Janusz Leon Wisniewski

S@MOA U MREi

Prevela s poljskog Krystyna Stojek Peri

adami
Rijeka, 2004.

Od svih vjenih stvari ljubav traje najkrae ...

@1

DEVET mjeseci ranije ...

S rampe na etvrtom kolosijeku jedanaestog

perona na eljez-

nikoj postaji Berlin Lichtenberg pod vlak se baca najvie samoubojica. To govore slubeni, poslovino precizni njemaki podaci za sve berlinske kolodvore. Uostalom, to se i vidi dok sjedite na klupi uz etvrti kolosijek na jedanaestom peronu - tranice su tamo sjajnije nego na ostalim peronima. Uestalo naglo koe nje ostavlja zadugo sjajne tranice. Osim toga, obino tamnosiv i prljav, betonski je pod na nekoliko mjesta po cijeloj duljini jedanaestog perona vidljivo svjetliji nego drugdje - ponegdje gotovo da je bijel. Na tim su mjestima slube za odravanje kolodvora snanim deterdentima nastojale to bolje isprati tragove krvi samoubojica. Lichtenberg je jedna od najstarijih, ali i najzaputenijih eljeznikih postaja u Berlinu. Oteena buka, vonj po urinu, sivilo, prljavtina. Oduzeti si ivot na tako runom mjestu, prepunom uurbanih, tunih, pa ak i oajnih ljudi, zauvijek napustiti takav svijet ovdje i ne izgleda toliko strano. Do jedanaestog perona dolazi se kamenim stepenicama, i to je posljednji ulaz u tunelu izmeu blagajnike dvorane i prostorije s
7

transformatorima.

etvrti kolosijek je najudaljeniji, pa ako se u bla-

gajnikoj dvorani na kolodvoru Berlin Lichtenberg donese odluka o smrtonosnom skoku pod vlak ba na tom kolosijeku, onda se hodanjem od mjesta odluke do rampe etvrtog kolosijeka na jedanaestom peronu, odnosno do trenutka smrti, ivi najdulje. Zbog toga samoubojice gotovo uvijek biraju etvrti kolosijek jedanaestog perona. Na rampi etvrtog kolosijeka vijcima privrene drvene klupe noevima. Na klupi pored izlaza rac. On je ve godinama ivio na za betonsku su podlogu velikim prekrivene grafitima i izrezbarene iz tunela sjedio je mravi mukaulici. Drhtao je od hladnoe i stra-

ha. Sjedio je neprirodno podvuenih nogu, s rukama zamotanim u poderani i umrljani kini kaput, na nekoliko mjesta spojen utom samoljepljivom trakom na kojoj se isticao plavi natpis Just do il. Puio je cigaretu. Na klupi pored njega lealo je nekoliko limenki piva i prazna boca votke. Pokraj klupe, u plastinoj vreici trgovake mree Aidi s koje je ve odavno iezla uta boja, nalazila se sva njegova imovina. Deka progorena na nekoliko mjesta, kutija za duhan, paketii cigaret-papira, kutija ibica, dva paketia Methadona, Remarqueova knjiga umrljana od kave i krvi, stari koni novanik sa ukastom, pokidanom pa opet slijepljenom fotografijom mlade ene, s diplomom o zavrenom fakultetu i potvrdom onekanjavanju. Te je veeri uz jednu od fotografija mlade ene mukarac spajalicom prikopao pismo i novanicu od sto maraka. ekao je vlak koji s kolodvora Berlin ZOO ide prema Angermuendeu. Dvanaest minuta nakon ponoi. Brzi vlak, s obaveznom rezervacijom mjesta i vagonom .Mitropae" pored vagona prvog razreda. Taj se vlak nikada ne zaustavlja na stanici Lichtenberg. Prolazi vrlo brzo etvrtim kolosijekom i nestaje u mraku. Ima preko dvadeset vagona. Ljeti ak i vie. On to zna odavno. Dolazio je na taj vlak ve nekoliko puta. Bio je uplaen. Ovaj dananji strah bio je ipak neto sasvim drugo. Univerzalni, opepoznati, imenovani i potpuno preispitani strah. Znao je tono ega se plaio. Najgori je strah od neega to nije mogue imenovati. Protiv bezimene bojazni ne pomae ni injekcija.
B

Danas je zadnji put doao na taj kolodvor. Vie nikada nee biti usamljen. Nikada. Samoa je najgora. Dok je ekao vlak, sjedio je mirno, pomiren sa sudbinom. Gotovo radostan. Na drugoj klupi, iza kioska s tiskom i sokovima, sjedio je drugi mukarac. Bilo je teko odrediti mu dob. Oko trideset sedam, etrdeset. Osunan, namirisan skupom kolonjskom vodom, u crnom vunenam sakou i svijetlim hlaama poznate marke, raskopanoj koulji maslinaste boje, sa zelenom kravatom. Kraj klupe je poloio metalni koveg pun avionskih naljepnica. Ukljuio je kompjutor koji je izvukao iz crne kone torbe, ali ga je odmah skinuo s koljena i stavio kraj sebe na klupu. Ekran kompjutora treperio je u mraku. Kazaljka sata na peronu prekoraila je brojku dvanaest. Poela je nedjelja, 30. travnja. Poloio je glavu meu dlanove. Zamirio je. Plakao je. Mukarac s klupe kod ulaza je ustao. Dohvatio je plastinu vreicu. Provjerio je jesu li pismo i novanica unutra u novaniku, uzeo crnu limenku piva i krenuo prema rampi, odmah pored semafora. Ovo mjesto ve je odavno izabrao. Proao je pored kioska i tada ga ugledao. Nije oekivao da e u to doba, iza ponoi, ikoga sresti na jedanaestom peronu. Uvijek je ovdje bio sam. Obuze ga nemir, drugaiji od straha. Prisutnost ovog mukarca remetila mu je itav plan. Nije htio nikoga sresti na putu prema kraju rampe. Kraj rampe ... To e doista biti kraj. Odjednom osjeti da se mora oprostiti s tim ovjekom. Priao je klupi. Pomaknuo je kompjutor i sjeo kraj njega. - Prijatelju, da popije sa mnom gutljaj piva? Posljednji gutljaj. Hoe? - upitao je dodirujui njegovu nogu i pruajui mu limenku. ON: Prola je pono. Spustio je glavu i osjetio da nee moi suzdrati suze. Ve odavno nije bio tako usamljen. Sve zbog tog roendana. Osjeaj usamljenosti proteklih je godina, u ludoj svakodnevnoj jurnjavi, rijetko dopirao do njega. ovjek moe biti usamljen jedino ako za to ima vremena. On ga nije imao. Organizirao si je ivot tako da nema vremena. Projekti u Munchenu, SAD-u, disertacija i predavanja u Poljskoj, konferencije, publikacije. Ne, u njegovoj bio9

grafiji u zadnje vrijeme nije bilo razmiljanja o usamljenosti, ni vremena za saaljevanje i ostale slabosti, poput ove, sada, ovdje. Tu, na naputenom kolodvoru, osuen na bdijenje, nije se ni sa im mogao zabaviti, nita drugo nije mogao raditi i samoa se pojavila kao napad astme. Obina, banaina, besmislena greka. Kao greka u tisku. Provjeravao je prije slijetanja na Berlin Hegel, preko Interneta, red vonje vlakova i nije obratio panju da sa stanice Berlin Lichtenberg za Varavu vlakovi odlaze samo radnim danima. A kako je upravo zavrila subota, mogao je to i ne primijetiti. Bilo je jutro i iza sebe je imao desetak sati leta iz Seattlea, leta nakon tjedna rada bez predaha. Roendan u pono na kolodvoru Berlin Lichtenberg. Neto tako apsurdno! Je li moda tu zbog neke misije? Mjesto kao ovo moglo bi biti idealno za scenarij nekog filma, obavezno crno-bijelog, o besmislu, sivilu i patnji ivota. Bio je siguran da bi Vojaek u ovakvom trenutku napisao svoju najmraniju pjesmu. Roendan. Kako se on rodio? Kako je to bilo? Je li nju jako boljelo? to je mislila dok ju je boljelo? Nikada je nije pitao o tome. Zapravo, zato nije? Jednostavno: "Mama, je li te jako boljelo kad si me raala?" Danas bi to rado znao, ali nije mu palo na pamet pitati je dok je jo bila iva. Sada nje vie nema. Kao ni drugih. Svi najvaniji ljudi koje je volio, umrli su. Roditelji, Natalija ... Nije imao nikoqa. Nikoga vanog. Imao je jedino projekte, konferencije, rokove, novac i ponekad priznanja. Tko je uope pamtio da mu je danas roendan? Kome to ita znai? Tko je to primijetio? Postoji li netko tko misli o njemu? I tad su dole one suze koje vie nije mogao zaustaviti. Iznenada osjeti neko guranje. - Prijatelju, da popije sa mnom gutljaj? Posljednji gutljaj. Hoe? - uo je promukao glas. Dignuo je glavu. Krvave, uplaene oi, u velikim, upalim onim dupljama na smravjelom, naboranom i ranama prekrivenom licu, gledale su ga moleivo. U ispruenoj drhtavoj ruci ovjeka koji je
10

sjedio kraj njega bila je limenka piva. Primijetio je njegove suze, povukao se unatrag i izustio: - uj, prijatelju, ne elim ti smetati. Ozbiljno, ne elim. Ja isto ne volim kad mi se netko prilijepi dok plaem. Evo, idem. Plakati treba u miru. Samo onda plakanje prua uitak i olakanje. Nije mu dozvolio da ode, uhvativi ga za kaput. Uzeo je limenku iz njegovih ruku i rekao: - Ne smeta. Nema pojma koliko mi je stalo da popijem s tobom. Od prije nekoliko minuta mi je roendan. Ne idi. Zovem se Jakov. I odjednom je uinio neto to mu se u tom trenutku uinilo sasvim prirodnim i emu se nije mogao oduprijeti. Zagrlio je toga ovjeka. Naslonio je glavu na njegovo rame u kinom kaputu. Stajali su tako neko vrijeme osjeajui da se zbiva neto sveano. Tiinu je poremetio vlak, buno projurivi kraj klupe na kojoj su sjedili zagrljeni. Mukarac se zgrio kao preplaeno dijete, priljubio uza nj i rekao neto to su kotai brzog vlaka zagluili. Trenutak kasnije se posramio. Onaj drugi morao je to isto osjetiti, jer se naglo pomaknuo unazad, bez rijei ustao i otiao prema stepenitu. Kod jedne od metainih kanti za smee je zastao, izvadio list papira iz svoje plastine vree, zguvao ga i bacio u kantu. Zatim je nestao u tunelu. - Sretan roendan, Jakove - rekao je glasno dok je pio posljednji gutljaj piva iz limenke. To je bio samo trenutak slabosti. Napad srane aritmije koji je ve proao. Sjeo je uspravno na klupu. Zavukao je ruku u torbu i dohvatio mobitel. Izvukao je berlinske novine koje je jutros kupio, pronaao telefonski broj taksija i utipkao ga. Spakirao je kompjutor. Po neravnoj podlozi perona vukao je buno svoj koveg i poao u smjeru prolaza koji vodi prema blagajnama i izlazu s kolodvora. Kako je to bilo? to je on to rekao? "Plakati treba u miru. Samo tada plakanje prua uitak i olakanje ..." ONA: Ve se odavno nijedan mukarac nije toliko brinuo o njenu raspoloenju, niti se trudio uvjeriti je da se osjea privlanom i da ima u ai najbolja pia.
11

- Nitko ne moe porei da je Pepeljuga imala tuno djetinjstvo. Grozne sestre po ocu, teak rad koji je nadilazio njenu snagu, okrutna maeha. Ne samo to se trovala vadei pepeo iz pei, ve nije imala ni kanal MTV-a - rekao je smijui se mladi mukarac koji je sjedio uz ank nasuprot njoj. Bio je nekoliko godina mlai od nje. Imao je neto vie od dvadeset i pet. Zgodan. Idealno elegantan. Ve odavno nije vidjela tako skladno odjevenog mukarca. Bio je otmjen, ba kao i njegova lijepa, po mjeri ivana odjea. Sve je bilo usklaeno. Miris kolonjske vode slagao se s bojom kravate, boja kravate s bojom kamena u zlatnim kopama na manetama besprijekorne plave koulje. Zlatne kope na rukavima - tko to jo uope koristi? - veliinom i nijansom zlatnog sjaja slau se sa zlatnim satom koji je nosio na desnoj ruci. A i sat je bio usklaen s prilikom. Sada je za veernji susret s njom u baru stavio elegantan, pravokutni sat s njenim konatim pojasom u boji sakoa. Jutros mu se na sastanku u berlinskoj sredinjici njihove firme na ruci isticao skupocjeni teki Rolex. I jo neto: jutros je drugaije mirisao! Ona to tono zna, jer je namjerno ustala sa svog mjesta i posegnula za soda-vodom ba iznad njegove glave, iako je pred sobom imala pladanj s bocama. Promatrala ga je itavo prijepodne. Zvao se Jean i bio je Belgijanac "iz potpuno francuskog dijela Belgije", kako je sam isticao. Nije znala po emu se tako jako razlikuje francuski dio Belgije od fiamanskog, ali je pretpostavila da je prestinije biti porijeklom iz francuskog dijela. Ispostavilo se, meutim, da Jean nije samo njoj bio najvea atrakcija cijelog ovog cirkusa u Berlinu. Pozvali su ih iz itave Europe u sredinjicu u Berlinu kako bi ih obavijestili da im zapravo nemaju to rei. Godinu dana bila je usredotoena na belgijski projekt, koji u Poljskoj nije imao ansi za uspjeh; jednostavno nije odgovarao poljskom tritu. Teko je prodavati Eskimima kreme za ouvanje preplanulog tena ak ako su najbolje kvalitete. Uope, nije htjela doi ovamo i inila je sve da to putovanje prepusti nekome drugome iz svog odjela. Ve je odavno s muem planirala put u Karkonoe, s izletom u Prag. Nije uspjelo. Na izriit zahtjev iz Berlina upravo je ona trebala ii. I to vlakom, jer da bi
12

njen boravak u Berlinu imao smisla, morala je provesti najprije jedan dan u filijali firme u Poznanju. Dok je putovala ovamo iz Varave - mrzila je vlakove u posljednje vrijeme - imala je vremena pripremiti strategiju kojom bi Centralu odgovorila od tog projekta. Ipak Jean, onaj Belgijanac s kopama usklaenim valjda i s vremenom, sve ih je uvjerio kako "trite u Poljskoj samo to nije shvatilo da mu treba ta oprema", a da on "ima genijaino jednostavnu zamisao o tome kako s time upoznati poljsko trite ". Nakon toga je itav sat, s obraenim, raznobojnim slajdovima u pozadini, priao o toj "genijaIno jednostavnoj zamisli". Ne samo da bi ona o tome govorila petnaestak minuta i na puno boljem njegovim osim nje, iz Berlina engleskom, nego k tome, nita - osim karte Poljske - na slajdovima nije odgovaralo stvarnosti. Ali, to ni na koga nije ostavilo nikakav utisak. Bilo je oito da je direktorica donijela odluku jo prije prezentacije. Problem je jedino

bio u tome, to su se odluke njih dvije potpuno razlikovale. Ali kako se direktorica mogla s njome sloiti? Moe li netko tako neodoljivo zgodan, netko tko govori engleski s tako oaravajuim francuskim naglaskom, biti u krivu? Direktorica je gledala u Belgijanca koji je priao gluposti, uz lijepu pozadinu na slajdovima, kao na tipa koji samo to se nije poeo svlaiti. Teak sluaj menopauze. to se tu moe. Direktorica je ovaj pokuaj smatrala vrijednim novca dioniara. Osim toga uvijek se moe uvjeriti Eskime da se sunaju i tijekom dugih polarnih noi. Zbog kozminog zraenja. I kreme e im, zasigurno, dobro doi! Nakon Jeana nastupila je ona. Direktorica nije ni doekala kraj njene prezentacije. Izala je, tajnica ju je zvala zbog telefonskog razgovora. I svi su sada znali da nju nije vrijedilo sluati. Sagnuli su se, kao na zapovijed, iznad tastatura svojih laptopa i posvetili se Internetu. U biti, mogla je recitirati pjesme ili priati viceve na poljskom - oni to ne bi primijetili. Jedino je Belgijanac, nakon to je okonala svoju prezentaciju, stao pored nje i, uz svoj neodoljivi osmijeh, rekao: - Vi ste najarmantniji inenjer kojeg poznajem. ak ako i niste u pravu, sluao sam vas bez daha i s najveom panjom.
13

Kad je dohvatila torbu da mu pokae svoje proraune, dodao je: - Biste li me u baru naeg hotela mogli uvjeriti koliko ste u pravu? Recimo, oko dvadeset dva sata? Sloila se bez oklijevanja. Nije ak ni pokuala neto kornpllcirati s nekim na brzinu izmiljenim laima o tome kako je naveer jako zauzeta. Sve to je bilo slubeno, a to je trebalo biti naveer, ve je bilo obavljeno. Vlak za Varavu polazio je tek sutra oko podneva. Osim toga, eljela je barem jednom biti s Belgijancem, a da uz njih ne bude berlinska direktorica. Sada se ovdje, u baru hotela, radovala to jutros nije previe protestirala u vezi s projektom. Belgijanac je doista bio aroban. inilo se da esto boravi u tom hotelu. S barmenom je razgovarao na francuskom - mrea hotela Mercure, kod kojih je firma ve po tradiciji rezervirala noenja, pripada Francuzima, pa je personal govorio francuski - i izgledalo je da su se sprijateljili. Kako je rad na projektu produljen za jo godinu dana, imat e se prilike ee sretati. Dopadao joj se. Razmiljala je o tome dok ga je promatrala. Dok je naruivao sljedee pie, a barmen im je pruao ae s tekuinom pastelnih boja, egzotinih, francuskih naziva, Belgijanac joj se pribliio licem. - Ve odavno nisam poinjao nedjelju s nekim tako arobnim. Prola je pono. Trideseti je travnja - rekao je, nakon ega je aom lagano dodirnuo njen dlan, a unnarna njeno njenu kosu. To je bio elektricitet! Odavno ve nije osjeala takvu znatielju, pitajui se to e biti dalje. Ima li on pravo njenu kosu dodirivati usnama? Ima li ona pravo osjeati ovakvu radoznalost? to bi ona uistinu eljela da se dalje dogodi? Ona, supruga zgodnog mukarca, na kojem joj zavi de sve prijateljice. Koliko daleko moe otii da osjeti neto vie od onog, ve zaboravljenog drhtaja, kada joj mukarac ljubi kosu zatvarajui oi? Mu joj ve odavno nije ljubio kosu i postao je tako ... tako uasno predvidljiv. esto je o tome razmiljala. Uznemireno. Nije da je sve postalo tako svakidanje, ne ba toliko! Ali je nestao onaj ... zanos. Izgubio se negdje u svakidanjici. Sve se rashladilo. Samo se povremeno nakratko zagrijavalo. Prvu no, nakon povratka s puta, nakon
14

suza ili svae koju su odluili zavriti u krevetu, nakon alkohola ili nekog miriljivog lia puenog na prijemima, na odmoru u tuim krevetima, na tuim podovima, uz tue zidove ili u tuim automobilima. Toga je bilo uvijek. Recimo, znalo se dogoditi. Ali nije u tome bilo one divljine. Onog mistinog rituala na poetku. One nezasitnosti. One gladi pri pomisli o krvi koja umei otjee prema dolje i vlaenja koje se javlja kao na poziv. Ne! Toga ve odavno nije bilo. Ni nakon vina, ni nakon lia, ak ni na parkiralitu kraj autoceste s koje je siao jedne noi kad su se vraali s nekog prijema. I ne obazirui se na to to voze nevjerojatno brzo, ugurala je - tako ju je nekako spopalo pod utjecajem glazbe s radija - glavu pod njegove ruke na volanu i poela mu raskopavati pojas hlaa. To je valjda zbog blizine. Sve je bilo nadohvat ruke. Nije se trebalo truditi. Znala se svaka dlaica, svaki mogui miris, svaki mogui okus koe, suhe i vlane. Poznavali su svaki kutak svojih tijela, uli ve sve uzdahe, predvidjeli sve reakcije i povjerovali u sve izjave. Neke su od njih povremeno ponavljali. Ali, vie nisu ostavljale dojam. Jednostavno, pripadale su poznatom scenariju. U posljednje vrijeme inilo joj se da seks s njome mu doivljava kao - kako joj je to uope palo na pamet?! - katoliku misu. Jednostavno doi, ni o emu ne razmiljati i opet imati tjedan dana mira. Moda je tako kod svih? Moe li se divlje eljeti nekoga koga se poznaje toliko godina i koga se vidjelo kako vie, povraa, hre, piki i ostavlja za sobom prljavu WC koljku? A moda to i nije toliko vano? Moda je to potrebno samo na poetku? Moda nije najvanije htjeti ii s nekim u krevet, nego ustati ujutro sljedeeg dana i skuhati jedno drugome aj? - Jesam li uinio neto loe? - Jean ju je prenuo iz razmiljanja. - Jo ne znam - odgovorila je usiljena osmijeha. - Ispriavam se na trenutak. Odmah se vraam. U toaletu je iz torbe izvadila ru za usne. Gledajui se u ogledalo, prozborila je: - Sutra ima dalek put pred sobom.
15

Poela je mazati usne. - Ima takoer i mua - dodala je, prijetei prstom odrazu u ogledalu. Izala je iz toaleta. Prolazei kraj recepcije ula je kako neki mukarac, okrenut leima, recepcionerki slovka svoje ime: - J-a-k-o-v ... Vie nije eljela saznati "to e biti dalje". eznula je za muem. Prila je baru, mukarcu koji ju je ekao. Podigla se na prste i poljubila ga u obraz. - Nita loe niste uinili. Naprotiv. Izvadila je iz torbe svoju posjetnicu i na njezinu poleinu snano pritisnula sjajne, svjee naminkane usne. Ostavila ju je na ku, pored svoje ae s neispijenom pastelnom tekuinom. - Laku no - rekla je tiho. ON: Taksist koji je doao pred prazan kolodvor Berlin Lichtenberg bio je takoer Poljak. Navodno je 30 posto berlinskih taksista iz Poljske. - Odvezite me u skupi hotel koji ima bar, a da je smjeten u blizini kolodvora Berlin ZOO. - U ovom gradu to nije teko - taksist se glasno nasmijao. Prijavio se u hotel, upitavi na recepciji: - Biste li me mogli probuditi sat i pol prije polaska prvog vlaka s kolodvora ZOO za Varavu? Mladi recepcioner je podigao pogled s nekih dokumenata i promatrao ga nita ne shvaajui. - Kako ... Sat i pol? Kojeg vlaka? To jest, u koliko? Mirno je odgovorio: - Vidite, ni ja sam to ne znam. Ali u reklami vaeg hotela ovako lijepo pie - pokazao mu je prospekt koji je leao pored njegove putovnice - da Mercure nije samo siguran krov nad glavom za nekoga na putu. Mercure je sam po sebi putovanje. Molim, dakle, telefonirajte na kolodvor i provjerite u koliko sati polazi vlak za Varavu, a onda me probudite tono devedeset minuta prije njegova polaska.
16

an-

Bio bih takoer zahvalan, kad biste mi pozvali taksi. elim stii na kolodvor jedan sat prije polaska vlaka. - Da, naravno ... - odgovorio je zbunjeni recepcioner. - Dozvolite da ostavim prtljagu na recepciji, jer ne bih jo iao u sobu. elio bih potroiti puno novca u baru vaeg hotela. Pripazit ete da za to vrijeme bude na sigurnom, zar ne? Ne ekajui odgovor ostavio je konatu torbu s laptopom na kovegu i otiao prema vratima iza kojih je dopirala glazba. Iz okruglih je zvuni ka objeenih po stropu u dvoranu prepunu amora dopirala umirujua glazba. Natalie Cole je pjevala o ljubavi. Pogledao je uokolo. Samo je jedna visoka stolica uz bar bila slobodna. Kada je doao do nje i ugledao dopola ispijenu au, razoarao se. Htio je otii mislei da je to mjesto zauzeto. U tom je momentu mladi mukarac koji je sjedio na susjednoj stolici, okrenuvi se rekao na engleskom: - Ovo je mjesto, naalost, sada slobodno. Ako elite moete tu sjesti. 1- dodao je gledajui ga s osmijehom - ovo je dobro mjesto. Barmen tu navraa vrlo esto. Sjeo je i odmah osjetio miris njenog parfema. Lanc6me? Biagiotti? Zatvorio je oi. Ipak, Biagiotti. Parfemi su ga odavno fascinirali. Parfemi su kao vijest koju elite prenijeti i za to nije potreban nijedan jezik. Moete biti gluhonijemi, moete potjecati iz neke druge civilizacije, a opet e vijest biti razumljiva. U parfemu se krije neki iracionalni, tajanstveni element. Channel No 5, L'Air du Temps ili Poeme su kao pjesma koju nosimo u sebi. Neki od nijh su tako izrazito seksi. Primoravaju vas da se okrenete, ak poete za enom koja ih koristi. Prisjetio se kako je prije dvije godine posjetio Prado. U jednom trenutku prola je pored njega ena u crnom eiru i okruila ga svojim mistinim mirisom. Zaboravio je El Greca, Goyu i druge. Poao je za njom. Pomislio je da bi i za ovom enom, koja je ovdje maloprije sjedila i ostavila svoj miris, takoer elio poi. Nagnuo se i laktovima podboio na ank kako bi skrenuo panju barmena koji, navodno, esto navraa do ovog mjesta. Tad je primijetio da pored ae lei posjetnica. Otisak usana isticao se na
17

bijeloj podlozi kartona. Donja us na bila je znatno deblja, gornja je imala odluan luk. Prelijepe usne. Sigurno Biagiotti! Posjetnica je morala pripadati eni koja je do maloprije ovdje sjedila. Htio je to provjeriti. Dok je okretao posjetnicu, zauo je: - Oprostite, ali ova vizitka je namijenjena meni. - Naravno. Upravo to sam Vas htio upitati - slagao je, dok je mukarcu pruao posjetnicu. Zakasnio je. Nee saznati kome je pripadala. Mukarac ju je uzeo, stavio u dep sakoa, ostavio barmenu napojnicu na tanjuriu alice za kavu i bez rijei otiao. - Bocu dobro rashlaenog proeka i cigaru. Najskuplju imate - rekao je barmenu, koji je upravo priao. prelijepo. Protekli dan i ovih nekoliko sati u nekom su smislu pripadali njegovoj majci. I uope ne zbog toga to za svoj roendan misli o tome kako ga je raala. Doletio je juer naveer iz Seattlea u Berlin samo zato da konano vidi gdje se rodila njegova majka. Njena ga je biografija u posljednje vrijeme zanimala kao roman u kome je, u nekoliko vanih dijelova, i on sudjelovao. I sada je svakako elio saznati o tome to vie. Roena je nedaleko kolodvora Berlin Lichtenberg, u bolnici koju su vodile asne sestre samarianke. Djed je doveo u Berlin svoju suprugu u posljednjim danima trudnoe, u nadi da e im u Berlinu biti bolje. Kako to danas zovu? Ekonomska emigracija. Da. Upravo tako. Tjedan dana nakon dolaska u Berlin baka je rodila njegovu majku. U bolnici sestara samarianki. Samo su tamo primali rodilje s ulice. One bez novca. Juer je bio kraj te zgrade. Sada se tamo nalazi neko tursko eksperimentalno kazalite. Nakon tri mjeseca vratili su se u Poljsku. Nisu mogli ivjeti u Njemakoj. Ali nije smetalo to su to bila svega tri mjeseca. U izvodu iz matine knjige roenih zauvijek je upisano mjesto roenja Berlin. Njegova je majka na taj nain postala Njemica. Zahvaljujui toj injenici on sada ima njemaku putovnicu i moe putovati u
18

koju

Ovakve usne imala je i njegova majka. Ali majka je imala sve

Seattle bez vize. Ali on uvijek putuje s dvije putovnice. Jednom je zaboravio ponijeti poljsku i osjeao se kao netko bez dravljanstva. Jer on moe biti samo Poljak. Konobar je donio plavu bocu proeka, srebrnastu tubu s kubanskom cigarom i malu "giljotinu". Otvarao je bocu, dok je on pripaljivao cigaru. Prvu je aicu ispio odmah. Cigara je bila odlina. Odavno nije puio tako dobru cigaru. Nekad u Dublinu prije mnogo godina. Nije mogao prestati razmiljati o jueranjoj etnji po prolosti svoje majke. Njeno njemako podrijetlo nije se svodilo samo na bolnicu samarianki i upis u matinu knjigu roenih. Bilo je to znatno zamrenije, sloenije. Isto kao i njezina biografija. Roen je 30. travnja kao tree dijete treeg mua svoje majke. Na dan svetog Jakova. Svi misle da upravo zato nosi ime Jakov. Ali nije zato. Jakov je ime drugog mua njegove majke. Poljski umjetnik, koji je 1944. godine postao Nijemac samo zbog toga to se rodio 12 kilometara previe zapadno, a kod Staljingrada su bili potrebni puni rovovi vojnika. Tada su ti pravi Nijemci pretvarali svakoga u manje prave Nijemce. Naravno, odmah poslije toga regrutirali su ih kao njemake vojnike. Svi su tada postajali vojnici: hromi, psihiki bolesni, tuberkulozni. Svi su mogli i morali u tim danima biti vojnici. Drugi mu njegove majke to nije znao. Nije mogao zamisliti ni dan ni no bez nje. Zbog toga, prije poziva na lijeniku komisiju, namjerno se najprije znojio, a poslije trao nou bos po snijegu u parku - nadao se da e dobiti tuberkulozu. I dobio ju je. Ali su ga svejedno odveli u rovove. Nakon rata nikad se vie nisu pronali. Nije im pomogla ak ni velika ljubav. Kad se konano oporavila od tuge i povjerovala da joj je rat odnio umjetnika i da tako mora biti, pojavio se njegov, Jakovljev otac. Mrav, do besvijesti zgodan, stopostotni Poljak nakon Stutthofa. Ona s njemakom nacionalnosti, on nakon tri godine logora. Otac mu nikad nije pokazao da mrzi Nijemce. Iako ih je mrzio. Zanimljivo bi bilo saznati bi li mu oprostio to sa nastanio u Njemakoj?
19

Njegovi roditelji su najbolji dokaz da su te poljsko-njemake podjele samo dogovor povjesniara, kojima je polo za rukom uvjeriti u to itave nacije. Uostalom, itava povijest i jest samo dogovor. Prije svega, o pitanju zajednike obmane. Dogovoreno je da e se upravo o ovoj, a ne o nekoj drugoj obmani uiti u kolama. Opet se rastuio. Dosta te tuge za danas. Pa, roendan mu je! Izvadio je bocu iz srebrne posude s ledom. Natoio je au. Danas putuje kui. ONA: Sva mjesta u vagonima prvog razreda bila su rasprodana. Pogrijeila je to jo u Varavi nije uzela povratnu rezervaciju. Blagajnica joj je na kolodvoru Berlin ZOO rekla: - Imam samo nekoliko slobodnih mjesta u drugom razredu. Sve u kupeima za puae. Uzimate? Perspektiva od nekoliko sati vonje u zadimljenom kupeu ju je prenerazila. Ali to joj je preostalo? Sjela je kraj prozora, licem okrenuta u smjeru vonje. Bila je sama u kupeu. Vlak je trebao krenuti tek za pola sata. Iz kovega je izvadila knjigu i rokovnik s materijalima sa sastanka u Berlinu. Naoale. Bocu mineraine vode. Mobitel. Disc-player, plou CD-a i rezervne baterije. Izula je cipele i raskopala dva dugmeta na suknji. Kupe se polako punio. Zvunici su najavili polazak vlaka, a jedno je mjesto jo uvijek bilo prazno. Vlak je ve polazio kad su se vrata odjednom otvorila. Podigla je glavu iznad knjige i njihovi su se pogledi sreli. Izdrala je taj pogled. On je prvi oborio glavu. Izgledao je tada kao posramljeni djeai. Koveg je podigao na gornju policu. Iz torbe je izvadio kompjutor. Sjeo je na slobodno mjesto kraj vrata. inilo joj se da je promatra. Obula je cipele. Razmiljala je vidi li raskopanu dugmad na suknji. Zatim je ustao. Iz torbe je izvadio limenku s dijetetskom CocaColom i tri arena asopisa: Spiegel, Playboy i Wprost. Poloio ih je na koljena. Nije znala zato, ali injenica da je Poljak ju je obradevala. Svukao je sako. Podvrnuo je rukave tamnosive koulje. Bio je preplanuo od sunca. Kosa mu je bila u takvom neredu, kao da je u
20

kupe stigao ravno iz kreveta. Bio je neobrijan. Koulja mu je bila raskopana. Nije bio mlad, ve mladolik. Od trenutka kad je uao, nadala se da nitko nee zapaliti cigaretu. Ulazei, ispunio je kupe mirisom svoje kolonjske vode. eljela je to dulje udisati taj miris. Promatrala ga je kriom, ispod naoala. Poeo je itati. Iona se vratila svojoj knjizi. U jednom je trenutku osjetila nemir. Podigla je pogled. Promatrao ju je. Imao je tune, umorne, zelenkaste oi. Prstima desne ruke dodirivao je usne i paljivo je promatrao. Oblila ju je udna toplina. Nasmijeila se. Odloio je novine i uzeo kompjutor. Putnici u kupeu promatrali su ga s radoznalou. Iz depa sakoa izvadio je telefon, nagnuo se i prikljuio ga u utinicu na poleini kompjutora. Moda svi nisu shvatili to on namjerava, ali ona je znala da e se spojiti na Internet. Na tren je pomislila da je to to on sada ini pomalo pretenciozno, da se eli pokazati, tu, u vlaku, odmah nakon polaska iz Berlina, ali promatrajui ga kako paljivo gleda u ekran, pomislila je da to ... Da on nije ni pretenciozan niti se eli pokazivati. Uvukla je ruku pod bluzicu i diskretno zakopala suknju. popravila je kosu i uspravila se na sjeditu. ON: Ako se u Njemakoj moete na nekoga osloniti, onda su to spremaice iz Hrvatske. Nitko ga, naravno, nije probudio devedeset minuta prije polaska vlaka za Varavu. ak nije imao kome ni rei da je to apsolutno skandalozno za hotel u kojemu se za no plaa 300 dolara. Recepcionera iz none smjene ve odavno nije bilo na recepciji, a plavua koja je preuzela deurstvo nije izgledala kao netko tko zna gdje se na zemljovidu nalazi Varava. Probudila ga je spremaica koja je mislila da je soba prazna, pa je ula dok je on jo spavao. Nije znao u koliko sati polazi vlak za Varavu, ali kad je vidio da je pet do jedanaest, shvatio je da nema puno vremena. Nije obraao pozornost na to to spremaica jo uvijek tamo stoji. Gol je iskoio iz kreveta, uzviknuo "O kurva rna!" i poeo se
21

na brzinu odijevati. Kako je spremaica bila iz Hrvatske, odlino je razumjela to znai "o kurva ma" i dok je on u kozmetiku torbicu ubacivao sve to se nalazilo na polici u kupaonici, ona je u njegov koveg trpala sve to je lealo na ormariu kraj kreveta i pored televizora. Nakon nekoliko minuta izjurio je iz sobe. U prvi mah je otrao na recepciju, ali na sreu onog recepcionera nije bilo. im je shvatio da plavua na recepciji nema pojma o emu se radi, nije ni platio. Imaju broj njegove kreditne kartice. Osim toga, u vlaku moe preko Interneta i platiti. Slubena kartica American Expressa davala je tu mogunost. Ispred hotela je stajao red taksija. Taksist se prilagodio situaciji i za deset minuta su bili na kolodvoru. Nije kupio kartu. Potrao je du perona i sjeo u vagon koji je stajao nasuprot izlaza iz pothodnika. Stigao je. Otvorio je vrata prvog po redu kupea. Sjedila je kraj prozora. S knjigom na koljenima. Imala je usne poput onih otisnutih na posjetnici. Kosa joj je bila zaeljana i skupIjena na potiljku. Visoko elo. Bila je lijepa. Sjeo je na jedino slobodno mjesto. Nije, naravno, imao rezervaciju. Nije vano. Rijeit e taj problem kad doe kondukter. S rasporeda na vratima kupea moglo se zakljuiti da je to mjesto zauzeto tek od Frankfurta na Odri. Izvadio je novine. U hotelu su se prodavali i poljski asopisi. Pored francuskih, amerikih, engleskih i talijanskih. Wyborcza, dostupna kao iParis Soir, svakog dana u hotelskom kiosku u centru Berlina, tisuu je puta vanija od svih deklaracija o "spremnosti Poljske da ue u Europu". U jednom se trenutku nije mogao suzdrati. Podigao je glavu iznad novina i poeo je promatrati. Osim rua na usnama nije imala druge minke. itala je, neprestano dodirujui uho. Njeni su dlanovi bili arobni. Okretala je stranice, inilo se, jedva ih dodirujui svojim dugim prstima. Pogledala ga je i nasmijeila se. Ovaj put nije ustuknuo. Odgovorio je osmijehom. Nije vie imao volje itati. Prikljuio je telefon na kompjutor i ukljuio program s elektronskom potom. Polako je doao do kraja
22

identifikacijskog postupka. Modem u mobitelu je najsporiji modem koji postoji. esto je razmiljao zato. Provjerit e to im se vrati u Mimchen. U njegovom potanskom sanduiu u kompjutoru Instituta u Munchenu nalazio se samo jedan e-mail. U adresi je bio naziv neke banke iz Engleske. Opet neka reklama - pomislio je. Htio ju je odmah ponititi, ali je njegovu pozornost privukao prvi dio adrese: Jennifer@. U njegovim uspomenama to je ime zvualo poput glazbe. Odluio je proitati.

Camberley, Surrey, Engleska, To si ti J. L., zar ne???!!!

29. travnja

To proizilazi iz Tvoje Internet stranice. Provela sam na njoj itavo dananje popodne u svom uredu u banci. Umjesto da uem na stranicu london ke burze i da radim, za to sam tu sasvim dobro plaena, ja sam itala od rijei do rijei Tvoju stranicu. Poslije sam uzela taksi i otila u knjiaru u centar Camberley, kupiti poljsko-engleski rjenik. Uzela sam najvei koji su imali. Htjela sam razumjeti i dijelove koje si objavio na poljskom. i am sve shvatila, ali o jetila sam timung. Ovakav timung umio je napraviti samo J. L., dakle, to si ipak Ti. Poslije posla sam otila u svoj omiljeni bar "Club 54" nedaleko od kolodvora i napila sc. Gladujem ve etiri dana, jer dva puta godinje "istim" svoj organizam, gladujui po tjedan dana. Zna da, ako izdri prva tri dana strogog gladovanja, upada u stanje svojevrsnog transa? Tvoj organizam ne mora nita probavijati. Tek tada primjeuje ega te liava proces probave. Odjednom si tako pun energije. ivi kao opijen. Kreativan si, uzbuen, nevjerojatno su ti izotrena sva ula. Tvoja percepcija je kao suha spuva, spremna usisati sve to se nae u blizini. avodno, tada se piu divne pjesme, izmiljaju nevjerojatno revolucionarne znanstvene teorije, izrauju kipovi ili se slika provokativno i avangardno, a takoer izuzetno uspjeno kupuje na burzi. Ovo posljednje mogu sa sigurnou
23

potvrditi. Osim toga Bach je uz gladovanje kav kao da ga svira sam Mozart.

... hmm, kakav je ... Ta-

Ovakvo stanje postie se ipak tek tada, kad "u patnji" prebrodi prva dva ili tri dana, neprestano se borei s glau. Ja se budim od gladi ak i nou. Ali izdrala sam sve to i poinjem osjeati "opijenost neoptereenosti probavom". 1 u toj opijenosti dospjela sam na Tvoju Internet stranicu. Teko bi bilo nai bolji trenutak. I sve je drugo postalo manje vano. Zapravo, ja nisam prekinula gladovanje. U ovom baru nita nisam jela. Jedino pila. Uglavnom za u pomene. ikada nemoj piti, ak i ako je Bloody Mary tako dobra, kao ona koju serviraju u "Clubu 54" i ako ima najbolje uspomene - etvrtog dana gladovanja. eto pojedi prije toga. Poslije sam se vratila kui i napisala ovaj e-mail. On je poput stranice iz dnevnika izgladnjele (tri dana bez hrane), pijane (dvije Bloody Mary i etiri Guinessa) ene s prolou (12 godina biografije). Zato, molim te, shvati ga vrlo ozbiljno. P(rije) Scriptum.: "Otok" u ovom tekstu - ako si zaboravio - to je moj otok Wight. Maleni otoi na karti izmeu Francuske i Engleske, u kanalu La Manche. Tamo, gdje sam se rodila. Dragi J. L., Zna
V

da sam ovo pi mo pisala bar tisuu puta? pisala sam ga na pijesku na plai, pi-

Pisala sam ga u mislima,

sala sam ga na najboljem papiru koji se samo mogao dobiti u Ujedinjenom Kraljevstvu, pisala sam ga kemijskom sebi na butini. Pisala sam ga na omotima ploa s muzikom Chopina. Pisala sam ga.toliko puta ... Nikada ga nisam poslala. Tijekom posljednjih 12 godina - jer to je bilo prije gotovo 12 godina - nisam poslala barem tisuu pisama NJEMU. Jer to zapravo i nije pismo Tebi. To je pismo za L. Jota. Jer ja sam okrenula inicijale, spojila ih i nazvala ga Eljot.
24

Ti si dodue J. L., ali njega zna. Poznaje ga tako kako ga nitko drugi ne poznaje. Obeaj mi da e mu ispriati sve to sam napisala. Hoe li? Jer Eljot je trebao biti poput meuina u operama. Ja tada obino ispijam najbolji ampanjac koji imaju u baru. Ako si to ne mogu priutiti, onda ostajem kod kue i sluam ploe. On je trebao biti poput onog ampanjca. Samo za odmor. Da ue u glavu, da oamuti. Da godi i izazove opijenost prije sljedeeg ina. Da glazba bude jo ljepa. Eljot je bio takav. Kao najbolji i najskuplji ampanjac u baru. Oamutio me. Poslije je trebala biti jo jedna stanka. A nakon toga e koncert trebao okonati. Takoer i ampanjac. Ali nije bilo tako. Po prvi put u ivotu, od cijele opere najbolje sam pamtila stanku izmeu prvog i drugog ina. Ta se stanka zapravo nikada nije zavrila. Postala sam svjesna toga jutros u onom klubu. Ponajprije zbog ula izotrenih etvrtim danom gladovanja i etvrte ae Guinnessa. Provela sam s njim 88 dana i 16 sati svoga ivota. Nijedan mukarac nije imao tako malo vremena i nije mi dao toliko mnogo. Jedan je bio sa mnom e t mjeseci, a nije mi znao dati ono tO sam s Eljotom imala nakon est sati. Bila sam s tim tipom jer am vjerovala da e njegovih "est sati" tek doi. ekala sam. Ali nikada nikada nije dolo. Jednog dana, za vrijeme jedne besmislene svae, poeo je vikati: - to ti je tako posebno dao taj prokleti Poljak od kojega ti nita nije ostalo? ak ni jedna vraja fotografija. -A kada je pobjedniki dodao: - Je li on uope znao to je to fotoaparat?! - iznijela sam njegov napola pun koveg s kojim se doselio k meni, pred vrata. to mi je, dakle, dao taj "prokleti Poljak"? to? Dao mi je, na primjer, optimizam. ikada nije govorio o tuzi, iako sam znala da je preivio krajnju tugu. jegov je optimizam bio zarazan. Za njega je kia bila samo prijelazna faza do izlaska sunca. Svatko tko je stanovao u Dublinu zna da je ovakvo razmiljanje primjer totaInog optimizma. Uz njega sam primijetila da se moe nositi i odjea koja nije crna. Uz njega sam povjerovala da moj otac
V

25

voli moju majku, samo to to ne zna pokazati. U to nije vjerovala ak ni moja majka. Kao ni njena psihoterapeutkinja. Dao mi je, na primjer, onaj osjeaj kad ti se ini da e za tren poludjeti od poude. I zna usto da e se to sigurno dogoditi. Znao je priati bajke o svakom djeliu moga tijela. ije valjda bilo dijela kojeg nije dodirnuo ili okusio. Daje imao vremena poljubio bi vaku vlas na mojoj glavi. Svaku, po redu. Uz njega sam se eljela jo vie svui. Imala sam osjeaj da bih se i tinski osjeala golom tek kada bi mi moj ginekolog izvadio spiralu. ikada nije traio erogene zone na mom tijelu. Polazio je od pretpostavke daje ena erogena kao cjelina, a od teje cjeline najvie erogen upravo mozak. Eljot je znao za u venu G-toku u vagini ene, ali nju je traio u mom mozgu. I gotovo je uvijek pronalazio. Dospjela sam s njim na kraj svakog puta. Poveo mc je na tako udesno grena mjesta. Neka od njih su sada za mene svetinja. ponekad, dok smo vodili ljubav, uz opere ili Beethovena, inilo mi se daje nemogue biti jo njenijim. Kao daje imao dva rea umjesto dva pluna krila. Moda je ak i imao ... Dao mi je, na primjer, jedan maleni gumeni termofor u obliku srca. Ne vei od dlana. Sladak. Samo je on mogao pronai tako neto u Dublinu. Jer samo je on primjeivao takve stvari. Znao je da teko podnosim PMS pred jo teim menstruacijama i da sam tada nepravedna, okrutna, sebina i vjetiea, kojoj sve smeta. Pa i to, da je istok na istoku, a zapad na zapadu. Jednog dana je otiao na drugi kraj Dublina i kupio taj termofor. One noi, kada je jako boljelo, ustao je, napunio ga toplom vodom i poloio mi ga na trbuh. Ali najprije mi je ljubio to mjesto. Centimetar po centimetar. Polako, fino i tako nevjerojatno njeno. Poslije mi je to tavio na trbuh i dok sam oduevljena promatrala to srdaee, poeo je ljubiti i sisati prste na mojim nogama. Jedan po jedan. Jedno, pa drugo stopalo. Cijelo to vrijeme gledao me je u oi i ljubio. ak i ako nema PMS, moe sebi zamisliti kako je udesno bilo. Proivjela sam s njim, na alost, samo tri PMS-a i tri menstruaeije. Dao mi je, na primjer, onu djeju znatielju. On je pitao o svemu. Doista onako, kao dijete, koje ima pravo postavljati pitanja. e26

lio je znati. Nauio me je da "ne znati" znai "ivjeti u opasnosti". Interesiralo ga je sve. Sve je osporavao, u sve sumnjao i u sve je bio sklon povjerovati, samo ako mu se podastru injenice. Sjeam se, kako me je jednoga dana okirao pitanjem: - Misli li daje Einstein onanirao? Nauio me je, na primjer, da svojim eljama treba udovoljiti tada kada dolaze, i nita ne odlagati za kasnije. Kao onda, kada je za vrijeme prijema u velikoj kui jednog vanog profesora genetike, u toku vrlo vane i dosadne rasprave o "genetikoj determinaciji seksualnosti kod sisavaca", odjednom ustao, priao mi, nagnuo se - svi su naas zautjeli - i proaputao: - Na prvom katu ove kue je kupaonica kakvu jo nisi vidjela. Ne mogu se koncentrirati na ovu raspravu o seksualnosti dok tebe gledam. Poi sa mnom u tu kupaonicu. I dodao je: - Misli li da je to genetski determinirano? Ustala sam posluno i otili smo gore. Bez rijei me naslonio na kristalno ogledalo na vratima ormara, spustio hlae, rastavio moje noge i... "genetska determinacija sisavaca" poprimila je posve drugaiji, udesan znaaj. Kad smo se nakon nekoliko minuta vratili na svoja mjesta, na trenje zavladala tiina. ene su me prodorno promatrale. Mukarci su zapalili cigare. Dao mije, na primjer, osjeaj da sam za njega najvanija ena. I da sve to inim, za njega ima vanost. Svakoga jutra, pa i ako smo zajedno proveli no, ljubio mi je ruku za dobro jutro. Otvarao je oi, izvlaio moju ruku ispod pokrivaa i ljubio je govorei: ,,00bar dan". Uvijek na poljskom. Onako, kako je to uinio prvoga dana kada smo se upoznali. Ponekad, kad bi se budio usred noi "obasjan nekom idejom"kako je to volio rei - izlazio je tiho iz kreveta i iao raditi oko onih svojih gena. Vraao bi se ujutro, uvlaio pod pokriva da bi me poljubio u ruku i rekao: .enj dobri". Mislio je, naivno, daja to nisam primjeivala. Ja sam primjeivala i nanosekundu bez njega! Znao je dotrati do instituta u kojem sam radila, samo da mi kae da e za27

kasniti itavih deset minuta na veeru. Da ne bih brinula. Shvaa, itavih nevjerojatno dugih deset minuta ... Dao mi je, na primjer, u onih 88 dana i 16 sati, vie od 50 purpurnih rua. Jer ja najvie volim purpurne rue. Posljednju mi je dao u tom zadnjem, esnaestom satu. Prije samog polijetanja, na aerodromu u Dublinu. Zna, kad sam se vraala s tog aerodroma, inilo mi se da je ta rua najvanija stvar to sam je dobila u ivotu. On je bio moj ljubavnik i najbolja prijateljica u isto vrijeme. Takvo se to dogaa jedino u filmovima i to jedino u onima iz Kalifornije. Meni se to doista dogodilo u kinom Dublinu. Davao mi je sve i nita nije traio zauzvrat. Apsolutno nita. Nikakva obeanja, nikakve zakletve, nikakve prisege, da ,jedino on i nitko drugi". Jednostavno, nita. To je bila njegova jedina, uasna mana. Nema za enu vee muke od mukarea koji je tako dobar, tako vjeran, tako drag, tako neponovljiv, a nita ne oekuje. Jednostavno postoji i ulijeva nadu da e tako biti itavu vjenost. Plai se jedino da e ta vjenost - bez svih tih standardnih obeanja - biti kratka. Moja je vjenost trajala 88 dana i 16 sati. U sedamnaestom satu 89. dana poela sam ga ekati. Ve tamo na aerodromu. S terminala ga je odvezao autobus. Polako je iao stepenicama zrakoplova i na samom vrhu, prije ulaska u zrakoplov, okrenuo se prema terasi na kojoj sam stajala - znao je da tamo stojim - i poloio desni dlan na lijevu stranu grudi. Stajao je tako jedan trenutak i gledao prema meni. Zatim je nestao u utrobi zrakoplova. Vie ga nisam vidjela. Prva tri dana gladovanja nisu nita u usporedbi s onim to sam doivljavala u prva tri mjeseca nakon njegova odlaska. Nije pisao. Nije nazivao. Znala sam da je zrakoplov stigao do Varave, jer sam nakon tjedan dana njegove utnje nazvala ured LOT -a u Londonu, da budem sigurna. Jednostavno je svoj dlan poloio na srce i nestao iz mog ivota. Patila sam kao dijete koje su stavili u djeiji dom na tjedan dana, a poslije ga zaboravili uzeti. eznula sam. emilosrdno. Budui da sam ga voljela, nisam mu mogla eljeti nita loe i jo vie sam zbog toga pati la. Nakon nekog vremena, iz osvete, prestala sam
28

sluati Chopina. Poslije, iz osvete, izbacila sam sve ploe s opera ma koje smo zajedno sluali. Potom, opet iz osvete, zamrzi la sam sve Poljake. Osim jednog. Upravo njega. Jer, istini za volju, ja se ne znam osveivati. Kasnije je moj otac ostavio moju majku. Morala sam na pola godine prekinuti studij i iz Dublina se vratiti na Otok, kako bih joj pomagala. To je koristilo najvie meni samoj. Na Otoku je sve jednostavno. Otok vraa stvarima prirodne proporcije. Kada ode na liticu, koja je tamo bila ve prije osam tisua godina, mnoge stvari to brinu ljude gube na znaenju. est mjeseci nakon njegova odlaska, prije samog Boia, poslali su mi na Otok paket pisama adresiranih na mene u Dublin. Meu njima sam nala i razglednicu od Eljota. Jednu jedincatu za svih 12 godina. Na kiastoj razglednici nekog hotela u San Diegu pisalo Je: Jedino to sam mogao uiniti da izdrim ovaj rastanak bilo je nestati iz Tvog svijeta potpuno. Ne bi sa mnom bila sretna. Ja ne bih bio sretan tamo. Mi smo iz podijeljenog svijeta. Ja i ne molim da mi oprosti. To to sam uinio, nije za oprostiti. Jedino za zaboraviti. Zaboravi. Jakov P.S. Uvijek, kada imam vie vremena u Varavi, idem do elazove Vole, sjedam na klupu u vrtu kraj dvorca i sluam glazbu. ponekad plaem. Nisam zaboravila. Ali ta mi je razglednica pomogla. Iako se nisam s tim slagala, saznala sam kako je on odluio rijeiti to to je bilo meu nama. Bila je to najegoistinija odluka za koju sam ula, ali sam barem znala to je odluio. Imala sam bar ono njegovo "ponekad plaem". ene ive od uspomena. Mukarci nastoje zaboraviti. Vratila sam se u Dublin, zavrila studij. Kasnije je moj otac odluio da ja vodim nau obiteljsku firmu na Otoku. Izdrala sam go29

dinu dana. Uvjerila am se da je moj otac ovjek s nultim koeficijentom emocionalne inteligencije. Njegov visok IQ nita nije mijenjao. Da ga ne bih potpuno zamrzila, odluila sam pobjei s Otoka. Otputovala sam u London. Doktorirala sam ekonomiju na Queens Mary Collegeu, nauila svirati klavir, pohaala balet, na VIa posao na burzi, sluala opere. Nije se vie ponovila takva stanka koja bi bila vanija od predstave. iti takav ampanjac! Poslije u dolazili mukarci bez smisla. akon svakoga od njih sve sam se manje eljela pribliiti sljedeem. Ponekad jebilo tako da, kada sam bila s njima u krevetu, ak i dok su me ljubili "tamo dolje", ja sam "tamo gore" svejedno bila usamljena. Jer oni su me samo mehaniki dodirivali povrinom svojih usana ili jezikom. A Eljot... Eljot me je jednostavno "jeo". Tako poudno, kao to se jede prva jagoda u sezoni. Ponekad ju je utapao u ampanjac. isam mogla zavoljeti nijednog od tih mukaraca - njihove usne nisu pozivale na uitak. akon dvije godine boravka u Londonu primijetila sam da ja uope nemam prijateljica, i da su veina mojih prijatelja hornosekualci. Osim to im je spetljana pouda, mogu biti mukarci tijekom cijeloga ivota. Imala sam sreu sretat i najbolje. Osjetlj ivi su, njeni, slu aju to im eli rei. ita ne moraju glumiti. Ako plaaju veeru, ne ine to zato da bi imali pravo svlaiti s tebe rublje. I to ako no e naunice? Pa to je genijaIno - kako tvrdi jedna od moj ih kolegica u banci - barem ima garanciju da tip zna to je to bol i razumije se u nakit. Poslije je otila moja majka. itko ne zna kako se to dogodilo. Na putu od Otoka do Calaisa ispala je s boka trajekta. ikadanisu nali njeno tijelo. aenaje, zato, njena oporuka u kutiji u spavaoj sobi, sastavljena tono tjedan dana prije tog puta, i vjenani prsten prejseen na pola pilicom za metal. Nakon nekog vremena, moja je tuga bila toliko velika da sam imala potekoa s jutarnjim ustajanjem. Imala sam endogenu depresiju. Tada mi je najvie pomagao Prozac. Mala zeleno-bijela tableta s neim maginim u sredini. Sjeam se kako mi je Eljot pokuavao obja niti magiju djelovanja Prozaca. Tumaio je to kao trik s igra30

im kartama. Karte su bile neki neuroprovodnici

u sinapsi.

isam

to shvatila do kraja. Ali znam da djeluje. I moj je psihijatar to znao. Zna li, da najvie ljudi u depresiji pribjegava samoubojstvu upravo onda kada putu za izljeenje? ma snage presjei njava. Kad Prozac Prozac poinje djelovati i kada su na najboljem U pravoj si depresiji toliko bezvoljan da ak nevene. Hoda ili lei, kao u betonu koji se tvrdpone djelovati, konano ima snage pronai idnu trebaju uzimakonatim pojasevisamostalno odlaziti sanitetskog osoblja

let i otii u kupaonicu. Zbog toga oni na samom ti Prozac u klinici i, jo najbolje, dok su vezani ma za krevet. Da ne bi mogli, za nekoliko dana, u kupaonicu. Ali opet moe se zavarati budnost

i otrati na krov klinike ... Poslije uzimanja Prozaca, moj mi je p ihijatar rekao da moram "napraviti pratkinu retrospektivu" i otputovati u Poljsku. Kao psihoanalitiki eksperiment, ne bi li se skratilo lijeenje. To je bilo u svibnju. Doputovala sam u nedjelju. Imala sam toan raspored "praktine retrospektive" za sedam dana: Varava, elazova Vola, Krakov, Auschwitz. To je ipak bio samo plan. U Varavi sam bila skoro iskljuivo u hotelu pored spomenika kraj kojeg je cijelo vrijeme stajala garda. Svako jutro, nakon doruka taksijem sam odlazila u elazovu Volu. Sjedila sam na klupi kraj dvorca, sluala Chopina. Ponekad nisam plakala. kada U elazovoj Voli bila sam svaki dan. Osim etvrtka. U etvrtak am, kao i sve druge dane, ila taksijem, netko je na radiju izime. Zatraila sam od taksista da me vrati i odveze

govorio njegovo u Vroclav.

U dekanatu su sat vremena traili nekoga tko govori engleski. A kada su ga konano nali, neka ljubazna gospoa mi je priopila da je Eljot otiao u Njemaku i da se zasigurno nee vratiti, jer "nitko nije toliko lud da bi se vratio". Kako je on mogao otii u jemaku? akon onoga to su (jemci uinili s njegovim ocem u logoru?! Ona ljubazna gospoa u dekanatu nije znala njegovu adresu. Uostalom, nisam je ni htjela imati. Te iste veeri bila sam opet u
31

Varavi. Retrospektiva je bila iza mene. Psihijatar nije bio u pravu. Uope mi nije pomogla. Zna li moda s kojim je pravom, s kojim vrajim pravom, Eljot pretpostavio da ja u ovoj zemlj i ne bih bila sretna? Zbog ega? Zbog sivih kua, zbog trgovina koje su na policama izlagale samo ocat, zbog telefona koji ne rade, zbog toaletnog papira kojeg nema ...? Zato me nije pitao to ja zapravo elim u ivotu? Pa ja uope ne telefoniram. Ocat koristim za sve, ak i uzfish '/1 'chips. Ne! On se ak nije ni potrudio upitati me to. Onaj, koji me je pitao sve, pa ak i to "kakav je osjeaj kada se tampon natopljen krvlju u tebi iri". Poloio je dlan na jedno od ta dva svoja srca i otputovao. Aja bih s njime mogla i bunare kopati, kad bi se ispostavilo da tamo gdje me vodi jo nema vode. Kasnije je ak i svijet, koji nas je navodno podijelio, prestao biti podijeljen. Dola su takva vremena da su, dok sam spavala, dakle preko noi, zemlje mijenjale politiki sustav. London je na mene imao preveliki utjecaj. Da bi se to izdralo treba biti hermetian. Inae sve iz tebe otjee. To je ista fizika. Nisam znala biti zatvorena do te mjere. ak i kada bih nekome dopustila da zaspi kraj mene svodilo se to uvijek na to da ja moram drati dva pokrivaa. Osim toga, meni je u naelu bilo tee. Jer ja sam sa sela. Dublin to nije promijenio. Otok je uvijek bio samo selo. Selo na litici. Najljepe, koje znam. Ali nisam se htjela vratiti na Otok. Kasnije se ispostavilo da nisam ni morala. Jednom, poslije opere i nakon veere koja se svela na razgovor o podjeli "ostataka" jedne manje banke izmeu dviju veih, direktor jedne od veih banaka me je upitao stanujem li i ja u Notting Hillu. Dobila sam poziv, jer sam bila "analitiar mladog narataja s dobrim izgledima za budunost", to je u prijevodu na opepoznati jezik znailo da imam najbolje grudi na odjelu vrijednosnih papira. Kada sam mu u ali odgovorila da nisam u stanju platiti stan u Notting Hillu nasmijeio se, pokazujui pritom besprijekorno bijele zube, i odgovorio da e se to zasigurno uskoro promijeniti, ali sada je to nebitno, jer on "uvijek stanuje u blizini mjesta, gdje vi stanujete".
32

Shvatila sam savreno. ak mi e dopao taj odgovor. Bio je Francuz, ali je govorio, to je bilo neobino, engleski s amerikim akcentom. Svidjelo mi se i to to je, iako je u tom bankarskom pothvatu bio najvaniji, za razliku od ostalih, cijelu veer bio utljiv, Osim toga, poljubio mi je ruku pri pozdravu. Zajedno smo otili s te veere. Stanovao je u Park Lane Hotelu. Bio je impotentan. ijedan mukarac nakon Eljota nije bio tako njean kao on te veeri. Nije ga bilo kad sam se ujutro probudila. Tjedan dana kasnije su me upitali bi li eljela voditi "strateki vaan odsjek nae banke u Notting Hillu". isam htjela. Nazvala sam ga i upitala nema li neko strateki vano odjeljenje u Surreyju. Surrey je kao Otok, osim to je na kopnu. Iste je veeri doletio iz Lyona da mi, uz veeru, priopi da .postoji, naravno, takav odsjek; postoji od danas". Kada smo, nakon jednog pia u baru, otili u njegovu sobu u Pare Lane Hotel, stajao je tamo najbolji discplay koji se moe kupiti u Londonu. Takoer je tu bilo i nekoliko stotina ploa s klasinom glazbom, poredanih u etiri reda. ekoliko stotina! Mislim da me voli. jeanje, osjeajan, zna se zagledati u moje oi s tolikom tugom. ije oboavalae glazbe, ali donosi mi sve to glazbeno nadarena pomonica iz odjela za rekJamu njegove banke pronalazi u fonografskim kuama itavoga svijeta. Ponekad imam ploe prije negoli se pojave u prodavaonicama u Europi. U stanju je doletjeti iz Lyona, sresti se sa mnom na aerodromu i povesti me na koncert u Milano, Rim ili Be. Ponekad nakon koncerta ak i ne idemo u hotel. On se vraa u Lyon, a mene doprati do zrakoplova za London. Za vrijeme koncerta stie i stalno ljubi moje ruke. Ne volim to. Koncert kojim dirigira Karajan nije film u mranoj sali. Ali dozvoljavam mu da to radi. Dobar je mukarac. e trai nita po ebno od mene. Samo da govorim kako ga silno elim. ita vie. Ponekad mi pria o svojim kerima i eni. Vadi novanik i pokazuje njihove slike. Brine o meni, dobar je. Tri puta tjedno dobijem cvijee od njega. Ponekad ga dostavljaju ak i nou.
33

Nisam mu rekla da volim purpurne rue. To je za mene previe osobno. Mogla bih voditi tu banku u Camberleyju. Ve od sutra. Dovoljan bi bio jedan telefonski razgovor. Ali ne elim. Vie mi odgovara biti "analitiar s dobrim izgledima za budunost" i ne imati nikakvu odgovornost. Na klaviru sviram sve bolje i bolje. Mnogo putujem. Imam u Camber\eyju staru kuu s vrtom prepun im rua. Kada nemam gosta iz Lyona, sreem se sa svojim prijateljima okienim naunicama i radimo lude stvari. Posjeujem Otok. Putujem, takoer, jednom godinje na susrete sa kolskim kolegama. Uvijekje to druga subota mjeseca svibnja. U Dublinu prenoim u Trinity Collegeu. Tamo se praktino nita nije promijenilo otkad je Eljot otiao. Ali u Trinity Collegeu ne mijenja se nita od XIX. stoljea! Subotom nou bjeim sa sastanka i odlazim hodnikom do ureda u kojem je on tada radio. Tamo je sada skladite. Ali vrata su ostala ista. Stojim tamo neko vrijeme. I onda sam takoer vie puta tamo stajala. Ali samo jednom sam se osmjelila zakucati. Bilo je to jedne noi drugaije od ove danas. Tono prije 12 godina. Tada se njegov roendan zavravao, a ne zapoinjao. Po povratku se zaustavljam kod one predavaonice u kojoj su se svjetla buno palila i gasila, kada bi se on leima naslonio na prekida aja kleala pred njim ... Sada se tamo ne moe ui. Ali sve se vidi kroz izgrebano staklo na vratima. Vraam se na sastanak i opijam. U posljednje vrijeme osjeam se usamljenom. Imat u dijete. Krajnje je vrijeme za dijete. Imam ve 35 godina. Osim toga elim imati neto svoje. Neto to u voljeti. Jer, zapravo, najvie u ivotu elim nekoga voljeti. Poslala sam prije nekoliko dana e-mail u The Sperm Bank of New York, najbolju banku za spermu u SAD-u. Oni su naj diskretniji, rade najbolje genetske testove i imaju kompletne kataloge. Za mjesec dana letim na susret s nj ihovim genetiarom. To je u biti samo formalnost. eljela bih da bude djevojica. Poslala sam im svoj opis. Ne moe ni zamisliti koliko davalaca ima IQ vii od 140! Osim toga, davalac mora biti iz "muziki nadarene sredine", mora
34

imati doktorat i mora biti iz Europe. Poslali su mi popis s vie od 300 davalaca. Izabrala sam samo one s poljskim prezimenom. Razmiljala sam kakve su boje Eljotove oi. On mi je govorio da su sive. Ja sam uvijek vidjela zelene. Kada sam odabrala oi i dodala doktorat iz prirodnih znanosti, ostala su etiri davaoca. Konano odluit u se za jednog od njih nakon razgovora s genetiarom u ew Yorku. Budi sejutro. Danas je nedjelja, 30. travnja. To je poseban dan. Spremila sam za tu priliku dvije specijalne ae. Ali tek za naveer. Onda u sluati Puccinija, zapalit u cigaru koju sam donijela iz Dublina, i napiti se najboljeg ampanjca. U stanci izmeu prvog i drugog ina. Iz Tvoje ae takoer u piti. Sve najbolje za roendan, Eljot... Jennifer P.S. Ako rodim djevojicu, zvat e se Laura Jane.

ONA: Pribliavali su se Frankfurtu na Odri. Uzela je bocu mineraIne vode. Pogledala ga je. Njegov kompjutor je leao na koljenima ukljuen, a on je sjedio s desnim dlanom na srcu i gledao kroz prozor. Ona takoer ponekad gleda oima koje ne vide, kad se zbog neega duboko zamisli. Kapci se ne sklapaju, zjenice su poveane i potpuno nepokretne. Uperene u jednu toku. Upravo je tako on izgledao. To je bilo potpuno neprirodno. Ta ruka na srcu i te nepomine oi. Njegovo je lice izraavalo tugu, gotovo bol. Odjednom je netko otvorio vrata. Stariji gospodin je provirio u kupe i naglas izgovarao brojeve mjesta. Na kraju se obratio njemu na njemakom: - Imate li i Vi rezervaciju za ovo mjesto? Nije reagirao. Stariji je gospodin ponovio pitanje, pa kada on i dalje nije reagirao, dodirnuo mu je rame. - Ispriavam se, ali imate li i Vi rezervaciju za ovo mjesto? Izgledao je kao da su ga probudili iz dubokog sna. Smjesta je ustao, ustupajui mjesto starijem ovjeku.
35

- Ne. Nemam rezervaciju. Ja ak nemam ni kartu. To je zasigurno vae mjesto. Iskljuio je kompjutor i spremio ga u torbu. Polako, da nikoga ne dotakne, stavio je na pod svoj koveg. Izgurao ga u hodnik vagona. Torbu s kompjutorom je prebacio preko ramena. S vjealice je skinuo sako i prebacio ga preko torbe. Okrenuo se licem prema unutranjosti kupea i tuno je pogledao. Sa svima se u kupeu pozdravio i na poljskom i na njemakom, i izaao. Vie ga nije vidjela.

36