Zahvaljujuci "Europa magazine" intervjuii s ljudima koji su među posljednjima vodili

Jugoslaviju prije njene propasti.....

Feljton "Zašto se raspala Jugoslavija"

Čovjek koji je rekao “NE” - Bogić Bogićević

Vi ste za člana Predsjedništva SFRJ izabrani 25. juna 1989. godine i to na način na
koji niko drugi, ni prije ni poslije, nije bio izabran.

Bogićević: To je prvi put nakon četrdeset i pet godina da se iz Bosne i Hercegovine

bira funkcioner za državnu ili partijsku funkciju putem referenduma. Tada je održan
prvi referendum i za člana Predsjedništva su glasali svi građani Bosne i Hercegovine.

Koliko je bilo protivkandidata?

Bogićević: Bilo je pet kandidata ukupno, i po tome se razlikujemo od svih tadašnjih

republika i pokrajina, jer smo imali najviše kandidata.

Razlikujete se, između ostalog, i po tome što su Vas birali građani, a ne kao u
drugim republikama skupštine.

Bogićević: U drugim republikama su birale skupštine, sobranja, ili sabori, ili

konferencije Socijalističkog saveza u to vrijeme.

Vi ste imali oko 200.000 glasova više od drugoplasiranog.

Bogićević: To je, moram priznati, bilo iznenađenje i za mene. Ljudi su očekivali i

željeli promjene. Vjerovatno je nešto uticala i činjenica da sam bio najmlađi kandidat.

Smijem li dodati - i najmanje iskvaren u odnosu na druge?

Bogićević: To je vaše mišljenje.

Zanimljiv je jedan kuriozitet. Naime, tada su neki ozbiljni ljudi među

bosanskohercegovačkim piscima lobirali za Vaše protivnike, a danas ste i Vi i oni
politički protivnici Vaših bivših protivnika.

Bogićević: Mi tada objektivno, iako smo se pripremali za referendum, nismo imali

izbornu kampanju kakva se danas vodi. Pravo je ljudi da lobiraju i navijaju za
određene kandidate. U Sarajevu je tada Udruženje književnika BiH predstavilo
gospodina Kalinića, zatim jedan broj omladinskih organizacija u Sarajevu je
neposredno uoči referenduma isto tako lobirao, ali ipak je rezultat bio takav kakav
jeste. Ja sam imao u skoro svim gradovima BiH najviše glasova i imao sam tu razliku
od oko 200.000 glasova više.

Zanimljivo je da ste dobili izbore svugdje, osim u Sarajevu.

Bogićević: Mislim da je to, između ostalog, rezultat pripreme izbora i lobiranja. Ja to

vidim kao nešto normalno, ljudi su se opredijelili kako su se opredijelili.
 Da li ste već činom izbora osjetili promjenu u ponašanju ljudi prema vama. Vi niste
više bili samo Bogić Bogićević, nego državni vrh.

Bogićević: Jesam. Meni se to, zapravo, dogodilo drugi put, jer jesam bio najmlađi
kandidat, ali moje iskustvo nije bilo tako zanemarljivo i mlado. Ja sam skoro deset
godina ranije obavljao jednu saveznu funkciju. Bio sam predsjednik omladinske
organizacije Jugoslavije i nisam bio nepoznat javnosti, i jugoslovenskoj i
bosanskohercegovačkoj. Tada je, normalno, došlo do promjena ljudi, kao i nakon
izbora bilo kog čovjeka na neku od državnih funkcija.

Da li je došlo do promjena i onda kad više niste bili državni vrh?

Bogićević: Da, ali i to je logično.

Gospodine Bogićeviću, te 1989. godine, kada ste izabrani, da li je bilo na Vas

pritisaka da odustanete od kandidature, da li su tadašnji lobiji, mnogo jači od lobija
pisaca koji ste spomenuli, htjeli nekog drugog?

Bogićević: Moram priznati da nije bilo pritisaka da se odustane od kandidature,

između ostalog, vjerovatno i zbog toga što se nije očekivalo da ću imati takvu
podršku glasača.

Vijest da ste izabrani stigla je na nekom sastanku u Velikoj Kladuši.

Bogićević: Ni sam nisam pridavao toliku važnost tim izborima. Kao što sam rekao,
nisam učestvovao u izbornoj kampanji na način kako se to danas radi. Ja sam bio na
sastanku u Velikoj Kladuši. Tada je još bila aktuelna kriza u Agrokomercu, i u toj regiji
uopšte. Na sastanku su došle prve vijesti o izbornim rezultatima i prijedlog za moj
povratak odmah u Sarajevo, kako bismo organizovali konferenciju za štampu.

NACIONALISTIČKA HISTERIJA

Javnost tada, više ili manje, još ne sluti šta se sprema. Vaš je dolazak na funkciju
člana Predsjedništva bio u vrijeme kad je takozvana “jogurt revolucija” u Vojvodini
već okončana, Milošević je održao onaj ratni govor na Gazimestanu povodom 600
godina bitke na Kosovu. Dakle, ulazite u grotlo, ako mogu tako da se izrazim.

Bogićević: To je tačno. 1989. godina je po mnogo čemu bila dobar signal, da ne

upotrijebim velike riječi poput istorijska godina ili godina prekretnica, za sve što će se
događati u narednom periodu. Te godine imali smo takozvano “događanje naroda”,
koje će kasnije prerasti u ubijanje naroda. Imali smo, na Gazimestanu bukvalno
najavu rata. Čak je i u detaljima već bilo jasno šta se sprema. Sjećam se, na primjer,
toga da je problem bio čiji će vijenac na Gazimestanu biti položen prvi, vijenac Srbije
ili Federacije. Milošević tako nije dozvolio da Drnovšek, prvi čovjek države, polaže
vijenac prije njega na spomenik na Gazimestanu. Pa smo našli kompromis tako da su
vijenci uporedo polagani. 1989. je došlo i do formiranja HDZ-a, kada je Tuđman
najavio preporod Hrvatske. Ta godina će ostati zapamćena po nacionalističkoj histeriji.
Jedan nacionalizam je uvijek porađao drugi nacionalizam. Ne treba zaboraviti da je na
ovim prostorima, za razliku od onog romantičarskog nacionalizma u feudalno doba,
nacionalizam uvijek porađao totalitarizam. Između balkanskog nacionalizma i noža
samo nas je jedan korak dijelio.

Da li je među članovima Predsjedništva Jugoslavije već tada uočavano da sve to

vodi rascjepu i ratu?
 Bogićević: Među članovima Predsjedništva su bile razlike već tada spram
budućnosti Jugoslavije. Mi smo bili svjedoci pada socijalizma, odnosno komunizma,
onog birokratskog, u jugoistočnoj Evropi. Bili smo sigurni da se Jugoslavija mora
transformisati, ali ne i dezintegrisati, pogotovo ne putem rata. Poslije višestranačkih
izbora u republikama, očekivali smo izbore i za čitavu državu, očekivali smo dogovor
uz pomoć Evrope za miran rasplet jugoslovenske krize.

To što ste sada spomenuli samo svjedoči jednu čudnu stvar, a to je da u bivšoj
Jugoslaviji demokratski izbori na nivou cijele države nikada nisu bili održani.

Bogićević: Nisu nikada, oni su se završili na nivou republika. To je, prije svega, bio
interes republika. Treba napomenuti da je ustav iz 1974. godine već bio prekršen
kada je pokrajinama oduzeto pravo koje su imale kao konstitutivni dijelovi Federacije,
ali ne u svojstvu država, kao što su to bile republike. Tada već imamo prvi udar na
ustavno uređenje Jugoslavije.

Da li je realna pretpostavka da bi, da je bilo izbora na nivou Jugoslavije,

nacionalističke politike bile poražene?

Bogićević: Ne mislim da bi bile poražene. Nacionalističke politike su regrutovale

svoje predstavnike u parlament Jugoslavije, ali bismo imali duže trajanje institucija
države i kakav-takav dogovor o raspletu Jugoslavije. Ja bih vas podsjetio na razne
prijedloge, čvrst prijedlog za unitarizacijom, centralizacijom i dominacijom u
parlamentu od strane Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine, ali smo, s druge strane,
imali prijedlog za jedno konfederativno uređenje koje bi značilo i zajedničko tržište i
zajedničku vojsku i ljudska prava, ali i neku veću samostalnost republika bez
hegemonije, bez vladanja bilo koje republike nad drugom ili bilo kog naroda nad
drugim.

Postojao i treći prijedlog o takozvanoj asimetričnoj federaciji?

Bogićević: To je bio prijedlog Gligorova i Izetbegovića o asimetričnoj federaciji, ali

niti jedan od tih prijedloga nije bio prihvatan.

VJEROVAO SAM U MARKOVIĆEV PROGRAM

Za premijera dolazi Ante Marković. Sa njim raste nada da ekonomija može spasiti
državu. Vi ste jedan od onih ljudi koji su, kad god su imali priliku, insistirali na tim
ekonomskim pitanjima i privatno, a konačno - i po dužnosti.

Bogićević: Posao vlade, prije svega, je bila ekonomija. Predsjedništvo je bilo

prinuđeno da usvaja niz za-kona kao privremene mjere da bismo podržali reforme
Ante Markovića. Podržali smo ih zato što su dale rezultate. Podsjetiću vas da smo
prije usvajanja paketa mjera Ante Markovića imali inflaciju od nekoliko stotina posto.
Devedesete godine smo je sveli skoro na nulu, kurs marke i dinara je stabiliziran 1:7.
Pored svega, imali smo, što je najvažnije, podršku iz Evrope i svijeta za tako uspješan
paket ekonomskih reformi. Naravno, ja znam da je za uspješnu realizaciju ekonomije
potreban politički ambijent, to nije sporno, ali sam očekivao da će ekonomija, ono od
čega se živi, održati koliko-toliko razumnim ljude na ovim prostorima da ne dođe do
krvoprolića.

Ako se na trenutak vratimo na Vaš prethodni odgovor, mislite li da smo imali

jugoslovensku instituciju punu delegata, bez obzira koliko bili suprotni, koji moraju da
se sastaju i prave kompromise, a uz to još i ekonomiju Ante Markovića koja bi
produžavala potrebu tog političkog dogovora, da bi stvari možda bile drugačije?

Bogićević: Ja mislim da bi bile drugačije. Naravno, uz sve to je trebalo malo dobre

volje da stvari krenu u tom pravcu.

Nažalost, prvi protivnici reformi Ante Markovića su bili tada, možda baš po
redoslijedu, Beograd, Zagreb, pa Ljubljana.

Bogićević: Nije sporno da su oni istrajavali na svom projektu koji je već bio utvrđen
i po svaku cijenu, bez obzira na posljedice. Tada, recimo, da im je neko rekao da će
deset godina kasnije doći do stvaranja Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Evropu i da
niko u rezervatu ne može opstati, da se Evropa ujedinjuje i da od Rima do Stokholma
putujete bez pasoša, da im je neko tada rekao da je to što se čini besmisleno, da su
evropski standardi puna ravnopravnost svih ljudi i građana u Jugoslaviji, bez
majorizacije, bez vladavine jednih nad drugim, bez svega onoga što bi značilo
eventualnu asimilaciju brojčano manjih naroda, i da je to bilo prihvaćeno, mi bismo
imali podršku za Jugoslaviju u Evropi. To bi značilo sasvim drugi put, bez 500.000
ubijenih i 5 miliona prognanih ljudi koji su ostali bez svojih kuća i bez svoje imovine.

I vjerovatno bismo imali sada već članstvo u Evropskoj uniji?

Bogićević: Članstvo u Evropskoj uniji najvjerovatnije bi se do današnjeg dana već

dogodilo. Imamo koliko hoćete primjera, od prve evropske trojke, Van den Bruk, Žan
Pos i Đani de Mikelis, do Žaka Delora i Žaka Santera, koji su dolazili ovdje i koji su
davali podršku takvom evropskom projektu. Tada su se u Evropi događali krupni
procesi: pad Berlinskog zida, projekat Evrope Mastrihta, odnosno jedinstvene valute,
širenje Evropske unije, to jest prerastanje Evropske zajednice u Uniju. Sve se to
događalo tih godina uključujući i raspad Sovjetskog Saveza i prijetnje da će, ukoliko
stvari tamo krenu krivim tokom, Evropa biti zapljusnuta milionima izbjeglica.

U knjizi Stipe Mesića se citira Vaš stav da bi rat u bivšoj Jugoslaviji bio poguban ne
samo za nju već i za Evropu.

Bogićević: Ja sam tada to govorio. Naravno da nisam bio niti prorok niti mađioničar,
ali nije bilo teško zaključiti da je Jugoslavija dio Evrope, bar geografski, a sa druge
strane, ne može se govoriti o ujedinjenoj Evropi dok je na bilo kom dijelu izjeda rak-
rana, na bilo koji način, a rat posebno. To se zapravo i dogodilo.

Ko je još od članova Predsjedništva SFRJ osim Vas podržavao reforme Ante

Markovića?

Bogićević: Neosporno, uvijek smo imali većinu za usvajanje tih zakona koji nisu
mogli dobiti podršku na parlamentu Jugoslavije. Istakao bih posebno ljude koji su
profesionalno više vezani za ekonomiju, kao na primjer Drnovšeka, Tupurkovskog,
Šuvara i kasnije Mesića, Rizu Sapundžiju, čovjeka sa Kosova, dok nije bio smijenjen.
Zavisno od prilika, davali su je i drugi članovi Predsjedništva, nije to uvijek bila oštra
podjela.

Malo prije ste spomenuli da je zbog gotovo nemoguće suglasnosti u Vijeću

republika i pokrajina Predsjedništvo često bilo u situaciji da donosi privremene mjere,
odnosno zakone kao privremene mjere. Ko blokira zakone i zbog čega?

Bogićević: Prije odgovora na to pitanje reći ću vam poziciju slovenačku, recimo - i

vi ćete vjerovatno imati prilike da dobijete odgovore - kada je formiran DEMOS u
Sloveniji i kada je, u vrijeme odvajanja od Jugoslavije, Janša predlagao da još tri
godine ostane JNA i na prostoru Slovenije. Dakle, sve opcije su bile u toku, samoste
većine koju su imali poslanici iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine, sve republike
nisu bile u ravnopravnom položaju. Sve je to pothranjivalo nacionalizam i
separatizam, ne razmišljajući o posljedicama.

Bosna i Hercegovina i Makedonija podržavaju najvećim brojem zakone. Zašto samo

ove dvije republike koje su najmanje razvijene i koje su morale su biti svjesne da bi u
tržišnoj ekonomiji najgore prošle?

Bogićević: Mislim da je sasvim logično što su Makedonija i Bosna i Hercegovina

nudile sve moguće kompromisne prijedloge kako bi se stvari riješile mirnim putem,
jer je objektivno njima i bilo najteže. Pogledajte samo makedonsko okruženje i odnose
sa susjedima, ili okruženje BiH i projekte za njenu podjelu, ili čak nestanak, koji nisu
od juče, velikodržavne ideje Srbije i Hrvatske koje dolaze već dobrih nekoliko
desetljeća. Znajući sve to, bosanskohercegovačko i makedonsko rukovodstvo su,
stajući na strani reformi Ante Markovića, davali onaj posljednji vapaj da se stvari
riješe bez rata.

Makedonija je za sada i uspjela.

Bogićević: Jeste. Ona je za sada, zahvaljujući mudrosti Kire Gligorova prije svega i
sticajem okolnosti, veoma uspješno izašla iz ove ratne, poratne i predratne situacije,
jer od svih jugoslovenskih republika jedino u njoj nije poginuo niti jedan čovjek. Bez
obzira kako će izgledati budućnost Makedonije, bez obzira šta će se dogoditi sa tom
državom, mislim da u ovom našem vremenu, u kome mi živimo kao generacija, to
zaslužuje divljenje i poštovanje za rukovodstvo koje je uspjelo na taj način da riješi
problem.

MRTVA TRKA

Da se vratimo sjednicama Predsjedništva. Na jednoj od njih se pojavio Džefri Saks,

koga je doveo Janez Drnovšek. Da li je to bilo dogovoreno?

Bogićević: Drnovšek je iskoristio svoje poznanstvo sa jednim od najvećih

ekonomskih stručnjaka tada u svijetu, mladim naučnikom Saksom i obavijestio o
tome Predsjedništvo. Dali smo saglasnost. Razgovor je bio veoma interesantan, on
nas je ohrabrio i svojom podrškom, ali i brojnim sugestijama. To je davalo neku nadu
da bismo se uz podršku Evrope i svijeta mogli izvući iz situacije nadolazećeg rata.

Može li se reći da je tada formiran ekonomski lobi u kome su bili Bogićević,

Drnovšek i Tupurkovski?

Bogićević: Pa možda bismo mogli i tako reći, jer ostale institucije nisu funkcionisale
i ne treba zaboraviti da smo još uvijek živjeli u jednopartijskom sistemu, teda se već
tada Savez komunista raspao kao jedan od stubova jednopartijske države. Dok ne
dođe do višestranačkih izbora za čitavu zemlju, očekivali smo da će se to premostiti
uspješnom ekonomijom.

Naravno, lako je danas biti pametan, ali to iz ove perspektive izgleda kao mrtva
trka, u kojoj su ekonomski interes, tržišna ekonomija, koju Vi zastupate, sa jedne
strane, a sa druge strane politike - političke manipulacije... Vi tu bitku gubite.

Bogićević: To je tačno. Toliko je narasla ta nacionalistička histerija koja je proizvela

mržnju, strah i rezultirala nasiljem u ostvarivanju velikonacionalnih projekata da je
bitka izgubljena sa tako teškim posljedicama, od kojih će se ovi prostori oporavljati ko
zna koliko godina.

Evropa tih dana nudi 4 milijarde dolara za obnovu i momentalno priključenje

Evropskoj uniji, što bi za građane Jugoslavije značilo strahovit skok u budućnost i sa
stanovišta standarda, putovanja, obrazovanja, tehnologije... Ko to nije hteo da
prihvati?

Bogićević: Tačno je da je Evropska unija sve to ponudila. Iz ove perspektive kada

gledamo možda je do toga došlo malo kasno. To se događa negdje 30. juna 1991.
godine. Do tada smo već imali zahtjev za uvođenjem vanrednog stanja, tada su već
Slovenija i Hrvatska donijele odluke o osamostaljenju, 26. juna dolazi do rata u
Sloveniji. Naravno, ekonomske reforme i dalje daju izvanredne rezultate, imamo
veliku podršku svijeta za ostvarivanje projekta ekonomskih reformi, ali je država
obezglavljena. 15. maja iste godine nije izabran predstavnik Hrvatske, Stipe Mesić, i
Evropska unija, odnosno njeni predstavnici, Žak de Lor i Žak Santer, dolaze u
Beograd, gdje provode 48 sati. Sreli su se sa svim članovima Predsjedništva, odnosno
sa predsjednicima republika, sa premijerom Markovićem koji je bio njihov domaćin
tada. Jasno su precizirali svoje zahtjeve. Oni traže integritet Jugoslavije, uvođenje
tržišne privrede, poštivanje ljudskih prava, izbor predsjednika Predsjedništva, jer je
sve do izbora Stipe Mesića to bila puka formalnost. Poslovnikom o radu je bio utvrđen
redoslijed i apsolutno nikakvu ulogu glasanje nije imalo. Republika je samim
predlaganjem člana Predsjedništva odredila i njegovu daljnju sudbinu. Prvi put 15.
maja 1991. godine Stipe Mesić formalno ne dobija podršku i sve do 30. juna ostaje
obezglavljena država, uključujući da ne funkcioniše vrhovna komanda. Blokiran je i
parlament, koji je kako-tako funkcionisao.

Poredeći tu sumu od 4 milijarde dolara i ovu pomoć koja danas stiže, čini se da se
radi o gotovo istoj sumi, samo što je u međuvremenu zemlja potpuno uništena.

Bogićević: Ne bih se složio da je na istom, jer sada smo formalno dobili veliku
pomoć na donatorskim konferencijama, ona se kreće oko 5 milijardi dolara. Međutim,
ukupni troškovi međunarodne zajednice su mnogo, mnogo veći za sve organizacije
koje su na ovim prostorima u funkciji uspostave trajnog mira i stabilizacije
jugoistočne Evrope. Osim toga, Evropu smo napunili izbjeglicama i zato su
neuporedivo veći troškovi danas od onih tada.

To je vrijeme kada je Milošević faktički već ukinuo pokrajine, ali ne i njihovo pravo
da imaju svoje predstavnike u Predsjedništvu Jugoslavije.

Bogićević: I dalje smo imali osam članova Predsjedništva, po ustavu iz 74. godine i
imali smo predstavnike pokrajina.

Da li je iko ukazivao na to da Milošević, nakon što je nelegalno ukinuo pokrajine,

zatim imenovao svoje ljude za njihove predstavnike, svaki put ima po četiri glasa
unaprijed?

Bogićević: Ukazivali smo na to, ali promjena ustava države je formalno stvar
parlamenta Jugoslavije, a mijenjanjem ustava Srbije Milošević je ukinuo pokrajine.

“NE” VOJNOM UDARU

Tenkovi na ulicama Beograda 9. marta 1991. godine. Kako je došlo do te odluke?

Bogićević: 9. marta 91. godine dogodile su se velikestudentske demonstracije,

takozvana “plišana revolucija”, kada su stotine hiljada mladih ljudi izašle na ulice
Beograda. Sjećam se dobro, bila je nedjelja, članovi Predsjedništva su bili u
republikama, u gradovima iz kojih dolaze u Beograd. Telefonom smo obaviješteni da
damo saglasnost, koju bismo verifikovali sutradan na samoj sjednici, da vojska zaštiti
savezne objekte. Većina članova Predsjedništva, uključujući i mene, za takav prijedlog
nije imala nikakve rezerve zato što se to moglo dogoditi i bez naše saglasnosti. Niko
tenkove nije spominjao. Uveče smo imali priliku vidjeti tenkove na ulicama i bili smo
šokirani. Naravno, ta odluka je poništena odmah, tenkovi su vraćeni u kasarne, ali se
ustvari dogodila još jedna obmana, još jedna prevara od strane aktuelnog
predsjednika Predsjedništva, Borisava Jovića.

Sada dolazimo do događaja koji je stavio pečat na vašu političku karijeru i na vas
kao izrazito principijelnog i moralnog čovjeka. Govorim o sjednici Predsjedništva
Jugoslavije, održanoj 12. marta 1991. godine. Gdje je ona održana?

Bogićević: Sjednica od 12. marta 1991. godine, održana u vrijeme tih velikih
demonstracija u Beogradu, nije bila u Palati Federacije, nego u komandnom mjestu
JNA, što je bilo neuobičajeno u startu.

Ko je donio odluku da se sjednica tu održi? Pretpostavljam da to nisu bili članovi

Predsjedništva?

Bogićević: Članove Predsjedništva niko nije ni konsultovao. Očito da su se

dogovorili Jović i Kadijević.

Da li ste uopšte znali gdje vas i u koju prostoriju vode?

Bogićević: Ne.

Vi ste, znači, saznali da će se sjednica održati u Vojnoj komandi tek kad ste ulazili
unutra.

Bogićević: Tek kad smo došli, jeste.

To je bio dan kada je faktički planiran vojni udar.

Bogićević: To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj

borbenoj gotovosti JNA. Kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, a
posebno iz Jovićeve knjige, planirano je da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj,
Sloveniji, a vojno-političkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstvo u Bosni i
Hercegovini i kako kažu “probugarsko” rukovodstvo Makedonije na čelu sa
Gligorovim.

Gospodine Bogićeviću, da li vas je bilo strah?

Bogićević: Ne, nije me bilo strah iz jednostavnog razloga što je sve što sam radio,
uključujući i ovu sjednicu, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i
špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u
vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju
i vjeru. Znao sam da nemam podršku Parlamenta BiH što god da napravim.

Intervju objavljen u "Europa magazine"