenjuje, a publika izostaje. Osim toga Andersson dolazi u sukob sa rukovodstvom vedskog filmskog instituta to ga odvaja od dugometranog filma narednih 25 godina. Cijelo to vrijeme Andersson radi reklamne i veoma kreativne kratke filmove u kojima obrauje velike teme kakve su genocid i rasizam koje mu donose ugled kult-autora. Godine 2000. vraa se trijumfalno dugometranom filmu sa Pjesmama s drugog sprata (Snger frn andra vningen) koji mu donosi nagradu na festivalu u Cannesu. Godine 2007. dolazi novi uspjeh Ti ivi (Du levande) nakon kojeg Museum of Modern Art u New Yorku organizira veliku izlobu posveenu Anderssonovom djelu. Osim kao filmski autor Andersson je aktivan i kao pisac angairanih lanaka i filmoloke proze. Poasni je predsjednik najveeg skandinavskog filmskog festivala u Gteborgu. Jano Banjai (Bnyai Jnos, Subotica, 1939), esejista, kritiar i teoretiar knjievnosti. Radio je kao profesor maarske i uporedne knjievnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i Filolokom fakultetu u Beogradu. Bio je urednik izdavakog preduzea Forum iz Novog Sada. Bavi se strukturom maarskog stiha i problemima savremene maarske lirike. Kao kritiar, pomno prati savremenu srpsku i maarsku knjievnu produkciju. Najvanija

651

dela: A sz fegyelme (Disciplina rei, eseji i studije, 1972), Knyv s kritika (Knjiga i kritika, sabrane studije 1977), Hagyomnytrs (Prelom tradicije, eseji, kritike i studije, 1998), Mit visznk magunkkal? (ta nosimo sa sobom, studije i kritike, 2000) i dr. Dobitnik je nekoliko prestinih knjievnih nagrada u zemlji i inostranstvu. Kornelija Farago (Farag Kornlia, Temerin, 1956), teoretiarka knjievnosti i knjievni kritiar. Bavi se strukturom savremene maarske proze, problemima savremene poetike prostora, kao i teorijom medija. Radi kao profesor teorije i istorije maarske knjievnosti na univerzitetu u Novom Sadu i Beogradu. Najvanija dela: Trirnyok, tvolsgok (Prostorni pravci, distance, 2000), Kultrk s narrativk. Az idegensg alakzatai (Kulture i narativi. Figure stranosti, 2005). Dobitnica je ugledne nagrade Tibor Deri za 2010. godinu. er Serbhorvat (Szerbhorvth Gyrgy, pravo ime Horvth Gyrgy, Baka Topola, 1972), pisac, publicista, sociolog. Njegova proza (mahom krae novele, eseji i publicistiki spisi) odlikuje se satirino-ironinim stilom, snanom angaovanou i eljom za demistifikacijom i detabuiziranjem stvarnosti. Najvanija dela: Dombosi trtnetek (Prie iz Domboa, novele, u koautorstvu sa ulom Mirniem i Gaborom Viragom, alias Aronom Blumom, 1998), Spjz (pajz, publicistiki spisi, 2000), Vajdasgi lakoma az j Symposion trtnetrl (Vojvoanska gozba o istorijatu asopisa j Symposion, 2005). Dobitnik je nagrade Jano Siveri (1999). Marko Veovi, pjesnik, romanopisac, esejist, knjievni kritiar i prevodilac. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovakog pjesnitva. Najznaajnije knjige su mu zbirke pjesama Nedjelja, Osmatranica i Poljska konjica, roman Rodonaelnik, te knjiga polemikih tekstova etvrti genije. Prevodio je poeziju Emili Dikinson i arla Bodlera. Vojka Smiljanic-iki, pjesnikinja, prevodilac. Prevodila je djela M. Yourcenar, M. Diba, J. J. Rabearivela, S. Heaneya, M. Longlaya, K. Raine, E. de Luca, P. Holappa, M. Lacherafa, J. Senaca, M. Haddada, R. Boudjedra, Y. Septija. Objavljene knjige: Pesme, Tkai vetrova, Pepelnica, Druga Zemlja, Prevoenje mora.

652

 Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | L rajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | e biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvez | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lette vski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Saraje vs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajev skrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevs | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magas sta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers eraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte a Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Saraje | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebo re da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litter rajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske svesk evos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajev vske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajev gasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajev rs de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | s Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevs | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | arajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajev edited by: | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajev Vojka Smiljani litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidssk ift | Sarajevski zvezki | | Sarajevosiki et te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | eraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevost Bora osi | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litterae Boris A. Novak Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | L rajevos litteraere magasin | Sarajevos LitteraerePetlevski Sarajevo Notebook | Sibila Tidsskrift | e biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvez | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lette | Hefte aus Sarajevo Aleksandar Hemon vski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Saraje Elizabeta eleva vs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajev Predrag Matvejevi skrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevs Bashkim | | Sarajevos litteraere magas | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezkiShehu sta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers Jelena Lengold eraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte a Dragan Veliki Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | Goran Stefanovski | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Saraje | Sarajevos litteraere magasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebo Alma Lazarevska re da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajevo | | Sarajevos Litter Mirko Kova rajevo Notebook | | Hefte aus Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske svesk Slavenka Drakuli evos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | | Sarajevos litteraere magasin | Sarajev NO vske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevske biljenice | Les cahiers de Sarajev gasin | Sarajevos Litteraere Tidsskrift | Sarajevo Notebook | | Hefte aus Sarajev rs de Sarajevo | | Sarajevos Litterra Tidskrift | Sarajevski zvezki | 2008 s Sarajevo | Kirjeit Sarajevosta | Sarajevske sveske | Fletoret te Sarajevs | Lettere da Sarajevo | Sarajevs

OF SARAJEVO NOTEBOOKS

BEST

18

EXECUTIVE SUMMARY

Melancholy and/or nostalgia are the themes of this double issue (29 30) of Sarajevo Notebooks. Here you can read nearly 20 texts: from the scholarly and exhaustive Melancholy as Critical Consciousness by Hans-Gunter Schmitz, Nostalgia, Melancholy, Philopatridomania by Petar Bojani and Sanja MilutinoviBojani, and On the Nature of Nostalgia by Andrea Lei, to texts which deal with nostalgia in the works of certain authors (Almir Baovi, Saturns Children and Bchners Bastards, Milija Gluhovi, Melancholic Loss in Harold Pinters Landscape, Adijata Ibriimovi-abi, On Nostalgia in Contemporary Russian Drama) and lyrical prose pieces with the theme or tone of nostalgia or melancholy, such as Tvrtko Kulenovis The Melancholy of Small-Time Crookery, Elizabeta elevas Home and/ or Eviction, and Predrag Lucis Merry Notebook Mediterranean Melancholy. eki Radoni, award-winning investigative journalist and documentary film author, brings us this issues short, precise, and comprehensive DAIRY. In the DIALOGUE, writers Jelena Lengold and Ljubica Arsi discuss writing, literature, and exile. In this issue you can read the poetry of Tanja Stupar-Trifunovi, Sanja Koranter, Berislav Blagojevi, Sanjin Sorel, Miklav Komelj, Vladimir Martinovski, Fahrudin ehu, and prose pieces, excerpts from novels, or the short stories of Mirko Kova, Ranko Risojevi, Andrej Nikolaidis, Mihajlo Panti, Lana Bastai, Danica Vukievi, Goran Samardi, and Zlatko Topi.

654

MANIFACTURE is also full of essays, critical studies, and broader surveys of books by various authors. Nihad Agi writes about the novels of Devad Karahasan and the poetry of Mile Stoji, and Tihomir Brajevi recalls two nearly forgotten Yugoslavian novels in which appear the motif of Goethes Oak. Gaper Troha gives an overview of Slovenia drama in transition in The Crisis of Dramatic Literature of the 90s and New Matrices of Engaged Drama and Theaters in Slovenia. Midhat Ajanovis MY CHOICE paints an idiosyncratic portrait of the most well-known Swedish director, Roy Andersson, and provides a translation of an inspirational program text by this controversial filmmaker. THE INVISIBLES this time are Hungarians from the Vojvodina. Jano Banjai and Kornelija Farago write about their literature, while in his turn Hungarian literary critic er Serbhorvat writes about the novel City in the Mirror by Mirko Kova. In this issues PASSPORT, we present not a classical survey of a single national literature, but a selection of poetry by the best melancholics of world literature. Through Marko Veovi and Omer Hadiselimovis translations, you can read poems by Shakespeare, Lermontov, Akhmatova, Brodsky, Baudelaire, Hugoetc Miklav Komelj, whose poetry you can read in MANUFACTURE, is also featured in PORTRAIT OF A PAINTER, where Vojka Smiljani-iki writes about his sketches, as inspiring as his poetry.

655

Ovaj broj Sarajevskih svezaka izdan je uz financijsku podrku Vlade Republike Slovenije i u suradnji Mediacentra sa Beletrinom Academic Press. Mediacentar Sarajevo Direktor: Boro Konti Kolodvorska 3, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina Telefon: (+387 33) 715 861 Telefax: (+387 33) 715 860 E-mail: sarajevske.sveske@media.ba www.sveske.ba www.infobiro.ba Beletrina Academic Press Bortnikov trg 2, 1000 Ljubljana, Slovenija Telefon: +386 (0)1 200 37 00 Telefax: +386 (0)1 200 37 19 E-mail: info@zalozba.org www.studentskazalozba.si Osniva: tudentska organizacija Univerze u Ljubljani. Korektura: Kenan Efendi Dizajn naslovne strane: Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai Grafiko oblikovanje: Adnan Mahmutovi tampa: Kovertelux, Sarajevo Tira: 1.500 primjeraka Cijena: 29 EUR asopis izlazi etiri puta godinje. ISSN 1512-8539 Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis Sarajevske sveske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda. Sarajevo Ljubljana, 2010.

Branko Miljkovi je rekao: Roen sam 1955. u Delu uz pomo Oskara Davia Sa koliko sam uzbuenja oekivala, doivela i posle kroz seanja listala ovaj sudbonosni susret sa Oskarom Daviom. Do danas nezaboravljen, ne dui od dva-tri minuta, a ivi klasik u patikama, ne smiruje se ni sekundu, tako, na ulici, primajui iz ruke u ruku moje pesmice, bez koverte, povezane samo spajalicom, stoji u mestu a sav je u pokretu, a gleda onim lepim oima to titraju kao na zejtinu, pogledom sveznajuim, kao da je najrazbuktalija vatra naeg jezika to je u njemu celoga ivota gorela, neobuzdana, sevala plamicima i varnicama kroz te prodorne oi. Mirjana STEFANOVI

Kovaevieva namjera je bila da predstavi jedno drugo Sarajevo od onog koga je rat bacio na naslovne stranice i televizijske ekrane stranih medija poetkom zadnje decenije prolog vijeka: ono Sarajevo, urbano i kultivisano, s historijom koja se ne ponavlja kroz krv, meuetnike sukobe i patnju, ve se odvija kroz razvoj umjetnosti i susrete kultura, i ija se prolost preko intimnih predmeta pamti po voljenim ljudima i lijepim trenucima ljudske bliskosti. Fotografije koje su nastale kao rezultat te namjere duboko su dirljive, a kratki tekstovi koji ih prate esto izuzetno evokativni, minijaturni eseji o prirodi nostalgije, prolosti i intimnoj historiji. Andrea LEI

Zanima me u ovom trenutku samo nehomogenost, bolje rei hibridnost svakog stava, pa i kod jednog tako dosledno istog autora. Je li to predlog da se zamislimo nad ostvarivou istote ili moda nad njenim kreativnim potencijalom? Tim pre to Kuzmanovi u svojim esejima postavlja visoke zahteve retkim autorima kojima, uz ozbiljnu analitiku proveru, dodeljuje visoka priznanja. I to veoma uspeno. Meutim, ne odustajem od sumnje da se ispod svake istote krije neto drugo, ak i njena suprotnost. I ne samo to: znam da e ovaj pokuaj ogoliti ne njegove ve moje manjkavosti u oblastima kojima Kuzmanovi suvereno vlada. Milica NIKOLI

Sjeanje, pamenje je samo naizgled jednostavna, jednosmjerna ili pravolinijska kategorija. Sjeanje je fenomen, vezan sa samim konceptom postojanja, naime, nain/kako i oblik neijeg sjeanja povezan je duboko sa individualnim profilom jedne linosti. Sjeanje je ne samo ili iskljuivo svedeno na empirijski materijal, sadran u biografiji kao podreena fabula. Sjeamo se onako kao to ivimo, ili kao to smo odabrali da tumaimo sopstveno bivstvovanje, svoje iskustvo. Sjeanje moe da bude aktivno da se gradi projektivno, anticipativno ne samo mehaniki da se arhivira (u obliku dogaaja, likova, doivljaja) u fajlu neije memorije. Elizabeta ELEVA

Govorim to ne samo zato to melodrama, kao anr, pretpostavlja rad sablasti u paradoksalnom djelokrugu gdje sablasti, kao narativne figure, rade samo u onoj mjeri u kojoj paraliziraju proradu prolosti, odnosno, utoliko to paraliziraju prolost u in prorade. tovie, gotovo bih mogla rei da melodrama radi samo uvjetno, u odnosu koji uspostavlja prema melankoliji, kao narativni pomak u odnosu na sistemsku narativnu paralizu melankolika, odnosno melankoline ene, ako ve govorim o melodrami i melankoliji kod Cavella. Tatjana JUKI

Patnja je najvei tabu. Ljudima je zabranjeno, naroito u ovom modernom svetu, da budu tuni, da pate, da kau da ne mogu, da budu slabi. To je postalo neprihvatljivo i nije vie moderno, na rubu je nepristojnog. Nije im doputeno da se zbog svoje patnje zapuste. Zbog lepog ponaanja i civilizacijskog zahteva nametnuto im je da odravaju sebe. Ljudska patnja je mnogo vei tabu od seksa. U nju bi svaki sociolog, psiholog ili pisac trebalo da ue i razgradi je do najsitnijih detalja, da vidi koje su njene razmere i ta sve sa njom moe da se uradi. Patnja je neto od ega se ljudi sklanjaju. Ako je tabu neto od ega ljudi bee, onda to sigurno nije seks. Jelena LENGOLD

29