Rimsko-njemaki car Pojmom rimsko-njemaki car novija povijesna literatura oznaava careve Svetog Rimskog Carstva da bi ih razlikovala s jedne

strane od carevaantikog Rima, a s druge strane od njemakih careva, vladara Njemakog Carstva , osnovanog 1871., propalog 1918. (tzv. Drugi Reich) Povijest pojmova Rimski car i Njemaki [uredi] Rani i razvijeni srednji vijek [uredi] Srednjovjekovni vladari Svetog Rimskog Carstva smatrali su se, nadovezujui se na kasnoantiku carsku ideju i ideju obnove Rimskog Carstva podKarlom Velikim (Renovatio imperii), izravnim nasljednicima rimskih Cezara i karolinkih careva. Propagirali su ideju po kojoj je najvia svjetska mo imperium s Rimljana prela na franako-njemako Carstvo (Translatio imperii ). Podruje Istone Franake prvi put je u 11. stoljeu nazvano Regnum Teutonicum ili Regnum Teutonicorum (Kraljevstvo Nijemaca) .[1] Papa je 962. Otona I. okrunio za rimskoga cara, nakon to je on jo prije stekao naslov kralja Italije. Otonovi nasljednici zadrali su zahtjev za tim naslovom i inzistirali na pravu krunjenja za rimskog cara koje su mogli stei krunidbenim putem u Italiju (Romzug) i krunjenjem za cara od strane pape. Carstvo je obuhvaalo osim njemakh i talijanska podruja, a od 1032. i Burgundiju te se poelo slubeno nazivati Sveto Rimsko Carstvo to se prvi put pojavljuje u izvorima 1254. godine. Vladari toga Carstva sami su poetkom 11. stoljea uzeli naslov Rex Romanorum (Kralj Rimljana) . S tim su naslovom povezali zahtjev za carskom krunom i nadnacionalnom vlasti koja je obuhvaala njemaka, talijanska, francuska i slavenska podruja. Taj je zahtjev od poetka borbe za investituru u 11. stoljeu papinstvo sve vie osporavalo. Pored propagandistikih postojali su i sakralni razlozi za povezivanje s antikim Rimskim Carstvom. Prema srednjovjekovnom shvaanju povijesti u antici su jedno za drugim postojala etiri svjetska carstva: Medijsko Carstvo, Perzijsko Carstvo, Stara Grka i Rimsko Carstvo. U Rimskome Carstvu, u kojem je roen Isus i koje se od doba cara Konstantina pretvorilo u kransko carstvo (Imperium Christianum ), mnogi su uenjaci od svetog Augustina pa nadalje vidjeli konaan oblik svjetske vlasti u kojem bi se razvijao kranstvo sve do kraja vremena. U Carstvu Karla Velikoga i njemakih kraljeva nisu dakIe vidjeli nasljednika Zapadnog Rimskog Carstva, propalog godine 476., nego samo to Carstvo u novom obliku. To se objanjava i dodatkom Sveto u slubenom nazivu Carstva i cara, nastalog u razvijenom srednjem vijeku. Rimsko je pravo dodue nastavilo neprekinuto postojati na Istoku u Bizantskom Carstvu. Budui da je 800. godine (kada je Karlo Veliki okrunjen za cara) Istonorimskim odnosno Bizantskim Carstvom vladala ena, carica Irena, zastupnici teorije Translatio imperii argumentirali su Karlovu carsku krunidbu da je carsko prijestolje zbog toga prazno te je preko pape pravno preneseno na Karla Velikog. Na karolinku tradiciju pozvao se 150 godina kasnije ponovo Oton I. Veliki, koji je stjecanjem carskog naslova godine 962. svjesno nastavio franaku i rimsku ideju Carstva. Kasni srednji vijek [uredi] Ideja Carstva bila je iva jo i u kasnom srednjem vijeku kada je mo Carstva ve bila znatno oslabila. Car Henrik VII., kojeg je Dante skoro panegiriki hvalio, izravno je nastavio tu ideju i naglaavao znaenje carstva kao univerzalne moi, takoer i u smislu kranskog sakralizma. Pritom se posluio i rimskim pravom (kao i Staufovci vie od 100 godina prije njega). Carska ideja Henrika VII. izazvala je meutim otpor Francuske i pape. Dodatak Njemakog Naroda u imenu Carstva prvi se put pojavljuje u literaturi godine 1438. kada je na prijestolje stupio Albert II. Habsburgovac. 1486. prvi je put spomenut u zakonskom tekstu. Naglaavanje njemakog karaktera Rimskog Carstva pojaano je od kraja 15. stoljea kada je careva mo u Italiji bila praktiki beznaajna i u biti se ograniavala na njemako govorno podruje. Ta je terminologija upotrebljavana i u ratu s burgundskim vladarom Karlom Smjelim . U Carstvu je sve vie i vie prevladavalo miljenje da kralja (odn. budueg cara) biraju izborni knezovi, kojeg tada za cara kruni ili papa, ili koji, od ranog novog vijeka, bez papine potvrde postaje car. Papinstvo je naprotiv u srednjem vijeku uvijek inzistiralo na tome da ono moe odluivati o dostojnosti samoga cara to je u Carstvu nailazilo na znatan otpor. Slubena kraljevska titula je do otonskoga doba glasila Rex Francorum (Kralj Franaka) u Regnum Francorum orientalium (Kraljevstvu istonih Franaka), a zatim Rimsko-njemaki kralj (Rex Romanorum). Nakon carske krunidbe u titulaturu je dodavan carski dodatak semper Augustus uvijek uveavatelj, jer se Augustus pogreno izvodilo od latinskog glagola augere ( umnoiti, uveati) . Pojamuveavatelj odnosio se na obvezu cara da titi i uva prava Carstva. To je konkretno znailo da je car morao sprijeiti gubitak carske moi (kao u Italiji) ili gubitak teritorija Carstva (kao u zapadnim podrujima Carstva na granici s Francuskom). Taj se dodatak dijelom koristio i prije carske krunidbe.

Sveto Rimsko Carstvo

Sveto Sacrum Heiliges Heilige Hillig Rimsko Romanum Rmisches Roomse Rmsch Carstvo Imperium(lat.) Reich(njem.) Rijk(nizoz.) Riek (dnjem.)

Svat e msk(e.)
962.1806.

Zastava Svetog Rimskog Grb Carstva nakon 1400. Maksimilijana II.

Sveto Rimsko Carstvo 1630. Glavni grad Jezik/ci Religija Vlada Car - 962. 967. - 1027. 1039. - 1155. 1190. - 1508. 1519. - 1745. 1765. - 1792. 1806. Legislatura Povijest - Oton I. okrunjen Nijedan latinski, njemaki, mnogi drugi katolicizam Monarhija Oton I. (prvi) Konrad II. Fridrik I. Barbarossa Maksimilijan I. Franjo I. Franjo II. (zadnji) Reichstag Srednji vijek 2. veljae 962.

- Konrad II. okrunjen - Augsburki mir - Vestfalski mir - Osnovana Rajnska Konfederacija Prethodnice Franako Carstvo

1034. 25. rujna 1555. 1648. 12. srpnja 1806.

Nasljednice
Austrijsko Carstvo Prvo Francusko Carstvo Prusija Rajnska Konfederacija Stara vicarska Konfederacija Sjedinjene Belgijske Drave Nizozemska Republika Lihtentajn

Sveto Rimsko Carstvo (njem.:Heiliges Rmisches Reich , lat. Sacrum Romanum Imperium) je zajednica teritorija u sredinjoj Europitijekom srednjeg vijeka i ranog novog vijeka kojom je vladao rimsko-njemaki car. Prvi car je bio Oton I, okrunjen 962. Posljednji Franjo II. koji je abdicirao i razrijeio Carstvo 1806. tijekom Napoleonovih ratova. Teritorij carstva se mijenjao tijekom vremena, na vrhuncu je ukljuivao Kraljevinu Njemaku, Kraljevinu Italiju i Kraljevinu Burgundiju; ta podruja obuhvaaju dananje Njemaku (osim junog Schleswiga), Austriju (osim Gradia), Lihtentajn, vicarsku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg, eku, Sloveniju (osim Prekomurja), kao i znatne dijelove moderne Francuske (Artois, Alsace, Franche-Comte, Savoju i Lorenu), Italije (Lombardiju, Pijemont, Emilia-Romagna, Toskana i Juni Tirol) kao i Poljsku (leska i Pomeranija). Veim dijelom povijesti carstvo se sastojalo od stotina malih dijelova, kneevina, vojvodstava, grofovija, slobodnih carskih gradova i ostalih domena. Unato svome imenu veim dijelom svoje povijesti carstvo nije obuhvaalo i grad Rim. Naziv [uredi] Termin sveto u nazivu srednjovjekovnog Rimskog carstva je u uporabi od 1157. godine i vladavine cara Fridrika I Barbarosse. Taj naziv je dodan kao izraz Barbarossine ambicije da dominira Italijom i Papinstvom, prije 1157. se zvalo jednostavno Rimsko carstvo. U ukazu skuptine u Klnu iz 1512. godine ime je slubeno promijenjeno u Sveto rimsko carstvo njemakog naroda (njem.:Heiliges Rmisches Reich Deutscher Nation, lat. Imperium Romanum Sacrum Nations Germanic). Francuski pisac Voltaire je napomenuo sarkastino: "Ova nakupina koja se zvala i jo samu sebe zove Sveto rimsko carstvo niti je sveto, niti rimsko a niti carstvo. Povijest [uredi] Karolinki prethodnici [uredi] Sveto rimsko carstvo je kao svoga osnivaa uzimalo Karla Velikog, kralja Franaka, koga je papa Lav III okrunio kao Cara Rimljana na Boi 800. godine. Tim krunjenjem je obnovljeno Zapadno rimsko carstvo pod ezlom kralja Franaka. Krunjenje Karla Velikog je ostala osnova Svetog rimskog carstva , bar u teoriji, sve do njegovog kraja 1806. godine. Karolinka carska kruna je bila predmet rasprava izmeu karolinkih vladara Zapadne i Istone Franake, gdje je prvo zapadni kralj (Karlo elavi) a nakon njega istoni (Karlo Debeli) nosio naslov Cara Rimljana. Ipak nakon smrti Karla Debelog 888. godine Karolinko carstvo se raspalo i nikada se poslije nije ujedinilo, a titulu Cara okrunjenog od strane Pape priznavali su samo u Italiji. Posljednji takav vladar je bio Berengar I koji je umro 924. godine. Razvijeni srednji vijek [uredi] Formiranje [uredi] Oko 900. godine u Istonoj Franakoj je dolo do jaanja autonomnih kneevina (Franconie, Bavarske, vabije, Saske i Lotaringije). Nakon smrti karolinkog kralja Luja Djeteta koji je umro 911.

godine bez potomaka, Istona Franaka se nije okrenula vladaru Zapadne Franake da preuzme krunu nego je izabrala jednog od svojih kneeva, Konrada od Franconije, kao "Rex Francorum Orientalum". Na svojoj samrtnoj postelji Konrad je krunu predao svom najveem suparniku, Henriku Saskom, koji je izabran kraljem na skuptini u Fritzlaru 919. godine. Henrik je sklopio primirje s Maarima te ih 933. prvi put porazio u bitci kod Riade. Henrik je umro 936. godine, ali njegovi potomci (Otonska dinastija) je nastavila vladati Istonim kraljevstvom skoro cijelo stoljee. Henrikov nasljednik Oton, je izabran kraljem u Aachenu 936. godine, i uspio je prevazii seriju pobuna od strane svoga starijeg brata kao i od nekoliko kneeva. Nakon toga kraljevi su uspjeli da kontroliraju izbor kneeva te su esto upoljavali biskupe za administratorske poslove. Kraljevstvo nije imalo stalni glavni grad ve su kraljevi putovali od rezidencije do rezidencije (zvane Kaiserpfalz) da obavljaju poslove. Ipak su pojedini kraljevi imali svoja omiljena mjesta, u Otonovu sluaju grad Magdeburg. Pozicija kralja je ostal izborna, ali su kraljevi jo za svog ivota davali da se njihovi sinovi izaberu za budueg kralja, omoguavajui da titula ostane u rukama obitelji. Ovaj obiaj se promijenilo tek nakon izumiranja Salijske dinastije u 12. stoljeu. Kralj Oton je 955. odnio odluujuu pobjedu nad Maarima u bitci kod Lechfelda, 951. godine priskae u pomo Adelaidi udovici kralja Italije te porazivi njezine neprijatelje, eni je i preuzima kontrolu i nad Italijom. Papa ga je okrunio carem 962. godine, te taj datum oznaava slubeni poetak Svetog rimskog carstva kao teritorija. Od tada poslovi Njemakog kraljevstva su se stalno mijeali s talijanskim i papinskim. Ottova krunidba carem je oznaavala njemake kraljeve nasljednicima carstva Karla Velikog a samim time i Rimskog carstva. Ali je obnova carstva takoer obnovila sukobe s carem Istonog rimskog carstva u Carigradu, posebno nakon to se Otonov sin Oton II (967-983) nazvao se "imperator Romanorum". Ipak Oton se povezao s istokom putem braka kada je oenio Bizantinsku princezu Theophanu. Njihov sin Oton III fokusirao je panju na Italiju i Rim te razgranao diplomaciju ali i umro mlad 1002. godine, naslijedio ga je njegov roak Henrik II koji se fokusirao na Njemaku. Nakon smrti Henrika II 1024. godine, Konrad II prvi car iz Salijske dinastije je izabran tek nakon rasprava izmeu kneeva i plemstva, to je i dovelo do stvaranja kolegija kneeva izbornika. Sukob oko investiture [uredi] Kraljevi su esto zapoljavali biskupe u upravnim poslovima te veoma esto odreivali tko e biti imenovan za biskupe. Papinstvo je poetkom Clunijske reforme upletanje careva u crkvena imenovanja sve vie smatralo neprikladnim. Reformski usmjeren papa Grgur VII. bio je odluan da prestane s takvom praksom, i time vodei do sukoba oko investiture s kraljem Henrikom IV(10561106), koji je odbio papino mijeanje u njegovo imenovanje crkvenih poloaja te je uvjerio biskupe da izope papu, koga je zvao krtenim imenom Hildebrand umjesto njegovim crkvenim imenom papa Grgur VII. Zauzvrat je papa izopio kralja, proglasio ga zbaenim s prijestolja te razrijeio date prisege prema Henriku. Kralj je ostao praktiki bez ikakve politike potpore i bio je prisiljen na uveno "hodoae u Canossu" 1077. godine, i gdje je uspio da se povue izopenje ali uz cijenu ponienja. U meuvremenu njemaki kneevi su izabrali drugog kralja, Rudolfa vapskog, Henrik ga je uspio poraziti, ali se poslije suoio s jo pobuna, ponovnim izopenjem te ak i pobunom vlastitih sinova. Tek je njegov drugi sin Henrik V uspio postii dogovor s papom i biskupima 1122. godine u Konkordatu iz Wrmsa. Politika mo carstva je ostala, ali sukob je otkrio granice moi vladara, posebno prema Crkvi, te ostavilo cara bez njegovog svetog statusa koji je prije imao. I papa i njemaki kneevi su postali vani imbenici u politikom sustavu Carstva. Dinastija Hohenstaufen [uredi] Kada je izumrla Salijska dinastija smru Henrika V 1125. godine, kneevi su odbili da izaberu najblieg roaka ve su izabrali Lotara, umjereno monog ali ve starog kneza Saske. Kada je on umro 1138. godine kneevi su ponovno, a da bi smanjili mo cara, odbili izabrati Lotarovog zeta Henrika ponosnog iz obitelji Welf, kojega je on odredio za nasljednika, ve su se odluili za Konrada III iz dinastije Hohenstaufen. To je dovelo do sukoba izmeu dviju dinastiju koji je trajao dulje od stoljea. Konrad III je oduzeo posjede obitelji Welf, ali nakon njegove smrti 1152. godine njegov neak Fridrik I. Barbarossa ga je naslijedio i sklopio mir s Welfovima, te svom roaku Henriku Lavu vratio oduzete posjede. Hohenstaufenski vladari su poeli dijeliti zemlju svojim neslobodnim slugama za vojne usluge, ta klasa se kasnije razvila u vitezove, nadajui se da e bitipouzdaniji od kneeva. Vitezovi su kasnije postali jedni od temelja carske moi. Jo jedan od vanih poteza je ustanovljavanje novog mira (Landfrieden) za cijelo carstvo, pokuaj da se zabrane ne samo privatni ratovi izmeu kneeva ve i da se carevi podanici podvrgnu legalnom sustavu sudstva i progona za kriminalne djelatnosti - prethodnik dananje vladavine prava. Takoer su se u ovom periodu poeli sustavno da podiu novi gradovi bilo od strane cara ili od lokalnih kneeva. Do razvoja gradova dolo je djelomino zbog porasta broja puanstva, ali

takoer i da se koncentrira ekonomska mo na stratekim lokacijama. Gradovi podignuti u 12. stoljeu kao na primjer Freiburg, Mnchen su ekonomski model za mnoge gradove podignute u kasnijem periodu. Fridrik I, takoer zvan Fridrik Barbarossa, okrunjen je za cara 1155. godine, naglaavao je da je carstvo Rimsko, prije svega zbog pokuaja da opravda carsku mo neovisnu od (sada ojaanog) pape. Na carskoj skuptini na polju pokraj Roncaglie 1158. obnovio je carska prava po ugledu na Justinijanov Corpus Juris Civilis. Lista carskih prava obuhvaala su javne ceste, carine, kovanje novca, skupljanje odteta za kaznena djela i investiture. Ova prava su sada izravno vezana za rimsko pravo i time imala dalekosean zakonski utjecaj. Fridrikova politika je bila uglavnom usmjerena prema Italiji i samim time se sukobljavala sa interesima bogatih slobodnih gradova na sjeveru, posebno Milana. Takoer se uvukao u sukob s papinstvom podupirujui kandidata koji je izabran od strane manjine a protiv Aleksandra III (1159-1181). Fridrik je podravao protupape sve dok konane se nije izmirio s Aleksandrom 1177. godine. U Njemakoj je car vie puta titio Henrika Lava protiv pritubi od drugih kneeva ili gradova (posebno u sluajevima Mnchena i Lbecka). Henrikova podrka Fridrikovoj politici je bila lana i u odluujeem trenutku tijekom talijanskih ratova odbio pruiti vojnu pomo Fridriku. Nakon svog povratku u Njemaku, ogoreni Fridrik je otvorio postupak protiv kneza oduzevi mu sve teritorije. Tijekom perioda na vlasti dinastije Hohenstaufen, njemaki kneevi su podravali uspjeno, mirno naseljavanje istonih zemaalja, do tada rijetko naseljenih zapadnim Slavenima ili potpuno nenaseljenima, njemakih seljaka, trgovaca i zanatlija sa zapada carstva. Postupna germanizacija ovih zemalja je komleksan proces koji se ne smije mijeati s nacionalizmom 19. stoljea. Naseljavanjem istoka te enidbenim vezama lokalnih vladara s njemakim plemstvom carstvo je postepeno ukljuilo u svoj sastav Pomeraniju i lesku. Takoer 1226. godine vojvoda Konrad Mazovki pozvao je Teutonski viteki red u Prusku da pokrsti Pruse. Redovnika drava Teutonskog reda i njegov kasniji njemaki nasljednik nisu nikada bili dio Svetog rimskog carstva. Ustanove Carstva [uredi] Od vremena kasnog srednjeg vijeka naovamo carstvo je obiljeeno naporima odranja carstva sa tenjama teritorijalnih kneeva da preuzmu mo. U veoj mjeri nego u ostalim srednjevjekovnim kraljevstvima kao Francuskoj i Engleskoj carevi su bili u nemogunosti da preuzmu kontrolu nad zemljama kojima su formalno vladali. U stvari da bi osigurali vlastitu poziciju carevi su bili prisiljeni da jame sve vie autonomije lokalnim vladarima, bilo svjetovnim bilo crkvenim kneevima. Ovaj proces poinje se razvijati od XI. stoljea tijekom borbi za Investituru i manje vie je zakljuen Westfalskim mirom 1648. godine. Nekoliko careva je pokualo preokrenuti polagano odumiranje svoga autoriteta ali su onemugueni akcijama papinstva i kneeva carstva. Car Karlo V. bio je posljednji car koji se krunio u Rimu.[1] Od tada se carevi krune u Njemakoj. [2] Od Karla V.svaki car se obvezuj povjeravati carske slube iskljuivo roenim Nijemcima (dann gebrohrnen Teuschen ) [2] , a suci vrhovnog suda takoer moraju biti njemakog roda (aus teutscher Nation gebohrn ) (ukaz iz 1555. ) [2] Iz toga je izveden zahtjev da svi dvorski savjetnici moraju biti roeni na teritoriju Carstva i poznavati njemaki jezik. [2] Kralj Rimljana [uredi] Budui car je prvo trebao biti izabran za kralja Rimljana (Rex Romanorum'/rmischer Knig). Njemaki kralj se od najstarijih vremena birao: u IX. stoljeu od pet najvanijih plemena (Salijskih Franaka, Ripuarijskih Franaka, Sasa, Bavaraca i vaba); kasnije od najvanijih vojvoda i biskupa kraljevstva te na koncu od takozvanih Kurfrsten ( izbornih knezova). Elektorski kolegij je slubeno ustanovljen 1356. godine ukazom ekog kralja Karla IV., zvanim Zlatna bula. U poetku kolegij je inilo sedam elektora: grof palatin od Rajne, kralj eke, vojvoda Saske, markgrof Brandenburga i nadbiskupi Klna, Mainza i Triera. Tijekom tridesetogodinjeg rata i vojvodi Bavarske je jameno pravo da glasuje kao osmi elektor. Od kandidata za izbor se oekivalo da ponude koncesije u posjedima i novcu da bi osigurali glas na izborima. Nakon izbora kralj rimljana je teoretski mogao da nosi titulu car tek nakon to bi bio okrunjen od pape. Meutim u mnogo sluajeva trebalo bi po nekoliko godina dok kralj ne svlada druge zadatke, esto bi morao da rijei sukobe u buntovnoj sjevernoj Italiji ili pak svae sa samim papom. Kasniji carevi su odustali od papinske krunidbe i nosili naziv izabrani-car (EmperorElect), posljednji car kojeg je okrunio papa bio je Karlo V. 1530. godine. Da bi postao car kandidat mora biti mukarac dobrog karaktera, stariji od 18 godina, a djedovi i bake mu moraju biti plemenitog roda. Nijedan zakon ne zahtjeva da treba biti katolik ali se podrazumijevalo. Nije bilo nuno ni da bude Nijemac (npr. Alfonso X. Kastiljski nije bio) ali je trebao imati posjede u carstvu. Niti u jednom periodu car nije mogao jednostavno izdavati ukaze i samostalno vladati carstvom, njegova mo i autoritet je bio ogranien raznim lokalnim voama, poslije kraja XV. stoljea ustanovljen je Reichstag kao zakonodavno tijelo carstva, koji je bio komplicirana skuptina koja se sastajala neredovito na zahtjev cara u raznim mjestima. Tek nakon 1663. Reichstag postaje stalna skuptina.

Tijekom gotovo tisuugodinje povijesti Carstva dolazilo je do najrazliitijih promjena u unutarnjem ureenju. Ali primjetne su neke konstantne tendencije. Prije svega to je stalno opadanje utjecaja centralne, carske vlasti i gotovo neprestani unutarnji sukobi drava i dravica koje su inile ovo nekonzistentno, kvazi-jedinstveno Carstvo. Ovdje e se analizirati institucije Carstva koje su trajale najdue i moe se rei da su bile ustaljene. Prije svega to je institucija samog cara. Car je bio vrhovni vladar, nasljednik rimskih imperatora i uz papu glavara kada su njemakog kralja (koji bi kasnije postajao Car) birala stara, najznaajnija plemenska vojvodstva, od 1356. ustalio se izbor preko posebnog elektorata. Taj elektorat inili su etiri njemaka velikaa - kralj eke (Bohemije), markgrof od Brandenburga, grof Palatinata (Falake) i grof Saske, kao i tri nadbiskupa - od Mainza, Triera i Klna. Kasnije je dodan i peti svjetovni lan, bavarski vojvoda. S obzirom da su oni suvereno odluivali o izboru, kandidat za cara morao je utjecati na njih velikim nagradama i obeanjima zemljinih posjeda. Sama titula caraKaiser je bila izvedena od imena Caesar (Cezar ) ime se se eljelo uspostaviti vezu sa Rimskim carstvom [3] Svojom krunidbom u Rimu 800. Karlo Veliki je najavio obnovu Rimskog carstva (Renovatio Romani Imperii ) [3] nekoliko mjeseci nmakon krunidbe Karlo je poeo za sebe koristiti titulu kralj Franaka... koji vlada Rimskim carstvom [3] Postupak se ustalio kad se Luj II. (845. 875. ) proglasio za "cara Rimljana" [3] I tu nije bio kraj mukama novog cara. Sve do 1508. godine krunjenje je obavljao rimski papa. esto bi potrajalo i nekoliko godina dok bi budui car uspio srediti odnose u zemlji, odnose sa papom i konano stii u Rim na krunjenje. Sve je ovo rafinirano injeno da bi se ve od poetka utjecalo da car ima daleko manji ugled i autoritet nego to bi carstvo ove veliine zahtijevalo. Teritoriji koji su inili ovu zajednicu bili su razliiti. Carskim posjedom (lanicom carstva) smatrao se svaki teritorij koja iznad sebe nije imao nikog drugog za seniora osim cara. Tako su tu spadali najrazliitiji teritoriji i politike tvorevine, od kraljevina (eka), vojvodstava i kneevina, pa do biskupskih teritorija i slobodnih gradova. Broj lanica carstva prelazio je i nekoliko stotina i varirao je kroz periode, ve kako se razvijala politika i vojna situacija. Stoga nema govora o bilo kakvom vrstom formalnom ureenju. Na realno nepostojanje sredinje vlasti ukazuje i to to ni u jednom trenutku postojanja carstva car nije mogao izdati pravni akt koji bi nesporno vaio za itav teritorij. U prvom razdoblju ovo je bilo ogranieno raznim poveljama pojedinim teritorijima, kao i praktikom samostalnou raznih kneeva. Kasnije je ovo pravo cara i formalno uskraeno formiranjem Reichstaga krajem XV. stoljea. U prvom razdoblju Reichstag kao zakonodavna skuptina se sastajao neredovito, na razliitim mjestima, na zahtjev cara. Od 1663. godine Reichstag postaje stalno tijelo. Zemlje Carstva [uredi] Teritorij da bi se smatrao zemljom, sukladno feudalnom pravu, iznad sebe nije smio imati nijedan autoritet osim samog cara ( tzv. Carska neposrednost). U zemlje spadaju: Teritoriji pod vlau vojvode ili kneza, a u nekim sluajevima kralja. Vladari Svetog rimskog carstva, s izuzetkom kralja eke (elektora) nisu smjeli nositi titulu kralja u okviru carstva, ali neki su imali kraljevstva izvan carstva, kao na primjer u sluaju kraljevstva Velike Britanije iji vladar je takoer bio knez-izbornik od Hanovera od 1714. do ukidanja carstva. Sam Reichhstag je bio institucija s ugraenim vlastitim manama i imanentnom neuinkovitou. Bio je sastavljen od tri doma: doma elektora, doma kneeva (svjetovnih i duhovnih) i doma slobodnih carskih gradova. Unutarnja struktura je bila zamrena, s mjeavinom individualnih i kurijalnih glasakih prava i odlikovala se vidljivom nejednakou u predstavljanju konstituensa carstva. Kada se na to doda i praktika nedjelotvornost zakona koji bi nekako i bili doneseni, slika generalne neuinkovitosti sredinje vlasti, kako izvrne tako i zakonodavne, postaje jasno vidljiva i nesumnjiva. Dva sredinja carska suda su uivala odreeni ugled u rjeavanju neprestanih sporova lanica. Pokuaj striktnijeg formalnog ureenja napravljen je 1512. godine kada je organizirano 10 carskih okruga, u stvari 10 regionalnih grupa dravica koje su imale zasebne skuptine. Skuptine praktiki nisu imale veeg utjecaja, a sama podjela je bila izvrena vie u cilju boljeg organiziranja obrane i ravnomjernijeg oporezivanja. Carstvo je propalo 6. kolovoza 1806. kada se pod pritiskom Napoleona I. Franjo II. odrekao carske krune.

Popis rimsko-njemakih kraljeva i careva

843.

godine Verdunskim sporazumom su unuci Karla Velikog podijelili Franaku dravu. Ludvig Njemaki dobio je istoni dio drave koji se prozvao Istona Franaka. Od te drave nastala je budua Njemaka, a njezini vladari su ubrzo postali i carevima Svetog Rimskog Carstva. Budui da su njemake zemlje inile najvei dio Carstva ono se krajem srednjeg vijeka poelo nazivatiSveto Rimsko Carstvo Njemakoga naroda (Heiliges Rmisches Reich Deutscher Nation). U popisu nee biti navedeni mnogobrojni protukraljevi koji nisu imali stvarnu vlast. Gotovo svi vladari u srednjem vijeku bili su prvo izabrani i okrunjeni za kralja, a tek poslije za cara Svetog Rimskog Carstva. Zato je to posebno naznaeno. Isto tako treba naglasiti da je bilo careva koji nisu vladali podrujem Njemake (poput Berengara, Lamberta od Spoleta i ostalih). Oni su izostavljeni, budui da je ovo popis vladara (careva i kraljeva) koji su vladali podrujem Njemake.

Karolinzi [uredi]
Ime Ludvig Njemaki Karloman Ludvig III. Mlai Karlo III. Debeli Arnulf Karantanski Ludvig IV. Dijete kralj Istone Franake (843. 876.) kralj (865./876. 880.) kralj u Frankoniji i Saskoj (865./876. 882.), kralj u Bavarskoj (880. Vrijeme vladanja

kralj Alemanije (865./876. 882.), kralj Istone Franake (882. 887.), kralj od 887., car (896. 899.) kralj (900. 911.)

Konradini [uredi]
Ime Konrad I. kralj (911. 918.) Vrijeme vladanja

Otonska dinastija [uredi]

Ime Henrik I. Ptiar Oton I. Veliki Oton II. Oton III. Henrik II. Sveti kralj (919. 936.) kralj od 936, car (962. 973.) kralj od 961., car (973. 983.) kralj od 983., car (996. 1002.) kralj od 1002., car (1014. 1024.) Vrijeme vladanja

Salijska dinastija [uredi]

Ime Konrad II. Henrik III. Henrik IV. Henrik V. kralj od 1024., car (1027. 1039.) kralj od 1028., car (1039. 1056.) kralj od 1056., car (1084. 1106.) kralj od 1099., car (1106. 1125.) Vrijeme vladanja

Supplinburg [uredi]
Ime Lotar III. kralj od 1125., car (1133. 1137.) Vrijeme vladanja

Staufen [uredi]
Ime Konrad III. Henrik (VI.) Fridrik I. Barbarossa Henrik VI. kralj (1138. - 1152.) sukralj (1147. - 1150.) kralj od 1152., car (1155. - 1190.) kralj od 1190., car (1191. 1197.) Vrijeme vladanja

Filip vapski

kralj (1198. 1208.)

Welfi [uredi]
Ime Oton IV. kralj od 1198., car (1209. 1218.) Vrijeme vladanja

Staufen [uredi]
Ime Fridrik II. Konrad IV. kralj od 1212., car (1220. 1250.) kralj (1250. 1254.) Vrijeme vladanja

Interregnum [uredi]
Ime Vilim Nizozemski Rikard od Cornwalla Alfons Kastilijski kralj (1254. 1256.) kralj (1257. 1272.) protukralj (1257. 1273.) Vrijeme vladanja

Razliite dinastije [uredi]

Ime Rudolf I. Habsburki Adolf Nassauski Albert I. Habsburki Henrik VII. Ludovik IV. Bavarac Fridrik (III.) Lijepi, Habsburgovac Karlo IV. Luksemburki kralj (1273. 1291.) kralj (1292. 1298.) kralj (1298. 1308.) kralj od 1308., car (1312. 1313.) kralj od 1314., car (1328. 1347.) protukralj od 1314. kralj od 1346. (ponovni izbor 1347.), car (1355. 1378.) Vrijeme vladanja

Vaclav Luksemburki Ruprecht Falaki, Wittelsbach Jobst Moravski, Luksemburgovac igmund Luksemburki

kralj (1378. 1400.) kralj (1400. 1410.) kralj (1410. 1411.) kralj od 1410., car (1433. 1437.)

Habsburgovci [uredi]
Ime Albert II. Fridrik III. Maksimilijan I. Karlo V. Ferdinand I. Maksimilijan II. Rudolf II. Matija Ferdinand II. Ferdinand III. Ferdinand IV. Leopold I. Josip I. Karlo VI. kralj (1438. 1439.) kralj od 1440., car (1452. 1493.) kralj od 1486., car (1508. 1519.) kralj od 1519., car (1530. 1556.) kralj od 1531., car (1558. 1564.) car (1564. 1576.) car (15761612) car (1612. 1619.) car (1619. 1637.) car (1637. 1657.) kralj (1653. 1654.) car (1658. 1705.) car (1705. 1711.) car (1711. 1740.) Vrijeme vladanja

Istona Franaka

Podjela karolinkog carstva Verdunskim sporazumom 843. godine.

Istona Franaka (latinski Francia Orientalis, Regnum Francorum Orientalium) je bila drava nastala diobom franake drave. Prostirala se prostorom dananje Austrije, Hrvatske, Lihtentajna, Njemake, Slovenije i vicarske. Sjedite joj je bilo u Regensburgu i Frankfurtu. Slubeni jezik i liturgijski jezik bio je latinski. Plateno sredstvo bili su solidi, triensi, denari i pfennizi.

Povijest [uredi]
Dioba se zbila 10. kolovoza 843. u ugovorom kojeg se sklopilo u Verdunu. Korijeni te podjele su sukobi meu karolinkim nasljednicima koji su izbili za vladanja Ludovika Pobonog (778.840.), a rezultirali trogodinjim graanskim ratom 840.-843. godine. Carstvo je podijeljeno na Zapadnu, Istonu Franaku, te Italiju s Lotaringijom. Lotar je jo dobio Niske Zemlje, Porajnje, Srednju Franaku, carski naslov te aachensku palau. Konani raspad je bilo smru cara Karla Debelog 888. godine. [1] U graanskom je ratu Karlo elavi se udruio s polubratom Ludvigom Njemakim osporavajui nasljedstvo svom bratu Lotaru, nominalnom karolinkom caru Franaka i caru Rimljana (ovo je bio Karlov naslov, koji su poslije esto uzimali carevi Svetog Rimskog Carstva od Otona nadalje).

Rusija u srednjem vijeku

Ruska Federacija u teritorijalnom smislu najvea je drava na svijetu. Ona zahvata istoni dio Evrope i sjeverni dio Azije, a ini je 16 autonomnih regija. Ova teritorija bila je naseljena jo u vremenu paleolita, ali zbog tekih uslova za ivot uglavnom je evropski dio bio gue naseljen. U antiko vrijeme najraireniji stanovnici ruskih stepa bili su plemena Skita koji su vrlo rano doli u dodir sa Grcima, a kasnije s Rimljanima. Slaveni (i to oni istoni) obiljeavaju rusku historiju od poetka nove ere kada i postaju najmnogobrojnije stanovnitvo u evropskom dijelu Rusije. U periodu izmeu 4. i 9. st. razna slavenska i tursko-tatarska plemena osnivaju plemenske saveze (Tatari su preteno muslimani koji danas ive na zapadu zemlje, a potomci su nomadskih plemena koji su prvobitno ivjeli u sjeveroistonoj Mongoliji), a jedan od najpoznatijih takvih saveza bio je avaro-slavenski savez koji je odolijevao napadima Bizantije. Sredinom 9. st. Slavene u Rusiji napadaju istoni Normani (Varjazi). Prema legendi, varjaki knez Rurik (osniva dinastije Rurikovia) zauzeo je tada dobro utvreni grad Novgorod, a njegov sin Oleg je, zajedno sa jo nekim slavenskim plemenima zauzeo i drugi vaan grad Kijev. Oleg je Kijev uinio prijestolnicom prve ranofeudalne drave istonih Slavena Kijevske Rusije. U to vrijeme kao vrsta vladajueg sloja izdvajaju se knezovi zemljoposjednici i boljari (pripadnici vieg sloja ruske aristokratije koji su bili politiki aktivni kao savjetnici knezova i kao krupni zemljoposjednici), koji nasilno prisvajaju seosku zemlju i protjeruju seljake sa njihovih imanja. Stoga se javljaju i prvi antifeudalni ustanci seljaka ali i graanstva. Prvi knezovi Kijevske Rusije, Oleg (879-912) i Igor (912-945) naizmjenino su ratovali i trgovali sa tada monom Bizantijom, odakle su se na Rusiju irili i kulturni uticaji. Knez Vladimir Svjatoslavi (9781015) preko boljara i knezova uspio je u Rusiju prenijeti kranstvo (988) upravo iz Bizantije. Pored toga u Rusiju je uvedena i rana slavenska pismenost (ouvana na irilici) i klasina feudalna kultura koja se odlikovala gradnjom zamkova, ali i crkava i manastira. Od 12. st. zabiljeen je i brz razvoj gradova u Rusiji, naroito Kijeva, Novgoroda, Pskova i Smolenska. U vrijeme kneza Jaroslava Mudrog (978-1054) Rusija je uz Bizantiju najjaa drava na istoku. Od 9. do 12. st. ekonomski i kulturni uspon doivljava prostor oko Kavkaza (Zakavkazje) i srednja Azija naroito iz razloga to su se te teritorije oslobodile arapske vlasti. Jedna od najsnanijih kneevina iz tog dijela Rusije postala je Gruzija. Kijevska Rusija raspala se poslije smrti Vladimira Monomaha (unuka Jaroslava Mudrog koji je vladao od 1053. do 1125. god) na vie samostalnih kneevina, koje su samo nominalno priznavale vlast glavnog kneza. Zbog svoje slabosti drava uskoro postaje meta naleta nomadskih naroda, a bitan trag na historiju Rusije u ovom periodu ostavila je vladavina Mongola (1240-1480), koji su se od prve polovine 13. st. prvo proirili na njen sjeveroistoni, a kasnije i na juni dio. Njen najvei vladar i ujedno osniva Mongolskog carstva bio je uveni Dingis Kan. Ta drava, koja je dobro zadirala u teritorij evropske Rusije zvala se kasnije jo i mongolski, tj. tatarski kanat ili ''Zlatna horda''. Njen najvei uspon dosegnut je za Batu Kana (unuka Dingis Kana) koji je zauzeo Kijev i tada naprednu Moskvu. Stoga su se ruski interesi premjestili na sjever, u nezavisnu kneevinu Novgorod koji je morao priznati vlast Mongola. Novgorod se razvio u napredan trgovako-zanatski centar (bio dio Hanse), a njegovi boljari i trgovci ograniavali su vlast kneza i pretvorili Novgorod u gradsku feudalnu republiku. On je tako postao centar nove velike ruske drave-Novgorodske zemlje. Godine 1242. novgorodski knez Aleksandar Jaroslavi Nevski (1228-1263) zaustavio je napad vedskih Vikinga i njemakih teutonskih vitezova. Meutim, uslijed rastue moi Moskve grad gubi na znaaju i predaje titulu najmonije ruske drave tzv. Moskovskoj kneevini. Ona je bila u blagoj zavisnosti o Zlatnoj hordi, a nakon pobjede nad Tatarima 1380. vanost Moskovske kneevine naglo je porasla. Knez Ivan I Danilovi Kalita (1328-1341) stvorio je jaku vojsku i proirio dravu, te dobio povlastice od mongolskih gospodara. Osloboenje od vazalstva spram Mongola izvrio je knez Ivan III Vasiljevi

(1440-1505), koji je ''skupio sve ruske zemlje'', utvrdivi se u Moskvi. Pod Ivanom IV Groznim (knez od 1533, car od 1547. do 1584.) moskovski veliki knez postao je car cijele Rusije, a Moskva je te godine postala sjeditem Ruskog carstva. On je, zahvaljujui mnogim dobivenim bitkama protiv Mongola, proirio dravu na istok i jug, osvojivi pritom i Sibir. Posebno je razvijao kulturu u Rusiji a za njegova vremena poinje proirenje i uljepavanje uvenoga moskovskog utvrenje-Kremlja.

Francuska u srednjem vijeku Francuska je bila naseljena ve u vremenu prahistorije o emu svjedoe ostaci praovjeka poznatog kao kromanjonac. Najstariji poznati stanovnici Francuske bili su Gali (Kelti), po kojima se za vrijeme Rimskog carstva zvala antika pokrajina Galija (prostor dananjih drava Francuske i Belgije). Nakon uspjele romanizacije Gala uslijedilo je irenje kranstva u 1. st. n.e. Navedeni prostor pretrpio je brojna pustoenja u vremenu velike seobe naroda od Vizigota, Vandala, Huna, Burgunda, sve dok ga u 5. st. nisu prisvojili Franci pod vlau Klodovika, osnivaa dinastije Merovinga. Franci su, meutim, ubrzo potpali pod rimski (latinski) uticaj i poeli se udaljavati od svojih germanskih korijena. Ovo je naroito dolo do izraaja u vremenu vladavine cara Karla Velikog i kasnije, kada su se zapadni Franci pomijeali s galo-rimskim stanovnitvom (Galo-Romanima) i stopili u jedan narod, koji e osnovati Francusku (9. st). Otad se Galija poinje nazivati Francuskom, a istoni Franci se naseljavaju na podruje koje e kasnije postati Njemaka. Tako i historija Francuske zapoinje Verdenskim ugovorom, a prvi vladar Francuske postao je unuk Karla Velikog Karlo elavi (843-877). On je ojaao vlast feudalaca, smanjivi uticaj centralne vlasti. I on se umijeao u prilike u tadanjoj Italiji i Njemakoj pretendirajui na prijestolja tih drava, no ubrzo je u dinastiji Karolinga ojaao njemaki uticaj. Tako je 987. g. skup svjetovnih i crkvenih feudalaca zbacio dinastiju Karolinga sa francuskog prijestolja i za kralja postavio Huga Kapeta, osnivaa kraljevske dinastije Kapetovia (987-1328). Kapetovii su u poetku bili ogranieni na podruje koje je okruivalo Pariz, a vlast kralja sve vie je slabila (meu feudalcima je vaila misao da je kralj ''prvi meu jednakima'', a do 12. st. Francuska nije bila jedinstvena, ve ju je inio niz grofovija i vojvodstava). U 10, 11. i 12. st. traju meusobni ratovi francuskih feudalaca, to koriste njihovi sjeverni susjedi Normani (Vikinzi) koji osvajaju sjeverozapadni dio zemlje, od tad poznat i kao Normandija. Nakon osvajanja Normandije 912, vikinki osvajai su osnovali vojvodstvo i prihvatili francuski kao svoj jezik, dok su 1066. g. osvojili Englesku i za prvog kralja postavili Vilima I. Kasniji engleski kraljevi, to osvajanjem to enidbenim vezama, uzimaju vie od pola Francuske (vojvodstva Anu, Akvitaniju, Normandiju). U 12. st. zapoinje razvoj gradova, zanata i trgovine i dolazi do uspona graanstva i jaanja crkve, kojima je sve vie smetala postojea feudalna anarhija. Stoga ovi slojevi poinju sve vie pomagati kraljeve. Krupan preokret, kako na vanjskom tako i na unutarnjem planu, predstavlja vladavina kralja Filipa II ''Augusta'' (1180-1223). On uspijeva suzbiti samovolju krupnih feudalaca i uspjenim ratovima protiv udruene englesko-njemake koalicije vraa ranije otete dijelove, meu kojima i Normandiju. Udvostruio je veliinu kraljevstva i uinio Pariz sreditem moi. Mnogim gradovima kralj se oduio davanjem razliitih povlastica, a crkvi davanjem posjeda (u Parizu je tada poela gradnja uvene katedrale Notre-Dame), a po elji pape kralj uestvuje i u Treem krstakom ratu. Unuk Filipa II Luj IX ''Sveti'' (1226-1270) kao nasljednik oca Luja VIII produuje savez sa graanstvom i crkvom, sprovodei ujedno i dvije bitne reforme: sudsku (svaki slobodan ovjek dobio je pravo da mu sudi kraljev sud, a ne feudalev) i novanu (kraljevski novac postao je obavezno novano sredstvo u dravi). Uspio je osigurati trajni mir s engleskom dinastijom Plantageneta koji su imali teritorijalne zahtjeve u Francuskoj. Istovremeno je proirio zemlju (vojvodstva Provansa i Tuluz), a kao veliki vjernik sudjelovao je u 7. i 8.

krstakom ratu protiv Egipta, gdje je bio zarobljen i osloboen. Zbog svojih istaknutih religioznih uvjerenja proglaen je svecem. Jedna od najkontroverznijih linosti na elu Francuske svakako je kralj Filip IV ''Lijepi'' (12851314), koji je toliko ojaao kraljevsku vlast da mu savez sa crkvom vie nije ni trebao. Zbog oporezivanja crkvenih imanja i zbog naredbe o osudi i istrebljenju Templara doao je u sukob sa papom Bonifacijem VIII, koji je zavrio pobjedom kralja (1303), tj. prvom pobjedom svjetovne vlasti nad papskom u Francuskoj. Ponajvie iz finansijskih razloga protjerivao je Jevreje i Lombarde (talijanske bankare). Prepirke s papom (koji ubrzo umire) natjerale su da preseli papsko sjedite iz Rima u francuski grad Avinjon, istovremeno postavivi za novoga papu Francuza Klementa V. Kralj je pobijedio crkvu zahvaljujui moralnoj i novanoj potpori graanstva, za to im se oduio prvim sazivanjem Skuptine francuskih stalea, kojeg su inili sveenstvo, plemstvo i novi sloj graanstvo. Boravak papa u Avinjonu u historiji je poznato i kao avinjonsko ropstvo papa, a trajalo je od 1308. do 1378. g. To vrijeme ostalo je upameno i po snanom uzletu nauke, obrazovanja i umjetnosti u Francuskoj (osnovan je i uveni pariki univerzitet Sorbona). Tada u Francuskoj zapoinje i period feudalne staleke monarhije, a Francuska postaje najjaa drava u Evropi. Steeno blagostanje uzdrmano je za Stogodinjeg rata (1337-1453) sa Engleskom, dijelom zbog pokuaja engleskih feudalaca da vrate nekadanje prostore u Engleskoj, no ponajvie zbog francuske kontrole trgovine vunom izmeu engleske saveznice Flandrije i same Engleske. Francuskom tada vlada dinastija Valoa (1328-1589), koja je bila ogranak dinastije Kapetovia. Zbog rata su u Francuskoj poveani porezi, to je rezultiralo i prvim velikim ustankom graanstva pod vodstvom Etjena Marsela i seljaka pod Gijomom Kalom (akerija). Dravom tada vlada kralj Karlo V ''Mudri'' (1337-1380), koji je nakon zarobljavanja njegovog oca Ivana II nakon bitke kod Poatjea u Stogodinjem ratu, uspio suzbiti ustanke graanstva i akerije. Pobjedi Francuza u Stogodinjem ratu naroito je doprinijela uvena francuska nacionalna junakinja i svetica Ivana Orleanska, a tom pobjedom zavreno je i konano ujedinjenje Francuske. Iz rata je drava izala i sa jakom centralnom vlau, a poslije ekonomskog i politikog ujedinjenja zemlje, ojaale su i kulturne veze izmeu pokrajina. Stvoren je jedinstveni francuski jezik, a svi stanovnici zemlje dobili su naziv Francuzi, kako su se obino ranije zvali samo stanovnici sjeverne Francuske.Posljednja francuska kraljevska dinastija bili su Burboni koji su vladali od kraja 16. do kraja 18. st, tj. do proglaenja Prve francuske republike 1792. g.

Francuska je bila naseljena ve u vremenu prahistorije o emu svjedoe ostaci praovjeka poznatog kao kromanjonac. Najstariji poznati stanovnici Francuske bili su Gali (Kelti), po kojima se za vrijeme Rimskog carstva zvala antika pokrajina Galija (prostor dananjih drava Francuske i Belgije). Nakon uspjele romanizacije Gala uslijedilo je irenje kranstva u 1. st. n.e. Navedeni prostor pretrpio je brojna pustoenja u vremenu velike seobe naroda od Vizigota, Vandala, Huna, Burgunda, sve dok ga u 5. st. nisu prisvojili Franci pod vlau Klodovika, osnivaa dinastije Merovinga. Franci su, meutim, ubrzo potpali pod rimski (latinski) uticaj i poeli se udaljavati od svojih germanskih korijena. Ovo je naroito dolo do izraaja u vremenu vladavine cara Karla Velikog i kasnije, kada su se zapadni Franci pomijeali s galo-rimskim stanovnitvom (Galo-Romanima) i stopili u jedan narod, koji e osnovati Francusku (9. st). Otad se Galija poinje nazivati Francuskom, a istoni Franci se naseljavaju na podruje koje e kasnije postati Njemaka. Tako i historija Francuske zapoinje Verdenskim ugovorom, a prvi vladar Francuske postao je unuk Karla Velikog Karlo elavi (843-877). On je ojaao vlast feudalaca, smanjivi uticaj centralne vlasti. I on se umijeao u prilike u tadanjoj Italiji i Njemakoj pretendirajui na prijestolja tih drava, no ubrzo je u dinastiji Karolinga ojaao njemaki uticaj. Tako je 987. g. skup svjetovnih i crkvenih feudalaca zbacio dinastiju Karolinga sa francuskog prijestolja i za kralja postavio Huga Kapeta, osnivaa kraljevske dinastije Kapetovia (987-1328). Kapetovii su u poetku bili ogranieni na podruje koje je okruivalo Pariz, a vlast kralja sve vie je slabila (meu feudalcima je vaila misao da je kralj ''prvi meu jednakima'', a do 12. st. Francuska nije bila jedinstvena, ve ju je inio niz grofovija i vojvodstava). U 10, 11. i 12. st. traju meusobni ratovi francuskih feudalaca, to koriste njihovi sjeverni susjedi Normani (Vikinzi) koji osvajaju sjeverozapadni dio zemlje, od tad poznat i kao Normandija. Nakon osvajanja Normandije 912, vikinki osvajai su osnovali vojvodstvo i prihvatili francuski kao svoj jezik, dok su 1066. g. osvojili Englesku i za prvog kralja postavili Vilima I. Kasniji engleski kraljevi, to osvajanjem to enidbenim vezama, uzimaju vie od pola Francuske (vojvodstva Anu, Akvitaniju, Normandiju). U 12. st. zapoinje razvoj gradova, zanata i trgovine i dolazi do uspona graanstva i jaanja crkve, kojima je sve vie smetala postojea feudalna anarhija. Stoga ovi slojevi poinju sve vie pomagati kraljeve. Krupan preokret, kako na vanjskom tako i na unutarnjem planu, predstavlja vladavina kralja Filipa II ''Augusta'' (1180-1223). On uspijeva suzbiti samovolju krupnih feudalaca i uspjenim ratovima protiv udruene englesko-njemake koalicije vraa ranije otete dijelove, meu kojima i Normandiju. Udvostruio je veliinu kraljevstva i uinio Pariz sreditem moi. Mnogim gradovima kralj se oduio davanjem razliitih povlastica, a crkvi davanjem posjeda (u Parizu je tada poela gradnja uvene katedrale Notre-Dame), a po elji pape kralj uestvuje i u Treem krstakom ratu.

Unuk Filipa II Luj IX ''Sveti'' (1226-1270) kao nasljednik oca Luja VIII produuje savez sa graanstvom i crkvom, sprovodei ujedno i dvije bitne reforme: sudsku (svaki slobodan ovjek dobio je pravo da mu sudi kraljev sud, a ne feudalev) i novanu (kraljevski novac postao je obavezno novano sredstvo u dravi). Uspio je osigurati trajni mir s engleskom dinastijom Plantageneta koji su imali teritorijalne zahtjeve u Francuskoj. Istovremeno je proirio zemlju (vojvodstva Provansa i Tuluz), a kao veliki vjernik sudjelovao je u 7. i 8. krstakom ratu protiv Egipta, gdje je bio zarobljen i osloboen. Zbog svojih istaknutih religioznih uvjerenja proglaen je svecem. Jedna od najkontroverznijih linosti na elu Francuske svakako je kralj Filip IV ''Lijepi'' (1285-1314), koji je toliko ojaao kraljevsku vlast da mu savez sa crkvom vie nije ni trebao. Zbog oporezivanja crkvenih imanja i zbog naredbe o osudi i istrebljenju Templara doao je u sukob sa papom Bonifacijem VIII, koji je zavrio pobjedom kralja (1303), tj. prvom pobjedom svjetovne vlasti nad papskom u Francuskoj. Ponajvie iz finansijskih razloga protjerivao je Jevreje i Lombarde (talijanske bankare). Prepirke s papom (koji ubrzo umire) natjerale su da preseli papsko sjedite iz Rima u francuski grad Avinjon, istovremeno postavivi za novoga papu Francuza Klementa V. Kralj je pobijedio crkvu zahvaljujui moralnoj i novanoj potpori graanstva, za to im se oduio prvim sazivanjem Skuptine francuskih stalea, kojeg su inili sveenstvo, plemstvo i novi sloj graanstvo. Boravak papa u Avinjonu u historiji je poznato i kao avinjonsko ropstvo papa, a trajalo je od 1308. do 1378. g. To vrijeme ostalo je upameno i po snanom uzletu nauke, obrazovanja i umjetnosti u Francuskoj (osnovan je i uveni pariki univerzitet Sorbona). Tada u Francuskoj zapoinje i period feudalne staleke monarhije, a Francuska postaje najjaa drava u Evropi. Steeno blagostanje uzdrmano je za Stogodinjeg rata (1337-1453) sa Engleskom, dijelom zbog pokuaja engleskih feudalaca da vrate nekadanje prostore u Engleskoj, no ponajvie zbog francuske kontrole trgovine vunom izmeu engleske saveznice Flandrije i same Engleske. Francuskom tada vlada dinastija Valoa (1328-1589), koja je bila ogranak dinastije Kapetovia. Zbog rata su u Francuskoj poveani porezi, to je rezultiralo i prvim velikim ustankom graanstva pod vodstvom Etjena Marsela i seljaka pod Gijomom Kalom (akerija). Dravom tada vlada kralj Karlo V ''Mudri'' (1337-1380), koji je nakon zarobljavanja njegovog oca Ivana II nakon bitke kod Poatjea u Stogodinjem ratu, uspio suzbiti ustanke graanstva i akerije. Pobjedi Francuza u Stogodinjem ratu naroito je doprinijela uvena francuska nacionalna junakinja i svetica Ivana Orleanska, a tom pobjedom zavreno je i konano ujedinjenje Francuske. Iz rata je drava izala i sa jakom centralnom vlau, a poslije ekonomskog i politikog ujedinjenja zemlje, ojaale su i kulturne veze izmeu pokrajina. Stvoren je jedinstveni francuski jezik, a svi stanovnici zemlje dobili su naziv Francuzi, kako su se obino ranije zvali samo stanovnici sjeverne Francuske.Posljednja francuska kraljevska dinastija bili su Burboni koji su vladali od kraja 16. do kraja 18. st, tj. do proglaenja Prve francuske republike 1792. g.

POVIJEST CRKVE
PREGLED POVIJESTI CRKVE (izvor: August Franzen, KS, Zagreb 1996.) 1.1 UVOD Predmet crkvene povijesti jest rast Crkve, koju je Krist osnovao u vremenu i prostoru. Crkvena povijest poinje silaskom Duha Svetoga na praopinu, na prve Duhove (50 dana nakon Isusovog uzaaa na nebo, Pedesetnica), a zavrit e ponovnim dolaskom Gospodina. Iako Isusovu povijesnu egzistenciju potvruju i tadanji rimski pisci Tacit, Plinije Mlai i Svetonije, te idovski pisac Josip Flavije, od 18. st., mnogi osporavaju Isusa kao povijesnu osobu, pa i kao osnivaa Crkve (prosvjetiteljstvo, nihilizam, komunizam). Evanelja (gr. evangelion=Radosna vijest) - sadraj Isusove propovijedi spasenja radosna poruka o Bojem Kraljevstvu, u 2 stupnja: faza ovostranog poetka - poela Isusovim navjetanjem te faza konanog ispunjenja na kraju vremena. Historijska metoda ima tri stupnja: 1. Crkvena je povijest vezana za svoja vrela. (Najvanije Biblija - SP). 2. Utvrivanje injenica. 3. Kao cjelina Crkvena povijest je povijest spasenja. Dvanaestorica - posebno odgovorni; Petar - prvoovlateni pastir. (O Petrovom pravu prvenstva v. Mt 16, 18. Krist mu je promjenio i ime. Kefa heb. = Petar gr. = Stijena.) Krist uspostavio slube - apostoli su postavljali nasljednike u toj slubi. Crkva postoji zahvaljujui tom karakteru slube i s tim karakterom. Inkarnacija je sredinji pojam kranstva. Crkva - ivi Krist - Bog ulazi uvijek na novo u ovjeanstvo, da bi ga odveo spasenju. Hijerarhija (hiera arkhe = sveto poelo, sveta vlada) = ureenje svetog postanja, Krist ga je dao svojoj Crkvi. Odsutan znaaj za utemeljenje i konstituiranje Crkve i njen povijesni razvoj ima apostolsko vrijeme. Dvanaestorica - nosioci boanske objave, primili je od samog Krista. Nadahnjivao ih je Duh Sveti. 1.2 POECI HEROD VELIKI - sin Idumejca Antipatra, Cezarova prijatelja, Senat u Rimu mu je prenio dostojanstvo idovskog kralja. Tri velike idovske politike stranke: Asideji = Saduceji - zastupaju stanoviti racionalizam. Farizeji = odvojeni - svjesno nastoje djelovati na sav narod. Pismoznanci. Zeloti - slue Zakonu nadasve borbenim dranjem, koje je bilo spremno i za muenitvo. Prema njima poslunost Zakonu obvezuje na sveti rat. Isus je bio protivnik svih triju stranaka. idovi u svijetu izvan Palestine udruivali su se u opine, centar opina bila je sinagoga, na elu joj je bio nadstojnik kao voa bogoslunih sastanaka, ostalim poslovima upravljao je savjet staraca na elu s arhontom. Grad Aleksandrija - zaviaj idova Filona (umro oko 40. po. K.). Na Filona snano utjee grki filozof Platon. 1.4 Isus iz Nazareta

je roen 4. pr. K., a zbog pogreke u raunanju (Dionizije Exiguus, 6.st.), neki misle ak i 6. ili 7. pr. K. Nakon Isusova prikazanja Gospodinu u Hramu, dva pobona Izraelca, Ana i Simeon proroki su najavili mesijansko poslanje djeteta. Isus je umro 14. ili 15. nisana izmeu 30. i 33. po. K. (Nisan - prvi mjesec idovske crkvene godine /15. oujka - 15. travnja/) 1.5 Apostolsko vrijeme objave - od Isusova uzaaa na nebo, pa sve do smrti posljednjeg (od 12-orice) apostola. Praopine nisu jednoobline, ve ralanjene zajednice graene na naelu jedinstva glava tijelo. Djela apostolska - opisuju pobjedonosni pohod evanelja od Jeruzalema do granica Zemlje (Rim - vjeni grad. Omnis vie in Romam docent. - Svi putevi vode u Rim. U ono doba Rim je centar cijelog tada poznatog svijeta.) Razlikujemo 3 razdoblja: 1. Judeokransko - sredite Jeruzalem. 2. Prijelaz judeokranstva na kranstvo iz poganstva - sredite Antiohija. 3. Razdoblje misije sv. Pavla kod pogana. JUDEOKRANSTVO - idovstvo u vrijeme Isusovo. 1.5 Jeruzalemska opina Pod Petrovim vodstvom najprije se izabire 12 apostola, koji je morao biti vjerodostojan svjedok Gospodinova ivotnog djela. (Juda se ubio.) Odluka je u molitvi preputena Bogu: On je daje bacanjem kocke koja pada na Matiju. Na prve Duhove silazi Duh Sveti na vjernike, dajui im snagu da javno svjedoe. Petar pred narodom dri veliku propovijed. Opina se naglo poveava. Tog dana apostolima se pridruilo 3000 idova, a uskoro opina broji 5000 lanova. Mnogi lanovi bili su helenisti (idovi iz dijaspore). Meu njima se istie Stjepan, koji biva kamenovan (od strane Savla - kasnijeg preobraenika sv. Pavla), no usudio se prije smrti rei da je djelom Isusa, SZ prestao vaiti. (Katolika Crkva sv. Stjepana slavi dan poslije Boia, 26. XII.). On je na elu sedmorice prezbitera i akona autoritativnih voa jeruzalemske opine. Stjepanova smrt bila je znak progona Jeruzalemske opine. Dogodila su se dva progona: 1. 32/33. Helenisti protjerani, Savao nastavlja progone, sve do udesnog preobraenja na putu za Damask izmeu 33. i 36. - sv. Pavao. 2.Herod Agripa I 42/43. zatvara Petra i Jakova Starijeg, Petar udesno izbavljen, Jakovu odrubljena glava. Jakov je odlaskom Petra u Rim 42. postao prvi jeruzalemski biskup. Sv. Pavao Jakova Mlaeg ubraja u stupove pracrkve. Asketski ivot pribavio mu je naslov pravednika. I on je ubijen 62. godine, zahvaljujui mrnji velikog sveenika Anana. Nekadanje pogane sakupljene u kransku zajednicu vodio je Barnaba s Cipra. Tada se po prvi put upotrijebio naziv krani. idovski rat 66. - 70. - idovi su krane oigosali kao izdajice i otpadnike. 70. godine Jeruzalem propada kao opina. Razoren od Rimljana. Posljednje idovsko uporite utvrda Masada jo neko vrijeme odoljevala Rimljanima, ali na kraju preivjeli idovi (iz redova stranke zelota), radije izvrili samoubojstvo, nego da padnu u zarobljenitvo Rimljana. Oko 100. godine Sinagoga slubeno proklela krane. U Jeruzalemu se oblikuje vlastiti kranski pojmovni jezik i sluba Boja. Na tzv. apostolskom koncilu u Jeruzalemu (oko 50. godine), donesena prva teka odluka: krani iz poganstva u naelu nisu podloni idovskom zakonu. Antiohija - prvi kranski misijski centar i prva pogansko - kranska opina. 1.6 DJELO APOSTOLA PAVLA. NJEGOV RELIGIOZNI RAZVOJ. NJEGOVA MISIONARSKA DJELATNOST. STRUKTURA PAVLOVSKIH OPINA, NJIHOVA VJERA I POBONOST Pavao je idov iz dijaspore, rodio se u Tarzu, u Ciliciji, izuio je sedlarski zanat. Nakon smrti Isusa stie u Jeruzalem, da bi se u koli farizeja Gamalijela obrazovao za uitelja Zakona. Progonio je krane, naroito nakon smrti Stjepana. Nakon obraenja Pavao propovijeda u sinagogama Damaska i Jeruzalema Radosnu vijest, no zbog sukoba s opozicijom, povlai se u Tarz i dolazi do potpune jasnoe svog misijskog djelovanja. U Korintu Pavao ostaje godinu i po, ima uspjeha meu poganima (Prozeliti - pogani, preobraeni na idovstvo), no idovi su ga optuili pred rimskim namjesnikom Galionom. Galion je odbio idovsku tubu, a Pavao je otiao u Efez. 57. godine Pavao se uputio u Makedoniju i Grku. U prvom rimskom

suanjstvu biva osloboen i ostvaruje plan putovanja u panjolsku, no drugo rimsko suanjstvo, dovodi ga do muenitva, pada u Neronovu vladavinu, no ne moe se sa sigurnou uvrstiti u Neronov progon. Pavao je bio pneumatik i karizmatik (darove, prorotvo i glasolaliju daje im Duh Sveti). Nisu bitno potrebni za opstanak opina. arite i vrhunac slube Boje jest svetkovanje Euharistije, veere Gospodnje.

1.7 NEPAVLOVSKE OPINE MEU POGANIMA. DJELOVANJE APOSTOLA PETRA. NJEGOV BORAVAK I SMRT U RIMU - PETROV GROB O ivotu i djelu apostola piu tek apokrifna Djela apostolska iz 2. i 3. st. Vrela svjedoe samo o trima vodeim apostolima: Petru, Ivanu i Jakovu mlaem. Nije poznato kako je Petar stigao u Rim i koliko je boravio u njemu (uz prekide!?). Sigurno stie u Rim 42/43. godine. Euzebije Cezarejski (u. 339.) - otac crkvene povijesti, misli da je Petar bio 25 godina rimski biskup, no to nije toan podatak. Sigurno stradava u Neronovim progonima sredinom 60-ih godina I. st. (64?). O njima izvjetava Klement, trei nasljednik Petrov.(Klementovo pismo iz 96. godine u Rimu.) Autor Ivanova evanelja govori o Petrovoj smrti na kriu (poput Gospodina Isusa, samo na Petrovu molbu, sa glavom nadolje), ali uti o mjestu Petrova muenitva. Oko Petrova groba takoer postoje razna miljenja. Oko 200. godine prevladalo je miljenje da se grob nalazi na vatikanskom breuljku. Oko 260. godine smatralo se da se grobovi apostola Petra i Pavla nalaze na Via Appia, na mjestu dananje crkve sv. Sebastijana. Danas se sa sigurnou zna da su grobovi u Bazilici Sv. Petra u Vatikanu, na najveem rimskom trgu. idovstvo u dijaspori - snaan posrednik kranskog navjetanja. Istok - teite irenja. Svjedok toga u Bitiniji (Mala Azija) je carski namjesnik, senator i konzul Plinije Mlai. Iz Male Azije i Sirije se iri u Mezopotamiju, gdje je nakon obraenja kralja Abgara oko 200. godine, Edesa postala misijsko sredite. U Dura-Europu na Eufratu nalazi se najstarija sauvana kapela iz 232.g. U Egiptu je ishodite kranstva Aleksandrija (najvea knjinica na svijetu!). Na Zapadu je Rim crkveni centar. U Galiji - Marseille u 1. st. Lyon i u 2.st. Vienne (dolina Rhone) U 3. st. iri se na cijelu Galiju. U Sjevernoj Africi u 2. st. kranstvo je vrlo raireno. O tome izvjetava Tertulijan (u. poslije 220.) Zapadno Rimsko Carstvo > 1000 > 10.000 2 milijuna 4-6 milijuna Istono Rimsko Carstvo

100.g. 200.g. 300.g. 400.g.

5-6 milijuna 10-12 milijuna

Da su krani bili malobrojna manjina potvruju podaci da je itavo Carstvo oko 200.g. imalo oko 70 mil. st., a oko 300.g. 50 mil.. Seoska su podruja dugo bila poganska (Pogani = pagus, pagani; selo, seljaci). 1.8 Poslijeapostolsko vrijeme - most izmeu apostola i kasnije Crkve. Uzima se da je progona krana bilo 10, jer se taj broj u mistinoj anticipaciji nalazio izraen ve u 10 egipatskih zala. Tek u 3. st. sukob kranstva i poganske drave postaje naelna stvar, kada je drava postala uvjerena da kranstvo postaje sila koja ugroava njezinu egzistenciju. Progon pod Neronom poinje poslije poara u Rimu (16.07. 64.). Neki optuuju Nerona da je on podmetnuo poar. Da bi odbio sumnju od sebe, prebacio ju je na krane i dao ih pohvatati, te okrutno poubijati. Neke je dao umotati u ivotinjske koe i bacio ih bijesnim psima, a neke je dao spaliti u svojim vrtovima, vezane za stupove, kao ive baklje. O progonima krana podDomicijanom doznajemo ponajprije putem iskaza Melitona Sardijskog, koji je blizu tim dogaajima.

O pravnom poloaju krana i odnosu poganskih vlasti u Maloj Aziji prema njima, za vrijeme cara Trajana, ne saznajemo iz kranskih vrela. Uvid u stav koji je rimska drava zauzela prema kranima na poetku 2. st., daje nam dopisivanje Plinija Mlaeg i njegovog carskog gospodara. Sa sigurnou se moe potvrditi samo dva muenitva za vlasti Trajana. Muenitvo biskupa Simeona Jeruzalemskog (umro na kriu u dobi od 120 godina) i muenitvo Ignacija Antiohijskog (toan datum smrti ostao nepoznat). Pod Hadrijanovim nasljednikom Antonijom Pijom (138 - 161) bilo je nekoliko muenitva. Poznata je okrutna smrt Biskupa Polikarpa iz Smirne (spaljen na lomai). Apostolski oci - skupina pisaca iz neposredno poslijeapostolskog vremena, utjelovljuju ivu vezu s apostolima. Tu svakako spadaju: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski i Polikarp Smirnski. Ignacije razluuje episkope, prezbitere i akone. Svaka opina ima jednog episkopa, kojemu je podinjen kolegij prezbitera i akona. Ranokranski spisi: Diognetovo pismo, Barnabino pismo, Didahe i Hermin Pastir - naslov je po sredinjem liku, koji nastupa kao uitelj krana. Kranski apologeti su odluili svojim djelima informirati itateljstvo o pravom znaenju kranske religije, a to je ujedno bila i obrana od sumnjienja i krivih sudova poganske okoline. Prvi apologetski pisac bio je Atenjanin Kvadrat (Kodrat), koji je caru Hadrijanu poslao jednu Apologetiku. Drugi apologet je suvremenik Kodratov, Aristid. Trei je Justin preobraenik iz grke poganske obitelji, koji je kao upravitelj jedne kole u Rimu, umro 165. godine, muenikom smru. Napisao je 2 Apologije. Tacijan iz Sirije, uenik Justina, njegova djela predstavljaju odreeni nazadak. Atenagora - grki filozof iz Atene, raspolae vjetijim perom od dosadanjih apologetiara. Crkveni otac - naziv za teologe iji je cilj da polazei od objave dublje teoloki proniknu blago vjere. Veina ih je biskupa. Znaajke: 1. pravovjernost u nauci; 2. svetost u ivotu; 3. crkveno priznanje 4. pripadnost crkvenoj antici. Prvi teolog 2. st. bio je biskup Irenej Lionski (u. oko 202.godine.). Glavno djelo: Protiv hereze. Od njega najstariji popis rimskih biskupa. U Sjevernoj Africi Tertulijan (u. poslije 220. u Kartagi). Dvije tvrdnje: 1. Krist je svoju nauku predao samo apostolima da je navijeste; 2. Apostoli su sami predali nauku biskupskim Crkvama. Prezbiter Hipolit (u. 235.) - napisao spis Obraun sa svim krivovjerjima. Crkveni ustav Apostolska predaja (220.) Sicilijanac Panten oko 180. otvara kransku filozofsku kolu u Aleksandriji. Atenjanin Klement (140/150. - poslije 216) - oko 200. radio kao kranski filozof i uitelj mudrosti. Njegov uenik bio je mladi Origen (185. - oko 254.). 1.9 Rascjepi i krivovjerja 1. Judeokranski krugovi - hereze ebionita, nazareaca i elkesaita. Nijeu Isusovo boanstvo. 2. Gnostiki sistemi - Predstavnici tzv. kranske gnoze: Satomil u Antiohiji, Bazilid u Aleksandriji i Valentin u Rimu. Ta gnoza povlai kranstvo u opasan vrtlog sinkretizma. (Gnoza = spoznaja, znanje, miljenje, ud; sinkretizam = jedinstvenost.) 3. Manihejstvo - potjee od Perzijanca Manija (215 - 273). Zastupa strogi dualizam: borba svjetla i tame, poela dobra i zla, duha i materije. 4. Marcionstvo - od Marciona iz Sinope. 139. dolazi u Rim. Biva iskljuen iz Crkve, osniva svoju Crkvu. Odbacuje SZ i propovjeda strogi dualizam. Strogi etiki rigorizam (usmjeren protiv idova). 5. Enkratiti - uzdrljivci. Svi krani se moraju uzdravati od mesa, vina, pa i braka. 6. Montanizam - kranska sekta u prvim st. n.e.; propovijedala je najveu moralnu strogost, askezu, post i suzdravanje od tjelesnih uitaka; sekta je dobila ime po svom osnivau Montanu iz Frigije (2. st.) i vrlo se brzo proirila; slubena crkva osudila je montanizam na prvim svojim koncilima, jer je poricao hijerarhiju i time zaprijetio sveenikom staleu.

Montan prigovara Crkvi da je odvie svjetovna. Nagovjeta neposredni dolazak 1000 godinjeg Kristova carstva (hilijazam). Progoni krana u Rimskom Carstvu Nemaju pravne osnove, nije ni istraga otvarana. 1.10 Tri vrste kranskih izvjetaja o progonima: 1. Prvi zapisi o muenicima - slubeni sudski zapisnici ili kazivanja oevidaca. 2. Passiones ili Martyria - priklazi vjerodostojnih suvremenika, veinom iz druge ruke. 3. Legende i prie - nemaju gotovo nikakve povijesne vrijednosti. Tok progona u tri faze: 1. razdoblje - do 100. godine. Prvi progon - Neronov (54 - 68) Drugi progon - Domicijanov (81 - 96) - Apostol Ivan protjeran na otok Patmos (tamo napisao Otkrivenje ili Apokalipsu). 2. razdoblje - 100. - 250. godine. Kranska vjera smatrana neprijateljskom prema ljudima i dravi. Septimije Sever (193 - 211) - progoni u Sjevernoj Africi, Egiptu i na Istoku (202. g.) 3. razdoblje - 250 - 311 godine. Novicijan 251. se odvaja od rimske Crkve. Nazivaju se istim kranima (katharoi). Sekta se odrala do 4. st. To je prvi crkveni raskol u rimskoj Crkvi. Valerijan 257. izdaje edikt protiv klera. Dioklecijan (284 - 305): 303. - 311. sukob kranstva i Rimskog Carstva. Konstantinom Velikim sukob prestaje pobjedom kranstva. Tek Decije (249 - 251) izdaje zakone, te progoni dobivaju pravnu osnovu. Najvei progon poinje ediktom od 23. 02. 303. Na istoku Galerije nastavlja progone (305 311.) No u travnju 311. izdaje edikt o toleranciji, konano priznanje prava na opstanak kranstva. Maksim Daza takoer nastavlja progone. II RAZDOBLJE od 312 do 604 godine OD KONSTANTINA VELIKOG DO GRGURA VELIKOG 1. Konstantin sin Konstancija Klora i Jelene r. 285. u Naissusu (Ni u Srbiji), mladost provodi u Nikomediji na Dioklecijanovu dvoru. 305. bjei k ocu u Galiju. G. 306. vojska ga u Britaniji izabrala za cara. G. 312. pobjeuje Maksencija, nakon to se pomolio Kristu. ini mu se da je kranstvo nadmono. G. 313. s Licinijem je izradio Milanski program tolerancije (Milanski edikt) - priznaje kranima ravnopravnost s drugim religijama. Ukida porez sveenicima (312/13.), smrtnu kaznu na kriu (315) - rimska kazna za robove, kri = znak sramote i ponienja, sada kri = znak svetosti i uzvienja, zatim, odreuje da se svetkuje nedjelja (321), ukida haruspicije - pogansko promatranje rtvenih ivotinja za tumaenje Boje volje (319. tj. 321). 320. na Petrovu grobu postavlja temelje za Crkvu sv. Petra. 330. osniva Konstantinopol (Carigrad) kao novu kransku prijestolnicu (drugi Rim, to nije pravilno). 325. saziva prvi opi (ekumenski) koncil u Niceju - pokuaj uklanjanja razlika (zbog prvih raskola). Umro na Duhove 337. Kratko vrijeme prije smrti biskup Euzebije mu podjeljuje sakrament krsta. Na Istoku ga slave kao sveca, tj. trinaestog apostola. 2. Crkvi je sad postalo lake da ispunjava svoje zadae. Koncilski dekreti objavljeni kao zakoni carstva, ugraeni u politiki ivot. Konstantinovi sinovi nastavili oevu politiku. Julijan Apostat (Otpadnik) 361 - 363. vraa se na poganstvo. No, ve Jovijan (363 - 364.), vraa kranstvo. Car Gracijan na Zapadu (375 -383), te Teodozije Veliki na Istoku (379 - 394.) i svemu Carstvu (395) proglasuju kranstvo jedinom ovlatenom religijom (dravna religija). 3. Najvie prigovora ide Konstantinu. Iako se nazivao subiskupom bio je samo car. Potpuno je vladao episkopatom, potpuna pokornost njegovim zahtjevima, ak i onda kad su zadirali u crkveno podruje. Konstantin ne shvaa ozbiljnost Arijevog napada na Kristovo boanstvo. 385. carski uzurpator Maksim dao pogubiti panjolskog svjetovnjaka, utemeljitelja asketsko pokreta u panjolskoj i Galiji. Predstavnici Crkve su taj postupak najotrije osudili. Tri velike skupine teolokih tema: a) nauka o Trojstvu (trinitarna nauka); b) kristologija c) nauka o opravdanju (na Zapadu). a) U nauci o Trojstvu: odrediti unutranji odnos Oca prema Sinu.

Dva monarhijanistika smjera: 1. Adopcijanizam: Krist pravi ovjek, od Boga posinjen. Izvorni Bog samo Otac. Krist je prihvaeni Bog. 2. Modalizam: Krist samo oblik pojave. Jednom kao Otac, drugi put Sin, a trei kao Duh Sveti. Za nas trpio Otac. Crkva je oba smjera odbacila. Kristologiju Logosa osmislio Origen u aleksandrijskoj koli. Logosa - Krista podredila Ocu (subordinacija), a Svetog Duha podredila Kristu.Pluralistiki monoteizam. Antiohijska teoloka kola - Logos tek drugotni Bog, u Kristu dijeli boansko od stvorenjskoga. Osniva joj je Lukijan (u. 312). Iz nje proizaao Arije. Po Ariju Logos - nije pravi Bog , ve demijurg = polubog. Tako nijee Kristovo boanstvo. Sinod u Aleksandriji (318/19. ili 323.) osudio njegovu nauku kao herezu, izopen iz crkve. Sinod u Niceju (20. 05. - 25. 07. 325.) - Arije brani svoju nauku. 17 biskupa pristaje uz njega. Pobjeuje pravovjerna stranka. Definirana ispravna nauka (Apostolsko vjerovanje). Arije i pristae konano izopeni iz kranske Crkve i prognani. Sam Konstantin nareuje da se njihovi spisi spale. Konstantin poputa, Arije se vraa u Crkvu, biskup Atanazije se suprotstavlja, biva prognan po pet puta, ali sve do smrti (373), brani nicejsko pravovjerje. Kod samih arijevaca nastaje raskol. Pod carem Gracijanom (375 - 383) nastupa primirje, a car Teodozije (379 - 395) saziva 381. drugi opi, carigradski koncil. Priznato boanstvo Duha Svetoga. Razlika Istoka i Zapada! Istok: Duh Sveti proizlazi Od Oca preko Sina. Zapad: Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina. Dodatak Filioque smatraju interpretacijom. Istok je to nazvao krivotvorenjem vjeroispovijesti, optuio Zapad za krivovjerje. Ta nejasnoa postala je jednim od razloga raskola 1054. i ostala kamen spoticanja sve do danas. b) U kristologiji: Origen iskovao rije o Bogoovjeku u Isusu Kristu. Tu misao razvijali i: Atanazije, Bazilije, Grgur Nazijanski i Grgur iz Nise. Patrijarh iril Aleksandrijski govori o fizikom jedinstvu i o jednoj naravi Logosa koji je postao tijelom. Diodor iz Tarza (u. prije 394.) - naglasio vrlo snano puno ljudsko bivstvo Kristovo. - Boanski se Logos u ovjeku Kristu nastanio kao u hramu. Carigradski patrijarh Nestorije izveo zakljuak da Marija nije Bogorodica, ve samo Kristorodica, rodila ovjeka Isusa. Trei ekumenski koncil u Efezu 431. - osuda Nestorija prihvaen naziv theothkos (Bogorodica). Neto kasnije 43 antiohijska biskupa otvaraju protukoncil. Car hapsi i irila i Nestorija. Nestorije prognan, u progonstvu i umire 451. godine. Pristae Nestorija osnovali nestorijansku Crkvu, koja i danas postoji u Iraku, Iranu, Siriji (80 000), Indiji (5 000), te u Americi (25 000). Car Teodozije sazvao na nagovor Dioskura 449. u Efezu carski koncil. Papa Leon I (440 461), ga proglaava razbojnikim sinodom. Na Papinu molbu car Marcijan, (450 - 457) sazove etvrti opi koncil u Kalcedonu 451. - najvei ekumenski sinod antike (oko 350 biskupa). I.sjednica: Dioskur optuen, III. sjednica: Dioskur skinut, sinod odbacio nauku o jedinstvu naravi u Kristu. IV. sjednica: definirao kao dogmu: u Kristu su dvije naravi, nesmijeane i neodijeljene, povezane u jednoj osobi ili hipostazi. Zapad usvaja vezani dualizam, Istok razvija tzv. politiko monofizitstvo. Monofizitizam = Krist ima samo boansku narav (bez ljudske). Car Justinijan zatitio monofizite. Tzv. spor oko tri poglavlja poveo 551. Papa Vigilije odbio sudjelovati na petom opem koncilu u Carigradu 553. No, slabog papu 554. Justinijan prisili na prihvat koncilskih zakljuaka. Posljedice su zastraujue. Jedinstvo crkava jo jae podriveno. No, Zapad ga ipak priznaje ekumenskim koncilom. Patrijarh Sergije Carigradski zastupa jedinstvo volje u Kristu (monoteletstvo). Uspio je zavarati papu Honorija, pa je papa u pismu prihvatio monoteletstvo. Kasnije se to pismo kod protestanata uzima kao dokaz protiv papine nepogreivosti (no, ne s pravom). Car Konstantin III. sazvao esti opi koncil, trei carigradski, od 07. 11. 680. - 16. 09. 681.: osudio monoteletstvo i njegove sljedbenike, pa i papu Honorija. Taj koncil je potvrda

kalcedonskog koncila. 787. godine sedmi opi koncil, drugi nicejski - dopustio tovanje slika. Razlika od oboavanja koje ide samo Boga. 869/70. godine, osmi opi koncil, etvrti carigradski - dokrajio Focijev raskol i rehabilitirao carigradskog patrijarha Ignacija. c)TEOLOGIJA ZAPADA (Augustin, nauka o opravdanju i milosti) Zapad se bavi soteriolokim problemima. (Soteriologija = nauka o svecima.) 100 godina nakon Ciprijana javljaju se jai teolozi na Zapadu. Ambrozije milanski, Jeronim i nadasve, Augustin. 1. Ambrozije (339 - 397) - 374. postaje milanski biskup, jo nekrten. Bori se protiv arijevstva i pomae da nicejsko vjerovanje pobijedi. Zanimaju ga pitanja pokore, grijeha i milosti. Unapreivao asketski pokret, utvrujui put zapadnom redovnitvu. Suprotstavlja se politikom monofizitstvu. Politika vlast ne protee se na crkveno podruje, dravna vlast samostalna, nosioc poretka u graanskom ivotu. (Na Istoku - teokracija = boja vladavina; teos - bog + kratin - vladati gr.) Velik pjesnik himni. Obratio je i Augustina. 2. Augustin (354 - 430) - ovjek kranske antike, kojeg najbolje poznajemo. Sukobljava se s pelagijevcima. 418. ispoljava njihovu osudu. Sukob nastavlja i nakon smrti Pelagija (u. 422). Jedan od otaca redovnitva (augustinska regula). Heretici se moraju radi svog spasa i protiv svoje volje prisiliti. - Augustinova pravna zasada, njegova zabluda. To postaje naelo srednjovjekovne inkvizicije. I Luther i Kalvin su je koristili. (Za one koji ele znati vie: proitati: Ispovjesti - Augustinova autobiografija i njegovo najvee djelo O dravi Bojoj, /De civitate Dei/) 3. Jeronim (r. Oko 347. u Stridonu, Dalmacija - u. 30. 09. 419/20.) 379. u Antiohiji posveen za sveenika.U Carigradu (380/81.) slua Grgura Nazijanskog. Sprijateljio se s Grgurom iz Nise. 382. - 385. ivi na papinskom dvoru. Revizija latinskog teksta Biblije (Vulgata). Nakon smrti pape, voa asketa, meu klerom omraen. 386. stalno nastanjen u Betlehemu, gdje vodi samostan. Stvorio knjievno djelo golema opsega. Bio je bez sumnje, najueniji od svih latinskih crkvenih otaca, najvei polihistor svog vremena. (Polihistor = sveznalica.) 4. Papa Grgur I Veliki (590 - 604) - Papa Pelagije II ga 579. alje u Carigrad kao svog zastupnika (apokrizijara). 14 godina bio papa - sauvana 854 pisma svjedoe o njegovoj velikoj djelatnosti. Pokuavao osposobiti Crkvu da pomogne svijetu prilikom germanskih provala i od seobe naroda. Prekinuo ovisnost Rimske Crkve o Bizantu. Vodi samostalnu politiku. Reformirao je kler, napisao Liber regulae pastoralis. Osnovica za sveeniko obrazovanje u srednjem vijeku. Spis Moralia in Job, temeljni prirunik moralne teologije i asketike u srednjem vijeku. U liturgiji reformirao misu i kanonu dao dananji oblik. Kanon crkveni zakon. Osnovao rimsku pjevaku kolu. 2.1 ASKEZA I REDOVNITVO U STAROJ CRKVI U redovnitvu se nalazi dio nepatvorenog samostvaranja Crkve. Podrijetlo zahvaljuje evanelju. Postojati samo za Boga. Da to postignu odriu se: 1. svoje imovine (siromatvo); 2. tijela i obiteljske sree (celibat) 3. svog vlastitog ja (poslunost, potpuna podlonost drugima). U pracrkvi esto susreemo asketske likove. Za Pavla enkrateia - uzdrljivost je osobito darovana milost. No, on kae: Svatko neka ostane u onom stanju u kojem ga je zatekao (Boji) poziv. (1Kor, 7,20) Hereza = Evaneoski svijet obaveza za sve i svakog. Zadatak redovnitva je da odmaknutost od svijeta predstavlja i predouje svojim ivotom kao uzor. (Ne bijeg od svijeta!) Sv. Antun i sv. Pahomije utemeljitelji redovnitva. Sv. Antun (251.- 356., dakle umro u dobi od 105 godina!) - prvi pustinjak, osniva pustinjatva. ivot mu opisao Atanazije Veliki (357). Sv. Pahomije (287 - 347) - 320. godine utemeljio prvi samostan (cenobitstvo = zajedniki ivot), u Tabenisi na Nilu. Ime monah nije vie pristajalo, ali je prihvaeno, jer je svaki pojedinac imao zasebnu eliju u samostanu.

Bazilije Veliki (u. 379.)-daje cenobitstvu regulu. Benedikt Nurijski daje pravi oblik zapadnom redovnitvu. 529. sastavlja u Montecassinu samostansku regulu koja je dobila veliko znaenje. 2.2 RIM I PATRIJARIJE ISTOKA. PITANJE PRIMATA Rimska opina - najstarija, najvea i jedina apostolska opina na Zapadu. Kako se Petar smatrao njenim osnivaem, a njegovo prvo mjesto meu apostolima nije nitko osporavao, ni prvenstvo rimske opine nije osporavano. Rimski biskup izvodi svoje apostolsko nasljedstvo neposredno od Petra. I u pravnim i disciplinskim pitanjima uivao je rimski biskup ve za rana visoki ugled. Nicejski koncil (325) sankcionirao stari obiaj da Antiohija, Aleksandrija i druge eparhije imaju ista prava kao i Rim. Jeruzalem dobiva poasno mjesto. Novi poloaj kad je Konstantin 330. prenio sijelo u novi Rim, Byzantium - Konstantinopolis. Drugi opi koncil 381. stavlja carigradsku stolicu ispred Antiohije i Aleksandrije, odmah iza starog Rima. Rimu jo uvijek priznat primat. Sinod u Sarduki (342/43) - pokazao prvi put raskol Istoka i Zapada. Branei se od politikih zahtjeva Carigrada, naglaava se religijski temelj primata na apostolu Petru. Kalcedonski koncil - nije sprijeio izglaavanje istih prava carigradskom patrijarhu kao i rimskom biskupu 28. kanonom. Papa Leon I Veliki protestira zbog 28. kanona. Papa Gelazije I (492 -496) razvija nauku o dvije vlasti: duhovna vlast ne ovisi o svjetovnoj, svaka od njih je nadlena za svoje podruje. Oblikovao dualistiku formulu na kojoj se zasniva razvoj na Zapadu. II. DOBA CRKVA U SREDNJEM VIJEKU 1. razdoblje (500 - 700): povran susret germana i vjerovjesnika. 2. razdoblje (700 - 1050): dublje proimanje. Stvaranje kranskog Zapada. Mnoge osnovice germanskog ivota. 3. razdoblje (1050 - 1300): Crkva je izvela protuudarac. 4. razdoblje (1300 - 1500): vrijeme raspadanja zapadnjake zajednice naroda. 3.1 I razdoblje: 500 - 700. Germanska su plemena nastupila neprijatelji i ruioci Carstva. Tragedija poinje 375. provalom Huna iz Azije u istonu Evropu. Granicu Carstva najprije prelaze Zapadni Goti. Istonorimski car Valent u bici kod Drinopolja 378. poraen od zapadnogotskog kralja Fritigena i ubijen. Nakon smrti Teodozija Velikog, Zapadni Goti krenuli u Grku (396), odvraeni od Carigrada, krenuli prema Italiji (401), a 410. Rim pada u ruke kralja Alarika. To potie sv. Augustina da napie djelo De civitate Dei (413-426). 425. Vandali pustoe panjolsku, 425. osvojili itnicu Italije - Sjevernu Afriku. Huni ponovo kreu. 451. na katalaunskim poljanama odbili ih ujedinjeni Rimljani (Ecije) i Zapadni Goti. 452. krenuli prema Italiji. 453. papa Leon I. Veliki nagovara Atilu da ode iz Italije. Iste godine Atila umire. 455. Vandali ponovo logoruju pred vratima Rima. 472. germanski vojskovoa Ricimer osvaja Rim na juri. Istoni Goti s Totilom na elu, to isto ine 546 i 549, a bolje ne prolazi ni 552. kad ga je osvojio bizantski vojskovoa Narses. 476. skinut zapadnorimski car Romul Augustul, na prijestolje stavljen skirski knez Odoakar. (Pad Zapadnog Carstva!) Tek istonorimski car Justinijan (527 - 565) u ratu protiv Gota uspijeva ponovo zavladati Italijom. Ponovo poganski Langobardi uspostavljaju vlast nad Italijom od 568 - 774. Rim je u Istoku vidio opstanak rimskog carstva. Polugot Vulfila (511-582) upoznao u Carigradu kranstvo u

arijevskom obliku. Poto ga je Euzebije Nikomedijski (arijevac) postavio za biskupa arijevskog kranstva nad Gotima (341.) od Gota su sva germanska plemena prihvatila arijevsko kranstvo. Arijevstvo smatrano germanskom nacionalnom religijom, branili je od pravovjernog katolikog vjerovanja. Teodorik Veliki planira osnovati arijevsku germansku dravu na rimskom teritoriju. Plan je slomio otpor franakog kralja Klodviga koji je postao katolik. (Boi, 496. u Reimsu.) Stvorio preduvjet za stvaranje kranskog Zapada. Zasluga rimske katolike Crkve za donoenje kranske vjere i antike kulture narodima Sjevera. Prva vjerovjesnika sredita stari rimski biskupski gradovi. Franaka Lex Ribuaria (633/634) obazire se na cives Romani dajui im pravo da ive po rimskim zakonima. I Crkva ivi po rimskom pravu. Avit iz Vienne - radi na obraenju Burgunana. Remigije iz Reimsa - obraenje Franaka, osniva biskupije. Lex salica - staro salijsko-franako pravo poinje rijeima koje slave Krista. Franaka Crkva je povrna, njene veze s Rimom su zamrle. Irsku Rim nije nikad osvojio. Prvo vjerovjesnitvo Otok prima prije 400. iz Britanije. Irsko kranstvo postaje nam blie u povijesno pouzdanoj osobi Britanca Patrika (385 - 461), koji se smatra pravim vjerovjesnikom Irske. Crkveno sjedite i metropolija bio je od 444. Armagh na Sjeveru Irske. Velik broj samostana. Upravljai Crkve nisu biskupi nego opati. U 6. st. redovnitvo veoma raireno. Samostani postaju kole duhovnog ivota i pobonosti. Zlatno doba irske Crkve traje do oko 740. godine. Od irskih sveenika-redovnika celibat i molitveni asovi postaju obavezne crte itavog sveenikog stalea na Zapadu. Irski sveenici nisu se zatvarali prema svijetu. Njihov asketski ideal bilo je sveto hodoasnitvo. Kolumban Mlai (530-615) - najznaajniji od irsko-kotskih putujuih vjerovjesnika i osnivaa samostana. Snano djeluje na crkveni ivot u franakom carstvu, naroito na pokorniku i ispovjedaku praksu. Jo u vrijeme Rimljana postoji crkvena organizacija u Britaniji. Biskupi su im ve prisutni na koncilu u Arlesu (314). Nakon to se Rimljani 407. povlae, poganski Piuti, Angli, Sasi protjeruju kransko stanovnitvo, kranstvo posve propada. 596. papa Grgur Veliki alje priora samostana sv. Andrije, Augustina u Englesku. 597. ve pokrten kralj Kenta Ethelbert. Uz Kent od 624-633. na kranstvo prelaze Vessex i Northumberland. 680-690. obratio se i Sussex. Uskoro itav anglosaski narod prelazi na kranstvo. Prvi znaajni anglosaski misionar je Wilfried biskup u Yorku. 678/79. ovlaten da poe propovijedati meu Friane. 689. pridruili su mu se uenici Egbert i Wigbert. 690. Willibrord dobiva od franakog majordoma Pipina Donju ledu za misijsko podruje. 697. osniva samostan Echtemach, gdje umire 735. Pod njegovim vodstvom zapoeo je Winfried Bonifacije misijski rad. 3. 2 II.razdoblje: 700 - 1050. Winfried Bonifacije - najvei anglosaski misionar na Kontinentu. Utro je put kranskoj zajednici naroda u Evropi. 719-722. djeluje kao vjerovjesnik. 722. odlazi po drugi put u Rim, polae tzv. suburbikarnu biskupsku zakletvu, koja znai vrlo tjesnu vezu i jedinstvo s Rimom. 723-732. poeo vjerovjesniki rad u Hessenu. Papa Grgur III. 732. imenuje ga nadbiskupom bez stalnog sijela, ovlastio ga da postavlja biskupe u biskupijama koje bude osnovao. 738747. posveuje se organizaciji i reformi Crkve u franakom carstvu. 21. 04. 743. odrao Concilium Germanicum I - novo ureenje austrazijske Crkve. 743/44. odrane sinode za Austraziju i Neustriju. 745. - ve se odravala opa franaka sinoda. 747. - sklopljen savez izmeu pape i franakih biskupa. Bonifacije se povlai. 748. izabire Mainz za svoje metropolitsko sjedite. Na posljednjem putovanju u Friziju oko 753/54. ubijen od poganskih Friana. 3.2.1 SAVEZ PAPINSTVA S FRANAKOM DRAVOM Prodor Arapa i Islam razbili su staro helenistiko-rimsko kulturno jedinstvo. Sredozemno more brana izmeu islama na jednoj i kranskog zapadnog svijeta na drugoj strani. Bizant -

predstraa kranske vjere i Evrope na Istoku. Muhamed (571 - 632) - stvorio meu Arapima religiozno-politiki pokret. Razvio misaoni svijet sa staroarapskim, idovskim, kranskim i gnostikim idejama. Bitni je strogi monoteizam. Alahov prorok, propovijeda predanje volji Bojoj (islam). Muslimani = poboni. Nauka mu ima ideju da ljudski rad i sudbinu Bog unaprijed odreuje (kismet, fatalizam). 622. bjei iz Meke - poetak novog raunanja vremena (hira) i dolazi u Jatrib = Medina (Grad prorokov). 630. vraa se u Meku, islam postaje arapska nacionalna religija. Kalif Omer (634-644) - osniva arapskog svjetskog carstva. Nastaje 144 sura, poglavlja Kurana objave Muhameda. Carigrad herojskom borbom (674-678) sprijeio Arape da prodru na Zapad. 717-718. pred Carigradom muslimani hametice poraeni. Na Rim navaljuju Langobardi, no Grgur Veliki ih nagovara da prekinu opsadu i obrauje ih na kranstvo, ali jo nesuglasice. Karlo Martel uskrauje pomo papi, jer su mu Langobardi trebali protiv najezde muslimana. Karlo Martel - Karlo eki razbija 732. Arape i spaava Evropu od islama. Stjepan II. ponovo trai franaku pomo, Pipin ga usliava. Pipin 751/52. istupi pred sabor i dade da ga proglase za kralja Franaka. Papa franakom metropolitu naredi da Pipina pomae i udjeli mu sakralnu posvetu. 07. 01. 754. sklopljen savez izmeu Franake i papinstva. Ujedno je to bio prekid Rima i Bizanta. Pipinova darovnica(Ravena, Istra, itd.) - temelj budue Crkvene Drave. Bizant dogovor pape i Franaka ne priznaje. 750-760. - Konstantinova darovnica - ranosrednjovjekovna krivotvorevina. Imala je znaaj naroito u 11. st., no od 15. st. konano utvreno da je krivotvorevina. 3.2.2 KARLO VELIKI (768-814.) dovrio povezivanje franake drave s Rimom - stvorio osnovicu sveopeg zapadnog carstva. 781. Karlo priznaje papi rimsku vojvodinu, ravenski egzarhat, Pentapolis, Sabinu, junu Tusciju kao samostalna upravna podruja. Tako nastaje Crkvena Drava koja traje do 1870. Karlu je ideal stvaranje augustinovske boje drave. Palaa u Aachenu od 790. Karlova redovita prijestolnica. Od 789. u Aachenu odravane crkvene sinode. Karolinka minuskula - osnovni oblik srednjovjekovnog pisma. Jo i danas se sloimo njome u tzv. latinici. Benediktinska regula - obavezna za sve franake samostane. Kao vladar Evrope Karlo oko 800. ostvario politiko jedinstvo zapadnog svijeta. Mogao se mjerizi s Bizantom i arapskom velesilom. Kipoborstvo (ikonoklazam) - carica Jelena priznaje tovanje slika na II. nicijskom saboru 787. bez Karla, te ovaj otkazuje enidbeni plan. Dao poticaj da se sastavi dravni spis tzv. Libri Carolini (790.) usmjeren protiv tovanja slika. Nije shvaena razlika tovanja i klanjanja. Karlo ve od 795. pomilja na carstvo. eli franaki narod proglasiti dravotvornim. U tome ga spreavaju i Rim i Carigrad. Papa Leon III. izbrisao ime bizantskog cara iz liturgijskih molitvi i upisao Karlovo ime. (Tzv. Translatio imperii.) Na Boi 800. papa proglasio Karla za kralja. Karlo se s tim nije odmah pomirio. Tek ljeti 801. poeo nositi kraljevski naslov. U Istonom Rimu taj mu naslov priznaju pro forma tek 812., priznavi drugorazredno Zapadno carstvo. 1165. Karlo proglaen Svetim od protupape Paskala III. Rim tu kanonizaciju nije preuzeo, ali doputa da se Karlo tuje kao mjesni svetac. Rasap karolinkog carstva i Saeculum obscurum rimske Crkve Ljudevit Poboni (814-840). U poetku provodi reformni program svog oca, duhovni ivot ima jedinstven procvat. Dobro unapreivao crkveni ivot. Institutio canonicorum (816) - ivot sveenika u samostanskim crkvama. Capitulare monasticum (817) - samostani se dre Benediktove regule. Capitulare ecclesiasticum (819) - titi sveenitvo u patronatskim crkvama. Nastavljen vjerovjesniki rad na sjeveru. Provodio ga sv. Ansgar. Osnovao je 831. u Hamburgu nadbiskupiju, prebaena u Bremen, u njoj Ansgar umire 865. Od 864. meu Slavenima djeluju braa Metodije (u. 885) i iril (Konstantin, u. 869).

Preveli SP na slavenski jezik i stvorili liturgiju na slavenskom jeziku. Uspjehe im unitila maarska provala (906). Podjela carstva meu Ljudevitove sinove dovela do sukoba meu braom i do rasapa carstva. Verdunskim ugovorom (843) - podjeljeno carstvo na tri djela. Arnulf Koruki (887-889) - s njim iseznulo karolinko carstvo Crkva pod Leonom IV. i Nikolom I. doivljava procvat, no odmah zatim pada u tzv. saeculum obscurum - mrano doba. Nikola I. - kao duhovna glava Crkve smatrao se ovlatenim da bdi nad cudorednim ivotom vladara. Podrku za to dali su mu tzv. Pseudoizidorovi dekretali (izmedu 874. i 882). Na tim dekretalima su se zasnivala papina presizanja u politikim stvarima srednjega vijeka. Vec Cezar Baronius (u. 1607) razdoblje od 880 - 1046 (do Grgurove reforme) naziva saeculum obscurum. Papinstvo je spalo na rimsku biskupiju, bilo je na milost i nemilost preputeno vlastoljubivog plemstva. Papa Ivan XII - raskalaeni Alberikov sin Oktavijan. Prvi papa koji je promijenio ime. 3.2.3. OTON VELIKI I OBNOVA ZAPADNOG CARSTVA OTON VELIKI (936-973) Uspostavio red i sigurnost unutar drave. Zahvatio i crkveni ivot. Davao je biskupima kraljevska i grofovska prava. Temelji za postanak duhovnih kneevina i srednjovjekovne feudalne Crkve. Odreeni biljeg Njemake sve do sekularizacije 1803. (Sekularizacija = pretvaranje crkvenog vlasnitva u dravno vlasnitvo.) Po Otonovu politikom shvaanju Crkva i krcanska drava su jedno. U samostanima procvala kranska umjetnost i kultura (Otonova renesansa). Oko 1000. godine - romaniki stil (bazilika sv. Mihaela). 960. nevrijedni papa Ivan XII. Pozove Otona upomo Rimu. U kolovozu 961. Oton s vojskom kree u Rim. 31. 01. 962. utaborio se pred Rimom (Monte Mario). 02. 02. Ivan XII. mu dolazi u susret i u crkvi sv. Petra ga kruni za cara (ostvaren Otonov san o obnovi Zapadnog Carstva). No, Ivan XII. kuje zavjere, pa se Oton vraa u Rim i na sinodu u sv. Petru svrgava Ivana XII. (04. 12. 963.). Novi papa Leon VIII. (963-965). Oton II. (973-983) - 981. na Uskrs dolazi u Rim. Nastavio carsku politiku oca Otona I. 982. uzima naslov Romanorum imperator augustus. Umro u Rimu od malarije (07. 12. 983.). Ostavio trogodinjeg sina Otona III. (983-1002) - zahvaljuje sveenstvu svoju vladavinu. 986. krenuo u Italiju. Na uzaae primio pomazanje i krunu. Protjeran iz Rima umire u Paterenu od malarije (23. 01. 1002.). Henrik II. Sveti (1002-1024) - posljednji car saskog podrijetla (tek 1014. okrunjen u Rimu). Snana politiko-religiozna kultura. Nakon smrti Henrika II. (13. 07. 1024.) nova vladarska loza: franaki ili salijski carevi (1024-1125). Konrad II. (1024-1039) na Uskrs u Rimu 1027. okrunjen za cara. Slijedi crkveno-politiki smjer Henrika II. Pogreno optuen kao simonist i antiklerikalni laik. Pomae ostvarenju reforme samostana. Henrik III. (1039-1056) - daje biljeg politiko-religioznoj jedinstvenoj kulturi. Sukobi trojice papa. Henrik 1046-47. svrgava svu trojicu i postavlja Klementa II. A i slijedee pape car predlae za izbor. Car je bio gospodar Crkve. III. razdoblje: 3.3. 1050-1300 PROCVAT CRKVE U RAZVIJENOM SREDNJEM VIJEKU Klinijevski (Cluny) pokret - najznacajniji redovniki pokret u srednjem vijeku. Samostan Cluny osnovan 908/910. Ima slobodu biranja opata. Postao jedna od najveih religioznih snaga u Crkvi. Snaga mu je u preuzimanju idejno-duhovnog zadatka: molitve za kranski svijet. Reforma se iri ve u vrijeme drugog opata Odona. Osnovan Savez samostana. Klinijevstvo na vrhuncu u 11. stoljeu. U 12. st. Savez broji oko 3000 zajednica. Povijesni odnos klinijevske i grgurovske reforme - nema nekakvog izravnog utjecaja. Cluny nije postavljao pitanje investiture i enidbe sveenika. 3.3.1. GRUGUROVSKA REFORMA I BORBA ZA INVESTITURU Libertas Ecclesiae cilj grgurofske reforme, sadri tenju da Crkvu oslobodi od upletanja velikaa. Bori se protiv laike investiture (podjele biskupija i opatija od velikaa), i simonije (novanog iskoritavanja). Crkva stoji iznad drave. Crkveno-politika reforma. Dekret o izboru pape -

III. Lateranski sabor 1179. - potrebna dvotreinska veina, papa Grgur X. Uveo je 1274. konklave. 1918. Codex iuris canonici kodificirao izbor pape, a Pio XII. 1945. ga nadopunio. Henrik IV. osjea se i kao rex (kralj) i kao sacerdos (sveenik). Grgur VII. od 1050. bori se za reformu, a od 1061. postaje slubeni voa pokreta. Kralj je obian laik, podloan Crkvi i obvezan na poslunost. U spisu Dictatus Papae (1050) izrazio svoja naela: papa je vrhovna glava kranstva (vidljiva, a Krist nevidljiva). Na dravnom Saboru 1076. Henrik IV. proglasi da je Grgur VII. svrgnut. Odgovor stie odmah. Grgur VII. izopi Henrika IV. i oslobodi njegove podanike zakletve vjernosti. Podanici prijete Henriku IV. da e ga svrgnuti, ako ne zamoli papu oprost. Zimi 1076-1077. Henrik IV. krene na pokorniki put u Kannosu. Poto se Grgur VII. nalazio upravo tamo, pustio je kralja da eka tri dana (26-28. 01. 1077.), da bi dobio odrjeenje pod uvjetom da se pokori papinom pravorjeku. Kannosa - teak udarac njemakom carstvu. Vodstvo zapadnog svijeta preuzeo papa. Grgur VII. se pokazao nadmoan. Borba se nastavila i nakon smrti Grgura VII. (1085). Wormski konkordat (1122) - uvedena dvostruka investitura. Fridrich I. Barbarossa (1152-1190) - imperium i sacerdotium se ponovo uhvate u kotac. Dostojni protivnik mu je papa Aleksandar III. (1159-1181). Borba traje 20 godina, od dravnog sabora u Besanconu (1157) do mira u Veneciji (1177). Car odrijeen izopenja kojeg mu je zadao Aleksandar III. 1160. Teorija o dva maa - svjetovni u carevim rukama, duhovni u rukama Crkve. Posljedica reforme za unutarnji ivot Crkve je porast primatskog poloaja pape u Crkvi. 3.3.2. VELIKI ISTONI RASKOL 1054. Grko-istone i latinsko-zapadne razlike su bile: liturgijske, disciplinske, crkveno-politike i dogmatske naravi. Konstantin IX. eli sklopiti s papom savez protiv Normana. No carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije uplaen da papa ne posegne u njegovu jurisdikciju sprijei pribliavanje, zaotrivi crkvene suprotnosti (osuda celibata, umetanje Filioque u Vjerovanje, zatvorio latinske crkve). Papa alje svoje poslanike. Pregovori ve u poetku zapinju. Poslanici su se pozivali na Konstantinovu darovnicu, te na papin primat, trae primat rimske jurisdikcije. Patrijarh je astohlepan, ponosan i proraunat, pa doputa da se pregovor razbije. Kardinal Humbert de Silva Candid pripravi bulu o izopenju, koju 16. 07. 1054. polae na oltar u crkvi sv. Sofije. Zaprepauje da je po srijedi bio tragian nesporazum, ljudski promaaj i disciplinska pitanja, spor oko Filioque nije bilo sredinje pitanje. U to vrijeme papinska stolica je ispranjena (tek 13. 04. 1055. izabran papa Viktor II.), tako da Cerularije nije ekskomunicirao papu ni Rimsku Crkvu, ve samo poslanike. No, rascijep je ostao nepremoen sve do danas.

3.3.3. NOVI DUH ZAPADA (redovniki ivot i tenja za savrenou) Nisu svi prihvaali benediktinsko ranosrednjovjekovno redovnitvo, mnogi su pustinjaci, a neki ive apostolski ivot (vita apostolica), putujui i propovjedajui. 1) U Italiji djeluje sv. Romualdo (951 - 1027) - religiozan duh i karizmatik starokranskih razmjera. Ideal stari pustinjaki oci. Osnovao Fonte Avellana, Camaldoli - mjeavine eremitstva i cenobitstva. Sv. Bruno Klnski (1030/35-1101) - osniva kartuzijanskog reda. Uenik mu je kasniji papa Urban II. (1088-1099). Cisterciti - reformirana grana benediktinskog reda.

2) Svjetovni kler - najprije reforma stolnih i zbornih kaptola. Sv. Augustin daje klericima vrsto pravilo (kanon) - kasnije je to prozvano ordo canonicus (kanoniki stale). Ordo monasticus = redovniki stale. Kanonici ne polau redovnike uvjete. Zadatak im je sveano obavljanje slube Boje u stolnoj ili zbornoj crkvi. 768. - napisana nova kanonska regula. 816. - Ljudevit Poboni izdaje vlastitu regulu. 1059. Grgur VII. trai odreknue od privatnih posjeda. Ti kanonici se nazivaju regularni kanonici ili regularna korska gospoda. Svi moraju prihvatiti Augustinovu regulu. Najvea i najznamenitija kanonika zajednica je red premonstrata. Osniva joj je Norbert von Xanten (1082-1134). 3.3.4. KRIARSKI POKRET (RATOVI) Cilj: ponovno osvajanje Svete zemlje i borba protiv islama - neto duboko kransko i vjerovjesniko. Turci osvojili Jeruzalem 1071. Bilo je 8 slubenih kriarskih ratova i jedan neslubeni, nepriznat, tzv. djeji rat, jer su ga poveli golobradi mladii, i svi nastradali, no ne u borbi, ve su se utopili u rijeci. Prva kriarska vojna 1096-1099; glavnina viteke vojske stigla do Carigrada. Vode: knezovi Rajmund Tuluki, Gottfried Bujonski i Norman Bohemund Tarantski. U srpnju 1099. osvojili Jeruzalem i izvrili strano krvoprolie. Osnovano kransko jeruzalemsko kraljevstvo. Pod Fulkom Anuvincem (1131-1143) najvee prostranstvo. Druga kriarska vojna 1147- 1149; strahovit poraz njemako-francuske vojske od Turaka. 1187. Jeruzalem ponovo izgubljen. Trea kriarska vojna 1189-1192; Friedrich Barbarossa porazio Turke, no nakon njegovog utapljanja nikakvi uspjesi. 1192. uspjeli ishoditi od sultana odobrenje da krani slobodno posjeuju Jeruzalem. etvrta kriarska vojna 1201-1204. Pohod na Carigrad. Prvo osvajanje grada (17. 07. 1203.) nije ujedinilo Grku i Latinsku Crkvu, drugo osvajanje 13. 04. 1204. Carigrad opljakan, osnovano Latinsko carstvo do 1261. Unija Istone i Zapadne Crkve nije ostvarena. Peta kriarska vojna 1228-1229; pregovorima s egipatskim sultanom postignuto da se Jeruzalem vrati kranima. 1244. grad konano izgubljen. esta kriarska vojna 1248-1254; Francuzi hametom poraeni kod Kaira 1250. Sedma kriarska vojna 1270. Ova je propala. Osma kriarska vojna 1291. krani izgubili i Akon, posljednje ostatke kriarske drave. Viteki redovi: Red ivanovca (1099) osnovan u Jeruzalemu kao bratovtina, 1120. postaje red (odjea: crni ogrta s bijelim kriem). Od 1530. sjedite mu je otok Malta, prozvan malteki red. Red templara (bojaka) - 1118. osmorica francuskih vitezova (odjea bijeli ogrta, crveni kri). 1291. premjeten na Cipar. 1311-1312. rasputen na saboru u Vienni. rtva spletke. Njemaki red 1189/90. gradani Bremena, bolnika bratovtina. 1198. postaje viteki red. Odjea: bijeli ogrta, crni kri. 3.3.5. POKRET SIROMATVA, KRIVOVJERJA I INKVIZICIJA Probudio se laik i htio donositi vlastiti sud o religioznim pitanjima. Opasnost od krivovjerja i protucrkvenog miljenja. Reformator Tanchelm spiritualistiki zabacivanje hijerarhije i sakramentalne Crkve. Zabacivao euharistiju. 1115. puk ga je umlatio. Arnold iz Brescie zagovarao siromanu Crkvu bez posjeda. Oborio se na papinstvo. 1155. smaknut. Pristae arnoldovci preli su u valdenze i paterene. Valdenzi - osniva lyonski trgovac Petar Waldes. Pristae pauperes Christi ili lyonski siromasi. Lyonski biskup ih zabrani, jer nisu ovlateni raspravljati o pitanjima vjere. Aleksandar III. dopusti im propovijedati pokoru, bez navjeivanja vjere. Biskup ih ponovno osudi. Papa Lucije III. nastupi otro. 1184. zabrani pokret. Waldes pokua odgovoriti, no biva izopen. 1217. Waldes umire, a pokret prelazi na talijanske protestante. 1170. u Belgiji i Nizozemskoj pojavile se begine - pobone ene, odavale se molitvi i itanju Biblije. Nisu polagale redovnike zavjete, ali ive u tzv. kuama begina.

U Milanu tkalci se okupljaju u tzv. humilijate. 1201. Inocent III. stavlja ih pod vlast Crkve. Predhodnici su treoredaca. Red postoji do 1571. Patarentski pokret (katari) izrastao iz nekranskog manihejsko-dualistikog korijena. avao stvorio svijet, vlada njime. Isus Krist dobri andeo, pouava ljude kako da se oslobode zla i da kao isti (katharoi=katari) udu u nebo. 1167. kod Toulousea odran veliki katarski sabor. Katolika Crkva je Sotonina sinagoga. Proirili se u Francuskoj (kod Albija, naziv albigenzi). Obraun u polureligijskom, polupolitikom tzv. albigenkom ratu (1209-1229). Inkvizicija - organizirana za borbu protiv katara. 1197. Petar II. Aragonski proglasio katare neprijateljima drave i naredio da se spaljuju. Inocent III. izgradio inkvizicijski postupak u crkvenom sudbenom pravu. 1231. postavljeni papinski inkvizitori. Jo 1224. objavljen zakon protiv krivovjeraca u Lombardiji. 1252. Inocent IV. ovlastio inkvizitore da izvlae priznanja muenjem. (NAJALOSNIJE POGLAVLJE U CRKVENOJ POVIJESTI!!!) Takve postupke uklonilo je prosvjetiteljstvo 18. stoljea. 3.3.6. VELIKI PROSJAKI REDOVI 1. Franjo Asiki (1181/82-1226) - osniva franjevakog reda fratres minores - mala braa. 1221. dao je svom redu regulu. 1223. preradena i potvrdena. 1212. pridruuje mu se sv. Klara - enski red klarise. 1221. tzv. trei red - treoreci. Franjevci se ne otuduju od svijeta i ne preziru ga. 2. Dominik odluio da se posveti obraenju katara. Od Franje primio strogu regulu siromatva. Uveo teoloko obrazovanje. Inocent III. trai da prihvati Augustinovu regulu, 1216. priznaje dominikanski red. 1217. enski red - dominikanke. Trei red za svjetovnjake, slian franjevakom treem redu. 3. Augustinci - pustinjaci (eremiti) - potvrdeni 1256. 4. Karmeliani - 1228. doli u Europu, 1247. utemeljili prosjaki red. 1452. enski red karmelianke. 3.3.7.TEOLOKA ZNANOST I SVEUILITA Anzelmo iz Canterburyja - otac skolastike (u. 1109). Razum moe vjeri pomagati. Uveo antoloki dokaz o Bojem postojanju. Kamaldolijski redovnik Gracijan (u. 1158) - otac kanonistike. 1140. pokuao skupiti razbacane crkvene pravne popise. Njegovo djelo Decretum Gratiani osnovna zbirka za Corpus iuris canonici, sve do 1918. mjerodavni pravni zbornik Crkve. Teoloki razvoj svoj vrhunac dostie u tzv. visokoj skolastici 13. stoljea. Priblien Aristotel kranstvu. (Zahvaljujui sv. Tomi Akvinskom!) Nastala moderna filozofsko-teoloka metoda. Od 1200. nastaju sveuilita - universitatis 3.3.8.PAPINSTVO OD INOCENTA III. DO BONIFACIJA VIII. Papinstvo pod Inocentom III. na vrhuncu svjetske moi. Inocent III. (1198-1216) - najmoniji papa srednjega vijeka. Dri plenitudo potestatis - suverenom sigurnou dri potpunu vlast nad svom Crkvom. Papa postao glava i voda zapadnog svijeta ujedinjenog u istoj vjeri. Svijet mu se inio hijerarhijom, tj. svetim poretkom. Kao caput christianitatis (glava kranstva) bio je i arbiter mundi (sudac svijeta). Ima vlastitu zamisao o izgradnji evropskih drava. Izgradio papinsko lensko vrhovnitvo. Mjeao se u biskupske izbore, a tzv. causae maiores pridrao je rimskoj kuriji. Spoznao znaenje i domet pokreta siromatva u Crkvi. Osnovao udruenje Katolikih siromaha (1208). IV. lateranski sabor (u studenom 1215) - prisutno 500 biskupa i 800 opata. Definicija nauke o transsupstanciji i odredbe o uskrnjoj ispovijedi i priesti na snazi su i danas. Vrhunac znai ujedno i obrat. Nasljednici nisu odrali poloaj papinstva u doba Inocenta III. Teritorijalnopolitiki problemi za poveanje Crkvene Drave prevladali nad opecrkvenim. Inocent IV. (1243-1254) - na I. lyonskom saboru trei put izopi cara Friedricha. taufovski rod stradao od Karla Anuvinca. 29. 10. 1268. ubije posljednjeg taufovca, carska vlast unitena. Papinstvo pogodeno. Zapadna zajednica se osipa. Papinstvo u sramotnoj ovisnosti o

Francuskoj. Bonifacije VIII. (1294-1303) - pokuao jo jednom ostvariti papinske tenje za vodstvom (anakronizam). Nakon njegove smrti nestala univerzalna papinska prevlast u srednjem vijeku. 3.4.IV. razdoblje: 1300-1500. Crkva u vrijeme raspadanja zapadnog jedinstva

3.4.1. AVINJONSKO SUANJSTVO I VELIKI ZAPADNI RASKOL Dva naredna pape su Francuzi: Klement V. (1305-1314) ustoliio se u Lyonu, a ne u Rimu. 1309. izabrao za sjedite Avignon. Iako ga je Klement VI. 1348. kupio i uinio samostalnim teritorijem, ostao je u okruenju Francuza, izdvojen od svijeta. Na kraju avinjonskog suanjstva (1309-1378) nastaje raskol kao uvod u teke krize papinstva i Crkve. Koncilijarizam - stavlja opi sabor iznad Crkve. Sve u svemu suanjstvo u Avignonu tetilo ugledu papinstva. Raskol (1378-1417) nastao nakon smrti Grgura XI. 1378. konklave (izbor pape) ponovo odrane u Vjenom gradu - Rimu. (Vatikanu, koji od tada postaje stalno sjedite pape.) 08. 04. 1378. izabran ne Rimljanin, ali Talijan nadbiskup Barija, koji uzima ime Urban VI. 20. 09. 1378. u Fondiju izabran Francuz za papu, prozvan Klement VII. (13781394) nastanjen u Avignonu. Crkva ima dvojcu papa. Raskol traje 40 godina. Obojica pape imaju nasljednike. Rimski red: Urban VI. (1378-89), Bonifacije IX. (1389-1404), Inocent VII. (1404-06) i Grgur XII. (1406-15). Avinjonski red: Klement VII. (1378-94) i Benedikt XII. (1394-1417). 1394. pariko sveuilite predlae tri naina za prevladavanje raskola: 1. via cassionis (dobrovoljno odreknue); 2. via compromissi (podvrgavanje papa izbornom sudu); 3. via concilii (odluku e donijeti opi sabor). 3.4.2.SABOR U KONSTANZI I KONCILIJARIZAM Konstanza (Konstanca) Sabor jedinstva. Otvorio ga je 05. 11. 1414. papa Ivan XXIII. Kralj Sigismund dua sabora. Najbolji put za jedinstvo je da se svrgnu svi pape. Ivan XXIII. bjei 20/21. 03. 1415, no kralj odlui da se sabor odri bez pape. 06. 04. 1415. sabor donosi dekret Haec sancta kojim ustvrduje da je zakonit opi sabor. Ivan XXIII. svrgnut 29. 05. 1415. Rimski papa Grgur XII. 04. 07. 1415. dobrovoljno odstupa, Benedikt XIII. Svrgnut 26. 07. 1417. Husovo pitanje saboru u Konstanzi dalo neastan biljeg sve do danas. Jan Hus, eki sveenik, koji zastupa Wiclifove misli. Wiclif Avignonu suprotstavlja spiritualistiku Crkvu predodredenih, koja mora ivjeti uapostolskom siromatvu. Hus brani Wiclifovu pravovjernost. Papa ga izopi, eki kralj Vjenceslav ga zatiti. Kralj Sigismund pozove Husa u Konstanzu, on dode 03. 11. 1414, dobiva papin oprost, moe se slobodno kretati, no ipak 06. 12. 1414. biva zatvoren kod dominikanaca. Optuen za 30 krivovjernih tvrdnji iz svojih spisa. Hus ih se ne odrie. 06. 07. 1415. osuden na smrt i istog dana spaljen na gubilitu. Sabor je olako preao preko Husova pitanja. No, povijest je strano osvetila Husa. Okrutni husitski ratovi (1420-1431), dugo su sijali strah u ekoj i Njemakoj. Sukob je bio i u tome, da li treba prvo izabrati papu ili izvriti reformu. 09. 10. 1417. sloili su se da reforma bude zadatak redovnog crkvenog vodstva, pa se ipak treba izabrati papu. 11. 11. 1417. izabran je kardinal Odo Colonna, koji se prozvao po svecu koji se tog dana slavi, Martin V. 22. 04. 1418. zavren je sabor. Koncilijaristike ideje su bile jo jae i pokazale se vrlo opasne. Eugen IV. (1431-1447) sazvao opi sabor u Baselu 23. 07. 1431. Sukobio se s koncilijaristima. Eugen IV. 1437. premjeta sabor u Ferraru, no skupina radikalnih koncilijarista ostade u Baselu sve do 1449. Skupina izabere novog papu Feliksa V. Posljednji raskol u toku crkvene povijesti. Baselski sabor (od 1437. raskolniki) nije se mogao odrati, te 1449. Feliks V. odstupa, a time je radikalni koncilijarizam odigrao ulogu.

3.4.3. PAPINSTVO RENESANSE. ALEKSANDAR VI. I SAVONAROLA 15. st. nije izvrilo oba svoja zadatka: unutranju reformu i pomo Grkoj Crkvi u borbi protiv islama. Samo golemi kriarski rat spaava Bizant od propasti. Grci i papa potpisuju dekret o uniji 06. 07. 1439. Sloili su se ak o primatu Rimske Crkve i o Filioque. No, kad je izostala vojna pomo, unija se nije dala odrati. 29. 05. 1453. Carigrad nakon junake obrane padne u ruke Turaka. To je potreslo Zapad, ali bilo je prekasno. 1459. carigradsku batinu preuzima Moskva prozvana Trei Rim. Pape renesanse: Papinstvo uranjalo sve vie sa svojom Crkvenom Dravom u sitnodravnu teritorijalnu politiku. Nikola V. (1447-1455) - uveo renesansu u Rim. Osniva je Vatikanske biblioteke. Kalikst III. (1455-1458) - primio u kardinalski zbor svoja dva neaka. Jedan od njih je pokvareni Roderigo Borgia, kasniji papa Aleksandar VI. Siksto IV. (1471-1484) - uveo nepotizam kao sustav u crkvenu upravu. Nepotizam se odrao do najnovije povijesti. Aleksandar VI. (1492-1503) - s njim dostignuta najnia toka papinstva. Sukob Aleksandra VI. Sa Savonarolom pokazuje koliko Crkva moe biti sveta i onda kad na Svetoj Stolici sjedi nesveti papa. Savonarola nije bio protiv pape, ve samo protiv osobe koja nije pozvana za taj naslov. Mueniki je umro 23. 05. 1498. Dominikanski red se bori da ga proglase svecem