Izvorni

lanak UDK 111.83Heidegger, M., Platon

Primljeno 1. 10. 2009.

Martina eelj
Sveuilite J. J. Strossmayera, Filozofski fakultet, Lorenza Jgera 9, HR31000 Osijek mzezelj1@gmail.com

Heideggerovo povijesno osvjetenje Platonovog poimanja istine

Saetak

Osnovna namjera ovog rada je ukazati na Heideggerovo povijesno osvjetavanje metafi zikog miljenja istine kod Platona. Povijesno osvjetavanje pribliava iskonsko iskustvo istine i ini jasnima razloge gubitka tog iskustva u metafizici. Promiljanje biti istine preko povijesnog osvjetavanja Platonova miljenja otkriva u njemu poetak zaborava izvornog iskustva bitka. Pri interpretaciji Platonove Politeje Heidegger se zaustavlja na problemu zaborava bitka i s njim povezanim svoenjem neskrivenosti na neskrivenost bia. Polazei od vlastitosti egzistencije on ini izriitom diferenciju bitka i bia te na taj nain otklanja zaborav bitka i dovodi u blizinu izvorno iskustvo istine.
Kljune rijei

bitak, neskrivenost, Platon, Martin Heidegger, egzistencija

Osnovna nakana ovog rada je ukazati na Heideggerovo promiljanje Platono vog poimanja istine. Povijesno osvjetenje Platonovog miljenja odvija se u sklopu pregorijevanja metafizike (Verwindung der Metaphysik). Pojam pregori jevanja oznaava Heideggerovo specifino odnoenje spram povijesti filozofije koja se poistovjeuje s metafizikom. Za metafiziku je karakteristino da misli bie kao bie, tj. bitak kao bitak bia. Predstavljajui bie kao bie metafizika od svojih poetaka (Anaksimandar) pa do svog dovretka (Nietzsche) u svojim iskazima neprestance izrie bie na mjestu bitka. Do te zamjene dolazi jer metafizika uvijek predstavlja bitak samo u pogledu na biene mislei bitak sam koji omoguuje svako metafiziko predstavljanje bia. No, bez obzira na metafiziki zaborav pitanja o bitku, metafiziko predstavljanje bia uvijek se javlja u nekoj neskrivenosti bitka. Budui da je u miljenju bia uvijek ve implicitno sadran bitak bia, stoga bitak, koji je temelj metafizike, dolazi u neku neskrivenost, iako nije promiljan u svojoj biti. Pregorijevanje metafi zike je vraanje metafizike u njezin temelj, nastojanje da se otkloni budui zaboravbitka.1 Mislei bie kao bie, metafizika predstavlja bie na dvostruk nain: jednom cjelinu bia u smislu njegovih najopenitijih odreenja, a drugi put najvie boansko bie, te stoga ona, prema Heideggeru, ima ontoteoloko ustrojstvo. Ukoliko metafizika ima u svom temelju bitak kao bitak bia, u njoj se bitak daje kao ono to utemeljuje bie, a bie koje ima najvie bitka kao ono koje utemeljuje bitak. U skladu s reenim, kada metafizika misli bie s obzirom na njegov temelj, onda je ontologika, a kada misli bie s obziromna
1

Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V. Klostermann, Frankfurt am Main, Fnfte

durch Einleitung und Nachwort vermehrte Auflage, 1949., str. 712.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

18

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

najvie bie (prvi uzrok) koje sve utemeljuje teologika. U svom ontoteo lokom ustrojstvu metafizika je utemeljena u nainu na koji se bie dovodi u neskrivenost bitka, no metafizici bitak sam ostaje skriven. Ona samo prihvaa dvoznanost svog ontoteolokog ustrojstva, ne propitujui njegovo podri jetlo i zato ostaje predstavljanje bia kao bia. Podrijetlo i temelj metafizike mogu se zahvatiti tek na osnovu miljenja razlike bitka i bia, ime se bitak otkriva kao temelj metafizike. U diferenciji bitak sebe osvjetljava kao temelj metafizike.2 Da bi se otvorila mogunost zahvaanja razlube (UnterSchied) bitka i bia, moramo sebe dovesti u izriitu nasuprotnost (Gegenber) spram te razlube. Takva nasuprotnost nam se daje kada uinimo korak unatrag (Schritt zurck). Stvoreno razdaljenje otvara nam blizinu miljenog tako da se kroz razdalje nje bitak daje ne vie samo kao bitak nekog bia. Tek gledajui kroz takvu nasuprotnost bitak bia vidimo kao bitak koji daje da bie jest. Bitak je pri jelaz(bergang), on jest na nain prelaenja prema biu, inei da bie jest. Pritom se prijelaz ne smije shvatiti kao proces kroz koji bie dobiva bitak koji prije nije imalo, ve kroz prijelaz bitak prelazei razotkriva bie. Kroz razotkrivajue prelaenje (entbergende berkommnis) bitka, bie se daje vi djeti kao skrivajui dolazak (bergenden Ankunft). Diferencija bitka i bia kao razluba prelaenja i dolaska omoguava da bitak i bie kao ono razlikovano jesu u istom. Samo razluba daje uzajamnost i razdvojenost onog izmeu (Zwischen), u kojem se bitak i bie iznose jedno drugom. Diferencija bitka i bia mogua je samo na osnovu toga iznoenja koje prua diferencija kao razluba.3
Diferencija bitka i bia kao razluba prelaenja i dolaska je razotkrivajueskrivajui iznos obojega. U iznosu vlada svijetljenje onog to se prikrivajui zatvara, koje vladanje prua raz dvojenost i uzajamnost prelaenja i dolaska.4

Davanje da se ima bitka (Ereignis) je nain njegovog samopokazivanja i kao takvo ono je uvijek jedan povijesni kov (Prgung) ( supstancijalitet, subjektivitet, volja), te da bi se dao vidjeti bitak sm, potreb no je povijesni kov uiniti izriitim u njegovoj bilosti kroz iznenadni trenutak sjeanja.
Taj nain (sc. samopokazivanja bitka) je pak jedan usudni, jedan svagda epohalni kov koji kao takav za nas bitstvuje samo ako ga oslobodimo u njegovu vlastitu bilost. U blizinu onog usud nog dospijevamo samo kroz iznenadnost trenutka sjeanja.5

Miljenje pregorijevanja nosi u sebi mogunost takvog sjeanja, sjeanja u kojem je dokuen jedinstven dogaaj rasvajanja (enteignen)bitka,teunjemu svijetli bljesak istine bitka.6 Na osnovi reenog, smo pregorijevanje moe se shvatiti kao nadilaenje tradicije, koje je prisvajanje prethodnog miljenja, a to znai ujedno i njegovo pretumaenje i produbljenje na nain otvaranja mogunosti pribliavanja najveeg i nenadmaivog poetka miljenja kako izvorno iskustvo miljenjane bi ostalo samo neto prolo ve bi uistinu po stalo povijest. Pregorijevanje tei u prethodnom miljenju misliti ono to ono smo nije bilo kadro da misli kako bi se otklonio metafiziki zaborav bitka i pribliilo temeljno iskustvo poetka miljenja. Prilikom pregorijevajueg promiljanja prethodnih mislilaca, snagu njihovog miljenja ne pronalazimo u onom to je bilo promiljano, ve u onome to je u miljenom ostalo nemi ljeno zahtijevajui da se naslijeeno miljenje pusti u svoju iskonsku bilost. Tvorei razdaljenje, korak unatrag ukazuje na nedostupno podruje miljenja. Njegov hod je od onog nemiljenog, diferencije bitka i bia, k onome to se

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

19

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

ima misliti, nunosti povijesnog prikrivanja diferencije. Stoga, kako zahtijeva Heidegger, itajui tekstove prethodnog miljenja treba dopustiti miljenom samom da govori, to ne znai ponavljanje ve reenog, nego promiljanje problema povijesti miljenja na osnovu dubljeg razumijevanja otvaranja mogunosti pribliavanja iskona miljenja. Dublje razumijevanje pritom ne znai nadreenost nae pozicije poziciji prethodnog miljenja, ve je rije o razumijevanju koje omoguava, ako slijedimo njegovo vodstvo, da zahvati mo i zadrimo unutranje tendencije prethodnog miljenja te da u izvornijem razumijevanju uvrstimo temelj na osnovi kojeg se moe promiljati.7 Na navedenim nazorima Heidegger gradi svoje izlaganje biti istine. Za is hodite uzima odreenje istine kao ispravnosti (Richtigkeit) koje se sastoji u podudaranju iskaza i stvari, tonije na upravljenosti iskaza (Aussage) prema onome o emu govori. Za Heideggera takvo odreenje istine ostaje proble matino jer je iskaz upravljen prema stvari koju moramo znati da bismo mog li zahvatiti ono istinito kao ono podudarano, a znanje o stvari imamo samo na osnovi spoznavanja koje je takoer vrsta podudaranja. Na kraju proizlazi da je istina podudaranje iskaza s onim podudaranim, tj. stvari koje se tako er mora podudarati s podudaranjem spoznavanja. Takvo odreenje istine za Heideggera ostaje bestemeljno i neodreeno u svom podrijetlu te je ono to takvo odreenje istine dri samorazumljivim u svojoj osnovi krajnje nejasno. Kako bi se udaljio od tog samorazumljivog pojma istine, Heidegger razmatra povijesnu mijenu pojma istine. Aristotel postavlja mjerodavno poimanje istine kao tonosti iskazujueg pre doavanja. Istina je za njega karakter iskaza, miljenja i spoznaje te vie nije smjetena u biima samim ve u razumu. Razum koji sudi postaje mjesto istine i lanosti, a iskaz se smatra istinitim ukoliko se podudara sa stanjem stvari. Srednjovjekovni pojam istine najbolje izraava stav Tome Akvinskog da se istina zatie u ljudskom ili boanskom razumu. U novom vijeku Descartes takoer istinu smjeta u ljudski razum. Nietzsche u doba dovretka metafizike istinu odreuje kao vrstu zablude, no i pri takvom odre enju istina i dalje ostaje karakter razuma i spoznavanja. Prema Heideggeru, Nietzscheov pojam istine je krajnja posljedica promjene biti istine. No na samom poetku zapadnog miljenja prevladavalo je drugo shvaanje u kojoj progovara temeljno iskustvo istine. Istina je tako u Heraklita biti istine kao neskrivenosti. Za Heideggera, dogaaj koji se dogodio s He raklitom probudio je neto to je vee i izvornije od svih ljudskih djelatnosti, prolost koju je nuno pregorjeti ako elimo zahvatiti neto od biti istine. , nije tek zakonitost prirod Pritom treba imati na umu da za Heraklita nih sila, ve vladanje bia kao bia koje ukljuuje: ljudsku povijest, prirodna zbivanja i boje djelovanje. Izrijek priroda se voli skrivati kazuje da je pravi unutranji nagon bia kao bia da stoji skriveno, i kada jednom postane neskriveno, da se povlai natrag u skrivenost.
2 5

Martin Heidegger, Identitt und Differenz, Gnther Neske, Pfullingen 1957., str. 3040.
3

Isto, str. 59.

6

Vidi: Martin Heidegger, Die ontotheolo gische Verfassung der Metaphysik, u: Iden titt und Differenz, Gnter Neske Verlag, Pfu llingen 1999., str. 3167.
4

Vidi: Martin Heidegger, Vortrge und Auf stze, Gnter Neske, Pfullingen 1967., str. 7071.
7

Isto, str. 57.

Vidi: Martin Heidegger, Platon Sophistes,GA, Bd. 19, V. Klostermann, Frankfurt am Main 1986., str. 227228.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

20

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

ZaHeideggera izvorno iskustvo neskrivenosti ini temelj iz kojeg izvire samo ustrojstvo ovjeka i prvotni svijet. Neskrivenost je ono emu svaki ovjek u temelju svoje biti, kada je odreen iz temelja svoje vlastitosti, tei i to trai. On tada iskuava bia u njihovoj skrivenosti, te mu se otvara mogunost da bia istrgne iz skrivenosti i dovede u neskrivenost. Na koncu ovjek sebe sama treba odrediti iz neskrivenosti bia teei zahvatiti neskrivenost samu, drugim rijeima bitak. Bit istine kao neskrivenosti razgraniava se od biti istine kao ispravnosti budui da one izrastaju iz potpuno razliitih iskustava; samo u poduzimanju koraka natrag u prethodno miljenje mogue ih je do vesti u odnos. Heidegger polazi od Platona prilikom razmatranja biti istine stoga to Platon zauzima prijelazni poloaj u povijesti filozofije, koji je najpogodniji da se istrai povezanost istine kao neskrivenosti i istine kao ispravnosti. Kod Plato na ve temeljno iskustvo neskrivenosti blijedi i biva potisnuto te preobraa vajui se priprema put istini kao ispravnosti. Ishodite za Heideggerovu interpretaciju Platonovog poimanja istine jest sed ma knjige Politeje. Tu Platon iznosi prispodobu o spilji u kojoj se, prema Heideggeru, preplie problematika vlastitosti egzistencije i neskrivenosti bia . On Platonovu spilju shvaa kao oblast neprave egzistencije, u ko joj je vatra slika sunca, sjene predoavaju bia spram kojih se ovjek svako dnevno odnosi, a prostor izvan spilje oblast ideja, gdje sunce predstavlja ideju onogdobrog . Heidegger prispodobu o spilji dijeli na e tiri stadija: prvi je ivot u spilji, drugi neuspjelo osloboenje, trei uspjelo, a posljednji je ponovni povratak osloboenog u spilju. Za Platona spilja je mjesto gdje su sjene, tj. ono prividno, za okovane jedino to jest, te ih oni shvaaju kao ono istinito, neskriveno.8 Heidegger to in terpretira kao nunu ljudsku usmjerenost prema razotkrivanju neskrivenog (das Unverborgene), na koje je tubitak do te mjere upravljen da i u modusu nepravosti mnije ono prividno kao ono neskriveno. Drugim rijeima, u sva kodnevnoj egzistenciji ovjek je u svom nagonu spram znanja u potpunosti preputen neposredno datom, pa i za privid pretpostavlja da istinski jest, da on jest neskriveno.9 U skladu s reenim u Bitku i vremenu, ono isprva neskrive no, koje se otkriva u svakidanjosti egzistencije onog najprije i najee, nije istinito na nain neskrivenosti bitka bia kao bia, ve bitka bia kao pribora, koje Heidegger naziva prirunost (Zuhandenheit). To proizlazi iz toga da je bitak u svijetu kao nain bitka tubitka brigovanje (Besorgen), koje je isprva dano u smislu zaokupljenosti neim ili obraivanja, upotrebljavanja neega. Brigujui tubitak unutarsvjetska bia najprije susree kao pribor (Zeug)kao ono to slui neemu, pridonosi neemu, ili odmae. Tubitak spontano upo trebljava pribor na najprimjereniji mogui nain ne uzimajui u obzir njegova svojstva, niti reflektira nain upotrebe. Iz toga slijedi da bitak bia u baratanju priborom oituje prirunost.To meutim ne znai da svijet sainjava ono pri runo, ve da tubitak svoj prvi odnos sa svijetom uspostavlja kroz obazrivo brigovanje oko onog prirunog. Do nadilaenja prirunog odnoenja spram svijeta dolazi kroz nastojanje tubitka da ne bude u svom najbliem svijetu, jer tek kroz obesvjetovljenje okolnog svijeta bie postaje dostupno kao prisutno (das Vorhandene). U trenutku kada je izlaganje obazrivog brigovanja formuli rano u iskaz, nastaje otklon od obazrivog odnosa spram svijeta. Artikulacijom izlaganja u iskaz, kada alat postane ono oemu iskaza, bie je tubitku dano kao prisutno. U iskazu je priruna strana unutarsvjetskog bia skrivena, ono se pojavljuje kao postojea stvar. Iz te pozicije tubitak ima pristup svojstvu bia (Eigenschaft), unutarsvjetsko bie se vie ne razumijeva pomou upute

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

21

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

koja odreuje njegovu prirunost, ve tubitak zahvaa svojstva na temelju istog gledajueg pokazivanja.10
Ono priruno ime zaokupljenosti, obavljanja, postaje ono oemu pokazujueg iskaza. () Unu tar tog otkrivanja prisutnosti koje zakriva prirunost, sretajue prisutno biva odreeno u svojem ovakoiovakoprisustvovanju. Tek se sada otvara pristup k neemu takvom poput svojstava.11

U Politeji je nakon osloboenja iz okova osloboenom zarobljeniku dostu pan pogled na bia koja bacaju sjene na zid spilje, dakle na ono neskrivenije . Ali izvanjsko se osloboenje od okova pokazalo kao nedo statno, zatvorenik se vraa gledanju sjena za koje dri da su neskrivenije. Takvo vladanje osloboenog proizlazi iz njegove nemogunosti da uvidi raz liku izmeu sjena i bia u kojima je vie bitka. Osloboeni vidi ta bia samo kao razliita od sjena, a ne kao bievnija. On zanemaruje rijei osloboditelja koji ga navodi da se okrene prema izvoru svjetlosti i biima u kojima je vie bitka nego u sjenama.12 Heidegger to shvaa kao djelovanje prema naelu izbjegavanja napora za postizanje pravosti egzistencije, ostajanje u nepomu enoj svakodnevnici onog najprije i najee koja je pod vladavinom javne izloenosti onom Se(das Man).
Osloboeni ne poznaje svoje ranije vieno kao sjene; umjesto toga on biva jednostavno po stavljen dalje od tada vienog pred stvari koje svjetlucaju na svjetlu.13

Tubitak koji ostaje unutar svakodnevne izloenosti u onom Se propada u svijet. Propalosti (Verfallen) tubitka pritom ne treba dati puko negativnu konotaciju, ona je uvijek ono isprva dano, poetni poloaj koji je ujedno i mogunost pravosti egzistencije. Odustajanje od postizanja vlastitosti proiz lazi iz prividne sigurnosti i istinitosti koju prua neprava egzistencija. Ona je umirujua te daje tubitku privid da je u modusu pravosti. Smirenost stvaraju njezini modusi oitovanosti (Ersschlosenheit): naklapanje (Gerede), dvosmi slenost (Zweideutigkeit) i znatielja (Neugier). Dvosmislenost stvara nepravo razumijevanje koje daje dojam da je sve istinski razumljeno i oitovano, dok zapravo unutarsvjetsko bie ostaje zakrito. Naklapanje pomou povrnog ra zumijevanja onog izreenog u govoru, bez izvornog razumijevanja onoga o emu je govor, daje dojam da je sve reeno i jasno. Znatielja kao nepravi oblikvida(Sicht) tubitka tei povrnom zahvaanju novih sadraja tvorei na koncu privid da je sve ve vieno.14
javna ga izloenost zadrava u njegovoj propalosti. Naklapanje i dvosmislenost Sveje vevieno i Svejeverazumljeno tvore tobonjost, ovako raspoloiva i vladajua oitovanost tubitka sposobna je jamiti mu sigurnost, istinitost, i obilje svih mogunosti njegovog bitka.15
8 13

Vidi: Platon, Resp., 515b.

9

Vidi: Martin Heidegger, Vom Wesen der Wahr heit, GA, Bd 34,V. Klostermann, Frankfurt am Main 1988., str. 2530.
10

Isto, str. 36. Der Entfesselte kennt ja sein frher Gesehenes nicht als Schatten; stattdes sen wird er einfach von dem damals Gesichte ten weg vor die im Licht flimmernden Dinge gestellt.
14

Vidi: Martin Heidegger, Sein und Zeit,M.Ni emeyer, Tbingen 1957., 8. Augl., str. 6668.
11

Vidi: M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 167 180.

15

Isto, str. 158.

12

Isto, str. 177.

Vidi: M. Heidegger, Vom Wesen der Wahrheit, str. 3038, i Platon: Resp., 515d.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

22

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

Prema Heideggerovoj interpretaciji, izvanjsko osloboenje u Politeji podba cuje jer nije dovelo do promjene htijenja zarobljenog, on nije dospio do vla stitosti svojeegzistencije. Osloboeni je samo slobodan od, ali ne i slobodan za. Sloboda za je htijenje uspostave odnosa spram onog to ini slobodnim. Postati slobodnim znai u nabaaju se povezati (sich binden) sa sobom sa mim, da svaki in proizlazi iz vlastitog samoodreenja. Iz toga slijedi da je davanje da se vidi neskrivenog bitno povezana s ozbiljenjem mogunosti bit ka slobode tubitka.16
Pravo postajanjeslobodnim je jedno nabacujue sebepovezivanje, ne puko doputanje sputa vanja, ve davanje sebi povezanosti i to takve koja od samog poetka ostaje unaprijed povezuju a, tako da ono sljedee odnoenje u pojedinosti tek time moe postati i biti slobodno.17

Za Platona u prispodobi o spilji postajanje slobodnim znai privikavanje na svjetlost sunca. Prema Heideggeru u to znai: da bismo postali slobodni za gle danje na svjetlu, moramo zadovoljiti nuni preduvjet za gledanje, moramo prvo postii pravost bitka naeg tubitka. U Bitku i vremenu je nain dovoenja tu bitka pred njega samoga odreeno kao tjeskobno uvstvovanje (ngstliche Be findlichkeit). Ishodite za tjeskobno razumijevanje sebe samog prua fenomen propadanja. Bijeg pred sobom je propadajue brigovanje u onom Se, lienost oitovanosti u kojoj ono pred ime se bjei nije razumljeno i izloeno, nego je oitovano u odvraanju od njega. Drugim rijeima, tubitak moe bjeati pred sobom samo ako je doveden pred sebe. Ono predime tjeskobe je bitak tubitka u svijetu kakav je dan u javnoj izloenosti onom Se. U tjeskobnom dolaenju pred sebe sama cjelina unutarsvjetskih bia i sav subitak (Mitsein) postaje be znaajan. Tjeskoba otima tubitku mogunost da razumije sebe iz propalosti u svijet, on prestaje biti kod kue u onom Se. Kroz nelagodu tjeskobnog iskustva tubitak otkriva sebe kao baenog u svijet. Baeni tubitak tada razumijeva sebe kao mogunost, kao onoga tko je slobodan, da se postavi u skladu s pravim moibiti, nabaci sebe na osnovi mogunosti koje su mu dane u svijetu. Iz toga slijedi da je ono radiega tjeskobe pravo moi biti tubitka.18
Ona baca tubitak natrag prema onome radi ega je tjeskoban, prema njegovom pravom moi bitiusvijetu. Tjeskoba upojedinjuje tubitak u njegov najvlastitiji bitakusvijetu koji, kao razu mijevajui, bitno nabacuje prema mogunostima. S onim radiega tjeskobnosti, tjeskoba stoga, razotkrivatubitakkao mogunost, i to kao ono to tubitak moe biti jedino sam od sebe kao upojedinjen u upojedinjenosti.19

U drugom pokuaju osloboenja Platon se, smatra Heidegger, koncentrira na izvoenje zarobljenog iz spilje. Novi pokuaj u sebi nosi moment nasilja bu dui da osloboenog treba izvui iz spilje na danju svjetlost, to ukljuuje prilagodbu od gledanja odraza na vodi do gledanja izvora svjetlosti. Nakon uspjene prilagodbe, Platon govori o onom neskrivenom u superlativu, to oznaava ono neskriveno koje je sama neskrivenost. Za Platona su ideje to prvotno neskriveno budui da iz njih proizlazi neskrivenost bia. Prema Heideggeru, ideje se mogu ispravno zahvatiti samo ako tubitak u pra vosti svoje egzistencije zahvaa prvotno neskriveno idej. Razotkrivanje ide ja je cilj osloboenja i bitno odreenje ljudske egzistencije. No, razotkrivanje ideja nije tek uvjetovano ljudskom prirodom, ono se ne dogaa spontano, ve zahtijeva ulog ovjekovog najpravijeg sebstva. Tek ulog svog pravog sebstva, u kojem je ovjek odreen tenjom spram bitka, dovodi ovjeka u odnos s biima u kojemu mu je dano iskustvo onog to bia jesu i to za njega mogu biti. Samo na taj nain on dolazi do zauzimanja pravog dranja. Dranje je o vjeku dano kao nabacujue otvarajui nalog (entwerfend erffnender Auftrag) koji poziva tubitak na odluku.20

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

23

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

Samo onda kada tubitak nabacuje sebe na osnovu vlastitog moibiti on je u mogunosti da zahvati istinu drugih bia, da razumije neto kao razlog bitka nekog drugog bia. Kada je ovjek povezan s biti svoje egzistencije, dakle kada egzistira iz svoje vlastitosti, on transcendira, ide preko pojedinanih bia prema njihovoj neskrivenosti, cjelini njihove prisutnosti. Bit istine je razot krivanje koje se odvija u ovjeku, no to ne znai da je istina neto subjektivno i proizvoljno, nego da tubitak, kada jest razotkrivajui, stoji u istini. On je doveden pred bie te oslobaa istinu bia, neskrivenost bitka bia.
Izvorna neskrivenost je nabacujue odkrivanje kao zbivanje koje se dogaa u ovjeku, to znai u njegovoj povijesti. Istina nije niti iznad ovjeka, negdje postojea (kao neto to vai po sebi), niti je istina u ovjeku kao nekom psihikom subjektu, ve ovjek jest u istini. Istina je vea od ovjeka.21

Iz Platonove upotrebe komparativa i superlativa onog neskrivenog, Heideg ger zakljuuje da je Platon bio na tragu slinog poimanja istine. Stupnjevita priroda neskrivenosti je pokazatelj da je i za Platona istina ono to bitno ne pripada ni ovjeku ni datom biu, nego nastaje tek u proimanju pojedinca i bia, a stupnjevanje istinitog je uvjetovano nejednakim mogunostima zahva anja onog neskrivenog.22 Za Platona, sposobnost vienja biti bia na svjetlosti sunca je znanje o neskrivenosti bia, cilj osloboenja i najvii oblik znanja. Za razliku od zna je najnii oblik znanja koji nja o neskrivenosti, osjetilno opaanje se odnosi spram onog osjetilnog. Samo kada je rije o onom osjetilnom vai Protagorina teza da je ovjek mjera, no zbog subjektivno uvjetovane kvalitete
16

Vidi: M. Heidegger, Vom Wesen der Wahrheit, str. 5864.

17

Isto, str. 59. Eigentiches Freiwerden ist ein entwerfendes Sichbinden, kein blosses Zu lassen einer Fesselung, sodern das Sichselbst eineBindunggeben, und zwar eine solche die von vornherein im voraus verbindlich bleibt, so da jenes nachkommende Verhalten im Einzelnen dadurch erst ein freies werden und sein kann.
18

Vidi: M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 183191.

19

Isto, str. 187188.

20

ienja due od neznanja. Prema njegovom uenju najee se rabe dva tipa odgoja: od gajanje opominjanjem i pobijanjem. Odgaja nje opominjanjem se pokazuje kao manjkavo budui da se onoga tko ne zna, a misli da zna opomenom ne moe dovesti na put znanja. No, odgoj pobijanjem pomou niza pitanja neznalcu ukazuje na proturjenost njegovih nazora te ga na koncu oslobaa od vlastitog neznanja.ZarazlikuodSofista,u Politeji Pla ton govori o uvijek ve postojeem nagonu spram znanja (neto boansko u nama, to nikada ne gubi svoju mo, Resp., 518e). U skladu s time, odgoj je u Politeji odreen kao svojevrsno umijee obrtanja due iz podru ja postajanja k podruju bitka (vidi: Platon, Soph., 230a231a; Resp., 518ce; M. Heideg ger, Platon Sophistes, str. 371373).
21

Prema Heideggerovoj interpretaciji, Platonov pojam koji odgovara nabacujuoj prirodi tu . Ona za Heideggera nije bitka jest obrazovanje u smislu memoriranja i repro duciranja podataka, nego ono to odluuje i odreuje bitak tubitka prema njegovoj naj vlastitijoj mogunosti, za to je sposoban, a za to nemoan, odluka izmeu pravosti i ne pravosti. Ona je izdizanje iz uobiajenog ljud skog dranja, sloboda izbora ljudske biti. U svojoj najdalekosenijoj mogunosti je sloboda za filozofiranje, ontoloka mogu nost tubitka za otklanjanjem neznanja i raz otkrivanjem neskrivenosti bitka. Sam Platon progovara u kontekstu u Sofistu o

M.Heidegger,Vom Wesen der Wahrheit, str. 75. Die ursprngliche Unverborgenheit ist das entwerfende Entbergen als Geschehnis, das im Menschen d.h. in seiner Geschichte geschieht. Die Wahrheit ist, weder ber dem Menschen, irgendwo vorhanden (als Gltig keit an sich), noch ist die Wahrheit im Men schen als einem psychischen Subjekt, sodern der Mensch ist in der Wahrheit. Die Wahr heit ist grsser als der Mensch.
22

Vidi: isto, str. 6579.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

24

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

osjeta Platon njih niti ne smatra znanjem u uem smislu rijei.23 Osjetila su samo ono kroz to opaamo, put kroz koji prolaze opaaji, tako da je za svaki pojedini osjet bolje rei da je ono kroz to osjeamo nego ime.24 Daljnji je problem u tome to osjeti nastaju na razliitim dijelovima tijela te se bez onog to sjedinjuje sve osjete u jedan oblik nita ne bi moglo cjelovito opaziti.
Bilo bi zlo moj sine ako bi u nama kao u drvenim konjima imali sjedite mnogi osjeti, a ne bi se to spajalo u jedan jedini oblik bila to dua ili kako je treba zvati25

Dakle, za Platona je dua ono to ujedinjuje osjete pridole iz razliitih osjetila. Ona, takoer, osim sposobnosti povezivanja osjeta, ima i sposobnost da sama kroz sebe zahvaa bia razabiranjem . Do prijelaza od osjetil nog dolazi kada osjetila dui daju proturjene podatke.26 Heidegger interpretira Platonov pojam osjetilnog opaanja kao najneposred niji oblik neskrivenosti bia, datosti njihovog bitka, a time i oblik znanja i istine. Pri takvom opaanju mi nismo zaokupljeni bitkom bia, ve gubimo sebe same u onome to je ispred nas te su bia opaena na bezgledini (hin sichtlos) nain.
Ne, u skladu s naim poloajem leei na travi, mi uope nismo raspoloeni, da se neim ba vimo. Nasuprot: mi se gubimo u plavetnilu, u onome to se daje, slijedimo pjev, doputamo da smo tako rei uzeti od tog bia, ono obuzima.27

Unato tome, bitak bia nam je dan, mi spontano razumijevamo da bie jest, no ostajemo nesposobni da izloimo to to znai te stoga takvo opaanje nazivamo bespojmovnim opaanjem (begriffloses Vernehmen). Takvo puko opaanje zbiva se pomou osjetila vida (Gesichtssinn), te nije dovoljno za gledanje (Sehen28) bitka bia. Da bi bie bilo prepoznato u onome to ono samo jest, potrebno je da je u gledanju (Sehen) ukljueno i razumije vanje(Verstehen).29 Tek kada dua tubitka postane odreena tenjom spram bitka mogue je razumijevanje bitka bia. Stoga je pravo imanje (eigentliches Haben)30 bitka u svojoj biti povezano s tenjom spram bitka. Ona nastaje kada odnos spram bia proizlazi iz vlastitosti egzistencije. Osim u modusu vlastitosti, kada je odnos spram bia odreen tenjom spram bitka, imanje u svakodnevnici zatjeemo i u modusu nepravosti. Tubitak zastranjuje kada gubi sebe usred svojih elja i potreba te mu jedinim ciljem postane trenu tano zadovoljenje proizvoljnih potreba. Osim imanja, i tenja u sebi nosi mogunost zapadanja u nepravost. Tada tubitak prianja uz ono za im tei u toj mjeri da gubi uvid u svoju vlastitost, te on vie nije prisan s onim za im tei, ve ono vlada tubitkom. Samo bitak omoguava tubitku da u pravom imanju, teei spram njega dolazi do sebe samog kao egzistirajueg. Tubitak pritom ne tei za posjedovanjem bitka, ve bitak ostaje ono za ime tei i koje mu je dostupno samo u tenji. Na taj nain odreena tenja spram bitka nije samo jedna od mogunosti bitka tubitka, nego je mjera i zakon koji utemelju je tubitak. Kada tubitak egzistira u tenji prema bitku, on ima sposobnost da razumijevajui prepoznaje ono za ime tei. Prilikom takvog razumijevanja, odnos spram bitka nije neto to se tubitku izvanjski pridodaje nego je on sam taj odnos (Verhltnis). U razumijevajuem zahvaanju bitka bia za kojim tei tubitak se odnosi spram bia, oblikuje gled (Blick) bitka bia.31 Prema Heideggerovoj interpretaciji Platonovih najviih rodova, dua je samo na osnovi zahvaanja bitka sposobna za shvaanje ostalih najviih rodova, onoga to je zajedniko na svim biima.32 Stoga za Heideggera, u razlici spram Platona, bitak ima prethodnost. Prethodnost bitka Heidegger tumai na osnovi toga da je bitak ono to lei u temelju te da uobraavanje svakog drugog roda u sebi uvijek ve pretpostavlja rod bitka.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

25

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

Sve to zamiljamo, opaamo, mislimo, postavljamo ve je obiljeeno kao ono koje jest.33

Platonovo za Heideggera oznaava prebirue razabiranje (durch nehmendes Vernehmen), koje razumijevajui uzima u obzir bie u odnosu na
23

Teetetov prvi odgovor na pitanje o biti znanja jest da je znanje osjetilno opaanje to vodi do rasprave o Protagorinoj misli da je ovjek mjera svih stvari. Prema Protagori, ono to se svakom pojedincu ini da jest to za njega i jest. Sokrat priznaje da je Protagorina misao prihvatljiva kada je rije o onom osjetilnom. U podruju osjetilnog ni jedna kakvoa se ne pokazuje uvijek istom (Theaet., 152d5). Takva priroda osjetilnosti proizlazi odatle to osjeti i svojstva onog osjetilnog nastaju u odnosu onog koji osjea i onog osjetilno opa enog. Kada se Protagorina misao primjeni na podruje koje je ire od osjetilnosti, ona isklju ivo stvara sumnju i pomutnju jer doputa istinitost suprotnih miljenja.
24

stvo osjeanog mogue je tek nakon duljeg promiljanja. Da bi se shvatila istina neega, mora se razabrati bitstvo osjeanog te stoga sami osjeti nisu znanje nego ono nastaje tek u miljenju o njima te je tek u miljenju mo gue zahvatiti znanje i istinu. (Vidi: Platon, Theaet., 186c) Bitna razlika izmeu Platono vog i Heideggerovog poimanja je u tome da za Heideggera neskrivenost bia ne ukljuuje samo bitstvo bia, ve i njihov bitak, te je sto ga miljenja bitka kao ideje poetak zaborava neskrivenosti bitka.
30

Isto, 184 bc.

25

Isto, 185 d.
26

Tu misao Platon razrauje u sedmoj knjizi Politeje razmatrajui odgoj koji je potreban buduem vladaru: osjetila ne prizivaju miljenje na razmatranje, kao da su dovoljno od samih osjetila prosuena, dok ga druga na svaki nain potiu da razmatra, kao da osjeti lo nita zdravoga ne ini Ona koja ne prizi vaju, rekoh ja jesu ona koja ne istupaju isto dobno u suprotni osjet. Ona pak koja istupaju postavljam kao potiua, budui da osjetilo nita vie ne oituje ovo no ono suprotno. (Platon, Resp., 523bc)
27

M.Heidegger,Vom Wesen der Wahrheit, str. 206. Nein, unserer Lage gemss im Grase liegend, sind wir gar nicht aufgelegt, uns mit etwas zu befassen. Im Gegenteil: wir verlie ren uns in das Blau, in das sich Gebende, und gehen dem Sang nach, wir lassen uns vor die sem Seienden gleichsam mitnehmen, so dass es uns umfngt.
28

Ovdje je potrebno napomenuti da Heidegger razlikujeSehen i Sehen. Potonje je isklju ivo osjetilno gledanje kojim se zahvaa ono to je dano osjetilu vida, dok je Sehengleda nje koje vie nije puko zurenje u postojee, ve razumijevajue zahvaanje koje je nasta lo u tenji za bitkom.
29

Korelaciju toj tvrdnji pronalazimo u Platono vomdijaloguSimpozij, ija je osnovna tema Eros. Unutar Sokratovog govora koji ini sre dinji dio dijaloga, Platon razvija misao da je Eros u svom najviem obliku udnja prema trajnom imanju ideje (onome u emu prema Platonu ima najvie bitka). Sam je dijalog koncipiran kao niz pohvalnih govora Erosu u kojima je pokazano uspinjanje u poimanju Erosa. Od poetnog razumijevanja Erosa kao udnje za tjelesnim zadovoljenjem u obliku pederastije (Fedrov govor), preko vieg po imanja Erosa kao ljubavne udnje za potpu nou i cjelovitou (Aristofanov govor), do Sokratovog govora o Erosu kao tenji za traj nim posjedovanje ideje dobra. Takav razvojni put udnje je izreen u Sokratovom govoru. Sokrat, u svom govoru koji je prepriani nje gov razgovor s Diotimom, polazi od odree nja Erosa kao demona. On je demon koji nije niti lijep niti dobar poput boga, ve je onaj koji udi za ljepotom i dobrotom. Budui da je on udnja za ljepotom, a mudrost je jedno od najljepih dobara, on je ujedno i udnja za mudrou, dakle filozof. Ono za ime Eros tei eli da mu to trajno pripadne te stoga ispu njenje udnje nosi u sebi besmrtnost. Besmrt nost se moe ostvariti jedino raanjem: koje moe biti tjelesno s ciljem nastavka vrste, ili duhovno raanje u lijepom. Onaj koji je tru dan u dui trai ono lijepo u kojem bi raao. Stoga je za Platona Eros put udnje koji po lazi od lijepih tijela u kojima je ljepota uvijek ista preko lijepih dua do lijepih znanosti to na kraju vodi do same ideje ljepote. (Vidi: Platon, Symp.,201d211d)
31

Vidi: M. Heidegger, Von Wesen der Wahrheit, str. 204233.

32

Platon u Teetetu razvija sukladnu misao da osjeti pridolaze ivim biima spontano kroz tijelo, a zatim osjeti kroz tijelo dopiru u duu, ali prosuivanje o njima s obzirom na bit

Sam Platon u Teetetu navodi: kroz koje organe () se osjea svaka naa pojedina percepcija () ti misli bitak, nebitak, slino, neslino, isto i razliito, a jo k tome i jedno

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

26

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

drugo bie, usporeuje ih, zahvaa ono to se daje vidjeti kao ono postojanije (Mehrbestand) u odnosu na osjete. Zajedniko na svim biima razmotreno u prebiruem razabiranju je tzv. podruje unutranje razaberivosti (Bezirk der inneren Vernehmbarkeit) koje se sastoji u tome: da svako bie jest (njegov bitak), da je isto sa samim sobom, tj. bitiisto (SelbigSein), da je drugo u odnosu na ostala bia bitidrugo (AnderesSein), da se razlikuje od sva kog drugog bia (VerschiedenSein)idamujejednako(GleichSein).No,za Heideggera najvei rodovi ne odreuju dovoljno bitak bia jer s njima nije iscrpljen nain na koji bia jesu za ovjeka.34 Kako bi ukazao na to, on u razmatranju polazi od pojma ugoenosti (Ge stimmtheit) koji oznaava osjetljivost tubitka na ono ugodno (das Erfreuliche) kao nain bitka bia. Pritom on napominje da ono ugodno nije usputni ka rakter bitka bia, ve ono to prvo susreemo na biu, pa da bi nam se bie dalo vidjeti samo kao prisutno potrebno je zanemariti karakter ugodnog i ne ugodnog. Odatle slijedi da se bitak u tenji ne daje vidjeti samo u najviim rodovima koji se pokazuju kao nedostatni da bi se odredio bitak bia, ve i u ljepoti (SchnSein), pogodnosti/nepogodnosti (Untauglich/TauglichSein) i ugodnosti. Odnos koji dua uspostavlja spram onog bitilijepo ili pogodno je gled kojim se uspostavlja karakter bitka bia koji se povratno odnosi na pro matraa. Zato ti karakteri bitka daju dublje razumijevanje bitnijih svojstava bitka iznosei nam bia kojima je tubitak okruen kao ona koja jesu. Obzirom da su navedena svojstva slobodna od pripadanja proizvoljnom neemu te vie vezana uz odnos karaktera bitka bia i promatraa.To je u tenji spram bitka nastalo ciljajue gledanje (zielendes Sehen) koje ima karakter posveivanja neemu, usmjerenosti prema, u smislu namjere ili cilja. Ono je dio pravog teenja jer ono kao ciljajue gledanje opaa i dri u gledu. Tubitak je unu tar takvog gleda zaokupljen zahvaanjem sveza bitka jednog bia s drugim, koje proizlaze iz novih karaktera bitka bia: pogodnosti, ugodnosti i ljepote. Kada tubitak u ciljajuem gledanju susree ugodno kao karakter bitka bia, ispunjen je njime, razumije ga, ali ga misaono ne zahvaa, u smislu logike refleksije ili dedukcije. On zahvaa povezanost bia kao bia, u smislu sabi ranja samo pokazivanja u jednu stalnost (Stndigkeit) prisutnog. to bi zna ilo sabirati stvari i odnose, kreui se od jednog karaktera bitka bia prema drugom uzimajui u obzir oboje. Kretanje koje se odvija unutar odnosa: od karaktera bitka bia do onog za to je ono pogodno. Stoga ciljajue gledanje karakterizira sposobnost raunanja na odnose i okolnosti. Takvo raunanje iznosi sveze upuivanja (Verweisungsbezge). Osim navedene, prema Heideggeru dua ima i sposobnost isticanja (Abhe bung) odreenog karaktera bitka bia, npr. mogunost pomaka od tvrdog kao svojstva pojedinog bia do tvrdoe kao karaktera bitka.35Navedenikarakteri bitka bia, sveze biti (Wesenszusammenhng) i razliitosti biti (Wesensun terschiede) neprestalno se naziru u tenji za bitkom, no nisu naprosto dani. Da bi ih zahvatila, dua mora razdvojiti odnose biti (Wesensbezge),tj.otkriti njihov odnos spram bitka (misaoni hod od tvrdog kao svojstva bia do biti tvrd kao karaktera bitka) te naknadno povezati razdvojene elemente, postaviti ih u jedno, bitak (tvrdoa). Navedeni postupak due zove se ralanjujue isticanje (gliedernde Abhebung) kroz koje ono to je bilo bespojmovno ima njepredsobom postaje pojmovni karakter bitka.
Od sebe i za sebe: to e rei da ona (sc. dua) k tome ne treba nuno iskusiti odreeno, pojedi nano bie i drati se njega, ve kroz takvo ralanjujue isticanje vidokrug onog to je u tenji od nje same time osvjetljava i nadalje se dovodi u mogunost da se izriito pojmi.36

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

27

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

Na osnovi reenog, Heidegger zakljuuje kako osjetilima moemo opaati samo na osnovi tenje spram bitka jer je u svakom osjetilnom opaanju ve sadran karakter bitka (tvrdoa) i samo na osnovi njega moemo opaati (tvr do kao svojstvo bia). Stoga za Heideggera bitak nije ono postojanije nego ono prethodno dano (Vorgabe) koje kao takvo suuspostavlja podruje mogu e opaljivosti. A dua je za Heideggera ono to odrava podruje mogue opaljivosti, ona je povezivanje, ali ne samo osjetilne grae pridole iz razliitih osjetila ve je bit due odravanje vidokruga (Gesichtskreis) karaktera bitka bia danog u tenji. Heidegger ideje razumijeva kao to vieno (Gesichtete),karakterbitka bia koji se daje vidjeti u tenji. Do tog zakljuka, da su ideje bia koja ine da druga bia jesu, tj. da su one bitak, Heidegger dolazi na osnovi Platonovog odreenja ideja kao najbievnijih bia. Dakle, ideje su unaprijed dana oblast mogueg opaanja nastala kroz rala njujue isticanje. Gledanje tubitka dobiva svoj smisao u uoavanju karaktera bitka bia, koje je dostupno u prethodnoj datosti ideje. To je zrenje (Blicken) i gledanje koje nije puko zurenje u postojee, ve ono koje proizlazi iz tenje za bitkom te oblikuje ono uoavano, oblikovanje koje predoblikuje ono uoa vano bitka. Ideje su stoga prethodno razumljeno bitka bia pomou kojeg se bia daju vidjeti kao ono to jesu. One ine bia prisutnima (Anwesenheit)jer tek ako znamo kakav je karakter bitka bia, mogue je susresti bie.
Ideje putaju da neskrivenost bia iskrsava zajedno s njima, one su ono izvorno neskriveno, neskrivenost u izvornom smislu to znai u smislu da daju da bia iskrsavaju. To hoe rei su perlativ.37

Odnos izmeu bitka bia i bia mogao bi se poistovjetiti s odnosom svje tla (Licht) i osvijetljenosti (Helle). Svjetlo (Licht) nije ono koje daje da se bia vide, nego je osvijetljenost uvjet mogunosti opaanja onog vidljivog. Bitno svojstvo osvijetljenosti je sposobnost irenja kroz (hindurchdurch),te je stoga osvijetljenost ono kroz to (wohindurch) vidimo. Ona je vidljivost (Sichtbarkeit), otvaranje otvorenog, davanje bia da se vidi. Svjetlo, za ra
i drugi i broj koji se je o njima izrekao () parno ili neparno () sama dua kroz sebe motrenjem zahvaa ono to je na svemu za jedniko. (Platon, Theaet., 185c)
33 35

M. Heidegger, Von Wesen der Wahrheit, str. 202. Was wir uns einbilden, wahrnehmen, denken, setzen, ist schon als seiend gekenn zeichnet.
34

Zaetke i ovog odreenja due moemo pro nai kod Platona. Sam Platon kae: Zar nee kroz doticanje opaati tvrdou onoga to je tvrdo, a tako i mekou onog to je mekano? (Platon, Theaet., 186b)
36

Potrebno je upozoriti kako i sam Platon navo di ono lijepo, runo, dobro i zlo, kao ono na to se obazire dua u motrenju, no kod Platona navedena odreenja ostaju vezane uz najvie rodove: dua sama svojom snagom shvaa () slino, neslino, isto, razliito i lijepo i runo i dobro i zlo () Sama dua pokuava nama objasniti () njihovim meusobnim usporeivanjem bitak njihov i to to jesu, i njihovu meusobnu suprotnost i opet bit te suprotnosti. (Platon, Theaet., 186b)

M. Heidegger, Von Wesen der Wahrheit, str. 230. Von sich aus und fr sich: das will sa gen sie braucht hierzu nicht notwending, be stimmtes, einzelnes Seiendes zu erfahren und sich daran zu halten, sondern durch solche gliedernde Abhebung wird der Gesichtskreis dessen, was im Erstrebnis, von ihr selbst her abgeschritten, damit aufgehellt und weiterhin in die Mglichkeit versetzt, eigens auf den Begriff gebracht zu werden.
37

Isto, str. 70. Die Ideen lassen Unverborgen heit von Seiendem mittentspringen; sie sind das ursprngliche Unverborgene, die Unver borgenheit im ursprnglichen d. h. entsprin genlassenden Sinne. Das will der Superlativ sagen.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

28

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

zliku od osvijetljenosti, omoguava to irenje kroz (hindurchlsst), stvara vidljivost. Ono otvara mogunost da bie postane vidljivo, da je dostupno promatrau u pogledu.38 Platonovu ideju dobra39 Heidegger shvaa kao najviu ideja iz koje se odre uju ostale ideje. Ona je (opun)omoenje (Ermchtigung) bitka bia, tj. ideja, iz kojeg proizlazi prisutnost (Anwesenheit) bia i istina. Ono dobro je prodi rue (ein Sichdurchsetzen) ustrajavajue odravanje (durchstehendes Stand halten). Kao (opun)omoivanje dobro je ujedno i spona izmeu neskrivenosti bia i tubitkovog znanja. Ono dobro je bitak sm. Ono uvijek ostaje bitno neizrecivo, a promatrano iz perspektive egzistencije ono je cilj i smisao oslo boenja tubitka. Neizrecivoj prirodi najvie ideje, bitku samom, moe se pri stupiti samo kroz filozofiranje: kroz istinito govorenje o izrecivom dolazimo pred ono neizrecivo. U tenji spram bitka nastalo zrenje ostvaruje svoj smisao ak ako i ne stigne do ideje dobra.40
To najunutranjije (opun)omoenje nae vlastite biti za bit ovjeka, to zauzimanje stava iz vlastitog izbora kao ono koje egzistira postavljeno na samo sebe kao dogaanje nije nita drugo nego filozofiranje kao sebepropitivanje sve do bitka i neskrivenosti41

U posljednjem stadiju osloboeni, koji moe motriti bitak bia na svjetlu, od luuje se vratiti u spilju. Osloboeni je u spilji podvrgnut izrugivanju jer ostali iz spilje njegovu zaslijepljenost nastalu prelaskom iz svjetla u tamu shvaaju kao sljepou. Ako bi pokuao osloboditi jednog od ostalih zatoenih, oni bi mu oduzeli ivot. Povratak koji ima za cilj osloboenje drugih, promatran sa stajalita egzistencije u sebi nosi ulog vlastitog ivota.42 Heidegger u reenom pronalazi nunu povezanost iskustva smrti s filozofskom egzistencijom. On iskustvo smrti u spilji vidi kao povezano s neprestanom misli na smrt koja je svojstvena filozofu. U Bitku i vremenu43 fenomen smrti zauzima sredinje mjesto prilikom analize pravosti bitka tubitka. U tjeskobnom uvstvovanju upravo kroz misao na smrt tubitak dolazi pred sebe samog razumljenog kao mogunost. Smrt je za tubitak najvlastitija, neodnoajna, nenadmaiva mo gunost. Najvlastitija pritom znai da se smrt ne moe iskusiti kroz preminue drugih; da bismo imali egzistencijalni fenomen smrti, moramo ga razumjeti na vlastitom tubitku. Smrt tubitku postaje izvjesna kao osvjedoenje tek kada je razumljena kao vlastito neodnoajno moibiti. Neodnoajnost smrti, kao krajnje nemogunosti bitka tubitka, daje poseban karakter odnoenju tubit ka spram nje kao spram mogunosti. Tubitak ne tei ozbiljenju mogunosti smrti, ve se spram nje odnosi iekujui je. Kroz ekanje mogue smrti ona je uvuena u ono zbiljsko te je tubitak moe nesmetano i neokrnjeno susre tati. Takvo pribliavanje, koje nema za cilj injenje onog mogueg zbiljski raspoloivim, nego tei poveavanju mogunosti, jest ii ususret smrti. U ta kvom susretanju smrti tubitak dokuuje sebe samog u pogledu svoje krajnje mogunosti. Kroz krajnju mogunost nemogunosti egzistencije, tubitku po staje oito ontoloko ustrojstvo egzistencijalne pravosti. Na osnovi vlastitog krajnjeg viene tubitak shvaa da mora na sebe preuzeti odreenje vlastitog moibiti. U toj osobitoj mogunosti sebe sama on se oteo od onog Se.Tubi tak se usamljuje, on shvaa da svako brigovanje i svaki subitak svakodnevne egzistencije zakazuje kada se radi o najvlastitijem moibiti. No taj uvid ne odvaja tubitak od bitka u svijetu, ve iskustvo smrti baca tubitak natrag na ivot. On nabacuje sebe prema najvlastitijem moibiti kao brigujui i skrbei bitak u svijetu. Funkcija nenadmaivosti smrti jest u tome da otklanja sluaj no nametnute mogunosti, da tubitak odabire samo one mogunosti koje pro izlaze iz njegovog pravog moibiti, te da je otklonjena opasnost nabacivanja

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

29

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

sebe na osnovi egzistencijalnih mogunosti drugih ili na osnovi nepotpuno razumljene vlastite egzistencije.
Smrt je najvlastitija mogunost tubitka. Bitak pri njoj razotkriva tubitku njegovo najvlastitije moibiti u kojem se radi naprosto o bitku tubitka. U njemu moe tubitku postati oitim da se on u osobitoj mogunosti sama sebe oteo od onoga Se, to znai da mu se idui ususret [smrti] uvijek moe oteti.44

Promatra li se osloboenje s obzirom na problem neskrivenosti, ono po Hei deggeru postaje potpuno tek nakon povratka u spilju jer samo povratnik uvia razliku izmeu neskrivenosti, zahvaanja ideja i sjena u spilji. Ono neskri veno u spilji je takvo da se u svojoj neskrivenosti skriva, sjene djeluju poput bia no nisu to za to se izdaju. Pritom Heidegger odbacuje Platonovu misao da se sjene onima koji su u spilji, daju kao ono neskriveno. On smatra da se o neskrivenosti moe govoriti samo onda kada se shvaa razlika izmeu ne skrivenosti i privida, to je mogue tek nakon povratka u spilju. Razotkrivanje nikada ne polazi od potpune skrivenosti, nego se izvodi iz privida. Saimajui ono to je ve reeno na koncu se moe jo dodati kako se Hei degger u svom promiljanju biti istine tei pribliiti izvornom iskustvu istine i istraiti razloge koji su vodili metafizikom zaboravu izvornog iskustva. S obzirom da je metafiziki zaborav biti istine uvjetovan zaboravom bitka, krajnji cilj Heideggerovog pristupa je nastojanje da se otkloni budui zaborav bitka koji e nas ujedno dovesti na put jo izvornijeg zahvaanja izvorne biti istine. Kako bi nadvladao zaborav bitka on posee za prethodnim miljenjem jer sebedavanje bitka (Ereignis) ima uvijek jedan odreeni povijesni kov. Taj povijesni kov treba uiniti izriitim time to se poduzima korak unatrag u iznenadnom trenutku sjeanja. Pregorijevanje u sebi nosi takvo sjeanje kroz
38 41

Vidi: isto, str. 4758.

39

Platon o ideji dobra progovara u estoj knji ziResp. razvijajui analogiju izmeu sunca i ideje dobra. Kako bi bez sunca koje je izvor svjetlosti bilo nemogue vienje bilo kojeg predmeta (zna da ako ne pridoe trei rod, navlastito za to samo po niknuu ustrojen, tad vid nee nita vidjeti, kao to e i boje biti nevidljive () to ti naziva svjetlom () sunce dodue nije vid, ali jest njegov uzrok, od njega samog gledano, Resp., 507e508c), tako bi i bez dobrote bila nemogua neskrive nost i znanje ( i ovdje jest dodue pravilno znanje i istinu, to oboje, dobrolikim cijeniti, no dobrom smatrati bilo koje od tog dvoga nije pravilno, nego treba ustrojstvo dobra ci jeniti jo odlinijim, Resp., 509a). Kao tak va, dobrota je ono to se u spoznaji posljed nje i veoma rijetko zahvaa, no kada postane dostupna, o njoj treba zakljuiti da je ono to uvjetuje sve lijepo i ispravno u oblasti onog vidljivog ( budui da u onom vidljivom svjetlo i gospodara njegova poraa, kao to u onom mislivome, sama gospodarica, istinu i um prua, Resp., 517c). (Vidi: Platon, Resp., 507e517c)
40

Isto, str. 115. Diese innerste Ermchtigung unseres eigenen Wesens zum Wesen des Men schen, dieses Haltnehmen aus eigener Wahl als auf sich selbst gestelltes Existierendes ist als Geschehen nichts anderes als das Philo sophieren als Sichdurchfragen bis zum Sein und zur Unverborgenheit
42

Sam Platon istie druge razloge nunosti po vratka osloboenog u spilju. Povratak nije po vezan s ulogom vlastitog ivota koji vodi do misli na vlastitu smrt, veima politiki razlog budui da se trai dobro za itavu zajednicu, a ne odabrane pojedince ili, kako kae sam Platon: zakonu nije brinuti o tome kako bi nekom jednom rodu u dravi bilo izuzetno dobro, ve se udeava da to u itavoj dravi postane, suusklaujui dravljane i nagovo rom i prinudom, inei da pridjeljuju jedni drugima onu korist, kojom bi svaki pojedini bio moguan onome zajednikom koristiti. (Vidi: Platon, Resp., 519e)
43

Vidi: M. Heidegger, Sein und Zeit, str. 260 265.

44

Isto, str. 263.

Vidi: M. Heidegger, Von Wesen der Wahrheit, str. 95117.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

30

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

koje se otvara mogunost pribliavanja drugog poetka miljenja. Kroz sjea nje je prethodno miljenje puteno u svoju pravu bilost u kojoj se daje vidjeti pitanje bitka kao nuda razlube. U iznoenju razlube vlada svijetljenje bitka koji je ujedno i temelj izvornog iskustva istine jer je bitak ono koje bia dovodi u neskrivenost, odnosno neskrivenost sama. Heidegger u svom povijesnom osvjetavanju Platona razmatra pojmove svjetla, slobode, ideja bia, da bi dovodei ih u jedinstvo uspio zadobiti to se moglo za odreenje neskrivenosti same. Pri takvom razmatranju uspon u spilji je shvaen kao prispodoba za napredovanje prema vlastitosti tubitka, koja je za njega nuni preduvjet za prodor prema pitanju bitka budui da se bitak moe promilja ti iskljuivo pod pretpostavkom vlastitosti tubitka. Kada je tubitak u svojoj vlastitosti, odreen je tenjom spram bitka. Dua tubitka tada mora biti pro miljena u odnosu spram neskrivenosti bitka gdje ona, zahvaajui ono spram ega tei, formira zor bitka bia, neskrivenosti bia. Tada se bitak bia daje vidjeti kroz prebirue razabiranje u kojem je dan kao temelj regije unutranje opaajnosti, no tu se ne iscrpljuje datost bitka bia za tubitka. U tenji spram bitka takoer nastaje i ciljajue gledanje u kojem je bitak bia dan s obzirom na njegovu povezanost (okolnosti i upute) s bitkom drugog bia. Nadalje, u ralanjujuem isticanju dua tubitka kroz razdvajanje odnosa biti (sveze biti i razliitost) otkriva njihov odnos spram bitka: u hodu od svojstava shvae nih kao karakteristika bia do svojstava kao karaktera bitka. Taj se zakljuak povratno odnosi na opaanje: svakom opaanju uvijek prethodi karakteristika kao karakter bitka koji tek ini moguom svaku neskrivenost bia, mogunost opaanja svojstava na pojedinom biu. Karakter bitka bia kao karakteristika je temelj koji suuspostavlja oblast mogue opaajnosti. Dua tubitka odra va oblast mogue opaajnosti okruja prikazanog bitka bia danog u tenji. Heidegger Platonove ideje razumijeva kao karakter bitka bia koji sainjava okruje, a najviu ideju dobra vidi kao omoguavanje ideja. Budui da je za Heideggera bitak uvijek ono koje je u temelju i koje omoguava svako svi jetljenje bitka bia, on ideju dobra poistovjeuje s bitkom. Ona je bitak, ne skrivenost sama, ono bitno neizrecivo koje stoji u temelju svakog izrecivog, svake neskrivenosti bia i kojemu moemo pristupiti samo kroz filozofiranje oonomizrecivom. Takvo zahvaanje Platonovog miljenja u iznenadnom trenutku sjeanja pri povijesnom osvjetavanju biti istine uvjetovano je Platonovim prijelaznim poloajem u kojem je ve dolo do gubljenja izvornog iskustva neskrivenosti. Prema Heideggeru, kod Platona dolazi do neizreenog prijelaza u vladanju biti istine. Ona se vie ne daje u neskrivenosti bitka bia, ve se premjeta u bit ideje tako da ideja podjarmljuje neskrivenost te postaje ono polazei od ega se odreuje svaka neskrivenost. Na taj nain bit istine naputa izvorni odnos spram neskrivenosti pa se u Platonovom izlaganju vie ne moe govo riti o izlasku skrivenog u neskrivenost, gdje sama razotkrivenost neskrive nog ini temeljni karakter prisutnosti. Za Platona prisutnost je ideja, no ona nije sama neskrivenost nego samo dovodi ono neskriveno do vienja. Kod Platona, dakle, dolazi do premjetanja naglaska s neskrivenosti samog bia odreene ideje, te se stoga sada svako na uoavanje odreenog gleda, nastojanje oko bia svodi na spoznavajue omoguavanje ispravnog vienja. U takvom razumijevajuem zahvaanju dolazi do usporeivanja bia danog u svjetlu ideje sa samom idejom. Na taj nain je izmijenjena i bit istine te ona postaje ispravnost zahvaanja i iskazivanja to dovodi i do mijenjanja mjesta istine: kao neskrivenost ona je temeljna crta bia, a kao ispravnost vienja istina se pretvara u svojstvo tubitkovog spoznavanja. Od tada tenja spram istine postaje ispravnost gledanja i sposobnost tvorenja gledita. Dvoznanost

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 117118 God. 30 (2010) Sv. 12 (1731)

31

M. eelj, Heideggerovo povijesno osvjete nje Platonovog poimanja istine

u Platonovom miljenju, prema Heideggeru se sastoji u tome da on govori o onom neskrivenom a misli na ispravnost. Unato reenom, Platon do odree ne mjere zadrava istinu kao karakter bia jer bie kao ono prisutno ima bitak u pojavljivanju, a pojavljivanje dovodi do neskrivenosti. Tako se s Platonom pitanje o onom neskrivenom premjeta u vienje. Platon, takoer, u svojoj prispodobi spilje pokazuje i temeljni lik metafizike. Svojim odreenjem do bra kao najvie ideje koja omoguuje i utemeljuje sva mogua bia, Platon postavlja teoloke temelje metafizike. Teoloko ustrojstvo metafizike tuma i uzrok bia kao boga i premjeta bitak u taj uzrok koji u sebi sadri i iz sebe oslobaa bitak poto je on najbievnije bie. Za Platona je, misli Heidegger, ideja dobra to najbievnije bie koje stoji u temelju, a takvo utemeljenje me tafizike postaje oigledno kad on dobro naziva onim boanskim. Stoga je od Platonovog tumaenja bitka bia kao ideje, miljenje o bitku bia metafizi ko, a metafizika je teoloka.45
Martina eelj

Heideggers geschichtliche Besinnung ber Platons Begriff der Wahrheit

Zusammefassung

Die vorliegende Arbeit ist eine Untersuchung der geschischtlichen Besinnung Heideggers ber das metaphysische Denken der Wahrheit bei Platon. Durch die Verwindung der Platonischen Auslegung des Seins als Idee entdeckt Heidegger das grundlegende metaphysische Prgung des Wesens der Wahrheit in ihrer ursprnglichen Gewesenheit. Indem Heidegger die anfngliche Gestalt der Seinsvergessenheit betrachtet, bereitet er ihre berwindung vor. In der Interpre tation des Hhlengleichnisses aus der Politeia konzentriert Heidegger seine Aufmerksamkeit besonders auf das Problem der Differenz zwischen dem Seienden und dem Sein, Beseitigung der Seinsvergessenheit und des damit verbundenen Problems der Eigentlichkeit.
Schlsselwrter Sein, Unverborgenheit, Platon, Martin Heidegger, Existenz

45

Martin Heidegger, Wegmarken, V. Kloster mann, Frankfurt am Main 1967., str. 136142.