Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovia poznato je, ne samo na prost oru bive Jugoslavije nego i ire, u Evropi

i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitekto nskom fakultetu, 1994. godine naputa rodni grad i preseljava u Be, gdje je ivio kao emigrant. U ovom razgovoru voenom pre 12 godina, Bogdanovi je govorio o Beogradu koga vie nema, slobodi ovjeka koji ostane bez zaviaja, maloumnom plemstvu, Haagu ko jem e vjerovati tek kada osudi osia i Bekovica, zloinu u Srebrenici poinjenom u ime sr pstva, o seljakim i ruskim priama Potpisnik ovih redova vie puta je bio Bogdanoviev gost, kao izbjeglica za vrijeme strane sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme no vinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, oputeniji diskurs. Razgovor j e uprilien u njegovu bekom stanu, polovicom prosinca 1998, u prisustvu njegove sup ruge Ksenije, koja ga je vjerno pratila na svim njegovim putevima i bespuima Gospodine Bogdanoviu, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da e se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Miloevia, da biste nakon godinu-dvije otili u Be. Znai li to da ste Vi zapravo poraeni, da ste ovjek koji je izgubio bitku? Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuri knuo jo prije nego to sam postao gradonaelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam i ziao iz Srpske akademije nauka. To je bilo 81, a duga je i komplikovana pria kako s u me poslije toga napravili gradonaelnikom. Ja se danas osjeam kao poraen ovjek. Ima o sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage , kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz vie vrijedi nego varvarska pobjeda. Poraena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje, mora se osjeati kao gubitnik i poraeni. esto telefonski razgovaram sa mojim rijetkim pri jateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinovi, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek poteno k au: bjei, burazeru, nema se gdje vraati. Beograda vie nema Iako ste ivjeli u Beogradu, Va rad i djelovanje zraili su na cijelom podruju bive drav e. Mnoga Vaa graditeljska djela, ponajvie spomenici antifaizmu, kao to znate, srueni su i devastirani Palo je u vodu sve ono to ste radili, nauavali? Smijeno mi je da se i sjeam svojih sruenih spomenika kad znam da su nestali gradovi , da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je s mijeno i nemam nikakvu potrebu o tome da priam. Ko zna, dok sam gradio te spomenik e, moda sam i nosio neki osjeaj da je to osueno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjeanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovrene utopije. Znao sam s ve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karaoreviima , traili su mu glavu, isto kao to je meni eelj iao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kaem i tota mnogo gore od ovih koji su je ruili, ali ja nita osim te Jugoslavije n e znam. To je bila moja zemlja. Ova dananja Srbija, meutim, nije moja zemlja, to j e neki otpadak od svijeta. Moda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sa d osjeaju dobro, avo e ga znati, ali ko zna kako e se sve to i kod njih razvijati da lje i da li su i oni neto dobili. Osjeate li se sad kao apatrid, ovjek bez domovine? ovjek bez zaviaja je slobodan ovjek. Jeste li, ipak, slobodan ovjek? Zar Va cijeli ivot nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste roeni? Dragi gospodine Stojiu, Beograda vie nema. Nema Beograda. Patite li ponekad od nostalgije? Priviaju li Vam se slike grada u kojemu ste proiv jeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralaki doprinosili? Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, nita nisam ni sagradio, osim jedno g malog spomenika, spomenika Jevrejima rtvama faizma. Nita ja u Beogradu sagradio n isam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige prva i posljednja, izil e su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knj iga kapitela, moja najljepa knjiga, koja je objavljena uoi rata. Ja sam, ne samo s a tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, ugla vnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih niana. Ja s

am Jugoslaviju poznavao bolje od zvaninih geografa i politiara, jer sam je cijelu propartao sa svojim gradilitima, a i sam. Plemstvo maloumnika Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi graanskoga, civilnog Beograda. Na koji nain se danas taj civilni Beograd artikulira? Pomoi u vam da cijelu tu stvar odmah na poetku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beo grad u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje rijei odzvanjale i eve ntualno neto znaile, potpuno su se razili po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono to je prolo kroz moju radionicu u Popoviu, sve to je vrijedilo, sad mi se ja vlja u kasnim nonim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavjetavaju me ko se oenio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u st ruci i da rade druge, najee teke poslove. Ali i to je bolje nego ponienje da ivite u s vojoj zemlji, koja vie nije vaa. Ima jo jedna stvar koja je zastraujua i o kojoj ugla vnom niko i ne pie: to je sudbina ljudi iz bive Jugoslavije koji nisu bili naciona lno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji potiu iz mjeovitih bra kova, ili su ih sami formirali. Oni su osueni na propast i zaborav. Jezivo. A tak vih je u Beogradu, ba meu mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, moda milion, ljudi iz svih bivih jugoslavenskih republika, koj i krue danas po svijetu bez prava da kau ko su i ta su. Ti su ljudi apsolutno diskr iminisani. to je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske drave. Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike viene u mladosti, pejzai rodnoga grada? Kad me ve pitate o tome, moram rei da sam, ne samo ja nego svi moji, moje ukun-babe , bili tu jo od turskoga vremena. Namjerno kaem babe, a ne djedovi, jer se sociolok a shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovnitvo upravo po enskoj lin iji odravalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali egrti i kalfe i imali san da oene gazdinske keri. Kad me ve pitate za slike kojih se sjeam, jedna od najjaih je sputanje zavjesa i stavljanje ebadi na prozore, stanovali smo tad u Voj vode Milenka ulici, kad je objavljena Obznana i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokuavan atentat. A poslije je na mene juriao eelj. Ako na ovjeka juria jedan m aloumni kralj i jedan maloumni eelj, to znai da Srbija ima neku vrstu plemstva plem stvo maloumnika. Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamonji listovi piu o Vama kao o iz dajniku srpskoga naroda. Osjeate li se kao izdajnik svoga naroda? Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Dodue, ti napisi su me u poetku boljeli, a onda mi je to postalo smijeno, jer u Srbiji s u svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnika. I to je tano. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila poet kom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpatina seljaka zemlja, izila iz revo lucije i prihvaena u Evropi sa romantizmom i oduevljenjem. Srbiju su tad voljeli N ijemci, naroito njemaki romantiari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najlje pa je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Gthe i njegovo navodno uenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko panje i ljubavi, da zavri ovako kako je danas zavrila, da cio civilizovani svijet okree od nje glavu kao od udovita i monstruma. Srbija je samu sebe izdala. Lani car Miloevi Mislite na krivnju Miloevia i njegova reima? A ne, ne. Miloevi je jedna beznaajna budala. On e da odleti kao to je i doletio. Pita nje je, meutim, kako je Miloevi jedino u Srbiji mogu, jer svuda na svijetu ima miloev ia. Ne bi jedna takva nitarija mogla da doe na vlast da dugo nije pripremana mental na klima da jedan takav doe. Srpski nacionalni intelektualci, kao to je Dobrica osi, pisali su za Miloevia da je n ajvei Srbin dvadesetoga stoljea. Takve stavove prihvatala je u poetku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija? Miloevi je za njih bio aneo boji, oni su ga ekali. Scenarij je opet bio mitoloki: poja vi se beznaajna linost i oni ga proglase mesijom. Lani car epan Mali. A tu kau je zapr avo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloevia. Uostalom, sam taj pojam inteligencija u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je

ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, mistinu, revolucionarnu ili reak cionarnu. U srpskoj varijanti to je smijeno i groteskno. Kakva jadna inteligencij a! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti osi, koji ne umije na srpskome dvije suvisle reenice da sastavi? Sluao sam nedavno ovdje, u Beu, jednog mladog Albanca k oji se bori za svoju kou i svoj albanski svijet, koji je strog u onome to trai, slua o sam ga kako sjajno na srpskom artikulie te svoje zahtjeve. Shvatio sam, zapravo , da taj mladi Albanac govori srpski jezik pravilnije i bolje nego Dobrica osi. A o si je danas signum srpske inteligencije. Akademik, knjievnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i sa padeima se teko hrve. U tome se kr ije katastrofa i pad Srbije. Srbija vie nema svoj jezik. ivite danas u Beu, u emigraciji, kao to je prije jednoga stoljea ivio Va tragini sunar dnik Vuk Karadi. O Karadievom udjelu u srpskoj kulturi vie puta ste pisali i govorili kritiki? Vuk Karadi je i slatka i divna i aljiva linost. Meutim, tragian nije. On je uvijek dob ro ivio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i neto to nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu ba tako lako oprostiti. Vuk u Beu, i ja u Beu (smije se, op. aut.), zaista zanimljiva tema! Mene ljudi esto pitaju zato sam ja ba u Beu, a ne, recimo, u Parizu, gdje bolje poznajem jezik. Ja sam u Beu z bog Dunava, jer tok Dunava ja razumijem, njegovu topografiju poznajem i volim. S druge strane, Be je tradicionalno pribjeite. Mi smo neprestano bjeali u Be, i Vuk Ka radi je ovamo pobjegao. Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni nai dolje i onu dr ugu nogu. Svaki Srbin je u prolome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinast ijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Beu po koju godinu iv ota. Otkud onda kod Srba tradicionalna mrnja prema Austro-Ugarskoj? Pa ovdje su i Kara di i Njego objavili svoja djela, ovdje je ivio i umro Radievi Odgovor je jako prost: ruska pria. Karaore je traio inkorporiranje Srbije u Austriju , ali ona to nije prihvatila iz geopolitikih razloga, jer nije htjela da nainje Tu rsku ispod Save i Dunava. Taj negativni arhetip prema Austriji gradila je Rusija . A Rusiji nikada u njenoj istoriji nije bilo stalo do Srba i Srbije, Rusija je uvijek iznevjeravala Srbiju. Grijeh srpske svijesti Mislite li da se rat u bivoj Jugoslaviji mogao izbjei? Mislim. Ja lino mislim da bi to u poetku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rjeenja. Ta konfederacija bi moda opstala, a moda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolia, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kuama, ne bi bilo etniko g inenjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragian grijeh Slobodana Miloe via. On je, sjeate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres , dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izva n svake sumnje, meutim, straan je bio stil toga raspada u Beogradu se iri pria da su nam Slovenci najvei neprijatelji u istoriji, vei od Nijemaca i Austrijanaca, a ti neprijatelji odlaze od nas plaui! Onda ovaj mali idiot istrava i kae: idemo mi dalje, moemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, pika li mu materina! Tu je grijeh Slobodana M iloevia. Meutim, Slobodan Miloevi ne postoji, on je samo jedna sjenka to je grijeh sr pske svijesti. Jedna rije je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, g radovima, jedna rije je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Miloevi kriv i nema tih vjeala koja bi za njega bila dovoljno visoka. Ali, rat je i poet s tezom da Srbi ne mogu ivjeti s drugima, da jednostavno ne mog u ivjeti s onima s kojima su ivjeli stoljeima? To je hukanje, to je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osjeao. On sam nije imao nac ionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao strana c i nije ga interesovalo ta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad krene od Beograda prema moru, u svakom veem hotelu sretne po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zloinu i katastrofi. Pa, ipak, Beograd i sad govori o jo jednoj velikoj srpskoj pobjedi? Teko je ne podsmjehnuti se na to i ne upitati: koja pobjeda. Koja pobjednika zemlj a? U bijedi, u rasturu, otjerala najbolji dio svoje mentalne i bioloke supstance,

htjela je da ima etniki istu dravu a ima najmjeaniju zemlju, pa Srbi su jedva u vein i u toj dravi. Dakle sve je ispalo naopako, suprotno onome to je srpska ovinistika p ropaganda obeavala i u ime ega je vodila rat. Zato je toliki raskorak izmeu obeavanog i ostvarenog? Pa zato to oni koji su obeavali nita nisu znali ni geografiju, ni is toriju, nita. Jedna od glavnih odlika nacionalistikog idiotizma je ignorancija. Za razmiljanje je upravo to to su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafa nski stratezi. Za taj raskorak optuuje se svjetski faktor, meunarodni neprijatelji i njihove zavj ere Opet ruska pria! A niko to ne tumai ruskom urotom, pa, na kraju krajeva, i ruskim bezobrazlukom. Padam niice pred ruskom kulturom, ali Rusi su nas na Balkanu uvije k jedino prezirali. A to nijedan Srbin nikad nije mogao da shvati. Oni su nas pr ezirali, ja to znam, jer smo moja sestra i ja odrasli u kui gdje je bilo puno rus kih emigranata. Srbi su za Ruse uvijek bili i ostali mali prljavi balkanski naro d Cincara, koji sluajno govore jedan slavenski jezik. Gledali su nas sa velike vi sine, i s pravom. Njihova politika prema Srbiji oduvijek je bila samo izraz jedn og dubokog prezira. Oni su razmiljali ovako: kad ste vi Srbi budale, to vas mi ne bi upotrebljavali u svojim kombinacijama. A Srbi, s druge strane, nikad nisu usp jeli da razjasne svoj odnos sa Rusima. Srebrenica u ime srpstva Ne osjeaju li se Srbi danas ostavljeni, prevareni od Rusa? Srbi su od Rusa do sada bili pet puta ostavljeni. Rusija je ostavila na milost i nemilost Srbiju s Karaorem, a docnije je htjela da napravi veliku Bugarsku, do Pa raina. To samo lud narod moe da ne vidi. Ne osuujem Ruse: kad ima budalu pred sobom, tretiraj ga kao budalu. Sad e Rusi tek Srbe da utnu, jer vide da su sve upropasti li, da je stvar definitivno izgubljena. Jedan od najmonstruoznijih zloina u Europi nakon Drugog svjetskog rata je pokolj Bonjaka u Srebrenici od strane srpske vojske. Zbog ega tolika mrnja prema Bonjacima? Meni se vie puta uinilo da srpski nacionalisti Hrvate mrze, ali ih uvaavaju, dok B onjake nisu ni uvaavali, smatrali su ih jednostavno niim biima? Tano. Srebrenica je toliko strana da e se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokuaje da se zataka, to prebacivanje leeva. Doe komisi ja i nae prazne grobove, trgovina mrtvim duama. Srpstvo ne moe da doe k sebi, ne moe da izae iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno rei, to je zloi n, Srebrenica je strani zloin koji su uinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srps tva! Je li to kae Vesna Pei? Ne kae. Je li to kae ini? Ne kae. Pa se onda pitam: ko ljudi, ta su oni, u ije ime oni uopte govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih pria, oni ne ele da govore o izgubljenoj etikoj vertikali. Vratimo se Bosni. Oito je da meunarodna zajednica eli da se ta drava odri, makar u poe tku kao neki dravni bastard, ali da se odri Da li je i to iskreno? Svakog jutra razmiljam: pa koga oni to lau? Ako to zaista h oe, onda ima samo jedna jedina rije: svi svojim kuama. I poslije Drugog svjetskog r ata ljudi su iseljavani, bila su zarobljenitva i logori, ali su se nakon svega lj udi vraali svojim kuama. U sluaju Bosne meunarodni faktor govori o tome, a doputa dal ju razgradnju te drave. I zato se pitam: koga to oni lau? Toliko infantilizma, tol iko malih priuenih trebera ima uticaja danas u svjetskoj politici. Naela kojih se o ni dre su ispravna, ali nain na koji ih oni provode je naivan, na mahove i blesav. Pa, ipak, meunarodna zajednica tvrdi da nee dopustiti obnovu rata? Bosna je pod protektoratom i ti protektori velike ispade ne dozvoljavaju, ali on i glavnu rije jo nisu rekli, a to je da ljudi koji su izazvali rat i vodili ga ne smiju da figuriraju kao politike linosti. Oni moraju da budu stavljeni tamo gdje s u, tamo gdje se stavljaju prekritelji normi u jednome civilizovanom svijetu. Prij e svega, ti ljudi moraju da podnesu raune: zato su uopte poeli rat u Bosni. Neka Mil oevi, neka Karadi, neka Izetbegovi objasne zato je u Bosni poeo rat. Rat u Hrvatskoj, vo, moe biti rezultat izvjesnih srpsko-hrvatskih animoziteta, koji su trajali jed no due vrijeme, ali zato je voen rat u Bosni, to niko ne moe da objasni. To je kapit ulacija ljudske pameti. Osim ako ne uzmemo onu drugu da je ipak pljaka u osnovici svega, to poprilino odgovara balkanskome mentalitetu. I nacionalizam je u svojoj narodnoj varijanti bio revandikacija: onaj je bio sekretar komiteta i vozio se u

mercedesu, e rat je moje vrijeme, sad u i ja malo da se vozim. Amerikanci i Balkan injenica je da novostvorene balkanske drave danas nitko nee. Svi bi eljeli u Europu, ali Europa ih nee, nego ih ponovo upuuje jedne na druge. A one su podijeljene zid ovima plaa, stranim ponorima rtava i grobova. Kako gledate na budunost biveg jugoslav enskog prostora za narednih, recimo, sto godina? Mnogo o tome razmiljam, uvijek se vraam na to. U starosti ovjek gubi pamenje, zabora vlja injenice, ali mu ostaje logika i imaginacija. Matorci, starci, imaju mnogo f antazije. Jednom sam u autobusu izmeu Dubrovnika i Grua sreo jednog starog gospara koji je zabavljao autobus priajui kako je video adahu. Kad, dakle, napregnem svu s voju staraku imaginaciju, koja nije mala, ja ne umijem da odgovorim kako e ponovo doi do te saradnje, ne samo na podruju bive drave nego cijeloga Balkana. Moda trebamo prizvati iskustvo Engleza, Francuza i Nijemaca i njihovih meusobnih trvenja u je danaestom i dvanaestom vijeku. Dogode se veliki ratovi i istrebljenja, a onda to sve proe i ljudi opet ive normalno. Moe li se to kod nas desiti meni je velika nep oznanica. Drugo najkomotnije rjeenje bilo bi da Amerikanci, koji su se ve upetljal i u balkanske stvari, jednostavno kupe Balkan. Jer u cijeloj naoj traginoj prii vrl o je odluujui i taj faktor siromatva, koji mi sami nismo umjeli, niti umijemo rijeit i. Vaa intelektualna i znanstvena opsesija je grad kao stjecite najkreativnijih ljuds kih sila. Mi smo suoeni sa destrukcijom grada, nai gradovi su ubijeni. Sve to se deavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su poraeni. Moe li se vie uope govoriti o urbanome na Balkanu? Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacij e. Mi imamo danas i siromane megalopolise, ili gradove koji su vei od svih balkans kih naroda. Meutim, ono to ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam. Pria o grad ovima na Balkanu, meutim, sasvim je druga pria, tuna i udna istovremeno. Balkanski p rostor je rodno mjesto grada, antika Grka. Balkan je dva-tri puta u svojoj istorij i gubio urbanitet, pa ga ponovo dobijao. Prvo je bila klasina, grko-rimska koloniz acija, pa su poslije toga doli Slaveni i sve to unitili, pa su ostale samo legende o gradovima. U junoslavenskoj mitologiji gradovi su tek mitske predstave: Leen, N evid-Grad, Mraj-Grad, Skadar na Bojani. Grad je neto to je nekad negdje postojalo, u nekim planinama, neto to se ne zna ta je. Balkanske drave su bile jedine drave bez gradova, ako izuzmemo mediteranski, i jednim dijelom panonski prostor. Raka i Srb ija su u pet vijekova svoga postojanja imale sedam-osam prijestonica, a to znai d a nisu imale ni jednog grada. To su bila privremena boravita lutajuih vitezova. Pa bogumili, koji su imali divnu civilizaciju, ali grada nigdje. Lako se gubi iz v ida injenica da su upravo Turci, ili islam, ponovo donijeli grad na Balkan. Onda na najuem srpskom prostoru dolazi srpska revolucija, prvi i drugi ustanak i onda ponovo nema gradova. Danas vie ni u svijetu nema grada, ima neto vee od grada, neto moda bolje, ali grad vie nije onaj drutveni i moralni entitet kakav je bio u modern oj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka moe da bude gra d, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir kua. I u jednoj takv oj fazi vi mene pitate ta je bilo sa balkanskim gradovima. Tek to su stigli na pra g nekog urbanog identiteta, oni su poeli da se samorazaraju.

Kosovo Srbe ne zanima Pitam Vas, jer su upravo gradovi bili najstranija poprita: Vukovar, Dubrovnik, Mos tar, Sarajevo zbog ega su gradovi bili najvee rtve ratnih divljanja? Seljaka pria. Iz tog naeg seljakog romantizma razvila su se mnoga udovita. to e biti s Kosovom? O tome sam vie puta govorio Kosovo Srbe ne zanima. Oni ga kontinuirano naputaju ve decenijama, odlaze u Beograd i odatle najavljuju borbu za srpsku kolevku. I ta bit ka je izgubljena prije no to je i poela. Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest g odina boravio u Mitrovici, jer sam ga obiao uzdu i poprijeko, a Dobrica osi je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je osi (osja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kr alj Duan, koga mi Srbi zovemo carem, zvanino se proglasio kraljem Srba, Grka i Arb anasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u sutini radin i lojala n. osi, Bekovi i Miloevi ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, naputeno. Oni su sve bi

ke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju vie ni jednog prijatelja u svije tu. Kako e te ljudi cijeniti kad pokuava da uniti susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka ivio i koji su ti, po logici stvari, najvaniji i najblii? Kakvo je Vae miljenje o Meunarodnome sudu za ratne zloine, hoe li on ita popraviti? Taj sud jo nije uinio nita. Kao, oni sude jednom hrvatskom djeaku, Erdemoviu, koji je st napravio zloine, ali zbog ega i u ime koga? Do pravih zloinaca oni se jo nisu ni pribliili. Poet u vjerovati u taj sud onda kad osude osia, Bekovia i Miloevia. Ako t e doivim. Nedavno je hrvatska knjievnost istjerana s beogradskog sveuilita. Je li to, moda, od govor na izjavu Stanka Lasia, da je njemu srpska knjievnost danas isto to i bugarsk a? Ja obino grdim Srbe (smije se). Ali, ta e s Andriem? On smeta i jednima i drugima. H rvati mu ne mogu oprostiti to je preao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju ta je on, kao Hrvat, trazio meu njima. Vjerovatno mu i Bonjaci neto zamjera ju. A Andri je jednostavno bio ovek koji se oslobodio zaviaja i tako postao sloboda n ovjek. Razgovarao Mile Stoji

Svetlana Luki: Sada ete uti gospodina Bogdana Bogdanovia. On je ovih dana u Beogradu , prisustvovao je promocijama svojih knjiga Glib i krv i Ukleti neimar. Gospodin Bog danovi od 1993. godine ivi u Beu, a u Beogradu ga je doekao, dodue neto izbledeo grafi t na njegovoj zgradi, grafit ovde ivi ustaa Bogdan Bogdanovi sa putokazom do ulaznih vrata. ta je video etajui Beogradom ita gradova Bogdan Bogdanovi? Bogdan Bogdanovi: Vi znate poslovicu Sve je u redu kao u Beu. Ja sam uvek mislio d a je to onako neka burgija srpska, ali nije. iveemo duplo, to znai praktino ovo jedanputa ili dva puta godinje po mesec, mesec i p o dana ovde u biblioteci, pa onda nosim tamo To bi sve bilo jako prijatno i armant no da ja nemam 80 godina, ali dobro, ivimo duplo. Ostajemo na Dunavu, ja to priam i po Beu i ovde, i to je naroito prvih godina kad sam mogao da budem i deprimiran, kako ne bih ta se sve dogaalo, ali ipak, kad me ba onako skobi to kau istono Srbijanci , neka nevolja, da ne kaem tuga, ja odem na Dunav. Pa onda sednem i kaem dobro sad , evo, to je ista ulica, mi smo preli nekoliko brojeva uzvodno, ali smo jo uvek u jednoj evropskoj velikoj ulici. Beograd je u ono vreme bio jugoslovenski centar, pa i kosmopolitski centar, sad je tu ta nesrena izbeglika masa, to su ljudi tragini, ljudi smrknuti, ljudi nervozn i Nasrne ovek na mene da me pita gde je ulica Vojislava Ilia, a ja kaem znate, ja sa m tu kao dete stanovao, sad je i ja traim Pobesne, opsova mater ti boiju, kako ne z na, i ode dalje. E, prve veeri kad sam stigao na beogradsku stanicu proli put, letos, ja sam bio sk oro na pragu da se oduevim, jer mi je ceo stanini trg bio potpuno nepoznat, ali sa m mislio da sam se naao u Carigradu ili jo dalje negde, u Smirni ili ta ja znam, al i krajem XIX veka, ne u ovom veku. Barake, kafane, pa svaka drukija, pa guva, pa a utomobili bez reda, krkete-krkete u raznim pravcima, pa je to starudija automobi li, a i poneki jako luksuzan A ovi moji beogradski prijatelji pa, ta vam je, zaboga, to je strano i tako dalje. I jeste strano, razume se. Ali kad smo krenuli posle uzbrdo Nemanjinom, pa poruen e zgrade, pa onda nastupa mrak, onda nastupa uopte jedan do ubure je ve bilo jasno d a je slika mnogo mranija nego to sam ja u svojoj mati hteo da je napravim u prvom s usretu. Dva dana, ili tri dana nisam izlazio, bio sam u nekoj vrsti oka. Onda sam krenuo,

hajde opet da traim svoju osnovnu kolu na ermu, pa sam raznim ulicama iskrivudao d o tamo, krenem da se sputam Bulevarom kroz onaj palir, koji je bio krajnje neverov atan. Za mene je to bilo neodgonetljivo ta je to, sve te drangulije, a onda preko puta odmah dobro obezbeena zlatara, dragulji. Oseao sam se dobro, jer sam imao, na avola, neku indijansku bluzu koju sam dobio o d Ksenijinog sestria, tako da sam bio obuen maltene kao Indijanac, pa sam im verov atno liio na stranca pa su mi uvek pravili malo mesta da mogu da proem. Onda sam se odluio da siem u metro i to je bio doivljaj fantastian, nadrealistiki pot puno. Prvo sam krenuo mermerom, oniksom, sve je isto ne moe biti istije, sve je aps olutno prazno, ludo rasvetljeno. Tu su sad jedna velika samousluga i jedan velik i servis, ali luksuzna radnja, ono ba kao na Ringu u Beu, a drugo je isto tako nek i oigledno luksuzan restoran, ali nigde nikoga. Sve je prazno da praznije ne moe biti. Pa onda jo jedan sprat i onda kreu strmoglav ce one pokretne stepenice koje se celo vreme vrte, nigde nikoga ivog ni da ide do le, ni da ide gore. Ali to je protiv svih propisa, to je takva dubina da sam se ja uhvatio za onu traku pokretnu, ja sam se uplaio da mi se ne zamuti u glavi. Poslednji sloj to ve nije vie mermer, to je beton, tu su korpe, kokoi i seljaci, ene prigradski neki ljudi koji idu od Bore za Ovu, od Ove za Rakovicu, za jedno dva, pe t, deset lokalnih vozova. I oni se nekako oseaju nelagodno i ja se pitam kako oni siu kroz onaj pompezni deo da bi doli do svoga. Pa, onda vidim da oni i ne silaze nego ljudi tre prugom, dou prugom pa se tu. To sad stvarno ostaje velianstven spome nik Miloevieve epohe i jednoga ludog vremena. Posle sam se neto mislio, ta bi bilo da se tu jednoga dana napravi, da se pretvori u jedan grandiozan teatar i da se tu igra Danteov Pakao, jedan sloj, drugi sloj , trei sloj to bi bilo divno. Interesantno je prvo da sam ja do poslednjeg trenutka verovao, otila je ve Jugosla vija doavola, ja sam jo uvek verovao da e se ona ipak nekako sastaviti. Grunulo je neto stravino iz ljudi, ali sad, ta je strano, strano je to ti ljudi koji su poeli da e satiru i satiru, oni su do dan pre toga bili poznanici, prijatelji i komije. A jo je stranije, sad kad je napravljeno ta je napravljeno, kad su tu ja ne znam koji je broj rtava, 100 hiljada, 200 hiljada, moda i vie mrtvih, sad ujem da oni u Hagu t amo sede, pevaju, igraju kao da nita nisu napravili. To je vrlo teko objasniti bilo kome na zapadu, ne mogu ni sebi da objasnim. Jedin o moguno objanjenje je duplo dno, dupli ljudi, dvojstvo arhaian ovek i moderan ovek u istom oveku i onda to bukne najedanputa, neto arhaino, neto epsko, bukne neki krvav i deseterac, poinje klanje, onda se posle opet svi vrate u civilni status. Ono to mi se ini, nadam se, do sad uglavnom nisam mnogo greio u prognozama, sem ono to sam verovao da e Jugoslavija da ostane, nadam se da je zlo iivljeno, znate, tak o da ne verujem da moe da se neto ponovi od onoga. Sad dolazi sem ratnog zla ima i mnogih drugih, druge muke i krize, pa i siromatvo i zabuna i tako dalje, ali dobr o, to e se ipak, ipak menjati. Emisija Peanik, 21.11.2001. Bora osi: Tragom Stalkera