22 Radovcic

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2009
UDK 821.163.42-1.0 Bobaljevi-Gluac, S. 821.163.42-1.09"15" Pregledni lanak Primljen: 16. 3. 2009. Prihvaen za tisak: 3. 11. 2009.
Nada Radovi Molatska 9, HR 23000 Zadar
Kancona u pjesnitvu Saba Bobaljevia Gluca

Dubrovaki renesansni pjesnik Sabo Bobaljevi Gluac (1529. ili poetak 1530. - 1585.) u lanku je predstavljen trima razliitim oblicima talijanske kancone: Petrarkina kancona, kancona-oda, sestina (sestina lirica). Petrarkina je kancona prezentirana trima primjerima koji se razlikuju brojem stanca u kanconama (8, 5, 7), brojem stihova u stancama (20, 13, 6), brojem stihova u "kondedu" (9, 3, 3) i drugim osobitostima. Kancona-oda je nazona u dvama primjerima stihova koji su organizirani u katrene, od 4 i 3 etverostiha, dok se forma sestine nalazi samo u jednoj pjesmi. Osobine starije talijanske kancone obiljeavaju sve te forme: lirinost, stronost, silabiki obrazac, a to se tie stihova upotrijebljeni su jedanaesterac i sedmerac. Strofa kancone (provansalski cobla, pl. coblas), tzv. stanca, odreena je prema naelu jednakosti, osim "kondeda" (oprotaja), koji je izboran s karakteristikom jezgrovitosti, a u talijanskoj se teoriji stiha jo pojavljuju i termini invio, provansalski tornada. Petrarkina je kancona sloena od "pjedi" i "sirme", piedi su djeljive jer je mogua podjela stihova na dva ili vie dijelova koji imaju isti silabiki obrazac i istu shemu rima, dok je struktura "sirme" teoretski slobodna, upotrijebljena je razliita mogunost kombinacija stihova i rima. Kancona-oda i sestina lirica sloene su od strofa koje su unutar sebe nedjeljive, ali su kitice izmeu sebe sumjerljive prema broju stihova, istome tipu stiha, njihovu rasporedu te shemi rima, meutim, na zavretcima se stihova u sestini ne dogaa rima, nego se rijei iz prve kitice ponavljaju, koje krue iz strofe u strofu, a tu formu karakterizira sastav od 6 kitica, po 6 stihova i jedan dodatak od 3 stiha. Te se pjesme sadrajima i oblicima, topikom i duhom temelje na petrarkistikim elementima; osnovna ideja i glavna tema tih pjesama jest ljubav, koja je tu nazona kroz petrarkistiko poimanje ljubavi, dok se jedna kancona dotie vremenitosti zemnih aspiracija, kojima suprotstavlja velianje i trajnost stvaralatva. uvstva se lirskoga subjekta u kontrastnim raspoloenjima izmjenjuju kroz nadahnuti lirski govor, a eksponira se zaljubljenik patnik, koji je uniten pred idealom svoje gospoje prispodobive nim i boici. Plavokosi je petrarkistiki ideal gospoje prezentiran konvencionalnom petrarkistikom frazeologijom (ena je olienje duhovne i zike ljepote, i vrline je krase uz ljepotu) a uglavnom se manifestira kroz slikoviti poetski govor, najee kroz guru metafore, koju prate alegorija te simbolika, koje su karakteristine Bobaljevievu izrazu, uz guru antiteze. Motivi koji dominiraju u kanconama su: isticanje i hvaljenje enske zike i duhovne ljepote, ljubavno jadanje, izrazito naglaavanje patnje, pomisao na smrt, opsjednutost ljubavlju, oaj i nada koji se uestalo pojavljuju kao pratnja doivljaju ljubavi i dr.
Kljune rijei: pjesnitvo, Sabo Bobaljevi Gluac, kancona, renesansa
Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...
Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338
1 Sabo Bobaljevi Mieti (1529. ili poetak 1530. - 1585.), zbog gluhoe nazvan Gluac, istaknuti je hrvatski dubrovaki renesansni pjesnik, koji se dvojezino izraavao na hrvatskom i talijanskom jeziku. Autor je cjelovite zbirke1 talijanskih pjesama koje su iko i Maro, njegova braa, objavili godine 1589. u Veneciji: Rime amorose, e pastorali, et satire Del Mag Savino de Bobali Sordo, Gentil'huomo Raguseo, In Venetia, MDXXCIX, Presso Aldo. Ta je zbirka zajedno s pjesmama Sabova sugraanina i prijatelja Miha Monaldija bila pretiskana godine 1783. u Dubrovniku: Rime del nobil uomo s. Savino de Bobali Sordo e del signore Michele Monaldi dedicate all' Eccelso Senato della Repubblica di Ragusa, Ragusa, Nella Stamperia Privilegiata di Carlo Antonio Occhi, MDCCLXXXIII (Bobaljevi, 1783). Dvojezino izdanje Bobaljevievih talijanskih pjesama izlazi godine 1988., koje je Frano ale priredio, izabrao i preveo: Pjesme talijanke Saba Bobaljevia Gluca (Bobaljevi, 1988),2 te zbirka Pjesni razlike (1998), koju je priredio Slobodan Prosperov Novak, a sadri uz Bobaljevieve hrvatske pjesme i izbor prevedenih talijanskih pjesama iz navedenoga dvojezinog Sabova kanconijera iz godine 1988. Bobaljevieve hrvatske pjesme, od kojih je sauvan razmjerno malen broj, ne ine zbirku, objavljene su u ediciji Stari pisci hrvatski (Bobaljevi, 1876), koje sve Marin Franievi (1983: 541) ne dri Mietievim, te u Zborniku stihova XV. i XVI. stoljea (Pet stoljea hrvatske knjievnosti) (Bobaljevi, 1968), uz ve navedenu knjigu Pjesni razlike. U knjievnoj je kritici Bobaljevi ocijenjen kao vrlo znaajan i vodei pjesnik svojega knjievnog narataja, to svjedoe miljenja, koja sam izdvojila, izreena o njemu i o njegovu pjesnikom stvaralatvu, o izraznoj i sadrajnoj strani te o duhu njegove poezije, i s kojima se uglavnom moemo sloiti. U tim su se ocjenama kritiari odredili i prema mjestu Bobaljevieve poezije unutar hrvatske, ali i talijanske knjievnosti, pa su dubrovakoga pjesnika usporedili s hrvatskim i talijanskim pjesnicima onoga doba. Svi oni dijele misao da je Bobaljevieva poezija bitno pridonijela hrvatskoj knjievnosti i dre je relevantnom. Oni veinom visoko vrednuju to pjesnitvo i nalaze kako se istie meu drugom poezijom svojega vremena, nadasve poentirajui intenzitet osjeaja koji karakterizira tu liriku. Oni takoer izdvajaju i Sabovu originalnost nazonu u njegovim pjesmama kada pjesnik ini odmak od petrarkistikih stereotipa koji su inae prevladavali u ondanjoj lirici, a ta se Bobaljevieva osebujnost osobito oituje kod izraavanja ljubavnih boli. Iz tih izlaganja moemo zakljuiti da Bobaljevieva talijanska poezija ima svojstva prethodne i njoj suvremene talijanske literature, da se svojim duhom pribliava manirizmu te da sadri i elemente baroknoga petrarkizma, a sve to moemo zamijetiti u njegovu kanconijeru, dok se njegove hrvatske pjesme temelje na hrvatskoj tradiciji. A meu njegovim karakteristikama izdvajamo: izvornost, osebujnost, osjeajnost, elegancija izraza, tenost izlaganja u sutini i formi, poetska zrelost, iskrenost, ranirani osjeaj za pjesnike oblike i druge odlike.
Sabo B o b a ljev i, Rime amorose e pastorali et satire del Mag, Savino de' Bobali Sordo, Gentilhuomo Raguseo, Venezia, 1589. 2 Sve citirane pjesme u tekstu u izvorniku i prijevodu uzete su iz navedene zbirke.
1
310
Milorad Medini (1902: 179) je prvi koji je smjestio Bobaljevia u sam vrh dubrovake knjievnosti navodei da je pjesnik "svojim talijanskim sonetima zasluio meu dubrovakim liricima XVI. vijeka prvo mjesto", s kojom je procjenom suglasan i Frano ale (1988: 20) drei je i danas prihvatljivom. uro Krbler (1916: 93) im se pridruuje s visokom ocjenom Bobaljevieve poezije; on takoer proglaava Saba prvim meu naim pjesnicima koji su se izraavali talijanski. I Milica Popovi dri da je Bobaljevi najznaajniji pjesnik svoje generacije u Dubrovniku i izvan Grada, za njega nalazi da se istie svojom pjesnikom djelatnosti, "jedino je on dao uzoran kanconjer, koji se moe takmiiti sa najboljim italijanskim kanconjerima." (Popovi, 1963: 356) S njenim se miljenjem slae i Frano ale koji nalazi kako su njezine prosudbe bitno pridonijele razumijevanju Sabove lirike, te "da je hrvatskog pjesnika meritorno omjerila o iri kontekst talijanske poezije" (ale, 1988: 22). Popovi navodi kako se Bobaljevi i formom i sadrajem uspjeno povodio za Petrarcom, pri tome ona istie jakost i iskrenost pjesnikovih osobnih osjeaja. Dri kako se po intenzitetu uvstva, koji se nalazi u Sabovoj lirici, to pjesnitvo "istie nad najboljim primerima ondanje poezije i uveliko se pribliava samom Petrarki" (Popovi, 1963: 347). Ono to ga najvie razlikuje od mnogih inkveentskih pjesnika "je ivlji, vidniji, izrazitije realan motiv njegova iskrena ljubav popraena pravim iskrenim oseanjem" (Popovi, 1963: 332). Kada govori o petrarkistikim elementima u Bobaljevia, primjerice: opijevanje oiju na petrarkistiki nain ili opijevanje kose i dr., Popovi tada upuuje na njegovu originalnost navodei "da je Bobaljevi ralanjivao i razbacivao te petrarkistike elemente, ali da ih je posle prikupljao po nekom svom redu, tj. upotrebljavao ih je u slubi svoje elje da njima izrazi svoj ljubavni bol" (Popovi, 1963: 342). Uoava (Popovi, 1963: 342343) kako su se Bobaljevievi stihovi time prilino odmaknuli od konvencionalne izjednaenosti prikazivanja ljubavnoga jada, kao to su mnogi to primjenjivali, poentirajui "da je Bobaljevi u ovom pogledu redak izuzetak, to ga uveliko uvodi u neznatnu struju onih koji su u toj poeziji neto originalnije ostavili". Josip Torbarina ispituje nazonost Bobaljevieve lirike u talijanskoj knjievnosti u pjesnikovo doba i danas, te njezino mjesto unutar nje. Navodi da je Mietiev kanconijer "u svoje vrijeme bio dosta itan, a ime mu esto nalazimo u talijanskim antologijama onoga doba. Ipak je vrijeme bez milosti prelo preko njegovih talijanskih pjesama. Danas mu ime jo moemo nai jedino u zastarjelim i voluminoznim historijama talijanske knjievnosti kao to je, na primjer, Tiraboschijeva." (Torbarina, 1974: 586) Miljenja je kako je pjesniku time uinjena nepravda, ocjenjujui da se neke Sabove poslanice-satire, koje su sloene od tercina, "po svojoj spontanosti, svjeini i besprijekornom obliku, mogu mjeriti s boljim sastavima te vrste u talijanskoj knjievnosti" (Torbarina, 1974: 586). Dri kako se autoru osvetilo to nije pisao na svojem materinskom jeziku, jer bi se te poslanice-satire "uspjeno takmiile s poslanicama Hektorovia, Naljekovia i Dimitrovia, i da bi Bobaljevi danas zauzimao mnogo vidnije mjesto u starijoj hrvatskoj knjievnosti" (Torbarina, 1974: 586). I . Krbler zastupa isto miljenje; takoer ali to Bobaljevieva talijanska lirika nije izreena na hrvatskome jeziku tvrdei da bi autor "bio jedan od prvak lirike dubrovake 16. vijeka" (Krbler, 1916: 91).
311
I Marin Franievi (1983: 540) uoava Bobaljevievu pjesniku darovitost, navodei kako je poeta za ivota bio cijenjen od svojih suvremenika pjesnika te pisaca, meu kojima se nalaze Dominko Zlatari te Mavro Orbini: Zlatari mu posveuje neke svoje pjesme "i stavlja ga meu one koji e ivjeti dok 'sunce vrhu nas i zvijezde budu sjat'" (Franievi, 1983: 541), dok Orbini visokom ocjenom vrednuje svu Mietievu poeziju. Franievi dri kako nai pjesnici (Monaldi, Ranjina i Paskali) nisu ostvarili u svojim talijanskim stihovima "svoj izraz iz najboljih hrvatskih stihova", ali nije posve siguran to se tie Bobaljevieva izraza, za kojega veli da "se svojom emotivnou i impulzivnom ponesenou" (Franievi, 1983: 542) izdvaja od drugih. Zamjeuje kako se u pjesnikovoj talijanskoj lirici pojavljuju "izvorniji tonovi nadarenog pjesnika", dok u satirama uz ariostovska obiljeja zapaa djelomice "i Bobaljeviev osobni peat" (Franievi, 1983: 542). Za Bobaljevievu ljubavnu poeziju na hrvatskom jeziku veli kako ona "osim iznijansirane umjerenosti i lakoe izraza vjeta stihotvorca, ima i neke neusiljene ponesenosti i smirene jednostavnosti" (Franievi, 1983: 543). Nalazi kako se u prvoj od tih sauvanih pjesama oituju: Bobaljevieva pismenost, personalnost, pjesnika zrelost te ranirani osjeaj za oblik. Na koncu rezimira "da se Bobaljevi i po onomu to je od njega ostalo pokazuje ne samo vjetim nego i osebujnim pjesnikom" (Franievi, 1983: 544). Frano ale (1988: 9) valorizira Bobaljevievu talijansku liriku kao vrlo znaajnu poeziju, koja se po mnogim karakteristikama odlikuje izvornim svojstvima. Tu izvornost potkrepljuje i Zinkovim miljenjem u kojemu se navodi da "Dubrovaninova lirika stanovitom izvornou prevladava izravno oponaanje i njezine domete svrstava uz najbolje kakve su dostizali pjesnikovi suvremenici u Italiji" (ale, 1988: 12). I ale (1988: 34) ali to se nije sauvalo vie Mietievih pjesama na materinjem jeziku, za koje dri da bi potvrdile pjesnikovu osebujnost, karakterizirajui ih kao jednostavne, s duhom koji se temelji na tradiciji, a koje sadravaju "svjee izvore narodne muze", metriku razliitost te neposrednu nazonost autobiografskih elemenata. Visokom ocjenom vrednuje Bobaljevieve talijanske stihove nalazei kako oni imaju "sva pozitivna, tehniki dotjerana" svojstva prethodne i u svoje vrijeme postojee talijanske poezije, kojima pridruuje "i osobne, duhovne, pejzane i psiholoke znaajke izvornosti" (ale, 1988: 3536). On (ale, 1988: 4647) zamjeuje da Bobaljevievo pjesnitvo ima karakteristike svoga doba: unutar formalnih sastavnica oituju se crte istaknute subjektivnosti te opisi "zike i moralne krize," nazoni u autorovim reminiscencijama i aluzijama asocirajui osobnu patnju. Uoava pjesnikovo poznavanje talijanske versikacije, eleganciju Bobaljevieva izraza te upuuje na pjesnikovu osobnost: "kad tako svladani stilski shematizam prilagouje unutranjem dramatinom proivljavanju svodei ga na okvir u biti nove i jako individualizirane slike svijeta". Za veliki broj stihova s takvim personalnim naglascima dri da imaju kvalitete koje se pribliavaju "maniristikom senzibilitetu". Nalazi kako se Bobaljevieva originalnost ne oituje samo u podudaranju ili odskakanju od petrarkistikih normi, nego istie kako je ona nazona "u smislu gore naznaene osjeajnosti," koja je karakterizirala pjesnika, za koju dri da je "propaena i izravna." Kao nedostatke Bobaljevieve poezije ale (1988: 82) navodi nepostojanje "znaajne misaonosti", dosljednoga lozofskog odreenja, ili pak jaega moraliziranja. To je pjesnitvo u kojem se dogaa preradba petrarkistikih stereotipa, gdje se opi normativi prilagouju
312
"individualnim situacijama," ocjenjujui da iako "su njegovoj zanimljivoj poeziji uzmanjkale univerzalne dimenzije velikog djela () njegova je lirika jedan od najznaajnijih dometa nae starije poezije." Slobodan Prosperov Novak dri da je Bobaljevi "prvi () veliki hrvatski lirik boli" (Novak, 1998: 77). Nalazi da je pjesnik "tono asimilirao svoje petrarkistike uzore, koje je nadmaio istoom jezika i slika, osjeajem za jasnou i za suprotnost, smislom za snane preljeve svjetlosti i tame" (Novak, 1998: 80). Zamjeuje (Novak, 1998: 83) da je Bobaljevi pisao u duhu manirizma i da je prvi koji je primijenio elemente baroknoga petrarkizma u svome talijanskom kanconijeru. "On je svojoj matinoj knjievnosti, i to posebno njezinoj lirici, donio visoka mjerila, a uz pomo talijanske poezije, koja je u njegovim pjesmama asimilirala niz najboljih apeninskih iskustava, ponudio je hrvatskoj publici jo sosticiranije pjesnike forme i sadraje, teme i motive." (Novak, 1998: 84) Dri da je Bobaljevi uinio za dubrovaki knjievni jezik isto koliko je Pietro Bembo uradio za talijanski: "On je premostio klasicizam latinskih pjesnikih kola da bi uveo moderni zvuk u poeziju na hrvatskom jeziku." (Novak, 1998: 84) Zakljuuje: Bio je jedan od najboljih asimilatora meu hrvatskim knjievnicima svih vremena. () Premda je volio kontraste, bio je pjesnik zlatne sredine, smjeten u sredinje iskustvo svoje epohe, uvren na mjestu na kojemu je uspio zadrati ravnoteu s prethodnicima, ali i najavio budunost. To i jest njegov poloaj u povijesti hrvatske knjievnosti. (Novak, 1998: 8586) * * * Pjesme talijanke Saba Bobaljevia Gluca (Bobaljevi, 1988) usporedno su predstavljene u originalnom obliku i u prijevodu na hrvatski jezik. Meu pjesnikim oblicima (sonet, tercina, ottava rima, madrigal) nalazimo i popularni talijanski lirski oblik kanconu, koja se tu pojavljuje u dvama oblicima, kao Petrarkina kancona i kancona-oda, uz specian oblik kancone poznat pod nazivom sestina (talijanski sestina lirica). Zbirka sadri i jedan dijalog te etiri satire. Petrarkina je kancona predstavljena trima primjerima koji su izmeu sebe razliiti u broju stanca u kanconama (8, 5, 7), u broju stihova u stanci (20, 13, 6), u broju stihova u oprotaju (9, 3, 3) te rasporedom rima i drugim osobitostima pa drimo njezinu strukturu prilino rastezljivom; nije limitirana brojem strofa i brojem stihova u stro, te rasporedom rima, no ograniena je izborom stiha prema sedmercu i hendekasilabu, to tri navedena primjera i potvruju. Kanconu-odu tu nalazimo u dvama primjerima, koji su organizirani u katrene, u sastavu od 4 i 3 etverostiha; u jednoj su od tih pjesama upotrijebljeni samo hendekasilabi, dok je druga sloena od hendekasilaba i sedmeraca. Bobaljeviev kanconijer prikazuje ukupnost svih stanja zaljubljenoga lirskog subjekta, koji iskazuje svoj doivljaj ljubavi uglavnom opisujui svoju dragu te svoje osjeaje i misli koji su vezani uz nju. Njegova je ljubav prema voljenoj gospoji glavna tema kanconijera, njegov sredinji sadraj. Ljubav je prva tema po zastupljenosti u petrarkizmu, to zamjeuje i Pavao Pavlii, koji dri "da je glavni predmet petrarkistikoga pjesnitva ljubav", uoavajui kako je petrarkizam "cjelovit koncept: on ne samo da uzima ljubav za glavnu a zapravo i jedinu svoju temu, nego uz pomo toga pojma tumai sav svijet i ljudsku egzistenciju u cjelini"
313
(Pavlii, 2006: 246). Sve to moemo nai i u navedenu kanconijeru. I Milica Popovi (1963: 330) zapaa tu dominantnu temu u petrarkistikom pjesnitvu nalazei da je "najvaniji motiv petrarkistike poezije XVI veka: ljubav prema dragoj i njena smrt. To je okvir i sadrina." No, ona smatra da je Bobaljevi svjedoio svoju bol u stihovima, za razliku od mnogih drugih pjesnika iji se "intenzitet oseanja gubio u ablonskim okvirima, koje je postavio program poezije XVI veka." Kada je rije o fenomenologiji ljubavi u petrarkizmu, Pavlii (2006: 247) izdvaja tri njezine odlike, koje se vezuju uz njezino nastajanje, njezine uinke te koliko ona postoji u vremenu. Rije je o ljubavi na prvi pogled, koja se dogaa u trenutku kada prvi put ugledamo odreenu osobu i u nju se zaljubljujemo, a koja nastaje na vizualni poticaj. Pavlii (2006: 247-248) vidi u tome "trag stilnovistike doktrine prema kojoj je vanjski izgled osobe izraz njezine duhovne vrijednosti, pa tako zaljubljenik ne biva zarobljen tim vanjskim izgledom, nego onim to iza njega stoji, naime ljepotom due. Petrarkizam, meutim, postupno zaboravlja na ono to stoji iza tjelesne ljepote, a posveuje se njezinoj deskripciji i opisu njezinih uinaka", ali dri da su se tragovi takva lozofskog poimanja ljubavi zadrali. Izlae da izgled ljubljene osobe fatalno djeluje na zaljubljenika te da "onaj tko doivi taj prvi pogled nije naprosto proet eljom za dotinom osobom, nego joj spremno stavlja na raspolaganje sav svoj ivot." Istie dalje: Ljubav koja nastaje trenutano i na vizualni poticaj, dobiva odmah pun intenzitet. () Od asa kad osjeti da je zaljubljen, zaljubljenik odmah znade da je taj osjeaj sudbonosan i da odluuje o cijelom njegovu ivotu. Ljubav zadobiva pun intenzitet i s obzirom na svoje manifestacije () ljubav zadobiva nekakvu bezvremensku dimenziju: osjetivi je, ovjek ima priliku uvjeriti se da je ona vjena, ne samo zato to predstavlja nepromjenjivo stanje, nego i zato to e trajati zauvijek. (Pavlii, 2006: 251252) Moemo kazati da se takva ljubav dogodila i Bobaljevievu lirskom subjektu, koji doivljava ljubav na prvi pogled u asu kad prvi put vidi svoju gospoju. Taj osjeaj nastaje pod utjecajem ljepote te gospoje i stubokom mijenja zaljubljenikov ivot. Primjerice, pjesma pod brojem 1. "Io vivea dolcemente i miei primi anni" (9293) govori o takvu sudbonosnom susretu izmeu zaljubljenika i njegove drage pa nalazimo kako je zaljubljenik fasciniran gospojinom pojavom, koja ga je opinila i za koju dri da se s nebeskih visina spustila na zemlju: () entro un caro volto mostrommi tutto 'l bello insieme accolto, che pu venir quaggi dagli alti scanni. Ta se ljubav jo moe karakterizirati i kao vjena i fatalna, to svjedoe mnogi stihovi iz toga kanconijera. Tako u prvoj kitici navedene pjesme nalazimo kako je zaljubljenik sve do toga prvog susreta ivio mirnim, bezbrinim ivotom te bio slobodan s obzirom na doivljaj ljubavi koji e ga nakon toga potpuno obuzeti: Io vivea dolcemente i miei primi anni da' legami d' Amor libero e sciolto; Osjetio je veliki uitak kad se naao pred gospojinom pojavom, koja se tu slikovito prikazuje metaforama: dvije zvijezde, Sunce, rubin, biser, zlato sadravajui
314
simbolina znaenja tih pjesnikih gura, koja ljepota predstavlja mamac i zamku za zaljubljenika: N mi dispiacque: che due stelle, un Sole, rubin, perle, oro e tanta bellezza furon dolc' esca e rete, ond' io fui preso. Pavlii (2006: 254) dri da se petrarkistika ljubav opisuje kao sila koja potie preputanje kod zaljubljenika i koja se od poetka pojavljuje u svojoj punoj jakosti. Istie kako ta ljubav stvara patnju kod onoga koji ljubi te uz nju istodobno vezuje i slast i teinu, pa kae da: "svaka i najmanja odvojenost od objekta ljubavi izvor je boli za zaljubljenika" (Pavlii, 2006: 255), meu kojima su: ljubomora, ljubavna enja i druge slinosti. Pavlii (2006: 258) zamjeuje kako se njena "snaga i mukotrpnost za zaljubljenike sastoji u tome to se neprestano obnavlja. Ljubavna se enja naprosto ne moe utaiti, osim tako da zaljubljenici stalno budu skupa, () Ta obnovljivost ljubavne enje dokaz je () njezine elementarnosti, () i vano opravdanje petrarkistikoga pjevanja uope". Uoava da se drugi uzrok ljubavne patnje nalazi u "zaljubljenikovoj necjelovitosti odnosno neslobodi." Takvu obnovljivu ljubavnu patnju nalazimo i u mnogim Bobaljevievim stihovima, to potvruju i naredni stihovi: Sento l' antica piaga rinnovarsi nel gi saldato core; e 'l foco spento raccendersi, e maggiore in un momento, che prima fosse, e pi cocente farsi. (134) Moemo rei da ljubav koju Bobaljeviev lirski subjekt osjea znatno utjee na zaljubljenikov ivot, jer u njemu uzrokuje razliita raspoloenja u rasponu od vrhunske sree sve do velikih patnji; ljubav potie u zaljubljeniku razliite doivljaje kao to su: radost, srea, slast, milina, bol, jad, ljuta muka, enja, ljubomora, stanje gorine i druge slinosti. Zaljubljenik preteno doivljava sreu onda kada se nalazi u blizini svoje voljene gospoje i kada ona pokazuje sklonost prema njemu, dok je patnja uglavnom vezana uz njezin odlazak, ili kada se ona pokazuje kao okrutna, hladna i zla, ili oituje svoj nehaj prema njemu. Najsnanija je patnja koju zaljubljenik doivljava vezana uz gospojinu smrt, pa se u mnogim stihovima pojavljuju njegove lamentacije zbog njezina prestanka ivota: nalazimo unitena zaljubljenika patnika koji se nalazi u "jedva podnoljivu stanju neprestanog umiranja i nemoi da se umre" (ale, 1988: 52), jedino prieljkujui smrt kako bi se ponovno naao u drutvu svoje voljene gospoje. Suprotno tomu, sljedei stihovi svjedoe da je lirski subjekt uivao najveu sreu od dana kad se susreo s njezinim pogledom: Donna, per cui gran tempo lieto vissi, anzi beato oltra l' umana spene, al d che prima per mio sommo bene io ebbi i miei ne' tuoi occhi ssi, (230) Milica Popovi nalazi dvije pjesnikove ljubavi u Bobaljevievu kanconijeru: "Onda nam ostaje centralna pesnikova ljubav prema madoni i epizodina senzualna ljubav koju pesnik ispoljava prema pastirici Klori" (Popovi, 1963: 349), koja neprestano bjei pred pastirom Damonom i potie njegovu patnju. ale dri da u
315
stihovima s pastirskim sadrajem "nema dakako vie traga nerazreivim mranim, dramatinim, sjetnim raspoloenjima, ni uzvienu ispovijedanju iste ljubavi prema nezaboravnoj gospi za ivota njezina i poslije njezine smrti, nego su ti soneti, naprotiv, ozraeni jedinstvenom senzualnou prirode i ljubavi kakva joj je najprimjerenija, i posve su opreni platonizmu prethodnih pjesama." (ale, 1988: 65) I Popovi (1963: 351) i ale (1988: 65) odreuju ljubavniki odnos izmeu pastira i pastirice kao strastvenu ljubav. Ines Srdo-Konestra (2006: 93) analizira fenomen ljepote koji se pojavljuje u doba renesanse tako to polazi od nekih renesansnih teoretiara koji kanoniziraju ensku ljepotu. U tom razdoblju pjesnici i lozo nalaze svoja shvaanja ljepote u antikih lozofa, oni obnavljaju antiku lozoju kojoj pridruuju kranski pogled na svijet, odnosno neoplatonovski duh "koji izjednauje ljepotu i dobrotu te se one sjedinjuju u boanskome. Iz takvog shvaanja proizlazi i platonovski doivljaj idealne ljepote, a takoer i klieizirani opisi enske ljepote." (Srdo-Konestra, 2006: 94) Meu renesansnim teorijskim raspravama o ljepoti i ljubavi nalazi se i Castiglioneov Dvoranin iz 16. stoljea u kojemu autor upuuje kako doivljavati ljepotu ene: () 'osjetom kojega je ta ljepota pravim predmetom, a to je vidljiva vrlina. () i neka oima uiva sjaj, ljupkost, ljuvene iskre, osmijehe, dranja i sve ostale urese ljepote, a isto tako sluhom milinu glasa, sklad rijei, milozvunost glazbe (ako je glazba ljubljena gospa), pa e se tako dua naslaivati preslatkom hranom preko tih dvaju osjeta koji sadre malo tjelesnog i pobornici su razuma, a da udnjom ne prijeu prema tijelu i bilo kojem prohtjevu koji nije astan'3 (Srdo-Konestra, 2006: 94). Srdo-Konestra nalazi da su nai renesansni pjesnici mogli imati dodira s nekim renesansnim teorijskim tekstovima na temu ljepote, pa zakljuuje kako se uz ljepotu "vezuje osjeaj ljubavi koji je za pjesnike put za dosizanje savrenstva, ime se povezuje svjetovno i duhovno, jer savrenstvo poprima obiljeja boanskog" (Srdo-Konestra, 2006: 94). Svi ti elementi koje Srdo-Konestra navodi, odnosno navedeni neoplatonovski duh, klieizirani opisi enske ljepote, sve to to je navedeno u Dvoraninu, nazoni su i u Bobaljevievu kanconijeru. Prikazujui gospoju iz hrvatskih pjesnikih kanconijera na talijanskom jeziku, meu kojima se nalazi i Bobaljeviev kanconijer, Srdo-Konestra rezimira: Gospoja je opisana kao olienje ideje, njezin je lik svojevrstan oblik kontemplacije koji se ogleda kroz pjesnikova stanja. Ljubav je pobuena njezinom ljepotom, ali ona je samo prividno zemaljskoga porijekla. Ta se ljepota u pjesnikim ostvarenjima dematerijalizira, uzdie iznad zemaljskih sfera, postaje idejom i izvorom pjesnikog nadahnua. U svim su kanconijerima gospojine oi one koje zrae boanskom ljepotom, spona su zemaljskog i nebeskog, duhovnog i tjelesnog, ljepote i ljubavi. (), petrarkirati znailo je slijediti Petrarcu i njegove sljedbenike, a doivljaj ljubavi i ljepote za pjesnike je obvezna i neiscrpna tema, pri emu je opis ene nedjeljiv od ljepote, ona gubi tjelesnost, postaje simbolom odnosno postaje ljepota sama (Srdo-Konestra, 2006: 102).
3
Baldesar Castiglione, Dvoranin, CEKADE, Zagreb, 1986., str. 240.
316
Pjesme talijanke Saba Bobaljevia Gluca sadre, uz navedene ljubavne petrarkistike pjesme u kojima lirski subjekt, kako je ve reeno, opisuje svoju ljubav prema voljenoj gospoji za njezina ivota i poslije njene smrti, niz soneta s pastirskim sadrajem koji oblikuju priu o Hloridi i Damonu, sonete posveene pojedinim pjesnicima i bliskim osobama, dopisne sonete namijenjene odreenim knjievnicima, pokajnike pjesme te satire. Meu tim sam pjesmama izdvojila kanconu za koju nalazim da je zanimljiva i po svome obliku i sadraju, koji inae karakteriziraju lozofska i ljubavna istananost. 2 U Reniku knjievnih termina (1985: 310) nalazimo da je kancona najstariji i najglasovitiji talijanski pjesniki lirski oblik, iju je metriku formu prvi osmislio Dante, a dotjerao Petrarca. Pojavljuje se u sastavu od vie strofa (talijanski stanza), koje su obino organizirane od neodreenog (5-7) broja jedanaesteraca i sedmeraca, s razliitim rasporedom rima, a nerijetko zavrava kraim strofnim oblikom pod nazivom commiato ili congedo (oprotaj). Svetozar Petrovi (1986: 312) dri kako simetrina sloenost karakterizira strukturu kancone u sastavu od vie strofa, koje su uobiajeno meusobno vezane rimama, pa unutar strofe nalazi podijeljenost dvaju meusobno suprotstavljenih dijelova, a u talijanskome je pjesnitvu nalazi u mnotvu oblika, prema razliitim vrstama tipova kancone: prema broju strofa, broju i duljini stihova u stro te rasporedu rima i strukturi. U svojoj knjizi La metrica italiana talijanski teoretiar stiha Pietro G. Beltrami (1994: 217)4 polazei od openitih karakterizacija denira stariju talijansku kanconu kao lirsku i strofinu formu: lirska, jer je u poetku bila odreena za pjevanje, obiljeena stanovitom stilistikom i tematskom kompaktnou, i u relativno kratkome obimu; strona: sastavljena je od jednakih strofa, s istim brojem stihova, sloenih od istoga tipa stiha, u istome redu, s istom shemom rima. Karakterizira je silabiki obrazac, tj. slijed tipova stiha, gdje bi sve strofe bile obiljeene istim silabikim obrascem te istom shemom rime (primjerice: 7 7 11 7 7 11 7 7 7 7 11 7 11). Dri kako vie popratnih osobina diferenciraju stariju talijansku kanconu: opirnost i sloenost strofe, unutarnja artikulacija prema nekoj shemi, ogranienost u izboru stihova: endecasillabo i sedmerac, rijetko peterac, nakon raznovrsna iskustva u poetku. Navodi da je strofa (Beltrami, 1994: 218) kancone (provansalski cobla, pl. coblas), tzv. stanca, odreena, kako je ve reeno, prema naelu jednakosti, izuzetak ini congedo ili 'invio' (provansalski tornada), koju dri jezgrovito zatvorenom i fakultativnom.
Kratice za oznaivanje stihova koje sam primijenila u tekstu navedene su prema toj knjizi: 7 = sedmerac; 11 = jedanaesterac; kod rimovanja: sedmerci su oznaeni malim slovima; jedanaesterci su oznaeni velikim slovima: abCabC: stihovi 1, 2, 4 i 5 su sedmerci; stihovi 3 i 6 su jedanaesterci; znak ^ izmeu dviju rijei = sinalefa (str. 217; 11-12 i dr.). U tekstu rabim pojam silabiki obrazac prema Beltramijevim tumaenjima koja su izloena u tekstu vezanome uz biljeku 59 i drugdje, tada ne govorim o kojemu je tipu stiha rije, nego o sumjerljivosti stihova meu stancama u kanconi prema broju slogova u stihu. Bobaljevieve su pjesme na talijanskom jeziku iz navedene zbirke sastavljene ili od samih jedanaesteraca ili od kombinacije jedanaesteraca i sedmeraca. Kada je rije o tipu stiha to se tie metrike tipologije, nalazimo da je Bobaljeviev stih silabiko-akcenatski, karakteriziraju ga stihovne znaajke koje se pripisuju akcenatskom i silabikom stihu.
4
317
Stance u kanconi mogu biti nedjeljive (talijanski indivisibile): kada su osloboene unutarnje artikulacije, ili su pak djeljive (talijanski divisibile). (Beltrami, 1994: 218-219) Nazivi koji se primjenjuju pri toj podjeli su: fronte (za prvi dio stance, koji je nedjeljiv), sirma (drugi dio u stanci koji je takoer nedjeljiv), piedi (najmanje dvije grupe stihova istoga silabikog obrasca, a ine prvi dio stance s karakteristikom djeljivosti), volte (s "pjedima" dijele istu karakteristiku grupiranja stihova, gdje se barem dvije grupe stihova istoga silabikog obrasca ponavljaju, no nalaze se u drugome dijelu stance, nasuprot prvome). Tu se, dakle, nude etiri kombinacije: stanca od "fronte" i "sirme" (nije dozvoljena od Dantea), stanca od "pjedi" i "sirme" (Petrarkina kancona), stanca od "fronte" i "volte", stanca od "pjedi" i "volte". Karakteristino je za stance da uvijek imaju istu shemu rima (Beltrami, 1994: 219), tako se shema rima koja je obvezna za sve stance u kanconi pojavljuje na dva naina: ako se pojavljuju nove rime iz stance u stancu (primjerice: partita za rimu A, tinto za rimu B u prvoj stanci, pardo za rimu A, duce za rimu B u drugoj stanci), ta se pojava naziva (coblas) singulars; ukoliko se javlja ista rima u svim stancama (perde za rimu A, oneste za rimu B), onda govorimo o (coblas) unissonans. I rime u "kondedu" ili oprotaju obiljeene su jednim ili drugim modelom. Ako se neki stihovi ne rimuju s drugima u tekstu, pojavljuje se u talijanskoj teoriji stiha termin rima irrelata (Beltrami, 1994: 360 i dr.), no samo unutar sheme u kojoj je preostali dio, ili barem jedan dio stihova povezan rimom. Otuda i pojam stih (verso) irrelato. Kancona sa stancama od "pjedi" i "sirme" (Beltrami, 1994: 222-226 i dr.), odnosno Petrarkina kancona, pripada tipu glavnih oblika starije talijanske kancone: piedi predstavljaju prvi dio kancone, nasuprot njezinome drugom dijelu, neralanjenoj "sirmi". Sve ve navedene karakteristike starije talijanske kancone takoer vrijede i za nju: nadstihovna strona organizacija teksta, silabiki obrazac te shema rime. Dvije su piedi (Beltrami, 1994: 222-223) u stanci djeljive jer je mogua jedna podjela stihova koja razdvaja dva identina dijela koji imaju istu silabiku strukturu i isti raspored rima. Stihovi u razliitim mjerama mogu oblikovati "pjedi" te se pojavljuju u sastavu od 3 do 6 stihova u Dantea, od 2 do 4 u Petrarkinome Canconieru, i u drugim mjerama, no apsolutna dominacija pripada "pjedima" od 3 do 4 stiha. Rima se tu pojavljuje razliito. Inae, stanca moe imati i vie od dvije "pjedi" (Beltrami, 1994: 228-229). Sirma (Beltrami, 1994: 223-224) je preostali dio navedene kancone ija je struktura teoretski slobodna: razliita primjena kombinacija stihova i rima prema pjesnikim sredinama, kolama, autorima. Oblici koji ustrojavaju "sirmu" preteito su distih s parnom rimom, katren s obgrljenom rimom te niz ukrtenih rima. Stih koji Dante naziva concatenatio (Beltrami, 1994: 346) predstavlja prvi stih "sirme" (ili "volte") ako je vezan rimom uz posljednji stih posljednje "pjedi"; ta je pojava oznaena i terminom 'chiave' (klju) ili 'verso di chiave' (kljuni stih), meutim za Dantea 'chiave' (clavis) (Beltrami, 1994: 346 i 224) znai neto drugo: odreuje stih nazvan irrelato unutar stance kancone, s obiljejima rime tzv. estrampa koja se vezuje uz provansalsku terminologiju. Naziv rima estrampa (Beltrami, 1994: 359) oznauje rimu tzv. irrelata u stanci kancone, gdje se stihovi unutar jedne stance ne rimuju, nego se dogaa glasovno podudaranje s drugim stancama, na
318
istim pozicijama, primjerice: peti se stih rimuje u svim stancama; ili na razliitim pozicijama, primjerice: sestina (sestina lirica). to se tie talijanske terminologije, isti se pojam podrazumijeva pod nazivima concatenatio i 'chiave'. Tip kancone s nedjeljivim (Beltrami, 1994: 226-227) (indivisibile) stancama je povezan s kanconom sa stancama unissonans, s rimama svim estrampas, ili od stanci tzv. singulars: stanca unutar sebe tu nije ralanjena prema tipu i rasporedu stiha te rimi; tu se ne dogaa ponavljanje stanovitog modela karakteristina za "pjedi" i "volte" niti su stance sastavljene od dva dijela, primjerice: stanca od tzv. fronte i tzv. volte i dr., nego su one povezane ili glasovnim ponavljanjima u doetcima stihova ili ih karakterizira obnovljena rima iz stance u stancu, a dijeljenje identine stronosti im je zajedniko. Takav, simpliciran, oblik stance, s navedenim karakteristinim, ali i na drukije naine primijenjenim rimama, javlja se u talijanskome pjesnitvu u 15. st. anticipirajui oblik kancone poznat pod nazivom oda ili kancona-oda, svojstvene 16. stoljeu. Kancona-oda (Beltrami, 1994: 310-312 i dr.) predstavlja oblik kancone sloene od stanca koje su karakterizirane principom stronosti i silabikim obrascem: one su izmeu sebe sumjerljive po broju stihova, istome tipu stiha, njihovu rasporedu te shemi rima. Pored navedenih svojstava ona dijeli slinost s Petrarkinom kanconom i to se tie ogranienosti u izboru stiha: prema hendekasilabu i sedmercu, ali ne sadri njezinu djeljivost unutar same stance. Oblici koji se pojavljuju u stanci u kanconi-odi mogu biti sljedei: katren, petostih, estostih, sedmostih i drugi. Tako katren moe biti sastavljen od samih jedanaesteraca, ali i pomijean sa sedmercem. Tu se javljaju rime koje obino imaju raspored ABBA ili ABAB, no i druge oblike. Stanca od est stihova sa strukturom aBaBCC mogla bi se apstraktno podijeliti na "pjedi" i "sirmu" aB aB CC, no s drugim znaenjem. Ono to bitno razlikuje stancu te kancone od drugih je njeno unutarnje neralanjivanje i redukcija, tj. pojednostavljenje. Uz navedene tipove kancone u talijanskome se pjesnitvu pojavljuju i mnogi drugi oblici: slobodna kancona, poznata po Leopardiju, te pindarska sastavljena od strofe, antistrofe i epoda, kancona frottola, i mnogi dr., no tu su prezentirani oni tipovi kancone kakve nalazimo u pjesnitvu S. Bobaljevia, tj. Petrarkina kancona i kancona-oda i pojmovi i terminologija koji se vezuju uz navedene pjesnike oblike. 3 Kancona pod brojem 9. "Bench' un vago desire ognor mi spinge" (108-125), koja ima 169 stihova, sastoji se od 8 stanca od 20 stihova, te "kondeda" od 9 stihova. Svi su stihovi u stancama organizirani u jedanaesterce (endecasillabo), osim desetoga stiha koji je sedmerac, dok se congedo iskljuivo sastoji od hendekasilab. Te su stance izmeu sebe sumjerljive to se tie izbora stiha, te njegova rasporeda: meusobno su izjednaene po broju stihova (20), sastavljene od istoga tipa stiha (endecasillabo, sedmerac), s istim rasporedom, gotovo s istom shemom i rasporedom rima, s jednim izuzetkom u etvrtoj stro, osim "kondeda". to se pak tie samog oblika stance u kanconi, tu nalazimo Petrarkin tip kancone u stancama od "pjedi" i "sirme", tzv. Petrarkinu kanconu, koju je taj poznati pjesnik popularizirao, a i prije njega je bila upotrijebljena u talijanskome pjesnitvu, naroito kod Dantea.
319
(Beltrami, 1994: 222) Tako se prvi dio prve stance navedene kancone sastoji od dvije "pjedi", svaka je od tih "pjedi" sloena od tri stiha, identinoga obrasca, koji su izmeu sebe povezani sljedeom shemom rima: ABC BAC, koje te stihove dovode u svezu pomou zvukovne identinosti, a imaju i organizatorsku funkciju, odnosno metriku. Ponavljanjem rime C u iduem stihu, tzv. concatenatio, koji pripada nedjeljivomu drugom dijelu navedene stance "sirmi", ta rima takoer povezuje i oba dijela stance, "pjede" i "sirmu", pa sve zajedno ine jednu kompaktnu stilistiku i tematsku jedinicu. Tako bismo tu stancu to se tie njene unutranje strukture mogli podijeliti na tri dijela: na dvije "pjedi" i "sirmu". A B C B A C C D E e D F G H H G F F I I Bench' un vago desire ognor mi spinge a ragionar del mio bel vivo Sole, senza lo suo splendor almo gentile non ne so 'ncominciare a dir parole; dunqu' ei scacci la nebbia, che mi cinge la mente, s ch'al suo valor simile io possa con un dolce ed alto stile narrare in parte i suoi santi costumi, e le bellezze, che son tante e tali, che non paion mortali, ma mandate dal ciel, perch s'allumi ogni ingegno da lor quantunque fosco. Pi, come Amor d' una soave e forte catena cinto a lei mi di soggetto; e com' empio e crudel prese a dispetto il ben ch' io n' ebbi; e come (ahi era sorte) tanti martir soffersi e tanto tosco io ne gustai, ch' or ben veggio e conosco, che 'l pormi in alto pria, fu per far poscia sentirmi nel cader maggiore angoscia.
Takav raspored rima, gdje su prvi i peti, drugi i etvrti te trei i esti stih glasovno povezani, a concatenatio (sedmi stih) se rimom vezuje uz trei i esti stih, dogaa se u svim stancama kancone, osim u etvrtoj, u kojoj se concatenatio rimom vezuje uz esti i prvi stih, pa su rimom povezani drugi i etvrti te trei i peti stih. to se tie rasporeda rima u "sirmi", koji je isti za sve stance, nalazimo narednu shemu: C DEeD F GHHG FFII. Ta je sirma identina jednoj "sirmi" Petrarkine kancone navedene u knjizi La metrica italiana (Beltrami, 1994: 225), koju karakterizira neto prostranija struktura od uobiajene: jedan katren iji su stihovi povezani obgrljenom rimom slijedi nakon stiha tzv. concatenatio, izmeu njega i sljedeega takoer katrena okarakteriziranoga obgrljenom rimom umetnuta je rima F, koja anticipira prva dva stiha posljednjega katrena povezanoga dvjema parnim rimama. Inae, u strukturi "sirme" uobiajena je pojava katrena povezanih obgrljenim ili parnim rimama, kojima su se esto znali posluiti pjesnici Petrarca te Dante (Beltrami, 1994: 225). to se tie rasporeda rima kroz cijelu kanconu, nalazimo kako je svaka stanca obiljeena novim rimama, tzv. (coblas) singulars, ukljuujui i congedo.
320
Congedo (oprotaj), najkraa posljednja kitica kancone, koja silabikim obrascem i shemom rima obino korespondira sa zavrnim dijelom prethodne stance, sadri, kao to je reeno, devet hendekasilaba, takoer povezanih rimama. to se tie njezine strukture i tu nalazimo tip Petrarkine kancone, ali s drukijim rasporedom: 3U 3V 3W 3W 3V 3U 3U 3X 3X. Ta se strofa sastoji od dvije "pjedi", svaka u sastavu od tri stiha, s obrnutim rasporedom rima, te od "sirme" sastavljene samo od stiha tzv. concatenatio (sedmi stih) te dvostiha vezanoga parnom rimom. 3U 3V 3W 3W 3V 3U 3U 3X 3X Canzon, siccome del sembiante vago della mia Donna, e de' costumi santi, di mille parti due non ho ridette, cos di quel che fer l' empie saette al mio cor lasso, che di tristi pianti omai, non d' altro, e di sospiri vago, ed essa sola ancor contento e pago mi pu fare, e mi pu render salute, perch sola dal Ciel ha tal vertute.
Takoer zamjeujemo kako u drugoj stanci 14. stih, koji glasi "con tali gridi mi corse^addosso^insieme," ne sadri 11, nego 12 slogova, pa unato tome to se autor posluio i metrikom gurom sinalefom u stihu, tu nalazimo jedan slog vie, te se najvjerojatnije radi ili o mijenjanju teksta pri prepisivanju ili o tiskarskoj pogrjeci, jer se jedanaesterac nalazi u dubrovakome izdanju Bobaljevieva kanconijera (Bobaljevi, 1783: 18): "Con tai gridi mi corse addosso insieme", taj stih citira i Arrigo Zink (4, 1954: 42), koji zastupa miljenje da su stance (Zink, 4, 1954: 43) u toj kanconi takoer sloene od 19 jedanaesteraca i jednoga sedmerca po sredini stance, dok uro Krbler dri da su stance u njoj sloene od "gotovo samih dvanaesteraca" (Krbler, 1916: 69), te se ni Frano ale ne slae s takvim metrikim gleditem, koji za Krblera veli da je "bez pravog poznavanja metrike" (ale, 1988: 10), te Arrigo Zink (2, 1954: 27). Isto tako, u prvoj stanci, u rimi simile: stile: postoji glasovna podudarnost u doetcima izraza izmeu dviju rijei, ali ne i samih akcenata, u simile: akcent pada na trei slog od kraja, rije je, dakle, o rimi tzv. sdrucciola, odnosno proparoksitoni, dok je izraz stile karakteriziran tzv. piana rimom, tj. paroksitonom, gdje akcent pada na pretposljednji slog. U drugim se rimama pored glasovne podudarnosti takoer pojavljuje i akcenatska: spinge: cinge, Sole: parole, costumi: s'allumi, tali: mortali, soggetto: dispetto, forte: sorte itd. Osim stilistike kompaktnosti, ta kancona sadri i tematsku; pjesnik, odnosno lirski subjekt, oituje svoje ljubavne osjeaje iz stance u stancu: oboavana se gospoja nalazi u sreditu pozornosti, ona svojom boanskom ljepotom osvaja pjesnika, koji je njome opinjen. Ve u prvoj stanci nalazimo da pjesnik, koji je inspiriran enom, istodobno osjea i nemo za pravim rijeima kojima bi izrazio njezinu duhovnu i ziku ljepotu, za koju dri da je s neba sila i nita ljudsko s njome nije usporedivo. U kanconi je ena prikazana na petrarkistiki nain; pojavljuje se kao zvjezdana pojava: ena koja znai "Sunce", oi su: zvijezde, sunce, zrake, lui; kosa je metaforizirana u zlato, a svi navedeni izrazi sadre u sebi element svjetla koje se tu pojavljuje kao stilem. Prispodobiva je nim i boici, uz ljupkost, gracioznost, savrenu blistavu ljepotu, krase je i duhovne vrline: krepost duha te istoa, a sve
321
su to karakteristike tipine ene petrarkistike lirike, ija je ljepota prezentirana konvencionalnom frazeologijom, za koju Frano ale (1974: 1147) dri da se oituje kroz "ustaljen proizvod imitacije: () oi postaju 'zvijezde' ili 'sunce', ljubavna je patnja 'leden oganj', gospojina se ljepota usporeuje s biserom, zlatnim rubinima, stalni su epiteti kao 'nebeski', 'zlatan', 'vjean', 'besmrtan', ()" te da se u tome "govoru zrcale uvijek jednake situacije: u sreditu je odreena idealna ena, obino plava ()", to nalazimo i u Bobaljevia. Ona se pojavljuje u drutvu s tisuu amoria, ili je prikazana poput nimfe, s raznobojnim cvijeem u krilu, koje bi u svojoj simbolici moglo alegorizirati njezine vrline i druga znaenja, ili je vjenac od cvijea resio njezinu kosu, gdje sve te slike imaju alegorijsko znaenje. Ona se takoer javlja i pjevom koji je karakteriziran jasnim, svetim i krasnim, koji openito moe biti simbolom "rijei koja povezuje stvaralaku djelotvornost s njezinim ostvarenjem () To je dah stvorenog koji odgovara stvaralakom dahu" (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 509). Uz opjevavanje takva plavokosa petrarkistikoga ideala gospoje, ljubav se u kanconi oituje i kao alegorizirana mitoloka predodba Amora i njegovih rekvizita, luka i strijele, te lanca, koji bog ljubavi prati i zlostavlja pjesnika iz stance u stancu, i kojemu je nemogue umaknuti, te se uglavnom pojavljuje u negativnome aspektu. Takva je tiranija sudbinske, postojane, i za lirski subjekt svugdje prisutne ljubavi, pa se pomisao na smrt nerijetko namee kao izlaz iz takve situacije. Amorova strijela pogaa pjesnika, slikovito reeno, usred ivotne sri, u bit njegovu, liava ga slobode, pretvarajui ga u roba ljubavi, te ga bog ljubavi mami i privlai i gospojinom zlatnom kosom, od ijih je pram zamku spleo, ta kosa-zlato postaje sredstvom Amorove moi, moi ljubavi. Ljubav se lirskoga subjekta poblie odreuje i kroz simboliku vora, za koji pjesnik dri da se rijetko "drijei", pa ne nalazimo mogunost oslobaanja od te ljubavi, koja je pjesniku takoer i teret. Tu kanconu karakterizira i narativna struktura, to zapaa i F. ale (1988: 63), kroz nadahnuti se lirski govor uvstva lirskoga subjekta izmjenjuju u rasponu od sree do boli; eksponira se satrven zaljubljenik patnik: kada se ljubav oituje kao ljubavno ropstvo, kada je ivot poput neprestane smrti izmeu nadanja i ljuvenih boljezni. Poetske se slike voljene gospe niu, njen dolazak i odlazak, s karakteristinim prizorima u cvijeu, ili se ona nalazi okruena s tisuu amoria, to je tipino za petrarkizam. U oprotaju se pjesme poentira kako iskljuivo njegova gospa moe vratiti pjesnika u ivot, pretvarajui ljubavnu alost u suprotnost, istie se pjesnikova bol te djelotvorna snaga ene. I bogata imaginacija takoer obiljeava tu kanconu, to zamjeuje i ale (1988: 63), metaforiziran i alegoriziran pjesniki govor, te simbolika poetskih slika; a osobito se istie metaforino znaenje vezano uz element svjetla; ena koja je Sunce, koje "je izvor svjetlosti, topline i ivota", a u mnogim kulturama kada "nije boanstvo", onda je "oitovanje boanstva". (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 655) I Arrigo Zink (1, 1954: 45-46) pokazuje zanimanje za navedenu kanconu; vrednujui je zapaa njezinu istaknutu poetsku kvalitetu: ona se, s obzirom na njenu duljinu, predstavlja odlinom kada, uz skladan stih, jasne slike, postoji i usklaenost izmeu nemira due i prirode. Kao njezine nedostatke navodi poneka mjesta u kanconi koja su poneto razvuena i oslabljena, a ponegdje se pojavljuje i izvjetaenost forme. Dri da su Cavalcanti i Poliziano talijanski izvori koji su nazoni u toj kanconi: Cavalcantijev je sonet samo polazna toka, on se nadograuje motivima, scenama i slikama iz Polizianovih Stanza; kroz kanconu optjee njeno
322
petrarkistika atmosfera, a sadraj i forma su preraeni, s peatom Bobaljevieve osobnosti; ljubljena se ena pojavljuje s atributima boanstvenosti i pronjenosti, uz nju se vezuje i stanoviti ar. Interpretirajui madonu iz prvoga dijela Bobaljevieva kanconijera, Zink (4, 1954: 31) je vezuje uz pjesniku struju slatkoga novog stila, to se dotie i navedene kancone, koja se tu pojavljuje i kao simbolina bitnost: vezuje se uz zanosan, nadljudski osjeaj; ali istodobno djeluje i svojim zikim izgledom, vie se inzistira na ljepoti, dok je njena senzualnost manje zastupljena. Zink (4, 1954: 34) zapaa i vrline koje ta stilnovistika madona posjeduje, pa openito dri, kako je ve reeno, da se Bobaljevieva lirika treba povezati prema pjesnicima slatkoga novog stila, kroz Petrarcu i bembiste, gdje se zadrao ivi trag stilnovistike umjetnosti (Zink, 4, 1954: 39). Visoku idealnost koja je karakteristina za Bobaljevievu madonu Zink (4, 1954: 39-40) potvruje stihovima iz 6. stance te kancone, koju povezuje s istom kod Guinizellija, pa dri kako je obojici pjesnika zajednika opa ideja mogue intuicije boanstva kroz kontemplaciju zemaljske ljepote: "Tanta onest scopria 'l suo chiaro volto, / tanta i begli occhi, anzi i duo vivi Soli, / che coi rai mi fer lieto il core afitto. / Le si vedea nell'alta fronte scritto / casto desio, pensier leggiadri e soli, / ov'ella sempre tien l'animo involto. / Chi non vorrebbe esser da questa colto, / dapoich tanti don che 'n se ritiene / son scala che conduce al sommo bene?" Nalazi slinosti izmeu Bobaljevia i Guinizellija i to se tie doivljaja vezanoga uz slast boli; ljudska je udnja za perfekcijom i radosti neizmjerna, a svaka je nada popraena obmanom, pa rezignacija i zaokupljenost osjeajima preostaje pjesniku. Slinost izmeu talijanskih pjesnika Cavalcantija i Poliziana te Bobaljevia Zink (4, 1954: 41-45) obrazlae primjerima iz te kancone, tako nalazi u 2. stanci situacije iz Cavalcantijeva XXI soneta i Polizianovih Stanza, primjerice: situacija iz Sabove kancone, gdje se sitni amorii stojei igraju izmeu gospojinih zlatnih uvojaka, usporeuje tu sliku sa sitnim amoriima koji su zaarani Alcinom; oni se takoer igraju izmeu vrhova borova, lovora, bukvi i jela, ili kad usporeuje blistavu bjelinu Bobaljevieve madone s istom Simonettinom iz Polizianovih Stanza i druge usporednosti. Meutim, govorei o tim slinostima, Zink se takoer dotie i opih mjesta, kakvih mnogo ima u petrarkistikoj poeziji, koje obrazlae primjerima iz navedene kancone te primjerima dvojice navedenih talijanskih pjesnika, pa navodi sliku iz Polizianovih Stanza, kada Amor gaa strijelom Julija, kojoj pridruuje usporedbu: lirski subjekt Bobaljevieve kancone takoer je pogoen istom strijelom, ili navodi vjenac koji posjeduju obje ene, Bobaljevieva madona i Simonetta; u nekim dijelovima kancone Zink zapaa govorniku emfazu, kojom se nastoji kompenzirati manjak lirskoga nadahnua koji ta kancona ima. I Milica Popovi (1963: 338) navodi da prvi dio Bobaljevieva kanconijera ima obiljeja petrarkistikoga kanconijera, koji sadri stilnovistike elemente, koje elemente nalazi i u kanconi "Bench' un vago desire ognor mi spinge", za koju dri da je petrarkistiki znatno prepoznatljiva. Zapaa da je Bobaljevieva madona prezentirana na nain ranijih i suvremenih talijanskih pjesnika, s karakteristikama pjesnitva iz 16. st.: "uzdizanje voljene drage, purikacija koncepcije madona prema Petrarkinom uzoru. () Takav petrarkistiki program potencirano i smiljeno je primenio i elemente iz slatkog novog stila" (Popovi, 1963: 336), pa nalazi kako su stilnovistiki elementi u Bobaljevia odraz njegove lektire, a znatno se vie osjea utjecaj poezije njegova vremena, te dri da je "blii stilnovistikim inspiracijama iz inkveenta pa ak kada je tu i puna vena slatkog stila" (Popovi, 1963: 337). Iz
323
navedenih izlaganja nalazimo da su gledita Milice Popovi (1963: 343) i Zinkova, ipak, usklaena, iako ona ne dri mnogo uspjelim njegove komparacije dubrovakoga pjesnika s talijanskima, smatra da on nastoji pronai sve talijanske izvore i uzore u Bobaljevievoj poeziji, tie se openito kanconijera; kritizira Zinkove usporedbe argumentirajui to poetikom renesanse, u kojoj je naelo imitacije osnovno polazite, a i Frano ale (1988: 12) zastupa slino miljenje, no, i Popovi (1963: 335) i Zink (3, 1955: 39) visoko vrednuju kvalitetu Sabove talijanske lirike, oboje drei da je na razini najboljih talijanskih kanconijera iz 16. st. to navodi i ale (1988: 12, 22). Usporeujui Bobaljevievu kanconu sa sonetima Popovi (1963: 352) nalazi da su soneti znatno bolji, s veom poetskom dosljednosti svojih naela, to kanconi, obino, nedostaje: zbog elemenata opirnosti i duljine te svojstva proze, koji je elementi, inae, karakteriziraju. Uz spomenute autore navedenu kanconu analizira i uro Krbler (1916: 69-71) tako to prepriava njezin sadraj "gotovo prevodei u prozu" (v. ale, 1988: 10-11) pa ga F. ale opravdano kritizira zbog nedostatka prave interpretacije i prosudbe. Ines Srdo-Konestra dri da ta kancona sadri svo pjesniko petrarkistiko znanje u prikazivanju ene "od posezanja za tipinim leksikim inventarom naih prvih petrarkista, do stilske proienosti petrarkistikog izraza na Bembovu tragu." (Srdo-Konestra, 2006: 100-101) Ona i S. P. Novak dijele miljenje da takvo pjesnikovo postupanje "prema tradiciji prepoznaje se kao tipina Bobaljevieva maniristika (Novak, 1998: 77-86) crta." (Srdo-Konestra, 2006: 101) I SrdoKonestra se slae s ve izloenim miljenjima o diviniziranju Bobaljevieve madone pa ustanovljuje da gospoja iz te kancone ima svojstva boanstva: "Ljepota, sjaj, plamen, svjetlost uz njezin sklad sveti i krasni (9) nisu ljudskoga ve boanskoga porijekla te se naglaava sklad ljepote tijela i due dua je ista, a tijelo ljupko, milo i krijeposno pa i na onome svijetu njegova draga svijetli sred vinje ljepote." (Srdo-Konestra, 2006: 100) 4 Za razliku od prethodne kancone u kojoj endecasillabo uglavnom prevladava, a sedmerac se samo jedanput pojavljuje po sredini stance, u kanconi pod brojem 44. "Iniqua e dura sorte," (200-205) dominira sedmerac. Kancona je veliinom stance i brojem kitica manja od prethodne, sastoji se od pet stanca i "kondeda" u sastavu od tri stiha; prva, druga, trea i peta stanca imaju po 13 stihova, a etvrta je sastavljena od 12 stihova. to se nadstihovne organizacije tie i tu nalazimo tip Petrarkine kancone od "pjedi" i "sirme" pa, opisujui prvu stancu u navedenoj kanconi, nalazimo da su piedi izmeu sebe sumjerljive po broju i tipu stiha (sedmerac + sedmerac + jedanaesterac) te shemi rima (abC), a dvaput se opetuju u sastavu od tri stiha. Sirma je tu sloena od stiha tzv. concatenatio, koji predstavlja sedmi stih (sedmerac), te od kombinacije etverostiha (sedmerac + sedmerac + sedmerac + jedanaesterac) i dvostiha (sedmerac + jedanaesterac). Ti su stihovi povezani rimama, a unutar treega stiha nalazimo i jednu unutarnju rimu (omai: fai). Tako bi, prema tipu stiha, struktura te stance bila sljedea: (7+7+11+7+7+11+7+7+7+7+11+7+11), s rimama: abC abC cdeeDfF.
324
a b C a b C c d e e D f F
Iniqua e dura sorte, s' altro pi a far ti resta, saziati e fammi omai peggio che fai, ch tuo malgrado Morte troppo vicina e presta per trarmi fuor di tanti affanni e guai; ma insino allor giammai non aver pi speranza goder del mio martire, n ch' io tra sdegni ed ire perda del viver mio quel che m' avanza: ch sonmi bene accorto, che 'l d nostro per s penoso e corto.
Druga i peta kitica imaju takvu strukturu strofe, a trea i etvrta su stanca neto izmijenjene; u treoj stanci, u 11. stihu, treemu od kraja, nalazi se sedmerac umjesto jedanaesterca, u originalu i u prijevodu: "si spregia mirto e lauro" "preziru mirtu, lovor", a strona je identinost prema broju stihova naruena u etvrtoj stanci. U prvoj se "pjedi" tu nalazi: sedmerac + sedmerac + jedanaesterac, a druga je okrnjena jednim sedmercem, to se vidi u njezinu rasporedu stihova: sedmerac + jedanaesterac, te u shemi rima: stU/tU: jedan sedmerac s rimom s tu nedostaje u drugoj "pjedi", kako bi strofa mogla korespondirati s ostalima po broju stihova i drugim karakteristikama; Bobaljevievo (Bobaljevi, 1783: 62) dubrovako izdanje to potvruje pa stih koji nedostaje glasi: "In guisa a tutte l' ore", radi se, dakle, o 4. stihu etvrte stance, sedmercu, koji se rimuje s 1. stihom te stance: dolore/l'ore. s t U t U Omai ciascun dolore cos mi prendo a gioco, come alcuni il velen, che gi l'usaro per cibo a poco a poco, che poi non nocque lor n fu discaro.
to se pak tie rasporeda rima, kancona je obiljeena tipom (coblas) singulars: iz stance u stancu javljaju se tu nove obnovljene rime, to je karakteristika i "kondeda", koji se pojavljuje u sastavu: jedanaesterac + sedmerac +jedanaesterac, gdje je prvi stih karakteriziran rimom irrelata 2E, a posljednja su dva povezana parnom rimom 2f 2F. 2E Canzon mia, bench rozza, esciti in luce, 2f e narra daddovero 2F a ciascun del mio core ogni pensiero. Za rime koje se pojavljuju u navedenoj kanconi vrijedi pored glasovne i akcenatska podudarnost: sorte: Morte, resta: presta, fai: guai: giammai, speranza: m'avanza, accorto: corto i druge, no rima martire: ire sadri samo glasovnu identinost, ali ne i akcenatsku. Shema rim, uz ve navedenu prvu stancu, jest sljedea: 2. stanca: ghI ghI ijkkJlL, 3. stanca: mnO mnO opqqprR, 4. stanca: stU tU uvwwVxX, 5. stanca: y z 2A y z 2A 2a 2b 2c 2c 2B 2d 2D, congedo: 2E 2f 2F.
325
U sadrajnom pogledu ta kancona, na dramatian nain, oituje uvstva umjetnika patnika, lirskoga subjekta, koji otvoreno i hrabro prkosi sudbini i uope ivotu, dok umjetnost dri najljepim ciljem ivljenja te utjehom. Umjetnou pobjeuje ivot i sve nepostojano to ga karakterizira, njome opravdava i vlastito trajanje, ali ga, uz to, privlai i slava koju ona donosi. Kancona je tako obiljeena velianjem stvaralatva, tenjom prema slavi te vjenim motivima prolaznosti i kratkotrajnosti, to u svojoj interpretaciji te pjesme zapaa i uro Krbler (1916: 72) parafrazirajui njezin sadraj. Osobito je dojmljiva usporedba pjesnika/umjetnika, tj. njegove umjetnosti, s crvenim granatom, ukrasnim poludragim kamenom, dragocjena znaenja i trajnosti: " dopo / morta la carne e chiusa in fossa oscura / per coturno o per socco / rilucer qual piropo / il nome vivo mentre il mondo dura", u prijevodu: "kako, dok tijelo crna jama prima, / moe zbog umjetnosti / ko crven granat sjati, / dok bude svijeta, ime ivo svima". Frano ale (1988: 58-59) dri kako pjesnik tu u umjetnosti nalazi kompenzaciju za teak ivot, a sliku otvorena srca, koje se mislima otvara svijetu, povezuje s identinom Drievom, koja se pojavljuje u "kondedu" kancone, te dri da se njome "potvruje pjesnikov ideal 'istoe i jasnoe', otvorenost i vedrina njegova karaktera". 5 Kancona pod brojem 41. "Luci leggiadre e sante," (190-195) sastoji se od sedam stanca po est stihova, te "kondeda" od tri stiha. Sedam stanca su meusobno sumjerljive prema tipu i rasporedu stiha, te shemi rima, a pojavljuju se u sastavu: sedmerac + jedanaesterac + sedmerac + jedanaesterac + jedanaesterac + jedanaesterac, sa shemom rima: aBbACC, iz prve stance. Rima tu povezuje prvi i etvrti, drugi i trei, te peti sa estim stihom, to se takoer dogaa i u narednim stancama; primjerice, druga stanca: dEeDFF i ostale, no tu se jedino ponavlja nain rimovanja, ali ne i sama rima, jer se ona mijenja iz stance u stancu, koje su, kao i kod dviju prethodnih kancona, karakterizirane tipom tzv. (coblas) singulars. to se tie tipa kojemu navedena kancona pripada, i tu nalazimo model Petrarkine kancone u stancama od "pjedi" i "sirme", ali prilino reduciran; piedi aB bA tu se pojavljuju po dva puta u stanci, ali u sastavu od dva stiha, a ne od tri, kao u prethodnim primjerima, dok je sirma CC sloena samo od dvostiha povezanoga parnom rimom, bez stiha tzv. concatenatio. a B b A C C d E e D F F
326
Luci leggiadre e sante, onde m' accese dolcemente Amore, luci, nel cui splendore trovo riposo alle mie pene tante, deh, se belt mai sempre in voi s' ammiri, prendavi omai piet de' miei sospiri! Ecco qual neve al sole ch' io mi distruggo in pianto a poco a poco. Ecco ch' io poi nel foco rinasco, come augel d' Arabia suole. Ecco che 'l duol m' ancide, e la speranza mi torna in vita, ch' ogni morte avanza.
g H h G I I j K k J L L m N n M O O p Q q P R R s T t S U U
Il duol mi vien da voi, che m' inammaste pria co' vostri rai dolci, che sempre mai eri (oim lasso!) mi mostraste poi; la speranza da Amor, ch' ancor mercede al duol promette quivi, ond' ei procede. Per, quasi una nave tra l' onde irate e tra' superbi venti, ch' abbia le sue reggenti stelle smarrito per la nebbia grave, m' affanno e mi consumo in tanto male; e da voi chiedo aiuto, e a voi non cale. Deh, scacciate lo sdegno, onde nube s ria di voi mi priva, e quella luce viva, che per mia da stella io sola tegno, scoprite agli occhi miei pietosa e cara, tornando in dolce la mia vita amara. Questo sol che in gioia rivolger pu 'l dolor che mi disface. E se ci non vi piace, piacciavi almen che (lasso!) affatto io moia! Perch' un morir d' un viver s crudele mi privi, e voi d' un servo s fedale. E 'n ci nessuna sorte si vuol di ferro, o d' erbe velenose, per che 'n voi nascose tenete la mia vita e la mia morte. Dunque con un soave e ero lampo mostrate qual di lor sar 'l mio scampo.
V Canzon, vidi quei vivi alteri lumi W verso me folgorar soavemente W tal, ch' un novo piacere il mio cor sente. Stanca je tu prilino pojednostavljena te se svojim oblikom pribliava stancama kancone-ode, ija struktura strofe moe biti sastavljena i od estostiha, a uglavnom je karakterizirana kraim oblicima te principom stronosti i drugim ve navedenim karakteristikama, a jedan od najuestalijih oblika koji se pojavljuju u kanconi-odi je katren. Rime koje se javljaju u navedenoj kanconi pod brojem 41. sadre uz glasovnu i akcenatsku podudarnost: sole: suole, poco: foco, speranza: avanza, voi: poi, rai: mai, mercede: procede, nave: grave, venti: reggenti, male: cale i druge, dok u zavretku estoga stiha u estoj stanci nalazimo izraz fedale umjesto fedele, koji
327
rimom moe biti povezan uz izraz crudele, no oito se radi o tiskarskoj pogrjeci, jer se pojavljuje izraz vjeran (vjernog sluge) i u prijevodu, tal. fedele, kao to se nalazi u dubrovakome izdanju Sabova kanconijera (Bobaljevi, 1783: 56). to se tie "kondeda", koji je u kanconi prezentiran trostihom sastavljenim od samih jedanaesteraca, i on je obiljeen novim rimama, posljednja su dva stiha tu povezana parnom rimom soavemente: sente, dok se u zavretku prvoga stiha pojavljuje rima tzv. irrelata: lumi, koja ne korespondira s ostalim rimama u tekstu. Sadraji se te kancone vezuju uz ljubavnu tematiku; pjesnik, lirski subjekt, oituje svoju ljubav prema eni koja je nazona svojim pogledom, kroz efektnu metaforinu pjesniku sliku lui koje se dovode u vezu s Amorovom moi, moi ljubavi, a obiljeene su u tekstu: svetou, ljupkou i ljepotom, sjajem, slatkoom, ivosti, blagosti te krutosti, no znadu biti i okrutne, ali i pune ara. Pjesnik, koji se tu eksponira pravim i duboko proivljenim ljubavnim osjeajima, zaziva samilost u ene, ali i smrt za oslobaanjem od ljubavnih patnji. Svaka stanca tu predstavlja jednu zaokruenu semantiku cjelinu, pa je prva izrazito karakterizirana ve navedenom dominantnom poetskom slikom lui. Tu nalazimo kako su upravo gospojine oi prouzroile zaljubljenost lirskoga subjekta; uz njih se vezuje Amorova slast, koja se dogodila zaljubljeniku. Svojim sjajem oi utjeu na zaljubljenikovo raspoloenje te ga usreuju. Pozivajui se na ljepotu oiju, zaljubljenik eli pobuditi ganue kod gospoje, zaziva suut za sebe, kako bi se oslobodio ljubavnih boli to ga mue, koje se vapljenje pomoi vie puta opetuje u pjesmi. Druga je kitica usredotoena na pjesnika koji se usporeuje s mitskom pticom feniks, koja ubija samu sebe, tj. izgori i raa se iz svoga pepela; i pjesnik se tako raa kroz metaforino znaenje vatre, tj. kroz ljubav; a prisutna je i tipina petrarkistika antiteza suncesnijeg. Tu vidimo kako ljubav potie unitenje, ali i ponovno raanje zaljubljenika. Kao pratei element boli pojavljuje se nada koja preostaje jedini oslonac u ivotnim nesreama. U treoj se stanci iznova opetuje pjesnikova ljubavna patnja, tj. ljuvena boljezan; gospojin je pogled karakteriziran ognjem, metaforom ljubavi; osjeaji se patnje izmjenjuju s nadom, koja se tu vezuje uz alegoriziranu mitoloku predodbu Amora. Gospojine su oi prikazane kao zrake koje inae "simboliziraju svjetlosnu emanaciju koja se iri iz kakva sredita, sunca, sveca, poluboga, genija, na druga bia. One izraavaju plodonosni utjecaj, materijalne ili duhovne naravi. Bie koje zrai ognjene je naravi, blisko suncu. Ono moe ugrijati, potaknuti ili oploditi, ili opet sagati, sasuiti, uiniti jalovim, ovisno o stanju subjekta koji prima zrake." (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 809) I tu nalazimo element svjetlosti, jer svjetlost je patristiki simbol nebeskog svijeta i vjenosti. () Simboliki smisao svjetlosti nastao je promatranjem prirode. Perzija, Egipat, sve mitologije, pripisuju boanstvu svijetlu narav. O tome svjedoi cijela antika: Platon, stoici, aleksandrijci, a i gnostici. Sv. Augustin prenosi neoplatonistika shvaanja o ljepoti svjetlosti. Ve je Biblija upozoravala na veliinu svjetlosti. () Svjetlost je Bog. () U islamskim predajama svjetlost je prije svega simbol boanstva (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 671). Oko i svjetlost su takoer simbolino povezani: "Oko i svjetlost simboliki su ekvivalenti: za sunce velki pjesnici kau da je oko dana, () irski izraz li
328
sula, svjetlost oka, umjetnika je metafora koja oznauje sjaj sunca." (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 669) Moemo kazati da su gospojine oi mone budui da ona svojim pogledima moe usmrtiti i oiviti zaljubljenika, to primjeuje i SrdoKonestra (2006: 96), te vlada zaljubljenikovim ivotom. U etvrtoj se stanci pojavljuje usporedba pjesnika s laom, simbolom putovanja, koja je u svojoj plovidbi vremenom zahvaena olujom i maglom, usred bijesne vode: oluja je tu popraena snanim vjetrovima i bijesnim valovima, pa ta slikovitost moe odraavati buran, uzbudljiv uvstven ivot nekoga pojedinca, ili se neki snaan doivljaj ili dogaaj njome oituju, ili stanje duevne uzbuenosti, dok neodreenost i nejasnoa pak karakteriziraju maglu. Ta magla koja je u tekstu karakterizirana tekom upuuje na zlo koje je pjesnika zadesilo; osjea se izgubljenim poput lae u magli, koja gubi svoje zvijezde vodilje, pa ostaje bez svojih orijentira, te trai pomo. Alegorijsku sliku broda zahvaena olujom moemo vezati uz buran emocionalni ljubavni ivot lirskoga subjekta, koji je proet intenzivnou i obiljeen snanim duevnim uzbuenjima; u magli, u zlu koje doivljava, gubi svoje izvore svjetlosti, tj. svoju duhovnu snagu, te vapi za izlazom. Dvije lui koje se pojavljuju u kanconi izvori su svjetlosti za pjesnika; to su oi njegove drage, jer ga njezina ravnodunost oito mui. Ta je stanca izrazito obiljeena simbolinim znaenjima, tako uz simbolizam lae moemo navesti kako ona "stvara predodbu napora i izdrljivosti to ih iziskuje plovidba, () Ona je slika ivota kojemu ovjek odabire sredite i odreuje mu smjer" (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 340); uz simbolizam vode nalazimo, uz mnoga druga znaenja, da "rijeka i more predouju tok ljudske egzistencije i nestalnost elja i osjeaja," (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 760) a u "mistik more simbolizira svijet i ljudsko srce kao sjedite strasti. () Jedni se utapljaju, a drugi ga svladavaju." (Chevalier i Gheerbrant, 1987: 415) Sav taj slikoviti govor oito odraava i sliku ivota samoga lirskog subjekta. Duevna stanja lirskoga subjekta karakterizirana jakim duevnim uzbuenjima i emocionalnim, slikovito reeno, potresima, oituju se kroz metaforino, alegorijsko i simbolino poetsko izraavanje. U petoj stanci pjesnik treba suut za svoju bol, to suosjeanje bi ga moglo vratiti u ivot; i tu se pojavljuje slika lui identicirana zvijezdom; ta se slika lui poput lajtmotiva provlai kroz neke stance kancone, pa se tim ponavljanjima omoguuje i unutranja povezanost kancone, a semantika se toga izraza istie i obogauje; ija je izraajnost osobito naglaena u "kondedu" pjesme, gdje ona dominira. Poetska slika lui tako izrazito obiljeava prvu stancu u kanconi, uz treu i petu, a nadasve congedo, te ona svojim ponavljanjima i najavljuje i rezimira tu temu, najavljuje ju u prvoj stanci, a rezimira u oprotaju, to je i inae karakteristika "kondeda": pregnantno saimanje sadraja kancone. U estoj stanci pjesnik doziva ili smrt ili suut za sebe, dok se gospojina vlast nad njim istie u sedmoj, te on vapi za izbavljenjem, koje mu samo njen pogled moe donijeti. A u oprotaju su kancone lui obiljeene plamenom, metaforinom oznakom za ljubavnu strast. Istom metodom, kao i prethodne dvije kancone "Bench' un vago desire ognor mi spinge" i "Iniqua e dura sorte", uro Krbler (1916: 71-73) interpretira navedenu kanconu opisujui njezin sadraj; kao M. Popovi, A. Zink i drugi i Krbler
329
opravdano visoko vrednuje Bobaljevievu poeziju, ali usporeujui Sabovu kanconu s njegovim kraim oblicima, sonetom i madrigalom, i on dri da se dubrovaki pjesnik bolje izrazio u svojim kraim formama, osim satira. Analizirajui atribute gospojine ljepote i u Bobaljevievu kanconijeru, Srdo-Konestra nalazi da se meu elementima njene ljepote uestalou izdvajaju opisi njezinih oiju "budui da je njihov plamen razgorio ljubav i one su povod boli, jer i kad mu uskrauje pogled, on svejedno gori plamenom ljubavi koji je upalio pogled mio. I nakon njezine smrti u sjeanju opstoji sjaj njenih oiju." (Srdo-Konestra, 2006: 100) 6 Tip kancone-ode moemo identicirati u dvjema Bobaljevievim pjesmama organiziranih u katrene, koje su obiljeene, kao i prethodne kancone, principom stronosti, silabikim obrascem te shemom rim; stanca im je posve pojednostavljena, sloena je od samo etiri stiha i unutar sebe je nedjeljiva, pa one izmeu sebe korespondiraju za navedene karakteristike. Tako je kancona-oda pod brojem 22. "O bel, gentil, leggiadro e bianco velo," (150-151) sastavljena od samo tri katrena iskljuivo sloenih od hendekasilaba, koji su unutar stance povezani obgrljenim rimama, a koje se mijenjaju iz stance u stancu: ABBA CDDC EFFE. Tu vidimo kako su stance meusobno sumjerljive prema broju stihova, tipu stiha, te shemi rima. Svaka stanca predstavlja jednu zaokruenu sintaktiku i semantiku cjelinu, no one su i meusobno semantiki povezane: svaka se stanca i sadrajno nastavlja na onu prethodnu, jer su sadraji svih triju vezani uz motiv vela, koji se obrazlae kroz cijelu pjesmu. O bel, gentil, leggiadro e bianco velo, s' altri di te si dolse, io pur mi lodo, ch sol per te s dolcemente godo di quei duo Sol, che fanno invidia al Cielo. Tu tempri il loro ardor, che, qual di neve foss' io, mi sface a parte a parte ognora s, che senza tuo dolce aiuto fora distrutta affatto la mia vita in breve. Ma com' egli esser pu, se contra 'l foco non se' tal per natura, ch' alcun male non ne ricevi tu vicino e frale, poich' io forte e lontan mi brucio e coco? U prvoj je kitici motiv vela karakteriziran izrazima koji su inae karakteristini za enu iz Bobaljevieve lirike: ljepota, ljupkost, njenost, bjelina. I Frano ale (1988: 54-55) je zapazio taj motiv u Bobaljevievu pjesnitvu u madrigalu "Se non mi fesse schermo il velo bianco" i u navedenoj pjesmi, te ga povezao s istim iz Petrarkina Kanconijera, no za razliku od toskanskoga pjesnika koji je njime izraavao svoje nezadovoljstvo, ale zapaa kako pjesnik tu istie njegovo dobro
330
svojstvo zatite; omoguuje mu osjeaj uitka jer ublauje estoku vatru gospina pogleda, smrtonosnu za samoga pjesnika. ale zamjeuje izrazito naglaenu patnju i u posljednjoj stro te pjesme; pjesnik se udi toj otpornosti koju pokazuje krhak i loman veo kada se nae u blizini razarajue vatre gospina pogleda, a taj je isti pogled poguban za lirski subjekt, unato tome to je on jak i nalazi se daleko od njega, pa ale (1988: 55) dri da ta slika "stanovitom predimenzioniranou odaje predbarokni postupak, oit i u drugim nekim kontekstima, u energinijoj uporabi inae uobiajenih antiteza i drugih sredstava naslijeene elokvencije." 7 Pjesma pod brojem 36. "Il bel laccio, ch' Amore" (180-181) takoer pripada tipu kancone-ode, sastavljena je od etiri katrena, koji su sloeni od sedmeraca i jedanaesteraca, prva su dva stiha u svakoj stanci sedmerci dok su posljednja dva jedanaesterci. Shema rime koja se tu javlja identina je za sve strofe, sedmerci su povezani parnom rimom, to vrijedi i za jedanaesterce, koje vezuje isti tip parne rime. Glasovna se ponavljanja dogaaju samo unutar svake kitice, te se mijenjaju iz strofe u strofu: aaBB ccDD eeFF hhII. I ta je kancona karakterizirana jednakosti stanca te silabikim obrascem: broj stihova, raspored tipova stiha, te shema rima identini su za sve stance: sedmerac + sedmerac + jedanaesterac + jedanaesterac. Za rime koje se tu javljaju uz glasovnu dogaa se i akcenatska podudarnost: ch'Amore: core, governa: eterna, forte: morte, diletto: ricetto, ritorno: giorno, grave: soave, 'nterna: scerna; kod rime martire: sentire to se ne dogaa, u martire akcent pada na trei slog od kraja, a u sentire na pretposljednji. a a B B c c D D e e F F h h I I Il bel laccio, ch' Amore m' avvinse intorno al core, la mia dolce nemica s governa, ch' io provo (ahi lasso!) e pena e gioia eterna. Or tanto e tal martire con quel mi fa sentire, ch' io non credo che sia pi duro e forte l 've si muor mai sempre senza morte. Or tanto e tal diletto, che nell' alto ricetto par ch' i' abbia di quaggi fatto ritorno a goder sempre chiaro e lieto giorno. Cos or tutt' aspra e grave, or benigna e soave, fa ch' io del cor nella parte pi 'nterna ora felice or misero mi scerna.
Kao i prethodna, i ta je kancona-oda karakterizirana sintaktikom i semantikom zaokruenosti stance; ljubavni se osjeaji lirskoga subjekta u rasponu
331
od osjeaja sree, radosti do patnje izmjenjuju u njoj kroz guru antiteze koja se tu pojavljuje kao bitno konstruktivno naelo izgradnje teksta. Prva i posljednja strofa komponirane su prema navedenom naelu: dva se oprena osjeaja, radosti i boli, izmjenjuju u prvoj, koji se doivljaji vezuju uz emocionalno ljubavno stanje lirskoga subjekta; u posljednjoj se stanci pjesnikova draga prikazuje kao ljuta i stroga te dobra i blaga, s karakteristikama koje se meusobno iskljuuju, svojstva ljutitosti i strogoe u opreci su s dobrotom i blagou. Takoer im se pridruuju oprena pjesnikova emocionalna stanja: doivljaj sree i patnje, kao odrazi gore navedenih karakteristika s kojima su u vezi. Isto se antitetino suprotstavljanje dogaa izmeu sadraja druge i tree stance: ljubavna patnja lirskoga subjekta istie se u drugoj kitici, oituje se njegovo ljubavno jadanje, uz koje se vezuje ak i pomisao na smrt; trea je strofa pak karakterizirana osjeajem ljubavne sree, s karakteristikom predimenzioniranosti, pa nalazimo kako se gotovo cijela pjesma temelji na antitezi; u treemu stihu u prvoj stanci dva izraza slatka dumanka (dolce nemica) istiu se oksimoronom, koji su inae semantiki inkongruentni, pa nas zauuje poblie njihovo odreivanje, tj. povezivanje slatkoe i neprijateljstva. 8 Uz ve navedena dva tipa talijanske kancone (Petrarkina kancona i kanconaoda), u Bobaljevievu pjesnitvu nalazimo i oblik kancone poznat pod imenom sestina (sestina lirica), koju Svetozar Petrovi (1986: 312-313) dri popularnom formom u razdoblju renesanse kod talijanskih, portugalskih i panjolskih pjesnika, i nakon toga; koja je provansalskog podrijetla, a pripisuje se pjesniku Arnautu Danielu. Uoava da su se mnogi ogledali u toj formi, te da se pjesnici Dante, Petrarca, Cervantes te Cames smatraju njenim majstorima. Pojavljuje se u sastavu od est kitica, koje su sloene od est stihova i jednog dodatka od tri stiha. Umjesto srokova koji se javljaju u kanconi na zavretcima stihova, u sestini se dogaa ponavljanje est odabranih posljednjih rijei stihova iz prve kitice, koje krue iz strofe u strofu, gdje su sve mogue kombinacije iscrpljene u est kitica, dok se po dvije od tih rijei obino opetuju u tercetu, pojavljuje se jedna po sredini stiha, a druga na zavretku, prema redoslijedu iz prve strofe. Petrovi zapaa da je sljedea shema rasporeda biranih posljednjih rijei sestine uobiajena: 1. strofa: A B C D E F, 2. strofa: F A E B D C, 3. strofa: C F D A B E, 4. strofa: A C B F A D, 5. strofa: D E A C F B, 6. strofa: B D F E C A, dodatak: AB CD EF ili B D F ili A C E. U Beltramijevim tumaenjima (Beltrami, 1994: 233-236) vidimo da su rijei koje se ponavljaju na krajevima stihova u sestini u talijanskoj teoriji stiha oznaene terminom parola-rima, tj. rije-rima, koje krue iz strofe u strofu prema slijedu 'unatrag unakrsnom', gdje se stihovi svake strofe slau s prethodnom prema redu: posljednji prvi pretposljednji drugi trei od kraja trei. Prvi stih koji se pojavljuje u stro sestine je heptasyllabe (Beltrami, 1994: 352), stih francuski i provansalski od sedam slogova, sa sedmim naglaenim slogom, a odgovara talijanskome osmercu, dok su pet preostalih stihova dcasyllabes (Beltrami, 1994: 347), stih francuski i provansalski, uzorak talijanskoga hendekasilaba. Novina (Beltrami, 1994: 235) je da Dante uvodi endecasillabo za sve stihove sestine, a Petrarca i petrarkisti uzimaju dvoslonu rije za rije-rimu, to nije bezuvjetno
332
pravilo, dok je termin tornada (Beltrami, 1994: 369), koji se upotrebljava za zavrni tercet sestine, provansalski naziv koji oznauje congedo u kanconi. Bobaljevieva pjesma pod brojem 34. "Lieto la terra riguardava il sole," (174177) ima oblik sestine, sloena je od est kitica, po est stihova, te jednoga zavrnog terceta. Ta pjesma potvruje sve ve navedene karakteristike forme i obiljeena je, kao i starija talijanska kancona, te kancona-oda, karakteristikama lirinosti, stronosti te silabikim obrascem, a est probranih rijei koje se tu istiu su: sole, cielo, bosco, spine, fera, core. One krue iz strofe u strofu, prema ve opisanome Petrovievu modelu, za svih est kitica, potujui ve navedeni slijed stihova: posljednji prvi pretposljednji drugi trei od kraja trei. U "tornadi", koja se izborom odabranih ponovljenih rijei vezuje uz prethodnu strofu, dogaa se ponavljanje prvih triju rijei-rima iz este strofe: cielo, spine, core (BDF), koje se pojavljuju na krajevima prvoga, drugoga te treega stiha "tornade", dok su izrazi sole, fera, iz estoga i etvrtoga stiha este strofe, neto izmijenjeni, javljaju se u oblicima sol i fere, i smjeteni su unutar prvoga stiha terceta; izraz bosco se u neizmijenjenu obliku ponavlja unutar drugoga stiha "tornade". to se tie izbora stiha, pojavljuje se endecasillabo u svim stihovima sestine, dok su zavretci stihova karakterizirani dvoslonim izrazima, tipinima za Petrarcu i njegove sljedbenike. Struktura strofe prilino je pojednostavljena, ona dijeli slinost sa strofom kanconeode: obje su unutar sebe nedjeljive i liene unutarnje artikulacije prema stanovitoj shemi; iskljuivo korespondiraju izmeu sebe za silabiki obrazac i brojem stihova, a prispodobive su i oblicima nedjeljive (indivisibile) stance (Beltrami, 1994: 226), koja pripada glavnim oblicima starije talijanske kancone, naravno, s izuzetkom "tornade", koju pak karakteriziraju svojstva "kondeda"; dok su rijei-rima tu opetovane na nain rime tzv. estrampa. Lieto la terra riguardava il sole, n nube alcuna si vedeva in cielo, quando' io mi ritrovai in un bel bosco, cogliendo i or dalle secrete spine. Allor m' apparve una leggiadra fera, che di rara belt m' invagho 'l core. Tost' io congiunto i passi e gli occhi e 'l core l' andai seguendo, ma 'n quel punto il sole (forse per aiutar la bella fera) si nascose, e turbossi l' aria e 'l cielo, e i or vidi conversi in dure spine s, che ne fu tutto ripieno il bosco. Pur mai l' asprezza dell' orribil bosco non pot s impaurirmi il vago core, ch' io per gli sterpi e per l' acute spine, al caldo, al freddo e quando luce il sole, e quando adornan vari lumi il cielo, non seguissi ad ognor l' amata fera.
333
Ma quella pi crudel d' ogni altra fera come m' avvolse ben nel ero bosco (ahi! rio destin, rie stelle, iniquo cielo) spar dagli occhi miei, ma non dal core, nel qual vivr, mentre riscalda il sole e produce quaggiuso e ori e spine. Cos rimasi io sol fra l' aspre spine tanto vago d' aver la nobil fera, ch' altamente giurai rivolto al sole di non uscir giammai dal duro bosco senza lei, n voltare il pi n 'l core ad altra fera mai che copre il cielo. Da che terra, acqua ed aere e foco il cielo chiuse, non punser l' amorose spine, n credo pungeran unqu' altro core per s gentile e per s cara fera; ch' ell' ben tal, che mai in prato o 'n bosco, o in monte, o 'n pian simil non vide il sole. Mentre 'l sol per le fere alberga in cielo, le fere in ogni bosco per le spine, la fera seguir, ch' ho in mezzo 'l core. F. ale (1988: 63) povezuje narativnu strukturu ove sestine s istom kancone "Bench' un vago desire ognor mi spinge"; nalazi da ih obje karakterizira matoviti sadraj koji je usuglaen s metrikim zahtjevima obiju struktura. U alegorijskoj strukturi pjesme, u okviru prirode, u ambijentu ume, pjesnik, lirski subjekt, susree preobraenu voljenu enu kao zvijer, koju krasi iznimna ljepota, gizdavost, plemenitost, ali i okrutnost. Pjesnik je, opinjen arima njezine ljepote, slijedi kroz umu, osjeajui strah kakav nikad ranije nije osjetio, i na tom putu kroz umu gubi voljenu zvijer, doivljavajui postojanu ljubav, koja e trajno i fatalno obiljeiti njegov ivot. Neurbanu sliku krajolika, koju obiljeava preneseno, slikovito izraavanje s bogatim metaforiziranim i simbolinim znaenjima, moemo vezati uz duevna stanja samoga pjesnika, uz njegove ljubavne osjeaje: opisi i doivljaji vanjskoga pojavnog svijeta oiti su odrazi stanovitih emocija, primjerice, alegorizirana slika ume, koja se tu pojavljuje u razliitim kontekstima i kao lijepa, gruba, strana, ljuta, muna a iji se izrazi mogu povezati i s uvstvima lirskoga subjekta: kada osjea ugodu, ta je uma lijepa, u sluaju straha ona postaje gruba i strana, a u stanjima u kojima proivljava teke duevne muke, ona postaje i muna; pa navedenu pjesniku sliku ume moemo vezati uz ljubavni ivot samoga pjesnika, kao alegoriju njegove ljubavi. Ve u prvoj stro nalazimo poistovjeivanje pjesnikova duevnog raspoloenja sa slikom pojavnoga svijeta koji ga okruuje, to se reektira kroz doivljaj radosti, koji se vezuje uz personiciranu sliku sunca, koje radosno promatra zemlju, te uz emocionalno stanje lirskoga subjekta, u trenutku njegova susreta s lijepom zvijeri.
334
Personicirana slika sunca tu je odraz pjesnikovih ljubavnih osjeaja, koje zacijelo karakterizira pjesnikovo stanje zanesenosti te oparanosti. I slika ume, koja je tu karakterizirana lijepom, prati osjeaje lirskoga subjekta, iji je sklad upotpunjen i petrarkistikim toposom uprizorena branja cvijea; pa sve zajedno ine jednu skladnu cjelinu, koju obiljeavaju doivljaji ugode, ljepote te duevnoga zadovoljstva. To bismo branje cvijea mogli povezati i s pjesnikovim pisanjem stihova, koji inspiraciju pronalazi u ljubavi, premda su alegorijske upotrebe cvijea neprebrojive. U drugoj se kitici dogaa preobrazba cvijea u drae, koja slikovito odraava i promjenu osjeaja radosti u bol, dok pojava atmosferskog poremeaja simbolino najavljuje jako duevno uzbuenje u pjesnika; a sve je to uvjetovano odlaskom lijepe zvijeri, koji je popraen i nestankom sunca. Pjesnik poput lovca slijedi zvijer kroz umu, zdruujui sve svoje snage, duhovne i zike, da je pronae, no nailazi na drae, koje su karakterizirane atributom tvrdoe (dure spine), simboliku draa mogli bismo na stanovit nain povezati i s preprekama, obranom i tekoama u ljubavi, kojih je uma prepuna, dok se element tvrdoe najee odreuje kao petrarkistiki topos tvrdoe kao metafore za emocionalnu hladnou (tvrdo srce). U treoj se kitici slika jezovite, strahom oznaene ume podudara s istovjetnim osjeajem straha lirskoga subjekta; u narednoj, etvrtoj stro slika ume karakterizirana je i kao okrutna (ero bosco), to moemo povezati i s okrutnou (crudel) same zvijeri, koja ne suosjea s drugima i ini zlo, oitujui se zvjerskim karakteristikama okrutnosti, osobito surovosti. Zaljubljeno je stanje lirskoga subjekta u sljedeoj stro popraeno simbolikom grubih draa i mune ume, dok je u estoj kitici pjesnikova ljubavna patnja hiperbolino prenaglaena uz pretjerano isticanje karakteristika iznimnosti ljubljene zvijeri, koju pjesnik dri neusporedivom. U "tornadi" pjesme poentirana je vanost iznimnih zvijeri, koje osmiljavaju postojanje ak i nebeskih pojava, kako pjesnik to vidi, jer sunce zbog njih posjeduje nebo, ali put do njih, slikovito reeno, trnovit je, to je put kroz drae, koji je, naravno, bolan. Slikovit, metaforiziran govor izrazito karakterizira cijelu pjesmu, uz alegoriju prisutna je i gura metafore, simbolinost iskaza i druge gure, sve kako bi se istaknula afektivna snaga rijei. * * *
Analiza nekoliko kancona iz zbirke Pjesme talijanke Saba Bobaljevia Gluca pokazuje da su elementi koji su inae karakteristini za petrarkizam prisutni i u Bobaljevievoj poeziji, to zamjeuje i ale (1988: 82 i dr.), koji za Bobaljevievo pjesnitvo veli da raznoliko preinauje petrarkistike stereotipe. Nalazimo da je osnovna ideja i glavna tema tih kancona ljubav koja se poima petrarkistiki. Kao i pjesnici slatkoga novog stila, te petrarkisti koji se na njih naslanjaju, tako je i lirski subjekt Bobaljevievih pjesama okrenut sebi i svojim osjeajima, zaokupljen onim to se u njemu pod djelovanjem ljubavi dogaa. Susreemo zaljubljenika koji je uniten pred nedostinim idealom svoje gospoje, koja potresa cijelo njegovo bie i fatalno ga odreuje; oituje se njegova opsjednutost njome, neispunjena ga ljubav pogaa u samu njegovu bit, koja je nazona u intenzivnim dojmovima, a u njemu uzrokuje razliita duevna raspoloenja. Ljubav koju osjea je duboka i potpuna, a voljena gospa tu je olienje ljepote i kreposti, uz boansku ljepotu posjeduje i duhovne vrline. Motivi se najee vezuju uz isticanje i hvaljenje enske duhovne
335
i zike ljepote, ljubavno jadanje, prenaglaeno isticanje patnje, te se pomisao na smrt nerijetko namee kao jedini mogui izlaz i lijek za ivotne boli, a duevna stanja lirskoga subjekta koja se uestalo izmjenjuju oituju se i kroz oaj i nadu, koji prate doivljaj ljubavi. Meu temama i pjesnikim raspoloenjima nalazimo i vjena pitanja o prolaznosti i uzaludnosti svega zemaljskog, ispraznost zemnih aspiracija, kojima suprotstavlja velianje i trajnost stvaralatva, te slavu, uz koje se vezuje i snaga umjetnika patnika. Plavokosi petrarkistiki ideal gospoje koji je predstavljen konvencionalnom petrarkistikom frazeologijom uglavnom se eksponira kroz metaforine poetske slike, koje prati alegorijska i simbolina slikovitost, inae karakteristina za Bobaljeviev izraz. Uz navedenu slikovitost, pojavljuje se i gura antiteze, koja je u jednoj pjesmi primijenjena i kao konstruktivno naelo izgradnje teksta. Kao nain oitovanja ljubavi pojavljuje se alegorija Amora, sa svojim prateim rekvizitima, te druge mitoloke reminiscencije, kao to je mitska ptica feniks, simbol besmrtnosti, koji su, inae, sastavni dio petrarkistike frazeologije; pojavu rimskoga boga ljubavi takoer moemo povezati i s toposom duevne plementine; Guido Guinizelli (Curtius, 1998: 198) tvrdi "da Amor stoluje samo u 'plemenitim srcima'".
Literatura Pietro G. Beltrami, La metrica italiana, Bologna, 19942, 424 str. Sabo Bobaljevi, Rime del nobil uomo s. Savino de Bobali Sordo e del signore Michele Monaldi dedicate all' Eccelso Senato della Repubblica di Ragusa, Ragusa, MDCCLXXXIII (1783). Sabo Bobaljevi Mieti, Pjesme Nikole Naljekovia, Andrije ubranovia, Mie Pelegrinovia i Saba Mietia Bobaljevia, Stari pisci hrvatski, knj. 8, Zagreb, 1876. Sabo Bobaljevi Mieti "Gluac", Zbornik stihova XV. i XVI. stoljea, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 5, Zagreb, 1968. Sabo Bobaljevi Mieti, Pjesme talijanke Saba Bobaljevia Gluca (izvornik i prijevod), izabrao i preveo Frano ale, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1988, 323 str. Sabo Bobaljevi, Pjesni razlike, priredio Slobodan Prosperov Novak, talijanske pjesme, preveo Frano ale, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, 88 str. Jean Chevalier Alain Gheerbrant, Rjenik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 19872, 870 str. Ernst Robert Curtius, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Naprijed, Zagreb, 19982, 687 str. Frano ale, "Petrarca i petrarkizam" u: Francesco Petrarca, Il Canzoniere Kanconijer, priredio Frano ale, Nakladni zavod Matice hrvatske, Hrvatsko loloko drutvo Liber, Zagreb, 1974, str. 1069-1180.
336
Frano ale, "Ljubavne i pastirske pjesme i satire plemenitoga gospodina Saba Bobaljevia Gluca vlastelina dubrovakog", u: Sabo Bobaljevi, Pjesme talijanke Saba Bobaljevia Gluca, 1988, str. 7-83. Marin Franievi, Povijest hrvatske renesansne knjievnosti, Zagreb, 1983. uro Krbler, "Talijansko pjesnitvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku", Rad JAZU, 212, 1916, str. 1-109. Milorad Medini, Povjest hrvatske knjievnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, knj. I, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1902. Slobodan Prosperov Novak, "Sabo Bobaljevi", u: Bobaljevi, Sabo, Pjesni razlike, 1998, str. 77-86. Pavao Pavlii, "Petrarkizam u Osmanu", u: Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj knjievnosti: zbornik radova s meunarodnog simpozija odranog od 27. do 29. rujna 2004. u Splitu, uredili Bratislav Luin i Mirko Tomasovi, Knjievni krug, Split, 2006, str. 245-265. Svetozar Petrovi, "Stih", u: Uvod u knjevnost, ur. Z. kreb i A. Stama, Globus, Zagreb, 19864. Milica Popovi, "Sabo Bobaljevi (Gluac) njegova poezija na italijanskom jeziku", Anali Filolokog fakulteta, 3, Beograd, 1963, str. 323-357. Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd, 1985, 896 str. Ines Srdo-Konestra, "Atributi gospojine ljepote u talijanskim stihovima hrvatskih petrarkista 16. stoljea", u: Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj knjievnosti: zbornik radova s meunarodnog simpozija odranog od 27. do 29. rujna 2004. u Splitu, 2006, str. 93-104. Josip Torbarina: "Na prilog evropskom petrarkizmu", Forum, 4-5, 1974, str. 577-597. Arrigo Zink, "Note sulla letteratura italiana in Dalmazia. Savino de Bobali Sordo", La Rivista Dalmatica, Venezia, 25, 2, 1954, str.19-32; 25, 4, 1954, str. 29-48; 26, 1, 1954, str. 45-52; 26, 3, 1955, str. 39-46.
337
Canzone in Sabo Bobaljevi Gluac's Poetry Summary

Sabo Bobaljevi Gluac (1529. or the beginning of 1530.1585.) the Renaissance poet from Dubrovnik is presented in this paper with three different forms of Italian canzone: Petrarchan canzone, canzone-ode and sestina. Petrarchan canzone is presented with three different examples which differ in the number of stanzas in the canzones (8; 5; 7); in the number of verses in the stanzas (20; 13; 6); in the number of lines in the congedo (9; 3; 3) and some other varieties. The canzone-ode is presented with two examples which consist of four verses, with three and four stanzas, while one of the canzones has a form of sestina. All these forms have characteristics of the old Italian canzone, which are its lyrical character, the stanza form and the syllabic pattern. The canzone typically uses hendecasyllable and heptameter. Its strophe (Provencal cobla, pl. coblas), the so called stanza has the lenght which is equal in each poem except for the congedo (parting), which is optional and rather concise, and a shorter concluding stanza called envio (or half-stanza), Provencal tornada. Petrarchan canzone consists of "piedi" and "sirma"; piedi can be divided into two or more parts which have the same syllabic pattern and rhyme scheme. On the other hand, the structure of sirma is theoretically free and different combinations of lines and rhymes are possible. The canzone-ode and lyrical sestina consist of stanzas which are divisible within themselves, but have the same number of verses, the same verse type and rhyme scheme. However, the nal lines in the sestina do not rhyme; instead, they repeat the words from the rst stanza, which appear in all stanzas (parola rhyme). They have six stanzas each consisting of six lines and an envoi of three lines. In terms of their contents and forms, the theme and spirit, these poems are based on Petrarchan elements. The main theme of the poems is love in terms of Petrarchan conception of love, whereas one poem deals with the ephemerality of earthly aspirations contrasted with the praise and lasting value of the poetic creation. The feelings of the lyrical subject in changeable mood are expressed with inspirational lyrical speech; the lover in pain before the ideal of his lady, who can be compared with a nymph or a goddess. The fair-haired Petrarchan ideal of the lady is expressed with the conventional Petrarchan phraseology: woman here is the image of spiritual and physical beauty but is also graced with virtues. Her beauty is expressed with gurative poetic speech, most frequently with metaphor, allegory and symbolics, which is characteristic of Bobaljevi's poetic expression, as well as antithesis. The motifs which dominate the canzone are the praise of female physical and spiritual beauty, love lamenting, emphasis on pain and suffering, thoughts of death, obsession with love, dispair and hope, which are part and parcel of love, etc.
Key words: poetry, Sabo Bobaljevi Gluac, canzone, Renaissance
338

22 Radovcic

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

22 Radovcic

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2009

Nada Radovi Molatska 9, HR 23000 Zadar

Kancona u pjesnitvu Saba Bobaljevia Gluca

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Baldesar Castiglione, Dvoranin, CEKADE, Zagreb, 1986., str. 240.

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Nada Radovi, Kancona u pjesnitvu Saba...

Croat. Slav. Iadert. v (2009), 309-338

Canzone in Sabo Bobaljevi Gluac's Poetry Summary