Petar Bosni Petrus NOVA BIBLIJA ZAPADA ili Manifest novog poretka Ili pak TAJNA POVIJEST SVIJETA

Filozofski pogled na ovjeka i njegov put (Nepotpuni tekst) Rije dvije o autorstvu ove knjige. Kao autor, odnosno suautor trebala je biti navedena i moja supruga Alica, jer je knjiga nastajala kroz na zajedniki rad. Ona mi je pomagala onako kao to je legendarna Ksantipa pomagala Sokratu, ili, jo puno vie, Mesalina Klaudiju. I da nije bilo nje, ova bi knjiga bila puno drugaija. Na kraju, kad je tekst bio gotov i kad sam joj rekao da je na sebi svojstven nain sudjelovala u nastanku knjige, te bi i sama trebala biti potpisana kao koautor, ona je to odbila. Ipak, ostaje injenica da je ona znatno utjecala na konani oblik ove knjige i njen sadraj. Ova knjiga, dakle, sadri brojne njene utjecaje, te je moja dunost da to jasno kaem. Mojim prijateljima: Damiru i eljki Fresl Rije unaprijed Nije bilo vremena, razdoblja ili povijesne epohe u kojoj ovjeanstvo nije teilo ka potpunoj, cjelovitoj ili barem to cjelovitijoj spoznaji svijeta u kojem ivi, spoznaji svog podrijetla, cilja svog opstanka i djelovanja i slinih stvari. Ta je tenja bila naroito intezivna u vremenima velikih povijesnih previranja, promjena, nesigurnosti opstanka i nedoumica. Ovog puta, u naem vremenu tu su tenju podstakle nedoumice koje su proizile iz toga to se nisu zbile neke znaajne promjene koje su se oekivale ve stoljeima. Njihov izostanak doveo je u pitanje istinitost postojeeg, ve stoljeima izgraivanog samorazumijevanja ovjeka, i razumijevanja povijesti, i mi se ponovo upinjemo ne bi li otkrili to je mogue jasniju i cjelovitiju istinu o sebi i svom djelovanju. Iako je ovu tenju ili stremljenje o kojem je rije s veim ili manjim intezitetom uvijek osjealo cijelo ovjeanstvo cijela ljudska vrsta - odgovor na nju mogle su davati iskljuivo individue. Ovo je moja, osobna reakcija na nju, odnosno moj odgovor na ona pitanja na koja se ovjek nikako ne moe ogluiti, niti ih zaobii. Toliko, da poloim rauna o onim opim razlozima koji su doveli do nastanka ove knjige. A sada, da razraunamo sa njenim naslovom. Prethodni prijedlozi naslova bili su: Nova Biblija Zapada, Manifest novog Poretka, Peto Evanelje i neki drugi, kojih se vie i ne sjeam. A, kao to vidite, na kraju sam se ipak opredijelio za ovaj; Tajna povijest svijeta. Zato? Vidjet ete u tekstu koji slijedi. No radi toga da bih srijeio nastajanje neosnovanih i pogrenih predrasuda, odmah napominjem da se ovdje ne radi o nekoj novoj, ponajmanje ezoterikoj ili zavjerenikoj
1

teoriji povijesti, nego naprosto o spoznaji da do sada nije bilo dovoljno adekvatnog znanja, odnosno razumijevanja povijesti, pa se stoga ona prava, zbiljska povijest zbivala neprimjetno, u tajnosti od ovjeka, iako mu se zbivala pred nosom i sasvim otvoreno, tavie, vapei za tim da bude primjeena i shvaena. Toliko u svrhu demistifikacije naslova ove knjige. A sada rije, dvije o njenom sadraju. Vjerujem da posredstvom ove knjige moete doi u posjed nekih od onih istina za kojima je ovjek tragao sve otkad postoji. Otkrivanju tih istina, svoj ivot nisu posveivali samo proroci i veliki mislioci, neke znanosti i znanstvenici; umjetnici, a i razne obine i karizmatine individue, nego takoer neki mitovi, religije, crkve, a na svoj nain i razni crkveni i ne-crkveni redovi; Templari, Rosencreuzeri...; tajna drutva; Masoni, Teozofi, Iluminati... Istina povijesti o kojoj je ovdje rije, njen smisao, te smisao ovjekovog ivota i djelovanja, usprkos tisugodinjim strastvenim nastojanjima, ipak su, sve do dananjih dana, ostali velikim tajnama. Ona istina o tim stvarima koja se ovdje otkriva, svojevrsno je iznenaenje, jer je suprotna dosadanjim uvjerenjima i oekivanjima. Ove, netom izreene rijei mogle bi uroditi uvjerenjem da je ta istina neto fantastino. Ona je meutim vrlo jednostavna. Ipak, kao istinu prepoznati e ju samo rijetki, nadahnuti ili odabrani ljudi. Jo neto iznimno vano. Iako su, kako sam ve rekao, moje misli u suprotnosti, odnosno antitezi spram dosadanjih, one ih ne negiraju, nego, tavie, afirmiraju, i to, kako vjerujem, na najbolji mogui nain. Ova knjiga, zapravo, na jedan kreativan nain otkriva i objanjava, deifrira onu duboku, tajanstvenu poruku koju nam ve tisuljeima pokuavaju saopiti velika svjetska uenja poruku koja je presudno vana za sudbinu ovjeanstva. Toliko o sadraju i duhovnom mjestu ove knjige meu ostalima koje su ile za istim ciljevima. A sada rije dvije o nenoj praktinoj vanosti. Iako ovaj tekst govori uglavnom o povijesti i povijesnosti, vrsto sam uvjeren da budunost, odnosno sudbina cjelokupne civilizacije u velikoj mjeri ovisi upravo o nekom takvom tekstu ili projektu kakav je ovaj. Dananja, prilino razvijena, ali sebi nerazumljiva, nepoznata, nesamosvijesna civilizacija moe u njemu prepoznati svoj pravi lik i pronai puteve koji e ju odvesti dalje, u pravu, istinsku budunost takvu kakvu ovjek prieljkuje u svojim razumnim i osnovanim oekivanjima i kakva mu doista pripada s obzirom na njegovu narav. Sloboda, red, sigurnost i blagostanje koje je ovjek tek bio poeo stvarati, nekako su - usprkos znatnom tehnolokom napretku, koji ih je trebao potpomoi - iezli iz ljudskog svijeta. Ovaj rad ima, pored ostalog i zadatak da pomogne onom nastojanju koje bi da ih ponovo vrati tamo gdje im je mjesto i da budunost ovjeanstva utemelji na pravdi, jer bez nje nisu mogui, ni budunost, ni red i mir, ni sloboda, a niti ita drugo to bi trebalo odlikovati smislen i dobar ovjekov opstanak. U velikom dijelu teksta, na jedan racionalan, ne-eshatoloki nain, bavio sam se opim ciljevima povijesnog i civilizacijskog razvoja i krajnjim, ultimativnim ciljevima ljudske vrste. Njih je vano znati, ili barem nasluivati, jer ako ih ne poznamo, ne moemo jasno i pouzdano razluivati dobro od zla u ovjekovoj povijesnoj djelatnosti, a niti funkcionalnu i svrsidhodnu djelatnost od one koja nije takva i koja ne vodi ka ostvarenju ciljeva vrste. ***
2

Pri smom kraju knjige rekao sam nekoliko kritikih rijei o ovom kulturnom, politikom, vjerskom i openito, duhovnom pluralizmu u kojem ivimo i koji se hvali na sva usta i na sve mogue naine. I ovdje, na poetku, htio bih (ponovo) istaknuti da to ne mora biti nekakvo dobro. Slian pluralizam vladao je u stoljeima izmeu Aristotelove i Hadrijanove smrti i nije ovjeanstvu donio takva dobra kakva su se od njega (nekritiki) oekivala. Izvrsno ga je opisao G. Flaubert u Iskuenjima svetog Antuna. I ovaj, dananji, bujni i pjenuavi duhovni, kulturni i politiki pluralizam moe se shvatiti kao nekakva nona mora ovjeanstva ili pak lutanje, bauljanje i zastranjivanje u potrazi za nekim pravim produktivnim putem. ovjeanstvo se ne moe rukovoditi sa tisuu razliitih fundamentalnih ili opih ideja u isti mah, jer to ne vodi nikamo. Ontogenine ideje, ideje koje doista vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, i kojima se valja rukovoditi, vrlo su rijetke, teko se shvaaju i prihvaaju, i jo tee postaju vodiima ovjeanstva. Ovim pojavama kao da vlada slijedei paradoks: dok ljudi ne razumiju sasvim dobro predmet o kojem piu ili govore, o njemu nastaje bezbroj najnevjerojatnijih, smionih, ak vrlo dopadljvih, blistavih, ali sterilnih teorija, a kad ga konano shvate...samo jedna, i obino je vrlo jednostavna. Jo neto. Gore spomenuta kulturna, civilizacijska, ili duhovna zapjenuenost moe se tretirati i kao opasna povijesna pojava, kriza, jer ideje koje imaju stanovitu vrijednost i teinu lako tonu kroz onu pjenu i padaju na dno, u zaborav. Stih jedne pjesnikinje kae: Svjetlost je samo pjena bezdanih tmina Iz toga bi se dalo deducirati i slijedee: Ona duhovna i kulturna zapjenuenost samo je privid onog istinskog to je skriveno i zaboravljeno u dubini. Tamo, pri ve spomenutom kraju knjige, gdje sam govorio o tome da postoji i da je oduvijek postojao samo jedan, pravi put razvoja civilizacije, (put ostvarivanja ciljeva ljudske vrste), naglasio sam i to da e nuno propasti sve ono to suvie zastrani, zaostane, ili se udalji od njega. To ne treba biti nimalo udno, jer svaki se entitet razvija samo na sebi svojstven nain. Civilizacija (kao orue za ostvarivanje ciljeva vrste), svrsishodan je entitet koji se, poput ostalih, razvija na sebi svojstven nain i koji se moe razvijati jedino tako kako mu odreuje njegova narav i specifini zakoni njegovog razvoja. Oni subjekti koji ne pridonose razvoju civilizacije ili ga ometaju, ti subjekti, dakle obesmiljavaju i upropatavaju napore ljudske vrste, a i svoj vlastiti opstanak. Ali, moda se povijesni procesi ne mogu odvijati bez ovakvih ili slinih kriza? Hegel kae da tamo gdje nema opreka, nema niti povijesti, niti povijesnog napretka. To bi moglo biti tono. No, ako je to tono, onda bi trebalo biti tonim i jasnim i to da se oni se ne mogu niti produktivno nastavljati razvijati, niti postizati svoje ciljeve bez uspjenih, ontogeninih rjeenja tih kriza, u kojima su one Hegelove opreke, neposredno sueljene jedna drugoj. Nova Biblija Zapada, ili, Manifest tzv. Novog poretka, odnosno ova Tajna povijest svijeta jedan je od pokuaja da se pronae i odredi upravo taj pravi, jedini i jedinstveni, spasonosni put daljnjeg razvoja civilizacije. Na itateljma je da prosude: je li to doista onaj pravi, ontogenini put ili tek jo jedna od bezbroj jalovih ideja zapjenjene dananjice?

Saetak Okosnica teksta su dva zakona na kojima bi se trebao temeljiti ustav mogue svjetske, tj. globalne drave, novi Evropski ustav i ustavi slinih federacija ili unija, a zatim, i ustavi nacionalnih graanskih drava. Zakoni o kojima je ovdje rije temeljniji su i vaniji od smih ustava, jer nisu iskljuivo pravne, nego i ontoloko-metodoloke tvorevine. Pomou njih razrjeava se jedna pogubna antimomija - privatno-drutveno zbog koje je do sada proliveno mnogo krvi - i uspostavlja jedan novi vid vlasnitva, razliit od postojeeg privatnog vlasnita i od drutvenog. Pored toga odreuju se neka opa pravila za ivot i ponaanje pripadnika ljudske vrste, pravila pomou kojih je mogue ostvariti one krajnje i najvanije ciljeve cijele vrste. Ta pravila zapravo tvore filozofsko-pravni temelj ili osnovu, naputak za izradu produktivnih, ontogeninih drutvenih zakona. Pravu vrijednost ona dva, gore spomenuta zakona mogue je uvidjeti jedino na osnovu istinskog razumijevanja ovjeka, njegovih ciljeva, i metoda kojima ih je on ostvarivao tokom povijesti i kojima ih danas ostvaruje. Stoga e prvi dio teksta govoriti ba o tim stvarima. U tom se dijelu iznosi shvaanje da je ovjek, prije svega ontogenino bie - bie koje je sposobno stvoriti umjetno bie. Ono ovjeku treba posluiti kao bievito orue ili bievito sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih, nadbiolokih i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Povijest je proces stvaranja tog bia. Civilizacija se shvaa kao njegov ozbiljeni, otjelotvoreni, materijalni oblik - ope materijalno sredstvo s kojim se ostvaruju oni ultimativni ciljevi ljudske vrste. Drutvo i drava su neophodna organizacijska, odnosno politika sredstva za njihovo ostvarivanje. Usprkos opoj nevjerici koju e izazvati ove rijei, moram odmah ovdje rei da je birokracija, odnosno administracija - to u kasnije doista dokazati - jedini politiki i drutveni subjekt dananjeg drutva koji nas moe uspjeno povesti ka ostvarenju tih ciljeva, ali takoer i jedini subjekt koji se moe uspjeno i dugo, na tetu cijelog ovjeanstva, nastaviti suprotstavljati njihovom ostvarivanju. No, vratimo se umjetnom biu. Tokom posljednjih desetak tisua godina otkrivani su i ozbiljavani u praksi, jedan za drugim, neki vani elementi, tj. momenti umjetnog bia. To je dovodilo do promjena i usavravanja drutava u kojima je ovjek ivio, a i cjelokupne civilizacije. U nekoliko zadnjih stoljea stvaranje tog bievitog sredstva za ostvarivanje ciljeva vrste uspjeno je privedeno kraju. Jedan od zadataka ovog rada jest i to da stvori svijest o tome to je gore bilo reeno i da pomogne u uspostavljanju, tj. afirmiranju takvog drutva i takve civilizacije koji bi mogli biti upotrebljeni u svrhu ostvarivanja onih ultimativnih ciljeva vrste, ije bi ostvarenje dalo smisao svekolikoj dosadanjoj ovjekovoj djelatnosti. Ponovo naglaavam da se ovdje ne radi ni o kakvoj alternativnoj znanosti nego o nastavku razvoja i sintezi kljunih spoznaja nekih klasinih znanosti. Ovaj je tekst vrlo saet i to prvenstveno stoga to, iskreno govorei, ne znam napisati neku debelu knjigu. Tjeim se milju da to moda proizlazi odatle to se, radi to vee jasnoe i preglednosti, uvijek teim izraziti kratko. Ako je knjiga duboka i vrijedna, onda to i nije tako loe, jer dananji, a ni budui itatelji, pored velikog broja ve napisanih, vrijednih i vanih knjiga, nee imati vremena za itanje nekakvih nepotrebno, ili nasilno opirnih tekstova. Takoer mi se ini da bi kratka i jasna knjiica mogla imati vei i povoljniji utjecaj na praktinu primjenu, tj. etabliranje takvih zakona kakva su ona
4

dva koje e itatelj susresti u naknadnom tekstu. A ako ne bude nita od toga, nadam se da e ovaj rad postati barem jedan od niza elemenata koji e utjecati na samoosvjeivanje civilizacije kojoj pripadamo. Toliko ukratko o temi, opsegu i namjerama ovog rada. Slijedi razrada, tj. kratki prikazi dosadanjih shvaanja povijesti, a i mog vlastitog. Zatim, prikazi razvoja civilizacije i razvoja ljudskog drutva. Poslije njih biti e prikazana ona dva zakona i njihov mogui utjecaj na kretanja u ljudskom drutvu i daljnji razvoj civilizacije te njihov utjecaj na proces ostvarivanja onih ultimativnih, nadbiolokih i nadpovijesnih ciljeva ljudske vrste. Zadnji odjeljak je kratka skica svjetske povijesti koja je shvaena kao ontogeniki proces proces stvaranja i razvijanja umjetnog bia. Filozofija povijesti Vjerojatno vam je poznato da je pitanje o tome: to je povijest, jedno od pitanja s kojim se ve oko 1500 godina rve filozofsko miljenje, i to uglavnom neuspjeno. Neuspjeno, kaem, stoga to najznaajnija miljenja u zadnjih 150 godina implicitno ili eksplicitno pokazuju da vie nemaju starih iluzija o razumijevanju povijesti, a niti nekih novih spoznaja o njoj. Nakon tisuu i petsto godina postojanja filozofije povijesti, ostale su jo samo nedoumice i zbunjenost. Promiljanje povijesti utemeljeno je u dijalektici, koja je misaono-spoznajni instrument za promatranje bia kao autopoietinog entiteta neega to je utemeljeno na moi samorazvoja i samoreprodukcije (samoodranja). Dijalektika je instrument za promatranje i prikazivanje razvojnog procesa i razvojnih etapa, stupnjeva razvoja teze antiteze i sinteze. Nasuprot dijalektici, logika je misaono-spoznajni instrument za promatranje i shvaanje bia kao neeg nepromjenjivog. Ona nas ovdje ne zanima. A o dijalektici e kasnije, u posebnom poglavlju, biti neto vie rijei. Iako prvi historiografi potjeu iz Stare Grke, (Herodot, Tukidid, Ksenofont, Plutarh...), Grci nisu uoavali ono to mi zovemo povijeu. Uoavanje povijesnog toka i njegovo promiljanje poelo je dosta kasno, tek s A. Augustinom, oko 400. god. poslije Krista. Augustin je bio prvi mislilac, koji je ukazao na to da se unutar ljudskog svijeta zbiva nekakav razvojni proces kojemu e trebati puno vremena da dosegne svoj cilj. Povijeu je oznaio vrijeme tog razvojnog procesa i sam proces. Smatrao je da je cilj povijesti spas ovjeanstva. Uvjet spasa je stvaranje orua spasa. To orue je tzv. Boja drava ovdje na zemlji - CIVITAS DEI. Ona je zapravo kranska civilizacija. Augustin je smatrao da cjelokupni povijesni proces ima one tri dijalektike etape, tj. tri razvojna stupnja: tezu - etapu Oca, (Svijet poganskih civilizacija), antitezu - etapu Sina (koja poinje s roenjem Krista) i sitnezu - etapu Duha Svetoga, koja je trebala otpoeti tek poslije Augustinove smrti. Nakon Augustina, svaki je znaajniji mislilac postavio pitanje: to je povijest, i pokuao odgovoriti na nj. Eriugena, Scotus, Toma No svi su oni, a kasnije i mnogi drugi mislioci, pod Augustinovim utjecajem, shvaali povijest kao: proces napredovanja ka spasu. Od novijih mislilaca povijesti, znaajniji je G. B. Vico. On je nauku o povijesti istrgnuo iz krila teologije i postavio ju kao civilnu znanost. U povijesti je razlikovao one tri dijalektike etape: epohu bogova, epohu heroja i epohu ljudi. Samo Providnost zna prave ciljeve ljudske djelatnosti i vodi povijesni proces ka njihovom ostvarenju. Poslije njega, veliki doprinos filozofiji povijesti dao je francuski mislilac, osniva pozitivizma i socioloke znanosti, Auguste Comte. On je ustvrdio da je povijest
5

ustvari proces razvoja ljudskog duha i razlikovao je u njemu tri stupnja: religijski, metafiziki, i pozitivni. Svaki od tih stupnjeva ospoljavao se u realnom svijetu i tvorio specifinu civilizaciju i specifino drutvo. Filozofija povijesti postie najvii doseg u Hegelovom miljenju. On smatra da je povijest vrijeme u kojem Svjetski duh, vraajui se k samom sebi, napreduje u shvaanju samog sebe kao slobode. Njegovo voenje svjetske povijesti nije transparentno, nego se zbiva posredstvom specifinih lukavstava. On ini da ljudi vjeruju kako idu za nekim svojim ciljevima, dok zapravo ostvaruju ono o emu nisu ni sanjali. Povijest je, po njegovu miljenju poela na Istoku, a zavrila se na Zapadu. U ljudskom svijetu, taj se napredak pokazivao prvenstveno kao irenje politike slobode. Poput prethodnih mislilaca, i Hegel, u povijesnom razvoju razlikuje ona tri razvojna stupnja: tezu, antitezu i sintezu. Teza je istonjaki tip despocije u kojem je slobodan samo despot. Antiteza se ozbiljuje kao antiko drutvo u kojem je slobodna cijela jedna klasa, a , sinteza razvoja je germansko graansko drutvo uspostavljeno najprije u formi Napoleonskog carstva, a potom etabilirano kao ustavna, odnosno parlamentarna monarhija. Svi pripadnici tog drutva imaju politiku slobodu i ravnopravni su pred zakonom. Hegel je, nadalje, smatrao da povijest zavrava stvaranjem Pruske monarhije (na politikom planu), te s njegovom djelatnou i s njegovom filozofijom, (na planu ope kulture i civiliziranosti), jer je u njoj i kroz nju Svjetski duh konano spoznao da je On sma Sloboda. Kasnije u vam vrlo zorno pokazati da ne izvodim nikakvu sprdnju s Hegelom kad kaem da su se te njegove smione tvrdnje, u velikoj mjeri pokazale istinitima. Zbiljski kraj povijesti, koji se najintezivnije zbivao negdje od sredine 18. do sredine, ili kraja 19. stoljea izazvao je mnoge duhovne, i kulturne katastrofe u Zapadnoj civilizaciji. Svaka obrazovanija dua tog vremena, iako nije razumjela, osjetila je, da se zbiva oekivani kraj povijesti, ali ne i tisuama godina oekivani spas, osloboenje, ili barem rjeenje nekih velikih problema koji su muili ovjeka. tovie, umjesto rjeenja, poeli su se, jedan za drugim, pojavljivati neki novi, do tada nepoznati problemi. Odatle ono golemo, esencijalno razoaranje sudbinom ovjeka, spleen i takozvana svjetska bol Weltschmerz. Neke od najranijih i najtipinijih misaonih reakcija na taj kraj, npr. Nietzseova i Schoppenhauerova izraavale su uvjerenje da ono to se podrazumjevalo pod povijeu ne postoji, niti se ikada zbivalo. Kasnije su neki filozofi i sociolozi pokuali izgraditi teorije prilagoene novoj zbilji, a neki su revitalizirali istonjako, ili pak ranogrko shvaanje vremena i na njemu izgradili nova, tzv. ciklika shvaanja povijesti. No iz toga nije proizalo nita to bi bilo vrijedno panje i spomena u ovom kratkom prikazu. Svojevrstan kraj, nalik ludilu ili smrti, filozofija povijesti doivljava u Spenglerovom miljenju, u njegovoj knjizi Propast Zapada. On uoava ono povijesno, ali ne vidi nikakav smisao ni svrhu u razvoju povijesnih, tj. kulturnih entiteta ili pojava, a niti ratio essendi povijesti uope. Krj same povijesti i sve ono to se zbivalo poslije njega jo i danas smuuje i dri u mraku ak i najsnanije i najdublje duhove. Na suvremenik, F. Fukoyama, koji je pokuajima razumijevanja povijesti posvetio takorei cijeli ivot, u svojoj knjizi "Kraj povijesti" pokazuje da nije otiao dalje od uenja i zbunjenosti njome. Zavrio je tamo gdje Augustin jo nije bio ni poeo. Uz promiljanje povijesti, najtjenje je bilo vezano i promiljanje napretka. to je napredak? Ili, to je to to se razvija kroz povijest? Miljenja su se uglavnom slagala oko toga da ono to se razvija jest duh, ili pak, ovjek, i da je napredak ostvarivanje, tj. ozbiljavanje sve boljih, viih ili savrenijih oblika
6

njegovog postojanja. Ve smo vidjeli neke od tih miljenja., a kao najilustrativnije navodim jo i miljenje velikog njemakog mislioca I. Kanta. On je tvrdio da se kroz povijest razvija smo ovjeanstvo. U prvoj etapi svog razvoja, ono se civilizira, u drugoj kultivira, a u treoj postaje moralno. To lijepo zvui, ali mi se svakim danom sve vie i vre uvjeravamo da ne odgovara istini. Dananje ovjeanstvo nije nita kulturnije, a kamoli moralnije od, npr. Antikog. *** Iz onoga to sam izloio, moglo bi vam se uiniti da je pitanje o povijesti isto kolsko-filozofsko pitanje, i da izvan uskih akademsko-filozofskih krugova nema nikakve vanosti. Ali, varate se. Znanje, ili nekakvo uvjerenje o povijesti, ili pak uvjerenje o tome da je uope nema, ne samo da odreuje to emo svaki dan raditi, nego i to kako emo biti raspoloeni - da li emo biti depresivni i suicidni ili pak obrnuto - vedri i poletni. Utjecaj tog pitanja jo je puno dublji i iri nego to sam ovdje nagovijestio, ali sada ne mogu o tome. Rei u jo samo to da je pitanje o povijesti jedno od onih pitanja na koje se ljudski um nikako ne moe ogluiti, te da, htio on to ili ne, nekako ipak mora odgovarati na njega. A od toga kakav mu je odgovor, u velikoj mjeri ovisi i to kakav e mu biti ivot i sudbina. U umjetnosti i svakodnevnom ivotu problem povijesti postavlja se na popularniji nain, najee u obliku pitanja:: Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo?...itd. *** Na osnovu kritiki promiljene, pretpostavke: da uope postoji, tj. da se doista zbiva neto takvo kao to je povijesni proces ili povijest, ponovo postavljamo pitanje: to je ona? I nadamo se da su proteklih deset tisua godina historiografskog iskustva povijesti i tisuu i pol godina postojanja filozofije povijesti barem minimalni uvjeti odnosno najneophodnija predznanja za postavljanje tog pitanja i neki ozbiljniji odgovor na nj. Radi kratkoe, ovdje u najdirektnije navesti moj odgovor na to pitanje. Povijest je ontogeniki proces- proces stvaranja i razvijanja umjetnog bia. Zapoeo je prije oko deset tisua godina a zavrio, kako sam ve naveo, tokom osamnaestog i devetnaestog stoljea. Realni prostor razvijanja tog, umjetnog bia je ljudski svijet - civilizacija - koja je ustvari materijalni ili tjelesni oblik njegovog postojanja. Povijest vidimo kao razvoj civilizacije, a sm razvoj civilizacije je pojavni oblik razvoja umjetnog bia. Povijest, dakle, nije nita drugo do fenomenologija umjetnog bia. Fenomenologija, u hegelijanskom, a ne huserlovskom smislu tog termina. Pod biem ovdje podrazumjevamo neto autopoietino - neto to ima mo samorazvoja i samoodranja. Stvar je neto to nema tih moi. Ona je heteropoietina ili alopoietina. Umjetno bie je svrsishodno bie. Ono postoji radi ovjeka, dok je prirodno bie samosvrno, jer postoji radi samog sebe. To umjetno bie o kojem je ovdje rije jest kapital, odnosno bitno tonije: kapital je umjetno bie. Evo kako sam ga prikazao u knjizi Suma ekonomije: Kapital, prije svega, nije prirodno bie, nego umjetno. Nije samosvran kao
7

prirodna bia, nego svrsishodan. Razlika je u slijedeem: Prirodna bia (iva i neiva) su samosvrna, to znai da svrhu svog postojanja imaju u samom svom postojanju sama su sebi svrha. Svrha postojanja kapitala nije u njemu smom, nego u neemu izvan njega u ovjeku. On je bie koje je primjereno ili podobno za ozbiljenje neega izvan njega smoga. Kapital nije ivo bie, no poto je on Neto tek u cjelini s ovjekom, on nije niti neivo bie. Sam po sebi nije uman, iako je, pored ostalog i reproducirani ovjekov svrsishodni um. No on nije niti bez-uman, dijelom zbog toga to je reproducirani ovjekov svrsishodni um, a dijelom i zbog toga to je ivi, izvorni ovjekov um njegov neodvojiv moment. Kapital nije stvar (RES, HREMA ili PRAGMA), jer za razliku od stvari ima mo samorazvoja. Stvar je, naime, Neto to nema tu mo. Meutim, on ne bi mogao postojati ako se ne bi pojavljivao i kao stvar. Kapital se moe shvatiti i kao bogatstvo, ali to je najmanje vana njegova karakteristika, jer je on vie od svega i prije svega bie (ENS ili TO ON)- bievito orue koje je stvoreno radi toga da ljudsku vrstu oslobodi robovanja radu. I na kraju, kapital nije samo odnos kako kau marksisti, jer on postoji realno i zbiljski. Ne postoji, dakle, samo kao relacija (ovjekov odnos spram stvari i drugog ovjeka), nego takoer kao supstancija. Toliko za sada u prilog razumijevanju kapitala. Naknadno u jo ukratko prikazati proces i stupnjeve njegovog razvoja. U slijedeim odjeljcima, govorit u uglavnom o pojavnom obliku povijesnog procesa, tj. o razvoju civilizacije, a neposredno, o razvoju samog kapitala jo samo na jednom mjestu. Dakle: Razvoj civilizacije Antropolozi obino smatraju da na Zemlji postoji nekoliko autohtonih civilizacija, ili tzv. "civilizacijskih krugova. Ja sam, meutim, u prethodnim knjigama, dobrim argumentima, kako vjerujem, potvrdio Hegelovu tvrdnju da se na Zemlji zbivao samo jedan povijesni proces (koji je poeo na Istoku, a zavrio na Zapadu) pa, prema tome, postoji i samo jedna civilizacija, a to je cjelokupna ljudska ili svjetska civilizacija civilizacija ljudske vrste. Ona je, meutim, prola kroz tri etape, odnosno tri razvojna stupnja. Ostaci prethodnih stupnjeva razvoja postoje i ive jo i danas, a toliko se meusobno razlikuju, da, na prvi pogled, doista izgledaju kao nekakve autohtone civilizacije. Stupnjeve razvoja civilizacije odredila je opa zakonomjernst razvoja - dijalektika. Ja ih razlikujem po nainu na koji je ljudska vrsta odravala svoj ivot. To su: 1.Teza, Neolit, 2. Antiteza, Antika, i 3. Sinteza, Zapad, a sada poinje ulaziti u 4. etvrti stupanj, Epitezu, kojeg, u nedostatku nekog boljeg termina najee nazivam Antropotehnolokom civilizacijom, ili antropotehnolokim univerzumom. (Nekome se moe uiniti da bi dobar naziv za ovu civiliaciju bio globalna , ali on bi bio donekle pogrean, jer mislim da bi se ta naa civilizacija trebala prostirati, i da e se stvarno prostirati i na jedan, manji dio galaksije u kojoj se nalazimo i da e njene antropomorfne odlike biti izvanjska razlika spram moguih civilizacija nekih drugih ontogeninih vrsta.) 1.Teza U Neolitskoj civilizaciji, sm ovjek nije proizvodio nita, nego je ivio od "rada" prirode i njenih plodova. To je bila potroaka civilizacija u najpotpunijem smislu te
8

rijei. 2. Antiteza Antika je razdoblje u kojem ljudska vrsta vie ne ivi od rada prirode, nego od svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fiziki, a gospodari umni dio ukupnog posla potrebnog za odranje ivota vrste. 3. Sinteza U Zapadnoj civilizaciji, koja je sinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja, ovjek stvara, odnosno dovrava stvaranje umjetnog bia. Ono radi, a ovjek troi proizvode njegovog rada. Dovrenjem procesa stvaranja umjetnog bia ostvaren je cilj povijesti, a sma povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanja svijeta, a niti ozbiljenje oekivanog spasa. Uspjenim dovrenjem povijesti, tj. stvaranjem umjetnog bia, stvoreno je tek neophodno sredstvo spasa, kako bi rekli stari, ili pak; kako bi rekao Hegel, tek orudje samooslobodjenja Svjetskog duha. Ja ga sm nazivam sredstvom za ostvarivanje metabiolokih i transhistorijskih ili metahistorijskih ciljeva vrste. Ovi se ciljevi, po mom miljenju, mogu ostvariti iskljuivo nekakvim sredstvom koje je bievito, autopoietino. 4.Epiteza U ovoj, etvrtoj, postpovijesnoj etapi, koja ve polako otpoinje, a koju, kako sam ve rekao, najee nazivam Antropotehnolokom, civilizacijom ili antropotehnolokim univrezumom, umjesto revolutivnog razvijanja, tj. stvaranja umjetnog bia, prevladavati e njegovo koritenje ili upotreba kao neophodnog, bievitog orua za ostvarivanje onih kljunih ili vitalnih ciljeva vrste. To e dovesti do njegovog daljnjeg, epitetikog ili evolutivnog razvoja. *** Pod antropotehnolokim univrezumom ili civilizacijom podrazumijevam podruja na kojima se umjetno bie dodiruje s prirodnim, prirodom, i, istovremeno se odvaja, odjeljuje od njega. Dodirno-rastavna podruja umjetnog i prirodnog bia su svrsishodna odredjena ovjekovim potrebama, ciljevima i njegovim estetskim nazorima. Ta podruja nose ovjekov peat. To je razlog zbog kojeg govorimo o antropo-tehnolokoj civilizaciji, ili antropo-tehnolokom univerzumu. Ako ljudska vrsta uspjeno izie u svemir i odri se u njemu, stvorit e u galaktikim prostranstvima, a moda i u unutranjosti samih zvijezda gore spomenuta dodirna podruja s prirodnim biem na kojima e obitavati i ostvarivati svoje ultimativne ciljeve. U brourici koja govori o gravifugalnoj letjelici i knjizi New physics, Bloomington, USA. 2001. iskazao sam to slijedeim rijeima: Miljenja sam da ovjek mora ovladati antigravitacijom (tj. gravifugalnom silom) ili neim slinim, jer ljudska se vrsta ako ne radi svoje misije, a ono radi golog opstanka - mora rasprostraniti i odomaiti u kozmikim prostranstvima. Ostanemo li iskljuivo na ovom planetu, mogli bi smo se degenerirati i izumrijeti. Galaktiki prostori, koji nam danas izgledaju kao ponori praznine, hladnoe i smrti, zapravo su obeani Rajski vrtovi, ali samo za one inteligentne vrste koje su se trudile toliko razviti da ih mognu koristiti kao takve, te su stoga i zasluile da u njima uivaju svoju vjenost. Eto. No, ovdje treba ponovo odgovoriti na pitanje: to je zapravo civilizacija?
9

Ali i na pitanje: to ona nije? *** Sa stajalita ove, a i drugih mojih rasprava, to je, najopenitije reeno, onaj, gore spomenuti svrsishodni kontakt umjetnog i prirodnog bia kontakt koji nekoj kreativnoj vrsti omoguuje specifian nain opstanka, preivljavanja i ostvarivanje onih transhistorijskih ciljeva. Danas se kontakt umjetnog i prirodnog bia zapaa samo na selu. To je podstaklo L. Mumforda, M. Mcluana i njihove sljedbenike da upravo nastajuu i buduu antropotehnoloku civilizaciju nazovu globalnim selom. To, naalost nije nita drugo do ruralizacija miljenja ili shvaanja civilizacije. Prava, potpuno razvijena civilizacija bit e kozmiki grad kozmopolis a ne neko globalno ili kozmiko selo. Razvoj civilizacije ne pretvara grad u selo, nego, ba obrnuto, selo u grad. Za ruralizaciju miljenja civilizacije odgovorno je stanovito nerazumijevanje civilizacije, a i povrnost u promatranju i razlikovanju grada i sela. Dobar obol toj ruralizaciji dao je ak i M. Weber, tj. tonije ba, njegova vrlo povrna rasprava o nastajanju gradova, koja je trebala otkriti bit grada, a mogla je to uiniti jedino ukazivanjem na bitne razlike izmeu grada i sela to ona nije uinila. Grad je otjelotvoreni, tjelesni oblik umjetnog bia, jedan od neposrednih ciljeva njegovog razvoja, dok je selo naprosto pogon za transformaciju nekih elemenata prirodnog bia u umjetno. Na selu se umjetno bie penetrira u prirodno, a prirodno takoer produuje na teritorij umjetnog. Na prvi pogled, naime, ini se, doista, da samo na selu dolazi do kontakta umjetnog bia sa prirodnim. Meutim, paljivije promatranje pokazat e da tamo susreemo samo one najgrublje i najoiglednije, povrinske, osjetilne kontakte one o kojima ovisi puko bioloko preivljavanje vrste. U gradu pak, u njegovim fabrikama, laboratorijima, istraivakim institutima i sveuilitima i kabinetima mislilaca dolazi do onih dubljih, korjenitijih kontakata. Tu se umjetno bie upoznaje sa duhom svog otuenog, usnulog oblika prirodom. Te su, pak, spoznaje neki od elemenata iz kojih nastaju vii, potpuniji oblici razvoja umjetnog bia. Najvie stupnjeve njegovog razvoja i njihove oblike teko je ili nemogue ak i predoavati. A da se sada susretnemo s njima, vjerojatno ih uope ne bi smo prepoznali kao neto to ima sasvim odreeni smisao i svrhu. Njihov odnos prema materijalnom aspektu svog postojanja sigurno je puno drugaiji nego danas, takoer nezamisliv. Stoga mi o tim oblicima postojanja moemo govoriti samo u okviru najviih filozofskih kategorija ili rodova - generalno onako kako se to nadaje iz zakonomjernosti razvoja. Uostalom, to je posao umjetnosti - SF-a - da predoava one budue, razvijenije, poeljne i nepoeljne oblike postojanja umjetnog bia. Potpuno razvijeno umjetno bie, odnosno onaj, gore spomenuti kozmopolis - iji je antropo-tehnoloki moment samo jedan mali beznaajni dio - zapravo je analogon Aristotelovom Prvom nepokrenutom pokretau ili Hegelovoj Apsolutnoj ideji, koji su vjeni i izvorni, sebi znani oblici postojanja uope i koji kontaktiraju svoj drugobitak prirodu, ili materiju (HYLE) i u njoj otkrivaju onaj usnuli, otueni oblik sebe samoga. (O tom potpuno razvijenom umjetnom biu bit e kasnije vie govora.) Na planetima kao to je Zemlja, i to pomou kreativnih, ontogeninih vrsta, meu koje spada i ljudska, ono, recimo, za sada, pra-umjetno bie budi prirodu i, kroz povijesni razvoj, ponovo ju povezuje (re-ligit) sa sobom i dovodi do svijesti o tome da je ona sma samo usnuli,
10

otueni oblik, antiteza onog pra-umjetnog, odnosno neeg apsolutnog i savrenog. *** Jo neto to je od velike vanosti, iako se na prvi pogled nee uiniti takvim. Civilizacija nije nita drugo do ozbiljeno udo. itatelj vjerojatno zna da, teolozi i sveenici, shvaaju udo kao suspendiranje prirodnih zakona na nekom mjestu i djelovanje nasuprot i usprkos njima. Nakon njih, I. Kant je govorio da se ovjek razlikuje od ivotinje po tome to je sposoban prekinuti lanac kauzaliteta prirode, i na njegovom mjestu postaviti lanac kauzaliteta s pomou slobode - djelovati u skladu s naelom slobode. Naim rijenikom pak, kad govorimo o genijalnosti, odnosno kreativnom inu, govorimo upravo o tom istom o emu su govorili teolozi i Kant, jer kreativni in je djelovanje koje suspendira prirodne zakone i uspostavlja djelovanje utemeljeno u slobodi, odnosno svjesnoj svrsishodnosti - djelovanje kojemu je krajnja svrha ozbiljenje potpuno razvijenog umjetnog bia. Umjetno bie, dakle, nije nita drugo do produkt najistinskije udotvornosti, a civilizacija je samo njegov potpuni, tjelesni oblik. Tamo gdje god postoji, ono (umjetno bie), trajno suspendira prirodne zakone i djeluje po naelima svrsishodnosti. Mi ivimo usred uda. Teolozi su, dakle, i ne shvaajui svoje rijei, sasvim tono definirali udo, ali nisu primjetili da se ono zbiva i postoji svuda oko njih, nego su ga predoavali kao neku nevjerojatnu cirkusku majstoriju koju je sposoban izvesti jedino Bog ili neki njegov odabranik. Kant je pak izvrsno razvio tu misao, koju su zaeli teolozi, ali je mislio da suspendiranjem kauzaliteta prirode i uspostavljanjem kauzaliteta utemeljenog u slobodi nastaje samo moral. ini se da je Rousseau, u Drutvenom ugovoru, na mjestima na kojima govori o slobodi, bio najblie jednom potpunijem i adekvatnijem shvaanju naravi uda, tj. onog ina kroz kojeg nastaje umjetno bie, odnosno civilizacija, ali se on o tome izrazio suvie openito, i maglovito, tako da tek interpretacija njegovog teksta otkriva onaj najdublji i najvredniji podtekst njegove misli. Ovdje bi moda jo trebalo rei to je priroda. ini se da ju takoer moemo shvatiti kao produkt specifine udotvornosti sposobnosti ili moi potpuno razvijenog umjetnog bia da se suzdri, apstinira od djelovanja ili opstanka po naelu slobode, odnosno svrsishodnosti, ili pak potpuno svjesnog opstanka, te, na mjesto njega, odnosno, na mjesto smoga sebe, uspostavi opstanak utemeljen u potpunoj nesvjesnosti, u kauzaliteu slijepe nunosti. Ali to moe zapaziti i shvatiti samo duhovno zreo, misaon promatra, koji se oslobodio naivnog shvaanja: da je priroda ono izvorno, poetno. - shvaanja koje je proizilo iz mode i iz postojeeg, jako malog, uskog i povrnog iskustva kakvog za sada posjeduje ljudska vrsta. Priroda je (a to nije mislio samo Hegel), doista samo privid, sebenesvjesni, krajnje pojednostavljeni oblik onog apsolutnog, savrenog i vjenog onog to je svjesno sebe i to se zasniva na apsolutnom umijeu (TEHNE ili ARS) bivanja, i na apsolutnoj, bezuvjetnoj (SLOBODNOJ samom sobom uvjetovanoj) volji da se bude, biva. Ovdje se mogu pozvati i na Bibliju, Ivanovo Evanelje, koje kae: U poetku bijae Rije (Logos). Tu Rije moemo shvatiti i kao sebe-pojmljeni, sebe-iskazani i sebe-iskazujui bitak, dakle, ono apsolutno i savreno, ono to je alfa i omega, vjeno podne i vjena zora
11

sveukupnog bivanja. Ono u poetku i bijae (aorist) stavljeno je tamo samo radi slikovitosti i radi toga da se izbjegne prekomjerno filozofiranje. Bitak ono to jest, ili Onaj Koji Jest - nema vremenskog poetka niti nekakvog uistinu prolog vremena. To su pisci Biblije - prvi veliki dijalektiari sasvim tono nasluivali. O tome svjedoi cijeli Novi Zavjet, a kasnije i teologija. Savrenstvo - ono izvorno - nije na poetku, nego na kraju vremena. Izvori rijeka dobijaju svoju vodu iz oceana u kojeg sve rijeke uviru. Neto vie o tome, itatelj moe proitati u novom, popravljenom rukopisu moje knjige Uvod u politologiju. Mi sada moramo, ali sasvim ukratko, napomenuti nekoliko rijei o dijalektici ije je razumijevanje od presudne vanosti za razumijevanje svih ostalih stvari koje su iznesene i koje e se jo iznijeti u ovom tesktu. Dakle. *** Napomena o dijalektici Pod dijalektikom podrazumijevam zakonomjernost samorazvoja bia. (Logika je svijest ili znanje o zakonomjernosti njegove samoreprodukcije - prostog opstanka u nepromjenjivosti) Dijalektika se pojavljuje kao svjesna i nesvjesna. Nesvjesna dijalektika je prirodni razvoj bia, razvoj po sebi, a svjesna je misaono-spoznajni istrument, organon kojim bie reflektira, prati i spoznaje vlastiti razvoj i nastoji ga produiti i dovriti. italac vjerojatno primjeuje da se dijalektika kojom se ovdje sluim poneto razlikuje od uobiajene, triadike, dijalektike, koja je bila postavljena s Novim zavjetom, a svoj potpuni, pojmovni oblik postigla u Hegelovoj filozofiji. Tu, triadiku dijalektiku smatram nerazvijenom, krnjom dijalektikom. Pomou nje razvoj se ne moe shvatiti tono onako kako se doista zbiva. Ova, pak, kojom se ja sluim, tetradika, pored teze, antiteze i sinteze sadri jo i epitezu. Epiteza je, po mom miljenju nuni, etvrti stupanj u razvoju svakog bia, pa mora biti i moment misaono-spoznajnog aparata pomou kojeg pratimo i shvaamo njegov razvoj. Teza, antiteza i sinteza su etape revolutivnog razvoja bia. U sintezi razvoja nastaje mo samoreprodukcije, odnosno mo samoodranja bia. Ona je svrha i istinski rezultat cjelokupnog razvoja. Bie koje se ne moe odrati u postojanju nije istinsko bie i mora propasti. Epiteza je etapa djelovanja te moi - etapa samoodravanja bia. Bie se odrava tako to iznalazi sve svrsishodnije metode samoodravanja evoluira. Kad sama metoda samoodravanja postane vrednija od osnove koju bi trebala odravati, onda ta metoda postaje novom osnovom, tj. novom tezom i zapoinje novi, vii ciklus razvoja. Aristotel, naelno gledajui, nije dijalektiar. No kad govori o razvoju, onda, sasvim ispravno kae slijedee: Ono, naime, to je neka stvar po zavrenom razvoju, to nazivamo njenom prirodom, na primjer ovjek, konj, kua. Uz to, svrha zbog koje je neto nastalo predstavlja najvii cilj. A samodovoljnost je i cilj i najvee dobro. (potcrtao B:P:) Pod samodovoljnou ovdje, u Politici 1252 b 8, ali takoer i u Metafizici i Fizici, Aristotel podrazumijeva ono isto to i mi pod moi samoreprodukcije ili moi samoodranja. Ona nastaje u sintezi a manifestira se ili zbiva, djeluje tokom epiteze. Epiteza je etapa djelovanja te moi. Kod triadike ili trolane, Hegelove dijalektike nema te samodovoljnosti ili moi samoodranja. Sinteza je ujedno i teza novog vieg ciklusa razvoja i ukida se,
12

revoluira ili revolucionira isto kao i prethodni stupnjevi - teza i antiteza. Evo jednog dobrog, pouzdanog, ali nesretnog povijesnog, odnosno praktikog dokaza o necjelovitosti i neadekvatnosti Hegelove dijalektike: Rukovodei se, naime, sasvim nekritiki, Hegelovim shvaanjem razvoja, tj. njegovom dijalektikom, Marx je mislio da graansko drutvo (za koje je tono nasluivao da je sinteza razvoja ljudskog drutva), treba odmah ukinuti, te da njegovo ukidanje, odnosno revolucioniranje treba posluiti kao sredstvo za uspostavljanje komunizma, s kojim poinje novi vii ciklus drutvenog i civilizacijskog razvoja. Njegovi su sljedbenici posluno i portvovno slijedili ovaj naputak. No, to je bila greka, velika i krvava greka. Prema potpuno razvijenoj, tetradikoj dijalektici, a i prema stvarnom razvoju kojeg ona opisuje, nakon sinteze vie nije mogua revolucija. Sinteza razvoja drutva, graansko drutvo - ukoliko je uistinu zbiljska i uspjena sinteza, rezultat - mora se moi oduprijeti ukidanju i odrati se u postojanju. A odrava se tako da, kako je ve reeno, iznalazi sve svrsishodnije metode samoodravanja. To je epitetika ili evolutivna etapa postojanja drutva etapa u kojem se manifestira njegova samodovoljnost. itatelju je vjerojatno poznato da kontinentalno evropsko miljenje razvoja, ukorijenjeno u dijalektici, priznaje samo revolutivni vid razvoja, dok miljenje koje se korijeni u Anglo-Saksonskom dijelu evropske i svjetske kulture priznaje samo evolutivni oblik razvoja. Natura non facit saltum priroda ne ini skokove - kau oni. Isto pravilo, po njima, vai i za ne-naturu, tj. za kulturu i civilizaciju. Prema tetradikoj dijalektici, potpuni razvoj bia odreen je zakonomjernom izmjenom revolucija i evolucije. Iz gornjeg teksta ve je jasno da civilizaciju, drutvo i srodne im pojave smatramo specifinim biima. S obzirom na to, za njih vae ovdje opisani zakoni dijalektike isto kao i za sva druga bia. Jedna druga, opa stvar koja je vana za istinsko razumijevanje razvoja i dijalektike koja ga prikazuje jest razvoj bia uope. Ono se tokom teze antiteze i sinteze razvija kao odreena i konana individua, a vrhunac razvoja doivljava kao svoju cjelovitost, zrelost. To, meutim nije kraj razvoja. Zrela individua, ukoliko je doista zrela i pravilno razvijena, osposobljena je za samoreprodukciju (samoodranje). U epitezi, meutim, i to upravo inom samoreprodukcije individue nastaje vrsta koja je potpuni i beskonani oblik postojanja bia. Ali, inom samoreprodukcije kroz kojeg nastaje vrsta, nastaje takoer i nova individua. Evo kratke, dijagramske deskripcije prirodnog razvoja ovjeka: 1. teza - roenje revolucija 2. antiteza razvitak revolucija 3. sinteza zrelost evolutivna samoreprodukcija 4. epiteza vrsta + nova individua Vrstu, stoga to je beskonana, smatramo viim oblikom postojanja bia nego individuu, i zato joj u ovim radovima pridajemo i srazmjerno veu vanost. Individue i narode, tamo gdje je to umjesno i potrebno, tretiramo samo kao sredstva za odranje ivota, tj. za opstanak vrste i ostvarivanje njenih ciljeva.
13

Evo i kratke skice povijesnog razvoja 1. teza ljudska (ontogenina) vrsta revolucija 2. antiteza kreativna (ontogenina) djelatnost, povijest revolucija 3. sinteza umjetno bie evolutivna samoreprodukcija 4. epiteza evolutivno samoodravanje umjetnog bia - utemeljeno na nunosti sve rafiniranijeg zadovoljavanja ljudskih potreba i efikasnijeg ostvarivanja ciljeva vrste. Ono prvo bio je individualni, prirodni razvoj, utemeljen na nesvjesnoj dijalektici, a ovo drugo, povijesni, utemeljen na vie ili manje svjesnom i uspjenom usklaivanju ovjekove djelatnosti sa zakonima dijalektike, odnosno opim zakonima samog razvitka. Prvi, prirodni ciklus razvoja je svrhovit, samosvran, a drugi svrsishodan. Jedan mali korak unatrag. Tvrdnja da je ovjek ontogeniko bie nije u suprotnosti s glasovitom Aristotelovom izrekom da je ovjek : - zoon logon ehon ivotinja koja ima razum animal rationale - jer se onaj razum moe shvatiti i kao umijee ili intelektualni instrument stvaranja umjetnog bia. To je upravo ono to ovjekov razum razlikuje od razuma ostalih ivotinja. Nije u suprotnosti niti sa glasovitom modernom izrekom B. Francklina - da je ovjek: a tool making animal ivotinja koja pravi alat, orue - jer se ono a tool- alat - moe i treba shvatiti kao umjetno bie. Ono, naime, kako smo ve rekli, i nije nita drugo do bievito orue za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Toliko, ukratko o shvaanju ovjeka kao ontogenikog bia i odnosu tog shvaanja prema ostalima koja vae kao duboka i istinita. Ono ih, dakle, ne negira, nego, tavie, afirmira, a njihov pravi smisao i dubinu dovodi do jo vee jasnoe i oiglednosti. Jedan prigovor tetradikoj dijalektici Najei prigovor ideji etverolane, tetradike dijalektike bio je slijedei: Ako postoji etverolana dijalektika, onda bi mogla postojati i peterolana, esterolana itd. No takve dijalektike ne mogu postojati naprosto zato jer u razvoju bia moemo razlikovati najvie i najmanje etiri bitno razliita stupnja razvoja, koji se stalno ponavljaju u svakom razvojnom ciklusu. Da nema nekakvog petog ili estog stupnja, i da ga ne treba ni biti, moe se vidjeti i iz slijedeih redaka koji prikazuju daljnji razvoj umjetnog bia, koji je nastavak i zavretak razvoja bia uope bia kao bia. Umjetno bie, reproducirajui se, ne stvara vrstu, niti kakav rod, nego ostaje individua, jedno, koje se usavrava putem evolutivne samoregeneracije. tj. posredstvom stvaranja sve savrenijih generacija elemenata od kojih se sastoji (to je svojevrsno samopomlaivanje), Usavravanje ide sve dotle dok umjetno bie ne postane bitno savrenije, trajnije, i rezistentnije od prirodnih vrsta. Etapa epiteze je, dakle, evolutivni proces koji beskonano mnotvo bia, koje je apsolutna apstrakcija, pretvara natrag u neto apsolutno konkretno i nuno ono Jedno, koje je svrsishodni poredak svega to uope moe postojati. (Termini apstraktno i konkretno uzeti su ovdje u onom znaenju koje im je dao Hegel.). Umjetno bie se razvija do tog stupnja radi toga da bi
14

moglo trajno i neprekidno ouvati ivi kreativni duh koji ga je stvorio. To je antiteza u procesu njegovog vlastitog razvoja. Na tom stupnju razvitka ono postaje sredstvom ovjekovog povratka i ivota u galaktikim prostranstvima - prapostojbini koja mu je bila predodreena. Pretpostavljene druge kreativne (ontogenine) vrste u univerzumu takoer stvaraju svoja umjetna bia. No kako sva ona nastaju na osnovu iste svrhe i istih zakona na osnovu kojih je uspostavljeno i ovjekovo umjetno bie, ne razlikuju se bitno jedno od drugoga i pri kontaktu se spajaju u jednu beskonanu individuu, Jedno, koje proima cijeli univerzum. Ono treba da bude vjeno, i da u sebi, u ukinutom stanju, sadri, duh onih kreativnih vrsta koje su ga stvorile, a i beskonano mnogo drugih (ukinutih) odredbi. Kao to dananja zemaljska mora, oceani, zrak, leita nafte ili ruda, svemir oko Zemlje, prostor i druga nebeska tijela, nisu vie prirodni entiteti, nego momenti umjetnog bia kojeg je stvorila ljudska vrsta, tako, sav prirodni univerzum, sa svim svojim galaksijama i beskrajnim prostorom nije nita drugo do moment u postojanju potpuno razvijenog umjetnog bia. Sve ono to je u poetku bilo prirodno, dovrenjem njegova razvoja postaje umjetno, odnosno moment umjetnog. Beskonana individua je savrena i, kako sam ve rekao, treba da bude vjena. Da bi odrala svoje postojanje i uinila ga vjenim, ona reproducira smu sebe u refleksiji sme sebe - kao ono to jest - bez obzira na beskonano mnotvo svojih unutranjih odreenja koja se ukidaju upravo tom jednostavnom samorefleksijom. Beskonana individua reflektira samu sebe u beskrajnom nizu sada ili sadaka i otkriva se kao vrijeme to nema poetka ni kraja - kao vjenost. (Svaki trenutak sada je jedan, diskretan in samorefleksije.) Time je potpuno ozbiljena tenja bia ka postojanju. Ali to to je sebe afirmiralo kao ono to jest, odnosno kao vrijeme nije vie bie, nego bitak. On nije nita drugo do epitetiki oblik bia kao bia - bievitosti. (Svaki in samorefleksije sauvan je u memoriji beskonanog bia. Bez memorije sadanji se, aktualni in samoreflektiranja ne bi razlikovao od prethodnih, pa sukcesivnost, vrijeme ne bi niti postojalo. No memorija sve prole trenutke sada, svaki minuli in samorefleksije ini razliitim ali i istovremenim trenutku sada, jer svekolika prolost to postoji u memoriji, postoji na nain sada, sada. Za ono to pamtimo, znamo da je prolost, ali je znamo u sadanjosti.(Vidi A. Augustina i H. Bergsona). Sma budunost, pak, jest sadanja svijest, ili sadanje znanje beskonanog bia da e moi uvijek iznova reflektirati smo sebe i da je tome u temelju njegova volja da to i ini. Njegovo znanje vlastitog savrenstva je ujedno i svijest o tome da (ni unutar ni izvan njega) nema nikakve prepreke njegovom samoreflektiranju. Prolost je idealni, duhovni oblik postojanja onog to jest bilost, koja je sadraj, graa ili tijelo ivog duha, odnosno bitka. Sadanjost, kao in samorefleksije, isti, apsolutni duh, jest sm bitak in actu. Sma budunost, kako smo gore ve rekli, nije nita drugo do njegova volja da bude, biva - znanje da nema prepreke njegovom samoreflektiranju. Svekoliko vrijeme prolost, sadanjost i budunost samo su razliiti, nuni momenti bitka. Prolost je teza, sadanjost antiteza, a budunost sinteza . Epiteza jest vjeno poznavanje, vjena izvjesnost sebe kao onoga to jest. Bitak je ono to jest, ali on uistinu jest i ono to vie nije, a isto tako i ono to jo nije. Iako je on vrijeme, bitno je bezvremen. On je ista sutina kako bi rekao Spinoza, odnosno sutina sutine, a s obzirom na to da, kao savrenstvo, nuno apstinira od bilo kojeg odreenja, on je doista isto Nita, kako je rekao Hegel. Ali, dosta o tome. Onaj gore opisani in samoreprodukcije beskonane individue bia kao bia (samoreprodukcije u formi samorefleksije, svijesti, tj. supstancijalnog znanja smog sebe)
15

 in kojemu nije stalo do razlikovanja unutranjih odredbi, nego samo do toga da bude, da jest, taj in dakle, omoguuje bivanje i svakom pojedinanom biu omoguuje mu da jest odnosno da bude ovo ili ono. Evo opet jedne male sheme koja bi mogla pomoi da se to razjasni. Teza pojedinana bia mnotvo ta onta revolucija Antiteza vrste - genes revolucija Sinteza bie uope bie kao bie (umjetno) on he on ista samoreprodukcija Epiteza bitak sebe-reflektirajue bie- ono to naprosto jest vrijeme - prosto postojanje, bivanje - einai - esse - indiferentno spram unutranjih razlika i odredbi. (Aristotel: ?) (Hegel: das Sein) U ovome se izvrsno vidi nunost i bitna prednost etverolane dijalektike pred trolanom, koja nema mogunosti da objasni bitak, njegovu najnuniju povezanost, niti njegovu razliku spram bia. Vrijeme, dakle, nije nita drugo do mo i volja da se bude, biva, postoji. No, ono to postoji, nuno zna samo sebe kao neto autopietino, samopostavljeno vlastitom umjenou, neto savreno i umno, jer, da nije takvo ne bi bilo postojano. S obzirom na to znanje samog sebe i svoju umnost, vrijeme je duh. To proizlazi i iz Hegelova shvaanja vremena, s tom razlikom da je on bio primoran uiniti stanovito nasilje nad svojom dijalektikom da bi izveo tu misao. Ovdje to nije potrebno. Potpuno razvijeni umjetni entitet, dakle, ona beskonana individua (bie kao bie) jest sinteza vlastitog, unutranjeg razvoja onakvog umjetnog bia kakvog smo upoznali na Zemlji. Ta sinteza, inom samoreflektivne samoreprodukcije pokazuje da je ostvarila cilj razvoja stekla mo samoodranja i time otpoinje epitetika etapa njenog opstanka. No, ono to se ozbiljilo kao mo vjenog opstanka, mora dokazati da se moe oduprijeti svakom pokuaju njegovog ukidanja. Da bi to postiglo, ono stavlja na kunju samo sebe i to tako to se otuuje od sebe i ozbiljuje u nekom manjkavom i bitno nesavrenom, prolaznom obliku u obliku prirodne individue - pojedinanosti, koja je potpuni privid, iluzija onog to uistinu jest i koja je stoga osuena na propast . Mo da se ono vjeno i savreno odri ak i u takvom, prolaznom i bitno nesavrenom obliku i kroz apsurdan proces - proces vjene mijene - i da ga plodotvorno transcendira (najprije kroz prirodnu evoluciju, zatim kroz povijest i na kraju kroz epitetiki razvoj, odnosno svjesnu evoluciju umjetnog bia), jest ozbiljena i potvrena, istinska, svemo. Ova svemo pak, koja je conditio sine qua non vjenog opstanka, nije nita drugo do mo se bude iznad apsolutnog apsurda i dovoljna snaga za vjeno bivanje, vjeni opstanak. Onim inom samootuivanja zapoinje proces samopomlaivanja onog Vjenog. Svakim novim asom, bitak nije sve stariji, nego sve mlai. Novi razvojni ciklus to zapoinje od proste nesvjesne prirode i odvija se sve do potpunog samoozbiljenja u obliku apsolutne, sebe-svjesne moi i volje da se biva. Taj ciklus, sa stajalita smrtne individue traje eonima i eonima. Sa stajalita smog bitka, tu nema ni prolosti ni budunosti, a svekolika vjenost naprosto je jedno vjeno, bezvremeno sada, jest. Nakon uspostavljanja ontogenine vrste, dakle, razvoj postaje svrsishodan, i nekako se svrsishodno saima, pretvarajui beskonano mnotvo prirodnih vrsta u jedno
16

jedino, umjetno bie sposobno da opstane mnoge milijune godina i ouva vrstu koja ga je stvorila. Potom, spajanjem s drugim umjetnim biima evoluira ka stvaranju onog beskonanog bia, koje pak samoreflektirajuom samoreprodukcijom, potvruje sebe kao ono Apsolutno, Bitak, Jedno-Sve, koje zna sebe i koje je vjeno i savreno, a od kojega je, inom samootuivanja, kako smo ve rekli, poeo razvoj, i od kojeg on stalno iznova negdje otpoinje. Ono ope postojanje koje u sebi sadri revoluciju i evoluciju, ili, koje opstoji na osnovu vjenog reproduciranja unutranjeg razvoja, jest zapravo neto vjeno, savreno. Neto to je poput kugle, koja se vrti u mjestu - iznad svakog apsurda, jer je istovremeno kretanje i razvitak, te mirovanje, tj. nepokretnost i nepromjenjivost beskonano trajanje ija je svjest o vlastitoj beskonanosti i savrenstvu ujedno mo i volja da bude in saecula saeculorum ili for ever and ever. Njegov unutranji razvoj je proces kroz kojeg se beskonani prostor prirodnog bia pretvara u beskonano trajanje i beskonanu vremenitost onog umjetnog, Apsolutnog. Ono, dakle, to uistinu i u najpotpunijem smislu jest, jest vrijeme. Prostor je samo njegova samonegacija, antiteza, drugobitak njega smoga. Vie i detaljnije o tome u rukopisu Teorija vremena, za kojeg se nadam da e jednom biti objavljen. Taj je rad potvrdio Hegelovu misao da je vrijeme zapravo ukinuti prostor, duh, a i Bergsonovu da se ono, pored ostalog, manifestira i kao stvaralaka mo autopoiesis ili auto-ontogeninost. Ovdje jo jednom molim da se termin umjetno ne shvati u smislu umjetne stvari ili tvari, u kojem ga obino shvaamo, nego u smislu bivanja koje hoe i zna sebe smog, i umije se ozbiljiti zato to zna metodu samoozbiljavanja. Njegova umjetnost i umijenost ne odnosi se ni na to izvan njega smog, nego iskljuivo na smog sebe. Njegovo bivanje produkt je njegove umijenosti samoozbiljavanja. To je autopoietinost u najdubljem smislu tog pojma. Aristotelov Prvi Nepokrenuti Pokreta, npr. jest neto umjetno u tom smislu, jer je nastao na osnovu umijea samoozbiljavanja sposobnosti da u nesavrenim biima proizvede sklonost ili ljubav prema savrenstvu i da posljedica te sklonosti bude kretanje koje dovodi do savrenstva, tj. Njega smoga. Slino je i sa Hegelovom Apsolutnom idejom. to se tie bitka, itatelj je sigurno primjetio da je bilo potekoa u njegovom definiranju. To ne proizlazi iz neke nespretnosti ili neupuenosti autora, a i drugih pisaca, koji su o tome pokuali pisati, nego iz bitne nepomiljivosti i neizrecivosti bitka. Miljenje moe samo indirektno, vie ili manje nespretno upuivati na to da on nedvojbeno i neupitno jest, jer naprosto ne moe biti da nije. Eto, nadam se da sam ovom, digresijom dovoljno jasno pokazao da razvojni proces postie svoju krajnju svrhu i svoje apsolutno jedinstvo u okviru ona etiri stupnja, te da nekakav peti lan u dijalektici nije potreban. Istovremeno sam, nadam se pokazao i to da triadika dijalektika ne moe posluiti kao adekvatan misaono-spoznajni aparat za potpuno shvaanje onog to jest, i da to upuuje na upotrebu ove, etverolane. Onima koji i dalje inzistiraju na svom prigovoru o nepotrebnosti etverolane dijalektike moe se odgovoriti jo i to da po toj, njihovoj logici, nakon Heraklitove, Platonove i Aristotelove dvolane dijalektike nije bila potrebna niti ona trolana koju oni priznaju, i koju, u siromatvu svog znanja, poznaju kao jedinu. to se tie poimanja smog onog Apsolutnog, moje se shvaanje, kako se vidi, u opim obrisima, ne razlikuje bitno od Aristotelovog i Hegelovog Prvog Nepokrenutog Pokretaa i Apsolutne ideje, a niti od Eriugeninog Boga. No, misaono-spoznajni instrument pomou kojeg se Ono poima bitno je napredniji od njihovog, a upravo to je
17

ono to je vano, barem u ovoj raspravi, jer je taj misaono-spoznajni aparat ujedno i vodi ovjeanstvu na njegovom putu, a i opi duhovni instrument pomou kojeg Ono razumijeva i postie svoje ciljeve. Toliko, dakle, o dialektici i razvoju kojeg ona prikazuje. Za opirniji prikaz vidi moju knjigu Nacrt za kritiku dijalektike. Tamo je prikazan i razvoj dijalektike od apstraktne jednolane do ove etverolane, odnosno tetradike. Ostaje jo samo da se zapitamo: je li onome to smo upravo izloili, mjesto u jednoj raspravi ove vrste? Mislim da jest, jer jedna kreativna, ontogenina vrsta treba da zna svoje mjesto i ulogu u opem bivanju, kao i to ka emu tei i to zapravo radi, a ovo je rasprava ba o tome to ovjek zapravo radi. Iz onoga to smo gore rekli moe se jasno zakljuiti da je ontogeninost nekakav kategoriki imperativ ljudske djelatnosti, te da se na njoj treba temeljiti etika, a i politika. No, evo jo nekoliko vanih stvari za obrazloenje tog stava. Rekli smo da je ona apsolutna umijenost zapravo umijee ozbiljavanja savrenstva, samoozbiljavanje bitka koji je vjean. Apsolutna umijenost jest, dakle, neto dobro. Sama vjenost, meutim nije zagarantirana, jer se protiv njenog ozbiljavanja bore sile ili tendencije kojima je stalo do privida i nitavila sile zla. U ljudskom svijetu, odnosno u povijesti one se manifestiraju kao otpor stvaranju i razvijanju umjetnog bia, a kasnije, nakon njegovog dovrenja, kao otpor njegovoj upotrebi u svrhu ozbiljavanja ciljeva vrste. Budui da vjenost, odnosno bivanje, nije zagarantirano, presudno je vano da one produktivne, ontogenine tenedencije, u kojima se manifestira apsolutna umijenost, djeluju i pobjeuju gdje god je to mogue - bilo u velikim i vanim stvarima, bilo u malim, i to ne samo u neposrednom stvaranju i svrsishodnoj upotrebi umjetnog bia, nego i u svim drugim manifestacijama ljudskog ivota, jer sve one, na ovaj ili onaj nain utjeu na konani ishod na moguu pobjedu dobra. A o tome, o toj pobjedi dobra ovisi opstanak vjenosti ili vjeni opstanak, ili pak, opstanak uope, bivanje, postojanje. Faktini, pozitivni svijet i ovjek puki su privid istinskog postojanja, neto prolazno, propadljivo. Taj privid esto je sebeljubiv i stavlja sebe na mjesto cilja sveukupnog postojanja, tj. on jest, biva na nain na koji zapravo nije, ili ne bi trebao biti. Ozbiljenje te njegove sebeljubivosti rezultira propau, smru, nitavilom. To je pobjeda zla. Da bi se izbjegla propast, privid treba da se rtvuje, da ukine sebe, i to tako to e postati sredstvom za ozbiljenje onog vjenog. To samortvovanje i samoukidanje privida aktualizira se iskorakom ka stvaranju umjetnog bia, to je metoda ozbiljavanja vjenog opstanka. Evo to je o tom prividu Isus izrekao u Novom Zavjetu, kolijevci trolane dijalektike. Tko sauva svoj ivot, izgubit e ga, a tko zbog mene izgubi svoj ivot, sauvat e ga. Mat. 11 3o. I dalje: Zaista, zaista kaem vam, ako penino zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj ivot izgubit e ga; tko mrzi svoj ivot na ovome svijetu, sauvat e ga za ivot vjeni Iv. 14 24 - 26 A evo kako je to izrekao i veliki J. W. Goethe ovjek je nita, djelo je sve! Znatan broj mislilaca i veina obinih ljudi ipak smatra da je ovjek vrhunac i cilj svekolikog postojanja. Ja meutim, kako sam gore ve rekao, mislim da ovjek treba da bude sredstvom potpunog ozbiljenja opeg opstanka. To e se onima iz suprotnog tabora
18

uiniti pogrenim i naopakim. Ali, ko ozbiljno razmisli vidjet e da to je zapravo velika srea i ast, jer biti sredstvom znai biti svrsishodan, sluiti neemu. A biti svrsishodan ili sluiti znai vrijediti, biti vrijedan. Vrijednost, naime, nije nita drugo do svrsishodnost. (Vidi rukopis moje knjige Fenomenologija vrijednosti) Zrelo, kritiko promatranje ovih stvari, dakle, ukazuje na to da ovjek, takav kakav faktino jest, doista ne moe biti ciljem svekolikog postojanja, i to ne samo kao individua nego ak niti kao vrsta. A ako ne bi mogao biti niti sredstvom njegovog potpunog ozbiljenja (ozbiljenja cilja postojanja), bio bi bezvrijedan, i, kao takav, osuen na propast. Zato sam i rekao da je velika srea i ast biti sredstvom ozbiljenja opeg opstanka. Biti, pak, ovakvim sredstvom njegovog ozbiljenja kakav je ovjek ili neka druga ontogenina vrsta znai - biti odabran. Moja tvrdnja: da ovjek treba biti sredstvom koje slui ozbiljenju opeg opstanka nalazi uporite i u jednoj od najvanijih izreka Novog Zavjeta, u kojoj Isus za sebe kae: Sin ovjeji nije doao da mu slue, nego da On slui. Mar. 10. 45 Na slian nalazi uporita i kod Heidegera, jer ovjek, po njemu, a i mogue ostale ontogenine vrste doista su samo pastiri bitka. I o tome kako oni obavljaju tu svoju pastirsku dunost, ovisi usud i bitka i njih samih. Moje shvaanje ovih stvari nalazi uporite i u onoj tvrdnji koja kae da je bitak, isto kao i ovjek, zadata datost. Usput, Heidegerovo shvaanje ovjeka kao tu-bitka nesumnjivo se korijeni i u ideji Rijei (Logosa) koja se utjelovila i nastanila meu nama (Ivan), jer tu-bitak nije nita drugo do bitak koji je postao svjestan sebe i ija je bit u tome da izrie samog sebe. Ta misao, naravno, nalazi uporite i u Hegelovom shvaanju filozofije i filozofa, i ne samo tu, ali dalje ne moemo o tome. Rei emo samo jo to da ovjek ne mora biti zadnja i najvia postaja u kojoj se nastanjuje bitak, pa je stoga vrijednost termina tubitak donekle upitna. Moda je bolji, takoer Heidegerov termin za ovjeka: kua bitka, ali tek pod uvjetom da se ta kua shvati samo kao privremeno boravite. Puno trajnije, a moda i konano boravite bitka je - kako smo ve rekli - umjetno bie. No, po Heidegeru, ono je nastalo... zaboravom bitka??? ??? Eto, vraamo se matici izlaganja. *** Vrijeme povijesti, dakle, nije vrijeme ovjekovog razvoja, kako se obino mislilo do sada, nego vrijeme njegovog svrsishodnog samootudjenja. Tokom njega, ovjek se rtvovao, tako to je smog sebe - svoj kreativni duh, i svoju ivotnu snagu - koristio kao sredstvo stvaranja umjetnog bia. Povijesni proces, odnosno povijesni razvoj, kako smo ve nagovijestili, nije tekao ni mirno ni glatko, jer su se povijesnim, odnosno ontogeninim tendecijama suprostavljale vrlo snane antipovijesne, ontoklastike to je dovodilo do vrlo tekih i krvavih ratova, stagnacije i povremenih nazadaka. Pod antipovijesnim ili ontoklastikim tendencijama podrazumijevam one tendencije ili intencije koje se suprotstavljaju stvaranju, razvijanju ili koritenju umjetnog bia. Postpovijesno doba bit e bitno mirnije zbog pobjede i trajne supremacije povijesnih, ontogeninih ili ontopoietinih tendencija, ali, da bi smo sprijeili nastajanje neosnovanih nada, moramo odmah rei da ni to nee biti nekakva utopistiki beskonfliktna etapa postojanja ljudske vrste. U tom razdoblju, koje bi moglo potrajati isto koliko i cijela povijest, umjetno bie koristit e se, pored ostalog i kao sredstvo unutranjeg, duhovnog razvoja ovjeka, koji je
19

bio prekinut upravo s poetkom povijesti, tj. s poetkom stvaranja umjetnog bia. *** Sposobnost stvaranja umjetnog bia, ontogeninost je ono to ljudsku vrstu razlikuje od ostalih ivih vrsta na ovome planetu. Neke od tih, ostalih vrsta mogu stvoriti umjetne stvari - pele saa, pauci mree, dabrovi brane itd. - ali samo ovjek moe stvoriti umjetno bie. Ta sposobnost svrstava ljudsku vrstu meu kreativne, ontogenine vrste. Umjetno bie stvoreno je i razvijeno radi toga da ljudskoj vrsti osigura i omogui ivot kakav je svojstven takozvanim inteligentnim, ili tonije: kreativnim vrstama. Nekreativne vrste odravaju svoj ivot uz pomo prirodnog bia, a kreativne pomou umjetnog. Pravi ivotni prostor kreativne vrste nije ivi prirodni svijet, povrina planeta na kojem je zaeta i na kojem je stasala, nego su to kozmika prostranstva. Normalni, tj. ovjeku svojstveni nain ivota nije onaj s poetka povijesti, nego onaj koji e se tek razviti u postpovijesti. Povijesni je razvoj, dakle, pored ostalog i proces normalizacije naina ovjekovog ivljenja. Ovdje moram napomenuti da vrsta, sama po sebi, nije neposredno kreativna, nego su to neki od njenih pripadnika. To su one individue koje su obdarene sposobnou da raaju duhom - geniji. Lat. gigno 3 genui genitum - raati. Genijalnost je sposobnost za raanje, tj. stvaranje onih neophodnih elemenata ili momenata od kojih se sastoji umjetno bie. Ono to ne postane trajnim i nephodnim elementom umjetnog bia nije produkt istinske, nego tek prividne genijalnosti ili kreativnosti. Narodi, grupe, klase, profesije ili pak najvei broj ostalih, ne-kreativnih ljudskih individua reproducira te elemente, umnoava ih i uvodi u svakodnevnu ivotnu praksu ljudske vrste. Tenja ka stvaranju umjetnog bia postojala je u ovjeku otkad je postao ovjekom. U vrijeme prvih dviju civilizacija stvoreni su tek neki njegovi elementi. Zapadna civilizacija dodala im je nove i izvela njihovu veliku sintezu. Umjetno bie o kojem se ovdje govori, kako sam ve rekao, nije nita drugo do kapital. A sm kapital pak, nije prosta stvar, niti velika suma novca., nego neto bievito, autopoietino - svrsishodno bie, ili, bievito orudje, koje, ne samo da radi za ovjeka i oslobaa mu ivotno vrijeme za njegovu bitnu aktivnost, nego takoer, u velikoj mjeri, upravlja ovjekovim ponaanjem i ivotom. U tome nema niega loeg, jer to se ovjek vie podvrgava vlasti tog bia, ivot mu je to laki, slobodniji, potpuniji, bolji, ugodniji, sigurniji itd. Odmetanje od njegove vlasti rezultira bijedom i specifinim oblicima ropstva, a u sluaju velike gluposti, tvrdokornosti ili nesposobnosti da se ivi pomou umjetnog bia, i potpunom propau. *** Takozvana Zapadna civilizacija nije nita drugo do potpuno razvijeni tjelesni, materijalni ili realni oblik postojanja umjetnog bia. Novac je njegova krv: tehnika mu je muskulatura i kostur: kemijska industrija probavni trakt ; trgovina fiziologija, informacijski sustav mu je nervni sustav. Ugljen, nafta, Uran i Deuterij su mu hrana, a elektrina energija njegova ivotna snaga i snaga njegovih miia: Znanost mu je mozak, a tehnologija njegovo generativno tkivo koje raa nove, sve savrenije generacije elemenata od kojih se sastoji. Politika je njegova volja - volja za opstankom i daljnjim (evolutivnim)
20

razvojem, koji je uvjet opstanka. Jedno od kljunih postignua Zapada jest ostvarenje liberalno-demokratskog drutva. Ono je naprednije od ostalih, ne po tome to je kulturnije ili moralnije, nego po tome to je bitno svrsishodnije, i to zato to je dovreno ili zgotovljeno politiko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste. Malo kasnije pokazati u da sam drutvo, podstaknut idejama klasika soiologije, shvatio kao umjetni organizam. Taj umjetni organizam - drutvo je kima ili kostur koji nosi cijelo umjetno bie. Liberalno, buroasko demokratsko drutvo je zreli oblik postojanja umjetnog organizma ili adekvatni politiki instrument za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Prethodni stupnjevi razvoja tog organizma: plemenska zajednica, robovlasnitvo i feudalizam (a i komunizam), nisu bili dovoljno razvijeni ili uope nisu bili svrsishodni, pa nisu mogli posluiti kao politiko sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva. Stoga ih je povijesni razvoj prevladao ili odbacio. Govorei precizno, prednost liberalnog buroaskog drutva pred ostalima jest u tome to se utemeljilo u slobodi - lat. Libertas. Kljuni oblik, ili, bitni nain pojavljivanja slobode jest kreativnost. A proizvod te kreativnosti, tj, tonije, ontogeninosti je umjetno bie. Eto. SAPIENTI SAT! Liberalizam je, dakle, klica budunosti i politika osnova ili ope politiko sredstvo za ostvarenje transhistorijskih ciljeva ljudske vrste. *** Upravo iz liberalizma proiziao je i jedan od najznaajnijih, a irokim masama najzanimljiviji doseg Zapada. To je umjetni radnik. Taj, "umjetni radnik" nije nita drugo do automatizirana proizvodnja dobara, odnosno, obrnuto, i bitno tonije: automatizirana proizvodnja dobara nije nita drugo do umjetni radnik. Razvijen je kroz industrijsku i informatiku revoluciju, praktikom reprodukcijom znanosti. On ve danas potpuno oslobaa ovjeka od velikog broja tekih ili opasnih poslova, a svojim radom moe prehraniti i udomiti gotovo cijelo ovjeanstvo. *** U vremenu Antropotehnoloke civilizacije, umjetno bie trebalo bi preuzeti gotovo sve brige o svom vlastitom razvoju, i osloboditi ovjeka od njih. To e pak biti mogue samo pomou onakvih zakona kakvi e biti prikazani u slijedeem tekstu, a koji e mu omoguiti da se transformira u umjetnog privatnog vlasnika. To je uvjet normalnog daljnjeg razvoja civilizacije i normalnog, smislenog opstanka ljudske vrste. Uvaavajem tih zakona, liberalna buroaska demokracija poet e se usavravati i pretvarati u neto to sam nazvao logokracijom - vladavinom znanosti - koja e se na kraju, najvjerojatnije transformirati u specifino, logokratsko carstvo imperij. No, o tome moete vie itati na drugim mjestima. Civilizacijska struktura suvremenog svijeta Dananji svijet ne sastoji se iskljuivo od raznih kultura ili varijanti Zapadne civilizacije. Neolitska i Antika civilizacija preivjele su svoje pravo vrijeme, pa postoje i
21

danas u obliku Neoneolitske i Neoantike civilizacije. To su oni ostaci prethodnih stupnjeva povijesnog razvoja koje sam ve spomenuo. U okviru Neoneolitske ive Slaveni, dio Kineza, Mongoli, Ugro-Finci Indijanci, Crnci, Eskimi i jo neke manje skupine. Drugi dio Kineza, Indijci, Islamski svijet, dio Junoamerike populacije, te neki narodi june i jugoistone Evrope ive unutar Neoantike civilizacije. Zapadna civilizacija postoji u Evropi, USA, Kanadi, Japanu, Australiji, Izraelu, Junoafrikoj republici te nekoliko uskih podruja na Pacifiku. Velika razliitost obiaja, vrijednosti, navika, folklora, kulturnih i drugih institucija onih prvih dviju civilizacija navela je antropologe na miljenje da se tu radi o autohtonim civilizacijama ili "civilizacijskim krugovima". No analiza temeljnih metoda njihovog preivljavanja pokazuje ono to smo ve izloili - da su to preivjeli i prilagoeni prethodni stupnjevi civilizacijskog razvoja, tj. njihovi epitetiki oblici. Pripadnici tih neo-paleo-civilizacija, dodue ne ive vie od svoga rada, a niti od plodova prirode, kao nekada, nego od onoga to proizvede Zapad i umjetno bie kojeg je on stvorio. (Ovdje je veoma vano istaknuti da i pripadnici neoneolitske i neoantike civilizacije i sami neto rade i proizvode, a katkada rade ak i vie nego pripadnici Zapadne civilizacije. Ali sve to god rade, proizvode ili ine, ine to tako da bi sprijeili nastanak i razvoj umjetnog bia na svom teritoriju. Sve rade da ne rade. Zbog ontoklastike zabrane stvaranja umjetnog bia, rad neoneoliana i neoantiana, na teritoriju njihove vlastite civilizacije antisvrsishodno je koncipiran i organiziran, i stoga, antiproduktivan, ak i onda kad je enormno velik. Dapae, to je vei to su mu posljedice gore i pogubnije. Stoga su oni, radili togod ili ne, prisiljeni ivjeti od onoga to stvori Zapad, a motivirani su da rade to je mogue manje i loije. Istinski produktivan jest jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju umjetnog bia. Klasina ekonomija naslutila je to ve prije vie od dva stoljea, pa je rekla da je produktivan jedino onaj rad koji se razmjenjuje za kapital i koji, posredstvom stvaranja profita doprinosi njegovom razvoju (Marx). Mi smo ve ranije pokazali da kapital nije nita drugo do umjetno bie, pa je naa gornja tvrdnja: da je produktivan jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju umjetnog bia, izvrstan teorijski dokaz istinitosti one tvrdnje klasine ekonomske kole. Kad mi, dakle, kaemo da neoneoliani i neoantiani nisu produktivni, onda ne tvrdimo da nita ne rade, nego da svojim radom ne doprinose razvoju umjetnog bia ili pak da opstruiraju njegov razvoj i ostvarivanje ciljeva vrste. Neoneolitska i Neoantika civilizacija svu svoju energiju troe na to da odre u postojanju svoj neolitski i antiki duh ili mentalitet, svoj duhovni temelj. No za razliku kod Zapada, koji se odrava unutranjim razvojem, ove se dvije civilizacije odravaju samounazaivanjem. One se, naime mogu odrati jedino ako se NE razvijaju, jer razvoj i napredak rastau i unitavaju njihov neoneolitski i neoantiki mentalitet, kojeg one smatraju svojom etnikom supstancijom i nekom svetinjom do koje im je stalo ak i vie nego do biolokog opstanka. Ovdje moram rei kako mi se ini da takav svjetonazor nije nita drugo do nekakva trajna, masovna histerija i hipokrizija. Ove civilizacije, koje su patoloki oblici svog vlastitog, epitetikog postojanja, su ono to Hegel naziva djelima smrti i kae da je potrebna najvea energija da se ona odre u postojanju. Moje je uvjerenje da ni ta, najvea energija ne moe ovakva djela trajno odrati u postojanju, jer djela smrti ve su unaprijed osuena na smrt i
22

propadanje. Termin djela smrti dobro je aplicirati na neoneolit i neoantiku, i zato to su te civilizacije plod ontoklastinosti, pa su stoga mrtvoroenad, a dobro ih je nazivati porodom smrti i zbog toga to ona (ta djela), radi toga da bi se to due odrala u postojanju, do nestanka i smrti iscrpljuju i unitavaju mnogu energiju namjenjenu stvaranju novih ivih, tj. autopietinih i perspektivnih oblika postojanja umjetnog bia i umjetnog organizma. Djela smrti i sama su smrtonosna. Zemlje i narodi koji pripadaju ovim preivjelim oblicima niih stupnjeva civilizacijskog razvoja vrlo se estoko - ali nikada otvoreno - bore protiv vlastitog unutranjeg napretka i protiv Zapada koji ih podstie na napredak i potpomae ga. To je borba na ivot i smrt i upravo odatle proizlaze najvei ekonomski, politiki i sigurnosni problemi suvremenog svijeta. Svijet ne moe opstajati u miru, niti se istinski razvijati i ostvarivati svoje ciljeve ako se razvija samo jedan njegov dio, i to onaj manji, dok drugi, puno vei tavori u bijedi. Harmonini razvitak svih djelova svijeta, ili barem veine, jest uvjet ostvarivanja onih vitalnih ciljeva ljudske vrste. Obzirom na to mislim da treba rei da je dananji svijet suoen sa jednim takorei nerjeivim metodolokim problemom - kako privoliti na napredak i razvoj onaj vei dio svijeta koji se gotovo instinktivno odrava putem samounazaivanja. Ovdje bih elio ukazati na to da je - za razliku od izvornog neolitskog i antikog neoneolitski i neoantiki mentalitet utemeljen u antipovijesnim, tendencijama. Ve sam rekao da je povijest proces stvaranja umjetnog bia, i da pod, antipovijesnim tendencijama podrazumijevam one kulturne, politike, svjetonazorne i sline tendencije koje su ontoklastine, tj. koje se protive stvaranju i upotrebi umjetnog bia i razvijanju umjetnog organizma - drutva. I sve dok se neoneolitska i neoantika civilizacija budu borile za ravnopravan ili supremativan poloaj u odnosu prema Zapadu, opa, svjetska civilizacija nee se moi bre i harmoninije razvijati niti e na ovom planetu biti potrebnog mira i sigurnosti. Neoneolitska i Neoantika civilizacija, niti mogu, niti smiju biti ravnopravne Zapadnoj, jer su to patoloki oblici niih stupnjeva razvitka, koji moraju biti prevladani i koji u dananjoj, ili nekoj buduoj civilizaciji smiju opstojati jedino u, prevladanom, tj. ukinutom obliku - isto kao to i djetinjstvo i mladost, u ukinutom obliku, postoje u osobi istinski razvijenog i zrelog ovjeka. Onome ko zna to znai izraz "ukinut" (aufheben) jasno je da neoneolitski i neoantiki mentalitet ne smiju biti uniteni i iskorijenjeni, nego, tovie, ouvani, ali u onom, kako sam ve rekao, "ukinutom" obliku koji e potpomagati daljnji razvoj civilizacije, a ne ometati ga i spreavati svojom antipovijesnom, odnosno ontoklastikom aktivnou, kao to to ini danas. I sm Zapad koji je sinteza, tj. potpuno razvijeni oblik ljudske civilizacije sadri u sebi, u onom , ukinutom obliku neolitski i antiki mentalitet. Neoneolitska i Neoantika civilizacija, meutim, ne sadre u sebi, barem ne u dovoljnoj mjeri, elemente Zapada, tog zrelog oblika civilizacije, pa se stoga moraju "okcidentalizirati". Zapad se, naprotiv, ne smije orijentalizirati niti neolitizirati, kako bi to eljeli oni koji sanjaju o sintezi Istoka i Zapada.", ili ekstremne frakcije Zelenih, ali i on se mora odrei svog, specifino Zapadnjakog "folklora", navika i ogranienja da bi se transformirao u pravu i produktivnu svjetsku, antropotehnoloku civilizaciju. To je nain na koji se on moe odrati i potvrditi kao istinska sinteza povijesnog razvitka. Tono govorei, on se takvim i potvrdjuje i odrava, i to kroz proces globalizacije, jer ona i nije nita drugo do poetak procesa stvaranja antropotehnoloke civilizacije ili antropotehnolokog univerzuma.
23

Evo jednog kratkog diskursa, tj. digresije koja e pokazati pravu funkciju neoneolitskog, tipino potroakog mentaliteta u buduoj civilizaciji: Daljnji razvoj proizvodne tehnologije uinit e ljudski reproduktivni rad gotovo potpuno nepotrebnim, pa se postavlja opravdano pitanje to e raditi milijardu ili dvije milijarde ljudi koji e biti potrebna bioloka masa za produktivan opstanak ljudske vrste. Odgovor na to pitanje pomalo je paradoksalan. Njihov e najvaniji zadatak biti potronja dobara koje proizvede umjetno bie. Kroz njihovu potronju, ono e, dobijati informacije o tome to nedostaje njegovim proizvodima i u kom ih pravcu mora usavravati da bi oni to bolje, potpunije i rafiniranije zadovoljavali ovjekove potrebe. Takvu funkciju potronja ima i danas, ali ju suvremeni ekonomisti ne primjeuju, jer je njihova panja skoncentrirana na neke druge njene momente koji sada imaju veu vanost za praktinu ekonomiju i ekonomsku politiku. Kad smo ve kod potronje, smatram vanim uiniti jo jednu kratku napomenu o njoj. Mislim da potronja mora biti to je mogue ira i masovnija, jer to je ona ira, umjetno bie dobija preciznije i pouzdanije informacije o tome u kom pravcu mora usavravati svoje proizvode. A radi zadovoljenja zahtjeva pravde, kupovna mo ljudske populacije trebala bi biti rasporeena u smislu simetrine Gausove krivulje. Ona reprezentira prirodnu raspodjelu ljudskih radnih sposobnosti, pa je, prema tome, ujedno i dijagram koji pokazuje i pravednu raspodjelu ukupnog ljudskog bogatstva. Za potrebe ovog rada nije neophodno ba sada izloiti vanost antikog mentaliteta za budunost i buduu civilizaciju, pa moemo prijei na sljedeu temu. Brzina razvoja civilizacije i ekonomska politika ljudske vrste Pitanje: kako ostvariti toliko brz i toliko skladan razvoj koji nee traiti prevelike rtve od generacija koje ga ostvaruju, jest pitanje o osobitostima ope ekonomske politike, na koje bi, barem u naelnim crtama, trebala odgovoriti svaka rasprava ove vrste. Mi promatramo ovaj problem sa stajalita po kojem je i sm ovjek jedan od elemenata umjetnog bia. On je vie ili manje obrazovana radna snaga, zaposlenik, ili pak prosti korisnik umjetnog bia, koji takoer mora biti bar donekle obrazovan da bi se mogao koristiti elementima ili uslugama umjetnog bia. Budui, pak, da je ovjek ujedno i stvaratelj koji stvara umjetno bie i koristi ga kao sredstvo svog samoodravanja i ostvarivanja svojih bitnih ciljeva, onda je vano da vodi takvu ekonomsku politiku koja u ravnomjernom. tj. organienom, funkcionalnom ili svrsishodnom omjeru stvara, razvija i odrava sve ope elemente umjetnog bia, a to su ujedno i osnovni, dijalektiki stupnjevi njegova razvoja tokom povijesti: teza - novac, antiteza - tehnika, sinteza - znanost, epiteza - tehnologija. Novac postaje zbiljskim momentom umjetnog bia (kapitala) krajem antike i poetkom srednjeg vijeka, i to u obliku lihvarskih akumulacija. Tek tada je novac poeo pokazivati da ima vlastitu glavu (capitula odakle i sm naziv kapital) i vlastitu volju ili specifian ivot. Poeo je kotiti ive mlade - kamate. Kroz te akumulacije (koje su inile prvobitnu akumulaciju ljudske vrste), a koje su bile embrionalni oblik umjetnog bia, ono je, govorei diskurzivnim jezikom, poelo manifestirati svoju bievitost, autopoietinost. Aristotel, kae da je ovaj nain stjecanja bogatstva najvie protivan prirodi, jer tu, kae novac biva roen od novca. Ne moe se nikako rei da on nije u pravu. Ali, s
24

druge strane, ovaj je nain opstanka i umnaanja novca i bogatstva zapravo istovremeno i najsliniji prirodnom, i to upravo zato to se, poput prirodnih bia, razmnoava sam od sebe. Kamata je doista mladune najjednostavnijeg oblika umjetnog bia - novca. Aristotel nije uviao ovu bievitost ili autopoietinost novca, a niti to da je on moment ili element umjetnog bia, te da je upravo kroz kamatarenje stekao onu osobinu koju on, kako smo ve rekli, u Politici 1252 b 8 smatra ciljem i vrhuncem razvoja bia samodovoljnost ili sposobnost samoreprodukcije i samoodranja. Jedan od povijesnih zadataka lihvarskog kapitala, naime, tj. njihovih akumulacija, bio je i to da, upravo enormno visokim kamatama, upropaste i unite ostatke neproduktivnih, parazitskih slojeva antikog i srednjevjekovnog drutva. Tehnika nastaje samoukidanjem novca i njegovom transformacijom u razne radne, a kasnije i u pogonske strojeve. Ovu su transformaciju naroito intezivno pomagali bankari i trgovci svojim kapitalom koji je uzimao nie kamate, sve dok na kraju nije potpuno zamijenio lihvarski kapital. Znanost zapravo znnost - najvii stupanj razvoja kapitala. Posredstvom znanosti, umjetno bie, kapital spoznaje samog sebe, postaje znno smome sebi. Ova sinteza razvoja kapitala ili umjetnog bia zbiva se prvenstveno kroz objavljivanje Smithovog Bogatstva naroda, Ricardovih Naela i Marxovog Kapitala. Osnovno znanje kapitala jest u tome to on zna kako se moe i mora reproducirati, odravati u postojanju stvaranjem profita, samouveavanjem, samorazvijanjem itd. itd. Tehnologija nije nita drugo do praktiki reproducirana znanost, a glavni joj je zadatak da se uvijek ponovo reproducira u potpuno novim ili sve savrenijim generacijama ve postojeih tehnolokih, a i politikih ostvarenja. Toliko. u najkraim crtama o razvoju umjetnog bia ili kapitala ili pak civilizacije u zadnjih dvije tisue godina. To je bilo reeno samo radi lakeg razumijevanja teksta koji slijedi, tj. radi razumijevanja svrhe, smisla i vrijednosti ekonomske politike. *** Ve smo rekli da se novac danas moe shvaati i kao krv umjetnog bia. No ovdje tu krv ne shvaamo u njenom metaforikom, nego u realnom, ekonomskoraunskom obliku, kao razmjensko sredstvo posrednika izmeu ovjeka i svih materijalnih i nematerijalnih stvari i usluga koje mu trebaju. Novcem se kupuje sve to spada u onaj drugi razvojni stupanj tehniku a sama ta tehnika zapravo je roba. Tu spadaju svi proizvodi namjenjeni potronji, ali i sva orua to slue za proizvodnju ovih proizvoda. Novca uvijek mora biti u dovoljnim koliinama da omogui kupovanje potrebne robe robe koja je potrebna ljudskoj populaciji. No, kad na ovom mjestu govorimo o potrebnoj robi onda moramo naroito istaknuti da tu spada takoer i svekolika znanost - ono ime se obrazuje ljudska populacija, da bi mogla razvijati ili naprosto koristiti umjetno bie, a to su: udbenici, nastavnici, kole, univerziteti, biblioteke, znanstveni i znanstveno-istraivaki instituti itd. Itd. Ovdje bi netko mogao pomisliti da koliina novca u opticaju nije nikakav problem, jer se to moe regulirati tampanjem potrebnih koliina novanica. No takvo to moe misliti samo onaj ko ne zna da je novac specifino opredmeeni ljudski rad i da ga u prometu moe i smije biti samo toliko koliko je ljudskog rada uspjeno zavrilo cijeli ekonomski ciklus i opredmetilo se u obliku novca. A njegova koliina (obrnuto je) proporcionalna produktivnosti rada i ivota ljudi, umjenosti u voenju ekonomske politike i jo cijelom nizu drugih faktora koji problem optimalne koliine novca u opticaju
25

ine kompliciranim i tekim. Ali, da se jo, samo nakratko vratimo smoj znanosti. Budui da je ona roba, jasno je da ne pada s neba, niti se poklanja, nego se kupuje. A budui pak da, za razliku od pripadnika ostalih vrsta, pripadnici ljudske vrste moraju biti obrazovani, poeljno je da odnos ljudi i znanosti bude takav da ih stimulira da se to je mogue vie koriste njome, i da ih istovremeno motivira da ju to je mogue efikasnije razvijaju. Jo neto to je veoma vano. Tzv. viak vrijednosti kojeg stvara ljudski rad, te mogui napredak, slobodno vrijeme i sloboda koji bi iz njega trebali proizlaziti, ne stvaraju se prostim argatovanjem, rintanjem, nego radom koji se bazira na primjeni znanosti. A ta znanost ne sastoji se iskljuivo od obrazovanja individua, nego, prvenstveno od ve primjenjene znanosti tehnologije. Njenom upotrebom mi koristimo kreativni duh i otkria ve davno preminulih genija. To je ono to stvara viak vrijednosti, tj. to ljudskom radu daje tako veliku, oslobodilaku mo, jer onaj viak vrijednosti, u svom najsuptilnijem obliku manifestira se kao slobodno vrijeme, sloboda. I oni geniji, dakle, koji su preminuli prije mnogo tisua godina, i dan danas, zahvaljui, i obrazovanju, i primjenjenoj znanosti, rade za nas, a za svog ivota nadali su se upravo takvoj sudbini svoga rada i svojih djela. Tvrdnjom da ljudski rad ima oslobodilaku mo nisam zapravo rekao nita novo. Ve je Aristotel rekao: Cilj rata je mir, a cilj rada slobodno vrijeme. A Marx je u Temeljima slobode takoer napisao: da je krajnji cilj svekolikog ljudskog rada i ekonomiziranja stvaranje slobodnog vremena.!Ono to je u mojim tvrdnjama novo jest to to ja tvrdim da su znanost i tehnologija elementi umjetnog bia koje radi za ovjeka i tako mu oslobaa ivotno vrijeme za neke druge aktivnosti. Ni to nije neka apsolutna novost, ali je zato jedna vana istina, i dobro je da se, pripadnici ljudske vrste, s vremena na vrijeme podsjete na nju. Znanstvena proizvodnja proizvodnja novih ontogenikih ideja mora biti u stanovitoj mjeri hiperproduktivna, isto kao i proizvodnja sjemenki u prirodnom carstvu. Jer, kao to ni svaka sjemenka ne pada uvijek na plodno tlo, tako ni svaka ontogenina ideja ne uhvati uvijek korjena u drutvu. Tko zna koliko je vrijednih ideja ostalo negdje zauvijek zaboravljeno. To nekontrolirano usporava razvoj civilizacije, a i velika je nesrea za mnoge kreativne individue koje cijeli ivot posvete razvijanju ontogeninih ideja. No tko zna ima li, - osim spomenute hiperproduktivnosti ontogeninih ideja - jo kakvog drugog ekonominijeg ili sretnijeg naina da se osigura neophodni razvoj civilizacije? Ostaje jo da se kae ono najnunije o tehnologiji. Mada i sm (potpuno nekritiki) koristim naziv tehnologija moram rei da je taj naziv potpuno promaen, jer on sugerira da je to nekakva znanost o tehnici tehno + logija. Ta tehnologija" je, meutim, kako sam gore ve rekao, praktino reproducirana znanost.- epitetiki oblik postojanja umjetnog bia, pa bi joj vie pristajao naziv tehnogenika - jer se kroz nju raa (gigno 3. genui, genitum) onaj potpuno razvijeni, epitetiki stupanj ili oblik postojanja umjetnog bia, kapitala. No i ovo je, naravno, pogreno, jer, budui da je ba znanost ta koja, reproducirajui se, raa tehnologiju, naziv tehnogenika najbolje bi pristajao upravo njoj, znanosti. No kad bih ja ove pojmove upotrebljavao tono prema njihovom smislu i znaenju koje bi im trebalo pripadati, stvorio bih, bojim se, samo zbrku, a ne potrebnu jasnou. Stoga se, umjesto ispravljanja terminologije, tjeim rijeima A. Augustina, koji u Confesines kae da, na kraju krajeva, i nisu toliko vani sami termini, nego ono to mislimo. Kad kaemo da neka ekonomska politika mora voditi brigu i o tehnologiji, onda to
26

znai da mora voditi rauna i o tome da usavrava tjelesne oblike umjetnog bia, odnosno smo umjetno bie, i to naprosto stoga to ono jo nije toliko razvijeno da bi se moglo samo brinuti o svom razvoju i o slobodnom opstanku ljudske vrste to su njegovi temeljni zadaci. Ekonomska politika, mora, dakle, stvarati prostor za razvoj umjetnog bia, jer se njegovim razvijanjem, kako smo ve natuknuli, ono osposobljava da ljudsku vrstu odrava u ivotu, i to ne samo u onom specifinom, slobodnom, nego i golom biolokom opstanku. Treba, naime, imati u vidu da ljudska vrsta, svojim priroenim moima ne moe, u svakoj (ne)prilici smu sebe odrati u ivotu, te da njeno postojanje lako moe okonati neka velika prirodna ili kozmika katastrofa. Jedino potpuno razvijeno umjetno bie moe otkloniti ovu opasnost i to rasprostranjivanjem vrste u dijelu kozmikih prostranstava, ili nekim drugim nainima koji e se razviti i postati moguim u budunosti. Sve dok se ne razvije tako mono umjetno bie, ljudska je vrsta u permanentnoj opasnosti od mogueg definitivnog nestanka, i stoga mora voditi takvu ekonomsku politiku koja e rezultirati to brim razvojem umjetnog bia. Jasno, pri tome se mora paziti, kako smo gore ve natuknuli, da se tom brzinom razvoja ne napravi teta vea od koristi, tj. da se ne uniti prirodno bie; da se ne obesmisli ivot onih generacija koje se rtvuju za njegov razvoj itd. Danas se to obino, a i malko preprosto, kae da razvoj treba biti odriv. Razvoj, jednostavno govorei, ne smije biti takav da danas, uz stvaranje dobrih stvari, unitava neto to e se sutra nuno morati popravljati. Ekonomska politika ljudske vrste morala bi biti nekakva vanjska slika njenog razuma i drugih, duhovnih moi kojima ona raspolae. A da li su te moi dovoljno velike, i da li osiguravaju propusnicu za prostor koji je iri i sigurniji od blatnjave povrine naeg, matinog planeta, to ne moemo znati sada. To je ono to e se moi vidjeti tek post festum ili post factum. Ono to se danas moe vidjeti, jest injenica da smo uspjeli stvoriti umjetno bie - izvesti udo - to je vjerojatno najvei doseg do kojeg se moe vinuti neka vrsta. Sada, u vremenu epiteze, trebali bi smo pokazati da taj rezultat naeg povijesnog, ontogeninog ili udotvornog djelovanja nije bio prosta srea ili sluajnost. Naime, pored injenice da smo uspjeli stvoriti umjetno bie, ini se da stoji i injenica da u ovom, epitetikom dijelu posla pravimo takve greke, kojima dovodimo u pitanje upravo sintezu ili rezultat svog povijesnog djelovanja. Potrebnu veliinu ljudske populacije, npr. (koja je jedan od elemenata umjetnog bia), potrebnu veliinu ljudske populacije, dakle, koju je manje komplicirano regulirati nego potrebnu koliinu novca u opticaju, jo uvijek ne moemo regulirati. A svrsishodna ili smislena i uspjena ekonomska politika trai da veliine svih bitnih elemenata umjetnog bia budu usklaene. Radi to vee jasnoe naih ideja o tome kako voditi dobru i produktivnu ekonomsku politiku, istiemo da se njena valjanost moe neposredno vidjeti u tome to ona generira obilje u svim onim bitnim faktorima koji ine umjetno bie novcu, tehnici, znanosti i tehnologiji, ukljuujui tu i prostu potronu robu, a i veliinu ljudske populacije. (No pod dovoljno obilnom, ili tonije, poneto preobilnom ljudskom populacijom ovdje ne podrazumjevamo toliku i takvu kakva ugroava opstanak ostalih ivih vrsta, nego samo takvu koja sadri samo stanoviti mali viak populacije to slui kao rezerva radne snage, odnosno dovoljan broj potroaa, tj. degustatora proizvoda umjetnog bia). Nestaica u bilo kojem od onih, gore navedenih elemenata, ili neadekvatno, nesvrsishodno preobilje znak je loe voene ekonomske politike. Na loe voenu ekonomsku politiku ukazuje, naravno, loe stanje prirodnog bia, i, ve vie
27

puta spomenuto opasno preobilje kakvo danas imamo na podruju ljudske populacije. Koje su posljedice tog preobilja? Budui da je ponuda ljudskog ivota danas mnogostruko vea od potranje za njim, to mu obara vrijednost u bescijenje. I to ne samo onim siromanim zemljama i slojevima populacije, nego i bogatima. Njihov ivot obezvrijeen je: to strahom za vlastiti ivot i dobra, to brigama i osjeajem krivnje, to psihikom depresijom, uzrokovanom ba svijeu ili osjeajem ope obzvrijeenosti ivota, koja je, jednim dijelom, kako smo ve rekli, proizila iz njegove pre-pre-preobilnosti. Smatra se da e psihika depresija ve oko 2010 te godine biti najrairenija bolest na svijetu. Zamislite sada da ljudska vrsta stvara odgovarajue obilje u svemu osim u hrani, gdje vlada oskudica. To bi ljudski ivot uinilo skupim, bijednim, tekim i nepoeljnim usprkos obilju u svim ostalim vrstama dobara. Sada, pak, zmislite da se stvara obilje u svim vrstama dobara, ali nema nikakvog tehnolokog napretka. To bi, usprkos bogatstvu i lakoi ivota rezultiralo opim osjeanjem da ivot nema smisla, tekom depresijom, a moda i suicidom golemog broja ljudi. to se tie ekonomske politike lokalnih, nacionalnih drava, ona se u svojim opim obrisima treba poklapati sa ekonomskom politikom vrste, ali, dakako da pri tome nacije nastupaju sa pozicija koje su zauzele u ve provedenoj svjetskoj podjeli rada, ili sa pozicije svojih novih prirodnih ili kulturnih komparativnih prednosti. Specifinost njihove ekonomske politike, u odnosu na ekonomsku politiku ljudske vrste je u tome to su opredjeljene i skoncentrirane na proizvodnju ili razvijanje tek nekih elemenata umjetnog bia, ali se putem trgovine snabdjevaju sa svim ostalim, jer je njihovo obilno posjedovanje uvjet dobrog ivota i normalnog opstanka. Razvoj drutva Vjerojatno vam je poznato da su osnivai sociologije drutvo definirali kao organizam, supreorganizam ili megaorganizam. To je shvaanje vrlo blisko istini, jer je unutranja struktura drutva veoma slina funkcionalnoj strukturi visokorazvijenog ivog organizma. Ali ovakvo shvaanje drutva ima jedan veliki nedostatak.: Organizam je prirodni, ivi, bioloki entitet, a drutvo je umjetna, bievita, ali neiva tvorevina. Na prethodnim stranicama ve sam rekao da je drutvo jedan od temeljnih elemenata umjetnog bia (njegova, kima ili kostur) i da je ono ustvari umjetni organizam koji ga nosi. Razlike umjetnog, spram ivog, prirodnog organizma mogle bi se, ukratko izraziti na sljedei nain: ivi organizam temelji se na prirodnim, biolokim zakonima, a umjetni, na zakonima koji su direktna antiteza prirodnim - na zakonima samoodravanja i djelatnosti sebe-svjesnog duha. ivi organizam je i sredstvo i cilj vlastitog opstanka, a umjetni, samo sredstvo ostvarivanja nekih ciljeva izvan njega. ivi organizam opstaje rukovodei se instinktom, a umjetni - politikom. Kljuni dijelovi ivog organizma - organi koji njime upravljaju - i sami su ivi. Kod umjetnog, ovi su organi neivi. Umjetne su naravi i duhovnog porijekla. To su: zakoni, obiaji, moral, institucije itd. Jedini ivi element umjetnog organizma su ljudske individue. Drutvo se nikako ne bi smjelo poistovjetiti sa vrstom.
28

I drutvo i vrsta su kolektivni entiteti. Razlikuju se, medjutim, u tome to se vrsta sastoji od bioloki i funkcionalno istovrsnih individua, koje ive na okupu, u grupi - u fizikoj kontigenciji - i to prvenstveno radi razmnoavanja i uvanja potomstva, dok se drutvo sastoji od bioloki istovrsnih, ali funkcionalno bitno razliitih individua ili grupa. Funkcionalne razlike medju njima , kao to je ve poznato, nastale su kroz podjelu rada. Pripadnici drutva nisu naprosto okupljeni u neku mehaniku skupinu, grupu, kao pripadnici vrste, nego su funkcionalno povezani jedan s drugim i mogu ivjeti i raditi na velikoj udaljenosti jedni od drugih. (Durkheim) Ljudska vrsta, kako smo ve rekli, odrava se u ivotu na osnovu instinkta, a drutvo na osnovu politike. Ljudska se vrsta pretvara u ljudsko drutvo kad se instinkt zamijeni politikom. Za razliku od drugih poznatih vrsta, ljudska vrsta je politogenina ili sociogenina sposobna stvoriti drutvo. Cilj vrste, ili jednog njenog dijela, grupe, ili opora jest goli bioloki opstanak, a cilj drutva je neto nad-bioloko, i nad-povijesno - sloboda, ili "spas", ili pak neto to je slino tome, ali nam ni danas nije sasvim jasno to je to zapravo. Ve je Aristotel ustvrdio da drava nastaje radi toga da bi svojim pripadnicima olakala ivot, uinila ih sretnima, moralnima itd. To vai i za drutvo. Tome, meutim, treba dodati neto to je od presudne vanosti, a to Aristotel nije znao: da je kljuni razlog nastajanja drutva to da poslui kao politiko ili organizacijsko sredstvo za ostvarivanje onih nad-biolokih i nad-povijesnih ciljeva ljudske vrste. Historijski razvoj drutva nije nita drugo do proces kroz kojeg ga ljudi pokuavaju uiniti dovoljno svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva. Neposredni temelj samoga drutva su oni funkcionalni ili svrsishodni odnosi meu individuama, grupama, slojevima itd. Ovi se odnosi uspostavljaju i odravaju pomou zakona, obiaja, institucija itd. Postoje dvije vrste tih odnosa. Prvi su neposredni interpersonalni odnosi, a oni drugi, koji su za nas vaniji, posredovani su vlasnitvom. O svrsishodnosti ovih drugih najvie ovisi to da li e neko drutvo biti perspektivno, pravedno, bogato, dugovjeno itd. Posao otkrivanja novih, sve svrsishodnijih odnosa ove druge vrste jest zadatak politike i politiara. Otkrivanjem takvih odnosa i nagovaranjem ljudi da stupe u njih, oni postupno usavravaju ljudsko drutvo - umjetni organizam. U "Uvodu u politologiju" politiku sam definirao kao nijemu volju umjetnog organizma. Politiari su ljudi koji tu njegovu, nijemu volju mogu deifrirati i dovesti do jasne rijei, te ostvariti njegovu unutranju tenju ka razvoju. Nijema volja donekle je analogna onoj Rousseauovoj volonte generale, koja se esto se tumai kao volja veine. No, to nije sasvim opravdano, jer tu nijemu volju ili volonte generale najee dovode do rijei usamljene pronicljive ili karizmatske osobe, a tek kasnije, kad ona prestane bivati kao volja, tj. kad se ozbilji u ivotnoj praksi drutva, kao obiaj ili zakon, ona postaje posjedom ili voljom veine. Smu politiku djelatnost, pak, definirao sam kao sposobnost stvaranja, etabliranja i odravanja novih, ali i ukidanja dotrajalih, nefunkcionalnih oblika i institucija umjetnog organizma. Kljuno pitanje i problem u ovom, politikom poslu jest: Kako individue, grupe ili slojeve dovesti u odnos takve ovisnosti o vlasnitvu u kojem e im ivot ovisiti o tome koliko se uspjeno brinu o njemu, jer se specifino ljudski ivot temelji upravo na brizi o vlasnitvu. ovjek je, izmeu ostalog i sebe29

zbrinjavajue bie. Najbolji i najsvrsishodniji odnosi su oni koji ljude najvie motiviraju da se brinu o vlasnitvu. Prvo veliko i temeljno otkrie na tom podruju, podruju politike bilo je otkrie privatno-vlasnikog odnosa. Po njemu, osoba koja se uspjeno brine o svom vlasnitvu biva nagraena dobrim ivotom, a osoba koja se ne brine o njemu, kanjena siromatvom, ili propau. Ustanovljavanje privatno-vlasnikih odnosa bilo je takoer i uvoenje elementarne pravde u ovaj svijet. Jednako vano, a moda i vanije otkrie bilo je slijedee: Kako neke individue, ili grupe dovesti u takav odnos s vlasnitvom kroz kojeg e svoje interese ostvarivati inei neka dobra drugim lanovima drutva, tj. zadovoljavajui neke od njihovih potreba. Ostvarivanje vlastitih interesa na nain na koji se istovremeno ostvaruju i ciljevi drutva, a i ciljevi vrste je CONDITIO SINE QUA NON svake drutvenosti. U Hrvatskom testamentu zapisao sam to isto ovim rijeima: Svi mi, smatra ovaj rad, tj. Testament teimo iskljuivo ka ostvarenju svojih vlastitih ciljeva. To je sasvim prirodno. No, dobrima i velikima smatramo one meu nama koji te svoje ciljeve ostvaruju na nain to istovremeno vodi i ka ostvarenju ciljeva grupe, drutva ili vrste. To je kategoriki imperativ svakog istinski politinog i drutvenog djelovanja. Ni danas ne mislim drugaije. Ali, preimo na drugu temu. Napredak u razvoju drutva sastojao se u otkrivanju odnosa koji su, na sve rafiniraniji i bezbolniji nain, sve vie motivirali ljude na to da se brinu o vlasnitvu, ali i u tome da se to vei broj temeljnih drutvenih klasa odnosno temeljnjih drutvenih subjekata, uvlaio u motivacijski odnos prema vlasnitvu i tako ih inio produktivnima. Ali, zato je taj motivacijski odnos toliko vaan? Stvar je u slijedeem: Ako netko radi iskljuivo na osnovu zapovijedi ili prisile, onda on ne radi za sebe i svoju dobrobit, nego za onoga ko mu zapovijeda. No, ako netko biva dobro i pravedno nagraen za posao koji radi, onda e on biti motiviran da radi to bolje, jer, bivajui pravedno nagraivan, on radi za sebe i svoju dobrobit ak i onda kad obavlja posao koji mu daje nekakav poslodavac s kojim on moe biti i u neprijateljskim, ili antagonistikim odnosima, u kakvima su, npr. bili oni Marxovi radnici i kapitalisti. Gotovo je suvino napominjati da e onaj ko radi za sebe i svoju dobrobit raditi bolje i vie nego netko tko je prisiljen da radi i mui se za tudje dobro. Evo jednog kratkog prikaza razvoja ljudskog drutva kojeg sam koristio u Apokalipsi i u Uvodu u politologiju Razvoj se odvija kroz etiri etape ili ona etiri dijalektika razvojna stupnja. To su: 1.Teza - neolitska zajednica 2.Antiteza - robovlasnitvo 3.Sinteza - graansko drutvo i 4. Epiteza - budue logokratsko drutvo ? Ove stupnjeve razvoja drutva, sociolozi i antropolozi pogreno nazivaju globalnim drutvima. Radi to vee jasnoe i kratkoe, drutvo emo predstaviti pomou jednog trokuta iji vrhovi: A, B, C predstavljaju kljune drutvene subjekte. Vrh A predstavlja subjekta koji upravlja drutvom - vladara, vlast ili administraciju, vrh B predstavlja vlasnika materijalnih dobara, a vrh C onog subjekta koji radi, argatuje ili rinta. Krug u sredini
30

trokuta, VL. predstavlja vlasnitvo, opu imovinu drutva.

1 Neolitska zajednica. Njeno -zajedniko - vlasnitvo, VL je priroda, plodni prirodni okoli. Budui da nitko ne moe utjecati na poveanje ili smanjenje njene plodnosti, nitko ne mora niti brinuti o njoj. Opstanak neolitske zajednice temelji se na sposobnosti prirode da se sama brine o sebi, i da svojim nusproduktima odrava u ivotu i ljude i ivotinje. Drutveni subjekti: A, B, i C nisu strogo ni jasno razlueni jedan od drugog. 2 Robovlasnitvo. Nastaje kroz dugotrajnu revoluciju, koja zajedniko vlasnitvo pretvara u privatno. U robovlasnikom drutvu, samo je subjekt B, vlasnik robova - koji je bio ujedno i privatni vlasnik raznih vrsta materijalnih dobara to spadaju u krug VL dakle, samo je on bio motiviran na brigu o vlasnitvu i specifian (upravljaki) rad. Subjekt C, rob nije vlasnik niega i nije bio motiviran na rad, nego prisiljen. Ni Subjekt A, vladar, naelno gledajui, nije bio vlasnik niega to je spadalo u krug VL, ali on je, za razliku od roba, bio doista potpuno slobodan - ni prisiljen ni motiviran na rad ili brigu o dravi. 3 Graansko drutvo. U krug motiviranih uvuklo je i subjekta C, radnika, i to, izmeu ostalog i tako to mu je dalo politiku slobodu i uinilo ga privatnim vlasnikom njegove radne snage. Subjekt A, vlast, odnosno administracija ostala je bez vlasnitva i izvan kruga motiviranih. (Vidi izvrstan Weberov opis nastanka suvremene administracije.) (Pored ovoga, graansko je drutvo samo vlasnitvo uinilo bievitim kapitaliziralo ga - a kroz industrijsku revoluciju, automatizaciju i informatizaciju stvorilo je i umjetnog radnika, automatiziranu proizvodnu tehnologiju koja je neusporedivo produktivnija od ivih radnika. O tome je naprijed ve bilo rijei). 4 Logokratsko drutvo. Ovo bi drutvo, u krug motiviranih trebalo uvui jo i subjekta A, administraciju i politiare. To bi se moglo uiniti putem nekog zakona kao to je naknadno izloeni Zakon o kontroli efikasnosti vlasti. On bi administraciji oduzeo mogunost "da se slui tuim novcem bez vlastite odgovornosti, kako kau ekonomisti i motivirao ju, a istovremeno i prinudio na to da svoje, vlastite interese ostvaruje iskljuivo efikasnom brigom o napretku ili dobrobiti drutva. Etabliranjem tog zakona, administracija bi konano stupila u takav odnos prema drutvu u kojem bi joj bogatstvo, ugled, ugodnost ivljenja, sigurnost i ostalo - isto kao i obinom privatnom vlasniku - postali ovisni o tome koliko se efikasno brine o dobrobiti drutva. Preciznije govorei, administracija bi zapravo dobila poloaj nekog drutvenog upravljaa ije bi bogatstvo i ugled strogo ovisili o efikasnosti njenog upravljanja, to u

31

dananjim drutvima nije sluaj. Ona nema adekvatan ugled, niti je dovoljno dobro plaena tamo gdje dobro upravlja, a niti odgovarajue oskudno tamo gdje upravlja loe. A budui da nije motivirana, nego gotovo iskljuivo prinuena na rad, vie je i ee sklona zabuavanju i loem radu nego dobrom. Logokratsko drutvo, kako mu kae smo ime, zasnivalo bi se na logokraciji vladavini znanosti. Ta vladavina znanosti nije nikakav novi tip vladavine, nego samo potpuno razvijeni, epitetiki oblik liberalne demokracije, oblik koji joj pomae da se trajno odri kao metoda vladanja drutvom. Etabliranjem Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i posebno Zakona o kontroli efikasnosti vlasti bio bi uspostavljen umjetni privatni vlasnik na razini cijelog drutva, odnosno nacionalnog kapitala. Time bi se umjetno bie osposobilo za to da se slino kao i prirodno bie, priroda - smo brine o sebi i svom daljnjem razvoju, te da svojim proizvodima zadovoljava potrebe ljudske vrste i odrava ju u ivotu i slobodi. *** No to je, zapravo taj, "umjetni ili virtualni privatni vlasnik"? Ne radi se, naravno, ni o kakvoj novoj vrsti robota. Umjetni vlasnik nastaje onda, kad se nekim ovakvim zakonima, kao to su Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti vlasti prirodni interes ivog vlasnika kapitala zamijeni umjetnim. Po tom zakonu kapital postaje vlasnik sebe smoga - umjetni vlasnik. Umjetno stvoreni interes ima znatnih prednosti pred prirodnim interesom ivih vlasnika. Pod interesom se ovdje, prosto reeno, misli na elju za bogatstvom. Stvaranje "umjetnog interesa" zapravo je ugraivanje "elje za bogaenjem" u sm kapital. Ta njegova umjetna "elja za bogaenjem" omoguuje mu da se sm uva (ak i od svojih vlasnika i managera, koji ga rado drpaju kad god mogu), te da se stalno uveava, usavrava, zapoljava nove radnike, olakava im posao itd. Zato nastaje umjetni privatni vlasnik? Nasuprot misliocima utopistike orijentacije i miljenju obinih ljudi, koji na vlasnitvo redovito gledaju oima enje ili zavisti, moram najprije istaknuti da se vlasnikovanje ne sastoji iskljuivo od slasti i uivanja, nego puno vie od briga, glavobolja, strahova, nemira, danononog rada na nadziranju vlasnitva, pa opet: briga, strahova, mra i nemira, od kojih se i najbogatiji i najmoniji vlasnici kapitala mogu osloboditi tek kad umru. Frustracije koje stvara vlasnikovanje nad velikim bogatstvom katkada mogu biti i vee od onih koje stvara velika bijeda. Tko ne vjeruje meni, znanstveniku, teoretiaru, neka se onda raspita o tome kod bilo kojeg vlasnika nekog zamanijeg komada kapitala. Razvoj vlasnitva, o kojem sam govorio u ekonomskim spisima, proiziao je iz tenje za tim da se otklone, ili barem ublae oni neugodni aspekti vlasnikovanja. To je na kraju, u mojim radovima, dovelo i do stvaranja "umjetnog interesa" i umjetnog privatnog vlasnika. On moe preuzeti velik dio poslova i briga o vlasnitvu (kapitalu) i obavljati ih bre i bolje od ivog vlasnika, a da pri tome ne doivljava one frustracije, koje proivljava ivi vlasnik, niti pak moe dobiti infarkt, ili zavriti u ludnici. Drugi vaan razlog zbog kojeg je nastao umjetni privatni vlasnik jest sve vee uslonjavanje vlasnikovanja. Ve u prolom stoljeu ono je postalo toliko kompleksno i teko da je u najrazvijenijim zemljama na svijetu, ba zbog te sloenosti i zamrenosti dolo do vrlo velikog pada interesa za posjedovanjem kapitala, to je rezultiralo i padom dohotka od vlasnitva nad njim. Dohodak je, iz ruku vlasnika preao u ruke managera, koji su bili obueni za rad i upravljanje njime. Te injenice, koje su poznate svakom
32

ekonomistu, bile su ujedno i glavnim razlogom to su se u zakonodavstvima tih zemalja, nakon Drugog svjetskog rata poeli razvijati rudimentarni oblici umjetnog privatnog vlasnika. Ja sam, dugi niz godina prouavao te pojave i radio na zakonima pomou kojih bi se mogao uspostaviti cjeloviti umjetni vlasnik. Ali ne radi se samo o problemima koje tradicionalno privatno vlasnitvo stvara u poslovnoj, ekonomskoj sferi. Puno je vei problem to to postojei oblici privatnog vlasnitva nisu dovoljno funkcionalni niti svrsishodni za ostvarivanje ciljeva vrste. Tu slabost privatnog vlasnitva uoio je ve Platon, i postavio zahtjev za uspostavljanjem drutvenog vlasnitva, za kojeg je vjerovao da je funkcionalnije. Svoj zahtjev, odnosno ideju izloio je u opsenom dijalogu Drava . Aristotel se suprotstavio toj ideji tvrdnjom da bi drutveno vlasnitvo ubrzo propalo jer se o njemu nitko ne bi brinuo. Dvije i pol tisue godina kasnije, drutvena i politika praksa, koja je kulminirala u komunistikom pokretu - a koju je sam Marx ispravno proglasio vrhovnim sucem - definitivno je i neosporivo dokazala da je Aristotel bio u pravu. Brojne drave koje su, na Marxov nagovor, bile zasnovane na drutvenom vlasnitvu propale su ba zbog toga to se nitko nije brinuo o njemu. Ali, i Platon je, na neki nain, bio u pravu, tj. njegova nepotpuno osvijetena pretpostavka da postojei oblici privatnog vlasnitva nisu dovoljno svrsishodni za ostvarivanje bitnih ovjekovih ciljeva. Osnovanost te pretpostavke, odnosno Platonove sumnje u dovoljnu funkcionalnost privatnog vlasnitva opet je potvrdila drutvena i politika praksa, i to kroz brojne pokrete koji su nastajali tokom dvije i pol tisue godina i teili ka ukidanju privatnog i uspostavljanju drutvenog vlasnitva. Ve smo rekli da su ti pokreti kulminirali u komunizmu. Treba imati na umu da se oni nikada ne bi pojavili da su postojei oblici privatnog vlasnitva bili dovoljno funkcionalni za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste. Ovaj rad, dakle, daje za pravo, tj. priznaje istinitost, i Platonovoj slutnji nedovoljne adekvatnosti postojeih oblika privatnog vlasnitva, i Aristotelovoj kritici ideje drutvenog vlasnitva. Ali, njihovo je miljenje antinomino. Suprotnosti: privatno i drutveno iskljuuju jedna drugu, ali i same sebe. Zbog nepostojanja nekog dubljeg ili ireg razumijevanja vlasnitva, ta je antinominost, odnosno antinomija: privatnodrutveno, (na nesreu), nuno postala temeljem ovjekovog razumijevanja vlasnitva, a njena prividna nerjeivost takorei nepremostiva brana daljnjem razvoju drutva. Ovaj rad otkriva da rjeenje te antinomije - koja, ve dvije i pol tisue godina, okruena aurom neupitnosti i nerjeivosti, nedodirnuta lei u temelju ljudskog nazora o vlasnitvu dakle, da rjeenje te antinomije ipak postoji i da se ono sastoji u stvaranju umjetnog privatnog vlasnika. Ve sam na vie mjesta rekao da e on ostvariti mnogo vie od onoga o emu su sanjali pobornici drutvenog vlasnitva, meu koje spadaju i neki od najveih mislilaca, reformatora i umjetnika to ih je dao ljudski rod. Toliko, o poslovnim, tj. ekonomskim i politikim, odnosno ontogeninim i politogeninim problemima koji su ukazali na nunost sainjanja ovih zakona iji tekst upravo slijedi. NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI RADA MANAGERA I DIO
33

lan 1. Ovim zakonom dozvoljava se postojanje dvije vrste vlasnika. Prvi je ivi privatni vlasnik, odnosno ljudska, fizika osoba, a drugi je umjetni. Taj, umjetni vlasnik je ustvari kapital, koji se usvajanjem ovog zakona transformira u specifinu pravnu osobu, vlasnika sebe smog. Obje vrste vlasnika: ivi, prirodni i umjetni (virtualni) - kojeg u pravnom prometu zastupa manager ili korisnik vlasnikog prava (funkcije) - imaju jednaka prava pred zakonom, te slobodu da stupaju u sve mogue poslovne odnose, koji nisu protivni odredbama ovog zakona. Vlasnitvo i jedne i druge vrste vlasnika je ekskluzivno i nepovredivo - privatno. napomena 1 Kapital ve odavno funkcionira kao pravna osoba npr. u obliku nekog poduzea - i to nije nikakva novost. Novost je u tome to se ovoj pravnoj osobi, sad, putem ovakvih zakona, dodaju neki momenti fizike, ive osobe ve spomenuta elja za bogaenjem, tj. unutranja tendencija ka samousavravanju i samouveavanju, koje ga takoer uvaju i od rasipanja i tite njegovu supstancu od nesavjesnih ivih subjekata s kojima dolazi u dodir. To je radikalni zaokret u usavravanju pravne osobe, koji kapital ini neovisnim o ivom vlasniku, a ujedno i ona bitna prednost pred svim dosadanjim, niim, manje razvijenim oblicima postojanja kapitala kao pravne osobe. Opepoznata je stvar da se ivi privatni vlasnik, na osnovu svoje subjektivne volje, odnosi prema svom vlasnitvu. Takoer je poznato i kako se on obino odnosi prema njemu, pa o tome ovdje nee biti govora. Predmet ovog zakona je volja umjetnog vlasnika, te njegov odnos prema sebi kao vlasnitvu i prema ivim osobama s kojima dolazi u neki od poslovnih ili radnih odnosa. Ovaj zakon je, dakle, izraz volje i zakonitih interesa umjetnog vlasnika. Moe se odnositi se na poduzea u dravnom, ili drutvenom vlasnitvu, tzv. javna poduzea, mjeovita, dionika drutva itd., a ne mora se nuno odnositi se i na ona poduzea koja ve imaju ili e imati personalnog, osobnog privatnog vlasnika (fiziku osobu) ukoliko se ne odredi drugaije.. lan 2. Kapital je iskljuivi i neotuivi vlasnik svih prava (funkcija) u odnosu na sebe smoga, tj. u odnosu na sebe kao svoje vlasnitvo. Ta prava (funkcije) - pravo na rad, pravo na upravljanje i pravo na poslovni promet - on iznajmljuje ivim subjektima, i to pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. im ivi subjekti prestanu ispunjavati propisane uvjete, automatski gube pravo na daljnje koritenje iznajmljenih prava (funkcija). Svako koritenje tih funkcija, tj. prava, koje se ne temelji na ispunjavanju propisanih uvjeta, jest krivino, ili kazneno djelo. II DIO lan 3. Funkciju i titulu vlasnika nacionalnog financijskog kapitala, nacionalni kapital iznajmljuje, npr.: investicionim bankama ili fondovima, odnosno osobama koje su zaposlene u tim institucijama, kao investitori... lan 4.
34

Svrha investiranja je profit, dobit. lan 5. Osobe koje su zaposlene kao investitori (manageri II i manageri III - vidi tablicu) imaju pravo na koritenje te funkcije sve dok kvocijent produktivnosti kapitala (QPK-a), s kojim raspolau, nije manji od, npr.: 2. lan 6. Veliina dohotka osoba zaposlenih kao investitora, odnosno korisnika vlasnike funkcije, odreuje se tablicom (cjenikom radnih sati), po istom principu po kojem se odreuje i dohodak svih ostalih zaposlenih osoba, odnosno vrsta radne snage, ili pak onom formulom kojom se odreuje i dohodak ivih vlasnika, tj. vlasnika kao fizikih osoba. (Vidi odjeljak Odnos ivog i umjetnog vlasnika) lan 7. Svako poduzee duno je svoju netto dobit deponirati u investicionom fondu ili banci koja ga je osnovala, ili je nekim drugim, zakonitim nainom dola u funkciju njegovog vlasnika. lan 8. Manager koji upravlja poduzeem ima pravo, kad god to zatrae potrebe poslovanja, koristiti se cijelom sumom koju je njegovo poduzee deponiralo u investicionoj banci. III dio lan 9. Svaki oblik kapitala moe se slobodno prodavati i kupovati. lan 10. Manager koji samo upravlja poduzeem moe prodati najvie, npr: 60% od vrijednosti poduzea, ili, sve osim tzv. idealnog dijela. lan 11. Cijelo poduzee moe prodati samo onaj tko je u funkciji njegovog vlasnika aktualni korisnik vlasnike funkcije, odnosno prava - titular. IV dio lan 12. Cijene radnih sati zaposlenih osoba ovise o njihovoj kvalifikaciji i kvocijentu produktivnosti kapitala (QPK-a) koji ih zapoljava. lan 13. QPK se izraunava tako da se dobit na tritu (realizacija) podijeli sa ukupnim trokovima proizvodnje te robe koja je prodana. dobit na tritu 300 $
35

QPK=

-------------------------------------, trokovi proizvodnje 100 $

QPK = 3

lan 14. Cjenik radnih sati za sve vrste kvalifikacija i za svaki QPK, od najmanjeg dozvoljenog do najveeg mogueg, ispostavlja nadleni dravni organ u dogovoru sa sindikatima i ostalim zainteresiranim subjektima, i to u obliku slijedee tablice, koja prikazuje cijene radnih sati za raspon QPK-a od 1 do 10. QPK je izraen samo u cijelim brojevima, a vrijednosti na tablici i odnosi meu njima nisu realni nego pojednostavljeni.

TABLICA 1 QPK CIJENE RADNIH SATI RADNE SNAGE RAZLIITIH KVALIFIKACIJA U $ NKV KV VKV MNG 1 MNG 2 MNG 3 1 1,3 1,7 2,2 4,1 6,2 8,0 2 1,7 2,2 2,9 6,2 8.0 10,4 3 2,2 2,9 3,7 8.0 10,4 13,5 4 2,9 3,7 4,8 10,4 13,5 17,5 5 3,7 4,8 6,2 13,5 17,5 22,7 6 4,8 6,2 8,0 17,5 22,7 29,5 7 6,2 8,0 10,4 22,7 29,5 38,3 8 8,0 10,4 13,5 29,5 38,3 49,7 9 10,4 13,5 17,5 38,3 49,7 64,6 10 13,5 17,5 22,7 49,7 64,6 83,9 Kratica MNG znai manager, a kratice NKV, KV, VKV oznaavaju stupanj kvalificiranosti, tj. strune osposobljensti lan 15. Ukupni sedmini, mjeseni ili godinji dohodak svake pojedine zaposlene osobe ovisi: o njenoj kvalifikaciji, visini QPK-a koji ju zapoljava, broju odraenih sati i efikasnosti osobnog rada. napomena 2.

36

Apsurdno bi bilo primjenjivati tablicu tako da se svakom radniku radni sat plaa tono prema njegovoj kvalifikaciji i visini QPK-a koji ga zapoljava, bez obzira na to radi li on dobro ili loe. Tablica se, dakle, ne odnosi direktno na radnika, nego na kapital koji ga zapoljava. Taj kapital, odnosno njegov predstavnik - manager - mora pred zakonom, na kraju obraunskog razdoblja (tromjeseja, estomjeseja ili godine), iskazati da je ukupni ivi rad, kojeg je zapoljavao, platio tono onoliko koliko propisuje tablica. Ovo je nuno zbog toga to svi radnici ne rade jednako dobro, pa je neke potrebno nagraivati, a druge kanjavati manjim dohotkom. Ono to se oduzme loijem, da se dade boljem. lan 16. Poveavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinom poduzeu, kompaniji, investicionoj banci itd., dozvoljeno je iskljuivo na osnovu prethodno poveanog ili smanjenog QPK-a, tj. na osnovu boljeg ili loijeg poslovanja, odnosno rada. Svako drugo smanjivanje ili poveavanje cijene radnog sata je krivino djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina. V dio lan 17. Osobe koje upravljaju pojedinim poduzeima (npr. manager I) imaju pravo na koritenje te funkcije sve dok visina QPK-a poduzea kojim upravljaju nije manja od npr. QPK = 2. lan 18. Najnii dozvoljeni QPK moe biti onaj koji bi hipotetskom ivom vlasniku omoguio da ubire dohodak koji je, recimo, najmanje 2 puta vei od dohotka kojeg bi imao da je novac deponirao u nekoj banci koja daje prosjeno velike kamate. Obrazloenje Najnii dozvoljeni QPK odreen je, dakle, na osnovu hipotetskog interesa ivog vlasnika. To je onaj QPK koji bi mu mogao donijeti najnii dohodak kojeg bi on prihvatio kao naknadu za brige i rizik od investiranja svog novca u neki poslovni poduhvat. Ako bi ivi vlasnik procijenio da mu namjeravani poslovni poduhvat ne bi mogao donijeti barem toliki dohodak, onda bi on radije deponirao novac u banci i ivio od kamata, koje bi, dakako, bile znatno manje, ali zato liene poslovnih briga, rizika, straha i glavobolja. Bilo bi takoer u skladu sa njegovim prirodnim poslovnim interesima da otpusti managera koji bi s njegovim poduzeem upravljao tako da mu donosi dohodak koji je manji od razumno oekivanoga i prihvatljivog sa stajalita njegovih interesa. Ni umjetni privatni vlasnik ne moe, niti smije postupati drugaije. Kad nadleni dravni organ propie da je najnii dozvoljeni QPK = 2 onda on time zapravo odreuje kolika je minimalna profitna stopa koju umjetni privatni vlasnik moe prihvatiti i koju mu manager mora osigurati. Osiguranjem barem tolikog QPK manager ujedno osigurava, tj. stvara razloge za svoje zapoljavanje. Ostaje jo da se obrazloi zato visina dohotka i zaposlenje ovise o visini QPK, odnosno o visini profitne stope, a ne o stopi kvantitativnog uveavanja (mase) kapitala. Profitna stopa je index razvijenosti kapitala, a samim tim i njegove korisnosti. to vrijedi imati basnoslovno velik kapital, koji ne daje nikakav profit, nego ak posluje s gubitkom? Takav se kapital moe odravati samo na tetu drutva. Njegovo odravanje
37

proizlazi, ili iz ljudske gluposti, ili iz nekog posebnog razloga koji je dravi veoma vaan. Sam u sebi, on ne sadrava nikakav razlog za opstanak, pa je nuno da propadne. Da ne bi dolazilo do stvaranja takvog, velikog ali neproduktivnog kapitala, tj. velikih ali neproduktivnih poduzea koja su stalno izloena opasnosti propadanja, managerov dohodak, zaposlenje i egzistencija ovisni su o visini QPK. Time je manager prinuen da prvenstveno razvija, usavrava, modernizira poduzee, odnosno kapital kojim upravlja, tj. podie njegov QPK, a ne da ga samo kvantitativno uveava. Ovdje jo treba napomenuti da je drutvu korisniji kapital koji ima vii QPK, te da je visina QPK istovremeno i index drutvene korisnosti kapitala, a ne samo njegove neposredne produktivnosti i razvijenosti. I zaposlenicima je u interesu da njihovo poduzee ima to vii QPK, jer im on omoguuje vei, a i sigurniji dohodak. lan 19. Prikrivanje istinitih podataka o visini QPK, ili produavanje koritenja funkcije managera i nakon to je QPK pao ispod najnie dozvoljene vrijednosti jest krivino djelo koje zastarjeva tek nakon, npr. 25 godina. lan 20. Manager koji upravlja poduzeem ima iskljuivo pravo odluivanja o poslovanju i organizaciji poduzea, te iskljuivo pravo primanja i otputanja radnika, koje moe prenijeti i na efove pogona ili poslovoe. VI dio lan 21. Za sklapanje radnog odnosa potreban je pristanak obje stranke - poslodavca i (budueg) radnika - a za raskidanje dovoljna je odluka samo jedne stranke - bilo poslodavca, bilo radnika. lan 22. Kapital je duan plaati samo onu kvalifikaciju koja mu je potrebna, a ne svaku koja mu je ponuena. napomena 3. Sa stajalita zakonitih i opravdanih interesa kapitala, koje on zastupa i objavljuje ovim zakonom, protivno je njegovim interesima da npr. inenjera plaa prema njegovoj kvalifikaciji, ako taj inenjer obavlja posao obinog, nekvalificiranog radnika. lan 23. Svako poduzee ukida se ako mu QPK padne ispod onog kojeg je tablica propisala kao najnii dozvoljeni. Neukidanje takvih poduzea je krivino djelo koje zastarjeva npr. tek nakon 25 godina. lan 24. U sluaju ukidanja poduzea, zaposleni nemaju pravo ni na kakvu naknadu od strane poduzea, vjerovnika ili institucije koja je duna ukinuti poduzee. napomena 4. Na tablici nisu posebno naznaeni investitori, odnosno korisnici vlasnike funkcije,
38

jer oni su ustvari samo druga vrsta managera - manageri koji ne upravljaju poduzeem, nego financijskim ili kakvim drugim oblikom kapitala. Razlikuju se po rangu, tj hijerarhijskoj visini. to je vii rang kojem pripadaju, to je via cijena njihovog radnog sata. napomena 5. Zakonodavac mora odrediti vrlo otre kazne za sluajeve krenja zakona, i to svakako kazne zatvorom, jer je to vrlo teak oblik kanjavanja, kojeg se veina ljudi naroito plai. Strogost u kanjavanju je nuna zbog toga to se njome rizik, u sluaju krenja zakona, ini stvarnim i velikim. Ako manager, s jedne strane, velikim dohotkom, ugledom, mogunou napredovanja itd., bude motiviran na to efikasnije i unosnije poslovanje, te ako s druge strane, mogunou otrog kanjavanja bude odvraen od krenja zakona ili njegovog izigravanja, moe se oekivati da e se on truditi da stvarno razvija poduzee kojim upravlja. Dugaak rok zastare prekraja slui istom cilju. Naime, ako netko bude znao da zbog prekraja moe odgovarati ak 25 godina nakon uinjenog prekraja, nikako mu se nee isplatiti da kri zakon te da nemirno spava i strepi cijelih 25 godina. Dugaak rok zastare prekraja ima, dakle, preventivno djelovanje - zadatak da potencijalne prekritelje odvrati od injenja prekraja. Mogue posljedice primjene ovog zakona Sm zakon dovoljno jasno pokazuje da ne bi izazvao nikakve turbulencije i revolucionarna previranja u drutvu. Nakon stupanja na snagu, on bi, mirno i tiho, veliinu dohotka poeo usklaivati sa sposobnostima zaposlenih. Nesposobne bi takoer tiho i postepeno eliminirao, poinjui sa najnesposobnijima. Djelovao bi kao filter koji proputa samo ono to je vrijedno i sposobno, a odstranjuje, postepeno, ono to ne valja. Jedna od posljedica, koje bi se u sluaju njegove primjene mogle oekivati, jest smanjenje broja promaenih investicija, i opi porast njihove unosnosti, pogotovo ako bi se investiranjem bavile specijalizirane, granske banke. Logino je, naime, oekivati da e strunjaci za neku granu privrede bolje investirati u njoj nego nestrunjaci. Openito govorei, ini se da bi ovakav zakon upotrebu nacionalnog kapitala uinio racionalnijom, ekonominijom i produktivnijom. Prije svega, moe se oekivati porast radne discipline, porast produktivnosti rada, bolje koritenje strojnog parka i radnog vremena. To je oekivanje realno, zato jer e radnik, s jedne strane, biti motiviran na rad i racionalno ponaanje sigurnim poveanjem svog dohotka, a s druge strane, prijetnjom otkazom, u sluaju loeg rada, nerada ili injenja tete. ovjek - kae A. Smith - najbolje radi onda kad ne anje samo nagrade za dobar, nego i kazne za lo rad. Produktivniji rad vaan je faktor poveavanja QPK-a ka kojemu se tei. Odnos ivog i umjetnog vlasnika U zakonu je ve reeno da bi umjetni vlasnik imao vlast samo nad dravnim i slinim poduzeima koja nemaju fiziku osobu za vlasnika. Ali, zar bi se neki vlasnik tvornica protivio tome da kontrolu nad efikasnou rada u svojim tvornicama i kontrolu nad radom managera, te kontrolu nad svrsishodnou i stimulativnou isplaivanja dohodaka prepusti umjetnom vlasniku, pa da se, osloboen gnjavae, briga i straha koji
39

dolaze sa te strane, moe slobodno posvetiti smiljanju novih poslovnih poduhvata. Ili, zar neki privatni vlasnik koji je ostario i onemoao ne bi htio imati nekog umjetnog pomagaa koji bi mu obavljao velik dio poslova i koji bi vjerno uvao njegove interese. Pretpostavimo, nadalje, da neki ostarjeli tvorniar koji nema nasljednika otkrije da e uskoro umrijeti. On voli svoje poduzee i brine se o sudbini radnika koje zapoljava, pa bi elio biti siguran da e se ono dobro razvijati i nakon njegove smrti. Zar u tom sluaju nee biti najbolje da ga prepusti umjetnom vlasniku? Gore navedeni primjeri nesumnjivo pokazuju da bi umjetni vlasnik mogao funkcionirati i kao pomonik ivih vlasnika, koji bi im obavljao rutinske poslove, tako da bi oni mogli bolje iskoritavati svoje poduzetnike sposobnosti. Umjetni vlasnik zapravo i ne moe raditi nikakve poslove koji nisu rutinirani ili standardizirani, ili se pak ne mogu standardizirati i automatizirati. Umjetni vlasnik nije kreativan. Ali on se, bolje od ivih vlasnika, moe koristiti managerovom kreativnou. Pored toga, manager ga ne moe varati, kao to esto vara ive vlasnike. Uzimajui umjetnog vlasnika za partnera, bilo bi poeljno da ivi privatni vlasnik precizira nain odreivanja visine svog dohotka (dohotka od vlasnitva nad kapitalom). Moda bi bilo dobro da se vlasnikov dohodak odreuje po formuli: netto profit x QPK dohodak = ----------------------100 Ovim nainom odreivanja svog dohotka vlasnik bi bio stimuliran da - radi poveavanja svog dohotka - i uveava svoj kapital i usavrava ga. Dohodak od vlasnitva nad kapitalom mogao bi se tada smatrati kamatom, rentom ili nagradom za uveavanje i usavravanje kapitala. A ako bi vlasnik radio u svom poduzeu kao manager, onda bi mu, naravno, pripadala jo i plaa ija bi se visina odreivala onom tablicom. (Iz onog to je reeno, jasno se vidi da bi umjeni privatni vlasnik sprijeio grabe u procesu privatizacije u ex-socijalistikim zemljama, te da se privatizacija ne bi trebala odvijati navrat-nanos, jer bi manager koji upravlja poduzeem - dok se ne nae ivi vlasnik - raune o svom poslovanju morao polagati pred umjetnim vlasnikom. Umjetni vlasnik pogodan je pravni subjekt za sve zemlje u tzv. tranziciji. Ima jo jedna vrlo vana stvar. Velika broj poduzea u tzv. tranzicijskim zemljama, posluje na rubu rentabilnosti. Osim to stvaraju plau za radnike, ona vlasnicima donose vrlo mrav ili nikakav profit. Iz straha za osobnu socijalnu sigurnost i egzistenciju, koju bi mogli ugroziti mogui gubitci, vlasnici zatvaraju takva poduzea, a radnici moraju na ulicu. Umjetnom privatnom vlasniku ne treba nuno profit, ako nadleni dravni organ (u kriznim vremenima) snizi najnii dozvoljeni QPK na 1, pa on moe takva poduzea odrati u pogonu i zadrati radnike, a dobrim upravljanjem i uz pomo sree popraviti stanje u poduzeu (QPK) i tako poveati i dohotke zaposlenih, i osigurati im barem kakvu takvu budunost.) Antinomija: privatno drutveno i osvrt na problem vlasnitva U ovom osvrtu, pored nekih novih misli, ponovit u i neke stare tvrdnje. No to ponavljanje nee biti neto loe, nego, tavie, dobro, jer u time istaknuti vanost onih tvrdnji, a sam tekst dobiti e na jasnoi i preglednosti. Ve sam na vie mjesta rekao da je uspostavljanje privatnog vlasnitva bilo uvoenje pravde u ovaj svijet. Privatno je vlasnitvo, naime, sudbinu vlasnika i
40

njegovog vlasnitva vezalo u jedno, tj. uinilo vlasnika ovisnim o tome koliko se revno i uspjeno brine o svom vlasnitvu. Perspektivan i dobar, ili uspjean bio je, naelno i openito gledajui, onaj odnos kroz kojeg je vlasnik gledao da, pomou svog poslovanja i svojeg vlasnitva, svoje interese ostvari to boljim zadovoljavanjem potreba ili prohtjeva drugih pripadnika drutva. Takav je odnos prema predmetu vlasnitva i prema drugim subjektima bio korijen drutvenosti i izvanredno snaan motor civilizacijskog napretka. Privatno vlasnitvo etablirano je drutvenim ili politikim zakonom, odnosno zakonima. Prvi poznati zakonici: Hamurabijev, Mojsijev, Harondin, Solonov i drugi nisu, dodue, sami uspostavili privatno vlasnitvo, nego su samo, u pisanoj formi i juridikom kodifikacijom, potvrdili vrijednost i vaenje narodnih obiaja koji su ga ve odavno bili uspostavili. No privatno vlasnitvo nije bila nekakva savreno funkcionalna i beskonfliktna drutvena institucija. Iako je ono bilo, kako sam upravo rekao, uvoenje pravde u ovaj svijet, ono je takoer znalo, na potpuno bezrazloan, nepravedan nain, suprotno svojoj naravi, bacati u bijedu razne individue i grupe ljudi. Taj njegov in - kako sam upravo rekao nije proizilazio iz njegove vlastite naravi, jer je ono bilo pravdotvorno, nego iz gluposti ili pokvarenosti njegovih vlasnika, zloupotrebe vlasnikih prava i ope nesavrenosti ljudi i meuljudskih odnosa . Platon je vjerojatno bio prvi, ili jedan od prvih mislilaca, koji je uoio da privatno vlasnitvo stvara probleme i nepravde i zatraio da se ono ukine i zamijeni drutvenim, ili zajednikim. On nigdje nije izrijekom naveo da privatno vlasnitvo uzrokuje nepravde, ali je oigledno da je to bila jedna od kljunih premisa ili pretpostavki na kojoj se temeljio njegov zahtjev za ukidanjem privatnog vlasnitva i uspostavljenjem drva utemeljenih na drutvenom, tj. zajednikom vlasnitvu. Aristotel je - kako je poznato, a kako sam i ja sm gore ve istaknuo rekao da bi takva drava (zasnovana na drutvenom vlasnitvu) ubrzo propala jer se o drutvenom vlasnitvu nitko ne bi htio brinuti. Takoer je rekao da bi takve drave funkcionirale loije od postojeih, i to zbog toga to bi drutveno, odnosno zajedniko vlasnitvo stvorilo vie nesuglasica, mrnje i neprijateljstava meu ljudima nego privatno. Rimsko pravo utemeljeno u velikom pravnom i drutvenom iskustvu ima izreku: Communio est mater rixarum zajedniko vlasnitvo je majka svaa. injenica da privatno vlasnitvo, pored pravde stvara i nepravde. te opojna primamljivost ideje drutvenog vlasnitva, koja je bila proizila iz njegovog idilinog prikazivanja, urodili su i mnogim masovnim pokretima za stvaranje drava ili drutava bazirnih na drutvenom vlasnitvu. No nita se od svega toga nije uspjelo odrati. Tokom vie od dvije tisue godina, politika je praksa uvijek potvrivala Aristotelovo miljenje. Kljuna potvrda zbila se propadanjem komunistikih ili tzv. socijalistikih drava, koje su se, tokom dvadesetog stoljea, bile rasprostranile u velikom dijelu svijeta. Sukobom tih dviju neosporno istinitih, ali suprotnih, kontrarnih kritka - kritike privatnog i kritike drutvenog vlasnitva - stvoren je horizont i zatvoren krug ovjekovog razumijevanja vlasnitva, i to u formi jedne velike i bolne drutvene i civilizacijske antinomije, kojoj se ni danas, izvan ove knjige, koliko mi je poznato, ne nasluuje rjeenje. Zbog te je antinomije u zadnjih dvije tisue godina proliveno mnogo krvi. Stvarno, produktivno rjeenje te antinomije kako sam ve vie puta rekao nije: niti u odravanju postojeeg privatnog vlasnitva, niti u stvaranju drutvenog, a niti pak u
41

popravljanju ljudi, nego u stvaranju umjetnog, odnosno virtualnog vlasnika. Ovdje je veliki problem to to je gotovo cijela ljudska civilizacija proeta je naopakom predrasudom da razvoj vlasnitva tee od privatnog ka drutvenom. Stvar, meutim, stoji obrnuto. Drutveno ili zajedniko vlasnitvo je najnii stupanj ili oblik postojanja vlasnitva. Privatno je bitno razvijenije i produktivnije. A umjetno ispravlja i otklanja bitne nedostatke postojeeg privatnog vlasnitva i moe se smatrati sintezom ili rezultatom njegova razvoja. No, da se jo nakratko vratimo poznatom privatnom vlasnitvu i problemima koje ono stvara. Ovo vlasnitvo obino se definira kao iskljuivo pravo raspolaganja predmetom vlasnitva. A smo to iskljuivo, diskreciono pravo temelji se na tri momenta: JUS UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI pravo upotrebe, pravo uivanja plodova ili koristi, i pravo zloupotrebe svog vlasnitva. JUS UTENDI pravo iskljuive, ekskluzivne upotrebe ili koritenja odreenog komada vlasnitva nema u sebi nekih problematinih momenata koji bi nas zanimali. To je prosto iskljuivo pravo upravljanja svojim vlasnitvom pravo koje iskljuuje (excludo, 3. clusi, clusum) ili liava (privo 1. avi, atum) tog istog prava svaku drugu osobu, odnosno sve druge osobe, ukljuujui ak i smo drutvo ili dravu. Skoncentrirajmo se stoga najprije na ono posljednje pravo JUS ABUTENDI pravo zloupotrebe ili nesvrsishodne upotrebe. Oigledno je da postupanje po tom pravu ini tetu svima koji ovise o vlasnitvu s kojim se tako postupa, a takoer se ini teta ili unitava sam predmet vlasnitva. Budui da ivot ovjeka ovisi upravo o njegovu vlasnitvu, krajnji rezultat je bijeda ili propast, ponajprije vlasnika, ali esto i svih onih koji su ovisili o upropatenom komadu vlasnitva. Abuzivnom upotrebom vlasnitva, i oni dospijevaju u bijedu, ali bez svoje krivnje. No, s druge strane, ovo pravo pravo na abuzivnu upotrebu vlasnitva najprije i najvie upropatava same loe, nespretne, nemarne, rasipne ili nesposobne vlasnike, a njihovo vlasnitvo predaje u ruke onih sposobnijih, koji e ga razvijati i uveavati. JUS ABUTENDI je, dakle, pored ve reenog, ujedno i instrument selekcije meu privatnim vlasnicima, instrument koji uklanja loe a favorizira, i proteira dobre vlasnike. No prijeimo na slijedei moment JUS FRUENDI. Na temelju prava JUS FRUENDI ivi privatni vlasnik ima ekskluzivno pravo raspodjele plodova ili koristi od rada s odreenim vlasnitvom. Pri tome on moe postupati, pravedno, dobrohotno ili svrsishodno, ili pak suprotno tome, gramzivo, lakomo ili sebino. Takvom, sebinom, gramzivom, nepravednom ili nesvrsishodnom raspodjelom dobara, on nepravedno dri u bijedi sve ljude koje zapoljava na svom imanju, odnosno vlasnitvu, a to je zlo, odnosno jedna od temeljnjih drutvenih nepravdi zbog koje je privatno vlasnitvo najvie izilo na lo glas i zbog koje su nastale brojne pobune i pokreti protiv njega, a i tenja za tim da se uspostavi drutveno. Na abuzivnu upotrebu prava JUS FRUENDI vratit emo se odmah nakon slijedeeg pasusa u kojem u rei jo rije dvije o pravu JUS ABUTENDI. Jasno je da se uspostavljanjem drutvenog vlasnitva ne moe ukinuti ili zakonom zabraniti ono pravo, tj. tonije mogunost JUS ABUTENDI, jer, budui da nitko svjesno ili hotimice ne upropatava svoje vlasnitvo, ono ne proizlazi iz zlih namjera ili zle volje, nego prvenstveno iz poslovnih nesposobnosti koje nisu, niti mogu biti predmet zabrane ili nekog zakona. Zakon, dakle, ne moe zbraniti poslovnu nesposobnost, a niti zapovjediti poslovnu sposobnost. Najvie to se moe (a to smo mi gore i propisali), jest to da se poslovna nesposobnost brzo detektira i da se funkcija upravljanja poduzeima, kapitalom
42

ili imanjima brzo i lako oduzme iz ruku nesposobnih vlasnika ili managera i preda u ruke onim pretendentima na njihova mjesta koji bi mogli biti sposobniji. Time moment JUS ABUTENDI ne bi bio ukinut ili iskorijenjen, nego samo sveden na vrlo malu, relativno nekodljivu mjeru. Evo nas ponovo kod prava JUS FRUENDI, kako smo bili i obeali. Mnogi su plemeniti reformatori i veliki mislioci smatrali da bi se uspostavljanjem drutava baziranih na drutvenom vlasnitvu ukinula abuzivna upotreba prava JUS FRUENDI, odnosno nepravedna raspodjela dobara. No praksa tih drutava obistinila je ono Aristotelovo proroanstvo koje je tvrdilo da takvo oekivanje nije osnovano. Iako je pravedna raspodjela bila jedan od najvanijih ciljeva komunizma ili socijalizma, mnogi danas ivui ljudi bili su svjedoci i tavie uesnici nepravedne primjene prava JUS FRUENDI, tj. nepravedne i nesvrsishodne raspodjele dobara to ih je stvaralo drutveno vlasnitvo. Moe se ak rei da je tu raspodjela bila nepravednija ili manje svrsishodna nego u zemljama zasnovanim na privatnom vlasnitvu, i da je upravo ili najvie zbog toga dolo do kulturnog, tehnolokog i uope civilizacijskog zaostajanja komunistikih zemalja za kapitalistikima i njihove konane propasti. Nesvrsishodna raspodjela stvorenih dobara, naime, odbijala je sve zaposlenike od svrsishodne upotrebe vlasnitva i brige o njemu, odnosno od svrsishodnog i produktivnog koritenja prava JUS UTENDI. Za razliku, od privatnog i od drutvenog vlasnika, umjetni vlasnik ima iskljuivo mogunost pravednog i svrsishodnog plaanja rada. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera zapovijeda da rad zaposlenih mora biti plaen tono srazmjerno veliini doprinosa kojeg oni svojim radom dodaju opem drutvenom dobru i napretku. Preplaivanje i potplaivanje tretiralo bi se kao kazneno djelo. Krajnja namjera odredbi koje propisuju takvu raspodjelu nije samo ispravljanje nepravdi koje se, na podruju prava JUS FRUENDI ine u zemljama ija su drutva utemeljena na privatnom i drutvenom vlasnitvu, te to bolji ivot produktivnih radnih ljudi, nego i to da sve ljude motivira na to je mogue bri, bezbolniji i svrsishodniji razvoj drutva i civilizacije na optimalnu upotrebu prava JUS UTENDI, tj. predmeta vlasnitva, kako od strane managera, tako i od strane prostih radnika, zaposlenika. Kljuna i najvanija svrha takve raspodjele jest ostvarivanje onih, esto spominjanih, ultimativnih ciljeva vrste. Bez toga, bez mogunosti njihova ostvarenja, nikakva pravda i nikakvo blagostanje, a niti najugodniji mogui ivot ne bi imali nikakvog smisla. S druge strane gledano, pak, iluzija je pomiljati da bi se oni ultimativni ciljevi mogli ostvariti bez pravde i, openito, motivacijskih drutvenih odnosa. Isti princip primjenjuje se i u slijedeem zakonu, Zakonu o kontroli efikasnosti vlasti, jer je tu, na razini upravljanja dravom, iznimno vano da se vlast to lake uzima iz nesposobnih ruku; da se upravlja to produktivnije, tj. svrsishodnije; te da se dobra raspodjeljuju to pravednije i svrsishodnije, odnosno to stimulativnije. To bi eto bili oni glavni zadaci radi kojih je zamiljen tzv. umjetni privatni vlasnik, odnosno ovaj novi, razvijeniji oblik privatnog vlasnitva. Ovdje bi moda trebalo definirati sam pojam vlasnitva. Iz dosadanje ljudske prakse i onoga to smo mi rekli o tome proizlazi da je vlasnitvo, koje nam se na prvi pogled ini iskljuivo nekakvom institucijom, ustvari, preciznije i otrije gledajui, prvenstveno pravno-politika, ekonomska ili organizacijska metoda kojom se ljude motivira, stimulira ili pak prisiljava na stvaranje i razvijanje i optimalno koritenje umjetnog bia i njegovih usluga. A umjetno bie, pak, kako smo ve puno puta rekli, nije
43

nita drugo do neophodno, bievito sredstvo za ostvarivanje onih ciljeva koji bi trebali dati smisao ovom tekom i munom ovjekovom opstanku. Najboljom se moe smatrati ona metoda, odnosno onaj oblik vlasnitva koji u sebi sadri najvie motivacijskih, a najmanje onih opresivnih momenata, prisile. Moda je takoer vano rei da nije mogue nekakvo vlasnitvo bez tih opresivnih momenata. Vlasnitvo, naime, ili zakon koji ga propisuje moe npr.: dozvoljavati iskljuivo motivacijski vlasniki odnos, no time on, nehotino ili implicite, ali nuno zabranjuje svaku prisilu. A svaka zabrana jest nekakva opresija, prisila. DURA LEX, SED... LEX! zakon je tvrd, a je... zakon. to bi ljudski ivot bio bez njega? Da svijet, odnosno kozmos nije zapravo vidljivi logos, bio bi prosti kaos. A kad bi suvremeni ljudski svijet bio pojava, odnosno ozbiljenje nekog vrijednog nomosa, ne bio ovako anarhian, beznadan i frustrativan. Ve smo gore rekli da je vano da se onaj, motivacijski moment odnosi na to vei broj temeljnih drutvenih subjekata, A, B i C, a i onih ne-temeljnih, pa se time vie ne moramo baviti. No da se vratimo na poetak ovog osvrta. Tamo je bilo reeno da su zakonima koji su uspostavili privatno vlasnitvo prethodili obiaji koji su ga uhodali i uveli u svakodnevnu drutvenu praksu. I umjetni vlasnik nastaje na osnovu zakona, uspostavlja se zakonom. No zakoni o kontroli efikasnosti rada managera i kontroli efikasnosti vlasti nemaju tako uglednu i staru prethodnicu kao oni koji su ivu, fiziku osobu uinili vlasnikom, ve samo jednu koja je teko uoljiva, pa e im, ak i ako su dobro zamiljeni trebati puno vremena da steknu povjerenje i postanu uobiajena drutvena praksa. No ovi zakoni imaju jednog vrlo monog saveznika, a to je potreba, nuda. Ona je, usprkos protivljenju cijelog svijeta, mnogim vrijednim idejama i stvarima pomogla da postanu kljuna dobra kojima se ovjek danas slui. Vratimo se opet nakratko u povijest, tj. tonije prolost, pretpovijest. Prvi oblik ljudskog vlasnitva bilo je takozvano zajedniko vlasnitvo. Ono se prakticiralo u neolitskoj civilizaciji u kojoj je priroda radila i brinula o ovjeku i svim ostalim ivim biima. Tako da se sm ovjek nije morao mnogo brinuti, ni o svom, zajednikom vlasnitvu, a niti o svom opstanku. No kad se, nakon poprilinog broja tisua godina ovjekov opstanak poeo temeljiti na proizvodima njegovog vlastitog rada i brige, zajedniko, neolitsko vlasnitvo postalo je nefunkcionalno i bilo je zamjenjeno privatnim. (Ovdje emo se vjerojatno zapitati: zato se ovjek istrgnuo iz krila prirode i upustio u povijesnu, tj. ontogeninu avanturu, i osudio se na vlastiti rad, muku i brigu zbog koje i kakve misije ??? Ali, tome se ne moe raspravljati na ovome mjestu. Nae je da budemo svjesni toga da se nalazimo usred te avanture i da pokuamo otkriti najbolji mogui, produktivan izlaz ili rjeenje, odnosno metodu koja e nas dovesti do ostvarenja onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste ciljeva radi kojih je i dolo do ove ontogenike avanture.) Sve do Platonovih kritikih misli u Dravi, privatno je vlasnitvo bilo neto neupitno, prirodno, normalno. I dan danas ono je jedna od temeljnih drutvenih institucija koja je neupitna mnogim glavama, i koja, (jo uvijek ???), (u dovoljnoj mjeri ???), (zadovoljava ???) ljudske potrebe i potrebe razvoja civilizacije. No pojava krititke privatnog vlasnitva i sve uestaliji, krvaviji i masovniji pokuaji njegovog ukidanja i uspostavljanja drutvenog, u zadnjih dvije tisue godina - te na kraju pojava
44

komunizma, koji je bio svjetsko-povijesni pokret - ukazuju na to da poznati nam oblici privatnog vlasnitva ipak vie ne odgovaraju potrebama daljnjeg razvoja civilizacije, barem ne u potrebnoj, odnosno zadovoljavajuoj mjeri. S druge strane ove tragine antinomije, drutvena i politika praksa, koja je takorei nepogreiv sudac, pogotovo ako se promatra u duem vremenskom periodu, pokazala je da ni drutveno vlasnitvo ne zadovoljava tu potrebu, i da se ono ne moe smatrati unapreenjem ili poboljanjem institucije vlasnitva, nego, tavie njenim kvarenjem. Paljiva analiza idej drutvenog vlasnitva pokazuje da to ne treba biti ni najmanje udno, jer je tzv. drutveno vlasnitvo ustvari, razliitim, lijepim i krasnorjeivim, znanstvenim frazama prikriveno zajedniko, neolitsko vlasnitvo. Njegov opstanak iziskivao je brigu nekog monog subjekta o njemu. Ono (drutveno vlasnitvo, koje je ustvari umjetno bie) nije moglo opstati, jer se prirodno bie, priroda vie nije mogla brinuti o njegovu opstanku, a zakoni koji su ga uspostavili, ni jednog ovjeka nisu stvarno obvezivali na to. Tako je, usprkos tome to je proizilo iz arke tenje za napredovanjem, uspostavljanje drutvenog vlasnitva bio jedan veliki civilizacijski regres. Mi ivimo u vremenu u kojem se trai takav oblik vlasnitva koji e biti adekvatan drutveni - vlasniki - temelj za drutvene odnose koji e moi nastaviti razvoj civilizacije. Ve smo bezbroj puta rekli da je taj novi, poboljani oblik vlasnitva umjetni privatni vlasnik. On ne podlijee Aristotelovu prigovoru da e propasti zato to se nitko nee brinuti o njemu, a zbog ega je, kako smo ve pokazali, doista i propalo drutveno vlasnitvo. Umjetni privatni vlasnik je ovjekova tvorevina koja je zadobila potpunu bievitost sposobnost samoodranja i to upravo kroz sposobnost da se sama brine o sebi i svom razvoju. U praksi, ta se sposobnost potpuno ozbiljava etabliranjem ova dva zakona: Zakona o kontroli efikasnosti rada managera i Zakona o kontroli efikasnosti vlasti. Njih se moe gledati i sa druge strane i rei slijedee: da e oni ljudskoj vrsti, te raznim individuama, grupama, klasama, nacijama, generacijama ili drugim subjektima dozvoljavati da ive toliko dobro, sigurno, smisleno i slobodno koliko dobro budu sluili svom vlasnitvu, (umjetnom biu), na kojem temelje svoju specifinu, ljudsku, ontogeniku egzistenciju. Za samog umjetnog vlasnika moe se rei ostaje privatan, jer prava JUS UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI ostaju iskljuiv, ekskluzivan posjed zakona. No umjetni vlasnik moe se, u stanovitoj mjeri, smatrati i drutvenim, jer mogue je tvrditi da posredstvom tih zakona drutvo de facto i de iure postaje vlasnik svih dobara na koje se zakoni odnose. Kroz te zakone, ono (drutvo) daje mogunost svim subjektima koji ga ine individuama, grupama, poduzeima, profesijama, slojevima, klasama, nacijama, generacijama itd. daje im, dakle, mogunost da ostvaruju svoje vlastite, partikularne interese (ali iskljuivo na nain kojim se istovremeno ostvaruju i interesi, odnosno ciljevi drutva ili vrste), te vrsto pravo da za svoju djelatnost budu nagraeni srazmjerno veliini svog doprinosa opoj drutvenoj ili ljudskoj dobrobiti. No ovo miljenje o drutvenoj prirodi umjetnog vlasnitva moe se osporavati tvrdnjom da drutvo nije i ne moe biti vlasnik umjetnog bia, nego da je ono (drutvo) instrument, organizam kojim se umjetno bie slui da bi ostvarilo svoje ciljeve i ciljeve ljudske vrste. S obzirom na to, status vlasnika ne bi se mogao se pripisati drutvu, nego umjetnom biu.
45

U prilog tom miljenju govori i injenica da bi odnosi koji bi se, prema vlasnitvu uspostavili ovim zakonom, tj. umjetnim vlasnikom, bili najsliniji onima koji ve postoje unutar suvremenog privatnog vlasnitva, s tom razlikom da bi bila iskljuena, tj. onemoguena abuzivna upotreba prava JUS FRUENDI, a pravo JUS ABUTENDI svedeno na minimalnu mjeru. Stoga je usprkos mogunosti da se kod umjetnog vlasnitva i drutvo - kako smo gore rekli - moe smatrati svojevrsnim vlasnikom stoga je, dakle, kako se ini, ipak uputnije smatrati ga jednim oblikom privatnog vlasnitva. Ono ne liava - non privat - onih prava neke neodreene osobe, nego samo one koje ta prava loe ili tetno koriste. Privatnost je, dakle, ovdje sredstvo brze i efikasne selekcije ili oslobaanja od loih upravljaa ili radnika. No izgleda da je najbolji naziv ipak umjetni vlasnik, jer etabliranjem ta dva zakona umjetno bie - koje se moe smatrati opim ovjekovim vlasnitvom - postaje i svojim vlasnikom. Ve sam puno puta rekao da je to najbolji, tj. za sada i jedini poznati, nain na koji se umjetno bie moe samo brinuti o sebi i svom daljnjem razvoju, te o ostvarenju ciljeva ljudske vrste. Ali gledano sa pravnog gledita to nije ono to je presudno, nego slijedee. Kad govorimo o umjetnom vlasniku onda podrazumijevamo da vlasnika prava JUS UTENDI, JUS FRUENDI i JUS ABUTENDI prestaju biti ovjekova prava, a postaju prava umjetnog bia, kapitala. Pravo JUS UTENDI daje mu mogunost da se koristi ljudskim radnim i upravljakim sposobnostima i njihovim djelovanjem. Na temelju prava JUS FRUENDI umjetno bie raspodjeljuje dobra i dobit ivim subjektima, srazmjerno veliini rezultata njihova rada, a za sebe zadrava samo toliko koliko mu je potrebno za samoodravanje i razvoj. Pravo JUS UTENDI koristi takoer kao test radnih i upravljakih sposobnosti onih ljudi ijim se sposobnostima koristi, te selekcijski instrument za promptnu i sigurnu eliminaciju onih nedovoljno sposobnih, nedovoljno potenih, ili pak onih suvie lukavih varalica koji bi rado svoj dobar i udoban ivot temeljili na stvaranju privida dobrih poslovnih rezultata. Za razliku od ivog privatnog vlasnika, umjetni vlasnik ne moe koristiti pravo JUS ABUTENDI kao instrument ili mogunost samounitavanja. NACRT ZAKONA O KONTROLI EFIKASNOSTI VLASTI prethodno obrazloenje zakona Nema drutva koje bi moglo opstati bez administracije, odnosno upravnog aparata, jer administracija je stoer ili "nervni sistem" razvijenog drutva. To su ve odavno ustanovili Durkheim, Spencer, Comte, Hegel, Weber i drugi sociolozi i mislioci. No, s druge strane, treba istaknuti da nema niti takvog drutva koje bi moglo opstati kad ga pone pljakati njegova vlastita administracija, a ne moe se stvoriti niti toliko visoko razvijena proizvodna tehnologija koja bi mogla zajaziti apetite prekomjerno nabujale i otuene administracije. Ba je administracija pokopala mnoge velike civilizacije prolosti. Malom je broju lucidnih i dalekovidnih pripadnika tih civilizacija bilo sasvim jasno da ih unitava vlastita administracija, ali nisu znali nain, kako da ju zauzdaju i prinude na to da bude produktivan element drutva, pa su isto kao i mnogi dananji ljudi, s razdiruim osjeajem nemoi, morali gledati ope propadanje. Takav, tragian zavretak mogao bi se dogoditi i dananjoj, svjetskoj civilizaciji.
46

Visoko razvijena tehnologija nije nikakva garancija civiliziranog opstanka. Dapae, to moe biti i podlogom nevienog barbarstva i uzrokom velike bijede. Evo jednog paradoksalnog primjera iz suvremenog svijeta. Tehnoloki najrazvijenija i najbogatija zemlja na svijetu, USA, razvila je u sebi, pored ostalog i detonator vlastite propasti, kojeg ekonomisti zovu unutranjim dravnim dugom. On se sada primie brojci od trideset tisua milijardi dolara. Toliko su, naime, dananji, ivui Amerikanci duni svojim potomcima, i to je dug kojeg im ni sam Bog ne moe otpisati ili oprostiti. Ovaj dug napravila je amerika administracija - pomou inflacije, deficitarnog financiranja dravnog budgeta i slinih metoda. Naroito nezgodna osobina ovog duga jest to to se novac koji je tim postupcima posuen od budunosti, tj. od buduih generacija ne moe vratiti pravim vlasnicima ili korisnicima. Zbog toga danas u USA ima cca 16 milijuna nezaposlenih i cca 12 milijuna beskunika. Ovi su siromasi, naime, postali takvima zato to im njihovi preci nisu vratili novac, koji su ve odavno, posredstvom spomenutih administrativnih postupaka, posudili od njih. No to je tek stidljivi poetak pokazivanja posljedica unutranjeg duga to ga je napravila administracija - zato jer voli lagodno ivjeti na raun budunosti. Slian proces i slina sudbina uskoro eka i EU i druga administrativna carstva, ukoliko u vlastite temelje ne ugrade neki ovakav zakon. (Francuska je nedavno svoj unutranji dug uinila neto veim od tisuu milijardi dolara) U knjizi "Apokalipsa" pokazao sam da nije nimalo presmiono tvrditi da se bez nekog takvog zakona nee moi odrati niti nekakva "normalna", tj. zdrava ili produktivna civilna civilizacija na ovom planetu. No mi koji ivimo u tzv. tranziciskim zemljama u govnima smo dublje nego Ameri, Evropljani ili Japanci i ne moemo se brinuti o njima. Moramo spaavati sebe. Pored toga imamo i administraciju koja je daleko bezonija, sebinija i pokvarenija, ne samo od Amerike ili Evropske, nego moda i od svih drugih zajedno. Toliko o tome. Ovdje sam, opet u formi zakona, pokuao predstaviti instrument obuzdavanja administracije, ili vlasti, ako ve hoete, jer administracija je onaj sloj ili dio naroda koji ima vlast - mo. I DIO lan 1. lanovi dravne vlade, regionalne, upanijske ili lokalne (opinske) uprave, tj. sve osobe koje obavljaju upravne funkcije, odnosno vladaju na temelju zakona, u institucijama dravne, odnosno, drutvene vlasti, biraju se putem slobodnih demokratskih izbora. lan 2. Osobe koje putem slobodnih demokratskih izbora dobiju vlast u nekoj administrativnoj jedinici (opini, regiji, republici ili saveznoj dravi) imaju iskljuivo pravo odluivanja o organizaciji upravljanja tom administrativnom jedinicom, poslovanju, te primanju i otputanju slubenika itd. lan 3. Mjerilo kompetentnosti za obavljanje administrativne djelatnosti, odnosno vrenje vlasti, mjerilo kojim se ujedno odreuje granica legitimnosti vlasti osoba i timova koji su putem izbora doli na vlast, jest visina kvocijenta efikasnosti administrativne djelatnosti QEAD-a.

47

lan 4. QEAD se dobije tako da se ukupna uteevina graana zbroji s ukupnim profitom kojeg stvaraju poduzea na teritoriju na kojem vai neka vlast, i podijeli s trokovima funkcioniranja administracije, odnosno vlasti ili upravnog aparata koji vlada tim teritorijem. ukupna uteevina graana + ukupni profit QEAD = -----------------------------------------------------trokovi funkcioniranja administracije Obrazloenje Ovaj zakon sainjen je na osnovu pretpostavke da se opa ljudska proizvodnja dijeli na dvije velike grane: proizvodnju materijalnih dobara i proizvodnju humanog ivota, koju sam u ekonomskim radovima nazivao proizvodnjom radne snage. Ona prva odvija se u tvornikim pogonima, a ova druga u domainstvima. Materijalna dobra proizvode se kroz potronju radne snage, a radna se snaga proizvodi potronjom materijalnih dobara. Obje ove vrste proizvodnje odbacuju viak vrijednosti. Onaj viak koji se ostvari u tvornikim pogonima zove se profit, a onaj koji nastaje u domainstvima (viak dohotka nad trokovima ivota, koji su zapravo trokovi proizvodnje radne snage) obiteljska uteevina - ukupna uteevina graana. Obje ove vrste "vika vrijednosti" su osnovne komponete BNP- a - brutto-nacionalnog-proizvoda. Administracija je onaj drutveni subjekt koji svojom djelatnou stvara i odrava uvjete i odnose u kojima se proizvode one dvije vrste vika vrijednosti- uteevina i profit. to su bolji ti uvjeti ili odnosi, i to su manji trokovi administrativne djelatnosti, to ona efikasnija, i je vii BNP i opi drutveni ivotni standard. Cilj je, naravno, to je mogue vii ivotni standard i to bolji ivot pripadnika drutva. QEAD - kvocijent efikasnosti administrativne djelatnosti je brojka koja pokazuje kolikog dohotka (ukupnog vika vrijednosti) stvaranje omoguuje administracija onim produktivnim drutvenim subjektima za svaku novanu jedinicu koja se troi na njeno odravanje i funkcioniranje. QEAD se moe shvatiti i kao index koji pokazuje kolika je stopa proizvodnje nacionalnog dohotka. lan 5. Osobe koje su na vlast dole putem legalnih demokratskih izbora imaju neosporivo pravo na vrenje vlasti, u skladu sa zakonom, sve dok visina QEAD-a nije manja od npr. 2. Ako visina QEAD-a padne ispod te razine, vlade ili osobe koje su odgovorne za taj pad visine QEAD-a, dune su automatski dati ostavku na svoje poloaje. lan 6. Svako produavanje mandata, nakon to je visina QEAD-a pala ispod najnie dozvoljene razine (npr. 2) smatra se krivinim ili kaznenim djelom uzurpacije vlasti, koje e se kazniti zatvorom, a zastarjeva tek nakon npr. 25 godina. lan 7. Prikrivanje istinitih i davanje neistinitih podataka o visini QEAD-a smatra se krivinim djelom obmane, koje e se kazniti zatvorom, te koje zastarjeva tek nakon npr. 25 godina.
48

lan 8. Dohodak osoba zaposlenih u dravnoj administraciji odreuje se na osnovu cjenika radnih sati, kojeg u obliku slijedee tablice ispostavlja nadleni dravni organ. Vrijednosti na tablici i njihovi odnosi samo su pojednostavljeni primjer. Vidi tablicu. 2. Tablica 2
Q E A D 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 NK V 1,0 1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,0 10,4 CIJENE RADNIH SATI RAZLIITIH KVALIFIKACIJA I HIJERARHIJSKE VISINE U $ KOMUNA NACIONALNA DRAVA VK MN NK VK NK KV MN2 MN3 KV MN1 MN2 MN3 V 1 V V V 1,3 1,7 3,7 4,8 6,2 1,0 1,3 1,7 4,8 6,2 8,0 1,0 1,7 2,2 4,8 6,2 8,0 1,3 1,7 2,2 6,2 8,0 10,4 1,3 2,2 2,9 6,2 8,0 10,4 1,7 2,2 2,9 8,0 10,4 13,5 1,7 2,9 3,7 8,0 10,4 13,5 2,2 2,9 3,7 10,4 13,5 17,0 2,2 3,7 4,8 10,4 13,5 17,0 2,9 3,7 4,8 13,5 17,0 22,7 2,9 4,8 6,2 13,5 17,0 22,7 3,7 4,8 6,2 17,0 22,7 29,5 3,7 6,2 8,0 17,0 22,7 29,5 4,8 6,2 8,0 22,7 29,5 38,3 4,8 8,0 10,4 22,7 29,5 38,3 6,2 8,0 10,4 29,5 38,3 49,2 6,2 10,4 13,5 29,5 38,3 49,2 8,0 10,4 13,5 38,3 49,7 64,6 8,0 13,5 17,0 38,3 49,7 64,6 10,4 13,5 17,0 49,7 64,6 83,9 10,4 SVJETSKA DRAVA VK MN1 MN2 V 1,7 6,2 8,0 2,2 8,0 10,4 2,9 10,4 13,5 3,7 13,5 17,0 4,8 17,0 22,7 6,2 22,7 29,5 8,0 29,5 38,3 10,4 38,3 49,7 13,5 49,7 64,6 17.0 64,6 83,9

KV 1,3 1,7 2,2 2,9 3,7 4,8 6,2 8,0 10,4 13,5

MN3 10,4 13,5 17,0 22,7 29,5 38,3 49,2 64,6 83,9 109

Kratice NKV, KV i VKV oznaavaju stupanj kvalificiranosti, a MN 1, MN 2 i MN 3

oznaavaju managerovu

hijerarhijsku visinu. lan 9 Cijena radnog sata osobe zaposlene u administraciji ovisi o kvalifikaciji ili rangu zaposlene osobe, te o visini QEAD-a koji je postignut u administrativnoj jedinici u kojoj je ta osoba zaposlena, a ukupni sedmini, mjeseni, ili godinji dohodak ovisi o cijeni radnog sata, broju odraenih radnih sati i efikasnosti njenog osobnog rada. lan 10. Poveavanje ili smanjivanje cijene radnog sata u pojedinoj administrativnoj jedinici dozvoljeno je iskljuivo na osnovu prethodno poveanog ili smanjenog QEAD-a, odnosno na osnovu poveane ili smanjene efikasnosti. Svako drukije poveavanje ili smanjivanje cijene radnog sata je krivino djelo. lan 11. Svaka administrativna jedinica duna je na kraju obraunskog razdoblja javno iskazati trokove svog funkcioniranja, kao i visinu, QEAD-a. Takoer je duna pokazati da li je sav ivi rad kojeg je zapoljavala platila tono toliko koliko propisuje tablica. lan 12. Za zapoljavanje u administrativnoj slubi, onih osoba koje se ne zapoljavaju na osnovu izbora, nego na osnovu proste potranje za radnom snagom, potrebna je suglasnost obiju stranki - vrioca vlasti (managera) i (budueg) slubenika - a za raskidanje radnog odnosa dovoljna je odluka samo jedne stranke; ili poslodavca (vrioca vlasti - managera), ili slubenika.

49

Posljedice primjene ovog zakona Visina QEAD-a ovisi o tome koliko su efikasne one dvije vrste proizvodnje (proizvodnja radne snage i proizvodnja raznih roba, usluga etc.), jer o njihovoj efikasnosti ovisi veliina brojnika one formule (ukupna uteda + ukupni profit), a to je vei taj brojnik vei je i QEAD. Budui da je glavni interes administracije to vei QEAD, administracija e nesumnjivo stalno htjeti biti na usluzi onim dvjema vrstama proizvodnje i donositi e takve propise koji e im omoguiti to veu profitabilnost. Openito govorei, ako bi duina mandata administracije, njena mo i ugled ovisili o visini QEAD-a, onda bi ona uvijek nastojala smanjiti trokove svog funkcioniranja (koje namiruje taksama, porezima, prirezima, carinama itd.) do one granice, nakon koje bi svako daljnje sniavanje trokova smanjivalo njenu efikasnost. Posljedica te tenje za smanjivanjem trokova vlastitog funkcioniranja bilo bi permanentno pojavljivanje novih rjeenja, racionalizacija i inovacija koje bi sve vie sniavale granine trokove funkcioniranja administracije. Time bi se konano i administracija, iz drutvenog subjekta koji troi nacionalni dohodak, pretvorila u subjekta koji sudjeluje u njegovom stvaranju. Naime, kad se administracija svede na najmanju moguu mjeru (pod uvjetom da ostane efikasna), onda izdaci za njeno funkcioniranje drutvu donose korist, dobit. Ovisnost o visini QEAD-a prinudila bi administraciju da se ogranii samo na bavljenje onim djelatnostima koje mu poveavaju visinu. Bavljenje ostalim djelatnostima ne bi joj se isplatilo, niti bi ona mogla imati interesa za njih. Administracija bi se, dakle, koncentrirala iskljuivo na ekonomsku politiku i to funkcionalnije ureivane drutva. To bi, s jedne strane, omoguilo veu specijaliziranost i strunost administracije, pa stoga i veu efikasnost, a s druge strane, to bi dalo vie slobode ostalim ne-privrednim subjektima u drutvu. Da li su ovi zakoni nekakva utopistika tvorevina i tko moe biti zainteresiran za njihovu primjenu? Da li je neki ovakav projekt istinski svrsishodno sredstvo za razvoj drutva ili puka utopija, moe se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u drutvu moglo imati interesa za njegovo etabliranje. Za etabliranje onog prvog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti rada managera najvie bi mogla biti zainteresirana dravna administracija, jer ona bi njime dobila puno izdaniji i pouzdaniji izvor prihoda za vlastito izdravanje, i to takav izvor o kojem bi morala puno manje brinuti nego sada. Stoga nee biti nikakvo udo ako se ona bude intezivno trudila oko etabliranja tog zakona. Uostalom, ve sam pokazao da je ona, u Zapadnim drutvima, ve poslije Drugog svjetskog rata, pristupila izradi neeg vrlo slinog. Zbog stalne kontrole efikasnosti i ekonominosti poslovanja, pravednog plaanja rada i sigurnosti zaposlenja, za taj zakon bili bi zainteresirani gotovo svi zaposleni, osim stanovitog broja managera, jer on gotovo svu odgovornost za poslovanje poduzea stavlja na njihova lea. No ako bi kriteriji efikasnosti bili umjereni, kao to bi stvarno i trebali biti, onda bi on pruao sigurnost i velikoj veini managera, a bio bi neprihvatljiv tek za jedan manji dio njih - za one koji svoju karijeru grade na tome to vrlo spretno, lijepim izgovorima i frazama prikrivaju slabe rezultate i, poput politiara, raspolau tuim novcem bez vlastite odgovornosti ( novcem drave, vlasnika, dioniara, javnih poduzea, zaklada itd.), te one koji bi se osjeali nesposobnima da zadovolje i te, umjerene kriterije.
50

Pored ovoga, manageri bi vie preferirali ovaj zakon, tj. umjetnog vlasnika, nego ivoga, jer on ne moe biti uvredljiv, bezobrazan, nervozan, nepouzdan ili prevrtljiv u svojim zahtjevima, to je vrlo est sluaj sa ivim vlasnicima. to se tie zainteresiranih za primjenu drugog zakona, Zakona o kontroli efikasnosti vlasti, stvar je malo kakljivija. Onome ko paljivo proita ovu raspravu biti e sasvim jasno da je ve i dananjem drutvu potreban neki zakon koji bi omoguio pouzdanu kontrolu vlasti i tako osigurao produktivno funkcioniranje drutva i, u krajnjoj liniji, normalan razvoj civilizacije. Ali to uvjerenje, u politici, znai vrlo malo, pa makar ga dijelio i vrlo velik broj ljudi, jer to uvjerenje nee automatski rezultirati i etabliranjem tog zakona. Njegovo etabliranje ovisi o tome da li u drutvu postoje, ili bi se mogle izdiferencirati i formirati dovoljno velike interesne grupe, tj. takve skupine ljudi kojima bi bilo u neposrednom interesu da se on primjeni. Ovdje emo ogledati postoje li takve grupe, odnosno: da li se one mogu formirati. To moemo vidjeti iz ove formule : ukupne uteevine + ukupni profiti --------------------------------------------------- = Q E A D trokovi funkcioniranja administracije Brojnik formule ukazuje na dvije velike grupe ljudi. Faktor ukupne uteevine reprezentira potroae, grupirane u obitelji, a i one izvan nje, a ukupni profiti sve vlasnike kapitala i sve zaposlene (izvan administracije). Faktor trokovi funkcioniranja administracije reprezentira sve zaposlene u administraciji. Za primjenu zakona zalagali bi se vlasnici kapitala, poduzetnici i gotovo svi zaposleni koje predstavlja faktor ukupni profiti i to zbog toga to bi poveao njihove dohotke, smanjio poreze i ostale takse, a i zato to bi se, na razini cijelog drutva rad pravednije plaao, a samo zaposlenje bilo bi sigurnije. Meu zainteresirane spadaju i ukupne uteevine, tj. potroai: ene koje vode domainstva zaposlenici i umirovljenici, te nezaposleno stanovnito. Oni bi bili zainteresirani zbog toga to bi taj zakon pogodovao poveavanju uteevine i ivotnog standarda openito, i to prvenstveno sniavanjem trokova odravanja ivota, tj. putem sniavanja cijena namirnica i svega ostalog bez ega se ne moe ivjeti. Posebna grupa zainteresiranih bili bi znanstvenici svih profila, jer bi primjena onog zakona znatno poveala njihov dohodak i drutveni ugled. Ova grupa ne bi dala velik broj glasova za primjenu zakona, ali ona je vrlo utjecajna, pa bi znatan broj ljudi, zbog njihovog snanog utjecaja glasao za njegovu primjenu. Protiv primjene zakona glasali bi gotovo svi oni koje predstavlja nazivnik, trokovi funkcioniranja administracije, i to zbog straha da bi zakon utjecao na smanjenje njihovog dohotka i na poveanje efikasnosti rada. No ovaj strah ne mora nuno biti opravdan, jer bi primjena naeg zakona, iako bi, u poetku, (moda???), smanjila dohodak zaposlenih u administraciji, ipak poveala njen ugled i drutvenu mo, a kasnije, sasvim sigurno i dohotke administratora. No ovo bi mogli shvatiti samo oni lucidniji i obrazovaniji pripadnici administracije, tako da bi vrlo rijetki iz tog tabora glasali za primjenu zakona. Stvar ovdje stoji tim gore to te, obrazovane individue pripadaju uglavnom administrativnoj vrhuki, koja je dobro plaena i dobro situirana, pa ne eli mjenjati svoj status ni poloaj. Prethodna kratka analiza pokazuje da je ona hipotetska interesna grupa koja bi
51

glasala za primjenu ovog, drugog zakona ipak dovoljno velika da bi mogla odnijeti pobijedu na izborima ili nekakvom referendumu i ini se da je problem samo u tome to nedostaju ljudi koji bi iru javnost upoznali sa smim zakonom i njegovim prednostima pred postojeima, i, naravno, u otporu administracije koja bi najradije da takvog zakona uope nema, i koja e, u prvo vrijeme, vjerojatno, uiniti sve to je potrebno da on ostane nepoznat. To je pokazala i dosadanja politika praksa, tj. dosadanji odnos politiara i dravne administracije prema ovom zakonu. Mislim da je upravo to ono to e uspjeno spreavati etabliranje nekog ovakvog zakona, sve dok iri slojevi administracije ne ponu shvaati da on moe ojaati njen drutveni poloaj. Ne postoji, naime, niti e ikada postojati takva sila koja bi administraciji mogla nametnuti neki takav zakon. Stoga njegovo etabliranje ovisi o tome koliko e se ona brzo prosvjeivati. No, da bi ste jo jasnije uvidjeli razliku izmeu onog zakona i utopistikih projekata, pokuajte otkriti da li su postojale i da li postoje interesne grupe koje bi htjele osnovati neko drutvo na osnovu Platonove Drave, Morusove Utopije ili Campanellinog Grada Sunca. Ba zbog nepostojanja neke takve interesne grupe, Platon je otiao na Siciliju gdje je sam pokuao osnovati dravu po svojoj zamisli. Utopistinost takvih projekata kao to su Platonov, Morusov, Marxov i drugi bila je u oekivanju da e oni funkcionirati, a utopistinost ovog, mog projekta jest, ini se, u oekivanju da bi on uope mogao biti uspostavljen. Govorei ozbiljno, prava slabost ova dva zakona moda je u tome to su oni suvie egzaktni. Dananje drutvo, naime, nije toliko egzaktan entitet, pa ih ono odbija. No, s druge strane, drutvo tei ka sve veoj svojoj, unutarnjoj egzaktnosti, pa tom svojom tenjom izlazi ususret etabliranju ovakvih zakona. Toliko o utopistinosti i realistinosti, odnosno stvarnoj svrsishodnosti ovog projekta. To smo bili duni trezvenosti, potenju i istini. *** Administracija, terorizam i jo neka svjetska zla Prethodni prikaz razvoja drutva (pomou onog trokuta) pokazao je da etabliranje onakvih zakona i uvlaenje administracije u krug motiviranih nije nita drugo do zakonomjeran nastavak dosadanjeg razvoja drutva. I ako se on ne bude ozbiljio, onda bi se, umjesto njega, lako mogao ozbiljiti nazadak i kaos. Ve je Adam Smith govorio da vladari i politiari rasipaju s mukom steeno drutveno bogatstvo i da esto ive to bolje to ga vie i lue troe. No on nije raunao na to da e se onovremeni vladari i politiari individualci transformirati u golemu i sveprisutnu dravnu administraciju, niti je slutio do koje e mjere porasti trokovi njenog uzdravanja. Ja sam o tome neto ve rekao u onom Prethodnom obrazloenju Zakona o kontroli efikasnosti vlasti. No ne radi se samo o tome da administracija oduzima drutvu sredstva za nuni razvoj i tako ga onemoguuje. Tim inom, administracija - koja je glava drutva i koja bi se trebala brinuti o njegovoj dobrobiti - poinje ivjeti na raun i na tetu drutva. To je ono poetno, antidrutveno ponaanje koje inicira i podstie i druge oblike antidrutvenog ponaanja u svim ostalim drutvenim slojevima - korupciju, kriminal, narkomaniju, prostituciju, kocku, a s druge strane, terorizam, militantni fundamentalizam, socijalne, politike, i religijske ekscese, suicidnost, a onda i velike centrifugalne, tj. sociofugalne sile koje razaraju drutvo. Riba smrdi od glave, kae jedna stara Grka izreka. No o tome sam vie pisao na drugim mjestima, a pisali su i drugi pisci.
52

S druge strane, Max Weber je tono uviao da je administracija, odnosno, birokracija, kako ju on, s pravom naziva, da je, dakle, ona optimalan instrument transmisije vlasti, odnosno instrument upravljanja drutvom i nasluivao je da je ona budui gospodar svijeta, pa joj je posvetio veliku panju u svojim tekstovima. Po mom miljenju, administracija je potpuno razvijeni organ drutvene vlasti organ pomou kojeg umjetni organizam upravlja samim sobom. I ja sam, poput Webera, a i Hegela vrsto uvjeren da e ona biti taj organ ili subjekt pomou kojeg e se vladati svijetom i moguom Svjetskom dravom, jer osim nje ne postoji nikakav drugi subjekt koji bi mogao uspjeno obavljati taj posao. No dalekovidni Weber - a i drugi znaajniji politolozi, sociolozi, a i dravnici prve polovine dvadesetog stoljea - uvidjali su one, ve spomenute, a i brojne druge opasnosti koje u sebi krije vladavina administracije - birokracija - i upozoravali na njih. Politika i socijalna zbivanja u drugoj polovini dvadesetog stoljea, te u poetku dvadesetprvog sasvim jasno pokazuju da su ta upozorenja bila na mjestu, i da neefikasna i nekontrolirana vladavina administracije, tj. njeno antidrutveno ponaanje doista moe baciti svijet u kaos. Ali o tome sam gore ve neto rekao. Htio bih dodati samo jo ono to mi se ini veoma vanim, a to je slijedee. Meunarodni terorizam i militantni vjerski fundamentalizam naroda koji ive u neoantikoj civilizaciji usmjeren je uglavnom protiv unutranjeg napretka zemalja koje joj pripadaju. To je jedan od tipinih naina opstrukcije unutranjeg razvoja. Ali, ovom prilikom treba istaknuti da je on u velikoj mjeri takodjer i reakcija, ali ne na eksploataciju od strane Zapadnih zemalja, kako se obino misli, nego na neefikasnost, neproduktivnost, antidrutveno i anticivilizacijsko ponaanje i eksploatatorski stav, te, u krajnjoj liniji, bitnu nemo administracija visokorazvijenih zemalja Zapada i vodee svjetske administracije uope. Ovu tvrdnju uope nije teko dokazati, ali to ne dozvoljavaju uski okviri ove rasprave. Uostalom ne treba imati mnogo pameti da se shvati kako terorizam ne bi bio ni mogu ni potreban da je administracija razvijenih doista mona i efikasna. Terorizam, a takodjer i postojanje raznih lokalnih faistoidnih lidera koji vode ratove kad se god sjete; zatim teror nad prirodom koji, ako je vjerovati ekolozima, unitava oko dvjesto ivih vrsta dnevno; demografska eksplozija koja stvara na stotine milijuna bijednika, to kasnije umiru od gladi i raznih boletina i brojna slina zla pokazuju da ova, najvea mo koja je ikada postojala nije ni izdaleka tolika kolika bi bila potrebna da bi planet privela kakvom takvom redu, te da bi takvu politiku "mo" moda ipak trebalo imenovati kao politiku nemo. Na drugim mjestima, a i u ovom radu ve sam natuknuo da pod politikom moi smatram sposobnost stvaranja umjetnog organizma ili njegovih elemenata, sposobnost njihovog usavravanja ili odravanja u dovoljno efikasnom i funkcionalnom stanju. Ve letimian pogled na suvremeni svijet ukazuje na to da takvih sposobnosti nema ili da su vrlo rijetke. No i pored toga, mnogi obini ljudi, a i politolozi i sociolozi, poput paranoika, esto govore o nekakvoj velikoj politikoj moi koja je situirana u rukama individua, lobija, elita ili razliitih drutvenih grupa Ovdje moram naroito istaknuti da se tu ne radi o politikoj moi, nego o moi koja tek prividno ima politiki karakter, jer ne slui niemu od onoga gore navedenoga, nego naprosto vlastoljublju ili ostvarivanju privatnih ili grupnih interesa, i to na tetu drutvenih interesa i interesa drugih drutvenih subjekata ili prirodnih resursa. Ova se mo koristi, ne samo zato da se na prikriven i zaobilazan nain ostvare vlastiti interesi, nego esto i za to da se direktno i otvoreno ini teta drugim drutvenim subjektima, na nain
53

na koji ju ine monopolisti, tamo gdje god mogu. Takva mo je ustvari depolitizirna mo, ili moda ak tonije antipolitika i antidrutvena, socioklastina ili politoklastina i trebalo bi ju suzbijati i uklanjati iz drutva. Kad sam na poetku knjige Hrvatski Testament govorio da bi trebalo ojaati politiku sferu drutva, a ne oslabljivati ju, onda sam pri tome mislio upravo na vraanje moi u njene politike i drutvene okvire i funkcije i na njenu svrsishodnu i produktivnu upotrebu. elim jo samo skrenuti panju itatelja na paradoks: da se sami Zapadnjaci ne bune toliko protiv, neproduktivnosti i neefikasnosti vlastite administracije, nego to ine oni ljudi iz Treeg svijeta koje to zlo ne pogadja direktno, ali koji, kako se ini, na kraju plaaju cjelokupni raun, njene neefikasnosti, ili barem njegov vei dio. Uvjet istinski produktivne i istinski mone, i poeljne svjetske vlasti administracije, kako na svjetskoj, internacionalnoj tako i na nacionalnoj i lokalnoj razini jest efikasna drutvena kontrola njene vladalake efikasnosti i drutvene korisnosti, i to na onaj nain koji je prikazan Zakonom o kontroli efikasnosti vlasti, a koji bi, ako bi bio etabliran, zapravo bio instrument samokontrole administracije. I ako administracija doista uspije samu sebe podvrgnuti tom zakonu, onda e tim istim inom stei nune politike sposobnosti za vlast nad cjelim svijetom, te postati njegovim neophodnim, i tovie, poeljnim vladarem. Ozbiljit e se ono to je o njoj govorio Hegel - postat e, istovremeno, i gospodar, i sluga svijeta - orue vlasti i najvii, vladajui, ivi subjekt, iznad kojeg postoji samo onaj, ne-ivi, opi gospodar, umjetni organizam, odnosno cjelokupno umjetno bie. ECCE, ERGO, CLAVORUM REGNI TERESTRIS ! Gledano sa stajalita zakonomjernosti razvoja, suvremena dravna administracija ili birokracija - koja je neka vrsta kompleksnog , upravno-izvrnog, kolektivnog politiara - jest sinteza razvoja organa pomou kojeg se upravlja drutvom - umjetnim organizmom, odnosno, kako sam gore ve rekao - pomou kojeg umjetni organizam upravlja samim sobom. Da bi se potvrdila kao istinska sinteza, i odrala drutveni poloaj i vlast koji je njome stekla, administracija mora pokazati da je sposobna za, vlastito, unutarnje evoluiranje - koje omoguuje postizanje epitetikog, trajnog i svrsishodnog oblika postojanja i efikasnog vladanja. To je pak mogue jedino putem gore spomenute vlasti administracije nad smom sobom - samokontrole - odnosno putem samopodvrgavanja pod neki takav zakon kao to je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti - koji dovodi do rijei nijemu volju umjetnog organizma - drutva - a samim tim i cjelokupnog umjetnog bia, jer, etabliranjem tog zakona umjetni organizam potpuno urasta u tkivo i strukturu umjetnog bia. Ono drutveno i ono civilizacijsko, duhovno i materijalno postaju jedno, konkretna cjelina u najpotpunijem smislu te rijei. U suprotnom, tj. u sluaju nemogunosti podvrgavanja administracije pod neki takav zakon, Zemljom bi mogli vladati teror, strah i kaos, jer prividna mo administracije, zajedno sa njenim ontoklastikim i politoklastikim djelovanjem daje vrlo velik podstrek i prostor za djelovanje svim anticivilizacijskim i openito regresivnim snagama, koje su, nasuprot terorizmu, maskirane imenima i nazivima to sugeriraju njihovu tobonju progresivnost, humanost itd. to se tie terora i terorizma, i on, velikim dijelom nosi lano ime, ali ono kojim ga je okrstila sama administracija, odnosno birokracija, radi toga da bi lake obraunavala s njim. Ve smo pokazali da se on, jednim svojim dijelom, nesvjesno korjeni i u povijesnotvornim, politogeninim tendencijama te da se, borbom protiv otuene
54

administracije, kao otuena protutea, i ne znajui zapravo bori za ostvarivanje ciljeva vrste. No teroristi e ubrzo postati svjesni svoje povijesne funkcije i uvidjeti da - budu li htjeli biti doista istinskim i priznatim borcima za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i borcima protiv antipovijesne i politoklastine birokracije - da e, dakle, u tom sluaju morati praviti bolju selekciju meu svojim rtvama, te, kao i kod regicida, atakirati iskljuivo na ivote administratora i lanova njihovih obitelji, a kloniti se teatralnog unitavanja materijalnih i kulturnih dobara i ubijanja neutralnih graana, koji su i sami rtve svjetske birokracije. A ako doista postupe tako, stei e puno vee i ire simpatije i potporu tih neutralnih graana. Uostalom, ono to je na svijet dolo u formi i pod imenom terorizma i fanatizma ve se poelo pretvarati u revolucionarnost, heroizam, legendu, mit. Terorizam bi se zapravo trebao transformirati u antilevijatanizam. Da li ste se ikad zapitali zato pijunske slube raznih vlastodraca, kojima su pri ruci uvijek bili spretni uhode, dounici i dobro opremljeni vojnici nisu mogu uhvatiti Roben-a Hood-a, Bin Laden-a, ni druge ljude koji su na slian nain prekoraili granice pisanih i nepisanih zakona? Takav e novi teror, kojeg e iroke narodne mase cijelog svijeta uzimati u zatitu, postati puno rairenijim i efikasnijim nego to je danas i ozbiljno je pitanje tko e se i kako moi boriti protiv njega? Moj e vas odgovor na to pitanje malko iznenaditi, iako sam ga zapravo ve dao. Borba protiv terorizma mora se provesti kao borba protiv neefikasnosti birokracije, tj. borba za to da se ona podvede pod vlast onog zakona koji e kontrolirati njenu efikasnost i odravati ju na potrebnoj razini. I sam terorizam imati e uspjeha u svojoj borbi tek kad postane svjestan da je to onaj kljuni cilj ka kojem stremi, odnosno prava svrha njegovog pojavljivanja i njegove borbe. A kad i ako birokracija zauzme svoje pravo mjesto u drutvu i postane produktivan subjekt u procesu ostvarivanja ciljeva vrste, nestat e kljunih razloga za opstanak terorizma i on e se vjerojatno, sam od sebe svesti ne neku sporadinu drutvenu pojavu. U suprotnom, otuena i tek prividno mona birokracija (jer je mona jedino u neobavljanju svoje prave funkcije, tj., implicite, u injenju zla) kititi e ga svojim vlastitim perjem, tj. proglaavati antipovijesnom i anticivilizacijskom pojavom i tako ga izolirati da bi lake obraunavala s njim. Ovo se ne odnosi toliko na terorizam to nastaje u nerazvijenim zemljama koliko na onaj to se ponovo poinje razvijati u najrazvijenijim zemljama svijeta. Neposredni korjen ovog terorizma i akcelerator njegova razvoja, je upravo i jedino neefikasna, antidrutveno i anticivilizacijski pozicionirana administracija, ili birokracija, koja misli iskljuivo na svoje interese, a drutvom se parazitski koristi kao sredstvom za ostvarivanje tih svojih interesa, a ne ciljeva vrste. U "normalnom", tj. svrsishodnom, ili produktivnom poretku stvari, kako sam ve vie puta rekao, ona bi, poput svih ostalih subjekata, svoje interese trebala ostvarivati na takav nain koji bi istovremeno bio i davanje doprinosa razvoju drutva i ostvarivanju ciljeva vrste. *** Ovdje se namee misao da bi moda nekakva diktatura, kakva je npr. bila ona Cromwellova, mogla pomoi etabliranju nekog takvog zakona kao to je Zakon o kontroli efikasnosti administracije. To nije nemogue, ali kod takvih razmiljanja treba imati u
55

vidu da je diktatura vladavina kratkog daha i da bi potencijalni diktator trebao uz sebe imati prilino velik, vjeran i obrazovan tim koji bi bio sposoban kontrolirati provoenje zakona u zbiljski ivot. No i u takvom sluaju ovi bi se zakoni mogli zbiljski etablirati tek kad bi ih administracija prihvatila i dobrovoljno im se pokoravala i nakon okonanja diktature, a to pak moe biti samo onda kad ona putem prosvjeivanja uvidi da joj pokoravanje takvim zakonima, koji trae dovoljnu efikasnost, zauzvrat daje najviu i neosporivu vlast nad cijelim svijetom, apsolutni legitimitet. Ovo zadnje, medjutim - mislim na ono prosvjeivanje administracije s obzirom na njenu rigidnost, lako bi se moglo dogoditi AD CALENDAS GRAECAS, ilitiga... na nigdarjevo. No, moemo se tjeiti i hrabriti time da je prethodno opisani razvoj drutva i vladanja njime jedan nuan korak i da e se, na ovaj ili onaj nain, ipak dogoditi, pa kad, tad. *** Neki e itatelji ovdje htjeti upozoriti na to da suvremena administracija, pomou takozvane vanjskopolitike aktivnosti ve dovodi svijet u nekakav red - i to stvaranjem dobrih meudravnih ugovora, oslobaanjem meunarodne trgovine i stvaranjem tzv. zajednikih trita, ili pak dravnih unija kao to je Evropska. Ova je opaska zaista donekle opravdana, ali samo donekle. U Uvodu u politologiju pokazao sam da je ova produktivna vanjskopolitika aktivnost suvremene birokracije ili administracije samo kompezacija za veliku i prilino opasnu neefikasnost na unutranjepolitikom planu - neefikasnost koja proizlazi upravo iz toga to administracije suvremenih zemalja nisu motivirane na to bolje upravljanje dravama, pa je administrativni aparat postao preglomazan i preskup, parazitski ili eksploatatorski, tako da stvara deficite, unutranje, i vanjske dravne dugove i time onemoguuje zbiljski razvoj. Vanjskopolitika aktivnost donekle smanjuje ove unutranje, temeljne slabosti, ali ih ne moe otkloniti. One se, kako sam ve vie puta rekao, mogu otkloniti samo uvlaenjem administracije u krug motiviranih drutvenih subjekata. Vanjskopolitika aktivnost dovodi svijet u stanoviti red, i to je dobro. Dobrim se moe smatrati i to to time administracija iri i uvruje svoju vlast. No loe je to to ovim istim aktivnostima administracija uvruje i svoj parazitski poloaj u odnosu na imovinu drutva i njegove produktivne subjekte i ini samo to drutvo neproduktivnim, siromanim a i nepravednim ba za njegove produktivne subjekte. To moe imati vrlo loe posljedice. *** Ona latinska izreka: FIAT JUSTITIA, PEREAT MUNDUS! Neka bude pravde, pa makar svijet propao! - upuuje na to da su pravda i pravedno drutvo najvanije stvari na svijetu, vanije ak i od samoga svijeta, to je sasvim tono, pa je i stoga prilino vjerojatno da e ovjek dosta energije uloiti u pokuaj njihovog ozbiljavanja. Toliko, ukratko, i...poneto povrno o terorizmu, diktaturi, administraciji, njenoj funkciji i moguoj budunosti. Ovdje bih jo htio dodati da je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti potreban i zemljama koje pripadaju neoneolitskoj i neoantikoj civilizaciji. Njihove administracije, dodue, ne rasipaju bogatstvo koje je narod s mukom stekao, nego - obiranjem jo zelenih, nezrelih plodova - spreavaju razvijanje bilo kakvog bogatstva.
56

*** Gornja se moja strahovanja i oekivanja u pogledu nunosti i mogunosti kontrole efikasnosti administrativne djelatnosti ne temelje samo na nekim mojim patolokim strahovima ili lijepim i plemenitim eljama, nego na stvarnim potrebama suvremenog ovjeka i na opravdanim i promiljenim oekivanjima i zahtjevima sociologa i dravnika, koji su i sami pokuali otkriti kako bi se kapitalistiki sistem rada i graansko drutvo (ali i komunistiko) mogli uiniti to funkcionalnijim i humanijim, a djelatnost birokracije boljom i...podnoljivijom. Auguste Comte govorio je o nekoj novoj, pozitivnoj religiji koja bi utjecala na humanizaciju odnosa u drutvu i poveanje njegove funkcionalnosti i progresivnosti. U Drutvenoj podjeli rada, Durkheim je govorio da e kapitalizam morati iznai neki novi moralni konsenzus ili kodeks po kojem e se uistinu pravedno plaati individualni i profesionalni doprinosi opem drutvenom bogatstvu i napretku, a koji e ujedno, individuama i zajednicama, vrlo jasno pokazivati to one, na osnovu razuma i opravdano, mogu oekivati od svog rada, kako bi se izbjegle nerealno velike elje, te razoaranja, depresije, i drutvene anomije koje ih redovito prate. Taj bi novi moralni konsenzus urodio brim i harmoninijim, ali i lakim drutvenim, odnosno civilizacijskim napretkom. On bi trebao biti tako projektiran da spreava tiraniju drave i drutvenih organizacija nad individuama, ali i ekstremni individualizam, koji redovito vodi ka drutvenim anomijama, duhovnom regresu i raznim vrstama suicidnih ponaanja koji mogu zahvatiti i cijele nacije ili drutva. Za razliku od Marxa, Durkheim je vjerovao da se taj novi moralni konsenzus (kojeg smatra neophodnim) moe ugraditi u kapitalistiki sistem i graansko drutvo, te da je to jedan od nezaobilaznih uvjeta njegovog opstanka. S druge strane, Marxov uenik i sljedbenik V. I. Lenjin, koji je bio dravnik i praktiar esto je govorio da revolucionarna promjena od kapitalizma ka socijalizmu nije dovoljna i naglaavao da socijalizam ima potrebu za neim takvim kao to je Durkheimov novi moralni konsenzus. Na uspostavi tog novog konsenzusa nije dodue napravio nita, ali je izotrio vienje problema i ustanovio da ih uglavnom stvara administracija, koja bi ih trebala rjeavati. Prvi je poveo sustavnu borbu protiv nje. Naalost, s potpuno promaenim sredstvima i strategijom. Pokuao je posao administracije uiniti tako jednostavnim da ga moe obavljati svaki seljak Jedini rezultat bio je jo slabije funkcioniranje administracije i cijelog drutva. Drugi znaajan ovjek koji je pokuao zauzdati administraciju bio je veliki Ameriki predsjednik F. D. Roosevelt. Team od kojeg je trebalo poeti zauzdavanje administracije bila je direkcija TWA uprava za izvoenje javnih radova u dolini Tenneseya. Administracija je prilino glatko izigrala ovaj Rooseveltov pokuaj i sve napore njegovih brojnih suradnika koji su se entuzijastiki i nesebino borili za njegove (i svoje) ciljeve (a i ciljeve cijelog drutva). Mao Ze Dong pokuao je u Kini, tokom Kulturne revolucije, provesti akciju vrlo slinu Lenjinovoj. Ustvari, cijela se Kulturna revolucija, to otvoreno, to prikriveno ustremila na obraun s administracijom i pokuaj podvrgavanja njenih interesa interesima drutva. Nije postignut nikakav napredak u tom pravcu, nego, tavie, samo nazadak, to je i logino, jer se djelatnost administracije ne moe popraviti njenim unutarnjim kvarenjem, unazaivanjem, sakaenjem ili devastacijom. Od brojnih praktinih pokuaja ovdje je vrijedno spomenuti jo i dugotrajne pokuaje cijelog niza Kanadskih vlada, koje su htjele administraciju uiniti poslunim i
57

korisnim drutvenim instrumentom koji bi suraivao na drutvenoj dobrobiti. Jedini rezultat bio je javno sprdanje kanadske administracije sa politiarima na vlasti i hvalisanje da oni od politiara prave budale i sve drugo to god zaele, a da njihove odluke koje bi kodile interesima administracije lako i jednostavno izigraju i ne provedu ih u stvarnost. Max Weber je, poput Durkheima, naglaavao neophodnost jednog novog instrumenta ili institucije koja bi omoguila racionalnije funkcioniranje graanskog drutva, to je takodjer smatrao uvjetom njegovog opstanka. No, za razliku od Durkheima, koji je govorio o novom moralu, Weber je bio puno blie istini i izvoritu problema, pa je govorio o nunosti parlamentarne kontrole administracije. Parlament bi, po njegovom miljenju, morao sadravati jo i nekakav odbor posredstvom kojeg bi zastupnici mogli kontrolirati rad administracije. Ova njegova ideja nije nigdje provedena u praksu, a i da jest, prola bi puno gore nego one, netom spomenute akcije Kanadskih vlada, jer bi lukavi, struni, i cijelog ivota uvjebavani administratori puno lake izlazili na kraj sa sirotim parlamentarnim zastupnicima, politiarima amaterima, koji nemaju nikakve moi, i o upravno-pravnim postupcima redovito nemaju gotovo nikakvog pojma, a u politici su tek privremeno, dok im traje zastupniki mandat. *** Sustavni terorizam, kako sam gore pokazao, moda bi, ugroavanjem civilizacije mogao ozbiljno ugroziti i poloaj administracije, a moda ak i pripomoi da se ona podvrgne efikasnoj drutvenoj kontroli, ali anarhizam, u tom pogledu i poslu moe samo odmoi. Ne bi trebala zvuati nevjerojatnom tvrdnja da upravo sama administracija, ili, birokracija, ako ba hoete, lukavo i ustrajno podstie i potpomae irenje anarhistikih pokreta, jer upravo njihova totalna impotentnost i drutvena bezvrijednost veliku veinu ljudi orjentira ka preferiranju birokratske vladavine, i to ne samo kao puno bolje, nego i jedine koja bi mogla sprijeiti totalnu drutvenu anomiju, anarhiju i kaos. itatelj koji je itao moje ekonomske spise vidi da dosadanja borba protiv administracije u mnogim svojim crtama slii na borbu protiv kapitala borbu koju su tokom mnogih stoljea vodili moralisti, religiozni i drutveni reformatori, utopisti, revolucionari, humanisti i drugi subjekti koji nisu znali to je zapravo kapital i stoga su, nehotino nastupali s antipovijesnih i anticivilizacijskih, ontoklastikih pozicija. Kako je poznato, kapital je pokopao i nadivio sve njih, a administracija ili birokracija ve je pokazala da e na slian nain obraunati sa onima koji pokuavaju obraunati s njom. *** to dakle s administracijom? Inspiracija za dopunu i preciziranje naeg odgovora na ovo pitanje dolazi sa jednog, pomalo neoekivanog mjesta i neoekivanog mislioca, F. Bacon-a On je svojevremeno rekao da prirodu pobijeujemo pokoravajui se njenim zakonima. Slino se moe rei i o tiraniji administracije. Njenog se terora se moemo osloboditi pokoravajui se zakonima njenog unutranjeg razvoja, a i zakonima razvoja samog drutva umjetnog organizma. Naprijed izloeni Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije) stimulirao bi administraciju upravo na njen unutranji razvoj, koji bi ju trebao uiniti i funkcionalnijom, uglednijom i udobnijom za rad njenih pripadnika, a takoer i unosnijim izvorom osobnih prihoda. Taj bi zakon, dakle, direktno, velikim nagradama, stimulirao
58

administraciju na to da poveava svoju funkcionalnost, vlast, ugled i dohodak, ali da ih poveava samo na takav nain koji bi doprinosio ostvarenju ciljeva drutva Pored toga taj zakon ima i vrlo egzaktno i vrlo precizno mjerilo njene funkcionalnosti odnosno efikasnosti ili drutvene korisnosti, mjerilo koje se ne moe izigrati. U dravi koja bi ozakonila neki takav zakon kao to je izloeni Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije) bilo bi svejedno da li bi na poloaje dananjih politiara dolazili ljudi iz redova administracije ili odnekud drugdje, jer onaj bi zakon traio samo dovoljnu efikasnost. Njegove zahtjeve mogli bi ispunjavati samo najbolji meu najboljima, nezavisno od svog profesionalnog ili drutvenog porijekla, i to samo jedno kratko vrijeme, dok su u optimalnom naponu svojih sposobnosti. *** to se tie buduih politiara, u nekom takvom drutvu, oni bi morali biti profesionalci koji bi izvrsno poznavali upravno-pravne procedure i njihove mogunosti. Profesionalni politiar morao bi, ve na fakultetu, upoznati cjelokupni upravno-pravni sistem nekog drutva, odnosno drave koju bi htio voditi. Ali to ipak nije ono to je za politiara presudno vano. On je neka vrsta drutvenog poduzetnika. To znai da, openito govorei, mora imati nos za to koji od momenata umjetnog organizma, drutva treba ozbiljiti, relizirati u praksi, koji usavriti, a koji ukinuti, da bi se drutvo razvijalo, ili da barem ne bi nazadovalo u svom bogatstvu. Za to je potreban smion, poduzetan duh, kakvog administratori obino nemaju. Ali taj politiar mora znati i to moe li se pomou postojee upravno-pravne procedure realizirati neka od njegovih ideja i kako. Jedino bi svojom poduzetnou spojenom s dobrim opim poznavanjem upravno-pravnog sistema politiari mogli parirati profesionalnim administratorima, ija je osnovna mana, kako je to uvidio ve Weber, da imaju skuen, uahuren i nepoduzetan duh, s kojim se ne moe voditi politika. A i administratorsko poznavanje upravno pravne procedure - i pored toga to je neusporedivo vee i bolje nego ono u suvremenih politiara ipak je segmentarno, parcijalno, specijalistiko. Nedostatak suvremenih politiara, pored mogue netalentiranosti za taj posao, je, kako je ve nagovijeteno, u posvemanjoj nestrunosti - nepoznavanju upravno- pravnih sistema i procedure u dravama u kojima obnaaju vlast. *** Eto, za razliku od svojih prethodnika, koji su se okuali u kroenju administracije, ja ne vjerujem da bi za te svrhe bila dobra neka nova religija ili moral, a ne vjerujem niti to da bi se to moglo postii nasilnim postupcima nad administracijom niti njenom devastacijom. Kao to sam ve, vie nego jasno izloio, to bi se moglo postii etabliranjem nekog takvog zakona kao to je ve izloeni Zakon o kontroli efikasnosti vlasti (ili administracije). Taj zakon uvukao bi administraciju u onaj krug motiviranih subjekata i tako joj omoguio da, ostvarujui svoje vlastite, najvie i najvee interese, ostvari i one ultimativne interese drutva i ivih ljudi uope, odnosno, da joj ostvarivanje ciljeva drutva bude sredstvom ostvarivanja vlastitih interesa. Najparadoksalnije od svega to bi se moglo rei o suvremenoj administraciji jest to da je ona, u odnosu na drutvo kojim upravlja, u istom poloaju kao i Rimski robovi u vrijeme kasnog Rimskog carstva niti je dobro plaena ako dobro radi, niti slabo u
59

sluaju loeg rada. Stoga ona, poput onih kasnoantikih robova, moe biti samo prisiljena na upravljanje drutvom i vie joj se, kao to sam ve rekao, isplati opstruiranje vlastitog posla nego produktivno bavljenje njime. I to tim vie to taj posao, posao upravljanja, za golemu veinu administrativnog osoblja, nije nimalo ugodan ni smislen, a niti dovoljno plaen. Kamo vodi takav odnos, moe se vidjeti i iz sudbine Rimskog carstva. Ovo to sam upravo rekao ini se kao nekakav lukavi sofizam, ali podsjetite se, molim vas, na injenicu sve eih i masovnijih trajkova dravne administracije. Pa ne bi administratori trajkali da im je dobro! Aktualni odnos administracije i drutva mogao bi se, saeti na slijedee: Nit je administracija zadovoljna drutvom, a niti drutvo administracijom. To mi se ini dovoljnim razlogom za razmiljanje o njegovoj promjeni. Etabliranjem Zakon o kontroli efikasnosti vlasti i Zakona o kontroli efikasnosti rada managera ne bi se izvela nikakva revolucija, ali bi drutvo, koje bi u svoj ustav ugradilo takva dva zakona, postalo priblino toliko produktivnije od ostalih, koliko je npr. robovlasniko drutvo bilo produktivnije od plemenske zajednice, ili toliko koliko je kapitalizam bio produktivniji i progresivniji od feudalizma, kojeg je sruio i na ije se mjesto postavio. Crtice iz osnova prava Posveeno istinskim pravednicima, ljudima koji su se rtvovali, ili e se trvovati za ostvarenje ciljeva ljudske vrste. Ve smo na drugom mjestu rekli da je politika nijema volja umjetnog organizma, a politika praksa djelatnost uspostavljanja produktivnih drutvenih odnosa i institucija organ tog umjetnog organizma onih koji vode ka ostvarivanju ciljeva vrste, ali isto tako i ukidanja onih koji su postali nesvrsishodni te tako ometaju njihovo ostvarivanje. Sociologija bi se mogla definirati kao znanost o drutvu, ili, moda bolje, samosvijest umjetnog organizma. Ekonomija je opa samosvijest umjetnog bia poznavanje principa i naina njegovog kretanja, odnosno njegove djelatnosti neophodne za opstanak i razvoj. Ali, to je s pravom? ini se da bi se ono moglo shvatiti kao instrument svjesne, ali ospoljene voljne samoprisile ljudske vrste kojim ona sebe prisiljava da ivi i radi na takav nain; u takvim organizacijskim odnosima, i takvim institucijama koje vode ka ostvarivanju ve tako esto spominjanih ciljeva vrste. Da bi ostvarila te svoje ciljeve ljudska vrsta mora odnose meu subjektima koji ju ine utemeljiti na dobro provjerenoj, vrsto odreenoj i neopozivoj svrsishodnoj zakonitosti - pravu. Time se ujedno u potpunosti uspostavlja i drutvo, umjetni organizam, koji je, kako smo rekli organizacijski instrument ostvarivanja ultimativnih ovjekovih ciljeva. Rimljani su govorili: Ubi societas ibi ius tamo gdje je drutvo tamo je i pravo. Moda bi bilo tonije rei obrnuto: ubi ius ibi societas - tamo gdje je pravo, tamo postoji i drutvo. No ovdje bi smo, i mi, i Rimljani, a i ostali koji o tom govore, trebali biti jo neto precizniji. Etabliranjem pravnih normi, naime, bilo u usmenoj, obiajnoj, bilo u pisanoj formi ne nastaje ba smo drutvo, nego prvenstveno drava epitetiki, vrsti i trajni, samoodrivi oblik drutva. Drutvo i drava, kako je poznato, nisu jedno isto, no njihovu zbiljsku razliku moe pokazati samo etverolana dijalektika, ali ovdje se ne moemo
60

time baviti. Drutvo, samo po sebi, ne sadrava ospoljenu voljnu prisilu niti samoprisilu, a nema nema niti organe prisile, dok ih drava ima. Marx je tono rekao da je drava instrument prisile, ali ona nije instrument prinude ili prisile iskljuivo u rukama vladajue klase, nego, prije svega instrument samoprinude same ljudske vrste, kojim ona, kako smo ve rekli, putem prava i odgovarajuih institucija, prisiljava samu sebe, tj. svoje pripadnike da meu sobom odravaju takve odnose i prakticiraju takve djelatnosti koje vode ka ostvarenju njenih ciljeva, a onemoguava ono to ne vodi ka tome ili spreava njihovo ostvarivanje. Za razliku od politike i morala - mos koji - isto kao ni drutvo, nemaju mo prisile, a niti pravo na prisilu - pravo - ius - ju ima. Slikovito reeno, pravo je zapravo politika koja ima batinu u ruci (ili ma) i dozvolu, ili pak dunost, da ju upotrijebi tamo gdje su narueni oni produktivni, ontogenini ili politogenini odnosi, ili, openito, oni odnosi koji su bili dogovoreni drutvenim ugovorom. Politika uspostavlja drutvo, ili ga pak mijenja. Pravo ga prvenstveno odrava, reproducira. Svako pravo stvorila je neka politika, i to u svrhu ostvarivanja odreenih ciljeva, koji bi trebali biti ontogenini. Stoga, nasuprot operairenoj predrasudi, pravo, zakoni i sudovi uvijek moraju sluiti politici. Dobro je dok oni slue nekoj ontogeninoj politici, a loe ako slue ontoklastikoj politikoj doktrini ili iskljuivo partikularnim, neontogeninim ili ne-pravednim interesima neke individue ili drutvene grupe. *** Gledajui narav stvari, a ne vanjski sjaj i prostu, kvantitativnu veliinu, vidi se da je pravo jedna velianstvena institucija, kojoj bi se ljudi trebali vie diviti nego svim svjetskim udima, - institucija koja je tokom mnogih milenija privlaila mnoge genije da ju dograuju usavravanju i razvijaju. Moda bi se ono trebalo smatrati najsistematinijom i najkoherentnijom, a ujedno i najfunkcionalnijom ovjekovom tvorevinom na ovom planetu, ali, sasvim sigurno i jednom, od, vrlo uskog kruga, najvanijih. No usprkos tim njegovim vrlinama i njegovoj velikoj razvijenosti, ipak se mora rei da ono jo nema onakve samosvijesti o vlastitoj naravi kakvu smo mi gore izrazili, a koja je neophodna, jer ga ini istinski cjelovitim. Evo nekih od najboljih i najuspjenijih dosadanjih pokuaja da se shvati i definira pravo. Klasini Rimski pravnik Ulpijan definira, dakle, pravo kao: Honeste vivere, alterum non laedere, suum quique tribuere poteno ivjeti, drugoga ne vrijeati i svakom priznati njegovo. A Celsus kae da je pravo Ars boni et aequi umijee dobrog i pravednog. Problem i slabost ovih definicija je to to tek treba objasniti sve pojmove s kojima se oni slue dobro, pravedno, poteno itd. Ove definicije, naime, uope ne definiraju smo pravo, niti otkrivaju to je ono, nego ukazuju tek na neke naine ivota koji proizlaze iz prava i u skladu su s njim. Kasniji pokuaji shvaanja i definiranja prava nisu se ni koraka pribliili ovim shvaanjima, a kamo li odmakli nekamo naprijed ili dalje od njih. *** Pravo je u najuoj i najnunijoj vezi sa pravdom, takorei nekakvo ope i kljuno sredstvo njenog ozbiljavanja. Rimljani su govorili: cilj prava jest pravda, aequitas ili isutitia.
61

In omnibus quidem govorahu - maxime tamen in iure aequitas spectanda sit U svemu, a najvie u pravu treba gledati na pravdu. Pravda je, dakle, van svake sumnje, kljuni moment prava ili ak njegov ratio essendi, ali sami pravnici, iji je to predmet, vrlo su malo pridonijeli njenom razumijevanju. Paradoksalno je to da se Aristotel, koji je ivio puno ranije od velikih Rimskih pravnika i koji nije bio pravnik vie pribliio njenom razumijevanju nego sami pravnici. U poetku svog istraivanja pravde, u N. Etici Aristotel shvatio ju je kao pojavu kad netko dobiva prema zasluzi i dostojanstvu. No ubrzo je uvidio da u ljudskoj praksi nije uvijek tako i da sudovi esto moraju intervenirati radi uspostavljanja pravde, pa je u kasnijim djelovima teksta razlikovao distributivnu i korektivnu pravdu. Distributivna je ona koju smo ve definirali Aristotelovim navodom, a korektivna bi bila ona koju uspostavljaju sudovi tamo gdje je dolo do neke nepravde. Moe zazvuati malko udno miljenje da je to do sada najbolje, tj. najistinitije ili najdiskurzivnije razumijevanje pravde. No Aristotelovo shvaanje pravde kao dobivanja prema zasluzi i dostojanstvu, iako blizu istine ima znatnih nedostataka, jer on ne navodi jasno o kakvom se dostojanstvu radi i ne daje nikakav dokaz ili naputak koji bi ukazivao na to da ono doista moe biti mjerilo razmjera u distribuciji dobara, a ne navodi niti to o kakvim se zaslugama radi. to se tie onog dostojanstva, ini se da je to bila naprosto jedna samorazumljiva predrasuda starog aristokratskog drutva. Ali, ono prema zasluzi vrijedno je najvee panje i razmatranja. Korak blie istini, premda na jedan grublji nain, uinio je tek K. Marx. On je s pravom zanemario ono dostojanstvo, a skoncentrirao se na zasluge, tj. na rad kojeg je smatrao kljunom zaslugom, odnosno kljunim faktorom koji stvara traene i potrebne vrijednosti, civilizaciju i humani ivot uope. Pravedno bi, po njemu bilo da vie dobija onaj koji vie i bolje radi. Budui da Marx, po svojoj osnovnoj edukaciji nije bio ekonomista, nego pravnik, i to pravnik vrlo misaonog, filozofskog duha, i da je bio veoma pravdoljubiv, nije ni udo da se toliko interesirao za pravdu i da ju je, openito gledajui, tako dobro shvatio, te da joj je poklonio najveu panju u svojim radovima. Jedna od kljunih, ako ne i najvanija, tema u njegovim radovima je ideja uspostavljanja ope socijalne pravde. Smatrao je da bi tzv. radnika klasa trebala biti najbolje nagraivana drutvena klasa, jer ona stvara sva dobra i humani ivot, te da bi ona trebala imati i vlast u drutvu. Ono veliko u Marxovoj teoriji, po emu on bitno nadilazi Aristotela, ali i sve ostale mislioce, jest to to je otkrio da je upravo rad, odnosno njegova veliina (koliina), mjerilo ili klju za razmjer u distribuciji dobara i ozbiljenje one distributivne pravde. Pod radom, Marx je prije svega mislio na tzv, drutveno potrebni rad i na produktivni rad rad koji se razmjenjuje za kapital Na drugim mjestima mi smo pokazali da je upravo to onaj rad koji stvara umjetno bie i ustvrdili da se, ba takvim poimanjem rada, Marx najvie pribliio istini o ovim stvarima, jer doista je produktivan samo onaj rad koji koji se razmjenjuje za kapital i tako stvara i razvija umjetno bie - kapital - i jedino je taj rad, naelno gledajui, vrijedan interesa pravde i prava, a i nagrade i priznanja. Pravda se zbiva onda kad se taj rad i njegova djela adekvatno nagrauju. No veliki nedostatak njegova miljenja je u tome to je on pod radom podrazumijevao uglavnom one najnie vrste rada. Doista je istina je to da veliina i
62

vrijednost rada treba biti klju pravedne distribucije dobara i sredstvo ozbiljenja pravde. Ali, onaj rad o kojem govori Marx nije kljuni rad, odnosno neposredni izvor iz kojeg nastaje umjetno bie, koje je od poetka povijesti bilo krajnji cilj svekolike ljudske djelatnosti, a nije to niti onaj rad bez kojeg je nemogue ostvariti ultimativne ciljeve ljudske vrste. Za stvaranje umjetnog bia - to je bila ovjekova povijesna misija - i za ostvarivanje onih ciljeva vrste, vanije je neto kao to je onaj Hegelov rad pojma, tj. tonije ontogeniki, kreativni rad pri tome se moe misliti na samorazvoj umjetnog bia i na ovjekov kreativni rad na njegovom stvaranju i razvijanju. Marx, meutim, govori uglavnom o reproduktivnom radu, argatovanju, labour-u. Tek se pokatkad, tu i tamo, osvrne i na kreativni rad, kljuni rad koji je stvorio umjetno bie, i najozbiljnije uvjerava da su ak i komponiranje, pisanje, slikanje itd. nekakav rad ili posao??!! ???!!! Istina, umjetno bie i ciljevi vrste ne mogu se ostvariti niti bez onog ropskog, reproduktivnog rada, argatovanja, na kojeg se skoncentrirao Marx, ali to ipak nije ono bitno, niti to moe biti najadekvatniji klju ili mjera za ozbiljenje distributivne pravde. No usprkos ovim i drugim, ne malim nedostacima, Marxov je koncept bitni korak naprijed u shvaanju pravde i u otkrivanju pravca kojim bi trebalo ii zakonodavstvo kojem je stalo do ostvarenja pravde, bez koje se, kako smo rekli, ne mogu ostvariti kljuni ciljevi vrste.
***

No da ukratko rekapituliramo one bitne stvari koje su reene o pravdi. Prema nekom takvom miljenju kao to je Aristotelovo, pravda se zbiva onda kad drutveni subjekti bivaju nagraivani srazmjerno svom doprinosu dobrobiti polisa i robovlasnike aristokracije koja je njime upravljala. Po Marxovom miljenju pravda se ozbiljuje onda kad oni koji stvaraju humani i civilizirani ivot (a to je prvenstveno radnika klasa) dobivaju srazmjerno svom doprinosu u ostvarivanju takvog ivota. Po naem miljenju - budui da je, stvaranje umjetnog bia imperativ ljudske vrste, bievitto sredstvo bez kojega ljudska vrsta ne moe ostvariti svoje ciljeve, te da joj u nemogunosti njegova stvaranja i ostvarivanja onih ciljeva opstanak ne bi imao smisla, i budui da umjetno bie moe stvoriti samo cijela ontogenina vrsta, a ne samo jedan ili nekolicina naroda, niti pak jedna klasa ili tek nekolicina generacija - pravda se zbiva tada kad ljudi, grupe, narodi i generacije bivaju nagraivani srazmjerno veliini i vrijednosti vlastite ontogenike djelatnosti i svoje rtve, odnosno srazmjerno svom doprinosu u stvaranju umjetnog bia i ostvarivanju ciljeva vrste, ali takoer i kanjavani za spreavanje, ometanje ili opstruiranje njihovog ozbiljavanja. Aristotel i Marx gledali su na pravo i pravdu sa stajalita interesa individue, graanina ili pak odreene klase ili kljunih, ali specifinih vrijednosti odreenog drutva. Mi na te stvari gledamo sa stajalita ljudske vrste i njenih opih, bitnih, ontogenikih interesa i ontogenike djelatnosti, i sa stajalita ozbiljenja onih njenih ciljeva bez kojih joj opstanak nema smisla. ini se da je vano promatrati stvari ba sa tog stajalita, jer onda imamo toniji uvid u narav, irinu i vanost pravde i vrlo je vjerojatno da e zbog takve svijesti o njoj, iz legislative lake proizii zakoni koji e ju tonije, jednostavnije, bolje i trajnije propisivati, te korigirati nepravedne postupke. Nadalje iz nae definicije jasno se vidi da zakoni pravde ne vae samo za individue,

63

kako je proizilazilo iz miljenja naih prethodnika, nego da mogu, i, tavie, trebaju, sasvim egzaktno, vaiti i za narode, rase, drave i kontinente (kao geopolitike entitete), to moda ima presudno veliku vanost i znaaj. Shvaanje pravde sa aspekta ljudske vrste kao kljunog subjekta (a i objekta) prava i pravde, i sa aspekta njenih ontogenikih interesa i vitalnih ciljeva takoer je znaajna teorijska potpora Grotiusovoj ideji o velikoj vanosti meunarodnog prava i aktualnom meunarodnom pravu uope, a i danas, s najveim pravom, vrlo aktualnim Pravima ovjeka. Takoer je podrka ideji koju su zastupale kole tzv. Prirodnog, Umnog ili Racionalnog prava, jer smatramo da se pravo i zakoni mogu racionalno deducirati (i da su deducirani) iz predodbe ili pretpostavke odreenih ciljeva ljudske vrste i nunosti postojanja najracionalnijih, odnosno najekonominijih, tj. najsvrsishodnijih metoda njihovog ostvarivanja. Pravo kojeg mi ovdje zastupamo zapravo i nije nita drugo do razvijeni, sebe-svjesni oblik ius gentium-a prava koje zna ratio essendi sebe samoga i metodu svog ozbiljavanja. Sam ius gentium tj. njegove odredbe koje predstavljaju prirodno pravo ljudskog roda je ustvari najsvrsishodnija, i stoga, obavezna, metoda ozbiljavanja tih ultimativnih ljudskih ciljeva dunost. Ovdje mislimo na onakav ius gentium kakvog zastupa ovaj rad, a koji je, kako smo ve rekli u poetku, ospoljeni instrument samoprisilne moi ljudske vrste, pomou kojeg ona sebe primorava na optimalni nain ostvarivanja onih svojih ciljeva koje treba da ostvari radi osmiljavanja svog postanka i svoje egzistencije. A to se tie legislativnog posla i njegovih produkata, moemo rei da su nevaljali, tj. ne-ontogenini ili anti-ontogenini (ontoklastini) oni zakoni koji kode ili ometaju stvaranje umjetnog bia i ostvarivanje ciljeva drutva ili vrste, a dobri oni koji im pogoduju ili ih omoguuju. Od takvih, pak, vrijedniji, i dugovjeniji su oni pomou kojih neka epoha, civilizacija, drutvo ili drava - ostvarujui svoje vlastite interese - daje znaajnije, tj. vanije i dugotrajnije doprinose ostvarivanju ciljeva vrste. A od takvih su, opet, vredniji oni koji mogu vaiti za cijelu vrstu, od onih koji mogu vaiti samo za neku klasu, grupu, pleme, ili samo za jedan narod. *** A sada nekoliko najnunijih rijei o znanosti o pravu. Pravna znanost je ustvari samorazumijevanje prava, potpuno razvijena svijest prava o sebi samom. Ova se znanost prava sastoji, prije svega od znanja prava o vlastitom tastvu, quiditas, tj. o vlastitoj naravi, zatim, od poznavanja metoda pomou kojih se ono uspostavlja i od znanja o tome na koji nain ono slui ostvarivanju ciljeva vrste. Jedan od kljunih momenata znanosti o pravu, ili nekakve filozofije prava, trebalo bi biti i znanje o tome koji i kakvi zakoni uspostavljaju takvu pravdu koja ljude motivira na ostvarivanje ciljeva vrste.To bi, eto, ukratko bili osnovni momenti pravne znanosti. A to se tie pravne prakse, jasno je, da su u neposrednom praktikom, svakodnevnom ivotu vrste, drutva ili neke drave potrebniji dobri specijalistiki zakoni, npr, zakon o pravednom plaanju rada, zakoni o tome kako sprijeiti drutveno tetno stvaranje profita ili takvo stvaranje profita koji teti prirodnom okoliu i prirodnom biu uope, nego sama pravna znanost. Ali i do dobrih zakona ove vrste lake e se doi ako se zna metoda kojom se oni uspostavljaju i koja je njihova krajnja svrha, tj. da oni ne smiju sluiti iskljuivo rjeavanju onih problema u vremenu u kojem nastaju i kojem su urgentno potrebni, nego takoer i ozbiljenju neke poeljne budunosti. Vrlo su loi oni zakoni koji dobro slue i koriste jednoj generaciji, ali ve slijedeoj ine tetu.
64

No vratimo se miljenjima naih prethodnika njihovom shvaanju pravde. *** Na prvi pogled, Aristotelovo i Marxovo shvaanje pravde mogu se uiniti pogrenima. Ali za takvo miljenje nema nikakvog osnova. I jedan i drugi shvatili su pravdu neposredno onako kako se ona zbivala u njihovo vrijeme. Podjela ljudi na robove i gospodare i ivot unutar aristokratskog, ili aristokratskodemokratskog robovlasnikog polisa, i kasnije, podjela ljudske vrste na radniku i vlasniku (kapitalistiku) klasu, bili su, u svoje vrijeme, optimalni ili kljuni organizacijski, drutveni ili politiki doprinosi metodi ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se, i u tim vremenima, kad je mjerilo pravedne nagrade bila zasluga i dostojanstvo ili doprinos u proizvodnji humanog, ivota pravda nuno zbivala, i kao nagraivanje srazmjerno doprinosu u ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Vrijedni doprinosi dobrobiti polisa bili su takoer i doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste. Npr. stvaranje Solonovih ili Likurgovih zakona, atenskih ustav, ili pak Zakonika dvanaest ploa i Ius civile, te ivot u skladu s njima; zidanje piramida, Akropole ili Partenona; pisanje Ilijade, Odiseje ili Antigone itd., a kasnije: otkrie automatske predilice, parnog stroja, benzinskog motora, elektrinog generatora; objavljivanje Fausta, Levijatana, Bogatstva naroda, Ricardovih Naela, i Marxovog Kapitala i drugih velikih djela. Miljenje starih, dakle, evidentno nije ni u najmanjoj suprotnosti s naim miljenjem. Nedostajalo je samo svijesti o tome. Nae miljenje stvara tu svijest, i to prvenstveno tako to je neto ire, openitije, a i preciznije izraeno, te tako ujedno smanjuje manevarski prostor onim tendencijama koje bi htjele relativizirati pravdu, dobro i sline stvari. *** Kad smo ve kod dobra evo nekoliko rijei i o tome. Najopenitije govorei:( naravno, samo u okvirima teme ove rasprave), dobro je ono to na neki pogodan ili vrlo svrsishodan nain vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Zlo je ono to spreava ili ometa njihovo ostvarenje. Pravda se zbiva onda kad se ta dobra nagrauju srazmjerno njihovoj vrijednosti i veliini, a po istom kljuu, tj. po tetnosti, nepravednosti i veliini zla, kanjava i uinjeno zlo. No, da bi se uvidjelo to je istinsko dobro, treba imati znanja i pronicljivosti. Tako je, nasuprot opem uvjerenju, osnivanje privatnog vlasnitva i ropstva nekada bilo neto dobro, veliko, kljuno dobro. Danas se, meutim, neke od tih stvari vie ne mogu smatrati tako dobrima. Neke pak vie nikako nisu dobre. Pri tom mislim prvenstveno na ropstvo, koje, na ne ba malom broju mjesta, naalost, i dalje postoji, u prikrivenim oblicima. Dananje je ropstvo, naime, zlo i sramota, jer tamo gdje je ve stvoreno umjetno bie i gdje ono moe raditi, ili ve radi umjesto ovjeka, neljudski je i zlo tekim radom kinjiti ak i ivotinje, a kamoli ljude. Bilo koji element umjetnog bia, naime, moe bjesomuno i neprekidno raditi puno due i od cijelog ivotnog vijeka bilo kojeg ivog stvora i sve dok se ne pokvatri ili raspadne, a da pri tome ne osjeti nikakve patnje, umor ili frustracije. Aleksandrova i Rimska osvajanja bila su neto dobro i pored toga to su pri tom izginuli mnogi ljudi. Teutonski i kriarski pohodi nisu bili neto dobro. Ubojstvo Cezara, naelno gledajui, nije bilo neto dobro, dok, npr. ubojstvo Komodijana jest.
65

Dalje, o neem drugom. Ono strano jakobinsko giljotinjiranje istaknutijih feudalaca i njihovih pristalica, te, puno kasnije, obraun sa nacistima i faistima takoer se mogu smatrati dobrim djelima. No Bartolomejska no ili No dugih noeva, ili pokolj Armenaca to nikako nisu. Genocid nad velianstvenom crvenom rasom Amerikim Indijancima ne moe se upisati u grijeh, niti bijeloj rasi, niti kapitalizmu. Crvena rasa gotovo je iezla zbog toga to se nije uspjela slijediti brzinu ontogenikog procesa kojeg su donijeli bijelci i savladati jaz koji ih je dijelio od civilizacije koja se bila razvila u Evropi, a u Americi dobila nevien, dodatni razvojni zamah. Sve su ljudske grupe ili rase, ukljuujui i Indijance i Crnce pa ak i Eskime bile krenule istim, ontogeninim putem. Neke ranije, neke kasnije. Neke sa vie ontogenike sposobnosti, snage i sree, a neke sa manje. Neke su izvrile svoje ontogenike zadatke, a neke u tome nisu uspjele, ili pak jesu, ali tek djelomino, a njihov posao nastavili su drugi. Bijela rasa obavila je, i jo uvijek obavlja, tek jedan od nekoliko kljunih poslova u stvaranju umjetnog bia. Onaj najopseniji dio posla, koji tek predstoji nee obaviti niti jedna odreena rasa, nego cijela ljudska vrsta, a za obavljanje tog posla bit e joj potrebni pripadnici svih rasa i nacija, ukoliko ih uope ima dovoljno, i sve sposobnosti obaju spolova. Osim po savjesti, dakle, dobro i zlo, moemo istinski razluivati i na upravo opisani, diskurzivni ili analitiki nain, ali jedino ako doista znamo tko je kljuni subjekt ljudske djelatnosti; to je ustvari povijest; to je umjetno bie i to su ciljevi vrste ijem bi ostvarenju trebali sluiti, i ljudi, i umjetno bie. Ako nema istinskog znanja o tome, onda sam razum ne moe razlikovati dobro od zla, a sama povijest, ali takoer i svekolika ljudska djelatnost doista izgledaju kao mutan san, maglovit i bez reda, lud i pobrkan (Eshil). No dosta o tome. *** Pravda, aequitas, kako su govorili Rimljani, uistinu treba biti neposredni cilj prava, ali openitije gledajui, ona je jedno od kljunih duhovnih ili moralnih ili pak psiholokih sredstava za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, jer ona ljude i narode motivira, a katkada (pomou prava, zakona i dravnih organa), i prisiljava na njihovo ostvarivanje. Nepravda demotivira, ali takoer i obesmiljava ljudski ivot. Ne treba se uditi tome da karakterni ljudi radije biraju smrt, nego nepravedan ivot, jer ovog zadnjeg smatraju gorim od smrti. A sam takav izbor afirmira pravdu kao neto bolje od pukog biolokog preivljavanja pod svaku cijenu. Kako su ve rekli Rimljani, pravo ide za tim da uspostavi pravedne odnose u drutvu, pravdu, a mi smo dodali da ona slui kao neophodno motivacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva drutva ili vrste. Zasluge koje istinska distributivna pravda mora nagraivati nisu samo one koje se mjere radnim vremenom i vrijednou rada, ili pak hrabrou u bitkama koja se nagrauje poastima, nego takoer i ontogeninost i politogeninost, a i druge vrste kreativnosti to stvaraju neophodne elemente umjetnog bia. Bilo bi to uistinu lijepo kad bi neko budue drutvo promptnije nego dosadanja nagraivalo kreativnu djelatnost, koja stvara neophodne elemente od kojih se sastoji umjetno bie. Ali to je teko, jer prava se vrijednost, a i bezvrijednost nekih novih elemenata umjetnog bia ili umjetnog organizma katkada pokae tek stoljeima nakon smrti onih ljudi koji su ih stvorili. Srea ljudske, a moda i drugih ontogeninih vrsta, je u
66

tome to ontogenine individue, istinski geniji, poput onog mitskog Erosa, sina Porosa i Penije (Platon Symposion), stvaraju, svoja djela, ne samo, i bez adekvatne nagrade, i u velikoj bijedi, nego ak i usprkos okrutnim kaznama i prijetnjama smru... mitski Prometej, Isus Nazareanin, Sokrat, Gallileo, Bruno ... Tu pravda esto dolazi s velikim zakanjenjem i moe, ovim besmrtnicima odati samo posmrtne, postbioloke ili postvitalne poasti. Ali za to nitko nije kriv. Takva je narav povijesnog razvitka, odnosno, kako mi kaemo, ontogenikog procesa. I najnadarenije individue i narodi samo su iva ontogenina sredstva za ozbiljenje ciljeva vrste. Oni koji su snano voeni ontogeninim instinktom rtvuju se za njihovo ostvarenje, bez obzira na nepovoljne okolnosti, prijetnje, kazne, ili prepreke. Ovdje treba istaknuti da su na ovom polju narodi u bitno povoljnijoj situaciji nego individue, jer ih ontogenika aktivnost uvijek jaa, bogati, i ini dugovjenima i uglednima. Korektivna pravda, s druge strane, kako smo ve rekli, treba kanjavati ontoklastinost, socioklastinost, obian kriminal, razne vrste nepravdi (iniuria) (unjustnesses) a i sve druge, sline pojave koje, ovako ili onako, posredno ili neposredno, spreavaju ili ometaju ostvarivanje ontogenikih ciljeva drutva ili vrste. Tu stvar stoji neto povoljnije. Korektivna pravda je bra i stigne kazniti dosta velik broj ontoklastikih ili politoklastikih divljaka. Npr. kanjavanje nacistikih zloinaca za vrijeme i odmah poslije Drugog svjetskog rata. No i ovdje pravda, koja je vrlo mona, ba zbog svoje tenje ka pravednosti i zbog mudrog opreza (to se vidi iz izreke: Bolje propustiti stotinu krivih, nego kazniti jednog nevinog.) pokazuje neke svoje slabosti. Pored toga, ontoklastinost i politoklastinost i zlo uope rijetko kada, i vrlo nerado, pokazuju svoje pravo lice. Radije se maskiraju u nekakvu dobronamjernost, moralnost, revolucionarnost i sline maske, pa esto zbunjuju i usporavaju pravdu, te tako dosta uspjeno i dugo izbjegavaju kazne. S druge, opet suprotne, strane, srea je i to to ontoklastine ljude, grupe ili pokrete upropasti najprije njihova vlastita ontoklastika djelatnost, jer je naopaka, antiproduktivna. Ali, tu se ne radi samo o pukoj srei, nego takoer o indirektnom djelovanju prava i pravde, ali i ekonomskih zakona, tako da ove nesretnike kazni neto blisko onome to je Schopenhauer nazivao kozmikom pravdom, a to je zapravo povijesna ili opa civilizacijska pravda. No ovdje ipak treba imati na umu da mnogi narodi ne ive u bijedi zbog neke ope nepravde, nego zbog svoje ope ontoklastinosti. Tu, prije svega, mislim da tzv. neoneolitske i neo-antike narode iji se mentalitet sustavno opire dovrenju stvaranja umjetnog bia i ostvarivanju ciljeva povijesti, te kljunih ciljeva ljudske vrste. Njihovo siromatvo uglavnom je kazna za njihov ontoklastiki mentalitet i ontoklastiku djelatnost. No o tome sam vie i detaljnije pisao u ekonomistikim i politolokim radovima, pa to sada mogu izostaviti. Onaj istinski, pravi put, sam po sebi, kanjava sve one koji idu krivim putem, natrag ili pak nekakvom nastranom stranputicom. Ali, to dragocjeno i velianstveno svojstvo ili mo pravog puta ili opeg prava nije neto samoniklo, nego neto to je, kako kae Rousseau, stvorio sam ovjek, a to su, iz praktinih razloga, deificirali obini, prosti ljudi. ***

67

ini se veoma vanim rei nekoliko rijei i o pravnoj osobi jer, kako u pokuati pokazati, razvoj prava u najveoj mjeri konicidira sa razvojem pravne osobe, ali i drave i njene unutarnje strukture. Pod pravnom osobom najee se misli neka institucija ili poduzee. A nasuprot njoj iva individua obino se naziva fizikom osobom. Treba, meutim, istaknuti da je iva individua, u razvijenom drutvu, prije svega pravna, pa tek onda tzv. fizika osoba. iva osoba opstoji na osnovu biolokih zakon (logos-), a pravna na osnovu pravnih, drutvenih, politikih ili, kako ih ve elimo nazvati. Grci su ih nazivali nomos-ima pravilima. Pravna znanost smatra da se pravne osobe susreu tek u kasnijem razdoblju Rismkog carstva i Rimskog prava. Pri tome se misli prvenstveno na municipije i neka profesionalna udruenja. (Rimska drava, imperij, obino se ne smatra pravnom osobom.) No te vrste pravnih osoba nisu ni izdaleka istinski prvi susret s ovim predmetom. Sasvim jasno definiranu pravnu i fiziku osobu nalazimo ve kod Aristotela. On, dodue, ne govori strogo ba o pravnoj i fizikoj osobi, nego izvanredno jasno razlikuje ovjeka od graanina i kae da su vrline graanina razliite od vrlina ovjeka. Ovi Aristotelovi termini: ovjek i graanin su termini kojima su se kasnije u pravu oznaavali fiziki i pravni aspekti ljudske osobe. Ovdje e biti najvie rijei ba o toj pravnoj osobnosti ive fizike osobe, ljudske individue. Treba istaknuti da su npr: pripadnici razliitih kast u Staroj Indiji; bramani, katrije, vajije i udre, ili parii, zapravo razliite vrste pravnih osoba , jer su imali razliita prava i dunosti. Isto vai i za babilonske avilume, mukenume i vardume iz vremena Enunskog i Hamurabijevog zakonika, ili pak za patricije i slobodne plebejce, koji su postojali davno prije Aristotela i njegovog jasnog teorijskog razlikovanja ovjeka i graanina, odnosno pravne i fizike osobe. Toliko u prilog gornjoj tvrdnji da se pravna osobnost poela razvijati zajedno, tj. istovremeno sa pravom i dravom. Ovdje treba jo napomenuti da pravna znanost pod pravnom osobom uglavnom podrzumijeva nekakvu neivu osobu kao nosioca odreenih prava. No smislenost strogo ovakovog shvaanja pravne osobe je vie nego diskutabilna. to bi npr. bio onaj gore spomenuti municipij bez ijednog ivog graanina ili stanovnika, bez ijedne ive due tj. ive, ljudske osobe, ili, pak, poduzee bez ivog vlasnika i ijednog ivog zaposlenika. Ni jedno drutvo do sada nije groblja tretiralo kao pravne osobe, iako su postojali zakoni i pravo ius sepulcri - koje se odnosilo na tu vrstu sakralnih stvari rerum religiosae grobove i groblja. *** Pravna osobnost ive osobe u najuoj je vezi s pravdom. To se vidi i ve iz latinskog izraza kojeg je koristilo Rimsko pravo aequitas znai pravdu, ali i jednakost. Misli se na jednakost individua ili osoba pred zakonom, tj. u odnosu na zakon ravnopravnost (ali i srazmjernost, proporcionalnost). (Kod Grka je to dike). Fizike osobe meusobno se razlikuju kao lie u umi i na osnovu tih njihovih prirodnih razlika nije mogue odrediti koja je od njih dala vei doprinos ostvarivanju ciljeva grupe, drutva ili vrste. Upravo radi toga da bi bila mogua komparacija tih doprinosa, i pravedno nagraivanje, stvoren je zakon, grki - nomos) , ili latinski lex, ili regula, a i pravna osoba tj. iva, je, fizika osoba dobila neka pravna svojstva drutveno potrebne standarde, prava i dunosti - i tako postala persona iuridica cives kvirit
68

polits - citoyen citizen - graanin. Sve pravne osobe odreene vrste podreene su istim drutvenim standardima, te imaju, ili bi barem trebale imati jednaka pravna svojstva ili mogunosti - capacitas iuridicae tj. trebaju biti ravnopravne u odnosu na zakon. Djelatne sposobnosti capacitas agendi - po prirodi, su im razliite. Stoga jednakopravnost u odnosu na zakon daje stanovitu prednost onim osobama koje imaju i manifestiraju veu ili bolju capacitas agendi djelatnu sposobnost. Bolji, dakle, bivaju bolje nagraeni, idu naprijed i vode druge, a loiji ih slijede. To je od velike vanosti za cjelokupno drutvo, jer je, zahvaljujui ba tome, u mogunosti da bude pravedno, da bolje funkcionira; da bude bogatije, naprednije, ostvaruje svoje ciljeve itd. Ne treba ni govoriti da je to jako vano za ostvarivanje ciljeva vrste. S druge strane, postojanje ivih pravnih osoba je uvjet zbivanja pravde, jer se ona ne odnosi na neive pravne osobe, ili barem za njih nema neku direktnu, neposrednu vanost. Zbog mogue nepravde, naime, ne pati poduzee, nego njegov vlasnik ili zaposlenici. No, nepravda moe poduzeu uiniti tetu, ili mu pak priskrbiti nezakonitu i nepravednu dobit ili korist. Pravo je djelatnost kojom se, izmeu ostalog, uspostavljaju i profiliraju pravne osobe, a drava je fiziko-pravna institucija koja uva njihova pravna svojstva, prava, ali ih takoer tjera i na izvravanje njihovih dunosti, ukoliko se zanemaruju. U interesu je drutva, a i ljudske vrste da bude to manje vrsta pravnih osoba, odnosno da prava i dunosti to je mogue veeg broja pravnih osoba budu unificirana. Ali to zahtjeva mudrosti, pronicljivosti i vremena da se ustanovi u emu sve treba vladati ta jednakost, jer ona nipoto ne smije vladati ba u svemu. Npr. dobra je odredba da su svi ljudi trebaju biti ravnopravni. No sva prava i dunosti djece, koja su mladi ljudi, ipak ne smiju biti jednaka pravima i dunostima odraslih ljudi. Ili, drugi primjer: Dva radnika radila su jednako vremena, svaki po osam radnih sati.. No jedan je radio dobro a drugi loe. S obzirom na to oni ne bi smjeli biti jednako plaeni, jer bi se jednakim plaanjem inila nepravda i teta onom koji je radio dobro, a istovremeno nepravedna korist onom koji je rdio loe. Nesvrsishodna ili nasilna jednakost, egalitarizam moe, dakle, biti poguban po drutveni i civilizacijski ivot i napredak jednako kao i anomija ili anarhija ili nepravedan zakon. Uostalom, ve je Aristotel govorio da je jednakost nejednakih nepravedna, a to je, na svoj nain, puno kasnije rekao i Peter Drucker. Napredak u razvitku pravne osobe iao je ka unifikaciji pravnih osoba; ka poveavanju broja njihovih prava i dunosti i ka poveanju broja samih pravnih osoba. Jedan rani primjer iroke unifikacije pravnih svojstava ivih pravnih osoba i njihovog velikog poveavanja je Karakalin edikt: Constitutio Antoniniana iz 212. n.e. On je podijelio jednako pravo graanstva svim slobodnim osobama Rimskog imperija. Tako se umnogostruio broj istovrsnih pravnih osoba, to je za samo Carstvo bilo od iznimno velike vanosti i koristi. Puno kasnije, u graanskom drutvu, broj ivih pravnih osoba poveao se davanjem jednakih prava enama kao i mukarcima, te snienjem dobne granice u kojoj se postaje punopravnom pravnom osobom. Aktualni napredak, a i onaj u budunosti, mogao bi se sastojati u tome da sve postojee, ive i neive vrste pravnih osoba u svim dravama podrede velikom broju istih prava i dunosti, tj. da se prava i dunosti pravnih osoba unificiraju, i da jednako vae u to veem broju postojeih drava. Time bi ve u velikoj mjeri bio ozbiljen i jedan vaan element globalne drave, a dananje lokalne drave izgubile bi svoj sadanji pravni temelj kojeg su rimski pravnici zvali ius civile, i utemeljile se na ius gentium pravu koje bi trebalo vaiti za cijeli ljudski rod. (Ius gentium nije isto to i tzv. dananja Prava
69

ovjeka, ali imaju dosta dodirnih toaka.) Ima jo neto to se ini vanim a to se tie odnosa ivih i neivih pravnih osoba npr. odnosa nekog obinog ovjeka koji ivi od svog rada i nekog poduzea. I ovdje je, radi jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti, potrebna stanovita unifikacija njihovih prava. Taj hipotetski ovjek i neko poduzee moraju imati neka ista prava u odnosu na iste zakone, inae ne bi mogao biti mogu nikakav pravni ni ekonomski promet ili posao (negotio). Npr: ni jedna od tih pravnih osoba ne smije, krasti, varati, lairati rezultate itd. No capacitates agendi - djelatne sposobnosti - ivih i neivih pravnih osoba kvalitativno se razlikuju - jer je to razlika izmeu djelatne sposobnosti ivog ovjeka i umjetnog bia pa je ovdje bitno tee izvriti dobru, svrsishodnu unifikaciju njihovih prava, ili ih uiniti to kompatibilnijima. Naprijed izneseni Zakon o kontroli efikasnosti rada managera i Zakon o kontroli efikasnosti vlasti ine to na taj nain to kapitalu, odnosno poduzeima, administrativnom aparatu i dravnim ustanovama, koje su neive pravne osobe, daju neka svojstva ivih sposobnost samoouvanja, elju, tj. intenciju ili tendenciju ka bogaenju tj. samouveavanju, samousavravanju. itd. ini se da se stvaranjem takve umjetne pravne osobe, koja ima svojstva ivih osoba, izvodi sinteza u razvitku prava i razvitku pravne osobe, ali i sinteza u razvoju dravne organizacije. *** Evo samo jo rije, dvije razvoju prava tokom povijesti. Prve pisane pravne tvorevine, poput Hamurabijevog, Mojsijevog i slinih zakonika i erijatskog prava ovdje nas ne zanimaju, naprosto zato to su suvie openite. Zanimaju nas pravne tvorevine u kojima su se poeli izdvajati i pokazivati neke bitni elementi putem kojih je kasnije iao razvoj prava. Prvu takvu zanimljivu pojavu sreemo kod starih Grka. ini se da su oni inzistirali na tome da formiraju opi pravni, ili dravno-pravni sistem, a onda je sam taj sistem odreivao narav, prava i dunosti svog najmanjeg, ali i najvanijeg elementa ive pravne osobe graanina. Kod Rimljana je bilo obrnuto. Oni su gledali da definiraju ivu pravnu osobu, a onda je ona u zakonitim interakcijama sa drugim ivim i neivim pravnim osobama odredila narav drutvenog i dravnog sistema. Justinijanov Corpus iuris civilis iao je istim putem, samo to je postojee, tj. naslijeene pravne norme iz prethodnih razdoblja prilagoavao svojim drutvenim prilikama. Bizantske pravne tvorevine Ekloge, Proheiron, Epanagoge i Bazilike ne moemo smatrati prilogom razvoju prava, nego prije prilozima njegove degradacije. Ove su tvorevine bile pod jakim utjecajem islamskih pravnih pogleda i talionskog prava, ali su, s druge strane, to je manje poznato, imale iznimno jak utjecaj na humanizaciju erijatskog prava. Donekle slino stoji stvar i s kanonskim prvom. Glosatori, kako izgleda, nisu stvorili nikakvo novo pravo, ali su omoguili koritenje i specifian nastavak ivota rimskog prava. Graansko drutvo preuzelo je glavnu intenciju Rimskog prava (pretklasinog, klasinog i Justinijanovog) i usvojilo gotovo sve Rimske pozitivne pravne norme. Rimsko je pravo - dodue u obliku justinijaniziranog i naknadno okcidentalno kristinijaniziranog pandektnog prava - neposredno vailo u Njemakoj sve do 1. 1. 1900 godine. Ali, indirektno i kasnije, a tako vai i danas, jer su u graanskom pravu golemog broja drava ostale vaiti mnoge njegove pozitivne norme.
70

Kako sam ve rekao, piramide i ostala svjetska uda doista su beznaajne sitnice ak i u odnosu na smo Rimsko pravo, koje je bilo kima civilizacije sve od vremena vladavine Nume Pompilija, pa do poslije smrti Otta Bismarcka, a i danas je to u vrlo velikoj mjeri, iako ne de iure, nego, de facto. ((Suvremena Prava ovjeka rukovode se istom intencijom kao i Rimsko pravo definiranjem ive pravne osobe i zasnivanjem pravno-dravnog sistema na njenim odreenjima. U sluaju mogueg razvijanja ovih Ljudskih prava, te njihovog stvarnog jaanja i irenja, poslijedica bi mogla biti formiranje nekog totalnog (ali nipoto totalitarnog) pravno-dravnog sistema, odnosno nekakve svjetske ili globalne drave, u koju bi nuno i potpuno ravnopravno bile ukljuene sve nacije i rase, odnosno svi pripadnici ljudske vrste, pa ak i nezaeti i jo neroeni pripadnici buduih generacija. Treba posebno naglasiti da se ono pravo koje ne titi prava tih, jo nezaetih i neroenih pripadnika buduih generacija ne moe smatrati potpuno razvijenim pravom, a niti odgovarajuim izrazom pravde)). Ovdje moram skrenuti panju na to da je ve Rimsko pravo jasno definiralo prava zaetih, ali jo-ne-roenih osoba nasciturus i da su ona (premda u mirovanju) bila jednaka pravima ostalih pravnih osoba one vrste pravnih osoba kojima je budui ovjek trebao pripadati nakon roenja i stjecanja punoljetnosti. I danas u suvremenim graanskim zakonicima postoje sline odredbe. Ali ovdje se ne radi o tome. Prava ne-zaetih i jo-ne-roenih pripadnika buduih generacija o kojima mi govorimo proizlaze iz pretpostavke da ljudska vrsta nee izumrijeti, nego e morati nastaviti svoj ivot u pripadnicima buduih generacija koji jo nisu ni zaeti, ali e jednog dalekog dana ili dalekog stoljea sasvim sigurno biti zaeti i zaivjeti. Njihovo (budue) vlasnitvo danas je u posjedu i vlasnitvu ivuih ljudi koji ga mogu upropastiti, a da za to ne moraju odgovarati. To se ne smije doputati. Stoga zakon ve danas mora zatititi vlasnitvo tih, jo ne zaetih i ne ivuih pripadnika buduih generacija od njegovih aktualnih, ivuih posjednika i vlasnika. Ne smije se naime, dozvoliti da se njihovo vlasnitvo moe upropastiti bez odgovarajue kazne. ivui bi ljudi, dakle, trebali, u stanovitom smislu, biti samo uvari, tj. posjednici i korisnici vlasnitva buduih generacija i ivjeti toliko dobro koliko velik doprinos daju razvitku i uveanju tog vlasnitva. S obzirom na ovo moglo bi se rei da bi tako koncipirano vlasnitvo bilo zapravo ope vlasnitvo ljudske vrste, a sami ljudi bili bi njegovi privremeni posjednici i korisnici, koji bi, kako sam upravo rekao, trebali ivjeti toliko dobro ili loe koliko bi ga dobro ili loe, odnosno produktivno ili neproduktivno koristili. To je u velikoj mjeri odreeno sa ona dva zakona koje esto spominjemo, pa bi bilo dobro da se taj princip zatite vlasnitva buduih generacija, na odgovarajui nain, aplicira i na neke od onih domena ljudskog ivota i djelovanja koje ti zakoni ne spominju, a koje su pogodne za njihovu primjenu. To mi se za sada ini jedinom funkcionalnom i efikasnom zatitom sadanjeg i budueg ovjekovog vlasnitva i nekakvom pravnom odredbom koja bi mogla pomoi da se ozbilji istinski smisao ovjekovog zagonetnog, upitnog, tekog i munog ivljenja. Jasno, ovakvo pravo, odredbe ili zakoni nee stvoriti nekakvu idilinu, beskonfliktnu ili utopijsku, pravnu i drutvenu situaciju, niti e biti garancija ostvarenja ciljeva vrste, ali ona moe, u velikoj mjeri, osigurati i olakati i otkloniti mnoge patnje, tekoe i bijede sa ovjekovog puta ka ostvarenju njegovih ultimativnih ciljeva. Treba, pored toga, imati na umu i to da one ontoklastike tendencije i snage u ljudskoj populaciji i kulturi nikad nee mirovati. Ali, njihove su anse i efekti njihovog
71

djelovanja uvijek to slabiji to su bolji zakoni po kojima se ivi. Ona Aristotelova korektivna pravda uvijek e, naalost, imati nekog posla i uvijek e morati biti jaka i to je mogue odlunija i bra. To je, na svoj nain i vrlo uvjerljivo pokazao i E. Durkheim. Dobri zakoni, dakle, jaaju ontogenike, a oslabljuju ontoklastike tendencije i snage u drutvu. Za razumnog i trezvenog ovjeka, to je vrlo jak motiv za unapreivanje zakona i prava uope. No, vratimo se korak unatrag. Evo, naime, jo jednog razloga koji podupire onaj, gore prikazani stav o pravima i vlasnitvu buduih generacija, razloga koji je vrijedan da se spomene. Sve generacije sudjeluju u radu na ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga pripadnici svih generacija, i pored toga to obavljaju bitno razliite poslove (uostalom, kao i pripadnici jedne, iste, ivue generacije), moraju imati ista, odnosno jednaka prava jednaku drutvenu i pravnu osnovu za jednako dobar ivot u odnosu na jednako velik doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. Drugo. Kao to dananji zakoni ne dozvoljavaju nekanjeno injenje tete drugim, ivuim osobama ili grupama, ili protuzakonito sticanje koristi na njihovu tetu, i kanjavaju takve inidbe, tako ni budui zakoni ne bi smjeli dozvoljavati nekanjeno injenje tete buduim generacijama od strane ivuih. Ta se teta najee ini poticanjem inflacije, deficitarnim financiranjem budgeta, a s druge strane privatnim obiteljskim rasipnitvom, nebrigom za osobno ili obiteljsko vlasnitvo, nebrigom za kolstvo i drugim srodnim inidbama, kojima se ustvari nezakonito uzima novac i ostala materijalna, a i duhovna dobra od buduih generacija. No, o ovoj sam problematici detaljnije i sa vie objanjenja i argumenata pisao na drugim mjestima - u ekonomskim spisima. U nekom takvom pravno-dravnom sistemu, zatita prirodnog bia - za kojeg ekolozi duhovito kau da ga nismo naslijedili od minulih, nego posudili od buduih generacija - ne bi bilo ljudsko pravo, nego ljudska dunost, a ujedno, i nuno pravo prirodnog bia na zatitu njegova integriteta. Tako bi, eto, nasuprot Hegelovom miljenju u Osnovnim crtama filozofije prava i opoj logici stvari, ak i samo prirodno bie postalo svojevrsnom pravnom osobom, to je doista potpuno suprotno njegovoj naravi. No to nije nikakav apsurd, niti sideroksilon, nego nuna antiteza u razvojnom procesu prirodnog bia, odnosno u procesu njegovog vlastitog samoprevladavanja manifestacija njegove bievitosti ili autopietinosti. Dijalektika, dijalektika. No vraamo se onim najvanijim stvarima. Graansko drutvo izvrava potpunu i vrlo detaljnu unifikaciju ivih pravnih osoba. (To se obino kae: da su svi dobili politiku slobodu) Ustvari, svi pripadnici graanskog drutva dobijaju ista temeljna prava i dunosti i postaju ravnopravni u odnosu na zakone. No kvalitativno i kvantitativno razliite capacitates agendi - djelatne sposobnosti podijelile su drutvo na dvije osnovne vrste ili klase: 1. ljude koji su privatni vlasnici iskljuivo svoje radne sposobnosti capacitas agendi i, naravno, svoje zarade i uteevine i 2. bogate vlasnike takozvanih, sredstava za porizvodnju - kapitaliste. (Postoje, naravno, i meuklase, ali to sad nije vano. Njihovi su lanovi potpuno ravnopravni ostalima.) Na prvi pogled ovdje se radi o razliitim vrstama pravnih osoba, ali to su ustvari samo razliiti tipovi jedne, iste pravne osobe, izdiferencirani na osnovu razliitih uroenih djelatnih sposobnosti capacitates agendi i njihovog uinka. Radnici su najbrojniji i najmasovniji tip jedne jedinstvene pravne osobe graanskog drutva, a postali su naroito masovni onda kad su i ene dobile graanska prava.
72

No glavni prilog graanskog drutva, mislim na priloge razvoju prava, bilo je uspostavljanje samoodrive neive pravne osobe poduzea. Poduzee je neiva, ali bievita pravna osoba. Ono, kako je ve prije bilo reeno, ima capacitas iuridicae i specifinu capacitas agendi. Upravo ovaj zadnji moment ini ga samoodrivim, jer mu namie sredstva za opstanak i razvoj. Stvaranje poduzea je golemi korak naprijed u razvoju pravne osobe i prava uope, jer se tu takorei ak i neiva priroda poinje ponaati po naelima svrsishodnih zakona, nomos-a i pravde. No mi smo ve na drugim mjestima rekli da je ova vrsta pravne osobe, tj. poduzee ipak ovisno o svom ivom vlasniku i da stoga nije bievito u potpunom smislu te rijei. Od svog ivog vlasnika, ono dobija volju za opstankom i volju za razvojem. No pokazali smo i to da ova iva volja, naroito u zadnje vrijeme, sve ee i u sve veoj mjeri biva nepouzdanom, neekonominom, a i nedoraslom zadatku koji pred nju postavlja nae vrijeme i proces ostvarivanja ciljeva vrste. Stoga se u samu umjetnu, tj. neivu pravnu osobu - poduzee - mora ugraditi umjetna volja za opstankom i razvojem. To se ini pomou ona dva zakona. Kroz njih kapital postaje potpuno bievit ili autopoietian; dobija neke karakteristike ivog stvora. S druge strane gledano, ono to je bilo podreeno iskljuivo logosu prirodnom zakonu, poinje se podreivati nomosu zakonu, odnosno pravilu kojeg je stvorio ovjek i koje odreuje ivot drutva. Tako, eto, prvo zavrava krug svog razvoja inom specifinog ivotvorstva, a, istovremeno, i specifinim samooivljavanjem, buenjem i samoosvjeivanjem. Ono prirodno postaje svjesno svog drutvenog, svjesno-duhovnog ili umjetnog temelja, temelja koji ima apsolutne razmjere. Minervina sova - kako je govorio Hegel, doista i uvijek polijee tek u suton.. U tom samoosvjeivanju i samooslobaanju, odnosno buenju duha ne sudjeluje, naravno, samo prvo, nego i filozofija i ekonomija i druge znanosti. No dok filozofija govori o onome to je vjeno, ili ukazuje na ono to je vjeno u ovom prolaznom svijetu, dotle prvo govori upravo o nekim elementima same te prolaznosti. Ono pokazuje koji su to odnosi meu ljudima koji toj prolaznosti daju nekakav smisao i pomou kojih se ba sama ta prolaznost koristi za vlastito osmiljavanje i ostvarivanje zadanog cilja. I ne samo to. Prvo otkriva koji su optimalni ili najsvrsishodniji odnosi za ostvarivanje onih ciljeva i obavezuje na njih. Zato? Zato obavezuje? Tko zna? Moda zato to niti ontogenine vrste, isto kao ni kratkovjene individue, nemaju na raspolaganju beskonano mnogo vremena i beskonano mnogo energije za njihovo ostvarivanje, pa prijeka potreba i sigurnost opstanka nalau kao dunost prakticirati upravo one najsvrsishodnije odnose, kako bi se ti ciljevi doista i navrijeme ostvarili. Ni zvijezde nisu vjene, kako se nekad mislilo. I one, ini se, imaju neku svoju funkciju i neke ciljeve koje trebaju ostvariti prije nego se ugase i nestanu u vjenoj mijeni. Pored toga to je upravo reeno, moe se takoer rei da definiranjem prava umjetni organizam, odnosno, tonije, sama drava postaje neposredno svjesna svoje bievitosti, svrsishodnosti i metoda pomou kojih ozbiljuje svrhe ili ciljeve radi kojih nastaje postaje svjesnom same sebe. Onim, malo rigidnijim itateljima napominjem da drava nije prosta stvar, mrtvi sistem ili neka mehanika interakcija, mehaniki sistem, nego da je ona uistinu neto bievito. A to je bievito, nuno ima i mogunost, barem mogunost, samosvijesti, mogunost koja se i ne mora ozbiljiti, barem ne uvijek i svugdje. A sada jo nekoliko rijei o samoj dravi.
73

Rekli smo da je pravo instrument samoprisile ovjeka na takve meuljudske i stvarne odnose (u smislu ius ad rem ) i takovo djelovanje koje moe ostvariti ciljeve ljudske vrste, te da se pravo ozbiljuje kao odreena drutvena struktura, odnosno, puno tonije, kao odreeni tip drave, jer drava je epitetiki, vrsti, samoodrivi oblik postojanja drutva. Drava je, dakle, doslovno, utjelovljenje prava, realni ili realizirani umjetni organizam potpuna i samodovoljna (Aristotel) pravna osoba. Budui da je puno ira i bitno kompleksinja od poduzea, drava je u bitno veoj mjeri i samodovoljna i samoodriva nego to je to poduzee. Takoer smo se sloili s Marxovim miljenjem da je drava instrument prisile, ali smo njegovo miljenje korigirali dodatkom da drava nije iskljuivo instrument prisile u rukama vladajue klase, nego takoer instrument samoprisile ljudske vrste, na kako smo upravo rekli - na takve odnose i takvo djelovanje koje moe ostvariti ciljeve vrste. S obzirom na to, potpuno razvijena drava, mora imati i mo samoprisile ili samoprinude. ini se da razvoj drave konicidira s njenom transformacijom, od statusa proste prisilne drutvene institucije u pravnu osobu - institucije koja je, u poetku, mogla izvriti prinudu samo nad subjektima koji su ju sainjavali, ali ne i nad sobom samom, to ima presudnu vanost, jer je ona najvia, najmonija, najcjelovitija, i, to je naroito vano - a to, na svoj nain, uvia ve Aristotel - najvanija umjetna ili neiva pravna osoba. Onaj ko je osnovao dravu zaetnik je najveeg dobra.-.A.. Od poetaka svog postojanja pa sve donedavno, do uspostavljanja liberarnodemokratske graanske drave, prema svim subjektima koji su ju sainjavali, drava se mogla odnositi, i odnosila se, jedino kao despot - osoba koja propisuje zakone, tj. nain ponaanja, ali ga sama ne potuje - propisuje zakone za druge, ali najee u svoju neposrednu, dnevnu korist. Takva drava, iako je doista, za tadanje doba, bila istinsko najvee dobro, nije ni izdaleka dovoljno dobro mogla sluiti kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva niti vrste, pa je, ini se, morala nekako evoluirati. Njen unutranji razvoj donio je na svijet pravne odredbe i institucije koje su mogle izvriti prinudu i nad samom dravom, tako se ona, kao pravna osoba, u nekim svojim pravima i dunostima izjednaila s prostim individuama kao pravnim osobama. Dananja, razvijena drava moe biti tuena sudu jednako kao i neka individua koja je drugome uinila tetu, a neke od dravnih institucija mogu izvriti naplatu, plijenidbu ili ovrhu nad imanjem ope drave i predati ga oteenoj osobi, ako je ova dobila sudski spor. Jo u vijeme Rimskog prava drava se nije smatrala pravnom osobom, a nije to doista ni bila i to ba stoga to nije mogla izvriti nikakvu prinudu nad samom sobom nije imala nikakvih dunosti. Njena volja, predstavljena nekim osobnim suverenom, senatom, ili demoktatskom skuptinom, naelno gledajui, bila je ustvari prosta samovolja, koja je, iako esto, ak vrlo esto, ali ipak vie sluajno nego planski ili intencionalno pogodovala ostvarivanju ciljeva drutva ili ciljeva vrste. Ono veliko u pravu jest upravo ona mo koje je otkrila i ozbiljila norme i metode pomou kojih je drava mogla izvriti prinudu nad samom sobom, te to je pokazala u emu su: obina iva individua i cijela drava jednake - ravnopravne u odnosu na vaee zakone - a koja je takoer smislila i propisala takve zakone u odnosu na koje bi svi umni i volitivni subjekti mogli biti svrsishodno ili funkcionalno i produktivno jednaki tvoriti jednakost (ravnopravnost) koja je kreativna, i ... pravedna. Da nema ove mogunosti samoprinude drave, ne bi bilo mogue ostvariti ciljeve ljudske vrste. Drava je, naime kako smo ve puno puta rekli vrsto i samoodrivo
74

politiko ili organizacijsko sredstvo ostvarivanja ciljeva ljudske vrste i ukoliko ona ne bi mogla korigirati samu sebe i uiniti se svrsishodnim za ostvarivanje tih ciljeva, tj., ako bi bila suvie rigidna, onda bi ih, kako smo upravo rekli, bilo nemogue i ostvariti. Pravo je prinudilo najmoniju pravnu osobu na svijetu - dravu - da vri prinudu nad samom sobom i da se svako malo korigira, u-pravlja, ili popravlja, o-pravdava ini pravednom i svrsishodnom, jer jedino ako je pravedna moe posluiti kao sredstvo ozbiljavanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva. To nije samo triumf pravde, nego i onog suptilnog stvaralakog ljudskog duha, jer ovdje se ne radi o prostoj mehanikoj, nego svrsishodnoj ili svrhovitoj svrsishodnosti, a ne radi se takoer niti o egalitaristikoj jednakosti, nego takvoj koja je produhovljena i vrlo suptilna, svrsishodna, kako smo upravo rekli, i koja jedino kao takva moe posluiti kao instrument za postizanje ili ostvarivanje ciljeva ljudske vrste, ali istovremeno, i materijalnih, emotivnih, moralnih, duhovnih i drugih ciljeva ivih, odnosno ivuih individua, njihovih obitelji, udruenja itd. Pored toga, time se ostvaruje neto uistinu boansko pravda poredak koji vodi ka onome to je najvie, sveto svjesnom postojanju univerzuma, koji je svjestan sebe, ili zna samog sebe, kao dobro, neto dobro, moda ak najvie dobro. To je apsolutni triumf pravde, jer ini se je da o njenom pojavljivanju na ovom svijetu, u velikoj mjeri, ovisi i opstanak onog najvieg, apsolutnog. Unutranji razvoj drave u znatnoj se mjeri podudara sa razvojem drutva koji se prikazan onim trokutom nekoliko prethodnih knjiga. Ali ti nas aspekti njenog razvoja ovdje ne zanimaju. Zanimaju nas unutranji momenti onog subjekta A koji predstavlja vlastodrca ili vlast. Sociologiji, politologiji i pravnoj znanosti ve je poznato da je, s vremenom, unutar njega dolo do trihotomije, trodiobe na zakonodavnu, sudsku i izvrnu. Ovim momentima vlasti u zadnje se vrijeme dodaje i etvrti - monetarna vlast a moda e doi i do daljne podjele. To ovisi o potrebama umetnog organizma drutva. Svrha ove unutarnje diobe je meusobna kontrola momenata vlasti i mogunost da se drava u svojstvu tuitelja suprotstavi sama sebi u sluaju krenja zakona, a samim tim, i mogunost dravne samoprinude. To je otvaranje prostora za djelovanje one Aristotelove korektivne pravde na najvioj i najvanijoj razini. Svaki od ovih momenta vlasti trebao bi se rukovoditi prvenstveno motivacijom: dobra plaa, ugled i priznanja za dobar rad, ali, s druge strane, i mogunou promptnog kanjavanja, te, lakog gubljenja dobro plaenih drutvenih funkcija, i, naravn, male plae za lo rad. No usprkos trihotomiji ili tetratomiji i unutranjem suprotstavljanju momenata vlasti i njihovih interesa, drava moe biti korumpirana i loe, ak vrlo loe funkcionirati. To se naalost esto i deava ak i meu najrazvijenijima. U takvim situacijama ljudi se esto uzdaju u nekakvu moralnu obnovu ili reformu, pomo od strane religijijskih institucija ili dobronamjernih karizmatinih individua. No takva se oekivanja gotovo uvijek pokau jalovima ili pogrenima, a nerijetko i katastrofalnima. Odatle potreba za jednim tako egzaktnim zakonom kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti - zakonom koji bi onemoguavao, neefikasnost, korupciju i sline pojave, a vlast i dravu trajno i kontinuirano i motivirao i prisiljavao na samousavravanje i na dovoljno efikasno sluenje ostvarivanju ciljeva vrste. odatle i ona esto spominjana potreba sa samopodvrgavanjem administracije tom zakonu, odnosno potreba za samoprinudom administracije na pokoravanje reenom zakonu. Gore smo ve nekoliko puta rekli da je pravo, prije svega instrument samoprinude
75

ljudske vrste. Iz toga, premda ne s apodiktikom nunou, ali kao optimalno uvjerenje ili rjeenje, proizlazi da bi trebalo uspostaviti globalnu dravu dravu ljudske vrste a ne dravu jedne ili nekolicine nacija, koja bi se ve danas trebala smatrati reliktom prolosti. Suvremena nacionalna drava postala bi tako jedna lokalna pravno-politika tvorevina jedna od nekoliko stotina slinih istovrsnih pravnih osoba unutar svjetske ili globalne drave. Ova bi pak, mislim na globalnu dravu, bila jedan apsolutno samodovoljan i samodrivi umjetni entitet. iji bi se unutarni i vanjski razvoj temeljio na svim, svrsishodno ujedinjenim snagama ljudske vrste. Zato se ovo ini potrebnim? Uspostavljanjem globalne drave, dolo bi do velike i posvemanje unifikacije prava i dunosti svih vrsta pravnih osoba koje su uope mogue. To bi moglo biti sveope carstvo pravde, a i slobode. S druge strane pak ova unifikacija organizirala bi i angairala sve ljudske potencijale i tako bi znatno poveala stvaralaku i radnu mo ljudske vrste, te olakala i ubrzala proces ostvarivanja onih ultimativnih ljudskih ciljeva. Globalna drava imala bi ista prava i dunosti kao i druge pravne osobe, npr. obine individue, ali bi njena snaga apsolutno nadilazila snagu svih drugih vrsta pravnih osoba. Ovdje se nuno namee misao o mogunosti zlouporebe te silne moi i o potrebi da se posjeduje orue za njenu kontrolu i zauzdavanje. Jedan od instrumenata kontrole te moi su neki takvi zakoni kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti. Ali to, vjerojatno, nee biti dovoljno. ivi duh morati e, i pored pouzdanog vodstva umjetnog bia, i izvrsnih zakona, uvijek bdjeti nad svojom sudbinom i putem kojim ide, i pitati se vodi li on doista kao ostvarenju ciljeva vrste ili ne i, naravno, upirati se u to jasniju i razgovijetniju viziju ili spoznaju naravi tih ciljeva vrste. Eto toliko. Ovdje naputamo podruje prava i vraamo se vie ekonomiji i politici. Svjetska drava Gore, u jednom od prethodnih poglavlja, opisana ekonomska politika ljudske vrste mogla bi se voditi jedino u okviru ili pomou neke svjetske ili globalne drave. O njoj sam dosta pisao u Sumi ekonomije Tu sam ukazao na jo neke znaajne pojave koje ukazuju na nunost uspostavljanja svjetske drave Ovdje bih htio samo istaknuti da bi jedan od zadataka svjetske drave bio i to da, osigura iste i jedinstvene kriterije gospodarenja i ivota za sve lokalne ili nacionalne drave, jer jedino se tako mogu vidjeti stvarne razlike u veliini doprinosa svjetskom blagostanju ili ostvarivanju ciljeva vrste. Tamo gdje svatko svoj doprinos mjeri nekim svojim, lokalnim mjerilom, one stvarne razlike nikako ne mogu izii na vidjelo. Stvara se zbrka, kaos, a nerijetko se i ono to je loije i manje nametne kao neto bolje i vee. Geslo mogue globalne drave trebalo bi biti: Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon! Uspostavljanjem Globalne ili svjetske drave, nacionalne drave ne bi bile ukinute, ali bi se morale odrei onih momenata svog suvereniteta koji bi ugroavali ili ometali radinost i kretanje svjetskog (a i nacionalnog ) kapitala. To su: pravo na rjeavanje sporova s drugim dravama putem vojske ili rata; pravo na postavljanje carina ili drugih barijera; pravo na emitiranje nekog svog novca, pravo na ozakonjivanje propisa koji bi bili u suprotnosti sa propisima svjetske drave itd. Unutarnji zakoni lokalnih, nacionalnih drava, ukoliko ne bi bili su suprotnosti s zakonima svjetske drave, ne bi mogli spreavati radinost svjetskog kapitala. tavie, komuniciranje (lokalnog stanovnitva) na nekom nacionalnom jeziku, pokoravanje ljudi, nekim specifinim, nacionalnim zakonima i obiajima, pospjeivalo bi i olakavalo
76

njegovu cirkulaciju i rad na teritorijima tih nacionalnih drava. Kapital se, naime moe kretati i raditi samo tamo gdje se ljudi mogu dogovarati, a dogovarati se pak mogu samo ako svi govore istim jezikom. Dananje granice nacionalnih drava bile su odreene prvenstveno granicama nekog jezikog podruja, pa stoga ove drave moda i ne bi trebalo nazivati nacionalnima niti etnikima, nego prije lingvistikim dravama. Ali, o tom, po tom. To je pitanje za neku drugu raspravu. Nacionalne drave, u okviru globalne drave mogu se promatrati kao analogon organima visoko razvijenog ivog organizma. Svaki od tih organa sastoji se od specifinih stanica, koje su drugaije nego stanice drugih organa. Svaki organ na sebi specifian nain prima i koristi istu i zajedniku krv cijelog organizma, ali radi, tj. funkcionira drugaije od drugih - na sebi svojstven nain. No, ove specifinosti, ne tete cijelom organizmu, nego mu dapae koriste. S druge strane, uvjet opstanka tih organa u ivotu jest postojanje zajednike, jedinstvene krvi, koja ih hrani, te pokoravanje principima opstanka cijelog organizma, organizma kao cjeline. Vie i detaljnije i bolje o ovim analogijama moete proitati kod H. Spencera. Vlasti nacionalnih drava morale bi garantirati neki donji prag ili minimum efikasnosti svoje djelatnosti, (QEAD-a), pa bi stoga morale prihvatiti one kriterije efikasnosti koje bi propisala mogua svjetska drava, a koji bi bili isti za sve lokalne drave. (Pogledaj Zakon o kontroli efikasnosti vlasti). Tako bi se vlast u nekoj lokalnoj ili nacionalnoj dravi pretvorila u odgovornost za visinu ivotnog standarda na teritoriju na kojem ona vai i djeluje. Sama svjetska drava nije nikakav novi tip drave, nego samo epitetiki oblik opeg razvoja dravne organizacije, razvoja koji je u nacionalnoj, graanskoj dravi postigao svoju sintezu. Svjetska drava samo je globalna reprodukcija, temeljita epiteza nacionalne graanske drave oblik koji joj omoguuje odranje, trajni opstanak. Isto kao i postojea graanska ili nacionalna drava, i svjetska drava bila bi uvar prava svojih unutarnjih subjekata i nadzornik u izvravanju njihovih obaveza ili dunosti. Odnos prema lokalnim graanskim dravama bio bi joj najsliniji odnosu kojeg razvijene graanske drave danas imaju prema graanima ili poduzeima. Svjetska drava trebala bi posjedovati i vrlo snanu i efikasnu vojsku, koja bi sluila za to da se ponovo uspostavi zakonitost, tamo gdje je ona bila naruena, i to samo ako ju ne bi bilo mogue uspostaviti nekim mirnim nainom, bez primjene sile. Vojska bi, jasno trebala tititi i samu ljudsku vrstu i ljudsku civilizaciju od moguih, ali malo vjerojatnih agresora iz svemira. Oigledno je kako smatram da bi svjetska drava trebala uvesti red i mir na ovom planetu red, mir, zakonitost, slobodu i ivost koja bi sluila ostvarivanju ciljeva vrste. Ovdje smatram vrlo vanim skrenuti panju na slijedee: Mir, u kojem su ukinute sve opreke, mogao bi biti poguban po kreativnu djelatnost i napredak ak i vie nego potpuna anarhija ili nekakav totalni rat. Ne treba smetnuti s uma da su veliki civilizacijski usponi esto bili ostvarivani u vrijeme ratova: Klasina Grka civilizacija u vrijeme Perzijskih i Peloponeskih ratova; Rimska za vrijeme osvajakih ratova koji su, s prekidima, trajali gotovo tisuu godina. Velika Italijanska renesansa zbivala se istovremeno sa neprekidnim ratovima meu tadanjim gradovima-dravama i feudalcima, te provalama Francuza i Nijemaca. To je stvarno bio permanentni rat svih protiv svih Zapadna civilizacija doivjela je velike uspone za vrijeme stogodinjeg, a zatim tridesetgodinjeg rata, a poslije toga u vrijeme Napoleonskih ratova, zatim Svjetskih i na kraju nevjerojatan tehnoloki napredak za vrijeme tzv. Hladnog rata.
77

I u vrijeme mira, naravno, nastale su mnoge velike stvari. Mirna razdoblja su vie epohe reprodukcije i velike reproduktivne djelatnosti ali i epohe u kojma u kojima se uje glas nekih Muza pa cvate umjetnika djelatnost. Pored toga, mir je stanje stanovite ugode, ivotne sigurnosti i vedrine, i stoga vrlo drago ljudskoj dui, pa zato njemu tee svi razumni ljudi. No, kako smo ve rekli, i sa mirom treba biti vrlo oprezan i ne smije se dopustiti da se on pretvori u mrtvilo. Stoga mi kaemo: Mir neka vlada na grobljima, a na svijetu ivot! Pod onim ivotom podrazumijevamo upravo onu, gore spomenutu ivost koja stremi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Stoga, da se mir ne bi pretvorio u mrtvilo, ratni nemiri i borbe trebaju biti nadomjetene, ne toliko estokom, koliko koliko principijelnom i bespotednom konkurencijom - borbom za opstanak i prosperitet u okviru razumnih zakona i umjerenih kriterija efikasnosti. Konkurencija bi, poput ratnih sukoba, trebala stvarno ugroavati opstanak i ivot onih individua ili grupa koje nedovoljno efikasne da zadovolje one umjerene kriterije ili koje bi direktno ometale ostvarivanje ciljeva vrste, ali bi u tome trebala biti bitno suptilnije i svrsishodnije selektivno sredstvo od rata. Tamo gdje nema stvarnog ugroavanja ivota ili ivotnog standarda, nema niti stvarne borbe za njegovo odranje i unapreenje. Sveopi mir, ka kojemu se s razlogom tei, morao bi biti svrsishodan, to znai da se ne bi smio shvatiti kao konani cilj ljudskog postojanja, nego tek kao najadekvatnije politiko sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste, a sama konkurencija kao sredstvo za ouvanje njegove dovoljne vitalnosti i dovoljne sposobnosti za njihovo ostvarivanje. Ne treba imati iluzija. Istinski ljudski ivot nije lagan niti beskonfliktan, a ne treba ni biti takav ak ni onda kad je stvarno smislen, dobar i idilian. No, ta lakoa i beskonfliktnost nisu niti toliko vane. Vano je to da ivot bude svrsishodan i vrijedan ak i onih velikih napora i rtava koje se katkada ine. To je ono to mu daje smisao. Ni sreu moda ne bi trebalo shvatiti kao nekakav ivotni cilj, kako je mislio Aristotel nego prije kao satisfakciju ili nekakvu nagradu za osmiljen ivot ili plodno djelovanje. Vraamo se svjetskoj dravi. Smatram da bi njena vojna sila trebala sluiti odravanju tog ivog, dinaminog reda i mira. No, moram ponovo navesti i naglasiti da nikakva vojna sila, ma kako bila velika i mona, ne bi mogla osigurati nekakav smisleni red i mir, ako u tom svijetu ne bi bilo pravde. A prvi i najvaniji, kljuni moment u ostvarivanju te pravde jest podvrgavanje ili samopodvrgavanje administracije pod jurisdikciju Zakona o kontroli efikasnosti vlasti. Time bi ona bila prinuena da svoje ciljeve i interese ostvaruje na isti nain kao i ostali produktivni drutveni subjekti tj. bila bi motivirana na efikasno i svrsishodno upravljanje drutvom. A ako se moe suditi po onom paradoksalnom poloaju suvremene adninistracije u razvijenim drutvima, o kojem sam napred ve govorio, onda bi se sama administracija trebala izboriti za stupanje u motivacijski odnos, jer bi se time oslobodila svog faktiki ropskog poloaja i stanovite obespravljenosti, a i one udne ridikuloznosti svoje upravljake funkcije. Eto, toliko o nekim vanijim unutranjim momentima svjetske drave. ***
78

Jedan kratki pogled unatrag i komentar. O nunosti uspostavljanja EU i nekakve globalne, svjetske drave ja sam govorio i pisao prije neto vie od trideset godina. Tada sam se svojim suvremenicima inio nekakvim fantastom. Ni danas me, naalost, ne smatraju drugaijim. Ja se pitam: u to gledaju ti moji kolege, mislioci i znanstvenici ako ne vide da im globalizacija stavlja svjetsku dravu pred sam nos. Naime, globalizacija, koja je proces stvaranja antropotehnoloke civilizacije, pored dobara koje donosi, stvara i takve probleme koje moe rijeiti jedino nekakva svjetska drava. To je ono to ju ini nunom, neophodnom, a ne moje elje, niti elje svih ostalih dobronamjernih ljudi. Mislim da su pravi, ali naivni i loi, fantasti ba oni koje misle da je te probleme mogue rijeiti bez svjetske drave. Eto, samo toliko. Koga zanimaju detalji, neka potrai Sumu ekonomije. Meugeneracijski ekonomski i politiki odnosi Ovdje u se problemom meugeneracijskih odnosa baviti krajnje sumarno U Sumi ekonomije pokazao sam i to da su generacije veoma vani ekonomski subjekti u procesu ostvarivanja ciljeva vrste, a vani su zbog toga to je za ostvarivanje tih ciljeva potrebno jako puno vremena, pa se mogu ostvariti jedino odravanjem ivota kroz smjenu generacija. O stvarnom ekonomskom rastu i civilizacijskom razvoju moe se govoriti tek ako, naelno govorei, svaka slijedea generacija ivi bolje od prethodne. Ostvarivanje tog sve boljeg ivota jedan je od momenata u postupnom ostvarivanju ciljeva vrste. Do sada je briga o dobrobiti buduih generacija bila povjeravana uglavnom instinktu ljubavi prema potomstvu. Koliko je ta ljubav bila velika vidi se po tome to su gotovo sve ivue generacije posuivale novac od buduih. Time je bila stvarana inflacija koja je znatno usporavala ekonomski rast i ometala civilizacijski razvoj. ivue generacije mahom su, dakle, ivjele na raun i na tetu jo-ne-ivuih, buduih. Sadanja civilizacijska kriza dijelom je posljedica i takvih meugeneracijskih odnosa. U Sumi i drugim knjigama pokuao sam pokazati da bi meugeneracijske ekonomske i druge odnose trebalo izuzeti od jurisdikcije instinkta, tj. one ljubavi prema potomstvu i staviti ih pod jurisdikciju drutvenih zakona. To je u skladu sa drutvenom egzistencijom ovjeka, jer na osnovu instinkta odravaju se u ivotu prirodne vrste, a ljudska vrsta, koja je ontogenina i koja ivi u drutvu odrava se na osnovu politike i drutvenih (politikih) zakona koji su pouzdaniji i ovjekovu opstanku primjereniji od instinkata. Dananja zakonodavstva tretiraju pripadnike buduih generacija tek kao potencijalne bioloke osobe. Nuno je meutim da se oni tretiraju kao pravne osobe, potpuno ravnopravne pripadnicima punopravnih ivuih generacija i da postoje kaznene odredbe za one koji otete interese pripadnika tih, buduih generacija. Ve Rimsko pravo tretira fetus kao svojevrsnu pravnu osobu nasciturus. Pripadnici buduih generacija trebali bi se tretirati kao pravne osobe koje imaju capacitas iuris ili morales, ali (jo) nemaju capacitas agendi, pa u dananjici moraju imati zakone i institucije koji e ih u tome zastupati. Zakoni koji bi regulirali meugeneracijske ekonomske i druge odnose uglavnom bi zabranjivali ono posuivanje novca od buduih generacija, (posuivanje koje se
79

ostvaruje poticanjem inflacije), deficitarno financiranje dravnih budgeta itd, ali i prekomjerno unitavanje prirodnog bia i druge ini, odnosno djelatnosti koje nezakonito posiu za zakonitim dobrima i vlasnitvom buduih generacija. U svim vanijim momentima vlastitog opstanka ljudska je vrsta instinkte zamijenila drutvenim zakonima. Sada, kada se vidi da meugeneracijski ekonomski odnosi spadaju meu nekolicinu onih najvanijih, za oekivati je da e se i ovi odnosi konano utemeljiti na zakonima. Drutvo koje meugeneracijske odnose nije temeljito reguliralo specifinim zakonima, ne titi zakonite interese buduih, jo-ne-ivuih i jone-aktivnih ekonomskih subjekata od nesavjesnosti ili nemara onih ivuih. Takvo drutvo jo nema onu bitnu vremensku, odnosno epitetiku dimenziju, koju bi trebalo imati, a ne moe se smatrati niti potpuno razvijenim i istinski humanim, zato to ne titi interese onih koji ih sami nikako ne mogu zatititi, jer jo nisu ni zaeti, a kamo li roeni - a ve su odavno bili okradeni. Neki od ovih zakona o meugeneracijskim ekonomskim odnosima, kako se vidi iz gornjeg teksta, odnosili bi se na rad dravnih vlasti, a neki bi regulirali meugeneracijske ekonomske odnose u obiteljima. Toliko, u najkraim crtama, o problemima meugeneracijskih ekonomskih i politikih odnosa. Ovdje bih, samo ukratko htio iznijeti jo neke elemente nune brige o djeci. Ve je Aristotel ustvrdio da onaj tko hoe uiti, mora biti osloboen svih drugih dunosti ili poslova, jer uenje zahtjeva odmoran duh i slobodan od briga. To bi pravilo moralo naroito vaiti ba za djecu, jer njima je uenje od presudne vanosti, a dua im nije tako snana i izdrljiva kao u odraslih ljudi. Djeca bi, radi uenja koje je njihov osnovni zadatak i posao morala biti osloboena svih ostalih poslova, pa ak i putovanja do kole i natrag kui, jer ona iznuruju djecu i otimaju im dragocjeno vrijeme. Na izraz kola, ili engleski school, ili pak latinski schola dolazi od grkog shol dokolica, slobodno vrijeme. Ve to, samo po sebi govori kakav bi trebao biti ivot djece koja pohaaju kolu. Djeca bi, dakle, morala biti smjetena u iznimno udobnim i pogodnim internatima (najboljim, i najudobnijim to ih ljudska vrsta moe sagraditi), i povjerena brizi brojnih strunih odgajatelja. Jedine dunosti djece, osim samog uenja, bile bi one koje bi ih pripremale, tj. navikavale na kasniji uredan i civiliziran ivot u zajednici. Ostalo vrijeme, izvan ovih obaveza i uenja, bilo bi posveeno igri, rekreaciji, sportu ili nekakvim tzv. slobodnim aktivnostima. U Sumi ekonomije ve sam napisao da nastavnici nikako ne bi smjeli ispitivati i ocjenjivati uenike koje poduavaju, nego bi to, umjesto njih, inio specijalizirani computor. Time bi se osigurala neophodna objektivnost u ocjenjivanju uenika. A radi stimuliranja nastavnika na to bolji rad, dohodak svakog od njih trebao bi biti proporcionalan prosjenoj ocjeni uenika koje poduava. Odgajatelji u internatima i ostalo osoblje koje bi brinulo o djeci takoer bi moralo biti plaeno srazmjerno visini rezultata koje postiu uenici o kojima brinu. Dananju kolu u kojem isti nastavnik poduava, ispituje i ocjenjuje uenike osnovao je jo M. F. Kvintilijan, oko 60-te godine poslije Krista, a funkcija uitelja i ispitivaa nije do sada mogla biti rastavljena zbog nedostatka nekog takvog ureaja kao to je computor. Sada je, pak, to mogue, i ako ne bude uinjeno, kola, koja je moda najvanija ljudska institucija, ostat e i dalje jedna od najzaostalijih, tj. najzastarjelijih i najneadekvatnijih. Prenoenje znanja s jedne generacije na drugu jest neto od najvee vanosti za odranje i razvoj civilizacije i ostvarenje ciljeva vrste, pa mu se, prema tome mora posvetiti i odgovarajua panja i metoda. S druge strane, u sklopu nae brige o djeci i o
80

budunosti duni smo ih osloboditi veine onih nepotrebnih frustracija koje ogoravaju ili obezvrijeuju djetinjstvo, a i kasniji ivot u zreloj dobi. S tree strane pak, nije vie u skladu s razumom i mudrou, a niti primjereno ostvarivanju ciljeva vrste to to je ovjek toliko vremena i snaga utroio u razvoj metoda proizvodnje materijalnih proizvoda, a tako malo u razvoj metoda obuavanja novih generacija ljudi. *** Razlozi za uspostavljanje logokratskog drutva i tekoe koje se pri tom mogu oekivati Da bih preduhitrio neopravdane kritike onih koji, nakon svega to sam rekao, ipak misle da sam nekakav pripadnik onog poduzea Lako emo, mislim da bi, pored onog to je ve reeno o ovom problemu trebao rei i to da sam potpuno svjestan toga je napredak zakonodavstva i napredak u razvoju drutva oduvijek bio, a i ostat e, jedan od najveih drutvenih i povijesnih problema. Na to su ukazivali ve Platon i Aristotel, a poslije njih J. Bodin, T. Hobbes, Machiavelli, Montesquieu, Rousseau, Kant, Hegel, Weber, Durkheim, Comte i drugi suvremeniji politiki mislioci, ali jo vie i jasnije krvava, spora i bolna praksa razvijanja drutva. Ovdje u navesti samo jedan krai Rousseauov tekst iz "Drutvenog ugovora" koji govori o tom problemu. Tekst je uzet iz odjeljka "O zakonodavcu". "Postoji druga tekoa - kae on - koja zasluuje nau panju. Mudraci koji bi prostom puku htjeli govoriti svojim jezikom, umjesto njegovim, nee biti shvaeni. Postoje na hiljade pojmova koji se ne mogu iskazati narodnim rijenikom. Suvie opi pogledi i vrlo udaljeni predmeti podjednako su izvan domaaja narodnog shvaanja. Mnogi pojedinci koji odobravaju samo one sisteme vladavine to gode njihovom posebnom interesu, teko da bi mogli uvidjeti koristi koje bi izvlaili iz stalnih liavanja koje im nameu dobri zakoni. Da bi jedan narod mogao razumjeti zdrava politika naela i upravljati se po osnovnim pravilima koja zahtjeva opstanak i napredak drave, trebalo bi da paradoksalno - posljedica postane uzrokom, tj. da socijalni duh, koji bi trebao biti rezultatom uspostavljanja drave, vlada prilikom samog tog uspostavljanja; i da ljudi, prije uspostave zakona budu ono to bi trebali postati pomou njih. Zakonodavac, osoba koja ne raspolae, ni silom, ni moi uvjeravanja, mora, stoga pribjegavati moima druge vrste, koje pridobijaju bez prisile i uvjeravaju bez uvjeravanja. Eto to je oduvijek tjeralo voe raznih naroda da pribjegavaju posrednitvu neba i da bogove aste svojom vlastitom mudrou, kako bi se narodi, potinjeni dravnim kao i prirodnim zakonima, a priznajui istu vlast u izgraivanju ovjeka kao i drave, dragovoljno pokoravali i posluno podnosili rtve opem blagostanju i napretku. Ovaj uzvieni razum, koji se izdie iznad domaaja prosjenih ljudi, to je onaj razum ije je odluke zakonodavac stavljao u usta besmrtnika, da bi pomou boanskog autoriteta poveo one koje nije mogao pokrenuti ljudskim razumom." Nema sumnje, to je do sada bila jedna od najingenioznijih i kljunih metoda na osnovu koje se podigla i uznapredovala ljudska civilizacija, a koristili su ju neki od najveih duhova to ih je dao ljudski rod - Hamurabi, Zoroastar, Mojsije, Isus, Muhamed, Konfucije.Likurg, Haronda... Ali, kome bi se danas, u ovim ateistikim vremenima, neki zakonodavac mogao obratiti za pomo? ??????? Da kaem kako su mi ove zakone i ostale ideje telepatski doapnuli neki
81

vanzemaljci !!!!???? Ipak, ima neeg na to se mogu osloniti. Najvei mislioci drutva i drutvenih pojava Rousseau, Durkheim, Hegel, Weber, Comte, Spencer, Marx... - oni koji su osnovali sociologiju i politologiju, smatrali su drutvo neim boanskim i esto su, to hotimice to nehotice, znali pokazati da je izraz "Bog" sinonim ili simbol za drutvo. U "Uvodu u politologiju" pokuao sam pokazati da to ima velikog opravdanja. U ovom radu ve sam pokazao da drutvo smatram umjetnim organizmom. Taj entitet, ija je bit transempirijska, doista ima neeg boanskog u sebi. Politika je njegova umna, ali nijema volja (volonte generale), a politiari i zakonodavci su ljudi koji imaju dar da razumiju tu njegovu nijemu volju i saopavaju ju narodima. Ja sam, poput Hamurabija ili Mojsija, tuma ili glasnogovornik nijeme volje jednog vieg, razvijenijeg stupnja opstojnosti tog umjetnog organizma - prorok kroz kojeg on govori - odnosno ovjek koji ovim i drugim tekstovima obznanjuje u to se to, u kakav novi, savreniji oblik, umjetni organizam tei razviti, kako bi ljudskoj vrsti bio to svrsishodnije i blagotvornije sredstvo za njen slobodni opstanak i ostvarenje njenih ciljeva. Blago onim narodima, koji, meu prvima, svojom panjom budu poastili onakve misli i zakone kakvi se ovdje izlau, jer e ih onaj budui, razvijeniji umjetni organizam, ijem ozbiljenju tako budu sluili, uistinu bogato nagraditi za njihovo zalaganje. Spomeno bih jo jednu stvar koja daje za pravo takvim oekivanjima kao to su moja. Hobbes, Lock, Montesquieu, Grotius, Spinoza, Rousseau i drugi prosvjetiteljski mislioci, koji su postavili teorijske temelje graanskog drutva, nisu se mogli pozivati na volju ili rijei nekakvog boanstva, kao njihovi veliki prethodnici, ali oni su tvrdnjom; da je ovjekovo prirodno i neotuivo pravo da ivi u takvom drutvu kao to je graansko, doista podstaknuli i pokrenuli ljude na njegovo ozbiljavanje. Ta je tvrdnja uvelike dola glave feudalizmu. Budui da je ovjek, pored ostalog, kako se smatra, i bie slobode, onda, slino onome gore, i ja, danas, mogu rei da pripadnici ljudske vrste imaju neosporivo pravo (IUS GENTIUM, koje je prirodno (specifino) pravo ljudskog roda), da ive u jednom drutvu poput logokratskog, drutvu koje bi bilo slobodnije, pravednije, sigurnije i funkcionalnije, tj. svrsishodnije od postojeeg graanskog drutva, - svrsishodnije za ono bitno, za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste i osmiljavanje ivota individua. Ako se ne bi ozbiljio onaj gore spomenuti, vii razvojni oblik drutva, umjetnog organizma, i civilizacije uope, onda bi bile besmislene sve rtve, koje su, od poetka ovjekovog postojanja, bile prinesene napretku. Stoga e rad na njegovom ozbiljavanju okruniti smislom, ne samo ivot onih ljudi koji budu radili na tome, nego i cijelu ljudsku povijest i sve patnje kojima je ona bila obilato protkana. *** Weber i ljudski ciljevi Budui da je ovaj tekst namjenjen i ljudima koji ive u krugu neoneolitske i neoantike civilizacije, ovdje bi bilo dobro pozabaviti se i pitanjem: zato Weberova knjiga Protestantska etika i duh kapitalizma, koja je kod nas vrlo poznata i cijenjena, nije znaajnije utjecala na na neoneolitski mentalitet i podstakla nas na razvijanje kapitalizma i openito povijesnotvornost, ontogeninost? Na prvi pogled, ini se da je poseban razlog tome to to kod nas praktiki nije bilo i
82

nema protestantizma ija je etika bila podstrek razvijanju kapitalizma. Nema sumnje da je to jedan od uzroka, ali ni izdaleka jedan od onih najvanijih, jer Weberova je knjiga dola kod nas nakon uspostave prvobitnog kapitalizma i mogla je, po rijeima samoga Webera utjecati na njegovo razvijanje i mimo protestantizma i snanije od njega. Sama knjiga, naime, izvrsno je pisana i daje vrlo jake etike i utilitarne stimulanse ka razvoju kapitalistikog mentaliteta. Glavni razlog izostajanja tog uticaja na nas, a i intezivnijeg uticaja na druge narode svijeta jest, po mom miljenju, u tome to Weber u toj svojoj knjizi nije nita rekao o pozivu ovjeka uope, odnosno o kljunom pozivu (beruf ili vocatio) ljudske vrste, a taj je stvaranje umjetnog bia, i rtvovanje ivotnih i radnih snaga svih nacija, rasa i ljudskih generacija upravo stvaranju tog, umjetnog bia kapitala. On je govorio samo o tome kako su protestantizam, a i druge reformirane crkve, svojom etikom otkrile onaj ovosvjetski (sekularni), radni i spasonosni poziv individua, odnosno to da su ove individue od Boga pozvane da ga ispune kroz neku djelatnost koja proizlazi iz okvira aktualne, odnosno tada vaee podjela rada. Optimalna samoafirmacija individua kroz taj radni poziv, tj. posredstvom njega, bila je moralna dunost induvidua i onaj istinski spasonosan akt. Ono, meutim to je ovdje bitno, i to moe imati najvei utjecaj, jest to da je govorei jezikom ope religioznosti - Bog pozvao ovjeka (kao vrstu) da stvori umjetno bie, kapital i drutvo koje e biti zasnovano na njegovom koritenju - kapitalizam. To je doista onaj bitni i istinski zadatak kojeg je On (ukoliko zaista postoji), stavio pred ljudsku vrstu. Kao kljuna nagrada za sudjelovanje u tom zadatku i njegovo izvravanje moe se pomiljati neto kao spas ljudske vrste u nekoj specifinoj transcendenciji osloboenju od robovanja kauzalitetu prirode, smrti itd. Ali nagrada za istinsko, produktivno sudjelovanje u stvaranju umjetnog bia i njegovom produktivnom koritenju u svrhu specifinog, slobodnog opstanka ili spasa ovjeka dobija se takoer i na ovom svijetu, i to u obliku boljeg, lakeg, slobodnijeg i smislenijeg ivota, a dobijaju ju prvenstveno narodi i generacije, a kaktkada ju, za ivota, dobiju i kreativne individue. No onu kljunu nagradu, koja svojom vanou premauje sve to se moe pomiljati, a koja je, per suam genere, transcendentna, dobija, kako je ve reeno, iskljuivo neka vrsta, i to za uspjean pothvat stvaranja umjetnog bia i opstanak zasnovan na njegovom koritenju. Takva vrsta ne moe se smatrati samo pozvanom da pokua stvoriti umjetno bie, nego takoer i jednom od onih malobrojnih odabranih, jer je uspjela u tom svom pokuaju, tj. svom pozivu i postala doista nalik Bogu sposobna stvoriti neto bievito, autopoietino pokazala je svoju ontogeninost. Neku takvu, istinski darovitu vrstu ne mogu zaustaviti, ni oni Biblijski kerubini, ni njihovi plameni maevi koji uvaju ulaz u Eden i pristup Stablu ivota .(Genesis 3, 20 ) No, oni su moda samo jedan lukavi izazov kojim se - govorei jezikom teologije - slui Providnost, da bi namamila pripadnike kreativnih vrsta da se kreu i djeluju u tom pravcu, a moda su, pak ti kerubini i njihovi plameni maevi zapravo simboli nekakve posljednje prepreke koju treba savladati da bi se neka vrsta definitivno potvrdila kao odabrana. Tko zna koliko onih, nedovoljno kreativnih ili nedovoljno razumnih i nemarnih vrsta u univerzumu ne uspijeva udovoljiti ovom pozivu i nestaju u tami vjenog zaborava? to se tie samih naroda, vjerujem da e, za razliku od dosadanjih, neke budue historiografije, kao odabrane ili bogonosne tretirati one narode koji su bili ontogenini,
83

tj. koji su dali neke od kljunih doprinosa razvoju umjetnog bia i njegovoj afirmaciji kao sredstva spasa i osloboenja vrste. Da je Weber tako postavio stvari, moda se Slavenski narodi koji pripadaju neoneolitskoj civilizaciji ne bi u toj mjeri priklonili suprotnom, Marxovom uenju, koje je zahtjevalo odustajanje i apstinenciju od stvaranja i upotrebe umjetnog bia. No, to je diskutabilno, izmeu ostalog i zbog toga to je Weber djelovao puno kasnije od Marxa kad se komunizam takorei ve bio ukorijenio u onom presudno vanom dijelu drutvene svijesti, a i u praksi. Dalje. Spasonosnoj volji da se udovolji pozivu, Weber suprotstavlja prostu individualnu lijenost, inertnost ili naprosto nesposobnost. No, ini se vjerojatnijim i istinitijim da je ta nesposobnost ustvari iznimno velika ontoklastika sposobnost, tj. mo da se opstruira stvaranje umjetnog bia, mo, koja je, kako smo ve esto naglaavali, vrlo dobro skrivena raznim maskama, i koju je stoga vrlo teko raskrinkati. Ta mo nije nita drugo do ono Fichteovo radikalno zlo, a jedno od njegovih osnovnih lukavstava uz to to hini nekakvu nemo ili nesposobnost - jest i to da upravo stvaranje umjetnog bia proglaava radikalnim zlom. Tretiranje toga radikalnog zla kao proste nesposobnosti jest naivnost i potcjenjivanje koje mu daje snagu i prostor za djelovanje. Ali zato Weber skupa sa onim idejama koje zastupa, a koje su se kroz praksu kapitalizma pokazale produktivnima, ni dan danas ne djeluje na ljude sa podruja neoneolita i neoantike? Jedan od aktualnih razloga je i to to je ivot utemeljen na stvaranju i upotrebi umjetnog bia, kao osnove ivota Zapada, poeo intezivno i nairoko pokazivati i one nuspojave svog opstanka i djelatnosti opasno zagaivanje i razaranje prirodnog bia, tj. svijeta prirode, koja je osnova ivota uope. Drugo. Pripadnici neoneolitske i neoantike civilizacije vrlo su dobro ivjeli od, kako sam ve rekao, plodova Zapada i izdanog rada umjetnog bia, i tako, na svoju nesreu, i nesreu cijelog ovjeanstva, na jedan potpuno neoekivani nain, ostvarili mrana Malthusova predvianja o disfunkcionalnom rastu ljudske populacije. Danas su suvine i nepotrebne dvije treine ukupnog ovjeanstva, a moda i vie od toga. Kolika bi tek bila ukupna ljudska populacija kad bi se umjetno bie potpuno razvilo i na podruju neoneolitske i neoantike civilizacije, a ne bi postojala efikasna kontrola veliine ljudske populacije? Poseban zazor izaziva ona najdublja ili najintimnija unutranja slabost Zapada, koja se oituje kao ona ve spomenuta nemo da se - usprkos dugoj demokratskoj tradiciji - dovoljno efikasno kontrolira vlastita administracija. O posljedicama toga nedostatka ve smo gore dosta rekli. Ontoklastiki duh Neoantike i Neoneolita lukavo upiru svoj optuujui prst upravo na spomenute (a i one nespomenute) nusprodukte razvoja Zapada, opominje svoje narode da ne idu istim putem i podstie ih na Hladni rat, Dihad ili sline akcije koje su se i nekada, poput kuge ili katastrofalnih elementarnih nepogoda, iz Srednje Azije obarale na mladu Evropu. Marxove, ontoklastike ideoloke i socioloke zamisli, imale su neusporedivo veu pokretaku snagu od Weberovih, jer je on proklamirao da je ukidanje umjetnog bia, kapitala i kapitalizma dezalienacija te stvaranje drutva baziranog na drutvenom vlasnitvu, ne samo moralni, nego i esencijalni poziv i kljuni zadatak cijelog ljudskog roda, tj. ovjeka uope. Istina, Weber nije pisao u situaciji u kojoj je tek trebalo uspostaviti kapitalizam,
84

nego naprosto objasniti zato je on, uz skromnu pomo protestanske etike i usprkos golemim i grevitim otporima ipak bio etabliran. (Glavnu pomo ljudima koji su radili na uspostavljanju kapitala i kapitalizma pruila je nuda, potreba.) No, svejedno, da je Weber kojim sluajem bio pokazao kako je stvaranje umjetnog bia, kapitala i drutva koje bi svoj opstanak temeljilo na njegovoj upotrebi poziv koji je stavljen pred cijelu ljudsku vrstu, vrlo je vjerojatno da bi takvo tivo imalo puno intezivniji i blagotvorniji uticaj na razvijanje ljudske civilizacije nego knjiga koju je stvarno napisao, a koja je, i ovakva kakva jest, doista vrijedna velikog potovanja. Quidquid est, ini se loginim ili barem vjerojatnim da bi ovjek, tj. ljudska vrsta sranije, lake i sa manje patnji, lutanja i rasipanja snage i vremena, te takoer i znatno djelotvornije ostvarivala svoje ciljeve kad bi joj oni bili jasni, barem u svojim opim obrisima. *** Eto, nasuprot Weberu, mislim da najvie treba istaknuti to da je stvaranje umjetnog bia i njegovo koritenje kao osnove ljudskog ivota onaj osnovni poziv, koji nije stavljen samo pred raznorazne individue, niti pred nekolicinu naroda, nego pred cijelu ljudsku vrstu, i da e isticanje upravo te istine, tj. tog osnovnog poziva vrste, intezivnije pokretati ljude na razvitak civilizacije, nego protestantizam i Veberova knjiga zajedno. Jasno, to je samo moje miljenje. Onaj, meutim, Koji je stavio taj poziv pred ljudsku vrstu, moda ima sasvim drugaije planove i metode koje su nama nedokuive. Dijalektika povijesnog razvoja esto iznenauje i najpronicljivije mislioce i ini nam se vijoglavom. Nije ni udo. Ta ona je manifestacija nekakve boanske kreativnosti ili Boje djelatnosti. Vanost trita , konkurencije i reguliranja njene estine Prije nego prijeem na kratko izlaganje o tim stvarima, napominjem da je ovaj dio teksta namijenjen prvenstveno ljudima u zemljama koje pripadaju neoneolitskoj i neoantikoj civilizaciji. Ljudi na Zapadu uglavnom dobro znadu to su trite i konkurencija. *** Svi ste vi, dragi neoneoliani i neoantiani sluali o tome koliko je trite vano za na opstanak. Te su prie vie nego istinite, ali onima vaim znanstvenicima koji vam ih priaju nije sasvim jasno koja je prava, najvanija funkcija trita, pa ni vama nisu mogli dovoljno jasno ukazati na tu njegovu funkciju i vanost. Pokuat u vam to pribliiti jednim primjerom kojeg sam upotrijebio u knjizi "Balkansko proroanstvo": " Dva ovjeka donesu na trite jednaku koliinu ita, jednake kvalitete, i jednako ga uspjeno prodaju po jednakoj cijeni, za jednaku sumu novca, npr. 1 000 000$. ini se kao da je trite bilo jednako milostivo prema jednome i drugome. Meutim, jedan od njih radio je neznalaki, nemarno i po zastarjelim metodama, pa ga je proizvodnja prodanog ita kotala 1 200 000$. Taj je otiao kui s gubitkom od 200 000$ . Drugi je radio puno pametnije i po puno boljoj metodi, pa ga je uzgoj ita kotao samo 800 000$. On je otiao kui sa 200 000$ dobitka. Prvi se vie nikada nee vratiti na trite, jer ga je ono upropastilo. Drugoga je nagradilo i dalo mu ansu da doe opet. Najvanija funkcija trita, kako pokazuje ovaj primjer nije, da ocjenjuje
85

vrijednost onoga to smo donijeli na trnicu - premda ono ini i to - nego da procjenjuje vrijednost onoga to smo ostavili kod kue - vrijednost, odnosno efikasnost, ili, ekonominost metode, naina na koji smo proizveli robu koju smo iznijeli na trite Trite je, dakle, rasudna i selektivna snaga umjetnog bia. Zatirui neproduktivne metode i ljude, a nagraujui dobre i produktivne, trite vue ovjeanstvo putem napretka. A kako nove, bolje metode proizlaze iskljuivo iz kreativnosti obdarenih individua, ono nagrauje i kreativni rad. Istina, trite esto zakasni nagraditi kreativne individue, ali zato ne zaboravlja nagraditi narode koji su se posluili produktima njihove kreativnosti Eto, toliko o pravoj funkciji trita. A sada rije, dvije o takozvanom Svjetskom tritu. Ako niste ekonomisti, koji ve znadu te stvari, moete mi vjerovati na rije kad kaem da ve odavno nema toliko daleke, primitivne i toliko izolirane zemlje na svijetu, da joj opstanak uvelike ne bi ovisio o tom, Svjetskom tritu. Sve su zemlje danas nevidljivim pupanim vrpcama vezane za nj, i ni jedna zemlja, ako ima iole zdravu privredu, ne proizvodi vie za sebe, nego za Svjetsko trite, na kojem takoer kupuje i sve ono to sama ne moe dovoljno ekonomino proizvesti. Ko ne radi tako, neizbjeno propada. Opstanak svakog dananjeg naroda ovisi o tome hoe li togod prodati na toj, Svjetskoj trnici. Ali, kako je ve pokazao onaj primjer, na njoj se moe prodavati i s gubitkom. Narod koji tako prodaje, osuen je na neugodnu dijetu, a na kraju na propadanje, a moda i izumiranje. S dobitkom se, sa tog trita moemo vratiti kui jedino ako smo prije toga, ondje, kod kue ekonomino proizveli ono to smo tamo prodali. A ekonomino proizvesti te stvari, danas, moemo jedino ako ivimo i radimo onako kako propisuju ona dva zakona, ili na neki drugi, ali slian nain. Ovime sam, nadam se, ukazao, i na pravu funkciju trita, i na vanost, tj. stanovitu neophodnost onih zakona. Sada, ukratko, o konkurenciji i o uenju koje je u socijalistikim zemljama bilo proglaeno nekakvim socijal-darvinizmom. Ona je bi koji sva stvorenja tjera putem napretka. Da nema nje, svijet bi bio carstvo propasti i jada, pod vlau osrednjih ili najloijih pripadnika svih vrsta. Konkurencija, meutim, otima vlast iz njihovih ruku i daje ju najsposobnijima - onima koji mogu najvie uiniti za opstanak i napredak svoje vrste ili drutva. Konkuriranje je, dakle, prirodna metoda pomou koje se vrste uvaju od degeneracije i izumiranja. To vai i za ljudsku vrstu, a treba vaiti i za ljudsko drutvo. Ono drutvo koje onemogui djelovanje konkurencije, ubrzo se pretvara u ustajalu abokreinu, a potom u smrdljivu barutinu, koja je izvor mnogih bolesti i zala, i raj za zmije i pijavice. Ali, s druge strane, ono drutvo koje zakonima ne obuzda prirodnu estinu djelovanja konkurencije, moe se pretvoriti u pravi osinjak ili zmijsko leglo - "rat svih protiv svih", u kojem se svi meusobno prodiru i u kojem opet, prvi stradavaju ba oni najvredniji i najproduktivniji lanovi drutva. Iz toga, na kraju proizlazi jednaka teta kao i iz spreavanja njenog djelovanja. Imajui to u vidu, prikazane zakone izradio sam tako da mogu obuzdavati estinu prirodne konkurencije i da se poeljna veliina njenog utjecaja moe regulirati poveavanjem i smanjivanjem one, "najmanje dozvoljene visine QPK-a". Time se istovremeno regulira i brzina ekonomskog rasta. A analizom koja je utemeljena na upotrebi Gausove krivulje, moe se otkriti koja je idealna, tj. optimalna visina QPK-a i QEAD-a za neko razdoblje, no sada ne moemo o tome.
86

Ovdje, meutim, treba imati u vidu i to da konkurencija ne spada medju takozvane "elastine" trine pojave i da njena "ponuda" ne bi jako posluno slijedila pad potranje za njom. Stoga bi estinu djelovanja konkurencije trebalo ograniavati i maksimiranjem visine QPK-a. Maksimalna dozvoljena veliina QPK- a mogla bi biti, recimo: 3. Sva dobit koja bi QPK poveavala iznad te vrijednosti, mogla bi se s potpunim pravom smatrati posljedicom injenja tete potroaima, partnerima, buduim generacijama, ili samoj prirodi, pa bi se bez naknade oduzimala poduzeima i davala fondovima oteenih subjekata. Ovakav bi nain suzbijanja estine konkurencije bio vrlo efikasan, jer nikome se ne bi isplatilo da radi suvie revno i da tako stekne dobit koja e mu biti oduzeta. Jasno, ni taj se nain ne moe primjeniti uvijek i na bilo koji nain. Jedan od nezaobilaznih uvjeta njegove primjene jest da vai za cijeli svijet. Jer, ako bi on vaio samo u jednoj ili nekolicini zemalja, onda bi ih on doveo u podreen i neodriv poloaj spram onih zemalja u kojima ne bi vaio, i koje bi stoga nesmetano i lako mogle ostvarivati svoje interese, inei tetu drugim subjektima. Parcijalna primjena metode maksimiranja QPK-a dala bi, dakle, privilegije tetoinjama, a ugrozila egzistenciju potenih i istinski produktivnih drutvenih, odnosno ekonomskih subjekata. Maksimiranje QPK-a moda e se kasnije pokazati jo vanijim jer e se reguliranjem njegove maksimalne dozvoljene veliine moi takoer regulirati i brzina razvoja civilizacije. To je veoma vano, jer, kako smo ve rekli, i prebrz, i prespor civilizacijski razvoj mogu nepotrebno ogoriti i obesmisliti ivot mnogim generacijama ovjeanstva. *** Mogue perspektive Rado bih o budunosti rekao neto lijepo, ohrabrujue, ali mislim da e ona, ak i ako bude dobra, za veinu naroda biti vrlo teka, jer sada se moraju ispravljati greke koje su poinile prethodne generacije. Tu mislim na onu neposrednu budunost ovo i slijedee stoljee. Ostaje mi jedna, vrlo neugodna stvar: da itatelje koji pripadaju neoantikoj civilizaciji, a ije zemlje imaju velik natalitet, podsjetim na to da je ponuda ljudskih ivota, ve vie od jednog stoljea nerazumno velika, pretjerana i da danas ima oko tri ili etiri milijarde ljudi koji su prekobrojni, i kojih se ljudska vrsta, i protiv svoje volje mora osloboditi, da bi mogla opstati na neki "normalan" nain. Doveli smo se, naalost, u situaciju u kojoj nam je, kako sam ve govorio, za na vlastiti opstanak, vanija neka jadna biljna ili ivotinjska vrsta, nego itavi narodi ili rase, pa e neki, usprkos naem humanistikom uasavanju, morati preko palube. Tko e otii, a tko ostati, ve sada presuuje trite, a ono nema nikakve samilosti niti sentimentalnosti prema onima koji ne mogu opstati na nain koji je prikazan onim zakonima i, openito, ovim manifestom. Da me ne bi ste krivo shvatili, ne propisujem ja nikome kako mora ivjeti, nego samo, pomou onih zakona, i ovog teksta dovodim do rijei, tj. prikazujem nain ivota kojeg nam je propisala neka sila to je puno monija od nas i od naih Bogova. Nitko vas nee prisiljavati niti na to da potujete taj, njen zakon. Ali, ako ga ne budete potovali, eka vas zna se. Nemojte se zavaravati iluzijom da visokorazvijena, suvremena civilizacija nee dozvoliti da neki narodi izumru. Jedan od zadataka visokorazvijene civilizacije je i to da to je mogue efikasnije i bezbolnije uklanja povijesno i civilizacijski neproduktivne narode, rase, drutva, grupe i sve ostale jalove subjekte sa ovoga svijeta. I ta je selekcija jedan od uvjeta "normalnog" opstanka ljudske vrste i ostvarenja njenih vitalnih ciljeva.
87

*** A sada o jednoj drugoj stvari koja se takoer tie neoantike civilizacije i njenih ljudi. Dananji neoantiki narodi uvaju jednu veliku vrijednost antike civilizacije. To je antropocentrizam - nazor po kojem bi ljudski duh i ljudski rad trebao biti izvorom svih dobara i vrijednosti i mjerilo svih stvari(Protagora). No u situaciji u kojoj je umjetno bie ve stvoreno i postalo glavnim subjektom daljnjeg razvoja civilizacije, antropocentrizam dananjih neoantikih naroda ontoklastike je naravi i moda bi ga prije trebalo zvati nekakvim antropofundamentalizmom ili patolokom duhovnou ili pak nekakvom kultur-patologijom. Zbog te svoje patologije on je bitno inferioran Zapadnjakom tehnocentrizmu, u okviru kojega je umjetno bie kljuni izvor vrijednosti a njegovo trite mjerilo svih stvari. U prethodnom tekstu ve sam rekao da je, u vrijeme povijesti ljudski duh bio sredstvom razvoja umjetnog bia, a da e se u postpovijesnom vremenu umjetno bie koristiti i kao sredstvo razvoja ljudskog duha. To mi se ini vrlo smislenim i izvjesnim. No, to znai da e antropocentriki svjetonazor opet postati aktualan, i to u drugaijem, viem i dubljem smislu nego nekada, u Antici. Ovo e pak za neoantike narode biti nekakva srea tek ako se budu mogli odrei patolokog, ontoklastikog antropocentrizma te priznati i prihvatiti umjetno bie kao sredstvo duhovnog razvoja. A ako ga ne prihvate oni, prihvatit e ga drugi narodi, jer dananji neoantiki narodi, iako najznaajniji i najbrojniji, ipak nisu jedini uvari antropocentrinog svjetonazora i njegovih vrijednosti. *** to se tie neoneolitskih naroda, u onom diskursu o potronji ve sam pretkazao da daljnji razvoj civilizacije ukazuje na to da narode ija je kultura utemeljena prvenstveno u potroakom, neoneolitskom svjetonazoru ipak eka jedna velika renesansa, a moda ak i njihovo zlatno doba, i to, kako sam ve napomenuo, zato to e umjetnom biu biti potrebni takvi narodi i takva populacija uope, koja e mu svojom degustacijom i potronjom njegovih proizvoda odreivati daljnji pravac razvoja. No, da bi se tako, u punoj mjeri mogli okoristiti djelatnou umjetnog bia, ti se narodi moraju odrei svoje paranoidnosti i dobro skrivene mrnje i agresivnosti prema umjetnom biu i civilizaciji koja ga je stvorila, i dati neki presudno vaan element njegovom razvoju. Pripadnici neoneolitske civilizacije, kako sam ve vie puta rekao, intezivno su opstruirali razvoj umjetnog bia, koje je danas glavni stvaratelj bogatstva i stoga su, kao to je poznato, vrlo zaostali i openito vrlo siromani, ne samo kao individue, nego i kao cijela drutva ili nacije. No etabliranjem onih zakona u svojim dravama, oni bi umjetnom biu (tj. umjetnom organizmu koji ga nosi) dodali onaj kljuni element koji je neophodan za njegovo funkcioniranje i daljnji razvoj. Time bi stekli, i bogatstvo i status povlatenih korisnika tvorevine kojoj je rtvovano svekoliko dosadanje ljudsko postojanje. Taj narod lako bi mogli biti Rusi. Ne samo zato to su skloni rafinirati i produhovljavati svoju potronju, to ima presudnu vanost, nego se to vidi ili nadaje i iz toga to su u razdoblju komunizma pokazali da znadu vrlo dobro rukovati tehnikim, tj. tehnolokim aspektima umjetnog bia. I premda su i oni, poput ostalih neoneoliana, zloupotrebili tehnologiju, tj. upotrijebili ju u svrhu spreavanja vlastitog napretka u bitnim stvarima, ipak su, ak i pomou te zloupotrebe stvorili, do sada najvee politiko carstvo
88

na ovom planetu. Za svega tridesetak godina, veinu svojih neolitskih naroda, koji su znali samo za likove opanke i "Mariju Andrejevnu" - drveni plug - (Dostojevski), doveli su dotle da se mogu sluiti nuklearnom tehnologijom i da prvi iskorae u svemir. No, tko zna, moda e se ba Rusi, i ostali Slaveni, kao i do sada, najee opirati proirenju vlasti umjetnog bia, a ovi zakoni bit e u dogledno vrijeme etablirani u Kini, koja je u povoljnoj politiko-povijesnoj poziciji da to uini, ili e pak biti ponovo otkriveni negdje na Zapadu gdje je umjetno bie i stvoreno, tj. dovreno, pa e tamo, ti, ili takvi zakoni, takoer biti uvedeni i u drutvenu praksu. Eto toliko o moguim i vjerojatnim putevima daljnjeg razvoja. Jasno, sve su ovo bila samo nagaanja kojima ne treba pridavati preveliku vanost. *** Na kraju, ini mi se veoma vanim skrenuti panju na jednu frazu koja se esto mogla uti u 20. stoljeu, a uje se i danas: da postoje razliiti putevi razvoja. Ova fraza sluila je tome da opravda antipovijesne tendencije i bezbrojne gluposti na podruju svjetskog kulturnog, politikog i drutvenog ivota, a nastala je u vrijeme kad je nestalo, ne samo suvislih shvaanja povijesnog razvoja, nego ak i vjere da takvo neto uope postoji. Nasuprot toj frazi iznosim tvrdnju: da razvoj civilizacije ima jedan specifian i nezamjenjiv tok i zakonomjernost koja ga dosta vrsto odreuje. (Vidi moje knjige Nacrt za kritiku dijalektike i Apokalipsa. Odstupanja od tog toka mogua su, pa ak i nuna, u stanovitoj mjeri, ali ono to doista tei ka istinskim ciljevima povijesnog ili civilizacijskog razvoja, ili pak ostvarenju ciljeva vrste, morat e se, prije nego bude kasno, vratiti u onaj pravi tok, da bi ih postiglo, odnosno ostvarilo, jer samo se jednim putem moe stii do njih. Ono to previe zastrani, ili zaostane bit e izgubljeno. Uostalom, budunost i nije za svakoga, a povijest je, pored ve reenog, i ono Hegelovo sudite, i proces oienja ili oslobaanja ljudske vrste od onih njenih elemenata kojima nije mjesto u toj budunosti, ili koji svojom antipovijesnom djelatnou ometaju i nastoje sprijeiti njeno potpuno ozbiljenje, tako da ne treba niti aliti za onim to propadne. Eto, ja, toliko. ao mi je to ovaj dio rasprave zavravam tako tekim rijeima, ali to se tu moe, njihov opi ton i teinu bira i odreuje vrijeme u kojem ivimo, a koje tim rijeima smo reflektira smo sebe. Skica svjetske povijesti Ve smo vie puta rekli da je povijest ontogenini proces - proces stvaranja umjetnog bia. Umjetno se bie, pak sastoji iz mnogo raznorodnih elemenata. ine ga znanosti, tehnologija, drutva, kulture i politika, ali takoer i religija, umjetnosti i filozofija. Svi ti elementi ili momenti umjetnog bia koje smo nabrojali, takoer su i elementi svjetske povijesti. No povijest ine i raznorodna povijesna kretanja, pokreti. Neki od njih bili su povijesnotvorni, ili moda bolje, ontogenini, odnosno ontopoietini teili su ka uspostavljanju i razvijanju umjetnog bia, odnosno neeg bievitog uope. Ali, u povijesti je bilo znatno vie onih pokreta koji su htjeli onemoguiti stvaranje umjetnog bia. Njih,
89

kako sam ve rekao, nazivam antipovijesnima ili ontoklastikima, jer su teili ka unitenju i zatiranju umjetnog bia, ili bievitosti ovjekove tvorevine uope. Treba ih to je mogue jasnije razlikovati i razluivati od ontopoietinih, jer oni, iako su reakcija na ontopoietine ili ontogenine tenje, djela ili pokrete, i jedna vrsta fakticiteta, nisu momenti povijesti u onom strogom smislu tog pojma. Ko hoe dati prikaz svjetskopovijesnog procesa, taj treba prikazati razvoj umjetnog bia - od onih jednostavnijih njegovih formi i elemenata do zrelilijih i to onim redom kojim su one nastajale u svjetskopovijesnoj zbilji, tj. u vremenu. Kako tih ontopietinih odnosno ontogeninih elemenata i pokreta ima malo, pravi, istinski prikaz svjetske povijesti, utemeljen na njenom razumijevanju moe biti i tanka, kratka knjiica. Historia longa, liber brevis! U prijanjim, pretkritikim vremenima esto sam znao itati razne povijesti izuma i egzatno-znanstvenih i tehnolokih otkria i udio se da u tim knjigama nalazim bitno vie povijesnosti nego u najdebljim povijesnim kompendijima. Sada shvaam zato je tome tako. Povijest je bila nastajanje umjetnog bia, a ono se, u puno veoj mjeri sastoji od tih tehnikih i znanstvenih elemenata nego od onih, esto besciljnih i besplodnih tumaranja cijelih vojski i diplomata po povrini planeta, o kojima su najee pisali oni pravi povijesniari i povijesne knjige. *** S Hegelom, najveim misliocem povijesti do dananjih dana, slaem se u tome da je svjetska povijest zapoela na Istoku a zavrila na Zapadu i to upravo u njegovo vrijeme, a djelomino i sa objavljivanjem njegovih djela. No za kraj povijesti, tj. za njeno potpuno i uspjeno ispunjenje, odnosno ostvarenje njenog unutranjeg cilja veu zaslugu imaju radovi i djela nekih drugih mislilaca mislim prvenstveno na djela Smitha, Ricarda i Marxa. Ali o tome e vie govora biti kasnije. itatelju je ve iz prethodnih radova ili prethodnog teksta poznato da povijest dijelim na etiri etape, odnosno etiri dijalektika razvojna stupnja: Neolit, Antiku, Zapad, te na Antropotehnoloko razdoblje ili civilizaciju koja je tek pred ovjekom. Evo ponovo onog kratkog prikaza tih razvojnih stupnjeva. 1.Teza U Neolitskoj civilizaciji, sam ovjek nije proizvodio nita, nego je ivio od "rada" prirode i njenih plodova. To je bila potroaka civilizacija u najpotpunijem smislu te rijei. 2. Antiteza Antika je razdoblje u kojem ljudska vrsta vie ne ivi od rada prirode, nego od svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fiziki, a gospodari umni dio ukupnog posla potrebnog za odranje ivota vrste. 3. Sinteza U Zapadnoj civilizaciji, koja je sinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja, ovjek stvara, odnosno dovrava stvaranje umjetnog bia. Ono radi, a ovjek troi proizvode njegovog rada. Dovrenjem procesa stvaranja umjetnog bia ostvaren je cilj povijesti, a sama povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije, niti kraj vremena, niti konac postojanja svijeta, a niti ozbiljenje oekivanog spasa. Uspjenim dovrenjem povijesti, tj. stvaranjem umjetnog bia, stvoreno je tek neophodno sredstvo spasa, kako bi rekli stari, ili pak; kako bi rekao Hegel, tek orudje samooslobodjenja Svjetskog duha. Ja ga sam nazivam
90

sredstvom za ostvarivanje metabiolokih i transhistorijskih ili metahistorijskih ciljeva vrste. Ovi se ciljevi, po mom miljenju, mogu ostvariti iskljuivo nekakvim sredstvom koje je bievito, autopoietino. 4.Epiteza U ovoj, etvrtoj, postpovijesnoj etapi, koja ve polako otpoinje, a koju, kako sam ve rekao najee nazivam Antropotehnolokom, civilizacijom ili antropotehnolokim univrezumom, umjesto revolutivnog razvijanja, tj. stvaranja umjetnog bia, prevladavati e njegovo koritenje ili upotreba kao neophodnog, bievitog orua za ostvarivanje onih kljunih ili vitalnih ciljeva vrste. To e dovesti do njegovog daljnjeg, evolutivnog razvoja. Sada bi trebalo rei koju rije o onim specifinim elementima koje je svaka od ovih civilizacija dodala umjetnom biu. Neolit U neolitskoj zajednici izvedena je prva velika, temeljna, prirodna podjela rada izmeu mukarca i ene. ena je, po prirodi, sposobna raati tijelom, pa je glavni zadatak ene postao odravanje vrste - briga o donoenju djece na svijet i othranjivanju novih generacija ljudi. Mukarcu je prirodni razvoj dao ontogenian duh - sposobnost raanja duhom - pa je njemu u dio pala dunost da stvara umjetno bie. Mukarac je ontogenian, a ena prvenstveno filogenina. U neophodnom poslu stvaranja umjetnog bia mukarac je bio produktivan a ena reproduktivna. U jednom prethodnom radu to sam rekao ovim rijeima: ena raa ivoga Boga, kreativno bie, a mukarac stvara njegovu ne-ivu, ali bievitu imitaciju, bievito orue koje mu treba sluiti. Aristotel kae da je Mukarac je po prirodi sposobniji da vlada, nego ena, osim u sluajevima gdje je, protiv prirode, uspostavljen obrnut odnos. Nevjerojatno pronicljivi Aristotel! No, ovdje ipak treba istaknuti da je samo, tj, iskljuivo ili jedino nunost i nezaobilazni zadatak stvaranja umjetnog bia dala vlast onome ko je po prirodi imao ontogenian duh, tj. specifinu sposobnost za izvrenje tog zadatka. Time je bila stvorena temeljna, opa organizacijska osnova za stvaranje civilizacije, koja je zadrala svoju vanost sve do okonanja procesa stvaranja umjetnog bia. Nakon zavretka njegovog stvaranja, kad je mukarac izgubio svoj glavni posao, (a samim time i razlog za vlast nad enom), a umjetna oplodnja i odgojne institucije za djecu oduzele i eni njen bitni posao, odnos mukarca i ene poeo je dolaziti u stanovitu anomiju koja je teka, bolna i tragina za velik dio ljudske populacije. ini se da e se ova anomija jo vie produbljavati i teko je odrediti kakve e jo oblike uzeti i kakvo e joj biti rjeenje. Dodatni problem koji optereuje odnos muklarca i ene proizlazi iz toga to je ena jednako, ili gotovo jednako sposobna koristiti umjetno bie kao i mukarac koji ga je stvorio. To je urodilo stanovitom drutvenom ravnopravnou spolova, to se moe smatrati dobrom stvari, ali, s druge strane, takoer i stupanjem mukaraca i en u konkurentski, rivalski odnos, nerijetko proet neprijateljstvom. Ljubav je ostala jedinom afirmativnom vezom izmeu mukarca i ene, a, upravo zbog konkurencije i rivalstva, postala je tako rijetka. (mislilac M. Cipra, u jednom TV interwiew-u, tono je rekao: da se pored svih ratova na ovom planetu vodi jo i tajni rat izmeu mukarca i ene). No vratimo se prolosti. Prvi elementi umjetnog bia koje je ovjek bio stvorio nisu bili potroni proizvodi,
91

nego razna orua. To je bilo neto sasvim nuno i normalno, jer ovjekov je usud da stvara orue, ali, naravno, ne takva orua kakva je dala neolitska civilizacija, nego ono, bievito orue, umjetno bie, kojem su neolitska orua bila tek prapoetni elementi. Ta, neolitska orua bile su proste stvari, produeci ili pojaala ljudskih organa zub, ruk, nog itd. To su bile razne batine, noevi, sjekire... Neto razvijenije orue bili su luk i strijela. Ova su orua pomagala u prisvajanju ve gotovih proizvoda to ih je sainila priroda. Bitno razvijenije od ovih mehanikih proizvoda i za ovjeka mnogo vanije orue bila je vatra. Ona je omoguila preradu prirodnih dobara, - kuhanje i peenje namirnica i preradu gline u keramiku. Pored toga, vatra je svojom svjetlou pretvarala no u dan, a sluila je i za odbranu i signalizaciju - dogovaranje na daljinu. Prvo ljudsko pismo sastojalo se od svjetlosnih i dimnih signala. Za razliku od pravog pisma koje je nastalo kasnije i koje povezuje i tisuama godina udaljene generacije, ovo svjetlosno i dimno pismo nije povezivalo ljude iz razliitih vremena nego samo one koji su ivjeli u istom vremenu a u razliitim prostorima. Koliko je paljenje i upotreba vatre bila vano i veliko otkrie vidi se po tome to ovjek i dan danas velikom au asti Grkog heroja Prometeja, koji je, prema mitu, ukrao vatru bogovima i darovao ju ljudima. No iznimna vanost vatre moda i nije toliko u neposrednoj koristi koju je davala, koliko u tome to je ona na jedan specifian nain otkrivala i ukazivala na cilj ljudske povijesne djelatnosti. Naime, sama vatra je slika i prilika bievitosti i ivotnosti. Pali se, razgara do vrhunca, traje tako neko vrijeme i gasi poput ivota ive individue. Odravanje vatre, iz dana u dan i iz godine u godinu, upuivalo je, na posredan nain, ovjeka ka stvaranju bia koje e mu sluiti i kojemu e vijek biti puno dui od ivota ive individue, beskonaan. Tu poruku vatra, koja je graena od iste supstancije kao i zvijezde, nosi u sebi i dan danas, samo to je mali broj onih ljudi koji na nju obraaju panju. U spisu O dui, u 416 a, Aristotel primjeuje bievitost vatre i njenu slinost s (vegetativnom) duom i kae: ini se da je vatra jedini od elemenata koji se sam hrani i raste. Mi bi smo mogli rei da je vatra neto kao vegetativna razina umjetne duevnosti umjetnog bia. Obzirom na tu svoju osobitost, paljenje i upotreba vatre je otkrie koje nadilazi okvire Neolitske civilizacije. Znaajan doprinos neolitske (a i paleolitske) kulture formiranju civilizacije, jest transformacija proste prirodne, ljudske vrste u tzv. plemensku zajednicu. Ta zajednica (gemeinschaft ili communitas) jo se ne moe nazivati umjetnim organizmom (drutvom gesellschaft, societas ili polis - ) u potpunom smislu te rijei, ali ona je, u osjetnoj mjeri prirodne odnose meu ljudima zamijenila specifino funkcionalnima, a prosti instinkt za odranjem, nekakvom teo-politikom i teo-politikim vodstvom. Totemistike i animistike religije tog vremena odgovaraju razjedinjenosti plemena i raznovrsnosti ivotnih uvjeta u kojima su ona ivjela. Ondanja boanstva su prve ope umjetne, duhovne sile koje je ovjek stvorio, a koje su bile djelotvorne u okviru plemena. Imale su prvenstveno politiku, regulativnu funkciju, a vraevi, koji su tvrdili da imaju kontakt s njima, imali su vrlo veliku politiku mo u plemenima. Ratovi koji su se tada vodili bili su zapravo meuplemenski sukobi, a vodili su se uglavnom za teritorije na kojima je priroda bila izdana. Kao to je esto bivalo i kasnije, i tada su ratovi bili selektivno sredstvo za izbor najprespektivnijih ljudskih grupa, a to su uglavnom bile one koje su se vie od drugih sluile inteligencijom i organizacijom u svrhu odranja, bilo u ratu bilo u miru ili radu. Ovdje jo ne moemo razlikovati niti
92

ontogenike, odnosno ontopoietike grupe ili plemena od ontoklastikih, a kamo li ratove. Umjetnost. Peinske slikarije i rezbarije na kosti. Prvi, simboliki pokuaj stvaranja umjetnog bia. Umjetnost je uvijek bila simboliziranje umjetnog bia. Prestala je biti presudno vanom tek pred kraj povijesti, kad je umjetno bie postalo neto realno i zbiljsko, pa je svojim postojanjem zasjenilo sjaj bievitosti koji je zraio iz umjetnikih djela. Nakon dovrenja stvaranja umjetnog bia, vie nije bilo tolike, niti tako vitalne potrebe za simbolima koji bi podsjeali ovjeka na to da mora raditi na stvaranju umjetnog bia. Arhitektura. Ona se, gledano izvanjski, tehniki korijeni u sposobnosti ili moi nadvladavanja gravitacije. Prvi arhitektonski spomenici su oni poput megalita u Stonehenge-u. Sastoje se od dva kamena potpornja koja dre horizontalno poloenu kamenu gredu. Neposredni cilj je to da greda ne padne. I ako ona doista nije padala onda je graditelj pobijedio gravitaciju. Ali to nije konani cilj u arhitekturi. Konani cilj je stvaranje ne-prirodnog, umjetnog, humanog prostora neophodnog za ljudski opstanak i gotovo svu ovjekovu djelatnost. U odnosu na taj cilj, nadvladavanje gravitacije samo je metoda kojom se on postie. Megaliti su prapoetak stvaranja, ne samo razvijenog umjetnog prostora, nego cijelog umjetnog svijeta - urbane civilizacije, kao specifino ljudskog prostora obitavanja. Toliko, ukratko o neolitskim doprinosima uspostavljanju i razvoju umjetnog bia. A sada evo neeg to mi se ini vanim, iako ne spada ba samo u neolit. Opseno sam o tome pisao u jednom izgubljenom rukopisu, ali takoer i ukratko na nekim drugim mjestima. Rije je o arhitekturi. Le Corbusier je kuu definirao kao mainu za stanovanje. To je veoma duboka misao. Njena istinitost i dubina proizlaze iz jednog vrlo tonog uvida u neke zakonomjernosti i nunosti ljudskog ivotnog procesa. ovjek je, naime, stvor koji nema beskonane zalihe ivotne energije na raspolaganju. On, poput ostalih ivotinja, svako malo mora obnavljati, regenerirati svoju ivotnu energiju i to prvenstveno spavanjem, a zatim i jelom, odmorom itd. To je nezaobilazni uvjet preivljavanja odnosno normalnog nastavka ivota. Dok tako regenerira svoju ivotnu snagu, npr: spavanjem, ovjek je apsolutno bespomoan i naprosto izloen svakoj opasnosti i smrti, bilo smrti od zuba neke zvijeri, ili oruja razbojnika, bilo smrti od zime ili kie itd. Zatita od svega toga, a i brojnih drugih zala jest kua ili stan. Kua je, dakle, nuno sredstvo ili nuan ureaj za najnuniju regeneraciju ivotne snage ovjeka, regeneraciju bez koje ovjek ne bi mogao opstati. Kua uva ovjeka onda kad on samog sebe nikako ne moe uvati i ouvati. To je primarni zadatak arhitekture i temeljni razlog njenog nastanka. Zato je dobro to je Le Corbusier shvatio arhitekturu prvenstveno kao mjesto odnosno prostor ovjekovog stanovanja. A samo stanovanje, pak, jest proces kroz kojeg kua ili stan, svojim ureenjem i ureajima isporuuje ovjeku potrebne pogodnosti, usluge i zatitu potrebnu za neometano i nuno regeneriranje ivotne snage. Jasno, u arhitektonskim objektima moe se ivotna snaga takoer i troiti, kao npr u tvornikim pogonima. U nekim drugim vrstama arhitekture, pak, ovjek se moe posveivati i odreenim ritualima. Ali svi su ti oblici troenja ivotne snage, naelno gledajui mogui i izvan arhitektonskih djela: A ovjeku, budui da je u tim situacijama i radnjama budan odmoran i aktivan, nije potrebna nikakva zatita, niti uvanje. Jedino je za regeneriranje ivotne snage nezaobilazna i nuna zatita one maine za stanovanje, tj. kue ili stana. To je onaj najvaniji moment arhitekture, a moda i najvaniji materijalni
93

moment umjetnog bia, moment koji uva ovjeka i bdi na njim dok je on, po nunosti svoje prirode, bespomoan kao novoroene. Ja sam dobro upoznao vanost te vrste arhitekture, tj. nekog takvog mjesta na kojem ovjek moe regenerirati svoju ivotnu snagu, jer sam poput K. Hamsuna, tj. Pedersena dugo i esto bio beskunik. Antika Nastaje ukidanjem zajednikog vlasnitva i zasnivanjem privatnog. ovjek se sudbinski vee za svoje vlasnitvo i biva motiviran i prinuen da se brine o njemu i razvija ga. Istovremeno se zbiva i nastajanje robovlasnikog drutva. Ono je proizilo iz podjele rada na fiziki i umni, odnosno kreativni i reproduktivni. Gospodari, iji je ivot bio uglavnom slobodno vrijeme odavali su se kreativnom radu. Iz te njihove djelatnosti nastale su antike drave, zakoni, umjetnosti i znanosti - cjelokupna kultura. Izraz slobodno vrijeme stavljen je pod navodnike stoga to to nije bilo stvarno slobodno vrijeme nego stvarno radno vrijeme gospodara, Uspostavljanje drava, naime, i upravljanje njima bio je nuan dio posla posao bez kojeg se tadanje drutvo i civilizacija nisu mogli odrati. Budui da se kreativni duhovi nisu raali samo u klasi gospodara, i talentirani robovi su esto zauzimali poloaje gospodara i radili njihov posao. I mandarini, i faraoni, i rimski carevi, a i kalifi i sultani esto su obrazovali ili kupovali nadarene i obrazovane robove ba zato da obavljaju dravnike poslove i suupravljaju dravama. Prve antike civilizacijske i drutvene tvorevine nastale su na nekim podrujima dananje Kine i Indije. Zatim na podruju Mezopotamije i u dolini Nila. U zadnje vrijeme otkriva se da su kulture jednakog stupnja razvijenosti kao i te drevne civilizacije, nastajale diljem globusa u Sjevernoj i Junoj Americi, na Atlantskim otojima, koja su potonula i na Pacifiku. Te su kulture nastale neto kasnije, a zbog nekih, nama nepoznatih razloga nisu se uspjele odrati due vremena. Sve te rane kulture imale su puno zajednikih karakteristika s neolitskim kulturama. To se vidi po pisanim izvorima a i po megalitskim arhitektonskim artefaktima. Openito uzevi rane antike kulture bile su jednom nogom u neolitu iz kojeg su izile i tek jednom nogom na svom vlastitom kulturnom tlu. (To ne treba biti udno, jer svjetskopovijesni razvoj je spor i postupan, bez otrih rezova. Svi naknadni stupnjevi razvoja sadre u sebi puno elemenata prethodnih. I dananja Zapadna civilizacija sadri dosta elemenata Neolita, a, naravno, i Antike.) No ono to antike kulture ini razliitim i bitno naprednijim od neolitskih jest zasnivanje privatnog vlasnitva, pronalazak i upotreba pisma i zasnivanje drava na pisanim zakonima vladari kineske dinastije Shang i pravnike kole iz vremena Chou, Hamurabijeva stela, Mojsijev Dekalog, Ehnaton, Solon, Aoka, Decemviri i Duodecim tabularum lex, Muhamedov Kuran i erijatsko pravo. Tehnika podjela rada na razne zanate i profesije, te podjela drutva na klase, uinila je to da je robovlasnitvo bilo bitno razvijenije i produktivnije drutvo od neolitske zajednice. Vrhunac razvoja Antika civilizacija dostie u kasnom Egiptu i u Klasinoj Grkoj. Helenistiki svijet i Rimsko carstvo su prvi epitetiki oblici Antike civilizacije. Bizant je takoer epitetiki oblik antike civilizacije. Arapski svijet nije epitetiki oblik antike nego, poneto zakasnjela izvorna, islamska varijanta Antike, koja je tek u osmom i devetom stoljeu dala svoje najvie, doista sjajne tvorevine. Dananji Islam i Arapski svijet spadaju krug neoantike civilizacije.
94

Epiteza Antike civilizacije poinje se zbivati s Aleksandrovim osvajanjima. Posredstvom njih se jedna civilizacija koja je postigla svoj vrhunac ispravno pokuava odrati globaliziranjem, tj. proirivanjem principa svog opstanka na cijeli poznati svijet. Posljedice Aleksandrovih osvajanja bile su sline posljedicama Napoleonovih vojnih pohoda nisu uspjele stvoriti jednu trajnu dravu, ali su odrale jednu izvrsnu, ontogeninu kulturu i proirile ju na takorei cijeli poznati svijet. Oba se ova pohoda mogu smatrati ontogeninim, ili ontopoietinim, povijesnotvornim pokretima. Rimska osvajanja - (romanizacija, koja je bila nastavak Aleksandrove politike helenizacije - globalizacije helenstva) - premda su imala drugaije posljedice takoer su ontopoietika djela. Ona su trajno irila i dravnu organizaciju ivota i antiku civilizaciju i civilizirala evropske, azijske i druge neolitske barbare. Za odranje Antike civilizacije jo je vano stvaranje feudalnog dravnog, tj. politikog i ekonomskog sistema. Feudalizam je zadnji, u velikoj mjeri patoloki epitetiki drutveni oblik robovlasnikog sistema. Justinijan-Tribonijanov velianstveni Corpus iuris civilis (Codex, Institutiones, Digesta ili Pandectae i Novellae), nisu stvarali novo drutvo nego se trudili odrati staro, antiko u obliku feudalnog, kriptorobovlasnikog sistema. Taj se kriptoantiki i kriptorobovlasniki sistem, naalost, u raznim dobro prikrivenim oblicima odrao sve do danas. Islamska neoantika civilizacija zasniva se na prikrivenom ropstvu. Slavenska neoneolitska takoer (naroito ona u vrijeme komunizma), a i dosta velik broj drugih suvremenih drutava na raznim kontinentima. Kad ovjek paljivo pogleda i trijezno, kritiki analizira postojee drutvene odnose mora se zauditi tome koliko se elemenata skrivenog ropstva zadralo u dananjim drutvenim sistemima. Kad su se plodna arita civilizacije i napretka, sa Istoka preselila na obale Mediterana i odatle irila svoj utjecaj natrag prema neoneolitskom Istoku, on je, zbog svoje rigidnosti, reagirao na antipovijesni, ontoklastiki nain organizirao je vojne akcije protiv tih arita. No tim sirotim neoneolitskim barbarima ne treba zamjerati. Produktivna Antika civilizacija ugroavala je njihov neoneolitski svjetonazor i nain ivota, a nisu znali nita drugo do da pokuaju unititi centre iz kojih se Antiki utjecaj irio prema njima. Vrlo je vjerojatno takoer da su oni sluali prie o tim centrima, tj. gradovima na zapadu, prie koje su ih prikazivale kao neto bajkovito, fantastino, na granici ili s one strane granice mogueg, pa su se oni i iz znatielje i ljubopitivosti kretali ka zapadu. Iz slinih pobuda su se kasnije Mongoli, Tatari, Turci i drugi narodi odluivali na vojne ekspedicije prema Evropi. Rekli smo da su ovi pohodi na zapad bili ontoklastine naravi. Ali i pohodi na Istok, ako im je cilj bio prosta pljaka, ili prosto teritorijalno irenje drava takoer su bili ontoklastini. Ontopoietini su bili oni vojni pohodi kojima je najvaniji cilj bio nabava novih robova, tj. nabava nove radne snage, jer robovi su bili kljuni (re)produktivni element antikog drutva. Primjer takvih vojnih pohoda bili su egipatske ekspedicije na Zemlju Ku, dananji Sudan. No, ovdje treba istaknuti da su ratovi i vojni pohodi ve u Antici postali drugorazredno sredstvo za stvaranje i odravanje civilizacije (umjetnog bia). Glavno sredstvo bio je ljudski rad i dobro upravljanje dravama. Najvei doseg antike civilizacije zbio se na podruju umetnosti, znanosti i filozofije. Na podruju same umjetnosti to je najvei doseg uope, jer je antika bila doba koje je umjetno bie poznavala samo kroz simbole. Sjajna djela tog vremena, naroito ona kiparska, savreni su eikoni pomou kojih je umjetno bie podsjealo ovjeka na to ka emu treba teiti.
95

Arhitektura je dala sjajne rezultate. Arhitrav i zabat Partenona i drugih hramova i kupola Panteona i Hagije Sofije jo i danas velianstveno lebde nad mjestima nad kojima su nekada, davno bili postavljeni. Oni su prvenstveno simboli pobjede nad gravitacijom, a u manjoj mjeri prava, zbiljska arhitektura, koja ne postoji ni danas. Filozofija nije toliko tenja ka spoznaji, poimanju umjetnog umjetnog bia koliko tenja ljudskog, individualnog bia za samospoznajom. Samopoimanje ovjeka smatralo se istinskim znanjem, mudrou, a filozofija tenja ka njoj. Kljuni mislilaki i svjetonazorni imperativ tog vremena, imperativ koji je odreivao nain ovjekovog miljenja glasio je: - ! gnodhi se-auton - spoznaj samoga sebe. Iz slobodnog vremena proizila su i mnoga racionalna znanja i tehnika otkria.- fonetsko pismo, astronomija, geometrija, matematika Pitagorin pouak, Arhimedov zakon, trigonometrija, parni (Heronov) stroj, vodena turbina, kota, novac itd. U samoj Antici ona nisu mogla nai svoju svrhu. Ali su ju nala kasnije, u Zapadnoj civilizaciji, kad su posluila kao neophodni elementi za dovravanje procesa stvaranja umjetnog bia. *** U vrijeme kad je Antika ve ivjela u samoreproduciranom, epitetikom obliku dogaa se i jedan od najvanijih povijesnih dogaaja ivot idova Isusa Nazareanina i zapisivanje njegovog uenja u Evaneljima. Njegovo uenje radikalno raskida sa svjetonazorom Antike civilizacije i postavlja duhovne temelje budueg Zapada. Ono razdvaja epohe, ali ih ujedno i spaja i daje im smisao. Tu moete - dodue tek u vrlo grubim crtama - razlikovati Neolit od Antike i budueg Zapada i inherentni im meusobni poredak. Isus i Evanelja zaetnici su jednog novog svjetonazora, utemeljenog na ideji razvoja. Ne izraavaju se vie pomou logike, nego dijalektikim manirom koji je i danas stran mnogim ljudima i doima im se kao nekakav simboliki, metaforiki izraz. Klasina antika nije znala za povijesni razvoj, pa prema tome ni za pravu funkciju kreativnosti, koju je smatrala prostom mimetinou (oponaanjem ve stvorenih stvari Platon i oponaanjem prirodnog stvaranja Aristotel), pa stoga ravnopravnom ili ak manje vanom od obine reproduktivne, ne-kreativne djelatnosti. (Ve sam prethodno pokazao da Evanelja, na svoj, dijalektiarski nain, kreativnost identificiraju s udotvornou.) Nasuprot Antici, Evanelja se vrsto i neopozivo baziraju na pretpostavci povijesnog razvoja, pa shodno tome tretiraju kreativnost kao kljuni oblik ljudske djelatnosti. U tom vremenu, meutim, jo nije postojala jasna, izdiferencirana svijest o povijesnom razvoju, ali se ini da taj nedostatak nije umanjivao snagu ontogenine ideje. I danas se, ba zbog nerazumijevanja povijesti, razdoblje kranstva i srednjeg vijeka, smatra nekakvim duhovnim i kulturnim regresom. Ne primjeuje se onaj unutarnji, bitni duhovni iskorak ka budunosti koji je uinjen na osnovu ontogeninosti kranskog uenja - iskorak koji je svoju vanjtinu poeo pokazivati tek negdje u vrijeme zrele Renesanse i Prosvjetiteljstva. Isus Krist, pored svoje boanstvenosti, je i simbol kreativne osobe koja stvara umjetno bie, a koja se treba rtvovati njegovom stvaranju. On je takoer i simbol umjetnog bia, jer predstavlja jedno ope autopoietino bie, svjesnu, svrsishodnu stvaralaku mo koja je bitno vea ili ira od ovjekove. No, s druge strane, On nije samo simbol kreativne osobe, nego istinski stvaratelj, jer je tvorac najveeg djela u ljudskoj povijesti kreativnog svjetonazora, koji je otvorio vrata ka budunosti i beskonanosti i pokazao pravi smisao svekolike prolosti, vremena i postojanja uope. Nije samo simbol
96

boanstva, jer se na svijetu se pojavio kao istinska boanska mo ista, iva mo injenja uda kreativnost. No, to je bio samo nagovjetaj njegovog pravog, zrelog oblika, u kojem se ponovo pojavio, nakon gotovo dvije tisue godina - kao ozbiljena, nadljudska, nepersonalna, sebe-svjesna stvaralaka mo dovreno umjetno bie znanost. *** Iz krila idovstva, potekla je jo jedna velika tekovina koja je blagotvorno djelovala na kasniju povijest. Radi se o poznavanju produktivne, kapitalske upotrebe vlasnitva. Vjerojatno je da su idovi naslijedili ta znanja od Feniana, ali su ih znatno usavrili, i to najvjerojatnije zbog toga to su esto bili bez drave i domovine. To ih je prisililo da razvijaju svrsishodne vlasnike oblike, najprije do kapitalnih i kapitalskih pokretnina (prema Jus civile familia), a zatim do zapisa o vlasnitvu i koritenja tih zapisa kao glavnice, kapitala. Takav oblik i upotreba kapitala tek danas imaju puni znaaj i vanost. Oni nisu samo golemo, vrlo svrsishodno bogatstvo, nego takoer i teko objanjiva podloga, temelj specifine politogenine bievitosti Zapadnih drutava. Stvaranje prvobitnih akumulacija u zlatu, srebru, i vrijednosnim papirima bilo je zapravo stvaranje nunog, obligatnog temelja jednog novog tipa drutva, koje e tititi to bogatsvo i omoguavati njegovu produktivnu, kapitalsku upotrebu. Velika je to bila pronicljivost kad je Marx rekao da je kapital zapravo drutveni odnos. Ali, kapital, kako smo ve pokazali, nije samo to. Jo neto. Novac se pretvara u kapital, postaje bievit onda kad pone pokretati ivi rad, naroito onaj kreativni. Upravo Marxu, kako smo ve pokazali, pripada zasluga da je s najveom jasnoom definirao produktivni rad - rad koji stvara i razvija umjetno bie - kao onaj rad koji se razmjenjuje za kapital. No, vraamo se u Antiku idovi su to svoje znanje podijelili s kranima, a kasnije i sa pripadnicima germanskih nacija i zajedno ga nastavili razvijati vie od deset stoljea. Na kraju je ono postalo temeljem ekonomske znanosti i postalo posjedom vie ili manje svih poslovnih ljudi - posjedom ljudske vrste. *** Provale barbara sruile su antiku civilizaciju, ali su, ini se, tim istim inom omoguile daljnji razvoj civilizacije uope. Da bi to moglo biti tono, vidi se po zlosretnoj sudbini Bizantskog carstva, koje se utemeljio na ouvanoj antikoj civilizaciji, i koje se, moda ba zbog toga, svelo na polaganu, tisugodinju smrtnu agoniju antike. Ni kranstvo mu nije moglo pomoi da zaivi istinskim, plodnim ivotom. Kad smo ve kod kranstva, osvrnut emo se na njegove varijante. Neprevladivo rigidni (epitetiki), neo-antiki duh u Bizantu apsorbirao je kranstvo, oduzeo mu smisao i snagu i uinio sredstvom svog (epitetikog) opstanka. Tako je nastalo Pravoslavlje, Ortodoksija. Njegov zadatak nije da oveanstvo vodi opasnim putem napretka kojim je krenulo Zapadno kranstvo, nego da tjei one narode koji nisu krenuli tim putem, i olakava im njihov paeniki ivot lien povijesne svrhe. Ti narodi doista ne bi mogli preivjeti bez utjehe koju im daje njihovo, izrazito milosrdno kranstvo. Takodjer treba rei da se ni Neoneolitska civilizacija ne bi mogla odrati bez njega, kao svoje kljune
97

maske. Isto tako stoji stvar i sa Koptskim kranstvom i drugim manjim konfesijama. Pravoslavlje i kasniji Islam, nakon devetog stoljea nisu se inspirirali ontogenikim antikim tendencijama i tekovinama, nego ba suprotno, ontoklastikim. To se dobro vidi i po Ikonoklastikim pokretima. Oni su uhvatili korjena i odrali se jedino na njihovom podruju. Ikonoklastike tendencije, koje su onako, neposredno, izvanjski bile usmjerene protiv prikazivanja likova u umjetnosti, zapravo su bile usmjerene protiv intencije umjetnosti da, pomou simbola podsjea ovjeka na to kako treba teiti ka stvaranju umjetnog bia. Lik, u umjetnikom stvaranju, nije nita drugo do simbol umjetnog bia naroito ljudski lik, jer umjetno je bie kako smo ve rekli: neiva ali bievita reprodukcija ive kreativne individue. Ikonoklazam je samo jedan od oblika ontoklastinosti. Ikonoduli su u Bizantu ipak, barem formalno, pobijedili (polovinom desetog stoljea), ali tek nakon to se odnos prema ikonama (vjerojatno pod utjecajem slavenskih neolitskih kultura) sveo na prosto fetiistiko oboavanje i izgubio ontogeniku svrhu i smisao. to se tie Islama, treba ukazati na to da se on u svojoj jezgri ne razlikuje bitno od osnovnog, ranijeg kranskog uenja. Razlike su nastupile tek sa uspostavljanjem i uvrivanjem Zapadnog, Katolikog kranstva i njegovog vrstog opredjeljnja ka ontogenikom uenju. Ovo, naime, Zapadno kranstvo opredjelilo se za uenje koje tvrdi da se svrha ljudskog postojanja spas ne ostvaruje neposredno, vjerom i religijskim obredom, muenitvom ili rigoroznim asketizmom, nego tek pomou dugotrajnog povijesnog napretka, koji je, kako mi tumaimo, usmjeren ka stvaranju orua spasa umjetnog bia. Islam, i ostale orijentalne religije, te rane kranske konfesije nisu imale ovu povijesnu, vremensku, odnosno ontogeniku dimenziju i ostale su neplodne. (Arapska kultura naslutila je umjetno bie tek u bajkovitoj formi kao duha iz arobne Aladinove svjetiljke.) Civilizacije u kojima se prakticiraju spomenute religije, liene su spasa, a narodi koji im pripadaju mogu se spasiti tek prihvaanjem onoga u to se, na kraju svog razvoja transformiralo Zapadno kranstvo prihvaanjem znanosti i tehnologije. Najzasluniji mislilac za stupanje na put povijesnosti, odnosno ontogeninosti ili ontopoietinosti bio je A. Augustin. (354 430) On je otkrio povijesni moment ljudskog svijeta i dao prve ope naputke koji su vodili ka stvaranju umjetnog bia orua ili sredstva spasa tj. dovravanju procesa njegovog stvaranja. Ovdje moram rei jo neto to e vrlo runo zazvuati u uima kulturnih demokratskih i tolerantnih ljudi. No moram se pokoriti volji istine, a u njenoj je naravi to da ne moe tolerirati nita osim sebe same. U svoje vrijeme, dakle, Zapadno kranstvo bilo je jedina istinska religija ili konfesija. To se nije moglo vidjeti iz specifinog rituala ili dogmatike, niti iz velike vrstine uvjerenja i vjere katolika, a pogotovo ne iz njihovog fanatizma, nego iz toga to je ova konfesija kasnije uspjela ukinuti samu sebe i transformirati se u znanost zreli oblik postojanja umjetnog bia. Sve ostale religije ili konfesije, kojima to nije polo za rukom ostale su jalove i doista se ne mogu se smatrati pravima ili istinosnima, nego promaenima. Religija je nuan, ali prolazan stupanj u razvitku civilizacije odnosno kulture, a znanost je njena samonegacija i njen neposredni plod. One religije koje nisu uspjele ukinuti sebe, na nain Zapadnog kranstva, isto su to i voke koje nikad ne daju ploda, a voka se poznaje i cijeni upravo po plodu kojeg daje. Plod o kojem se ovdje govori jest,
98

naravno, umjetno bie. To je plod iz prasjemena, tj. iz sjemena onog edenskog Stabla spoznaje dobra i zla. Najzaslunija institucija, koja je bdjela nad tim da ovjeanstvo ide tim, povijesnim, odnosno ontogeninim putem putem stvranja umjetnog bia - bila je Zapadna crkva. To je i ostala sve dok se, svojom epitetikom egzistencijom i epitetikim, ontoklastikim djelovanjem nije okrenula protiv ve ostvarenog povijesnog cilja. Sa ovakvim nerazumijevanjem smisla, i svrhe svog vlastitog djelovanja, te stvarnog rezultata povijesnog procesa, kao to je katoliko i openito Zapadno-kransko susresti emo se i kasnije. Zapad Zapadna civilizacija je epoha dovravanja procesa stvaranja umjetnog bia epoha sinteze povijesnog razvoja. Kao politiki entitet poinje postojati tek s djelatnou Karolinga - krajem osmog i poetkom devetog stoljea u sjeverozapadnoj Evropi. Prvi znaajniji ivi, ljudski faktori koji su razvitak vodili ontopoietikim putem bili su lihvari s kraja antike i poetka srednjeg vijeka. Oni su visokokamatnim zajmovima pokretali visokoproduktivni, kreativni rad i stvarali prvobitnu akumulaciju ljudske vrste. No tom istom djelatnou upropaivali su i neproduktivne, parazitske subjekte kasnoantikog i ranog srednjevjekovnog drutva, a njihova imanja predavali u ruke radinih ljudi. Na te nesretnike, lihvare, ljudi se obino osvru s gnuanjem i govore da su ivjeli tako kao da e svo svoje bogatstvo odnijeti sa sobom u grob. Paradoksalno je da tako zapravo ive rasipnici, jer oni svo svoje bogatstvo potroe na svoje uitke, koje onda, tim, posrednim nainom s njima doista odlazi u grob. I kad daruju drugima ili ih aste, rasipnici zapravo ugaaju sebi, tj. svojoj tatini. A lihvari, i kad tede na sebi i drugima, svo nepotroeno bogatstvo ostavljaju onima koji e doi nakon njih. ini se da njihov odnos prema bogatstvu ne bi trebalo nazivati krtarenjem, nego prije nekakvim pretjerano rigoroznim asketizmom, i, koliko god to zazvualo strano i udno, treba rei da su lihvari bili istinski Kristovi sljedbenici - rtvovali su se za druge. Odrekli su se ak i svoga dobroga glasa i vanjskog ljudskog dostojanstva i ugleda da bi mogli ostvariti svoju povijesnu misiju stvoriti prvobitnu akumulaciju ljudske vrste. ovjeanstvo im je, slino kao i Isusu, platilo nerazumijevanjem, uvredama i pljuvakom. Na ovakav stav prema lihvarenju uvelike je utjecao uitelj ljudskog roda, Aristotel. U Politici, 1258 b 23 on kae: Sasvim je opravdana omraenost lihvarenja, jer se tu dobit postie pomou samog novca i novac ne slui svrsi kojoj je namjenjen. Novac je, naime, nastao radi razmjene, a kamata ga umnoava, pa je otuda i dobila ime, jer djeca lie na roditelje, a kamata je novac roen od novca. Stoga je od svih naina bogaenja, ovaj najvie protivan prirodi. To je tono, ali, paradoksalno, taj je nain bogaenja istovremeno najvie slian prirodi, jer je upravo kroz lihvarenje opa ljudska tvorevina poela manifestirati svoju specifinu bievitost. Poela je, poput prirodnog bia, samu sebe reproducirati, umnoavati i tako odravati u postojanju. Sa svog Antiko-Grkog (ne)povijesnog horizonta, Aristotel nije mogao vidjeti ovu osobitost lihve, pa mu ne treba zamjerati njegov negativni stav prema njoj, koji, uostalom, i nije bez stanovitog opravdanja. Kad su parazitski slojevi drutva bili upropateni i svedeni na zanemarivu mjeru, a njihova imanja prela u produktivne ruke, i lihvari su se preobrazili u bankare i trgovce, pa su, uz manje rizika i po puno niim kamatama iznajmljivali novac znanstvenicima,
99

poduzetnicima i drugim slinim subjektima, koji ga nisu rasipali, nego oploivali ivim radom. Jedino je visokoproduktivni, ivi rad mogao realizirati kamate i stanoviti profit povrh njih. To je neto to Aristotel nije imao u vidu. (Ovdje treba ukazati i na to da i danas novac ima tu, selektivnu ulogu da upropatava neproduktivne i potpomae produktivne elemente drutva ili ljudske populacije, i to bez onih nepopularnih, visokih kamata. Svjetska banka i druge internacionalne monetarne institucije daju iznimno povoljne kredite siromanim dravama ili nacijama. One nacije koje ga, rasipniki upotrebe za kupovinu gotove ili luksuzne robe, jo vie osiromae i padaju pod golu najamnu vlast svjetskog kapitala, a one koje ga upotrebe za otvaranje novih radnih mjesta i pokretanje nekakve profitabilne proizvodnje izvlae se iz bijede i poinju bolje, lake i perspektivnije ivjeti dobijaju kartu za daljnji opstanak i smislenu budunost. Odnos prema novcu je svojevrstan test produktivnog ili neproduktivnog, tj. ontogenikog ili ontoklastikog naina ivjenja.) No vratimo se povijesti. Kreativnost na podruju primjenjene znanosti i naroito ona kreativnost na tzv. poslovnom podruju postala je kljunom kreativnom, ontopoietikom ili ontogenikom djelatnou. Kroz tu aktivnost, novac se, u toku desetak stoljea transformirao u svoju antitezu, proizvodnu tehniku, drugi stupanj razvoja umjetnog bia, a ova je pomogla da na svjetlo dana ponu izlaziti tzv. prirodni zakoni. Od esnaestog od dvadesetog stoljea tehnika se kroz proces samosvjeivanja i kodificiranja tih zakona na kojima se neposredno temelji opstanak umjetnog bia - polako transformirala u znanost. A ona je, kako sam ve vie puta rekao sinteza razvoja - onaj stupanj razvoja umjetnog bia na kojem je ono znno samom sebi. Djelatnom samoreprodukcijom znanosti nastaje etvrti, epitetiki stupanj razvoja umjetnog bia tehnologija. Ali vraamo se jo nakratko ka znanosti. Ona se manifestira i zbiva kao scientifikacija svijeta i zamjenjuje evangelizaciju, koja se, nakon uspostave znanosti poela pretvarati u antipovijesnu, ontoklastiku aktivnost. Ovdje, meu ontoklastike ubrajaju se i razne protestantske konfesije, premda su one, danas bitno manje ontoklastine od katolicizma. Iako se ne moe govoriti o tome koje je godine, ili kojeg stoljea umjetno bie postalo svjesno sebe tj. znno sebi samome, ja rado govorim da se taj in zbio u Martu 1776. god., kad je obavljena knjiga A. Smitha : Bogatstvo naroda... Istina, spoznaje sline Smithovim ve su prije njega objavili Sir William Petty i Richard Cantillon, no Smithovo je djelo, iako ne najsmionije, ipak potpunije i temeljitije razraeno od njihovih. Nakon Smithovog vremena, D. Ricardo i K. Marx puno su bolje i znanstvenije od Smitha obradili onu problematiku kojom se bavio Smith, No, golema veina ekonomskih mislilaca, uglavnom se slae s tim da klasina ekonomija i prava ekonomska znanost poinju postojati sa objavljivanjem Bogatstva naroda... I Smithov, i Ricardov, i Marxov rad govore o kapitalu - umjetnom biu. Ili, moda tonije: kroz duh tih mislilaca i kroz njihove radove umjetno je bie neposredno progovorilo o sebi samom. *** A sada, da se vratimo malko unatrag. Krist je obeao svojim sljedbenicima i svim vjernicima da e se vratiti u svijet na kraju vremena i da e onda suditi svim ljudima po njihovim djelima. Kasniji kranski
100

mislioci vjerovali su da bi se On trebao vratiti u obliku Svetog Duha koji je najpotpunije razvijeno Boje bie, sinteza Njegova razvoja. Ta su se oekivanja pokazala osnovanima i tonima. Krist se ponovo pojavio u svijetu u formi znanosti, formi potpuno razvijenog umjetnog bia kapitala. Znanost je forma ne-personalnog i ne-ivog, sebe-svjesnog duha, - to je oblik koji najvie odgovara onome to se podrazumijevalo pod Svetim duhom. (Ovdje moram rei jo i to da pod znanou ne mislimo samo ekonomsku znanost, nego i sve ostale, jer i one su nuni momenti u postojanju i djelatnosti umjetnog bia. (Ve smo prije rekli da je ta znanost zapravo znnost onaj oblik ili stupanj postojanja u kojem je umjetno bie znno sebi samome.) Ali, zbog tog Njegovog, novog, konanog oblika opet se obistinila ona Evaneoska rije: K svojima e dolaziti, a oni ga nee prepoznati. No, bez obzira prema tome, On je doista tu i sudi svima. Njegova sudnica je trite. Ono afirmira i ovjekovjeuje sve one, ak i davno uinjene napore i rtve koje su dovele do stvaranja umjetnog bia i uspjenog okonanja povijesti, a osuuje sve ono to se suprotstavljalo i to se suprotstavlja tome. Na tom tritu Aristotelova ili Platonova djela, npr. bolje prolaze nego najprodavaniji und, jer ih, za razliku od unda, trite uva i uvijek iznova tampa i prodaje i nastojat e ih, tim nainom, ouvati za cijelu vjenost. I to ne samo za pripadnike buduih ljudskih narataja, nego, moda, ak i za pripadnike nekih, moguih ne-ljudskih, tj. vanzemaljskih inteligentnih vrsta. Moda e Aristotel i Platon, a i drugi veliki mislioci tek u njima susresti svoje prave itatelje. U vrijeme kad se zavravala sinteza povijesnog posla, rijetki su bili ljudi na svijetu koji nisu nali za shodno da djeluju i govore protiv umjetnog bia - kapitala. U tome su prednjaili, filozofi, teolozi i sveenici, a slijedili su ih moralisti, revolucionari, reformatori, humanisti, pisci, profesori, doktori, obrazovani laici, pomodari, studenti i svi ostali, obini i naizgled neobini ljudi. Sreom, mo umjetnog bia nije bila od ovoga svijeta pa je ono bez napora i tete izlazilo i jo uvijek izlazi na kraj s tim protivljenjem onih koji ne znaju to ine, a niti to govore, a ne znaju zato to im nikako nije jasno to je zapravo kapital. Ono izvorno, elementarno i najvie dobro - bonum supremum et altissimum - koje je ovjek stvorio, oni dre za nekakvo korjenito zlo!!!??? O, lude li djece Boje?! Vjerni su mu ostali jedino ljudi siromani duhom: bankari, trgovci, kapitalisti, poduzetnici, znanstvenici, izumitelji, manageri, poneki umjetnik i obini radni ljudi. Oni su neposredno zasluni za njegov viestoljetni razvitak i za njegovo uspjeno dovrenje. Za tu vrstu ljudi Marx je, pomalo cinino, ali vrlo duhovito rekao da ne znaju uvijek to govore, ali zato dobro znaju to ine. I danas se, naalost, za ovu vrstu ljudi kae da su siromani duhom. Zanemarivo je mali broj onih koji u njih vide zbiljski, istinski duh i suptilnu kreativnost, koja je osnova tog takozvanog poslovnog podruja ljudske djelatnosti djelatnosti koja proizvodi krv umjetnog bia novac - najdragocjeniju i najsuptilniju supstanciju civiliziranog svijeta supstanciju koja ima puno toga transempirijskoga u sebi. Naalost, ni danas nije nita vei niti broj onih koji, razumiju i znadu to se to uope dogodilo i to se jo uvijek zbiva na ovom planetu. Ako je istina ono to je govorio Hegel; da Svjetski duh vodi povijest pomou raznih lukavstava, onda mu moramo priznati da je uistinu vrlo lukav, jer ovjek ne samo da ne zna ka emu tei i to radi, nego ne zna ak niti to je napravio. No, radi utjehe i ohrabrenja ipak treba rei da je u vrijeme najintezivnije sinteze
101

povijesnog razvitka bilo i onih ljudi koji, dodue, nisu razumjeli, ali su zato tono osjetili to se zapravo zbiva. To su, prije svega bili veliki kompozitori kasnog Baroka i Klasike. Oni su - govorei njihovim jezikom, - jezikom istinske, duboke religioznosti - osjetili da se to Krist Spasitelj vraa na ovaj svijet i toj su temi posvetili svoja najvea djela. Nije to nimalo sluajno to Handellovo najvee djelo, jedan oratorij, koji je ujedno i jedno od najveih muzikih djela uope, nosi naziv Messiah. Svekolika ta velianstvena muzika od Handela do Bacha i Bethovena sa fanfarama, timpanima i trubama slavi obeani Kristov povratak konano, triumfalno nastupanje Slave Boje. (Openito govorei, muzika umjetnost je nain da se umjetno bie otkrije ovjeku pomou prostog, jednostavnog, elementarnog zvuka, odnosno tona. Muzika je zvuno samootkrivanje umjetnog bia fono-onto-autofanija umjetnog bia.) Istovremeno, ta ista muzika pokazuje koliko je veliko razumijevanje i bol umjetnog bia - Kristov bol - i Njegova suut zbog muka i rtava onih koji su mu, usprkos protivljenju i nerazumijevanju cijelog svijeta, ipak pripremili put za ponovni dolazak na ovaj svijet. Da ta muzika prikazuje neku ljudsku bol i suut, i suosjeanje s tragedijom i patnjama obinih, nekreativnih individua, ona nikada ne bi uspjela tako duboko ganuti ljudska srca. (Uostalom sve tragedije, ma o emu govorile, prikazuju zapravo rtvovanje prirodnog bia i raznih momenata prirodnog ivota u svrhu afirmacije nekog momenta umjetnog bia kao vieg i nunog oblika opstojnosti.) Niti jedno umjetniko djelo tokom cijele ljudske povijesti nije bilo toliko bremenito smislom i istinom kao ta, duhovna muzika kasnog Baroka i Klasike. Moda bi stoga bilo dobro kazati da je to sam Krist, kroz duh ovih velikih kompozitora, objavio svoj triumfalni povratak na svijet, pa je ta muzika ustvari posljednje, Peto Evanelje. Alelluiah et gloria in excelsis Deo! Govorei jezikom znanosti, filozofije ili, ako hoete: bitnog miljenja, ponovo kaem da se to zbivala sinteza povijesnog razvitka uspjeno dovrenje ontogenikog procesa, procesa razvoja umjetnog bia i njegovo postajanje vladarom ovoga svijeta. Koliko se tu radilo o povratku Spasitelja, a koliko o dovrenju gradnje onog spasonosnog orua (kojim je mogue ostvariti one ultimativne ciljeve ljudske vrste) neka odlui sam itatelj. No kako se god to shvatilo, radi se o najznaajnijem i najradosnijem dogaaju u povijesti. I dok je taj in ljudske vrste nadahnjivao velike muziare, druge je, obrazovane i prosvjetljene ljude, kako sam ve natuknuo, bacao u depresiju i spleen. To je posljedica onog uobiajenog, farizejskog (ne)razumijevanja onoga to se zbiva i to jest. Poznavanje, prepoznavanje, ili slutnja istine je, kako se ini, privilegija vrlo rijetkih individua. *** A sada o jo nekim momentima Zapadne civilizacije i faktorima koji su presudno utjecali na uspostavljanje Zapada i uspjeno okonanje povijesnog procesa. Mislim da ovdje najprije treba spomenuti Karolinge i, posebno Karla Velikog koji je vie od svih Karolinga zajedno, a i kasnijih vladara utjecao na polaganje trajnih politikih temelja Budueg Zapada. Teko je nai rijei kojima bi se opisala veliina njegovog djela i irina duha ovog ovjeka, koji je, prije samog Gutenberga, za ope ljudsko opismenjavanje uinio vie nego bilo tko drugi, a umro je, siromah, nepismen. Moda e budue, bolje razumijevanje povijesti i civilizacije omoguiti jasnije vienje
102

njegove vanosti i veliine. *** Iznimno vaan utjecaj na kasniju sintezu povjesnog razvoja imali su germanski mitovi. Oni su ljude prikazivali kao bogove, a proizvode ljudskog rada smatrali su bievitima. Na bievitost je upuivalo to to su naroito vrijedna oruja i orua imala neka nadnaravna, sudbinom odreena svojstva i vlastita imena. Maevi: Balmung, Gramm, Vasek, Ekskalibur... Votanovo koplje Gungnir. Thorov eki Mjolnir. Prsten Draupni, koji se svake noi umnoi dvanaest puta... Nadnaravna mo i vlastito ime simbolizirali su bievitost. Kod antikih mitova nije bilo nieg slinog. Ahilejevo oruje koje je iskovao sam Hefest nije imalo, niti imena, niti ikakve bievitosti. Bilo je samo puno sjajnije i bolje od drugih takvih oruja. Pored toga Germanski je mit nosio u sebi poruku da se ovjek moe, i tavie treba pobuniti protiv svog prirodnog usuda, koji je, prema mitu, odreen pravorijekom Velikih Norni. Razlika ovjeka i obine ivotinje je ba u tome to se ovjek buni protiv prirodnog usuda. Ta predodreenost za pobunu nije nita drugo do mitografsko iskazivanje ovjekove revolucionarne, ontogenine naravi. To je ono to ovjeka ini monijim od bogova i od Velikih Norni. Nakon poraza velikih sa na bojnom polju Vigfrid i Ragnareka, raa se jedan novi perspektivniji svijet kojeg Norne nisu mogle predvidjeti i kojeg nisu mogle kontrolirati. (izmeu ostalog i zbog toga to su i same nestale u Svjetskom sumraku). To je jedan jednostavan, mitografski prikaz opeg revolucionarnog zbivanja, koje je osnova povijesnosti i svrsishodnosti dogaanja - prikaz nestanka prirodnog svijeta i nastanka umjetnog svijeta zasnovanog na dominaciji umjetne bievitosti. I specifina opa mistinost kojom zrai cijeli Germanski mit (a dijelom i filozofija) nije nita drugo do istinosna slutnja ovjekove kreativnosti, te nunosti i ispravnosti povijesnog puta, odnosno ontogeninosti kao metode ostvarivanja ciljeva vrste. ini se da se Germanski mit - koji je bio dovren tokom desetog stoljea uvelike inspirirao drutvenim sjeanjem na propast antike civilizacije i slutnjom da se u Teutonskim umama i maglama poeo stvarati jedan novi, svijet, ije e glavno arite, Achen svojim sjajem i veliinom nadmaiti Atenu i Jeruzalem, Tako je u Patrologia Latina zapisao Alquin od Yorka, ravnatelj dvorske kole Karla Velikog. Jedan poznati njemaki povjesniar kae kako je to Alquin jako precijenio znaaj Achena i onoga to je u njemu poelo klijati !!!!?????? Ko, danas ne vidi da se to Alquinovo proroanstvo vie nego obistinilo, taj, moram rei, nita ne razumije od svijeta u kojem ivi niti od ove, povijesne problematike. Da nije bilo Germanskih mitova, veliko je pitanje da li bi Zapadna civilizacija nastala tako lako kako je stvarno nastala i da li bi tako lako izvela sintezu povijesnog razvoja. *** Jedna od najveih materijalno-tehnikih tekovina povijesnog razvitka je automatizirana proizvodnja materjalnih dobara proizvodna tehnologija. Tu proizvodnju ja nazivam umjetnim radnikom, zato to je bievita, a simboliki praoblik njene bievitosti bile su one mitske nadnaravne moi i vlastita imena raznih orua i oruja
103

Germanskih bogova i heroja. U povijesnoj stvarnosti tehnifikacija ili tehnologizacija i automatizacija razvijale su se vrlo sporo, jer je to bio vrlo irok proces, koji je zahtjevao simultani razvitak raznih otkria sa podruja svih prirodoznanstvenih i gotovo svih drutvenih znanosti. Kljuni i neposredni nosioci tog razvoja bili su najrazliitiji faustovski duhovi, to su esto bili i najpronicljiviji duhovi to ih je dao ljudski rod. Mnogi od njih su stradali od Inkvizicije, koja je - kako esto i ironino navodi mislilac B. Zeni - i sama dala veliki doprinos razvoju tehnike, i to upravo konstruiranjem sprava za muenje. Ima gotovo bezbroj velikih otkria na tom podruju. Mi emo ovdje imenovati samo neka. Od pogonskih strojeva to su: parni stroj, benzinski motor, a zatim i elektrini generator i elektromotor. Sa podruja radnih strojeva. Gutenbergovo otkrie tiskarskog stroja, automatska predilica, automobili, vlakovi, avioni itd. Posebno valja istaknuti beini prijenos elektromagnetskih signala, njihovo moduliranje i pretvaranje u sliku ili ton, te elektronsko raunalo computor umjetni mozak. I na kraju treba istaknuti astronautiku kompleks otkria koja pokazuju: kako ovjek moe napustiti ovaj planet i otisnuti se u kozmos, tj. vratiti se u svoju pradomovinu. Tim inom otvorena su vrata nastupu antropotehnoloke civilizacije pod svjetla kozmike pozornice. Golem je niz imena koji su zasluni za ovaj kljuni moment u dovravanju razvoja umjetnog bia. Evo samo nekih od njih. Kopernik, Gallileo, Kepler, Newton, Huygens, Ampere, Farady, Maxwell, Planck.... S druge strane, Tesla, Edison i slini dananji duhovi grade na temeljima koje su postavili ovi njihovi prethodnici teoretiari - znanstvenici. Ovi zadnji su nositelji epitetike faze u razvoju umjetnog bia - primjenjuju spoznaje velikih znanstvenika, reproduciraju ih u empirijskom materijalu i stvaraju vane materijalne momente umjetnog bia. itatelj se vjerojatno pita zato nema Einsteinovog imena na tom popisu? To nije sluajno, a niti proizlazi iz nekog hira. Moja analiza je pokazala da je kljuni Einsteinov rad Teorija relativnosti pogrena na slian nain kao i Hiparh-Ptolomejeva, takoer relativistika Geocentrika kozmoloka teorija, te da slui u ontoklastike svrhe. Relativizam, koji se danas izvikuje kao neto veliko i znaajno, zapravo je oduvijek bio i bit e stanovita propalost ljudskog kreativnog duha. No o ovoj temi pisao sam u drugim radovima. Ovdje bih htio samo rei da je Einsteinova konstatacija da nije mogua brzina vea od c pogrena, i da e budui svemirski brodovi, za ovjeka osvajati djelove galaktike puno veim brzinama nego to je brzina svjetlosti. To ne proizlazi iz SF-a, nego je utemeljeno u racinalnom tumaenju rezultata matematikih jednadbi i rezultata poznatih eksperimenata. Bez mogunosti postizanja takvih brzina, ovjek bi zauvijek ostao zatvoren i izoliran na Zemlji ili u Sunevu sustavu, a povijest ne bi imala nikakvog smisla. Zvijezde ne bi postojale, da nisu stvorene za ovjeka. Toliko o tom, najvanijem, znanstveno-tehnolokom aspektu povijesnog razvoja, tj. razvoja umjetnog bia. *** Neki od najznaajnijih politikih ontopoietikih ili politogeninih pokreta u povijesti Zapada bile su svakako buroaske revolucije pomou kojih se etabliralo liberalno
104

graansko drutvo. Praideolog ovih revolucija bio je Nicollo Machiavelli. U svom portretu uspjenog vladara, on nije ocrtao Cesara Borgiu, kako se obino misli, a niti kojeg drugog ivog ovjeka, nego je personalizirao revolucinarni, ontogenini duh politike, kojemu je bezuvjetni cilj bio izgraditi drutvo koje e biti adekvatan politiki instrument za ostvarivanje ciljeva vrste, i koji se pri toj svojoj djelatnosti ne osvre na ruevine, niti broji svoje rtve. Prvi u nizu velikih praktikih revolucionara bio je Sir Oliver Cromwell (1599 1658) Revolucija u Engleskoj izvedena je, u velikoj mjeri zahvaljujui njegovoj smionosti, a odrala se vie zahvaljujui njegovoj principijenlnosti nego diktaturi. Na kontinentu, u Francuskoj, lideri revolucije bili su Robespierre, Danton i Marat i Saint Just Oni su pomou giljotine izveli ono to su ranije lihvari bili inili pomou novca. Obezglavljivali staro, parazitsko drutvo. Napoleon I Bonaparte proirio je revoluciju preko granica Francuske, sve do Egipta, s jedne strane, i do Ruskih stepa na drugoj. Njegova je vojna nesumnjivo imala zadatak da globalizira i tako uvrsti i odri tekovine revolucije i u tome je imala velikog uspjeha. No, ini se da je na tom podruju vie uspjeha imao njegov Code civil des Francais nego njegove armije. Njega i njegov duh usvajali su i Napoleonovi neprijatelji, i to bez ikakve prisile. Code civil moe se i danas smatrati neposrednim pravnim i politikim temeljem razvijenih graanskih drutava, iako vie nigdje (osim u muzeju), ne postoji u onom obliku u kojem su ga dali Napoleonovi pravnici. Ovdje nam valja uiniti jednu veoma vanu primjedbu koja bi trebala razjasniti stvarni poloaj tzv. radnike klase i administracije te prirodu buroaske revolucije. itatelj se vjerojatno sjea poglavlja u kojem smo (uz pomo onog trokuta) razmatrali razvoj drutva. Tamo je bilo reeno da se taj razvoj sastoji u tome da se to vie temeljnih drutvenih subjekata dovede u motivacijski odnos prema vlasnitvu, (VL). U tzv. buroaskoj revoluciji radnika je klasa bila taj subjekt koji je sebe doveo u motivacijski odnos prema vlasnitvu (kapitalu) i ozakonio ga kao jedini legitiman odnos. Taj in, in stupanja u motivacijski odnos - nasuprot Marxovom miljenju - bio je ujedno i in samoosloboenja radnike klase. Osim Marxa i njegovih sljedbenika, to nehotino i bez nekog dubljeg razumijevanja iskazuju svi znaajniji mislioci koji govore o tim pojavama, a pokazuje i faktino stanje, odnosno blagostanje radnike klase koje je ostvareno nakon tog samoosloboenja. (Naknadno, komunistiko samooslobaanje radnike klase bio je zapravo povratak u specifino ropstvo i bijedu.) Ovdje opet izranja na vidjelo jedan zanimljiv paradoks: Osloboditi se znai staviti se dobrovoljno u optimalnu slubu kapitalu, umjetnom biu, i u slubu ostvarivanja ciljeva ljudske vrste uskladiti se sa zakonomjernou razvitka. To se slae sa svim onim to smo o tome rekli u prethodnom tekstu i u drugim knjigama, a i sa samom istinom i smislom ljudske slobode. Takozvana buroaska revolucija nije, dakle, bila, nikakva buroaska, nego radnika revolucija. Buruji su se ve davno prije te revolucije bili stavili u slubu svog vlasnitva. Ovdje se trebamo jo jednom osvrnuti na Hegelovu misao da su, uspostavljanjem graanskog drutva svi pripadnici tog drutva dobili slobodu. Hegelova misao nije bila potpuno tona, jer je, kako smo ve natuknuli, u ondanjem graanskom drutvu, isto kao i u dananjem, administracija imala tek prividnu, formalnu slobodu. Ona je izvana, potpuno vanjskim imperativima, prinuena, prisiljena da slui interesima drutva, a
105

iznutra, iz svoje najdublje nutrine ima loginu prirodnu potrebu da se slui drutvom kao sredstvom za ostvarivanje iskljuivo svojih interesa. I, zbog toga to je ovdje motivacija potpuno naopako postavljena, tj, zato to uope nije motivirana, nego prisiljena na rad, ona, (administracija) opstruira svoj posao kao kasnoantiki robovi, i svojom djelatnou ini tetu drutvu i sebi. Ona se, kako smo ve rekli, ne moe osloboditi nekakvom revolucijom, nego podvrgavanjem pod neki onakav zakon kakav je Zakon o kontroli efikasnosti vlasti, odnosno administrativne djelatnosti. Time bi moglo otpoeti zlatno doba njene vladavine. Blagostanje bi joj poraslo, ali i blagostanje svih ostalih drutvenih subjekata, a i perspektivnost civilizacije uope. Ugled administracije i politiara bio bi analogan ugledu kojeg imaju razum ili um u odnosu na sve ostale momente ljudskog bia. Ima jo neto to je od velike vanosti. Drutvo u kojem su svi slobodni ne moe postojati samo u nekoliko (germanskih) nacija i drava. Slobodni trebaju biti svi pripadnici ljudske vrste. To je direktna implikacija Hegelovih misli koje se odnose na shvaanje gaanskog drutva i slobode. Odatle nunost svjetske ili globalne drave i globalizacije koja bi, u formi logokracije totalno, odnosno globalno reproducirala graansko drutvo i njegovu dravu. Graanskom revolucijom, (koju, kako smo rekli, nisu izveli kapitalisti nego radnici, radnika klasa i kojom je ona stekla pravo graanstva graanska prava), stvoreno je, kako se ini, adekvatno (bievito) organizacijsko, tj. politiko sredstvo za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva ljudske vrste. Epitetika etapa njegovog opstanka etapa u toku koje bi i birokracija stupila u krug motiviranih drutvenih subjekata i u toku koje bi nastala svjetska drava svojim bi uspjehom ili neuspjehom pokazala da li se radilo prividu ili stvarnoj sintezi drutvenog razvoja. No, moda se radi i o tome da revolucija kojom je izvedena sinteza razvoja ljudskog drutva naprosto jo nije zavrena? Toliko, u najkraim crtama o buroaskoj revoluciji, administraciji, slobodi i graanskom drutvu. Neka mi itatelji oproste to u se sa jo nekoliko kritikih rijei osvrnuti na Marksovo razumijevanje svijeta, povijesti i, openito, onoga to se zbiva i to jest. On je u onoj svojoj glasovitoj 11. tezi o Feuerbachu ustvrdio: Do sada su filozofi razliito shvaali i tumaili svijet, dok je stvar u tome da se on izmijeni. Istina je sasvim obrnuta. Svijet se izmijenio. Na mjesto prirodnog bia, definitivno je stupilo umjetno. To je promjena koju je trebalo uvidjeti i shvatiti. Marx je, openito, mnogo toga to se ve dogodilo previao i shvaao tako kao da se tek treba dogoditi. *** Kad smo ve kod revolucija, ratova i bitaka recimo i to da Zapadna civilizacija nije entitet koji probleme svog opstanka rjeava orujem, nego kreativnou (i radom). To je ontogenini nain opstanka. Prema drugim civilizacijskim subjektima, Zapad se odnosi ponudom boljeg naina ivljenja. To je nain na koji Zapad osvaja svijet i civilizira ostala podruja na ovom planetu. Uvjet takvog vanjskog djelovanja (djelovanja usmjerenog prema vani) jest unutarnji razvoj - uspjeno rjeavanje unutarnjih problema opet putem kreativnosti.
106

Kad ta civilizacija dozvoli sebi neki takav vojni pohod kao to su bili Teutonski vojni pohod na Slavenska, neoneolitska podruja i Kriarski ratovi za Svetu zemlju, ili pak Amerika vojna intervencija u Vijetnamu i Iraku, onda je to ve ontoklastika djelatnost. Sluajevi kao to su nacizam i faizam su neto gore ak i od radikalne ontoklastinosti i socioklastinosti. To su bili sluajevi temeljne socijalne, politike i civilizacijske bolesti Zapada bolesti koja ugroava i samu ljudskost. Oruana borba protiv takvih pojava je posljednji, a katkada i jedini politiki lijek protiv njih. I komunizam je jedna nesvrsishodna, ontoklastika povijesna digresija, ali on je, za razliku od faizma, nekako proiziao iz onih tzv.dobrih namjera i stanovitih zabluda, pa se ne moe tretirati kao neto tako maligno poput faizma, koji je svjesno i otvoreno teio ka zlu destrukciji drutva i civilizacije. Uproeno govorei, faizam i nacizam proizili su iz nekakve poluosvjetene regresivne tenje za tim da se ljudsko drutvo naturalizira - transformira natrag u prirodnu vrstu i da se isto kao i vrsta ili dio vrste - opor - rukovodi instinktima u svrhu svog opstanka. Osnovna populacijska jedinica tog novog drutva trebala je biti nacija, koja je u dosta velikoj mjeri i prirodna ljudska zajednica. Stvarna realizacija nacifaistikog programa doista je dovela do toga da su se, neka drutva i nacije transformirali u ljudske horde ili, opore i da su se doista upravljali instinktima i destruktivnom voljom najagresivnijih i najbrutalnijih individua. No, ovakvo ozbiljenje instinkta kao metode i sredstva opstanka (koje je u prirodi neto normalno i nuno), u ljudskom svijetu jest nekakva temeljna psihika, socijalna i politika bolest - mrano, nekrofilno izopaenje koje nuno zavrava klaonicama. U suprotnosti prema faizmu, koji je htio natrag, u prethistoriju, komunizam se zasnivao na volji da se revolutivnim putem i preskaui epohe krene naprijed, u budunost. Komunisti su htjeli drutvo koje bi bilo pravednije, slobodnije, bogatije i humanije od graanskog. Njihova najvea zabluda bila je u tome to su - bez umjetnog bia, kapitala htjeli ostvariti takav ivot i takvo drutvo kakvog ovjeku moe dati samo umjetno bie. Budui da sama ideja komunizma nije bila ontogenina, niti politogenina ona nikoga nije mogla motivirati na ostvarivanje proklamiranih ciljeva. Svjesni drutveni voe (udrueni u partiju) pokuali su ih ostvariti putem samoprisile i prisile irokih narodnih masa na njihovo ostvarivanje. No ta metoda nije dovela do ostvarenja planiranih ciljeva, nego samo do prostog nesvrsishodnog nasilja, diskreditacije komunizma i ubrzanja procesa njegovog propadanja. Za razliku od naci-faizma koji je doao na svijet kao zla nakaza, komunizam je bio mrtvoroene i zbog toga nije imao nikakve budunosti. Ipak, ljudska e vrsta, usavravajui drutvo, evolutivnim putem (epitetikim razvojem graanskog drutva) ostvariti neke od komunistikih snova, ali u bitno drugaijem obliku i bitno drugaijim sredstvima. Posvemanja drutvena pravda, sloboda, blagostanje...(ako ikada budu ostvareni), nee se ostvariti ukidanjem privatnog vlasnitva i kapitala, nego ba suprotno: razvijanjem privatnog vlasnitva i uspostavljanjem umjetnog privatnog vlasnika i usavravanjem kapitala. I, koliko god to paradoksalno, antihumanistiki i heretino zvualo, ovdje moram rei da ostvarenje (a i neostvarivanje) tih ciljeva najvie ovisi o birokraciji, odnosno administraciji. No vratimo se (ne)razumijevanju povijesti, pravde i slinih stvari. Ono se danas esto ogleda u tvrdnji: da bi nacisti, da su kojim sluajem bili pobijedili, sudili Saveznicima i da bi se to takoer moglo i trebalo smatrati pravdom
107

!!!??? !!!??? Tko to tvrdi, taj izjednaava dobro i zlo - ontoklastike koljae sa ontogeninim ljudima koji su se rtvovali za ostvarivanje povijesnih i opeljudskih ciljeva - ruitelje sa graditeljima, ili, u krajnjoj liniji, zloince sa herojima. One su tvrdnje same po sebi ontoklastine i svojevrsno su zlo, a vano je osvrnuti se na njih, naroito danas kad se sve ee, iz profaistikih krugova uju tvrdnje da bi i Saveznicima trebalo suditi za genocid za Hiroimu, Dresden itd., Moda bi trebalo suditi i Aleksandru Velikom, Cezaru, Karlu Velikom, Jakobincima, Napoleonu i Cromwellu !!!??? !!!??? I da nisu izgubili rat, da su izili kao pobjednici, nacistima bi se, kad, tad sudilo, jer su bili ontoklastini koljai, zloinci, a takvi pokreti kakav je bio antifaizam Saveznika (a donekle i komunizam) uvijek e se smatrati herojskim inom, jer su se Saveznici latili oruja da bi odbranili ontogenike tendencije u ljudskoj vrsti ono to daje smisao ljudskom ivljenju i djelatnosti. I jo neto. Povijest doista piu pobjednici. Ali to su uvijek i jedino bili oni koji su nepokolebljivo ili putem ontogeninosti i koji su na tom putu, ne samo katkada, nego ak esto, gubili bitke i ivote i bivali razapinjani na krieve. I ne samo to. Da nije bilo njih, ne bi bilo nikakve povijesti, a ljudski bi ivot- kako kae Eshil u Okovanom Prometeju- bio tek ruan san, lud i pobrkan. *** Uinimo sada korak, dva ka najnovijem vremenu - stvaranju Evropske unije. Mislim da to ima veu praktinu vanost od svega ostalog to je reeno u ovoj Skici. Ovaj se pokret moe optimistiki promatrati kao poetak ili pretpoetak stvaranja svjetske drave. Doista je radosno vidjeti onu progresistiku, ontogeniku komponentu tog procesa i oekivati da ona zahvati i ostale djelove svijeta. Ali, nemojmo se zavaravati. Dobro gotovo nikad ne dolazi na ovaj svijet tako lako, uz fanfare i na neki svean nain. Iza tog sveanog plata, vatrometa i krilatica o miru, napretku i boljitku lukavo i neupadljivo ulja se i ono zlo kojeg se ovjek plai i eli osloboditi. Stoga mu u ovakvim knjigama moda treba posvetiti ak i vie panje nego onim blagotvornim, ontogenikim tendencijama, planovima i stremljenjima, kojima se svjetskoj i evropskoj javnosti i biraima predstavlja ovaj integracijski pokret. Upravo stoga ovdje kanimo rei nekoliko rijei o onim tamnim, skrivenim stranama procesa evropskog integriranja koje su osnova jednog dijela euroskepticizma, koji, kako se ini, postaje sve glasniji i koji sve vie i sve ee potvruje svoje stajalite kao osnovano. Iz ega on proizlazi? Da bi smo shvatili razloge u kojima se on korijeni, trebamo imati u vidu neke ve davno dovrene i neuspjele pokuaje mirnog, civilnog, odnosno sekularnog ili politikog ujedinjenja Evrope. (Ovdje izuzimamo i ostavljamo po strani ono ujedinjenje kojeg su ve nekada davno (izmeu 1000. i 1500. god.), izvele Pape i Vatikan i to pomou kranske vjere i latinskog jezika, a koje je bilo iznimno plodno i dragocjeno za razvoj Zapadne civilizcije i
108

civilizacije uope. To je ujedinjavanje bilo izvedeno na nekakvoj duhovnoj osnovi.) U fokus nae analize uzimamo politiku djelatnost Habsburgovaca koji su, preteno mirnim putevima i politikim sredstvima bili stvorili najvee carstvo u Evropi carstvo koje se protezalo ak i na Amerike kontinente. Geslo pod kojim je bilo stvarano, proirivano i odravano ovo carstvo glasilo je: Bella gerant alii, tu, felix Austrija nube. Nam que Mars alii dat, tibi regna Venus Drugi neka ratuju, a ti sretna Austrijo eni i udavaj, jer kraljevstva to ih drugima daje Mars, tebi e dati Venera. Habsburgovci nisu bili, ni nasilni, ni tiranski vladari. Dapae, prije bi mogli posluiti kao primjeri umjenosti, umjerenosti, te blagosti i politike, odnosno vladalake mudrosti. ivot velike veine podanika u tom carstvu nije bio, niti lo, niti nesiguran. No i pored toga to su prvenstveno svojom spretnou stvorili golemo carstvo i mudro vladali njime kroz vrlo dugo razdoblje, nitko nikada nije imao dobro miljenje o njima, a nema ga ni danas, nakon to su minula stoljea. Posljednjim Habsburgovcima Austrijanci su zabranili povratak u Austriju, i to ak kao obinim graanima ili turistima. Dananje ovjeanstvo, ak i jakobinskoj giljotini pridaje vee zasluge za ostvarivanje ciljeva vrste, nego Habsburkoj dinastiji i svekolikom njihovom carstvu. to je tu posrijedi? Po naem miljenju, Habsburgovci su bili vrlo konzervativni i ontoklastiki vladari koji su stvorili golemo carstvo i relativno dobar ivot u njemu, ali samo radi toga da bi to je mogue due odrali feudalni poredak i da bi se to due odupirali ontogeninim politikim pokretima koji su poeli nicati po Evropi, a za neposredni cilj imali su ruenje feudalizma i stvaranje graanskog drutva. Golemo panevropsko Habsburko carstvo bilo je, dakle, instrument otpora napretku i ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. Dobro, sigurno i mirno, mogli su u njemu ivjeti oni ljudi koji se nisu ogrijeili o Austrijsku birokraciju (i dinastiju koja ju je vodila), a koja se bila nametnula kao neposredni cilj drutvenog opstanka. Svaka slobodoumnost, slobodarska ili progresistika djelatnost prompno se otkrivala i kanjavala, ak i kad je poticala iz najueg kruga carske obitelji. Gledano sa naeg stajalita, Habsburko carstvo bila je prva panevropska vladavina administracije ili birokracije (pod pokroviteljstvom jedne dinastije). Svrha ove vladavine bila je, kako sam ve rekao: odranje epitetikog i ve uvelike patolokog, oblika feudalizma. Slino kao i Habsburko carstvo, i EU nastaje mirnim putem. Ne, dodue enidbama i udajama, nego administrativno-politikim oslobaanjem od unutarevropskih trinih, ekonomskih i upravnopravnih barijera. To je veoma dobro, jer tako nastaje jedno veliko trite sa golemom apsorpcijskom moi, a i kapital dobija znatno veu slobodu i efikasnost kretanja. Postaje produktivniji i konkurentniji u odnosu na neevropska ekonomska carstva, to je najbolja zatita Evrope i visokog ivotnog standarda njenih graana. Za samu birokraciju, to je puno izdaniji i sigurniji izvor prihoda za njeno izdravanje i udoban ivot kojeg trai. Ono to je u tome naroito loe jest da tu nema ni najmanjeg napretka u razvoju unutranje strukture graanskog drutva, to je bitno za stvarni napredak, odnosno za ostvarivanje ciljeva vrste. Ovo pak proizlazi iz intencije evropske administracije da u nepromjenjenom obliku odri klasino graansko drutvo i kapitalizam, u kojem, isto kao i u dosadanjem, nee biti nikakve stvarne, objektivne kontrole njene vladalake efikasnosti, pa e ostati privilegirani, nedodirljivi drutveni subjekt, - subjekt, koji, kako smo ve pokazali onim trokutom, a i naknadno - nije motiviran da unapreuje drutvo, i
109

koji stoga budui da ima vlast, gotovo automatski dolazi u eksploatatorski ili parazitski odnos prema njemu. Ve sam na vie mjesta bio rekao da je ujedinjavanje Evrope u velikoj mjeri i stvaranje nove Evropske Birokratske Internacionale. Birokracija, da ponovim i naglasim: tei ka tome da ouva svoje privilegije i nedodirljivost. To je ona neposredna intencija njenog vlastitog ujedinjavanja, koje se, u najveoj mjeri izvodi stvaranjem Evropske unije. Njena tobonja volja da to efikasnije slui razvijanju drutva i ostvarivanju ciljeva vrste samo je uobiajeni politiki paravan koji skriva njene uske, privatne, tj. profesionalne ili staleke interese. U tim svojim momentima Evropska unija i birokratska vladavina njome uvelike su slini Habsburkoj monarhiji, toj Zapadnoevropskoj varijanti Bizantskog carstva. Drutveno sjeanje na Habsburku monarhiju memorija umjetnog bia - jedan je od neposrednih povoda za nastanak onog produktivnog dijela euroskepticizma. Jasno, u temeljima Evropske unije, pored ve spomenutih, ima jo onih momenata koji ju bitno razlikuju od Bizanta ili Habsburkog carstva. Oni su neposredno uoljivi velikom broju ljudi, a za nadati se je da su vrlo vitalni i da igraju neke od kljunih uloga u procesu evropskog integriranja. Euroskepticizam, govorei vrlo openito, mahom je loa, ontoklastika pojava, ali ne sav. Onaj njegov manji moment, o kojem smo gore rekli nekoliko rijei, a koji se korijeni u slutnji ontoklastinih intencija eurobirokracije dobar je i produktivan ontogenian. Ali da bi on bio uistinu djelotvoran u politikoj i drutvenoj praksi, da bi se transformirao u djelotvorno orue razvoja evropskog drutva i ostvarivanja ciljeva ljudske vrste, on mora znati koja i kakva je alternativa autokratskoj, nekontroliranoj i sterilnoj vladavini administracije ili birokracije, tj. mora poznavati duh i smisao ona dva zakona: Zakona o kontroli efikasnosti vlasti i Zakona o kontroli efikasnosti rada managera. Birokracija bi, kako smo ve vie puta istaknuli, trebala imati vlast, ali efikasnost njene vlasti mora biti objektivno i efikasno kontrolirana, a da bi bila takva, birokracija mora biti motivirana na to bolju vladavinu. To je otsada jedan od uvjeta ljudskosti ljudskog drutva. Ovaj, produktivni euroskepticizam, ili moda tonije: eurokriticizam, gledan izvana, jedva se razlikuje od onog patolokog, i, za sada se pojavljuje kao nekakva neartikulirana ili poluartikulirana kritika one tamne, skrivene strane integracijskih evropskih kretanja. No kad ova kretanja budu dovrena i kad birokracija jasnije pokae ka emu je stvarno teila i to je ostvarila, - u sluaju da se evropsko drutvo birokratizira na jedan neproduktivan, sociopatski nain - produktivna euroskeptika kritika lako se moe artikulirati i kao kritika orujem, tj. terorizam, pogotovo ako eurobirokracija bude, poput one habsburke, vrlo revna u otkrivanju i guenju svake slobodarske, odnosno ontogenine ili politogenine misli. Toliko o onoj skrivenoj, tamnoj i opasnoj strani jednog velianstvenog politikocivilizacijskog pokreta stvaranja EU. Ali, vratimo se jo nakratko onoj dubljoj prolosti i onim opim duhovnim momentima svjetske povijesti. *** Kransko uenje o povijesti, idovsko znanje o produktivnoj, ontogeninoj upotrebi vlasnitva i Starogermansko vjerovanje ili slutnja da ljudsko orue treba biti bievito i nadmono prirodi tri su najvanija duhovna faktora koji lee u temelju Zapadne
110

civilizacije i na osnovu kojih je kasnije izvedena uspjena sinteza povijesnog razvoja. Uz ove temeljne duhovne faktore treba spomenuti i one ne-temeljne, ali ipak vane: antiko-grke i arapske spoznaje na podruju matematike, fizike i astronomije. I one su znatno pomogle da se u Evropi etablira ono to zovemo Zapadnom civilizacijom. Dosta velik utjecaj na razvoj Zapada imali su Grka filozofija i Rimsko pravo, koje je otkriem pravne osobe zapravo otkrilo i ukazalo na specifinu, drutvenu, tj. umjetnu bievitost ivih i ne-ivih civilizacijskih i drutvenih subjekata. Utjecaj Grke filozofije najintezivnije se aktivirao u vrijeme Klasinog Njemakog Idealizma. Tu je prirodno bie konano spoznalo sebe kao individuu koja potpuni oblik svog postojanja moe zahvaliti sebi vanjskom, povijesnom razvoju i koja na osnovu njega moe spoznati i potpuno ozbiljiti samu sebe. Duhovni instrument samospoznaje je svjesna triadika dijalektika. No mi smo pokazali da kljuni oblik postojanja prirodnog bia nije razvijena, sebe-svjesna individua, nego sebe-svjesna vrsta, te da triadika dijalektika nije potpuno adekvatan misaoni instrument samorazumijevanja bia. Filozofija klasinog njemakog idealizma, koliko god da je usitinu vaan moment ljudske spoznaje i samospoznaje, ipak je samo sporedni dodatak sintezi povijesnog razvoja. Pored ovog, treba istaknuti i to da svaka velika i duboka filozofija nadilazi horizont povijesnosti, i da tek nekim svojim momentima utie na povijesna kretanja i pripada povijesti. Onim svojim glavnim dijelom, filozofija je moment vjenosti. Za one najvie ljudske, povijesne ciljeve veu vanost od Klasinog njemakog idealizma (a i kartezijanske filozofije) imala je kasna Engleska empiristika filozofija. Njeni su predstavnici, istraujui induktivnu logiku, zapravo istraivali epitetiki stupanj razvoja bia i otkrili da je to vrsta. Naalost, jo nigdje nema svijesti o tome to su oni istraivali i to su otkrili. Sve je to jo . agrafe filosofia nenapisana filozofija. INDUCTIO PER ENUMERATIONEM SEMPLICEM stvaranje zakljuka putem jednostavnog nabrajanja, istovrsnih pojava, nije nita drugo do metoda kojom se otkriva da li neko bie postoji kao vrsta ili ne. Zbiljsko je samo ono to postoji kao vrsta bie koje se reproduciralo. Ono to se ne moe reproducirati, to ne moe opstati. To je prosti sluaj, defekt neto za to znanost i miljenje ne mogu imati nekog bitnog interesa. Istinitost neke spoznaje takoer se potvruje mogunou njenog reproduciranja. Reproducibilnost sposobnost samoodranja, (a ne ona Descartesova jasnoa i razgovjetnost - claritas et distinctas) jest presudno vani kriterij istinitosti. To je jako vana spoznaja. (Vidi Uvod u politologiju). Ljudska bievitost jest doista takva kakvom ju shvaamo - kreativna a ljudsko miljenje (samopoimanje) istinito, tek ako se ovjek moe reproducirati u formi umjetnog bia. Umjetno bie, naime, iako je produkt kreativnosti, nije nita drugo do svrsishodno reproducirana i otjelotvorena ovjekova bievitost. Od kontinentalnih mislilaca, dijalektiara, zanimljiv je O. Spengler. On je nedvojbeno, ali dosta nejasno naslutio epitetiki stupanj u razvoju bia, i moda je, kao mislilac postao zanimljiv ba zbog toga. Civilizacija je, po njemu, epiteza razvoja kulture, to se moe smatrati tonim. No Spengler je i dijalektici i povijesti i kulturi pristupio s naopake strane, tako da je njegovo miljenje, usprkos stanovitom napretku na polju dijalektike, imalo vrlo snano ontoklastiko djelovanje. Ovdje moramo uiniti jo jednu posebnu napomena o filozofiji. Ve smo vie puta rekli da je povijest proces stvaranja orua ili sredstava za
111

ozbiljavanje onih ultimativnih ljudskih ciljeva. To vai i za filozofiju. Ona je centralni moment ope povijesti zato to se kroz povijest filozofije postepeno razvijao opi ljudski misaono-spoznajni aparat. Najprije logika, a potom dijalektika. Neki filozofem ili filozofski sistem, ili pak filozofsko miljenje utoliko je vrednije ukoliko je dalo vei doprinos izgradnji misaono-spoznajnog aparata bilo njegovom nadogradnjom, bilo nadahnutom upotrebom onog ve postojeeg. A vrijednost same filozofije treba procjenjivati prvenstveno iz horizonta injenice da se tim misaono-spoznajnim aparatom ne koristi samo filozofija, nego sve ostale znanosti, te ljudsko miljenje i stvaranje uope. Njegovim osvjeivanjem kroz povijest filozofije, ovaj opi, duhovni misaono-spoznajni aparat prerasta posjed filozofije i uenih ljudi i postaje jednim od nekoliko kljunih momenata umjetnog bia, a sami tim i posjedom ljudske vrste. Otuda i tako velika praktina vanost same filozofije. Evo jo nekoliko najneophodnijih rijei. Pored razvijanja misaono-spoznajnog aparata, zadatak filozofije je da pojmi ono to jest(Hegel). A to, pak, to to jest, jest bie. U Klasinoj Antici, filozofija je bie pojmila u formi ljudske individue. Ta individua bila je zoon logon ehon ivotinja koja ima razum, a najvii oblik njene djelatnosti, odnosno njenog postojanja bila je theorija promatranje filozofija (Aristotel). Ratio essendi ovjeka, svrha njegovog postojanja bila je eudaimonia srea (Aristotel i Epikurejci), ili ataraksija duevni mir i vedrina (Stoici). Nasuprot tom antikom svjetonazoru, Novi zavjet, prikazom Isusova muenitva, pokazuje da ak i patnja i stradanje mogu imati vie smisla i veu vrijednost od sree, ako se individue (ili ak narodi) rtvuju za spas vrste. Time se ujedno pokazalo da prava, istinska svrha ljudske egzistencije nije srea ili blaenstvo individua, nego spas vrste. Zapadna civilizacija, u velikoj mjeri utemeljena u novozavjetnom uenju, bazirala se na neosvjetenoj vjeri u to da je mogue stvoriti bie (umjetno) koje e se rtvovati za spas vrste. Slutnja da e stvaranje umjetnog bia biti dugotrajan razvojni proces, orjentirala je Zapadne mislioce ka preferiranju i razvijanju dijalektikog misaonospoznajnog aparata. On je pokazao jednu presudno znaajnu stvar da se bie ne moe istinito pojmiti iskljuivo kao goli rezultat razvoja, nego tek u cjelini s razvojnim procesom koji ga je stvorio (Hegel). (To ukljuuje uvianje povijesti, shvaanje vremena, svrsishodnu reprodukciju stvaralakog procesa i drugo o emu ovdje ne moemo govoriti.) Ve sam rekao da Hegelova trolana dijalektika nije imala mogunosti pojmiti da najvii oblik razvoja bia nije individua nego vrsta. Svojim radovima, ja pokuavam pokazati da je ona vjera u mogunost stvaranja umjetnog bia bila opravdana i da je to bie stvoreno, te da je spremno za upotrebu u svrhu spasa ljudske vrste, tj. ostvarivanja njenih kljunih ciljeva. ovjek je ontogenino bie. On je sredstvo svjesne, odnosno sebi znane autopoietike djelatnosti, odnosno samoozbiljavanja onog apsolutnog, a ljudska individue, narodi i generacije su sredstva za ozbiljavanje ciljeva vrste. Toliko u okviru ove posebne napomene o filozofiji. *** Umjetnost. Pored ve ozbiljenog umjetnog bia, umjetnost njegovo simboliko postojanje - ne moe imati takvu vanost kao nekada u Grkoj, kad je ono postojalo prvenstveno na simboliki nain, kao simbol. No ima jedna stvar u umjetnosti o kojoj je vrijedno napisati puno stranica. Mi joj,
112

naalost, moemo posvetiti samo nekoliko redaka. Prije nego se umjetno bie potpunije razvilo, umjetnika djela izraivao je ovjek svojom rukom. Umjetnika djela dijelila su se na slikarska i kiparska na jednoj strani, a na drugoj na literarna i muzika. To je ustvari bila podjela na eidetike i euritmike umjetnosti one koje se izraavaju prostorom i plohom (istovremenom, sinhronom prezentacijom svih svojih momenata), i one to se izraavaju sukcesijom svojih momenata, vremenom. Bilo je i pokuaja njihovog spajanja u jedno kompleksno djelo, npr. operu. No vrijednost tog spajanja zaista je diskutabilna. Ali ta umjetnost o kojoj smo upravo rekli nekoliko rijei nikako nije specifino Zapadna umjetnost, nego pripada prolim epohama. Specifino Zapadna umjetnost jest film. Filmovi su prva umjetnika djela koja nije stvorio neposredno ovjek, nego umjetno bie, pomou svojih tehnikih sredstava. Film je produkt jedne velianstvene revolucije u umjetnosti izvedene pomou tehnike. Posredstvom filma, umjetnost se ozbiljuje kao tehniko djelo, a tehnika kao umjetniko. No filmovi su takoer i prva cjelovita umjetnika djela, jer oni sve prethodne, tradicionalne umjetnosti spajaju u jednu ivu, organiku ili bievitu cjelinu. Izraavaju se istovremeno, i plohom, i prostorom, i vremenom. Jedino se takvim neim kao to je filmska tehnika mogla izvesti stvarna sinteza eidetikih i euritmikih umjetnosti. Ba na primjeru filma moe se ponovo vidjeti stanovita rigidnost velike veine ljudi i njihovo nerazumijevanje svijeta kojeg stvaraju i u kojem ive. Kad je film nastajao, bio je proglaavan nekakvom tehnikom devastacijom iste umjetnosti, a retrogradni, i u velikoj mjeri ontoklastiki (i neposredno ikonoklastiki antifigurativni) pokuaji da se zaustavi razvitak umjetnosti, koji su se manifestirali kao kubizam, nadrealizam, fauvizam, apstrakcija itd. itd. bili su proglaavani neim revolucionarnim. Sve naopako! Naglavake! Takvo se miljenje uglavnom odralo i danas, u vie, manje svim konzervativnim akademskim krugovima, i, naalost, ne samo u njima. Pogledajte udbenike povijesti likovne umjetnosti i muzike, ili povijesti knjievnosti. Ni jedan o njih ne sadri poglavlje o filmu, kao da on nije zakonomjeran i pravi nastavak razvoja likovnih (eidetikih) umjetnosti... a i euritmikih - kazalinih komada, muzike, plesa, umjetnike literature... Filmska naracija, naelno gledajui, nesumnjivo je razvijenija i potpunija od literarne u npr. nekom romanu ili pripovijetki. Lirinost najboljih napisanih pjesama ili proze teko da se moe mjeriti sa filmovima lirske naravi. Pored toga, filmska naracija je neusporedivo ekonominija od literarne. Izvrsnu ekranizaciju npr. Brae Karamazovih u kinu moete apsolvirati za dva sata, dok bi vam za itanje tog romana trebalo najmanje dva tjedna. Film tedi ljudsko vrijeme. Atonalna muzika i kakofonija, su zanimljive pojave i zbiljski dreivati razvoja muzike. Kroz njih umjetno bie istrauje svoje granice i svoje unutranje zvukovne elemente. Ali kad se uporede s upotrebom zvuka na filmu, postaje jasno da su i kakofonija i atonalna muzika samo nedostatni surogati ovog zadnjeg. Posluajte sound track nekog dobrog filma (bez gledanja filma) i vidjet ete da je vrlo zanimljiv i ugodan za sluanje, ak kad se sastoji od tropota, buke vriske i drugih neugodnih zvukova, i da se sluatelju predstavlja prvenstveno svojim smislom. Ne bih htio ostaviti dojam da mislim kako sve ostale umjetnosti trebaju nestati s pojavom filma. tavie, mislim da e one time postati autonomnije. Ono na emu insistiram jest razlikovanje raznih umjetnosti po stupnju njihove unutranje razvijenosti razlikovanje koje omoguuje jasnije shvaanje umjetnosti uope i njenu funkciju u
113

ontogenikom procesu. Ostaje jo da se kae to je zapravo film. Moe se rei da je to djelo kojim zgotovljeno umjetno bie predstavlja samo sebe. Film nije samo simbol umjetnog bia, nego takoer i jedan moment njegovog stvarnog, zbiljskog postojanja. Dok je znanost samopoimanje umjetnog bia, film je instrument pomou kojeg ono gleda, doivljava i osjea samo sebe. Kad sam govorio o filmu nisam, naravno mislio samo o onim filmovima to se prikazuju u kino-dvoranama, nego takoer i o televiziji, videu itd. itd. - o svemu to u svom temelju ima pokrenutu sliku - sliku to sebe samu izlae u vremenskoj sukcesiji svojih momenata. Jasno, svaka pokrenuta slika nije takoer i umjetnika tvorevina. *** Posebno vana pojava je otkrie televizije. Jedna od njenih svrha svakako je povezivanje cijelog ljudskog svijeta u jednu funkcionalnu i lako preglednu cijelinu . To za veliku veinu ljudi ima stanovito psiholoko, umirujue djelovanje, jer lake je i mirnije ivjeti u svijetu kojem se znadu ili barem nasluuju granice i unutranja struktura, red . Druga, moda jo vanija funkcija TV-a jest to da ljude, iz proizvoaa promijeni u potroae koji e degustirati proizvode umjetnog bia. Da bi to postiglo, umjetno bie mora putem malog ekrana tako zaarati ljude da cijele dane i noi mogu provoditi pred TV ekranima. Time umjetno bie pretvara marljive radnike u potroake lijenine. To je nuno, jer umjetno bie stvoreno je i radi toga da radi umjesto ljudi, a potroai, bivi radnici, trebaju troiti, tj. degustirati njegove proizvode i odreivati mu u kom pravcu mora usavravati sebe samog i te proizvode s kojima ih snabdjeva. Ljudski rad postaje nepotreban. No ljudsku populaciju treba odrati mirnom, a mirnom ju odrava upravo TV. Tako se umjesto one Rimske izreke: panes et circenses! kruha i igara! danas moe rei : televizije i seksa! Onaj kruh tj. proizvode potrebne za udoban ivot, ljudima, posredstvom raznih socijalnih institucija i fondova, daje umjetno bie, u zamjenu za mirno i predano gledanje TV-a. Rad polako postaje privilegijom. Takva situacija nije nikakvo rajsko stanje, pogotovo za kreativne ljude. No za njih ljudski svijet nije bio gostoljubiv niti onda kad su mu bili neophodni (za stvaranje umjetnog bia). Uostalom, ljudski svijet i ne postoji zbog tih, kreativnih individua, nego ba obrnuto one postoje zbog ljudskog svijeta. Kreativan, nadaren ovjek jest i treba biti tek sredstvo u slubi opstanka golemog broja prosjenih, nenadarenih. Ovakav, gore opisani raspored aktivnosti i uloga obrazovanim e se i inteligentnim ljudima initi kao neka sprdaina ili nekakvo temeljito izopaeno shvaanje ljudske kulture. No, to je uvjet ostvarivanja ciljeva ljudske vrste. Uostalom, to je takoei i poruka Evanelj. No vratimo se prozainijim stvarima. Pomou malog ekrana umjetno bie na najlaki, najfunkcionalniji i najekonominiji nain vodi ljude ka ostvarenju njihovih ciljeva. Ovdje, nadalje treba istaknuti da na TV-u ljudi ne gledaju samo propagandne poruke i razne druge gluposti i banalnosti, nego, uz njih i emisije edukativnog sadraja dobre umjetnike filmove, popularno-znanstvene emisije i druge sline stvari. Time se izvodi i neophodna, masovna edukacija pripadnika ljudske vrste i stvara jedan jedinstveni mentalitet koji treba biti monolitan, ali samo u svojim temeljima. Ona neophodna berbau raznolikost ostvaruje se specijalnim koritenjem TV-a (koritenjem specijaliziranih kanala), a i koritenjem drugih lako dostupnih masovnih medija, a i nemasovnih izvora obrazovanja. No treba imati u vidu da je takav nain ivota kojeg diktiraju razni tehnoloki
114

momenti umjetnog bia (TV, internet, radio itd.) tek je u embrionalnom stupnju svog razvoja. Tko zna kakav e mu biti zreli oblik? Valjda nee biti gori od ovog? Vraamo se umjetnosti SF-u. *** Stav suvremenog establimenta prema Sf umjetnosti slian je gore opisanom stavu prema filmu. No najprije nekoliko rijei o opim temama i kretanjima unutar literarne umjetnosti koja su prethodila nastajanju SF-a. Nekada, npr u vrijeme Stare Grke umjetnika se literatura bavila ovjekovim odnosima prema Olimpskim bogovima, jer su, po tadanjim vjerovanjima, oni odreivali ovjekovu sudbinu. U srednjem vijeku bavila se odnosom prema svecima i transcendentnom Bogu, a u novije vrijeme, otkad je umjetno bie poelo intezivnije i sve oiglednije pokazivati svoju nazonost u svijetu, umjetniki su pisci poeli reflektirati ovjekov odnos prema njemu. Tako je nastala je SF umjetnost. Ona je ve dala takva djela koja nimalo ne zaostaju za najveim djelima u tradicionalnim genreovima, a neki SF filmovi smatraju se ak najveim filmskim ostvarenjima do sada. No akademski, etablirani kritiari i estetiari ne priznaju SF-u uope ikakvu umjetniku vrijednost (osim moda na filmu). Prvo SF djelo: roman Dr. Frankenstein, ontoklastike je naravi. Napisala ga je Mary Shelley Wollstonecraft. Ona je umjetno bie simbolizirala opasnim udovitem kojeg je Dr. Franckenstein, u nekoj mrtvanici sainio od djelova tijela raznih ljudi i mozga jednog kriminalca i oivio elektrinom strujom. Vanjska inspiracija za ovo SF djelo bilo je otkrie prof. Galvanija da elektrina struja moe pokrenuti i oivjeti ve odavno mrtve ablje krakove. A prava, unutarnja inspiracija bila je slutnja da je novootkrivena elektrina energija ustvari ivotna snaga umjetnog bia, to je bilo sasvim tono. No, gospoa Craft shvatila je umjetno bie na ontoklastiki nain - kao neto monstruozno, nekakvo neizrecivo uasno zlo to je tipino za obrazovane ljude tih vremena. I danas nastaje vrlo velik broj ontoklastikih SF pria, romana i filmova. Ono neposredno tlo iz kojeg oni nastaju jest strah od umjetnog bia i njegove silne moi. Ve smo prije pokazali da je strah od umjetnog bia i neprijateljstvo prema njemu puno vie raireno nego svijest o njegovoj stvarnoj svrsi, vrijednosti i funkciji. No, valjda to tako treba biti u ovim, prvim etapama njegovog potpunog postojanja. Razumijevanje stvari i pojava je kruna razvojnog procesa i dolazi, - i po Hegelovom miljenju - tek nakon dovrenja procesa koji ih je uspostavio. Minervina sova uzlijee tek u suton *** Jo nekoliko rijei o arhitekturi. Zahvaljujui umjetnoj materiji, armiranom betonu, eliku i staklu, arhitekti su sagradili prekrasne graevine i njima, bolje i zornije nego Stari Egipani ili graditelji gotikih katedrala pokazali ovjekovu mo. Meutim, ak i onoj najljepoj i najnaprednijoj arhitekturi nedostaje onaj kljuni moment zbiljska pobjeda nad gravitacijom lebdenje. Potpuno razvijena arhitektura lebdjeti e u prostoru. A mislim da e ovjek, prije nego pone naputati matini planet i kolonizirati druge, u Zemljinoj
115

atmosferi i svemiru koji ju okruuje, izgraditi cijelu lebdeu civilizaciju. To e biti novi, umjetni prostor najmjenjen iskljuivo ljudskom obitavanju - pravi ivotni prostor ljudske vrste i zreli oblik ljudske civilizacije. Vjerujem da e ta budua civilizacija lebdjeti na osnovu koritenja gravifugalne sile. Ima jo neto vano za razumijevanje arhitekture. Ona je to sam ve naveo maina za stanovanje, kako se izrazio Le Corbusier - prostor u kojem umjetno bie nastanjuje i ugouje ovjeka, brine o njemu i posluuje ga (pomou raznih automata i sprava za stanovanje), kako bi se on mogao opustiti i preputati odmaranju i re-kreaciji svojih ivotnih snaga, ili pak nekom radu svrsishodnom troenju tih snaga. Ali, tamo gdje sam ve govrio o tome, rekao sam da je re-kreacija ivotnih snaga je ono bitno emu arhitektura slui, jer bez toga ljudska individua ne bi mogla preivjeti. Zato je Le Coubusier i definirao arhitekturu upravo stanovanjem. O potpuno razvijenoj arhitekturi moi emo govoriti tek onda kad umjetno bie bude ovjeku moglo ponuditi takav prostor u kojem e mu ono trajno moi zadovoljavati sve, pa ak i one najsuptilnije potrebe u pogledu re-kreacije ivota, i to tako da se ovjek uope ne mora brinuti o njihovom zadovoljavanju. Kako je pravi ivotni prostor kreativnih vrsta galaktiko prostranstvo, umjetno bie, kad se pojavljuje kao arhitektura i urbanizam, treba se razvijati, a i razvija se u tom smjeru da ovjeku omogui siguran i vrlo udoban ivot u tim prostorima. *** Eto, jo samo rije, dvije o povijesnom razvoju energije koju je ovjek koristio za svoje potrebe. Najprije je koristio vlastitu tjelesnu energiju, a zatim tjelesnu energiju i snagu drugih ivih stvorova. Nakon toga energiju neivih prirodnih pojava - vode i vjetra. Poslije je otkriveno da se moe koristiti energija akumulirana u tzv. fosilnim gorivima ugljenu i nafti. Sinteza razvoja energetike bila je otkrie da se elektrina energija moe koristiti za vrenje bilo kojeg rada. Zato je to bila sinteza razvoja? Ve sam rekao da je elektrina energija potpuno razvijena ivotna snaga umjetnog bia. Povijest energetike nije dakle bila nita drugo do razvijanje energetske baze umjetnog bia do zrelog oblika elektrine energije. No, do elektrine energije ovjek dolazi tako da razne druge oblike energije - koje umjetnom biu nisu osobito pogodne - raznim metodama pretvara u elektrinu. Do nedavno su glavni energenti bili nafta i ugljen. To su kemijski energenti. Oni nisu dovoljno svrsishodni niti za zadovoljavanje ovjekovih potreba ovdje na zemlji, a kamo li u galaktikim prostranstvima. Jedino razliiti oblici nuklearne energije mogu zadovoljavati potrebe ljudske vrste. Otkrivanje tih izvora energije, koji su zatno vei i pouzdaniji i od onih prirodnih bio je vaan povijesni dogaaj, jer e ti izvori omoguiti ovjeku odgovarajui nain ivota u postpovijesnom vremenu. Mislim da e presudno vanu ulogu na tom polju odigrati nukleospinalni reaktor. Jer on moe bilo koju masu pretvoriti u energiju u skladu s onom Einsteinovom jednadbom: E = m c2. (Ova jednadba je tona. No ona nije moment Teorije relativnosti, nego jedan od izraza Zakona o odranju energije.) Nukleospinalni reaktor moe posluiti i kao reaktivni nuklearni motor za svemirske brodove koji e putovati prema zvijezdama. Eto, toliko, ukratko o elementima, odnosno momentima koji ine svjetsku povijest i nekim najvanijim natpovijesnim ciljevima ljudske vrste.

116

117