VisokipredstavnikmetafizikeBosne

TheHighRepresentativeofMetaphisicalBosnia

byNinoRaspudi

The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

Source: STATUSMagazineforpoliticalcultureandsocietyissues(STATUSMagazinzapolitikukulturui drutvenapitanja),issue:15/2011,pages:220225,onwww.ceeol.com.

Unutarnacionalni/unutaretniki dijalog: potreba ili iluzija? (II)

Visoki predstavnik metafizike Bosne

Jergoviev uvodni tekst naslovljen je Sam u Bosni, pri emu je taj bosanski usamljenik Ivan Lovrenovi. Hiperbola je dojmljiva, ali legitimno je i zapitati se zato bi trebala opstati vizija drave koju nastanjuje samo jedan ovjek? to je s preostala etiri milijuna nelovrenovia u BiH? Zato bi trebala opstati bilo koja drava koja dugorono ne moe osigurati minimalan konsenzus veine svojih sastavnica ili graana za svoje postojanje
Nino Raspudi
Bosna i Hercegovina, budunost nezavrenog rata spada u red onih knjiga koje mogu biti i vrlo dobre i jako loe, ovisno o tome unutar kojeg ih anra itamo, tj. koja im pitanja postavljamo. Knjiga, u formalnom smislu, predstavlja neobian hibrid eseja dvojice autora i golemog intervjua jednog s drugim. Tekst Miljenka Jergovia o Ivanu Lovrenoviu naslovljen Sam u Bosni svojevrstan je uvod intervjuu koji zauzima najvei dio knjige, nakon kojeg slijedi Lovrenovieva Dvadesetjedna teza o BiH te na koncu Dva portreta Tuman, Izetbegovi od istog autora. itana kao neka vrsta subjektivne Lovrenovieve Bosne Bosna i Hercegovina, Budunost nezavrenog rata zanimljiva je, intrigantna, na momente i potresna knjiga. Imponira otvorenost kojom Lovrenovi u razgovoru s Jergoviem razotkriva vlastite obiteljske i kulturne traume, ali i sablanjava nain na koji naknadno mistificira vlastiti oportunizam. Knjiga je korisna za upoznavanje lika i bosansko-patriotskih osjeaja Ivana Lovrenovia, no postaje problematina onda kada tei objektivnosti, tj. proirenju autorovog, esto eksplicitno subjektivistikog uvida, na razinu univerzalne i vjene istine o Bosni.

Prelazak s gubitnikog hrvatstva na pobjedniko bosanstvo

Objanjavajui u razgovoru s Jergoviem obiteljski kontekst u kojem je nikao, Lovrenovi koristi Sloterdijkov izraz psihopolitiko stanje. Istie kako dolazi iz obitelji koja je poraena u Drugom svjetskom ratu otac, kojeg nije upamtio, poginuo je na strani sila Osovine. injenica da je kao ustako siroe odrastao u komunistikoj Jugoslaviji pokazuje se presudnom za autorovo psihopolitiko stanje.
Ivan Lovrenovi/Miljenko Jergovi, Bosna i Hercegovina, Budunost nezavrenog rata, Novi Liber, Zagreb, 2010.

Osjeaj rezigniranog gubitnitva koji se vremenom obrnuo u pravcu oportunizma opisuje ovako: prihvaajui gubitnitvo u kolektivnom, mi-obliku, na neki se nain, nejasan i nereflektiran ali intiman i stvaran, prihvaala i identifikacija s tom stranom koja je izgubila rat. to, opet, nije

220 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Access via CEEOL NL Germany

Unutarnacionalni/unutaretniki dijalog: potreba ili iluzija? (II)

smetalo da se na aktivan i isto tako stvaran nain bude lojalno drutvu i dravi koja je pobijedila. (str. 41.) Pripadnitvo gubitnikoj strani posredovano je figurom nestalog oca i hrvatstva, fiksiranog na njegovu katastrofalnu manifestaciju u Drugom svjetskom ratu. Poraeno hrvatstvo i zamraeni otac, temelji su tog psihopolitikog stanja. Viak emocionalnog naboja oit kod Lovrenovia kada govori o Franji Tumanu, i nesposobnost da vlastiti negativan stav o njemu zadri u okviru racionalnog, argumentiranog diskursa i neutralnog stilskog registra kojim govori u ostatku knjige, vjerojatno proizlazi iz te, iskreno ispripovijedane, ali u svojim konzekvencama do kraja nedomiljene, obiteljske traume. Ve i povrna analiza Tumanovih nekritikih oboavatelja s jedne i patolokih mrzitelja s druge strane, pokazuje da su traumatini ili nedostajui oevi najei izvori ekscesne, iracionalne ljubavi ili mrnje prema Tumanu, kao izrazitoj oinskoj figuri. Jergovi (koji u recentnoj knjizi Otac (2010) takoer iznosi traumu vlastite ustake obitelji i problematian odnos s ocem) u jednom pitanju Lovrenoviu kao samorazumljivu, neupitnu injenicu istie da je Franjo Tuman unitio BiH (na ijem su valjda ouvanju radili svi drugi od Miloevia i Karadia do meunarodne zajednice i mudahedina). to danas osjea za Franju Tumana? On je unitio Bosnu i Hercegovinu, a da zauzvrat nije dobio nita... pita Jergovi Lovrenovia, a ovaj lapidarno odgovara: Tuman je duman.(str. 119.) Odnos miljea u kojem provodi djetinjstvo prema komunistikim vlastima Lovrenovi opisuje ovako: Sjena svih tih obiteljskih gubitaka jest se osjeala, i jest bila generalno u znaku podjele na dva neprijateljska svijeta mi i oni, pri emu smo mi oni koji su poraeni i gubitnici, a oni su pobjednici i vladaju(...) (str. 45.) Prava pria zapoinje u trenutku kada protagonist prelazi granice svoga znaenjskog svijeta. Kada je odluio prei preko rijeke tj. nai se na strani pobjednika? Lovrenovi ispovijeda kako je u vrijeme kada je starijim razredima osnovne kole izletio iz zatiene obiteljske kapsule i naao se na istini (jo jednom Sloterdijk), poela drama, kriza, lom (str. 46.) Odgovarajui na Jergovievo pitanje kada je i zato raskrstio s vjerom, navodi kako su postojala dva naina naputanja tog tradicionalnoga svijeta i njegove vjere. Jedan je nain bio interesno socijalizacijski, u mnogim sluajevima vulgarno karijeristiki. Reim je bio agresivno ateistiki, privilegirao je ljude koji se izjanjavaju kao ateisti, i mnogi su to koristili. (str. 50.) Za razliku od tih mladia i djevojaka koji su razumljivo teili za boljom egzistencijalnom i socijalom pozicijom, za koju je ovakav nain izjanjavanja bio glavna prepreka. (str. 50), kod njega je, navodno, bio drugaiji sluaj: Drugi oblik ostajanja bez vjere bila je individualna emancipacija, koja se onda kod Lovrenovia, sluajno, ali vrlo zgodno, poklopila s duhom vremena i oekivanjima drutva. (str. 50-51.) Teko je, na ovom mjestu, ne pomisliti na suprotan primjer iznenadnog obraenja i povratka u okvire tradicionalne vjere koji se kod mnogih nekoliko desetljea kasnije jednako zgodno poklopio s padom komunizma. Dolazak u Zagreb, u gimnaziju 1957 godine, Lovrenovi opisuje kao potpuni kulturalni ok od kojeg sam zanijemio i cijelo prvo polugodite nisam ni progovorio (str. 58.) Sanja o tome kako bjei natrag u Bosnu, a kad iz vlaka vidi prvu damijsku munaru zna da pristie u svoj svijet. (str. 58-59.) Ovdje je opravdano zapitati se je li Zagreb tako na njega djelovao jer je doista Hrvatu iz Bosne bio toliko tu grad, ili ga on naknadno konstruira tako stranim radi svog individualnog negativnog iskustva i nemoi da se nosi s novom i drugaijom sredinom. Iz intervjua saznajemo i da se na radnu akciju ugurao jo kao gimnazijalac, no i taj uzoran viak odanosti ritualima totalitarnog reima Lovrenovi pokuava pravdati nekakvim solidariziranjem s prijateljem organizatorom brigade. (str. 63.)

Bosanski cilj opravdava totalitarno sredstvo

Lovrenoviev odnos prema Bosni je metafiziki, na momente i parareligiozni. Govori o magiji Bosne: bila je dio nekoga najintimnijeg, dubokoga naslijea, ali ve snano osvijetena i potcrtana, argumentirana kulturom, literaturom, raznim kulturno-historijskim saznanjima. Sve se to ve bilo stopilo u vrst psiholoko-intelektualni amalgam, a na to se nadodavao, bez ale, etiki stav. (str. 70.) Tako, uz metafiziku, ustanovljuje i etiku Bosne. Tvrdi kako je u sebi nosio imago Bosne, tovie on je neka vrsta fetiista Bosne: Moja opsesioniranost Bosnom ide otkako svjesno znam sebe i za sebe. (str. 114.) To otkrie i zanos Bosnom su se opet zgodno poklopili s novim politikim strujanjima sedamdesetih godina probosanskog dijela politikog i partijskog vodstva koje daje punu potporu bosanskohercegovakoj identitetskoj politici. (str. 76.) Garnitura komunistikih monika kao to su Branko Mikuli (Ali, najprije moram bez zadrke rei da je Mikuli u mom privatnom ivotu bio vaan ovjek..) i braa Pozdrerac po Lovrenovievu miljenju je izvela kopernikanski obrat, jer je do njih BiH bila poput kolonije. (str. 87.) Kad govori o Mikuliu, iz pozicije koju bi mogli nazvati, bosansko-utilitaristikom ili bosansko-makijavelistikom, Lovrenovi mu prata sve ono to npr. Tumanu kasnije nije iz perspektive hrvatstva. Promiljajui o Branku Mikuliu istie linija razlikovanja izmeu njegovih osporavatelja i onih koji su ga uvaavali, bila je samo kamuflirana velikom

status, broj 15, proljee 2011. 221

Unutarnacionalni/unutaretniki dijalog: potreba ili iluzija? (II)

priom onih prvih o nedemokratskim metodama, o vladavini vrstom rukom itd., radilo se zapravo o naim razlikama u bazinom odnosu prema BiH. Mikuli, naravno, jest bio vrstoruka i jest bio ovjek ideolokoga monolitizma, uostalom u nekoliko navrata i sam sam osamdesetih godina bio na udaru njegove javne kritike zbog nekih knjievno-politikih sporova. No, i tada mi je bio blizak pogled, moe ga nazvati i relativistikim, po kojemu bi bez ljudi poput Mikulia ivot u BiH bio potpuno lien osjeaja politikoga samopotovanja. A to mi je itekako vano (str. 88.) Ukratko, za vii nacionalni bosanski interes moe se postupati i relativistiki prema vrstoj ruci, sve dok ona razbija tue zube. Iz perspektive etike Bosne takva represija nije problematina. Na vie mjesta se moe stei dojam da je Lovrenovi antidemokrat, tj. da opravdava represiju kako bi se suzbio bauk nacionalizma (str. 92.) Lovrenovi kae kako je u to doba postojala partijska dogma bosanskohercegovake kulture, s kojom se njegov ivotni credo opet sluajno i zgodno poklopio: U onome dijelu kulturne politike koji su krojili Partija i sistem, a on je u stvari krojio sve, tada je ve bila zavladala gotovo prava dogma bosanskohercegovake kulture, bosanskohercegovakog kulturnog identiteta, to se ogledalo u svim onim novim institucijama i projektima o kojima smo ve govorili i koji jesu respektabilni (str. 94.) Neto kasnije istie kako je bio kooptiran u ureivaki odbor Veselina Maslee. (str. 99.) Premda eksplicitno kae za Veselina Masleu da je bio pod potpunom ideolokom kontrolom (str. 101.), danas veliki demokrat Lovrenovi ne vidi nikakav problem u tome to je godinama radio kao urednik u totalitarnom reimu u izdavakoj kui pod potpunom ideolokom kontrolom. Bit svega je po njemu da se u to vrijeme spojila dobra uprava i plemenita vjetina, tj. Branko Mikuli i on. (str. 102.) U tom smislu istie kako se sedamdesetih godina prvi put poslije nekih projekata iz austrougarske epohe javlja bosanskohercegovaka kulturno-historijska autorefleksija, te da je veliki paradoks cijele te prie i jest u tome to je to u krajnjoj liniji proizvod partijske politike (str. 103.) Lovrenovi govorei o tom vremenu koristi pojam bosanskohercegovakog nacionalizma. Tvrdi da se on, kao kulturni i dravni nacionalizam javio dva puta, za Austro-Ugarske i u SRBIH. Tu priznaje i da je sam bio bosanski nacionalist, ali dodaje da je taj nacionalizam plemenitiji od etnoreligijskog: Ako gleda tipoloki, cijeli bi se taj trend mogao zapravo nazvati jednom vrstom nacionalizma, ne, naravno, etnikog, nego kulturnog i dravnog, politiki integrativnog.. Stoga, ako se sloimo da se tu radilo o nacionalizmu, onda moram priznati da sam tada i sam bio nacionalist prvi i zadnji put u ivotu. Istie kako je politiki ostao uglavnom ravnoduan prema Hrvatskom proljeu, te dodaje kako je kod popisa 1971. ultimativno traio od popisivaice da mi u rubriku nacionalnost upie Bosanac. Ne moe to, nije predvieno, ne mogu mimo propisa jadala se, a ja sam zapeo: tako ili nikako. (str. 105.) Kako se moe istodobno biti i politiki Hrvat i politiki Bosanac, autor ne objanjava. Oito je da srozava hrvatstvo u BiH na etniku i kulturnu razinu, a budui da ovdje eksplicitno navodi kako se na popisu 1971. izjanjavao kao Bosanac (za ostale popise nemamo saznanja), moe se zakljuiti da se godinama u javnosti lano predstavlja kada putove i stranputice politikog hrvatstva u BiH analizira kao insajder. U trenutku kad mu ponestane racionalnih argumenata za vlastite konstrukcije Lovrenovi esto koristi fikcionalne obrasce pa ek i eksplicitno istie kako je za opis odreenog bosanskog fenomena knjievni postupak bolji nego historiografski (str. 103.). Meu nategnutim interpretacijama na granici besmislice istie se Lovrenovievo zlorabljenje Vitomira Lukia, za kojeg navodi da se ukljuio u HDZ BiH i postao joj potpredsjednik u trenutku kada je vidio populistiko divljanje te stranke, pa se eto ukljuio ne bi li je profilirao. (str. 107.) Luki je prema Lovrenoviu prva Tumanova rtva u BiH sugerira itatelju da je Lukieva smrt posljedica razoarenja sastankom s Predsjednikom RH u Zagrebu: Mislim da ne grijeim puno, ako kaem da su takvi udari bili meu razlozima njegove prerane smrti u lipnju devedesetprve. (108)

Metafizika Bosne
Osnovni problem Lovrenovieve analize stanja u BiH je metodoloka nedosljednost. Autor promatra svaki identitet kao konstrukciju, osim bosanskog. Bosna je za njega metafizika kategorija, izvanvremenska i neupitna injenica. Njezino vjeno postojanje je aksiom na kojem gradi sve ostale misaone konstrukcije. Lovrenovi kao glavni metafiziar Bosne ne uoava ili ne eli uoiti slijepu mrlju u vlastitom kritikom gledanju, koje ga dovodi u paradokse i kontradikcije s onim to pie na drugim stranicama iste knjige kada npr. govori o hrvatskom ili nekom drugom nebosanskom identitetu. Na momente se ini kao da ne itamo istog ovjeka, jer komino pobija samog sebe od koju stranicu ranije: U obje svoje historijske verzije austroguarskoj i jugoslavenskokomunistikoj bosanskohercegovaki politiki projekt je propadao onda kada je nestalo nadsistema koji ga je podravao i odravao. U ovoj drugoj verziji, k tomu, kada je vlast pala u ruke etnonacionalistima, i to paradoksalno na prvim viestranakim slobodnim, demokratskim izborima. Demokracija o kojoj smo toliko matali, obila nam se o glavu kao najcrnja nona mora. (str. 110.) Metafizika Bosna je vanija od demokracije, tovie demokratski izbori koji od 1990. pa nadalje stalno daju nezgodne rezultate su problematini kao takvi. Lovrenovi govori o tribalnim refleksima o oblicima masovne manipulacije, u kojima demokracija, vazda pod

222 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Unutarnacionalni/unutaretniki dijalog: potreba ili iluzija? (II)

prividom potpune legalnosti i legitimnosti, biva izobliena i ismijana do vlastite karikature ili pervertirana do vlastite negacije. (str. 162.) No pri tom ne nudi, barem eksplicitno, nikakvu alternativu demokratskim izborima. Ne daje ni bilo kakvo objanjenje tog raskoraka izmeu metafizike, prave Bosne i njenih izbornih manifestacija. Nacionalne podjele unutar BiH prikazuje kao nekakvu neobjanjivu epidemiju: Od poetaka viestranaja 1990. godine Bosnom i Hercegovinom ori se poklik za etnikim/nacionalnim identitetom, govori i ognjici kolektivnog pripadanja, no ni ne pomilja da bi generator toga moglo biti nerijeeno nacionalno pitanje. Ne govori istinu kada tvrdi kako glasovi opreke toj pomami, onoliko koliko ih uope ima, dolaze s drutvene margine (str. 159.) jer je on sam, koji se evidentno smatra takvim glasom, ve desetljeima iznimno mona figura u dravnoj kulturi, institucijama, fondacijama, medijima, udrugama, pa kao takav apsolutno udaljen od drutvene margine na kojoj se voli zamiljati. Kad injenice postanu neumoljive, Lovrenovi je, kako sam kae, preumoran objanjavati stvari iz politiki, historijski objektivne perspektive pa e onda radije govoriti subjektivno-graanskom doivljaju. U razgovoru Lovrenovia i Jergovia stoga svako malo zanijemi racionalni diskurs pa prizivaju fikciju: Ah, to je pria bez dna. To je takav kompleks koji ne moe iscrpsti, osvijetliti, osim da sjedne pisati klasini golemi realistiki roman. (str. 116.) Lovrenovi eksplicitno koristi metafizike kategorije kada govori o kulturnoj i moralnoj supstanci BiH i njezinih ljudi! koja je u ratu razorena. No tko je tu supstancu razorio ako ne ona sama sebe, preko svojih ljudi? Stanje prije 1990., dakle ono unutar nametnutog okvira unutar totalitarnog reima, Lovrenovi konstruira kao prirodno, a ono u demokraciji kao neprirodno, nametnuto. Stalno spominje aporije i paradokse nikakav pozitivan iskorak iz takvog stanja nije mogu izvan dogovora triju naroda...a interesi triju naroda do potpune su divergentnosti neuskladivi i nepomirljivi Jednostavno rjeenje tako postavljenog prividnog paradoksa je raspad zemlje, no Lovrenoviev je preutni aksiom kako BiH mora opstati. (str. 153.) Kao opeprihvaenu tezu istie, navodno samorazumljivu injenicu, kako bi bilo loe i po Bonjake i po druge ako bi taj narod htio praviti svoju ekskluzivnu nacionalnu dravu, ne navodei za to nikakve argumente. (str. 118.) Lovrenovi potpuno nekritiki fabulira o nekoj istinskoj, tradicionalnoj Bosni: Dok tradicionalna Bosna, takorei, nije imala ideju o sebi kao multikulturalnoj, ona je to u svakodnevnici, u nekonceptualiziranoj praksi jo nekako i bila.... Govori o razlikama unutar BiH ali istie kako one nisu ponitavale mozainu kulturnu cjelovitost bosanskohercegovakog prostora (str. 155.). No to je s cjelovitou izvan granica dananje BiH? Zato bi stanovnik Posuja bilo kulturno cjelovitiji s npr. Kalesijom nego s par kilometara udaljenim Imotskim? Na ta pitanja autor ne odgovara, ve i dalje mistificira Bosnu kao nekakav od svoje okoline potpuno izoliran prostor u zrakopraznom historijskom prostoru. Isti Lovrenovi koji na nekim stranicama knjige ostavlja dojam kako prihvaa injenicu da je svaki kolektivni identitet konstruiran i historian, tvrdi kako je BiH organska povijesno-politika tvorba (str. 163.), tovie govori o kulturnoj i moralnoj supstanci BiH i njezinih ljudi! (str. 149.) Pojmovima poput kulturne supstancije i kulturalne stvarnosti BiH (str. 156.) opasno se pribliava teoriji kulturnog fundamentalizma, na kojoj najee niu konstrukcije nacionalista koji su inae omiljena, laka meta njegove kritike. Politika, izborna ili ratna stvarnost se u Lovrenovievoj bosanskoj mitologiji moe u potpunosti zanemariti vjena bit Bosne ionako se mora kad-tad manifestirati i nadjaati demokratske dumane. A onda, kao da nije pisao prethodne tvrdnje isti Ivan Lovrenovi kritizira: Intelektualno razorna politika metafizika narodnog bia i nacionalne kulture instalirana je kao vladajui moment i kriterij kulturnih i obrazovnih programa (str. 161.). Njegova metafizika, njegovo bie Bosne, njegova kulturna i moralna supstancija BiH dakle nije problematina, ve su to samo drugi identiteti? Ili Lovrenovi izofreno u istom tekstu pobija samoga sebe? Kako objasniti to da govori kako je BiH organska povijesnopolitika tvorba (str. 163.), a onda nakon trideset i tri stranice pie kako opstanak BiH ovisi o zainteresiranosti Amerike za nju i o amerikoj prisutnosti u njoj. (str. 196.)? I njemu je, u trenucima lucidnosti, jasno da bi nakon prestanka vanjskog pritiska uslijedio raspad ovakve BiH, ali unato tome jo uvijek priziva fantomatsku ideju (str. 197.) Ivan Lovrenovi pobija ranije iznesene teze Ivana Lovrenovia i u pogledu tradicionalne Bosne: istie kako pod austro-ugarsku vlast BiH ulazi 1878 s ve odavno profiliranim i umnogome antagoniziranim etniko-konfesionalnim grupama, s golemim iskustvom u nametanju dominacije, jo vie u njenom podnoenju. (str. 172.). Pa gdje je onda fantomska organska, supstancijalna BiH? Jesu li njene antagonizirane etniko-konfesionalne grupe, danas narodi, samo statisti, remetilaki faktor unutar jednog fantomatskog okvira u kojem stanuje samo Ivan Lovrenovi, sam u Bosni, kako za njega tvrdi Jergovi? Nakon to je po tko zna koji put mistificirao o supstanci, biu Bosne, o njenoj organskoj prirodi i sl., Lovrenovi zaudno istie potrebu sagledavanja pojave u irem meunarodnom kontekstu, koji bi omoguio da se u sagledavanju pojave odmaknemo od fatalizma i sudbine, a uoimo njezinu historinost, te logiku i kauzalitet pojavljivanja. (str. 176.)

status, broj 15, proljee 2011. 223

Unutarnacionalni/unutaretniki dijalog: potreba ili iluzija? (II)

Lovrenovi navodi kako polovicom 19. stoljea Francuz Massieu de Clerval, putujui Bosnom i razmiljajui o dubokim podjelama i nepovjerenju koje je tada vidio, iznosi tvrdnju da ta zemlja ima budunost Potrebno je samo, kae De Clerval, da se kod tog istorodnog naroda javi jedan pokreta jai od vjerskih razdora. Stoljee i pol kasnije je, kae, slino stanje. (str. 186.) Prieljkivani Lovrenoviev pokreta se jo nije javio, a kad e ne znamo. Lovrenovi, nesvjestan da bi se ista kritika mogla primijeniti na njegovu vlastitu mitologiju, citira profesora Adnana Silajdia koji govori o vehabijama: Oni jo ive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet neto to se roenjem stjee, to je povijesno fiksirano i to ne podlijee bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne neto to se vremenom gubi ili osvaja, ba kao i ovjekova sloboda. (str. 198.), a onda navodi potpuno suprotne teze kada govori o Hrvatima iz BiH: Jo od kraja Devetnaestog stoljea nepovratno ubaeni u drobilicu nacionalne integracije, nakon ega danas ne mogu nacionalno vie biti nita drugo nego Hrvati, oni su, istovremeno, preduboko i neizljeivo determinirani svojim drevnim, predmodernim i predhrvatskim bosanskokatolikim identitetom, to u povijesnoj tipologiji uope nije samo vjerska oznaka, nego takoer etniko-politika i civilizacijska. (str. 210.) Jo kad bi oni to shvatili i osjeali, a ne sam on! Lovrenovi esto konstruira tezu koja nema veza sa stvarnou, da bi je onda mogao s lakoom efektno pobiti. U takvoj panetnikoj fantazmi biti Hrvatom moe se samo tako, da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno ivljeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao niu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad ba kao sramotu, a sav se dati apstrakciji opega i homogenoga Hrvatstva. (str. 210.) Otkud to? Koji to hrvatski nacionalist iz Bosne zatire svoje bosanstvo kao povijesnu krivicu? Projicira li Lovrenovi svoj gimnazijski kompleks bosanskog provincijalca u Zagrebu na cijeli kolektivitet tobonjih hrvatskih nacionalista/raalovanih Bosanaca? I zato bi zaviajno, regionalno i nacionalno bili u koliziji? A to s Hrvatima Hercegovine ije istaknuto hercegovstvo nije nipoto u koliziji s hrvatstvom? Odnosi li se uope ova knjiga na njih? Bi li i Hercegovac morao u sebi iskopati bosanstvo kao svoj autentian identitet? Aporiija se razrjeava samo pod pretpostavkom da Bosanac za Lovrenovia nije regionalna, ve politika, nacionalna kategorija u skladu s vlastitim opredjeljenjem na popisu iz 1971., to je njegovo legitimno pravo, ali mu vlastiti izbor ne daje za pravo igosati ili promatrati kao zabludjele ovce sve one koji nisu slijedili isti oportunistiki put. Metafiziki zanos Bosnom dovodi Lovrenovia vrlo blizu koncepcijama Semira Osmanagia, istraivaa prabosanskih piramida. Lovrenovi govori o golemom duhovnom i kulturnom naslijedstvu BiH koje je starije, obuhvatnije i mudrije od svake njezine moderne, male, sebine etnonacije. Naa slavenska, naa kranska, kao uostalom i islamska sekvenca bosanske povijesti, samo je mali odsjeak u viemilenijskom kulturnom i duhovnom naslijedstvu ove zemlje. (str. 213.) S jedne stane Lovrenovi insistira na identitetskim finesama, a s druge negira identitet Hercegovine iritantnim nazivanjem cijele BiH Bosnom (str. 149. i dr.), osim onda kada je u potrazi za deurnim krivcem za probleme nevinih bosanskih Hrvata, kada rabi novoskovani politiki pojam hercegovinizacija (str. 214.)

Kontekst oko Bosne

Mit o bosanskim katolicima kojima je izvana uvezen i nametnut hrvatski nacionalni identitet ima jednu fatalnu slabost podrazumijeva da je prvo postojao neki dovreni hrvatski nacionalni identitet na podruju dananje Hrvatske, pa da se onda kao gotov proizvod izvozio u BiH. No injenica je da je suvremeni hrvatskih nacionalni identitet konstrukt iz 19. stoljea, da se razvija dobrim dijelom simultano i na podruju dananje RH i na podruju BiH, koje su od tada do danas veinom ivjele u zajednikim dravama od Austrougarske do SFRJ. Lovrenovi, u trenutku manje metafizike opijenosti Bosnom, priznaje: O ZAVNOBIH-u je povijesno neosnovano razmiljati kao o izdvojenoj injenici i dogaaju. On je naime, kao i Narodna/Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina, neodvojiv, upravo tvorbeni element, dravnog projekta nove, komunistike Jugoslavije i odgovarajuega ideolokog koncepta. Zavnobihovska Bosna i Hercegovina naprosto nije mogla ni postojati izvan i mimo nadreene dravnosti Jugoslavije. (str. 220.), ime najbolje pobija vlastite ranije izreene teze o organskoj povijesno-politikoj tvorbi. Budui da istie kako su u otomanskom milet-sistemu konfesionalne zajednice ivjele odvojenim, paralelnim ivotima. (str. 221.), oito je da u potrazi za biem Bosne treba zakopati jo dublje, u drevnu, predosmansku Bosnu, prema dubokom i slojevitom zajednikom naslijeu ove zemlje i njezinih bezbrojnih kultova i etnosa to su se smjenjivali u viemilenijskom slijedu. (str. 220.) Lovrenovieva misija je politika arheologija ur-Bosne. Neka kombinacija Semira Osmanagia i Branka Mikulia. Bila bi to zgodna intelektualna razbibriga kad je se ne bi opasno zlorabilo u dnevnopolitike svrhe. Osnovni problem s Lovrenovievim politikim bosanstvom je to se ono danas ne svodi samo na nostalgini timung jedne povijesno nerealizirane mogunosti, ve se najvulgarnije zlorabi za partikularni, bonjaki nacionalistiki interes. Njegov mistifikatorski rad bio je vaan za stvaranje bosansko-graanske teorijske i kulturno-historijske krinke za danas dominantnu bonjaku nacionalistiku platformu, koja je izmeu ostalog izrodila i svog hrvatskog lana Predsjednitva BiH koji predstavlja savreno utjelovljenje Lovrenovieve koncepcije bosanskog katolika.

22 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Unutarnacionalni/unutaretniki dijalog: potreba ili iluzija? (II)

Sam u Bosni
Slavko Goldstein u predgovoru knjizi govori o Lovrenovievom planu za spas tj. viziji BiH kakva bi mogla i morala opstati (str. 7.) Zato bi morala? Mora li i ako ne moe? Moe li? Sve ovo su pitanja na koja Goldstein ne odgovara. Kae kako je Lovrenovi jednako Bosna, te istie preplitanje njegovog ivota i ivota Bosne. Za Miljenka Jergovia Goldstein tvrdi kako ponire u sudbine i duu Bosne, te dodaje da su oba pisca na tragu Ive Andria (str. 8.) Jergoviev uvodni tekst naslovljen je Sam u Bosni, pri emu je taj bosanski usamljenik Ivan Lovrenovi. Hiperbola je dojmljiva, ali legitimno je i zapitati se zato bi trebala opstati vizija drave koju nastanjuje samo jedan ovjek? to je s preostala etiri milijuna nelovrenovia u BiH? Zato bi trebala opstati bilo koja drava koja dugorono ne moe osigurati minimalan konsenzus veine svojih sastavnica ili graana za svoje postojanje? Jergovi patetino tvrdi: Katkad mi se ini da je Ivan Lovrenovi jedina bosanska konstanta, ona taka u koju je zaboden estar. (str. 14.) Megalomansko preuveliavanje Lovenovieva znaenja za opstojnost Bosne i Hercegovine dosie vrhunac na str. 32: Vano je ponititi Lovrenovia. To je imperativ svakog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Srbi su ga spalili. Hrvati ga pokuavaju zaboraviti, Bonjaci uvrijediti i poniziti. Na kraju, patetino govorei, u Bosni je ve skoro sve palo pred njihovim naletima, osim Lovrenovia. Ova banalna mitska fikcija podsjea na Tolkiena, samo to bi ovdje bila rije o nekakvoj bosanskoj prstenovoj druini, u kojoj je Ivan Lovrenovi jedini uvar Bosne, kao Frodo Baggins sam protiv sila mraka, a Miljenko Jergovi mu, kao Gimli, povremeno pomae. Lovrenovi u procjeni zadnjih ratova nastupa iz samoproglaene pozicije spoznajne i moralne nadmoi, iako ne zna neke osnovne injenice. Izmeu ostalog, pie kako je Bla Kraljevi ubijen na cesti Mostar-iroki Brijeg. (str. 238.) Neto se tako pogreno navede (u ovom sluaj je mit irokog Brijega oito bio jai od podatka da se navedeno ubojstvo odigralo na cesti iz Mostara prema itluku), a poneto se tendenciozno preuti. Lovrenovi tako kao neproblematinu injenicu navodi kako su se graani BiH na referendumu 29. veljae/1.oujka 1992. izjasnili za dravnu neovisnost. (str. 238.) Pri tome ne navodi koji su narodi izali na referendum i uz koje prethodne prijepore. Insistira na tome kako je osnivanjem HDZ-a u BiH Franjo Tuman odmah politiki zagospodario duama bosanskohercegovakih Hrvata., pretpostavljajui valjda postojanje beskrajno naivnog i nevinog bh-hrvatskog subjekta i beskrajno monog Tumana. (str. 238.) Tuman je bosanske Hrvate uio da omrznu svoju jedinu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i oekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. (str. 242.). Postavlja se pitanje kolika im je bila ta ljubav i osjeaj pripadnosti Bosni kad ih je duman preko noi mogao uvjeriti u suprotno i tko je u ratu bio predstavnik te jedine domovine Bosne kojem su se mogli okrenuti. Jo gore je proao bonjaki ratni voa. Izetbegovi po Lovrenoviu nije do krajnjih konzekvencija razumio kljunu i najtrajniju crtu identiteta i mentaliteta ovoga svijeta. A mogao ju je, gotovo laboratorijski tano, uoiti i u dalekoj povijesti: to je ona ista crta dijalektinosti i ambivalentnosti, na primjer, po kojoj se bosanski muslimani, i kad su bili najei branitelji Osmanskoga Carstva i islama, nisu dali identificirati s Osmanlijama ni sa Stambolom. (str. 248.). Sreom, Lovrenovi je tu da ga podui, jer on o bosanskim muslimanima zna vie i poznaje ih bolje nego Izetbegovi kojeg su ti isti bosanski muslimani smatrali svojim nacionalnim liderom, jer Ivan Lovrenovi je vrhovni, istina samoproglaeni, arbitar za pitanja identiteta i mentaliteta ovoga svijeta. Neto kao Visoki predstavnik metafizike Bosne.

Umjesto zakljuka
Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato to nisam samo Hrvat misao je istaknuta kao moto ove knjige. U apstraktnom smislu teza bi mogla stajati, ali u konkretnom historijskom trenutku u kojem je bosanstvo u potpunosti zauzeto i upregnuto u projekt bonjakog nacionalizma i u situaciji u kojoj je ono politiki (u nekim razdobljima i vojno) konfrontirano s hrvatstvom u BiH, nezgodno je to se mora izabrati strana. Lovrenovi moe individualno utvarati sebi da je on sam samcat u svojoj utopijskoj politikoj Bosni, ali je time predugo puhao u jedna druga jedra. Je li npr. bosanstvo eljka Komia hrvatstvo ili antihrvatstvo kada ga se politiki plasira i koristi na ve dvaput vieni nain? Lovrenovi je u ovoj knjizi prikazan kao spomenik, sam u Bosni. U javnosti uglavnom i egzistira kroz monumentalno dranje jednog prolog vremena. Nema vie konteksta u kojem je spomenik nastao, niti se to vrijeme moe vratiti pa otud ope beznae kao osnovni ton njegove knjige. Pesimistian timung izbija i iz likovne opreme. Stravina ruevina Vijenice i jedna ljudska sjena meu ruinama na naslovnici. A na unutranjoj strani korica fotografija na kojoj se Ivan Lovrenovi s izrazom krajnje depresije dri rukom za glavu: gesta izmeu miljenja i oajavanja oajno miljenje ili miljenje oaja, za itatelja je u konanici sasvim svejedno. Lovrenovi u ovoj tegobnoj knjizi navodi i Miodraga Popovia koji piui o vidovdanskom kultu kae: U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje ta je mit a ta istorijsko miljenje, ta poezija a ta zbilja, ta bajka a ta iva stvarnost. (str. 206.) Mit Bosne, iji je jedan od graditelja desetljeima bio upravo Ivan Lovrenovi, u dananjoj, lagumdijanskoj derivaciji sve je sliniji vidovdanskom, no to ostaje u slijepoj metodolokoj mrlji glavnog autora knjige Bosna i Hercegovina, Budunost nezavrenog rata. A upravo je to ono to upada u oi, i to se, unato nedavnim autorovim drutveno-politikim akrobacijama s ciljem distanciranja od vlastitog ideolokog potomstva, vie nee moi zastrijeti. Osim to je u svojoj metafizikoj Bosni ostao sam, njen Visoki predstavnik konano je i gol.

status, broj 15, proljee 2011. 22