U IJOJ JE RUCI BRITVA?

ili o (ne)mogunosti objektivne kritike u suvremenoj umjetnosti (I dio)

Jedan performerski uvod Prije koju godinu dola sam na ideju da napravim performance u kojem bih sveano u tiini pred publikom, starinskom britvom obrijala bradu nekom dovoljno ludom i hrabrom umjetnikom kritiaru. Brada se u najrazliitijim kulturama tumai kao simbol ivotne mudrosti, iskustva, zrelosti i znaaja. Cilj bi bio da uklanjanjem te brade umjetnikom kritiaru, problematiziram njegovu ulogu i znaaj kao i svrhovitost njegova kriterija u umjetnosti 21. stoljea, stavljajui ga na neki nain u inferiorni poloaj jer je njegova brada u milosti britve u umjetnikovoj ruci. Kako me krasi tvrdoglavost tovara i odsustvo refleksa putanja kad zagrizem u neto u to vjerujem, ja sam se naravno ozbiljno odluila pripremiti za taj performance te sam dogovorila egrtovanje kod jednog zagrebakog brice starog kova da nauim rukovati britvom. Ali naalost, u ovim umjetnikim prostorima poprilino tapaciranim kritiarskim egom, nisam naila ni na jednog dovoljno hrabrog i dovoljno ludog umjetnikog kritiara, a k tome i bradatog koji bi mi na milost prepustio svoju bradatu diku.

Prilika za kritiara Da li umjetniki kritiar uope vie ima znaenje? Koja je njegova uloga? Moe li on doprinijeti razvoju umjetnosti? Ima li u umjetnosti mjesta uope vie mjesta za kritiku koja bi otvorila stvarnu mogunost rasprave? Kritiar je danas u defanzivi, njegov eros, elokvencija, provokacija, drskost netragom su nestali u posljednja dva desetljea. Njegova uloga je marginalizirana i pretvorena iz aktivne uloge kritiara u kunsthistoriarska posrtanja u pokuaju praenja brojnih mijena u umjetnikoj modi, svedena manje-vie na pasivnu ulogu promatraa koji uglavnom tek biljei trenutak, arhivirajui ga za neko moda jasnije vrijeme, iako intimno mislim - da je ovo vrijeme jasno da jasnije ne moe biti jer u vremenu u kojem je trina vrijednost jednog Damiena Hirsta gotovo izjednaena s vrijednou Leonarda da Vincija (da se razumijemo, nipoto ne podcjenjujem vanost Damiena Hirsta); u ovom trivijalnom vremenu opsesije galerijama prepunih drkadija (excuse my language, ali ne zasluuju ni jedan primjereniji izraz) koji glorificiraju i mistificiraju ispodprosjene umjetnike domete; u vremenu u kojem milijunska stada pohode Tate Modern i Beaubourg i malo ili nimalo razumiju ono to vide; u vremenu u kojem nam

koa uglavnom vie ne bridi od pogleda na umjetniko djelo pa nam ni emocija ne moe biti kriterij likovna kritika je vanija nego ikada, ali nigdje ovjeka nazbilj, kako bi to rekao Dri. Ne treba nam kritiar suavati izbor, ali zaboga neka bar u par rijei objasni po emu je Tracy Emin dobra umjetnica a moj susjed Pero to nije, pa to valjda nije tako teak zadatak jer vjerovali ili ne, javnost je itekako zainteresirana za odgovore koji nude neto vie od esejistikih sugardaddy brbljarija. Svrha likovne kritike nije da umjetnost priblii ljudima, ali sigurna sam unjenu svrhovitost ukoliko ljude pribliava umjetnosti. U tom, danas zaista preirokom polju umjetnike ponude bez kriterija, ja vidim priliku za kritiara koji bi nas mogao upozoriti to je zaista vano i zato je vano. Jer koliko god bilo bezveznih gluposti koje se trpaju pod zajedniki nazivnik art, mislim da bar jednako toliko ima vrijednih i inteligentnih djela koje bi kritiar trebao prepoznati, izdvojiti i obraniti od osrednjosti koja ih okruuje.

O pristojnom pisanju ili o kritiaru - lignji

(Pristojnost je karakteristika kritiara-lignje, rekao jednom netkonegdje, a ja zapisala). Ruskin je odbacio klasinu umjetniku tradiciju, tvrdio da je renesansna arhitektura moralna sramota*, promaio glavnu ideju Turnerovog slikarstva i iz neznanja unitio Whistlera javno ga nazvavi fifiriem te uobraenim, neobrazovanim i loim umjetnikom** Maala! Ako krenemo nabrajati stvarno je imao dosta krivih miljenja, ali Ruskin je IMAO MILJENJE, a nije li zadatak likovne kritike i kritike uope imati miljenje? Zaboga, ega se bojimo? Povijest nas ionako sve prije ili kasnije uini budalama, i najsigurnije je kukaviki sjediti i ekati da bismo vidjeli u kojem e se pravcu povijest razvijati. Ako kritiar vjeruje da kvaliteta u umjetnosti jo postoji, morao bi biti glasan, morao bi ponekad biti spreman u umjetnosti odbaciti ono za to e moda veina rei da je dobro. Ako umjetnik svojim javnim djelovanjem riskira oprena miljenja, zato ne bi riskirao i kritiar? Ali dananji kritiar ne daje svoje miljenje, on ne eli riskirati da zbog jasnog izricanja stava bude pretenciozan ili ismijan od kolega. Zato on radije eka na postizanje konsenzusa da bi prihvatio stajalite koje je osvojilo najvie argumenata. To je slika dananjeg kritiara. teta. Vjerojatno nisam osamljena u stavu da je mogue razumjeti i potovati svakoga tko daje razlog za svoje miljenje pa i ako se ono u potpunosti razlikuje od naeg vlastitoga i da je mogue imati vie respekta za onoga tko osporava nau vlastitu

percepciju i ispada krivo, nego za onoga tko eka na koju stranu e puhnuti vjetar da bi imao pravo. Biti u veini nije vrijedno vremena inteligentnog ovjeka. Po definiciji, takvih ljudi ve ima dovoljno (Hardy). Danas, kritiar ne samo da je izgubio kontakt s umjetnikim djelom, on je izgubio i kontakt sa itateljem zahvaljujui modi, meni neshvatljive, snobistike sklonosti nerazumljivom pisanju! Uloga kritiara uglavnom je svedena na status predlagaa. Recenzent umjesto kritiar, danas bio puno prikladniji izraz jer osim pokojeg biografskog detalja i pokuaja smjetanja u kakav-takav povijesni kontekst kritiar i ne prua nikakvu drugu sliku o umjetnikom djelu. Pisanje o umjetnosti je dio procesa zapoinjanja njenog razumijevanja kae Roberta Smith u Three lectures naglaavajui nunost negativne kritike jednako kao i pozitivne jer kritika koja ne pie negativno jednako kao i pozitivno nije transparentna kritika. Jedan nekritiki, belle-lettriste pristup koji tretira umjetnost na pseudoznanstveni nain, riskira da promai cilj i postane samo sebi svrhom. Stoga sam blizu miljenju da je kritiko pisanje moda jedini pravi oblik pisanja o umjetnosti. Kritika je stil razmiljanja, a umjetnost je stav mesa i due moramo joj prilaziti kao da prilazimo osobi. Moemo je promatrati prijateljski ili neprijateljski, moe nam se sviati ili ne, samo ne moemo o njoj pisati neutralno. Neutralnim stavom vrijeamo umjetnika i njegov trud, vrijeamo i itatelja koji od proitanog teksta u najmanju ruku oekuje da nakon njega malo bolje razumije ono to ga okruuje, vrijeamo na koncu i sebe kao kritiara, umanjujui vanost vlastite uloge u procesu razumijevanja umjetnosti.

U IJOJ JE RUCI BRITVA? ili o (ne)mogunosti objektivne kritike u suvremenoj umjetnosti (II dio)

O izlagakoj politici po principu neka cvjeta tisuu cvjetova Muzeji u svom izlagakom pristupu radosnog melangea razliitih umjetnika, medija i stilova, samo potpomau nekritiki pristup umjetnosti, pa emo tako u Nacionalnim muzejima tik do najznaajnijih djela povijesti umjetnosti nalaziti i ona beznaajna, ak

loa postignua. Ostala mi je enigma koje bi opravdanje kustos naao za takav postav: da li je to edukacijska svrha u postavu davati jednaku vanost vrhunskom i osrednjem umjetnikom ostvarenju (da bolje uoimo razliku valjda) ili se naprosto radi o nedostatku kriterija? Nedavno sam s prijateljicom likovnom kritiarkom obila jednu izlobu smjetenu u vrlo uglednu galeriju (zato izbjegavam imenovati galeriju i izlobu, objasnit u u recima koji slijede). Obje smo zakljuile da je izloba uzaludno utroen novac jer je potpuno nejasno to se njome eljelo rei. Slabaan koncept u sjeni je raskone vizualizacije koja e zavesti svakog malo povrnijeg promatraa. Posegnula sam za pisanim objanjenjem izlobe (da vidim to je umjetnik htio rei, jelte) iz kojeg mi tek nita nije bilo jasno jer izloeno nije slijedilo napisano (ili obratno). Utvaram da sam prilino dobar i paljiv itatelj suvremenih umjetnikih kretanja te da sam u stanju uoiti kad mi netko podmetne kukavije jaje, ali jbga, nikakve javne koristi od toga jer ja nisam po struci kritiar. Moj je poziv i intimna obaveza sudjelovanje u pokuaju stvaranja umjetnosti, a ne pisanje o njoj. Nezahvalno je da umjetnik kritizira djelo drugog umjetnika jer to e se u najmanju ruku tumaiti kao jal i nee biti shvaeno ozbiljno. Ako to uini kritiar, situacija je potpuno drukija jer to je njegov zadatak. Naravno da se ne treba bacati kamenom na svaku glupost koja nam se ne svia jer prirodna selekcija e se pobrinuti da mediokritetska umjetnika ostvarenja nestanu sama od sebe kroz vrijeme. Ali kad se takva ostvarenja smjetaju u vane dravne galerije i za njih se izdvaja velik novac poreznih obveznika te ih se glorificira kao izuzetna umjetnika dostignua, kad su takva ostvarenja u konkurenciji za nagrade kritiar koji se ne slae s time, trebao bi valjda imati obavezu na to javno reagirati. Na alost, javne reakcije po pravilu izostaju (po naelu ruka ruku mije, nitko se nikome ne eli zamjeriti) i svode se na komentare u uem krugu prijatelja. Kad sam predloila svojoj prijateljici kritiarki da se osvrne na tu izlobu, da upozori na njenu besmislenost, ona se nasmijala i rekla da je to nebitno, jer to je valjda vidljivo i nema potrebe pisati negativno. To je vidljivo njoj, meni, nekome od vas... ali to veini ipak nije vidljivo i ta veina se oslanja na kriterij vanosti ustanove koja dotino djelo izlae, a kritiar ponajee upravo tu veinu zanemaruje.

Odsustvo kritike El Dorado za umjetnike Jedino temeljno naelo danas je da je umjetnost nestabilna kategorija ivi ili umire u skladu s pravilima koja nikad ne mogu biti do kraja sistematizirana. U vrijeme u kojem ne moemo temeljiti argumente na kanonima jer kanoni su odavno urueni, sve se svodi na vjerovanje dajui umjetniku korist od takve sumnje. Umjetnik se na

postojee stanje odsustva umjetnike kritike skoro pa nema to aliti to stanje je za umjetnika El Dorado. Uz malo dobre veze i dobre prie, njegov rad nitko previe ne propituje, pa u skladu s tim - ni on sam. Zbog toga danas moe proi sve, ba sve. Alijenacija - ta vladavina blaene praznine koja je nekada bila povod kritikom buntu, postala je poeljno stanje u suvremenoj umjetnosti. Bitno da je u ovom, u odsutnosti sadraja, perfekcijom obuzetom svijetu, sve ispolirano i sjajno poput Koonsovih balon-skulptura, i dovoljno prazno da u toj praznini niti kritiar treba umjetnika, niti umjetnik kritiara. Ali to stanje koje naizgled pogoduje umjetniku, ne pogoduje uvijek i dobrom umjetniku. Njemu prijeti opasnost da ostane nevidljiv zahvaljujui inertnosti kritike. Ovo je uglavnom vrijeme mistifikatora, neitko vrijeme, vrijeme umjetnika galamdija, vrijeme u kojem plahi, vrijedni i ozbiljni umjetnici koji jo nisu shvatili da osim ulaganja u rad treba jednako ulagati (ako ne i vie) u gradnju kulta vlastite linosti - ostaju u sjeni kaotine umjetnike scene. Zato ponavljam, kritika je i danas, jednako kao u ranijim vremenima, od vitalne vanosti, jer ako stvarno prihvatimo da je vrijeme najbolji kritiar, onda bi likovnu kritiku trebalo ukinuti kao poziv. Eto, koliko lamentiranja oko pitanja u ijoj je ruci britva, a odgovor je bio ve na poetku teksta. Britva je, izgleda, olako preputena ruci umjetnika. Dobro je to, ukoliko umjetnik zna to radi. U suprotnom nije li mu malo previe povjerenja dano?