Fadil Ekmei

KRIARI U BOSNI 1096/1097

(Rukopis)

Editions Manuscrit, 9 bis, rue Victor Hugo, 91390 Morsang sur Orge, France.

Francusko bosanske veze

KRIARI U BOSNI 1096/1097

Fadil Ekmei

Morsang sur Orge, 2004.

Rukopis Fadila Ekmeia naslovljen Kriari u Bosni 1096/1097 viestruko je zanimljiv. Prvo, on se odnosi na period o kojem prosjean Bosanac nita ili vrlo malo zna. Drugo, on govori o krstakim ratovima, ustvari, o prvom krstakom ratu, o kojem se u istoriografiji Bosne, vrlo malo zna, ta i kako se zbivalo u to vrijeme. Tree, on govori o periodu kada je u Bosni vladalo bogumilstvo, a na njenoj sceni se pojavljuju Francuzi iz junih krajeva, gdje e se upravo proiriti a zatim u krvi uguiti patarenstvo, vjera iz iste porodice iz koje su i bogumili. Znaaj rukopisa je upravo u tome to on treba i moe da bude podsticaj istoriarima na ponu temeljitije izuavati taj period i prilike u Bosni. Zasluga je Fadila Ekmeia to je ponovo otvorio pitanje istorije Dobre Bosne. Faik Dizdarevi, G. sekretar asosijacije. Sarajevou Parizu.

Umjesto predgovora. TREI IGRA AHA (U povodu knjige Fadila Ekmeia KRIARI U BOSNI 1096/1097) 0 kriarskim ratovima postoji obimna literatura iz raznih istorijskih izvora. Mnogi istoriari i sociolozi, korisnici tih istorijskih izvora, u veini sluajeva podreivali su svoje zakljuke posmatrajud ivot sa svog prozora. Iz tog razloga, na osnovu istih istorijskih podataka, postoji mnotvo razliitih interpretacija. To, naravno, nije nita novo - to se moe rei za interpretacije mnogih velikih istorijskih dogaaja, ali je zadatak ozbiljnijih istoriara i sociologa da, rekonstrukcijom dogaaja, pomognu da se formulira istorijska istina. U tom pogledu knjiga Fadila Ekmeia pribliila se objektivnoj istorijskoj formulaciji: uzroka, povoda i posljedica Kriarskog rata naznaene godine. U ovoj knjizi marljivog istraivaa osvijetljena je reflektorskom preciznou marruta prelaska Kriara kroz Bosnu, to je najvrijedniji dio ove knjige. Logika povezivanja starih i novih istorijskih izvora o prelasku

Kriara kroz Bosnu, u gami Ekmeieve intimne povezanosti sa Bosnom, pretvorila je ovu knjigu u jednu vrstu hronike - to ju je oslobodilo od nizanja suvih injenica, i pribliilo je i itaocima koji nisu zainteresirani samo za istorijske podatke. Ipak se moe kazati da, iako nas od Prve kriarske vojne za osloboenje Kristova groba dijeli hiljadu godina, jo svi istorijski izvori nisu dostupni, raunjui i Vatikanske arhive u kojima, jo uvijek, mnogi dogaaji iz istorije stoje pod embargom. Ipak, i pored toga, knjiga Fadila Ekmeia moe da slovi kao rezultat analize treeg igraa aha koji, zna se, esto vie vidi od aktera samih. Posebno je vrijedan napor autora da precizira skup ciljeva Kriarskog rata, posebno onih koji se odnose na Bosnu. Jedan od tih ciljeva bio je i evangelizacija tih divljaka, o emu bi najpreciznije podatke trebalo potraiti u Rimskim izvornicima, a mi ovdje navodimo samo jedan. Meutim, treba napomenuti da je malo istoriara koji su se, u ovoj mjeri, bavili posljedicama kriarskih ratova na budue vijekove. Tako je odjek logike Prve kriarske vojne bio osnova i za prisilno pokrtavanje pripadnika Bosanske crkve iza pedesetih godina 15 vijeka, to je Rimska kurija zabiljeila ovako: Otprilike dvadeset tisua primilo je krst, a ostali tvrdokorni u krivovjerju napustili su zemlju i nali

utoite u Humu kod saveznika nevjernih, epana Vukia Kosae,1

vojvode

Prvi dio Ekmeieve knjige obrauje istorijat Kriarskih ratova, kako bi se dobila osnovna informacija i argumentacija svega onoga to su Kriari kasnije radili u Bosni. Ipak, Rimska crkva je dovoljno mudra da bi se upustila u taj veliki poduhvat u kome je uestvovalo oko 600.000 dua, bez velikog povoda. Nala ga je u posljedicama najspektakularnijeg hodoaa u Svetu zemlju iz godine 1064. Povorka se sastojala od 7.000 bogatih uesnika iz svih krajeva Njemake, na elu sa nadbiskupom Siegfrieda iz Majnca i biskupom Guntherom iz Bemberga. Taj skup religiozne zaslijepljenosti zavrio se neslavno: ogroman broj njih je bio poubijan, svo njihovo blago opljakano od, kako se navodi, muslimanskih pljakaa u Palestini i oko nje. Tako ti hodoasnici nisu doivijeli da zajedno sa Kristom, zbog koga su krenuli na ovaj riskantni put, doekaju sudnji dana ili propast svijeta, preciziranog za 27. Mart 1065. Tako je dakle dolo do poziva na vojnu borbu protiv neprijatelja Boga, 1094. Nikada nije utvreno koliko je u toj Kriarskoj vojni bilo onih koji su bili motivirani vjerskim razlozima, a koliko onih koji su se njima prikljuili, da bi pobjegli od tmurne i nesigurne stvarnosti u kojoj su ivjeli.

Pii Secundi Kontif. Max. Cometarii Rerum memorabilium, Roma, 1584, Lib, V ,227,

Na kraju, pitanje smisla ivota bilo je tada, kao i danas, vrlo aktuelno pitanje. Da bi se ono razrijeilo, i u ona vremena kao i danas - ljudi su pribjegavali najekstremnijim rijeenjima - ratom. U vrijeme Kriarske vojne ( koju svojom knjigom osvjetljava FadiJ Ekmei), besmislenost ivota, pored ostalih razloga, premoivana je - organizacijom hodoaa. Zato autoru ostaje u zadatku, poto je pronaao zlatnu icu*,1 da je dopuni i to je mogue vie priblii konanoj istorijskoj istini. Jer, ne treba zaboraviti da nije samo Kranstvo koristilo oproste grijehova da bi se pribliilo Bogu, bilo je toga i kod drugih, pa i muslimanskih pagana. I kod njih je, unitavanjem nevjernika osiguravalo mjesto u farak al aflaku.2 Knjiga Fadila Ekmeia rezultira kod bosanskog itaoca i jednim dopunskim faktom: da u tom bosanskom itaocu ostane to vie Bosne, i da u Bosni ostane to vie njih! Taj pedagoki aspekt knjige, naprosto se nije mogao izbjei. Ante GRANI.

Kriari u Sklaviji
Kriari francuskog juga, u svom dugom kopnenom maru prema Svetoj zemlji, u drugoj etapi, krajem novembra 1096, zaustavili su se na jugositonoj granici njemakog carstva, akvilijske patrijarije, radi saekivanja zaostalih, sabiranja, grupisanja, i prebrojavanja, i vanije od svega, radi novog snabdijevanja i informisanje o stanju na ovom dijelu i zemlji preko koje je trebalo prei. Za leima kriarskih hodoasnika sa panske granice, Tuluza i Provanse, ostao je do sada preeni put preko 1.500 kilometara. Prvu etapu sakupljanja u Lionu, prema papinskom pozivu iz 1095, u Klermonu1, shvatili su kao odlazak na vjersku sveanost prvog reda. Jo uvijek su bili u svojoj zemlji, sa oduevljenjem ispraani od onih koji nisu imali tu sreu, i nisu ispunjavali za tu priliku uslove utvrenim crkvenim i civilnim pravilima. U tom vjerskom oduevljenju sav kranski jug Francuske elio je poi u Svetu zemlju. Osjeali su se kao izabrani, naoruani uvjerenjem da su u slubi odbrane samog
1

1 2

Krstai u Bosni. Alahovom raju.

Koncil u Klermonu (Francuska) je odran 27. 11. 1095.

Boga. Bog je tako htjeo! Za oprotajem svih poinjenih grijehova, lebdjeli su na tom putu, gdje ih smrt vodi ravno u boanski raj. Ko krene, nee umrijeti sramno ivjee svoj ivot slavno Ko preivi, bie mu sve oproteno I u asti e ivjeti vjeno Tu prvu etapu, koja je za najudaljenije od Liona, bila neto vie od 600 kilometara, nisu jo uvijek smatrali pravim putem za osloboenje Isusova groba. Bila je to neka vrsta hodoaa od crkve do crkve u kojima se vrilo punjenje modanog akumulatora fanatinom propagandom protiv muslimanskih nevjernika, turaka, pagana i sarazana. Pravo oduevljenje je nastalo susretom u Lionu, i kulminacijom polaskom prema Italiji, u drugoj etapi, dugoj 800-900 kilometara, do Akvilijske patrijarije.1 Zaogrnuti bijelim ogrtaima sa crvenim krievima, predvoeni sa 3.000 pjeaka i 1.200 sjajno odjevenih i naoruanih konjenika, iz vitekog reda plemstva juga Francuske, Burgundije, Overnja, Gaskonije, Gotije i Provanse, a za kojima je krenulo vie od 50.000 kriara hodoasnika. Ti hodoasnici, ak i najslabije naoruani, nisu zaboravili, uostalom, to je bila srednjovjekovna svakodnevnica, radi svoje sigurnosti, gurnuti pod mantiju
1

Akvilijska patrijarija - teritorija koja se tada prostirala od grada Akvilije u Italiji sve do granica njemakog Carstva u Sclavonia od Tarsatiee (Rijeke) pored Crnomefja, Metlike, Samobora i Varadina.

za pas sekiricu ili dugaki no, a u rukama toljage za odbranu. Jer na kraju Kristova armija treba ratnike! I taj dugi put preko Alpa i poznatih talijanskih gradova: Milana i Akvilije, iako naporan i u izvjesnoj nedisciplini nekih fanatiziranih hodoasnika, koji su grabili put ispred svih, bio je praen sa simpatijom, ali jo vie korisnim trgovakim smislom lokalnog stanovnitva, koje je iznijelo na prolazna mjesta sve to bi moglo biti od interesa hodoasnicima na ovom dugom putu do Svete zemlje. A ni Kristova vojska nije tedila raspoloivi novac za dobro oruje u kojem vide svoj spas, jer ih tamo u Svetoj zemlji eka sve besplatno. U Akvilijiskoj patrijariji, zemlji taborovanja kriara i programiranja tree etape puta, svita od 1.200 vitezova praena pjeadijom efa francuskih kriara Rejmuna Tulukog doekana je sa dostojnim prijemom lokalne vlastele. Lokalna vlastela i svetenstvo se stavilo na raspolaganje oko organizacije doekivanja i smjeatnja hodoasnika, ali malo podalje od gradova, sa onim istim trgovakim smislom bez koga se ne bi mogao ni zamisliti daljni put pred kojim je stojala neizvjesna zima. Oni su takoe bili izdani u pruanju dragocijenih informacija o terenu i situaciji u zemljama njihove budue etape, kao i stradanjima nestrpljive kriarske armije s poetka 1096. na ugarskoj i vizantijskoj teritoriji, koje su im donosili preivjeli kriarski ratnici. Bio je to vjeto smiljen gest domaina kako bi se to bre u prijateljstvu i strahu oslobodili ove teko kontrolisane ljudske mase ija je narav bila nepredvidljiva. Dok je prijem bio na visini, vijesti o kretanju i sudbini prvih kriarskih armija i hodoasnika bio je

strahovito porazan, osobito onih koje su se kretale iz sjeverne Francuske, Belgije i Njemake. Prije svega, alosna sudbina hodoasnika Petra Pustinjaka,1 koga je obian narod drao zagovornikom masovnih kriarskih pokreta zapadnoevropske sirotinje prema Svetoj zemlji. Petar se poslije povratka iz Svete zemlje pojavio u sjevernoj Francuskoj krajem 1095, propovijedima o zloinstvu nevjernih Selduka na putevima hodoasnika prema Kristu, po zemljama Beria, Orleana, ampanje i Lorene. U njegovoj zemlji Pikardiji zvali su ga Malim Petrom. U svom dranju i propovijedi imao je neto boanskog, hipnotisao je svijet oko sebe, koji ga je traio i slijedio, trgajui dlake sa njegova magarca, uvajui ih kao relikvija. Jeo je samo hljeb i vrlo rijetko, uz prisilu, malo ribe i vina. U svemu se poistovijetio sa Isusom prema kazivanju evanelista. Prialo se, dok je bio u Jeruzalem i kleao u Svetoj Grobnici, da mu se pojavio osobno Krist sa rijeima: Dii se Petre, ispravi se. ini hrabro to traim od tebe. Biu s tobom, jer je vrijeme ienja Svetog mjesta i zatite meni odanih. Rajska vrata e biti otvorena pozvanim i izabranim, za vrijeme opasnosti i izazova svih vrsta. Zatim, da je bio nosilac pisma patrijarha Simeona, 2 papi u Rimu i zapadnim prievima kojim ih poziva u pomo Jeruzalemu. Teko je utvrditi ta je od ovoga istina a ta la. Ali sirotinjska masa je vjerovala u to, jer vie nikakvih iluzija nije imala
1

Hagenmeyer Peter, Le vrai et ie faux sur Pierre I' Ermite, Pari, 1883. 2 Simeon, Patriarche de Jerusalem. Lettre aux fide/es du Nord. Inventaire des lettres historiques des Croisades (AOL, tom. I),Pari, 1881.

u svom bijednom ivotu na ovom svijetu. Tako je ostalo zapisano prema navodnim svjedocima onoga vremena. Tano je da je njegov uticaj bio veliki, ne samo kod siromanog svijeta, ve je imao svoje poznate sljedbenike u plemikom sloju, kao Gotija Bez Imanja1 i njegova strica Gotija od Poasi, Renoda od Brea, Gofroja Bireja, Gotija od Brereja, zatim, Njamace Orela i Gotalka, koji su u njegovo ime obavljali poslove tamo gdje on nije stizao. Ne ekajui predvieni polazak za 15 august 1096, Petar Pustinjak je ve 22 marta napustio Lorenu, umnoavajui na putu svoju fanatiziranu sirotinjsku kriarsku armiju i ve se 12 aprila naao u Kelnu sa Gotijem Bez Imanja. Njima se prikljuuje grupa Njemca voenih kanonikom cathedrale Frumold, zatim grupa Skandinavaca i jedan odred nosaa sikira, vrlo divljih ljudi pod komandom nekog Ronalda. Petar Pustinjak je u Kelna okupio oko sebe 15.000 hodoasnika, ali i dalje dri propivijedi. Gotije Bez Imanja je nestrpljiv i na kraju se upuuje bez mase Petrovih hodoasnika u pravcu ugarske granice sa osmoricom vitezova, koje ugarski kralj Koloman proputa, s tim da na putu kroz Ugarsku svoje potrebe boravka plaaju vlastitim sredstvima. Petar Pustinjak iz Kelna alje svog glasnika kralju Kolomanu radi osiguranja snabdjevanja za koje se obavezuje platiti, a zatim polovinom aprila naputa Keln. Istim putem, iza Gautija Bez Imanja, uputili su se neki Volkmar, sa dvije hiljade hodoasnika, a zatim Gotalk, njemaki sveenik sa petnaest hiljada osoba
Gautier Sans Avoir - Gotije Bez Imanja.

10

I na kraju Emi od Lesingena, mali gospodarbandit, koji je u ovom boanskom pohodu vidio svoje osobne interese, te sabravi grupicu naoruanih plemia iz Njemake i Francuske, sa iskustvom u svom poslu, ali i ratu sa Sarazanima u paniji, nisu nali bolje rijeenje u finansiranju svog puta u Svetu zemlju od pljake idova u usputnim evropskim gradiima i selima. Meutim, svim ovim nestrpljivim hodoasnicima ratnicima, oslobodiocima Svetog mjesta, bila je zajednika misao da njihovo putovanje moraju platiti Kristove udice idovi, pa nevjernici, pagani, heretici. U tom smislu Petar je nosio pismo francuskih idova iz Liona, a ostali su jednostavno i bez toga traili ne samo novac, nego i prisilno prekrtavali pod prijetnjom po ivot. Neki uope nisu nita traili nego jednostavno sve idovsko na svom putu unitavali. A o tome nam je ostavio svoju zabiljeku njemaki redovnik-fratar Ekeard: Za vrijeme putovanja hodoasnika uz gradove Rajne, Majne i Dunava, bila je unitavana prljava idovska rasa na svim mjestima gdje je zaticana, i tako prisiljena sklanjati se u okrilje Crkve.x Naravno, da se to nije zavrilo samo na idovima, nego se proirilo i na sve kranske zatitnike svoje i tue imovine i ivota. Ovim fanatinim zloincima u mantijama hodoasnika sa krievima na rukavu bilo je neshvatljivo da im se na ovom svetom putu, u ime Boga, mogao neko suprostaviti i uskratiti snabdjevanje, zbog ega su oni prije ovog polaska rasprodali svu vlastitu imovinu. Tako
1

11

dematerijaliztranim od svega, pripadalo im je sada sve tue. Oni su u suprostavljanju i odbrani svoje imovine vidjeli ljudski egoizam i prezir pred tako velikom djelu spasenja Svetog mjesta. I udei se braniocima svog imetka, i njihovom slijepilu to ne vide da je doao sudnji dan, i da su pred njima nosioci boijeg maa, sjekli su bez trunke saaljenja i milosti.1 Ali isto tako bili su iznenaeni ne samo ovi egzekutori, nego i pokretai kriarskih pohoda, da se pred njihovim maem suprostavio zatitnik sa titem, ugarski kralj Koloman i vizantijski guverneri na granicama carstva. Kralj Koloman 2 nije mogao dopustiti u svojoj zemlji nastavak nereda, pljaki, progona stanovnitva i ubistava, nego je istom mjerom odgovarao i strogo progonio zloince bez obzira na njihovu misiju. Stotine fanatika na svetom putu ostavilo je svoje ivote i ulo kroz otvorena vrata direktno u raj u Ugarskoj. A oni koji su uspjeli prei Savu kod Beograda u svojoj misiji proienja sumnjiivih krana, heretika i pagana, bili su kanjavani istom mjerom od Niete, vojnog guvernera vizantijskog carstva, preputajui ih na milost i nemilost svojim plaenicima: Peenezima, Bugarima, Turcima, Kumanima. Na putu do Carigrada, zbog uestalih napada na stanovnitvo, nestalo je ili stradalo trinaest hiljada ove udne Petrove i Gotijeve kriarske armije, koja na njemu i nije traila nita drugo osim smrti, od 35.000, koliko je
1

Ekkehard de Aure, Hierosolymita, vol.V., Recueil des Historiens des Croisades, Acadmie de I et B.L.,Pari, 1906.

O stradanju idova i drugih: Anonyme de Darmstadt, Eliezer bar Nathan, Eprtraim bar Jacob et Salamon bar Simeon: Chroniques hebraiques, Pari, 1982. 2 Lobet M,, Godefroy de Bouillon, Pari, 1943.

12

napustilo Ugarsku, pred zidine Carigrada stiglo je 22.000. Carstvo ih je lijepo primilo i smjestilo pod zidinama grada 1, augusta 1096., kontrolisano carskom gardom, a zatim ubrzo su prebaeni na azijsko kopno do dolaska profesionalnih zapadnih armija. Tek polovinom augusta iste godine, slinim putem sa sjevera Francuske, Belgije i Luksemburga, uz Dunav, preko Bea na Ugarsku jezdila je profesionalna kriarska armija Godfrida Bulonjskog, naslijednika arlmanja, sa 1.000 konjenika i 7.000 pjeaka.1 Njegov prelazak preko Ugarske, kralj Koloman, pouen predhodnim iskustvom o sukobima sa kriarima, uslovio je ostavljanjem taoca. Godfid Bulonjski je morao ostaviti roenog brata Boduana sa enom Godver2 i tako u relativnom miru prei preko Ugarske. Ove kratke informacije i vrlo nepovoljne za kriare, zbog velikog uticaja Ugarske i Vizantije na lokalnu slavensku vlastelu, koja se na ovaj ili onaj nain nalazala u njihovom vazalnom poloaju, dakle, u zemljama preko kojih se moralo prei prema Konstantinopolju. Vijesti su bile ozbiljno primljene u savjetu komandanta armije Rejmuna Tulukog iako su izvor kriarski pojedinci, koji su uspjeli bjekstvom izbjei odmazdu za poinjene zloine. Oni su se, naravno, prestavljali kao sveti ljudi i nevine rtve koje optuuju i cjelokupnu odgovornost prebacuju na Ugarsku i Vizantiju. Tako se u glavama
1

13

Chalandon F., Histoire de la I. Croisade jusqu'a {'election de Godefroy de Bouillon, Pari, 1900; Lobet M. Godefroy de Bouilbn. Essai de biographie antilegendaire, Pari, 1943; Platelle M., Godefroy de Bouillon. 2 Baudouin de Bouillon i ena mu Godvere (de Toeni). _.,

Provansalskih kriara usadila misao o moguoj tajnoj vizantijsko-ugarskoj zavjeri, na to je trebalo biti spreman i obazriv. Obzirom da e ta najbrojnija kriarska armija iz Prvog kriarskog pohoda na Jeruzalem uskoro prei preko Bosne, to je predmet ovog pisanja, i da je zbog nepostojanja naih pisanih dokumenata, ostala gotovo nepoznata u naoj povijesti, trebalo bi na ovom mjestu spomenuti bar najglavnije aktere, koje je oko sebe okupio Rejmund Tuluki. On je na ovaj daleki put poveo sve samu elitu francuskog juga, mnoge vrlo iskusne ratnike iz panske kriade poznate pod imenom rekonkista} Meu kojima, Pierre, vicomte de Castillon; Pierre Raimond de Hautpoul; Gaston, vicomte de Barn, Oloron et Montpellier, seigner de Saragosse; Guiffier de Lastours; Guilhem de Sabran; Raimond de Turenne; Rambaud, comte d'Orange; Raimond du Forez; Isoard de Gap...gdje svakako treba spomenuti najvaniju osobu, papinog legata, vjerskog politikog komesara, za cjelokupni Prvi kriarski pohoda na Jeruzalem, Adhemara de Monteil. efovi provansalske Prve kriarske vojne stigavi u akvilijsku patrijariju imali se pune ruke posla. Trebalo je, prije svega, prikupiti sve mogue informacije o stanju na prostranoj teriritoriji, kopnene tree etape mara, duge od 800-900 kilometara do Skadra i Draa, sjedita slavenskog kralja i vizantijskog guvernera. Pred njima se
1

Reconquista panj. - ponovno osvajanje, naziv iz povijesti Pirinejskog poluotoka od 8. do 15. stoljea kada su panjolci i Portugalci ponovo osvojili svoju teritoriju od Arapa (Berbera).

14 sada pruala ne poznata zemlja, nastanjena isto tako ne poznatim narodima, slavenskog porijekla, sa ne poznatom naravi i jezikom. Vijesti su o slabo kenom narodu, paganima, arianima, bez izgraenih crkava i svetita, slabim ili nikakvim naseljima, neizgraenim putevima i mostovima preko rijeka. Ipak, nita nije nepoznato na ovom svijetu. Ovuda su u mnogo starije vrijeme krstarili nomadi Orijenta i trgovali stari Grci, protiv koji su, sa Dunava i Save, na njih pripremali okupaciju Kelti, a zatim protiv i jednih drugih zaratili i osvojali Rimljani, koje su potisnuli Goti, Slaveni, Bugari... Sada se postavlja pitanje, kojim putem prei tu nesigurnu teritoriju? Da li, krenuti rimskim putem uz obalu Jadranskog mora, sa ve poznatim gradovima, Tarsatice (Rijeke), Signia (Senja), Jadere (Zadra), Salona, Dubrovnika i Skadra na krajnji cilj, tree etape Dra. Ovaj put im je obezbjeivao djelimino izgraen crkveni sistem i narod sa kojim se moglo lahko sporazumjevati latinskim i talijanskim jezikom. Jedan od razloga izbora ovoga pravca bio je to su mislili da e tako brzo doi u vezu do vizantijskih prestavnika kako bi lake obezbjedili sigurno snabdjevanje mase hodoasnika koja ih je slijedila. Meutim doekala ih je lokalna informacija da je gradove nedavno Vizantija predala na upravu venesijanskoj republici, neprijateljski raspoloenoj prema papinskoj kriadi. Zatim, da se oko tih gradova sada vode estoki ratovi izmeu lokalnog slavenskog stanovnitva i latina. Ili, kroz unutranjost zemlje, kako su savjetovali izvjesni poznavaoci prilika iz Akvilijiske patrijarije, to je

15

u cjelini podravao papinski legat Ademar Montejski,1 koji je prije svega vodio brigu o hodoasnicima, (neka vrsta paravojne milicije) a koji su prestavljali veliku veinu, jer se govorilo o 50.000 osoba, svakako sa pretjerivanjem u ciljem da se podigne biskupov autoritet. Zapravo, radilo se o pjeacima slabo naoruanim i podijeljenih u est kolona od po 5-7 hiljada, predvoenih sa stotinjak iskusnih i bolje naoruanih ratnika. Meutim, treba imati u vidu da je meu ovim zanesenim avanturistima bio veliki broj staraca, ena, pa ak i djece, koji ne samo da nisu bili sposobni ni za bilo kakvu borbu nego su prestavljali ostalima smetnju na ovom putu. Bez obzira na sve alosne dogaaje, ne moemo generalisati, bilo je meu njima dobronamjernih pojedinaca koji su otvorenih oiju, uiju i usta ili sa potenom vjerom i namjerom. U ove prijatelje Isusa ili Boiji narod,2 kako su se u poetku zvali, a tek mnogo kasnije kriari, uvlaila se sve vie sumnja u ispravnost ovog poduhvata. A upravo ovdje pred vratima Slavena poeo je ivot svako za sebe, umorio se entuzijazam i solidarnost, a mnogi su se ve na putu nali u slubi drugih radi vlastite ishrane, kao tjelesni uvari i molitelji za gazdinu duu. Zaludo se papin legat trudio odravanju morala davajui ovoj sirotinji najvei znaaj kao dokaz o kranskoj svijesti. Papin legat okruen svim vrstama klerika od propovjednika do crkvenih dostojanstvenika - sveenika: biskupa, proroka, vjerouitelja, akona i arhiakona,
1

Adhemar Labaume, Adhemar de Monteil, evegue du Puy (10791098), Le Puy, 1910. 2 compaignons Jhesu ili gent Notre-Segneur.

16 opata i opatica, kapelana, donosio je odluke i davao prijedloge vojnom efu Rejmunu Tulukom, koje su odgovarale rimokatolikoj Crkvi. Ova kriarska vojna mora imati i vjersku misiju evanelizacije na svom putu do osloboenje Svetog mjesta. Jer onaj koji stavi kri na svoja prsa, postaje sveenik! Svi su bili oduevljeni poi onim dijelom zemlje, ije je u zabludi stanovnitvo, trebalo prevesti na pravi put Kristove vjere. Ademar Montejski trai da hodoasnici budu na elu kolone; prvo, on papski legat na magarcu, zatim sveeniki kor, prestavnici kranskog naroda pod kriarskim bajracima i kriarskim odorama, a onda profesionalna vojska od 1.200 sjajnih konjanika i 3.000 orunika sa krievima na titu. Vojni ef Rejmund Tuluki, prihvata sve jer se obavezao samom papi da e biti u njegovoj, to jeste boijoj slubi i da ovo nije njegov osobni rat, niti rat za bilo kojeg drugog ivog ovjeka, osim Boga!

17

Tragina posljedica Na ovom mjestu se postavlja pitanje otkuda, zato i kako je dolo do kriarske vojne? Jo od vremena imperatora Konstantina, prvo ediktom 313. o slobodama vjerovanja u Imperiji, a zatim pod plastom mira, ujedinjenjem crkvene i svjetovne vlasti 330. godine, priznavanjem kranstva kao zvanine Rimske vjere, dolo je do krupnih promjena u njenom dotadanjem ponaanju. Konstantin preseljava sjedite ujedinjene Rimske imperije u Konstantinopolj g. 325., ostavljajui Rim pontifex maximus ili efu svetenstva, kasnije nazvanom papa, koji od starih rimskih svetita gradi kranske crkve. Samo 80 godina poslije velikih progona, tj. 385., ta ista Crkva oponaa svoje muitelje, poinje progoniti i osuivati na smrt heretike, a svetenstvo uestvovati u vlasti sa istom snagom ranije osuivane Imperije. Crkva i Drava se pribliavaju, bazilike i bive javne zgrade Rima se prepravljaju u crkve, sveeniki dvor se mnoi i mijea u civilno sudstvo, biskupi uestvuju u opinskim upravama i si. I kada na kraju

16

opata i opatica, kapelana, donosio je odluke i davao prijedloge vojnom efu Rejmunu Tulukom, koje su odgovarale rimokatolikoj Crkvi. Ova kriarska vojna mora imati i vjersku m/siju evanelizacije na svom putu do osloboenje Svetog mjesta. Jer onaj koji stavi kri na svoja prsa, postaje sveenik! Svi su bili oduevljeni poi onim dijelom zemlje, ije je u zabludi stanovnitvo, trebalo prevesti na pravi put Kristove vjere, Ademar Montejski trai da hodoasnici budu na elu kolone; prvo, on papski legat na magarcu, zatim sveeniki kor, prestavnici kranskog naroda pod kriarskim bajracima i kriarskim odorama, a onda profesionalna vojska od 1.200 sjajnih konjanika i 3.000 orunika sa krievima na titu. Vojni ef Rejmund Tuluki, prihvata sve jer se obavezao samom papi da e biti u njegovoj, to jeste boijoj slubi i da ovo nije njegov osobni rat, niti rat za bilo kojeg drugog ivog ovjeka, osim Boga!

17

Tragina posljedica
. . . , r '

Na ovom mjestu se postavlja pitanje otkuda, zato i kako je dolo do kriarske vojne? Jo od vremena imperatora Konstantina, prvo ediktom 313. o slobodama vjerovanja u Imperiji, a zatim pod plastom mira, ujedinjenjem crkvene i svjetovne vlasti 330. godine, priznavanjem kranstva kao zvanine Rimske vjere, dolo je do krupnih promjena u njenom dotadanjem ponaanju. Konstantin preseljava sjedite ujedinjene Rimske imperije u Konstantinopolj g. 325., ostavljajui Rim pontifex maximus ili efu svetenstva, kasnije nazvanom papa, koji od starih rimskih svetita gradi kranske crkve. Samo 80 godina poslije velikih progona, tj. 385., ta ista Crkva oponaa svoje muitelje, poinje progoniti i osuivati na smrt heretike, a svetenstvo uestvovati u vlasti sa istom snagom ranije osuivane Imperije. Crkva i Drava se pribliavaju, bazilike i bive javne zgrade Rima se prepravljaju u crkve, sveeniki dvor se mnoi i mijea u civilno sudstvo, biskupi uestvuju u opinskim upravama i si. I kada na kraju

18

politika vlast Imperije biva skrena, i kada su od nje svi odustali, Crkva u toj tekoj i mranoj epohi preivljava i uestvuje svim snagama da sauva Imperiju u svom nasleu. Tako se ona jednom uspevi na glavu prevaziene Imperije nije vie dala stresti, niti mogla osloboditi, sada vjerske, imperijalne nostalgije. U tom pogledu Rimska crkva nala je svog pravog prestavnika u papi Grgura VII (1073-1085). Ve godine 1075, objavljuje Dictatus papea, mistinost papinstva u dvadeset pet taaka, gdje ne istie samo svetost osobe pape, nasljednika svetog Petra, nego i njegovo vrhovnitvo nad svim prinevima, zemaljskim i duhovnim i njegovo pravo smenjivanja neposlunih; svi krani su podreeni papi, koji dri izbornu vlast i vrhovno sudstvo. Zabranjuje enidbu svetenstva, i njihovo postavljanje od strane laika, to nailazi na otpor kod Francuza, a osobito Njemaca Henrija IV, koji sinodom njemakih biskupa smjenjuje papu i postavlja Klementa III. Papa Grgur VII odgovara ekskomunacijom Henrija IV. i oduzimanjem kraljevske krune. Henri IV 1084. zauzima Rim, a papa bjei u Salerme na jug Italije Normandima Roberta Guiskarda (1015-1085), gdje umire. Za vrijeme svojih prvih godina vladanja rimskom Crkvom mnogo se zauzimao svojim planovima pokretanja kriarske vojne kojom bi osobno upravljao, s ciljem, navodnog, osloboenja vizantijske imperije od Turaka i tako ujedinio kranski svijet. Isto tako bio je opsjednut reokupacijom Svete Grobnice u Jeruzalemu. Ali sve ovo, zbog niza kontraverzija nije urodilo plodom, mada je odravao prijateljske veze sa imperatorom Mihajlom VII Dukom (1071-1078).

19 Moramo znati da se u to vrijeme upravo izlazilo iz mranog srenjeg stoljea, iz epidemija, gladi i invazija koje su desetkovale stanovnitvo. Pod udarima barbarski osvajaa bila je unitena rimska organizacija, a zatim je samounitena i nova imperija arlmanja unutranjom anarhijom. Kako se pribliavala hiljadita godina tako se kranstvo sve vie preputalo smrti, umiranju i sudnjem danu, za koje vrijeme bez velikih otpora prodiru Turci Selduci i poinju kucati na Demir kapiji vizantijskog Carstva. Prola je i hiljadita godina, ali jo uvijek se vjeruje da se pribliava kraj svijeta, a glad, bol, bijeda, rat, nita vie nije moglo iznenaditi ovjeka. Ljudska svakodnevnica je bila strah i nasilje. Ali isto tako, ubjeenje da se pribliava kraj svijeta postie na borbu protiv zla koje je korumpiralo sve do Crkve. Papa vidi izlaz iz haosa okreanjem ljudske ruilake naravi na ujedinjenje kranskog svijeta pod papinsku krunu, to jeste, boiju volju i slubu. U tom cilju trebalo je hitno ujediniti rimsku i vizantijsku Crkvu. Poto su turske ete porazile vizantijsku armiju kod Manzikera i zauzele Svetu Zemlju (1077), vizantijski imperator trai od pape da posreduje kod zapadnih prineva za pomo. Tu uslugu spreman je platiti priznavanjem autoriteta rimske Crkve? Takve su vijesti kruile, ali o tome nemamo pisanih dokumenata. Trebalo je saekati deset godina da ponovo crkvenu politiku Grgura VII u cjelini afirmira njegov vjerni sljedbenik i ministar, Odon, kardinal biskup, koji je izborom za papu uzeo ime Urban II (1088-1099).11 on je
1

Paulot L, Unpape frangais, Urbain II, Pari, 1903.

20

morao privremeno napustiti Rim i skloniti se na jug Italije kod Normanda. Ali svojom vjetom diplomatijom za vrijeme dok je Henri IV due boravio u Veroni uspjeva se vratiti u Rim 1093, i potplaivanjem i korupcijom preuzeti Latran i Saint-Ange do 1098. Svom snagom Urban se sa uspjehom angauje u reokupaciji panije od Maura, uspostavljajui vazalni odnos Svete-Stolice nad zemljama Aragona i Katalonije. Ali njegovi glavni saveznici ostaju IMormandi june Italije i Sicilije, i njihov ef Roe I, baron Sicilije (1072-1101),l priznavajui ga nosiocem vlasti i civilnim legatom Crkve pod nazivom sicilijanskog kraljevstva, koje je ukinuto tek 1867 pod papom Piom IX. I pored pojava izmi ili ba zbog toga 1095. papa Urban II, navodno, odgovarajui na traenje imperatora Vizantije Aleksa I Komnena (1081-1118), zapadnih kranskih ratnika u odbranu Istone Crkve, na putu po Francuskoj u Klermontu te godine 27 studenog poziva kriane na Prvu kriarsku vojnu 2 s ciljem osloboenje Jeruzalema od muslimanske dominacije. U Klermonu papa Urban II nije trebao govoriti mnogo o problemima na Orijentu kako bi mase pokrenuo na Jeruzalem. Bilo je to dugo i sa nestrpljenjem oekivano. A to osloboenje Svetog mjesta izgledalo im je kao vlastito osloboenje. Pokretanjem kriarske vojne, bila je ostvarena najvanija Urbanova odluka, markantan vrhunac politike

21

pribliavanja Vizantiji, ujedinjenju Crkava, ne ostvareni san i cilj pape Grgura VII. Pa i pored uspjelog poteza i prihvatanja kriarkog pokreta u zapadnom svijetu, njegova vizija o ujedinjenju sa Istonom Crkvom doivjela je propast. A njegova papinska vladavina dovela je do centralizacije u upravi sveenstva, gdje je Rimska kurija po svemu postala slina bivoj imperijalnoj kuriji.1 Poetkom kolovoza 1095. godine, pojavio se u francuskom gradu Valensi papa Urbana II, na elu duge kolone crkvenih dostojanstvenika, sveenika i funkcionera u slubi Svete-Stolice, i zatiti tri gardijske konjike kompanije, besplatno posuene od grada Bolonje. Papa Urban II je dostojan nasljednik Grgura VII, Boga na zemlji, iz ijih su ruke kraljevi krunisanjem primali vast na odreenoj teritoriji i podreenim stanovnitvu. Papa koji ima odreene ciljeve ne gubi vrijeme, paradira junom Francuskom sa svojom sveanom svitom crkvenih dostojanstvenika u sjajnoj vojnoj pratnji, od grada do grada, posveuje katedrale, samostane, crkve i bazilike, uz prijateljske susrete sa vjernicima i prievima, savjetuje se i razgovara sa nadbiskupima i biskupima Grenobla, Liona, Le Puja, Burza, Bordoa, Kaora, Nima, Avinjona, Vijena, Makona, Klinija (gdje je, kao kod sebe), prolazi zemlju, doekivan i ispraan sa oduevljenjem naroda. I tako se stiglo do mjesta Klermona u kome e se odrati najznaajniji skup ije e posljedice i Istok i Zapad trpjeti slijedeih tristo godina.
1

- , __ . , ^ d'U r b a in n R e vu e VUi: Coronnier P, Le paoe Urhain n ^ ------- ,~~ . V . VUAAIA ., S Hau la Croisade (10910%^ "** ^a>ne puor precher

Izraz cuiia Romana (rimski dvor) javlja se prvi puta u jednoj buli iz 1098. godine.

22

Godine inkarnacije Gospod/nje 1095, dvadeset sedmog studenog, poela je u Klermonu u Arverniji velika sinoda predsjedavana gospodinom pape Urbana II, u prisustvu trinaest nadbiskupa, dvjesto dvadeset pet biskupa i jedno mnotvo sveenstva. Vladar svetenstva je zauzeo mjesto u sredini svetita na prestolju. Istovremeno oevi su zauzeli mjesta oko njega kako to zahtjevaju pravila o hijerarhiji1... Devet dana koncil je raspravljao mnoga pitanja i donosio znaajne odluke za katoliki svijet, a onda desetog dana, 27. studenog papa je sa svojom sjajnom svitom izaao iz katedrale i siao na otvoreni prostor Monferana gdje ga je ve oekivala svjetina od deset do dvadeset hiljada. Papa, u obezbjeenu boljonjske garde, zauzeo je svoje mjesto na estradi i odrao govor koji e potresati povijest itavog Zapada i Male Azije. Kazao je da krani sa Orijenta pozivaju upomo, i da je krajnje vrijeme da se potisnu Turci sa vrata Konstantinopolja... Oni pljakaju i rue crkve... Obreu ju krtene i probijaju im trbuhe i vade crijeva...Siluju <?/7e...Urban govori na romanskom da bi ga bolje razumjela prisutna masa. Ali, nesiguran da je sudbina krana na Orijentu, dovoljna da podigne i pokrene svjetinu patetino se okree nebu i plaljivo izgovara, ali
1

23

Baudri de Bourgueil (de Dol), Histoha Jerosolimitana, Recueil de Historiens Occidentaux, vol.IV. On tvrdi da je na koncilu u Klermonu bilo 200 biskupa i nadbiskupa; Guibert de Nogent - 400 sveenika razliitog nivoa; biskup Turski tvrdi da je bilo 500 crkvenih dostojanstvenika, a biskup Ara - 13 nadbiskupa, 225 biskuoa i 90 opata, i si.

Sveta Zemlja, njihova Sveta Zemlja, gdje je Isus roen i u mukama umro, nije ista stvar, pa jo glasnije doda: Ima jo gore od tog a... Sveta Zemlja je isto tako u rukama nevjernika1 ...Obeaena je Sveta Grobnica nedostojnom praksom tih bezbonika... Da Jeruzalem, da, okupirani Jeruzalem poziva i moli za osloboenje!...Neka vas nita ne sprijeava na tom putu, ni vaa imovina, ni ljubav koju imate prema svojoj djeci, vaim roditaljima, vaim suprugama...Sjetite se ta je Gospodar govorio u evanlju: Onaj koji voli svog oca i majku vie od mene nije dostojan mene...Kazao je, takoe, da onaj koji ostavi sve slijedei ga imae besmrti ivot Zato vas molim, ne u moje ime, nego u ime Gospodina, uvjeravam sve Franke, svih slojeva, pjeake kao i vitezove, siromane i bogate da pou u pomo odatim Kristu i potisnu daleko nevjernu rasu... To znai da sve koji su ovdje ovlatujem da prenesu odsutnim Kristovu naredbu! U Klermonu papa Urban II nije imao potrebe govoriti dugo o Orijentu da bi pokrenuo u masi elju za Jeruzalemom. Bilo je to to su svi ve dugo, dugo oekivali. Prihvatili su da je njegovo osloboenje ustvari, sada, njihovo vlastito osloboenje. Oduevljenje je bilo do te mjere da su htjeli svi odmah poi za Jeruzalem. Ali papa je najavio da se na takav sveti rat ne moe ii bez izvezenog Kristova znaka na prsima, a u trenutku polaska
1

Jeruzalem je zauzeo Omar I, 688. godine i ostao u rukama Omajida i Abasida do 969. godine, kada je pao u ruke egipatskih Fatemida. Selduci su ga preuzeli od Fatemida 1077. godine. Turgut Ozal, La Tuguie en Europe, Plon, Pari, 1988.

24

sa krizom na leima izmeu pleaka prema Kristovim rijeima: Onaj koji ne uzme svoj kri slijedei me, taj me nije dostojan! Podignuti izvezeni kri, i prvi koji ga je primio iz ruku pape bio je Pijski nadbiskup Ademar Montejski. Iza njega pourili su drugi, napravi se guva, kao da nee biti krieva za sve. I tako vjeajui krieve na prsa, dobili su osloboenje od svih ranije poinjenih grijehova, a poslije oprosta blagoslov, a poslije blagoslova dozvola da se mogu vratiti kuama, sopiti sveanu odluku obitelji. 0 ovom prvorazrednom dogaaju Ana Komnin, ki vizantijskog baziliusa Alekse pie: Zapravo, dogodilo se mnogo tee i opasnije od vijesti koje su kruile. Jer se podigao itav Zapad, sa cijelim obiteljima, koji je poao u masi sa jednog kraja na drugi putevima Evrope prema Aziji. Ti ljudi su krenuli sa takvom od/unou i elanom, ispunivi sve puteve, poput pjeane i zvijezdane praine, ta keltska vojska sastavljena od hiljada ljudi, ena i djece, ostavljajui svoju zemlju, bez ikakva oruja u rukama, osim krsteva na svojim prsima i rukavima. Gledajui ih tako, izgledaju kao rijene provale na sve strane.x Papa Urban II je znao da se ne moe ostati samo na narodnom oduevljenju i njegovom pokretu, ve da osloboenja Jeruzalema nema bez profesionalnih ratnika. Ali, da bi unaprijed sprijeio ljubomoru i sukobe meu prinevima odreuje sveenika, biveg pravog viteza, Pijskog biskupa Ademara Montejskog za duhovnog efa prve kriarske vojne. I ve sutredan stavlja u zadatak
1

25

monasima, samostana Klinija da naprave pravila, pravni statut Kristove vojske. I dok je papa Urban II, razailjao pisma na sve strane zapadnog kranskog svijeta, spremajui svoju brojnu svitu crkvenih dostojanstvenika u obezbjeenju sjajne boljonjske garde na^ obilazak zemalja Gala, stigao je glasnik Rejmuna Sen-ilskog, barona Tulukog1 sa eljom da povede kriarsku vojnu. Izgleda da je papa samo ekao tu vijest da krene na svoj pobjedonosni put bez obzira na vremenske prilike usred zime. Jer takva odluka ondanje snage i bogastva koje se stavljala na raspolaganje ovom pokretu probudila je mnoge hladne riterske glave koje su se jo uvijek kolebale i dvoumile. Urban obilazi zemlju Gala, od Klermona i Klinija do Loare na sjever i njenih gradova na zapadu Tura i Anera, pa preko Poatiea na jug do Tuluza i nazad, posveuje crkve, manastire, savjetuje se sa sveenstvom i prinevima - vitezovima, ali na svakom mjestu ne prestaje da bodri i poziva mase na kriarsku vojnu, alje povelje i pisma tamo gdje ne moe stii. U tom pogledu imenuje zvanine propovijednike za podizanje Kristove armije; Roberta Arbijskog iz Anera odreuje da se brine zapadom, biskupe Grenobla i Orana - enevljanima, opata iz Diona - Normanima i Englezima...Po njima alje poslanice, po ugledu na svetog Pavla, od kojih jednu kratku, radi ilustracije donosimo na ovom mjestu, upuenu Flamancima na sjever:

Anne Commnene, Alexiade, ed. B. Leib, vol. 3., Parts, 1937-1945.

Kod nas je poznat kao baron Rejmun Tuluki.

26

Papa Urban, sluga sluga Boijih, svim vjernicima, prinevima i podanicima, stanovnicima Flandrije, srdano pozdravlja, uz apostolski (papinski) blagoslov. Mi mislimo da su vaa braa ve saznala, od mnogih osoba, da bijes barbarski unitava u alosnoj agresiji boija svetita u zemljama Orjenta. Ali osobito, to je uasno za izgovoriti, sveto sjedite Kristovo, obiljeeno njegovim muenitvom i reinkarnaciom, dovedeno je sa svojim crkvama u neizdrljivo ropstvo. Obuzet pobonim suuti o ovom katastrofalnom poloaju, posjetili smo zemlju Goloa i podigli smo najve i dio prineva i podanika u ovoj zemlju na osloboenje istonih crkava; mi smo postavili na koncilu u Overnju, taj pokret kao otkupljenje svih njihovih grijehova i postavili smo naeg dragog sina Ademara, Pijskog biskupa za efa u nae ime na tom putu, ije odluke svi angaovani moraju potovati, a njegove odluke kao nae, i biti potinjeni njegovom sudu o dobrom i loem u ovom poduhvati. Ako Bog da vaim koji se odlue, neka znaju da polaze sa Boijom pomoi, na dan Uznesenja Marije, i da se mogu prikljuiti njegovim trupama.x U meuvremenu izraen je i zakonik Kristove vojske,2 prepoznatljive papinim krizom kojeg nose, znak njihova zavjeta ali i nosiocima izvjesnog broja privilegija:

27

Oni, koji se svojom pobonou, a ne zbog asti i rv#, prikljue kriarskoj vojni osloboenja Boije crkve u hvuialemu, mogu se smatrati osloboeni svih kazni. -vjeno spasenje je obeano svim onim koji umru nj svetom putu ili poginu u ratu. -za vrijeme vojne, njehovo dobro i obitelj su pod crkvenom brigom, -obustavlja se svako pravno gonjenje, zabranjuje plijenidba imovine i dobra, izuzima od plaanja taksa, osobna nepovredljivost, i slino. Papa Urban II, na kraju obavljenog posla svoje povijesne misije, zadovoljan srdanim prijemom na svim mjestima, usvojenim reformama Svete Stolice, pokretu Kristove vojne i oduevljenju na koji je naiao na svom putu po zemlji Gala, vratio se 1. kolovoza 1096. godine istim putem, praen onom dugom kolonom crkvenih dostojanstvenika i odredima bolonjske garde, preko Alpa u Rim. Poslije toliko stoljea u Francuskoj se nije dogodio tako vaan godaaj, koji je poput epidemije neke bolesti, ovog puta, psihopatije, tresao u groznici cijeli Zapad. Samo to se zavrio koncil, prostrujala je vijest u svim provincijama Francuske. Odjednom, duh se promjenio, na jedan udan nain, neobjanjiv i nevien, bio je neoekivan, i svi su potrali moliti biskupe i sveenike da ih zaogrnu mafijom sa znakom kria}

Urbain II, Lettre aux princes de Flandre eta leurs sujets, Inventaire des lettres Histoire des Croisades in AOL tom I, Pari, 1881. 2 Acta Sanctorum, sanct. Bened. Siecle IV, 2.; Bridrey E, La condition juridigue des croises et le privilege de Croix, Pari, 1901.

Guibert de Nogent, Historia Hierosolymitana, Recueil des Historiens des Croisades, H. Occidentaux, vol.IV, Pari 1844-1895., zatim, J. Chaurand, La coception de ifiistoire de Duibert de Nogent, 1965.

28

29

Kako je bilo divno i milo vidjeti spektakl tih krieva to sjaju izvezeni svilom i zlatom na ramenima hodoasnikih mantija, haljina i tunika, po odlici pape i zakletvom da e poi u kriarsku vojnu. Izvjesni su takoe tetovirali krieve po svom elu i ramenima. To prihvatanje, gotovo od svih, jednog neuvenog projekta gdje se samo govori o odlasku ali ne i povratku. Odjednom svi su osjetili svoju obavezu prema nebu, spremni poi bilo gdje, gdje im se naredi, samo da se dograbe oprosta svojih grijehova.1

efovi kriarske vojne

Komanda juno francuskih kriara sa 3.000 pjeaka i 1200 konjanika smjestila se krajem novembra na ulazu zemalja Sklavona, na podruju Postojine. Prema informacijama njihovih domaina, juno, prostirala se Alpes Ferreae (Gvozd), kameniti Velebit i Jadransko more sa dalmatinskim utvrdama, zaputenim tvrdim rimskim cestama, i malobrojno nastanjenim krtenim narodom, gusarskog mentaliteta, koji ivi u oskudici ivenih namirnica, ali sa kojim bi se moglo sporazumijevati na romanskom jeziku. Meutim, ovaj pravac mogao bi biti nepovoljan u politikom pogledu u cijelini po Crkvu, osobito u zimskom nesigurnom periodu, i iscrpljujue po lokalno kransko stanovnitvo u pogledu ivotnih namirnica. ef kriarske vojne Rejmun Tuluki i pored obavjetenja svojih domaina, odmah je razaslao svoje povjerljive izvidnike na sve strane radi osobnog uviaja. Istovremeno, zatraio je da u privremeni logor doe papin legat Ademar, koji je osobno preuzeo odgovornost na 50.000 hodoasnika, ili bolje rei, drugi dio ove brojne

Foucher de Chartres, Gesta Francorum Iherusalem Peregrinantium, in Recueit des Historiens des Croisades - Occidentaux, Pari, 1844-1895.

30

31

kriarske armije, kako bi se na savjetu definitivno odredio put, tree etape, preko slavenskih zemalja do vizantijskog guvernera u Drau. Radi boljeg razumjevanja daljnjih dogaaja moramo kazati najosnovnije o naim glavnim junacima, ko su zapravo ta dva, uope, najvanija efa Prve kriarske vojne na Jeruzalem, a koji su preli najveim dijelom preko dananje Bosne. U ovom sluaju mi im dajemo odreenu vanosti, jer su do sada ostali nedovoljno poznati u naoj domaoj povijesti. ef armije, Rejmun San-ilski, koji je poveljom iz 1088. postao, comte (baron) Rejmun IV Tuluki, vojvoda Narbonski i markiz (grof) pokrajine Provanse. Roen je 1041, u jednoj staroj obitelji franakog porijekla. Langdok je njegova zemlja, na jugu Francuske, preko koje se moralo prelaziti bez obzira sa koje strane se krene. Preko Langdoka su Feniani, Grci, Rimljani i Arapi ili na sjever, istok i zapad Evrope, a Vandali, Vizigoti i Franci na jug. U XI stoljeu, pape sve vie nego ranije prestavljaju Boga na zemlji. Jednom ustrojeno, pokrteno i oieno stanovnitvo francuskog juga, pod uticajem Klinskog samostana Sjedinjeno svetenstvo, poinje polahko postavljati pitanje kome pripada zemlja: sveenstvu ili vlasteli?
1

Nema sumnje da je jo njegov otac shvatio znaaj Crkve i uinio sve da se priblii visokom lokalnom sveenstvu, stavljajui se u njihovu slubu, i uz njihov blagoslov irio svoju zemlju prema svojim zamislima. . U slubi boijih sluga, vodio je este ratove branei svoju zemlju sa Sarazanima na jugu, Normanima i Francima na sjeveru. Svojom politikom odravanja ravnotee, malo njima - malo sebi, privilegisao je i bogatio opatske upanije. Tako je on uinio sve da njegovi nasljednici moraju stalno voditi rauna u svom pravu nad zemljom gdje e zadnju rije imati Crkva. to znai ostati u slubi Crkve. Na samrti svog oca Rejmun je imao dvadeset godina. Malo se zna o njegovom djetinjstvu. Moe se pretpostaviti da je nastavio oevim stopama, odravanje ravnotee sa Crkvom, naslijea, bogatih enidbi, i snagom oruja kao posljednjeg sredstva. Jer jo uvijek nije stiglo doba trubadura, arhitekture i literature, vladalo

je doba velikog straha hiljadite godine.1 U tome e

nas uvjeriti njegovo vitetvo kroz Bosnu na putu za Jeruzalem. O njegovoj visini nema svjedoenja, ali se zna da je bio vrlo snaan i hrabar ratnik bez milosti. U

Cluny - poznati samostan u Burgundiji, osnovan 910. Kroz njega su prole mnoge istaknute crkvene osobe, nekoliko papa, meu kojima i papa Urban II. Imao je oko 10.000 monaha koji su pokrivali cijelu Evropu. Red je uspostavio sv. Benoa (Benoit). Samostan je imao veliki uticaj na luksuz u Crkvi. Nestao u vrijeme francuske revolucije 1790-1801. Marguerit M. Thiollier, Dictionnaire de religions, Pari, 1971.

Sudnji dan - Drugi dolazak Krista u svoj svojoj slavi na kraju vremena, da bi uspostavio boiju vlast na zemlji. Doslovno tumaenje sekte milenarista (vrijeme od tisuu godina), evaneliste Ivana - Apokalipse. Ova hereza je bila osuena, ali vjerovanje u bolji svijet vladalo je u srednjem stoljeu kod veine krana. Gabriel Lechevallier, Terreurs de lan 1000, l'Histoire, N14, Pari, 1995. Esrey P., La fin temps, terreurs et prophet/es au Moyen Age, Pari, 1982.

32

33

vrijeme pokretanja Prve kriarske vojne imao je najvie 55 godina. Za vrijeme kriarske vojne u Maloj Aziji, Arapi i Turci su u njemu vidjeli inkarnaciju avola, podivljalog mrskog neprijatelja pod imenom Sanjil. Ana Komnen, ki imperatora Aleksisa, u svojim pisanjima davala mu je ime Isanel. Od sada, mi emo o njemu govoriti kao to je uobiajeno u naoj povijesti Rejmun Tuluki. Prema brojnim svjedocima Rejmun Tuluki je stvorio prvu svoju armiju u ratu sa Arapima panije. Osobito poslije prodora Almoravida, fanatiziranih ratnika (neka vrsta, danas, nama poznatih avganistanskih talibana) koji su prodrli iz Magreba, i strahovito opljakali svoju brau muslimane panije. Pored ovoga, njihov glavni ef, gazalija Ibn Tafin, strahovito je porazio kransku vojsku kralja Alfonsa Kastiljskog (Alphonse de Castille) kod Badaoze (Badajoz). Poraeni panski kralj je izgubio sve teritorije koje je bio zauzeo u prolom stoljeu. Zabrinuto kranstvo pozvalo je u pomo burgundce, akitane i langdoane, sa susjedstva june Francuske. Tada je, navodno, tri puta Rejmond uestvovao u odbrani kranskih interesa. Postoji vjerovatnoa samo u godini 1087, jer je tada udao svoju rodicu Filipu (Philippa) za Saneza Aragonskog. Prema nekim svjedoenjima Rejmun Tuluki je u paniji u ratu sa Almoravidima izgubio jedno oko, a ne kako se tvrdilo, za vrijeme jedne viteke borbe sa nekim efom nevjernih Turaka. Bez obzira da li ili ne uestvovao ranijoj kriarskoj vojni u paniji, Rejmun je ovoga puta krenuo u rat, a ne rat koji mu se naturio. Pred sami polazak na Jeruzalem

po trei puta se eni, sada lijepom Elvirom, istina neligitimnom, ali voljenom i bogatom kerkom kralja Afonsa VI iz Kastilije i Leone. U Langdoku se sa novom suprugom pojavilo zlato, do tada rijetko vieno. pansko *lato, poslije osvajanja, opljakano sa maurskih teritorija, gotovo koliko u enovi i Pizi dobijeno bankarskim transakcijama i trgovinom. Dvije godine prije polaska u Malu Aziju Rejmun Tuluki bio je jedan od najbogatijih barona Francuske. On e u Svetu zelju zajedno sa sobom povesti i svoju novu supruga Elvira i njen dvor, koja e mu na tom putu roditi sina.1 I ovoga puta kao i prilikom stvaranja svog malog carstva na jugu Francuske Rejmun se sluio svojim nepogreivim naslijeenim instiktom, sastaviti prvo savjet od sveenstva i vlastele. Tako se on ponovo stavlja u ulogu orunika u odbrani svetih vjerskih prava. Prihvatio se tog posla kao da se radi o jednostavnoj policijskoj ekspediciji, iako je rat njegova prava ljubav, ini kao da obavlja svetu misiju u kojoj izgleda kao da nema nikakvog osobnog interesa. Pokorava se sudu savjeta i priznaje njegove odluke. Pokazao je to i prilikom izbora Godefroa Bulonjskog za kralja Jeruzalema, mada sigurno znamo da ga je papa drao za efa Prve kriarske vojne, kome je trebalo pripasti kraljevstvo, ali baroni su glasali drugaije, emu se Rejmun bez prigovora pokorio. I tako on nije postao kralj, niti je doivio da dobije baronstvo u Tripoliju, za ime je toliko intimno udio.
1

Tvrdi se da je Elvira otputovala sa prvom bebom u rukama. Ali je vjerovatno dijete na putu umrlo, jer se vie nigdje ne spominje. J.L.D, Quand chevanchaient les Comtes de Toulouse, Favard, 1979.

34

U vrijeme dok su se kriarski ratnici nalazili na ulazu u slavensku zemlju, u Akvilijskoj patrijariji, koja se dobrim dijelom ve prostrnala slavijom, prema papinim odlukama ef ekspedicije je bio njegov legat, Pijski biskup, Ademar Montejski. Ali, iako je Crkva odustala od Boijeg mira, ipak nije biskup mogao biti general0. Ba zbog toga to je Ademar Montejski poticao iz plemikoviteke sredine i ima vojnike manire, on je ve due vrijeme poznavao Rejmunove ratnike sposobnosti za Crkvu. Da li je to uticalo na odluku u dogovoru izmeu pape i Ademara na izbor Rejmuna za efa Prve kriarske vojne? Teko je na ovo odgovoriti. Ni sam papa, u trenutku zagovaranja kriarstva, nije vjerovao u takav entuzijazam i odziv, ne samo obinog naroda, nego i prineva, do koga je dolo. On je elio samo jednu armiju, ali je dobio etiri! Dogodilo se da je Rejmun Tuluki, prvi baron koji se stavio papi na raspolaganje, stigao zadnji na cilj, to jeste u Konstantinopolj. Tako je njegovo efovstvo Prve kriarske vojne bilo dovedeno u pitanje, iako je on jedini ostao uporan, pred uslovima vizantijskog baziliusa da se stave u vazalski odnos: Nisam doao da budem u slubi nekog gospodara, nego onog koji je ostavio ovu zemlju i svoje dobro. Da li je on ve tada aludirao na svoju odluku dolaska u Svetu zemlju bez povratka i tamo stvaranja novog svog i rimske Crkve kraljevstva? Moda u ovome treba traiti odgovor zato se Rejmun Tuluki uputio na ovaj riskantni put ostavljajui sve gdje je mogao ivjeti u blagostanju, prihvatajui se kria?

35

Ili je moda i sam povjerovao u ono zato se do sada borio iz svojih interesa. Crkva je blagoslovila ma. Masakriranje nevjernih je dozvoljeno, bodreno od pape Alexandra II i svojih nasljednika. Ueem u borbi za krst stii e do opeg oprotenjaJ A zatim, jer je bio kranin kao i drugi. Nije uspio odoljeti opoj epidemiji. Hiljade ljudi, skromnih i oholih, reagovalo je na isti nain vjerujui kletvama Urbana II, i sa olakanjem, poslije toliko zla to su poinili. Upravo to je ono to im je falilo i ime su eljeli oprati jednom zauvijek svoje grijehove. Ratna groznica, voda za oprotaj. Ubijanje nevjernika ne da nije samo grijeh, nego najbolji in, onaj koji uzme kri dostii e Nebo na Zemlji. Na vrhuncu svoje snage i bogastva, vlasnika teritorije jednake najveim prinevima, Rejmun Tuluki odlazi u daleku zemlju, sa zbogom, bez povratka. Postavlja se pitanje ta je u tome prevagalo: vjera ili ambicija? Nema dokaza. elja za avanturom, umor od uspjeha? Rejmond je krenuo u kriarski rat, ali ne olahko kao mnogi drugi, ve onako kako to njemu dolikuje, sa velikim i solidnim pripremama oko sabiranja bogate riznice koja e u Svetoj zemlji biti od velike koristi u stvaranju njegova nova kraljevstva. Prema direktivama pape kriari su trebali krenuti na put prije 15. kolovoza 1096. godine. Za osam mjeseci koliko im je papa u Klermonu ostavio za pripreme,
1

Vidjeti literaturu o Rejmunu Tulukom: Jean-Luc Dejean, Quand chevauchaient les Comtes de Toulouse, Fayard, Pari, 1979. Dupront A, Raymond IV de Saint-Giltes et son role en Orient pendant la premiere croisade, Nimes, 1970. Hill Let J, Raymond IV de Sa/ntGilles, comte de Toulouse, Toulouse, 1959.

I
36
JU

Rejmun je sa svog ogromnog i bogatog prostora mogao prikupiti isto tako ogromna novana sredstva u zlatu. Jer Rejmun nije bio samo ratnik nego spretan politiar i poslovan ovjek koji je znao staviti svoju teritoriju u sredite transakcija na putu od Mediterana prema sjevernim zemljama. (Francuske i Normandije). Tako je Rejmun ponio sa sobom riznicu kakva se ne pamti, ili prema onovremenim svjedocima, poznatim i anonimnim njegovim hroniarima, nepotroiva (neiscrpna), koja se na putu ne samo nije praznila, nego povremeno ratnim pljakama punila. To ne znai da u tu riznicu nije ubaeno i nekoliko crkvenih poklona svom odatom prijatelju. Rejmun je sa sobom poveo istaknute vitezove i sveenike visokog ranga. Pa i ako se dovodila u pitanje njegova efovska uloga Prve kriarske vojne, nije se moglo osporiti da je u povijesti ostao poznat kao ef Provansalaca za razliku od Francuza tj. Franaka. Njemu se prikljuila slabo naoruana brojna sirotinja, nazvana Kristovom vojskom pod kontrolom svetenstva. Ne treba zaboraviti da se upravo te 1096 godine Langdok 1 dijelio na bogate, na jednoj strani i puku sirotinju, na drugoj. Kakva izvrsna solucija se ponudila gladnim: poi na Jeruzalem, utjeiti svoju glad hljebom nevjernika i jo popeti se na Nebo!

37

Rejmond jae u centru Langdosijena sa odabranim Gaskoncima, Limuzanima, Overnjacima pod zajednikim imenom armije iz Provanse. Sve sami gortaci, vini na kamen, besputicu i rijene provale. Toliko su brojni da vie ne dolazi u pitanje prebacivanjem morem, junjaci su okrenuli kopnenim putem, pa ta Bog da. Ali, do ratovanja za Svetu zemlju, trebalo je tek do nje doi. Ne e to biti jednostavna stvar. Bog je tako htjeo! Izvjesni povjesniari se pitaju zato Rejmun Tuluki nije ukrcao bar jedan dio svog taba, dvorjane svoje mlade ene sa tek roenim djetetom i tako izbjegao dugo, zamorno i opasno kopneno putovanje. Odgovor je jednostavan. More je tada bilo nesigurnije, osobito uz francusku obalu, na razliku oko Italije, zbog ega se putovalo samo u flotilama. A takvo putovanje viteza sa konjem, opremom i poslugom je skupo. Osim toga, Rejmun kao ef nije se htjeo odvajati, niti od svoje profesionalne armije, niti Kristovih prijatelja, u ijoj je bio slubi. Trebalo je da budui kralj Svete zemlje ve na putu bude dostojan tog imena. Osim toga, u to vrijeme Venecija, centralno mjesto interkontinentalne razmjene, nije bila na strani kriara. Jo vie od toga, bila je zabrinuta trgova kim sporazumima oko snabdjevanja kriara sa italijanskim konkurentskim lukama1.

Kasniji naziv za junu Francusku, to jeste Provansu; Languedoc Roussillon, poznat po katarskoj herezi, koja je dovoena u vezu sa bosanskom herezom iz srednjeg stoljea, pa i tvrdnjom da se njihov papa nalazio u Bosni.

Sve dok su italijanski konkurenstki gradovi trgovali sa Marseljom, Narbonom, Barcelonom, Venecija je to gledala zatvorenih oiju, ali kada su se okrenuli prema Levantu, ona je progledala. Tako je, radi primjera, u proljee 1100 jedna flotila Pize koja je snabdjevala kriare bila potopljena ispred Rodosa od venecijanske armade.

38

39

Kada se ova ratna armija stavila u pokret MH lako dug put od Rone do Vizantije, bio je to svojevrstan spektakle. Trebalo je zamisliti tu heterogenu dimiju sastavljenu od profesionalnih ratnika, seljaka, sitnog gradskog svijeta i dvorske posluge, svetenstva i na kraju ena. Sablja je oruje vie klase. Masa kristovih prijatelja ponijela je za napad i odbranu svoje svakodnevno orue: kose, srpove, vile, toljage, sikire, mlatila i noeve. I to sa vrsto vjerom u Boga, da e u toku slijedeih mjeseci, oni koji preive, od mrtvih i zarobljenih doi do boljih ratnih instrumenta.1 U poetku ni krst nije bio na svom pravom mjestu. Svako ga je zaivao prema svom obiaju, sve do prvih napada na divlje neznaboee Sclavos-e, jer im nisu htjeli dati svoju stoku niti vodstvo, ve im pruili otpor, gdje je u strahu i magli dolazilo i do meusobnih ubistava meu kriarima. Trebalo je da krst postane znak raspoznavanja. Profesionalna kriarska armija drala se po strani, uvala se za budue bitke u Svetoj zemlji, a bila je sastavljena prema tadanjem vazalskom feudalnom redu. Svaki vazal morao je dati svom gospodaru, u naem sluaju Rejmunu, odreen broj kopljanika, sastavljenih od (po) devet tekih konjanika, lukonoa, pjeaka i posluge. Tako je Rejmunova armija od sto dvadeset vazalskih kopljanika prestavljala vojnu formaciju od hiljadu dvjesto vitezova i tri hiljade pjeaka. Samo je u ovim profesionalnim jedinicama vladala odreena disciplina. Lukonoe su prestavljale pjeadiju koja je po
1

tadanjim pravilima bila tri puta brojnija od tekih konjanika, od kojih je bio mali broj jahaa. Putuju obueni u konim tunikama, sa gvozdenim kacigama ravnog oboda na glavi. Naoruani kratkim maevima, kopljima i strelicama sa gvozdenim vrhom i obinim drvenim lukovima. Na ulazu u svaku sumnjivu zemlju u pozadini ove duge kolone nalazio se Rejmun Tuluki. On je u toku kretanja strogo vodio rauna u pozadini, spreman estoko odgovoriti na sve iznenadne napade. Neki povjesniari iz XIX st, su u Rejmunovom kretanju u pozadini, doveli u sumnju njegove hrabrosti, ali bez toga ne bi bilo sigurnog kretanja ni avangarde. Jer intendantura je sastavljena od teke kolije i jo brojnije tovarne stoke koja je prevozila ivotne namirnice i oruje. Uz nju je krupna i sitna stoka, mule, magarci i teki rezervni konji. Oko nje je djevojaka vojska i ene, zatim osobna posluga njegove supruge i istaknutih vitezova. Neka vrsta saniteta sa bolesnim i sakatim. Dakle, najprivlaniji i najosjetljiviji dio, koji su neprijatelji budno pratili i iznenada napadali ili postavljali zasjede, a prema pisanju kriarskih oevidaca u zemljama Sclavosa bili optueni nenaoruan/ razbojnici koji su znali sva mjesta slijediti po planinskim strminama i gustim umama, koji su nas ustrajno slijedili: niti su teili da se bore niti su mogli biti bez borbe.1 Sve je ovo znaajno radi boljeg razumjevanja, te kriarske mase, vojske i efova pred kojom je stojao
1

Pravilo, oruje je u rukama nevjernika i heretika, uzmi <jri', \ x > onoj 1 Mauranievoj, ture ti ga nosi, eto svega to ti srce prosi

Documents relatifs a I' histoire de Croisades, N IX, Le Uber de Raymond d'Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Pari, 1969.

40

41

dugaak put, a moda i najtei preko Bosne, na koji oni nisu raunali. Zato je Rejmun Tuluki namjerno poao sa malim zakanjenjem, najvjerovatnije polovinom listopada 1096. sa svojom vojnom svitom od 1200 konjanika i 3000 pjeaka, na zakazano sabirno mjesto polaska svih hodoasnika iz Provanse u Lionu. Moralo je to ostati zapameno. I zaista, u Lionu je sa nestrpljenjem Rejmun doekan od sto hiljada kriara hodoasnika, prema pretjeranom kazivanju hroniara. Bilo bi previe i pedeset hiljada, od kojih su neki od njih tu jo od prije nekoliko mjeseci.1 Oduevljenje za polazak bilo je takvo da nije bilo nikakvog zadravanja, nego se odmah nastavilo preko vajcarske na Milano u Italiji i do granica sklavonskih zemalja u Akvilijskoj patrijariji.

Kraljevina ni na nebu ni na zemlji.

Oni su dakle uli u Slavi/u poto su pretrpjeli mnoge gubitke na putu, najvie zbog zime koja je tada bila. Tako na, za sada jedini, dragocijeni oevidac tog mukotrpnog puta Rejmun Ailski poinje svoj Liber. U savjetu efa Prve kriarske vojne na granicama Slavije, pitaju se kakva je to zemlja pred njima, kojem pripadaju carstvu ili kraljevstvu? Neki su mislili da ih tu poslije preenih 1500 kilometara eka sa dobrodolicom vizantijski carski guverner. Moda e se uskoro iz nedalekog svog sjedita u Zari, 1 osobno pojaviti u njihovom privremenom logoru na granici da pozdravi kriarsku armiju spasa Carstva od mrskih muslimanskih nevjernika. ivotne i materijalne potrebe koje su potroene i izgubljene na tekom prelazu preko Alpa bie brzo naknaene carskom brigom. Na carskoj granici ekaju sigurni vodii koji e ih sprovesti najkraim putem
1

Prema odluci pape Urbana II na koncila u Klermonu (J>7.i 1.1095) bio je predvien polazak svih junofrancuskih kriara 15.8.1096. Jo uvijek ostaje ne rasvijetljeno zato je tri mjeseca kasnio Rejmun Tuluki sa svojom armijom koja se trebala prva pojaviti u Konstantinopolju, obzirom da se u njoj nalazio papin legat, Pijski biskup, Ademar Montejski?

Od Kvarnera do Kotora, gradovi i ostrva bili su vizantijska tema pod strategom ije je sjedite bilo u Zadru. J.Ferluga, Vrijeme postanka teme Dalmacija, Zbornik FF, 1955.

42

43

do Carigrada. Tako se mislilo u kriarskim masama, plemena Gospodnjeg i ta vjera ih hrabrila i odravala njihov poetni entuzijazam da izdre i brzo preu dugi i teak put. Neki su opet mislili da ulaze u Svetu zemlju i da je pred njim osloboenje Svetog groba. Ali nita od svega toga. Pred njima se prostirala zemlja u vladarskom i politikom pogledu, ni na nebu- ni na zemlji. Predstojao je jo nesigumiji put od preenog, put u najgore godinje doba, pokriven kinim vodoteinama, nesigurnim klizavim i blatnjavim stazama i putevima, maglama, kroz slabo nastanjena mjesta, bez sklonita i crkvenih zvona kojim je izvidnica hrabrila i davala nadu iscrpljenoj i premrzloj Kristovoj vojsci. Rejmun Tuluki poslije prouenih svih informacija nije pokazivao zabrinutost jer se nalazio pred zemljom koja je po terenskoj konfiguraciji u mnogome sliila njegovoj Provansi. Obzirom da su gradovi uz Jadransko more bili predati Veneciji, koja je u tom trenutku na kriarski pokret gledala sa sumnjom, zbog svog odnosa sa konkurentskim gradovima enovom i Pizom, za svoje povlatene pozicije na vizantijskoj teritoriji,2 ali i zbog insistiranja papinskog legata Ademara Montejskog, izabrao nastaviti najkraim putem, prema tadanjim raspoloivim geografsko-povijesnim kartama, unutranjim dijelom nekadanje rimske provincije Dalmacije. Upravo
1

Compaignons Jhesu i gent Notre-Seigneur bio je prvi naziv za polaznike na Jeruzalem, tek mnogo kasnije oni su nazvani kriarima. 2 Venecija je do prvih povlastica u Vizantiji dola 992, kapitulacijama, prevoenjem njene vojske u junu Italiju, a od 1082, savezom protiv Normana na Jadranu, do novih kapitulacija (capitulation) o poreskim povlasticama koje joj omoguuju da se instalira na egejskom bazenu.

na tom dijelu Slavije u tom trenutku nije se znalo pravo stanje raspoloenja naroda i njihovih vladara kojem carstvu da se priklone. Stojali su izmeu tri velika carsta: germanskog na zapadu, ugarskog na sjeveru i vizantijskog na istoku. Na jugu obala jadranskog mora bila je preputena svakovrsnom gusarstvu koju je zauzeta svojim brigama Vizantija prepustila Veneciji. Veneciju zbog njene trgovake ekspanzije nisu voljeli ni latini obalskih gradova, jo manje unutarnje slavensko stanovnitvo. Rejmun je zauzet brigom oko svoje neprocjenjive riznice sa kojom se uputio u novi svijet, sa ciljevima dostojna njegovom poloaju, bez povratka, da e tako proi najmanje primjeen, dovoljno udaljen od svih monih susjeda. Nije njegovo uputati se nesigurnim jadranskim obalama, i gradovima sa krenim svijetom kome bi kriarske mase mogle nanijeti vie tete nego dobra i pokvariti odnose sa Crkvom i papom, i postai Veneciju na jo vei otpor prema kriarima. Uostalom on se ve nalazio na bivoj slavenskougarskoj teritoriji koju je svojevremeno drao ugarski ban iz Panonije Zvonimir, koji e (1076 - 1089) uz pomo pape i latinaa zauzeti mjesto Trpimirovia kao kralj Hrvatske. Zbog toga je novi hrvatski kralj u svemu slijedio savjete rimskog pape (Grgura VII, 1073-1085) s kojim je bio u najtjenjim odnosima. Ve tada bila su poznata nastojanja pape Grgura, da se prestavi bogom na zemlji, blamirajui svom snagom najmonije vladare Evope, o emu je ve ranije bilo rijei, ujedinjavanjem kranskog svijeta pod svoju kapu i pod svaku cijenu. Veliki papa Grgur VII pregao je bio da vee za sebe sve hrianske vladaoce, osobito time to e im on

44

iz svoje ruke i od svoje volje dati priznanje njihove vlasti. Zbog toga je on mnogim osobito manjim vladaocima, dao kraljevsku krunu, da tim obelei kako su oni vlast i priznanje dravne nezavisnosti obili od prestavnika katolike crkve. Tako je papa Grgur, u pravcu tih svojih ideja, poslao kraljevsku krunu u Hrvatsku Zvonimiru i Mihajlu u Zeti, i dao ih krunisati za kralja} Osobno mislim da je to vie politiki nego vjerski in, jer kranstvo u to vrijeme nije imalo vano mjesto u slovenskom narodu. U svom nastojanju prestavljanja boga na zemlji papi su ili na ruku mnogi dogaaji u geopolitikom pogledu, osobito slabljenje vizantijske moi. Jer od IX do XII stoljea Vizantija je ivjela u svom zlatnom dobu pod vlau makedonske dinastije. Njene granice su dopirale gotovo do onih u kojima se nalazila istona rimska Imperija, koja se graniila sa zapadnom rimsko-germanskom kranskom Imperijom. Ali poslije sunanih, dola su kina stoljea. Dok Selduci prodiru u Anatoliju sa istoka, za to vrijeme Peenezi napadaju sa sjevero-zapada. Selduci se ire po Anatoliji, poslije pobjede kod Malizgirta (1071), sve do Galatie. Tih godina Normani zauzimaju vizantijski teritorij u junoj Italiji, a Selduci 1077. godine preuzimaju Jeruzalem i Svetu zemlju od egipatskih Fatemida. Normani prodiru preko Draa na vizantijsku teritoriju, tako da je Vizantija prisiljena da trai pomo od Venecije (1082), protiv ovih novih sjevernih barbara. To Veneciji odgovara da dobije odrijeene ruke na Jadranu, ali pod uslovima dobijanja specijalnih koncesija i stvaranju trgovakih uporita na
1

45

vizantijskoj teritoriji. Sporazumom je obala Jadranskog mora prela u venecijanske ruke i zauzela dominantnu ulogu na istonom Mediteranu. Normani su bili izbaeni sa Balkanskog poluostrva u junu Italiju, ali koji su tamo ipak spasili i prihvatili papu Grgura VII iz suanstva Henria IV i koji je tako zavrio svoj ivot u Salermu 1085. im se zapapio Urban II (1088-1099)1 nastavio je politiku svog uitelja Grgura, alje svoje glasonoe na sve strane, a prije svega u svom susjedstvu na Balkanu, kojima je Grgur uinio toliko dobroinstva i dao kraljevske krune, tako i hrvatskom kralju Zvonimiru, pozivajui ih da prui pomo ugroenoj kranskoj brai u Vizantiji. Moda je traio da Zvonimir prestane sa neprijateljstvima prema dalmatinskim gradovima, koji su preli u venecijanske ruke, i tako dobije jednog vanog saveznika, Vizantiju, u vrijeme inae netrpeljivih odnosa izmeu slavenskog naroda u unutranjosti zemlje i latinaa na obalama Jadrana. Bila bi to neka vrsta pribliavanja istonoj Crkvi radi kranskog ujedinjenja. Kralj Zvonimir je na to sazvao narodni Sabor na Kninskom polju. Ali kada je na Saboru zatraio pristanak na mir sa tatinima i indirektnu pomo Vizantu veina se Sabora tome usprotivila. Zato? Da li se ovdje radi samo zbog toga to je crkvena vlast dolazila iz latinskih gradova koja im je ometala crkvenu samostalnost i zabranjivala upotrebu slavenskog jezika? Openito se smatra da je kralj Zvonimir bio ubijen na tom
1

Dr.Stanoje Stojanovi, Nai vladah, Narodna knjiga, Beograd, 19JJ9.

J.N.D. Kelly, Dictionnaire des papes, Brepols, 1994; Richard J, LB papaute et la direction de la premiere Croisade, Journal des Savants, 1960; Riant P, Un dernier triomphe d' Urbain II, Rev. Quest. Hist.,1883.

46

Saboru. Jer otuda je nastala legenda o Zvonimirovoj kletvi protiv svog naroda koja prati Hrvate od asa kad ju je izustio prije nego je izdahnuo od njihovih ubojikih ruku.1 Kralj Zvonimir je bio oenjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava I (1077-1095). Imala je sa Zvonimirom jedinca sina, koji je preminio u ranoj mladosti. Tako je hrvatsko prijestolje ostalo bez nasljednika, pa je kraljica Jelena i latinaka stranka bila za to da njezin brat doe na hrvatsko prijestolje. Narodna stranka bira za kralja slabog Stjepana, posljednjeg potomka Trpimirovia. Ali on umire ve 1091. Ponovo su nastale borbe koe doi na prijestolje. Izbili su i oruani sukobi izmeu pristalica latinake stranke koji su ponovo traili da maarski kralj zasjedne na to prijestolje i pristalica narodne stranke koji su traili da se na prijestolje popne domai sin. U te su se svae i sukobe umijeali: Papa, Maarska, Vizant i Venecija. Tada su nastupili veliki neredi u Hrvatskoj. Prijetila je opasnost da doe do opeg rasula. Ipak, narodnjaci su izabrali u Kninu visokog plemia Petra Svaia za kralja Hrvatske, koga latinai nisu priznavali, ve su pozvali maarskog kralja da doe s vojskom u Hrvatsku radi uspostavljanja reda u njoj. Da li je do toga dolo? Misli se, da maarski kralja Ladislava I ovoga puta nije uspio udovoljiti svojoj sestri, zbog prodora peeneza na njegovu teritoriju, vratio se iz Zagreba, gdje se zadrao radi ustolienja biskupije (1093). Povratak Ladislava, jo vie je zaotrio
1

47

Ilija Juki, Pogledi na prolost, sadanjost i budunost hrvatskog naroda, Logos, London, 1965,

odnose i pretvorio se u pravi rat izmeu latinaa i narodnjaka. Zavladalo je bezvlae, jer susjedne zemlje nisu u takvoj unutranjoj situaciji mogli priznati narodnog prestavnika Petra Svaia za hrvatskog kralja, pa ak ni postojanje Hrvatske kao samostalne zemlje. Dalmacija se nalazila u rukama Venecije i latinaa, izmeu kojih takoe nisu cvale rue, a Slavonija preko Save je bila formalno u rukama Maara. S druge strane u Maarskoj umire kralj Ladislav 11095, koga nasleuje Koloman, koji ve u prvoj godini vladavine mora svu vojnu snagu staviti na obezbjeenje zemlje zbog prolaska slabo organizovanih, razularenih i fanatiziranih brojnih kriarskih hodoasnika, a zatim profesionalnih sjevemoevropskih armija iz Prve kriarske vojne. U takvoj vojno - politikoj situaciji u zemlji koja se nalazila pred kriarskom vojnom Rejmuna Tulukog i papinog legata Ademara Montejskog donesena je odluka koja je odgovarala i vojnom i duhovnom efu, prelaskom slavenske zemlje na jednakoj udaljenosti od jadranske obale i ugarskih granica. Znai starim rimskim putevima preko Modrua, Slunja, Ogulina do Plitvikih jezera, odakle su se uputili prema gornjem Vrbasu, zatim na Neretvu i Skadar. Mogue je da su neke malobrojne grupe prelazile i drugim pravcima, to se dogaalo i prije ove kriade, ali ovdje je rije o onim koje je predvodio vitez, papin legat, Pijski biskup Ademar Montejski i provansalski baron Rejmun Tuluki. Bez ikakve su osnove mnogo kasnija povijesna pisanja o navodnom prolasku kriarske vojne Rejmuna Tulukog rimskim putevima uz dalmatinsku obalu i navoenju dalmatinskih gradova

46

Saboru. Jer otuda je nastala legenda o Zvonimirovoj kletvi protiv svog naroda koja prati Hrvate od asa kad ju je izustio prije nego je izdahnuo od njihovih ubojikih ruku.1 Kralj Zvonimir je bio oenjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava I (1077-1095). Imala je sa Zvonimirom jedinca sina, koji je preminio u ranoj mladosti. Tako je hrvatsko prijestolje ostalo bez nasljednika, pa je kraljica Jelena i latinaka stranka bila za to da njezin brat doe na hrvatsko prijestolje. Narodna stranka bira za kralja slabog Stjepana, posljednjeg potomka Trpimirovia. Ali on umire ve 1091. Ponovo su nastale borbe koe doi na prijestolje. Izbili su i oruani sukobi izmeu pristalica latinake stranke koji su ponovo traili da maarski kralj zasjedne na to prijestolje i pristalica narodne stranke koji su traili da se na prijestolje popne domai sin. U te su se svae i sukobe umijeali: Papa, Maarska, Vizant i Venecija. Tada su nastupili veliki neredi u Hrvatskoj. Prijetila je opasnost da doe do opeg rasula. Ipak, narodnjaci su izabrali u Kninu visokog plemia Petra Svaia za kralja Hrvatske, koga latinai nisu priznavali, ve su pozvali maarskog kralja da doe s vojskom u Hrvatsku radi uspostavljanja reda u njoj. Da li je do toga dolo? Misli se, da maarski kralja Ladislava I ovoga puta nije uspio udovoljiti svojoj sestri, zbog prodora peeneza na njegovu teritoriju, vratio se iz Zagreba, gdje se zadrao radi ustolienja biskupije (1093). Povratak Ladislava, jo vie je zaotrio
1

47

Ilija Juki, Pogledi na prolost, sadanjost i budunost hrvatskoa naroda, Logos, London, 1965. ^

odnose i pretvorio se u pravi rat izmeu latinaa i narodnjaka. Zavladalo je bezvlae, jer susjedne zemlje nisu u takvoj unutranjoj situaciji mogli priznati narodnog prestavnika Petra Svaia za hrvatskog kralja, pa ak ni postojanje Hrvatske kao samostalne zemlje. Dalmacija se nalazila u rukama Venecije i latinaa, izmeu kojih takoe nisu cvale rue, a Slavonija preko Save je bila formalno u rukama Maara. S druge strane u Maarskoj umire kralj Ladislav 11095, koga nasleuje Koloman, koji ve u prvoj godini vladavine mora svu vojnu snagu staviti na obezbjeenje zemlje zbog prolaska slabo organizovanih, razularenih i fanatiziranih brojnih kriarskih hodoasnika, a zatim profesionalnih sjevemoevropskih armija iz Prve kriarske vojne. U takvoj vojno - politikoj situaciji u zemlji koja se nalazila pred kriarskom vojnom Rejmuna Tulukog i papinog legata Ademara Montejskog donesena je odluka koja je odgovarala i vojnom i duhovnom efu, prelaskom slavenske zemlje na jednakoj udaljenosti od jadranske obale i ugarskih granica. Znai starim rimskim putevima preko Modrua, Slunja, Ogulina do Plitvikih jezera, odakle su se uputili prema gornjem Vrbasu, zatim na Neretvu i Skadar. Mogue je da su neke malobrojne grupe prelazile i drugim pravcima, to se dogaalo i prije ove kriade, ali ovdje je rije o onim koje je predvodio vitez, papin legat, Pijski biskup Ademar Montejski i provansalski baron Rejmun Tuluki. Bez ikakve su osnove mnogo kasnija povijesna pisanja o navodnom prolasku kriarske vojne Rejmuna Tulukog rimskim putevima uz dalmatinsku obalu i navoenju dalmatinskih gradova

48

49

Zadra, Splita i Dubrovnika. U pronaenim kopijama originalnog teksta kakonika Rejmuna Azila biografa Rejmuna Tulukog oevidca o tom putu nema ni rijei o tim gradovima. I ne samo da nema ni rijei o tim gradovima, nego ni Jadranskom moru, niti hrvatskom kralju, pa ni imenu Hrvatske, ak ni Dalmacije, makar u smislu rimske provincije. Govori se samo o zemlji Slavena i slavenskom narodu. S druge strane nama je dobro poznato da se u to vrijeme uz dalmatinsku obalu govorilo, ako ne istim latinskim, a ono bar romanskim, to znai da bi se mogli sporazumijevati i imati vodie, a moda ponegdje i naii na crkvu.2 Meutim, u tekstu Rejmuna Ailskog, o tome nema nita, tamo se govori o planinskom kraju, rijekama i barutinama, maglama, nikakvim putevima, bez vjerskih bogomolja i barbarskom narodu sa kojima se ne moe sporazumijevati. Izgleda da je put od Modrue do rijeke Une, bio relativno brz i miran, zahvaljujui vodiima iz Akvilijske patrijarije koji su poznavali sve prolaze. Ali od Une u pravcu gornjih tokova Vrbasa i dalje, ostavili su im da se snalaze. Ovdje bi se nakratko zadrao na tekom unutranjem poloaju u to vrijeme Hrvatske u koju prati jo od smrti kralja Zvonimira i nastalih borbi izmeu
1

Guillaume de Tvr, Historia Rerum in Partibus Transmarinis Gestarum, RHC Historiens Occidentaux, vol.L, 1844. - kod nas Vilim Tirski (1127-1196), koji je, navodno, pedeset godina kasnije od Rejmuna Ailskog iao tragom kriara iz 1096/97. kroz nae zemlje, ne daje Hrvatima drugo ime osim slavenskog. 2 Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, ikago, 1962, s pravom kae da je Rejmun Ailski zemlju, kojom je proao, est puta nazvao Savonia, a njezine stanovnike pet puta Sela vi.

latinaa i narodnjaka, zbog ega je izgubila podrku Rima i pape Urbana II. Jer vijesti koje su stizale o neredima u Hrvatskoj do pape bile su jednostrane iz katolikih crkvenih izvora sa obala Jadrana. Osim toga, radilo se o suparnitvu i eljama kninske biskupije na obnovi slavenskog jezika1 u crkvi emu su se susprostavljali nadbiskupi sa dalmatinske obale i rimski papa. U situaciji neprekidnih sukoba i pregovora sa kriarima to su sve ee sa sjevera Evrope traili prelaz preko Ugarske za Carigrad, i pored elje kralj Koloman da proiri svoju teritoriju prema Jadranskom moru, nije mogao uiniti nita ozbiljnije. Meutim prelazak kriara preko Ugarske, i bez obzira na poslijedice koje su iz toga nastale, doveo ga je do pribliavanja i uspostavljanja srdanih odnosa sa papom Urbanom II, i zahvaljujui tome on e kasnije imati odrijeene ruke u ostvarivanju svojih tenji. Tako e poslije prolaska preko sklavonske teritorije kriara iz june Francuske Rejmuna Tulukog; pruenog otpora i sukoba do kojih je dolo, ija je odgovornost u cjelini bila prebaena na slavensko divlje stanovnitvo, nezahvalno na uinjene usluge pape Grgura VII, blagoslovio i ostavio odrijeene ruke i prepustio na milost i nemilost Ugarskoj, koja e poslije toga proiriti, na ovaj ili onaj nain, svoju vlast na tom balkanskom dijelu. Uslijedie prvo kaznena ekspedicija kralja
1

Franjo anjek, Bosansku-humski krstjan/, Kr. sadanjost, Zagreb, 1975.: Splitskom sinodom 1060 godine zabranjeno je dijeljenje svetih redova onim koji ne poznaju dovoljno latinski jezik. Graanska vlast u Hrvatskoj je bila u srednjem vijeku u rukama Slavena, dok je crkvena vlast u itavoj Hrvatskoj pripadala tzv. Latinima.(dalmatinskim graanima rimskog porijekla).

50

51

Kolomana 1097 u cilju kanjavanja narodnjaka na Petrovoj Gori i ubistva njihova kralja Petra Svaia, a zatim prema savjetima pape zadobit e cijelu Hrvatsku pozivom hrvatskih velikaa na pregovore 1102, na rijeci Dravi u Krievcima. Tom prilikom je zakljuen sporazum (Pacta Conventa) izmeu kralja i 12 starjeina hrvatskih plemena. Kralj je zajamio plemenske posjede kao ranije, s tim da mu svako pleme, prema srednjovjekovnim obiajima, u sluaju rata, moraju staviti na raspolaganje po deset, u kompletnoj opremi, konjanika.1

Heretika Bosna
Treba zamisliti, na prelasku Une u Bosnu, dugaku umornu kriarsku masu od 50.000 Kristovih prijatelja, sa ve dobro rasklimanom kolijom u konjskoj i volovskoj vui, pod teretom ivotnih namjernica, ratnom opremom i bolesnim, koja se u nekoliko kolona provlaila bosanskim klancima, a na elu, u obezbjeenju stotinjak naoruanih konjanika, papina legata Ademara Montejskog na magarcu, nakienog diamantskim prstenjem, zlatnim ogrlicama, krievima, ogrnuta u ruhu legata i palirom u ruci, u ovom sluaju znakom efa Kristove vojske i njegova prestavnika na zemlji. U pozadini tih uskih tjesnaca i prolaza ilo je 3.000 dobro naoruanih pjeaka sa 1.200 provjerenih ratnika iz panske rekonkviste,1 junofrancuskih vitezova na konjima, a u zaelju svih Rejmun Tuluki sa svitom svoje mlade ene i specijalnim
1

Deset tekih konjanika - vojna jedinica sastavljena od deset oklopnika na konjima i trideset pjeaka, od kojih deset streljaca sa lukovima, deset kopljanika i deset posluge, ukupno 40 osoba.

rekonkvista - reconquista (p) - sa iskustvom ponovnog osvajanja ili reokupacije sa maem stavljenim u njihove ruke od samog Boga i zapovijedi, koji se die u ime legitimnih i opravdanih razloga u ovom ratu!

52

53

obezbjeenjem riznice. Moe se pretpostaviti da je ta dugaka kolona od desetak kilometara, ve odavno bila budno praena od strane izvidnika bosanskih kneeva i vojvoda. Ban je ve odavna bio upoznat o grubom ponaanju kriara od izbjeglica iz susjedne Ugarske i Vizantije, pa je tako na vrijeme pripremio narod na budnost i mogue poslijedice. U Bosnu je prebjegao veliki dio naroda sa sjeverne strane rijeke Save i istono od Drine. Te izbjeglice - preivjeli oividci govorili su mnogo vie od svih pisanih povijesnih hronika o strahovitom ponaanju fanatinih kriarskih masa, koje je ugarski kralj Koloman i sam iznenaen njihovom pojavom na svim stranama, poput najezde skakavaca koji su brstili sve pred sobom, i pored dobre namjere i strogog kanjavanja uhvaenih prestupnika, nije mogao stii i sprijeiti nedjela koja su inili. Pljakali su sve to im je trebalo, a u sluaju otpora, ubijali i palili sve pred sobom. Ali banovi asnici, na osnovu brzog prelaska kriara preko pobunjene i zauzete unutranjim sukobima Hrvatske pod Petrom Svaiem, i sporu sa rimskim biskupima na jadranskoj obali,1 ne mjeajui se u sve to, proli su bez veih posljedica, pa su to isto pretpostavljali da e se desiti i sa Bosnom. Ako je bilo pljakanja, paljenja i sukoba, poetkom 1096. godine, u nespremnoj ugarskoj

F.ii, Pregled povijesti,- Ninska biskupija (Episcopus Chroatorum) bila je ukinuta odlukom pape Ivana X na saboru u Splitu jo 928. i sprijeavao da se Bogu prinose rtve (misa) na barbarskom ili slavenskom jeziku. Tako je latinski kler u Dalmaciji smatrao krivovjernim upotrebu glagoljskog pisma i narodnog crkvenog jezika uli*

kraljevini i Vizantiji, ponadali su se da na kraju 1096. sigurno do toga nee doi u Bosni. Openito, pojava kriara u balkanskim zemljama izgledala je kao neka nova seoba naroda sa zapada, i kod obinog naroda tumaena kao poslijedica velike prenaseljenosti Evrope, koju je pokrenulo katoliko kranstvo i sam papa, zbog njihog velikog oduevljenje za tu njegovu vjeru. A ta razuzdala kriarska, uglavnom, sirotinjska narodna masa na elu Petra Pustinjaka i grupa ratniki raspoloenih fanatika i germanskih vitezova, nosioca Apokalipse, proiavala je od svega neastivog u ime samog Boga do njegova Svetog Groba u Jeruzalemu. Bosanski heretici ve od prve pojave nisu vjerovali u iskrene namjere, niti u prave ciljeve kriara, jer prema njihom vjerovanju Bog nije na zemlji pa prema tome ni u Jeruzalemu, a jo manje da Bog trai spas od svojih kreacija. Oni su u ovom pokretu pred sobom vidjeli umjeane ruke rimskog pape - Antikrista. Za to vrijeme bosanska vlastela i ban, vina svemu, nisu mogli nita poduzeti protiv njihova puta i njihovih ciljeva, samo da im ostave Bosnu na miru i ne diraju narod i njihovu teko steenu imovinu. Jer kako se suprostaviti takvoj sili i broju, koju Bosna nije imala. Osim toga, nikakva predhodna kontakta s tom silom nije bilo, niti su ih pitali za prolaz; jednostavno uli su im u kuu bez kucanja na vrata. Zar boija vojska pita nekog za prolaz? Kriv si to ju ne prepoznaje! I zar uludo gubiti glave? Prihvatali su to kretanje kao svoju sudbinu, kojoj se trebalo na najmudriji nain ukloniti s puta. Naravno, da su u tome imali podrku Dobrih ljudi - nosilaca bosanske vjere.

54

55

Do tada je najvei dio kriarske mase preao preko Ugarske, dok se manji dio kretao preko Italije i s njena juga i Jonskog mora direktno iskrcavao na Vizantijsku teritoriju kod Draa. Bosna je esto u ranijim povijesnim prilikama bila zbog svoje zemljine neudobnosti za brze konjike prodore, zaobilaena od slinih provala, doivjela je sada tu sudbinu da ba preko nje proe najbrojnija i vojniki najjaa Prva kriarska evropska vojna. Ali, to je najvanije, u njoj se nalazio duhovni voa cjelokupnog zapadnog ili katolikog kriarskog pohoda, legat pape Urbana II, Ademar Montejski, Pijski biskup, imenovanjem 1095. na koncilu u Klermonu. Govorei savremenim rijenikom bio je to neka vrsta politikog komesara, ideologa i koordinatora svih kriarskih armija pod vrhovnom papinskom vlasti sa odreenim ciljevima katolike Crkve. Jer ovo nije bio obian rat izmeu vlastele i kraljeva - samrtnika na ovom svijetu, nego po volji i */ ime samog Boga! to se tie Bosanske zemljine neudobnosti, ona nije zabrinjavala kriarsku elitnu vojsku, pa ni masu hodoasnika, jer ih je po svemu podsjeala na planinsku zelju od Tuluza do San ila - njihovu Provansu. Bio je to jedan od razloga da je bez velikih dvoumljenja Rejmund Tuluki pokazao pravac kretanja. On je preko karte nekadanjeg zapadnog vizantijskog carstva, pred oima svojih savjetnika povukao polukrunu liniju od Modrue i Ogulina do Skadra. I zaista, imao je pravo, jer sve prepreke koje su stojale: zimsko godinje doba, besputica, klanci i ume, brze i hladne brojne rijeke bez mostova, movare i negostoljubljive planine, ovjeku tog vremena su bile premostive. Osobito gortacima od

,Pirineja do Alpa. Jer Bosna nije bila nepoznata zemlja kako to izgleda po savremenim pisanjima. Zar nisu preko nje hodili karavani za Orijent. ta je sa grkim kolonijama i rimskim putevima. Zar nije vizigotski kralj Alarik iz Bosne 408. preao u Italiju i razorio zapadnu rimsku Imperiju i uspostavio svoje kraljevstvo u Tuluzu i paniji? Zbog toga teak i krvav prolaz kroz Bosnu nee biti uzrok zemljine prirode i njenih tjesnaca, nego odnosa izmeu dva razliita karaktera ljudskih vrijednosti, dobrim i loim staranama ovjeka, a iznad svega fanatizirana svijest Kristove vojske i zloupotreba vjerske misije. Jer ta je drugo moglo koiti tu silu zapadnog svijeta, ne samo dobro naoruanu i masovnu, ivei od roenja na slinom a moda i surovijem zemljitu, i vie od toga, ovog puta, naoruanu vjerom da su u boijoj misiji i smrti koja vodi direktno u raj, to je gatljala preko Bosne? Ta dugaka kolona koja se poput zmije uvijala uz bosanske rijeke prelazila je, pored sve svoje sile i vjere, samo 17 kilometara na dan. (od 6 sati ujutru do 18 navee, prelazili su 17 km, umjesto 48 km, gotovo tri puta manje nego je najslabiji ovjek tog doba). 1 A provlaenje je trajalo tridesetak dana, to je jedan od razloga strahovitog kanjenja kriarskih efova Provanse, da na vrijeme sjednu za sofru u Carigradu, zbog ega je dovedeno pitanje njihov privilegisani poloaj, i na kraju jeruzalemsko kraljevstvo. Ova injenica je u povijesti odgonetana na osnovu skromnih pisanih dokumenata, za sada, pretpostavkama o slijedeim razlozima:
1

prema Rejmunu Ailskom, i njegovoj knjizi uspomena sa tog puta.

56

57

Prvi, da je prebogata riznica Rejmuna Tuluskog uvana i prevoena u strogoj tajnosti, smjetena na kraju kolone u dijelu intendanture, na najosjetljivijem mjestu i meti srednjovjekovnog ratovanja, bila budno praena i na koju je neko od njegovih osobnih protivnika pripremao, na povoljnom mjestu, napad radi pljakanje ili unitenja. Drugi, na elu kolone, u neredu se kretala kriararska masa hodoasnika u vie pararelnih pravaca, koje su se povremeno udaljavali jedni od drugih, predvoene crkvenim prelatima bez vojnog iskustva i tako gubili vezu sa cjelinom i sve zadravali. Pored toga, jednu od kolona vodio je papin legat, umiljeni svetac, koji je sebi utuvio u glavu misionarsku ulogu, uz pljaku i prisilnu evanelizaciju bosanskih patarena, sa kojima zbog toga, osim nesporazuma i sukoba, nisu mogli doi u drugi kontakt, jer su sva, ranije naseljena mjesta, na prolazima kriara, bila naputena, stoka i narod izbjegao na vrhove planina i nepristupana mjesta. I pored toga, izgladnjela kriarska masa, koja je zbog svoje misije, sebi dozvoljavala sve, udaljavajui se sa predvienih pravaca kretanja, prodirala je do udaljenih izbjeglikih sklonita i prisilno oduzimala stoku i namirnice. Lokalno bosansko stanovnitvo, branei svoju imovinu organizovalo je odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljakane stoke i ivotnih namirnica, ne napadajui na osobni ivot kriara. Kriari su na ovo odgovarili ubistvima domorodaca i paljenjima njihovih mjesta, to je oevidac u svojoj hronici branio tako poinjene zloine samoodbranom. ne uputajui se u uzroke. Istina, da su zbog uestalih pljaki, koji su se ohrabreni i raspojasani kriari u anarhinim grupama i bez oruane zatite inili,

bile pripremane zasjede i likvidacije. Naravno, da su ti neprestalni sukobi sve vie usporavali kretanje desetak kilometara dugake kriarske kolone, ne raunajui na one koji su se udaljavali od kretanja cjeline. Trei, u pozadini svega, navodno su stojali politiki razlozi Aleksija I Komnena,1 koji je ve stupio u kontakt (23. 12. 1096) sa franakim prestavnicima sa sjevera Godfrida Bulonjskog zasipajui ih bogatim darovima uz traenje da se efovi kriarskih armija stave u vazalni poloaj, tj., da sva osvojena mjesta od Turaka na putu za Jeruzalem predaju Vizantiji. Kao protu uslugu Vizantija e se brinuti o nagradi i snadbjevanju ratnika u svakom pogledu i staviti im vojnu opremu za osvajanje utvrenja. Za to vrijeme kriarska armija Rejmuna Tuluskog bila je zauzeta, u najtee zimsko godinje doba, provlaenjem u neprestalnim sukobima sa stanovnitvom Bosne. Pa i kasnije, na putevima vizantijske teritorije pravljene su zasjede sa ciljem usporavanja i iscrpljivanja kriarske Provansalske armija, kako bi se dobilo u vremenu na ucjenjivanju tvrdoglavo odbijanje Rejmuna da se stavi u vizantijski vazalni poloaj, a koji je u to vrijeme bio smatran papinim vojnim efom cjelokupne kriarske vojne. v etvrti, izgleda prema nalozima papinskog legata ratoborni Rajmun Tuluki, nije priznavao lokalnu vlast na putu preko Hrvatske i Bosne, niti traio predhodni
1

Vidjeti pismo od l. svibnja 1985, Maje Mati, upueno Muhamedu Hadijahiu, kojim se optuuje zbog zadravanja i sukoba kriara na putu kroz Slaviju, Drkljanski kralj Konstantin Bodin, kao instrument vizantijske politike ucjenjivanja Rejmuna Tuluskog.

58

59

kontakt sa vlastelom. Hrvatsku lokalnu vlast, preko koje su proli, smatrali su pobunjenikom i heretikom, zbog ubistva kralja Zvonimira papinog tienika i opstrukcija oko naslijea, i sukoba sa nadbiskupom zbog njihova traenja upotrebe u vjerske obrede barbarskog slavenskog jezika,1 a Bosansku, odavna, bezvjemom, paganskom i patarenskom, divlji ljudi koji nisu poznavali Boga, koje je trebalo urazumiti vojnikom snagom i staviti pred in /// neka ozdrave od divljatva ili da budu bez isprike privedeni Boijem sudu. Red je da se kae nekoliko rijei u zateenom vremenu uope o Bosni, a osobito o politikim i crkvenim prilikama. Jer zaista, do ovog XI stoljea, mi nemamo mnogo pisanih povijesnih tragova, jer su neprekidno od pravovjernog krianstva unitavani, a zatim, kako smo naprijed naveli zbog njenog meugraninog poloaja izmeu zapadne i istone Imperije. Iako ima izvjesnih domaih povjesniara koji tvrde da je bosanska biskupija pridala splitksoj metropoliji i da je u Bosni s prekidima stolovao biskup, o ijoj pravovjernosti se ne zna kazati nita. Ali je sigurno da u Bosni u to vrijeme nije bilo nikakve katedrale, niti su bosanski biskupi uestvovali na splitskim saborima. U pogledu dravnog razvoja, postoji miljenje kako se bosanska jezgra razvijala na malenom prostoru Visokog polja. Ako je vjerovati Barskom rodoslovu, pop
1

Toma Arhiakon, Kronika, Split, 1977. - u vrijeme pape Aleksandra (1061-1073) na sinodu svih prelata Dalmacije i Hrvatske bilo je odlueno da se ubudue niko ne usudi na slavenskom obavljati slubu boiju, osim na latinskom i grkom. Navodno da se ovoga drao splitski nadbiskup Lovro (1071-1096).

Dukljanin spominje Bosnu od 860-te godine na skupu na Duvanjskom polju kao banovinu junih Slavena, zatim da je Bodin zauzeo Raku i Bosnu, i da je u Bosni postavio kneza Stevana (Stefana, Stjepana). Bez obzira kakav je znaaj u tome imao Bodin, to govori da je postojala bosanska drava i prije i poslije ovog dogaaja koji se odigrao 1085 godine.1 Druga je stvar da li je postojala stvarna vlast nad njom. A ta vlast u ono vrijeme polazila je od molbi vladara kod rimskog pape da se u njegovoj zemlji uspostavi nadbiskupija i podreene joj episkopije. Tako je na molbu preslavnog kralja Slovena, antipapa Klement III poetkom 1089, izdao dukljanskom arhiepiskopu bulu, kojom mu podreuje osam episkopija u Duklji, zatim, Srbije, Bosne i Travunije. Bulu se smilovao potvrditi iste godine i papa Urban II. A na osnovu toga, Pop Dukljanin u Barskom rodoslovu govori o Bodinu kao vladaru Duklje, Travunije, Bosne i Srbije. Meutim, poto se u ovom naem sluaju radi o kriarskoj vojni sa usputnim zadatkom proienja i uvoenja reda na teritoriji koja joj pripada rascjepom crkava (istone i zapadne) 1054. godine, gdje je Bosna potpala pod (zapadnu) katoliku sferu, trebali bi se vratiti na jo malo ranije dogaaje koji su mogli uticati na vjerske prilike u Bosni sa kojima rimski papa nije bio zadovoljan. Prije svega treba znati da se Bosna od 893. pa sve do iza 1018, a moda i kasnije, nalazila u rukama Bugarskih careva od Simeona do Samuila, a iza toga od
Ljetopis popa Dukljanina, Prosveta, Beograd, 1988, st. 114 i 139.

60

61

1025. do 1180. u vizantijskim. Za izuavanje vjerskih prilika u Bosni ovaj period je vrlo interesantan, jer je mogue da je upravo tada dolo do izvjesnog mijeanja, kalemljenja i uticaja na patarenstvo. Jer, jo od poetka srednjeg vijeka istok je imao svoje kriare kojima je neprekidno prodirao u Evropu. Otuda su jezdili Goti u IV st, Huni i Vandali u V st, Slaveni i Anti u VI st, Persijanci, Avari i Arapi u VII st, Bugari, Rusi i Ugari od VII - X st, Kumani, Peenezi i Selduci u XI stoljeu. Tako meu raznim vjerskim propagatorima nisu kasnili da se pojave na Balkanu ni islamski misionari. A to potvruje upueno pismo pape Nikole 866. Bugarima kojim nareuje da moraju paliti profane knjige Sarazena. U to vrijeme islam je bio poznata i rairena vjera na vizantijskoj teritoriji Male Azije. Pored toga, vizantijsko carstvo je bilo meta franakih pritisaka i rimskih papa koji su po vizantijskim gradovina redili nadbiskupije i dijelili kraljevske krune, te tako stvarali nove drave. Vizant se od toga branio kako je znao, pa i preseljavanjem naroda i armija iz Malije Azije na evropski dio i obrnuto. Premjetanjem u Makedoniji su se pojavili Vardarci, slabo kren narod, koji su bili regrutovani iz isto muslimanske sredine u Maloj Aziji. Imperator Teofil (829842) je bio osniva na Vardaru tursko-persijske kolonije od 40.000 ratnika,1 uz posebne povlastice, oslobaajui ih poreza. Malo kasnije pojavila se slina turska kolonija oko jezera Ohrida. Iako su kranski misionari odmah
1

pristupili svom poslu kod Vardarskih i Ohridskih Turaka, izgleda bez veeg uspjeha. O ovome govori jedan stari slavenski tekst kojim se upuuje kako pristupiti kranizaciji muslimana u ovim kantonima, ali jo vie kako sprijeiti njihov uticaj i islamizaciju krana u tim krajevima. Nalazei se u slabo krenoj sredini, mogue je da su vjerskim mjeanjem, nastale razliite kransko i islamske hereze koje su se odavde irile na sve strane.1 Ovome su doprinijele i svae i sporovi izmeu rimskog pape i carigradskog patrijarha. S druge strane, poslije smrti Metodija 885. godine, njegovi uenici na sjeveru u Donjoj Panonij bili su podvrgnuti estokom progonu od njemakog sveenstva, kao izmatiari, pa su morali prelaziti na junoslovenske zemlje.2 A to znai i preko Bosne, koja se nalazile pod bugarskom, a zatim, vizantijskom vlau. Vjerovatno je da su se neki zadrali u Bosni, to bi se moglo zakljuiti na osnovu pisanja Tome Arhiakona u svojoj Kronici.3 Za neke se zna da su se nali i na robovskim trnicama u Veneciji.4 Najvie se zna o prihvaenoj grupi od Bugara, koja je nastavila misionarski rad. Oni su kasnije stvorili neku vrstu Ohridske knjievne kole u kojoj je njegovana glagoljica, prvo slavensko pismo. Vidiemo da se ta
1

Dr. Vladimir R. Petkovi, Un hypothese sur le car Samuel, Pari, 1919. st.7., ali vrlo korisno proitati djelo u cjelini za one koji se bave islamizacijom u Bosni. t

Rambaud A, L'Empire grec au X siecle. Constantin Porphyrogenete, Pari, 1870, p. 214. 2 Dimitrije Bogdanovi, Poeci srpske knjievnosti, Istorija srpskog naroda I, Beograd, 1994. 3 Toma Arhiakon, Kronika, vidjeti o promaknuu nadbiskupa Lovre, zatim o Metodiju heretiku, o Vulfi i Gotima, st. 49 do 53. 4 E. Hercigonja, Srednjovjekovna knjievnost, Povijest Hrvatske II, Zagreb, 1975.

62

63

glagoljska tradicija najvie sauvala u bosanskim i nekim hrvatskim glagoljskim rukopisima. irenjem Bugara na vizantijskoj teritoriji od 893. Ohridski Turci se brzo stavljaju na njihovu stranu i vjerovatno ine im, kao organizovana vojnika sredina, usluge u odravanju zapadnih granica njihova carstva, pa i Bosne. 0 tom kretanju najbolje pokazuju isti toponimi (Mokro, Mokra, Mokren, Mokran) oko Ohrida i Sarajeva. Ana Komnin1 dva puta spominje u svojim povijesnim radovima Cara Mokros, a izdavai Pariza i Bona (Njemaka), iz 1878. taj tekst prevode: L'Ahrida (Ohrid) dobio imena od Mokros-a, prvog kralja Bugara (Borisa) i posljednjeg Samuela. U tom sluaju izlazi da je car Mokros (Boris) otac Samuelov? Po tome je Mokro kod Sarajeva dobilo ime kao i kod Ohrida. To samo govori da su Turci (koji su stigli preko Persije) ve odavna bili u Bosni. S druge strane, Mokro postoji i u Turskoj i Persiji pa bi se moglo vezati za emigraciju Persijanaca poslije pada Sasanida pred Arapima, od ega je jedan dio pojaao ve postojee snage oko Ohrida u vrijeme Konstantina Porfirogena (912-959). Obzirom da mi u Bosni, istina neto kasnije, imamo Kulina bana, trebalo bi ispitati sluaj i eventualnu obiteljsku vezu, jer se u ovo doba u Persiji kod sita spominje suftja al-Kulin i njegov filozofski rad na temu "Istovjetnosti u religijskoj nauit 0 Turskom Ohridu ostao je spomen i u diplomi vizantijskog bazliusa Bazila II iz 1019-1020., darujui ga nadbiskupiji Ohrida. Zbog zemljinog nepristupanog
1 1

poloaja, gdje su Slaveni bili gusto naseljeni, Vizantijci su bili prisiljeni drati u Ohridu jaku vojnu koloniju radi kontrole svojih nepredvidljivih protivnika. Ipak se ova vojna kolonija od nekoliko tisua u svakodnevnom neposrednom kontaktu brzo asimilirala u slavenskoj masi. (Imperator Teofil je objavio zakon kojim Persijanci postaju ravnopravni sa vizantijcima sa pravom meusobnih enidba. Ovo potvruje osobnim primjerom, enidbom sa sestrom jednog persijskog voe, od kada oni poinju zauzimati i visoke administrativne poslove u imperiji).1 0 postojanju islamiziranih kolonija na tom dijelu (u Pelagoniji) koje su se protezale do Mokrog u Bosni i dalje, potvruje i natpis na grobnici normanskog barona iz june Italije Roberta Gviskara, koji je za ivota sa uspjehom ratovao i okupirao vizantijske teritorije od Draa do Salona (do 1082), sahranjen u crkvi Svete Trojice u Venozi (Apulia) 1085, desetak godina pred ovo vojno kriarenje. Tamo pie kako u tom ratu bazilijusa Aleksu nisu spasili ni Grci, ni Arapi, niti makedonska falanga, nego bjekstvo. 2 Ovdje svakako se misli na Ohridske Turke, kako ih je zvala Ana Komnin, koji su se kod Arapa jo od 833. nalazili u gardi kalifa Mutasima (18.000) u Bagdadu. 1 na kraju, u vrijeme kriarenja na ovim teritorijama nadbiskup Ohridski Teofilak u svom odgovoru biskupu iz Vidina koji se alio na Kumane, kae kako to nije nita spram divljih Mokrana u ohridskoj regiji. A ti
1 2

Anne Comnene, Alexiade MU, ed. B. Leib, Pari, 1937-1945. Roger Caratini, Le geniede I'islamisme, Michel Lafon, Pari, 1992.

A. Ramaud, ibid, p.216. De officiis Migne - Patrologia tatina, tomus 179, p. 1243.

64

65

Mokrani nisu niko drugi nego ohridski Turci o kojima je bilo rijei. 0 bosanskoj dravi, njenom poloaju i granicama, u isto vrijeme kad o Hrvatskoj i Srbiji, u vrijeme ili neposredno poslije propasti Gota, Dukljanin govori u svom ljetopisu mnogo ranije od ovih dogaaja. Naravno Barski rodopis najvie se bavi Dukljom, koja prema piscu poslije propasti Gota postaje sredite juno slavenskih zemalja. Kao kranski asnik ija vlast polazi od rimskog pape, pop Dukljanin, slijedom kranskog uticaja najvie se bavi poslije Duklje, od ostalih zemalja Hrvatskom, dok druge, kako taj uticaj slabi, potpuno zapostavlja. Njemu je Bosna potpuno nepoznata, koja s vremena na vrijeme spaava dinastije i nasljednike, prihvaa izbjeglice i si. Bosna, zbog svog zemljopisnog poloaja, mogla je ivjeti u svakom smislu prilino zatvorena, tako da su se u nju povremeno sklanjali svrgnuti susjedni vladari i njihove obitelji, ali i mnogi vjerski heretici. U njoj su mogli na miru ostati pa i asimiliranjem sa domorodcima zadrati svoju vlast, bivi carski, bugarski i vizantijski merseneri. I tako na vlastitoj osnovi izgradili specifino drutveno ponaanje. No, bez obzira na to o Bosni u ranom srednjem vijeku slabo se zna, vjerovatno zbog toga to nije pripadala kranskom krugu, pa se nisu obraali niti rimskom papi, niti vizantijskom patrijarhu u potvrdi svoje civilne vlasti i vjerskog uenja. Najvjerovatnije to je dogovaralo njihovim asimiliranim strancima na vlasti, koji su se drali politike ne diraj aa ne buni aba. Tako je u bosanskim brdima bilo je dovoljno mjesta za heretike, patarene i manihejce. jednostavno ivjelo se u toleranciji

izvan dravnog i vjerskog kretanja njihovih susjeda. Ne treba ni sumnjati da su bosanska brda bila dobro naseljena i da je to bila bogata zemlja, ali isto tako da stanovnici nisu bili katolici niti pravoslavci. Sigurno je i to, da su bosanski patareni ve tada bili poznati van svoje zemlje, kao i koliki je bio njihov uticaj u ivotu Bosne, i na kraju, da su bili velika veina meu nepravovjemim. Tako su Bosanci ivei na svojim brdima, u ovom sluaju, imali pred sobom nebrojanu kriarsku vojsku i doekali je sa onim istim nepovjerenjem kao sve vojske do tada. A kako i ne bi kad se zna da je Bosna oaza robova na Balkanu. Dakako, roblje iz Bosne, kojim se trgovalo, nije bilo kransko a jo manje katolike vjere. Jer trgovanje krtenim robovima bilo je zabranjivano. Proglasivi bosansko stanovnitvo nevjernicima, a kasnije hereticima, kranski svijet je Bosnu pretvorio mjestom ljudskog robija. Susjedne drave i gradovi imali su interes da ire takve vijesti iz trgovakih razloga, a emu se izgleda, nije suprostavljala bosanska vlastela. I sami su podravali vjeru bez bogomolja, jer to se izadavati takvom troku, to bi kasnije mogla biti smetnja njihovom unosnom poslu i mirnom ivotu. Venecijanski povijesnicari tvrde da su Bosansko roblje dobivali putem Neretvljana i Omiana, koje su preprodavali u Carigrad, Levant i Misir. Roblje, muko i ensko, koje je izvaano, potjecalo je veim dijelom iz Bosne} Spominje se roblje
1

Vejsil uri, Trgovina robljem u srednjem vijeku u BiH, Sarajevski novi list, 1941, st. 17. A. Solovjev, Trgovanje bosanskim robljem do godine 1661. Glasnik dravnog muzeja u Sarajevu, 1946.

66

67

iz okolinine Sane, Vrbasa, Uskoplja, Vrhbosne. U borbi protiv hereze i sam papa je preporuivao najstroije kanjavanje heretika i tako ih izjednaio sa nevjernicima. Tako je Bosna ostala rudnik robovske snage prvog reda na Balkanu, jer ako se nije mogla proglasiti nevjernikom, sigurno je bila heretika. A u to doba, dovoljno je bilo neku zemlju proglasiti heretikom ili nekoga heretikom da dopadne ropstva. Zemlja od Neretve do Cetine bila je proglaena Paganijom preko koje je roblje iz Bosne punilo robovske trnice na Jadranskoj obali. U Dubrovakim aktima, nalazimo da je vei dio robija koji je stizao iz Bosne, dolazio posredstvom bosanskih trgovaca putem Neretljana i Omia. A prema neprovjerenim izvorima, izgleda, da se ovim unosnim poslom bavio i ban od Bosne, bosansko plemstvo i vlastiti roditelji. Ipak, Bosna e sto godina kasnije ostati u uspomeni kriarskih zelja na jugu Francuske, ne po robovskoj snazi ve otporu kojeg su pruili kriarskoj pljaki, koji su na besplatan nain htjeli ishraniti 50.000 Kristovih boraca. Sve i da su nudili novac, u bosanskim brdima u to doba nije imao nikakve vrijednosti, njihovo jedino blago bila je opljakana stoka. I po tome se mjerilo njihovo bogastvo. Malom broju dobronamjernih hodoasnika koji su uspjeli uspostaviti kontakt sa Dobrim ljudima Bosne, bez obzira da li ili ne prihvatali njihovu doktrinu, ostae u pameti primjeran ivot njihova sveenstva. I po svemu, izgleda, da e upravo zbog toga, uskoro doivjeti i oni, poslije trenjenja, sudbinu heretika - katara, i zbog te bosanske hereze i bosanskog pape biti proganjani, osuivani i spaljivani na lomaama. Povratak

sa kriade bio je za njih koban. Nije se potovala pjesma sa kojom se polo: Ako Sveto mjesto gdje je Bog patio I za nas umro u mukama Ostavimo naim smrtnim neprijateljima ivot e nam zauvijek sraman biti Ko ne eli takav ivot ponienja U veselju umrijeti za Boga neka bira Jer slatka je ta smrt vjena Kojom e stii do kraljevstva mira Ko krene, nee umrijeti sramno Ui e u vjean ivot slave Ko preivi imae privilegije mnoge I u asti e ivjeti vjeno.1 Bila je to neka vrsta poziva: ostavite ili prodajte vae bogastvo ovdje za koje ete na putu za Jeruzalem dobiti desetorostruko, a kao kamatu jo i besmrtnost. Interesantna transakcija. Milioni ljudi su tako prevareni, koji su u vjeri ostavili svoje ivote. Bila je to neka vrsta proienja. To se ne moe porei.

Roy E., Les poemes frangais relatifs a la premiere Crv/sade, Romania, t. LV, 1929, pp.411-468.

68

69

Svjedok i uesnik
Povod ovom pisanja o bosanskoj egzotici, koja e tek kasnije dobiti na znaaju u Evropi, je djelo Rejmuna Ailskog, svjedoka i uesnika Prve kriarske vojne, francuskih Provansalaca, neka vrsta hronike o voama, baronu Rejmunu Tulukom i papinom legatu biskupu Ademaru Montejskog (ili Pijskog, po mjestu biskupovanja), 1 koja je prela u to vrijeme preko slavenskih zemalja, Hrvatske, Bosne i Duklje, ali u naoj povijesti ostala slabo poznata i nerasvijetljena. ivot Rejmuna Ailskog je takoe ostao slabo poznat. Znamo ga po onome to je sam napisao o sebi, a to je, da je bio kapelan barona Rejmuna Tulukog, i da je za vrijeme kriarske vojne bio sveenik. Zatim se prestavio kanonikom (opatom) Pijskim, u informativnom pismu o svojoj knjizi Vivijerskom biskupu. Kapelan barona Rejmuna Tulukog, istovremeno savjetnik Petra Bartalemia, osobe koja je odigrala vrlo
1

vanu ulogu za vrijeme kriarskog pohoda na Jeruzalem, i koja je imala za cilj da stavi provansalace u prvi plan. Rejmun Ailski je zavrio svoj rad krajem jula 1099. godine.1 A poslednje to znamo o njemu je da je 14 augusta napustio Jeruzalem prema rijeci eriko, i koju je preao na splavu. Knjiga je prvi puta bila pokazana javnosti 1105. poslije smrti Rejmuna Tulukog pod Tripolijem. Sve ukazuje da je autorovo djelo kasnije prilagoeno drugim rukopisima o ovom dogaaju. Naalost originalni rukopis je izgubljen, a dvije najstarije kopije, kojima se sluimo, potiu iz sredine XII stoljea. Rejmun Ailski kae da se prihvatio pisanja u zajednici, sa isto tako nepoznatim vitezom Ponsom Balazunskim (Pons de Balazun), koji se nalazio u krugu Provansalaca, a bio mu je cilj da prikae pravednu stranu kriara, kao i slavu Gospodnjeg puta i pokazanu njegovu jednakopravnost. Precizira da je obradio samo dogaaje vezane za barona Rejmuna Tulukog i njegovu armiju, ali da poznaje mnoge druge dogaaje, to mu ne dozvoljava raspoloivi prostor da napie. Ovim je autor kazao gotovo sve. Ne samo da je bio svojevoljni pristalica kriara, nego i njen slubenik, koji je sebi dao zadatak da brani interese ovog pohoda a prije svega njenog vojnog efa. ta se u tom sluaju moe oekivati od njegovih tekstova? Velianje i
1

Adhemar de Monteil iz Puy, vitez, biskup, kompozitor molitve Zdravo Kraljice, nije doivjeo zauzee Jeruzalema, umro je 1.8.1098.

Pierre Barthelemi, provansalski seljak kome se, navodno, vie puta prikazao apostol Andrej i davao upute o pronalasku u Antiohi u crkvi sv. Petra koplje kojim je rimski legionar ubo Krista na raspeu, kao i druge poruke papinom legatu o ratnom kretanju koji su se obistinili Ademaru Montejskom i Rejmunu Tulukom. Opirno u djelu Rejmuna Ailskog.

70

71

slavljenje svega poduzetog od strane kriara, sauee u njihovim mukama na ovom dugom svetom putu, pla nad vlastitim rtvama, pravo i pravednost za svaki njihov postupak, genijalnost i bezgrijenost efa, i tako redom ostati slijep, gluh, bez rijei i trunke saaljenja prema svim onim na koje su pokazali svojim prstom. Ma koliko se ovaj odati sveti ovjek trudio sakriti ili opravdati djela kriara prema nevinom svijetu, kazao je dovoljno o debelim krvavim tragovima nad nevinim svijetom koja je ostala na tom pravednom putu. 0 tom krvavom putu nemamo zapise rtava niti njihovih pristalica, ali dovoljno je i ono to su kazali sveti ljudi, pristalice ovih pohoda i hodoasnici tog vremena. A evo ta kae u jednom svom pismu ohridski arhiepiskop Teofilakt, savremenik dogaaja, oevidac, svjedok i sauesnik: Prolazak ili invazija Franaka, neznam kakav termin da upotrebim, ili da zatvorim usta?... Taj alostan napitak me opio i bio sam rtva jednog mentalnog otuenja ili bolje rekavi, popivi ga na mjestu rezerviranom grijenicima, ostao sam zaprepaten kao pijan ovjek i moja svijest se pomraila... Sada kada ih imamo, htjeli ili ne htjeli, priviknuti na franaku sramotu, podnosimo malo bolje nau nesreu...J Tako su kolone sa hiljadama zanesenih fanatika, vjerujui da na ovom putu imaju sva boanska prava, gatljale i harale Bosnom nosei na prsima i leima kri,

znak, Kristove vojske. I to sa pjesmom, pod zastavama kriara i Provansalaca. Smiluj se Boe, pokai nam put! Uslii nas Boe! Smiluj se Boe, pokai nam put! Daj nam efa Poalji nam anela Koji e nas dovesti do Tebe! Ostavili su svoju zemlju, koju nisu ni imali, zbog sve vee njene podjele izmeu crkvenog sveenstva i plemstva. Kakve li ironije, bjeali su od korumpiranog sveenstva i jo goreg plemstva, ali ponovo u koloni voeni svojim progoniteljima. Velika veina od njih, kao ni njihov ef, ne misli na povratak. Sva budunost je pred njima. Ali horizonti su daleko i nedokuivi, pa prema tome i neostvarivi. U neizvjesnost ilo se sa molitvama i crkvenim pjesmama. Ostala je samo vjera u Boga koga sada mole da im pokae put. Oevidac koji je objeruke zagrlio ideju kriarskog pohoda od Urbanove pojave 1095. u junoj Francuskoj, osjetljivom mjestu po kranski svijet Evrope, zbog sve veeg uea crkve u podijeli gospodstva nad zemljom izmeu sveenstva i plemstva, ne pie o tome. Niti o slavnom putu do Liona, niti od Liona preko Milana do Akvilijske patrijarije. Ailski poinje priu o kriarskoj vojni od ulaska u Slavoniju, poto smo pretrpjeli mnoge gubitke na putu, najvie zbog zime koja je tada bila. To znai da je bio naporan put preko Alpa i pored izvjesne podrke kranskog svijeta na tom dijelu. Izgleda da su

Theophilacte, archeveque: Epistoae in Migne, Patrologie grecque, vol. OOCVI. Pari, 1864.

72

73

se na tom putu do Slavonije ili Slavije neki probudili u Ijuljaci fanatinog pjevanja vjerskih pjesmica u sukobu sa novim tekoama koje dolaze direktno od Boga i da Bog pored toga to su u njegovoj slubi nije na njihovoj strani? Ali ta sumnja ostala je na periferiji ovog masovnog pokreta i slijepila, jo uvijek je daleko vie onih koji dijele miljenje naeg pisaca - oevidca. Do pravog buenja, samo pojedinaca, tek e doi mnogo kasnije. Osobito onih koji su traili pravi put sporazuma sa negostoljubivim domorodcima, koje je prezirao arogantni papinski legat Ademar Montejski, jer bolje je besplatno otimati i kanjavati zbog odbijanja trgovine sa Kristovom vojskom. Kapelan Rejmuna Tulukog, Rejmun Ailski, kao pravi monah, jedva se doepao problema i poinje svoj liber o zemlji Slavena, naputenoj, planinskoj, bez puteva, u krajevima kojima se putuje sedmicama i ne vidi iva dua, ni zvijeri ni ptica. Vlaga, blato, barutine, potoci, nepremostive rijeke...A tek stanovnitvo, divlje i surovom, neotesano i grubo, prosto i neuljudno...5vo je stanovnitvo napustilo svoja mjesta na prolazu kriara, ne ele trgovati, nego izbjeglo na planine i odozgo sa uka promatra i slijede kriarsku armiju, trae slaba mjesta i iznenada napadaju, u ubijaju slabe ljude, stare, ene, siromake i bolesne koji jedva slijede i oni koji se udaljavaju od kolone, zbog svoje sakatosti i tjelesne slabosti i mana...Grabe sve ivo na to stignu, otimaju i isto tako brzo se udaljavaju na svoja skrovita mjesta odakle strelicama zasipaju i masakri raj u. Na sveti ovjek Rejmun Ailski, oevidac i pisac ovog znaajnog teksta ne govori o uzrocima naputenih

mjesta stanovanja, niti o razlozima napada domaeg stanovnitva na mirne duge kolone Kristove vojske, niti kaznenim ekspedicijama kriara, to stanovnitvo nee da trguje, jer nema dovoljno ni za sebe, i nasilno odvoenje stoke, konja i svega to je potrebno da se ishrani, obue i odjene 50.000 kriarskih hodoasnika. Ko e prehraniti i platiti put kriara i to je bilo predvieno i planirano u tabu Rejmuna Tulukog. To je jedan od razloga zbog koga se i nije krenulo putem preko krenog svijeta uz jadransku obalu. Zar oni nisu u kranskoj ekspediciji protiv nevjernika? Samo pojedinici se bude u ovoj masi, okreu glavu od svega, poinju sumnjati u put u koji su ozbiljno povjerovali, vide zlo crkve i svoju upregnutost Antikristom na putu prema Kristu! Oni nalaze puteve rizika da se priblie stvarnoj rtvi, zadivljeni hrabrosti slavenskog naroda u Bosni. Ovi dobri ljudi koji su poli na daleki put istine traili su razloge i odgovore na alosne sukobe i meusobno unitavanje. Na dobar gest dobar odgovor. Ti nesretnici sa bosanskih planina primili su ih rijeima dobrodolice. -Ako hoete da ivite u prijateljstvu s nama, zovite nas Dobrim ljudima, Dobrim bonjanima, ili po vaem, Dobrim - pravim krstjanima! To je sve to mi elimo biti. Mi ne priznajemo nazive kojim nas optuuje rimska i carigradska crskva. Mi vjerujemo u dobro naih ljudi i u dobro svih ljudi svijeta. -Ali vi mrzite crkve! -Iznad svega. Jer su lane. Dok crkve gomilaju materijalna bogastva svom snagom, ta sredstva koja niemu ne slue, sve je oko njih la. Pogledajte oko sebe ovo siromatvo, trpljenje, glad, bol, bolesti, ove pljake,

74

75

ubistva i paljevine, epidemije...Zar se moe vjerovati da je to od Boga i da to Bog eli? Bog, kreator svega dobrog na svijetu! -A ko drugi stvara ovo zlo i stavlja nas na probu? -Niko. To je djelo naeg zla. I sve dok ivimo u carstvu materijalnog, ne moemo se osloboditi Zla. Pakao nije na nebesima. On je na zemlji s nama. Mi ivimo u njemu. I dobro i zlo je u nama. -Pa u emu i gdje je onda spas? -U stalnoj borbi sa zlom koje nas opsjeda. Kao svi Dobri ljudi i ja odbijam slatki ivot, imovinu, bogastvo, vlast, uivanje u mesu i svakom pretjerivanju. Skromnost je nae geslo, a ne lane molitve po crkvama...Samo tako moemo izai iz maginog kruga u koga smo upali. -Vaa vjera nam izgleda bez nade. Meu nama ima bogatih, svi volimo ene, muziku, lov, dobro jelo i pie. -Kao svi kod nas. Ali mi sveeni ljudi drimo se strogo, radi primjera drugim. Zar nije va papa, poslije toliko godina rasputenosti, poeo zabranjivati brak sveenstvu, uvoditi red i skromnost, ali bez uspjeha. Moda e neki od vas, pokuati prevazii svoje slabosti. Tako ete zasluiti duhovno utjeenje (consolamentum).1 To je nae jedino svetotajstvo (sacrement). -Zato mrzite kri, simbol Kristova muenitva? U svakom bivaku mi postavimo drveni kri, znak naeg
1

Consolamentum - utjeha, utjeenje. Krtenje polaganjem ruku, a ne vodom. Utjeenjem se oprataju svi grijesi i daje se samo jednom u ivotu, pa su mnogi odlagali duhovno krtenje do pogodnog trenutka (u samrtnom asu).

boravka, koji vi, im se dignemo, spalite. To je velika uvreda za sve nas. -Ako je kri simbol muenitva za vas, zato ga ne prezirete, nego slavite? Mi vjerujemo u profeta Isusa a ne u Krista koji se popeo na nebo. Nije spas na nebu nego na zemlji koju nam je Bog dao. -Na vjerski ef, gospodin papin legat, zna i ljuti se to ste do sada spalili stotine krieva koje smo postavili na putu preko vae zemlje koji vodi prema Svetom mjestu, Jeruzalemu. -Spaljujemo znakove sramote rimskih legionara i sada vaih. Zar nije dovoljno uvreda koje ste nam nanijeli i koje ste ostavili u naim srcima, nego i da ih itava ivota gledamo? Vaeg papinska legata i vlast koju ima mi ne priznajemo. Od Silvestra, pape nepotuju nae stare obiaje ivota, ponaanja, rada i upravljanja. Svojom brutalnou ranjavaju naa tijela i upaju osjeaje iz srca. Taj papin legat ima zadatak, kako sam kae, upanje nae prljave hereze i nepoznavanje Boga. I tako se pred svima epuri svojom arogancijom i sjajom garde, koja ga uva, okien idolatrijom, u odjei izvezenoj zlatom i srebrom, ogrlicama od bljetava dragog kamenja, krievima i zlatnom palijom papinske vlasti. Ali djelujui na ovaj prezirui nain, on nas samo jaa. Uporeujui se s njim mi se osjeamo blie Bogu i sve vie gubimo volju za dobra koja nam va papin legat nudi na ovom svijetu. Na pitanja dobronamjernih znatieljnika o porijeklu bosanske vjere saznali su slijedee: -Nastala je davno na ovim prostorima, vie hiljada godina prije roenja Isusa. Zoroastro i Mani, izmeu

76

77

ostalih, nai su profeti. Ona je od pojave pape Silvestra proganjana od rimske i carigradske Crkve, jer se nije dala utopiti u Crkvenu korupciju mjeanjem sa laikom vlasti i tako izgubiti poloaj vjere. Kako potovati crkvenu zabranu pruanja azila svim koji dou u nau zemlju, sarazenima i idovima, i svim koji sada bjee, kako kriari vele, ispred boijeg bia iz susjednih zemalja, i zbog toga nas oglasiti bezbonim hereticima? Naputajui bosanske Dobre ljude, dobronamjerni hodoasnici su se trijeznili od gorka pia poput Ohridskog arhiepiskopa Teofilakta nosei misao da su Dobri ljudi blii Isusovu uenju i prvim krstjanima od cijelog pravovjernog svetenstva koji su kao i vlastela neprekidni grijenici. Za to vrijeme kapelan slavi svog barona Rejmuna Tuluskog, zabrinut ovim zvjerskim napadima slavenskih nevjernika na Kristovu vojsku zbog koje je morao preuzeti odgovornost obezbjeenja najosjetljivijeg dijela pozadine} Ta pozadina je gonila svu opljakanu sitnu i krupnu stoku i druge ivotne namirnice, rezervne ratne i tovarne konje, mazge, mule, magarce, koliju sa ratnom opremom, i transport baronove riznice pod specijalnom zatitom. U stvari najvea briga barona Rejmuna Tuluskog. bila je transport njegove riznice. Pisac pie kako je baron bio esto uznemiravan na pojedinim osjetljivim mjestima iznenadnim napadima i zasipan streijacama lokalnog stanovnitva koje je za razliku od njega dobro poznavalo teren i brzo nestajalo ostavljajui za sobom mrtve i ranjene to jo vie oteavalo kretanje.
1

se pretpostaviti da se radi o gubitku profesionalnih ratnika i opreme i da je baron bio ozbiljno zabrinut, jer bez toga nema nita u predstojeem ratu sa muslimanskim okupatorom u Svetoj zemlji} Sa malim uspjehom progonei lokalnog napadaa esto se vraao izmoren i do kraja iscrpljen, tako da je prema piscu, ovaj brini ef dolazio u bivak esto upola noi, a ponekad ujutru sa prvim kukurijekom pjevaa. Njegov heroj se drao sjajno. Rejmond Ailski podvlai, kako taj heroj nikada nije izgubio, ni jednog ovjeka, u otvorenoj bitci, niti je manjkalo ivotnih namirnica za vrijeme tog tekog i mukotrpnog prolaska te pustinje usred zime. Ali progonei grabeljive Slavene, koji su ga zamarali i muili, upustio se jednog dana za njima, do te mjere, da je bio upao u klopku iz koje se izvukao sa velikim tekoama, iako lahko ranjen. Ipak, tog dana uspio je zarobiti estoricu napadaa, koje je presudio i kaznio dostojno njihovom prestupu za primjer obezhrabljenja drugih napadaa. Odmah je naredio da im povade oi i odsjeku noge, zatim odsjeku noseve i ruke i tako ih ostave na stazama} Autor misli da su samo drastine kazne zastraile druge napadae te omoguile da se Rejmond izvue i pobjegne. Tako je po Boijoj milosti osloboen iz smrtnog poloaja u kome se nalazio na tom mjestu. Kolikom se ondje hrabrou i mudrosti na zapovijednik isticao nije lahko opisati. Vie od etrdeset dana probijali smo se kroz Slavenske guste magle i samo
1

Rejmun Ailski u svom sjeanju.

Barret - Gurgand, Si je foublie Jerusalem, La prodigieuse aventure de la I-ere Croisade 1095-1099.,Hachette, Pari, 1983. 2 Rejmun Aiiski u svojim sjeanjima oevidca.

78

79

pipanjem i micanjem uspjeli smo se udaljiti od njih. Napokon po Boijem milosru i naporom zapovijednika i savjetima biskupa (papinskog legata) vojska je prola da nismo izgubili nikoga od gladi, niti u otvorenom boju. Smatram da je Bog htjeo da njegova vojska na putu osloboenja Svete zemlje proe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavi hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljatva, ili da budu bez isprike privedeni Boijem sudu} Kako povjerovati u ovu dobrotu Kristove vojske i njihova efa poznavajui kapelanova detaljnija opisivanja metoda prehrane ogromne mase kriara prema svom cilju, koji su se odigrali neposredno poslije ovog prolaska preko Bosne. Napokon, poslije mnogih napora doosmo kralju Slavena kod Skadra.2

Optueno kraljevstvo
Prihvatajui ne kritiko pisanje naeg oevidca i uope katoliko pisanje u jednom duem periodu o tom krupnom dogaaju XI stoljea, neki nai povijesniari su objanjavali i traili odgovor za grube opise slavenskog naroda u navodnoj njegovoj zloupotrebi od strane protivnika papinog poduhvata. U tom pogledu kriari su ostali svetci, a narod na koji su naili bio je divlji, koji je navikao na grabe i umorstva. I sve to, unato, jasnog opisa i bez svake sumnje vjernog stanja, od kojeg bi trebala polaziti analiza o uzrocima bonjakog narodnog otpora. Autor na samom poetku kae: Stanovnici regije su toliko divlji i neotesani da nam nisu htjeli pruiti ni razmjenu robe, ni vodstvo, nego su bjeali iz mjesta stanovanja i svojih utvrda. Dakle, ovdje je narod divlji, surov, neotesan, prost, neuljudan, nepristojan - i sve drugo to je kasnije upotrebljeno, koji bjei iz svojih mjesta stanovanja i svojih utvrda? Da li bi se u ovom sluaju moglo postaviti pitanje - zato? Ko je ovdje rtva, a ko napada i nosilac straha? Koji je to narod koji bjei ispred dobrote koju im donose sveti ljudi i Kristova

1 2

Rejmun Ailski u svom sjeanju oevidca. Ibid.

80

81

vojska? Zar to nije bilo irom Evrope, gdje su se zatvarali gradovi a idovi bjeali u crkve, pa ih ni jedno ni drugo nije moglo spasiti? I ne samo optuene idove za Isusovo raspee, nego i sve koji su im pruali zatitu. Zbog toga mi pisanje Maje Mileti, Muhamedu Hadijahiu, ispada kao pla katolkinje i izvinjavanje i traenje oprosta od zloinaca, inae znanstvenice, koja je prva ukazala na pravi izvor o dogaajima prelaska Prve kriarske vojne preko slavenskih zemlja i naroda (koje ona, usput, naziva Hrvatima): Spominjete Beli Sacri historia od Vi/ima Tirskog. Tu pisac spominje stanovnitvo dalmatinskog zalea kao primitivno. Meni je u Rimu dola pod ruke neka stara knjiga, koja je govorila o I. kriarskoj vojni i tom prilikom navela stare nama nepoznate izvore o njoj, t.j. pisanje jednog oevidca, kapelana ene Rejmunda Tulukog. Po tom izvoru prolaz kriara kroz Dalmaciju bio je vrlo teak zbog stalnih napada Hrvata, ne zbog pljake, nego iz politikih razloga, t.j, na nagovor i zapovijed kralja Bodina.1 Red je da na ovom mjestu poslije izraenih sumnji na dukljanskog kralja Bodina kaemo nekoliko rijei o ovom optuenom kraljevstvu u vremenu pred i za vrijeme kriarske vojne. Eto, tako smo stigli iz Bosne u iscrpljujuem ratu sa Kristovom apokaliptinom vojskom do Skadra, sjeditu slavenskog kralja Konstantina Bodina. Dolo je do
1

sveanog susreta izmeu slavenskog kralja i barona Rejmuna Tulukog, grljenja i bratimljenja, o kome govori oevidac, ali i nai povjesniari. Bod i nje u Skadru doekao i prijateljski primio onaj dio krstaa koji su u prvom pohodu krenuli na Istok preko Dalmacije. Nepogodno godinje doba, zima 1096-97, teko prohodni putevi i neprijateljstvo domorodaca zagorali su etrdesetdnevno naporno putovanje krstaa. Stanovnici krajeva kroz koje su prolazili nisu im hteli da prodaju hranu i druge potrebe, napadali su ih iz zasjeda i pljakali one koji bi zaostajali i odvajali se od grupe. Dolazilo je do pravih vojnih okraja u kojima su krstai surovo kanjavali i sakatili uhvaene domorodce. Utoliko je za krstae znaajniji bio susret u Skadru. Voa pohoda, grof Rajmon Tuluski, pobratio se s kraljem Bodinom i obasuo ga poklonima da bi obezbedio to bolje snabdevanje i to laki prolazak krstake vojske preko njegove teritorije. Ipak, ni ostatak puta do Draa nije protekao u boljim okolnostima. Kralj oigledno nije mogao da prisili svoje podanike da krstae prihvate onako kako ih je on sam primio} Izraena sumnja na objektivnost pisanja kapelana nije bez razloga i ne moe se prihvatiti da je nevina i
1

Rejmun Ailski u svom Liber-u ni na jednom mjestu ne spominje ni Dalmaciju, niti Hrvate. On pie da na toj cjelokupnoj teritoriji Slavije ive samo Saveni.

Sima irkovi, Osamostaljenje i uspon dukljanske drave, Istorija srpskog naroda I, st. 1%, SKZ, Beograd, 1994. *Rejmun Ailski ne navodi ime kralja: Napokon poslije mnogih napora doosmo kralju Slavena kod Skadra. On aludira da je prilikom ovog susreta dolo do sporazuma (sijenja 1097) o daljnjem putu kriara koju bi kralj trebao osigurati. Prema tome, moe se zakljuiti da kriari do tada nisu imali niti traili od bilo koga sporazum o prelasku slavenske prostrane teritorije.

82

83

dobronamjerna kriarska vojska bila napadana zbog narodne pokvarenosti, obzirom na njihovu brojnost i opremljenost vojnike pratnje. Pisanje o mirnom prelasku kriara preko dalmatinskog zalea, uznemiravano iz politikih razloga, tj. na nagovor i zapovijed kralja Bodina, kako kae Maja Mileti, demantuju povijesni i malo kasniji dogaaji koje navodi i sam kapelan Ailski: Polovinom veljae 1097, dolo je do sukoba u kome biskup legat umalo nije izgubio ivot. Udaljujui se bez dozvole sa odreene i garantovane marute vizantijskog guvernera u Drau.1 Legat Ademar Montjeski i pored svoje pratee garde bio je ranjen i zbaen sa svoje mule na zemlju. Spaen je od sigurne smrti zahvaljujui meusobnoj prepirci napadaa2 oko njegova zlatna nakita i ogrlica od dragog kamenja. Ovo se dogodilo u blizini Resena ve ranije osumnjienog kao heretikog mjesta. U znak osvete Provansalski kriari su na usklik Tuluz, Tuluz!, polovinom veljae 1097. sravnili sa zemljom i pobili svo stanovnitvo grada Resena jer nije istjeralo traenu stoku i namirnice pred svoje zidine?

Jovan Komnin, unuk baziliusa Alekse Komnina. Rejmun Ailski, Uber st. 39, navodi kao napadae: Kumane, Bugare, Oguze i Peeneze, koji su kao Turci bili merceneri kod baziliusa. Kao mjesto dogaaja navodi uvalu Pelagonije, a sukob je bio isprovociran od strane Ademara Montejskog svojim udaljavanjem sa odreene marrute. 3 Rejmun Ailski, ibid, st. 40. U Ohridu je u to vrijeme bio arhiepiskop Tefilakt koji nam je ostavio, kao to smo naprijed vidili, drugaije vienje o prolasku franakih kriara.
2

Slino se dogodilo malo kasnije 12. travnja, sa mjestom Rodestol, etiri dana hoda od Carigrada. A prelaskom na teritoriju Male Azije ovo postaje pravilo. U nekoj dolini, kojom je dominirao jedan dvorac i koji se opirao istjerati stoku i hranu pred svoje kapije, bio je na silu osvojen, u kome smo doli do 5.000 razne stoke, dosta ita i drugih namirnica, to je vratilo snagu cijeloj kranskoj armiji. Pokupljeno je mnogo stvari iz tog dvorca i kad smo naili na drugi, prodali smo im za lijepe pare. Tako smo, pie na kapelnik Ailski, dospijeli kupiti 1.000 izvrsnih arapskih konja... Naili smo na neki kurdski dvorac, koji je bio siguran u svoju odbranu. ekamo, ali nam ne alju poslanike sa molbom za mir, niti naputaju dvorac. Pomislili smo da se plae Kristove vojske. Baron odmah odluuje napasti, i na anonimni kapelan meu njima, ali bez uspjeha. Samo novi strahoviti gubitci. Na sveti ovjek se udi paganima. Kako se moglo desiti da Sarazani vidjei nas nisu istjerali pred svoja vrata veliko stado stoke? Ali i pored hrabre odbrane tog dana, sutradan je dvorac bio naputen. Nai su uli i nali goleme koliine ita, vina, brana, ulja i svega drugog to nam je trebalo. Zaposjeli smo tvravu i slavili svetu nedelju, 2 veljee, Oienje Svete Marije l\

Rejmun Ailski, je ovo opisivao kao pravednu stvar, mudrost i u slavu svog efa Rejmuna Tulukog, ni u jednom trenutku se ne vidi bilo kakva dilema u ispravnost gesta. Kristova vojska nikoga ne pita, njoj se moraju svi stavljati u slubu.

84

85

Na baron Rejmun Tuluki je odreda napadao i pljakao naselja i dvorce na svom svetom putu prema Jeruzalemu i tako se nepotrebno zadravao, to je nekim njegovim najhrabrijim saradnicima-ratnicima dosadilo, kao Tankredu,1 koji se otvoreno suprostavio da se tim armija neprekidno slabi i tako dovodi u pitanje njena vojnika spremnost za odluujuu bitku za Jeruzalem. -elite li vi osvojiti itav svijet samo za vas?...Od sto hiljada vitezova, gotovo smo spali na hiljadu. Na cilj je prije svega Jeruzalem, zbog ega smo doli, a boija pravda sve e nam drugo dati! U tekstu Rejmuna Ailskog, ne nalazimo tragove ni o jednom sporazumu kriara o prelasku preko cijele slavenske teritorije, od granica Akvilijske patrijarije, u to vrijeme, od Modrue do Skadra, osim sa kraljem Bodinom. Zbog toga je malo vjerovatno da je Bodin imao uticaj na ovaj golemi prostor, koji obuhvata i dobar dio Hrvatske. Jo manje, da je on tamo slao protiv kriara svoje diverzantske jedinice, ako se zna njegova veza sa Normanima, zatitnicima pape Urbana II, na koje se on oslanjao i bio u branoj vezi, zbog ega je u Vizantiji uivao nepovjerenje, pa ak bio u njihovom ropstvu. Osim toga u vrijeme Prve kriarske vojne, njegov ugled je naglo slabio.2
1

Raoul de Caen, Gesta Tancredi Siciliae Regis in Expeditione Hirosolymitana in RCH Historins Occidentaux, vol III, 1844-1895. *(Tancrede d'Hauteville, Norman iz june Italije, najmlai ef kriara sa 24 godine.) 2 Dr. Stanoje Stojanovi, Nai vladari, Narodna knjiga, Beograd, 1989.

Bodin ne samo u to vrijeme, ve od preuzimanja vlasti slijedio je politiku svog oca Mihajla, i imao dobre odnose sa papom Urbanom II. Ha molbu Bodina, presvjetlog kralja Slavena antipapa Klement III je poetkom 1089. izdao Petru, dukljanskom arhijeskopu, bulu kojom je odobrio upotrebu nadbiskupskog palija (ogrtaa) i podredio mu episkopije: Duklje, Bara, Kotora, Ulcinja, Svaa, Skadra, Drivista, Pilota, Srbije, Bosne i Travunje. to je i papa Urban II iste godine potvrdio. Treba znati da su Urbanovi zatitnici bili Normani Roberta Gviskarda sa kojima je bez obzira na promjenjljivu ratnu situaciju Bodin stalno bio u vezi pa obiteljski vezan enidbom, kerke Arhirica, koji je bio istaknuti normanski pristalica u Bariju. Mogue da je Bodin noramanskopapinskom podrkom imao Bosnu u vazalnom poloaju? Ali vrlo kratko. U to vrijeme i Rejmun Tuluki je bio oenjen kerkom Roberta Gviskara, pa bratimljenje u Skadru ispada sasvim normalno. Iako su se prilike od smrti Roberta Gviskara 1085. korijenito mjenjaju na tetu Bodina ali i pape Urbana II, jer su Normani bili izbaeni, poslije vizantijsko-venecijanskog sporazuma, sa Balkana. Venecija je izbacila Normane sa dalmatinskih otoka i obale, to je znao papa, pa prema tome i papin legat Ademar Montejski u kriarskoj armiji Rejmuna Tuluskog. Kriari nisu krenula dalmatinskom obalom i pored toga to bi se tamo sa ostatakom romaniziranog i krianiziranog stanovnitva, koje se sluio nekim latinskim jezikom, mogli lake sporazumjevati. Bili su svjesni da bi prelazak kriarske mase mogao dovesti do jo veeg iscrpljenja i nezadovoljstva stanovnitva to bi jako oslabilo katolika nastojanja na tom dijelu Balkana.
r

86

87

Papin legat i vojni ef da bi stigli do kralja slavena, uputili su se unutranjim dijelom Hrvatske i Bosne, koja ve odavna nema nikakvu saradnju sa Svetom rimskom stolicom, niti je uope imala episkopiju. Bila je to neka vrsta demonstracije kriarske moi, a ako zatreba i vojne ekspedicije, koju vidimo u tekstu oevidca: Smatram da je Bog htjeo da njegova vojska na putu osloboenja Svete zemlje proe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavi hrabrost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljatva, ili da budu bez isprike privedeni Boijem sudu. Mi smo vidjeli da je Vizantija bila iznenaena, kao i sam papa Urban II, oduevljenim odzivom za kriarsku vojnu, gdje se diglo prema papi 300.000 ratnika, ne raunajui isto toliko hodoasnika. Teko je povjesno utvrditi da li se uope Vizantija obratila za pomo rimskom papi, 1 osobito u vrijeme kada je otklonila vlastitim snagama sve opasnosti koje su joj prijetile sa strane i kada se nalazila u stanju da dalje potiskuje svoje neprijatelje i reokupira svoju raniju teritoriju. Ona je to i ostvarila 1025 - 1180, pod baziliusom Manojlom I Komninom. Tano je i to da su Aleksa Komnin, njegova kerka Ana i njihovi savjetnici bili svjesni da najezda barbarskih naroda prema Bliskom istoku ima osvajake apetite, a ne njihova vjerska osjeanja prema Apokalipsi i trku za spas Svetog mjesta u Jeruzalemu. Koristei odavno perfidnu
1

Simeon: Patriarche de Jerusalem. Lettre aux fideles du Nord, AOL, tom I, Appendice II, p. 221., Pari, 1881.

-umjetnost asti, teoloku prepredenost, politiku prevrtljivost, kupovinu i podmiivanje, novi Rimljani sada su razmiljali kao upotrebiti ovu snagu u svoje svrhe, okrenitu ovu vodenu provalu na svoj mlin, koja se naziva Kristovom vojskom i od njih napraviti svoje mersenere. Aleksa je strahovao od dolaska Franaka, jer je poznavao njihovu neodoljivu snagu, njihov nestabilan i promjenjljiv karakter...Znao je da su im usta uvijek otvorena pred bogastvom i koji e zbog toga prvom datom prilikom promjeniti napravljeni sporazum sa njima bez skrupula...Prave se kao da idu na Jeruzalem, ali zapravo, ele unititi imperiju i dograbiti se njegovog glavnog grada (Konstantinopolja)... Ti keltski baroni, iznad svih ljudskih rasa, talentovani brbljivci, ne poznaju nikakav (protokol) red prestavljanja imperatoru. Svaki od njih dolazi vodei sa sobom koga hoe. Onda e oni iz pratnje sutra doi i dovesti one u ijoj su pratnji jue bi li... Latinska rasa je jako pohlepna, kad odlui napasti neku zemlju, za njih vie ne postoje konice niti pameti da ih urazumi... Keltska rasa, izme u drugih karakteristika, je umiljena i ne trai savjet ni od koga, nemaju discipline, niti stratekih znanja, u bitci i u ratu vodi ih srdba, koja izvire iz srca njihovih ratnika, kako obinog vojnika tako efa armije, i tako se bacaju na neprijatelja svom snagom...Ukratko, u prvom udaru Kelti su vrlo snani, ali poslije ih je lahko pobijediti zbog teine njihova oruja i nerazborita karaktera u njihovom ponaanju. Tako su imali miljenje oni preko ijih teritorija je jezdila, prema svom krajnjem cilju Kristova vojska. Do

88

sada vaea povijest tvrdi da je Vizantija od tih godina bila savladala sve svoje protivnike na Balkanu i prostirala svoju vlast na sjeveru do Save i zapadu do germanskih granica, ili hrvatskog kraljevstva, na tom dijeli, ni na nebu ni na zemlji? Znai da Bosna nije mogla biti u vazalskom poloaju prema Duklji, niti Zeti, niti Bodinu, pa prema tome ni instrument njegove politike. U Bosni, prema pisanju oevidca, kriarska vojska nije nala nikakvu crkvu, niti vizantijskog guvernera. To govori da je Bosna vazda bila autarhina zemlja, koja nije pripadala kranskom krugu pravovjernih, u koju se nije ulazilo bez velike potrebe, moda tek u nekoj slaboj politikoj vezi sa dalekim vizantijskim carstvom. Kotromanjii, koji se javljaju iza smrti Kulina bana, kao neka vrsta nostalgije na vlastiti ivot, u vrijeme pod ugarskim pritiscima, mogli bi se prevesti kao pristalice romana,1 iz koga je kasnije nastalo obiteljsko prezime Kotromana. Samo slijep moe povjerovati da bi se bilo koji evropski narod mogao staviti u poloaj agresora spram tako masovne i vojniki opremljene kriarske vojske. Narodi su bili rtva jer je neko morao platiti, htjeo ili ne htjeo, slavni put Kristove vojske za osloboenje Svetog mjesta.

SADRAJ Kriari u Sklaviji (5 - 16) Akvilijska patrijarija. - Petar Pustinjak i evropska sirotinja. - Zloini na putu prema Svetoj zemlji. - Sukobi u Maarskoj i Vizantiji. Tragina posljedica (17-28) Rimska crkva pontifex maximus. - Od pape Grgura VII do Urbana II. - Koncil u Klermonu. - Poziv na kriarsku vojnu. - Triumf: umjesto jedne armije - tri! efovi kriarske vojne (29-40) Rejmun Tuluki i vitezovi Provanse. - Pijski biskup, Ademar Montejski. - Strah hiljadite godine. - Kopneni put od Tuluza preko Italije i Sklavonije do Draa sa 50.000 kriara Isusovih prijatelja. Kraljevina ni na nebu ni na zemlji (41-50) Zato kroz unutranjost Hrvatske a ne dalmatinskom obalom? - Bez kucanja na bosanskoj kapiji. - Maarski kralj Koloman i papa Urban II o sudbini Hrvatske. Heretika Bosna (51-67) Boija vojska ne pita za prolaz! - Krvav put Kristove vojske. - O starosti Bosne i njenom vjerovanju. - Bosna kao rezervoar robija na Balkanu. Svjedok i uesnik (68-78) Zapis oevidca Rejmuna Ailskog. - uenje ohridskog arhiepiskopa Teofilakta. - Susret sa Dobrim bonjanima.

Kot (keltska rije), u francuskom cote, itd. - strana, bok, na strani, pristaa. -roman, pripadnik rimske Imperije, kasnije novog Rima, tj. Vizantije (Konstantin Porfirogen, Vita avi Basilif)

- Glorifikacija barona Rejmuna Tulukog i papina legata Ademara Montejskog.

Optueno kraljevstvo (79-88) Kod kralja

Slavena pod Skadrom. - Zato uti bosanska povijest o prolasku kriara? - Rejmun Tuluki kao osvaja svijeta. Vizantijski prvaci o kriarskoj apokalipsi.

KRIARI U BOSNI 1096/1097 ulaze u ranije objavljenu autorovu kolekciju francusko-(jugoslavenskih) bosanskih veza: Posljednjih sto godina Jugoslavena u Francuskoj,

I-III;
Titovih 340 dana u Parizu; Pobuna bonjaka u Vilfranu 1943; Bosna, kratka popularna povijest; Bosanski bogobojaljivi; Bosna u Francuskoj; Bosanac Rene Pelletier; Svjedok i uesnik.

ROVA iMEOANGL SAINT EMPIRE ROMAfN GERMANIOUE

Oc*n At)antique

Pays chr6tiens orthooxes

KRIARI U BOSNI

t,J-:4Ht

\\\ ^

; />'

mm\ y* i> mm

-,

*% 1

Ri m v