Pepeljuga

Oboljela ena nekog bogatog ovjeka, pa kad je osjetila da joj se pribliava smrt, pozvala svoju jedinicu ker k postelji te joj rekla: - Drago dijete, budi edna i dobra, pa e ti uvijek dobro biti. Ja u s neba gledati na tebe i bit u uza te. To rekavi, zaklopila mati oi i umrla. Djevojka je svaki dan ila na majin grob i plakala, bila edna i dobra. Kad je dola zima , pokrije snijeg bijelom plahticom majin grob. U proljee sunce opet sinulo, a otac se oenio drugom enom.

Druga je ena dovela u kuu dvije keri, naoko lijepe i bijele, ali rune i crne u srcu. Doe muno vrijeme za pastorku. Zar e ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoe kruac jesti, treba ga i zasluiti; van sa sluavkom! navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj sivi stari haljetak i dadu drvene cipele. Gle ohole princeze, kako se dotjerala! rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.

U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teke poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru loiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi graak i leu u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uveer klonula od rada, morala bi lei u pepeo kraj ognjita, jer ne imae postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prana i prljava, nazvae je Pepeljugom.

Jednoga se dana otac spremao na sajam. Zapita obje pastorke, to ele da im kupi. Lijepih haljina odgovori jedna. Bisera i dragog kamenja ree druga. A to e ti, Pepeljugo? zapita otac. Otkinite, oe, prvu granicu, to vam dodirne eir, kad se budete vraali. Nju mi donesite.

Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraajui se kui jahao kroz umarak, okrzne ga lijeskova granica i zbaci mu eir. On otkine granicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kui, dade pastorkama, to su zaeljele, a Pepeljugi lijeskovu granicu. Pepeljuga mu zahvali, otie na majin grob i zasadi granicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila. Granica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan tri put ila na grob. Plakala je i molila, a svaki bi put na drvce sjela bijela ptiica, pa kad bi imala kakvu elju, dobacila bi joj ptiica ba ono, to je Pepeljuga upravo eljela.

Jednoga dana kralj priredi sveanost i na nju pozve sve djevojke kraljevstva. Njegov sin trebao je izabrati zarunicu. Kad su to sestre ule, veoma se obraduju, zovnu Pepeljugu i narede joj: Poeljaj nas, oisti nam cipele, mi emo u kraljevske dvore na svadbu.

Pepeljuga gorko zaplae, i ona bi rado na ples, pa zamoli maehu da je pusti. - Kako e na bal tako pranjava i prljava? Nema ni haljine, ni cipela, a htjela bi plesati!

Kad je djevojka stala plakati, maeha e: Ako mi otrijebi iz pepela dvije pune zdjele graka za jedan sat, onda moe ii. A u sebi pomisli: To nikako nee moi. Kada je maeha sasula dvije zdjele graka u pepeo, izie djevojka na stranja vrata u vrt i zovne: Oj, vi pitome golubice, grlice i sve ptiice pod nebom, doite i pomozite mi trijebiti: Dobre u loni, Loe u elui!

Na to, kroz kuhinjski prozor doleprae sve ptiice pod nebom te se skupie oko pepela.

Kimahu glavicama i kljucahu: kljuc, kljuc, te sva dobra zrnaca otrijebe u zdjelu.

Prije nego to je prolo pola sata, djevojka odnese zdjelu maehi. Mislila je sva radosna da e smjeti na bal. No maeha se usprotivi:
Nita ti ne pomae. Ne e s nama, jer nema haljine i ne zna plesati. Mi bismo se tebe morale stidjeti. Okrene joj lea i pohita sa svojim gizdavim kerima na bal.

Kad nikoga ne bijae kod kue, otie Pepeljuga na grob svoje majke pod lijeskovo drvo i zaplae. U to se stvori vila i ree: Ne plai, ve mi donesi jednu bundevu i dovedi svoje prijatelje, kuhinjske miie.

Mahnu vila arobnim tapiem. Od bundeve stvori koiju, a od miia koijaa i konje.

Jo jednom zamahne i Pepeljuga bi u predivnoj plesnoj haljini. Koija pojuri, a vila dovikne Pepeljugi: - U pono arolija nestaje!

Njezine je polusestre i maeha ne prepoznae, ve miljahu, da je neka kraljevska ki tako lijepa, tako lijepo odjevena.

Kraljevi prie k njoj, uzme je za ruku i stane plesati, i to samo s njome. Nikako je ne putae, a kad bi tkogod doao po nju, rekao bi: - Ovo je moja plesaica.

Pepeljuga i kraljevi dugo plesae, a kad zvono pone obijati pono, Pepeljuga se istrgne i pobjee. Tako bjeei, izgubi staklenu cipelicu.

Ni jedna druga ne moe postati moja ena, do li one kojoj pristaje ova staklena cipelica! ree kraljevi svom ocu.

Sutradan, kralj poalje svoje podanike da diljem itavog kraljevstva trae djevojku kojoj pristaje staklena cipelica. Nakon nekoliko dana pristigoe i pred Pepeljuginu kuu. Maeha otjera Pepeljugu u kuhinju i zakljua je, a svoje keri odjene u prekrasne haljine. Prvoj je cipelica bila prevelika. - Koliko god se trudila, stalno joj je ispadala. Drugoj je pak bila premala, gurala je nogu i gurala, ali nije uspjela.

Za to vrijeme Pepeljugini prijatelji, kuhinjski miii, traili su klju i otkljuali Pepeljugu. Stigla je taman kad su kraljevi glasnici htjeli otii, uvidjevi da tu nema djevojke koju trae.

Obula je cipelicu koja je stajala kao salivena, a onda donijela i drugu, koju je uvala sakrivenu iza ognjita. U to stie i kraljevi. Zadivljeno je pogleda u lice i prepozna svoju djevojku, to je s njim plesala i vikne: - Ovo je prava zarunica!

Maeha se i obje polusestre uplae i poblijede od bijesa. A kraljevi se vine s Pepeljugom na konja i odjae u dvorac.

Kraljevstvo jo nije vidjelo takvo velianstveno svadbeno slavlje, koje je trajalo danima.

Pepeljuga i njen kraljevi ivjeli su sretni do kraja ivota.

S. Orlovi