Mirjana GroSS Zagreb

njemaka socijalna povijest 1949-1990.

povodom knjige Hansa-Ulricha Wehlera, Deutsche Gesellschaftsgeschichte, 5. Band: Bundesrepublik und DDR 1949-1990, Mnchen 2008. Ovo je peti svezak djela koje obuhvaa oko 300 godina njemake socijalne povijesti (od oko 1700. do 1990) a znatno je utjecalo na generacije povjesniara i povjesniarki. Na temelju goleme historijske literature Wehler je, radei dvadesetak godina, uspio ostvariti sjajnu i autoritativnu sintezu bogatu injenicama i objanjenjima sloenih povijesnih procesa.1 U svakom sluaju Wehlerovo je djelo najinformiranija, najopirnija i najzahtjevnija sinteza iz ruku jednoga jedinoga povjesniara. Ne postoji paralela takvom pothvatu. Kao pripadnik njemake poslijeratne generacije povjesniara, prvak Bielefeldske kole, pobornik historijske socijalne znanosti, izdava asopisa Geschichte und Gesellschaft, on je svojim angamanom za demokraciju i jednakost ansi, a pogotovo svojom spremnou za polemiku o aktualnim problemima, zacijelo jedan od vodeih intelektualaca stare a vjerojatno i ujedinjene Savezne Republike Njemake. Kao predstavnik Bielefeldske kole Wehler je svojim djelom elio pokazati da je historijska socijalna znanost nadmona ostalim teoretskim pristupima kada je rije o nastojanju da se postigne sinteza. Zato je bio izloen brojnim kritikama, pogotovo nove kulturne historije iji su pripadnici eljeli razotkriti slabosti njegovih rezultata. Wehler je autor brojnih eseja koje povezuje njegovo sudjelovanje u znanstvenim kontroverzama s intervencijama u politike probleme. Sa svojim petim sveskom njemake socijalne historije on se obratio suvremenoj povijesti ali mu nije uspjelo znanstveno reflektirati vlastito djelovanje i doivljaje, tj. on u svojim historijskim analizama nije problematizirao pitanje svoga vlastitoga svjedoanstva vremena o
1 O tome vidi moju recenziju 4. sveska Wehlerova djela pod naslovom: Njemako doba ekstrema 1914-1949, koja se odnosi i na 3. svezak njemake socijalne historije od 1849-1914, asopis za suvremenu povijest 1/2005. Razdobljem od 1945. do 1995. i nekim temama koje zanimaju Wehlera, bavi se i Konrad Jarausch u svojoj knjizi Die Umkehr, Deutsche Wandlungen 1945-1995, Mnchen 2004, koju sam prikazala pod naslovom: Obrat prema normalnosti i humanosti u asopisu za suvremenu povijest 2/2005. O nekim recenzijama Wehlerova 5. sveska njemake socijalne historije informirala sam se preko interneta.

523

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

kojem pie. Tako Wehler hvali svoju generaciju koja je poslije rata izgradila Saveznu Republiku Njemaku, a on je sudjelovao u najvanijim javnim kontroverzama od pedesetih godina dalje. injenica da se Wehler ne ograuje od svoga svjedoanstva vremena izrazita je u poglavlju o politikoj kulturi. Tvrdi tovie da nigdje nije bilo grupe intelektualaca koja je tako snano utjecala na javnu raspravu kao to je to sluaj u Saveznoj Republici Njemakoj. Zato se moe rei da je peti svezak Wehlerova djela izvanredno ivotno postignue jednoga povjesniara, ali pokazuje i granice njegove perspektive kada je rije o suvremenoj povijesti. Wehler u svom djelu iznosi dugi lanac argumenata za svoja miljenja, ali ponekad nedostaju suprotne pozicije a ton zna biti prekomjerno polemian. Kao recenzent, on je nemilosrdan i militantan ali je i spreman na reviziju nekih svojih pogleda. On potie sporove ali i diskusije i otvoren je prema inovacijama. Wehler je politiki protivnik dvaju usmjerenja: konzervativnog i lijevo radikalnog. Kao sudionik u politikim kontroverzama on je public intellectual koji stoji lijevo od sredine. Uglavnom se moe rei da povezuje izvrsnost profesionalnoga povjesniara s liberalno-prosvjetnim angamanom javnoga intelektualca i graanina. Wehler je pokuao postii sintezu koja bi omoguila solidnu interpretaciju vanih problema njemakoga drutvenog razvoja. Drao se strukturne sheme koja se pokazala plodnom i nakon mnogo godina iako se obzor miljenja i prosuivanja u historiografiji s vremenom mijenja jer povijesni procesi bacaju novo svjetlo na odreene povijesne pojave. Ostao je dakle vjeran Maxu Weberu i njegovoj tezi o etirima osovinama drutvenoga razvoja. To su ekonomija, mo, kultura i drutvena nejednakost. Analiza tih sloenih spletova omoguila je Wehleru razmjerno pouzdanu spoznaju o odreenome povijesnom razvoju. Taj koncept etiriju osovina proizveo je izvjetaj zasien teorijom i statistikim podacima, uvjerljiv prikaz kontinuiteta i diskontinuiteta te teoretsko i analitiko tumaenje drutvenoga razvoja Zapadne a dobrim dijelom i Istone Njemake od 1949. do 1990. godine. Pritom autor odbija neke teze amerike teorije modernizacije. Prema njegovom konceptu, ne postoji primat jedne od spomenutih osovina u povijesnom kretanju. Wehler se dri promjenljive uloge i moguega prevladavanja jednoga od socijalnih, ekonomskih, politikih ili kulturnih faktora u drutvenom kretanju odreenoga razdoblja. Otklanja dominantnost odreene figure miljenja kojom se povjesniari i povjesniarke esto slue kao bazom za argumentaciju. Zato pobija mogunost spoznaje totaliteta prole povijesti u smislu Hegela ili Marxa, ali dri da se orijentacijom prema legitimnim spoznajnim usmjerenjima moe do stanovite mjere shvatiti splet bitnih pokretakih snaga koje se, meutim, ne mogu cjelovito obuhvatiti. Pet svezaka o njemakoj socijalnoj povijesti pokazuju znaajan diskontinuitet u politikoj moi i u politikim idejama dok strukture velikih drutvenih formacija i ekonomskih sustava imaju razmjeran kontinuitet, no dakako i ovdje se naziru brojne promjene. 524

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

U razmatranju o organizaciji moi i drutvenoj zbilji koju proizvodi, Wehleru je centralno intenzivno razraunavanje s trajnou drutvene nejednakosti. On odbacuje miljenje nekih sociologa da je u Saveznoj Republici Njemakoj rije o niveliranom drutvu srednjega sloja. Dri dodue da su svi graani imali udio u poboljanju ivotnih uvjeta nakon rata, ali su ostale velike razlike meu klasama. Linija koja je razdvajala poloaj niih namjetenika od strunih radnika je dodue gotovo nestala, ali se pojavila donja klasa useljenika i nastalo je novo siromatvo. U posljednjem svesku autor je pokazao da se golemi disparitet izmeu trino uvjetovanih gornjih, srednjih i donjih klasa jo vie proirio. Nejednakost dodue prevladava u bitnim ivotnim dimenzijama no nema otvorenoga antagonizma izmeu neprijateljskih klasa kao prije jer su ga socijalna drava i prosperitet ublaili. Srednje klase su se od 1949. znatno proirile dok je radnitvo sve vie primalo graanski nain ivota i vie ne izaziva strah u graanstvu kao nekada klasno borbeni i militantni proletarijat. Ispod izuzetno privilegiranih gornjih klasa nalazi se iroka zona povlatenih srednjih klasa koje su nositeljice graanskoga drutva u Saveznoj Republici Njemakoj. Nekada klasno svjestan proletarijat je socijalnim pravom, tarifnom politikom, politikim sudjelovanjem i razmjerno uspjenim poboljanjem ivota pretvoren u posloprimce koji ele pregovarati. No ispod radnike klase nastao je zbog imigracije novi etniki subproletarijat koji se ne moe asimilirati i obrazovati, ivi u getima, a djelomino je pod utjecajem fundamentalnoga islamizma. To bi, prema Wehleru, mogla biti opasnost koja nadilazi crvenu opasnost iz 19. stoljea. Autor dakle nije prikazao blistavu sliku Savezne Republike Njemake. Veliki uspon, ekonomsko udo, savladavanje izazova modernizacije i dalje proizvode drutvenu nejednakost. Jest dodue rije o opem proirenju ivotnih ansi, ali je njihova razliitost izvanredno velika. Ekonomska elita i graanska inteligencija preivjele su sve preobrazbe pa i suradnju s nacizmom. Wehler dakle uoava samo promjene oblika graanstva a ne i njegovu renesansu ili kraj. Savezna Republika Njemaka, prema autoru, ima iznenaujui kontinuitet drutvenih elita i posjedovnih odnosa. Zato on odbija tvrdnje da je rije o otvorenomu drutvu s mogunou uspona za svakoga. Misli da je ideal jednakosti u modernoj demokraciji danas jo vie u opasnosti nego prije jer je trite slijepo za ekonomske i socijalne posljedice svojih odluka. Autor je obratio veliku panju snagama kojima trite oblikuje klase jer je zapadno njemako drutvo od 1848. dominirano od klasa uvjetovanih tritem. Dok se politiki sustavi ubrzano mijenjaju, velike su socijalne formacije relativno trajne, ali ne postoje nezavisno od konfiguracije politike moi. Zapadno njemako drutvo, slobodno od neprijateljskih klasa, ini se stabilnim, ali u njemu postoje trajne suprotnosti u podjeli prihoda i imetka te u nejednakom pristupu elitama i obrazovnim ustanovama. Socijalna nejednakost je stalna i Wehler odbacuje tvrdnje da vie nema donjih slojeva. No kao to je ve reeno, proturjeja izmeu donjih klasa i gornjih klasa u ekonomiji, akademskoj inteligenciji i dravnome aparatu u usporedbi s prolou vie ne izazivaju klasnu borbu. 525

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

Proces ekonomskoga rasta dugo je uvjetovao kontinuitet razvoja klasa industrijskih radnika, menedera, namjetenika. No diskontinuitet u oblikovanju klasa povezan je s dravnom intervencijom ili naglim preobrazbama politikih reima. Wehler istie da na razvoj suvremenih njemakih klasa snano utjee i karakter politike vlasti. U birokratskoj socijalnoj dravi politika stvara klase primatelja penzija i potpora. Naime, socijalna drava sa svojim, kako kae Wehler, uglavnom pretjeranim davanjima pokuava obuzdati slabosti trinoga drutva, prije svega stalno stvaranje i produbljivanje nejednakosti. Civilno drutvo se smatra idealnom zajednicom koju titi liberalno-demokratski ustav, pravna drava te to autonomnija individualna odgovornost s aktivnom participacijom u politikom ivotu. Cilj je dakako prepustiti to vie odgovornosti graanima, a ne samo dravnom tutorstvu. To je bilo donekle mogue u doba ekonomskog uda u poslijeratnim godinama. No uskoro je nastao novi etatizam socijalne drave koja je stvarala sve guu mreu dravne regulacije socijalne sigurnosti na sve brojnijim podrujima. Prema Wehleru, radi se o pretjeranom irenju socijalne drave koja potiskuje odgovornost pojedinaca za oblikovanje vlastitoga ivota. U svom hipertrofiranom obliku taj se sustav vie ne moe financirati. Autor prikazuje dimenzije nejednakosti u rodu, braku, obitelji u generacijama, starosti, obrazovanju, zdravlju, konfesijama. Ujedno upozorava na razmjernu konstantnost drutvenih oblika unato promjenama u novim pluralistikim socijalnim strukturama. Porijeklo jo uvijek ima bitnu ulogu kada je rije o dohotku, habitusu, braku, obrazovanju. Autor je istaknuo znatni diskontinuitet u tradicionalnim klasama plemstva, seljaka i seoskih radnika. Uspon industrijskih radnika se nastavljao do sedamdesetih godina kada ih je u Saveznoj Republici Njemakoj pretekao socijalni lik namjetenika u vezi s nastankom drutva usluga. No zbog prosperiteta s valom ekonomskoga uda proces ulaska tih radnika u graanstvo se nastavio. Inteligencija (Bildungsbrgertum) je tradicionalno imala od drave dobiven privilegiran poloaj. Jedino ga je izgubila u korist nacistike elite, ali se poslije 1945. brzo oporavila. Ekonomska buroazija preivjela je sve politike preobrazbe. Niti suradnja s nacistima uz iskoritavanje sustava ropskoga rada nisu prekinuli njeno napredovanje. U malom graanstvu autor vidi ivu mobilnost uspona i pada te istie da promjene politikih reima rue kontinuitet u toj drutvenoj formaciji. Pripadnici Bielefeldske kole bili su uvijek kritini prema suvremenom drutvu. No Wehler je prikazao povijest uspjeha Savezne Republike Njemake kao trinoga drutva koje je iznenaujue esto ispravno postupalo u godinama poslijeratne izgradnje. On hvali zapadnu integraciju Zapadne Njemake, ekonomsko udo i naelo to vee uinkovitosti u razliitim djelatnostima, a osuuje uz ostalo pokret 1968, konzervativnu inteligenciju, neefikasni kolski sustav. Iako je Wehler na kraju osudio Saveznu Republiku Njemaku zbog nedostatka volje za reformama i zbog nesposobnosti da ukroti velika poduzea i internacionalni turbo-kapitalizam, priznao joj je znatnu sposobnost uenja i usmjerenja prema budunosti. 526

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

Trino gospodarstvo, demokracija i drutvena emancipacija nisu automatski povijesni uspjesi Savezne Republike Njemake nego su morali biti izboreni i obranjeni. Wehler dri da su Nijemci pritom pokazali izvanrednu tenju za solidnom uinkovitosti svoje ekonomske i druge djelatnosti. On zastupa tezu da je takva sposobnost i elja za to boljim rezultatom rada bila karakteristina za nacistiki socijalni darvinizam sa ciljem stvaranja narodne zajednice superiornih arijskih Nijemaca. Zato se nakon propasti nacistikoga reima taj impuls prema uinkovitosti izrazio u volji za usponom u trinome drutvu i kao pogonsko gorivo ekonomskoga uda u mladoj Saveznoj Republici Njemakoj, a transfer lojalnosti usmjerio se na oduevljenje Europom. Rije je o jednom od psihosocijalnih Wehlerovih objanjenja koji su naili na kritiku. U suprotnosti s rairenim uvjerenjem da je Zapadna Njemaka tek poslije 1945. krenula putem pozapadnjenja, autor tvrdi da je Njemaka do 1914. bila dio zapadnoga svijeta, ali da je poslije Prvoga svjetskoga rata i 1933. napustila svoj kulturni krug u koji se vraa nakon 1945. godine. Taj izuzetno teak obrat tekao je vrlo brzo i to ne samo zbog pritiska zapadnih saveznika nego i zbog politikih i mentalnih tradicija koje su u drugom tridesetogodinjem ratu (1914-1945) bile teko oteene ali ne i unitene. Zapadna Njemaka mogla je nakon pada nacizma ispraviti posljedice fatalnoga civilizacijskoga sloma i vratiti se 1949. (osnivanjem Savezne Republike Njemake) na Zapad. Prema Wehleru nije dakle tek tada prihvatila zapadne vrijednosti i norme kao novost, kako mnogi misle, nego je reaktivirala onu tradiciju njemake povijesti koja se mogla obnoviti i ponovno stigla na Zapad. Kada je rije o kulturnom razvoju, Wehler se uglavnom bavi kulturnim institucijama, a ne i strujama. Najbolji su njegovi prikazi pluralizma javnosti Savezne Republike Njemake, tj. izdavatva, radija i televizije sve uz dominaciju buroaske kulture. Kao u ranijim radovima, i u ovoj knjizi dolazi do izraaja Wehlerov odnos prema novoj kulturnoj historiji.2 Predbacuje joj da idealistiki slijedi slike koje povijesni akteri imaju sami o sebi, a one su uglavnom obmane s odreenim uzrocima i ciljevima. Osuuje kulturnu historiju to potiskuje drutvene i ekonomske pojave i zaputa politiku historiju a pogotovo da je nesposobna za sinteze. Sa strane kulturne historije Wehleru se pripisuje beskrvna interpretacija bez graana koji djeluju i smatra se da zbog visokoga stupnja analitike apstrakcije nedostaju razliita iskustva ljudi. Wehler je ipak nastojao fleksibilno primijeniti neke poticaje iz debate o kulturnoj historiji. Uzeo je u obzir kritiku koja se odnosi na nedostatak dvostruke konstitucije zbilje u njegovim djelima. To su s jedne strane socijalni, ekonomski, politiki i kulturni uvjeti, a s druge strane tumaenje smisla i konstrukcija realnosti od samih povijesnih aktera. U ovoj je knjizi posvetio veliku panju kulturno-socijalnom
2 Vidi: Hans-Ulrich Wehler, Die Herausforderungen der Kulturgeschichte, Mnchen 1998. HansUlrich Wehler, Historisches Denken am Ende des 2O. Jahrhunderts 1945-2000, Essen 2002.

527

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

proirenju klasne teorije Pierrea Bourdieua. On dri da klasno specifini habitus ima odlunu ulogu u kontinuitetu elita. Naime, u tijeku socijalizacije nastaju odgojem i obrazovanjem posebna obiljeja linosti koja strukturiraju ponaanje, ukus, jezik, nain miljenja. Klasno specifino oblikovanje toga habitusa socijalnim porijeklom osigurava kontinuitet elite. Na mjesto grubih, vidljivih klasnih suprotnosti dolaze sukobi oko finih razlika pa se pri tom vie uzima u obzir kulturna dimenzija klasnih struktura i bolje je vidljivo da je reprodukcija nejednakosti jedna od jezgra klasne strukture. Mislim da je Wehlerovo nadahnue tezama Bourdieua, u kombinaciji s njegovom socijalnom historijom kao nasljeem Maxa Webera, znatno ojaalo uvjerljivost autorovih objanjenja. Poznato je da se krajem 70-ih godina pojavila struja postmodernizma koja uz ostalo napada sve struje analitike historije usmjerene prema strukturama i procesima i objavljuje da svijet treba opisati iskljuivo kao lingvistiki tekst. U nekim svojim radovima Wehler je zato estoko kritizirao predstavnike tih pokuaja razaranja historije kao discipline, pogotovo Foucaulta i Whitea. Wehler je prihvatio izazov dvostruke njemako-njemake povijesti nakon 1945. godine. Opisao je Saveznu Republiku Njemaku kao ivotno sposobnu novu dravu koja je prolazila kroz sve bitne politike, ekonomske, pravne, kulturne modernizacijske procese, a Njemaku Demokratsku Republiku kao deprimirajui kontrast u usporedbi s povijesnim uspjehom Savezne Republike Njemake. Istie kako je Njemaka Demokratska Republika postojala etrdesetak godina ne iz vlastite snage nego kao sovjetska satrapija bez korijena u njemakom radnikom pokretu. Kada je 1989. ostala bez sovjetske potpore, nije se mogla sama stabilizirati jer je njen politiki sustav bio u slijepoj ulici dravnoga komunizma i totalitarne diktature partije, a kruta ideologija onemoguila je sposobnost uenja. Gospodarstvo Njemake Demokratske Republike bilo je podreeno strogoj planskoj privredi ija je funkcionalna slabost postajala s vremenom sve oiglednija. Socijalna struktura nije se stvarala na temelju pokretljivosti i uinkovitosti u svim vrstama djelatnosti nego na ortodoksnim partijskim normama i bliskosti s vrhovima vladajue Socijalistike jedinstvene partije Njemake. Prava graana bila su podreena partijskoj samovolji, a kultura je izolirana od inovativnih poticaja. Savezna Republika Njemaka bila je dakle parlamentarna republika, sposobna za budunost a realni socijalizam Njemake Demokratske Republike bio je diktatura nesposobna za ivot. Zato je nakon fuzije obiju njemakih drava Savezna Republika Njemaka nuno postala jezgra s prokuanim liberalno-demokratskim ustavom kojoj se prikljuilo pet novih saveznih drava bive Njemake Demokratske Republike. To je teak proces i teret Savezne Republike Njemake od 1990-ih godina. injenica to Wehler nije ravnopravno analizirao obje njemake drave i to dakle nije posvetio Njemakoj Demokratskoj Republici opirniji prikaz izazvala je brojne kritike. Zamjera mu se psovanje njemakih boljevika i njihove razarajue djelatnosti umjesto analitikoga postupka i njegova moralna osuda kao kasni hladni 528

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

rat. Dakako da je bilo i kritika to se Wehler nije bavio ivotnom stvarnou istononjemakoga drutva i kulturom i to se nije trudio da razumije istononjemaki mentalitet. Osnovni problemi njemake socijalne povijesti 1949-1990. razvrstani su u poglavlja koja obuhvaaju okvirne politike uvjete u obje nove drave, turbulence povijesti stanovnitva, strukturne uvjete i ekonomske procese, strukturne uvjete i procese socijalne nejednakosti, strukturne uvjete i procese politike moi te strukturne uvjete i kulturne procese. Sve je to prikazano najprije u Saveznoj Republici Njemakoj, a zatim kao kontrast u Njemakoj Demokratskoj Republici. U vezi s politikim uvjetima u Saveznoj Republici Njemakoj Wehler pokazuje kako se ona nakon 1949. konsolidirala kao demokratsko-parlamentarna republika i da nije bilo dezintegracije unato devet milijuna mrtvih u ratu, dvanaest milijuna bjegunaca i protjeranih, pet milijuna evakuiranih iz gradova te ratnih zarobljenika. Zato je Savezna Republika Njemaka mogla samo pet godina poslije rata ui u ekonomsko udo s poveanjem masovnoga prosperiteta u uinkovitoj demokratskoj dravi. Taj su razvoj uvjetovali ekonomski rast, a samosvijest zapadnih Nijemaca hranila se i kontrastom s diktaturom njemakih boljevika u Istonoj Njemakoj. Uz to se uvrstilo ustavno ureenje, efektivna dravna vlast, demokracija kancelara i privikavanje na novu politiku kulturu jer karizmatska vlast vie nije bila poeljna zbog iskustva s Hitlerom. Savezna Republika Njemaka je u zlatno doba zapadnoga kapitalizma 1950-1973. postala sudionica na svjetskome tritu i lanica zapadnoga svijeta. Amerike okupacijske snage su dodue od poetka utjecale na novi politiki ivot, ali su to usmjerenje ve rano prepustili Nijemcima na vlastitu odgovornost. Osueni nacisti uskoro su otputeni s robije i s velikodunom amnestijom reintegrirani u drutvo. Od oko 300.000 neposrednih sudionika u Holokaustu osueno je samo oko 500. Ponovno je namjeteno mnogo vodeih suradnika nacistikih institucija jer je u doba hladnoga rata bilo vano samo antikomunistiko dranje. S druge strane osjeao se snaan otklon od diktature, pogotovo u medijima. Od kasnih ezdesetih i sedamdesetih godina jaala je kritika konfrontacija, prije svega intelektualaca s nacistikom prolosti, pa se i time Savezna Republika Njemaka razlikovala od Njemake Demokratske Republike i Austrije. U Istonoj je Njemakoj slubena doktrina propovijedala da je faizam izrod kapitalizma. Wehler dri da su na taj nain ispriani Hitlerovi pristalice jer je za sve zloine kriv samo kapitalizam. No denacifikacija i s osudama na smrt ili deportacijama u sovjetske logore bila je na poetku snanija nego na Zapadu. U Istonoj Njemakoj je ratna i poslijeratna bijeda bila neusporedivo tea nego na Zapadu zbog ukljuenja u istoni blok staljinistike narodne demokracije, koja je sprjeavala ekonomski i drutveni razvoj i izazivala izolaciju od svjetskoga trita. Nemilosrdna pljaka sa strane Sovjeta, pod izgovorom reparacija, ograniila je proizvodnju i promet. Dok je u Zapadnoj Njemakoj postojao slobodan politiki ivot 529

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

s diskusijama i konkurentskim politikim strankama, u Istonoj Njemakoj put je kretao prema drugoj diktaturi partije nakon nacistike i sustavu vodee elite uglavnom dravnih namjetenika lojalnih Socijalistikoj jedinstvenoj partiji Njemake. Nakon razvlaenja posjednike buroazije i veleposjeda te prisilnoga ukljuenja seljakih posjeda u poljoprivredne zadruge dolo je do bijega na Zapad te do dotada neviene smjene elite i promjene stanovnitva uope. Dok su na Zapadu socijalistike ideje stvorile socijaldemokratske stranke kao reformne pokrete koji su sudjelovali u ostvarenju socijalne, ustavne i pravne drave, u Istonoj Njemakoj nastaje, adaptacijom sovjetske stvarnosti, boljeviki sustav sa snanom diktaturom i centralno voenom planskom ekonomijom. Dravna partija nadzire sva ivotna podruja prije svega preko dravne sigurnosti koju Wehler naziva crveni Gestapo. Nakon radnikoga ustanka 1953, likvidiranoga sovjetskim tenkovima, Njemaka Demokratska Republika se ukljuuje u Varavski pakt zemalja Istone Europe. Pokreti stanovnitva u Saveznoj Republici Njemakoj bili su dramatini prije svega zbog masovnoga dolaska iseljenih i prognanih iz Istone Europe te onih koji su do gradnje Berlinskoga zida bjeali iz Njemake Demokratske Republike i napokon zbog imigracije stranaca. Zapravo jedna etvrtina stanovnitva sastojala se od spomenutih pridolica. Milijuni uglavnom novoga stanovnitva znaajno su poveali potencijal strune radne snage za ije kolovanje Savezna Republika Njemaka nije morala nita platiti. To je dakako znatno utjecalo na ekonomski rast. Nasuprot tome, za Njemaku Demokratsku Republiku karakteristian je masovni bijeg do gradnje Berlinskoga zida 1961. godine. Wehler obraa veliku panju ekonomskom udu Zapadne Njemake u zlatno doba zapadnoga kapitalizma 1950-1973, tj. njenu povratku na svjetsko trite i orijentaciju na izvoz koja je proizvela visoku konjunkturu. Godine 1960. Savezna Republika Njemaka bila je prema broju zaposlenih u industriji najvie industrijalizirana zemlja na svijetu. To se zatim promijenilo zbog velike ekspanzije sektora usluga koji je poivao na proirenju sustava socijalne sigurnosti, javne uprave, obrazovanja, financijske djelatnosti te na razvoju konzumnoga drutva s rastuom moi kupnje. S naftnim okom 1973. prestaje visoka konjunktura, ali Savezna Republika Njemaka i dalje pripada najbogatijim zemljama Europe. Razmatrajui ekonomski razvoj, autor upozorava na uklapanje Savezne Republike Njemake u integracijske procese i njegove posljedice kao to su slabljenje nacionalistikih predrasuda, nestanak carinskih barijera, prihvaanje opeeuropskih pravila, koritenje ansi europskoga trita. Openito smatra da je zajedniko trite do 1973. bitno utjecalo na rast blagostanja. Zanima ga i globalizacija kao integracija kontinenta u jedno ekonomsko i politiko polje akcije. Iz konkurentske utakmice pod utjecajem trita bila je iskljuena samo poljoprivreda s cijenama garantiranim od drave. Agrarno-politiki intervencionizam je kao bezgranina subvencija poljoprivrede, prema

530

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

autoru, kriva investicija u korist visoko privilegirane manjine dok su investicije u obrazovanje i znanost vrlo male. Izgradnja socijalistikoga drutva izazvala je u Njemakoj Demokratskoj Republici razbijanje cijeloga sustava proizvodnje. Poduzea su razvlatena, banke rasputene, kreditni sustav podravljen. Lik samostalnoga poduzetnika shvaao se kao inkarnacija klasnoga neprijatelja pa je maknut a da za njegovu djelatnost nije naena zamjena. Tu ulogu nisu mogli preuzeti funkcionari Socijalistike jedinstvene partije Njemake i birokrati planiranja, postavljeni na vane poloaje u privredi samo po politikim kriterijima. Zato su oni bili nesposobni za rjeavanje ekonomskih problema. Prema tome, teite je bilo na to veoj proizvodnji prema planu bez obzira na kvalitetu, rentabilnost, produktivnost, smanjivanje trokova. Preostalo je dakle samo formalno ispunjenje plana izraenoga prema politikom kriteriju. Bijeg strunih radnika na Zapad nije se mogao nadomjestiti. Dogmatsko fiksiranje na industrijsku proizvodnju a zanemarivanje konzumnih dobara i sektora usluga, te vezivanje uz istoni blok, takoer je sprjeavalo dinamiku razvoja. Kruta nivelacija onemoguila je primjenu naela uinkovitosti. Wehler dri da je sustav komandiranja sa strane kadrova, nositelja dogmatske ideologije, bez dinaminih samostalnih ekonomskih subjekata doveo do samounitenja Njemake Demokratske Republike. Kada vie nije mogla otplaivati dugove, privremeno su je spasila dva kredita Savezne Republike Njemake. Pojavom Gorbaova 1985. postale su mogue promjene. No Njemaka Demokratska Republika ostala je utoite ortodoksije pa je upala u jo vea zaduenja. Zato se raspala velikom brzinom. Ve je reeno da Wehlerova analiza socijalne nejednakosti u Saveznoj Republici Njemakoj ima sredinje mjesto u analitikom skeletu etiriju osovina. Socijalna nejednakost je sastavni dio socijalne strukture kao skupa trajnijih socijalnih odnosa i sustava reguliranja ekonomije, politike, prava, obrazovanja, budeta, obitelji. U drutvu dominiranom od trita socijalna je hijerarhija dakle temelj. Kaos poslije rata izazvao je dezintegraciju socijalne strukture, ali se ona uskoro konsolidirala s klasama ekonomske buroazije ovisne od trita te inteligencije kao elite. Njihovi su se resursi moi, djelovanja i prestia fundamentalno razlikovali od velike veine stanovnitva: industrijskih radnika, namjetenika, obrtnika i seljaka. Zapadnonjemako trino drutvo ima stratifikacijski oblik odreen od faktora moi i vlasti, dohotka, imetka, prestia, naina ivota, obrazovanja, habitusa. No osnovne dimenzije nejednakosti su u usporedbi s razdobljem do 1914. ublaene i zato uglavnom nema prijeteih napetosti i otvorenih klasnih sukoba. Pitanje je da li je elita stekla svoj poloaj na temelju izvrsne djelatnosti, naobrazbe i uspjenih karijera u svojim zanimanjima ili pritom osnovu ulogu ima drutveno porijeklo, habitus rod, etnika pripadnost. Wehler odbacuje optimistiku sliku drutva otvorenoga prema usponu sposobnih pojedinaca na drutvenoj ljestvici i nestanka klasa. Dri da je rije o dinaminoj socijalnoj strukturi s vie pluralisti-

531

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

kih crta nego prije, ali ona u jezgri poiva na klasama uvjetovanima tritem i na naslijeenom karakteru socijalnih struktura i kulture prolosti. Wehler pobija miljenja o nivelaciji ili nestanku socijalne nejednakosti. Cilj socijalne drave je poboljanje ansi to veem broju graana, a ne utopija jednakih ansi za svakoga. Suprotstavlja se sociolozima koji tvrde da je tradicionalna buroaska formacija propala, a nastali su amorfni srednji slojevi s buroaskim normama i vrijednostima. On misli da je zapadnonjemaka buroaska formacija dodue doivjela promjene oblika izmeu 1914. i 1945, ali da nije nestala i da nije nastalo amorfno drutvo srednjih slojeva. Ublaavanje otrih drutvenih suprotnosti nije uklonilo velike disparitete. Drutvo usluga nije niveliralo klasne razlike jer trino gospodarstvo i dalje proizvodi drutvene nejednakosti. Wehler prema tome vidi socijalnu hijerarhiju klasa uvjetovanih tritem i nastavak tradicije socijalnih struktura iz prijanjih epoha ali bez nekadanje otre konfrontacije. Zapadnonjemaka socijalna hijerarhija je dakle proizvod trinoga drutvu u kojemu naela trita prodiru u drutveni ivot pa se dobra i resursi stalno dijele po vertikalnoj strukturi nejednakosti. Na temelju tih mehanizama sustavno se reproduciraju nejednake ivotne anse i rizici. Klasna struktura dakle nipoto nije nestala nego se u promijenjenom ruhu i dalje pojavljuje u obliku stroge socijalne hijerarhije. Autor se bavi svim klasama i oblicima drutvene nejednakosti. Nakon privilegirane elite bogate ekonomske buroazije i akademske inteligencije, on opisuje stare i nove srednje slojeve (Mittelstand). Upozorava na golemu ekspanziju klasa usluga, uglavnom namjetenika i inovnika, na poveanje srednjih dohodaka, ali i irenje razmaka prema najviim jo bre rastuim dohocima te prema najniim koji rastu polagano. Za tim novim srednjim slojevima zaostaju stari naime obrtnici i mali trgovci. Veliku panju Wehler posveuje usponu radnika iz proletarijata uz nestanak marksistike tradicije i prelazak na borbu interesa u masovnoj demokraciji, ali bez klasne borbe i emancipacijskoga pokreta proletarijata. Socijaldemokratska stranka prestaje biti stranka radnika, odrie se svoje marksistike tradicije, a lanstvo joj se uglavnom sastoji od namjetenika, inovnika i inteligencije. U doba konjunkture struni su se radnici poeli ukljuivati u srednje slojeve, ali su restriktivni uvjeti dijelili svijet radnika od namjetenika i inovnika. Odnosi podjele dohotka na tetu radnika ostali su stabilni. Wehler pie i o radnikim enama te o stranim radnicima (Gastarbeiter) koji su kao etniki heterogeni proletarijat stvorili geta i subkulture bez mogunosti integracije. To je velikim dijelom rubni sloj siromaha, a trite nema mehanizama za uklanjanje ekstremne socijalne nejednakosti. Autor opisuje i politiki kraj plemstva, ali i njegovo preivljavanje kao prestinoga gornjega sloja uz uspjeno prilagoavanje novim prilikama. U vezi sa fundamentalnim promjenama u seljakoj sredini, autor pie o jaanju dravnoga intervencionizama. S golemim dravnim subvencijama poljoprivreda se oslobaa trine konkurencije i podlijee dirigistikom centralizmu drave. Seoski proizvoai se 532

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

stavljaju pod skrbnitvo drave i pretvaraju u visoko subvencioniranu klasu koju zbrinjava drava, a njihovu egzistenciju osigurava ostalo stanovnitvo koje plaa porez. Prema ovom stanju autor je posebno kritian. Zatim je rije o nejednakosti rodova unato smanjenja diskriminacije ena. Uz to itamo o klasno specifinim enidbenim tritima, koje odreuje klasna i prestina hijerarhija na temelju socijalne nejednakosti, te o promjenama u obiteljima, uz ostalo i o erodiranju braka i obitelji. Autor istrauje drutvene nejednakosti i u sluaju mladei i razliitih generacija. Nestanak nekada duboke nejednakosti vidi samo kod konfesija (katolike i protestantske) uz ostalo i u vezi s bikonfesionalnom kranskom demokracijom. Rije je jo o nejednakosti uvjeta stanovanja te obrazovanja koje je dodue doivjelo reforme ali se odluujui utjecaj drutvenoga porijekla odrao. Ostale su ili se poveale klasno specifine razlike ansi. Dimenzije drutvenoga ivota koje podlijeu imperativima drutvene nejednakosti jesu i politiko sudjelovanje, drutveni prostor, starost, zdravstvo, kriminal. U Njemakoj Demokratskoj Republici klasna shema dakako nije bila trino uvjetovana nego je posljedica djelovanja posjednika moi. Naime, klase uvjetovane tritem, prije svega plemiki veleposjed i ekonomska buroazija, su unitene, a nove klase zapravo konstituira vladajua monopolistika elita. Egalitarnost u realnome socijalizmu samo je licemjerje zbog visokoga stupnja nejednakosti koji je proizlazio iz politiki utemeljenoga klasnog poloaja, tj. iz (ne)mogunosti pristupa k moi. Na elu te strukture bila je partijska elita kao mala klasa privilegiranih posjednika moi s funkcijom kolektivnoga poduzetnika i apsolutnom moi koja je htjela nadzirati i regulirati sva ivotna podruja. Ispod vladajue klase monopolistike elite Socijalistike jedinstvene partije bila je administrativna klasa usluga koja je sudjelovala u dravno-komunistikom sustavu vladanja i planiranja, a sastavljena je bila od pripadnika politikih ustanova, dravne sigurnosti, Centralnoga komiteta, Akademije znanosti i vojske. Ispod ove nalazila se operativna klasa usluga, koja je dokumentirala svoju lojalnost lanstvom u partiji i propagiranjem vulgarnoga marksizma-lenjinizma, ideologije neupotrebljive za rjeavanje praktikih problema. Ona je patila od stalnoga manjka efikasnosti i inovativnoga miljenja u planskoj proizvodnji. Bila je to zapravo nova inteligencija koja je preostala nakon masovnoga bijega ili protjerivanja na Zapad. Heroizacijom proletarijata proglaena je industrijska radnika klasa najvie privilegiranom socijalnom formacijom, zapravo svjetsko-povijesnim subjektom koji e omoguiti prijelaz u budue komunistiko drutvo. Stvarno bila je iskljuena od bilo kakvoga stvaranja odluka. Ta radnika klasa imala je dulje radno vrijeme, nii dohodak i penziju nego ona u Saveznoj Republici Njemakoj, stradavala je od planskih i organizacijskih greaka zbog planiranja proizvodnje od partijskih kadrova izvan poduzea. Socijalistika jedinstvena partija Njemake kao avangarda proletarijata nije

533

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

bila sposobna rjeavati svakodnevne probleme, a zauzimala je sve vie drutvenih i politikih podruja bez demokratske legitimacije. Autor opisuje i seosku radniku klasu, naime razvlaene seljake posjednike prisilno organizirane na dravnim posjedima-zadrugama gdje su postali ponieni, demotivirani, neuinkoviti poljoprivredni radnici. itamo i o ostacima graanske inteligencije i o nejednakosti rodova unato sve veega ukljuenja enske radne snage u proizvodnju zbog bijega kvalificiranih radnika. Diktatura Socijalistike jedinstvene partije Njemake izvlastila je sve posjednike imetka i stvorila nivelirano drutvo s malim prosjenim dohotkom dok je socijalna hijerarhija u Saveznoj Republici Njemakoj poivala na velikim razlikama dohotka. Wehler se ne bavi pojedinostima u politikim procesima u Saveznoj Republici Njemakoj. Zanima ga prije svega izgradnja socijalne drave i razvoj kritike javnosti. Nastoji prikazati uspjeh funkcionalnoga politikoga sustava, naime demokracije na podlozi ljudskih prava, diobe vlasti, parlamentarnoga sustava, federalizma, pravne i socijalne drave. Ova posljednja trebala je ublaiti ekonomske i socijalne disparitete kapitalistikoga procesa rasta. Nakon unitenja njemake nacionalne drave, autora posebno zanima nova lojalnost stanovnitva prema projektu europske integracije kao nadomjestka za diskreditirani nacionalizam i s time u vezi unutranja stabilizacija pri nastanku normalnoga ivota nakon nacizma i rata. Europeizam postao je ekvivalent nacionalizma pod utjecajem ekonomskoga uda, tj. ansa u europskom ekonomskom prostoru i na svjetskom tritu. U Saveznoj Republici Njemakoj se dobro ivjelo bez brae i sestara na Istoku. Wehler dri da na mjesto nacionalizma, koji je uzvisio vlastitu naciju i nacionalnu dravu kao politiku religiju, nastaju novi temelji uinkovitosti i sposobnosti u okviru ustavne, pravne i socijalne drave koja osigurava graanima bolji ivot nego nacionalna drava. Poslije izgradnje Berlinskoga zida sa strane Njemake Demokratske Republike (1961), vlade Savezne Republike Njemake nisu provodile aktivnu politiku sjedinjavanja. No kasnije je kancelar Brandt priznao Njemaku Demokratsku Republiku i poboljao odnose s istonoeuropskim zemljama i Sovjetskim Savezom. Wehler opisuje kako su se u Saveznoj Republici Njemakoj socijalnom politikom nastojale ublaiti posljedice katastrofalne ratne hipoteke. Provedena je puna integracija vie od jedne treine bjegunaca i ratom oteenih, to je bilo mogue zbog visoke konjunkture. Socijalna drava provodila je razne socijalne reforme da bi poboljala ivotni standard. No autor misli da su njene velike subvencije odreenim grupama stanovnitva dovele do snienja vrijednosti osobne odgovornosti i privatne inicijative. Poslije etrdeset godina zlatne egzistencije, irenje socijalne drave se prekinulo u vrijeme smanjenja ekonomskoga rasta nakon prvoga oka s naftnim cijenama 1973. godine. Poslije faze neograniene ekspanzije izdataka, dolo je doba nemogunosti nastavka toga kretanja.

534

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

Veliku panju Wehler je posvetio nastanku kritike javnosti kao etvrte sile i novoj politikoj kulturi. Paralelno s ekonomskim usponom tekao je politiki proces modernizacije te promjene zapadnonjemakoga identiteta od ukorijenjenog nacizma u liberalno-demokratsku zajednicu. Bio je to bolan proces uenja o tome kakav stav zauzeti prema civilizacijskom slomu u bliskoj prolosti. To razlikuje Njemaku Saveznu Republiku od drugih gubitnika rata (Italije, Japana). Razraunavanje s nacizmom kao totalitarnim sustavom uzrokovalo je novo iskustvo i mentalitet. Prekinuta je potmula utnja o nacizmu iz pedesetih godina. Autor dri da nigdje na Zapadu nije postojao tako jak utjecaj povjesniara na stvaranje miljenja u glavnim pitanjima drutvenoga i politikog samorazumijevanja, prije svega u otroj raspravi o uzrocima, razvoju, utjecaju i posljedicama nacizma. Nasljedstvo nacizma postajalo je s novim identitetom sve vie predmet do danas nedovrene javne, a ne samo strune rasprave. Uz ostalo Wehler polemizira s Foucaultom jer on smatra da je Holokaust erupcija unutarnje patologije Moderne koja nije proizala iz posebnih problema Njemake nego iz univerzalnih opasnosti s mogunosti ponavljanja. Za razliku od univerzalnoga pesimizma Foucaulta, Wehler ne eli zanemariti pokretake povijesne snage u Njemakoj koje su izazvale Holokaust. Raspravlja o karakteru antisemitizma u Saveznoj Republici Njemakoj s obzirom na dravu Izrael. Autor pie i o velikim problemima nove zapadnonjemake vojske. Meu politikim i drutvenim kretanjima u Saveznoj Republici Njemakoj, kojima se Wehler bavi, zanimljiva je interpretacija pokreta 1968. godine. On ustaje protiv njegovoga precjenjivanja kao odluujue pokretake snage jer je kritika javnost kao i reforma obrazovanja postojala i prije a i kultura mladih poela se razvijati prije 1968. godine. Neomarksistika nova ljevica nije govorila o nacizmu nego o faizmu kao univerzalnoj opasnosti za sve industrijske kapitalistike zemlje. Optuivala je generaciju oeva koja je nastojala preutjeti svoje uloge u nacizmu. Wehler vidi ezdesetosmaki pokret kao izraz utopije, romantike, nerazumijevanja zbilje. Njegovi nositelji studenti odbacivali su reprezentativnu demokraciju, ustavnu, pravnu i socijalnu dravu, a slavili su komunistike diktatore treega svijeta. Zbog toga autor ne moe potpuno odijeliti taj pokret od njegove teroristike periferije iz koje se razvila RAF (Rote Armee Fraktion). Ta Frakcija Crvene armije izazvala je atentatima najteu politiku krizu u Saveznoj Republici Njemakoj koja je ipak svladana. Wehler dri da jo mnogo vea kriza nastaje s fundamentalnim islamizmom. Ipak, pokret 1968. ima i pozitivnu bilancu. Izazvao je volju za kritiki i politiki angaman, mijenjao je ivotni stil odbacivanjem tradicionalnih normi. No od poetnih politikih ciljeva preostali su samo individualizacija i neoptereeno uivanje ivota i konzuma. Kada je rije o problemima politike moi u Njemakoj Demokratskoj Republici, autor upozorava na ustav iz 1968. (kopija sovjetskoga ustava iz 1936.) kojim se proglaava socijalistika drava njemake nacije, a ova prihvaa doktrinu 535

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

Brenjeva o hegemoniji Sovjetskoga Saveza, tj. o njegovu pravu intervencije u svim dravama istonoga bloka. Pritom marksistiko-lenjinistika ideologija nije mogla postii vjerodostojnost u stanovnitvu. Izblijedio je legitimacijski antifaistiki mit prema kojemu su samo komunisti vodili antifaistiki otpor, a Njemaka Demokratska Republika se predstavljala kao jedina uvarica progresivnoga njemakog povijesnoga naslijea. Za faizam kriva je samo kapitalistika elita, tj. sustav kapitalizma i njegovi agenti. Zato je vladajua elita nakon prvotne denacifikacije bila spremna za kompromis s nekada zaslijepljenim i zavedenim sugraanima bivim nacistima. Nacistiki antisemitizam gurnut je u pozadinu, a u istonom bloku se poetkom pedesetih godina pojavio novi antisemitizam u vezi s titoizmom. Tada su se idovski partijski funkcionari i idovi uope i u Njemakoj Demokratskoj Republici okrivljavali za sva unutranja zla u vidu novoga antisemitizma preobuenoga u anticionizam. Prema Wehleru, istononjemaka dravna sigurnost (Stasi) obavljala je dublji nadzor stanovnitva nego Gestapo do 1939. godine. Istononjemaki reim nije nikada imao masovnu podrku kao Hitlerov pokret unato sveobuhvatnim masovnim organizacijama. Protiv reima Socijalistike jedinstvene partije Njemake javio se dodue otpor u osamdesetim godinama, ali nije prelazio u jasno disidentstvo kao u Poljskoj, Maarskoj i ekoj. I opozicijski pokret uoi propasti Njemake Demokratske Republike jo se uvijek zadovoljavao reformama kao treim putom izmeu socijalizma i kapitalizma. Vlast Socijalistike jedinstvene partije Njemake opravdavala se utopijom marksizma-lenjinizma uz oponaanje sovjetske industrijske politike i tvrdila je da izgrauje narodnu demokraciju. Prema Wehleru, rije je o dogmatski izoblienom patolokom uenju u suprotnosti sa stvarnim povijesnim uvjetima, iskustvima i normama civilnoga drutva. Zato je taj sustav patrijarhalnoga autoritativnog sultanizma sa svojom neogranienom samovoljom svrio u potpunoj katastrofi. Wehler prikazuje izvanredno brz tempo fuzije obiju njemakih drava nakon 1989. od samo nekoliko mjeseci. Mirna revolucija graana Njemake Demokratske Republike reagirala je na ekonomski slom, zagaivanje okolia, korupciju politike elite i uope na uskraene ivotne anse. Bez toga pokreta istononjemakih graana, ali i odluke o neintervenciji sa strane Gorbaova, ne bi tako brzo dolo do sloma Socijalistike jedinstvene partije Njemake i sjedinjenja jer u Zapadnoj Njemakoj nije za to vladalo takvo oduevljenje. Propast istononjemakoga satelitskog sustava povezana je dakako s krajem globalne konstelacije sila u prethodnih pedeset godina. Bio je to i kraj spekulacije o treem putu izmeu dravnoga socijalizma i kapitalizma kao nestvarne iluzije koju je, prema Wehlerovu miljenju, istononjemaki graanski pokret predugo zastupao. Opisujui zapravo samounitenje Njemake Demokratske Republike, autor zakljuuje da je ona bila samo fusnota svjetske povijesti. U analizi strukturalnih uvjeta i procesa kulture, Wehlerov pristup se ograniava na razmatranje onih institucija koje djeluju na temeljne socijalizacijske procese, 536

Mirjana Gross: Njemaka socijalna povijest 1949-1990.

na habitus, mentalitet, sliku svijeta, posredovanje ideja i javno miljenje. Zato on izostavlja teme o argumentacijama politike filozofije, o socijalnoj teoriji, o proznoj literaturi i njenu proirenju duhovnoga obzora razumijevanja svijeta. Kae da nova kulturna historija ne moe dati bolje interpretacije socijalne, ekonomske i politike povijesti unato strastvenoga isticanja amorfnoga i promjenljivoga pojma kulture. Dri da kulturno-historijske rasprave mogu rasvijetliti svoje specifine probleme, ali averzija protiv velikih pripovijesti izaziva, uz ostalo, nesposobnost te historiografske struje za sinteze. Ve ima primjera da se socijalna historija moe otvoriti kulturnim pitanjima, ali kulturna historija dosada nije u svoj rad ukljuila probleme socijalne i ekonomske povijesti. U svakom sluaju, Wehler ostaje kod svoje strukturne sheme suenoga pristupa kulturnim institucijama i njihove povezanosti s drutvenom povijeu. Kada je rije o kulturi, autor govori o brojnim institucijama i procesima. Raspravljajui o protestantskim i katolikim crkvama, spominje i njihovu djelatnost u postnacistiko doba. Uz ostalo kae da je katoliki vrh imao vanu ulogu pri bijegu i spaavanju nacista. Spominje i takav bijeg vodstva hrvatskoga faistikoga Pavelieva reima. Pogotovo evangeliki duhovnici zalagali su se poslije rata za amnestiju osuenih nacista u potpunoj suprotnosti s njihovom suzdrljivosti prema proganjanima u nacistiko doba. Opirno prikazuje rast drutva znanja i akademizacije u Saveznoj Republici Njemakoj. Sustav obrazovanja mu je temelj za raspodjelu ivotnih ansi, naime pristupa sveuilitu za djecu srednjih graanskih klasa i kae da se u epohi reformi jo poveala socijalna nejednakost, tj. razmak prema mogunosti studiranja radnike djece. Izmeu ostaloga je zanimljivo proitati da Wehler odbija osloboenje studija od kolarine jer je ona vana za kvalitativni pogon pouke i istraivanja. Autor se opirno bavi problemima kulturnoga razvoja u Saveznoj Republici Njemakoj kao to su: literarno-publicistiko trite, proizvodnja knjiga, novine i asopisi, razvoj od radija i filma do masovne medijalne revolucije televizije. Posebno mi je zanimljiv njegov prikaz zadobivenoga i obranjenoga pluraliteta javnosti. to se tie Njemake Demokratske Republike, Wehler se prije svega obazire na nastojanja dravnoga etatizma za dekristijanizacijom koja posebno pogaa evangeliku crkvu jer je ona veinska religija u Istonoj Njemakoj. U pitanju kola i sveuilita pod diktaturom Socijalistike jedinstvene partije Njemake autor istie regrutaciju uglavnom klasno privilegirane nove inteligencije za sveuilini studij u ekstremnoj suprotnosti s doktrinom jednakosti. Tvrdi da je broj studenata iz radnikih obitelji razmjerno ispod njihovoga udjela u Saveznoj Republici Njemakoj. Mislim da se slae s time to je veina najistaknutijih istononjemakih povjesniara nakon prevrata maknuta sa svojih pozicija. Wehlera prije svega zanima iskustvo dvostruke diktature u Istonoj Njemakoj: nacistike i one pod vlau Socijalistike jedinstvene partije Njemake. Kako dri da je to reim lijevo-totalitarne diktature, on se bavi totalitaristikim teorijama a 537

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 2, str. 523538

prije svega pitanjem razlike i slinosti izmeu nacistikoga reima i onoga njemakih boljevika. Raspravljajui o razliitosti, on kae da Njemaka Demokratska Republika nije izazvala rat, nije izvrila masovno umorstvo idova niti je vodila rat do unitenja protiv Slavena. No u poetku ubijeno je na tisue klasnih neprijatelja. Njemaka Demokratska Republika trajala je mnogo dulje nego Trei Reich pa su bili mogui drugaiji uvjeti ivota. Nacizam je njemaki proizvod, a Njemaka Demokratska Republika je satelit sovjetske hegemonije. Nacizam se zasniva na borbi rasa, a njemaki boljevizam vidi osnovnu pokretaku povijesnu silu u klasnoj borbi. Razlika je dakako i u socijalno-ekonomskim strukturama. Wehler meutim vidi i slinosti izmeu obiju diktatura. To su: jednopartijski sustav, apsolutna ideoloka hegemonija na temelju monopola na povijesnu istinu, neograniena dravna sila. U oba sustava nema pravne drave nego pravo postaje sluavka politikih interesa, stalno se kre temeljna ljudska prava, tajna policija nadzire stanovnitvo, na djelu je opa militarizacija, nema autonomnoga drutvenoga podruja jer je sve pod vlau partije. Naposljetku, slinost je i u ideologiji savrenoga budueg drutva, novoga tipa arijskoga rasnog drutva odnosno komunistikoga besklasnoga drutva. Na kraju se moe zakljuiti da je Wehlerova historija posebno poticajna. Svaka od njegovih sloenih problemskih teza pobuuje nove spoznaje i razmiljanja ne samo u odnosu na Njemaku i ire u europskim razmjerima nego i u vezi s drutvenim razvojem u pojedinim dravama ili regijama. Zato svaki itatelj i itateljica, koji se bave suvremenom povijesti, mogu iz toga djela stei odreena nadahnua za svoj vlastiti rad.

538