Neto je napokon osvanulo u mom dahu - napustila sam te. Previe iskrica, premalo ljubavi.

Jutro s mirisom toplog povjetarca, zapljuskuje me, ljubi me... kao niko. I opet. Sad razmiljam: Pa dokle? Da priznam - i, nije me Bog zna ta briga. Previe ljepote u suvie tuno vrijeme. Ali hajde, neka ga... Mislim da je bila nedjelja, na stolu su stojale dvije obljubljene oljice za turski aj, njegov medaljon i moje dostojanstveno srce. Kako to obino biva, ljudi misle da ih srce izda, zapravo ih tijelo izda svaki put na tako prgav nain. Ponutrica sata ja odzvanjala 8:00h. Rano je, a ipak tako gadno kasno. Sad da izjurim, apsolutno nita se ne bi promjenilo. Kad vodi bitku sa sobom, gledaj da pobijedi. On je (poteno) bio vraki fin i poslije blesave noi, oi su mu sjale i ako je glumio, mislim da bi se uspio zaposliti u enovi, u pozoritu, za dobre pare. Mislila sam u glavi: Koja budala. A tako je sladak. Igrat emo se, pristala sam. Pa i danas, ao mi je to mi nije ao. I kakve veze sada Insbruk ima s ljubavlju, i, ta mi to sada pada na pamet, u suvislo lijepo vrijeme? Brinem se. Kako ovjek saznaje da l' nekoga voli ili ne? Tuno je to kad ljubim - ne volim. Kad volim - ne ljubim. A sada sam na ivici da shvatim. Ponekad i sumnjam da volim pa mi drago. I to ovjeka koji nema svu snagu svijeta u nogama, oi mu nekako bledunjavo sjaje, a nije ni tako zanimljiv kako volim. Al' naao me, i, razotkrio dublje nego sam samu sebe. On mi pria o Rusiji, spominje mi erila i Staljina, onda neke zakone prirode, a je se utopim k'o dijete pa sluam. I ne volim njegove ruke, ali volim njegov zagrljaj jai od amerike industrije! I NE VOLIM NITA NJEGOVO, SEM MODA MENE!