Esad Baji

OTKOSI SJEANJA
Prvo izdanje

Konjic, 2008.g.

Naziv knjige: Autor: Izdava: Za izdavaa: Recenzije: Lektura: Korektura: Urednik: Naslovna strana: Tehniko ureenje: tampa: Za tampariju: Tira:

OTKOSI SJEANJA Esad Baji Kulturno-umjetniko udruenje SEJFULLAH, Konjic ukle Muamer Imamovi Amar Nuhi Aziz Karaman Ensar Hebibovi Nedad Benjamin Muinovi Denana Feti Maving-bb d.o.o., Konjic SABAH-PRINT, Ilida eo Elezovi, direktor 500 primjeraka

------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-32 BAJI, Esad Otkosi sjeanja / Esad Baji. - Konjic : Kulturno-umjetniko udruenje Sejfullah, 2008. 119 str. ; 21 cm O knjizi i autoru: str. 117-118 ISBN 978-9958-9017-0-6 COBISS.BH-ID 17010950 -------------------------------------------------

Ne znam je, nikad nisam vie od imena nita saznao o njoj. Ne znam ni kad je bila. uo sam za nju u svojoj petoj godini. Oenio se Zulfo Mehin nekom iz Krajine i stari rekoe: "Ista Almasa Mujagina!" Kasnije opet, kad mi je bilo desetak ljeta, do'o nam novi hoda, imao lijepu ker, omladina zanijemila, ene vrtile glavom, a stari rekli: "Ista Almasa Mujagina!" Onomad odem na selo, dedo me pita imam li te i kakva si? Meni na um pade i rekoh: "Ista Almasa Mujagina!" On me mrko pogleda, izvi obrve i ree: "to e ti to sine? Nisi ti Dervo Ibrin!" 3

GLASOVI - Ustaj i budan ostani, vjenost za san imamo!, viknu noas negdje oko ponoi dok sam san na oi nagonio stari ahbab mojih noi Omer Hajam. - O ti dijete Niapura koji si znanje svijeta na kriku dana mazo, zato me budi!?, rekoh mu pomalo umoran tim njegovim svakononim dobacivanjima koja me liavaju sna i putaju da ulicama dana sav popijen skupljam svoju nafaku. A nafaka nadniara spram njegove je pojave, mrava i oskudna. - Vadi te sprave i ageta imam da ti priam o svijetu ovome, o vinu njegovu, zvijezdama njegovim, enama njegovim o tom troma to kao jedno mi se ini! - Zna ta Omere!? Nai nekog ko to vino proba bar jednom u ivotu, ko se u te zvijezde razumije i ene njegove dublje shvaa od mene. Tamo negdje na Putu svile u Kaau na granici slane pustinje u omanjim blatnjavim kuicama bez arhitekture i are ikakve, na granici surove planine koju se nekad naseljavali pljakai Samarkandskih karavana moda i sad ue isposnici duha eljni tvoga nadahnua. Ovo ovdje je Bosna i moja skromna kua. Meni je dosta natjerat se da vjerujem kako postojim, i ja i ovaj narod i ova zemlja, a kamo li jo da i tvoj glas ujem i sa tvojim znanjima ko dijete s tekim mapama svijeta da se naduravam! - Hajde, hajde ne zanovijetaj. Tu vatru podstakni jer dom ti je i duhu hladan. Velikana doekaj kako dostoji.

I diem vuneni gunj to svim silama tvrdoglava ovjeka nagovorih enu da mi ga dozvoli zadrat kad njen miraz kuni prag mi pree i unutra se kao da mene nikad ni bilo nije naseli. Pritakoh suhu hrastovinu na vatru i bacih pogled u no travanjsku. O da, bit e to jo jedna no u kojoj u se od svog dana kriti, od svoje razboritosti i trezvenosti. Sluati prie o zvijezdama, krajevima i ljudima kojima ni vrst kamen vie pod teretom vremena nije spomen mogao sauvat. - O emu emo noas?, zapitah ga. O zvjezdanim tragovima to si dubinom im uma prilazio a ja ih okom jasnim snagom nauke goleme danas gledam ili o vladarima ije si tate dvorio kako bi kruh svagdanji za svoju nauku imao ili o princezama to svoje su usne za drugim dragim zubima bijelim grizle koprcajui se pod vonjom nedozrelih mueva sultana, ili o karavansarajima i udotvornim napitcima kojim su te hranili, o umnim prosjacima i maloumnim velikaima, o neuglednim pjesnicima il' stasitim vojskovoama, o ijama ili sunijama, batinijama ili derviima, pobonim stubovima vjere ili raskalaenim istonjakim ljubavnicima, na radost cijelih harema nedokropljenim evnusima ili rasnim potkovanim atima??? - Nita od tog i o svemu pomalo. Veeras emo o onoj tvojoj Almasi, to za njom traga a priu ne umije da zavri. Mnotvom bi tinte da nadomjesti prazninu i plaljivost u mislima. Pero kad uzme ti slijep na vieno mora biti. Zatvori oi to svjetlost ih varljivim svjedokom ini i ui to zvuk nejasan tek polovinu 6

stvarnost do tebe donosi. Motri srcem, ba kao to pero svojim srcem tintu na hartiju kapa. Nisi ti nikad kuao vino, nisi ti nikad kuao strasti, nisi ti nikad kuao nita do li bijeg od straha, a osjea, zna, da od jednog straha samo u vei strah pobjei moe i krije od sebe da to je strast od svake druge strasti jaa. Vrijeme je! Hajde, pokai te zube svoga bia. Misli da e sauvat njihovu bjelinu ne zagrize li nikad ni trunku slatka, ne rizikuje li da kiselkastost zalogaja prenoi na njihovim korijenima. Kakav si ti nosa strijela kad nikad ni jednu odapeo nisi, a ako i jesi, nisi se strpio da vidi njen let, pad i uinak. Hajde, preputa svijet onima kakvih majka moe svako jedanaest mjeseci raati. Njihova snaga i surovost, mo i teka ruka nita su doli prah u krugu historije. Ti to pero dri si moan i ti njihovim ivotima opklada i oni to, koliko god uzavreli i bahati bili, znaju. Dok se ti povlai pred njima oni sa strahom za tobom idu. Ti se boji njihovih tamnica, smicalica, kandija i kazni a oni tvoga pera. I kako se ti strese kad zacvile kanate njihovih zindana i mranih moi tako se i oni u ove gluhe sate bude i oslukuju iz svojih izbi uka li papir pod tvojim perom. Oni se boje jesu li ivi. Nisi li ih noas svojim perom mrtvim uinio. Svaka sila je sujetna i oprezna, duboko u sebi straivija od najvee uboge joj rtve. Njene sluge se boje i sujevjerni su. Koliko sam samo godina svoga ivota proivio pravei istima takvime i zvjezdane rasporede. Po mojim takvimima mnogi od njih i na

veliki dvor su ili, enama prilazili, divlja lovili i u najvee pohode polazili. A nisu me voljeli. Kakva je to zamka ljudske elje da udi za ljubavlju u tom kolu i kolopletu. Nema ljubavi prave gdje straha ima. Kad si vidio ubogog grjenika da razvlai osmjeh pred crvenilom zalaska sunca, pred zelenilom tek raspupalog pupoljka, pred mirisom jeseni? Strah divljenju ne da mjesta. On ljubav i ljepotu jede i pretvara u jo vei strah. Nai mi ljubavnicu koja udi za straljivim ljubavnikom? Da, mudro ti postupa kad odstupa. Ima tu mudrosti i ne kritikujem je. Kad lav i tigar kandama se jamiju, mudar ovjek zaobie tu dolinu. Samo, taj mudar ovjek mora vjerovati da je njegovo znanje skrojilo tu zaobilaznu stazu sudbine a ne tek nekakav usud. Hajde zato, nastavi pisati. Ako napie, mora znati zato si, a ako ve zna onda moe dati i odgovor. I ne libi se iskati pomo zanosei se da moe i treba sam da ga da. Dovoljno ti je i tereta i veliine to si uzeo da pisar bude! Hartija nije jalova kobila niti su slova jeftine mrnele. Treba znati biti strpljiv dok ih nie. utiti priliku kao srnda srnu to uti. Prilika je kao ljetni pljusak, nenadano doe i brzo mine. Na svakog u ovom orkestru stvorenog doe red da u bubanj udari. Ne mjeri se uzvienim ljestvama svetog, svi smo mi robovi ljudskih miljenja i rtve svijeta pojavnosti. Onaj koji je pokrenuo rvanj stvorenog zna tvoje juer, danas i sutra, zna tajne srca tvoga, srca koje ako nikom ne povjeri ljubav e ga iva sagorjeti. 8

-Sjeti se Ibrahima, nije li on molio: Pokai mi Boe da se srce smiri? Sjeti se Musaa kad zamoli da ga Bog pomogne bratom mu Harunom! Ne boj se bjegom i povlaenjem! Boj se odvanou i vjerom u sebe. Otkrit u ti tajnu kao mali zalog za tvoj trud koji iem. I ona kad te pitala voli li je, nije pitala to ne vjeruje, nego da joj se srce smiri. ena je! Jednom ako joj kae pamtie itav ivot, ako joj kae i hiljadu puta eljet e uti i hiljadu prvi put

10

RUO MOJA Htjedoh ovo naslovit tekom rijeju delat, pa stadoh i upitah se elim li pristati na to, jer o sebi piem? Nisam li ja zadnja barijera sopstvenog oblikovanja? Ako i jesam delat, neu li, pristanem li tako da se nazovem, ubiti mogunost da to jednom ne budem. Kao mladog me sretoe, nazvae selam i upitae: - Ili vodi il' si voen? - Ili pita il' si do'o da kae?!, izleti iz mene i ja se trecnuh. - Ili vodi il' si voen?, ponovi drugi. -Zar moe voditi a da nisi voen?, ponovo upitah. Trei prie, uze me za ruku, pogleda onu dvojicu, i povede me. Gledao sam najcrnje crno, bilo je pitano: Hoe ili nee, prihvata ili ne prihvata? Unutra se zaue odgovori. Oni to odgovorie da prihvataju ko iskrice vatre iz crnog frcae. Onda vidjeh brdo i uplakana ovjeka. Nebu se dizala njegova dova: Tako ti milosti Boe, prema onom ije ime nad Dennetom Tvojim vidjeh napisano, sastavi me sa drugom mojom. I vidjeh dugi trag pramajke Have. S krme lae Nuhove zemlju vodom oblivenu gledah. Jusufov apat u zindanu uh. 11

Ejjubov jecaj zbunjen zapamtih: Ne daj mi Boe da ovaj jezik zamre, s ime onda zikir da Ti inim, i Junusovo pokajanje to dan danas ga ponavljam: Oprosti mi Boe, ja sam sebi nepravdu poinih. - Ili vodi, il' si voen?, upita me trei. -Ako zna, zato me pita, ako ne zna zato pita s visoka?, uzvratih pitanjem. Njih trojica se zagledae i nestadoe. Godine se trune, tiina naseljava mezarja, zemlja na kiu mirie. I sjetih se kad Zulejha Jusufa ugleda i snagom jaom od sebe ga poeli, tihim glasom upita zato i kako da se odbranim kad snage za to nemam? - Bila si nuena, rekoh joj, da vehne u enji za njim ili da ga nikad ne vidi. 000 U ovom svijetu gdje trnje i otrovno rastinje buja ti si rua to trai marljiva vrtlara da ouva nevinost tvojih pupova i miris tvojih latica. Hranjena tlom majke zemlje, tvoje e mladice iknuti k suncu, sjena ve pravit zamaman hlad, a dani rasta, jednom kad stane, porodit e putenu glad. Ruo moja, ne znam gdje u biti tada! Ostaviu ti smotuljak svog skupljenog ivotnog zapaanja, tu kraj ilica tvoga korijena, napoji se kad napoj ovakav bude trebala. Kroz svoje pamenje 12

shvatio sam da svi su moji ivotni pozivi dolazili iz mene, iz moje nutrine, a samo jedan to je dolazio izvana ka nutrini, uspijevao je da zadri harmoniju vanjskog i unutranjeg. Pogaa, ruo moja! To je onaj glas s minareta to svakog dana ga sluam. Moja pria poinje u onom vremenu kad su minareti od Bea ka Istanbulu zemlji padali. Za njihovim sam se glasom sudbinom muhadira povlaio. Odve bi bilo nepotrebno a mom pamenju teko prenositi ti sve one devrove ljudske, i pokazivati oiljke tragova koje ostavih za sobom, no, onu osnovnu nit, ono mene malo to sam u zaveljaju kroz sve te dane i godine, staze i bogaze, brda i prolaze, nosio sa sobom, hou ti spomenut. Tamo gdje sam prvi put zaplakao ostavio sam mezar svoje majke. Na drugom konaku od svog doma kad tek bijah za pojas esnaestu godinu zadjenuo, stavih kamen nad mezarom dragog babe. Iako sam nakon toga mislio da za tugu znam, jo je nisam bio okusio. Sve su to bile smrti po redu, samo malo ranije nego je nauk o njima priu priao. Na desetom konaku, kad od slavnih zidina Bea samo praka gorka sjeanja osta, domain jedan na prag me primi, hranu mi dade i kolibu malu naspram svoje kue. Deset ljeta i deset zima, granica je mirovala i ja sam mirovao. Ve prvog dana kad sam na ta vrata zakucao pogled mi pade na lice mlade jakom stasale djevojke to 13

uurena iza oca radoznalo gledae u mene pridolicu. Umoran od puta i eljan konaka, samo sam je pogledao, ali ve te veeri prijekorne sam misli uputio svome nefsu koji je uvijek iznova crtao njen lik na platna sputenih kapaka. Dane i mjesece koji su slijedili provodio sam po graninim kulama, kao nikad do tad bio rijeen da zaustavim pucanje granica, a svjestan da po prvi put to ne radim ni zarad svijetlog sultana ni jo svjetlije carevine, ve zarad sebe i nade u srcu svome. Bio sam ve proao mnoge bitke i au slave kao ispruenim dlanom osoljene ruke mogao sam prizvati u svoje zidove mnoge mlade eri krajikih sela. No, ja nikad nisam pomijeao zidove srca s njihovom nutrinom. U meni je izgarala elja da me oi neke sobom zavole i ja njih tako isto osjetim a ne da mi neka rua, poput tebe sad, bude ubrana i data zarad neeg to jedan uzdah nije i jedna elja nije. Priznao sam sebi ve nakon druge godine da bi rado zamijenio snagu granice za jasnu istinu da boravim u njenim mislima i snovima. Slobodno je zalazila u moju kolibu, poahkad i gologlava putaju kosi da mrsi mi misli. Ponaala se prema meni kao prema nekom svom ili, ega sam se najvie bojao, kao da me nema. Taj strah od njene slobode nagnao me da se isto postavim prema njoj. Pravio sam se da ne zapaam njene pokrete, zabavljao sam se onim svojim knjigama to mi od oca ostadoe i naukom kojim sam se trudio ovladat. Pokatkad bi me sunce nade opilo kroz njen pogled prema meni. Uhvatio 14

bih krajikom oka kako nekad tek samo sjedi i gleda moje pokrete. Kad je po mom raunanju ve bila zagazila u osamnaestu a ja pasao trideset prvu shvatih da ta igra injenja kao da se nita ne dogaa nee poroditi dobro. Vraavi se u svoju kolibu ve sam bez ikakva skrivanja s jasnom namjerom irio nosnice i pipao zrak da vidim jel' u meuvremenu ulazila. Traio sam pomaknute predmete po policama samo da dotaknem ono to je ona doticala. Teka je to muka mome nefsu bila. Mous i ljubav ne da se sakriti ma u kakvoj posudi da ih ovjek uva. Zore nisu svanjivale s pojem pijetla nego s klepetanjem njenih nanula po kaldrmi koju sam dao nainit izmeu svoje kolibe i njene kue. I tu sam se teko poigrao sa osjeajima mog domaina, a oca njena. Sramio sam se njegove zahvalnosti koju mi je izricao za to djelo znajui duboko u sebi razlog zbog kojeg sam to uinio. On nije niim pokazivao da je to shvatio ali sam zato sve ee zaticao prijekorne i mrzovoljne poglede njegove hanume. Nije me vie zvala na ruke i veere sem onih tradicionalnih kad bi se kakav svet dan obiljeavao. Mrko je gledala na sve moje osim mojih poklona. Nisam je korio zbog toga. I mene je peklo isto to i nju. Znao sam dobro da moje isparano lice i osakaeno tijelo nije odavalo nikakvu sigurnost, pogotovo ne moja 15

sluba kojoj sam pripadao. Svaki dan mi je mogao biti posljednji a ona je ve bila u godinama kada je uila ivot iz njega samog i nije se zanosila hrabrou niti svetou mukarca ija glava manje vrijedi od suvinog kamena u kuli. eljela je sigurnost svojoj keri i ja je nisam zbog tog krivio. uo sam esto kako ovjeku svom govori: Ako mu glavu ne skinu dumani skinue je neko od naih! Bio sam prijek u poslu. Sve manje zadovoljnu vojsku moglo se samo otrinom drati budnu. Nemalo njih je shvatilo da samo neki moj unutarnji inad dri granicu tu gdje jeste dok druge padaju. Postali smo kljun na karti svijetle carevine. Srea je da se moj interes poklopio sa zadovoljstvom nekog na visokoj porti jer vjerujem da bi me do sada smijenili ili moda pod kakvom lanom optubom u tamnici zadavili. Za svaki sluaj prestao sam jesti i piti u kulama. Otrov je bio lijek za mnoge bolesti tog vremena. A ona je rasla i samo udo je grijalo moju nadu. Nit' je koga gledala nit' je nju ko gledao. Pita se sigurno zato nisam traio njenu ruku? Bio sam janjiar ruo moja. U vremenu kad takvo to jo nikom od nas nije ni u zadnju misao padalo. Nismo se enili, nismo kue pravili, samo smo konje hranili i sablje pasali. Bili smo udni monasi s bojnim poljem kao bogomoljom. Ali ja sam te asove odgoja kad se ljubav iz srca tjerala preskoio. Hvatao sam po licima drugih u kulama slian trag no nisam ga nalazio. Oni su svoje putene 16

strasti zadovoljavali s onu stranu kula, u seljake preobueni, esto i mene sama zovui. Nisam iao pravdajui se svojom obavezom nadreenog, no duboko u sebi ja sam znao koga i kako elim. Jednog dana, ruo moja, zatekoh vrata kolibe zatvorena, prioh im tiho i uh njen glas kako pjevui dok ibrik kucka i voda se u vodu slijeva. Koljena su mi klecala, vid mi se maglio a struna strasti na luku elje sve vie se zatezala. Da, ruo moja, ja sam se jo tada nadao da sam ljudsko bie i da me i drugi takvim vide. Rei u ti, ruo moja, ostatak prie sutra iza sabaha, ako Bog da. Sada ne mogu, kande suhe boli prsa mi probadaju a razum otvorene vratnice prolosti mute, tanak ukur moga ivota prijeti da se prekine, i ne treba ga naglo zatezat niti mu vrstinu kuat. Sutra poslije sabaha, ruo moja... 000 Ruo moja! Samo rijetki u istim halovima lijeu i ustaju. Ponekad mislim da vie svojih mijena imam nego li ovo vrijeme to as nam osmjeh suncem izmami a as obrve pljuskom skupi. Daleko sam ti od hala u kom poeh priati priu. Curak mog srca s kojeg je ona juer tekla, jutros je zatvoren. Jezik s kojeg rijei u tvoje latice putam suh je i opor ukus nepce njegovo nudi.

17

Ovdje u ovoj izbi ustajalog duha, daleko od ljudi ja ti se, evo, po ko zna koji put ljudskog govora prisjeam i trudim nizati bobke sjeanja. Drhtavim glasom to boji se da ne prekine konac ovog tespiha moje snage jedine, mog ivota, svega onoga to ja ispod ove uvehle koe i oronulih kostiju jesam. Priao sam kolibi i uo to sam uo. No, nisam povirio, nisam uao i nikad nisam imao priliku saznati ta bih doista da sam mogao birati izabrao. Tek iz kue prema meni zaputie se muki lanovi njene porodice. Sablje u rukama nisu bile znak pozdrava. Moj at frknu naviko da osjeti opasnost. Savih malo svoju desnu nogu, za tren se srce iskljui, mozak zastade a moje kosti poee od djetinjstva uen ples. Nikad nijednu bitku nisam iekivao lake. Bio je to tren kad sam shvatio da nikad nee biti moja na nain kako sam je elio, zato sam pomislio da ostavim svoj ivot na toj mojim naumom postavljenoj kaldrmi. Neto su mi ve izdaljega govorili, al janjiar nikad nije sluao rijei onog s druge strane isukane sablje. uo sam ptice u daljini, pucketanje trave pod nogama mog ata, mjerio polje kojim bi, da odluim drukije, mogao na njegovim brzim nogama odjezditi. Bilo ih je etvero. Ni previe za nadu ni premalo za oputanje. Tamam! Vjeti krajinici sabalja kualih bitke, ali ja sam se u bitki rodio, u njoj rastao i imao lijep nijet u njoj i lipsati. Plesao sam u mjestu okreui se ka njima. Znao sam da sam iznutra grijean ko pseto okuno bjesnilom 18

obuzeto, ali izvana, oni nisu imali nikakvih dokaza protiv mene i ja sam tu nevinost naumio svom snagom braniti. -Zapamtit! e!, govorili su. Ja sam se samo smjekao. Moda imaju vie snage zajedno od mene sama, ali ovo je ivot kojem vini nisu. Ovdje pobjeuje onaj ko sebe slae da je jai. Oni to ne znaju. Njih tjera bijes mene dri jasnoa da vidljive greke poinio nisam. Mirnoa da ovo je samo jo jedna prilika za smrt koju oduvijek ekam. Plesali smo u krugu. Ja u sredini kao stoina, oni okolo kao pomamni konji to slamu po ouljanu guvnu kopitam bi da trne. Ve sam znao ko e prvo nasrnut i gdje e ma moj nutrinu njegovu rasporit. -Nemoj im naao uinit!, zauo se vrisak s vrata moje kolibe! Jedan od etvorice grubo je gurnu unutra i zatvori vrata. -Nemoj im naao uinit, tako ti Boga!, i dalje se kroz grebanje po zatvorenim vratima uo njen avaz. Da ih pustim da me ubiju ili da odjaem? Ni trena nisam dvoumio da li da je posluam. Odbio sam vjetim zamahom vrste desnice dva vrka to su zajedno pola da me kutariu ivota. Kao sa opruge, savite desne noge, odskoih lijevo, odgurnuh 19

njenog daidu i bacih se atu na sapi. Ljubio sam vjetar polja u trku i gonio ka granici. Kulu vie naputao nisam. Za sve grijehe svoje nutrine u te vrele ljetne dane kao kaznu i ienje uveo sam sebi mjeseni post. Granica je drhtala tih dana od uskoka i hajduka. ao ranjena zvijer predvodio sam izvidnice i zalijetao se u njihove jazbine. Boe mi oprosti! Postio sam od hrane i vode, ali krv sam im prolijevao i kad se mogla ne proliti. Dvadeset osmi dan mog zavjetnog posta, rekoe mi da me trai moj dugogodinji domain. Obukoh najljepe haljine, opremu ratnu na se punu metnuh i krenuh niz kulu u dvorite. Nisam vjerovao da je doao zavrit zapoeto. Ne tu u kuli pred mojim strijelcima i janjiarima. Koliko god me nisu voljeli, znali su da ive zahvaljujui mojoj umjenosti. Doeka me blijed, skrhan i nadasve ponizan. Kad izaoh kleknu na zemlju ispred mene. Ne znam zato isukah sablju i prislonivi mu vrak njen pod bradu natjerah ga da ustane. -Reci domaine moj? -Danas...uskoci, moju er, mucao je, odvedoe na silu. Bio je to jedini dan kad je zagrmilo pri vedru nebu. Nije bio obiaj zbog takvih stvari pokretati vojsku. Uvijek se tu krila neka zamka. Ali ja sam morao poi. 20

Predadoh svoja znamenja starjeine najjaem u kuli, utke uzjahah ata i otisnuh se poljem kojim rekoe da su je odveli. Krajiki kamenjar nije nudio tragove. Iao sam po nekom svom unutarnjem glasu. Odveli su je iza popaska, ako ih stignem do akama spasiu njenu ast i svoju duu. Nisam tedio ata. Gonio sam ga dugo i estoko. Sunce je magribu naginjalo a ja nikakve tragove nalazio nisam. Gluh svim ulima osim onih unutarnjih pustio sam atu da izabere nau sudbinu. Iza Presla gdje uveliko poimala kairska zemlja u susret mi pooe dva konjanika. Jahao sam pravo prema njima. -Daemo ti je ako ti nama da kulu, ree prvi bez ikakva uvoda. Gledam ga. Silan na konju, ve sam mu negdje plea u potjeram gledao. -Ako ne dam?, progovorih muei se da mi glas ne zadrhti od elje da ga smaknem. -Prodaemo je u roblje Maarima, a zna kako oni postupaju s takvim robljem. -Ja danas nisam zapovjednik kule, predao sam svoje ovlasti. Mogu vam ponuditi sebe u zamjenu za nju. - ta e nam ti? Moda bi neke sitne koristi imali od tebe zbog sirotinje koja je ostajala iza tvoje sablje, no ni blizu onom to nam se za nju nudi. 21

-Doao je do nas haber o tebi i njoj. Ako mu je vjerovati s njom i tebe imamo. Izvukoh sablju i zakleo bih se da u tom bezvodnom kru zauh onaj trapat vode iz svoje kolibe. U daljini, iza lea ove dvojice opaao sam drugu njihovu poveu grupu i cijenio da je i ona s njima. -Iza smrti srce ne boli!, rekoh i podbodoh ata. Navikao da iznenaenje je pola pobjede, nisam vie dao da me uvodi u priu. Trznuo je svoju sablju, ali bi prekasno. Rije koju je poao da mi kae drhtala mu je jo uvijek na usnama dok su iste na odsjeenoj glavi kuckale kamenjarom. Ne znam ta mi je htio rei, nisam htio uti. Ja sam uen da zapovijedam, ne da sluam. Drugi se nadao u bijeg, ali mome atu s tako malom prednosti jo nisu utekli. Nisam si ni okrenuo da vidim kako pada s konja. Samo sam projahao. Ona grupica se spremala da bjei i to me iznenadi. Bili su daleko brojniji za takvo to. Ja sam samo iao i molio da se udo desi, jer samo udo obeavalo je uspjeh moga nauma. No, znao sam, vie sam jahao da umrem, da suha usta od dugog posta zaslue Njegove milosti. Tad spazih i s desna i s lijeva jahaa kako udaraju na njih. Bjehoe to izvidnice susjednih kula. Otkud daleko od svojih prostora nisam znao. Tek, bitka je poela, vea nego sam se mogao i nadati.

22

Bio sam u pravu, njihova otmica samo je zamka bila. Iza brijega u umi ekala je njihova vojska. Ostale kule su je pratile i vidjevi mene pomisli kako cijela moja vojska ide te se osmjelili na napad. Kasno je bilo da se povraamo. Klali smo se kao paad, i gore od njih. Udarao sam navikom a pogledom traio nju. Neu ti rei koliko je krvi proliveno. Neu ti rei kakvu sam je na kraju zatekao. Neu ti rei zato me sablja ni koplje ni otra strijela nije htjela taj dan. Ja znam i dosta je to ja znam, ruo moja. Tebe sam posadio na zemlji s njenom krvlju izmijeanom, u njen rubac ukupljenu. Ruo moja! Krvi mojih vena, suzo mojih isplakanih oiju! Nikad vie nisam htio spoznavati ljubav. Nikad vie nisam htio mijeati pogled s ljudskim pogledima. Prezirao sam poloaj, mo, ljude koji se po tim mjerilima kreu. ivio sam kao suncokret. Za suncem plazio pogledom i ekao da doe dan. Ne vjerujem da u od maa pasti. Umrijeu ovdje kraj tebe u nadi da jo e biti crvena i mirisna kad Azrail doe po ovaj smotuljak due. Ovo izgargaano runo s ezelskog vretena.

23

I rei u ti. Ne plaim se. I ne nadam se vele. Suvie je otupio moj duh da bi imao te osjeaje. Samo jo tinja iskra elje da iza ivota srea postoji. Da tamo negdje na ravnicama vjenosti eka me moj at, i da u na njegovim sapima dojahati do svog Denneta. Ti zna! Ona je moj Dennet. Tjeim se svetom predajom u kojoj beduin pitae Pejgambera naeg hoe li u Dennetu moi sijat penicu koja bjee sva njegova ljubav. Reeno mu je da hoe. U ovom svijetu gdje trnje i otrovno rastinje buja ti si rua to trai marljiva vrtlara da ouva nevinost tvojih pupova i miris tvojih latica. Hranjena tlom majke zemlje, tvoje e mladice iknuti k suncu, sjena ve pravit zamaman hlad, a dani rasta, jednom kad stane, porodit e putenu glad. Ruo moja, ne znam gdje u biti tada. Ostavljam ti smotuljak svog ivotnog praha, tu kraj ilica tvoga korijena, napoji se kad napoj takav bude trebala. Kroz svoj ivot shvatio sam da svi su moji ivotni pozivi dolazili iz mene, iz moje nutrine, a samo jedan to je dolazio izvana ka nutrini, uspijevao je da zadri harmoniju vanjskog i unutranjeg. Pogaa, ruo moja. To je onaj glas s minareta to svakog dana ga sluam. On me zvao izvana a ona se odzivala iznutra. Samo zahvaljujui njima ja sam jo uvijek ovjek. Volim je, ruo moja! 24

Ja star insan, istroen i pogan za pogledat, tebi evo, sramotno, izgovaram to niko od mog roda i reda nikad ne bi ni u ali mladosti preko usana ispustio... Ruo moja, kao to Boga i Pejgambera svjedoim, izgovaram da i nju volim!

25

26

KRUGOVI

-Udaje se? -Da, razmiljam jo, ali mislim da u se udat. Svia mi se pomisao da budem njegova ena. -Da, lijepo onda. -ta e ti? -Ja odoh nai neko nezbrinuto ptie. -Ptie? -Da, odrezau onaj komad srca u kom si ti i nahraniti ga. -Zato to? -Ako nekad u ivotu bude tuna da ga u ime toga zalogaja mogu zamoliti da ti doleti i bijelim kistom utrobe ufleka tvoju odjeu. -Ih, to to? -uo sam od ljudi da to donosi sreu... -Imao si ptie, to ga nisi hranio? -Bojao sam se sokola u sebi...
000 Jel' se zove Kolobara, ono to smo u toku rata zvali Foaje? Jel'de, ondje u Saraima, na Baariji? Jeste! A jel' se sjea one noi kad smo vremena imali koliko hoe a para samo za kafu? Jeste, bio je i Edin i Fejruz i onaj to si rekao da je sad negdje na Floridi. Jeste! Ali hou da ti ispriam o onoj djevojci to je sjedila u stolici ispod TV-a. Onoj to sam tad rekao da mi lii na izbjeglicu iz Denneta. Zna kad sam skupio svu ludost svijeta i nakon pola sata 27

upornog buljenja u njene oi ustao i priao stolu, nageo se i ne skidajui pogled rekao: Ako ne eli da se itav ivot pita ko sam ja, daj mi broj telefona pa u ti noas ispriat! Da bila je s nekim dekom. Uhvatio me za rukav i pokuao neto rei. Nisam ga ni pogledao. Izvukao sam pitolj i lagano mu ga tutnuo meu rebra. A ona ni da trepne. Samo sam uhvatio vatru njenih zjenicama. Uzela me za ruku i na dlanu napisala broj. Bojao sam se da e tinta nestat u znoju. Svi unutra su gledali u nas. Malo je falilo da ne izaem natrake, al' bio sam odluio te noi biti ono to hou, makar dobio no u lea. Nazvao sam broj koji mi je dala. -Molim!, rekla je. Ko je? - Ja sam. - Ko si ti? - Ja sam onaj zbog kojeg nee zaspati ni trena ove noi. I nije zaspala. Nisam ni ja. Ujutro u sedam spustio sam slualicu i strao niz Kovae. ekala je kod Sebilja. Stigla je prije mene. Pogledi nam bjehoe mehki. Suhi pamuk dua ekao je da plane. Poelo je kao obijest a ve tim prvim susretom poteklo je kao tiha voda. Pazili smo, sklanjali svaki kamiak koji bi joj mogao namregati tok. Izgubili smo zasebnost i trudili se dati sebe za nas. Okolo nas drhtale su najlonske oi grada, rafali rata i detonacije neljudskosti. ivjeli smo godinu za tren. ivjeli smo osmjeh a zaboravljali sve drugo.

28

Kada bi izlazili na kafu osjetio bih dodir njenih ruku na koljenima ispod stola. Davala mi je novac da ne vide drugi da ona plaa. Molila me da mi kupi odjeu, da poem kod nje na ruak. Brzo smo nauili priati tiinom i u igri pogleda obeali jedno drugom biti na vjenanju. Onda je zahladnilo. Zima je slala glasnike a oni su odazivali u ranama moga tijela. Mukli svrdlovi eljeza raali su bol, bol je traila samou, jauk i krik koji bi otjerao bijes. A ja nisam mogao bez nje, neoprezno pristajui da ostanem bez sebe. Bio je petak. Kini petak. ekao sam je da izae sa akama iz Begove damije. etali smo preko arije pa onda gore, kraj Bakija, do mjesta gdje stanovala. Uhvatio me strah od njene blizine i moje daljine. Bio sam blizu nje ali sam sebe zaboravio povesti! Ponovo se budila elja za samokanjavanjem. -Trait e da ue? rekla je kad smo bili pred njenom kapijom -Nee me pustiti, rekao sam. -Neu! -ak i ako e to znait kraj? -Zar nee kraj biti ako te pustim unutra? -Hoe. Vjeruj mi drue, da se sve deralo u meni da joj kaem: Nee, nee pusti li me i ne pusti li me! Ali samo sam bio vojnik svoje ludosti. Stara navika. Taj dan mi je geler proradio u nozi. izme su mi putale. Bio sam ozebao i gladan. Uzalud sam znao jasno da inim lou, strano lou stvar, da trgam njenu i svoju duu, da palim onu istou pamuka koju smo preli sve prole 29

dane. Moda je to bio razlog. Teko sam slagao razliite osjeaje u sebi Tu veer bol je nadvladala i razum i osjeaje. -Onda je ovo alahimanet!?, rekla je. -Valjda!, rekao sam podlo sebi zabijajui no u srce. -Samo da zna Taibe, ti si dobar ovjek, voljela sam te, volim te i uvijek u te voljeti i uvat u ove dane s velikim ponosom u svom ivotu. Htio sam rei hvala ali tada je ulicom projurio automobil i svjetlost farova obasjalo je njeno lice. Plakala je. Prvi put sam vidio nekog da plae za mnom. Sablast koja me drae u svojim rukama nestade u trenu. Osvijestih se i poeljeh pasti pred noge, ljubiti zemlju na kojoj stoji ali osjeao sam apat njenih oiju. Govorile su: Idi, idi Taibe, ne kvari mi sjeanje. Znam brate! Znam! Jesam! Samo sam te zbog tog nazvao. Ne, ne treba mi novac. Imam dovoljno! Htjedoh da ispriamnekom ko e razumjeti. *** Vani je rosila kia. Upijala je tiinu jo neprobuenog grada i darivala mir koji sam tako dugo ekao. Ukrao sam tu no samo za sebe. alci podsvijesti tek s vremena na vrijeme doticali su me svojim poganim jezicima. Potiskivao sam ih nazad nemoan da ne ujem njihov glas.

Taibe, nakon mira dolazi nemir, spremi se!

30

I kako je svanjivalo tako se moj mir uruavao u meusobnim trvenjima trenutnog i upamenog. Kada je telefon zazvonio umalo se nisam bacio po podu. U toj tiini djelovao je kao rafal. - Molim! -Je li Taib? -Da! -Esselamu alejkum Taibe, ovdje Amela, sjea se, trei C? Alma mi je dala broj. Zovem radi Maide. -Maide? ta se desilo? -Ma ne, mislim, da! Oj, 'vako! Izvini to ti ja ovo govorim al' tako me zapalo, zna ona se udaje u srijedu. -Maallah! -Da, da, maallah, nego, vidi, nemoj se ljutiti zamolila me da te pitam bi li je ti erijatski vjenao, ako ima vremena? - Zato bi se ljutio, u srijedu, kad i gdje? - Svatovi e doi kod nje kui, zna gdje stanuje. Ona hoe da se odmah tu erijatski vjena. Ako moe da ti doe. Zvat e te njen buraz da dogovorite detalje, samo da ja pitam hoe li, mislim moe li, mislim? -Mogu Amela, bit e mi drago. -Eto onda, izvini to nazvah ovako rano, rekoh sabah je, budan si.. -U redu je. -Allahimanet! -Allahimanet! 31

Zidovi ko zidovi. Samo ne znam zato se vrte? I odakle ti umovi mora u mojim uima? Kao hipnotisan preputam se svojim mehanizmima odbrane. Ustajem i polahko idem do kupatila. Uzimam abdest. Polahko i paljivo, kao da se gasulim za onaj svijet. Vraam se. Prema Kabi okreem lice. Od potresa due ini mi se da svi zastori padaju. Da se brda razmiu, daljine saimaju. Boe, otrpjet u! Ako mi ovo ini zbog ljubavi, hvala joj. Ako mi ini da mi bude tee, opet joj hvala. A vjerujem, Boe, ini to samo zato da podijelimo bol, da sama manje ponese kad ode. Srijeda. Okupao sam se. Obukao najljepu odjeu, stavio najljepi miris i krenuo. Pred njenom kuom je guva. Sve poznata raja. Znao sam kad doem da e nastati muk. Valja u muku savladati muku. Prilazim, gutam gorinu i ponavljam sebi: Ostani ubre do kraja. Nazivam selam, postavljam usne u osmjeh i traim rije da ta tiina prestane. U oima njenih prijateljica hvatam suze. Mnoge od njih s nama danas sahranjuju i svoje nade. Muki prilaze. amor se vraa. Nastojim biti ono to su navikli. Priam. Zabavljam druge. Dobar sam u tome Ne trebam rei da su svatovi malo kasnili. Tako je uvijek kad eli da neto to prije proe.

32

Svatovi dolaze. Sviraju. Ulaze. Poelo je, ponavljam u sebi. Sad je lake. Ba kao u ratu. Privlai se linijama, srce meu zubima a onda prvi pucanj i svega nestane. Gledam u svoju zamjenu. Plamiak Jusufove ljepote igra na njegovom licu. Stid na krajevima usana. -Tarik, drago mi je, veli pruajui ruku. Maida mi je priala o tebi, drago mi je da nas ti vjena. Ipak izlazim vani da zapalim jednu. Ne lee mi ono njegovo drago mi je. Prate me oi. Prate me apati. Dim Drine tek je trun Hiroime u meni. ivot je rat ponavljam u mislima. Heroji nisu oni koji se ne plae nego oni koji to mogu sakriti. Dobar sam u sakrivanju, toliko dobar da sam sebe ne mogu da pronaem. Uskoro kuu ispunjavaju tekbiri. Znam. Izvode je iz one njene sobe kraj balkona na gornjem katu. Odavno je nisam vidio.

Allahu ekber, Allahu ekber, ve lilahil hamd.

Da je opiem u tom trenu? Ne bih mogao. Sjeda na trosjed preko puta mene. Stari svat najavljuje erijatsko vjenanje. Mehaniki ponavljam rijei ustaljene prakse. Ilo je dobro, nisam se pomeo. -Da li ti Tarik, sin Abidov, uzima Maidu, ki Salkinu za svoju zakonitu suprugu. -DA! -Svjedoci jeste li uli? -DA! 33

-Da li ti Tarik, sin Abidov, uzima Maidu, ki Salkinu za svoju zakonitu suprugu. -DA! -Svjedoci jeste li uli? -DA! -Da li ti Tarik, sin Abidov, uzima Maidu, ki Salkinu za svoju zakonitu suprugu. -DA! -Svjedoci jeste li uli? -DA! Okrenuo sam se njoj. Tada nam se po prvi put susretoe pogledi. Na trenutak mi se sve uini kao san, sjeknu me nada da e se oi otvoriti a mi zajedno etati Baarijom. Krv udari u obraze i jezik jedva smoe snage da progovori: -Da li ti Maida ki Salkina, u smislu erijatskih propisa, drage volje, bez iije prisile i nagovora, prihvata, ovdje prisutnog, Tarika sina Abidova za svog zakonitog supruga? Gledao sam je u oi, zaklet u se da mi nije zaigrao nijedan mii na licu. Ni njoj. utjela je dovoljno dugo da mi posljednji put da priliku da sve promijenim i dovoljno kratko da drugima ne bude previe sumnjivo. Ono drutvo u prostoriji koje nas je poznavalo strepilo je. Disali su samo oni koji nisu znali nau priu. Kada je izgovorila DA u prostoriji vie nije bilo zraka od uzdaha olakanja. -Svjedoci jeste li uli? - uli smo! 34

Drugo i tree pitanje ili su spontano. Svima je lahnulo. Kada sam trei put pitao svjedoci jeste li uli, cijela prostorija je rekla DA! -U smislu prakse Poslanika islama ja tebi estitam dovom Allahu da ti Maidu uini dobrom Maida da Allah njega uini dobrim i da vam da dobro u vjeri i ivotu, kako na ovom tako i na svijetu! *** Ostao sam iza svatova onoliko koliko tradicija nalae, onda na stanicu i kui. Majka ve na vratima proita na mome licu tegobu. -ta je bilo sine, gdje si to bio? -Na denazi majko! -Kome sine? -Jednom dobrom ratnom drugu! -Alarahmetile sine. U kesi koju mlada daje hodi kao dar za obavljenu uslugu dobio sam pekir, sapun, donji ve, koulju, miris i jednu suzu. Da li je kanula meni dok sam otvarao ili njoj dok je pakovala? Vie nije vano. Tarik a tebi svako onom

35

36

NEFS Abasa je mrzila ivot. Mrzila je sudbinu i svijet koji joj je dodijeljen. Mrzila je i svog roenog babu. Od svih hadija iz njihova kraja ba on je morao biti baksuz kojeg e na povratku napasti i opljakati hajduci. Eno ga gore na ardaku lei. Neka lei. Trebali su ga zatui da ne pati ni sebe ni njih. est mjeseci je ekala. Na sijelima glavna bila priajui kakve e joj sve haljine babo kupiti i donijeti. A tek ogrlice, narukvice, minue i papue. Papue, one to im voda nita ne moe, to kroz rosnu avliju u njima moe proi. Doao je na konjskim taljigama. Vie mrtav nego iv. Bez igdje iega. A ona sad iz kue ne smije izai. ta god obue na sebe neko iz komiluka pita: "Jel' ti to jemenski ogrta babo s hada donio?" Nita nije donio, samo jedan zaiven dep na odjei ostao mu itav, a u njemu... u njemu aka nekakvih sjemenki. *** S prvim toplim danima proljea ispod kue hadije Idriza procvale su rue. Bez reda, ko iz ruke baene, nicale su i runile pupoljke. Kad su procvale cijelo je selo zamirisalo. Starije ene su ile da se nakade a mlae se klele da kad kraj njih prou miriu momcima i treu veer na penderu. 37

Svi su bili sretni osim hadine Abase. Nit ih je gledala nit je iz kue izlazila kako joj se babo s hada vratio. Hamuina Amina se klela da je ak vidjela kako pred akam na rue spirine s prozora posipa. *** U dane kad s rue se kalem moe uzet, kad iz daleka svijeta dolazie ljudi da dukatima za svaku granicu plate, hadina Abasa iz zemlje potrga rue i u rijeku ih baci. ivi su se kleli da je jo mjesec dana iza toga, njihova avlija mirisala na njih. S nestankom mirisa rua nestalo i ivota u slabom tijelu hadije Idriza. Ubrzo za njim umrije mu i Bega. Ostade kua na Abasi koje se svijet pasao sresti u putu. Svuda oko nje irio se nepodnoljiv smrad.

38

NANA RAHIMA Moja kominica ve tri mjeseca vozari na posao u Mostar. Neki dan, na sijelu, uz kuhan krompir i sir iz mjeha ispria nam priu nane Rahime. Kratko, kao to se priaju uzgredne stvari koje se dese u putu a dobro dou da se kau, onako preko zalogaja. Nana Rahima je krenula u posjetu djeci u Sarajevo i u autobusu sjela pored moje kominice. Zastoj na putu kod Aleksina Hana otvorio joj je duu. Rodila se negdje kod Prozora. Roditelje nije zapamtila. Godinu roenja nije rekla, ili je kominica nije kazala ili je ja nisam zapamtio. Uglavnom, cura je bila nakon Drugog svjetskog rata. U etrnaestoj se zagledala u svog Ahmu, momka iz sela a i on se zagledao u nju. Dvije godine su se samo gledali, u prolazu, onda je poeo da joj dolazi pod prozor. Bio je siromaan skoro kao i ona. No, on je imao babu i majku, ona samo brata. Udat se za njega bila je srea. Srea od ije vune je ona noima prela osmjehe, pljuckala u nju sve prolazne tuge i gorine i na vretenu snova motala dane. Onda je Ahmo otiao u vojsku. Zadnja pota Mitrovica. Ona ostala u Prozoru. uvala svoje a gledala Ahmine ovce. Od mijene do mijene raunala koliko jo treba da se on vrati. Dan po dan, no po no, dok jedne zimske akamske veeri u kuu ne bahnue dvije ene iz susjednog sela. Dole da je prose za nekog Ragiba. 39

-Ja se u to neu petljat!, ree njen brat, "eto vas eto nje!" Ona je samo utjela, bilo joj smijeno to zbog ega su dole. Pa ona je ve Ahmina. Onda je starija ena dala da pojede jabuku. -Jamij, 'vake kod vas nejma! Jamila iz utivosti. Zagrizla iz znatielje, progutala nako. I sve joj se okrenulo u glavi. ta god bi je ena pitala nakon toga ona samo potvrivala. -Pa ho' li poi sa nama? -Hou! I pola kroz no, prtinom, pa povricom u susjedno selo.Tamo ve ekala svadba. I hoda eko. -Prihvata li? Prihvatam! -Prihvata li? Prihvatam! -Prihvata li? Prihvatam! Tri put je pito i tri put prihvatila, a u sebi sve ko da ludi. I prije zore te noi nala se u erdeku sa svojim muem Ragibom. Nije on bio lo. Tih, stidan. Nije navaljiv'o. -Nita se ja nisam pito ko ni ti!, priznao joj je te noi. Ona je spavala na slamarici, on na podu ispod njenih noga. Tako gotovo sedmicu dana. Onda se njoj razbistrilo, ishlapila ona jabuka, al' kud' e. Udala se, valja ivit. 40

Jedne noi samo je tiha rekla: Ragibe, nahladie se doli! Prola godina, zatrudnjela i rodila sina (ba ovog to mu ide u posjetu u Sarajevo) kad jednog dana, taman hajvan pojila na koritu kod Klokinjavog vrela, momak iz njena sela vrkom njoj. -Rahima Ahmo me alje, to je bilo bilo, ako si kail odmah sa mnom po', primit e i tebe i dijete. Noge joj zadrhtale, sunce zalo i izalo. Adet pretego. -Reci mu 'vako je kako je, sudbinu ne valja dirat. I tako. Nena Rahima je rodila troje djece, odivjela sa svojim Ragibom a Ahmu i od sebe sakrila. Neki dan elja je potegnula da mojoj kominici kae o svom Ahmi, a eto ti sudbine, kominica to ree meni a ja se sjetih hiljadu devetsto devedeset tree i starog dede Ahme. Sreo sam ga u Glogovu na putu iz Mostara za Jablanicu. Odmarali smo zajedno. Pito me imam li djevojku? Ja mu u onom snjenom ratnom dumanu otvorio srce. -Nije srce magaree prkno, rekao mi je na kraju svoje besjede o ivotu. Nikad nisam vidio nanu Rahimu ali vjerujem da moja kominica lii na nju.

41

42

HALIDOVE ERI Halid je eri udavao kako mu je ko dolazio po koju. airu, Hamidu, Muku, Halidu, Sve su kabulile kako je babo rek'o. Sve osim najmlae. Almasa je jo od malena teglila u stranu i da ne bude modra od ipke spaavale su je samo starije sestre preuzimajui na sebe sve njene tersove. Kad je doao da je zaprosi Sakib s Kose za svog srednjeg, Mustafu, Halid je samo klimnuo glavom. Da mu se i tog tersa kutarisat. Uzalud mu je hanuma govorila da malo porazmisli, da mala govori da e se baciti u Raketnicu im joj se prui prilika.

Halid je obeo - Halid nee slagat!

Sedam dana je drao zakljuanu u ardaku povrh kuhinje da ne pobjegne, da mu rije ne opogani. A kad su doli po nju i odveli je, Halid je bio sretniji od mladoenje. -E nee za onog hajvana Murata makar je ja svojim rukama u Raketnicu bacio!, govorio je. Na Kosi je igralo kolo. Skupljeni svatovi zalagali se peenom jagnjetinom, a stari Sakib jedva ekao da hoda doe i privee dvoje mladih. Strah ga da mlada ne naini kakvu ludost, a hode kao uzainad nema. 43

Zaudno je bilo to je na svadbu doao i ein Murat. Svi su ekali da poe belaj po kojem je ovaj i bio poznat, no, on je samo rakiju salijevao u sebe i plaao muziku da udaraju jae. -Jae! Jo jae! Jel' malo para to dajem? Ako je malo, evo jo! Samo jae! Svi su se pitali gdje je njegovo drutvo s kojim je stalno bio? Zato ih nije poveo? Strepili su kad e Murat ustat i zakovrnut belaj. Hoda stie nakon jacije. Kuma i nova svekrva pooe u malu sobicu u dnu kue da otkljuaju mladu i izvedu je da hoda svoje obavi. Soba bi prazna. Samo u oku, pri zemlji, rupa na zidu. Dok su svatovi igrali i muzika u doboe udarla Muratovi pajdai izvalie kamen iz zida kue i izvukoe mladu napolje. Svi u selu se zaibretie, smrkoe. Pue pria na sramotu. Samo je vjeto oko moglo vidjet udan osmjeh na licu starijih Halidovih keri aire, Hamide, Muke, i Halide.

44

RAHIMIN POST Rahima je od svih ari dunjaluka mogla da se ogrne samo ponosom. Sve ostalo bilo je manjkavo. Ako je naslijedila majinu ljepotu naslijedila je i babinu nafaku. A babina nafaka nije bila mala samo je grli boce kroz koju je pio bio velik. Naslijedila bi Rahima i sestrine koulje, isprane i pokrpljene, sestrine suknje i haljine, sto puta uivene i preivene, opanke i bratove krute kundure za kine jeseni i hladne zime, da bosa ne hoda za hajvanom. No ispod svih tih usuda, ispod isprane pokrpljene odjee "ko dua da te ko ne urekne" kako je govorila njena majka, virila je ipak nesvakidanja ljepota. Nije se sakrila ni pogledu Mustafe Halilova. Iako je selo ostavio odlazei jo kao osmogodinjak kad mu otac dobi stan u gradu, esto je znao dolaziti da obie nenu Hanifu. Jedini od Halilove djece o selu je priao sa sjetom dok su njegova braa nerado spominjala to doba djetinjstva a sestra nijekala da ga je ikako imala. Izaao bi vikendom i esto podugo stajao na bai ekajui da Rahima naie s hajvanom. -Ui sine nee Rahima jo ni za sahat, rano je!, govorila bi mu nena Hanifa. -A joj neno, pa ne stojim ja ovdje radi Rahime. -Nego to stoji? -Nako! -U prkno nako, ko jo stoji u bai nako, hajd ulazi, ue joj zvono s ovaca kad se primakne, ree ti da si poandrco ako te takvog vide. 45

I ulazio bi Mustafa da poslua nenu. Ulazio i svako malo virko kroz pender koji je gledao na brijeg iznad kue, da mu ne promakne. Znala je to Rahima. Ba gore, iznad brijega suzbijala bi ovce i sreivala haljinke na sebi onoliko koliko se moglo sredit, vadila iz torbe crni ugljen i ogledalce te prelazila njime preko obrva, a za ljetnih dana znala bi ubacit u usta nekoliko kupina i pustit da joj njihov sok oboji usne. Onda bi niz brijeg ila tiho gledajui preda se. Onog ljeta kad Mustafa zavri srednju kolu i ko zamjenik predsjednika saveza socijalistike omladine svog grada izae opet kod nene, ko oja da se malo odmori, bjee ramazan. Ne mogae izdrat da je eka u dvoritu nego uze torbicu i krenu joj u susret. Jedva je naao na proplanku iznad Klokinjavog vrela. Molio je Boga da nema drugih obana i Bog mu uslia dovu. -Kako si obanice? -Hvala Bogu dobro. -Fali li ti drutva? -Ne fali mi nita, fala Bogu, svega imam. -A prima li mene u drutvo? -Sam si do'o pa sam i odlui... Sjede Mustafa i kako bjee oednio napi se vode iz uture koju nosie sa sobom. Ponudi i nju. -Ramazan je, odgovori.

46

-Zar se jo posti, upita pomalo zejedljivo eljevi joj iznijeti sve ono to je u koli nauio i o religiji i o tim ostacima ljudske nazadnosti. -Nikad se nije ni prekidalo. I ti si postio koliko se sjeam. -Ah, da, jesam kao mali, ali tad je i zima bila, sad je ljeto. -Nema vjera ljeta i zime, sve je jednako. -Pa dobro, ali sada nas niko ne vidi, sami smo. -Vidi Bog. -Kako vidi, ja ga nigdje ne vidim. -Vidi Bog, Mustafa! I povue Mustafu elja da joj udari ba na ono to je ona najvie branila. Vjeru. Uzalud je dok je govorio u mislima uo sopstveni glas "Nemoj Mustafa, priaj o onome radi ega si doao!", ejtan mu ne dade da stane ve ga jo vie ponese obijest. -I ti se sad ne bi ni radi ega omrsila? -Ne bi! -Ni radi mene? -to bi se mrsila radi tebe? -A vidi ja radi tebe bi! -Pa ti svakako ne posti. -Aha, haj onda evo ovako emo. Ti se danas radi mene omrsi a ja u sutra radi tebe postit. -Posti se radi Boga. -A ja sam mislio da me voli? -Nisam nita rekla. 47

-Jesi, mislim da si sve rekla, ree Mustafa i gonjen bijesom i nemogunou da prihvati sopstveno unutranje kajanje ustade i poe natrag ne obazirui se na njeno tiho dozivanje. Nije doao radi te prie, ne zna ni odakle mu a eto umjesto da joj prie s one strane srca gdje je znao da su mu putevi otvoreni on ba htjede da je odmah, bez uvoda, slomi itavu. Akam je padao, ou se zvono Rahiminih ovaca. Nena ga pogleda. -Zar ne' iza, jeste li se to neto zaujeli danas? Nemoj zamjerit curi, post je, a dan dug, ako je ta i rekla, prolo je do sad. Trgnue ga nenine rijei. Zaparae mu utrobu. Ustade i potra u avliju. -Oprosti mi molim te, pogrijeio sam!, prozbori kad ona pognute glave, crvena i od suza podbuhlih obraza naie kraj njega. -Halali!, ponovi glasnije. Ona zastade. Pogleda ga oima prepunim bola i tuge, posegnu rukom u torbu, izvadi flau s vodom i ispi gutljaj. Mustafi oi instinktivno krenue ka zapadu. Sunce jo nije bilo zalo. -Ali, ali... ne stie rei nita vie. Prola je smitivi svoju struku oko sebe i nije se okretala. Osta mu samo slika suza koje s vodom na usnama potekoe iz oiju. 48

-Neno, hoe li postiti sutra? ree tu veer pred spavanje. -Jata u sine, ako budem iva i zdrava, nego postit. -Probudi i mene na sehur. Cijeli dan je stiskao edne usne. Izlazio na bau i vraao se u kuu. Prihmavao je da opet ode do nje u obanluk, ali nije mogao. Bojao se neeg stranog, bojao se onog neeg u njenom pogledu u trenutku kada se omrsi pred njegovim oima. Jedva ieka veer, mada nije ekao iftar koliko je ekao njen nailazak. Htio je da vidi da je postio, da joj kae, da spere ono neto sa srca. No, nije naila. Naila je njena sestra. Ree mu da se Rahima razbolila veer prije i da lei kui. *** Rahima je jedina osoba koju sam upoznao da je nakon ramazana ispostila dva mjeseca uzastopno. Nije morala. Onaj dan kad je Mustafa mislio da se omrsila bila je u danima enske prepreke za post. Al ipak je ispostila dva mjeseca uzastopno. -Nije mi jasno zato?, pitao sam je. - Ne zna ti koje sam ja krme kad mi u duu barnu. Omrisla bi se da sam i postila!, ree mi skoro neujno.

49

50

MARA I MIHAJLO Mara je ponajvie utjela na enskim sijelima i prelima. Lica zadjenutog osmjehom sluala je prie drugih ena, osmjehivala se utke na njihove dosjetke i ale, prie i prepriavanja. Sama nikad nije nita zapoinjala. Tek ponekad bi odgovorila ako bi je ta priupitale. Druge ene su je voljele zbog osmjeha i uvijek vedre ehre ali potajno, na nezajedljiv nain, bile joj zavidne na tom njenom miru i raspoloenju. Udata je za ovjeka kojeg niko osim valjda nje ne bi volio. Mihajlo je bio pijanica. Teka pijanica mada ne od one nasilne vrste. Sve su ponaosob od svojih mueva dobile vie amara u trenutcima njihove opijenosti i ljutnje nego li Mara od svog Mihajla, no njihovima je pijanstvo bila pojava vezana tek za poneku proslavu, i van toga bili su dobri muevi koji su kui donosili svoju zaradu. Mihajlu je to bilo pravilo a kui bi dolazio da uzme zaradu koju e popit u kafani. Kad bi ga se takli u razgovoru ulo bi se Marino branjenje. -Nemojte tako, zna moj Mihajlo biti i trijezan mada mu nita ne fali ni kad je malo pijan. Mara je njega i upoznala pijana. Bio je vjeren s njenom kominicom Radojkom. Roditelji su im to bili udevrili i tada nekad Mihajlo je i poeo prekomjerno piti. Nije mu se sviala Radojka. Djevojka iroke ruke kad su momci u pitanju. Nije ba bila na glasu. No kako je 51

Mihajlov otac bio siromaan a Radojkin dobrodrei gazda u selu naao se neki kompromis. -ta fali koji dukat za pokoji bezobrazluk?, zaplitao je Mihajlo jezikom kad je jedne jesenje noi pijan umjesto na Radojkin pokucao na Marin prozor. On je tvrdio kasnije da je pogrijeio a Mara vjerovala da je to prst sudbine. Nije ga otjerala s prozora, on se njoj sviao od kada je znala za sebe. Pred zoru se i rastrijeznio objanjavao joj da za dva dana treba da oeni Radojku ali da to pri zdravoj pameti nee uiniti i da e opet doi njoj pod prozor. Mara mu je vjerovala, vie radi toga to nije znala kako bi drukije nego li to je bila sigurna u njegove rijei. No Mihajlo je ve idueg dana ponovo bio pijan i nije si ni trijeznio nekoliko dana iza svadbe. Oenio je Radojku. Zaudo, Maru iako je boljelo srce, nada nije naputala. Ponovo je do kasno u no ekala na prozoru svog Mihajla. Znala je da drugi niko nee doi. Imala je malo krau lijevu nogu, bila opava, a takvoj snahi u svoju kuu ma kako da bi neije mladalako srce bilo zaneseno njenom ljepotom, ni jedan domain ne bi dao. Mati je tjeila da ima negdje neko ba takav kakva je i ona i da e taj neko doi jednom. No Mara nije htjela nekog opavog kao ona, Mara je htjela Mihajla. Petnaest dana iza njegove svadbe opet je oula kamenie na prozoru, tiho izvirila i dole u prini dvorita vidjela Mihajla... -Evo ja doao!, ree pijan kao i obino. -Mihajlo, ti vie ne treba da kuca na prozore ti sad ima vrata na koja k'o ovjek svojoj eni treba ui. 52

-Nemam ja ene. Ono nije moja ena. Ono je, Maro, ena cijelog sela samo je men' se ini mene zapalo da mi u kui ivi... Ja tebe hou! -to si nju enio kad mene hoe?, proapta mu Mara tiho u no. -Napio sam se, Maro, da lake kaem i mojim i njezinim da je neu, a oni kad to shvatie bocu mi pridodae, i evo tek sam danas sebi do'o. -Ne bih ja rekla ni sad da si trijezan. -Ma sad i nisam sasvim ali danas sam bio i znam ta sam shvatio. -Mihajlo, ti si sad tui ovjek, ja jesam opava ali nisam kurva da me tui mal privlai. Zatvorila je prozor, otrpila jo nekoliko njegovih kamenia u prozor i onda zaspala. Ujutro je u prini zatekla ispisano svoje ime. Uvijek je to inio kad se otrijezni. Mihajlo je odbijao ui u svoju kuu dok je u njoj Radojka. Nije pomoglo ni to to ga je babo dva puta naisto prebio, jednom pijana i jednom trijezna. Nisu pomogle ni prijetnje Radojkina ae. -Ubijte me slobodno!, zaplitao je Mihajlo uvijek nalazei naina da se napije. Odleao je i sedmicu dana u zatvoru jer je u potrazi za alkoholom provalio u Dragin podrum i nasuo iz velike bave dvolitrenjau sebi. U proljee idue godine Radojka se ve vratila svojoj kui a seljani su mogli vidjeti da je gotov rodila i da dijete nikako nije moglo biti zaeto u braku sa Mihajlom. Uskoro je aa poslao tetki u Z... 53

Mihajlo se i dalje nije trijeznio. Najee bi pijan zanoio na krivini iznad Marine kue. Trajalo je to cijelo proljee, ljeto i jesen. Kako u blizini nije bilo dobra popa aa Mihajlov je otiao do hode Karia da mu skine ini s djeteta no hoda ree da nema nikakvih ini. Niko vele nije osuivao Maru to mu s vremena na vrijeme ipak izae na prozor i progovori koju s njim. Pogotovo nakon to se proulo da Radojkino dijete lii na Ranka Dragina kao jaje jajetu. Ljudi su poeli saalijevati Mihajla i stajali na njegovu stranu rijetko odbijajui da mu naspu koji gutljaj u onu flau to je uvijek teglio sa sobom. -Maro, il me pusti unutra il' odoh sutra kod hode i preu na islam, zarediu se, meni bez tebe ivota nema... -Haha, pijani moj Mihajlo, misli da bi te hoda primio tako pijana, oni ne piju alkohol nikako a ti se ne trijezni, i oni ti se bolan ne monae... -Otrijeznit u se ja, Maro, evo samo da popijem ovo to mi je ostalo, da se ne baca. Tog jutra Mihajlo nije zanoio na krivini. Nije ga bilo ni sljedeih pet dana, gotovo se mislilo da je nestao, a onda je Marina majka poslala po popa, da joj pod strehom vie ne grijee. I tako je oenio Mihajlo opavu Maru. Nije se vraao ocu, nastavio je da ivi pod njenim krovom. Imali su nekakav dogovor, da zimi pije a ljeti kad je radit da radi. Ponekad bi se drao dogovora ponekad ne bi. Je li bio dobar ili lo mu, niko nije mogao sa sigurnou tvrditi. Da li je Marin osmjeh poticao samo od ispunjenja njene 54

elje da se ne uda za istog ili goreg od sebe ili je zaista bila sretna zavisilo je od ugla posmatranja onih oko nje. Kad bi koja ena na zajedniko sjelo dola sa frikim amarom od svog o'eka bila je ubijeena da su i Marini obrazi crveni, a opet, kad bi se koja ispod svog iskobeljala netom prije sijela, smatrala je da i Mara lijepo ivi. Ako bi pitali Mihajla kakva mu je ena, pijana ili trijezna, uli bi samo: Moja Mara je Djevica Marija! S tim bi se esto prdali po kafanama ali Mihajlo nije odustajao. Djevico Maro! Tako je zvao i kad bi kasno pijan dolazei kui ovarisao na zakljuana vrata. -Djevice moja, Maro moja, otkljuaj vrata svome Mihajlu! Ponekad bi ga drala da malo eka, ponekad due, no zoru nikad nije zatekao na pragu. Da li ga je uvijek putala ona ili njena mati, to se nije moglo znati jer Mara je ponajvie utjela na enskim sijelima i prelima. Lica zadjenutog osmjehom sluala je prie drugih ena, osmjehivala se utke na njihove dosjetke i ale, prie i prepriavanja. Uvijek je izlazila zadnja da to manje oiju vidi da je njen Mihajlo oenjen opavom enom. Pod starost to vie toliko nije ni krila, ve se prialo da je nerotkinja pa opavost spram toga nije ni bila velika sramota. Tek je moda negdje u dalekom svijetu Radojka mogla posvjedoiti da nije do nje nego do Mihajla, ali taj glas u selu niko nije mogao uti.

55

56

SALKO . Salko . je bio kran momak od dvadeset ljeta. Bog ga dao i u irinu i u visinu. utljiv al' ne povuen. Radin al' ne odve posebno snaan. Hrabar al' ne budalasto. Izmeu rada po poljima i obanovanja odabrao je ovo drugo. U proljee godine koju e kasnije pamtiti po njemu Salko . se jedne srijede nije vratio iz obanovanja. Ovce su se po navici te veeri same vratile torovima, malo plaljivije nego inae al' bez ikakvih drugih vidljivijih znakova. Salke nije bilo. Ko i svakom momku obanu tog vremena, dali su mu tri dana da se averti i pojavi. Kad ga ne bi ni nakon tog vremena poee ga trait. obani po planini i glasovi po okolini. Nestanak prijavie i austrougarskom inovniku u kotaru. Sumnja pade na vuka i rano izalu zmiju otrovnicu. aban . kod kog je Salko uvao ovce morade pronai zamjenskog obana. Upravo taj oban, mladi Mehmed H. bie prvi koji je vidio novog Salku. Uinio mu se ko utvara, i kao se ovaj kasnije kleo, izaao je iz stijene povrh vrda Kipravica odmah do vrtae sa ovijim solilima. Prvi ga je osjetio ovan zvonar u stadu. Prestao je lizati so, podigao gornju gubicu i zavrnute glave gledao kao stijeni. Na Salki nije bilo nikakvih znakova odsustva. Bijae isti kao i kad je nestao, samo malo, neznatno povueniji u sebe. Na pitanje gdje je bio ree da ne zna. U selu se vremenom sloi pria da su ga vile pronosale. Manji dio sela ostao je u uvjerenju da je dane proveo u tali udovice Kate. 57

Na tom bi se to i zavrilo da uskoro ne bi Petrovdan i veliki mjesni teferi gdje se pored svirke i igre odmjeravala mladost u tranju, skakanju u dalj i bacanju kamena s ramena. I Bonjaci i Srbi koji tu ivjee posebno su se pripremali za taj dan. Imati pobjednika u tim takmienjima bio je velik nam i ponos. Srbi dovedoe Petka iz Bijelog Polja a ovi Selvera iz Trnova. Obojicu za bacit kamen. U tranju su se uzdali u mlade noge svojih sinova. Petko baci pogolem kamen dvadeset i dva koraka iz prve. Selver ga dvaput pokua prebacit ali ostade na dvadeset koraka. Hamid koji bjee zaduen za bonjaku pobjedu tog dana trpio je otre i ukorljive poglede drugih vienijih seljaka. -Osramoti nas belajsuz, gdje njemu pustismo da nam obraz uva!, ulo se iz ogorenih usta. I tamam kad Selver baci i tei put ispod dvadeset i dva koraka a Petko poe da se raduje iz mase se pomoli Salko . Bez prijave za bacanje, samo uze onaj kamen, ne htjede ga ni na rame metnut nego nako iz ruke zafijari ga ko da je obini oblutak s Neretve. Bez mjerenja se vidje da je prebacio prvom barem tri koraka. Ustadoe i jedni i drugi. -Nije se prijavio!, protestovae jedni. -Al je poteno prebacio!, odgovarae drugi. Skoie i Petko i Selver. Kako god se okrene njihov glas vrsnih bacaa bio je gadno naet. Petko nagura jo korak, Selver dva, ali i dalje je dobra postat dijelila njihov dobaaj od onog Salke . 58

Na kraju dana stari odluie. Pobjednik je Salko . al' poto nije prijavljen za bacanje, nagradna koulja ide Petku. Njegova snaga se prou. Uskoro privue i krijumare duhana. On bi mogao balu duhana donijet mislili su. Jedne noi uz rakiju i mehke momake prie uvjerie ga da krene s njima po duhan u Hercegovinu. Kako dogovorie tako i uinie. Pri povratku naioe na dandare i kako im se ne htjedoe predat ovi zapucae na njih. Uesnici bijega vele da su ih vile pronosale. air Kerimov se kleo da je u jednom trenutku dok je olovo frcalo a on se sklanjao za veeg od sebe Salku . uo kako olovo ovog prvog pogaa. Drugi su samo mraknuli na njega nerado se prisjeajui trenutka kad su pred zoru utekavi i sklonivi se u tajnu kolibu na planini vidjeli kako Salko . izvlai koulju iz akira a po suvi kraj ognjita posue razlijepljeni komadi puanog olova. I pored tajnosti pria o Salki . nala je svoju nevidljivu stazu da doe da svaijeg uha a ula i u momaka aikovanja i dodvoravanja pod prozorima za vrijeme zimskog aikluka. -Danas sam sa Salkom . ispuio duhan, bile su rijei kojima je momak djevojci dokazivo da nije maiji kaalj i repa bez korijena. Salko . se klonio svijeta. Pria o njemu slegla bi se i stopila s bajkom da ne bi vabe i onog nam Drugog rata. 59

Tog petka, na malom mostu preko Neretve Salku . sad ve ojesenjela ivota, sjede kose i brade presrete njemaki oficir s prevodiocem. uo je da Salku nee metak i htio da mu kae da je to nemogue, da metak Treeg rajha svakog moe ubit. -Kani se dede i pusti ga na dumu! ponavljao je Salko. Bezbeli da metak moe ubiti, nema uhve u to, ubljeivao je, ali oficir ne htjede odustati. Na kraju udevrie da i jedna i drugi potpiu kako nee preivjeli goniti onog drugog palog u dvoboju i stadoe pred desetinama oiju na krajeve mosta. Na onom desnom, blie svome selu stajao je stari Salko . u bijelom gunju, bijele brade i kose, kao hazreti Hidr, rei e moj dedo kad mi je prepriavao ovu priu. Na drugoj strani ispred svojih vojnika stajao je uniformisani trkljasti njemaki oficir ozarena lica, ubijeen da ovim inom pokazuje da je snaga njegove nacije iznad legende ovih zabaenih barbarskih sela. Salko . traio je da puca drugi. Njemaki oficir izree pozdrav svoje vojske, izvadi puku naniani i opali. Zaustavljenih dahova ljudi su gledali Salku . Metak nije zapraio nigdje oko njega, Nijemac je, znalo se imao dobro oko. Salko se na tren zaljulja, a onda umiri, prizva Boga i s bismillom sastavi nian na elo njemakog oficira. Puka opali a ovaj se svali na most. Tano meu oi. 60

Pet dana nakon pogibije njemakog oficira u seoski harem sahranjen je i Salko . Da li od posljedica teka ranjavanja, da li od starosti? Prenosioci prie ostavili su na tabijat nama koji je sluamo. Zvanina pria ostala je da ivi. Gotovo mjesec dana na planini u vrijeme njegova nestanka Salko . je proveo s vilama. Svidio se glavnoj od njih al' odbio da je eni. Ona ga proklela time da nee oeniti ni jednu drugu a on pokupio od tog druenja mnoge moi. Mezar mu se uruio prve noi nakon denaze. ene su priale da su vile dole po svoje. Stari samo naredili da se na mezar naspe nova zemlja a enama rekoe da ne naprduju.

61

62

VUNENE ARAPE Juer sam iao u Sarajevo! E, da je nekadanji vakat u narednim danima bi pola sela prodefilovalo kroz moju kuu. Stariji bi sjedili na seijama, djeca virila ispod stola i iza vrata, ja bi priao a ena bi mi otresajui glavom nudila goste kakvim akonijama. Bilo je lijepo u taj nekadanji vakat biti dijete. Roditelji bi kad bi se pojavio kakav ovjek iz daleka ili neko na u daleko iao pa se vratio, vodili svoju djecu sa sobom na sijela kod tih ljudi. Prije nego bi poli onoj mirnijoj bi zaprijetili da moraju biti jo mirnija a onu nemirniju bi za svaku sluaj unaprijed malo iibali da budu sigurni da e utiti i mirovat. Onda bi se sjelo gdje se imalo sjest, po starosti i po ljudstvu. I sluala bi se pria, tucali orasi, prismakale suhe ljive. ene bi u zimskim vremenima plele arape. Vazda sam se udio kako uspiju kad se vrate kui ponoviti svaku rije koju bi onaj neko ispriao a dok je priao tako su smjerno gledale u svoj plet da bi se zakleo da njegov glas ne dotie njihove ui. Danas mi to izgleda ko moderna daktilografija, ena uzme pleteu iglu i kluhko konca umjesto papira i pera - slua i pie, jo tu knjigu, taj zapis kasnije moe obut na nogu. Pa sam znao razlikovati vunene arape. Desnu je majka plela kad je amida Osman i'o u Sarajevo. Ne znam kako je i ime i'o, nije ga bilo mjesec dana. Radio je tamo. I taj desni arap bi mi po noi, kad mi se nije dalo zaspat prio priu o mjestu i nekom gradu gdje 63

svaki dan ima ljudi kao na naem mevludu. Gdje ima velika Begova damija koju ne moe obii za dan a naa, seoska, stala bi joj kraj mihraba koliko je mala spram nje. Tu ima i neka arija, duani. Tu radi i jedan ovjek koji je amidi Osmanu tako sjekiru naotrio da je pola sela prelazilo palcem preko otrice da se uvjeri koliko je taj dobar majstor. -Kae mi: "Kaljenje e platit a otrenje ti je od mene!" govori bi amida Osman kao da prenosi rijei kakva ugledna bega kojeg je sresti sam dar Boiji. Jedino mi je bilo krivo to smo mi djeca narednih dana morali da trpimo amidine sinove kao glavne jer ta god da smisli i progovori slijedilo je: Nita je to, kako je u Sarajevu! I uzalud bi poimao da im govorim kako nisu oni bili u Sarajevu nego babo im, nije pilo vode. Ono si to ti je i babo, definicija je koju sam valjda ve tad nauio. Lijeva arapa je posebna pria. Nije pletena u komiluku, nego u naoj kuhinji kad se dedo vratio od nekog hode Baia kome je i'o da zapie kravi Subulji koja se bila od neke udne bolesti ukinula s noga. Tu sam priu tako zapamtio i toliko puta ispriao da su me kasnije kad sam malo porastao i stariji molili da im u nedostatku drugih, ponovim ovu priu. Posebno bi mi bilo drago kad me to zamole pred rodbinom koja bi dola u posjete iz drugih sela. Vremenom sam toj prii dao ime DOBRI, sam joj nainio uvod, stavio take i zareze, popunio neke praznine, i od svega toga se zaboravio da sam sebe 64

stavio u prvo lice. Danas mi je malo krivo to joj nisam stavio drugi naslov, nekako mi PRIA MOJE DESNE ARAPE trenutno puno ljepe odzvanja. Helem nejse, neke stvari se jednostavno trebaju prihvatiti kakve jesu. Svi Baii u Kotarima su nosili zapis. I svi su se zbog tog zapisa enili iz daleka jer ih blinje cure, zbog tih zapisa nisu htjele. Svi Baii su bili ljuti na svog roaka Salku. Salko je bio jedini koji taj zapis nije nosio. No, moda priu treba poet od poetka, kao to je i od Boga ostalo. Od one noi kad se Salko Bai raskrivio u maloj djeijoj sobici prizidanoj odmah uz mutvak. Raskrivio i zanijemio. Majka doletjela pa se i ona raskrivila, dola i svekrva, za svekrvom Salkin babo a za njim i domain Haim. Dijete je izbuljenih, zakrvavljenih oiju jedva dolazilo do daha, ostala djeca oko njega, probuena vriskom, zbunjena i pospana mirkala su ispod ponjava ekajui da shvate ta se to dogaa. I niko nije mogao da odgonetne ta se desilo. Da Salko i dalje nije ostao nijem i prazna, gotovo mrtvakog pogleda, to bi se, kao to i prilii ivotu, pripisalo mori koju su svi ponekad znali imati. Ali Salkin pogled i glas se nisu vraali ni nakon cijele hefte i svekrvinog oprobavanja trava i bajanja. Poeli su obilazit oblinje hode, i one to zapisuju i one to ne zapisuju. -Ovi to ne znaju obeavaju, ovi to znaju neeg se pribojavaju!,, zakljuio je ta nastojanja Salkin dedo. 65

-Dijete treba vodit hodi Kariu! I krenulo se na podui put. Konja je vodio Salkin babo a na njemu, u dedinu krilu jahao je i mali Salko. Srijedu i etvrtak do akama. Pred akam, stigoe do hodine kue. Tu sjahae i stadoe ekat. Hoda Kari je na dva dana hoda znao ko mu dolazi te bi sam izlazio i doekivao ga ako je htio da ga primi, ako ne bi ljudi bi ekali do sabaha i vraali se. Salkin dedo je strepio. Nije svijet izgubljen ako se dijete ne izlijei al' jeste ako ih hoda Kari ne primi. To je sram na kuu za devet koljena. To e znaiti da je djeija bolest iz kruga kue dola ha je hoda Kari nije htio lijeit. Kad im se oi navikoe na hodino dvorite primijetie u zelenu almu zamotanu glavu kako ve eka na dovratku male sobe odmah uz kuna vrata u kojoj je, kako su im rekli, hoda obiavao primati ljude. Lahnu Salkinom dedi. Hoda izae. Salkin dedo poe da mu selam nazove a ovaj mu pokaza da uti i rukom naiareti da se udalje od djeteta. Mali Salko je stajao i gledao preda se a hoda ne prilazei mu blizu, obilazio oko njega. Svi su utjeli samo bi hoda britkim pogledom, neujno, usnama, seljanima koji bi uzgred prolazei na as zastali da vide ta se deava, govorio sikter! U daljini se ve odavno prestao uti glas mujezina za akam namaz kada je hoda stao i nazvavi selam gostima. Rekao je Salkinom dedi da uu u kuu a da Salku uvedu u onaj sobiak. 66

Hodina ena, ko i svaka ena, ponudila veeru, slatko, pa na kraju vidjevi da hoda nikako da ue s djetetom ispekla i kahvu. Kahva se popila, akam klanjao, jacija doekala a hoda se nije pojavljivao. Salkin dedo sve vie ispunjen loom slutnjom, ne mogavi nita drugo poe pogledom sjei svoga sina. -Do tebe je i one tvoje Rakue, govorio je oima. Od Rakia se enit, ne bi blesav. A on je opet najblesaviji kad je popustio. Kad su Rakii ljudi bili? Sin mu oborio pogled i samo die. Nije mu Salko jedini evlad, al' evlad je. Hani se srce cijepa, ne spava od kako su otili, niti e dok se ne vrate. A kad e doi pitao se, i koliko e kotat. Hoda Kari nije jeftin. Ma nek' dijete bude zdravo, gotovo glasno progovori da odagna rojeve ejtanskih vesevesa u svojoj glavi. -Vela havle ve la kuvvete, to ih to jo nema?, ponavljala je hodina ena sve dok, ne mogavi vie drat otvorene kapke, ne pokaza da mogu lei tu gdje jesu a da e ona u hidi prilei do sabaha. I umor uini svoje. Strahovi i strepnje popustie pod teretom brige i puta, a Salkin dedo zaklet e se kasnije i udnog mirisa koji se pojavio u hodinoj kui te zaspae ko mala djeca.Kad je hoda zavrio oni ne znaju. Hodina ena probudi ih zveckajui kahvenim sudima. -Ja vas Bogami ne probudih na sabah, velim umorni ste, da se naspavate, moe se i do podne naklanjat! Hoda je oti'o neto do bae sad e on, a mali spava tamo u sobi. 67

Na upitan pogled Salkina dede klimnu glavom. -Sad e on doi, koliko sam ja razumjela bie sve dobro ako Bog da! Taman su prihvaali fildan s kahvom kad hoda otvori vrata. Mrko lice, ista zelena alma i sveanj trave u ruci. -Deder ovo kad se prokuha dadni onom Peri iz Kresia to je juer bio s kravom ovdje!, ree eni a onda sjede za sto, otpi iz svog fildana i ree obraajui se Salkinom dedi. -Hajir je domaine! ekam ja Vas ima dva'es godina. Oni se zaibretie. -Dvadeset godina, hadi efendija? upitno to tiim glasom, ve spreman da ustukne, zapita Salkin dedo. -Dvadeset godina moj Haime! gotovo s osmjehom na usnama ree hoda. -Ti si uen i ti zna hadi efendija!, opet e Haim, naem je Salki tek sedma godina na jesen, ako Bog da, i upitno pogleda na Salkina babu bojei se da nije pogrijeio a i stidljiv to zna tako neto beznaajno kao to je dob unuadi. -Jest Haimaga, tano na Luin sedmu e napunit po hidretskom kalendaru. Ba ko to i knjiga kae. Nego, da ne duljim ima jo svijeta pred vratima, ti e Haimaga moj iza' i otii do unuka, bie da je ve usto, i vidjet e da je dobar i zdrav, ja neto babi mu i majki moram nasamo poruit, pa ete poi nazad i vrnut mi se

68

sa svom eljadi ha ti bude najzgodnije, a sin e ti rei i to i zato!? Haim sav u udu izae ne imajui snage da se usprotivi. U glavi mu je pitalo od poveana pritiska a srce lupalo od pitanja. Kakva sva eljad? to kad su svi eto osim ovo malog zdravi i ilni, i gdje ima pobogu da se djetetu neto zbori a domain tu. Vrata od male sobe jedva da je otvorio. Ugleda Salku kako uplaen obori pogled. -Jesi ustao sinak!, upita ga Haimaga ne znajui ta da ini, da stoji ili da sjede na stolac kraj kreveta gdje mali leao. -Jesam dedo!, zau se Salkin glas, isti kakav je i prije bio. Haim mu prie i pogleda ga u oi. Iste ko to su i prije bile. Pune djeijeg sjaja i naravnog straha pred glavom kue. -Neka, neka sine, sad emo kui, samo dok ti babo izae! Ne smjede se osmjeliti da sjede na stolicu na kojoj, beli, hoda sjedi dok lijei, nego malo podvi ponjavu kojom je mali bio pokriven pa sjede na kraj seije. Dok mu se sin ne pomoli na vrata uini mu se da je vjenost prola. -Hoda veli da moremo i'!, ree mu sin s vrata. Opet je Haima jahao, unuka u krilu dr'o a sin konja vodio.utjeli su dok ne odmakoe od sela dovoljno da ih ne uju ni oni to su zorom u najdalje seoske njive otili.

69

-I ta ree, jadni mi ne bili!, gotovo dreknu Haim na sina. -Ma ne znam babo dina mi oklen da ponem!, odgovori sin. -Poni odande odakle sam ja usto i iza'o, otale poni i nijednu ne preskai, ako mali ne treba ut sjahat u pa emo za konjem. -Bie da je tako i hoda rek'o!, ree sin. Haima sjaha, pritee konope oko Salke, tutnu mu uzde u ruke i hijnu vranca. Konj poe a njih dvojica polahko za njim. -Ti si ono izaao a hoda se okrenu meni i veli mi vako: -Tvoja je Hana od jaka topraka sine. Osmo je koljeno od uvenog ejha Zaima. Nije se ovdje ulo za njega, smaknut je od vlasti pa se nije smjelo ni priat, ali u knjigama sve pie. A ti si opet osmo koljeno hode Ibre Baia. Ni za njega ti vie niko nita ne zna. Ne zna, veli, Bogami, koto ne zna ni za imami Hasana i imama Mehdiju. Tu me upita znam li ko je imama Mehdija a ja svu glavu obio ne bi li se sjetio da ga je neko pominj'o, al' daba, ako i jest ja sam smetn'o. Tu sin malo pogleda u babu ekajui da mu ovaj pokae jel' zna o kom pria no ovaj je poleguene glave samo utio i gaao nogom u konjske tragove. -Tu mi ispria kako je nekakva Bizantijska princeza koja je vodila porijeklo od samog hazreti Isa, alejhi selama, sanjala san i u njemu vidjela svata neta, zapamtio sam da je vidjela lice svog budueg o'eka. Pa 70

je kasnije pola na nakav put i tu bila zarobljena, pa morima na lai voena do neke pijace u Perziji. A tu je negdje u blizini ivio neki veliki sveti o'ek koji je tog jutra naloio svojim slugama da odu na pijacu i kupe ba takvu robinju kakva je ona bila. Zaboravio sam ree li mi kako je ovaj znao da e tu biti ta osoba. I, helem nejse, ovi su je kupili ko roblje i doveli a on je oslobodio i za svog sina oenio koji je opet od pejgambera samog potomak i ta je princeza rodila imama Mehdiju za kojeg me je hoda pito znam li ko je. -Kad je to bilo?, progovori Haim. -Ima hiljadu godina, kae hoda! -Pa ko e ga znat ako je ivio prije hiljadu godina?, opet e Haim. -Ne znam, hoda kae da je jo iv samo ga nae oi ne mogu vidjeti. -Vela havle!, Haim e, ta sve ti ljudi ne znaju, nego vrati se ti meni na tog kasnije, vii ta ree za zapise i spomenu li to me agom nazva? -E pa ko to je za tako velika ovjeka kao to je imam Mehdi trebalo da se spoje loze dva pejgambera, naeg Muhameda i Isaa, alejhi selam, tako se veli svi veliki ljudi iz jakih loza raaju. Na je Salko, kako hoda veli, a dina mi je 'vako rek'o, iz dvije jake krvi nasljedstvo primio, nae, nekog prapradjeda Ibre efendije i od nakva ejh Zaima sa enine mi strane. -Ma reci ta za zapise ree?, ljutito e Haim. -Pa zapisi su stoga to je, eto, kako on ree, Salko od Boga odabran a to veli zna nakodit onima oko njega jer ne mogu podnijet njegovu snagu, pa su zapisi da nas 71

tite kako bi mi njega mogli titi, a rei e ti kad opet doe da nam je to sad svima dunost. A agom te je zovn'o jer ti veli titula pristaje samim tim to si mu dedo. Tu malo zautjee a onda Haim progovori. -Jes, istina je Ibro efendija Bai bio je uven hoda, kau uveniji i od hode Karia. Tu kad izree zadnje rijei neto ga sjecnu te se i ne htjedui obrecnu oko sebe. -Koliko je rek'o da mu se plati?, upita mnogo tiim glasom. -Nita veli, nafaka koju Salko nosi sa sobom za jednu no, vea je od svega to bi mu mi mogli dat, zato ga je i ostavio da prenoi, samo, rekao je, da nikom osim tebi i eni mi ne kaem za ovo. Otad svi Baii u Kotarima nose zapis i mada im imetka ne manjka nijedna oblinja cura ako je imalo na namu ne udaje se za njih. A knjige koje mi je rahmetli pradjed zavjetovao, prije nego sam i zaet bio, govore mi, da su ljudi znali kakav je beriet u Salki bio da oi s njega skidali ne bi. On je meni sedmi predak s majine strane. Beriet je knjige kau otano zbog grijeha ljudi, no ako ja i budem gladan oni u mojoj blizini nee za mog ivota. Ove knjige to tabirim sa mnom e nestat i dovom uvat pet koljena u budunost, iz vatre e ih potomak mene i onog to e mi glavu ovu s ramena skinut izvadit i tabirit ko to ja sad tabirim. I tek e njegov nasljednik, bude li ga Bog dao, moi progovorit o meni ko to, evo, i ja o Salki progovori. 72

DEZVE Ponekad osjetim kako erpii vremena koje slaem u zidove jastva svoga kvrckaju i trune malter kojim sam ih zidao. ovjek kao i zemlja na kojoj stoji ima svoje zemljotrese, oluje, gromove. Zadrhte zidove a prozori se smrae. Tad rijei suhe, stisnute glasnicima boli, pokretom iskusna ovjeka svikla na tekoe i nadmonost sudbine naputaju svoja polja i svoja stanita povlaei se duboko u njedra visokih planina. Ne povlae se kao kukavice, ve kao mudri stari ratnici svjesni da postoje bitke i neprijatelji kojima je skloniti se s puta ve pola pobjede. Sklanja se moje JA BJEHO! JA JESAM! JA U BITI! u njedra utnje, u njedra gdje prijatelj nee zai iz potovanja a neprijatelj zbog straha. U tim zbjegovima uvam slike voljenih bia, uzvike radosti, potoke istih nada i bijeli behar pokrivaa istine koji nadkriljuje i moje juer i moje danas i moje sutra. Jednim je krajem u ezelskim dolinama a drugim se prua u berzahske paslike. Tu poremetim eme vremena, nemonim uinim smjene dana i noi, prilegnem da se odmorim. U tom halu niu ona osjeanja kojima se ovjek nikad nije drznuo nadjenuti ime, pojave se tek u dodiru dua, duboko u naim biima a stvarnost ih motri tek kroz bljesak oiju i slatke trzaje usana. 73

To su one rijei to ih ne tvore slova a nasluuju ih samo duboki uzdasi nai, kao vjetar koji niko vidio nije, kao due koje nikad vidjeli nismo. *** -Neka si vala navratio, moj Taibe!, govori mi na vratima s krpom u ruci -Sjee vala, da kafu popijemo. Evo ne znam kad sam s nekim kafu popila iz velike dezve. Vazda ona mala, dva fildana. Ba neto jutros mislim ta se ovog sua ima u kui a koristi se od bajrama do bajrama. Evo ova velika dezva, dvadeset fildana u nju staje, ne znam jesam li je ikad ko treba iskoristila. Pa ova do nje, kupio Meho rahmetli jednom u Sarajevu, oprobali je tu veer kad je doao, rahmet mu dui i nikad vie...

Gledam poredane dezve i sluam je. Kao biljezi negog starog vakta. Strah me u aku stisko pa ne mogu da progovorim.
-Ne znam jel' grehota, ali ja nekad pomislim, da mi ga je bolan samo dva sahata, pa ne moramo se ni voliti, da se bar posvaamo ko ljudi!, govori dok kaikom mijea tek kihnulu kahvu. -Ujutro ova djeca ustanu, ovom ovo, onom ono i tako do podne, onda ne znam ta bi sa sobom. Ne moe se ni ova kua vazda lickat. Eno vidi mi onu treu dezvu, u nju sam neko jutro zasula kafu, bilo je za etvero, a ja sama, ali dolo mi neto u nju da je zaspem, i pepeljaru ti ja na sto i cigaru u ruku pa u duman. 74

Gledam i sluam. Na zidu slika njihova zajednika. Do nje u ramu njegov zlatni ljiljan kojeg mu dodijelie nakon smrti. Desno je prozor, pukarnica za njenu duu. Jedna od hiljadu zaboravljenih vojnika na mrtvoj strai asti i pamenja.

75

76

KIA Gledam s prozora, kia se igra piljaka na putu. Kad se pogled zamagli uini mi se da kamenii poskau sami od sebe i love kine kapi. Ba kao na Neretvi pastrmke to ine s muicama. S vremena na vrijeme zagrmi. Ne resko, onako, u daljini, gore prema Vrapu ugleda se munjina ila kucavica a onda doleti i taj zvuk. Iako podne sve lii na predveerje. Sjetno je ovo vrijeme. Oi se poslu otimaju i bjee na prozor. Grmi opet a mene kroz sjeanje doziva glas moje nene. -Bjei s praga, ne valja biti na pragu kad grmi! -to ne valja? -Nu, to ne valja, ne valja i gotovo, hajde silazi! Sputam se na suvu nae ljetne kolibe. Dim s ognjita kao da se boji izai iz kolibe. Uvija se oko razbacanih glavnji. Nema plamen uz to da se primi, nena je raspreala vatru i metla hljeb pod sa. usegijom sitni eru i nagre je na sa. S vremena na vrijeme iz onih glavnji zafrka plamen a nena 'nako za sebe promumlja u bradu: -Nu, nu, ko da e kijamet nakav! Sijevnu jako iznad naih Bojita: Allahumme salli ala Muhammedin va ala ali Muhammed, ui nena -Ilae li ti? pita me. -Ilaem, neno! -Kako da ujem? 77

-Ehedu en la ilahe ilallah Muhammed abduhu ve resuluhu!

ve ehedu enne

-E tako, svaki put kad zagrmi, a kad sijevne, proui salavat, de da ujem jesi li ga zaboravio? -Allahumme salli ala Muhammedin ve ali Muhammed! -Ve ala ali Muhammed, kenje, gdje e ala zaboravit. -Ja, ve ala ali Muhammed, ponavljam snishodljivo sretan to u neninim rijeima osjeam onu duboku toplinu zadovoljstva mojim odgojom. Vjetar puhnu i zatvori prozor. Sjeanja se povie u svoje trube i na svoje police ustupajui svijest trenutnom asu. Uzimam telefon i zovem kuu. -Selam sine! ta radi? -Igram se babo! -Grmi li, je li te strah? -Grmi, al nije me strah! -Kako nije? -Fino, samo prouim La ilahe ilallah i nije me vie strah. -Tako sine, tako! -Kad e ti doi, babo? -Doi u sine, doi u, samo se ti igraj!

78

OTKOSI

SJEANJA

Grede u naoj kolibi na Humu bile su stare. Nije se mogla ostaviti nepoklopljena posuda ispod njih, jer neka nevidljiva ruka iz dana u dan, iz noi u no, trunila je ukasti prah koji je moja nena zvala crvotoina...Da li su zaista nevidljivi crvii u drvenim gredama neprestano buili svoje tunele a prah drveta padao ispod ili je neto drugo ne znam sa sigurnou. Ono to znam jeste da sam esto puta zaudno gledao te male prake ukaste praine na svojoj haljinki, na prevrnutom kipu, daskama. Vjerovao sam svojoj neni i u skoro nevidljiv rupicama greda traio te udne neimare pitajui se djeijim oima kada e jednom nestati grede i gdje e tada ti udni nevidljivi neimari nai svoja stanita. Znao sam da moraju biti ivi h bue te rupice ali ipak sam gledao na njih kao na one prole ljude, to su nekad ivjeli a sada ih nema. Vidi im tragove koji govore o njima i njihovom postojanju ali njih same nikad ne vidi. Ostavih san nakon sabaha i prepustih se motrenjima sebe, svoje uatorene prolosti, sadanjosti. Mahnuh rukom po preenom putu ivota zadnjih desetak godina i uini mi se da zahvatih pun dlan crvotoine. Kao mladi zamiljao sam svoje grede zrelosti suhim, jakim, vrstim, nesavitljivim. Jutros vidjeh da stare, pucaju, da hiljade malih crvia bue rupe u njima. Vidjeh da se trunim i da neke posude unutar samog sebe pored tog krova to grede ga jo vrsto dre treba 79

poklopiti i drugim poklopcima. Da se od mene sama u njih ne utruni. Razlio sam mlijeko mnogih nauma kipima svoje nutrine. Smogoh snage da povirim u njih, da vidim kakvo je stanje. Ponegdje kajmak ko dlan debeo, ponegdje tek smeurana povrina bez snage da se skorupi, ponegdje drvo kipa i suhoa zraka popila sve. Suha daska krova, miris davnine u sjeanju. Glasovi mladosti, odrastanja...

-Il tu kosu uzmi ko to je od Boga ostalo, il nemoj nikako ni kosit? -ta fali mom dranju kose? -Fali! Celja tu travu ko da ti je ao? -Pa moda mi je i jeste ao! -E vala uveliko joj olakava time to je vie upa nego li je kosi.
Prisjeam se onih ljetnih dana koevine. Kad bi nas se po dvadesetak s kosama u rukama, uturama za pasom raskrotilo planinskim livadama. Tad je bilo izazov izdrat cijeli dan na poziciji na kojoj pome. Ako te onaj iza tebe stigne pa mu prepusti otkos, donji si. A bila je to prilika i da se udvara kupilicama koje su odmah nakon to bi mi proli s kosama izgonili travu iz hlada da se sui. Negdje u prvom srednje kod Mujice bi kosidba a dole prijateljice od eri mu iz Sarajeva, malo na planinu da odmore. Jedna zgodna, fina, al' s asfalta i ni mukajet na moje zamahe i skoro dva metra dug otkos koji gonih. Sve mislim pogledat e! Fijue kosa nemam je volje ni nagladiti. Ovi stariji skontali pa mi jo 80

pridodaju, dobacaju. No, ona nita. ika onu travu iz hlada, donese vodu ko zatrai i negdje u svom svijetu. Pred veer trave skoro nestalo, kad god ja viknem vode, druga je donese. Pitam Mujiinu er to joj se prijateljica umisila, jesu li sve graanke take ili? -Ma nije ti ona graanka, prije dvije godine saselili njeni s Bjelanice, nego, taka je. Ma to mi odmah ne kae pomislih ja. Nae gore list. Zavih otkos u krivo, u pitu ga smotah i sastavih pravo pred njom. -Deder mi mala vode donesi, velim ja ko veliki. -Idi pa se napij, nije ti daleko!, odbrusi mrka pogleda. -Vidi ti gospoice, do juer volove gonjala a sad sila u grad i adet zaboravila! -Da sam ja volovima htjela vodu nosit ne bi ni ila u grad! curiknu mi ljuto i razgrabi kraj mene. Kako mi je samo bilo dolo da riknem. Iza mene Huso kad u ta mi ree gangu zapovrnu.

Il me voli il estoko mrzi samo gledaj da budemo brzi...

Ono teko mu mi se i sad u grudima javi kad se iz susreta sa sobom posramljen vratim.

81

82

ADEM KADIN Ne znam kako su Adema Kadina zvali dok je bio momak. Moda samo Adem! Omalena rasta, irokih ramena, jakih ruku i kratkih krivih noga gotovo uvijek s krampom na ramenu. Volio je da kopa. Jo od djetinjstva bio je poneen priama o skrivenim upovima zlata i dukata po kripima oko naeg sela. Pred veer, kad bi isto po priama starih znalo odgorijevati i istiti se te tako budnom oku otkriti mjeseastim sjajem svoje mjesto, Adem bi izlazio na kosu iznad sela, sjedio i gledao. Ako bi ste ga pitala ima li ita, nikad vam ne bi priznao. Svoje prekopavanje gomila i ostataka starih temelja kua, afana, tala i toila uvijek je objanjavao neim drugim, nikad potragom za zlatom. Da li je istinu priznao svojoj Kadi pod penderom i privukao je tom svojom opijenou, ne znam, tek oenio je i po njoj prozvan Adem Kadin. Da li je tako prozvan da ga razlikuju od nekog drugog Adema kojeg ja zapamtio nisam ili neto drugo, ni to ne znam. Ono to mi se urezalo u pamenje jeste njegov poguren hod kojim bi s krampom kratke drke u ruci dolazio odnekud u selo ranim jutrom dok sam ja jo uvao ovce u popasku. -Selam alejk!, govorio bi mu. -Alejkumu selam, odgovarao bi i bez pitanja, svaki put objanjavao svoj put: "Evo ja malo, tamo do Seona i'o, ove kie put pokvarile pa malo popravljao."

83

Znali su ga stariji, koji su s njim akrami bili i upitat nae li se ta? Znali su se dok su bili mlai i naaliti pa pustit lanu vijest kako je neko negdje u prvi akam vidio udnu svjetlost. Narednih dana Adem se ne bi mogao vidjet u selu ali bi to mjesto uskoro zatekli prekopano. Jednom je, prekopavajui neku staru zidinu naao nekakve novie. Nita veliko, nekolika bakrena novia bez posebne vrijednosti. Odnio ih je komandiru milicije, ovaj proslijedio negdje dalje a Ademu uskoro dola zahvalnica s velikim peatom u dnu. Okaio je na najvidljivije mjesto u kui i s ponosom gledao u nju napajajui svoju ivotnu enju i potragu. S vremenom su ljudi prestali da govore o njegovim potragama, spomenuli bi ih tek ponekad na zimskim sijelima, prisjeajui se starog vakta u kom je njegova elja jae plamtjela nadvladavajui seoski podsmjeh. Podravala ga je jedino njegova Kada. Nije joj smetalo ni to su druge ene govorile da ju je i oenio ponajvie da bi imao pravo prekopat stare zidine njene porodice na planini za koje se prialo da u sebi skrivaju poveliko blago njenih predaka. Dijelili su isti san i dugo noi proveli u glasnom razmiljanju ta e i kako e kad on jednom pronae svoj up. Godine su prolazile, djeca im rasla. Prolost sa sobom nosila zaborav i tanjila tenje mladosti. Ugarak starih snova tek ponekad planuo bi u srcu Adema Kadina. 84

S poetkom rata Adem Kadin, ve u godinama dobro se razboli. Bez heima, uz svoju Kadu leao je na postelji. Dan po dan njegovo se tijelo skupljalo i vehnulo. Uoi petka u selu se prou da je preselio na Ahiret. Valjalo je da mlai s prvim mrakom odu na harem i iskopaju mezar. Zbog rata su sve denaze obavljane nou. Zemlja bjee tvrda. estorica mladia kopala su naizmjenino. Nakon pola metra, zemlja omeka. -Ovdje ko da je ve bio neiji mezar! ree Asaf sa strahom gledajui kako mu lopata propade u upljinu u zemlji. -Ma nije, znali bi stari!, odgovorie drugi naginjui se nad rupu. No, uskoro im svima postade jasno da tu neto ima. Naioe na istruhle daske a ispod njih rupa. Prestadoe s kopanjem i poslae po nekog starijeg u selo. Ubrzo doe stari dedo Muan. -Za mog vakta i od onog to sam od starih uo tu se nikad niko nije kop'o!, ree on. Odluie da proire otvor i vide ta je. Nije bio mezar. Ne bi nikakvih kostiju. Samo sagnjio up pun starih dukata. Mlai pogledae u Muana, a on obori glavu. -Ne znam djeco, zovnite mu sinove i upitajte ta e s tim? Sinovi u bolu bjehoe zateeni vijeu. Pogledi se susretoe i zavrie na najstarijem sinu Hazimu.

85

-Ja mislim da to nema nikakve vrijednosti danas, a i rat je, ta bi s tim. Ja to ne bih dir'o, ako hoda kae da more tako. Hoda ree da moe, naeno se sakupi, mezar malo proiri i Ademov tabut spustie na to. -Jah, taki ti je dunjaluki ivot, ree hoda komiji Arifu vraajui se sa harema. Traga za neim itav ivot i nae ga tamo gdje se nikad ne bi nadao.

86

LJETNI PLJUSAK U svakom ivotu doe trenutak kad se zatvori krug i obru jasna pogleda kljocne u ovjeku. Kad vidi da je sve bilo mogue i kad dotad nemogue postane neiskoritena prilika. Teak trenutak kad sirov ovjek opsuje. Krhak se raskrivi. Tuan se razboli. Sretan unesrei. Lud se nasmije a mudar bre bolje pobjegne u druga razmiljanja. To je onaj trenutak kad sudbina stane ispred ovjeka i i odgovori mu na ono trajno pitanje: Ima li je ili je nema. Jusufu je pedeset i osam godina. amilu isto toliko. Jusuf s balkona svoje kue ne moe da vidi amila na balkonu njegove kue iako su im kue jedna do druge. Jusuf ima samo jedan balkon i samo jedan sprat kue. amil ima tri balkona i etiri sprata. Za ljetnih odmora, amil kad doe, kahvu pije na najviem spratu. Obojica su u penziji, i obojica na svoj nain zavide onom drugom. Hiljadu devet stotina sedamdeset i etvrte obojica njih krenula su iz svog sela ka gradu, tu se nali s Osmanom Nurkinim koji je ve nekolike godine radio u Njemakoj. Po ranijem dogovoru prenoili bi tu i vozom poli na put u obeanu zemlju gdje se krvavo radilo al dobro moglo zaradit. Sa sobom su ponijeli snove o

87

boljem sutra, o kuama lijepim, o novcima i ugledu koji novac sa sobom donosi. Jusuf je imao neto zemlje. Nije mogao rei da je gladan dok je amil bio go ko pitolj. I to ih je razlikovalo. Jusuf se svako malo osvrtao na svoje livade a amil neumoljivo iao naprijed. Drugovali su od prvih koraka. Poznavali se i voljeli jedan drugog kao to brat brata voli. Jer tog pravog brata ni jedan ni drugi nisu imali. Trebali su krenuti ve sutradan. I da jesu oba bi otila to su sigurno znali. No Osman Nurkin je imao da zavri jo nekih poslova i odlazak odgodie na tri dana. Tri dana koja je amil provodio hodajui po gradu a Jusuf leei u prenoitu sa svojim mislima. Kad je doao dan polaska Jusuf amilu stee ruku i zaeli svako dobro. -Ja se vraam, ja ne mogu ostaviti roditelje, sve svoje i otii u to nepoznato! -Brate, poi, dogovorili smo se! molio je amil. Nije poao, dok je voz vijugavim tranicama zamicao uz Bradinu Jusuf je naputao grad u povratku na selo. Godinja doba su se smjenjivala. Proljea kina, ljeta topla, jeseni hladne i zime snjene. Jedan za drugom. Pokajao se Jusuf dosta puta, ali oeni se, djeca posue. Nekako je ispravio neto krivice smogavi snage i novca da u gradu kupi neto zemlje i sagradi kuu za svoju eljad. Ma zato ne rei istinu. Nije smogao toliko. Zemlju je kupio amil i poklonio mu pola, da im kue budu zajedno. 88

Gradili su, svak svoju prema svojim mogunostima, kahvu na nevidljivoj mei pili, mei koja je poela dobijati jasne znakove kad je Jusuf stavio krov nakon drugog sprata i time zasvodio svoju kuu a amil iako ne imade muke djece die jo dva sprata. Nije to bila mea na zemlji, pojavila se negdje na po puta pogleda s balkona prvog sprata Jusufove kue i etvrtog amilove. Ne moe Jusuf prigovorit amilu ni na emu. Kad bi kupovao materijal za svoju kuu esto bi kupovao i njemu. Zvao ga na onaj svoj balkon na kafu... no njemu s godinama ta kahva sve tee pade. Sve manja mu bjee njegova kua s amilovog balkona i sopstveni ivot izgledae mu kao bjeanje iz nesigurnog u sigurno nesigurno. Nije zapadao u oaj, samo se klonio amilova balkona, s njega je nekako jasnije vidio i sebe i svoj ivot. Svoju sudbinu, sluajui amilove prie iz Njemake, sve vie je gledao kao mnotvo prilika: uzmi ili ostavi a sebe sama kao nekog ko je plaljivo bjeao od toga da uzme, ali, eto, pod starost vidi, ne i od tog da poeli. Najtee mu je padalo to nikad nije osjetio zadovoljstvo s ono malo to je imao na selu. Prezirao je to malo jer ga je upravo ono sprijeilo da ima tamam.. -ta veli Jusufe da ti ovog starijeg povedem sa sobom, da ta zaradi? upita ga amil. -Ne znam, hoe li se on sna, tamo? -Pa ja u ga sa sobom ko da je moj roeni, nita ne sekiraj. -Hajde da razmislim! Naveer, u mraku sobe upita Rahimu: -amil bi poveo Suada sa sobom tamo, ta veli? 89

-Jel' ti rekao? -Jeste danas! -E Bog ga dragi nagradio za dobrotu. I ode Suad s amilom im sredie papire. Isprati ih Jusuf. Nisu ni greke greke kad ovjek smogne snage da ih ispravi a sudbina bude dovoljno milostiva da prui priliku. Davno u mladosti u od jednog hode rijei nekog velikog alima: Dobra prilika je kao ljetni pljusak, pouri da je iskoristi jer brzo mine. uljala ga je ta izreka itav ivot, a eto, sad...kao da je nekako dua njegova na nju konano svikla, ne ulja vie.

90

SAMO PRIA Nikad nisam upoznao A. Kadira, Iranskog pjesnika i pisca koji ivi u Holandiji. No, danas poslije podne, nakon to potraih malo ivosti u mlakoj vodi i malo krijeposti u hljebu i orbi od mahuna on mi ispria o svom djetinjstvu. Tanije, sjetio se one zime kada se rodio njegov osmi brat. Majka mu je ve bila u godinama i on i ostala braa ve su bili dosta poodrasli. Stidjela se svoje trudnoe i krila je dugim alom koji je sputala preko prsa do pod stomak. Otac mu je bio otiao negdje na put, a njega zamoli da brine o majci. Porod bjee teak. ene iz sela nisu mogle da pomognu, a onda, najstarija od njih, prie mu i apatom ree: -Idi do sela Isa Mesih. Tamo ive krani. Trai Rahelu. Reci da je hitno. Na sapima svog dorata, kroz snijeg i tek poelu vijavicu pronae nekako selo i u selu Rahelinu kuu. -Brzo, mama ne moe da se porodi! Izae njen ovjek, upali traktor, te on na konju pred njima a oni na traktoru za njimRahela je tu no porodila njegovog osmog brata kojem preutno dadoe ime Isa. Tek mnogo godina kasnije, daleko od svoje zemlje posegnuvi za telefonom jedne zimske noi da osmom bratu estita roendan A.Kadir se sjetio da je te veeri kranima praznik koji zovu Boi.

91

-I bi mu velianstvena Rahela, koja je u toj noi za nju odabranoj ostavila svoj dom i pola da pomogne njegovom bratu Isau da doe na svijet. Nikad nisam upoznao A. Kadira, Iranskog pjesnika i pisca koji ivi u Holandiji. Al svidjela mi se pria koju mi danas ispria...

92

LEGENDA O JESENI Ne znam jesam li vam priao kako sam sedmicu dana Susan Shilliday i g. William D. Wittliff vodao po naem krnom Humu. Bjehoe u potrebi za odmorom i inspiracijom. -Zanimljivo da na ovolikoj planini nema vode?, ree William. -Da, a ljudi ipak ive, po znakovima, reklo bi se odavno!, dodade Susan. -Jesu, moj dedo je priao, eno tamo na onoj ledini koju zovemo Bojita, da je sve do nazad desetak godina znao izorat komad koplja. Nije vazda bilo ovako, rekoh im. Nekad prije nekolike stotine godina, ovdje je bila voda, veliko vrelo, sedam mlinova na njoj je mljelo. Bilo je to vrijeme Herceg Stjepana iji su obani ovuda stada uvali. I jednog ljeta njegovi sinovi dooe ovdje da naprave neto kao ljetnikovac. Eno dole, na stijenama skoro, i sad imaju zidine. A ovdje lijevo, gdje su i sad ove kolibe, ivjelo je pleme Muina. U tom plemenu bila jedna Hara. Krna vila. Kau da, kud bi ona prolazila trava nije za suncem hajala, nego se za njom povijala. I vidje ti nju onaj stariji Hercegov i begenisa je, bezbeli. Svidjela se kau bila i onom mlaem, ali ovaj drugi je prvi zapiko. I udevrili oni bili sve da se uzmu ovo dvoje. I njeni bili kajl a i Hercegu ne bi mrsko mada u njoj ne bi nimalo plave krvi. Ali, u to ti vrijeme nekako i Turci bahnue u Nevesinje, eno tamo, iza one ravnice na drugoj planini, vidi li Susan? -Da vidim! 93

-E tu su bili bahnuli i hara traili. Herceg tamam bjee dobio titulu od maarskog kralja i ne bi mu drago da je se odrekne. Vamo doli, kod Glavatieva ukrstie koplja. Nakon duge bitke ne bi ni pobjednika ni poraenog. Turcima do rijeke Hercegu od rijeke. Samo mu najstariji sin pogibe u tim borbama. Muini u znak alosti digoe kola na mlinovima i voda sedam dana proticae onako. Hara je po zakonu tadanjeg adeta pripadala srednjem sinu, sad najstarijem. Al jedne noi nesta i nje i najmlaeg Hercegova sina. Kau da je konja potkovo naopako da zametne tragove. No ubrzo su shvatili da je Turcima prebjegao i pute tajne kazao. Nahrupi vojska a onaj srednji sin Hercegov u bijesu i obijesti zatrpa ovijim i kozijim koama vrelo da Turcima vodu ne ostavi. Kau da je sjerna vuna progrizla zemlju i voda s njom propala, neki kau, tek negdje doli ispod Mostara da je opet po zemlji potekla. -Zanimljiva pria?, ree Susan. -Veoma!, dodade William. Bjehoe jo dva dana, platie me za trud a onda se Sussan povrati i upita. -Koliko ti kota pria? -Kakva pria? -Ona to si ispriao. -Nije to moja pria. -A ija je? -Svaija i niija. Onog ko je uje i drugom ispria. Susan mi prui ruku na rastanku a g. William samo dotae obod eira i odoe u svom plavom dipu. 94

NESJEANJA Samo jedan trag vodio je s glavne ceste ka nanovo opravljenoj kui u dnu njive. Stope u snijegu, kao znakovi kakvog starog pisma vodile su do nje. ovjek koji ih je ostavio ispoetka je iao brzo a onda je usporio. Stope su od tampanih poele liiti na pisana slova. Pod samom strehom kue je zastao. Pri motanju cigare neto duhana mu je ispalo iz drhtavih ruku. Nije se sageo da ga pokupi. Ne znam koliko je stajao. Da li dok nije ispuio ili dok s ledenice s krova gonjena toplotom sunca nije pala kap na njegov vrat. Znam da nije gledao u kuu. Gledao je na drugu stranu okrenuvi joj se leima. Od kue je poao u bau u ijoj su se bjelini raspoznavali niani. Tri drvena niana . I tu se zadrao nekoliko a onda produio hitro dalje ka stijenju ispod ije litice je huala rijeka. No, nije stigao do ruba. Uopte nije stigao. Koraci su mu se izgubili na pola puta. Nije se ni vratio. Dva puta sam se vraao od baluka do rijeke i nazad nigdje ne pronaavi nastavak njegova hoda. Nije propao u zemlju, prije e biti da je prhnuo kao ptica. Trei put kad pooh da ga traim spustih pogled na niane i proitah:"Ahmo Trz, 1944-1993" Isto i na drugom nianu. Podigoh se i pooh nazad ka putu ne znajui ta mislim. Iz daljine mi u sjeanje doe pria o hodi Ahmi koji se iste godine kada su se ova dvojica rodili popeo za vrijeme sabah namaza na munaru i nikad se nije vratio. Ljudi ga ekali, poli da ga trae i njega ne bi. Od tog dogaaja pue pria. Selo posta poznato po njoj. Da se ne bi zaboravila ljudi te 95

godine redom mukoj djeci dadoe hodino ime. "Evlija bio", rekli, "neka se ne zaboravi!" Tu sam se nekako i sam rodio. Kau, ja sam ne bih znao. Odavno zaboravljam. Od onih sam koji se vrate s puta jer ne znaju gdje su poli. Vodili su me doktorima, hodama. Svi rekli isto: "Boije davanje!" Neeg se ipak sjetim. Bljesne mi pa ga ako brzo ne proe uhvatim ovako na papir, ba kao ove dananje korake. Znam da e sutra samo ovo na papiru biti od mog danas ali hvala je Bogu. Njegovo davanje. Njegovo pravo. ekam autobus. Ljudi priaju. Doli da vide svoje. Kau da sam ih nekada sve poznavao. Priaju o dogaaju koji se desio negdje u ratu koji je ovo selo bio pomeo, ba kao to je pomeo i sve znakove hodinog evlijaluka. Ostao samo jedan. Pri spomenu ovog jednog na mene se tunim okom bacie. Zapitah ih to su jednom ovjeku dva mezara nainili ali oni oborie glavu ne odgovorivi. Autobus je doao. Policajac ita imena. Svi koji su doli moraju se vratiti. Takav je dogovor. ekam. Drim ovu hartiju i hou da joj kaem ko sam. Samo ne znam. ekam, mislim rei e ovaj to ita. Na svako ime po jedan ovjek ue u autobus. Mehmed je uao. Bajro je uao. Hilmo je uao. Zufer je uao. Jo jedan je Bajro uao. Svi su uli, samo nema Ahme Trza. Svi gledaju u mene a ja ne mogu da im kaem da je umro, da mu je mezar dolje ispod kue. Ne jedan, dva. A kako u im i rei kad znaju da se nieg ne sjeam. Pie im na hartiji koju nosim oko vrata. Policajac izlazi. 96

Tegli me za kragnu. Moram prestati da piem, moe biti se to i ne smije. Moda nije takav dogovor. Autobus je krenuo. Putaju me da piem. Putaju a ja bih volio da nisu. Poeo sam da se prisjeam. Poeo sam da prepoznajem. Da pamtim. Meho odmahuje glavom, grize cigaretu u ustima i govori:"Jah!" Zufer me gleda tunim oima. Bajro na sjeditu iza vozaa govori o tom kako ne treba davati djeci imena po evlijama. Meho se ubaca u priu i veli da valja, samo im ne valja biti otac. Neto me sjeknu. Otac! Ko je moj otac? Opet su me pogledali tuno. Bie da sam ovu zadnju reenicu rekao glasno. Znam. Trebam utjeti. Govori to i Hajro ovjeku do sebe ije ime nisam uhvatio da zapiem. Govori mu da sam pametniji kad utim. -"I tako puno govori!" dodaje mu ovaj bacajui pogled na mene. Na izlasku smo iz sela. Opet neka kontrola. Sakriu ovo to piem. Moda ovi ne dozvoljavaju pisanje. Volio bih da sam imao vremena da nacrtam ove ljude, da ih se mogu sjetiti. Da uberem i ja jedno juer, da i ja imam svoju prolost. Ja, ovjek kojeg vode kad prozovu Ahmu Trza.

97

98

PRVI AZRAILOV LET Svanjivalo je sedamdeseto jutro zemaljskog Adema. Na dugoj zaravni u vidokrugu pojavi se brdace. Zakuca srce i potakoe se njegovi koraci. Ve bjee nauio da s brda sa dalje vidi. Smjerno ruke isprui k Bogu i zamoli. Tako Ti milosti Tvoje prema robu Tvome ije ime nad Dennetom Tvojim vidjeh ispisano, sastavi me sa druicom mojom. Zauene oi dina to ve sedamdeset dana pratie ovo novo zemaljsko bie slijedie svaki njegov pokret. Ne bi davno kad ovaj stvor to kree se bjee samo komad ustajale ilovae, a sad hoda Zemljom u nekoj svojoj potrazi. S druge strane brda, vidjeli su jasno, slino stvorenje krhkije grae pelo se k vrhu. To je to novo bie, taj ovjek, to pria se o njemu. Traga koji ne prestaje tragat. Nejak da ih vidi al' moan sa bez pogleda dopre dalje. -Selam tebi, Havo, druice moja! -Selam tebi, Ademe moj! Mnogo godina kasnije dinskim svijetom pronese se glas: Svi na brdo, svi na brdo!!! Desit e se neto krupno u ljudskom rodu! Hiljade raspirenih oiju gledale su dva potomka zemaljskog Adema. Njihov nesporazum trajao je ve dugo. Kabil bjee najstariji Ademov sin. Obraivao je zemlju i imao jako tijelo. Habil je bio krhkije grae i uvao je stoku. 99

enu koja je po slovu zakona ljudskog pripadala Habilu htjede da oeni Kabil. Adem ih spremi na ovo brdo da Gospodaru rtvu prinesu i da On presudi. Habil prinese od prvine stada svojega i od njihove pretiline a Kabil od roda zemaljskog. Prvi srca istoga drugi mrnjom zadojen. I Gospodar njihov od prvog primi a od drugog odbi rtvu njegovu. -Zar da ti hoda meu ljudima, a da oni znaju da si ti prinio kurban koji je primljen, a moj da je odbijen? Ne, tako mi Boga, ljudi nee gledati u mene, a da ti bude bolji od mene! Ja u te, posigurno, ubiti!" ree Kabil. -Bog prima samo od onih koji su dobri!, odgovori Habil -I kad bi ti pruio ruku svoju prema meni da me ubije, ja ne bih pruio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja elim da ti ponese i moj i svoj grijeh i da bude stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike. Kabil se naljuti i dua njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih. Iza oblinjeg brda pojavi se gavran i poe da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. -Teko meni!,- povika on - zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!?. -ta ini?, upitae mladi dini starije svoje. -I kakva mu ono voda iz oiju tee? 100

-Pokaj'o se, ou se odgovor. ovjek se ponovo pokajao. -A ta e biti s onom Habilovom siroticom?, upita Ifrita, mala dinkinja crvenih oiju. -Ona e tugovat, dugo e zaboravljat, jo due e iviti!, zau odgovor. U rukohvatu rua Azrailovih zemaljska svom se nebu vraala. krila prva dua

101

102

BOLJKA U kui je bila tiina. Ne toliko zbog nedostatka zvuka koliko zbog muka koji je nastao u razumu dvije ene koje su se u njoj nalazile. Majka i ki. Zavijene u vjeni out ljudske zebnje kad iekuju gore od zamislivog. Sivilo zidova kao da se trunilo na njih svakom sekundom iekivanja. Mlaa je esto odlazila do kupatila. Starija je guvala svoju haljinu u ruci stiskajui je drhtavim prstima. Iz grudi su dopirali hropci jecaja. Oi isplakane, koa oko njih crvena i natekla. Lica zategnuta u neputenom kriku. -Mama ne boj se!, progovori ker, ne mogavi izdrati topot tiine. ekala je da ove rijei budu njoj upuene, ali ih ne bi. Susrela je samo majin crn, kao bi otar pogled. Znala je ta se nalazi u njemu. I ona bi voljela da nije roena, da nije tu. ekanje zla ubija gore od zla samog. Ponovo ustade i ode do kupatila. Smrad je ugrizao nosnice ali ona se opet ne usudi pustiti vodu. Bojala se da e neko uti. Bojala se da e sama uti. Bojala se same pomisli na neki oit zvuk. Hodala je na vrhovima prstiju. Pogleda se u ogledalo sva razoarana to se vidi. Htjela je da se ne vidi, da je nema, da se probudi iz stranog sna. Paljivo spusti poklopac i sjede zagnjurivi glavu meu koljena.

103

Sino su joj odveli babu i brau. Znaju da su njih dvije tu. Ostavili su ih al' e se vratiti kad preostalu mukadiju otjeraju u logor. Krv joj se zaledi u ilama pred slikom sinonjeg deavanja u susjednoj zgradi. Vrisci koji nagone na ludilo. Odveli su mukadiju a onda se vratili. Onda se zauo vrisak njene prijateljice Samire. Izveli su je na balkon, da svi vide bulin striptiz. Otimala se, plakala, ujedala, grebala, molila, a onda su joj izveli majku i rekli da bira. I morala je skinuti svoju odjeu dok se kroz jauk majina glasa raspoznavalo: "Skoi keri, skoi!" Pucali su po prozorima traei da svi izau na balkone. Nije mogla da gleda, zaklopila je oi i zaeljela da suze koje teku budu olovo koje e sprit taj strani vid. Nije mogla ne ut kako je s jo nekoliko djevojaka iz te zgrade odvoze uz resko cerekanje i pijano zavijanje. Stomak se nape. Ve odavno ima elju da povrati, samo da ima ta. Lupanje u uima pretvorilo se u ujednaen um vlastitog krvotoka. Nee joj valjda uiniti isto. Pred majkom. Ona nije lijepa kao Samira. Ima krive noge. Ima kvrgava koljena. Ima. Ni lice joj nije lijepo. Ona je runa, mora biti runa. Ustade, uze makaze i poe gotovo s ushienjem rezati kosu. Opet pogleda niza se. Obukla je novu odjeu prekjuer kad su se jo nadali da e ih samo protjerati. Skide je i iz korpe izvadi prljavu ustajalu odjeu i obue je na sebe. Pri povratku majku zatee u namazu. Klanjala je sjedei. Htjede da se vrati, skupi hrabrosti, odvije esmu 104

i uzme abdest kad se na stepenitu zaue koraci. Vrata u as odletjee s baglama. Majka je povue sebi i tako zagrljeni skupie se u dovratku izmeu plakara i nie. Otvorie se i vrata od hodnika. -I ovdje imaju dvije... 000 Ker je drhtala, majka Boga molila da ih uzme obje. Osjeala je udare po leima ali nije mogla da otvori oi i krajikom svijesti bi zahvalna toj nemoi tijela. Tonula u dubok san. Sanjala je behar ne eftelijama. Pravi mirisni behar. Pele su letjele oko cvjetova a janjad odluena blejala u toru iza tale. Njen efendija je stajao pokraj ograde i priao o Sarajevu, o kaldrmi i Begovoj damiji o itabima i djevojkama, taman se sage, iupa cvijetak iz onog busa u ogradi i poe da joj ga prui kad je neto povue, svijest se zakovitla i ona u snu usni san i u tom snu u glas udna tumaa. Rano listopadsko jutro 1697. godine. Gusta magla jo je prekrivala grad kojim je oko tvojih snova plovilo. Prethodnica trupa Eugena Savojskog stizala je do Paina brda. Jo se magla nije podigla kad je dio njegove prethodnice zauzeo vrh a druga odjeljenja pola prema staroj tvravi. Vidi li prkosne starce sa goludravim sinovima na barikadama kako padaju pokoeni jaim neprijateljem? Vidi li kako se oko Sarajeva suava vatreni obru? 105

Vidi kao to gleda slike davno odsluane prie o jo davnijim dogaajima. Vidi na sofi Alipaine damije djevojku krvavih ruku, krvavog jagluka, krvavih dimija, bosonogu bez papua. Vidi kako te gleda. Ne zna kud bi i ta bi sa sobom. Vidi da u njoj drhti strah tog jutra vienog. Babina krv, bratova krv i uhvaene sestre krik u obeaenja trenu. Hajde, probudi se u svom snu i potakni vatru pod uljane kotlove to ih ene sarajevske na polje iznose. Ponesi jedan i dodaj joj ga. Vrata Alipaine damije otvorena su za sve a munara dovoljno prkosna. Hitre noge djevica dotiu joj unutranjost. Prednje nose kljualu mast zadnje kratke akije. Nemoj ii, ostani, mogu ti ispriati priu o dalekom mjestu gdje se rodio onaj robusni predvodnik jurinika to mu krv uzavre kad ugleda enska njedra na vrhu mu mrske munare. Mogu ti ispriat njegov ivot do tad, svaki tren i svaki onaj damar bola koji ga je otad, po glavi vrelim uljem posutog pratio do smrti. Da je munara bila nia ulje bi ga dovoljno vrelo da usmrti nalo, da je bila visoija u padu bi se ohladilo bez posljedica. Al znao je njen neimar koliko treba da bude za tamam. I o njemu u ti ispriat priu. Ovo to ti gleda on je usnio prije nego se zbilo. Zato je unutranji prolaz u munari ostavljen po mjeri tih bakrenih lonac. Sad e opet uti glas one majke sa balkona. Ulja je nestalo a neprijatelj se namnoio. Donje u munari padaju dohvaene vrhovima krvavih kopalja. Bez zaleine naoruane gornje se bacaju sa erefeta. One znaju ostanu li da vakta nee imat za ispriati. 106

Ko ptice se bacaju i dok tijelo zemlji pada, udaljenoj tamam da ga usmrti, due k nebu lepraju. One ne bi stigle da ispriaju, jer taj dan to na nogama nije uteklo, maem tuina ubijeno i ikom baklji njegovih zapaljeno u roblje je odvedeno. Zato ti sanja ovaj san. Zato ga je sanjao mimar ove damije. Mogu da ti doturim poutjele spise voa ove tuinske napasti, Eugenije Franza, vojvode od Savoje i Pijemonta, viteza Zlatnog runa, feldmarala Njegovog velianstva rimskog cara i ugarskog i ekog kralja Italijana po porijeklu a Francuza po vaspitanju, biveg studenta matematike i prirodnih nauka. Vidi ovdje gotovo izblijedilo u njegovom zapisu gdje pie: "Turci su za sobom ostavili veliku koliinu svakojake robe u predveerje 23.10. grad je planuo u potpunosti. Jurini odred je progonio njegove stanovnike i vratio se s bogatim plijenom i mnogo ena i djece nakon to su pobili svu silu Turaka" "Deset hiljada ena ko robovi sad plau" zapisao je preivjeli Sarajlija tog vakta. On e kao i mnogi s njim to su dumana doekali grijui tabane Trebevikim stazama bijega ostat u domovini eljan domovine. Jer ponovno dizanje ovog grada potrajae due od bijednih ivota u kojim nisu udisali nita do li jecaje onih u ropstvo odvedenih majki i sestara, maloljetnih keri i sinova Zato sam ja probrao tvoj san da kaem ove rijei. U tvoj san ih meem jer odavno ve osim u njem ne postojim, a ti san u pero izreci, nek hartijom kae

107

108

TIINA ILI O STAROSTI Tiina! Prede prelistanim predjelima preenih puteva. Nijeme se listaju te stranice uatorene prijanjosti. Paun vrka prstiju prijenja po hrbatima listova mojim ivotom ispisanih. Ja, putnik na putu vjenosti, na proplanku smirene svijesti strahom mjerim neizvjesnost suda konana o preenom i nepoznatog to mi tek pod stope treba da stane. I juer i sad, i danas i sutra, ni put, ni trag, ni ovo kluhko mesa na ezelskom vretenu, nee biti pitano. Samo JA! Ja koji jesam a ne znam ta sam, ni gdje sam ni kakav sam. Kad jednom na iviluk mezara, u zemlju neku, pod humku neku, uz pla neiji skinem ove halje tijela, ko u biti i kakav u biti? Ima li ogledalo u kom taj lik svoj mogu pronai? O emu govore kada mi sudbinu spominju? Sudbina? Bina suda! O kakvom sudu govore kad ja jo ovdje stojim, ako kao zloinac, pa moj zloin jo do kraja nije uinjen, ako nevin, pa moja nevinost jo do kraja nije dokazana. A suda ima vele. Ima li onda smisla okrenuti glavu, naprijed ko nazad gledat? Ako suda ima, nije li ovo samo odgledavanje? Pitanje ie odgovor, odgovor raa dva nova pitanja. Zna li se konano ta je starije? Koka ili jaje? 109

Moj prijatelj erif uzgaja luk. Ima priu o njemu godinama stisnutu u dlanu misli. Sitno sjeme luka zove se barut, ono je sitno, crnkastosmee zrnce. Kad se posije barut nikne sjemenski luk. Male glaviice luka koje se vade iz zemlje i prodaju kao sjeme za onaj, obini luk, luk to ga mi lukom zovemo, a moj komija kapulom. Odrasli luk, kapula, kad se pusti da sazori, baci cvijet, cvijet sazori a iz njegovih aki erif vadi barut. -Zna li se konano ta je starije? Kapula ili barut? Tiina! Prede prelistanim predjelima preenih puteva. Nijeme se listaju te stranice uatorene prijanjosti. Hoe li se raunati da idem naprijed, ako se sad okrenem i krenem nazad? Hou jednu arunu da ne iibam, jednog zeca da ne ulovim, jednoj djevojci da ne priznam da je volim, jednoj starici da odgovorim: "Hou!", jednu priu da ne ujem, jednu knjigu da ne proitam, jedne oi da ne pogledam, jednu no da ne prospavam, jedno jutro da ne zakasnim, jednu misao da ne pomislim... Zna li se konano ta je starije? Ono to hoemo ili ono to po slovu sudbine uvijek na kraju biva???

110

SJEANJA Hladno je danas, pue iz due...34 godine u plea upiru a pod nogam led Slomiu se. Naloit u pe, ugrijati tijelo ali ime uukati duu? I u najvruim krajevima neka srca zebu. Ja sam svoje veeras ugrijao krukom bronzaom. Spremila mi majka iz upe. Mirisala je na osamdeset etvrtu kad je prvu put stigla na rod u mrginju ispod stare kue. Mirisala je na Vuka, na najbogatije novogodinje paketie koje smo ikad dobili. Na okrugle okoladne bombone koje je rahmetli babo donosio iz Zore vraajui se kui s terena u Sarajevu. Gradio je objekte za Olimpijadu. Mirisala je na onu smreku to sam je usjekao a onda prije Nove godine zapalio jer mi rekoe da muslimani ne slave Novu godinu. Mirisala je na toplo runo ovce Mile koja mi je godinama na ispruenu ruku trala, a te zime smo je pojeli u orbi. Ne moram rei da tu orbu nisam jeo Mirisala mi je na prvu kupovnu zimnicu koju smo te godine podigli smatrajui da nakon decenije pravljenja kue moemo sebi priutiti tu blagodat socijalizma. Mirisala je na Bojana Kriaja koji nas je sve rasplakao padom nekoliko metara prije cilja na olimpijskoj utrci. 111

Mirisala je na Jureka koji nam je donio prvu olimpijsku medalju. Nisam znao ta to znai ali vidio sam da su svi veseli pa sam i ja bio veseo i za sva vremena zapamtio slogan s plakata: Volimo Jureka vie od bureka. Mirisala je na nau novu kuu u koju smo netom bili uselili. Mirisala je na nadu da emo sada kad smo uselili u kuu poet ivit kao i drugi ljudi koji su ve prije imali kuu. Da emo dizat zimnicu, klati pastrmu i bar razgovarat o mom biciklu. Mirisala je i na medresanske dane kad mi je majka slala najslae plodove iste. U ratu je granata gotovo unitila stablo. No drvo nije poput ovjeka, ono se opet oporavi, za pet, est godina raa kao da nita bilo nijeI rekao bi da je tako, ista baa, ista kruka, ista kua. Samo nema nas. Ima li smisla obii svijet, ako nema nauma pod svoju se kruku vratit? Nije li to bijeg vie nego put? Koliko slinih kruaka i jabuka zori u naim duama irom svijeta. U onim pretincima srca gdje se svaka rijeka zove Neretva? Ima li iko iz upe da ivi u blizini Amazona strane rijeke koju smo kao mali gledali na TV-u I vikali: Vidi babo u onoj Neretvi ive krokodil! Hladno je danas, pue iz due. Trideset pet godina u lea upire a pod nogam led. Sjetit u se!

112

NA KRAJU Ne doe mi odavno ni u snu ni na javi veliki Hajjam. Tek nedavno, pod jastukom, kad glava se iz kratkotrajna sna prenu, zatekoh ispisane redove: Zapii svoje zakletve, obeanja data drugima. Da zna ako zaboravi da vie nisi ovjek kao prije. Zapii svoje grijehe, zapii da ih samo dobra djela briu, i smjerna dova oiju suznih. Zapii da san nadomijeta pravo vienje i zapitaj oi zato ga ne sanjaju. Zapii da jutro poinje ustankom protiv sna i lijenosti, korakom ka vodi isteoj, ka molitvi , ka itabu nebeskom gdje ostavlja zapis o sebi danas za svoje sutra. Zapii da voli bijelo tamo gdje bijelo boja najljepa, i crno tamo gdje crno je najljepe. Zapii sreu jutra u vunu magle umotana. Ovo vreteno dana tebi je dato, zavrti ga . Poljubi trag ela svoga na turbi svojoj i trag njen na elu svome. Poljubi evlad u san zamotan, halal podaren i majku budnu nad oljom aja. Zapii da voli ovo sobu, ovaj plafon i pod na kom klei. Zapii da voli ova vrata i ovaj prag, ovaj prozor i ovaj pogled. Zapii da voli ovu rijeku i zemlju kojom tee, njena brda i dolove, njene kripe i goleti, njene vjetrove i oblake. 113

Zapii da voli blagu ehru svoga komije, dedinu utnju i nenin vjeni osmjeh. Da voli zarudjelu travu na oevu mezaru, njegov ehadet i svoj put kojim si ga nastojao stii. Ponesi prostirku due, na prozor jasnosti, istresi hale i ponose to za potku ti utkani nisu, izvadi miris iz desnog depa i spusti ga na ilu kucavicu lijeve ruke. Prisjeti se svog Resula, Prisjeti se Grada znanja i krvavog dojeneta na rukama tvog imama. Prisjeti se da ga ljubi dok mu suze ivot iu Prisjeti se golim maem na dumana da kidiu. Prisjeti se ehadeta Ehlul-bejta na Kerbeli kad na srcem tvog Resula leinari su letjeli. Prisjeti se Huseina uplakanog Abidina Muhammeda i Sadika Probudi se znakom jasnim prije nego s kunih vrata kroi u san dunjaluki, u varku vjetu, u lov na sjene to bjee pred onima koji ih gone i dahu za vratom onom ko ih se kloni. I gdje ti je spisak onih kojima si, u ime Boga, ljubav svoju poklonio. Zna li da si im dao dio srca svoga i da ti je pazit na njih kao i na sebe. Hajde, ustani, turbu svoju u dep koulje spremi, osmjeh na lice zadjeni u lijevo glavu zakreni i sam sebe imenom predaka zovni. Taibe ibn Halile ibn Ahmete! 114

Pogledaj desno i imenom potomaka se oslovi! Taibe ebu Ali! Dan u koji e kroit i zemlja kojom e hodit prostrana je i za osmjeh i za bol i za dobro i za grijeh, izai i zahvati prema ahu srca svoga.

115

116

O knjizi i autoru Knjiga Otkosi sjeanja nastala je izborom iz pria, zapisa, crtica i sjeanja koje je autor tokom neto vie od godinu dana objavljivao na svom bloggu pod nazivom TIZNA (http://tiznas.blogger.ba) Otkosi sjeanja su na meunarodnom natjeaju za knjievnu nagradu Zulfikar-Zuko Dumhur za 2008.g. izabrani meu pet najboljih radova. Pored ove knjige autor je do sada objavio: Zbirku pria: SEBILJ ili potraga za ogledalom Kulturno-prosvjetno drutvo Svjetlost Konjic, Konjic - 2001. godina. Zbirke pjesama -BIHUZURKA, Muslimanski omladinski savez Konjic, Konjic - 1996. godina. KAMENDAN,Bonjaka zajednica kulture Preporod Optinski odbor Konjic, Konjic - 1997. godina. BESAN, Bonjaka zajednica kulture Preporod Optinski odbor Konjic, Konjic - 1998. godina. GODOVI DANA, Kulturno-umjetniko udruenje Sejfullah Konjic, Konjic - 2006. godina. 117

Islamistika: KURBAN I HAD Medlis IZ-e Jablanica, Jablanica - 2007. g. SEKSUALNOST I INTIMNI IVOT U ISLAMU Libris d.o.o. Sarajevo, Sarajevo - 2005.g. SLOVO O HIDRI Kulturno-umjetniko udruenje Sejfullah Konjic, Konjic - 2005. godina. SMRT, KABUR I SUDNJI DAN Medlis IZ-e Konjic, Konjic - 2003.g. RAMAZANSKI NASIHATI, El-Kelimeh, Novi Pazar - 2003. g. KUR'ANSKI IZAZOV ZNANOSTI Medlis IZ-e Konjic, Konjic- 2003. g. ZNAKOVI ZA RAZUMOM OBDARENE Medlis IZ-e Konjic, Konjic - 2002.g. MONOGRAFIJA MEDLISA IZ-E KONJIC s posebnim osvrtom na damije i druge historijske spomenike iz vremena osmanske vladavine Medlis IZ-e Konjic, Konjic 1999. godina

118

SADRAJ GLASOVI RUO MOJA KRUGOVI NEFS NANA RAHIMA HALIDOVE ERI RAHIMIN POST MARA I MIHAJLO SALKO . VUNENE ARAPE DEZVE KIA OTKOSI SJEANJA ADEM KADIN LJETNI PLJUSAK SAMO PRIA LEGENDA O JESENI BILJEZI NESJEANJA PRVI AZRAILOVI LET BOLJKA TIINA ILI O STAROSTI SJEANJA NA KRAJU O KNJIZI I AUTORU 5 11 27 37 39 43 45 51 57 63 73 77 79 83 87 91 93 83 95 99 103 109 111 113 117

119