1 ________________________________________________________

Lake je nauiti matematiku nego raditi bez nje. (BUSE)

INENJERSKA MATEMATIKA

Predavanja za prvu sedmicu nastave (u akademskoj 2010/2011. godini) GLAVA 1 UVOD: PRIPREMNI MATERIJAL
U ovom poglavlju izloit emo samo neke dijelove pripremnog materijala, prvenstveno osnovne matematike oznake i termine koji se koriste u daljnjem izlaganju kursa Inenjerska matematika 1, a za koje se inae pretpostavlja da su studentu uglavnom poznati iz srednje kole ili da e ih upoznati u uvodnom dijelu kursa Linearna algebra i geometrija. Cilj kursa Inenjerska matematika 1 je da se uvedu osnovni pojmovi, prikau glavne ideje i osnovni rezulati diferencijalnog i integralnog rauna za realne funkcije jedne realne promjenljive, te da se pokae tipina logika struktura matematskog jezika, razvije navika za nunu strogost pri razmatranju i provjeri hipoteza, kao i da se konsolidira znanje iz elementarne matematike.

1.1. Iskazi i predikati. Simboli matematike logike

Cjelokupno ljudsko saznanje poinje sa opaanjima, odatle ide ka pojmovima i zavrava se idejama. (KANT) U svakoj znanosti, osim rijeima iz svakodnevnog ivota (ije nam je znaenje dobro poznato), koriste se i razne "strune rijei" (izrazi ili termini). Svaki pojam izraen nekim strunim terminom treba na neki nain objasniti, definirati koristei se pri tom drugim, poznatim ili jednostavnijim pojmovima. No, jasno je da lanac objanjavanja jednog pojma drugim mora imati svoj kraj. Taj lanac prestaje kad doemo do nekog pojma koji ne moemo objasniti jednostavnijim pojmom. Tako se u osnovnoj koli dolazi do pojma skupa, take, prave itd. Tada jedino preostaje da takve pojmove objasnimo tako da navodimo primjere iz svijeta oko nas koji e nam omoguiti da shvatimo ta se pod tim pojmovima podrazumijeva. Takve pojmove nazivamo osnovnim pojmovima. Isto tako kao to svaki pojam nije mogue definirati, ne moe se ni svaka tvrdnja dokazati. Neke tvrdnje moramo prihvatiti kao istinite bez dokaza i takve tvrdnje zovu se osnovne tvrdnje ili aksiomi. Pomou njih i/ili definicija

2 dokazujemo dokazne tvrdnje (teoreme, stavove, pouke); dokazujui da su one logika posljedica aksioma i definicija i, eventualno, ve dokazanih tvrdnji. Openito se pod pojmom logika podrazumijeva nauka o metodama (nainima, postupcima, zakonima) miljenja (zakljuivanja, rasuivanja). Matematika logika je onaj dio logike u kojem se dominantno primjenjuje matematiki aparat radi izvoenja prvenstveno matematikih rasuivanja (zakljuivanja). Dio matematike logike koji prouava iskaze (izjave, logike sudove) naziva se logika iskaza (Booleova algebra iskaza, iskazni raun, raun izjava) i mogue ju je zasnovati aksiomatski. Meutim, za potrebe i ciljeve ovog kursa dovoljno je to uiniti intiuitivno, opisno (na zadovoljavajui, popularan nain). U tom smislu, u logici iskaza polazimo od jednog skupa oznaimo ga sa I ije elemente nazivamo iskazima i pretpostavljamo da svaki iskaz ima jednu i samo jednu od osobina : (i) istinit je (taan je), (ii) laan je (netaan je , neistinit je). Iskazi se obino oznaavaju malim slovima latinice : p, q, r, ... (sa ili bez indeksa). Iskazna logika moe imati razne interpretacije (realizacije). Jedna od njih je da iskaze interpretiramo kao smislene reenice nekog govornog jezika (npr. engleskog jezika) koje mogu biti samo istinite ili samo lane. U matematici se istinit iskaz naziva stav (tvrdnja, teorema). Primjer 1.1.1. a) "Broj 2 je vei od broja 1" primjer je iskaza i to istinitog. b) "Broj 2 32 + 1 je prost broj" primjer je lanog iskaza jer je 2 32 + 1 = 641 6700417 , tj. 2 32 + 1 nije prost broj nego sloen broj. c) Upitne reenice nisu iskazi. Svojstva istinitosti i lanosti nazivaju se jednim imenom istinitosne vrijednosti iskaza. injenica da je p I taan oznaava se sa (p) = T ili ( p ) = 1 , a injenica da je q I laan oznaava se sa (q ) = ili (q ) = 0 . Da bi se pravila razlika izmeu iskaza i njegove vrijednosti istinitosti, ponekad se iskazi oznaavaju velikim slovima, a odgovarajue vrijednosti istinitosti malim slovima. Iz pojedinih iskaza (tj. od elemenata skupa I ) tvorimo nove sloene iskaze povezujui polazne iskaze veznicima, odnosno negirajui ih. Konjunkcija p q (ili p & q ) dvaju iskaza p, q je sloeni iskaz, nastao povezivanjem iskaza p, q veznikom i za koji se upotrebljava simbol (ili & ). Po definiciji iskaz p q istinit je ako i samo ako su oba iskaza p, q istinita ; p q se ita "p i q" (ili "p et q"). Primjer 1.1.2. Ako imamo iskaze p: "Broj 5 je vei od broja 10", q: "Kroz svake dvije razliite take ravni prolazi jedna prava", onda je p lano, q istinito, pa je p q lano. Disjunkcija (ukljuna, inkluzivna disjunkcija) p q je sloeni iskaz, koji je laan ako i samo ako su oba iskaza p, q lana ; p q se ita "p ili q" (ili "p vel q"; vel latinski znai ili, pri emu se mogunosti o kojima je rije ne iskljuuju).

Primjer 1.1.3. Za odabrane p, q kao u primjeru 1.1.2. konjunkcija p q je istinit iskaz. Implikacija p q je sloeni iskaz koji je laan ako i samo ako je iskaz p istinit i iskaz q laan, a istinit u svim drugim sluajevima; ita se "p povlai q" (ili "p implicira q" ili "ako p onda q"). Za iskaz q p kaemo da je obrat iskaza p q . Ako je iskaz p q istinit, onda govorimo : p je dovoljan uslov za q, ili q je potreban uslov za p. Ekvivalencija p q je sloeni iskaz koji je istinit ako i samo ako su oba iskaza p, q istinita, ili kada su oba lana; ita se "p je ekvivalentno sa q" ili "p je ako i samo ako je q". Kae se da je uslov p ekvivalentan uslovu q ako je istinito ( p q ) (q p ) . Tada se jo kae : "p je potreban i dovoljan uslov za q" ili "q vrijedi akko *) vrijedi p". Negacija p (ili p ili p ) je iskaz koji je istinit akko je iskaz p laan i koji je netaan akko je iskaz p taan; ita se "nije p" (ili "ne p" ili "non p"). esto se koriste i sloeni iskazi : ekskluzivna (iskljuna) disjunkcija p q (ita se "ili p ili q"), pri emu je p q = ( p q ) ; Shefferova operacija p q (ita se "p efer q"), gdje je p q = ( p q ) ; Pirsova (ili Lukasiewiczeva) operacija p q (ita se "p pirs q" ili "p lukajevi q"), za koju vrijedi p q = ( p q ) . Pomou uvedenih logikih operacija (odnosno simbola matematike logike) mogue je formirati, takoe i sloene iskaze (iskazne formule) koji zavise ne samo od dva ve i od proizvoljnog (konanog) broja polaznih iskaza, pri emu polazne iskaze smatramo specijalnim sluajevima sloenih iskaza. Za iskaznu formulu F (sloeni iskaz) kaemo da je tautologija (identiki istinita) akko je (F ) =T za sve vrijednosti svih njenih iskaznih slova (iskaza). Razmotrimo reenicu "Broj x je djeljiv sa y.". U toj reenici nisu odreeni x i y, pa se ne moe utvrditi ni da je ona istinita ni da je lana. Zato ta reenica i nije iskaz. Meutim, ako zamijenimo za x i y odreene brojeve, dobit emo iskaz. Za ovakve reenice kaemo da su iskazne (izjavne) ili Booleove funkcije, za x i y da su (predmetne) promjenljive veliine (varijable), a za odnos meu njima kojeg iskazna funkcija izrie da je predikat. Ako u prethodnom primjeru predikat "... je djeljiv sa ..." oznaimo sa P, navedena iskazna funkcija moe se zapisati u obliku P( x, y ) . U tom sluaju kaemo da imamo dvodimenzionalni (dvomjesni) predikat (ili predikat duine 2). Optije, predikat moe biti i n dimenzionalni (predikat duine n) za n No, No = { 0, 1, 2, ... } pri emu se pod predikatima duine 0 smatraju prosti iskazi (tj. elementi skupa I). Koristei pojam preslikavanja (funkcije) /koji emo u narednom paragrafu i definirati/, gornju opisnu definiciju predikata moemo precizirati na sljedei nain: predikat duine n , (n N, N = { 0, 1, 2, ... }), definiran na skupu Sn (= S x S x ... x S = { (x1, ... ,xn): xi S, i = 1, 2, ... , n}), je funkcija P : S n I od n nezavisno promjenljivih. Analogno kao i iskazni raun i predikatski raun se moe razviti, a i aksiomatski zasnovati. Primjena neodreenih zamjenica (operacija) svaki (oznaka ) i neki (postoji) (oznaka ) na sve varijable iskazne funkcije prevodi iskaznu funkciju u iskaz. Te operacije se

4 zovu kvantori (kvantifikatori) i to operacija se zove univerzalni kvantor, a operacija egzistencijalni kvantor. (Formalnije se pojam univerzalnog, a analogno i egzistencijalnog kvantora definira ovako: Neka je P(x ) bilo koji predikat duine 1, definiran na datom skupu S. Tada pod univerzalnim kvantorom koji oznaavamo sa , podrazumijevamo operaciju koja predikatu P(x ) pridruuje iskaz "Svaki x ima svojstvo P(x ) " koji je taan akko je predikat P( x ) identiki istinit predikat na S.) Ako je P( x ) iskazna funkcija, te je iskaz P(a ) taan za proizvoljno odabran a koji dolazi u obzir, onda je taan i iskaz ( x ) P( x ) (pravilo generalizacije). Od date izjavne funkcije P( x, y ) mogu se formirati iskazi ( y ) (x ) P( x, y ) . esto se upotrebljavaju i kvantori ogranienog opsega (x X ) , odnosno (y Y ) . Primjer 1.1.4. Ako je P(x ) predikat duine 1, definiran na N sa : "x je prost broj", onda je (x ) P( x ) : "Svaki x je prost broj" netaan iskaz ( vezuje promjenljivu x), dok je ( x ) P( x ) : "Postoji x koji je prost broj" taan iskaz. Ako je data iskazna formula, onda je njena istinitosna vrijednost potpuno odreena istinitosnim vrijednostima (prostih) iskaza koji je obrazuju. Npr., ako sa F = F ( p, q ) oznaimo iskaznu formulu ( p q ) (q p ) (zakon kontrapozicije), onda istinitosna vrijednost formule F = F ( p, q ) zavisi od istinitosnih vrijednosti iskaza p, q na nain prikazan sljedeom tablicom (koju zovemo istinitosna tablica formule F = F ( p, q ) ).

( p)
T T

(q )
T T

( p q)
T T T

( p )
T T

(q )
T T

(q p )
T T T

(F )
T T T T

Dakle, (F ) = T bez obzira kakve su vrijednosti iskaza p, q , pa je iskazna formula ( p q ) (q p) tautologija. Zadatak 1.1.1. Bez upotrebe tablice istinitosti, dokazati zakon kontrapozicije. Dokaz : Oznaimo sa L( p, q ) formulu p q , a sa D( p, q ) formulu q p . Tada imamo : L( p, q ) je netano akko je ( p ) = T i (q ) = , a tana u svim drugim sluajevima. Formula D( p, q ) je netana akko je (q ) = T i ( p ) = , a tana u svim drugim sluajevima. Ovo znai isto to i D( p, q ) je netano akko je (q ) = i ( p ) = T, a tano u svim drugim sluajevima. Otuda slijedi da je formula L = L( p, q ) netana akko je D = D( p, q ) netana i L = L( p, q ) je tana akko je formula D = D( p, q ) tana. To znai da je L D tautologija (tj. F je tautologija). Zadatak 1.1.2. Sa i bez upotrebe tablica istinitosti, dokazati tzv. pravilo otkidanja (modus ponens) ( p ( p q )) q i De Morganove zakone ( p q ) p q , ( p q ) p q .

5 Dokaz : Dokazuje se potpuno analogno kao i zakon kontrapozicije. Zadatak 1.1.3. Ispitati da li je formula ((p q) r) p tautologija ili identiki neistinita. Rjeenje : Tablica istinitosti date formule je:
p q
r T T T T

pq
T T T T T T

( p q) r

(( p q ) r ) p

T T T T

T T T T

T T T T T

T T T T T

Iz posljednje kolone slijedi da data formula nije ni tautologija (identiki tana) ni identiki netana. Primijetimo da gornja formula ima tri promjenljive p, q, r i da njena istinitosna tablica ima 23 = 8 vrsta (broj kolona iskazne formule zavisi od njene strukture). Openito, ako neka iskazna formula ima n promjenljivih, onda njena tablica istinitosti n ima 2 vrsta. Osim opisane interpretacije logike iskaza (u kojoj se iskazna slova interpretiraju kao reenice nekog govornog jezika), postoje i mnoge drugaije interpretacije (relejno prekidaka interpretacija, modulo 2 interpretacija, aritmetika interpretacija, skupovna interpretacija i dr.). U relejno-prekidakoj interpretaciji iskazna slova p, q, r, ... interpretiramo kao relejne prekidae, a simbole T, interpretiramo redom kao ukljuen, iskljuen. Negacije iskaznih slova, tj. formule p', q', ... interpretiramo takoer kao relejne prekidae. Iskaz p' koji odgovara elektrinom kolu u kojem pri poloaju prekidaa na iskljueno gori sijalica, i obrnuto, predstavljaju negaciju iskaza kojem odgovaraju elektrina kola na sl. 1.1.1. i 1.1.2. i prikazan je na slici 1.1.3.

Ako su p, q iskazna slova, onda p q i p q redom interpretiramo kao sljedee relejne mree (strujna kola, strujni/elektrini krugovi):

Budui da se simboli , , p q, p q, mogu izraziti pomou simbola , , (jer je p q ekvivalentno sa p q , p q ekvivalentno sa ( p q ) ( q p ), itd.), to se lako vidi kako izgledaju strujni krugovi koji odgovaraju formulama p q , p q , ... . Zadatak 1.1.4.* Potrebno je da se osvjetljenje nekog stepenita regulie pomou dva prekidaa, jednog dole i jednog gore. Okreui bilo koji prekida zahtijevamo da se moe upaliti ili ugasiti osvjetljenje. Formirajte tablicu koja daje rjeenje postavljenog problema, a zatim napiite odgovarajuu Booleovu jednainu za taj problem i nacrtajte elektrini krug (kolo struje) koji odgovara toj jednaini.

1.2. Skupovi, relacije i preslikavanja

Nauka o istoj matematici u svom savremenom razvoju moe se smatrati najoriginalnijim stvaranjem ljudskog duha. (V A J T H I D ) U ovom paragrafu opisujemo neka osnovna svojstva skupova i operacija s njima, te dajemo pregled pojmova binarne relacije, relacije ekvivalencije, relacije poretka, maksimuma (minimuma) i supremuma (infimuma) skupa, preslikavanja (funkcije), kompozicije preslikavanja, inverznog preslikavanja i binarne operacije; daju se i najjednostavnije veze meu tim pojmovima. Pri tome se oslanjamo na intuitivnu predodbu skupa, ime smo se odluili na tzv. naivnu teoriju skupova. To smo uinili svjesno, imajui na umu cilj ovog kursa (a i injenicu da je studentima tehnike matematika sredstvo, a ne cilj studija), tj. vodei rauna da je za potrebe ovog kursa dovoljno uzeti onaj nivo strogosti koji se u teoriji skupova naziva naivna teorija skupova. U cilju striktnog aksiomatskog fundiranja obinih matematikih teorija (tj. onih koje su izloene obinim jezikom) uveden je u matematikoj logici pojam formalne teorije kao izvjesne matematike teorije izloene posebnim simbolikim jezikom koji je izgraen specijalno za tu teoriju, pri emu je formalizovan i nain zakljuivanja. Ostale matematike teorije nazivaju se obine ili opisne teorije. U opisnim teorijama nije eksplicitno naveden nain zakljuivanja, ve se on podrazumijeva i sastoji se od uobiajenih zakona pravilnog zakljuivanja koje se stie praksom. Razvijanje formalne teorije lii na neku igru koja se odvija po izvjesnim pravilima (npr. ah). Jedan od razloga za razvijanje formalnih teorija bila je pojava paradoksa u teoriji skupova poetkom XX vijeka. Formalnim zasnivanjem teorije __________________ *) Zadatak zadavan za Domau zadau iz IM1.

7 je pojava paradoksa u teoriji skupova poetkom XX vijeka. Formalnim zasnivanjem teorije skupova i nekih drugih fundamentalnih matematikih oblasti nastojalo se da se uoeni paradoksi eliminiu i eventualno utvrdi neprotivrjenost tih teorija. Time bi se cijela matematika (sve matematike nauke) postavila na vre temelje. Teorija skupova je nastala krajem IX vijeka kao opisna matematika teorija. Njen tvorac je bio njemaki matematiar Georg Cantor (1845-1918). On je dao i opisnu ''definiciju'' pojma skupa: Skup je objedinjenje izvjesnih elemenata u jednu cjelinu. U svojim prvim istraivanjima Cantor se nije eksplicitno pozivao na neke aksiome o skupovima. Meutim, analizom njegovih dokaza moe se zakljuiti da se skoro sve teoreme koje je on dobio mogu izvesti iz slijedeih aksioma: (I) Aksioma o jednakosti dva skupa. Dva skupa su jednaka akko imaju iste elemente. (II) Aksioma apstrakcije. Za unaprijed zadato svojstvo postoji skup iji su elementi upravo oni (objekti) koji imaju to svojstvo. (III) Aksioma izbora. Za unaprijed zadato svojstvo postoji bar jedna funkcija iji su originali neprazni podskupovi tog skupa, a slike su elementi originala. Teorija skupova izgraena na ovim aksiomama je protivrjena. Aksiomu apstrakcije prvi je formulisao G. Frege (1893), a B. Russell je 1901. godine iz te aksiome izveo kontradikciju posmatranjem skupa svih skupova koji imaju svojstvo da nisu sami sebi elementi. Ta kontradikcija je poznata pod nazivom Russellov paradoks i sastoji se u slijedeem: Neka je U skup svih skupova S koji nisu sami sebi elementi, tj. neka je U : = {S | SS}. (Npr., skup {0,1} nije sam sebi element, jer {0,1}{0,1}.) Moe se postaviti pitanje da li je U U. Ako se pretpostavi da je U U, onda je u tom sluaju U jedan od skupova za koje vai SS, odnosno elemenata skupa U, pa ima svojstvo UU. Meutim, iz pretpostavke UU slijedi da je U jedan od skupova S za koje je SS, pa je U U. Dakle, postoji kontradikcija. Raznim programima revizije teorije skupova otklonjene su uoene protivrjenosti, ali nije dokazano da se nove protivrjenosti ne mogu pojaviti. U nekim programima revizije teorije skupova pojavljuje se pojam klase kao osnovni i openitiji od pojma skupa. Za dvije klase A, B vai A B ili AB. Klase koje su elementi drugih klasa nazivaju se skupovi. Ovakvim definicijama obezbjeuje se da skupovi ne mogu biti tako opseni objekti (preopirni, prebogati), to i dovodi posredstvom aksiome apstrakcije do kontradikcije. Ako se opisna teorija skupova (koja se esto naziva i naivna teorija skupova) primjenjuje sa izvjesnom opreznou, ona ne dovodi do paradoksa. Naime, do potekoa ne dolazi ako se ograniimo na skupove sadrane u nekom zadanom skupu (tzv. univerzalnom skupu), to je u svakom pojedinanom razmatranju dovoljno .

1.2.1. Skupovi
Pojmovi skup i elementi skupa se obino ne definiu, ve se uzimaju kao osnovni. Opisno se kae: ''Skup je objedinjenje nekog mnotva elemenata u jednu cjelinu.'' No, ovo se ne moe shvatiti kao precizna matematika definicija. esto se umjesto termina skup koriste razni sinonimi ) , kao to su, npr., mnotvo, mnoina, klasa, familija, kolekcija i sl. U ovom kursu pojam skupa smatramo kao poznat. Ne uputajui se u njegovu definiciju i potekoe logike prirode koje se mogu pojaviti zbog ''komotnog'' shvatanja pojma skup, mi emo skup shvatiti kao neku cjelinu sastavljenu od odreenih objekata. Ti objekti su (take, elementi, odnosno
)

Iz stilskih i/ili drugih razloga.

8 lanovi) posmatranog skupa. Bitno je pri tome da za svaki objekt x nastupa tano jedna od ove dvije mogunosti. (i) ''x je element skupa X'', tj. x pripada skupu X, to biljeimo simboliki x X; (ii) ''x nije element skupa X'', tj. x ne pripada skupu X, to biljeimo simboliki xX. injenica, data sa (i) i (ii), kojom se istie odnos skupa i njegovih elemenata toliko je bitna da je svaki skup posve (potpuno) odreen svojim elementima. Drugim rijeima, dva skupa X, Y su jednaka akko su sastavljena od istih elemenata, tj. X=Y (x X x Y ). (1.2.1) Meu skupove ubrajamo i tzv. prazan skup ili vakuum. To je skup koji nema uopte elemenata. Za dva skupa X, Y koji uopte nemaju elemenata formalno je tana desna strana ekvivalencije (1.2.1), pa je ispravno rei da postoji samo jedan prazan skup. Taj skup oznaava se sa (precrtano O) i moe se definirati, npr., pomou = {x | x x}. Za oznaavanje skupova koriste se najee (sa ili bez indeksa) velika slova latinice A, B, C, ... , X, Y, Z, ... . Za neki skup, recimo S, kaemo da je dobro definisan (odreen) akko za svaki objekt a moemo ustanoviti je li a S ili nije. Skup X najee se opisuje (zadaje) nekim svojstvom P (predikatom), tako da elementima skupa X smatramo sve objekte x koji u datim okolnostima dolaze u obzir, a imaju svojstvo P. Tada piemo X = {x | x ima svojstvo P} ili X = {x | P(x)} (ili X = {x : P(x)}) i itamo: ''X je skup svih elemanata x sa svojstvom P''. Moemo, npr., posmatrati skup svih studenata nekog univerziteta, skup svih elipsi u ravni, skup X dat sa X = {x | x R, x2 > 1} (= ( ,1) (1,+ )) ili skup X := {x | x R x < 0 }( ), gdje je R (kao i inae) skup (svih) realnih brojeva. Ako je skup X sastavljen, npr., od elemenata a, b, c, d, e, f, onda se pie X = {a, b, c, d, e, f }. No, na ovaj nain, tj. potpunim nabrajanjem svih elemenata koji pripadaju (posmatranom) skupu, mogu se, u principu, predstaviti samo skupovi sa konano mnogo elemenata (mada i kod ovakvih skupova nailazimo na tekoe ako je broj elemenata posmatranog skupa velik). U tom smislu, ako je X sastavljen od elemenata x1, x2, ... , xn, onda se pie X ={x1, x2, ... , xn}. Kaemo da je skup X podskup ili dio skupa Y, to oznaavamo sa X Y, (ita se: ''X je sadran u Y ''), odnosno da je Y nadskup skupa X ili da sadri X (kao svoj dio, a ne kao element), i to oznaavamo sa Y X (ita se ''Y sadri X ''), ako je svaki element skupa X ujedno i element skupa Y. Prema tome, vrijedi (1.2.2) X Y Y X ( x) (x X x Y). Iz definicija (relacija) jednakosti i inkluzije ( , odnosno ) za skupove je jasno da je X = Y (X Y X Y). (1.2.3) Ako skupovi X i Y nisu jednaki, onda se kae da su oni razliiti i pie se X Y. Nadalje, kae se da je X pravi podskup skupa Y, a Y pravi nadskup skupa X, ako je X Y i X Y, to se ponekad oznaava sa X Y, odnosno Y X, (no, napomenimo da se u nekoj literaturi umjesto oznake koristi oznaka .) Prazan skup je podskup svakog skupa. esto se neki podskup X skupa Y zadan kao skup svih elemenata y Y koji imaju neko svojstvo P i to se simboliki pie X = {y Y : P(y)}. Za dati skup X posmatra se skup svih podskupova skupa X. Taj skup naziva se partitivni skup (ili bulean) skupa X i oznaava se sa P(X) ili 2X. Dakle, P(X) : = {A : A X}. Kako je X i X X, sigurno je , X P(X). U mnogim razmatranjima ograniavamo se samo na skupove sadrane u nekom zadanom (fiksiranom) skupu. Taj skup zove se univerzalni skup i oznaava se najee sa U ili sa I. Takav skup znai ima osobinu da je A U (ili, to je isto, A P(U)) za sve skupove A sa kojima operiemo u datom problemu (odnosno, u okviru neke teorije). Ovakvim ograniavanjima se izbjegavaju upotrebe termina ''skup svih skupova'' , a time i potekoe ,

9 odnosno kontradikcije do kojih dolazi promatranjem i operiranjem s tako opsenim objektom (pokazalo se da svi skupovi ne tvore skup ve optiji pojam koji se zove klasa). Univerzzalni skup zove se jo i univerzum i on se esto izostavlja u govoru i pisanju, ai se uvijek pretpostavlja. Primijetimo da je univerzum relativan i da se on definie za svaki konkretan sluaj. Npr., u elementarnoj planimetriji U je skup svih taaka neke ravni, u analizi realnih funkcija jedne realne promjenljive U je skup R. U matematici su u estoj upotrebi sljedei skupovi: N skup (svih) prirodnih brojeva, Z skup (svih) cijelih brojeva, Q skup (svih) racionalnih brojeva, R skup (svih) realnih brojeva, R+ skup (svih) realnih pozitivnih brojeva, C skup (svih) kompleksnih brojeva. Sa skupovima se mogu izvoditi razne operacije. No, ovdje definiramo samo neke najvanije od njih, te navodimo njihove vanije osobine. Neka su A, B, C, ... podskupovi skupa I. Tada je potpuno odreen podskup od I {x I : x A x B} koji nazivamo unija (ili spoj) skupa A i skupa B i oznaava se A B. Takoer je potpuno odreen podskup od I {x I : x A x B} koji se zove presjek skupa A i skupa B i oznaava se A B. Podskup od I {x I : x A x B} zove se diferencija (ili razlika) skupa A i skupa B i oznaava se A \ B. Razlika I \ B zove se i komplement podskupa B u odnosu na skup I (ili u skupu I ), a umjesto I \ B koristi se oznaka c(B) (ili cB, ili B , ili B', ili Bc) kad to ne dovodi do nesporazuma, ili kad se eli istai skup I, CI (B). Kae se da su skupovi A, B disjunktni (ili razdvojeni) ako je A B = , a da se sijeku (ili presijecaju) ako je A B . Iz definicije unije, presjeka i komplementa lako se dokazuje da za proizvoljne podskupove A, B, C nekog skupa I vrijede formule (koje predstavljaju osnovne osobine operacija unije, presjeka i komplementa): (A B) C = A (B C), (A B) C = A (B C) (zakoni asocijacije); (1.2.4) A B = B A, A B = B A (zakoni komutacije); (1.2.5) A (A B) = A, A (A B) = A (zakoni apsorpcije); (1.2.6) A (B C)=(A B) (A C), A (B C)=(A B) (A C), zakoni distribucije; (1.2.7) A c(A) = I, A c(A) = . (1.2.8) A = A, A I = A; (svojstvo praznog i univerzalnog skupa) (1.2.9) A I = I, A = ; (1.2.10) c(A B) = c(A) c(B), c(A B)= c(A) c(B) (A. De Morganova pravila); (1.2.11) c(I) = , c( ) = I; (1.2.12) A A = A, A A = A (zakoni idempotencije); (1.2.13)

10 c(c(A)) = A (involucija) (1.2.14) Primijetimo da su formule u prvoj i drugoj koloni u (1.2.4)-(1.2.13) dualne u smislu da zamjenom simbola i , te I i , prelaze jedne u druge. De Morganove formule (1.2.11) pokazuju stanovitu distributivnost operacije komplementiranja c u odnosu prema operacijama i . Formule (1.2.5) daju nam za pravo da govorimo jednostavno o uniji i presjeku skupova A i B. Ilustracije radi dokaimo drugi od zakona distributivnosti (datih formulama (1.2.7)), tj. dokaimo da je unija distributivna prema presjeku. Dokamo to istim (neposrednim) zakljuivanjem: Kako je B C B, B C C, to je A (B C) A B, A (B C) A C, tj. vrijedi A (B C) (A B) (A C). (1.2.15) Da vrijedi i obratno, tj. da vrijedi (A B) (A C) A (B C), (1.2.16) zakljuujemo ovako: Neka je x proizvoljni element skupa (A B) (A C). Tada vrijedi x (A B) i x (A C). Ako je x A, onda je i x A (B C). Ako x nije iz A, onda on mora biti i u skupu B i u skupu C, dakle, i u skupu B C, pa je i u tom sluaju x u skupu A (B C), tj. vrijedi (1.2.16). Iz (1.2.15) i (1.2.16) slijedi da vrijedi jednakost A (B C)=(A B) (A C), pa je time dokaz zakona distributivnosti unije prema presjeku zavren. Skupove prikazujemo (predoujemo) grafiki (i tako na zoran nain pokazujemo neka svojstva operacija meu skupovima) obino pomou figura koje zovemo Vennovi dijagrami (ili Euler-Vennovi dijagrami) ) . Dobro je poznato da ravna prosta zatvorena Jordanova kriva (definiciju tog pojma navodimo u okviru primjena diferencijalnog i integralnog rauna) dijeli ravan u kojoj se nalazi na dvije (otvorene) oblasti spoljanju i unutranju. Proizvoljan skup se moe simboliki predstaviti unutranjom oblau jedne takve zatvorene krive. Izrazi sa vie skupova predstavljaju se figurama sa odgvarajuim brojem zatvorenih krivih koje dijele ravan na vie oblasti. Rezultujui skupovi su onda predstavljeni u toj ravni sa jednom ili vie (odgovarajuih) ovakvih oblasti. Npr., izrazi A B, A B, A \ B, A B, gdje je A B tzv. simetrina diferencija skupova A i B koja se definie sa A B = {x | x A x B} (odakle je A B = (A \ B) (B \ A)), predstavljeni su Vennovim dijagramima na sl. 1.2.1.

Skupovni identiteti se ilustruju, ali obino ne i dokazuju pomou Vennovih dijagrama. No, uz odreen oprez i pravilnu primjenu Vennovi dijagrami mogu da poslue i za dokaz
**) vajcarski matematiar (djelovao i u Petrogradu i Berlinu) Lenhard Euler (1707-1783) bio je prvi koji je upotrebljavao krugove za oznaavanje skupova i relacija meu njima, a engleski logiar John Venn (1834-1923) proirio je tu ideju i na ostale geometrijske figure.

11 skupovnih identiteta. Pri ovome treba shvatiti da su skupovi o kojima je rije zaista reprezentirani unutranjou zatvorenih krivih u smislu da svaka taka (te untrunjosti) predstavlja jedan element posmatranog skupa. Pravilno je shvatiti da Vennov dijagram predstavlja ne formulu algebre skupova (Algebrom skupova naziva se ureen par (P(I ),{ , , c}), gdje je I proizvoljan skup.) ve odgovarajuu formulu iskazne algebre, pri emu unutranjosti zatvorene krive odgovara istinitosna vrijednost 1 odgovarajueg iskaznog slova, a spoljanjosti zatvorene krive istinitosna vrijednost 0. Osim toga, treba voditi rauna da se nacrtane zatvorene krive sijeku tako da obrazuju dovoljan broj oblasti u ravni (po jednu za svaku kombinaciju istinitosnih vrijednosti iskaznih slova koja se pojavljuju u odgovarajuoj iskaznoj formuli). Takvim nainom shvatanja Vennov dijagram predstavlja, u stvari, geometrijsku interpretaciju istinitosne tablice (odgovarajue, posmatrane, iskazne formule). Relacije meu skupovima esto prikazujemo i tzv. linijskim (Hasseovim) dijagramima. To prikazivanje izvodimo na ovaj nain: ako je B A, onda A piemo iznad B (na ''viem nivou /razini/'' od B) i crtom spojimo A sa B (sl. 1.2.2.a)). Ako je A B, a B C, onda piemo kao na sl. 1.2.2.b).

Primjer 1.2.1. Ako je A={a, b, c}, B={a, b, d}, C={a, b, c, d}, D={a, b}, E={a}, gdje su a, b, c, d meusobno razliiti elementi, onda je Hasseov dijagram kao na sl. 1.2.3. (radi usporedbe nacrtajte i odgovarajui Vennov dijagram!).

1.2.2. Relacije
Za svaka dva elementa a, b moemo formirati skup koji kao jedine elemente ima a i b, pri emu ne iskljuujemo mogunost a = b, kada se skup {a, b} svodi na skup {a}. Par elemenata a, b kod koga se zna koja mu je prva komponenta (koordinata, projekcija), a koja druga, zove se ureen par i oznaava (najee) sa (a, b). Meutim, ureen par moe se definirati pomou pojma skup. Navodimo jednu takvu definiciju (kao jednu od moguih preciznijih definicija ureenog para) koju su dali N. Wiener i C. Kuratowski:
Definicija 1.2.1. Ureen par redom elemenata a i b, u oznaci (a, b), jeste skup {{a}, {a,b}}. U ureenom paru (a, b) element a se zove prva komponenta, a b druga komponenta. Ureenu trojku redom elemenata a, b, c definiramo kao ((a, b), c), odnosno, uopte ureena n-torka redom elemenata a1, a2, ... , an-1, an je, ((a1, a2, ... , an-1), an) (n 3). Uvodimo jo (a1)= a1. Za n = 0 posmatramo ureenu 0-torku kao skup . Polazei od definicije pojma ureenog para pomou pojma skupa, dokazuje se da vrijedi sljedea teorema o ureenom paru: Teorema 1.2.1. Dva ureena para su meusobno jednaka akko su im jednake (meusobno) odgovarajue komponente, tj.

12 (a, b) = (c, d) (a = c b = d). Ako su A i B skupovi, onda skup svih ureenih parova (a, b) kod kojih je a A, b B oznaavamo sa A x B i nazivamo Dekartov (ili Kartezijev ) , ili direktni) proizvod skupa A i skupa B, tj. A x B: ={(a, b) | a A b B }. Kako je (a, b) (b, a) izuzev kada je a = b, to u optem sluaju skupovi A x B i B x A nisu jednaki; ovi skupovi jednaki su samo kad je A = B ili kada je bar jedan od skupova A, B prazan. Ako skupovi A i B nisu prazni, onda ni A x B nije prazan skup. Ako je jedan od skupova A i B prazan, onda je i skup A x B prazan. Analogno kao to smo definirali Dekartov proizvod dvaju skupova, definiramo i Dekartov proizvod triju i vie skupova, te imamo ovu definiciju.
Definicija 1.2.2. Dekartov (ili direktni) proizvod redom skupova A1, A2, ... , An, u oznaci
n

A1x A2x ... x An (ili Ak , ili X Ak ) , jeste skup svih ureenih n-torki (a1, a2, ... , an), gdje je
k =1 k =1

a1 A1, a2 A2, ... , an An, ; odnosno: A1x A2x ... x An:={ (a1, a2, ... , an) | a1 A1, a2 A2, ... , an An}. Ako je A1 = A2 = ... = An = A, onda A1x A2x ... x An oznaavamo sa An i nazivamo n-tim Dekartovim stepenom skupa A. Pri tome je A1= A. S tim u vezi skup A2 = (A A) zovemo Dekartov (direktni) kvadrat skupa A, a skup A3 = (AxAxA) Dekartov kub(us) skupa A. Podskup skupa A2, koji se sastoji od svih ureenih parova kojima je prva komponenta jednaka drugoj, zovemo dijagonalom skupa A2 i oznaavamo ga sa D (A2 ) (ili A ), tj. D (A2 ):={(a, a) | a A}. (npr., ako je A={-1, 0, 1}, onda je D (A2 ) = {(-1, -1), (0, 0), (1, 1)}.) Izmeu elemenata nekog skupa A i elemenata nekog skupa B mogu postojati najrazliitije relacije (veze ili odnosi). Evo primjera. Primjer 1.2.2. Neka je S = {1, 2, 3, ... }. Za element a S kaemo da je u relaciji ''biti manji od'' s elementom b S i piemo a < b akko je b a S. Relaciju ''biti manji od'' oznaili smo sa <. Lako se vidi da ta relacija odreuje jedan podskup skupa SxS, naime podskup R:={(a, b) S x S | b - a S }, (iji je grafiki prikaz dat na sl. 1.2.4.). Skup R je iznad dijagonale D(S2): predstavljen punim kruiima na sl. 1.2.4. Prema tome, bit e a < b akko je (a, b) R.

Primjer 1.2.3. Neka je S skup svih trouglova. Za trougao T1 kaemo da je u relaciji ''biti slian sa'' trouglom T2 i piemo T1~T2 akko su T1 i T2 slini trouglovi, tj. trouglovi s jednakim (odgovarajuim) uglovima (v. sl. 1.2.5). Relaciju ''biti slian sa'', oznaenu sa ~, odreuje podskup
*) Ren Descartes (Cartesius) (1596-1650) francuski filozof, matematiar i fiziar.

13
R: ={(a, b) S 2 | a ~ b}, koji se sastoji od svih onih parova (a, b) S2 gdje su trouglovi a i b slini. Zapravo, esto nas zanima samo to jesu li dati element a A i dati element b B u odreenoj relaciji ili nisu, a ne i to ta ta relacija znai. Sa tog stanovita svaka relacija izmeu elemenata skupa A i elemenata skupa B potpuno je odreena podskupom skupa AxB svih ureenih parova (a, b) za koji je a u toj relaciji sa b. Zato je prirodna i svrsishodna sljedea definicija. ) Definicija 1.2.3. Svaki podskup R Dekartovog proizvoda AxB zove se binarna relacija iz A u B (ili relacija od A prema B, ili binarna relacija izmeu elemenata skupa A i elemenata skupa B). Pritom A je polazni skup (ili skup polaenja) binarne relacije R, a B je dolazni skup (ili skup dolaenja) binarne relacije R. Za element a A kae se da je u relaciji R sa b B i piemo R(a, b), ili aRb (ita se: a je u relaciji R sa b) akko je (a, b) R. Umjesto simbola R, esto se koristi i oznaka .) Openito, ako su A1, A2, ... , An skupovi, onda svaki podskup R od A1x A2x ... x An zovemo n-arnom relacijom meu elementima tih skupova. Ako je A1 = A2 = ... = An = A, onda govorimo o n-arnoj relaciji na A (ili relaciji duine n u A). Binarne relacije je praktino predstavljati i opisivati oslanjajui se na ''geometrijsku intuiciju'', koristei tzv. grafike (npr. na sl. 1.2.4 je dat grafik binarne relacije R iz primjera 1.2.2, preciznije, kako R ima beskonano mnogo lanova, prikazan je samo jedan konani dio grafika binarne relacije R, a /kao to je uobiajeno za binarne relacije sa beskonano mnogo lanova/ ostavljeno je mati itaoca da sebi ''zamisli'' sav grafik binarne relacije R). Osobito vaan sluaj binarne relacije iz A u A je onaj kada je A : = R. Pri grafikom predstavljanju bilo koje binarne relacije R R x R vano je znati da je skup R x R (tzv. Dekartova ravan) mogue poistovjetiti sa skupom svih taaka u ravni u kojoj je uveden Dekartov koordinatni sistem. Osim Dekartove ravni R2 (= RxR) i pravougaonika [a, b]x[c, d] (={(x, y) | a x b c y d }) toj ravni, nas e posebno interesovati i skup (za svaki n N) R n: =R x ... x R (=x1, ... , xn) | xi R, (i {1, ... , n})}. Ako je R A x B, onda tzv. projekciju P1(R):={a | (a, b) R} A, nazivamo jo i oblast definisanosti binarne relacije R, a P2(R):={b | (a, b) R} B nazivamo jo i oblast vrijednosti binarne relacije R. Ako je P1(R) = A, onda kaemo da je binarna relacija R svuda definirana na polaznom skupu A, a ako je P1(R) = B, onda kaemo da je binarna relacija sirjektivna. Kako su relacije iz A u B podskupovi skupa AxB, sa njima se mogu na prirodan nain izvoditi operacije unije, presjeka i razlike. Tako za relacije R1, R2 AxB imamo relacije R1 R2 : ={(a, b) A x B | aR1b aR2b}; R1 R2 : ={(a, b) AxB | aR1b aR2b}, R1\R2:={(a, b) AxB | aR1b a non R2b}, gdje je injenica (a, b) R2 oznaena sa ''a non R2 b'' (ita se: a nije u relaciji R2 sa b). No, za datu relaciju R AxB moe se posmatrati inverzna binarna relacija R-1 BxA koja se definira sa R -1:={(b, a) B x A | a R b}, odakle je: ( a, b)( b R 1 a a R b). Za binarne relacije R' AxB i R'' BxC moe se definirati relacija R '' o R ' AxC (kompozicija binarnih relacija) ovako: aR '' o R 'c ( b B)(aR ' b bR ''c), tj. R '' o R ' ={(a, c) | (b B)(a, b) R ' (b, c) R ''}.
)

Pokuajmo to obrazloiti ovako: Neka su A i B ma kakvi dati skupovi, a P(x, y) ma kakva iskazna funkcija (otvoreni iskaz) na AxB. Istinitosni skup od P(x, y) je podskup od AxB koji sainjavaju svi oni parovi (x, y) iz AxB za koje je P(x, y) istinit iskaz. Dakle, svakoj iskaznoj funkciji P(x, y) na AxB odgovara jedan podskup R skupa AxB. I obratno vrijedi, tj. svakom podskupu R skupa AxB odgovara iskazna fukcija P(x, y) na AxB.

14
Primjer 1.2.4. Ako je A : ={1, 2, 3, 4}, B : ={a, b, c}, C : ={x, y, z, d, e}, R ' :={(1, a), (1, b), (2, b), (4, c)}, R '':={(a, x), (a, y), (b, e)}, onda je R'' o R'={(1, x), (1, y), (1, e), (2, e)}. Teorema 1.2.2. (o osobinama binarnih relacija). Neka su R1, R2, R3, R binarne relacije. Neka su A, B skupovi. Tada (pod uslovom da su sve binarne relacije koje se pojavljuju definirane) vrijedi: (i) (R-1)-1= R; (ii) (R2 o R1)-1= R1-1 o R2-1; (iii) R3 o (R2 o R1) = (R3 o R2) o R1; (iv) R2 o R1(A) = R2(R1(A)), gdje je R1(A):={b B | (a,b) R za neki a A} (tzv. R slika u B skupa A); (v) R(A B)= R(A) R(B); (vi) R (A B) R (A) R (B). Dokaz: Ovdje emo dokazati svojstvo (ii), a ostala svojstva se dokazuju analogno. Neka je R1 S1xS2, R2 S2xS3. Tada je (v. sl. 1.2.6): (c,a) (R2 o R1)-1 (a,c) R2 o R1 (b S2)(a,b) R1 (b,c) R2 (b S2) (b,a) R1-1 (c,b) R2-1 (c,a) R1-1 o R2-2. Definicija 1.2.4. Za binarnu relaciju AxA kaemo da je: (I) refleksivna akko (a A) a a (ekvivalentno: A ); (II) antirefleksivna akko (a A) a non a (ekvivalentno: A = ); (III) simetrina akko (x y y x) (ekvivalentno: = -1); (IV) antisimetrina akko (x y y x) x = y (ekvivalentno: -1= A); (V) tranzitivna akko (x y y z x z) (ekvivalentno: o ); (VI) jednoznana akko presjek (lijevi presjek) relacije (lijevi presjek binarne relacije AxB elementom a A definira se sa (a):={b B|(a,b) }) bilo kojim elementom a A je ili prazan skup, ili jednolan skup; (VII) relacija ekvivalencije (relacija klasifikacije, ekvivalentnost) akko (I) (III) (V); (VIII) relacija pretporetka (praporetka, kvaziporetka) akko zadovoljava (I) (V); (IX) relacija parcijalnog poretka *) (relacija parcijalnog ureaja) akko (I) (IV) (V); relacija totalnog ili linearnog, ili savrenog poretka, ili totalnog ureaja akko (X) (I) (IV) (V) (d), gdje je (d) uslov dihotomije, tj. (d) (x,y A) (x y) (y x).

Relacije parcijalnog poretka i relacije totalnog poretka zovu se relacije poretka. Ako je relacija poretka na skupu A, onda se u pravilu umjesto stavlja simbol (ili ) i umjesto a b pie a b (ili a b) i ita se na jedan od naina: a je ispred b, b je iza a, a je manje ili jednako od b, a ne prelazi b, a je prethodnik za b i sl. Umjesto a b (odnosno a b) ponekad se pie i b a (odnosno b a) /b vee ili jednako a/. Meu relacijama iz definicije 1.2.4. po vanosti se istiu relacije ekvivalencije i relacije poretka. Prost primjer relacije ekvivalencije iz A u A jeste relacija jednakosti u A (tj. dijagonala A). Relacija paralelnosti u skupu pravih jedne ravni je relacija ekvivalencije, a i relacija slinosti u skupu trougla je relacija ekvivalencije. Trivijalan primjer relacije ekvivalencije je i tzv. puna binarna relacija iz A u A, pri emu se, openito, pod punom

U definicijama pojmova: relacija parcijalnog poretka i relacija totalnog poretka ponekad se ne zahtijeva svojstvo refleksivnosti.

*)

15 binarnom relacijom iz A u B podrazumijeva binarna relacija : =AxB (relacija A je prazna ili pusta binarna relacija). Za relaciju AxB i element a A definiramo skup [a]: ={b B| a b}. Ako je AxA relacija ekvivalencije na skupu A, onda se [a] zove klasa ekvivalencije elementa a u odnosu na relaciju AxA. Umjesto [a] pisaemo tada i [a] ili, prostije, [a] kada znamo o kojoj je relaciji ekvivalencije rije. Skup A| svih klasa ekvivalencije zove se faktorski (ili koliinski) skup skupa A u odnosu na relaciju ekvivalencije . Npr., za relaciju paralelnosti u skupu pravih jedne ravni, faktorski skup je skup svih pravaca te ravni. Ako je tranzitivna i antisimetrina relacija na skupu X, onda se zove relacija (parcijalnog poretka) na skupu X, a za X se kae da je tom relacijom (parcijalno) ureen. U skladu sa ranije navedenim, relacija poretka obino se oznaava simbolom . Ako je relacija (parcijalnog, odnosno totalnog) poretka u skupu X, onda ureeni par (X, ) nazivamo (parcijalno, odnosno totalno) ureen skup. Ako je relacija poretka (relacija totalnog poretka, odnosno relacija parcijalnog poretka) na X, onda joj moemo pridruiti relaciju strogog poretka (strogog totanog poretka, odnosno strogog parcijalnog poretka, respektivno) na skupu X koja se obino oznaava sa < (ili p ) i definira ovako:
x < y (x y) (x y). Lako se provjerava da je relacija strogog poretka antirefleksivna, antisimetrina i tranzitivna binarna relacija, te da relacija strogog totalnog poretka na X zadovoljava jo i uslov trihotomije: (x, y X) (x < y y < x x = y). Ako je < relacija strogog poretka (strogog totalnog ili strogog parcijalnog poretka) na skupu X, onda joj moemo pridruiti relaciju poretka na skupu X, onda joj moemo pridruiti relaciju poretka (totalnog poretka ili parcijalnog poretka, respektivno) na X pomou formule x y (x < y) (x = y). Budui da vai jednostavna veza izmeu relacije poretka i relacije < strogog poretka na skupu X, pri osnovnim razmatranjima moemo upotrebljavati jedan ili drugi od tih pojmova.
def . def .

Osnovni primjer relacije poretka u skupu R realnih brojeva jeste relacija nejednakosti (nejednakost) , definirana na uobiajeni nain:
x y: x je manje ili jednako od y.

Ako je X R, onda, ograniavajui relaciju sa R na X, dobijemo relaciju poretka na skupu X, tj. (X, ) je ureen skup. Specijalno, skupovi (Q, ), (Z, ), (N, ) su ureeni. Openito, za svaku relaciju X x X, i za svaki podskup Y skupa X imamo relaciju (Y x Y) Y x Y za koju kaemo da je inducirana relacijom na Y. Ako je relacija poretka na X, onda je inducirana relacija relacija poretka na Y. Otuda slijedi da za svaki ureen skup (X, ) i za svaki neprazan podskup Y od X imamo ureen skup (Y, ). Ako je pri tome skup (Y, ) totalno ureen, onda se kae da je to lanac skupa (X, ). Ako je relacija poretka na X, onda je i -1 relacija poretka na X, pa iz ureenog skupa (X, ) dobijemo ureen skup (X, -1). Ovaj drugi ureaj zove se dualni ureaj prvoga. Za ureen skup (X, ) koristi se oznaka (X, ) za dualno ureene skupa X.

16 Neka je (X, ) ureen (parcijalno ureen) skup i A neprazan podskup od X. Kaemo da je element m X minoranta (rjee: donja mea) ili donje ogranienje skupa A u (X, ) ako za svaki a A vrijedi m a. Odmah slijedi da najvie jedna minoranta skupa A pripada skupu A. Kad takva minoranta postoji, ona se zove najmanji element skupa A. Najmanji element treba u optem sluaju razlikovati od minimalnog (ili poetnog) elementa a0 A skupa A, koji se definira formulom (a A) (a a0 a = a0 ). Skup A moe da ima jedan ili vie minimalnih elemenata. A da nema najmanjeg elementa. Ako skup A ima najmanji element. Onda je to, oito, jedini minimalni element skupa A. Za skup A kaemo da je ogranien (omeen) odozdo (slijeva), ako postoji bar jedna minoranta skupa A u ureenom skupu (X, ).
Majoranta, najvei element i maksimalni element skupa A u odnosu na (X, ) definira se kao minoranta, najmanji element i minimalni element skupa A u odnosu na dualno ureenje (X, ). Za skup A u (X, ) kaemo da je ogranien (omeen) odozgo (zdesna), ako postoji bar jedna majoranta skupa A. Ako je A X ogranien odozdo i odozgo, tj. ako postoje elementi p, P X, takvi da je p A P za svaki a A, onda se kae da je skup A ogranien (u (X, )).

Skup svih minoranti skupa A u (X, ) moe da ima najvei element. Tada je taj element jedinstven i zove se donja mea ili infimum skupa A u (X, ), a obino se oznaava sa inf A. Element inf A ( X) ima ova dva svojstva: (i) inf A je minoranta skupa A (ii) za svaku minorantu m skupa A vrijedi m inf A. Ako infimum postoji onda je posve odreen (tj. jedinstven je) budui da kad bismo imali dva elementa m1, m2 X sa osobinama (i), (ii), vrijedilo bi (m1 m2) (m2 m1), a odatle slijedi da je m1 = m2. Ako za neki skup A ( X) postoji najmanji element (min A), onda je oito inf A = min A. Ako skup majoranti skupa A u (X, ) nije prazan i ima najmanji element, onda je ovaj element jedinstven i tove se gornja mea ili supremum skupa A u (X, ), a obino se oznaava sa sup A. Ako za neki skup A postoji najvei element, max A u (X, ), onda je oito sup A = max A. U ureenom skupu (X, ) vanu ulogu imaju podskupovi oblika: 1) [a,b] = {x X | a x b} ( X), a b, koji se zovu segmenti skupa X, 2) (a,b) (= < a,b > = ] a,b [ ) = { x X | a< x < b} ( X), a < b, koji se zovu intervali skupa X, 3) [a, .), (a, .), (., b] i (., b) gdje je npr. [a, .) = {x X | a x}( X), Ako je A X, uvode se jo i oznake [a,b] = [a,b] A ( A), te analogno i oznake (a,b]A, (a,b)A, itd.

17 Za totalno ureen skup (X, ) kae se da je dobro ureen ako svaki neprazan podsku A ( X ) ima minimalni element. Primijetimo da je taj minimalni element ujedno i najmanji element skupa A, budui da je (X, ) totalno ureen skup. Npr. Skup N prirodnih brojeva je dobro ureen uobiajenom relacijom ( manje ili jednako). U skupu N, kao to emo kasnije detaljno i obrazloiti, vrijedi aksiom (princip) totalne (matematike) indukcije: Ako podskup S skupa N ima ove dvije osobine: (i) Minimalni element skupa N pripada skupu S, tj. 1 S; (ii) (n N) (n S n + 1 S ); onda je S = N. Uslov (ii) moe se u ovom sluaju zamijeniti uslovom (koji je u optem sluaju jai od zahtjeva (ii)) (ii) (n N) ((m < n m S ) n S ) Sa tako pojaanim uslovom (ii) imamo princip transfinitne indukcije: Ako podskup A dobro ureenog skupa (X, ) ima svojstva: a) Minimalni element skupa X pripada skupu A; b) ( x X) ( (y < x y A ) x A), onda je A = X.
Zadatak 1.2.1.* U jednom prevodilakom timu radi 30 prevodilaca. Meu njima 17 govori engleski jezik, 13 ruski jezik, a 12 francuski. Engleski i francuski govori 5 prevodilaca, engleski i ruski 5, a francuski i ruski takoer 5. Odredite (u ovom sluju): a) koliko prevodilaca govori sva tri jezika; b) koliko prevodilaca govori samo engleski jezik; c) koliko prevodilaca govori samo ruski jezik. ([FS]. 2. O skupovima. Zad. 2.23. (Neznatno proiren.)) Zadatak 1.2.2.* Dokaite kontraprimjerom da izraz x (P(x) Q(x)) x P(x) x Q(x) nije valjan. (Napomena. Za izraz logike predikata kaemo da je valjan ako je taj izraz taan pri svakoj od
moguih interpretacija).

Zadatak 1.2.3.* Pretpostavimo da su poznate sljedee injenice:

Nakon odigranog derbija u Sarajevu, osoba N je sretna ako i samo ako je pobijedio FK eljezniar; Nakon odigranog derbija, slavie ili plavi ili bordo navijai, ali ne i jedni i drugi; Ukoliko je pobijedio FK eljezniar, slavie plavi navijai; Derbi je odigran, i slave bordo navijai. Iz ovih injenica moe se zakljuiti da osoba N nije sretna. Dokaite ispravnost ovog rezonovanja formalnim putem (dokazujui da je odgovarajui logiki izraz tautologija).

Zadatak 1.2.4.* * a) Nacrtati kolo struje (sa samo dva prekidaa) koje odgovara implikaciji p q (odnosno jednaini p q = Y ). b) Potrebno je da se osvjetljenje nekog stepenita regulie pomou dva prekidaa, jednog dole i jednog gore. Okreui bilo koji prekida zahtijevamo da se moe upaliti ili ugasiti osvjetljenje. Formirajte tablicu koja daje rjeenje postavljenog problema, a zatim napiite odgovarajuu Booleovu jednainu za taj problem i nacrtajte elektrini krug (kolo struje) koji odgovara toj jednaini.

18 (Uputa. Ako istinitom iskazu (logikom sudu) pridruimo prekida u horizontalnom poloaju, a neistinitom iskazu pridruimo prekida u vertikalnom poloaju, moemo svaki iskaz predoiti elektrinim krugom (strujnim kolom) kojim struja tee ako i samo ako je pripadni iskaz istinit.) ([Milii - Uumli]. 1. Raun iskaza. Zad. 165. (Proiren.)) ..................................................................... @ ..................................................................

__________________

*) Zadatak zadavan za domau zadau (DZ) iz Inenjerske matematike 1 (IM1) na Elektrotehnikom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. **) Zadatak sa ispita / a zadavan i za domau zadau (DZ) / iz IM1.