Biblioteka

Vremeplov
Naslov izvornika

Isaac Asimov A CHOICE OF CATASTROPHES The Disasters That Threaten Our World
Published by Simon and Shuster A Division of Gulf & Western Corporation, New York 1979 Copyright 1979 by Isaac Asimov

DUNJA

Prijevod VRAI-STEJSKAL

Glavni i odgovorni urednik DRAGAN MILKOVI Urednik ZDRAVKO IDOVEC

Isaac Asimov

PRIMICANJE KATASTROFA
Propasti koje prijete naem svijetu

AUGUST CESAREC ZAGREB 1981

Izdavaka radna organizacija AUGUST CESAREC Zagreb, Brae Oreki 18 Za izdavaa DRAGAN MILKOVI Korektor FEDOR BEKL Likovna oprema NENAD DOGAN Tehniki urednik FRANJO PROFETA

tamparski zavod OGNJEN PRIA Zagreb, Savska cesta 31

Sadraj
Uvod PRVI DIO KATASTROFE PRVE VRSTE 1 Sudnji dan Ragnarok Mesijska iekivanja Milenarijanizam 2 Poveavanje entropije Zakoni odranja Tok energije Drugi zakon termodinamike Kaotino gibanje 3 Zatvaranje svemira Galaksije Ekspandirajui svemir Saimanje svemira 4 Kolaps zvijezda Gravitacija Crne rupe Kvazari Unutar nae galaksije DRUGI DIO KATASTROFE DRUGE 5 S u d a r i sa S u n c e m Roenje iz bliskog susreta Kruenje oko galaktike jezgre VRSTE 9

11

18

38

52

73

Mini crne rupe Antimaterija i slobodni planeti Smrt Sunca Izvori energije Crveni divovi Bijeli patuljci Supernove Suneve pjege Neutrino

92

TREI DIO
7

KATASTROFE TREE VRSTE

123

10

11

B o m b a r d i r a n j e Zemlje Izvanzemaljski objekti Kometi Asteroidi Meteoriti Usporavanje Zemlje Morska doba Dulji dan Uzmicanje Mjeseca Pribliavanje Mjeseca Pomicanje Zemljine kore Unutranja toplina Katastrofizam Pomicanje kontinenata Vulkani Potresi Tektonska budunost Promjena vremena Godinja doba Okidanje ledenjaka Orbitalne promjene Arktiki ocean Djelovanje zaleivanja Odvoenje magnetizma Kozmike zrake DNA i mutacije Genetsko optereenje Zemljino magnetsko polje

140

153

181

203

"

ETVRTI DIO
12

Nadmetanje ivota Velike ivotinje Male ivotinje Infektivne bolesti Mikroorganizmi Nova bolest 13 S u k o b r a z u m a Nehumana inteligencija Rat Barbari Od baruta do nuklearne bombe

KATASTROFE ETVRTE VRSTE

225

250

PETI D I O KATASTROFE PETE VRSTE 14 I s c r p l j i v a n j e p r i r o d n i h b o g a t s t a v a Obnovljivi izvori Metali Zagaivanje Energija: stara Energija: nova Energija: obilna 15 P o g i b e l j i p o b j e d e Stanovnitvo Obrazovanje Tehnologija Kompjuteri Pogovor

275

317

351

Uvod
Rije katastrofa potjee iz grkog jezika i znai postaviti naglavce. Prvobitno se upotrebljavala da bi opisala rasplet, ili klimaks dramske radnje neke kazaline izvedbe, a po obiljeju je mogla biti ili sretna ili tuna. U komediji, klimaks je sretan zavretak. Nakon cijele bujice nesporazuma i patnji, iznenada se sve potpuno obre kad se ljubavnici odjednom pomire i sjedine. Katastrofa komedije je, dakle, zagrljaj ili vjenanje. U tragediji je klimaks tuan zavretak. Nakon beskrajne borbe, sve se potpuno izvre kad junak otkriva da su ga pobijedile sudbina i okolnosti. Katastrofa tragedije je, dakle, smrt junaka. Budui da se tragedije obino doimlju dublje od komedija i jae urezuju u pamenje, rije katastrofa poela se povezivati vie s traginim nego sa sretnim zavretkom. U skladu s tim, njome se danas opisuje svaki konani zavretak kobne ili katastrofalne prirode a ova knjiga bavi se ba tom vrstom katastrofa. Konani zavretak ega? Nas samih, naravno ljudske vrste. Ako ljudsku povijest promatramo kao traginu dramu, tada bi konana smrt ovjeanstva bila katastrofa i u prvobitnom i u dananjem smislu. No, to bi to moglo prouzroiti kraj povijesti ljudskog roda? U prvom redu, cijeli svemir mogao bi toliko promijeniti svoje karakteristike da bi postao nenastanjiv. Kad bi svemir postao poguban i kad nigdje u njemu ne bi mogao postojati ivot, tada ni ovjeanstvo ne bi moglo postojati. To bismo mogli nazvati katastrofom prve vrste. 9

Naravno, nije potrebno ukljuiti cijeli svemir u neto to bi dostajalo da se izazove kraj ovjeanstva. Svemir bi mogao biti jednako dobroudan kao i sada, a ipak bi se neto moglo dogoditi Suncu zbog ega bi Sunev sustav postao nepodoban za nastavanje. U tom bi sluaju mogao prestati ivot ljudskoga roda iako bi sav ostali svemir i dalje postojao mirno i bez smetnji. To bi bila katastrofa druge vrste. I dakako, iako bi Sunce moglo i dalje sjati jednoliko i dobrohotno kao uvijek, sama bi Zemlja mogla doivjeti neku vrstu potresa koji bi onemoguio ivot na njoj. U tom bi sluaju ljudski ivot mogao prestati ak i kad bi Sunev sistem nastavio koloteinom kruenja i obrtanja. To bi bila katastrofa tree vrste. I makar bi Zemlja mogla ostati topla i ugodna, neto bi se moglo dogoditi na njoj to bi unitilo ljudski ivot, ali ne pogaajui neke druge oblike ivota. U tom bi se sluaju evolucija mogla nastaviti i Zemlja bi, s modificiranim oblikom ivota, mogla napredovati ali bez nas. To bi bila katastrofa etvrte vrste. Mogli bismo ii i korak dalje te istai mogunost da ljudski ivot i dalje postoji, ali da bi se moglo neto dogoditi to bi unitilo civilizaciju, prekidajui korak tehnolokog napretka i osuujui ljudski rod na primitivan ivot osamljen, siromaan, teak, surov i kratak kroz neko neodreeno razdoblje. To bi bila katastrofa pete vrste. U ovoj u knjizi govoriti o svim tim varijantama katastrofa, poinjui s prvom vrstom i navodei druge redom. Opisane katastrofe bit e, uzastopce, manje kozmike i utoliko neposrednije i opasnije. No tako zacrtana slika ne mora biti neizostavno tmurna, jer je lako mogue da ne postoji katastrofa koja se ne bi mogla izbjei. A mogunosti da izbjegnemo neku katastrofu sigurno postaju vee ako im pogledamo hrabro u lice i procijenimo njihove pogubnosti.

10

KATASTROFE PRVE VRSTE

1 Sudnji dan
Ragnarok
Uvjerenje da se cijeli svemir pribliava svome kraju (katastrofa prve vrste spomenuta u uvodu) vrlo je staro i zapravo je znaajan dio zapadne tradicije. Osobito dramatinu sliku kraja svijeta zapadna nam tradicija daje u mitovima koji su potekli meu skandinavskim narodima. Skandinavska je mitologija odraz opore, subpolarne okolice u kojoj su ivjeli oelieni Norveani. To je svijet u kojem mukarci i ene igraju sporednu ulogu i u kojem drama poiva na sukobu izmeu bogova i divova, sukobu u kojem su bogovi, ini se, neprekidno u nepovoljnijem poloaju. Studen-divove (duge, okrutne skandinavske zime) je, uosta lom, nemogue pobijediti, i ak unutar opsjednutih utvrda samih bogova, Loki (bog vatre tako bitan u sjevernoj klimi) jednako je nepouzdan i izdajniki kao i sama vatra. A na kraju dolazi Ragnarok, to znai kobna sudbina bogova. (Taj je termin Richard Wagner uinio poznatijim kao Goetterdaemmerung, ili sumrak bogova, u svojoj istoimenoj operi). Ragnarok je konana, odluna bitka izmeu bogova i njihovih neprijatelja. Iza bogova dolaze heroji Valhalle koji su, na Zemlji, poginuli u borbi. S druge su strane divovi i monstrumi okrutna znaenja koje predvodi odmetnik, Loki. Bogovi padaju jedan za drugim, iako monstrumi i divovi pa i Loki takoer umiru. U toj borbi Zemlja i svemir nestaju. Sunce i Mjesec progutat e vukovi koji su ih progonili od stvaranja. Zemlju zahvaa vatra, saie je i razara u opem unitenju. A ivot i ljudski rod zbrisani su gotovo kao neznaajna, usputna stvar u toj velikoj bici. I to bi, dramatski, trebao biti kraj ali nije.

11

Druga generacija bogova nekako uspije preivjeti; nastaju drugo Sunce i drugi Mjesec; izranja nova Zemlja; pojavljuje se novi ljudski par. Antiklimaks sretnog zavretka nadovezuje se na veliku tragediju destrukcije. Kako je do toga dolo? Pria o Ragnaroku, kakvu je danas znamo, uzeta je iz pisanja islandskog povjesniara Snorrija Sturlusona (11791241). Do tog je vremena Island obraen na kranstvo i ini se da je pria o kraju bogova pretrpjela snaan kranski utjecaj. Uostalom, u kranstvu su prie o smrti i novom stvaranju svemira postojale mnogo prije islandske prie o Ragnaroku. A na njih su, pak, utjecala idovska predanja.

Mesijska iekivanja
Dok je postojalo davidijansko kraljevstvo Judejaca, prije 586. godine pr.n.e., idovi su bili uvjereni da je Bog nebeski sudac koji pojedincima odmjerava nagrade i kazne u skladu s njihovim zaslugama. Nagrade i kazne dobivale su se za ovoga ivota. Takvo pouzdanje nije preivjelo razoaranja. Nakon to su Judu potukli Kaldejci pod Nabukodonozorom, poto je razoren Hram i mnogi idovi odvedeni u egzil u Babiloniju, meu prognanicima se javila enja za povratkom kraljev stva i za kraljem iz stare davidske dinastije. Budui da su takve elje, izraene suvie otvoreno, predstavljale izdaju novih neidovskih vladara, stvorio se obiaj da se o povratku kralja govori eliptiki. Govorilo se o Mesiji, to znai pomazan, jer se kralj, u ritualu preuzimanja dunosti, pomazivao uljem. Slika o povratku kralja idealizirala je uvod u divno zlatno doba. I doista, nagrade za vrlinu premjetene su iz sadanjosti (gdje ih oito nije bilo) i stavljene u zlatnu budunost. Neki stihovi koji opisuju to zlatno doba stavljeni su u Knjigu Izaije; ona navodi rijei tog proroka koji je propovijedao ve 740. godine pr.n.e. Sami stihovi vjerojatno su nastali u nekom kasni jem razdoblju. Naravno, da bi se moglo stvoriti zlatno doba. oni krijeposni meu ljudima moraju se popeti do moi, a zle treba liiti moi ili ih ak unititi. Prema tome: On (Bog) e biti sudac narodima, mnogim e sudit plemenima, koji e maeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Nee vie narod dizat maa protiv naroda nit se vie uit ratovanju. (Iz. 2:4).
12

... ve po pravdi e sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. ibom rijei svoje oinut e silnika, a dahom iz usta ubit bezbonika. (Iz. 11:4). Vrijeme je prolazilo i idovi su se vratili iz progonstva, ali to nije donijelo olakanja. Njihovi neposredni neidovski susjedi bili su neprijateljski raspoloeni, a uz to su se osjeali bespomonima pred nadmonom snagom Perzijanaca koji su sada vladali zemljom. Stoga su idovski proroci sve ivopisnije i slikovitije opisivali dolazee zlatno doba, a osobito propast koja oekuje njihove neprijatelje. Prorok Joel je, piui oko 400. godine pr.n.e., rekao: Jao dana! Jer Jahvin dan je blizu i dolazi ko pohara od Svevinjeg (Joel 1:15). Slika opisuje dolazak osobitog trenutka kada e Bog suditi cijelom svijetu: ... sakupit u sve narode i povesti ih u dolinu Joafat. Ondje u im suditi zbog Izraela, naroda mog i moje batine... (Joel 4:2). Bio je to prvi literarni izraz sudnjeg dana, trenutka kad e Bog unititi postojei poredak svijeta. Ta je predodba postala snanija i ekstremnija u drugom stoljeu prije nove ere, kad su Seleukovii, grki vladari koji su preuzeli vlast od Perzijanaca poslije doba Aleksandra Velikog, pokuali potisnuti idovstvo. Zidovi su se, pod Makabejcima, pobunili, a Knjiga Danijelova napisana je da bi podrala ustanak i obeala sjajnu budunost. Knjiga se dijelom slui starijom predajom o proroku Danijelu. U Danijelova usta stavljeni su opisi apokaliptikih vizija.* Pojavljuje se Bog (koji se naziva Pradavnim) da bi kaznio zle: Gledah u nonim vienjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin ovjeji. On se pribliava Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, ast i kraljevstvo, da mu slue svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vjena i nikada nee proi, kraljevstvo njegovo nee propasti. (Dan. 7:13-14). Kao Sin ovjeji odnosi se na nekoga u ljudskom obliju, kao kontrast neprijateljima Judejaca koji su prije toga oslikavani u likovima razliitih zvijeri. Moe se protumaiti da ljudsko oblije predstavlja Judu u apstraktnom smislu, ili Mesiju napose. Makabejski je ustanak bio uspjean i judejsko je kraljevstvo ponovno uspostavljeno, ali to ipak nije donijelo zlatno doba. Uza sve to, proroki napisi podravali su meu idovima iekivanja u
* Apokaliptiki je pojam nastao od grkih rijei koje znae razotkrivaju i. Prema tome, sve to je apokaliptiki otkriva budunost koja je normalno nedostupna ljudskim oima.

13

toku iduih nekoliko stoljea. Sudnji dan i dalje je mogao doi u svakom trenutku; Mesija je bio uvijek pri ruci; kraljevstvo pravinosti u svakom trenutku tek to se nije uspostavilo. Vlast Makabejaca preuzeli su Rimljani. Za vladavine cara Tiberija u Judeji je postojao vrlo popularan propovjednik koji se zvao Ivan Krstitelj. Glavna misao njegove poruke bila je Obratite se, jer blizu je kraljevstvo nebesko. (Mt. 3:2). Dok se tako oekivanje opeg spasenja stalno podravalo, svatko koji je tvrdio da je Mesija mogao je raunati na sljedbenike, a pod Rimljanima pojavio se odreen broj takvih uvjeravatelja koji kod naroda nisu imali uspjeha. No meu njima je bio i Isus iz Nazareta kojega je slijedilo nekoliko poniznih Judejaca. Oni su mu ostali vjerni ak i kad je Isus raspet na kri, a da se ni jedna ruka nije uzdigla u njegovu obranu. Oni koji su vjerovali da je Isus Mesija bili su se mogli nazvati mesijancima. No, jezik Isusovih sljedbenika postade u to doba grki, jer se preobraalo sve vie krivovjeraca, a u grkome je rije za Mesiju Christos. Isusovi sljedbenici tako se nazvae kranima. Prvobitni uspjeh u preobraanju krivovjernih moe se zahvaliti udotvornim misionarskim propovjedima Saula iz Tarsusa (apostola Pavla). Zapoinjui s njim, kranstvo je krenulo putom uspjenoga rasta koji je pod njegov stijeg stavio najprije Rim, potom Evropu i zatim velik dio svijeta. Prvi krani vjerovali su da dolazak Isusa Mesije (naime, Isusa Krista) znai pribliavanje sudnjega dana. Samom se Isusu Kristu pripisavalo da je predskazivao blizak kraj svijeta: U ono vrijeme, poslije te nevolje, sunce e pomrati, mjesec nee sjati, s neba e zvijezde padati i zvijea se nebeska uzdrmati. Tada e vidjeti Sina ovjejega gdje dolazi na oblacima s velikom moi i slavom... Zaista, kaem vam, ovaj narataj nee proi dok se sve ovo ne zbude. Nebo i zemlja proi e, ali rijei moje nee proi!... to se tie onog dana i asa, o tome nitko nita ne zna; ni aneli na nebu, ni Sin, ve jedino Otac. (Mk. 13:24-27, 30-32). Oko 50. godine, dvadeset godina nakon Isusove smrti, apostol Pavao jo je svakoga trenutka oekivao sudnji dan: Ovo vam velimo poueni od Gospodina: mi ivi, mi preostali za dolazak Gospodnji, sigurno neemo pretei umrlih, jer e sam Gospodin sa zapovjednikim zovom, s glasom arkanela i sa zvukom trube Boje sii s neba i najprije e uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim emo mi ivi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako emo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga tjeite jedan drugoga tim 14

rijeima! A to se tie, brao, vremena i asa, nema potrebe da vam se o tome pie: i sami dobro znate da e Dan Gospodnji doi kao lopov u noi. (Prva poslanica Solunjanima, 4:15, 5:2). Pavao je, poput Isusa, nagovjetavao da e sudnji dan doi brzo, ali uvao se da ne kae toan datum. A sudnji dan, sluajem, nije doao; zli nisu bili kanjeni, idealno kraljevstvo nije uspostavljeno, a onima koji su vjerovali da je Isus Mesija ostalo je da se zadovolje osjeajem da e Mesija morati doi i drugi put (drugi dolazak) te da e se tada zbiti sve ono to je prije predskazivano. Krani su u Rimu bili proganjani pod Neronom, a jo ee za vrijeme kasnijeg imperatora Domicijana. I upravo kao to su seleukidski progoni stvorili apokaliptika obeanja u Knjizi proroka Danijela u vrijeme Staroga zavjeta, Domicijanovi progoni donijeli su apokaliptika. obeanja Knjige otkrivenja u vremenima Novog zavjeta. Otkrivenje je vjerojatno napisano 95. godine, za vrijeme Domicijanove vladavine. Sudnji dan oslikan je vrlo podrobno i posve zbrkano. Govori se o konanoj borbi izmeu svih snaga zla i svih snaga boga na mjestu zvanom Armagedon, iako pojedinosti nisu jasne (Otkrivenje 16:14-16). No konano, Potom opazih novo nebo i novu zemlju, jer su iezli prvo nebo i prva zemlja... (Otkrivenje 21:1). Stoga je posve mogue, bez obzira na to kakav je u poetku bio skandinavski mit o Ragnaroku, da verzija koja je dola do nas duguje neto toj bici kod Armagedona u Otkrivenju, sa svojom vizijom obnovljenog svemira. A Otkrivenje, zauzvrat, duguje mnogo Knjizi Danijelovoj.

Milenarijan izam
Knjiga Okrivenja unijela je neto novo: Potom opazih anela gdje silazi s neba drei u ruci klju od Bezdana i velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju a to je avao, sotona i sveza ga za tisuu godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zakljua i zapeati, da vie ne zavodi naroda dok se ne navri tisuu godina. Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme.(Otkrivenje 20:1-3). Nije jasno zato avola treba onemoguiti kroz tisuu godina ili milenij i zatim odvezati kratko vrijeme, no to je barem oslobodilo pritiska one koji su vjerovali da sudnji dan neposredno
1?

dolazi. Uvijek se moglo rei da je Mesija bio doao i da je avao sputan, to znai da kranstvo moe dati snage, ali e istinska konana bitka i istinski kraj doi tisuu godina kasnije.* inilo se normalnim pretpostaviti da je tisuu godina poelo otkucavati s Kristovim roenjem i 1000. godine ljudi su bili zaokupljeni nervoznim strahovanjem, ali to je prolo a svijet nije prestao. No, rijei Danijelove i rijei Otkrivenja bile su tako eliptine i nejasne, a potreba da se vjeruje tako velika, da su ljudima uvijek ostavljale mogunost ponovnog itanja tih knjiga, procjenjivanja neodreenih predskazanja i iznalaenja novih datuma za sudnji dan. Tom su se igrom zabavljali ak i veliki znanstvenici, poput Isaaca Newtona i Johna Napiera. Oni koji su pokuavali izraunati kad e tih odsudnih tisuu godina poeti i zavriti, ponekad se nazivaju milenijalistima ili milenarijancima. Mogu se nazvati i kilijastima, prema grkoj rijei za tisuu godina. Zaudo, milenarijanizam je danas jai nego ikada, usprkos ponovljenim razoaranjima. Sadanji pokret zapoeo je s Williamom Millerom (1792-1849), pjeadijskim oficirom koji se borio u ratu 1812. On je bio skeptik, ali poslije rata postao je ono to bismo danas nazvali ponovno roenim kraninom. Poeo je prouavati Danijela i Otkrivenje te je zakljuio da e se Drugi dolazak zbiti 21. oujka 1844. To je potkrijepio zamrenim proraunima, predskazujui da e svijet skonati u vatri, prema modelu sablasnih opisa Knjige otkrivenja. Skupio je ak 100 000 sljedbenika i u zakazani su se dan mnogi od njih, prodavi svoja ovosvjetska dobra, sastali na breuljcima kako bi se uzdigli uvis, ususret Kristu. Taj je dan proao bez nemilog dogaaja, dok je Miller sve nanovo preraunao odredivi 22. listopada 1844. kao novi dan. No i taj je proao bez incidenta. Kad je 1849. Miller umro, svemir je jo bio na dunosti. No, mnoge njegove sljedbenike to nije obeshrabrilo. Oni su apokaliptike biblijske knjige tako protumaili kao da Millerovi prorauni najavljuju poetak nekog nebeskog procesa koji obina zemaljska svijest jo ne moe zapaziti. Opet je trebalo ekati jo jedan milenij, ve prema uzoru, a pravi Drugi dolazak, ili
* Zapravo, ba se zbog tisuugodinje sputanosti Sotone izraz milenij poeo upotrebljavati za razdoblje budue idealne pravde i sree, a esto se uzima ironino za neto to se nikada nee dogoditi.

16

Isusov advent, odgoen je jo jedanput za budunost ali, kao i prije, ne-tako-daleku budunost. Tako je osnovan adventistiki pokret koji se razdvojio u vie razliitih sekti, ukljuujui adventiste sedmoga dana. Oni su prihvatili neke starozavjetne obiaje, kao to je svetkovanje sabata u subotu (sedmoga dana). Jedna osoba koja je prihvatila adventistike nazore bio je Charles Taze Russel (1852-1916) koji je 1879. osnovao organizaciju nazvanu Svjedoci. Jehove. Russel je Drugi dolazak oekivao u svakom trenutku i nagovijestio ga je, poput Millera, za sedam razliitih dana, svaki se puta razoaravi. Umro je za vrijeme prvoga svjetskog rata, koji mu se bio morao uiniti poput poetka konane, vrhunske bitke opisane u Otkrivenju - ali advent ipak nije slijedio. No pokret je i dalje prosperirao pod vodstvom Josepha Franklina Rutherforda (1869-1942). On je oekivao Drugi dolazak s uzbudljivom parolom: Milijuni koji danas ive nee nikada umrijeti. On sam umro je u toku drugoga svjetskog rata, koji se i njemu morao uiniti poetkom konane, odluujue bitke opisane u Otkrivenju ali ni sada nije slijedio advent. A pokret svejednako cvjeta i danas u svijetu okuplja vie od milijun lanova.

17

2 Poveavanje entropije
Zakoni odranja
Toliko o mitskom svemiru. No usporedno s mitskim shvaanjima postojala su i znanstvena stajalita o svemiru, ona koja su se oslanjala na promatranje i eksperiment (i, povremeno, intuitivnu pronicavost koja se potom morala potkrijepiti promatranjem i eksperimentom). Pretpostavimo da uzmemo u razmatranje taj znanstveni svemir (a to emo i uiniti u preostalom dijelu knjige). Je li i sudbina znanstvenog svemira, poput mitskoga svemira, da e jednoga dana doi do svoga kraja? Ako jest, kako, i zato, i kada? Stari grki filozofi smatrali su da je Zemlja kolijevka promjene, pokvarenosti i propadanja, dok se nebeska tijela ravnaju po drukijim pravilima te su nepromjenljiva, nepokvarena i vjena. Srednjovjekovni krani drali su da e Sunce, Mjesec i zvijezde pretrpjeti ope unitenje sudnjega dana, ah do tada oni su bili, ako ne vjeni, a ono nepromjenljivi i neizopaeni. To se stajalite poelo mijenjati kad je poljski astronom Nikola Kopernik (1473-1543) objavio 1543. godine vrlo paljivo argumentiranu knjigu, u kojoj je Zemlja maknuta sa svojeg jedinstvenog poloaja u sreditu svemira, da bi se poistovjetila s ostalim planetarna koje krue oko Sunca. Sunce je tada preuzelo jedinstveni sredinji poloaj. Prirodno, kopernikansko shvaanje nije odmah prihvaeno; zapravo, ezdeset je godina bilo estoko opovrgavano. Tek je dolazak teleskopa, kojega je prvi upotrijebio 1609. godine talijanski znanstvenik Galilei da bi promatrao nebo, otklonio protivljenje svakom zahtjevu za potivanje znanosti, svodei to protivljenje na puko tvrdoglavo mranjatvo. 18

Galilei je otkrio, na primjer, da Jupiter ima etiri satelita koji stalno krue oko njega, opovrgnuvi jedanput zauvijek da je Zemlja sredite oko kojega se okreu sve stvari. On je otkrio da Venera pokazuje puni ciklus faza poput Mjeseca, kao to je Kopernik predvidio da bi moralo biti, dok su prijanja shvaanja predskazivala drukije. Svojim je teleskopom Galileo takoer vidio da je Mjesec prekriven planinama, kraterima i, kako je drao, morima, pokazujui da su on (i prema tome ostale planete) svjetovi poput Zemlje te da su stoga vjerojatno podloni istim zakonima promjene, razaranja i propasti. Otkrio je i tamne mrlje na povrini samoga Sunca pa je tako i taj transcendentalni objekt koji se, od svih materijalnih stvari, inio najbliim savrenstvu Boga, bio zapravo nesavren. Tako su ljudi u potrazi za vjenim ili barem za onim aspektima vjenosti koji su se mogli promatrati te su stoga bili dio znanstvenoga svemira morali posegnuti za daleko apstraktni jom razinom iskustva. Ako stvari nisu vjene, moda su to onda odnosi meu stvarima. Godine 1668, na primjer, engleski matematiar John Wallis (1616-1703) ispitivao je ponaanje tijela koja se sudaraju te je iznio ideju da se u procesu kolizije neki aspekti kretanja ne mijenjaju. Evo kako je on radio. Svako tijelo u pokretu ima neto to se naziva momentum (to je latinska rije za kretanje), moment sile. Njegov moment sile jednak je njegovoj masi (koja bi se mogla priblino definirati kao koliina tvari koju sadri) pomnoenoj s njegovom brzinom. Ako se tijelo' kree u jednom odreenom smjeru, moment sile moe dobiti pozitivni predznak; kretanje u suprotnom smjeru dobiva negativni predznak. Ako se dva tijela pribliavaju jedno drugome izravno u ravnoj liniji, pojavit e se ukupni moment koji moemo odrediti oduzimanjem minus-momenta jednoga tijela od plus-momenta drugoga. Nakon to tijela udare jedno o drugo i odbiju se, podjela momenta meu njima e se promijeniti, ali ukupni e moment ostati isti kao i prije. Ako se sudare i ostanu spojena, i masa i brzina novoga kombiniranog tijela bit e drukije nego masa i brzina svakoga tijela posebno, ali ukupni e moment i dalje biti isti. Ukupni moment ostaje isti ak i kad se tijela udare pod nekim uglom umjesto izravno, i odskoe u promijenjenim smjerovima. Wallisovi eksperimenti i mnogi drugi koji su otada izvedeni pokazali su da u svakom zatvorenom sistemu (onome u koji 19

nikakav moment ne ulazi izvana niti iz njega nestaje), ukupni moment uvijek ostaje isti. Podjela momenta medu tijelima u pokretu u takvom sistemu moe se mijenjati na bezbroj naina, ali ukupna vrijednost ostaje ista. Moment se prema tome sauva; to e rei, niti se dobiva niti se gubi. Taj se princip zove zakon odranja momenta. Budui da je jedini uistinu zatvoreni sistem cijeli svemir, zakon odranja momenta moe se najopenitije definirati ako se kae ukupni moment sile svemira je konstantan. U biti, on se nikad ne mijenja u cijeloj vjenosti. Bez obzira na promjene koje su se dogodile, ili se jo mogu dogoditi, ukupni se moment sile ne mijenja. No kako moemo biti sigurni? Kako moemo, na temelju malobrojnih promatranja koja su kroz nekoliko stoljea obavili znanstvenici u laboratorijskim uvjetima, rei da e se moment sile odrati milijun godina od danas, ili da se ve odrao milijun godina? Kako moemo rei je li on upravo sada odran u drugoj galaksiji udaljenoj milijun svjetlosnih godina, ili neposredno kraj nas pod uvjetima koji su tako razliiti poput onih u sreditu Sunca? Mi to ne moemo znati. Moemo rei samo to da nikada, ni pod kojim uvjetima, nismo zapazili da bi se taj zakon prekrio; niti smo otkrili bilo to po emu bismo mogli naslutiti da bi se ikada mogao prekriti. tovie, ini se da svi zakljuci koje izvodimo pod pretpostavkom da je zakon istinit imaju smisla i da se podudaraju s promatranjima. Znanstvenici stoga smatraju da imaju posve pravo pretpostaviti (jer nedostaje dokaza za suprotno) kako je odranje momenta zakon prirode koji vrijedi openito u cijelom prostoru i vremenu i pod svim uvjetima. Odranje momenta bilo je tek prvo u seriji zakona odranja to su ih razradili znanstvenici. Na primjer, moe se govoriti o kutnom momentu koji je svojstvo to ga imaju tijela koja se okreu oko rotacijske osi, ili oko nekoga drugog tijela. U oba sluaja, kutni moment izraunava se iz mase tijela, njegove brzine okretanja i prosjene udaljenosti njegovih dijelova od osi ili sredita oko kojega se okree. Pokazalo se da postoji i zakon odranja kutnog momenta. Ukupni kutni moment svemira uvijek je konstantan. tovie, ta dva tipa momenta ne ovise jedan o drugome i nisu zamjenljivi. Kutni moment ne moe se promijeniti u obini moment (koji se ponekad naziva linearnim momentom da bi se razlikovao od kutnoga), niti obratno. 20

Godine 1774. serija eksperimenata francuskog kemiara Antoine-Laurenta Lavoisiera (1743-94) dala je naslutiti da se i masa odrava. Unutar jednog zatvorenog sistema neka tijela mogu gubiti masu a druga je mogu dobivati, ali ukuDna masa sistema ostaje konstantna. Postupno, svijet znanosti razvio je pojam energije, svojstva tijela koje mu omoguuje da obavlja rad. (Sama rije energija izvedena je iz grkog izraza koji znai sadravajui rad.) Engleski fiziar Thomas Young (1773-1829) prvi je upotrijebio tu rije 1807. u njezinu suvremenom smislu. Brojni razliiti fenomeni bili su u stanju obavljati rad - toplina, kretanje, svjetlo, zvuk, elektricitet, magnetizam, kemijske promjene i tako dalje - i svi su se oni stali smatrati razliitim oblicima energije. Pojavila se ideja da se jedan oblik energije moe pretvoriti u drugi, da neka tijela u ovom ili onom obliku mogu gubiti energiju i da druga tijela mogu dobivati energiju u jednom ili drugom obliku, ali da je u svakom zatvorenom sistemu ukupna energija u svim oblicima konstantna. Njemaki fiziar Hermann L. F. von Helmholtz (1821-94) nije nipoto bio prvi koji je tako mislio, ali on je 1847. godine uspio uvjeriti cijeli znanstveni svijet da je tome tako. Stoga se obino smatra da je on otkrio zakon odranja energije. Njemako-vicarski fiziar Albert Einstein (1879-1955) bio je 1905. godine u stanju uvjerljivo tvrditi da je masa jo jedan oblik energije, da se odreena koliina mase moe pretvoriti u tono odreenu koliinu energije, i obratno. Zbog toga je zakon odranja mase nestao kao zaseban zakon odranja, pa se danas govori samo o zakonu odranja energije, a to podrazumijeva da je masa ukljuena kao jedan oblik energije. Kad je britanski fiziar Ernest Rutherford (1871-1937) opisao strukturu atoma 1911. godine, otkriveno je kasnije da postoje i subatomske estice koje ne samo to slijede zakone odranja momenta sile, kutnog momenta i energije, ve takoer i zakone odranja elektrinog naboja, broja bariona, izotopskog okretanja i jo neka takva pravila. Razni zakoni odranja su zapravo osnovno pravilo igre koju igraju sve estice i dijelovi svemira; i koliko mi znamo, svi su ti zakoni opi i vjeni. Ako se ipak pokae da neki zakon odranja ne vrijedi, to samo dokazuje da je tome tako zato to je on dio nekog openitijeg zakona. Tako se pokazalo da zakon odranja mase ne vrijedi, ve da je dio openitijeg odranja energije koja ukljuuje masu. 21

Sad imamo jedan aspekt svemira koji bi se mogao uiniti vjenim, bez poetka ili kraja. Energija koju svemir danas sadri uvijek e biti tu u tono istoj koliini kao i sada i uvijek je postojala u tono odreenoj koliini kao i sada. Isto tako moment sile, kutni moment, elektrini naboj i tako dalje. Dogaat e se sve mogue vrste lokalnih promjena kad ovaj ili onaj dio svemira izgubi ili dobije jedno od tih sauvanih svojstava, ili kad jedno od sauvanih svojstava promijeni oblik - ali cjelina je bila, jest i bit e nepromijenjena.

Tok energije
Sada moemo usporediti mitski i znanstveni svemir. U sluaju mitskoga svemira, postoji vjeno i neunitivo nebesko kraljevstvo nasuprot kojemu je promjenljiv svijet ljudi koji nam je poznat. I kad mislimo na kraj svijeta, mislimo na kraj tog promjenljivog svijeta; rijei kraj - ili poetak utoliko imaju smisla samo kad se odnose na taj promjenljiv svijet. On nije samo promjenljiv; on je prolazan. U znanstvenom svemiru postoje vjena i neunitiva sauvana svojstva, nasuprot kojih je promjenljiv svijet koji se iscrpljuje na pozadini i u skladu s pravilima tih sauvanih svojstava. Rijei kraj ili poetak imaju smisla samo kad se odnose na taj promjenljiv svijet. On nije samo promjenljiv, ve i prolazan. Ali zato mora postojati promjenljiv i prolazan aspekt znanstvenog svemira? Zato se sve komponente svemira ne spoje u jedan supermasivni objekt s nekim stalnim momentom sile, kutnim momentom, elektrinim nabojem, sadrajem energije i tako dalje, da se zatim vie nikad ne promijene? Zato se, umjesto toga, svemir sastoji od milijarda objekata svih veliina koji stalno pretvaraju djelie ouvanih svojstava iz jednog oblika u drugi?* Pokretaka snaga svih tih promjena je, oito, energija, tako da je energija, na neki nain, najvanije svojstvo koje svemir posjeduje, a neki smatraju da je zakon odranja energije najosnovniji zakon prirode.
* Tome, naravno, ne moemo prigovoriti, jer upravo stalno mijenjanje i pretvaranje odranih svojstava stvara sve aktivnosti, ive i neive, u svemiru; to ini ivot moguim; to stvara neumorno prelaenje i traganje koje zovemo inteligencijom, i tako dalje.

22

Energija pokree sve promjene u svemiru sudjelujui i sama u tim promjenama. Djelii energije teku od jednog mjesta na drugo, od jednog tijela do drugog, mijenjajui pri tome oblik. To znai da se moramo zapitati to je to to pokree energiju da bi se ponaala na ovaj ili onaj nain. Uzrok je, oito, u tome to je energija rasprostranjena u svemiru nejednoliko; na nekim je mjestima prisutna u koncentriranijem obliku, a na drugim mjestima u manje koncentriranom. Cijeli tok dijelova energije od jednog mjesta na drugo, od jednog tijela do drugog, iz jednoga u drugi oblik odvija se tako da je tendencija izjednaavanje raspodjele.* Upravo tok energije koji nejednoliku raspodjelu pretvara u jednoliku moe se upotrijebiti za obavljanje rada i za izazivanje svih promjena koje vidimo da se dogaaju; svih promjena koje povezujemo sa svemirom kakvoga poznajemo, sa ivotom i inteligencijom. tovie, to izjednaavanje energije je spontano. Nije potrebna nikakva pokretaka snaga za tok energije nuan da bi se to ostvarilo. To se dogaa samo po sebi. Izjednaavanje je samopokretako. Dat u jednostavan primjer. Pretpostavimo da imate dvije velike posude jednake veliine, povezane pri dnu vodoravnom cijevi koja je tako zatvorena da izmeu posuda ne postoji nikakva stvarna veza. Jedna posuda moe se napuniti vodom sve do vrha, dok se u drugu moe staviti posve malo vode. Voda u punom kontejneru nalazi se, u prosjeku, na vioj razini nego voda u posudi koja je gotovo prazna. Da bi se voda dovukla na viu razinu, nasuprot sili tei, potrebna je energija, pa stoga voda u punoj posudi ima viu razinu energije s obzirom na gravitacijsko polje, nego voda u gotovo praznoj posudi. Iz povijesnih razloga, kaemo da voda u punoj posudi ima vie potencijalne energije od vode u gotovo praznoj posudi. Zamislimo sada da se otvori cijev koja povezuje dvije posude. Istog e trenutka voda potei s mjesta gdje ima viu potencijalnu energiju, prema mjestu gdje je ta energija nia. Voda e potei iz pune posude u gotovo praznu - spontano. Siguran sam da nitko nee posumnjati, pod pretpostavkom da ima i najmanjeg iskustva sa svijetom, kako je to spontan i neizbjean dogaaj. Kad bi se cijev otvorila i voda ne bi potekla iz pune u gotovo praznu posudu, zakljuili bismo da cijev zapravo
* Naravno, tada moramo zapitati ponajprije zato je energija nejednoliko rasporeena. Time emo se pozabaviti kasnije.

23

uope nije otvorena. Kad bi ono malo vode iz gotovo prazne posude poteklo u punu posudu, morali bismo zakljuiti da je za to upotrijebljena crpka. Kad bi cijev bila neosporno otvorena i kad bi bilo jasno da nema nikakve crpke, a voda ne bi potekla iz pune u gotovo praznu posudu, ili, jo gore, kad bi potekla u suprotnom smjeru, morali bismo doi do uznemirujueg zakljuka da smo svjedoci neega to se moe opisati samo kao udo. (Nepotrebno je rei da u analima znanosti ne postoje svjedoanstva i zapisi ni o jednom takvom udu.*) Zapravo, spontani tok vode na taj nain toliko je siguran da ga mi automatski upotrebljavamo kao mjeru za smjer toka vremena. Pretpostavimo, na primjer, da je netko filmskom kamerom snimao dogaanje u dvije posude, a mi promatramo rezultate. Vezna cijev se otvara, a voda ipak ne tee. Mi bismo smjesta zakljuili da se film ne odvija i da gledamo samo fotografiju. Drugim rijeima, u filmskom svemiru vrijeme se zaustavilo. I dalje, pretpostavimo da nam film pokazuje kako voda tee iz gotovo prazne u punu posudu. Bili bismo sasvim sigurni da film tee unatrag. U filmskom svemiru, smjer toka vremena je obratan u odnosu na onaj u stvarnom ivotu. (Zapravo, prikazivanje filma unatrag gotovo uvijek ima smijean uinak jer se tada dogaa bezbroj stvari koje se, kao to dobro znamo, ne mogu dogoditi u stvarnosti. Mlaz vode kree se prema samom sebi dok ronilac izlazi iz vode najprije nogama i sputa se na skakaonicu; krhotine stakla skupljaju se i savreno pristaju u netaknuti predmet; kosa raupana vjetrom ureuje se u sjajnu frizuru. Gledajui te stvari, postajemo svjesni koliko je mnogo dogaaja u stvarnom ivotu posve spontano; koliko bi se sve obrata, da se doista dogode, inilo nedvojbeno udesnima; i kako dobro razlikujemo takve pojave jednostavno na temelju iskustva.) No da se vratimo posudama s vodom. Lako je pokazati da brzina kojom voda tee iz pune u gotovo praznu posudu ovisi o razlici u raspodjeli energije. U poetku je potencijalna energija vode u punoj posudi znatno vea od potencijalne energije vode u gotovo praznoj posudi, pa voda tee brzo. Kako razina vode pada u punoj posudi i die se u praznoj, razlika izmeu potencijalne energije dviju posuda postupno se
* Usput, otvaranje Crvenoga mora u filmu Deset zapovijedi upravo je jedno takvo udo. Naravno, za to je potrebna trik-fotografija.

24

smanjuje tako da raspodjela energije postaje jednolikijom, a voda tee postupno sve manjom brzinom. U trenutku kad su razine vode gotovo jednake voda tee vrlo sporo, a kad se razine vode u dvije posude sasvim izjednae i kad vie meu njima nema razlike u potencijalnoj energiji, voda posve prestaje tei. Ukratko, stanje nejednolike raspodjele energije spontano se mijenja u stanje jednolike distribucije, brzinom koja je proporcio nalna veliini nejednolikosti. Kad se jedanput postigne jednolika distribucija energije, promjena prestaje. Kad bismo promatrali dvije povezane posude s vodom u kojima je razina vode ista, i kad bi bez ikakvog vanjskog uplitanja voda potekla u bilo kojem smjeru tako da se razina u jednoj posudi podigne a u drugoj spusti, bili bismo svjedoci uda. Voda u pokretu moe obavljati rad. Moe okretati turbinu koja e proizvesti elektrinu struju, ili jednostavno moe sa sobom gurati predmete. Ako se smanjuje brzina protoka vode, s njom e se smanjivati brzina kojom se obavlja rad. Kad se tok vode posve zaustavi, vie se ne moe obaviti nikakav rad. Kad se tok vode zaustavi, kad je visina vode jednaka u obje posude, tada se sve zaustavlja. Sva je voda jo tu. I sva je energija jo tu. No, ta voda i energija nisu vie nejednoliko rasporeene. I ba nejednolika raspodjela energije stvara promjenu, pokret, rad, jer tei jednolikoj rasporedenosti. Kad se ta jednolika raspodjela postigne, iza toga vie nema promjene, nema pokreta, nema rada. tovie, spontana promjena uvijek ide od nejednolike raspodjele prema jednolikoj raspodjeli, i kad se jednom dosegne jednolikost nita je spontano vie nikada nee promijeniti u nejednoliku raspodjelu.* Uzmimo drugi primjer, koji obuhvaa toplinu umjesto razine vode. Od dvaju tijela, jedno moe imati vei intenzitet toplinske energije od drugoga. Stupanj intenziteta toplinske energije mjeri se kao temperatura. to je vei stupanj intenziteta toplinske energije nekog tijela, to je i njegova temperatura via i ono je toplije. Moemo stoga govoriti o toplom tijelu i o hladnom tijelu, pa prema tome ona odgovaraju naem prvotnom sluaju s punom i gotovo praznom posudom. Pretpostavimo da ta dva tijela tvore zatvoreni sistem, tako da nikakva toplina ne moe doi do njih iz vanjskog sustava, niti moe nestati iz njih u vanjski sustav. Zamislimo sada da se dva tijela, toplo i hladno, dovedu u kontakt.
* Zapravo, kao to emo vidjeti, to nije posve istinito.

25

Mi znamo tono to e se dogoditi, na temelju naeg iskustva sa stvarnim ivotom. Toplina e prijei iz toploga u hladno tijelo, ba kao to e i voda potei iz pune u praznu posudu. Kako se prenoenje topline nastavlja, toplo e se tijelo hladiti a hladno e se tijelo zagrijavati, ba kao to se puna posuda prazni a prazna se posuda puni. Konano e dva tijela imati istu temperaturu, kao to i dvije posude na kraju imaju istu razinu vode. I opet, brzina prenoenja topline iz toploga u hladno tijelo ovisi o stupnju nejednolikosti raspodjele energije. to je vea razlika u temperaturi izmeu dva tijela, toplina e bre prelaziti iz toploga u hladno tijelo. Kako se toplo tijelo hladi a hladno zagrijava, temperaturna se razlika smanjuje a isto tako i brzina prenoenja topline. Konano, kada dva tijela postignu istu temperaturu, prijelaz topline posve prestaje i vie se ne kree ni u kojem smjeru. I opet je taj smjer prenoenja topline spontan. Kad bi se dva tijela s razliitom temperaturom spojila i kad toplina ne bi poela prelaziti, ili kad bi se prenosila iz hladnoga u toplo tijelo tako da bi hladno tijelo postalo jo hladnije a toplo jo toplije - i kad bismo bili sigurni da imamo zaista zatvoreni sistem te da nije rije o nekoj podvali - tada bismo morali zakljuiti da smo svjedoci zbivanja uda. (I opet, znanstvenici nisu vidjeli ni zabiljeili nijedno takvo udo.) Takoer i tu, kad jednom dva tijela postignu istu temperaturu, vie nema nikakvog prijelaza topline koji bi prouzroio da bilo koje od dvaju tijela postane toplije ili hladnije. I takve se promjene povezuju s tokom vremena. Ako snimamo dva predmeta s jasno vidljivim termometrima privrenima na svaki od njih, te ako zapazimo da na jednome temperatura ostaje visoka a na drugome niska, bez mijenjanja, zakljuili bismo da se film ne kree. Ako bismo zapazili da se iva u termometru s viom temperaturom jo vie popela, dok se iva na drugom termometru spustila jo nie, zakljuili bismo da se film prikazuje unatrag. Upotrijebimo li toplo i hladno tijelo, moemo postii da prelaenje topline obavlja neki rad. Toplina iz toplog tijela moe neku tekuinu pretvoriti u paru, a para koja se iri moe gurnuti klip. Para bi tada mogla predati toplinu hladnom tijelu, ponovno bi se pretvorila u tekuinu, i taj bi se proces mogao stalno nastavljati. Dok se rad obavlja i toplina prelazi, toplo tijelo prenosi svoju toplinu na isparavajuu tekuinu, a para, kondenzirajui se, prenosi svoju toplinu na hladno tijelo. Toplo tijelo tako postaje
26

hladnije a hladno toplije. Kako se temperature pribliavaju jedna drugoj, brzina prijelaza topline se smanjuje, a isto tako i koliina obavljenog rada. Kada dva tijela postignu istu temperaturu, tada vie nema ni prijelaza topline ni ikakva rada. Tijela su jo tu, sva je toplinska energija jo tu, ali vie nema nejednolike raspodjele topline, pa stoga vie nema ni promjene, ni pokreta, ni rada. Jo jedanput, spontana promjena tee od nejednolike raspodjele energije prema jednolikoj raspodjeli, od sposobnosti za promjenu, pokret i rad prema nepostojanju takve sposobnosti. I opet, kad takva sposobnost jedanput nestane, ne pojavljuje se vie.

Drugi zakon

termodinamike

Prouavanje energije obino obuhvaa paljivo razmatranje prenoenja topline i temperaturnih promjena, jer su to aspekti energije kojima se najlake baviti u laboratoriju a i zato to je to bilo osobito vano u vrijeme kad su parni strojevi bili glavni nain pretvaranja energije u rad. Iz tog je razloga znanost o mijenjanju energije, prenoenju energije i pretvaranju energije u rad nazvana termodinamikom, prema grkim rijeima koje znae toplinsko kretanje. Zakon o odranju energije ponekad se naziva prvim zakonom termodinamike, zato to je to najosnovnije pravilo koje upravlja onim to e se dogoditi i to se nee dogoditi u vezi s energijom. Spontana promjena od nejednolikog prema jednolikom rasporedu energije naziva se drugim zakonom termodinamike. Drugi zakon termodinamike nagovijestio je ve 1824. godine francuski fiziar Nicolas L. S. Carnot (1796-1832) koji je prvi prouio, do najmanjih pojedinosti, kretanje topline u parnim strojevima. No, tek je 1850. godine njemaki fiziar Rudolf J. E. Clausius (1822-88) ukazao da se taj proces ujednaavanja odnosi na sve oblike energije i na sva zbivanja u svemiru. Clausius se stoga smatra otkrivaem drugog zakona termodinamike. Clausius je pokazao da je veliina koja se temelji na omjeru izmeu ukupne topline i temperature nekoga odreenog tijela vana za proces izjednaavanja. Toj je veliini dao ime entropija. to je entropija nia, raspodjela energije je 27

nejednolikija. Budui da je spontana tendencija usmjerena uvijek prema promjeni od nejednolike raspodjele energije do jednolike raspodjele, moemo rei da je ta spontana tendencija, kako se ini, uvijek kretanje od niske entropije prema visokoj entropiji. To moemo ovako kazati: Prvi zakon termodinamike navodi: koliina energije u svemiru je konstantna. Drugi zakon termodinamike navodi: sadraj entropije u svemiru stalno se poveava. Ako bi prvi zakon termodinamike podrazumijevao da je svemir besmrtan, drugi zakon termodinamike pokazuje da je ta besmrtnost, na neki nain, bezvrijedna. Energija e uvijek biti tu, ali nee uvijek biti u stanju stvarati promjenu, pokret i rad. Jednoga dana, entropija svemira dosei e maksimum i sva e se energija izjednaiti. Tada, iako e sva energija jo biti prisutna, nee vie biti mogue dalje promjene, ni kretanje, ni rad, ni ivot niti inteligencija. Svemir e postojati, ali samo kao svoja vlastita smrznuta statua. Film e se prestati vrtjeti i mi emo zauvijek gledati u nepokretnu fotografiju. Budui da je toplina najslabije organizirani oblik energije, oblik koji se najlake preputa jednolikom rasprostiranju, svaka promjena bilo kojeg oblika netoplinske energije u toplinu predstavlja poveavanje entropije. Spontana promjena odnosi se uvijek na mijenjanje elektriciteta u toplinu, kemijske energije u toplinu, energije zraenja u toplinu i tako dalje. Prema tome, kod maksimalne entropije svi oblici energije koji se mogu pretvoriti u toplinu bit e pretvoreni u toplinu, i svi dijelovi svemira imat e istu temperaturu. To se ponekad naziva toplinskom smrti svemira, a prema onome to sam dosad rekao, ini se da je to neizbjean i neumoljiv kraj. Postoji, dakle, velika razlika izmeu kraja znanstvenog i kraja mitskog svemira. Mitski svemir skonava u ogromnom poaru i raspada se, nestaje potpuno i odjednom. Znanstveni svemir, ako e podlei toplinskoj smrti, zavrava dugotrajnim plaem. Kraj mitskog svemira, kako se ini, uvijek se oekuje u bliskoj budunosti. Kraj znanstvenog svemira izazvan toplinskom smrti doista je vrlo daleko. Udaljen je najmanje tisuu milijardi godina, moda mnogo tisua milijardi godina. Pretpostavivi da je svemir danas star, prema sadanjim procjenama, svega petnaest milijardi godina, jasno je da smo tek u djetinjstvu njegova ivota. Ipak, iako se kraj mitskoga svemira obino opisuje silovitim i bliim, ljudi ga prihvaaju zato to nosi obeanje ponovnog 28

oivljavanja. Kraj znanstvenog svemira prouzroen toplinskom smru, makar bio miran i krajnje dalek, ini se da ne obuhvaa obeanje preporoda, ve je konaan. A to je, oito, teko prihvatiti. Ljudi trae neki izlaz. Uostalom, spontani procesi ipak se mogu obrnuti. Voda se moe crpsti prema gore usprkos njezinu nastojanju da dosegne svoju razinu. Predmeti se mogu ohladiti ispod sobne temperature i drati u hladnjaku, ili zagrijati iznad sobne temperature i drati u penici. Promatrano na taj nain, inilo bi se da je mogue pobijediti neumitan rast entropije. Ponekad se proces poveavanja entropije opisuje tako da se svemir zamisli kao ogroman i neopisivo zamren sat koji se polako zaustavlja. Dakle, ljudska bia posjeduju satove koji se mogu zaustaviti i koji se zaustavljaju, ali uvijek ih moemo ponovno naviti. Zar ne bi mogao postojati neki analogni proces i za svemir? Dakako, ne moramo zamiljati da se smanjenje entropije moe postii samo promiljenim djelovanjem ljudskih bia. ini se da sam ivot, sasvim neovisno o ljudskoj inteligenciji, prkosi drugom zakonu termodinamike. Pojedinci umiru, ali raaju se novi te mladi prevladavaju u svijetu danas kao to su prevladavali uvijek. Vegetacija umire zimi, ali opet raste s proljea. ivot na Zemlji traje vie od tri milijarde godina i ne pokazuje znakova iznemoglosti. Zapravo, pokazuje sve znakove napredovanja, jer je kroz cijelu povijest ivota na Zemlji ivot postajao kompleksniji i u sluaju individualnih organizama, i u ekolokom spletu koji ih sve spaja. Povijest bioloke evolucije predstavlja ogromno smanjivanje entropije. Zbog toga su neki ljudi zaista pokuali definirati ivot kao sredstvo za smanjivanje entropije. Kad bi to bila istina, svemir nikada ne bi iskusio toplinsku smrt, jer gdje god ivot pokazuje svoj utjecaj, to e automatski djelovati na smanjivanje entropije. No pokazalo se da je to potpuno pogreno. ivot nije sredstvo za smanjivanje entropije i on sam ne moe otkloniti toplinsku smrt. Pomisao da on to jest i da to moe izrasla je iz eznutljivih elja i nepotpunog razumijevanja. Zakoni termodinamike vrijede za zatvorene sisteme. Ako se crpka upotrijebi da bi smanjila entropiju pokretanjem vode uzbrdo, ta se crpka mora ukalkulirati kao dio sistema. Ako se hladionik upotrijebi da bi smanjio entropiju hlaenjem predmeta ispod sobne temperature, taj se hladionik mora ukalkulirati kao dio sistema. Ni crpka ni hladionik ne mogu se, takoer, uraunati
29

sami za sebe. Ma s ime bili povezani, togod bio njihov izvor snage, i to se takoer mora uraunati kao dio sistema. Svaki put kad se ljudska bia ili strojevi upotrijebe da bi smanjili entropiju i obrnuli spontanu reakciju, pokazuje se da ta ljudska bia i strojevi ukljueni u proces doivljavaju poveavanje entropije. tovie, rast entropije ljudskih bia i njihovih strojeva vei je, bez iznimke, od smanjenja entropije onog dijela sistema u kojem je preokrenuta spontana reakcija. Prema tome, entropija cijelog sistema raste, uvijek raste. Dakako, neko ljudsko bie moe preokrenuti mnoge, mnoge spontane reakcije u svojem ivotu, a mnoga su ljudska bia, radei zajedno, stvorila ogromnu tehnoloku mreu koja pokriva Zemlju, od egipatskih piramida i Kineskog zida sve do najnovijeg nebodera i brane. Mogu li ljudska bia izdrati tako ogroman porast entropije i nastaviti dalje ivjeti? Ponovno, ljudska se bia ne mogu promatrati sama za sebe. Ona ne tvore zatvorene sisteme. Ljudsko bie jede, pije, die, izluuje otpatke, i sve su to veze s vanjskim svijetom, put kojim energija ulazi ili izlazi. elimo li smatrati ljudsko bie zatvorenim sistemom, moramo uzeti u obzir ono to jede, pije, die i eliminira. Entropija ljudskog bia poveava se kad ono mijenja smjer spontanih akcija i neprekidno dri aktivnim onaj umireni dio svemira koji moe dohvatiti i, kao to sam rekao, porast entropije obilno nadoknauje pad entropije koji je on izazvao. No, ljudsko bie opet stalno smanjuje svoju entropiju jelom, piem, disanjem i izluevinama. (Smanjivanje, naravno, nije savreno. Konano, svako ljudsko bie umire, bez obzira na to koliko je uspjeno izbjeglo nesreama i bolestima, zbog sporih entropijskih povea nja tu i tamo koja se ne mogu ponititi.) Ali, porast entropije u hrani, vodi, zraku i izluevinama kao dijelovima sistema i opet dobrano nadmauje smanjivanje entropije u samom ljudskom biu. Kad je rije o cijelom sistemu, entropija raste. Zapravo, ne samo ljudska bia, nego sav animalni ivot prosperira i odrava svoju entropiju na niskoj razini po cijenu znaajnog poveanja entropije svoje hrane koja se, u konanoj analizi, sastoji od vegetacije na Zemlji. Kako onda biljni svijet moe i dalje postojati? Ako se njegova entropija stalno poveava, tada njegova egzistencija ne moe trajati dugo. Biljni svijet stvara hranu i kisik (najvaniju komponentu zraka) koji omoguuju ivot animalnom svijetu, u procesu poznatom kao fotosinteza. I to je tako ve milijarde godina, ali

30

ni biljni i animalni svijet uzet u cjelini nije zatvoreni sistem. Energiju potrebnu za njihovu proizvodnju hrane i kisika biljke uzimaju od Sunca. Suneva svjetlost, dakle, omoguuje ivot, pa se i samo sunce mora ukljuiti kao dio ivotnog sistema da bi se zakoni termodinamike mogli primijeniti na ivot. A entropija Sunca postojano se poveava i to poveanje daleko nadmauje svako smanjenje entropije koje bi mogao prouzroiti ivot. ista promjena entropije sistema koji obuhvaa ivot i sunce stoga je izrazit i stalan rast. Ogromno smanjenje entropije koje stvara bioloka evolucija dakle je samo mrekanje na plimnom valu porasta entropije to ga stvara Sunce, a usredotoiti se na to mrekanje da bi se ponitio plimni val znai potpuno pogreno protumaiti injenice termodinamike. Ljudska bia koriste i druge izvore energije, osim hrane koju jedu i kisika koji udiu. Ona koriste energiju vjetra i tekue vode, ali obje su proizvod Sunca; vjetrovi su proizvod nejednolikog Suneva zagrijavanja Zemlje, a tekua voda zapoinje isparavanjem oceana koje je takoer djelo sunca. Ljudska bia dolaze do energije spaljivanjem goriva. Ali gorivo moe biti drvo ili neki drugi biljni proizvod koji se temelji na sunevoj svjetlosti. Moe biti masnoa ili koji drugi animalni proizvod, a ivotinje se hrane biljkama. Ono moe biti ugljen koji je proizvod biljnog rasta u prolim razdobljima. Ili nafta, proizvod mikroskopskog animalnog ivota u prolim razdobljima. Sva ta goriva vode unatrag do Sunca. Na Zemlji postoji i energija koja ne potjee od Sunca. Postoji energija u Zemljinoj vlastitoj toplini koja stvara izvore tople vode, gejzire, potrese, vulkane i pomicanje Zemljine kore. Energiju stvara i Zemljina rotacija, to se oituje u plimi i oseki. Energija postoji i u anorganskim kemijskim reakcijama te u radioaktivnosti. Svi ti izvori energije stvaraju promjene, ali u svakom sluaju entropija raste. Radioaktivni materijali sporo se raspadaju i kad se njihova toplina nee vie dodavati Zemljinim vlastitim zalihama Zemlja e se ohladiti. Frikcija plime i oseke postupno usporava okretanje Zemlje, i tako dalje. ak e i Suncu, s rastom njegove entropije, konano jednom ponestati zaliha energije sposobne za obavljanje rada. A bioloka evolucija posljednje tri milijarde godina ili vie, koja se ini tako znaajnim procesom smanjenja entropije, uinila je to na temelju rastue entropije svih tih izvora energije i, kako se ini, ne moe uiniti nita da bi ublaila taj rast. 31

Reklo bi se da u dugom razdoblju nita ne moe obuzdati rastuu razinu entropije ili sprijeiti da ona dosegne maksimum, odnosno vrijeme toplinske smrti svemira. Ako ljudska bia uspiju izbjei svim katastrofama i odrati egzistenciju bilijune godina od danas, nee li se konano prignuti pred neizbjenim i umrijeti od toplinske smrti? Prema svemu to sam dosad rekao, inilo bi se da je tako.

Kaotino gibanje
Pa ipak, u toj slici stalno rastueg sadraja entropije svemira postoji neto zbunjujue, a to se otkriva pogledamo li unatrag kroz vrijeme. Budui da sadraj entropije svemira postojano raste, entropija svemira morala je prije milijardu godina biti manja nego to je danas, jo manja dvije milijarde godina prije i tako dalje. U jednom trenutku, idemo li unatrag dovoljno daleko, entropija svemira morala je biti nula. Dananji astronomi vjeruju da je svemir star 15 milijardi godina. Prema prvom zakonu termodinamike, energija svemira je vjena. Kad dakle kaemo da je svemir zapoeo prije 15 milijardi godina, mi ne mislimo da je tada stvorena energija svemira (ukljuujui materiju). Ona je postojala uvijek. Moemo rei samo to da je prije 15 milijardi godina pokrenut entropijski sat koji je tada poeo otkucavati. Ali to ga je to navilo prvi put? Da bismo odgovorili na to pitanje, vratimo se mojim primjerima spontanog poveavanja entropije - vodi koja tee iz pune u gotovo praznu posudu i toplini koja se prenosi iz toplog na hladno tijelo. Nagovijestio sam da su ta dva primjera potpuno analogna, da je toplina tekuina poput vode i da se ponaa isto tako. Ipak u toj analogiji postoje problemi. Na kraju krajeva, lako je shvatiti zato se voda u dvije posude ponaa onako kako se ponaa. Na nju djeluje sila tea. Voda, reagirajui na nejednako djelovanje sile tee na nju u dvije posude, tee iz pune u gotovo praznu posudu. Kad u obje posude voda dosegne istu razinu, djelovanje sile tee u njima je jednako i vie nema daljeg gibanja. Ali to to, analogno sili tei, djeluje na toplinu i vue je iz toploga u hladno tijelo? Da bismo mogli odgovoriti na to, moramo se najprije zapitati: to je toplina?
32

U osamnaestom se stoljeu doista smatralo da je toplina tekuina, poput vode ali mnogo laka i prozranija, i da se stoga moe ulijevati i izlijevati u meuprostore prividno krutih predmeta, otprilike kao voda u spuvu. No, godine 1798. britanski fiziar amerikog podrijetla Benjamin Thompson, grof Rumford (1753-1814), prouavao je stvaranje topline nastale trenjem prilikom izdubljivanja topova, i tada je nagovijestio da je toplina zapravo kretanje vrlo malih estica materije. Engleski kemiar John Dalton (1766-1844) oblikovao je 1803. godine atomsku teoriju materije. Materija je, rekao je on, sastavljena od atoma. S Rumfordova stajalita, kretanje tih atoma moglo bi predstavljati toplinu. Oko 1860, kotski matematiar James Clerk Maxwell (1831-79) uobliio je kinetiku teoriju plinova, pokazujui kako valja objasniti njihovo ponaanje pomou atoma i molekula* od kojih su sastavljeni. Te siune estice, pokazao je Maxwell, koje se kaotino kreu u svim smjerovima i sudaraju jedna s drugom i sa stijenkama plata u kojem su smjetene, mogle bi objanjavati zakonitosti koje upravljaju ponaanjem plina, oblikovane u prethodna dva stoljea. U svakom uzorku plina njegovi atomi ili molekule kreu se najrazliitijim brzinama. No u toplim je plinovima prosjena brzina vea nego u hladnim. Zapravo, ono to nazivamo temperaturom odgovara prosjenoj brzini estica od kojih je sastavljen plin. (To dalje vrijedi i za tekuine i kruta tijela, osim to u tekuinama i krutim tijelima sastavne estice vibriraju umjesto stvarnog kretanja.) Da bismo pojednostavnili izlaganje koje slijedi, pretpostavimo da se u svakom uzorku materije pri odreenoj temperaturi, sve estice od kojih je ona sastavljena kreu (ili vibriraju) prosjenom brzinom karakteristinom za tu temperaturu. Zamislimo da se toplo tijelo (plinovito, tekue ili kruto) dovede u dodir s hladnim tijelom. Cestice uz rub toplog tijela sudarit e se s onima uz rub hladnog tijela. Brza estica iz toplog tijela sudarit e se sa sporom esticom iz hladnog tijela i odbit e se jedna od druge. Ukupni moment sile dviju estica ostaje isti, ali moe doi do prijenosa momenta iz jednog tijela na drugo. Drugim rijeima, dvije estice mogu se odvojiti jedna od druge brzinama razliitima od onih kojima su se pribliile.
* Molekula je grupa atoma koji se dre manje-vie vrsto zajedno i kreu kao jedinica.

33

Mogue je da brza estica preda neto svog momenta sile sporoj estici pa e se brza estica, nakon odvajanja, kretati sporije, dok e se spora estica nakon odvajanja kretati bre. Mogue je takoer da spora estica preda neto svog momenta sile brzoj estici tako da e se spora estica odvojiti jo sporije, a brza estica odvojit e se jo bre. Samo sluajnost odreuje u kojem e se smjeru odvijati prijenos momenta, ali vjerojatnije je da e se moment prenijeti od brze na sporu esticu, da e se brza estica odvojiti sporije a spora bre. Zato je tako? Zato to je broj naina na koji se moment moe prenijeti s brze na sporu esticu vei od broja naina na koji se moment moe prenijeti sa spore na brzu esticu. Ako su svi razliiti naini jednako vjerojatni, tada postoji bolja prilika da to bude jedan od mnogih moguih prijenosa s brze na sporu esticu, a ne jedan od nekoliko moguih prijenosa sa spore na brzu. Da bismo vidjeli zato je tako, zamislimo pedeset potpuno jednakih etona za poker u nekoj posudi, obiljeenih brojevima od 1 do 50. Uzmite nasumce jedan od njih i zamislite da je to broj 49. To je velik broj i predstavlja esticu koja se brzo kree. Stavite eton 49 natrag u posudu (to predstavlja sudar) i uzmite nasumce drugi numerirani eton (to predstavlja brzinu pri odbijanju). Mogli ste opet uzeti 49 i odbiti se istom brzinom kojom ste se sudarili. Ili ste mogli uzeti 50 i odbiti se jo bre nego to ste se sudarili. Ili ste mogli uzeti bilo koji broj izmeu 1 i 48, etrdesetosam razliitih mogunosti, i u svakom se sluaju odbiti sporije nego to ste se sudarili. Uzevi na poetku 49, vaa prilika za odbijanje pri vioj brzini je samo 1 prema 50. ansa da ete se odbiti sporije je 48 prema 50. Situacija bi bila obrnuta da ste najprije izvadili eton broj 2. To bi predstavljalo vrlo malu brzinu. Kad biste taj eton bacili natrag i ponovno uzeli drugi, imali biste samo jednu ansu prema 50 da uzmete broj 1 i odbijete se jo sporije nego to ste se sudarili, dok bi vae anse bile 48 prema 50 da ete izvui bilo koji broj izmeu 3 i 50 te da ete se odbiti bre nego to ste se sudarili. Ako zamislite deset ljudi od kojih svaki uzima eton 49 iz posebne posude i svaki ga baca natrag da ponovno iskua sreu, mogunost da svaki od njih izvadi 50 i da se tako svaki od njih odbije bre nego to se sudario, bila bi 1 prema otprilike sto milijuna milijardi. S druge strane, mogunost je 2 prema 3 da e svaki od njih deset imati odbijanje pri nioj brzini.

34

Ista bi se stvar dogodila obratno ako zamislimo da je deset ljudi izvuklo broj 2 i pokualo ponovno. No svi ti ljudi ne moraju ni izvaditi isti broj. Recimo da velik broj ljudi uzima etone i dobiva najrazliitije brojeve, ali da je prosjek dosta visok. Ako ponovno pokuaju, mnogo je vjerojatnije da e prosjek biti nii, a ne jo vii. to je vie ljudi, to je vjerojatnije da e prosjek biti nii. Isto vrijedi i ako mnogo ljudi uzima etone te pronalazi da je prosjena vrijednost niska. U drugom je pokuaju vrlo vjerojatno da e se prosjek poveati. to je vie ljudi, vea je i vjerojatnost da e prosjek porasti. U svakom tijelu dovoljno velikom da omoguuje eksperimenti ranje u laboratoriju, broj atoma ili molekula u njemu nije deset ili pedeset ili ak milijun, ve milijarde bilijuna. Ako te milijarde bilijuna estica u toplom tijelu imaju veliku prosjenu brzinu, i ako milijarde bilijuna estica u hladnom tijelu imaju malu prosjenu brzinu, tada postoji ogromna vjerojatnost da e sluajni sudari medu mnotvom od njih smanjiti prosjenu brzinu estica u toplom tijelu i poveati taj prosjek u hladnom tijelu. Kad prosjena brzina estica u oba tijela postane ista, tada je prijenos momenta sile u jednom ili u drugom smjeru posve jednako vjerojatan. Pojedine estice mogu se kretati sad bre sad sporije, ali prosjena brzina (pa prema tome i temperatura) ostat e ista. To nam daje odgovor na pitanje zato se toplina prenosi s toplog na hladno tijelo i zato oba tijela postiu istu prosjenu temperaturu koja takvom i ostaje. To je, jednostavno, stvar zakona vjerojatnosti, prirodno ostvarivanje neizvjesne mogunosti. Zapravo, ba zbog toga entropija u svemiru stalno raste. Postoji toliko mnogo, mnogo vie naina da se zbiju promjene koje e izjednaiti raspodjelu energije, od onih koji je ine jo nejednolikijom, pa je zato nevjerojatno velika vjerojatnost da e se promjena kretati u smjeru poveavanja entropije ve zbog same puke i iste sluajnosti. Drugim rijeima, drugi zakon termodinamike ne opisuje ono to se mora dogoditi, ve samo ono to e se dogoditi s ogromnom vjerojatnou. U tome postoji znaajna razlika. Ako entropija mora rasti, tada se ne moe nikada smanjivati. Ako postoji samo ogromna vjerojatnost da e se entropija poveavati, tada postoji i samo izuzetno mala vjerojatnost da e se smanjiti, ali konano, ako ekamo dovoljno dugo, ak i ta nevjerojatno mala mogu35

nost moe se ostvariti. U stvari, ako ekamo dovoljno dugo, mora se ostvariti. Zamislimo svemir u stanju toplinske smrti. Moemo ga predoiti kao ogromno trodimenzionalno more estica, moda bez granica, ukljuenih u stalnu igru sudara i odbijanja, gdje se pojedine estice kreu bre ili sporije, ali prosjek ostaje isti. U jednom trenutku, povremeno, djeli susjednih estica razvija meu sobom prilino visoku prosjenu brzinu, dok drugi djeli, na nekom drugom mjestu, razvija dosta nisku prosjenu brzinu. Sveukupni prosjek u svemiru se ne mijenja, ali sada imamo djeli niske entropije pa je mogue obaviti neku malu koliinu rada tako dugo dok se komadici ne izjednae, to e se i dogoditi nakon nekog vremena. Ponekad e se, nakon duljih razdoblja, stvoriti vea nejednolikost izazvana tim sluajnim sudarima, a u jo veim razmacima - jo vea nejednolikost. Mogli bismo zamisliti da se svakih bilijun bilijuna bilijuna godina stvara toliko velika nejednolikost da se pojavljuje prostor veliine svemira s vrlo niskom entropijom. Da bi se prostor veliine svemira s niskom entropijom ponovno izjednaio potrebno je dosta vremena, vrlo mnogo godina - bilijun godina ili jo vie. Moda se nama dogodilo ba to. U beskrajnome moru toplinske smrti, svemir niske entropije odjednom je poeo postojati zahvaljujui djelovanju puke vjerojatnosti i sluajnosti, i u procesu podizanja svoje entropije i ponovnog izjednaavanja razluio se u galaksije i zvijezde i planete i stvorio ivot i inteligenciju, i eto nas tu, kako nastojimo proniknuti u sve to. Tako, ipak, poslije konane katastrofe toplinske smrti moe slijediti obnavljanje, ba kao i poslije burnih katastrofa opisanih u Otkrivenju i Ragnaroku. Budui da se prvi zakon termodinamike ini konanim a drugi zakon termodinamike samo statistikim, postoji mogunost beskrajnog slijeda svemira odvojenih meusobno nezamislivim eonima vremena, osim to nee biti nikoga i niega da izmjeri vrijeme, nikakvog naina da se izmjeri u odsutnosti rastua entropija, ak kad bi i postojali instrumenti i istraivaki um. Mogli bismo stoga rei da beskrajni slijed svemira razdvajaju bezvremeni intervali. Kako to utjee na priu o ljudskoj povijesti? Pretpostavimo da su ljudska bia nekako preivjela sve ostale mogue katastrofe i da je naa vrsta jo iva bilijune godina od danas, kad toplinska smrt zaprijeti svemiru. Stopa porasta 36

entropije postupno se smanjuje pribliavanjem toplinske smrti i dijelovi relativno niske entropije (dijelovi malog opsega u usporedbi sa svemirom, ali vrlo veliki u ljudskim razmjerama) tu i tamo se zadravaju. Pretpostavimo li da e ljudska tehnologija uglavnom postojano napredovati kroz bilijun godina, ljudska bia morala bi biti u stanju iskoristiti ta podruja niske entropije, otkrivajui ih i eksploatirajui kao to danas otkrivamo i eksploatiramo zlatne rudnike. Entropija u tim podrujima i dalje bi se mogla nastaviti smanjivati, pomaui ljudima u tom procesu, jo milijarde godina. Ljudska bia mogla bi isto tako otkrivati nova podruja niske entropije kako se ona sluajno stvaraju u moru toplinske smrti te i njih eksploatirati, nastavljajui tako postojati bezgranino dugo, naravno pod ogranienim uvjetima. Tada bi, konano, sluajnost stvorila podruje niske entropije veliine svemira te bi ljudi bili u stanju obnoviti relativno neogranienu ekspanziju. Uzmemo li apsolutnu krajnost, ljudska bia mogu uiniti ono to sam jedanput opisao u svojoj znanstvenofantastinoj prii Zadnje pitanje objavljenoj prvi puta 1956. godine - mogla bi traiti i otkriti metode pomou kojih bi izazvala veliko smanjenje entropije spreavajui tako toplinsku smrt, ili promiljeno obnavljajui svemir ako se toplinska smrt ve nadvije nad nas. ovjeanstvo bi na taj nain moglo postati u biti besmrtno. Pitanje je, meutim, hoe li ljudska bia jo postojati u vrijeme kad toplinska smrt postane problem, i hoe li nas zbrisati kakva ranija katastrofa neke druge vrste. To je pitanje na koje emo odgovor potraiti u nastavku ove knjige.

37

3 Zatvaranje svemira
Galaksije
Dosad smo raspravljali o nainu na koji bi se, kako se ini, svemir morao ponaati u skladu sa zakonima termodinamike. Vrijeme je da pogledamo sam svemir kako bismo vidjeli hoe li to utjecati na modificiranje naih zakljuaka. Da bismo to uinili, vratimo se unatrag i pokuajmo razmotriti sadraj svemira - kao cjeline, openito. To smo bili u stanju uiniti tek u dvadesetom stoljeu. Kroz cijelu prijanju povijest nai su vidici bili ogranieni na onaj dio svemira koji smo mogli vidjeti, a to se pokazalo vrlo malim. S poetka je svemir bio samo komadi Zemljine povrine iznad kojega su nebo i njegov sadraj bili obian baldahin. Grci su prvi shvatili da je Zemlja kugla i prvi su stvorili pojam o njezinoj stvarnoj veliini. Shvatili su da se Sunce, Mjesec i planete kreu nebom neovisno o ostalim objektima i svakom su od njih priskrbili jednu transparentnu sferu. Sve su zvijezde utrpane u jedinstvenu, posljednju sferu i smatrane su samo pozadinom. ak i nakon to je Kopernik izbacio Zemlju u putanju oko Sunca, a dolazak teleskopa otkrio zanimljive pojedinosti o planetarna, ljudska svijest nije se protegla izvan Suneva sustava. Jo i u osamnaestom stoljeu zvijezde su bile jedva neto vie od obine pozadine. Tek 1838. godine njemaki je astronom Friedrich Wilhelm Bessel (1784-1846) odredio udalje nost jedne zvijezde i tako je utemeljeno mjerilo meuzvjezdanih udaljenosti. Svjetlost putuje brzinom od gotovo 300000 kilometara (186 000 milja) u sekundi pa tako u jednoj godini svjetlost prijee 9,44 bilijuna kilometara (5,88 bilijuna milja). Ta je udaljenost jedna svjetlosna godina, a najblia zvijezda udaljena je 4,4 38

svjetlosne godine. Prosjena udaljenost izmeu zvijezda u nama bliem dijelu svemira iznosi 7,6 svjetlosnih godina. ini se da zvijezde u cijelom svemiru nisu jednako rasprostranjene u svim smjerovima. U krunom pojasu oko neba postoji toliko mnogo zvijezda da one iezavaju u blijedoj svjetlucavoj magli nazvanoj Mlijena staza. U usporedbi s tim, u ostalim podrujima neba postoji vrlo malo zvijezda. U devetnaestom je stoljeu, dakle, postalo jasno da su zvijezde rasporeene u obliku lee koje je irina mnogo vea od debljine, a uz to je u sredini deblja nego na rubovima. Danas znamo da je promjer te konglomeracije zvijezda u obliku lee 100 000 svjetlosnih godina u najirem dijelu. U njoj se nalazi otprilike ak 300 milijardi zvijezda s prosjenom masom koja iznosi oko pola Suneve mase. Ta se konglomeracija naziva galaksija, prema grkom izrazu za Mlijenu stazu. U cijelom devetnaestom stoljeu dralo se da je ta galaksija uglavnom sve to u svemiru postoji. inilo se da na nebu nije bilo niega izriito izvan nje, osim Magellanovih oblaka. Oni su se nalazili na junom nebu (ne mogu se vidjeti sa sjeverne umjerene zone), a izgledali su poput odvojenih fragmenata Mlijene staze. Pokazalo se da su to male konglomeracije zvijezda, svaka samo s nekoliko milijardi, koje se nalaze neposredno izvan galaksije. Mogle su se smatrati malim satelitskim galaksijama galaksije. Jo jedan sumnjiv objekt bila je Andromedina maglica koja je golim okom vidljiva samo kao neprozirna maglica. Neki su astronomi mislili da je to samo sjajan oblak plina koji je dio nae galaksije, ali ako je tako, zato se unutar njega ne vide zvijezde koje bi bile izvor svjetlosti? (Kod drugih sjajnih oblaka plina u naoj galaksiji zvijezde su bile vidljive.) Nadalje, priroda tog svjetla inilo se da pripada zvijezdama, a ne sjajnim plinovima. Konano, u njemu su se iznenaujue esto poele pojavljivati nove (zvijezde koje iznenada bijesnu), nove koje ne bi bile vidljive pri njihovu uobiajenu sjaju. Bilo je dovoljno razloga da bi se utvrdilo kako je Andromedina maglica konglomeracija zvijezda jednako velika kao i naa galaksija, ali tako udaljena da se ne moe razlikovati ni jedna pojedinana zvijezda - osim kad povremeno jedna od njezinih zvijezda, zabljesnuvi iz nekog razloga, postane dovoljno sjajnom da bi se mogla vidjeti. Najgovorljiviji pobornik tog stajalita bio je ameriki astronom Heber Doust Curtis (1872-1942) koji je 1917. i 1918. godine posebno prouavao nove u Andromedinoj maglici. 39

U meuvremenu, 1917. na Mount Wilsonu blizu Pasadene u Kaliforniji postavljen je novi teleskop sa zrcalom od 2,5 metra (najvei i najbolji koji je svijet dotad imao). Tim je teleskopom ameriki astronom Edwin Powell Hubble (1889-1953) konano uspio razaznati pojedine zvijezde na rubovima Andromedine maglice. Rije je bila nedvojbeno o konglomeraciji zvijezda veliine nae galaksije i otada se ona naziva Andromedinom galaksijom. Danas znamo da je Andromedina galaksija udaljena od nas 2,3 milijuna svjetlosnih godina i da se ogroman broj drugih galaksija prua u svim smjerovima, udaljenih deset i vie milijardi svjetlosnih godina. Stoga, elimo li promatrati svemir kao cjelinu, morat emo ga promatrati kao veliku konglomeraciju galaksija dosta jednoliko rasporeenih u prostoru, s oko nekoliko milijardi do nekoliko bilijuna zvijezda u svakoj galaksiji. Zvijezde unutar neke galaksije dri na okupu njihovo meusobno gravitacijsko privlaenje i svaka se galaksija okree kako se razliite zvijezde kreu po putanjama oko galaktikog sredita. Zahvaljujui gravitaciji, galaksije mogu ostati netaknute i zadrati svoje identitete mnogo milijardi godina. tovie, susjedne galaksije esto stvaraju grupe ili grozdove u kojima su sve povezane jedna s drugom meusobnim gravitacij skim djelovanjem. Primjerice, naa vlastita galaksija, Andromedi na galaksija, dva Magellanova oblaka i vie od dvadeset drugih galaksija (veina sasvim malih) ine lokalnu grupu. Meu ostalim galaktikim grozdovima koje moemo vidjeti na nebu neki su mnogo vei. U zvijeu Coma Berenices udaljenom 120 milijuna svjetlosnih godina, postoji jedan grozd sastavljen od oko 10.000 individualnih galaksija. Mogue je da je svemir sastavljen od oko milijardu galaktikih grozdova s prosjeno stotinjak lanova u svakom od njih.

Ekspandirajui

svemir

Iako su galaksije neizmjerno daleko, neke zanimljive stvari o njima mogu se saznati iz svjetla koje od njih dopire do nas. Vidljiva svjetlost dopire do nas od bilo kojeg vrueg objekta, bio to golem grozd galaksija ili krijes, sastavljena je od razliitih valnih duina, od najkraih koje djeluju na mrenicu naeg oka, pa do najduih. Postoje instrumenti koji mogu razvrstati te valne 40

duine u skupine koje se, u slijedu, proteu od najkraih do najduih. Svaka takva skupina naziva se spektar. Valne duine djeluju na nae oko tako da ih tumaimo kao boje. Vidljivu svjetlost najkrae valne duine doivljavamo kao ljubiastu boju. Kako valne duine postaju due, mi redom vidimo plavo, zeleno, uto, naranasto i crveno. To je poznata duga, i doista, duga koju vidimo na nebu poslije pljuska prirodni je spektar. Kad se svjetlost Sunca ili drugih zvijezda raspri u spektar, neke valne duine svjetlosti nedostaju. Njih su putem apsorbirali relativno hladni plinovi u gornjoj atmosferi Sunca (ili drugih zvijezda). Te nedostajue valne duine vidimo kao tamne linije koje prelaze preko razliitih obojenih skupina spektra. Svaki tip atoma u atmosferi neke zvijezde apsorbira valne duine karakteristine za nj i ni za koji drugi tip. Lokacija karakteristinih valnih duina u spektru moe se tono odrediti u laboratoriju za svaki tip atoma, a tamne linije u spektru neke zvijezde daju nam podatke o kemijskom sastavu te zvijezde. Austrijski fiziar Christian Johann Doppler (1803-53) poka zao je ve 1842. godine da, kad tijelo emitira zvuk odreene valne duine, ta valna duina raste ako se tijelo odmie od nas emitirajui zvuk, a smanjuje se ako nam se tijelo primie. Godine 1848. francuski fiziar Armand H. L. Fizeau (1819-96) primijenio je taj princip na svjetlost. Prema tom Doppler-Fizeauovu efektu, sve valne duine svjetlosti koje emitira neka zvijezda, udaljujui se od nas, jesu due nego to bi bile da ih je emitirao nepomian objekt. To posebno obuhvaa tamne linije koje se pomiu prema crvenom kraju spektra (crveni pomak) u odnosu na mjesto gdje bi normalno bile. Ako se zvijezda kree prema nama, valne duine se, ukljuujui i tamne linije, pomiu prema ljubiastom kraju spektra. Odreivanjem poloaja tamnih linija u spektru neke specifine zvijezde nije mogue zakljuiti samo uzmie li ta zvijezda od nas ili nam se primie, nego i to kojom brzinom - naime, to se bre zvijezda odmie ili primie, pomak tamnih linija bit e vei. Taj je pomak upotrijebljen prvi puta 1868. godine, kad je engleski astronom William Huggins (1824-1910) otkrio crveni pomak u spektru zvijezde Sirius te proraunao da se ona udaljuje od nas umjerenom brzinom. Kako se na taj nain ispitivalo sve vie i vie zvijezda, pokazalo se, nimalo iznenaujue, da nam se neke od njih pribliavaju a druge se udaljuju od nas. A to se i moglo 41

oekivati, ako se galaksija kao cjelina nije ni odmicala ni primicala. Ameriki astronom Vesto Melvin Slipher (1875-1969) zapoeo je 1912. godine projekt sa svrhom da se odrede pomaci tamnih linija razliitih galaksija (ak i prije nego to se konano shvatilo da su djelii magliaste svjetlosti zapravo galaksije). Moglo bi se pretpostaviti da se galaksije takoer primiu ili odmiu od nas kao i zvijezde; i doista, to se pokazalo tonim za galaksije nae lokalne grupe. Na primjer, prva galaksija koju je Slipher prouavao bila je Andromedina galaksija, i pokazalo se da se ona pribliava naoj galaksiji brzinom od oko 50 kilometara (32 milje) u sekundi. Galaksije izvan nae lokalne grupe, meutim, otkrile su zbunjujuu jednolikost. Slipher i njegovi nastavljai otkrili su da, u svim sluajevima, svjetlost s galaksija pokazuje crveni pomak. Sve do jedne udaljavale su se od nas, i to neuobiajeno velikom brzinom. Dok su se zvijezde nae galaksije kretale uvjetovane jedna drugom brzinama od nekoliko desetaka kilometara u sekundi, ak i najblie galaksije izvan nae lokalne grupe udaljavale su se od nas brzinama od stotinjak kilometara u sekundi. tovie, to je galaksija bila nejasnija (i vjerojatno udaljenija) to se bre udaljavala od nas. Hubble (koji je pet godina prije toga otkrio zvijezde u Andromedinoj galaksiji i opisao njihovu prirodu) mogao je 1929. godine ustvrditi da je brzina udaljavanja proporcionalna udaljenosti. Ako je galaksija A udaljena od nas tri puta vie nego galaksija B, tada se galaksija A udaljuje od nas tri puta bre nego galaksija B. Kad se to jednom prihvatilo, udaljenost neke galaksije mogla se odrediti jednostavno izraunavanjem njezinog crvenog pomaka. Ali zato bi se sve galaksije udaljavale od nas? Da bi se to svemirsko uzmicanje objasnilo bez pridavanja nekih posebnih kvaliteta nama samima, bilo je nuno prihvatiti kao injenicu da se svemir iri i da se udaljenost izmeu svih susjednih galaktikih grozdova stalno poveava. Ako je tome tako, tada bi se inilo sa svake toke promatranja unutar bilo kojeg galaktikog grozda, a ne samo unutar naeg vlastitog, da se svi galaktiki grozdovi udaljavaju brzinom koja s udaljenou postupno raste. No zato bi se svemir irio? Ako bismo zamislili da se vrijeme kree unatrag (naime, ako zamislimo da smo snimali film koji prikazuje irenje svemira te 42

potom prikazali film unatrag), inilo bi se da se galaktiki groz dovi primiu jedan drugome i da se konano sjedinjuju. Belgijski astronom Georges Lemaitre (18941966) nagovijestio je 1927. godine da je u jednom vrlo davnom trenutku sva materija svemira bila zbijena u jedan jedini objekt koji je on nazvao kozmikim jajetom. Ono je eksplodiralo i od fragmenata te eksplozije nastale su galaksije. Ekspandirajui svemir iri se zbog sile te pradavne eksplozije. , Rusko-ameriki fiziar George Gamow (1904-68) nazvao je tu prvobitnu eksploziju veliki prasak i danas se taj izraz openito upotrebljava. Astronomi misle da se taj veliki prasak dogodio prije otprilike 15 milijardi godina. Entropija kozmikog jajeta bila je vrlo niska i od trenutka velikog praska ta entropija raste i svemir je poeo otkucavati svoje vrijeme, kao to je opisano u prethodnom poglavlju. Je li se veliki prasak doista dogodio? to dalje prodiremo u beskrajne svemirske udaljenosti, to dalje unatrag moemo zaviriti u vrijeme. A da bi se putovalo, potrebno je vrijeme svjetlosti. Ako moemo vidjeti neto to je udaljeno milijardu svjetlosnih godina, tada je svjetlosti koju vidimo bilo potrebno milijardu godina da stigne do nas, a tijelo koje vidimo bit e onakvo kakvo je bilo prije milijardu godina. Ako moemo vidjeti neto to je udaljeno 15 milijardi godina, tada emo to vidjeti onakvo kakvo je bilo prije 15 milijardi godina u vrijeme velikog praska. A. A. Penzias i R. W. Wilson iz Bell Telephone Laboratoriesa mogli su 1965. godine pokazati da iz svakog dijela neba jednoliko pristie slabo zraenje radio-valova. ini se da je ta radiovalna pozadina radijacija velikog praska koja stie do nas kroz petnaest milijardi svjetlosnih godina prostora. To je otkrie prihvaeno kao snaan dokaz u prilog velikom prasku. Hoe li se svemir stalno iriti kao posljedica one silne prvobitne eksplozije? O toj u mogunosti ubrzo govoriti, ali zasad pretpostavimo da e se svemir uistinu iriti vjeno. U tom sluaju, kako e to utjecati na nas? Predstavlja li neograniena ekspanzija svemira katastrofu? U vizualnom smislu, ne predstavlja. Sve, bez iznimke, to na nebu vidimo golim okom, ukljuujui Magellanove oblake i Andromedinu galaksiju, pripada lokalnoj grupi. Sve dijelove lokalne grupe dri na okupu gravitacija i oni ne sudjeluju u opoj ekspanziji. 43

Iz toga proizlazi da se, bez obzira na to hoe li se svemir zauvijek iriti, nae vienje neba nee zbog toga mijenjati. Drugi e uzroci stvarati druge vrste promjena, ali naa lokalna grupa s vie od ukupno pola bilijuna zvijezda ostat e na mjestu. Kako e se svemir iriti, astronomi e sve tee i tee moi razlikovati galaksije izvan lokalne grupe, da bi ih napokon posve izgubili. Svi e se galaktiki grozdovi povui do takvih udaljenosti da e se udaljavati od nas brzinama koje e im onemoguiti bilo kakvo djelovanje na nas. Na e se svemir tada sastojati samo od lokalne grupe i bit e velik samo pedesetmilijarditi dio u usporedbi s dananjim razmjerima. Moe li tako ogromno smanjenje opsega svemira izazvati katastrofu? Izravno vjerojatno ne moe, ali moglo bi smanjiti nau sposobnost da se suprotstavimo toplinskoj smrti. Jedan manji svemir imao bi manje mogunosti da stvori vee podruje niske entropije i ne bi nikada mogao, u sluajnim procesima, formirati onakvo kozmiko jaje kakvim je zapoeo na svemir. Za to ne bi bilo dovoljno mase. Izrazimo li to analogijom, kad bismo kopali samo u vlastitom dvoritu imali bismo daleko manju mogunost da pronaemo zlatni rudnik nego kad bismo mogli kopati bilo gdje na povrini Zemlje. Tako neograniena ekspanzija svemira uveliko smanjuje mogunost da ljudska vrsta preivi toplinsku smrt - ako se, naravno, odri tako dugo. Zapravo, ovjek bi mogao s itekako valjanim razlozima predskazati da se nee odrati. Kombinacija bezgranine ekspanzije i toplinske smrti bila bi za ljude previe a da bi je mogli pobijediti, ak i uz najoptimistinije tumaenje dogaaja. Jer, ni to nije sve. Je li mogue da udaljavanje galaktikih grozdova tako promijeni svojstva svemira da to izazove mnogo neposredniju katastrofu od nesposobnosti da se preivi toplinska smrt? Neki fiziari nagaaju da gravitacija nije samo proizvod ojedinih tijela, ve zajednikog djelovanja cijele mase u svemiru. to e se vie ukupna masa svemira saimati u manji i manji opseg, to e intenzivnije biti gravitacijsko polje to ga stvaraju pojedina tijela. Isto tako, to se vie masa rasplinjuje u sve vei i vei opseg, gravitacijska snaga pojedinih tijela bit e slabija. Budui da se svemir iri, masa svemira rasprostire se u sve vei i vei opseg i intenzitet pojedinih gravitacijskih polja koja stvaraju razliita tijela u svemiru morao bi se, prema tom slijedu misli, 44

polako smanjivati. Tu je mogunost prvi put nagovijestio 1937. godine engleski fiziar Paul A. M. Dirac(1902). Bilo bi to vrlo sporo smanjivanje i obini pojedinci ne bi mogli zapaziti njegovo djelovanje mnogo milijuna godina, ali postupno bi se uinci nakupili. Sunce, primjerice, dri zajedno njegovo snano gravitacijsko polje. Kad bi gravitacijska sila oslabila, Sunce bi polako ekspandiralo i hladilo se, a takoer i sve ostale zvijezde. Snaga kojom Sunce privlai Zemlju oslabila bi te bi se spirala Zemljine putanje vrlo sporo pomakla prema van. Sama Zemlja, sa slabljenjem vlastite gravitacije takoer bi polako ekspandirala, i tako dalje. Mogli bismo se stoga suoiti s budunou u kojoj bi se Zemljina temperatura, zbog hladnijeg i udaljenijeg Sunca, spustila i zamrzla nas. Ti i drugi uinci mogli bi izazvati na kraj prije nego to uope dospijemo do toplinske smrti. Dosad, meutim, znanstvenici nisu uspjeli pronai nijedan nedvojbeni znak koji bi ukazao da gravitacija s vremenom slabi ili da je ikad bila znatno jaa u toku dosadanje povijesti Zemlje. Moda je jo prerano o tome govoriti i moda bismo trebali priekati nove dokaze prije nego to dopustimo sebi da u toj stvari budemo suvie sigurni, u bilo kojem smislu, ali ja ipak drim da je ideja o slabljenju gravitacijske sile neodriva. Kad bi bilo tako i kad bi se Zemlja u budunosti hladila, tada bi u dokaz tome morala biti toplija u prolosti, a o tome nema nikakva znaka. Isto tako, tada bi gravitacijska polja openito morala biti sve snanija to se vraamo dalje u prolost i u vrijeme kozmikog jajeta bila bi tako jaka da to kozmiko jaje, rekao bih, nikad ne bi moglo eksplodirati i razbacati fragmente uokolo, suprotstavljajui se snazi tog nezamislivo intenzivnog gravitacijskog polja.* Prema tome, tako dugo dok se ne pronae dokaz za suprotno, ini se razumnim pretpostaviti da stalna ekspanzija svemira nee promijeniti svojstva naeg vlastitog dijela svemira. Stoga nije vjerojatno da e ta ekspanzija izazvati katastrofu prije trenutka u kojem e ljudski rod ionako imati malo vjerojatnosti da preivi toplinsku smrt.

* Zapravo, kao to emo doskora vidjeti, postavlja se ak pitanje je li se veliki prasak uope mogao dogoditi i uz dananji intenzitet gravitacijskih polja.

45

Saimanje svemira
No, trenutak! Kako moemo biti sigurni da e se svemir zauvijek iriti samo zato to se iri danas? Pretpostavimo, na primjer, da promatramo baenu loptu koja se giba nagore s povrine Zemlje. Ona se postojano penje, ali njena se brzina takoer postojano smanjuje. Mi znamo da e se konano njezina brzina svesti na nulu i da e se tada poeti kretati prema dolje, sve bre i bre. Tome je tako zato to gravitacijska sila Zemlje neumoljivo vue loptu prema dolje, najprije ponitavajui poetni impuls koji ju je uputio nagore, a potom stalno pojaavajui njezin konani pad. Da je lopta baena bre, gravitacijskoj sili trebalo bi dulje vrijeme da osujeti poetni impuls. Lopta bi uspjela dosei veu visinu prije nego to bi se zaustavila i poela ponovno padati. Moemo stoga zamisliti da bi se lopta, bez obzira na to kako smo je snano bacili uvis, konano zaustavila i vratila pod utjecajem neumitne gravitacijske snage. O tome postoji ak i narodna poslovica, Sve to se uzdigne, mora pasti. To bi bilo tono kad bi gravitacijska sila bila jednaka na svim visinama, ali ona to nije. Snaga Zemljine gravitacije smanjuje se s kvadratom udaljeno sti od sredita Zemlje. Neki predmet na Zemljinoj povrini nalazi se otprilike 6400 kilometara (4000 milja) od njezina sredita. Predmet 6 400 kilometara iznad povrine bio bi dvostruko toliko udaljen od sredita i sila gravitacije koja djeluje na nj iznosila bi samo 1/4 sile na povrini. Neki predmet moe biti baen prema gore tako velikom brzinom da se, u tom kretanju nagore, gravitacijska sila toliko brzo smanjuje da nikad nije dovoljno jaka kako bi tu brzinu usporila do nule. U tim uvjetima predmet se nee spustiti ve e napustiti Zemlju zauvijek. Minimalna brzina pri kojoj se to dogaa je brzina ieznua, a za Zemlju ona iznosi 11,23 kilometra (6,98 milja) u sekundi. Moe se pretpostaviti da i svemir ima tu brzinu koja je potrebna da bi se tijelo oslobodilo djelovanja gravitacije. Galaktiki grozdovi privlae jedan drugoga gravitacijom, ali snaga eksplozije velikog praska odmie ih suprotstavljajui se sili gravitacije. To znai da bismo mogli raunati kako e gravitacijska sila malo-pomalo usporiti irenje i moda ga zaustaviti. Kad se to dogodi, galaktiki grozdovi e se poeti pribliavati jedan drugome privueni snagom vlastitog gravitacij46

skog djelovanja i tada e se svemir poeti saimati. No, dok se gravitacijski grozdovi udaljuju jedan od drugoga, smanjuje se djelovanje svakoga od njih na susjedne grozdove. Ako je irenje dovoljno brzo, privlaenje se smanjuje takvom brzinom da nikada nee moi zaustaviti ekspanziju. Minimalna brzina ekspanzije potrebna da bi se sprijeilo to zaustavljanje jest svemirska brzina ieznua. Ako se galaktiki grozdovi odmiu jedan od drugoga brzinom veom od brzine ieznua, oni e se zauvijek nastaviti udaljavati i svemir e se zauvijek iriti sve dok ne dosegne toplinsku smrt. To bi bio otvoreni svemir o kakvom smo govorili neto prije u ovom poglavlju. Ako se galaktiki grozdovi udaljuju brzinom manjom od brzine ieznua, irenje e se postupno zaustaviti. Tada e konano poeti saimanje i svemir e ponovno stvoriti kozmiko jaje koje e potom eksplodirati u novom velikom prasku. To bi bio zatvoreni svemir (ponekad se naziva i oscilirajuim svemirom). Pitanje je, prema tome, iri li se svemir brzinom koja je manja od brzine ieznua. Znamo brzinu irenja, a ako saznamo i brzinu ieznua - imat emo odgovor. Brzina ieznua ovisi o meusobnom gravitacijskom privlae nju galaktikih grozdova, a ono ovisi o masi pojedinih grozdova i njihovoj meusobnoj udaljenosti. Naravno, razliiti su galaktiki grozdovi razliite veliine, a neki susjedni grozdovi udaljeniji su meusobno od drugih. Prema tome, moemo uiniti samo to da zamislimo kako je sva materija u svim galaktikim grozdovima jednoliko rasporee na u svemiru. Tako bismo mogli odrediti prosjenu gustou materije u svemiru. to je vea prosjena gustoa materije, to je vea brzina ieznua i vjerojatnije je da se galaktiki grozdovi ne udaljavaju jedan od drugoga dovoljno brzo da bi iezli te da e se prije ili kasnije irenje zaustaviti i pretvoriti u saimanje. Koliko zasad moemo rei, ako bi prosjena gustoa svemira bila takva da bi opseg jednak veliini prosjene dnevne sobe obuhvaao dovoljno materije koja bi odgovarala ekvivalentu od 400 vodikovih atoma, to bi bila dovoljno visoka gustoa da zadri svemir zatvorenim pri sadanjoj brzini irenja. Koliko, meutim, znamo, stvarna prosjena gustoa svemira iznosi samo stoti dio te koliine. Prema stanovitim indirektnim dokazima, ukljuujui i koliinu deuterija (tekog vodika) u svemiru, veina je astronoma uvjerena da prosjena gustoa ne moe biti mnogo vea od toga. Ako je tako, meusobno
47

gravitacijsko djelovanje galaktikih grozdova daleko je premalo da bi zaustavilo irenje svemira. Svemir je, prema tome, otvoren i irenje e se nastaviti do konane toplinske smrti. Jedino to nismo potpuno sigurni kakva je prosjena gustoa svemira. Gustoa je jednaka omjeru mase i volumena, ali iako nam je dosta dobro poznat volumen odreene sekcije svemira, kad je rije o masi te sekcije, nismo toliko sigurni. Postoje naini da se izraunaju mase samih galaksija, ali ne moemo tako dobro izmjeriti masu sitnih ratrkanih zvijezda, praine i plinova na krajnjim rubovima galaksija i izmeu njih. Moda masu tog negalaktikog materijala izrazito potcjenjujemo. I doista, harvardski su astronomi 1977. godine, prouavajui rendgensko zraenje iz svemira, obznanili da su pronali indikacije prema kojima su neki galaktiki grozdovi okrueni svijetlim krugovima zvijezda i praine kojih je masa ak pet do deset puta vea od mase samih galaksija. Takvi bi krugovi, ako ih imaju sve galaksije, bitno poveali masu svemira i mogunost postojanja otvorenog svemira uinili doista vrlo nesigurnom. Jedna indikacija prema kojoj bi mogunost postojanja mnogo vee mase svemira valjalo uzeti vrlo ozbiljno, nalazi se u samim galaktikim grozdovima. U mnogo sluajeva, kad se masa galaktikih grozdova izraunava na temelju masa sastavnih galaksija, pokazuje se da ne postoji dovoljno veliko ope gravitacijsko djelovanje koje bi dralo grozd na okupu. Pojedine galaksije morale bi se odvojiti i raspriti zato to se kreu veim brzinama od prividne brzine ieznua cijeloga grozda. A ipak se ini da su ti galaktiki grozdovi povezani gravitacijskim djelovanjem. Normalan je zakljuak da su astronomi potcijenili ukupnu masu grozdova, da izvan samih galaksija postoji masa koju oni ne uraunavaju. Ukratko, iako bilanca dokaza jo snano govori u prilog otvorenom svemiru, mogunosti takvog svemira poneto se smanjuju. Mogunosti da u svemiru postoji dovoljno mase da bi on bio zatvoren i oscilirajui jo su male, ali se poveavaju.* Da, ima li smisla ideja o svemiru koji se skuplja? U njemu bi se sve galaksije sve vie pribliavale jedna drugoj i na koncu bi se ponovno stvorilo kozmiko jaje niske entropije. Zar to ne znai da
* Ako opet mogu nametnuti svoje osobno miljenje, ini mi se da otvoreni svemir nije zaista mogu iz razloga koje u objasniti u slijedeem poglavlju. Budemo li samo dovoljno strpljivi, osjeam da e astronomi pronai masu koja nedostaje, ili neka druga potrebna svojstva, i prihvatiti ideju zatvorenog svemira.

48

svemir koji se saima, pobija drugi princip termodinamike? On mu, dakako, mora protusloviti, ali ne moramo na to gledati kao na pobijanje. Drugi zakon termodinamike je, kao to sam prije rekao, samo uopavanje opeg iskustva. Prouavajui svemir pod najrazliitijim uvjetima, zapaamo da se drugi zakon termodinamike, kako se ini, nikad ne kri. Iz toga zakljuujemo da se ni ne moe prekriti. Moda je taj zakljuak pretjeran. Uostalom, bez obzira na to koliko mijenjali uvjete eksperimentiranja i mjesta koja promatra mo, jednu stvar ne moemo mijenjati. Sva naa promatranja, od same Zemlje do najudaljenijih galaksija koje otkrijemo, svi uvjeti eksperimentiranja koje moemo izmisliti - svi, bez iznimke odvijaju se u ekspandirajuem svemiru. Stoga je najuopenija tvrdnja koju moemo izrei ta da se drugi zakon termodinamike ne moe nikada prekriti u ekspandirajuem svemiru. Na temelju svojih zapaanja i eksperimentiranja ne moemo rei ba nita o odnosu izmeu entropije i svemira koji se saima. Savreno smo slobodni pretpostaviti da poriv za poveanjem entropije postaje manje silovit kako se ekspanzija svemira usporava, da poriv za smanjenjem entropije postaje silovitiji s poetkom saimanja svemira. Mogli bismo stoga pretpostaviti da bi se u zatvorenom svemiru entropija openito poveavala za vrijeme faze ekspanzije i, vrlo vjerojatno prije faze toplinske smrti, nastao bi preokret i entropija bi se potom smanjivala u fazi saimanja. Svemir se dakle, poput sata o kojem se vodi redovita briga, navija prije nego to stigne posve otkucati i tako se nastavlja, koliko smo zasad u stanju rei, zauvijek. Svemir se dakle nastavlja, cikliki, zauvijek, no moemo li zato biti sigurni da to znai kako e se ivot nastaviti zauvijek? Zar ne mogu postojati razdoblja u tom ciklusu u kojima je ivot nemogu? Na primjer, ini se svakako neizbjenim da je eksplozija kozmikog jajeta vjerojatno stanje tetno za ivot. Cijeli svemir (koji se sastoji samo od kozmikog jajeta) ima u trenutku eksplozije temperaturu mnogo bilijuna stupnjeva i tek dosta vremena nakon eksplozije temperatura postaje dovoljno niska da omogui stvaranje materije i da se ta materija skupi u galaksije, da se formiraju planetarni sustavi i nastane ivot na prikladnim planetarna. Moda bi trebalo proi oko milijardu godina poslije velikog praska prije nego to bi u svemiru mogle egzistirati galaksije,
49

zvijezde, planete i ivot. Pretpostavivi da saimanje ponavlja povijest svemira u obratnom slijedu, oekivali bismo da bi milijardu godina prije stvaranja kozmikog jajeta ivot, planete, zvijezde i galaksije bili nemogui. Tako u svakom ciklusu postoji razdoblje od dvije milijarde godina, s kozmikim jajetom u sreditu, u kojem je ivot nemogu. U svakom ciklusu poslije tog razdoblja moe se stvoriti novi ivot, ali on nee imati veze sa ivotom u prethodnom ciklusu, zavrit e prije slijedeeg kozmikog jajeta i nee imati veze sa ivotom u kasnijem ciklusu. Razmislite: u svemiru vjerojatno nema mnogo manje od bilijun zvijezda. Sve one neprekidno alju energiju u svemir kao cjelinu, ve petnaest milijardi godina. Zato sva ta energija nije zagrijala hladna tijela u svemiru takve planete poput nae Zemlje - do uarene topline koja bi onemoguila ivot? Postoje dva razloga zato se to nije dogodilo. Ponajprije, svi galaktiki grozdovi udaljavaju se jedan od drugoga u ekspandirajuem svemiru. To znai da je svjetlost koja dopre do svakog galaktikog grozda sa svih drugih grozdova, pretrpjela razliite stupnjeve crvenog pomaka. Budui da dulje valne duine znae manji sadraj energije svjetlosti, crveni pomak znai smanjivanje energije. Stoga zraenje koje emitiraju galaksije sadri manje energije nego to bi se moglo pomisliti. Drugo, raspoloivi prostor unutar svemira naglo se poveava sa irenjem svemira. Prostor zapravo dobiva veu zapremninu, bre nego to energija koja se ulijeva u nj moe ispuniti tu zapremninu. Stoga, daleko od toga da se zagrijava, svemir stalno gubi temperaturu sve od velikog praska i danas mu je opa temperatura samo oko tri stupnja iznad apsolutne nule. Ta bi situacija, naravno, bila obratna u svemiru koji se skuplja. Svi galaktiki grozdovi pribliavali bi se jedan drugome, a to bi znailo da bi svjetlost koja dopire do nekoga galaktikog grozda sa svih ostalih doivljavala ljubiasti pomak u razliitim stupnjevima te da sadri daleko vie energije nego danas. Uz to, raspoloivi prostor unutar svemira naglo bi se smanjivao tako da bi ga zraenje ispunilo mnogo bre nego to bi se oekivalo. Svemir koji se saima postajao bi stoga sve toplijim i, kao to sam rekao, milijardu godina prije stvaranja kozmikog jajeta bio bi prevru za bilo kakav oblik ivota na njemu. Koliko e vremena proi prije slijedeeg kozmikog jajeta? To nije mogue rei. To i opet ovisi o ukupnoj masi svemira. Pretpostavimo da je masa dovoljno velika da bi mogla jamiti 50

zatvoreni svemir. to masa vie premauje nuni minimum, to je snanije ope gravitacijsko polje svemira i to e se bre sadanja ekspanzija zaustaviti i cijeli e se svemir saeti u jo jedno kozmiko jaje. No, budui da je sadanja veliina ukupne mase tako malena, ako se ona moe dovoljno poveati da osigura zatvoreni svemir, ini se vjerojatnim da e se poveati upravo jedva dovoljno. To znai da e se brzina irenja s vremenom usporavati samo vrlo postupno i kad se gotovo zaustavi, posljednji ostaci nestat e vrlo sporo pod djelovanjem gravitacijskog polja upravo jedva dovoljnim da obavi posao, i svemir e se tada poeti saimati vrlo sporo i dugotrajno. Mi ivimo u relativno kratkom razdoblju brze ekspanzije, jednoga dana nastupit e relativno kratko razdoblje brzog saimanja. Svako to razdoblje traje samo nekoliko tuceta milijardi godina, a izmeu njih e biti dugo razdoblje praktiki statikog svemira. Mogli bismo pretpostaviti, samo kao nagaanje, da e se svemir zaustaviti otprilike na pola puta prema toplinskoj smrti, recimo nakon pola bilijuna godina, i da e tada nastupiti jo pola bilijuna godina prije slijedeeg kozmikog jajeta. U tom sluaju ljudskoj vrsti preostaje da prieka bilijun godina na novo kozmiko jaje ako je svemir zatvoren, ili bilijun godina do toplinske smrti ako je svemir otvoren. Oboje se ini konanom katastrofom, ali kozmiko jaje vie nalikuje kreendu, silovitije je, blie Otkrivenju-Ragnaroku i tee ga je izbjei. Ljudski rod moda bi vie volio toplinsku smrt, ali ja predmnijevam da e zapravo dobiti - ako, naravno, uope preivi dovoljno dugo - kozmiko jaje.* *

* Ipak, da zavretak ne bi bio suvie mraan, pisac znanstvene fantastike Poul Anderson u romanu Tau Zero opisuje jedan svemirski brod i posadu koja je promatrala i preivjela eksploziju kozmikog jajeta - i ini to doista uvjerljivo.

51

4 Kolaps zvijezda
Gravitacija
Razmatrajui izmjenine katastrofe toplinske smrti i kozmikog jajeta, govorili smo o svemiru kao cjelini i drali smo da je on manje ili vie jednoliko more prorijeene materije koja sva poveava entropiju i iri se prema toplinskoj smrti, ili koja gubi entropiju i saima se prema kozmikom jajetu. Pretpostavljali smo da svi njegovi dijelovi doivljavaju istu sudbinu, na isti nain i u isto vrijeme. No injenica je da svemir uope nije jednolik ako se ne promatra iz ogromne udaljenosti i vrlo openito. Ako promatramo pomno njegove blie pojedinane dijelove, on je doista vrlo namrekan. Za poetak, on sadri najmanje deset milijardi bilijuna zvijezda, a uvjeti na zvijezdi ili blizu nje silno se razlikuju od uvjeta na velikoj udaljenosti od njih. tovie, na nekim su mjestima zvijezde posute vrlo gusto, na drugima su rasporeene narijetko, a ponegdje ih zapravo uope nema. Stoga je posve mogue da se dogaaji u nekim dijelovima svemira dosta razlikuju od dogaaja u drugim podrujima; na primjer, dok se svemir kao cjelina iri, neki se njegovi dijelovi mogu skupljati. Tu mogunost moramo razmotriti, jer ta razlika u ponaanju moda vodi do jo jedne vrste katastrofa. Ponimo razmatranjem Zemlje koja je stvorena od otprilike est bilijuna bilijuna kilograma kamenja i metala. Prirodu njezina nastanka u velikoj je mjeri uvjetovalo gravitacijsko polje koje je proizvela sva ta masa. Tako je materijal Zemlje, sabijajui se kroz djelovanje gravitacijskog polja, privuen toliko blizu sreditu koliko je mogao doprijeti. Svaki komadiak Zemlje kretao se prema sreditu sve dok neki drugi komadiak nije fiziki blokirao 52

put. Na koncu je svaki komadi Zemlje bio tako blizu sreditu kako je mogao doprijeti, tako da je cijela planeta imala minimalnu potencijalnu energiju. U kugli, udaljenost raznih dijelova tijela od sredita u prosjeku je manja nego to bi bila u bilo kojeg drugog geometrijskog oblika; Zemlja je dakle kugla. (A to su i Sunce i Mjesec i sva ostala vea astronomska tijela, osim u posebnim uvjetima.) Uz to, Zemlja je, oblikovana u kuglu gravitacijom, gusto zbijena. Atomi koji je sainjavaju nalaze se u dodiru. Zapravo, prouava li se situacija dublje i dublje ispod Zemljine povrine, atomi su sve zbijeniji pod djelovanjem teine slojeva materijala iznad njih (ta teina predstavlja gravitacijsku silu). No ak i u sreditu Zemlje atomi ostaju netaknuti, iako su snano zbijeni. I zato to su neoteeni, odolijevaju daljem djelovanju gravitacije. Zemlja se vie ne smanjuje ve ostaje kuglom promjera 12 750 kilometara (7 900 milja) i, pod uvjetom da bude ostavljena samoj sebi, takva e biti zauvijek. Kod zvijezda, meutim, sluaj nije posve isti, jer su njihove mase izmeu deset tisua i deset milijuna puta vee od mase Zemlje, a to je ipak razlika. Uzmimo za primjer Sunce, kojega je masa 330 000 puta vea od mase Zemlje. Zbog toga je i njegovo gravitacijsko polje 330 000 puta vee i kad se Sunce stvaralo, snaga privlaenja koja je formirala kuglu bila je toliko jaom. Atomi u sreditu Sunca, pod utjecajem tako ogromne sile, zarobljeni pod golemom teinom gornjih slojeva, skrili su se i razbili. To se moe dogoditi zato to atomi nisu nimalo slini siunim lopticama za biljar, kako se mislilo u devetnaestom stoljeu. Umjesto toga, oni su uglavnom mekuaste ljuske elektronskih valova s vrlo malom masom; u sredini tih ljusaka nalazi se siuna jezgra koja sadri gotovo svu masu. Promjer jezgre samo je 1/100 000 promjera itavog atoma. Atom vie nalikuje ping-pong loptici s gotovo nevidljivo malenom i vrlo zbijenom metalnom kuglicom koja lebdi u sredini. Pod pritiskom gornjih slojeva Sunca, elektronske ljuske atoma u Sunevoj jezgri smrskaju se i siune jezgre u sreditu atoma postaju slobodne. Izdvojene jezgre i fragmenti elektronskog omotaa toliko su manji od cijelog atoma da bi se Sunce, pod svojom vlastitom snanom gravitacijskom silom, moglo stisnuti do iznenaujue malih dimenzija ali to se ne dogaa. Do tog saimanja ne dolazi zato to je Sunce kao i ostale zvijezde sastavljeno uglavnom od vodika. Vodikova jezgra u 53

sreditu vodikovog atoma jest podatomska estica nazvana proton koja ima pozitivan elektrini naboj. Kad se atom razbije, sami protoni mogu se slobodno kretati i pribliiti jedan drugome tjenje nego to su mogli kad je svaki bio okruen elektronskom ljuskom. I ne samo da se protoni mogu pribliiti jedan drugome, ve se mogu i sudarati velikom snagom, jer se energija gravitacijske sile pretvara u toplinu sa saimanjem materijala od kojeg je Sunce sastavljeno i njegovim spajanjem, tako da sredite Sunca ima temperaturu oko 15 milijuna stupnjeva. Kad se protoni sudaraju, ponekad se ne odbijaju nego se spajaju, pokreui tako nuklearnu reakciju. U procesu takvih nuklearnih reakcija neki protoni gube elektrini naboj da bi postali neutronima, i napokon se stvara jezgra sastavljena od dva protona i dva neutrona. To je jezgra atoma helija. Taj proces (isti kakav se odvija i u zemaljskoj hidrogenskoj bombi, ali neusporedivo vee snage) stvara ogromne koliine topline koja cijelo Sunce pretvara u vatrenu loptu uarenog plina, odravajui ga takvim dugo, dugo vremena. Dok kod Zemlje otpornost cijelih atoma sprjeava da se ona same i postane manjom nego to jest, kod Sunca to saimanje sprjeava ekspanzivno djelovanje topline koja se razvija nuklearnim reakcijama u njegovoj unutranjosti. Razlika je u tome to Zemlja moe zadrati svoju veliinu neogranieno dugo jer e atomi, ako ih se ne dira, ostati uvijek netaknuti, dok Sunce to ne moe. Veliina Sunca ovisi o stalnoj proizvodnji topline u njegovu sreditu, koja opet ovisi o kontinuiranoj seriji nuklearnih reakcija to proizvode tu toplinu, a to dalje ovisi o stalnoj dobavi vodika, goriva za takve reakcije. Ali vodika postoji samo jedna odreena koliina. Konano, bude li dosta vremena, vodik Sunca (ili bilo koje zvijezde) smanjit e se ispod neke kritine koliine. Broj nuklearnih reakcija e se smanjiti, a tako i energija. Nee biti dovoljno topline koja bi odravala Sunce (ili bilo koju zvijezdu) rastegnutim i ono e se poeti saimati. Saimanje zvijezda ima vane gravitacijske posljedice. Gravitacijsko privlaenje bilo koja dva tijela poveava se sa smanjivanjem udaljenosti njihovih sredita; poveava se zapravo s kvadratom promjene udaljenosti. Ako ste na stanovitoj velikoj udaljenosti od Zemlje pa smanjite tu udaljenost napola, snaga kojom vas Zemlja privlai poveat e se 2x2, ili etiri puta. Ako tu 54

udaljenost smanjite na jednu esnaestinu, privlaenje se poveava 16x16, odnosno 256 puta. U ovom trenutku vi se nalazite na povrini Zemlje i snaga njezina gravitacijskog djelovanja na vas ovisi o njezinoj masi, vaoj masi i injenici da ste od sredita Zemlje udaljeni 6378 kilometara (3963 milje). Masa Zemlje ne moe se ba znaajno promijeniti a svoju masu moda ne elite mijenjati, ali to ako zamislite da ste promijenili svoju udaljenost od sredita Zemlje. Moete se, primjerice, pribliiti sreditu Zemlje buei (u mati) kroz samu Zemlju. Dakle, pomislili biste da se djelovanje gravitacije na vas poveava kako se primiete blie sreditu Zemlje. Ali ne! Ovisnost gravitacijske snage o udaljenosti od sredita tijela koje privlai vrijedi samo ako se nalazite izvan tog tijela. Proraunavajui gravitacijsku snagu, samo u tom sluaju moemo pretpostavljati da je sva masa nekog tijela koncentrirana u sreditu. Ako se ukopate u Zemlju, prema sreditu e vas privlaiti samo onaj dio Zemlje koji je blie sreditu nego to ste to vi. Dio Zemlje koji je od sredita udaljeniji nego vi ne pridonosi gravitacijskoj sili. Shodno tome, kako se ukopavate u Zemlju, djelovanje gravitacije na vas se smanjuje. Kad biste (u mati) dosegli samo sredite Zemlje, vie ne bi bilo uope nikakvog privlaenja, jer se vie nita ne bi nalazilo blie sreditu od vas. Bili biste izloeni gravitaciji vrijednosti nula. No pretpostavimo ipak da se Zemlja same do polovice svojeg polumjera, zadravajui pri tom svu svoju masu. Ako biste se nalazili u udaljenom svemirskom brodu, to ne bi imalo nikakva djelovanja na vas. Masa Zemlje bila bi i dalje kakva je bila, kao i vaa masa, i vaa udaljenost od sredita Zemlje. Bilo da se Zemlja rastegne ili same, njezino gravitacijsko djelovanje na vas ne bi se promijenilo (tako dugo dok toliko ne ekspandira da vas obuhvati u svoju supstancu u tom bi se sluaju povealo gravitacijsko djelovanje na vas). Pretpostavimo, dakle, da ste stajali na povrini Zemlje kad se ona poela saimati i da ste ostali tamo za vrijeme procesa saimanja. Masa Zemlje, i vaa, ostale bi iste, ali vaa udaljenost od sredita Zemlje smanjivala bi se faktorom 2. I dalje biste bili izvan same Zemlje i sva bi Zemljina masa bila izmeu vas i njezinog sredita, tako da bi se gravitacijsko djelovanje Zemlje na vas poveavalo faktorom 2x2, ili etiri. Drugim rijeima, kad bi se Zemlja saimala, poveavala bi se njezina povrinska gravitacija. 55

Ako bi se Zemlja i dalje saimala ne gubei masu i ako biste i dalje ostali na povrini, gravitacijska sila koja djeluje na vas postupno bi se poveavala. Kad bismo zamislili da se Zemlja smanjila do toke promjera nula (zadravajui masu) i kad biste stajali na toj toki, snaga gravitacijskog djelovanja na vas bila bi bezgranina. To vrijedi za svako tijelo koje ima masu, ma kako bilo veliko ili malo. Kad bismo se vi ili ja ili ak proton sve vie i vie zbijali, snaga gravitacijskog djelovanja na moju povrinu ili vau povrinu ili povrinu protona beskrajno bi se poveavala. I ako bismo se vi ili ja ili proton sveli na toku promjera nula zadravajui pri tome svu prvobitnu masu, povrinska bi gravitacija u svakom sluaju postala bezgraninom.

Crne rupe
Naravno, tako dugo dok ostane u sadanjim uvjetima, Zemlja nikad nee postati manjom nego to je danas. A nee se smanjiti ni ita to je manje od Zemlje. ak ni tijela vea od Zemlje Jupiter, primjerice, kojega je masa 318 puta vea od mase Zemlje nee se nikad smanjiti tako dugo dok su ostavljena nesmetanima sama sebi-. Zvijezde e se, meutim, jednom smanjiti. One imaju mnogo veu masu nego planete i njihovo vrlo snano gravitacijsko polje prouzroit e saimanje u trenutku kad njihovo nuklearno gorivo padne ispod kritine toke i kad se vie nee stvarati dovoljno topline potrebne kao ravnotea gravitacijskoj sili. Koliko e daleko ii to saimanje ovisi o intenzitetu gravitacijskog polja tijela koje se kontrahira, pa stoga o njegovoj masi. Ako je tijelo dovoljno masivno to saimanje, koliko znamo, nema granica i njegov e se volumen svesti na niticu. Dok se zvijezda saima, intenzitet njezina gravitacijskog polja ne mijenja se na znatnim udaljenostima, ali njezina povrinska gravitacija raste bez granica. Jedna je posljedica toga da se sa saimanjem zvijezde postupno poveava brzina koju mora imati neko tijelo da bi se oslobodilo djelovanja gravitacije te zvijezde. Tijelima postaje sve tee i tee da se oslobode i odvoje od zvijezde dok se ona saima i njezina povrinska gravitacija poveava. U sadanjem trenutku, na primjer, brzina ieznua koja vrijedi na povrini Sunca iznosi 617 kilometara (383 milje) u 56

sekundi, gotovo 55 puta vie nego brzina ieznua na povrini Zemlje. To je jo uvijek dovoljno mala brzina te materijal moe prilino lako pobjei od Sunca. Sunce (i ostale zvijezde) stalno emitiraju subatomske estice velikom brzinom, u svim smjerovima. Kad bi se, meutim, Sunce saimalo i kad bi njegova povrinska gravitacija rasla, njegova brzina ieznua popela bi se na tisue kilometara u sekundi desetke tisua stotine tisua. Na kraju bi brzina ieznua dosegla brojku od 300000 kilometara (186000 milja) u sekundi, a to je brzina svjetlosti. Kad se zvijezda (ili bilo koje tijelo) same do toke gdje se brzina ieznua izjednauje s brzinom svjetlosti, ona je dosegla Schwarzschildov radijus, nazvan tako zato to je o njemu prvi govorio njemaki astronom Karl Schwarzschild (18731916). Ipak, tu je pojavu potpuno teorijski obradio ameriki fiziar J. Robert Oppenheimer (190467) tek 1939. godine. Zemlja bi dosegla svoj Schwarzschildov radijus kad bi se smanjila na polumjer od jednog centimetra (0,4 ina). Budui da polumjer svake kugle iznosi pola njezinog promjera, Zemlja bi tada bila lopta promjera 2 centimetra (0,8 ina), lopta koja bi sadravala svu njezinu masu. Sunce bi doseglo svoj Schwarzschildov radijus kad bi se smanjilo do polumjera od 3 kilometra (1,9 milja), zadravajui svu svoju masu. Ustanovljeno je da sve to ima masu ne moe putovati brzinom veom od brzine svjetlosti. Kad se neko tijelo same do svojeg Schwarzschildovog radijusa ili jo manje, tada vie nita ne moe s njega ieznuti.* Sve to padne u saeto tijelo vie se ne moe osloboditi pa su stoga saeta tijela poput beskrajno dubokih rupa u prostoru. ak ni svjetlost ne moe izai pa je stisnuto tijelo potpuno crno. Ameriki fiziar John Archibald Wheeler (1911) prvi je za takva tijela upotrijebio izraz crna rupa.** Prema tome, inilo bi se da crne rupe moraju nastati kad zvijezde ostanu bez goriva i kad su dovoljno velike da mogu stvoriti gravitacijsko polje dostatno da se zbiju do svojeg Schwarzschildova radijusa. Reklo bi se da je to jednosmjerni proces, da se naime crna rupa moe stvoriti, ali da se ne moe pono* U posljednje se vrijeme pokazalo da to nije posve tono. Objasnit u to kasnije. ** Zaudo, francuski astronom Pierre Simon de Laplace (17491827) ve je 1798. godine dao naslutiti mogunost postojanja tako masivnih tijela da s njih nita ne bi moglo ieznuti, ak ni svjetlost.

57

vno rasformirati. Kad jedanput nastane, crna je rupa osim jedne iznimke o kojoj u govoriti kasnije trajna. Nadalje, sve to se priblii crnoj rupi vjerojatno e zarobiti silno intenzivno gravitacijsko polje koje postoji u njezinoj blizoj okolici. Tijelo koje se pribliava moe spiralno kruiti oko crne rupe i konano upasti u nju. Kad se to jednom dogodi, ono vie nikad ne moe izai. inilo bi se stoga da crna rupa moe povea vati svoju masu, ali je ne moe gubiti. Ako se dakle crne rupe stvaraju ali nikada ne nestaju, sa starenjem svemira morao bi se stalno poveavati njihov broj. I dalje, ako crna rupa moe poveavati masu ali je ne moe smanjivati, sve crne rupe moraju stalno rasti. Ako svake godine ima sve vie crnih rupa i ako su one sve vee, s prolaenjem vremena sve vei i vei postotak mase svemira trebao bi se nai u crnim rupama, dok konano sva tijela u svemiru ne bi bila u nekoj crnoj rupi. Ako ivimo u otvorenom svemiru, mogli bismo prema tome zamisliti da kraj nije samo maksimalna entropija i toplinska smrt u beskrajnom moru rijetkoga plina. To nije ak ni maksimalna entropija i toplinska smrt u svakom od milijardu galaktikih grozdova odvojenih, jedan od svih ostalih, neproraunljivim i sve veim udaljenostima. Umjesto toga, inilo bi se da e svemir, u dalekoj budunosti, postii maksimalnu entropiju u obliku odreenog broja silno masivnih crnih rupa. One bi postojale u grozdovima koji bi svi bili meusobno odvojeni neproraunljivim i sve veim udaljenostima. I doista, inilo bi se da je to upravo sada najvjerojatnija budunost jednoga otvorenog svemira. Postoje teorijski razlozi za pretpostavku da gravitacijska energija crnih rupa moe obaviti neizmjerne koliine rada. Lako moemo zamisliti da ljudska bia koriste crne rupe kao svemirske loionice, bacajui u njih nepotrebnu masu i iskoritavajui zraenje koje se stvara u tom procesu. Kad ne bi bilo suvine mase, moda bi se mogla iskoristiti rotacijska energija crne rupe. Na taj nain, iz crnih rupa moe se izvui mnogo vie energije nego iz iste mase obinih zvijezda, pa bi ljudska vrsta mogla dulje opstati u svemiru s crnim rupama nego u svemiru bez njih. No na koncu e drugi zakon ipak uiniti svoje. Sva materija morala bi zavriti u crnim rupama i crne rupe ne bi se vie vrtjele. Iz njih se vie ne bi mogao izluiti nikakav rad i postojala bi maksimalna entropija. ini se da bi bilo mnogo tee izbjei toplinskoj smrti sa crnim rupama nego bez njih, kad jedanput nastupi toplinska smrt. Sluajne fluktuacije u odsjecima niske 58

entropije ne bi se mogle lako uoiti ako se mora izai na kraj s crnim rupama i teko je uope rei kako bi ivot mogao izbjei konanu katastrofu. Ali kako bi se crne rupe uklopile u jedan zatvoreni svemir? Proces u kojem crne rupe postaju mnogobrojnije i vee mogao bi biti spor s obzirom na ukupnu veliinu i masu svemira. Iako je svemir danas star 15 milijardi godina, crne rupe vjerojatno jo ine samo malu koliinu njegove mase.* ak i nakon jo pola bilijuna godina, kad nastupi preokret i svemir se pone saimati, crne rupe mogu obuhvaati tek mali dio ukupne mase. No kad se svemir jednom stane saimati, katastrofa crnih rupa dobiva dodatnu snagu. Crne rupe koje su nastale u razdoblju irenja bile su najvjerojatnije zatvorene u sreditima galaksija, ali kako se galaktiki grozdovi pribliavaju jedan drugome i svemir postaje sve bogatiji energetskim zraenjem, moemo biti sigurni da e nastajati sve vie crnih rupa i da e se one bre poveavati. U konanoj fazi, kad se galaktiki grozdovi stope jedan s drugim, i crne se rupe spajaju, a krajnje saimanje u kozmiko jaje svakako je i saimanje u jednu ogromnu svemirsku crnu rupu. Sve to ima masu cijelog svemira i dimenzije kozmikog jajeta ne moe biti nita drugo ve crna rupa. Ali opet, ako iz crne rupe ne moe nita izai, kako kozmiko jaje nastalo saimanjem svemira moe eksplodirati da bi stvorilo jedan novi svemir? Zbog toga, kako je kozmiko jaje koje je postojalo prije 15 milijardi godina moglo eksplodirati i stvoriti svemir koji danas nastavamo? Da bismo vidjeli kako je to mogue, moramo shvatiti da sve crne rupe nemaju jednaku gustou. Sto neko tijelo ima veu masu, to je njegova povrinska gravitacija na poetku vea (ako je rije o obinoj zvijezdi) i vea je njegova brzina ieznua. Stoga se ono mora manje zbiti da bi podiglo svoju brzinu ieznua do vrijednosti jednake brzini svjetlosti, i zavrava s veim Schwarzschildovim radijusom. Kao to prije rekoh, Sunev Schwarzschildov radijus bio bi 3 kilometra (1,9 milja,). Ako bi se zvijezda s masom tri puta veom
* U to ne moemo biti posve sigurni. Crne rupe gotovo je nemogue otkriti i lako je mogue da postoje mnoge koje su izbjegle naim opaanjima. ak je mogue da je upravo masa tih nezamijeenih crnih rupa ona nedostatna masa potrebna da bi na svemir bio zatvoren u tom bi sluaju crne rupe mogle obuhvaati ak izmeu 50 i 90 posto mase svemira.

59

od Suneve saimala do svojeg Schwarzschildovog radijusa, taj bi radijus bio 9 kilometara (5,6 milja). Kugla polumjera 9 kilometara imala bi tri puta vei polumjer od kugle polumjera 3 kilometra i volumen vei 3x3x3, odnosno 27 puta. U 27 puta veem volumenu vee kugle bilo bi 3 puta vie mase. Gustoa vee crne rupe iznosila bi samo 3/27 ili 1/9 gustoe manje rupe. Openito, to je crna rupa vea, to je njezina gustoa manja. Kad bi se itava galaksija Mlijena staza, koja ima masu oko 150 milijardi puta veu od Suneve, saela u crnu rupu, njezin bi Schwarzschildov radijus bio 450 milijardi kilometara, ili oko 1 /20 svjetlosne godine. Prosjena gustoa takve jedne crne rupe iznosila bi samo oko 1/1000 gustoe zraka oko nas. Nama bi se to inilo poprilinim vakuumom, ali to bi ipak bila crna rupa iz koje nita ne moe izai. Kad bi u svemiru bilo dovoljno mase da bi on mogao biti zatvoren, i kad bi se sva ta masa sabila u jednu crnu rupu, Schwarzschildov radijus te crne rupe bio bi oko 300 milijardi svjetlosnih godina! Takva bi crna rupa imala daleko vei volumen od cijelog poznatog svemira, a njezina bi gustoa bila znatno manja od prosjene gustoe svemira kakvom se ona danas smatra. Zamislimo da se u takvom sluaju svemir saima. Svaka je galaksija, pretpostavimo, izgubila veinu svoje materije u nekoj crnoj rupi, tako da se zbijajui svemir sastoji od stotinu ili vie milijardi crnih rupa, promjer kojih je izmeu 1/500 svjetlosne godine i jedne svjetlosne godine, ovisno o njezinoj masi. Ni iz jedne od tih crnih rupa ne moe se osloboditi znaajnija koliina materije. No tada, u konanoj fazi saimanja, sve se te crne rupe susreu i stapaju u jedinstvenu crnu rupu s masom cijelog svemira i Schwarzschildovim radijusom od 300 milijardi svjetlosnih godina. Nita ne moe izai iz tog radijusa, ali sasvim su mogue ekspanzije unutar tog promjera. Pritisak na taj radijus, na njegovo izbacivanje, da tako kaemo, mogao bi biti upravo onaj dogaaj koji pokree veliki prasak. Jo jedanput nastaje svemir kakvoga znamo, irei se u silnoj eksploziji. Konano nastaju galaksije, zvijezde i planete. Prije ili kasnije poinju se stvarati crne rupe s masama veliine zvijezda i sve opet poinje iznova. Ako raspravljamo na tim postavkama, ini se da bismo morali zakljuiti kako svemir ne moe biti otvoren; kako se ne moe iriti zauvijek. 60

Kozmiko jaje u kojem je poela eksplozija moralo je biti crna rupa i moralo je bilo imati neki Schwarzschildov radijus. Kad bi se svemir beskrajno irio, njegovi dijelovi morali bi se jednom odvojiti od Schwarzschildova radijusa, a ini se da bi to bilo nemogue. Svemir prema tome mora biti zatvoren i preokret mora nastati prije no to se dosegne Schwarzschildov radijus.*

Kvazari
Izmeu tri katastrofe prve vrste koje bi mogle onemoguiti ivot u cijelom svemiru ekspanzije do toplinske smrti, saimanja do kozmikog jajeta i saimanja do odvojenih crnih rupa trea se znaajno razlikuje od prve dvije. I opa ekspanzija svemira prema toplinskoj smrti i sveope saimanje do kozmikog jajeta djelovali bi na cijeli svemir manje-vie jednako. U oba sluaja, pod pretpostavkom da ljudski ivot potraje jo bilijun godina od danas, ne bi bilo nikakva razloga pretpostaviti da bismo zbog naeg poloaja u svemiru mogli proi osobito loe ili osobito dobro. Na dio svemira nee biti pogoen znatno prije ili kasnije od bilo kojeg drugog dijela. U sluaju tree katastrofe, dakle odvojenih crnih rupa, situacija je posve drukija. Tu je rije o seriji lokalnih katastrofa. Crna rupa moe se formirati na jednome mjestu, a ne na drugom, tako da ivot moe postati nemogu na tom mjestu, a ne na drugom. Na koncu e se sve, naravno, stopiti u jednu crnu rupu, ali crne rupe koje se stvaraju ovdje i sada onemoguuju ivot u svojoj blizini ovdje i sada, ak iako se ivot negdje drugdje moe nastavljati, neznan i neopaen, jo bilijun godina. Stoga se sada moramo zapitati postoje li danas doista crne rupe. Ako postoje, moramo se zapitati gdje se one vjerojatno nalaze i koliko su nas one kadre katastrofalno pogoditi prije (ak moda mnogo prije) konae propasti. Ponajprije, oigledno je da e se crna rupa najvjerojatnije formirati na mjestima gdje je ve skupljeno najvie mase. to je zvijezda masivnija, to je i vjerojatniji kandidat za moguu crnu rupu. Jo su bolji kandidati grozdovi zvijezda u kojima su brojne zvijezde gusto nagomilane.
* Zbog toga sam, kao to rekoh u prethodnom poglavlju, uvjeren da je svemir zatvoren, usprkos tome to je danas vie dokaza u prilog tome da je otvoren.

61

Najvei grozdovi, najgue posuti zvijezdama, nalaze se u sreditima galaksija, osobito u sredini divovskih galaksija poput nae vlastite ili jo veih. Tamo su milijuni i milijarde zvijezda zbijeni na malom prostoru i tamo je najvjerojatnije da e se zbiti katastrofa crne rupe. Jo samo prije dvadesetak godina astronomi nisu imali ni pojma da su galaktika sredita poprita burnih zbivanja. U takvim su sreditima zvijezde bile gusto zbijene, ali ak i u sreditu neke velike galaksije zvijezde bi razdvajala u prosjeku moda desetina svjetlosne godine i jo bi bilo dovoljno mjesta da se kreu ne smetajui ozbiljno jedna drugoj. Da je nae Sunce smjeteno u jednom takvom podruju, golim bismo okom mogli na nebu vidjeti vie od dvije i pol milijarde zvijezda, od kojih bi 10 milijuna pripadalo prvoj veliini ili jo vioj, no svaka bi bila vidljiva samo kao svjetlosna mrlja. Svjetlost i toplina s tih zvijezda mogli bi odgovarati etvrtini svjetlosti i topline to ih alje Sunce i zbog tih bi dodatnih koliina Zemlja moda bila nepodobna za nastavanje, ali mogla bi biti podobna kad bi se nalazila dalje od Sunca; recimo na poloaju na kojem je Mars. Jo od 1960, na primjer, mogli smo bili umovati na taj nain, i ak eljeti da se Sunce nalazi u galaktikom sreditu kako bismo mogli uivati u velianstvenom nonom nebu. Kad bismo mogli otkriti samo vidljivu svjetlost koja dolazi sa zvijezda, moda nikad ne bismo imali razloga mijenjati miljenje. No, 1931. godine ameriki je radio-tehniar Karl Guthe Jansky (190550) prvi puta otkrio radio-valove valnih duina milijun puta veih nego u vidljivog svjetla, koji su dolazili s razliitih podruja na nebu. Poslije drugoga svjetskog rata astronomi su razvili metode otkrivanja takvih radio-valova, osobito relativno kratkovalne vrste nazvane mikrovalovima. S naglim usavravanjem radio-teleskopa pedesetih godina na nebu je otkriven toan poloaj razliitih izvora zraenja. inilo se da su neki od njih u vezi s, kako se smatralo, vrlo blijedim zvijezdama nae vlastite galaksije. Nakon podrobnog ispitivanja tih zvijezda pokazalo se, meutim, da one nisu neobine samo zato to emitiraju velike koliine mikrovalova, ve i zato to se inilo da su povezane s vrlo nejasnim oblacima, ili maglicama, koji su ih okruivali. Najsjajnija od njih, uvedena u kataloge kao 3C273, pokazivala je znakove kao da iz nje izbija siuan mlaz materije. Astronomi su poeli sumnjati da ta tijela koja emitiraju mikrovalove nisu obine zvijezde, iako su se takvima inila. Poelo ih se nazivati kvazistelarnim (zvjezdolikim) radio62

izvorima. Kinesko-ameriki astronom Hong-Yee Chiu skratio je 1964. godine prvi dio tog naziva u kvazar i otada su ta zvjezdolika tijela koja emitiraju radio-valove poznata pod tim imenom. Iako su se spektri kvazara prouavali, pronaene tamne linije nisu se mogle identificirati do 1963. Te je godine nizozemsko-ameriki astronom Maarten Schmidt (1929) prepoznao te linije kao vrstu koja je obino prisutna daleko u ultraljubiastom dijelu spektra; naime, da one predstavljaju svjetlosne valove mnogo krae od najkraih koji djeluju na nau mrenicu i koje moemo vidjeti. U vidljivom podruju spektra kvazara postojale su samo zato to su doivjele ogroman crveni pomak. To je znailo da se kvazari udaljuju od nas bre od bilo koje vidljive galaksije i da su prema tome udaljeniji od nas od svih vidljivih galaksija. Najblii nam je kvazar 3C273, a udaljen je vie od milijardu svjetlosnih godina. Otkriveni su tuceti drugih, jo udaljenijih kvazara, neki ak do 12 milijardi svjetlosnih godina daleko. Da bi se uope vidjeli na tako silnoj udaljenosti, kvazari moraju biti sto puta sjajniji od galaksije kakva je naa. Ako su vidljivi, to je nemogue zato to su oni sto puta vei od galaksije Mlijena staza i imaju sto puta vie zvijezda od nje. Kad bi kvazari bili tako veliki, tada bi ih i pri njihovoj silnoj udaljenosti nai veliki teleskopi otkrili kao oblaaste povrine, a ne samo kao sjajne tokice svjetlosti. Oni moraju biti mnogo manji od galaksija. Malenost kvazara pokazuje i injenica da se njihov sjaj mijenja iz godine u godinu, a u nekim sluajevima i iz mjeseca u mjesec. To se ne moe dogoditi ako je rije o velikom tijelu, dimenzija galaksije. Dijelovi neke galaksije mogu postati nejasniji a drugi dijelovi sjajniji, ali prosjek e vjerojatno ostati isti. Da bi cijela galaksija postajala sjajnijom ili nejasnijom, ponovno i ponovno, mora postojati neko djelovanje koje se osjea u svim njezinim dijelovima. Takvo djelovanje, to god ono bilo, mora putovati od jednog do drugog kraja galaksije, a ne moe putovati brzinom veom od brzine svjetlosti. U sluaju galaksije Mlijena staza, na primjer, svakom bi djelovanju trebalo najmanje sto tisua godina da proe od jednog do drugog kraja; kad bi naa galaksija kao cjelina stalno naizmjenino sjajila ili se zatamnjivala, oekivali bismo da bi razdoblje te promjene sjaja bilo dugo sto tisua godina ili vie. 63

Brze promjene u kvazara pokazale su da njihov promjer ne moe biti vei od jedne svjetlosne godine, a ipak su emitirali zraenje sto puta jae od nae galaksije koja ima promjer 100 000 svjetlosnih godina. Kako je to mogue? Poetak odgovora mogao se bio nazrijeti ve 1943. godine, kad je diplomirani student astronomije Carl Seyfert otkrio neobinu galaksiju, lanicu grupe koja se danas naziva Seyfertovim galaksijama. Seyfertove galaksije nisu neuobiajene veliine ili na neuobia jenim udaljenostima, ali imaju vrlo kompaktna i sjajna sredita koja se ine neobino vruima i aktivnima zapravo nalik kvazarima. Ta sjajna sredita pokazuju promjene zraenja, kao i kvazari. a promjer im ne mora biti vei od jedne svjetlosne godine. Ako zamislimo vrlo udaljenu Seyfertovu galaksiju s osobito blistavim sreditem, sve to bismo tada vidjeli bilo bi to blistavo sredite; ostatak bi bio suvie blijed da bi se mogao razlikovati. Ukratko, ini se kao da su kvazari vrlo udaljene Seyfertove galaksije te da vidimo samo blistava sredita (iako nejasne maglice oko bliih kvazara mogu biti vidljiv dio galaksija). Uz svaku veliku Seyfertovu galaksiju moe postojati milijarda obinih galaksija na udaljenostima veim od milijardu svjetlosnih godina, ali mi ne vidimo te obine galaksije. Nijedan njihov dio nije dovoljno sjajan da bi se mogao razabrati. ini se da i galaksije koje ne pripadaju Seyfertovima takoer imaju aktivna sredita; sredita koja su na ovaj ili onaj nain izvori zraenja, ili koja daju znakove da su doivjela eksplozije, ili oboje. Moe li gomilanje zvijezda u galaktikim sreditima dovesti do stvaranja uvjeta u kojima nastaju crne rupe, i mogu li te crne rupe stalno rasti i biti ogromne, i moe li upravo to izazivati aktivnost u galaktikim sreditima o kojoj ovisi blistavost sredita Seyfertovih galaksija i kvazara? Postavlja se, naravno, pitanje kako crne rupe mogu biti izvori neobino snanog zraenja u galaktikim sreditima, kad iz crne rupe ne moe nita izai, ak ni zraenje. Stvar je u tome da zraenje ne mora proizlaziti iz same crne rupe. Kad se materija spiralno pribliava crnoj rupi, njezino izuzetno brzo kruenje pod pritiskom silno intenzivnog gravitacijskog polja u neposrednoj blizini crne rupe prouzrouje emisiju vrlo snanog zraenja. Pri tome se emitiraju velike koliine X-zraka koje su sline svjetlosti, ali s valovima samo 1/500 000 duine svjetlosnih valova. Koliina radijacije koja se na taj nain emitira ovisi o dvije stvari ponajprije, o masi crne rupe, jer masivnija crna rupa 64

moe bre progutati vie materije i tako stvoriti vie zraenja; drugo, o koliini materije u blizini crne rupe. Okolna materija skuplja se oko crne rupe i namjeta se u putanju nazvanu akrecijskim diskom. to je u blizini vie materije, to e i akrecijski disk biti vei, vee koliine materije spiralno e se uvui u crnu rupu i stvarat e se intenzivnije zraenje. Galaktiko sredite nije samo idealno mjesto za stvaranje crne rupe, ono uz to u velikim koliinama nudi okolnu materiju. Nije stoga udno da u sreditima mnogih galaksija postoje kompaktni izvori zraenja i da je, u nekim sluajevima, to zraenje tako intenzivno. Neki astronomi nagaaju da svaka galaksija ima u sreditu jednu crnu rupu. Zapravo, dosta brzo nakon velikog praska oblaci plina se saimaju i mogue je da se najgui dijelovi kondenziraju u crne rupe. Zatim nastaju nova saimanja unutar podruja plina koja, privuena crnom rupom, krue oko nje. Na taj bi se nain galaksija formirala kao neka vrsta superakrecijskog diska oko sredinje crne rupe koja bi tada bila najstariji dio galaksije. U veini sluajeva crne bi rupe bile dosta male i ne bi stvarale dovoljno zraenja te nai instrumenti ne bi mogli otkriti nita neobino u sreditima. S druge strane, neke crne rupe mogu biti tako goleme da su akrecijski diskovi u njihovoj neposrednoj blizini sastavljeni od itavih zvijezda koje doslovno guraju jedna drugu u putanju i koje rupa konano proguta cijele a zbog svega toga su podruja u neposrednoj blizini crnih rupa izvanredno blistava te plamte snanim zraenjem. tovie, materija koja se rui u crnu rupu moe osloboditi do 10 posto, ili ak vie, svoje mase u obliku energije, dok je obino zraenje s obinih zvijezda kroz fuziju u sreditu rezultat pretvaranja samo 0,7 posto mase u energiju. Pod tim uvjetima ne iznenauje da su kvazari tako mali a ipak toliko blistavi. Moe se takoer razumjeti zato kvazari povremeno zablistaju ili blijede. To bi ovisilo o nepravilnom nainu na koji materija spiralno ulazi unutra. U jednom trenutku mogu ui neuobiajeno velike gomile, u drugom prilino male koliine. Prema prouavanjima X-zraka iz svemira obavljenima 1978. godine, smatra se moguim da tipina Seyfertova galaksija sadri sredinje crne rupe s masama izmeu 10 i 100 milijuna puta veima od mase Sunca. Crne rupe u sreditima kvazara moraju 65

biti jo znatno vee, s masama milijardu ili vie puta veima od mase Sunca. ak i galaksije koje nisu Seyfertove mogu u tom smislu biti neobine ako su dovoljno velike. Postoji, primjerice, galaksija poznata kao M87 koje je masa moda 100 puta vea od mase nae galaksije, Mlijene staze, i koja sadri vjerojatno 30 bilijuna zvijezda. Ona je dio velikoga galaktikog grozda u zvijeu Virgo i udaljena je 65 milijuna svjetlosnih godina. Galaksija M87 ima vrlo aktivno sredite kojega je promjer manji (moda mnogo manji) od 300 svjetlosnih godina, dok je ukupni promjer itave galaksije 300000 svjetlosnih godina. tovie, ini se da se iz sredita probija mlaz materije koji prelazi granice galaksije. Godine 1978. astronomi su objavili izvjetaj o prouavanju blistavosti jezgre u usporedbi s vanjskim predjelima te o brzini kojom se zvijezde vjerojatno kreu blizu sredita galaksije. Rezultati tih prouavanja naveli su na pomisao da se u sredini te galaksije nalazi velika crna rupa, s masom koja je 6 milijardi puta vea od mase Sunca. No iako je tako ogromna, ta crna rupa ima masu samo 1/2500 mase galaksije M87.

Unutar nae galaksije

Oito, crna rupa u sreditu galaksije M87 i crne rupe u sreditima Seyfertovih galaksija i kvazara zapravo ne mogu za nas biti opasne. ezdeset pet milijuna svjetlosnih godina koje nas dijele od crne rupe M87 te jo vee udaljenosti koje nas razdvajaju od Seyfertovih galaksija i kvazara vie su nego dovoljna izolacija od najgoreg djelovanja za koje su crne rupe zasad spremne. Uz to, svi se kvazari udaljuju od nas silnim brzinama, izmeu jedne desetine i devet desetina brzine svjetlosti, pa ak se i galaksija M87 odmie od nas prilino brzo. Budui da se svemir iri, zapravo sve crne rupe smjetene izvan nae lokalne grupe brzo i postupno odlaze od nas. One nas ni na koji nain ne mogu ugroziti sve do kasnog razdoblja faze saimanja, ali tada e ve i to samo po sebi biti konana katastrofa. No to je s galaksijama nae vlastite lokalne grupe, koje e ostati u naoj blizini bez obzira na to koliko e se dugo svemir iriti? Mogu li galaksije nae lokalne grupe sadravati crne rupe? Mogle bi. Nijedna galaksija lokalne grupe izvan nae galaksije ne 66

pokazuje nikakve znakove sumnjivih aktivnosti u sreditu, a male lanice ionako nisu pogodne za nastajanje velikih crnih rupa. Andromedina galaksija, neto vea od nae Mlijene staze, mogla bi u sreditu lako imati prilino veliku crnu rupu, a sigurno je da se ona nikad nee ba mnogo udaljiti od nas. S druge strane, nee nam se ba mnogo ni pribliiti. A to je s naom vlastitom galaksijom? U njezinom sreditu postoji sumnjiva aktivnost. Mlijena staza nije stvarno aktivna galaksija u smislu M87 ili Seyfertovih galaksija i kvazara, ali njezino nam je sredite mnogo blie od sredita bilo koje druge galaksije u svemiru. Dok je najblii kvazar udaljen jednu milijardu svjetlosnih godina, M87 65 000 000 svjetlosnih godina i Andromedina galaksija 2 300 000 svjetlosnih godina, sredite nae galaksije udaljeno je samo 32000 svjetlosnih godina. Prirodno, u naoj vlastitoj galaksiji mogli bismo lake otkriti neku malu aktivnost nego u bilo kojoj drugoj. Aktivnost tijela irokog 40 svjetlosnih godina u samom sreditu nae galaksije dovoljno je velika da doputa mogunost crne rupe. Neki su astronomi zapravo skloni procijeniti da se u sreditu nae galaksije nalazi crna rupa s masom ak 100 milijuna puta veom od mase Sunca. Takva crna rupa ima samo 1 /60 mase crne rupe koja se, kako se smatra, nalazi u sreditu galaksije M87, no naa je galaksija daleko manje masivna od galaksije M87. Naa crna rupa imala bi oko 1/1500 mase nae galaksije. U omjeru prema veliini galaksije koja je sadri, naa bi crna rupa bila 1,6 puta vea od crne rupe u galaksiji M87. Da li crna rupa u sreditu nae galaksije, Mlijene staze, predstavlja za nas prijetnju? Ako je tako, kako neposrednu? Mogli bismo to ovako postaviti. Naa je galaksija nastala ubrzo nakon velikog praska, a crna rupa u njezinu sreditu mogla je bila nastati ak i prije same galaksije u cijelosti. Kaimo da je crna rupa nastala milijardu godina poslije velikog praska, odnosno prije 14 milijardi godina. U tom sluaju, crnoj je rupi trebalo 14 milijardi godina da proguta 1/1500 nae galaksije. Uz tu brzinu bila bi joj potrebna 21 000 milijardi godina da proguta cijelu galaksiju, a do tog vremena ve bi nas ionako zahvatila ili katastrofa toplinske smrti ili, vjerojatnije (mislim) katastrofa idueg kozmikog jajeta. No, je li ispravno rei uz tu brzinu? Naime, to crna rupa postaje veom, to e obilnije prodirati okolnu materiju. Kako crna rupa u sreditu neke galaksije raste, to e djelatnije 67

poistiti zvijezde u galaktikoj jezgri, stvarajui konano ono to bismo mogli nazvati praznom galaksijom, galaksijom u jezgri koje nema niega osim divovske crne rupe u sredini s masom do 100 milijardi puta veom od mase naega Sunca, ili ak bilijun puta u doista velikoj galaksiji. Takve ogromne crne rupe imale bi promjer izmeu 0,1 i 1 svjetlosne godine. ak i tada, preostale zvijezde na rubovima galaksije kruile bi oko sredinje crne rupe relativno sigurno. Povremeno, putanja neke zvijezde mogla bi se pod utjecajem drugih zvijezda tako iskriviti da bi se zvijezda primakla neugodno blizu crnoj rupi i ostala zarobljena, ali to bi bio rijedak dogaaj i s vremenom bi se zbivao sve rjee. Kruenje oko sredinje crne rupe veinom ne bi bilo nita opasnije nego to je kruenje Zemlje oko Sunca. Uostalom, kad bi se Zemlja iz bilo kojeg razloga suvie pribliila Suncu, ono bi je progutalo jednako djelotvorno kao i crna rupa. Zapravo, ak i kad bi crna rupa u sreditu galaksije oistila jezgru i ostavila galaksiju praznom, mi to ne bismo mogli znati, osim po tome to bi se smanjivalo zraenje jer bi sve manje i manje materijala u spirali ulazilo u crnu rupu. Sredite galaksije skriveno je iza prostranih oblaka praine i skupina zvijezda u smjeru zvijea Sagittarius, i kad bi ono ostalo prazno ne bismo mogli vidjeti nikakvu promjenu. Kad bi svemir bio otvoren, ekspanziju u dalekoj budunosti mogli bismo moda oslikati kao stanje u kojem su sve galaksije prazne, sa serijom supervelikih crnih rupa okruenih nekom vrstom asteroidnog pojasa zvijezda, na putu prema toplinskoj smrti. No, je li mogue da crne rupe u naoj galaksiji postoje negdje drugdje osim u sreditu i da su nam prema tome blie? Razmotrimo globularne grozdove. To su gusto zbijene, okrugle grupe zvijezda, ukupnoga promjera oko 100 svjetlosnih godina. Unutar tog relativno malog opsega moe se nalaziti izmeu 100000 i jedan milijun zvijezda. Globularni grozd je poput izdvojenog dijela galaktike jezgre, naravno mnogo manji od te jezgre i ne tako gusto zbijen. Astronomi su otkrili neto vie od sto takvih grozdova rasporeenih u okruglom svijetlom kolutu oko galaktikog sredita. (Nedvojbeno, i ostale galaksije imaju svoje svijetle krugove globularnih grozdova.) Astronomi su u sreditima odreenog broja tih grozdova otkrili djelovanje X-zraka pa nije nimalo teko pretpostaviti da isti proces koji je prouzroio crne rupe u sreditu galaksija moe takoer stvoriti crne rupe u sreditu globularnih grozdova. 68

Te crne rupe ne bi bile tako velike kao one u galaktikim sreditima, ali mogle bi biti 1000 puta masivnije od naeg Sunca. Iako manje od velikih galaktikih crnih rupa, bi li mogle predstavljati neposredniju opasnost? U sadanjem trenutku, sigurno ne bi. Nama najblie takvo zvijee je Omega Centauri udaljeno 22000 svjetlosnih godina, to je jo sigurna zatitna udaljenost. Dosad se, dakle, ini da su anse na naoj strani. Astronomska otkria poslije 1963. godine pokazala su da su sredita galaksija i globularnih grozdova aktivna, silovita mjesta pogubna za ivot. To su mjesta koja je ve zahvatila katastrofa, utoliko to bi ivot na svakoj planeti u takvim podrujima bio uniten ili izravno apsorbiranjem u crnu rupu, ili neizravno smrtonosnom radijacijskom kupkom koja proizlazi iz takve aktivnosti. No mogli bismo radije rei da tamo nikada i nije bilo niega to bi pretrpjelo katastrofu, jer nije vjerojatno da bi pod takvim uvjetima ivot uope i mogao nastati. Mi sami ivimo na mirnim rubovima galaksije gdje su zvijezde posijane narijetko. Stoga katastrofa crne rupe nije namijenjena nama. No, trenutak! Je li mogue da se i tu, na rubovima galaksije, nalaze crne rupe? U naoj blizini nema velikih zvijea unutar kojih mogu nastati crne rupe, ali pojedine bi zvijezde mogle imati dovoljno zgusnute mase za nastajanje crne rupe. Moramo se stoga zapitati jesu li koje divovske zvijezde blizu nas stvorile crne rupe. Ako jesu, gdje su one? Moemo li ih prepoznati? Jesu li one opasne? ini se da crne rupe nose u sebi frustrirajuu fatalnost. Mi ne vidimo izravno crne rupe, ve radijacijski samrtni vapaj materije koja upada u njih. Taj je samrtni vapaj glasan kad je crna rupa okruena materijom koju moe zarobiti, ali tada okolna materija skriva od pogleda neposrednu blizinu crne rupe. Ako crnu rupu okruuje malo materije tako da imamo prilike vidjeti neposrednu blizinu, u nju isto tako i upada malo materije pa je samrtni vapaj slab, tako da emo vrlo vjerojatno previdjeti postojanje crne rupe. No ipak postoji jedna pogodna mogunost. ini se da oko polovica zvijezda u svemiru postoji u parovima (binarni sistemi) koji se okreu jedan oko drugoga. Ako su obje velike zvijezde, tada se jedna od njih na odreenom stupnju evolucije moe pretvoriti u crnu rupu i materija one druge moe malo-pomalo biti uvuena u tu blizu crnu rupu. To bi stvorilo zraenje, a crna rupa ne bi bila previe skrivena. 69

Nastojei otkriti mogue situacije te vrste, astronomi su pomno ispitivali nebo u potrazi za izvorima X-zraenja i tada su svaki od njih pokuavali identificirati, traei onaj koji je blizu i koji se ne bi mogao objasniti niim manjim od crne rupe. Na primjer, izvor X-zraenja koji mijenja intenzitet nepravilno, vjerojatnije je crna rupa nego onaj kojega je intenzitet stalan ili se mijenja pravilno. Godine 1969, na petu godinjicu nezavisnosti Kenije, s obale te zemlje lansiran je satelit za otkrivanje X-zraenja. Nazvan je Uhuru, to na swahiliju znai sloboda. On je mogao traiti X-zraenja sa svoje putanje izvan Zemljine atmosfere to je bilo nuno zato to atmosfera apsorbira X-zrake te one ne mogu doprijeti ni do kakve sprave koja eka na njih na povrini Zemlje. Uhuru je otkrio 161 izvor X-zraka, polovicu od njih u naoj galaksiji. Godine 1971. Uhuru je uhvatio blistav izvor X-zraka u zvijeu Cygnus (Labud) nazvan Cygnus X-1 te otkrio nepravilnu promjenu intenziteta. Panja je gorljivo usmjerena na Cygnus X-l te je otkriveno i mikrovalno zraenje. Mikrovalovi su omoguili da se vrlo tono odredi poloaj tog izvora te je pronaeno da se on nalazi neposredno uz jednu vidljivu zvijezdu, ali ne na njoj. Zvijezda je bila HD-226868, velika, arka, modra zvijezda, s masom tridesetak puta veom od mase naeg Sunca. Bilo je jasno da zvijezda krui putanjom u razdoblju od 5,6 dana priroda te putanje pokazala je da je masa druge zvijezde 5 do 8 puta vea od mase naeg Sunca.* Zvijezda-pratilja ne moe se vidjeti, premda je izvor intenzivnog X-zraenja, a to ne bi bio sluaj, s obzirom na njezinu masu i blistavost koju bi prema tome bila morala imati, da je rije o normalnoj zvijezdi. Stoga to mora biti unitena zvijezda, a njezina je masa tako velika da se nije mogla pretvoriti ni u to manje od crne rupe. Ako je tako, ona je mnogo manja od crnih rupa o kojima smo prije govorili, od onih kojih je masa tisue, milijune, ak milijarde puta vea od mase naeg Sunca. Njezina je masa najvie osam puta vea od Suneve. Ali ona je blia od svih drugih. Astronomi procjenjuju da je Cygnus X-l udaljen od nas samo 10 000 svjetlosnih godina, manje
* Masu neke zvijezde nije lako odrediti prema njoj samoj. No ako dvije zvijezde krue u paru jedna oko druge, njihove se mase mogu odrediti prema udaljenosti izmeu njih i vremenu koje im je potrebno da zavre krug, kao i prema lokaciji sredita gravitacije meu njima.

70

od treine udaljenosti galaktikog sredita i manje od polovice udaljenosti najblieg globularnog zvijea. Slian binarni sistem otkriven je 1978. godine u zvijeu Scorpio. Izvor X-zraenja, uveden kao V861Sco, moe predstavljati crnu rupu s masom 12 puta veom od Suneve, a udaljen je samo 5 000 svjetlosnih godina. Moemo sasvim ispravno rei da je ak i 5 000 svjetlosnih godina odgovarajua zatitna udaljenost. Moemo dalje polemizirati da nije ba vjerojatno kako postoje crne rupe mnogo blie od toga. Vrsta zvijezda koje stvaraju crne rupe tako je rijetka te nije vjerojatno da e se jedna od njih nai ba u naoj blizini, pod uvjetima u kojima ne bismo bili svjesni njezina postojanja. Kad bi bila dovoljno blizu, ak i manje koliine materije koja u nju upada stvarale bi uhvatljive intenzitete X-zraenja. Ipak, te blize crne rupe nose opasnost koje druge nemaju. Pogledajte: sve crne rupe u galaksijama izvan nae lokalne grupe izvanredno su daleko i stalno se odmiu jo dalje zbog irenja svemira. Sve crne rupe u galaksijama izvan nae, ali unutar lokalne grupe, jo su daleko i, u cjelini, zadravaju svoje udaljenosti. Iako se znatno i primjetno ne odmiu od nas, one se isto tako ni ne primiu. Crna rupa u sreditu nae galaksije blia nam je, naravno, od bilo koje crne rupe u bilo kojoj drugoj galaksiji, ali i ona zadrava svoju udaljenost zato to se Sunce kree oko nje gotovo krunom putanjom. Ali crne rupe u naoj galaksiji koje nisu u sreditu kreu se sve, kao i mi, oko sredita galaksije. Svi imamo svoje putanje i u toku kretanja po njima te crne rupe mogu se udaljavati od nas ili nam se mogu pribliavati. Zapravo, polovicu vremena one nam se moraju pribliavati. Koliko blizu? Koliko opasno? Vrijeme je stoga da prijeemo s katastrofa prve vrste, koje pogaaju svemir openito, na katastrofe druge vrste koje prijete posebno naem Sunevom sustavu.

71

KATASTROFE DRUGE VRSTE

5 Sudari sa Suncem
Roenje iz bliskog susreta
inilo bi se da je najvjerojatnija i najblia neizbjena katastrofa prispjee slijedeeg kozmikog jajeta, moda bilijun godina od danas. No, rasprava o crnim rupama pokazala je da bi lokalne katastrofe mogle pogoditi odreena mjesta mnogo prije no to se zavri razdoblje od bilijun godina. Stoga je vrijeme da razmotrimo lokalnu katastrofu koja bi na Sunev sistem mogla uiniti nepodobnim za nastavanje okonavajui ljudski ivot, ak iako ostatak svemira ostane nedirnutim. To bi bila katastrofa druge vrste. Prije Kopernikova vremena inilo se bjelodanim da je Zemlja nepokretno sredite svemira i da se sve ostalo okree oko nje. Smatralo se da su napose zvijezde privrene za krajnji krug neba te da se okreu u jednom komadu, da tako kaemo, oko Zemlje u dvadeset i etiri sata. O njima se govorilo kao o nepominim zvijezdama, da bi se razlikovale od bliih tijela Sunca, Mjeseca, planeta koja su se okretala neovisno. ak i nakon to je kopernikanski sustav maknuo Zemlju s njezina sredinjeg poloaja, to u poetku nije utjecalo na gledite o zvijezdama. I dalje su se inile sjajnim, nepokretnim objektima privrenim o krajnju kuglu neba, dok je unutar te kugle Sunce bilo u sreditu i razne su se planete, ukljuujui i Zemlju, okretale oko njega. No godine 1718. engleski je astronom Edmund Halley (1656 1742), biljeei poloaje zvijezda, zamijetio da najmanje tri zvijezde Sirius, Procyon i Arcturus nisu na mjestima koja su zabiljeili Grci. Razlika je bila znatna i Grci nisu bili mogli napraviti tako veliku pogreku. Halleyju se inilo oitim da su se te zvijezde pomakle u odnosu na druge. Otada je sve vie i vie
73

zvijezda pokazivalo takvo svojstveno gibanje, kako su astronomski instrumenti za otkrivanje takvog kretanja postajali osjetljivijima. Oito, ako se razliite zvijezde kreu kroz prostor jednakim brzinama, promjena poloaja neke vrlo udaljene zvijezde bit e u naim promatranjima mnogo manja nego kad je rije o prilino blizoj zvijezdi. (Znamo iz iskustva kako nam se sporim ini kretanje udaljenog aviona u usporedbi s onim koji je mnogo blie.) Zvijezde su tako daleko da samo najblie mogu pokazati zamjetljivo vlastito gibanje, no iz toga bi se moglo ispravno zakljuiti da se sve zvijezde kreu. Dakako, pravo kretanje zvijezde je samo kretanje preko linije naeg vidokruga. Zvijezda se takoer moe gibati prema nama ili od nas, ali taj dio njezina kretanja nee nam se otkriti kao pravo gibanje. Zapravo, ona se moe kretati izravno prema nama ili izravno od nas tako da uope ne bi bilo gibanja preko linije naeg vidokruga, iako zvijezda moe biti relativno blizu. Sreom, Doppler-Fizeauov efekt opisan prije omoguuje da se odredi brzina pribliavanja ili odmicanja, te se prema tome moe izraunati trodimenzionalna prostorna brzina barem najbliih zvijezda. Ali zato se u tom sluaju i Sunce ne bi kretalo? Njemako-britanski astronom William Herschel (17381822) prouavao je 1783. godine prava kretanja zvijezda koja su dotad bila poznata. inilo se da se zvijezde u jednoj polovici neba kreu, u cijelosti, uglavnom jedna od druge. U drugoj polovici neba teile su kretanju jedna prema drugoj. Herschel je zakljuio kako je najloginiji nain da se to objasni pretpostavka da se Sunce kree u jednom odreenom smjeru prema zvijeu Hercules. Zvijezde kojima smo se pribliavali inilo se da se odmiu kako se mi pribliavamo, a zvijezde iza nas kao da su se meusobno pribliavale. Kad se astronomski objekti kreu kroz prostor, posve je vjerojatno da e se jedan kretati oko drugoga ako su dovoljno blizu jedan drugome da na njih mogu intenzivno djelovati gravitacijska polja svakoga od njih. Tako Mjesec krui oko Zemlje, dok se Zemlja i ostale planete gibaju oko Sunca. No tamo gdje su objekti meusobno znatno udaljeni i gdje ne postoji jedno tijelo koje svojom ogromnom masom prevladava nad svima ostalim (kao to Sunce predominira nad svim manjim tijelima Sunevog sustava), kretanja nisu jednostavna kruenja jednog tijela oko drugoga. Umjesto toga, inilo bi se da postoji 74

gotovo nasumino kretanje, kao kod roja pela. U devetnaestom se stoljeu inilo da takvo kretanje pela-u-roju karakterizira zvijezde oko nas. U to vrijeme nije se doimalo neloginim pretpostavljati da bi u takvom kaotinom kretanju jedna zvijezda mogla naletjeti na drugu. Zapravo, godine 1880. engleski je astronom Alexander William Bickerton (18421929) natuknuo da je moda ba na taj nain nastao Sunev sustav. Davno prije, mislio je on, jedna je zvijezda prola pokraj Sunca i, zbog meusobnog gravitacijskog djelovanja, iz obje je iupan materijal koji se kasnije zgusnuo u planete. Dvije su se zvijezde pribliile kao pojedinana tijela i razdvojile su se, obje, sa zaecima planetarnog sustava. Bio je to prilino dramatian primjer neega to se moglo opisati samo kao kozmika otimaina. Astronomi su tu katastrofalnu teoriju o podrijetlu Sunevog sustava drali manje-vie prihvatljivom, uz brojne modifikacije, vie od pola stoljea. Ako je takva jedna katastrofa mogla oznaiti poetak ivota za nas, oito je da bi isto tako mogla, ako se ponovi, oznaiti i katastrofalan kraj tog ivota. Novo tijesno pribliavanje neke zvijezde naem Suncu izloilo bi nas kroz dugo razdoblje rastuoj toplini drugog svijetleeg tijela, dok bi nae vlastito Sunce na ovaj ili onaj nain oitovalo sve vee djelovanje gravitacijske sile na nas. To isto djelovanje stvorilo bi vrlo ozbiljne i rastue poremeaje u Zemljinoj putanji. Posve je nevjerojatno da bi ivot mogao podnijeti strane promjene uvjeta na Zemljinoj povrini izazvane tim djelovanjem. Koliko je, prema tome, vjerojatno da e se takvo jedno okrznue dogoditi? Nije uope vrlo vjerojatno. Zapravo, jedan od razloga zbog kojih katastrofina teorija o podrijetlu Sunevog sustava nije na koncu preivjela, bio je u tome da je ona ukljuivala jedan tako nevjerojatan dogaaj. Uz rubove nae galaksije, tamo gdje smo mi smjeteni, zvijezde su tako udaljene i kreu se tako polako u usporedbi s ogromnim meusobnim razmacima da je sudare doista teko i zamisliti. Uzmimo za primjer Alphu Centauri, zvijezdu koja nam je najblia.* Udaljena je od nas 4,4 svjetlosne godine i pribliava
* Zapravo je to binarna zvijezda, dvije zvijezde koje krue jedna oko druge, s treom patuljastom zvijezdom relativno udaljenom od te dvije. Meu zvijezdama u naoj blizini moemo nai ak est zvijezda, tri binarna para koja su meusobno povezana gravitacijski.

75

nam se. Ne pribliava nam se pod pravim kutom, jer se kree i postrance. Rezultat je toga da e jednom biti udaljena od nas oko tri svjetlosne godine i da e tada proi kraj nas (to nee biti dovoljno blizu da bi nas na iole znaajniji nain moglo pogoditi) te se poeti odmicati. Pretpostavimo, meutim, da nam se pribliava pod pravim kutom. Alpha Centauri kree se prostorom, u odnosu na nas, brzinom od 37 kilometara (23 milje) u sekundi. Kad bi pri toj brzini bila usmjerena izravno na nas, prola bi kroz, na Sunev sustav za 35000 godina. S druge strane, pretpostavimo da je Alpha Centauri upravljena samo pod kutom od 15 stupnjeva pomaka od stvarnog sudara sa Suncem; takav bi promaaj iznosio pola irine punog Mjeseca kakvim ga vidimo. To bi bilo kao da pretpostavljamo kako pokuavamo pogoditi neku mrtvu toku na Mjeseevu licu, ali smo promaili te umjesto toga pogodili rub Mjeseca. Ako Alpha Centauri ne bi gaala bolje od toga, promaila bi nas za 1/50 svjetlosne godine ili oko 180 milijardi kilometara (110 milijardi milja). To bi bila udaljenost Plutona od Sunca pomnoena sa trideset. Alpha Centauri tada bi bila neobino sjajna zvijezda na nebu, ali njeno djelovanje na Zemlju s te udaljenosti bilo bi zanemarivo. Na to se moe gledati na jo jedan nain. Prosjena udaljenost izmeu zvijezda u naem dijelu galaksije je 7,6 svjetlosnih godina, a prosjena brzina kojom se kreu u odnosu jedna na drugu moda je 100 kilometara (62 milje) u sekundi. Svedimo svjetlosne godine na kilometre i zamislimo da je promjer zvijezda (takoer sveden u odgovarajuem omjeru) 1/10 milimetra. Te siune zvijezde koje bi nalikovale komadicima ljunka jedva vidljivima oku bile bi rasporeene na prosjenoj udaljenosti od 7,6 kilometara (4,7 milja). Promatramo li ih na dvodimenzionalnom polju, etrnaest takvih zvjezdica bilo bi razbacano na prostoru koji obuhvaa pet podruja grada New Yorka. Svaka bi se kretala brzinom (srazmjerno reduciranom) od 30 centimetara (1 stope) na godinu. Zamislite sada tih etrnaest komadiaka ljunka razbacanih na pet gradskih podruja kako se kreu 30 centimetara na godinu u proizvoljnim smjerovima, i zapitajte kakve su mogunosti da se dva od njih jednom sudare. Procijenjeno je da, na rubovima nae galaksije, mogunosti da se dvije zvijezde primaknu blizu jedna drugoj nisu vee od 1 prema pet milijuna u cijelom ivotnom vijeku galaksije dugom 15
76

milijardi godina. To znai da ak u razdoblju od bilijun godina prije idueg kozmikog jajeta postoji mogunost samo 1 prema 80 000 da e nam se neka zvijezda primaknuti posve blizu. Taj je tip katastrofe druge vrste toliko manje vjerojatan od bilo koje katastrofe prve vrste da se ini nepotrebnim zabrinjavati se zbog toga. Uz to, eventualno opasno pribliavanje neke zvijezde, sa sadanjim stupnjem poznavanja astronomije (a da ne govorimo o viim stupnjevima koji se mogu razviti u budunosti) dalo bi nam upozorenje mnogo tisua godina unaprijed. Katastrofe su, kad nastupe, mnogo opasnije ako su nenadane i neoekivane, ne ostavljajui nam vremena da poduzmemo protumjere. Iako bi nas sudar zvijezda sada zatekao bespomonima ak da smo bili dobili upozorenje mnogo tisua godina prije, ne mora biti tako i u budunosti (kao to u objasniti kasnije), a odsad nadalje mogli bismo oekivati da e upozorenje doi kad emo imati dovoljno vremena za bijeg ili uklanjanje katastrofe. Zbog oba ta razloga izuzetno male mogunosti da se to dogodi i izvjesnosti da e razdoblje upozorenja biti vrlo dugo nema smisla zabrinjavati se ba zbog te katastrofe. Usput, zapamtite da nije vano je li napadaka zvijezda crna rupa ili nije. Crna rupa ne bi nas mogla djelotvornije ubiti od neke obine zvijezde, iako bi velika crna rupa s masom 100 puta veom od mase naeg Sunca mogla oitovati svoje smrtonosno djelovanje s deset puta vee udaljenosti nego to bi to uspjelo obinoj zvijezdi, pa ni tonost kojom prodire prema nama ne mora biti tako velika. No, vrlo je vjerojatno da su crne rupe, u najboljem sluaju, tako rijetke da su, ak i uz njihovo vee podruje djelovanja, mogunosti da nam se jedna od njih primakne katastrofalno blizu, milijun puta manje od ionako neznatnih mogunosti da nam se priblii neka obina zvijezda. Dakako, postoje objekti osim zvijezda koji bi nam se mogli pribliiti katastrofalno opasno, i ti bi drugi objekti mogli, u nekim sluajevima, doi s malo ili nimalo upozorenja ali takvih u se sluajeva latiti blagovremeno.

77

Kruenje oko galaktike jezgre

Jedan razlog za nevjerojatnost katastrofalnog susreta naeg Sunca s nekom drugom zvijezdom nalazi se u injenici da se zvijezde u naoj blizini, zapravo, ne kreu proizvoljno poput pela u roju. Tako kaotino kretanje mogli bismo nai u sreditu galaksije ili u sreditu globularnog grozda zvijea, ali ne tu vani. Na rubovima galaksije situacija je slina onoj u Sunevom sustavu. Galaktika jezgra koja obuhvaa dosta mali sredinji dio galaksije ima masu desetak milijardi veu od Sunca; dio te mase mogla bi, naravno, biti sredinja crna rupa, pod pretpostavkom da ona postoji. Ta jezgra, djelujui kao cjelina, slui kao galaksijino sunce. Milijarde zvijezda na galaktikim rubovima krue oko galaktike jezgre po putanji, kao to planete krue oko Sunca. Sunce, primjerice, koje je od galaktikog sredita udaljeno 32 000 svjetlosnih godina, kree se oko tog sredita po gotovo krunoj putanji brzinom od oko 250 kilometara (155 milja) u sekundi, i potrebno mu je oko 200 milijuna godina da zavri jedan krug. Budui da je Sunce nastalo prije oko pet milijardi godina, to znai da je u svom dosadanjem ivotnom vijeku zavrilo dvadeset etiri ili dvadeset pet obrtaja oko galaktikog sredita, pod pretpostavkom da je njegova putanja cijelo vrijeme bila ista. Naravno, zvijezde koje su galaktikom sreditu blie od Sunca kreu se bre i zavravaju kruenje za manje vremena. Dok se kreu prema nama one nam se pribliavaju, ali kad prou kraj nas na, pretpostavimo, sigurnoj udaljenosti, tada se udaljuju od nas. Na isti nain, zvijezde koje su udaljenije od galaktikog sredita kreu se sporije i zavravaju putanju kroz dulje razdoblje. Dok sustiemo te zvijezde ini se da nam se one pribliavaju, ali kad smo jednom proli kraj njih na, recimo, sigurnoj udaljenosti, tada se one udaljuju od nas. Kad bi se sve zvijezde kretale po gotovo krunim putanjama i gotovo u istoj ravnini, uz vrlo razliite udaljenosti od toke oko koje se okreu (kao to je sluaj s planetarna unutar Sunevog sustava), ne bi bilo nikakve mogunosti da ikada doe do bilo kakvog sudara ili bliskog susreta. Zapravo, u 15 milijardi godina dugoj povijesti nae galaksije ini se da su zvijezde sebe odgurale upravo u takav jedan raspored, tako da rubovi galaksije ine plosnati prsten (unutar kojega su zvijezde razmjetene u seriji spiralnih struktura), ploha kojega prolazi kroz sredite galaktike jezgre. injenica da je Sunce napravilo dvadeset etiri kruga po 78

svojoj putanji bez ikakva znaka poremeaja koji bismo mogli otkriti u Zemljinoj geolokoj prolosti, pokazuje djelotvornost kojim taj raspored funkcionira. No, u Sunevu sustavu postoji samo devet manjih planeta, dok na rubovima galaksije postoje milijarde zvijezda znatne veliine. ak iako se veina zvijezda ponaa dobro u orbitalnom smislu, ve i mali postotak odstupanja znai velik broj zvijezda s nezgodnim putanjama. Putanje nekih zvijezda su posve eliptine. Mogue je da putanja jedne takve zvijezde letimice dotie nau i da je na nekoj toki odvaja od nje relativno mala udaljenost; ali svaki taj put kad je Sunce bilo na poloaju doticanja druga je zvijezda bila vrlo daleko, i obratno. Jednom, bilo bi neizbjeno da i Sunce i druga zvijezda dosegnu toku doticanja gotovo istodobno i doive bliski susret ali to bi moglo biti vrlo dugo jednom. Vei je problem to putanje ne moraju uvijek ostati iste. Kad se dvije zvijezde primaknu umjereno blizu, posve nedovoljno da bi to moglo razbiti planetarne sustave (ako postoje) i jedne i druge, meusobno gravitacijsko djelovanje moe sasvim malo promijeniti njihove putanje. lako samo Sunce ne mora biti obuhvaeno takvim susretom, ono moe biti pogoeno. Dvije druge zvijezde mogu se pribliiti na drugoj strani galaksije, na primjer, i jednoj od njih putanja se moe tako promijeniti (ili poremetiti) da ona sada ima mogunosti pribliavanja Sunevu sustavu, iako se prije nikad nije pribliila Sunevoj putanji. To, naravno, vrijedi i obratno. Zvijezda koju je njezina putanja mogla dovesti neugodno blizu Sunevu sustavu, nakon poremeaja koji ne ukljuuje nas, moe pomaknuti putanju tako da nam se uope vie nije u stanju pribliiti. Eliptine putanje stvaraju jo jedan zanimljiv problem. Zvijezda s izrazito eliptinom putanjom moe sada biti u naem dijelu galaksije, ali za stotine milijuna godina moe se pomaknuti do drugog kraja svoje putanje, mnogo dalje od galaktike jezgre nego to je sada. Takva eliptina putanja, u kojoj je sadanji poloaj zvijezde u naoj blizini zapravo i najblii njezin primak galaktikoj jezgri, nije opasna. Njezinom hodu tu se ne moe dogoditi nita znaajno. Eliptina putanja moe takoer postaviti zvijezdu u naoj blizini na najudaljeniju toku te putanje ili blizu nje i za sto milijuna godina zvijezda moe uroniti dublje u galaksiju, primiui se galaktikoj jezgri na mnogo manjoj udaljenosti. To, razumljivo, moe stvoriti neprilike. 79

Zvijezde su gue rasprostrijete to se blie primiemo jezgri i putanje su im manje pravilne i postojane. Zvijezda koja se kree prema unutra poveava mogunosti poremeaja. Izravan sudar ostaje i dalje vrlo malo vjerojatan, ali znatno je ipak vjerojatniji nego na rubovima. Mogunost dovoljno blizog primicanja da bi se izazvali poremeaji putanje poveava se vjerojatno u istom omjeru i postaje dovoljno velikom da bi bila zamjetljiva. Posve je mogue da svaka zvijezda na rubovima galaksije koju e njezina eliptina putanja dovesti blie jezgri iskrsne s barem malo modificiranom putanjom, putanjom koja, iako prije nije bila opasna za nas, moe postati opasnom (ili obratno, naravno). Zapravo, taj bi poremeaj mogao djelovati izravno na nas. Prije sam govorio o sluaju gdje neka zvijezda prelijee pokraj nas na udaljenosti od Sunca trideset puta veoj od najudaljenije planete, Plutona. Rekoh da to ni na koji nain ne bi djelovalo na nas. Ne bi djelovalo, u smislu da ne bi ozbiljno ugrozilo funkcioniranje Sunca ili okoli na Zemlji. Utoliko manje ukoliko bi prola na udaljenosti od jedne svjetlosne godine, otprilike. A ipak neka zvijezda u prolazu koja nije dovoljno blizu da prouzroi i najmanje neprilike u smislu dodatne topline, moe posve malo usporiti Sunce u njegovu napredovanju oko galaktikog sredita. U tom sluaju Suneva gotovo kruna putanja moe poprimiti neto eliptiniji oblik i primaknuti se blie galaktikoj jezgri nego ikada prije u svoja dva tuceta obrtaja. Mogunosti daljih poremeaja vee su u blizini galaktike jezgre te moe doi do novih promjena. Uz malo zle sree, Sunce se konano moe nai na putanji koja e nas odvesti blie unutranjim predjelima galaksije, moda za milijardu godina od danas, toliko blie da opa radijacijska pozadina moe biti dovoljno snana te zbrisati ivot. No mogunosti da se sve to dogodi doista su vrlo male i sve se mogu ukljuiti u omjer 1 prema 80000 u slijedeih bilijun godina. Ta mogunost jedan-prema-osamdeset-tisua u slijedeih bilijun godina ipak obuhvaa pojedinane zvijezde. A to je s globularnim grozdovima? Globularni grozdovi nisu smjeteni u galaktikoj plohi ve su rasporeeni oko galaktike jezgre u sferinoj okosnici. Svaki se globularni grozd okree oko galaktike jezgre, ali njegova je ravnina obrtaja nagnuta prema galaktikoj plohi pod velikim kutom. Ako je globularni grozd sada smjeten daleko iznad galaktike plohe, kreui se svojom putanjom on e se spustiti koso dolje, prijei kroz galaktiku plohu, potonuti duboko ispod nje, a potom se ukoso uspeti te prijei kroz 80

galaktiku plohu sa suprotne strane galaktike jezgre i vratiti se tamo gdje je sada. Ako je globularni grozd tako daleko od galaktike jezgre kao to smo i mi, tada e kroz galaktiku plohu proi otprilike svakih 100 milijuna godina. Ako je blie jezgri, ti e intervali biti krai, ako je udaljeniji bit e dulji. Budui da ukupno postoji vjerojatno do 200 takvih grozdova, moemo oekivati da e, u prosjeku, neki globularni grozd prijei kroz galaktiku plohu otprilike svakih 500000 godina, ako je prosjena udaljenost globularnih grozdova od galaktike jezgre jednaka udaljenosti Suneva sustava. Podruje presjeka globularnoga grozda milijardu je milijardi puta vee nego u obine zvijezde, pa su za njegova prijelaza galaktikom plohom mogunosti sudara s nekom zvijezdom milijardu milijardi puta vee nego u sluaju kad bi obina zvijezda prelazila tu plohu. K tome, ni priroda tih sudara nije ista. Ako bi nae Sunce pogodila neka zvijezda to bi bio jednostavan sluaj sudara. No ako bi ga, s druge strane, pogodio globularni grozd, moda uope ne bi bilo pravog sudara. Iako se globularni grozdovi doimaju natrpani zvijezdama kad se promatraju iz daljine, ipak u njima ima vrlo mnogo praznog prostora. Ako bi nae Sunce prolazilo nasumce kroz globularni grozd, mogunosti da e pogoditi neku zvijezdu u tom grozdu bile bi samo jedan prema bilijun. (To ba nije velika mogunost, ali mnogo vea nego kad bi Sunce prolazilo kroz periferiju galaksije sa samo pojedinanim zvijezdama u blizini, kao to to ini danas.) Pa ipak, iako nije vjerojatno da e globularni grozd unititi fiziki Sunce u sluaju sudara, niti ak ozbiljno ugroziti okoli na Zemlji samo svjetlou i toplinom, postojala bi prilino ozbiljna mogunost da posljedica bude promjena Suneve putanje i, mogue je, da ta promjena ne bi bila nabolje. Mogunost poremeaja poveavala bi se kod sve preciznijih kolizija, da tako kaem, kad bi Sunce prolazilo kroz globularni grozd stazom koja bi ga odvodila sve blie i blie sreditu grozda. Nije rije samo o tome da su zvijezde u sreditu gue posijane tako da se poveavaju mogunosti poremeaja i stvarnih sudara, ve bi se Sunce tada moglo pribliiti i crnoj rupi s masom poput tisuu sunca koja se moda nalazi u sredini. Mogunost poremeaja, ili ak mogunost da Sunce zarobi crna rupa, mogla bi biti ozbiljna, a ak i ako ne bi bila, snano zraenje u blizini crne rupe moglo bi okonati ivot na Zemlji uope ne ugroavajui fiziku strukturu planete. 81

Mogunosti da se bilo to od toga dogodi vrlo su male. Globularnih grozdova nema mnogo, a za nas bi mogli biti opasni samo oni koji prolaze kroz galaktiku plohu na udaljenosti od tucet ili manje svjetlosnih godina od galaktike jezgre. To bi se moglo dogoditi s najvie jednim ili dva grozda, ali mogunosti da oni prou kroz plohu ba u trenutku kad se i Sunce pribliava tom dijelu svoje ogromne putanje doista su vrlo male. tovie, prijetnja sudarom nekoga globularnog grozda s nama ak je manje izraena nego to bi to bilo opasno pribliavanje neke pojedinane zvijezde. Globularni grozd mnogo je istaknutiji objekt od same zvijezde ako se nalazi na istoj udaljenosti i, kad bi se globularni grozd kretao na nain koji bi mogao izazvati strah od sudara, pred nama bi bilo milijun ili vie godina upozorenja.

Mini crne rupe

Kad je rije o sudaru s vidljivim objektima, znamo da je Sunce sigurno jo milijune godina. U naem smjeru nije upravljeno nita vidljivo s udaljenosti dovoljno male da bi nas doseglo u tom vremenu. Mogu li u svemiru postojati objekti koje nismo otkrili i postojanja kojih nismo svjesni? Nije li mogue da se jedan od njih pribliava, da ak kree prema sudaru sa Suncem, bez imalo upozorenja? to je s crnim rupama veliine Cygnusa X-1; crnim rupama koje nisu onako divovske kao one u sreditima galaksija i globularnih grozdova (koje tamo i ostaju), ve s crnim rupama veliine zvijezda koje lutaju po putanjama oko galaktikih sredita? Dakako, Cygnus X-l otkriva svoju prisutnost, velikim koliinama materije koju prodire sa svoje savreno vidljive pratee zvijezde. No pretpostavimo da je neka crna rupa nastala kolapsom jedne same zvijezde, bez pratilja. Recimo da takva jednozvjezdana crna rupa ima masu pet puta veu od Sunca i, prema tome, polumjer 15 kilometara (9,3 milje). Ne postoji pratea zvijezda prisutnost koje bi je otkrila; nema pratee zvijezde koja bi je hranila masom i stvarala silno zraenje X-zraka. Ona bi se mogla hraniti samo rijetkim upercima plina izmeu zvijezda, a to bi stvaralo samo siuno iskrenje X-zraka koje se ne bi moglo dobro zamijetiti ni s koje daljine. Takva crna rupa mogla bi biti udaljena od nas do jedne svjetlosne godine, ali bila bi fiziki suvie mala i radijacijski nedovoljno aktivna da bismo je mogli otkriti. Mogla bi srljati 82

izravno na Sunce i mi to ne bismo znali. Moda to ne bismo znali sve dok ne bi bila gotovo nad nama te bi njezino gravitacijsko polje poelo stvarati neke neoekivane smetnje u naem planetarnom sustavu, ili dok se ne otkrije vrlo slab, ali postupno sve jai izvor X-zraka. Moda bi to upozorenje stiglo samo nekoliko godina prije kraja naeg svijeta. ak i kad bi prola kroz Sunev sustav bez sudara, njezino gravitacijsko polje moglo bi se osvetiti pustoenjem istanano usklaenog nebeskog mehanizma Suneva sustava. Postoji li ikakva vjerojatnost da e se to dogoditi? Doista ba velika vjerojatnost ne postoji. Zvijezda mora biti vrlo velika da bi se pretvorila u crnu rupu, a nema ba mnogo velikih zvijezda. Na 10000 vidljivih zvijezda u naoj galaksiji, moda postoji najvie jedna crna rupa veliine zvijezde. Ako je mogunost samo 1 prema 80000 da e se obina zvijezda sudariti sa Suncem u bilijun godina, mogunost sudara sa crnom rupom veliine zvijezde samo je jedan prema 800 milijuna. To bi se moglo dogoditi i u slijedeoj godini, ali anse su zamalo 1030 prema jedan da nee, te bi bilo posve nerazumno zabrinjavati se zbog takve mogunosti. Jedan od razloga zato je vjerojatnost da katastrofa nee biti tako ogromna jest i u tako malom broju crnih rupa veliine zvijezda. Dobro je poznato da su meu svakom vrstom astronomskih tijela manje varijante brojnije od velikih. Zar stoga nije ipak mogue da su male crne rupe daleko mnogobrojnije od velikih? Mala crna rupa ne bi mogla uiniti tako veliku tetu svojim napadom kao velika, ali mogla bi ipak nanijeti dovoljno tete; a budui da su male crne rupe tako brojne, mogunosti udara mogle bi postati uznemirujue velike. No, u naem dananjem svemiru vrlo je malo vjerojatno da bi se mogle pronai crne rupe kojih bi masa bila manja od nekoliko Sunevih masa. Velika zvijezda moe samu sebe sabiti u crnu rupu pod djelovanjem vlastitog gravitacijskog polja, ali ini se da ne postoji nikakva sila saimanja koja bi mogla stvoriti crnu rupu od bilo ega manjeg no to je velika zvijezda. No to ipak ne ukida opasnost. Engleski fiziar Stephen Hawking izrazio je 1974. godine misao da su u toku velikog praska uskomeane mase materije i zraenja stvorile na pojedinim mjestima nevjerojatne pritiske koji su, u prvim trenucima formiranja svemira, stvorili bezbrojne crne rupe s najrazliitijim masama, od veliine zvijezda do siunih objekata od kilograma ili manje. Crne rupe s masama manjim od zvjezdanih Hawking je nazvao mini crnim rupama. 83

Hawkingovi prorauni pokazali su da crne rupe ne zadravaju potpuno svu svoju masu, ve da materija moe izmaknuti iz njih. Oito, mogue je da se parovi subatomskih estica formiraju upravo na Schwarzschildovu radijusu te da se odbiju u suprotnim smjerovima. Jedna estica upada natrag u crnu rupu, ali druga izlijee. Postupni bijeg subatomskih estica uzrok je da se crna rupa ponaa kao da ima visoku temperaturu te se polako isparuje. to je crna rupa manje masivna, to je njezina temperatura via i bre e hlapiti. Kako se crna rupa smanjuje kroz ishlapljivanje, njezina temperatura raste i brzina isparavanja postupno se poveava, dok i zadnji komadi mini crne rupe ne prasne uz eksplozivnu silu te ona nestaje. Vrlo male mini crne rupe ne bi se odrale kroz povijest svemira dugu 15 milijardi godina i ve bi bile potpuno nestale. Kad bi, meutim, neka mini crna rupa imala na poetku masu veu od nekog ledenog brijega, ona bi bila dovoljno hladna i dovoljno bi se polako isparavala te bi postojala i sada. Ako bi u toku svog vijeka uspjela poveati masu, a to je vrlo vjerojatno, ohladila bi se jo vie i njezin bi se vijek dalje produljio.* ak, uzme li se u obzir nestanak najmanjih (i najbrojnijih) mini crnih rupa, jo uvijek moe postojati vrlo mnogo mini crnih rupa s masama koje variraju izmeu malih asteroida i Mjeseca. Hawking je procijenio da u jednoj kubinoj svjetlosnoj godini nae galaksije moe postojati ak tristo mini crnih rupa. Ako su one openito slijedile raspored materije, tada se veina od njih nalazi u galaktikoj jezgri. Na rubovima, tu gdje smo mi, u kubinome metru svjetlosne godine moda je samo tridesetak mini crnih rupa. To bi znailo da je prosjean razmak meu njima petsto puta vei od udaljenosti izmeu Sunca i Plutona. Nama najblia mini crna rupa vjerojatno e biti udaljena 1,6 bilijuna kilometara (1 bilijun milja). ak i uz tu udaljenost (vrlo malu prema astronomskim standardima), mini crna rupa ima dovoljno prostora za manevriranje i nije ba vjerojatno da bi izazvala tetu. Mini crna
* Efektivna temperatura crnih rupa s masama poput zvijezda kree se unutar milijuntog dijela stupnja apsolutne nule; one se tako sporo isparuju da bi im za potpuni nestanak trebali bilijuni bilijuna bilijuna vremena vie nego to preostaje do slijedeeg kozmikog jajeta. U meuvremenu bi nedvojbeno pokupile ogromne koliine mase. Crne rupe veliine zvijezda dakle su trajni objekti koji se stalno poveavaju, a nikad ne smanjuju. Novi Hawkingovi pogledi pokazuju samo kakvo je u tom smislu djelovanje mini crnih rupa, osobito onih ponajmanjih.

84

rupa mora izravno pogoditi objekt da bi ga otetila, dok to crnoj rupi veliine zvijezde nije potrebno. Crna rupa veliine zvijezde moe proi kraj Sunca na znatnoj udaljenosti, ali prolazei kroz Sunev sustav mogla bi izazvati na Suncu plimne efekte koji bi ozbiljno promijenili njegova svojstva. Mogla bi takoer znaajno poremetiti Sunevu putanju, s nepovoljnim posljedicama; ili iz tog razloga poremetiti katastrofalno Zemljinu orbitu. Mini crna rupa, s druge strane, mogla bi proi kroz Sunev sustav bez ikakva primjetnog djelovanja, bilo na Sunce, vee planete ili satelite. Prema svemu to znamo, kraj nas prolaze brojne mini crne rupe, a neke su se mogle uvui i meu planete, a nisu nam uinile nikakvu tetu. No to bi se ipak dogodilo kad bi neka mini crna rupa stvarno pogodila Sunce? Kad je rije o njegovoj masi, svi su izgledi da to ne bi ozbiljno djelovalo na Sunce. ak i kad bi ta rupa imala masu Mjeseca, to bi bila samo 1/26 000 000 mase Sunca, kao otprilike desetina kapi vode u odnosu na ovjeka. Ali nije vana samo masa. Kad bi Mjesec srljao prema sudaru sa Suncem, ako se ne bi doista kretao vrlo brzo, ispario bi do trenutka sudara. Cak kad bi jedan njegov dio i ostao krut do trenutka sraza, ne bi prodro jako duboko prije no to ispari. Mini crna rupa, meutim, ne bi se isparila niti bi je Sunce na bilo koji nain ugrozilo. Ona bi se jednostavno ukopala apsorbirajui u prolazu masu, uz stvaranje ogromne koliine energije. Prolazei kroz Sunce ona bi rasla, da bi izronila znatno vea nego to je ula. Vrlo je teko predskazati kako bi to djelovalo na Sunce. Ako bi mini crna rupa samo okrznula Sunce i prola samo kroz njegove gornje slojeve, djelovanje ne bi moralo biti tako kobno. No ako bi mini crna rupa pogodila Sunce pod pravim kutom i prola tono kroz njegovo sredite, to bi razbilo ba ono podruje Sunca u kojem se odvija nuklearna reakcija i gdje se stvara Suneva energija. Sto bi se tada dogodilo ne znam; to bi ovisilo o brzini kojom bi se Sunce zacijelilo. Jedna je pretpostavka da bi se mogla prekinuti proizvodnja energije te da bi Sunce propalo ili eksplodiralo prije no to bi se mogla obnoviti. Bilo kako bilo, ako bi se to dogodilo dovoljno neoekivano i dovoljno brzo, to bi za nas bila apsolutna katastrofa. Nasuprot tome, pretpostavimo da mini crna rupa pogodi Sunce relativno malom brzinom s obzirom na Sunevu. Otpor na koji bi naila prolazei kroz Sunevo tkivo mogao bi je usporiti do 85

toke gdje ona ne bi napustila Sunce, ve bi ostala unutar njega, smjestivi se u njegovu sreditu. to tada? Bi li ona polako prodirala Sunevu materiju iznutra? Ako bi bilo tako, mi izvana ne bismo mogli vidjeti razliku. Suneva masa i gravitacijsko polje ostali bi nepromijenjeni; planeti bi i dalje nastavili kruiti neuznemireni; i Sunce bi ak moglo emitirati energiju kao da se nita nije dogodilo. Ali na nekoj kritinoj toki sigurno ne bi bilo dovoljno normalne materije da se Sunce odri u sadanjem obliku. Cijelo bi se Sunce pretvorilo u crnu rupu, uz emitiranje silnih koliina ubilakog zraenja koje bi unitilo sav ivot na Zemlji. Ili, ak i kad bismo mogli zamisliti da smo nekako uspjeli preivjeti poguban utjecaj zraenja, Zemlja bi tada kruila oko crne rupe koja bi imala cijelu masu Sunca (tako da bi njezina putanja ostala nepromijenjena), ali ona bi bila suvie mala da bi se mogla vidjeti i zraenje koje bi otputala ne bi bilo vrijedno spomena. Zemljina temperatura pala bi blizu apsolutne nule i to bi nas ubilo. Je li mogue da je neka mini crna rupa pogodila Sunce prije milijun godina i da stalno otada obavlja svoj posao? Bi li Sunce, potpuno i bez ikakva upozorenja, moglo u svakom trenutku kolabirati? Nije mogue odgovoriti apsolutnim ne, ali sjetimo se da su ak s onako brojnim mini crnim rupama kao to Hawking misli izgledi da neka pogodi Sunce vrlo mali; a jo manji da Sunce bude pogoeno u samo sredite; a od toga su nadalje manje mogunosti da crna rupa pogodi Sunce relativno malom brzinom te ostane zarobljena u njemu. Uz to, Hawkingovi su brojevi prihvatljivi maksimumi. Posve je vjerojatno da su mini crne rupe malobrojnije od toga, ak znatno malobrojnije. To bi u odgovarajuoj mjeri dalje smanjilo mogunosti sudara. Zapravo, osim Hawkingovih prorauna uope i nema nikakvih dokaza za mini crne rupe. Nijedna mini crna rupa nije zapravo otkrivena; nije takoer otkrivena nikakva pojava za koju bi objanjenje obuhvaalo postojanje mini crnih rupa. (ak i postojanje crnih rupa veliine zvijezde kakva je, primjerice, Cygnus X-l, ovisi o dokazu koji jo nije uvjerio sve astronome.) Potrebno je pribaviti vie podataka o svemiru da bismo mogli izraditi razumna predvianja u vezi s tom vrstom katastrofe, ali ipak moemo biti uvjereni kako mogunosti govore snano u prilog tome da katastrofe nee biti. Uostalom, Sunce postoji ve pet milijardi godina i jo nije uniteno; nije nam se dogodilo niti 86

da primijetimo kako neka zvijezda prestaje mirkati kao da ju je konano progutala neka mini crna rupa u njezinu sreditu.

Antimaterija i slobodni planeti

Crna rupa bez pratilje nije jedini objekt u svemiru koji bi nam se mogao priuljati neopaen. Postoji jo jedna vrsta objekata, gotovo jednako tako opasnih, ali njihovo je postojanje jo problematinije. Obina materija oko nas sastoji se od atoma sastavljenih od siunih jezgri okruenih elektronima. Jezgre su sainjene od dva tipa estica, protona i neutrona; masa protona i neutrona oko 1800 je puta vea od mase elektrona. Prema tome, materija oko nas sastoji se od tri tipa subatomskim estica: od elektrona, protona i neutrona. Paul Dirac (koji je prvi dao naslutiti da gravitacija moe vremenom slabiti) izloio je 1930. da, u teoriji, moraju postojati antiestice. Na primjer, morala bi postojati estica poput elektrona, ali sa suprotnim elektrinim nabojem. Budui da elektron ima negativan elektrini naboj, njegova antiestica morala bi imati pozitivni naboj. Dvije godine kasnije, ameriki fiziar Carl David Anderson (1905) doista je otkrio takav pozitivno nabijen elektron. On je nazvan pozitronom, iako se o njemu moe govoriti i kao o antielektronu. Kasnije su otkriveni takoer antiproton i antineutron. Dok proton ima pozitivan elektrini naboj, antiproton ima negativan naboj. Neutron nema naboja, nema ga ni antineutron, ali oni su opreni u nekim drugim svojstvima. Antielektron, antiproton i antineutron mogu zajedno tvoriti antiatome, a oni se mogu skupiti u antimateriju. Ako antielektron sluajno naie na elektron, oni e jedan drugoga ponititi tako to e svojstva jednoga dokinuti suprotna svojstva drugoga i masa obiju estica pretvorit e se u energiju u obliku gama-zraka. (Gama su zrake poput X-zraka, ali imaju krae valove pa su stoga jo snanije.) Isto tako, antiproton i proton mogu ponititi jedan drugoga, a takoer antineutron i neutron. Openito, antimaterija moe ponititi odgovarajuu masu materije, ako naiu jedna na drugu. U takvom meusobnom ponitavanju oslobaa se ogromna koliina energije. Vodikova fuzija, kakva dovodi do eksplozije 87

hidrogenske bombe i daje energiju zvijezdama, pretvara u energiju oko 0,7 posto fuzione materije. Meusobno ponitavanje pretvara u energiju 100 posto materije. Tako bi bomba materija-antimaterija bila 140 puta snanija od hidrogenske bombe iste mase. To isto djeluje i obratno. Mogue je pretvoriti energiju u materiju. Meutim, kao to je potrebno da se spoje estica i antiestica da bi se stvorila energija, tako i energija kad se pretvara u materiju uvijek stvara i esticu i njezinu odgovarajuu antiesticu. ini se da to ne moe biti drukije. Fiziari mogu u laboratoriju stvoriti samo nekoliko estica i antiestica istodobno, ali u razdoblju nakon velikog praska energija se pretvarala u materiju u koliinama dovoljnima za stvaranje itavog svemira. No ako je bilo tako, morala je bila nastati i tono ista koliina antimaterije. Budui da mora biti tako, gdje je onda antimaterija? Na planetu Zemlji postoji samo materija. Nekoliko antiestica moe se stvoriti u laboratoriju, ili su prisutne u kozmikim zrakama, ali one su beznaajne, a pojedinane antiestice nestaju gotovo smjesta im naiu na ekvivalentnu esticu, isputajui gama-zrake u meusobnom ponitavanju koje slijedi. Zanemarujui te trivijalne sluajeve, moemo rei da je cijela Zemlja napravljena od materije i to je doista dobro. Kad bismo bili napravljeni pola od materije a pola od antimaterije, jedna polovica smjesta bi ponitila drugu i Zemlje ne bi bilo, samo ogromna vatrena lopta gama-zraka. Zapravo, jasno je da je cijeli Sunev sustav cijela galaksija ak cijeli lokalni grozd materija. Inae bismo otkrili daleko vie stvaranja gama-zraka nego to otkrivamo. Je li mogue da su neki galaktiki grozdovi materija, a drugi antimaterija? Je li mogue da su u vrijeme velikog praska nastala dva svemira, jedan od materije a drugi od antimaterije? To ne znamo. Boravita antimaterije jo su zasad nerijeena zagonetka. Ako, meutim, postoje i galaktiki grozdovi i antigalaktiki grozdovi, i jedni i drugi zadravaju svoj integritet zato to ih ekspandirajui svemir dri odvojenima na sve veim i veim udaljenostima. Je li, dalje, mogue da neki nepredvieni dogaaj izbaci sluajan komadi antimaterije iz antigalaktikog grozda te da on jednom ue u galaktiki grozd ili, isto tako, da sluajan 88

komadi materije bude izbaen iz galaktikog grozda te da se nae u antigalaktikome grozdu? Neka antizvijezda u naoj galaksiji ne bi se mogla prepoznati takvom samo prema svojem izgledu, ako u njezinoj blizini ne bi bilo niega osim dobroga meuzvjezdanog vakuuma. No ona bi ak i tada emitirala povremene gama-zrake, kad bi estice materije u prostoru reagirale sa esticama antimaterije koje emitira zvijezda te bi dvije grupe estica pretrpjele meusobno ponitenje. Dosad nijedna takva pojava nije zamijeena, ali mala su tijela i brojnija i lake ih je izbaciti nego velika te bi u naoj galaksiji moglo biti sluajnih objekata planetarne ili asteroidalne veliine koji su antimaterija. Bi li jedan od njih mogao pogoditi Sunce bez upozorenja? Uostalom, tijelo bi moglo biti premalo da bi se uspjelo vidjeti na velikoj udaljenosti. Ako bi se i vidjelo, moda ga ne bi bilo mogue prepoznati kao antimateriju sve do poslije udarca. Ipak, nema mnogo razloga za zabrinutost zbog tih stvari. Zasad nemamo nikakva dokaza koji bi nas naveo na pretpostavku da vee grumenje antimaterije luta naom galaksijom. ak i da luta, mogunost da e pogoditi Sunce vjerojatno ne bi bila vea nego to je imaju mini crne rupe. ak i kad bi itav planet antimaterije pogodio Sunce, teta koju bi prouzroio bila bi sigurno daleko otrije ograniena nego to bi bio sluaj s mini crnom rupom jednake mase. Mini crna rupa je trajna i moe neogranieno rasti na raun Sunca; grumen antimaterije, s druge strane, moe samo ponititi dio Sunca jednak svojoj vlastitoj masi, i zatim nestati. Postoji jo i trea vrsta objekata koji bi mogli stii u blizinu Suneva sustava, a da ih ne bismo primijetili mnogo prije dolaska. To nisu ni crne rupe ni antimaterija, ve sasvim obini objekti koji su izmakli naoj panji jednostavno zato to su mali. Njihovo bismo postojanje mogli objasniti na slijedei nain: Ve sam rekao da u svakoj vrsti astronomskih tijela manji lanovi nadmauju brojem velike lanove. Tako su male zvijezde mnogo brojnije od velikih. Zvijezde koje su otprilike velike poput Sunca (a ono je zvijezda srednje veliine) ine samo 10 posto svih zvijezda koje vidimo. Divovske zvijezde, s masama petnaest ili vie puta veima od Suneve mase, daleko su rjee. Na svaku divovsku zvijezdu dolazi stotinu zvijezda Suneve veliine. S druge strane, male zvijezde s masom upola manjom od Suneve ili jo manje ine pune tri 89

etvrtine svih zvijezda u svemiru, prosuujui prema tome koliko se openito pojavljuju u naoj neposrednoj blizini.* Tijelo koje ima samo petinu Suneve mase ima upravo toliko mase da se mogu razbiti atomi u njegovu sreditu i zapoeti odvijanje nuklearne reakcije. Takvo se tijelo zagrijava samo do crvenog usijanja i moe se vidjeti samo nejasno, ak iako nam je vrlo blizu u zvjezdanim razmjerama. Ipak nije razlono misliti da u stvaranju objekata postoji neka donja granica i da se ta donja granica sasvim sluajno podudara s masom pri kojoj poinje nuklearna reakcija. Moda je bilo nastalo bezbroj podzvijezda, tijela suvie malih da bi u njihovoj jezgri mogla zapoeti nuklearna reakcija, ili takvih koja su mogla zapoeti reakciju, ali samo do stupnja zagrijavanja manjeg od crvenog usijanja. Kad bi takva neosvijetljena tijela bila dio naeg Suneva sustava, mi bismo ih prepoznali kao planete, a moda bismo ih takvima i morali smatrati kao planete koji su se formirali nezavisno i koji ne duguju vjernost nijednoj zvijezdi, ve samostalno krue oko galaktike jezgre. Lako je mogue da je takvih slobodnih planeta nastalo mnogo vie nego samih zvijezda te da su oni vrlo uobiajeni objekti a da ipak ostanu nevidljivi, ba kao to bi i planeti naeg Sunevog sustava ostali nevidljivima, ma kako bili blizu, da kojim sluajem ne reflektiraju svjetlost s oblinjeg Sunca. Kakve su, dakle, mogunosti, da jedan od tih slobodnih planeta ue u na Sunev sustav i izazove pustoenje? Najvei slobodni planeti morali bi biti barem tako esti kao i najmanje zvijezde, ali uzme li se u obzir ogroman meuzvjezdani prostor, to ipak nije dovoljno da bi postojala ma kakva velika mogunost njihova nalijetanja na nas. Manje slobodni planeti trebali bi biti brojniji, a jo manji jo brojnijima. Iz toga slijedi da su mogunosti za prodiranje u Sunev sustav vee ako je rije o manjem objektu. Posve je vjerojatno da postoje mnogo vei izgledi da e u Sunev sustav upasti slobodni planeti asteroidne veliine, nego mini crne rupe problematinog postojanja, ili antimaterija. No,
* Takve su male zvijezde vrlo nejasne i ne mogu se vidjeti na velikoj udaljenosti. Stoga pravi pojam o njihovoj uestalosti dobivamo prouavajui vlastito susjedstvo, gdje su dovoljno blizu da ih moemo vidjeti. Na velikim udaljenostima vidimo samo velike, sjajne zvijezde te stjeemo pogrean pojam o ustrojstvu svemira.

90

slobodni su planeti mnogo manje opasni od oba druga spomenuta objekta. Mini crne rupe bi neogranieno apsorbirale materiju kad bi pogodile Sunce, dok bi antimaterija ponitila materiju. Slobodni planeti, sastavljeni od obine materije, jednostavno bi se istopili. Ako bi se dogodilo da postanemo svjesni kako je neki asteroid na putu koji e ga dovesti do bliskog susreta sa Suncem, moda ne bismo mogli razaznati je li taj objekt napada iz meuzvjezdanog prostora, ili pripada naoj vlastitoj galaksiji ali ga sluajno dotad nismo zapazili, ili mu se putanja toliko poremetila da ga je odvela na put sudara. Moda su takvi upadaki objekti proli kroz Sunev sustav bezbroj puta ne uinivi uope nikakvu tetu. Neki manji objekti u vanjskome dijelu Suneva sustava, sa sumnjivo nepravilnim putanjama, doista bi mogli biti slobodni planeti zarobljeni na svome putu. Meu njima bi mogli biti Neptunov vanjski satelit, Nereida; Saturnov krajnji satelit, Phoebe; i neobian objekt, Chiron, otkriven 1977, koji krui oko Sunca eliptinom putanjom koja lei izmeu orbita Saturna i Urana. Zapravo, prema svemu to znamo, Pluton i njegov satelit (ovaj potonji otkriven 1978) mogli bi biti malen, nezavisan sunev sustav kojega je zarobilo nae Sunce. Kad bi bilo tako, neobian nagib i ekscentrinost Plutonove putanje bili bi manje iznenaujui. Preostaje jo jedna mogua vrsta susreta s objektima u meuzvjezdanom prostoru susreti s tako malim objektima da su oni samo estice praine ili pojedinani atomi. Meuzvjezdani oblaci sastavljeni od takve praine i plina esti su u svemiru; ne postoji samo mogunost da se Sunce sudari s takvim objektima, ve se to nedvojbeno dogodilo mnogo puta u prolosti. Djelovanje takvih sudara na Sunce po svoj je prilici beznaajno, ali ne mora tako biti i za nas. Tom u se predmetu vratiti u prikladnijoj prigodi kasnije u knjizi.

91

6 Smrt Sunca
Izvor energije
Pokazalo se da mogue katastrofe druge vrste, one koje izrastaju iz upada objekta izvana u na Sunev sustav, nisu od posebne vanosti. U nekim sluajevima one su doista toliko malo vjerojatne da postoji daleko vea mogunost da e nas zahvatiti katastrofa prve vrste, kao to je stvaranje novoga kozmikog jajeta. U drugim se sluajevima ini da bi upadanje bilo vjerojatnije, ali imalo bi manju mogunost da nanese tetu Suncu. Moemo li stoga potpuno zanemariti razlonu mogunost katastrofa druge vrste? Moemo li zakljuiti da je nae Sunce zauvijek sigurno ili barem sigurno tako dugo dok traje svemir? To ne moemo nipoto. ak ako i nema prodiranja izvana, dovoljno je razloga za pretpostavku da Sunce nije sigurno i da katastrofa druge vrste, ukljuujui i sam integritet Sunca, nije samo mogua ve neizbjena. U vremenima prije razvitka znanosti Sunce se openito dralo dobrotvornim bogom, smatralo se da o njegovoj prijateljskoj svjetlosti i toplini ovisi ljudski rod, i zapravo sav ivot. Njegovo kretanje nebom paljivo se motrilo te se zapazilo da se njegova nebeska staza uzdie, da bi dosegla vrhunac 21. lipnja (ljetni solsticij na sjevernoj polukugli). Potom je tonulo nie na nebu dok nije doseglo najniu toku udubljenja 21. prosinca (zimski solsticij), i ciklus se zatim ponavljao. ini se da su ve u prethistorijskim kulturama postojali naini za prilino tono odreivanje poloaja Sunca; na primjer, ini se da su stijene Stonehengea tako poredane da, meu ostalim, mogu pokazati vrijeme ljetnog solsticija. Naravno, prije no to je shvaena prava priroda kretanja i orijentacije Zemlje, ljudi nisu mogli biti sigurni da, jedne odreene 92

godine, Sunce, sputajui se prema zimskom solsticiju, nee moda i dalje nastaviti beskrajno tonuti te da e nestati i okonati sav ivot. Tako u skandinavskim mitovima neumitan kraj navjeuje Fimbulwinter, kad Sunce nestaje a nastaje strano razdoblje tmine i hladnoe koja traje tri godine nakon ega dolaze Ragnarok i kraj. ak i u sunanijim podnebljima, tamo gdje je prirodno da vjera u trajnu dobrostivost Sunca bude snanija, vrijeme zimskog solsticija, kad Sunce zaustavlja sputanje, okree se i jo se jedanput poinje uspinjati nebesima, bilo je prigoda za beskrajne izljeve olakanja. Proslava suncostaja iz antikih vremena koja nam je najpoznatija bila je ona u starom Rimu. Rimljani su vjerovali da je njihov bog poljoprivrede, Saturn, vladao zemljom za vrijeme ranoga zlatnog doba bogatih uroda i obilja hrane. Stoga se tjedan zimskog suncostaja, sa svojim obeanjem povratka ljeta i zlatnog doba saturnijske poljoprivrede, slavio saturnalijama od 17. do 24. prosinca. Bilo je to vrijeme besprekidnog veselja i radosti. Svi su se poslovi prekidali kako nita ne bi smetalo proslavama i posvuda su se dijelili darovi. Bilo je to vrijeme bratstva, jer su sluge i robovi dobivali privremenu slobodu i bilo im je doputeno da se pridrue proslavi sa svojim gospodarima. Saturnalije nisu iezle. Kako je kranstvo stjecalo sve vie i vie moi u Rimskom carstvu, postalo je jasno kako se ono ne moe nadati da e pobijediti radost zbog roenja Sunca. Stoga je, neto poslije 300. godine, kranstvo prihvatilo te proslave, samovoljno proglaavajui 25. prosinca danom kad je roen Isus (za to uope nema biblijskog opravdanja). Proslava roenja Sunca tako se pretvorila u proslavu roenja Sina. Prirodno, kranska misao nije mogla dopustiti da boanska obiljeja dobije bilo to u vidljivu svemiru, pa je tako Sunce skinuto sa svojeg boanskog poloaja. No detroniziranje je ipak bilo minimalno. Sunce se smatralo savrenom kuglom nebeskog svjetla, nepromjenljivom i stalnom, od trenutka kad ga je Bog dozvao etvrtoga dana Stvaranja, pa sve do onog trenutka u neizvjesnoj budunosti kad se Bogu svidi da ono prestane postojati. Tako dugo dok je postojalo, u svojem je sjaju i nepromjenljivom savrenstvu bilo najbjelodaniji vidljivi simbol Boga. Prvo prodiranje znanosti u tu mitsku sliku Sunca bilo je Galileovo otkrie 1609. godine, da na Suncu postoje pjege. Njegova su zapaanja jasno pokazala da su pjege dio Suneve povrine, a ne oblaci koji zatamnjuju tu povrinu. Kad Sunce vie 93

nije bilo savreno, postupno su izrasle sumnje i u njegovu vjenost. to su znanstvenici vie saznavali o energiji na Zemlji, sve su se vie poeli pitati o izvoru energije Sunca. Helmholtz, jedan od znaajnijih otkrivaa zakona ouvanja energije, shvatio je 1854. godine koliko je od vitalne vanosti otkriti izvor Suneve energije, jer bez toga ne bi vrijedio zakon ouvanja energije. Jedan od izvora koji mu se uinio razumnim bilo je gravitacijsko polje. On je nagovijestio da se Sunce stalno saima pod pritiskom vlastite gravitacije, a energija koju stvara to gibanje prema unutra svih njegovih dijelova pretvara se u zraenje. Ako je bilo tako, i ako su zalihe energije Sunca konane (a bilo je jasno da moraju biti), to znai da mora postojati i poetak i kraj Sunca.* Prema Helmholtzovu poimanju, Sunce je u poetku moralo biti vrlo tanak oblak plina i njegovo sporo saimanje pod, u to vrijeme, jo ne vrlo jakim gravitacijskim poljem, stvaralo je male koliine energije zraenja. Tek kad se saimanje nastavilo i kad se gravitacijsko polje, ostavi nepromijenjene ukupne snage, usredotoilo na manji volumen pa stoga postalo intenzivnije, tek je tada saimanje postalo dovoljno brzo da bi moglo oslobaati onu vrstu energije koju poznajemo danas. Tek prije otprilike 25 milijuna godina Sunce se smanjilo do promjera od 300 milijuna kilometara (186 milijuna milja) i tek se nakon toga stegnulo do veliine manje od Zemljine putanje. Zemlja je mogla nastati tek u nekom trenutku prije manje od 25 milijuna godina. U budunosti Sunce e morati umrijeti, jer e se konano skupiti do toke kad se vie nee moi saimati i njegov e se izvor energije tada potroiti te vie nee zraiti, ve e se ohladiti i postati hladno, mrtvo tijelo to bi za nas sigurno bila konana katastrofa. Uzme li se u obzir da je Suncu trebalo 25 milijuna godina da bi se od veliine Zemljine putanje skvrilo do svoje sadanje veliine, moglo bi se initi sigurnim kako e ono potonuti u nita vilo za oko 250 000 tisua godina te da bi to bilo sve vrijeme koje preostaje ivotu na Zemlji.
* Doista, ako zakon o ouvanju energije vrijedi, svaki izvor zaliha Suneve energije, gravitacijski ili ne, mora biti konaan i mora se iscrpsti. Prema tome, zakon o ouvanju energije znai da je Sunce moralo biti roeno i da mora umrijeti; drugim rijeima, postojalo je vrijeme kad Sunce nije bilo dananje poznato tijelo, i doi e vrijeme kad ono vie nee biti tijelo kakvo znamo danas. Raspravljati se moe samo o pojedinostima toga procesa.

94

Geolozi koji su prouavali vrlo spore promjene Zemljine kore bili su uvjereni da Zemlja mora biti starija od 25 milijuna godina. Biolozi koji su prouavali jednako spore promjene bioloke evolucije takoer su bili uvjereni u to. Ipak, ini se da nema drugog izlaza iz Helmholtzova rasuivanja, osim opozivani a zakona o ouvanju energije, ili pronalaenja novoga i veeg izvora energije za Sunce. Bitku je dobila ova druga alternativa. Pronaen je novi izvor energije. Godine 1896. francuski je fiziar Antoine Henri Becquerel (18521908) otkrio radioaktivnost i ubrzo se pokazalo da unutar jezgre atoma postoji sasvim neoekivana i ogromna rezervna energija. Ako bi nekako Sunce moglo iskoristiti tu zalihu energije, ne bi bilo nuno pretpostavljati da se ono vremenom neprekidno skuplja. Ono bi moglo zraiti na raun nuklearne energije, moda kroz produljena razdoblja, ne gubei mnogo od svoje veliine. Jednostavna tvrdnja da je Sunce (pa prema tome i zvijezde openito) opskrbljeno nuklearnom energijom, ne nosi u sebi uvjerenje da je tome tako. Kako, tono, ta nuklearna energija stoji na raspolaganju Suncu? Ve 1862. godine vedski je fiziar Anders Jonas Angstrom (181474) spektroskopski otkrio vodik u Sunca. Postupno je postalo poznato da je taj najjednostavniji od svih elemenata vrlo est na Suncu. Do 1929. ameriki je astronom Henry Norris Russell (18771957) dokazao da je Sunce sastavljeno uglavnom od vodika. Danas znamo da je 75 posto Suneve mase sastavljeno od vodika i 25 posto od helija (drugoga najjednostavnijeg elementa), dok su drugi, kompliciraniji atomi prisutni samo u malim koliinama dijelova jednog postotka. Ve je iz toga jasno da nuklearne reakcije, ako se one dogaaju na Suncu i ako su odgovorne za njegovu energiju zraenja, moraju obuhvaati vodik i helij. Nita drugo nije prisutno u dovoljnim koliinama da bi moglo biti od vanosti. U meuvremenu, poetkom 1920-ih godina, engleski astronom Arthur S. Eddington (18821944) dokazao je da je temperatura u sreditu Sunca izraena u milijunima stupnjeva. Pri toj temperaturi atomi se raspadaju, elektroni na vanjskom rubu se oslobaaju i gole se jezgre mogu sudarati takvom snagom koja pokree nuklearne reakcije. Sunce je u poetku bilo tanak oblak praine i plina, kao u Helmholtzovoj hipotezi. Ono se doista polako saima, odailjui energiju zraenja u tom procesu. Meutim, sve dok se ne skupi do otprilike sadanje svoje veliine, ono ne postaje dovoljno toplim u 95

svojoj jezgri da bi moglo pokrenuti nuklearne reakcije i poeti sjati u sadanjem smislu. Kad se to jednom dogodi, ono dugo vremena zadrava svoju veliinu i intenzitet zraenja. Konano, godine 1938, njemako-ameriki fiziar Hans Albrecht Bethe (1906) objasnio je, sluei se laboratorijskim podacima o nuklearnim reakcijama, vjerojatnu prirodu reakcija koje se odvijaju u Sunevoj jezgri, stvarajui njegovu energiju. Rije je bila o pretvaranju vodikove jezgre u helijevu jezgru (vodikova fuzija) kroz odreen broj tono definiranih faza. Vodikova fuzija osigurava odgovarajuu koliinu energije, dostatnu da bi Sunce moglo sjati sadanjim intenzitetom kroz dulje vremensko razdoblje. Astronomi su danas posve uvjereni da Sunce sjaji na dananji nain ve blizu 5 milijardi godina. I doista, danas se smatra da Zemlja i Sunce, i Sunev sustav openito, postoje oko 4 milijarde godina u obliku prepoznatljivom kao ovaj sadanji njihov oblik. To zadovoljava potrebe geologa i biologa s obzirom na vrijeme u kojem su se bile mogle dogoditi promjene to su ih oni zapazili. To takoer znai da Sunce, Zemlja i Sunev sustav u cjelini mogu nastaviti da postoje (ne bude li nikakvih smetnji izvana) jo milijarde dodatnih godina.

Crveni divovi
No ako nuklearna energija i opskrbljuje Sunce, to samo odgaa kraj. Iako zalihe nuklearne energije traju milijarde, a ne milijune godina, one se konano ipak moraju iscrpsti. Do 1940-ih godina dralo se da, bez obzira na to kakav bio izvor energije Sunca, postupno smanjivanje tog izvora znai kako e se Sunce jednom ohladiti te kako e se na kraju zatamniti i pomraiti, a Zemlja e se smrznuti u beskrajnom Fimbulwinteru. No, razvile su se nove metode prouavanja zvjezdane evolucije i pokazale da je ta katastrofa hladnoe neprikladna slika kraja. Svaka se zvijezda nalazi u ravnotei. Njezino gravitacijsko polje stvara tendenciju saimanja, dok toplina nuklearnih reakcija u njezinu sreditu stvara tendenciju irenja. Te dvije tendencije izravnavaju jedna drugu, i tako dugo dok se nastavljaju nuklearne reakcije, ravnotea se odrava i zvijezda ostaje izgledom nepromijenjena. to je zvijezda masivnija, to je intenzivnije njezino gravitacijsko polje i vea je tendencija saimanja. Da bi takva zvijezda
96

ostala u volumnoj ravnotei, nuklearne reakcije na njoj moraju biti bre i intenzivnije kako bi se razvile vie temperature potrebne za uravnoteenje vee gravitacije. Prema tome, to je zvijezda masivnija, mora biti i toplija i mora bre troiti svoje osnovno nuklearno gorivo, vodik. Dakako, masivnija zvijezda ima u poetku vie vodika nego zvijezda s manjom masom, ali to nije vano. Razmatrajui sve vie i vie masivnih zvijezda, otkrivamo da brzina kojom se mora troiti gorivo kako bi se zadrala ravnotea s gravitacijom, raste znatno bre nego sadraj vodika. To znai da masivnija zvijezda troi svoje velike zalihe vodika bre nego to manja zvijezda troi svoje manje zalihe vodika. to je zvijezda masivnija, to bre troi svoje gorivo i bre prolazi kroz razliite faze svoje evolucije. Pretpostavimo, recimo, da se prouavaju grozdovi zvijezda ne globularni grozdovi koji sadre toliko mnogo zvijezda da se pojedinane ne mogu dostatno prouiti nego otvoreni grozdovi sa samo nekoliko stotina do nekoliko tisua zvijezda razasutih na razmacima dovoljno velikim da omogue pojedinano prouavanje. Teleskopom se moe vidjeti oko tisuu takvih grozdova, a neki su, poput Vlaia, dovoljno blizu te se sjajniji pripadnici mogu vidjeti golim okom. Sve zvijezde u nekom otvorenom grozdu nastale su vjerojatno uglavnom u isto vrijeme, iz jedinstvenog oblaka praine i plina. No, s tog istog polazita, masivnije zvijezde moraju napredovati bre na stazi evolucije od manje masivnih zvijezda, te se moe poluiti itav spektar poloaja na toj stazi. Ta se staza, zapravo, moe razabrati ako se temperatura i ukupni sjaj stave u odnos prema masi. S tim kao putokazom, astronomi mogu iskoristiti svoje sve vee znanje o nuklearnim reakcijama da bi razumjeli to se mora dogaati unutar zvijezde. Kao to se pokazalo, iako se zvijezda na koncu mora ohladiti, ona prolazi kroz dugo razdoblje za vrijeme kojega zapravo postaje toplijom. Kako se vodik pretvara u helij u sreditu zvijezde, jezgra postaje bogatija i bogatija helijem te stoga sve guom. Poveavanje gustoe intenzivira gravitacijsko polje u jezgri koja se saima te prema tome postaje toplija. Cijela zvijezda postupno se zbog toga zagrijava tako da se, dok se jezgra saima, zvijezda kao cjelina malo iri. Konano jezgra postaje tako vrua da mogu nastati nove nuklearne reakcije. Helijeve jezgre u njoj poinju se kombinirati da bi stvorile nove i sloenije jezgre viih elemenata, kao to su ugljik, kisik, magnezij, silicij i tako dalje. 97

Sada je sredinja jezgra tako vrua da je ravnotea potpuno premaena u smjeru ekspanzije. Zvijezda kao cjelina poinje se poveavati ubrzanim tempom. S njezinim irenjem ukupna se energija koju zrai poveava, ali ta je energija rasporeena na prostranoj povrini koja se poveava jo i bre. Stoga se temperatura svakog pojedinog dijela povrine koja se naglo poveava smanjuje. Povrina se hladi do toke na kojoj odsijava samo do crvenog usijanja, umjesto do bijelog usijanja kao u mladosti zvijezde. Rezultat je crveni div. Na nebu danas postoje takve zvijezde. Zvijezda Betelgeuse u zvijeu Orion je jedan primjer. Sve zvijezde prije ili kasnije dospijevaju do faze crvenog diva; masivnije zvijezde prije, manje masivne kasnije. Neke su zvijezde tako goleme, masivne i blistave da e ostati u stabilnoj fazi vodikove fuzije (koja se obino naziva glavna sekvenca) manje od milijun godina prije nego to prerastu u crvenog diva. Druge su zvijezde tako male, nemasivne i blijede te e u glavnoj sekvenci ostati ak 200 milijardi godina prije no to postanu crveni divovi. Veliina crvenih divova takoer ovisi o masi. to je zvijezda masivnija, to e obilnije nabubriti. Doista masivna zvijezda proirila bi se do promjera mnogo stotina puta veega od sadanjeg promjera naeg Sunca, dok bi vrlo mala zvijezda dosegla samo nekoliko tuceta vei promjer od Suneva. Gdje na toj ljestvici valja potraiti nae Sunce? Ono je zvijezda s masom srednje veliine, to znai da je njegovo vrijeme u glavnoj sekvenci srednje duljine. Ono e jednoga dana postati crveni div srednje veliine. Za zvijezdu sa Sunevom masom, ukupna duljina vremena koje e provesti u glavnoj sekvenci, spajajui vodik mirno i postojano, iznosi moda 13 milijardi godina. Sunce je dosad ve provelo u glavnoj sekvenci gotovo 5 milijardi godina, a to znai da preostalo vrijeme koje mu je na raspolaganju iznosi neto vie od 8 milijardi godina. U toku cijelog tog vremena, Sunce (kao i svaka zvijezda) prolazi kroz polagano zagrijavanje. Otprilike u posljednjoj milijardi godina glavne sekvence zagrijavanje e sigurno dosei stupanj na kojem e Zemlja postati prevruom za ivot. Shodno tome, predstoji nam najvie jo 7 milijardi godina vremena u kojem e postojati Sunce koje daje ivot i koje je vrijedno saturnalija. Iako 7 milijardi godina nije ba kratko razdoblje, ono je ipak mnogo krae nego to je potrebno za dolazak neke katastrofe prve vrste. 98

U trenutku kad se Sunce poinje uspinjati prema fazi crvenoga diva i kad ivot na Zemlji postane nemogu, jo uvijek moe preostati gotovo bilijun godina prije dolaska slijedeeg kozmikog jajeta. inilo bi se da cijelo zadravanje Sunca u glavnoj sekvenci moda nije mnogo dulje od jednog postotka ivota svemira izmeu jednog i drugog kozmikog jajeta. Prema tome, u trenutku kad Zemlja vie ne bude prikladno boravite za ivot (nakon to je takvim sluila oko 10 milijardi godina), svemir u cjelini nee biti mnogo stariji nego to je sada i postojat e mnoge generacije zvijezda i planeta, jo neroenih, ekajui da odigraju svoju ulogu u kozmikoj drami. Pod pretpostavkom da e ljudski rod jo postojati na Zemlji 7 milijardi godina od danas (to, naravno, nipoto nije jednostavna pretpostavka), on bi lako mogao pokuati umai toj posve lokalnoj katastrofi te nastaviti da zauzima svemir koji i dalje napreduje. Bijeg ne bi bio lak jer sigurno nigdje na Zemlji ne bi bilo utoita. Kad Sunce dosegne vrhunac svoga voluminoznog crvenog divovstva, poveat e se otprilike 100 puta u odnosu na sadanji svoj promjer; ono e tada prodrijeti i Merkur i Veneru. Zemlja moe ostati izvan nadutog opsega Sunca, ali ak ako i bude tako, ogromna toplina koju e primiti od divovskoga Sunca sasvim e je vjerojatno istopiti. ak i tada nije sve izgubljeno. Postoji, barem, dovoljno upozorenja. Ako ovjeanstvo preivi te milijarde godina, za vrijeme svih tih milijardi ono e znati da e morati planirati nekakav bijeg. S poveanjem tehnoloke sposobnosti (a znamo li kako je daleko tehnologija otila posljednjih dvjesto godina, zamislimo samo kako daleko moe stii za nekoliko milijardi), neki bi izlaz mogao postati moguim. Iako e unutranji Sunev sustav biti opustoen irenjem Sunca, divovski planeti vanjskoga Suneva sustava, zajedno sa svojim satelitima, manje e pretrpjeti. Zapravo, oni s ljudskog stajalita mogu doivjeti promjene nabolje. ovjeanstvo bi moglo biti u stanju provesti znatno vrijeme i upotrijebiti znatne vjetine preureujui neke vee satelite Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna da bi ih uredilo za boravak ljudi. (Taj se proces ponekad naziva stvaranje zemlje). Za pronalaenje novog smjetaja bit e obilje vremena. Do trenutka kad se Suneva ekspanzija pone ubrzavati i kad Zemlju zahvati konano spaljivanje koje e je pretvoriti u nepovratnu pustinju, ovjeanstvo moe biti smjeteno na tucetu vanjskih svjetova Suneva sustava, od Jupiterovih satelita kao to su
99

Ganimed i Kalista, pa moda sve do samog Plutona. Tamo ljudska bia veliko crveno sunce na nebu moe grijati, ali ne i pregrijavati. I doista, sunani crveni div nee s Plutona izgledati mnogo vei od dananjeg Sunca na Zemljinu nebu. tovie, vjerojatno ljudska bia mogu uspostaviti umjetne strukture u svemiru sposobne da prime naselja ljudi koja bi brojila izmeu deset tisua i deset milijuna stanovnika, a svako bi takvo naselje bilo ekoloki savreno i nezavisno. To ne mora biti proizvod milijardi godina truda, jer postoje svi znaci da imamo tehnolokih sposobnosti za gradnju takvih naseobina sada, te da bismo njima mogli napuniti nebo za nekoliko stoljea. Na putu nam stoje samo politiki, ekonomski i psiholoki initelji (iako je to veliki samo). Tako e se katastrofa izbjei i ovjeanstvo, na novim svjetovima, i prirodnima i umjetnim, moe nastaviti ivot. Privremeno, u svakom sluaju.

Bijeli patuljci
Kad jedanput vodikova fuzija nije vie glavni izvor energije neke zvijezde, ta se zvijezda moe odrati kao veliki objekt samo jo relativno kratko razdoblje. Energija dobivena fuzijom helija u vee jezgre i fuzijom tih jezgri u jo vee, ukupno dosee tek pet posto koliine koju je davala fuzija vodika. Prema tome, nakon relativno kratkog vremena poinje uzmicati sposobnost crvenoga diva da se odri u rastegnutom stanju nasuprot sili gravitacije. Zvijezda poinje kolabirati. ivotni vijek crvenog diva i priroda njegova kolapsa ovise o masi zvijezde. to je masa vea, to e crveni div bre iskoristiti posljednje dostupne ostatke energije kroz fuziju i bit e kratkovjeniji. tovie, ukoliko je masa vea toliko je i gravitacijsko polje vee i intenzivnije pa je prema tome i saimanje bre, kad jednom nastupi. Kad se zvijezda saima, jo uvijek postoji dosta vodika u njezinim vanjskim slojevima gdje se nisu odvijale nuklearne reakcije i gdje je prema tome vodik ostao netaknut. Saimanje e zagrijati cijelu zvijezdu (sad se gravitacijska energija pretvara u toplinu, prema Helmholtzu, a ne nuklearna energija) te tako fuzija poinje u tim vanjskim slojevima. Proces kontrakcije tako se podudara s razdobljem obasjavanja vanjskih slojeva dijelova. 100

to je zvijezda masivnija, to je i saimanje bre, intenzivnije je zagrijavanje vanjskih slojeva, postoji vie vodika za fuziju i ta je fuzija bra te su i rezultati silovitiji. Drugim rijeima, mala e se zvijezda saimati mirno, ali velika zvijezda imat e dovoljno fuzije u izvanjskim slojevima da bi dio mase mogla izbaciti u prostor, i uinit e to manje ili vie eksplozivno, prepustivi saimanju samo unutranje predjele. Ako je zvijezda masivnija, izbacivanje mase bit e ee. Ako je zvijezda dovoljno masivna, faza crvenoga diva zavrava silnom eksplozijom nezamislive veliine i za to vrijeme zvijezda moe zakratko zabljesnuti svjetlou koje je intenzitet mnogo milijardi puta vei nego u obine zvijezde; svjetlou, ukratko, jednakom itavoj galaksiji neeksplodiranih zvijezda. U toku takve jedne eksplozije nazvane supernova, do 95 posto materije zvijezde moe biti izbaeno u vanjski prostor. Ono to preostane, poet e se saimati. to se dogaa sa zvijezdom koja, u toku kontrakcije, ne eksplodira, ili s onim dijelom zvijezde koji preostane nakon eksplozije te se pone saimati? Mala zvijezda koja se nikada u toku kontrakcije ne zagrije dovoljno da bi eksplodirala, saimat e se do obinih planetarnih dimenzija, zadravajui svu, ili gotovo svu prvobitnu masu. Njezina povrina ari se do bijelog usijanja i znatno je toplija od sadanje povrine naeg Sunca. No, na udaljenosti se takva kontrahirana zvijezda ini tamnom, jer odsjev svjetlosti dolazi s tako male povrine da je ukupna koliina beznaajna. Takva je zvijezda bijeli patuljak. Zato se bijeli patuljak ne nastavlja smanjivati? Atomi u bijelom patuljku su razbijeni i elektroni, ne tvorei vie platove oko sredinjih atomskih jezgra, ine neku vrstu elektronskoga plina koji se moe saimati samo do stanovite mjere. On odrava materiju zvijezde rastegnutom, najmanje do planetarne veliine, i to moe potrajati neogranieno. Sada se bijeli patuljak konano hladi, vrlo polako, i zavrava svoj ivot postajui suvie hladnim da bi mogao odavati svjetlost, tako da nastaje crni patuljak. Kad se zvijezda saima do veliine bijeloga patuljka, ako nije posve mala moe izbaciti krajnje svoje dijelove koji jo imaju svojstva crvenoga diva u blagoj eksploziji nevelike siline, gubei na taj nain do petine svoje ukupne mase. Ako se promatra iz neke udaljenosti, bijeli patuljak koji tako nastaje, izgledao bi okruen svijetleom maglicom, gotovo poput prstena dima. Takav se objekt zove planetarna maglica; na nebu postoje brojne takve 101

nebule. Postupno se oblak plina raspruje u svim smjerovima, postaje tamnijim i gubi se u opoj rijetkoj materiji meuplanetarnog prostora. Kad je zvijezda dovoljno masivna da moe estoko eksplodirati u procesu saimanja, preostali dio koji se skuplja moe jo ostati previe masivnim ak i nakon gubitka znatnog dijela mase u eksploziji da bi se mogao formirati bijeli patuljak. to je taj preostali dio koji se saima masivniji, to je snaniji pritisak to ga podnosi elektronski plin i toliko je manji bijeli patuljak. Napokon, ako ima dovoljno mase, elektronski plin ne moe izdrati pritisak kojemu je izloen. Elektroni se nabijaju u protone prisutne u jezgrama koje lutaju po elektronskom plinu i tako se stvaraju neutroni. Oni se dodaju neutronima koji ve postoje u jezgrama te se zvijezda tada sastoji primarno od neutrona i niega vie. Ta se zvijezda saima tako dugo dok neutroni ne dou u doticaj. Rezultat je neutronska zvijezda veliine tek asteroida, moda deset ili dvadeset kilometara u promjeru, ali koja je uz to sauvala masu zvijezde u potpunoj veliini. Ako je preostali dio koji se saima jo masivniji, tada ak ni neutroni nee biti kadri izdrati gravitacijski pritisak. Oni e se smrskati i ostatak e se dalje saeti do crne rupe. Kakva e, prema tome, biti sudbina Sunca nakon to ono dosegne fazu crvenog diva? Ono moe ostati crvenim divom nekoliko stotina milijuna godina vrlo kratak interval na ljestvici zvjezdanih ivotnih vijekova, ali koji ipak ostavlja dosta dugo razdoblje za razvitak civilizacije na preureenim vanjskim svjetovima ili u svemirskim naseobinama ali potom e se ono saeti. Ono nee biti dovoljno veliko da bi moglo estoko eksplodirati te nee biti opasnosti da u jednom danu ili tjednu jarosti u Sunevu sustavu bude zbrisan ivot sve do Plutonove putanje ili jo dalje. Nipoto. Sunce e se jednostavno saeti, ostavljajui za sobom najvie tanak film svojih izvanjskih slojeva i pretvarajui se u planetarnu maglicu. Oblak materije rasprit e se do udaljenih planeta koje smo zamislili utoitima potomaka ljudi u tim danima daleke budunosti i vjerojatno im nee prijetiti velikom opasnou. Bit e to vrlo rijedak plin, ak i u poetku, pa ako e, kao to bi doista mogla biti istina, ljudske kolonije ivjeti pod zemljom ili unutar nadsvoenih gradova, moda uope nee biti tetnog djelovanja. Stvarni e problem biti Sunce koje se smanjuje. Kad se Sunce jednom zgri do bijelog patuljka (ono nije dovoljno masivno da bi 102

moglo stvoriti neutronsku zvijezdu, a jo manje crnu rupu), ono e biti tek siuna mrljica svjetlosti na nebu. Promatrano s Jupiterovih satelita, ako se ljudska bia uspiju smjestiti tako blizu Suncu u toku njegove faze crvenoga diva, njegov e sjaj iznositi samo 1/4000 one svjetlosti koju danas vidimo sa Zemlje, pa e prema tome odailjati i samo odgovarajuu koliinu energije. Ako ljudska naselja u vanjskom Sunevu sustavu ovise o Suncu kao izvoru energije, ona tada nee moi dobivati dovoljno energije za odravanje svojega drutva kad Sunce jednom postane bijeli patuljak. Morat e se premjestiti znatno blie, a to nee moi ako im je pri tome potreban planet, jer e planetarna tijela unutranjeg Suneva sustava dotada ve biti unitena ili oteena izravno u prethodnoj fazi crvenoga diva u Sunevu postojanju. Tako e preostati samo umjetne svemirske naseobine koje bi mogle posluiti kao utoite ljudima u vremenu koje dolazi. Kad se takve naseobine prvi puta sagrade (moda u slijedeem stoljeu, otprilike), one e se kretati u putanjama oko Zemlje, koristei Sunevo zraenje kao izvor energije i Mjesec kao izvor veine sirovina. Neki bitni laki elementi ugljik, duik i vodik kojih na Mjesecu nema u znatnijim koliinama, morat e se nabavljati sa Zemlje. Jednoga dana, ve se sada predvia, takve e se svemirske naseobine graditi u asteroidnom pojasu, gdje e biti lake doi do tih vitalnih lakih elemenata, bez potrebe da se prepusti opasnoj ovisnosti o Zemlji. Kako e svemirske naseobine postajati zatvorenije, samodostatnije i pokretljivije, i kako e ovjeanstvo jasnije predviati tekoe zadravanja na planetarnim povrinama s obzirom na promjene koje e zahvatiti Sunce u njegovim kasnijim danima, ta svemirska naselja mogla bi postati preferirana boravita ljudi. Posve je lako pojmiti da e, mnogo prije nego se uope postavi pitanje Sunca koje izaziva neprilike, veina ili cijelo ovjeanstvo biti potpuno osloboeno povrina prirodnih planeta te da e ivjeti u svemiru na svjetovima i okolicama koje e samo izabrati. Tada moda uope nee dolaziti u obzir preureivanje vanjskih svjetova s namjerom da se preivi Suneva faza crvenog diva. To bi se, do tada, moglo initi nespretnim rjeenjem za kojim se nee osjeati potreba. Umjesto toga, dok e se Sunce vrlo postupno zagrijavati, svemirske naseobine prilagoavat e u skladu s tim svoje putanje i vrlo se polako pomicati dalje prema van. 103

To nije teko zamisliti. Putanju jednoga svijeta kakav je Zemlja gotovo je nemogue promijeniti, jer on ima tako ogromnu masu, pa stoga i tako velik moment sile i kutni moment, da je dodavanje ili oduzimanje koliine dovoljne za znaajnu promjenu putanje neizvediv postupak. A masa Zemlje je nuna, kako bi ona imala dovoljno gravitacijsko polje koje e zadrati ocean i atmosferu uz njezinu povrinu i tako omoguavati ivot. U svemirskoj naseobini ukupna je masa beznaajna u usporedbi sa Zemljom jer se gravitacija ne koristi da bi zadrala vodu, zrak i sve ostalo. Umjesto toga, sve se to osigurava tako to je mehaniki zatvoreno i odijeljeno vanjskim zidom, a djelovanje gravitacije na unutranju povrinu tog zida stvorit e centrifugalni efekt koji potjee od obrtanja. Prema tome, svemirskoj se naseobini moe promijeniti putanja potronjom prikladne koliine energije i ona se moe pomaknuti dalje od Sunca kako se ono zagrijava i iri. Teorijski, ona bi se mogla primaknuti i blie Suncu kad se Sunce saima te priskrbljuje manje ukupne energije. No, saimanje e biti mnogo bre od prethodnoga irenja. tovie, za sva svemirska naselja koja bi mogla postojati u Sunevoj fazi crvenoga diva, pomicanje u blizini bijeloga patuljka moglo bi znaiti ograniavanje na manji opseg nego to to ele. Moda e se dotada navii, kroz milijarde godina, na neograniene prostore velikoga Suneva sustava. No, nije izvan granica pojmljivosti da e mnogo prije vremena bijeloga patuljka svemirski naseljenici razviti neki oblik energana s vodikovom fuzijom kao izvorom energije te da nee ovisiti o Suncu. U tom bi sluaju mogli odluiti da potpuno napuste Sunev sustav. Ako znaajan broj svemirskih naseobina napusti Sunev sustav i pretvori se u samopogonske slobodne planete, to e znaiti da bi ovjeanstvo bilo osloboeno katastrofa druge vrste i da bi moglo nastaviti ivjeti (i iriti se svemirom do neograniena stupnja) sve do nastupanja univerzalnog saimanja u kozmiko jaje. Supernove Glavni razlozi zbog kojih smrt Sunca (smrt u smislu da e ono biti posve razliito od Sunca kakvog poznajemo) ne mora biti katastrofa za ljudsku vrstu jesu: prvo, da e neizbjena ekspanzija i kasnije saimanje nastupiti tako daleko u budunosti te e dotada ljudska bia sigurno razviti tehnoloka sredstva za bijeg, 104

pod uvjetom da e jo ivjeti; i drugo, da su promjene tako predvidljive da nema mogunosti iznenaenja. Stoga sada moramo razmotriti mogue naine na koje bi nas katastrofe druge vrste (ukljuujui Sunce ili, nadalje, neku zvijezdu) mogle zahvatiti iznenada i, jo gore, uiniti to u bliskoj budunosti, prije no to smo mogli razviti nune tehnoloke obrane. Postoje zvijezde koje doivljavaju katastrofalne promjene, primjerice one koje bijesnu u razvoju ak iz potpune nevidljivosti i zatim ponovno potamne, ponekad ak do nevidljivosti. To su nove (od latinske rijei za nov, jer se antikim astronomima koji nisu imali teleskopa inilo da su to nove zvijezde). Prvu od njih spomenuo je grki astronom Hiparh (190120. p.n.e.). Neobino blistave nove su supernove o kojima je ve bilo rijei, a to je ime prvi upotrijebio vicarsko-ameriki astronom Fritz Zwicky (18981974). Evropski astronomi podrobno su raspravljali prvi puta o jednoj supernovi iz 1572. Pretpostavimo, na primjer, da nije rije o Suncu koje se pribliava kraju svog vijeka u glavnoj sekvenci, ve o nekoj drugoj zvijezdi. Iako je nae Sunce jo na poetku svojega srednjeg doba, neka zvijezda u blizini mogla bi biti stara i na pragu smrti. Bi li neka bliza supernova mogla iznenada planuti, iznenaditi nas i katastrofalno pogoditi? Supernove se ne pojavljuju esto; samo jedna na stotinu zvijezda sposobna je eksplodirati kao supernova, samo su rijetke od njih u konanoj fazi svoga ivotnog vijeka, a jo su rjee dovoljno blizu da bi se mogle vidjeti kao neuobiajeno blistave zvijezde. (Prije no to je izumljen teleskop samo se izvanredno blistava zvijezda mogla nametnuti panji promatraa kao neto to se pojavilo tamo gdje prije nije bilo vidljive zvijezde.) Ipak se supernove mogu pojaviti, i u prolosti se to dogaalo bez upozorenja, naravno. Jedna znaajna supernova koja se pojavila na nebu u povijesnim vremenima pokazala se 4. srpnja 1054. nesumnjivo najkolosalniji poznati vatromet koji je ikada proslavio ameriki Praznik zahvalnosti, iako 722 godine prije samog dogaaja. Tu supernovu iz 1054. primijetili su kineski astronomi, ali evropski i arapski astronomi nisu je zapazili.*
* Astronomija je u Evropi toga doba bila na niskim granama, a i oni koji su promatrali nebesa moda su bili suvie vrsto uvjereni u staru grku doktrinu o nepromjenljivosti neba da bi mogli prihvatiti ono to su im oi vidjele.

105

Ta se supernova pojavila kao nova zvijezda, bljetei u zvijeu Bika estinom koja je nadmaila sjaj Venere. Nita na nebu nije bilo sjajnije od nove zvijezde, osim Sunca i Mjeseca. Bila je tako blistava da se mogla vidjeti danju i to ne samo kratkotrajno, ve dan za danom u razdoblju od tri tjedna. Tada je polako poela blijediti; ali prole su skoro dvije godine prije no to je postala suvie blijedom da bi se mogla vidjeti golim okom. Na mjestu koje su stari grki astronomi oznaili kao podruje toga neobinog pomola zvijezde, danas se nalazi nemiran oblak plina nazvan Rakova maglica, promjera oko 13 svjetlosnih godina. vedski astronom Knut Lundmark prvi je 1921. napomenuo da bi to mogao biti preivjeli ostatak supernove iz 1054. Plinovi Rakove nebule jo se kreu prema van brzinom koja, izraunata unatrag, pokazuje da se eksplozija koja ih pokree dogodila otprilike ba u vrijeme pojave nove zvijezde. Sjajna kakva je bila na nebu 1054. godine, ta supernova nije odaslala na Zemlju vie od stomilijuntog dijela svjetlosti Sunca, a to teko da je dovoljno za ma kakvo djelovanje na ljudska bia, osobito stoga jer je na toj razini ostala samo nekoliko tjedana. No, nije vana samo ukupna svjetlost, ve i distribucija. Nae Sunce oslobaa vrlo aktivno zraenje u obliku X-zraka, ali supernova ima mnogo vei postotak svoje energije zraenja u podruju X-zraka. To isto vrijedi i za kozmike zrake, drugi oblik visokoenergetskoga zraenja kojemu emo se vratiti kasnije. Ukratko, iako je svjetlost supernove iz 1054. bila tako blijeda u usporedbi sa Suncem, ona je bila mogla nadmaiti Sunce svojom proizvodnjom X-zraka i kozmikih zraka usmjerenih na Zemlju, barem u poetnim tjednima eksplozije. No, to ipak ne bi bilo opasno. Iako, kao to emo vidjeti, prodiranje energetskoga zraenja moe pogubno djelovati na ivot, naa nas atmosfera titi od njegovih prekomjernih koliina, pa ni supernova iz 1054. niti samo Sunce nisu za nas pretjerano opasni pod naim pokrivaem zatitnog zraka. I to nije samo nagaanje. injenica je da je Zemljino obilje ivota prolo izravno kroz tu kritinu godinu 1054. bez zamjetljivih tetnih uinaka. Naravno, Rakova maglica nije nam vrlo blizu. Udaljena je oko 6 500 svjetlosnih godina.* Jo blistavija supernova pojavila se 1006. Prema izvjetajima kineskih promatraa, inilo bi se da je
* Zamislite estinu eksplozije koja je s tako ogromne udaljenosti mogla stvoriti svjetlost bljetaviju od Venerine.

106

vjerojatno bila ak sto puta sjajnija od Venere, uz odgovarajuu koliinu svjetlosti punog Mjeseca. Spominje se ak i u nekoliko evropskih kronika. Bila je udaljena samo 4 000 svjetlosnih godina. Nakon 1054. na naem su nebu bile samo dvije vidljive supernove. Godine 1572. pojavila se u zvijeu Kasiopeja supernova koja je bila gotovo tako blistava kao ona iz 1054, ali bila je i dalje u svemiru. Konano, jedna supernova javila se u zvijeu Zmija 1604; bila je znatno manje blistava od ostalih triju koje sam spomenuo, ali takoer i znatno udaljenija.* Neke supernove mogle su se pojaviti u naoj galaksiji i nakon 1604. te ostati nevidljive, skrivene iza prostranih oblaka praine i plina koji zabrtvljuju vanjske rubove galaksije. No, ostatke supernova moemo otkriti u obliku prstenova praine i plina, kao to je npr. Rakova nebula, ali obino rjeih i irih, koji nagovjetavaju supernove to su eksplodirale ostavi nezapaene, ili zato to su bile skrivene ili stoga jer su se zbile daleko unatrag u vremenu. Nekoliko snopia plina otkrivenih emitiranjem mikrovalova i nazvanih Kasiopeja A ini se da oznaava supernovu koja je eksplodirala potkraj 1600-tih godina. Ako je tako, tada je to posljednja supernova za koju se zna da je eksplodirala u naoj galaksiji, iako se u ono doba nije mogla vidjeti. Ta je eksplozija mogla biti znatno spektakularnija od supernove iz 1054. promatrana iz iste udaljenosti, ako se prosuuje prema zraenju to ga sada emitira njezin ostatak. Ona je, meutim, bila udaljena 10000 svjetlosnih godina, tako da vjerojatno ne bi bila mnogo sjajnija od prethodne da se je mogla vidjeti. Jedna supernova spektakularnija od svih koje su se vidjele u povijesnim vremenima bljesnula je na nebu moda prije 11 000 godina, u vrijeme kad su, u nekim dijelovima svijeta, ljudska bia bila pred skorim otkrivanjem ratarstva. Danas je od te supernove ostao plat plina u zvijeu Vela kojega je 1939. prvi otkrio astronom Otto Struve (18971963). Taj je plat nazvan Gumovom maglicom (prema australskom astronomu Colinu S. Gumu koji ga je prvi podrobno prouavao u 1950-im godinama).
* Astronomi su prilino razoarani zbog toga to su se u svemiru pojavile dvije supernove vidljive golim okom u razmaku od 32 godine neposredno prije otkria teleskopa, a otada nije bilo nijedne. Niti jedne! Najsjajnija supernova nakon 1604. viena je 1885, a nalazila se u Andromedinoj galaksiji. Postala je gotovo dovoljno blistavom da bi se mogla vidjeti golim okom, ak i na ogromnoj udaljenosti te galaksije ali ipak ne posve dovoljno.

107

Sredite plata udaljeno je od nas samo 1 500 svjetlosnih godina; to znai da je, od svih poznatih supernova, ta eksplodirala najblie nama. Jedan rub toga plinovitog plata koji se jo iri i stanjuje udaljen je od nas samo 300 svjetlosnih godina. Do nas bi mogao doi za otprilike 4000 godina, ali tada e to biti tako rijetko rasprena materija da nas nee moi pogoditi ni na koji znaajniji nain. Kad je ta bliza supernova eksplodirala, na svojem je vrhuncu nekoliko dana mogla biti tako sjajna kao puni Mjesec, pa moemo zavidjeti onim prethistorijskim ljudskim biima koja su bila svjedocima tog velianstvenog prizora. ini se da ni to nije nakodilo ivotu na Zemlji. Ipak je ak i Vela supernova bila udaljena 1 500 svjetlosnih godina. Postoje zvijezde koje se nalaze na manje od stotog dijela te udaljenosti. to ako neka zvijezda koja nam je doista blizu neoekivano postane supernova? Pretpostavimo da se jedna zvijezda iz Alpha Centaurija, udaljena samo 4,4 svjetlosne godine, pretvori u supernovu to tada? Kad bi sjajna supernova, pojavljujui se, bljesnula na udaljenosti od 4,4 svjetlosne godine, u punom sjaju, buknula bi 1 /6 svjetlosti i topline Sunca i nekoliko bi tjedana trajao toplinski val kakvoga Zemlja nikada nije iskusila.* Pretpostavimo da supernova bljesne u doba Boia, kao najsjajnija Betlehemska zvijezda koja je ikad postojala. U to doba godine na junoj bi polukugli bio ljetni solsticij i Antarktik bi bio potpuno izloen stalnom Sunevu svjetlu. Sunce bi, jasno, bilo slabo jer je na Antarktiku ono blizu horizontu ak i za solsticija. No, supernova Alpha Centaurija bila bi visoko na nebu i dodala bi svoju doista znaajnu toplinu toplini Sunca. Antarktika ledena kapa morala bi pretrpjeti tetu. Opseg topljenja bio bi neuveno velik i razina mora znatno bi porasla, s katastrofalnim uincima u mnogim dijelovima svijeta. Uz to, razina mora ne bi se povukla brzo nakon to se supernova ohladi. Bile bi potrebne godine da se opet uspostavi ravnotea. Uz to, Zemlja bi bila okupana X-zrakama i kozmikim zrakama, i to intenzitetima koje vjerojatno nikad prije nije primila, a nakon nekoliko godina obavio bi je oblak praine i plina, gui od ikojeg s kojim se ikada srazila. Kasnije emo
* U Sjedinjenim Dravama i Evropi ta bi supernova bila nevidljiva, jer je Alpha Centauri udaljena juna zvijezda koja se ne vidi na sjevernim irinama; ali vrui vjetrovi s juga obznanili bi nam da se neto dogodilo.

108

govoriti o uincima koje bi ta zbivanja mogla imati, ali oni bi sigurno bili katastrofalni. Dobrostivo je milosre da se to nee dogoditi. Zapravo, to se ne moe dogoditi. Sjajnija zvijezda binarnoga sistema Alpha Centauri ima otprilike istu masu kao i Sunce i ne moe eksplodirati kao divovska supernova, ili kao bilo kakva supernova, nita vie no to to moe nae Sunce. Najvie to Alpha Centauri moe postati jest da se pretvori u crvenog diva, izbaci dio svojih vanjskih slojeva u obliku planetarne maglice i zatim se skupi u bijelog patuljka. Mi ne znamo kad e se to dogoditi zato to ne znamo koliko je stara, ali moe se dogoditi tek nakon to se pretvori u crvenog diva; a ak i kad bi se to poelo dogaati sutra, ona bi vjerojatno ostala u fazi crvenoga diva nekoliko stotina milijuna godina. Koja je, dakle, najmanja udaljenost na kojoj bismo moda mogli nai neku supernovu? Ponajprije, moramo traiti masivnu zvijezdu; zvijezdu koja je 1,4 puta masivnija od Sunca, s tim da je to apsolutni minimum, i zvijezdu koja je znatno masivnija od toga elimo li doista veliki prizor. Te masivne zvijezde nisu brojne i to je glavni razlog zato se supernove ne javljaju ee. (Procijenjeno je da u galaksiji velikoj poput nae moe negdje nastati u prosjeku jedna supernova svakih 150 godina i, naravno, rijetke e meu njima biti ak i umjereno blizu nama.) Najblia masivna zvijezda je Sirius s masom 2,1 puta veom od Suneve, a udaljena je 8,63 svjetlosne godine; to je otprilike dvostruka udaljenost do Alpha Centaurija. ak i s tom masom, Sirius nije u stanju stvoriti doista spektakularnu supernovu. Jednoga e dana, dakako, eksplodirati, ali to e biti prije pitolj nego top. Osim toga, Sirius se nalazi u glavnoj sekvenci. Zbog njegove mase, njegov ukupni vijek trajanja u glavnoj sekvenci iznosi samo oko 500 milijuna godina, a neto je od tog vremena nedvojbeno isteklo. No, ono to je ostalo, uz dodatak faze crvenoga diva, mora znaiti da je eksplozija i opet odgoena za nekoliko stotina milijuna godina. Moramo se, prema tome, upitati koja je najblia masivna zvijezda ve u fazi crvenoga diva. Najblii crveni div je Scheat u zvijeu Pegaz. Udaljen je samo oko 160 svjetlosnih godina, a promjer mu je oko 110 puta vei od Suneva. Ne znamo kolika je njegova masa, ali ako je to njegov najvei opseg, masa je samo neto malo vea od Suneve te nee prijei u fazu supernove. Ako je, s druge strane, masivniji od 109

Sunca i ako se jo iri, njegova faza supernove jo je odgoena za dugo vremena. Najblii doista veliki crveni div je Mira u zvijeu Cetus (Kit). Njegov je promjer 420 puta vei od Suneva; ako bismo zamislili da se nalazi na mjestu Sunca, njegova bi povrina bila smjetena u najdaljem dosegu asteroidnog pojasa. Njegova masa mora da je znatno vea od Suneve, a udaljen je od nas oko 230 svjetlosnih godina. Postoje jo tri crvena diva koja su vea od toga, a uz to nisu mnogo udaljeniji. To su Betelgeuse u Orionu, Antares u korpionu i Ras Algethi u Herkulesu. Svi su oni udaljeni oko 500 svjetlosnih godina. Meu njima Ras Algethi ima promjer 500 puta vei od Suneva, a Antares 640 puta vei nego Sunce. Ako Antaresa zamislimo na mjestu Sunca, sa sreditem smjetenim u Sunevu sreditu, njegova bi se povrina protegla iza Jupiterove putanje. Betelgeuse nema stalan promjer jer on, kako se ini, pulsira. Kad je najmanji, tada nije vei od Rasa Algethija, ali moe se proiriti do promjera najvie 750 puta veega od promjera Sunca. Ako Betelgeusea zamislimo na mjestu Sunca, njegova bi povrina, pri maksimalnoj veliini, dosezala do toke na pola puta izmeu Jupitera i Saturna. Betelgeuse je vjerojatno najmasivniji od tih blizih crvenih divova, a njegovo pulsiranje moglo bi biti indikacija za nestabilnost. U tom sluaju, on je moda meu svim zvijezdama koje su nam relativno blizu najblii fazi supernove i kolapsu. Jo jedna indikacija za to jest injenica da su fotografije Betelgeusea snimljene 1978. godine u podruju infracrvene svjetlosti (svjetlost s duim valovima nego u crvene svjetlosti, koja stoga ne moe djelovati na mrenicu oka), pokazale da je ta zvijezda okruena ogromnim platom plina, promjera 400 puta veega od Plutonove putanje oko Sunca. Mogue je da je Betelgeuse ve poeo izbacivati materiju u prvoj fazi nastajanja supernove. Budui da ne znamo njegovu masu, ne moemo predskazati kako e blistava supernova postati Betelgeuse, ali morat e biti poprilinog opsega. Ono to e joj moda nedostajati u stvarnoj blistavosti, nadoknadit e se time to e se nalaziti na udaljenosti od samo jedne treine razdaljine do Vela supernove. Stoga bi, kad se pojavi, mogla biti blistavija od supernove iz 1006. godine i moda bi ak mogla nadmaiti Vela supernovu. Nebo bi se moglo obasjati novom vrstom mjeseine, a Zemlju bi mogla bombardira110

ti vea koncentracija prodornog zraenja od one koju je pretrpjela nakon Vela supernove, prije 11 000 godina. Budui da je Homo sapiens i ivot openito preivio, kako se ini, posve lako Vela supernovu, postoji pouzdana nada da e isto tako preivjeti Betelgeuse supernovu.* Zasad jo ne moemo rei kad bi tono Betelgeuse mogao dosei toku eksplozije. Moda je njegov sadanji promjenljivi promjer indikacija da se nalazi neposredno pred kolapsom i da svaki put kad to poinje, poviena temperatura koja prati kolaps omoguuje oporavak. Konano e, moemo pretpostaviti, jedan kolaps otii tako daleko da e izazvati eksploziju. To konano moda se nee dogoditi stoljeima; s druge strane, moglo bi se dogoditi sutra. Dapae, Betelgeuse je mogao eksplodirati ve prije pet stoljea i val zraenja, putujui prema nama sve to vrijeme, mogao bi nas sutra dosei. ak ako je Betelgeuse supernova ono najgore to moemo oekivati u relativno bliskoj budunosti, i ako se moemo uvjeriti da e nam ona podariti fantastian prizor ali bez ozbiljne opasnosti, ipak nismo posve osloboeni opasnosti kad je rije o zvjezdanim eksplozijama. Jo dalja budunost mogla bi donijeti vee opasnosti mnogo prije no to prispije smrt naega vlastitog Sunca. Uostalom, dananja situacija nije stalna. Svaka se zvijezda kree, ukljuujui i nae Sunce. Nae Sunce stalno se giba prema novim okolicama, a i te se same okolice stalno mijenjaju. S vremenom razliite promjene mogu eventualno dovesti nae Sunce u neposrednu blizinu neke divovske zvijezde koja bi mogla eksplodirati u supernovu upravo u trenutku prolaska kraj nas. injenica da je Betelgeuse supernova najgore to ba sada moemo oekivati, nije indikacija vjene sigurnosti; to je trenutna sluajnost. No, nije vjerojatno da e se takva katastrofa susjedne zvijezde dogoditi jo dugo vremena pred nama. Kao to sam naglasio, zvijezde se kreu vrlo sporo u usporedbi s ogromnim udaljenostima meu njima i proi e mnogo vremena prije no to nam se znaajno priblie zasad udaljene zvijezde. Ameriki astronom Carl Sagan (1935) rauna da bi jedna supernova mogla eksplodirati unutar udaljenosti od 100
* Postoji jedna kombinacija okolnosti, kao to emo vidjeti kasnije, koja bi nam mogla pogorati situaciju.

111

svjetlosnih godina od nas u prosjenim razmacima od 750 milijuna godina. Ako je tako, takve blize eksplozije mogle su se dogoditi moda est puta u povijesti Suneva sustava i mogle bi se dogoditi jo devet puta prije nego to Sunce napusti glavnu sekvencu. No, takav nas jedan dogaaj ne moe zaskoiti. Nije teko rei koje nam se zvijezde pribliavaju. Crvenog diva moemo prepoznati ak i na udaljenosti koja znatno premauje 100 svjetlosnih godina. Vrlo je vjerojatno da bismo znali za mogunost jedne takve eksplozije najmanje milijun godina unaprijed i to bi nam razdoblje upozorenja omoguilo da planiramo akcije kojima bismo umanjili ili izbjegli djelovanje eksplozije.

Suneve pjege
Slijedee je pitanje: moemo li se posve osloniti na nae vlastito Sunce? Bi li se neto moglo poremetiti na Suncu dok je ono jo u glavnoj sekvenci? Bi li se neto moglo poremetiti u bliskoj budunosti i bez upozorenja, tako da ne bismo imali obrane, ili ne bismo imali vremena da tu obranu primijenimo? Osim ako neto nije strano pogreno u naim sadanjim saznanjima o zvijezdanoj evoluciji, nita se znaajno ne moe poremetiti na Suncu. Ovakvo kakvo je sada, takvo je bilo vrlo dugo vrijeme i takvo e ostati jo vrlo dugo vremena. Svaka promjena njegova ponaanja morat e biti tako mala da e to biti posve nevano u solarnim mjerilima. Ali, zar ne bi mijene koje su nevane u solarnim mjerilima mogle biti katastrofalne u zemaljskim mjerilima? Jest, svakako bi mogle biti. Mala tucavica u Sunevu ponaanju moda za nj ne bi bila nita i mogla bi ostati nezamijeenom ako bi se Sunce promatralo s udaljenosti ak bliih zvijezda. Djelovanje takvih malih promjena na Zemlju moglo bi, meutim, biti dovoljno da drastino promijeni njezina svojstva i, ako bi taj abnormalni gr potrajao dovoljno dugo, mogao bi nas pogoditi istinskom katastrofom. ivot je uostalom, kao to znamo, prilino krhka stvarca u kozmikim razmjerima. Nije potrebna vrlo velika temperaturna promjena da bi oceani uzavreli ili se zamrzli, u oba sluaja onemoguavajui ivot. Razmjerno male promjene u produkciji Sunca bile bi dovoljne da izazovu ma koji od ta dva uinka. Iz toga dakle slijedi da Sunce mora sjati uz samo najsiunije mijene, ne vie od toga, svoga opeg stanja, da bi se ivot mogao nastaviti. 112

Budui da povijest ivota kontinuirano traje, koliko najpouzdanije moemo rei, ve vie od tri milijarde godina, imamo ohrabrujue jamstvo da je Sunce doista pouzdana zvijezda. Ipak, Sunce moe biti dovoljno postojano da omogui ivot openito, a uz to dovoljno nepostojano da ga podvrgnemo krajnje stranim nevoljama. U povijesti ivota doista je bilo razdoblja kad se ini da su nastupile bioloke katastrofe, i mi ne moemo biti sigurni da za to nije bilo odgovorno Sunce. To emo razmotriti kasnije. Ako se ograniimo na povijesna razdoblja, Sunce se inilo savreno stabilnim, barem sluajnim promatraima i astronomima slabije opskrbljenima instrumentima nego u dananjem sofisticiranom dobu. Hranimo li se moda varljivim nadama da bi se to moglo nastaviti? Jedan nain da se to sazna jest promatranje drugih zvijezda. Ako je u ostalih zvijezda blistavost savreno postojana, zato ne bismo pretpostavili da e i s naim Suncem biti tako, da nam ono nikad nee dati ni previe ni premalo zraenja? No, zapravo postoji nekoliko zvijezda vidljivih golim okom koje nisu postojano blistave, ve variraju postajui tamnije u nekim razdobljima i blistavije u drugim. Jedna je takva zvijezda Algol u zvijeu Perzej. ini se da nijedan antiki ili srednjevjekovni astronom nije govorio o njezinoj promjenljivosti, moda zbog snage grkoga vjerovanja da su nebesa nepromjenljiva. No, postoje indirektni dokazi da su astronomi mogli biti svjesni te promjenljivosti, makar i nisu eljeli govoriti o tome. Perzej je, u zvijeu, obino prikazivan kako dri glavu pogubljene Meduze, demonskoga udovita ija je kosa bila sastavljena od ivih zmija, a njezin je fatalni pogled pretvarao ljude u stijene. Zvijezda Algol oslikavana je kako prikazuje tu glavu i ponekad su je, shodno tome, nazivali Demonskom zvijezdom. Zapravo, sama rije Algol je iskrivljeni arapski izraz al ghul koji znai demon. ovjek je sklon pretpostavci da su Grci bili suvie uznemireni zbog Algolove promjenljivosti da bi otvoreno o tome govorili, pa su nastojali otjerati tog zloduha pretvarajui ga u demona. injenicu da je ta zvijezda promjenljiva prvi je izriito 1669. naveo talijanski astronom Geminiano Montanari (163287). Godine 1782, osamnaestogodinji gluhonijemi nizozemsko-engleski astronom John Goodricke (176486) dokazao je da je promjenljivost Algola apsolutno pravilna, nagovijestivi da ta zvijezda uope nije istinski promjenljiva. Umjesto toga, kako je pretpostavio, ona je imala tamnu prateu zvijezdu koja je kruila oko nje i periodiki 113

je djelomino zasjenjivala. Kao to se pokazalo, on je bio potpuno u pravu. No jo prije toga, 1596. njemaki astronom David Fabricius (15641617) zapazio je promjenljivu zvijezdu koja je bila mnogo znaajnija nego, kako se bilo pokazalo, Algol. Bila je to Mira, zvijezda koju sam prije spomenuo kao blizoga crvenog diva. Mira je izvedenica iz latinske rijei koja znai udnovat, i doista je takva bila, jer se njezina blistavost mijenjala mnogo izrazitije nego Algolova, postajui u nekim razdobljima tako tamnom te se nije mogla vidjeti golim okom. Mira takoer ima mnogo dulje i mnogo nepravilnije razdoblje promjene nego Algol. (I opet ovjek nekako osjea da se to sigurno moralo i prije zamijetiti, ali moda se namjerno ignoriralo kao suvie uznemirujue da bi se prihvatilo.) Zvijezde poput Algola, koje zamrauju drugi objekti te se samo ini da je njihova svjetlost promjenljiva, moemo zanemariti. Njihov sluaj ne nagovjetava nikakav znak katastrofalnih promjena neke zvijezde kakva je Sunce. Moemo takoer zanemariti supernove koje se javljaju samo trzajevima zvijezde u njezinu konanom kolapsu, i obine nove koje su bijeli patuljci s ve pretrpjelim kolapsom te apsorbiraju neuobiajene koliine materije s normalne pratee zvijezde. Tako preostaju zvijezde poput Mire ili Betelgeusea, koje su prave promjenljive zvijezde; naime, zvijezde koje emitiraju promjenljivu svjetlost zbog ciklikih promjena u svojoj strukturi. One pulsiraju, u nekim sluajevima pravilno a u nekima nepravilno, postajui hladnijima ali i veima u ekspandirajuem dijelu ciklusa, i toplijima ali manjima u kontrahirajuem dijelu. Da je Sunce takva prava promjenljiva zvijezda, ivot bi na Zemlji bio nemogu, jer bi razlika u zraenju koje Sunce emitira u razliitim razdobljima svoga ciklusa periodiki preplavljivala Zemlju neizdrivom vruinom, odnosno neizdrivom hladnoom. Mogli bismo se pokuati uvjeriti da bi se ljudska bia uspjela zatititi od takvih temperaturnih ekstrema, ali ponajprije se ne ini vjerojatnim da bi se ivot uope bio razvio pod takvim uvjetima, ili da bi evoluirao do razdoblja u kojem bi neka vrsta bila dovoljno tehnoloki napredna kako bi umjela izai nakraj s takvim promjenama. Naravno, sunce nije takva promjenljiva zvijezda, ali bi to moglo postati, bismo li se mogli iznenada nai kako ivimo u svijetu s temperaturnim ekstremima koji ga pretvaraju u neizdrivi uas? 114

To, sreom, nije nimalo vjerojatno. Ponajprije, prave su promjenljive zvijezde rijetke. Koliko se zna, postoji ih moda ukupno 14000. ak ako dopustimo da mnoge takve zvijezde prolaze nezapaene zato to su suvie udaljene da bi se vidjele ili stoga to su skrivene iza oblaka praine, ostaje injenica da one ine samo mali postotak svih zvijezda. Ogromna je veina zvijezda, kako se ini, stabilna i nepromjenljiva, ba kao to su drali stari Grci. tovie, neke istinski promjenljive zvijezde su velike, blistave zvijezde potkraj svoga trajanja u glavnoj sekvenci. Druge, poput Mire i Betelgeusea, ve su napustile glavnu sekvencu te se ini da se pribliavaju koncu svoga trajanja u obliku crvenih divova. Posve je mogue da pulsiranje obiljeava vrstu nestabilnosti koja nagovjeuje kraj stanovite faze u vijeku jedne zvijezde i pomak prema pribliavanju nekoj drugoj fazi. Budui da je Sunce zasad jo sredovjena zvijezda ispred koje se nalaze jo milijarde godina prije no to zavri sadanja faza, ini se kako nema mogunosti da ono jo zadugo u budunosti postane promjenljivom zvijezdom. No i uz to postoje stupnjevi promjenljivosti i Sunce bi moglo biti, ili postati, promjenljivo do vrlo siunoga stupnja, pa ipak izazvati nevolje. to je, primjerice, sa Sunevim pjegama? Moe li njihova prisutnost u promjenljivim koliinama od vremena do vremena ukazivati na stanovitu malu promjenljivost u Sunevu odailjau zraenja? Zna se da su pjege izrazito hladnije od dijelova Suneve povrine na kojima tih pjega nema. Ne bi li, stoga, pjegavo Sunce moglo biti hladnije od Sunca bez pjega i ne bismo li djelovanje toga mogli osjetiti ovdje na Zemlji? To je pitanje dobilo na vanosti nakon rada njemakog ljekarnika Heinricha Samuela Schwabea (17891875) iji je hobi bio astronomija. On se mogao posvetiti teleskopu samo u toku dana te se odao promatranju Suneve okolice, pokuavajui otkriti jedan nepoznati planet koji je, kako su neki smatrali, moda kruio oko Sunca unutar Merkurove putanje. Ako je to bila istina, taj je planet lako mogao periodino prelaziti Sunev disk i Schwabe je na to vrebao. Svoju je potragu zapoeo 1825. Motrei Sunev disk, nije mogao a da ne zapazi Suneve pjege. Nakon nekog je vremena zaboravio na planet i poeo je skicirati Suneve pjege. Radio je to sedamnaest godina svakoga sunanog dana. Do 1843. mogao je obznaniti da se broj pjega poveava i smanjuje u ciklusu od deset godina. 115

Godine 1908, ameriki astronom George Ellery Hale (1868 1938) uspio je otkriti snana magnetska polja unutar Sunevih pjega. Smjer magnetskog polja je jednolik u toku odreenog ciklusa, a zatim se mijenja u slijedeem ciklusu. Uzmu li se u obzir magnetska polja, vrijeme izmeu jednog maksimuma Sunevih pjega s poljem u jednom smjeru, i slijedeeg maksimuma s poljem u tom istom smjeru, iznosi dvadeset jednu godinu. Sunevo se magnetsko polje oito pojaava i smanjuje iz nekog razloga i Suneve su pjege povezane s tom promjenom. To se odnosi i na ostale uinke. Postoje Sunevi bljeskovi, iznenadno privremeno blistanje Suneve povrine na pojedinim mjestima koji su, kako se ini, u vezi s lokalnim jaanjem magnetskog polja. Oni postaju ei to se vie poveava broj Sunevih pjega, jer obje pojave odraavaju magnetsko polje. Shodno tome, kod maksimuma Sunevih pjega govorimo o aktivnom Suncu, a kod minimuma pjega o mirnom Suncu.* Uz to, Sunce takoer stalno isputa mlazove nuklearnih jezgri (uglavnom vodikove jezgre, jednostavne protone) koje velikom brzinom odmiu od Sunca u svim smjerovima. Tu je pojavu 1958. godine ameriki astronom Eugene Norman Parker (1927) nazvao Sunevim vjetrom. Sunev vjetar dopire do Zemlje i prelijee preko nje; u uzajamnu djelovanju s gornjom atmosferom stvara razliite efekte, kao to je primjerice aurora borealis (ili polarna svjetlost). Sunevi bljeskovi izbacuju ogromne koliine protona i privremeno ojaavaju Suneve vjetrove. Tako na Zemlju mnogo snanije djeluju usponi i padovi u solarnoj aktivnosti nego bilo kakve jednostavne promjene u vezi s ciklusom Sunevih pjega. Ciklus Sunevih pjega, ma kakvo bilo njegovo djelovanje na Zemlju, nedvojbeno ni na koji upadljiv nain ne kodi ivotu na Zemlji. Pitanje je, uza sve to, moe li ciklus Sunevih pjega ikada postati neobuzdanim i bi li se Sunce moglo poeti tako estoko kolebati, da tako kaemo, da bi izazvalo katastrofu. Budui da se to, koliko znamo, nije dogodilo nikada u prolosti, mogli bismo ustvrditi da se nee dogoditi ni u budunosti. Nae bi povjerenje u taj argument bilo snanije kad bi ciklus Sunevih pjega bio savreno pravilan, ali on to nije. Primjerice, zapaeno je da je vrijeme izmeu maksimuma Sunevih pjega iznosilo samo sedam godina, ali u drugoj zgodi ak sedamnaest.
* Toplina bljeskova moe vie nego samo nadoknaditi hladnou pjega, tako da pjegavo Sunce moe biti toplije od Sunca bez pjega.

116

Uz to, ni intenzitet tih maksimuma nije stalan. Opseg pjegavosti Sunca mjeri se cirikim brojem Sunevih pjega. Brojem 1 oznaava se svaka pojedinana pjega, a brojkom 10 svaka grupa pjega, te se sve zajedno mnoi brojem koji se mijenja s obzirom na instrument koji se upotrebljava i uvjete promatranja. Ako se ciriki broj Sunevih pjega izraunava iz godine u godinu, pokazuje se da postoje maksimumi Sunevih pjega koji iznose samo 50, kao na primjer poetkom 1700-tih i 1800-tih godina. S druge strane, maksimum 1959. godine dosegao je najviu brojku svih vremena ak 200. Naravno, brojevi Sunevih pjega biljeili su se brinom postojanou tek nakon Schwabeova izvjetaja 1843, tako da brojke za godine prije toga, unatrag do 1700, vjerojatno nisu posve pouzdane, a izvjetaji iz prvog stoljea nakon Galileova otkria uglavnom su potpuno odbaeni kao suvie fragmentarni. No, godine 1893. britanski je astronom Edward Walter Maunder (18511928), pretraujui stare zapise, sa zaprepatenjem otkrio da promatranja Suneve povrine izmeu 1645. i 1715. jednostavno ne spominju Suneve pjege. Ukupan broj pjega koji se spominje u tom sedamdesetogodinjem razdoblju bio je manji od broja zabiljeenog za bilo koju pojedinanu godinu otada. U ono je vrijeme to otkrie zanemareno, jer je bilo lako pretpostaviti da su podaci iz sedamnaestog stoljea bili suvie fragmentarni i nesavreni da bi imali znaenja. No, nedavna istraivanja podrala su Maundera i razdoblje izmeu 1645. i 1715. sad se naziva Maunderovim minimumom. U tom razdoblju ne samo da gotovo uope nije bilo Sunevih pjega, nego su i gotovo sasvim izostali izvjetaji o polarnim svjetlostima (koje su najee za vrijeme maksimuma Sunevih pjega, kad na cijelom Suncu prte Sunevi bljeskovi). tovie, oblik korone za vrijeme potpunih pomrina Sunca, prosuujui prema opisima i slikama iz tog razdoblja, bio je znaajkom njegova izgleda pri minimumu Sunevih pjega. Indirektno, promjene magnetskoga polja Sunca, bjelodane u ciklusu Sunevih pjega, djeluju na koliinu ugljika-14 (radioaktivnog oblika ugljika) u atmosferi. Ugljik-14 nastaje kad kozmike zrake dohvate Zemljinu atmosferu. Kad je Sunevo magnetsko polje proireno u toku maksimuma Sunevih pjega, ono pomae da se Zemlja zatiti od prodiranja kozmikih zraka. Kod minimuma Sunevih pjega magnetsko se polje smanjuje i nema otklanjanja kozmikih zraka. Iz toga proizlazi da je koliina 117

ugljika-14 u atmosferi velika za vrijeme minimuma Sunevih pjega i mala za vrijeme maksimuma. Ugljik (ukljuujui i ugljik-14) apsorbira biljni svijet u obliku ugljinog dioksida u atmosferi. Ugljik (i ugljik-14) je inkorporiran u molekule, ispunjavajui drvo stabala. Sreom, ugljik-14 se moe otkriti i njegova se koliina moe odrediti vrlo precizno. Ako se analiziraju vrlo stara stabla, u svakom se godu moe utvrditi ugljik-14 te je lako odrediti kako njegove koliine variraju od godine do godine. One su velike za vrijeme minimuma Sunevih pjega i malene za vrijeme maksimuma; pokazalo se da su te koliine bile velike za cijelo vrijeme Maunderova minimuma. Na taj su nain otkrivena i druga produljena razdoblja Suneve neaktivnosti, od kojih su neka trajala samo pedeset godina, a neka ak nekoliko stoljea. Otkriveno je oko dvanaest takvih razdoblja u povijesti nakon 3000. godine prije nove ere. Ukratko, ini se da postoji neki vei ciklus Sunevih pjega. Postoje produljeni minimumi vrlo slabe aktivnosti, proarani produljenim razdobljima oscilacija izmeu niske i visoke aktivnosti. Sluaj je htio da se mi nalazimo u jednom od potonjih razdoblja sve tamo od 1715. godine. Kako taj vei ciklus Sunevih pjega djeluje na Zemlju? Oito, tucet Maunderovih minimuma koji su se sluili u povijesnom dobu nisu katastrofalno otetili ljudsko postojanje. Na toj osnovi, inilo bi se da se ne trebamo bojati povratka takvoga produljenog minimuma. S druge strane, to pokazuje da ne znamo onoliko mnogo o Suncu koliko smo mislili da znamo. Ne shvaamo potpuno to izaziva desetogodinji ciklus Sunevih pjega koji sada traje i nipoto ne znamo to izaziva Maunderove minimume. Tako dugo dok nam nisu jasne takve stvari, moemo li biti sigurni da Sunce jednoga dana ne bi moglo pomahnitati bez upozorenja?

Neutrino
Moglo bi, naravno, pomoi kad bismo znali to se dogaa unutar Sunca ne samo teorijski, ve kao rezultat izravnog promatranja. To bi se moglo initi jalovom nadom ali, sluajno, nije posve tako. U prvim je desetljeima dvadesetog stoljea postalo jasno da radioaktivne jezgre prilikom raspadanja esto emitiraju juree elektrone. Ti su elektroni imali irok raspon raznih koliina energije, ali ona gotovo nikad nije dosezala ukupnu koliinu 118

energije koju je jezgra izgubila. inilo se da je to u suprotnosti sa zakonom o sauvanju energije. Godine 1931. austrijski je fiziar Wolfang Pauli (190058), nastojei izbjei ruenje tog zakona, kao i nekoliko drugih zakona o ouvanju, natuknuo da se zajedno s elektronom emitira i jedna druga estica te da ta druga estica sadri nedostatnu energiju. Da bi mogla objasniti sve injenice u tom sluaju, druga je estica morala biti bez elektrinog naboja i vjerojatno bez mase. Bez naboja ili mase, bilo bi je izuzetno teko otkriti. Talijanski fiziar Enrico Fermi (190154) nazvao je tu esticu neutrinom, to je talijanska rije za mali neutralac. Neutrini, pod pretpostavkom da imaju svojstva koja su im se pripisivala, ne bi lako meusobno reagirali s materijom. Proli bi kroz itavu Zemlju otprilike jednako lako kao to bi proli kroz vakuum jednake zapremnine. Zapravo, proli bi kroz milijarde zemalja poredanih jedna uz drugu, s vrlo malo napora. Ipak, ponekad bi nakon vrlo dugog razdoblja neki neutrino mogao pogoditi kakvu esticu pod uvjetima u kojima bi moglo doi do meusobnog djelovanja. Kad bi se radilo o mnogo bilijuna neutrina koji bi svi prolazili kroz malu koliinu materije, moglo bi doi do nekoliko interakcija koje bi bilo mogue otkriti. Dva amerika fiziara, Clyde L. Cowan, mlai (1919) i Frederick Reines (1918) radili su 1953. godine s antineutrinima* koje su isijavali reaktori s uranijevom fisijom. Putali su ih da prou kroz velike rezervoare s vodom, i neke predviene interakcije doista su se zbile. Nakon dvadeset dvije godine posve teorijskoga postojanja, pokazalo se eksperimentalno, da antineutrino pa prema tome i neutrino, doista postoje. Astronomske teorije o nuklearnoj fuziji vodika u helij u Sunevoj jezgri koja je izvor Suneve energije podrazumijevaju emitiranje velikih koliina neutrina (ne antineutrina), koliina koje doseu 3 posto ukupne radijacije. Ostalih 97 posto je sastavljeno od fotona, jedinica energije zraenja poput svjetlosti i rendgenskog zraenja. Fotoni se probijaju do povrine i napokon odlaze u svemir u obliku zraenja, ali za to je potrebno mnogo vremena jer se oni lako spajaju s materijom. Foton koji se stvara u Sunevoj jezgri vrlo brzo bude apsorbiran, ponovno emitiran, opet apsorbiran i tako dalje. Jednom fotonu moe trebati i milijarda godina da se
* Oni su poput neutrina, ali neka su im svojstva suprotna. Zapravo, kad se neka jezgra raspada, zajedno s elektronom emitira se antineutrino, a ne neutrino.

119

probije od Suneve jezgre do povrine, ak iako izmeu apsorpcija putuje brzinom svjetlosti. Kad foton jednom dosegne povrinu, on je prije toga imao tako zamrenu povijest apsorpcija i emisija da je prema njegovoj prirodi nemogue proniknuti to se dogaalo u jezgri. Posve je drukije kad je rije o neutrinima. I oni putuju brzinom svjetlosti jer nemaju mase, no njihova je interakcija s materijom vrlo rijetka pa neutrino stvoren u Sunevoj jezgri prolazi izravno kroz Sunevu materiju i dopire do povrine za 2,3 sekunde (u tom procesu gubi se kroz apsorpciju samo 1 na milijardu neutrina). Oni potom prolaze kroz svemirski vakuum i za jo 500 sekundi dopiru do Zemlje, ako su sluajno upravljeni u odgovarajuem smjeru. Ako bismo mogli otkriti te Suneve neutrine ovdje na Zemlji, mogli bismo poluiti neke izravne informacije o dogaajima koji su se zbili u Sunevoj jezgri otprilike osam minuta prije toga. Tekoa je u otkrivanju neutrina. Tog se zadatka prihvatio ameriki fiziar Raymond Davis mlai, koji je iskoristio injenicu da neutrino ponekad stvara interakciju s raznim atomima klora, stvarajui radioaktivni atom plina, argon. Argon se moe skupiti i otkriti ak ako nastane i samo nekoliko atoma.* Za tu je svrhu Davis upotrijebio velik rezervoar sa 378 000 litara (100 000 galona) tetrakloretilena, poznate tekuine za ienje koja je bogata atomima klora. Rezervoar je smjestio duboko u rudnik zlata Homestake u Leadu (Juna Dakota), gdje je izmeu njega i povrine bilo 1,5 kilometara (1 milja) stijenja. Stijenje e apsorbirati sve estice koje dolaze iz svemira, osim neutrina. Nakon toga je valjalo samo priekati da se formiraju atomi argona. Ako su prihvaene teorije o zbivanjima u Sunevoj jezgri bile ispravne, tada bi se svake sekunde morao formirati stanovit broj neutrina, a od njih bi odreeni postotak morao dosei Zemlju; odreeni postotak tih neutrina trebao bi proi kroz rezervoar s tekuinom za ienje, a meu njima bi se stanoviti postotak morao spojiti s atomima klora, stvarajui odreen broj atoma argona. Prema fluktuacijama brzine stvaranja argonovih atoma i prema ostalim svojstvima i varijacijama meusobnog djelovanja openito, moda bi se mogli izvesti zakljuci o zbivanjima u Sunevoj jezgri.
* Tu je mogunost potkraj 1940-ih godina prvi naznaio talijansko-kanadski fiziar Bruno M. Pontecorvo (1913).

120

No, Davis je gotovo smjesta imao povoda za zaprepatenje. Otkriveno je vrlo malo neutrina; mnogo manje nego to se oekivalo. Nastala je najvie jedna estina one koliine argonovih atoma koja se morala stvoriti. inilo se oitim da e astronomske teorije o zbivanjima u Sunevoj jezgri valjati revidirati. O onome to se dogaa unutar Sunca ne znamo onoliko koliko smo mislili da znamo. Znai li to da se katastrofa pribliava? To ne moemo rei. Kad je rije o naim promatranjima, Sunce je kroz cijelu povijest ivota bilo dovoljno stabilno da omogui stalan ivot na ovom planetu. Imali smo teoriju koja je mogla podrati tu stabilnost. Sad emo moda morati modificirati tu teoriju, ali i modificirana e teorija morati obrazloiti tu stabilnost. Sunce nee odjednom postati nestabilnim samo zato to smo mi morali prilagoditi nau teoriju. Dakle, da samemo: katastrofa druge vrste, obuhvaajui promjene na Suncu koje e onemoguiti ivot na Zemlji, mora nastupiti za ne vie od 7 milijardi godina, ali ona e doi s dovoljno prethodnog upozorenja. Katastrofe druge vrste mogu nastupiti i prije toga, uz to neoekivano, ali mogunosti da se to dogodi tako su male da nema smisla posvetiti previe vremena brizi zbog toga.

121

KATASTROFE TREE VRSTE

7 Bombardiranje Zemlje
Izvanzemaljski objekti
Govorei prije o upadu objekata iz meuzvjezdanog prostora u Sunev sustav, usredotoio sam se na mogunost da takvi objekti otete Sunce jer bi svako uplitanje u integritet ili svojstva Sunca moralo fatalno djelovati na nas. Sama Zemlja jo je osjetljivija od Sunca na takve nezgode. Neki meuzvjezdani objekt, prolazei kroz Sunev sustav, mogao bi biti premalen da znaajno oteti Sunce osim u izravnom sudaru, a ponekad ak ni tada. Ipak bi taj isti objekt, kad bi prodro u blizinu Zemlje, ili se sudario s njom, mogao izazvati katastrofu. Vrijeme je, dakle, da prijeemo na katastrofe tree vrste one mogue dogaaje koji bi otetili ponajprije Zemlju i uinili je nepodobnom za nastavanje, iako bi svemir, ili ak i ostatak Suneva sustava, ostali netaknuti. Razmotrimo, primjerice, sluaj upadanja neke mini crne rupe relativno velikih dimenzija recimo, s masom koja se moe usporediti s masom Zemlje. Ako takav jedan objekt promai Sunce, on tom tijelu nee nanijeti nikakve tete, iako e se njemu samome putanja vjerojatno drastino promijeniti pod utjecajem Suneva gravitacijskog polja.* Kad bi, meutim, takav jedan objekt proao neposredno pokraj Zemlje, mogao bi imati katastrofalno djelovanje ak i bez
* Moglo bi ga, iako to nije vjerojatno, Sunce zarobiti i natjerati na stalnu putanju oko sebe. Ta bi putanja vjerojatno bila vrlo eliptina i vrlo ekscentrina. Uz malo sree on ne bi zasmetao ostalim tijelima Suneva sustava, ukljuujui i Zemlju, koliko se moe procijeniti, iako bi bio i ostao najneugodnijim susjedom. Ipak je nevjerojatno da bi velika mini crna rupa bila lanica Suneva sustava. Siuno djelovanje njezina gravitacijskog polja moralo bi se zamijetiti, osim ako ne lei znatno dalje od Plutonove putanje.

123

izravnoga kontakta, jedino zbog utjecaja njegova gravitacijskog polja na nas. Budui da se intenzitet gravitacijskog polja mijenja s udaljenou, ona strana Zemlje okrenuta uljezu bila bi snanije pogoena od strane okrenute od njega. Zemlja bi se protegla do stanovitoga stupnja u smjeru uljeza. Osobito bi se rastegle gipke vode oceana. Ocean bi se izboio na suprotnim stranama Zemlje, prema uljezu i od njega, i kako bi se Zemlja okretala, kontinenti bi prolazili kroz te izboine. Dva puta na dan more bi se uspuzalo uz obale kontinenata i potom opet povuklo. Dizanje i sputanje mora (plima i oseka) stvarno se i osjea na Zemlji kao posljedica gravitacijskog utjecaja Mjeseca i, neto manje, Sunca. Upravo se zbog toga svi efekti koje stvaraju razlike u gravitacijskom utjecaju na neko tijelo nazivaju utjecajima morskih doba. Utjecaji morskih doba su vei to je vea masa uljeza i to on blie prolazi kraj Zemlje. Ako je jedna napadaka mini crna rupa dovoljno masivna i ako proe kraj Zemlje dovoljno blizu, mogla bi doista poremetiti integritet planetarne strukture, stvoriti pukotine u njezinoj kori i tako dalje. Izravan bi sudar, naravno, bio nedvojbeno katastrofalan. No, takva bi mini crna rupa znatnije veliine bila iznimno rijetka, ako ak uope i postoji, a uz to se moramo sjetiti da je Zemlja mnogo manja meta nego to je to Sunce. Podruje poprenog presjeka Zemlje iznosi samo dvanaesttisuiti dio Suneva presjeka, stoga vrlo male mogunosti da doe do bliskog susreta takvog tijela i Sunca moramo dalje umanjiti faktorom dvanaest tisua kad je rije o bliskom susretu sa Zemljom. Ako mini crne rupe uope postoje, mnogo je vjerojatnije da bi bile asteroidne veliine. Asteroidna mini crna rupa, s masom, recimo, samo milijunti dio Zemljine mase, ne bi predstavljala ozbiljnu opasnost u jedva osujeenu promaaju. Utjecaj morskih doba koji bi stvorila bio bi beznaajan i mogli bismo vrlo lako biti posve nesvjesni da se takvo neto zbilo. Drukije bi, naravno, bilo u sluaju izravnog sudara. Mini crna rupa, ma kako mala, probila bi se u Zemljinu koru. Ona bi, naravno, apsorbirala materiju, a energija koja bi se u tom procesu izluivala topila bi i vaporizirala materiju na putu ispred sebe. Mogla bi se probiti kroz cijelu Zemlju u krivudavoj liniji (iako, naravno, ne bi morala nuno proi kroz sredite) te izroniti iz Zemlje da bi nastavila svoj put kroz prostor put koji je, jasno, poremetilo djelovanje Zemljine gravitacijske sile. Kad bi izronila 124

iz Zemlje, bila bi masivnija nego kad je ula. Uz to bi se i sporije kretala, jer bi na prolazu kroz plinove Zemljine vaporizirane supstance naila na stanovit otpor. Zemljino tijelo uspjelo bi zacijeliti nakon odlaska mini crne rupe. Pare bi se ohladile i skrutile, a unutranji pritisak zatvorio bi tunel. No, djelovanje na povrini manifestiralo bi se kao silna eksplozija zapravo kao dvije eksplozije, jedna na podruju gdje bi mini crna rupa ula i druga na podruju gdje bi izala s razornim (iako moda ne posve katastrofalnim) djelovanjem. Naravno, to je mini crna rupa manja i djelovanje bi bilo manje, osim to bi s jednog aspekta mala rupa mogla biti zapravo gora od vee. Mala mini crna rupa imala bi prilino mali moment sile zahvaljujui svojoj maloj masi, a ako bi se uz to sluajno kretala sporo u odnosu na Zemlju, u procesu probijanja mogla bi biti upravo dovoljno usporena da se vie nije u stanju probiti van na drugom kraju Zemlje. Tada bi ostala zarobljena Zemljinom gravitacijom. Pala bi prema sreditu, premaila ga, ponovno pala natrag i tako dalje, neprekidno. Zbog Zemljine se rotacije ne bi gibala naprijed-natrag istom stazom, ve bi zapravo rezbarila zamreno sae staza, postupno se pri tome poveavajui i apsorbirajui sve vie materije u svakom zaletu. Napokon bi se smirila u sreditu, ostavljajui za sobom izreetanu Zemlju s izdubljenim podrujem u sreditu; ta bi se rupa postojano poveavala. Ako bi Zemlja na taj nain toliko strukturno oslabila da bi to izazvalo kolaps, sve bi vie materije probilo svoj put do sredinje crne rupe te bi ona napokon konzumirala cijeli planet. Crna rupa koja bi tako nastala, s masom Zemlje, nastavila bi se kretati Zemljinom putanjom oko Sunca. Za Sunce i ostale planete to u gravitacijskom smislu ne bi predstavljalo ba nikakvu razliku. ak bi i Mjesec nastavio letjeti oko siunoga objekta promjera 2 centimetra (0,8 ina) upravo kao da je to Zemlja u punoj svojoj veliini; sa stajalita mase, on bi to naravno i bio. No, to bi za nas bio kraj svijeta epitom katastrofe tree vrste. I (u teoriji), to bi se moglo dogoditi sutra. K tome, komadiak antimaterije, suvie sitan da bi mogao znatnije ugroziti Sunce ak i kad bi se sudario s tim tijelom, mogao bi biti dovoljno velik da pohara Zemlju. Za razliku od crne rupe, ako bi imao masu asteroida ili manju, taj se komadi antimaterije ne bi probio kroz planet. No, on bi izdubio krater koji bi mogao unititi neki grad ili kontinent, ovisno o njegovoj veliini. Obino grumenje materije uobiajene vrste koje bi 125

prodrlo iz meuzvjezdanog prostora izazvalo bi, naravno, jo manju tetu. Zemlja je iz dva razloga zatiena od tih katastrofa izazvanih invazijom: 1. to se tie mini crnih rupa i objekata sastavljenih od antimaterije, mi zapravo ne znamo postoji li uope takva vrsta objekata. 2. Ako ti objekti ipak postoje, opseg svemira je tako neizmjeran i Zemlja je tako malena meta, da bismo mogli biti pogoeni, ili ak doivjeti neposredno pribliavanje, samo uz najneobiniji stjecaj gotovo nemoguih prilika. To bi, naravno, vrijedilo i za objekte od obine materije. Stoga bismo sve u svemu mogli odbaciti uljeze iz meuzvjezdanog prostora, izmjerljive uljeze bilo koje vrste, jer ne predstavljaju zamjetnu opasnost za Zemlju.*

Kometi
Ako bismo traili projektile koji bi mogli biti izbaeni prema Zemlji, ne moramo krenuti u potragu za uljezima iz meuzvjezda nog prostora. Takvih objekata ima napretek u samom Sunevu sustavu. Zahvaljujui radu francuskog astronoma Pierrea Simona Laplacea (17491827), ve otprilike 1800. godine dobro je poznato da je Sunev sustav stabilna tvorevina, pod uvjetom da je preputen sam sebi i ostavljen na miru. (A jest ostavljen na miru, koliko znamo, ve pet milijardi godina svojeg postojanja i bit e preputen sebi, koliko moemo procijeniti, u beskonanom razdoblju koje e doi.) Na primjer, Zemlja ne moe pasti na Sunce. Da bi to uinila, morala bi se osloboditi svoje ogromne zalihe kutnog momenta rotiranja. Ta se zaliha ne moe unititi moe se samo prenijeti a nije nam poznat nijedan mehanizam, osim napada tijela veliine planete iz meuzvjezdanog prostora, koji bi mogao apsorbirati Zemljin kutni moment, ostavljajui Zemlju nepokretnom u odnosu na Sunce i stoga sposobnom da padne na njega.
* Rekavi izmjerljive namjerno sam izostavio mogunost sudara Zemlje i estica praine iz meuzvjezdanog prostora, ili pojedinih atoma ili subatomskih estica. To u razmotriti kasnije.

126

Iz istog razloga nijedan drugi planet ne moe pasti na Sunce, nijedan satelit ne moe pasti na svoj planet i, posebno, Mjesec ne moe pasti na Zemlju. Isto tako, planeti ne mogu toliko promijeniti svoje putanje da bi se sudarili jedan s drugim.* Sunev sustav nije, naravno, uvijek bio tako sreen kao to je danas. Kad su bili nastajali planeti, oblak praine i plina na periferiji saimajueg Sunca kondenzirao se u fragmente razliitih veliina. Vei su fragmenti rasli na raun manjih sve dok se nisu formirale velike jezgre planetarnih dimenzija. No ipak su preostali manji objekti znatnih dimenzija. Neki su od njih postali sateliti, kruei oko planeta u putanjama koje su postale stabilne. Ostali su se sudarili s planetom ili drugim satelitima, dodajui im zadnje djelie materije. Tragove posljednjih sudara s Mjesecom, primjerice, moemo vidjeti ve uz pomo dobrog dvogleda. Na Mjesecu postoji oko 30 000 kratera kojih promjeri variraju izmeu jednog kilometra i ak vie od 200 kilometara i svaki od njih obiljeava sudar s jureim komadiem materije. Raketne sonde pokazale su nam povrine ostalih svjetova te smo pronali kratere na Marsu, na oba njegova mala satelita, Phoebosu i Deimosu, i na Merkuru. Povrina Venere prekrivena je oblakom i teko ju je istraivati, ali i tamo nedvojbeno postoje krateri. Krateri postoje ak i na Ganimedu i Kalisti, dvama Jupiterovim satelitima. Zato onda na Zemlji nema takvih kratera nastalih bombardiranjem materije iz svemira? Ali oni postoje! Ili, radije, nekad su postojali. Zemlja ima znaajku koja nedostaje ostalim svjetovima njezine veliine. Ona ima aktivnu atmosferu kakva nedostaje Mjesecu, Merkuru i Jupiterovim satelitima; samo je Mars posjeduje, ali vrlo malo. Ona ima goleme oceane, da ne spominjemo led, kiu i tekuu vodu, koje ne dijele ostala tijela, iako na Marsu postoji led i nekad je moda bilo tekue vode. Konano, Zemlja ima ivot, a to je ini jedinstvenom u Sunevu sustavu. Vjetar, voda i ivotna aktivnost
* Psihijatar sovjetskog podrijetla Immanuel Velikovsky (1895) u knjizi Sudar svjetova objavljenoj 1952. zacrtao je situaciju u kojoj je planet Venera izbaen iz Jupitera, oko 1500. godine prije n.e. te je imao nekoliko srazova sa Zemljom prije no to se smirio u sadanjoj putanji. Velikovsky opisuje brojne katastrofalne dogaaje nakon tih susreta koji, kako se ini, nisu ostavili traga na Zemlji, ako se ne uzmu u obzir nejasni motivi i narodne prie koje Velikovsky pomno navodi. Ideje Velikovskoga mogu se mirno odbaciti kao fantazije koje je stvorila ivahna mata i koje privlae ljude ije poznavanje astronomije nije vee nego u Velikovskoga.

127

erodiraju povrinska oblija, a kako su krateri nastali prije milijarda godina, oni na Zemlji su dosad zbrisani.* U prvih milijardu godina nakon nastanka Sunca razni planeti i sateliti oistili su svoje putanje i poprimili sadanji oblik. Pa ipak Sunev sustav nije ni danas posve ist. Preostalo je ono to bismo mogli nazvati planetarnim krhotinama, mali objekti koji krue oko Sunca, premali da bi tvorili pristojne planete, ali oni su ipak sposobni izazvati znaajnu pusto ako se sluajno sudare s veim tijelom. Postoje, na primjer, kometi. Kometi su nejasni objekti koji neodreeno svjetlucaju i ponekad imaju nepravilan oblik. Na nebu se vide sve otkako ljudska bia uope gledaju nebesa, ali njihova je priroda ostala nepoznata sve do modernih vremena. Grki su astronomi smatrali da su kometi atmosferske pojave te da se sastoje od goruih para visoko u zraku.** Tek je 1577. godine danski astronom Tycho Brahe (15461601) mogao razloiti da oni postoje daleko u svemiru te da moraju lutati meu planetima. Godine 1705. Edmund Halley je konano uspio izraunati putanju jednoga kometa (koji se danas zove Halleyjevim kometom). On je pokazao da se taj komet ne kree oko Sunca gotovo krunom putanjom kao planeti, ve po izrazito izduenoj elipsi visoke ekscentrinosti. Ta je putanja dovodila komet relativno blizu Sunca na jednome kraju, i daleko iza putanje najudaljenijih poznatih planeta na drugom kraju. Zbog injenice da su kometi vidljivi golim okom imali izdueni oblik umjesto da budu samo toke svjetlosti, kao to su to planeti i zvijezde, inilo se da bi to mogla biti vrlo masivna tijela. Francuski prirodoznanac George L. L. Buffon (170788) drao je da je tako i, s obzirom na to kako se inilo da oni gotovo dodiruju Sunce na jednom kraju putanje, pitao se bi li jedan od njih, nekom neznatnom pogrekom u proraunu, da tako kaemo, mogao stvarno pogoditi Sunce. Godine 1745. natuknuo je da je Sunev sustav moda bio nastao kroz jednu takvu koliziju.
* Najnovije fotografije najunutranjijeg od Jupiterovih velikih satelita, Io, pokazuju da on nema kratera. U njegovu je sluaju uzrok vulkanska aktivnost pa kratere zakriljuju lava i pepeo. ** Budui da su se kometi pojavljivali bez nekog pravila, za razliku od postojanog i predvidivog kretanja planeta, veina ljudi predznanstvenog doba smatrala je da su predznaci katastrofa koje su, kao upozorenje ljudima, posebno stvarali i slali ljutiti bogovi. Tek su postupno znanstvena istraivanja suzbila te praznovjerne strahove. Zapravo, ti strahovi jo nisu posve iezli.

128

Danas znamo da su kometi doista mala tijela, s promjerom ne veim od najvie nekoliko kilometara. Prema nekim astronomima, a meu njima i nizozemski astronom Jan Hendrik Oort (1900), mogue je da postoji ak sto milijardi takvih tijela koja sainjavaju plat oko Sunca na udaljenosti otprilike jedne svjetlosne godine. (Svaki bi od njih bio tako malen i svi bi oni bili raspreni na tako ogromnom svemirskom prostoru da se uope ne bi uplitali u nae vienje svemira.) Kometi bi lako mogli biti nepromijenjeni ostaci vanjskog dijela prvobitnog oblaka praine i plina od kojeg je nastao Sunev sustav. Vjerojatno su sastavljeni od smjesa lakih elemenata, smrznutih poput ledenih tvari vode, amonijaka, vodikovog sulfida, vodikovog cijanida, cianogena i tako dalje. Ukopane u tim ledenim tvarima bile bi razliite koliine kamenitih materijala u obliku praine ili ljunka. U nekim sluajevima stijenje moe tvoriti vrstu jezgru. Povremeno neki komet iz te udaljene ljuture moe poremetiti gravitacijski utjecaj kakve relativno blize zvijezde te moe stei novu putanju koja e ga odvesti blie Suncu. Ponekad vrlo blizu Suncu. Ako na prolazu kroz planetarni sustav komet pretrpi utjecaj gravitacijske sile neke vee planete, njegova se putanja moe ponovno promijeniti te on moe ostati unutar planetarnog sustava, sve dok ga jo jedna planetarna perturbacija opet ne izbaci.* Kad komet uleti u unutranji Sunev sustav, toplina Sunca poinje otapati led i tada oblak pare, vidljiv stoga to obuhvaa i estice leda i praine, obavija kometovu sredinju jezgru. Sunev vjetar odnosi oblak pare dalje od Sunca i razvlai ga u dugaak rep. to je komet vei i ledeniji i to blie prispije Suncu, to e rep biti vei i sjajniji. Upravo taj oblak praine i pare, produen u rep, daje kometu divovsku prividnu veliinu, ali to je vrlo prozraan oblak s vrlo malom masom. Nakon to komet prijee Sunce i vrati se u udaljene prostore Suneva sustava, on je manji za koliinu materije koju je izgubio na svome putu. Sa svakom novom posjetom blizini Sunca gubi sve vie materije, dok posve ne ugasne. Ili biva sveden na svoju
* Kometi su mali pa prema tome imaju daleko, daleko manju masu i kutni moment nego planeti. Maleni prijenosi kutnog momenta izazvani gravitacijskom interakcijom, koji stvaraju nemjerljivo siune orbitalne uinke u sluaju planeta i satelita, dovoljni su da promijene putanje kometa, u nekim sluajevima drastino.

129

sredinju stjenovitu jezgru, ili, ako je nema, na oblak praine i ljunka koji se polako razie po njegovoj putanji. Budui da kometi potjeu od omotaa koji okruuje Sunce u tri dimenzije, oni mogu ui u Sunev sustav pod bilo kojim kutom. Budui da ih je lako poremetiti, putanje im mogu biti gotovo sve vrste elipsa, u ma kojem poloaju u odnosu na planete. Uz to, putanja im se uvijek moe mijenjati pod utjecajem novih poremeaja. Pod tim uvjetima, komet nije lan Suneva sustava koji se dobro ponaa, kao to su to planeti i sateliti. Svaki bi komet mogao prije ili kasnije pogoditi neki planet ili satelit. Mogao bi, osobito, pogoditi Zemlju. To se ne dogaa iskljuivo zbog prostranstva svemira i relativne malenosti cilja. Ipak, neizmjerno su vee mogunosti da Zemlju pogodi kakav komet nego bilo koji vei objekt iz meuzvjezdanog prostora. Primjerice, 30. lipnja 1908. godine na rijeci Tunguska u SSSR-u zapravo, posve blizu samome sreditu Sovjetskog Saveza u 6.45 ujutro zbila se silna eksplozija. Na trideset i pet kilometara u svim smjerovima oboreno je svako stablo. Pokoeno je krdo sobova i nedvojbeno su ubijene bezbrojne druge ivotinje. Sreom, nijedno ljudsko bie nije ozlijeeno! Eksplozija se dogodila usred nepristupane sibirske ume te se ni ljudi ni njihova djela nisu nalazili u prostoru irokog opsega pustoenja. Tek godinama poslije toga moglo se istraiti poprite eksplozije i tek se tada otkrilo da nema nikakva znaka udara o Zemlju. inilo se, na primjer, da nije bilo kratera. Otada se neprekidno nude objanjenja za takvu estinu eksplozije i odsutnosti bilo kakva traga udarca mini crne rupe, antimaterija, ak izvanzemaljski svemirski brodovi s eksplozivnim nuklearnim motorima. Astronomi su, meutim, prilino sigurni da je to bio mali komet. Ledeni materijal od kojeg je bio sastavljen isparavao se dok je padao kroz atmosferu, i to je ilo tako brzo da je eksplodirao razmrskavi se. Eksplozija u zraku, moda manje od deset kilometara (6 milja) iznad tla, uinila bi svu onu tetu koju je eksplozija na Tunguski izazvala, ali komet, naravno, nikad ne bi dosegao zemlju, tako da ne bi bilo ni kratera ni razasutih fragmenata njegove grae na popritu. Bila je ista srea to je eksplozija pogodila jedno od rijetkih mjesta na Zemlji gdje nije mogla nanijeti tetu ljudskim biima. Zapravo, da je komet tono slijedio pravac svoga leta, ali da je Zemlja sluajno bila jednu etvrtinu okretaja dalje u svojem gibanju, Petrograd (danas Lenjingrad) bio bi zbrisan. Onda smo 130

imali sree, ali to se moe ponovno dogoditi s gorim uincima, a mi ne znamo kada. Pod sadanjim uvjetima, nije vjerojatno da e biti ikakva upozorenja. Ako kometov rep uzmemo kao dio samoga kometa, tada mogunost sudara postaje jo vea. Kometov se rep moe protezati mnogo milijuna kilometara, zauzimajui tako velik dio prostora da bi Zemlja lako mogla proi kroza nj. I doista, 1910. Zemlja je stvarno prola kroz rep Halleyjeva kometa. No, repovi kometa vrlo su rijetka rasprena materija, tek neto gui od vakuuma samog interplanetarnog prostora. Iako su sastavljeni od otrovnih plinova koji bi mogli biti opasni kad bi rep bio gust kao i Zemljina atmosfera, uza svoju su tipinu gustou nekodljivi. Zemlja nije pretrpjela nikakve primjetljive posljedice, ba nikakve, prolazei kroz rep Halleyjeva kometa. Zemlja takoer moe proi kroz prainast materijal koji preostane nakon mrtvog kometa. I doista prolazi. Te estice praine stalno ulaze u Zemljinu atmosferu i polako se sputaju na Zemlju, sluei kao jezgre za kine kapi. Veina je mikroskopske veliine. One koje su vidljive veliine zagrijavaju se sabijajui zrak ispred sebe te isijavaju svjetlost, svijetlei poput letee zvijezde ili meteora dok se ne ispare. Nijedno to tijelo ne moe nanijeti nikakvu tetu, moe se samo napokon slei na Zemlju. Iako su tako mala, toliko ih mnogo ulazi u Zemljinu atmosferu da je procijenjeno kako Zemlja svake godine dobiva oko 100 000 tona mase od tih mikrometeoroida. ini se da je to prilino mnogo, ali u posljednje 4 milijarde godina takav je prirataj mase, ako se odravala ista koliina svake godine, dosegao do manje od 1/10 000 000 ukupne mase Zemlje.

Asteroidi
Kometi nisu jedina mala tijela Suneva sustava. Prvoga sijenja 1801. talijanski je astronom Giuseppe Piazzi (17461826) otkrio novi planet koji je nazvao Ceres. Kretao se oko Sunca po tipinoj planetarnoj putanji koja je bila gotovo kruna. Ta je putanja leala izmeu Marsove i Jupiterove. Razlog zato je otkriven tek tako kasno nalazi se u injenici da je to vrlo mali planet; stoga je hvatao i reflektirao vrlo malo Suneve svjetlosti te je bio pretaman da bi se mogao vidjeti golim okom. Promjer mu je zapravo bio samo 1000 kilometara (600 131

milja), mnogo manji nego Merkurov, pa je to bio najmanji planet otkriven do onog doba. Zapravo, manji je od deset satelita razliitih planeta. Da je to bilo sve, jednostavno bi ga bili prihvatili kao pigmejski planet, no postojalo je i neto vie. Za est godina nakon otkria Ceresa astronomi su opazili jo tri planeta, svaki je bio jo manji od Ceresa i svaki je imao putanju izmeu Marsove i Jupiterove. Budui da su ti novi planeti bili tako maleni, na teleskopu su izgledali samo kao zvjezdolike tokice svjetlosti i nisu se irili u diskove kao to su to inili planeti. William Herschel stoga je predloio da se nova tijela nazovu asteroidima (zvjezdolikima) i prijedlog je prihvaen. Kako je vrijeme prolazilo, otkriveno je sve vie i vie asteroida. Svi su bili manji od prva etiri ili udaljeniji od Zemlje (ili oboje) i stoga su bili tamniji pa ih se tee moglo vidjeti. Dosad je otkriveno neto vie od 1700 asteroida i izraunate su njihove putanje. Procjenjuje se da ih ukupno postoji izmeu 40 000 i 100 000, s promjerima neto veim od kilometra, otprilike. (I oni su pojedinano tako mali i razbacani su na tako velikom prostoru da ne naruavaju astronomsko vienje neba.) Asteroidi se razlikuju od kometa u tome to su prije kameniti ili metalni, a ne ledenjaki. Uz to mogu biti i znatno vei od kometa. Oni stoga mogu biti, u najgorem obliju, mnogo opasniji projektili nego to su to kometi. Ali, asteroidi su veinom na sigurnijim putanjama. Gotovo sve asteroidalne putanje lee cijelom svojom duinom u dijelu planetarnog prostora izmeu putanja Marsa i Jupitera. Kad bi svi oni ostali stalno tamo, naravno da za Zemlju ne bi predstavljali opasnost. No asteroidi su, osobito oni manji, podloni poremeajima i promjenama putanja. U toku vremena neke se putanje tako mijenjaju da dovode asteroide vrlo blizu granicama asteroidnog pojasa. Najmanje ih je est dolo dovoljno blizu Jupiteru da ih je on mogao zarobiti i sad su sateliti tog planeta, kruei oko njega po udaljenim putanjama. Moda postoje i drugi takvi Jupiterovi sateliti koji su suvie mali te jo nisu otkriveni. K tome, postoji nekoliko tuceta satelita koji, iako ih nije zarobio sam Jupiter, putuju po Jupiterovoj putanji ili 60 stupnjeva ispred ili 60 stupnjeva iza njega. Jupiterov gravitacijski utjecaj dri ih manje ili vie na istom poloaju. 132

Postoje ak asteroidi kojih su putanje tako poremeene u izduene elipse da se, kad su najblie Suncu, nalaze u asteroidnom pojasu, ali na drugom se kraju putanje kreu daleko iza Jupitera. Jedan takav asteroid, Hidalgo, kojega je 1920. godine otkrio njemaki astronom Walter Baade (18931960), izlazi ak gotovo do Saturnove putanje. No, ako asteroidi koji ostaju unutar asteroidnog pojasa nisu opasni za Zemlju, sigurno nisu opasni ni oni koji vrludaju iza vanjskih granica pojasa i kreu se iza Jupitera. Ali, postoje li asteroidi koji zastranjuju u drugom smjeru i kreu se unutar Marsove putanje te se moda pribliavaju Zemlji? Prvi nagovjetaj takve mogunosti pojavio se 1877. godine, kad je ameriki astronom Asaph Hall (18291907) otkrio dva Marsova satelita. Bili su to siuni objekti asteroidne veliine i danas se dri da su to zarobljeni asteroidi koji su se suvie pribliili Marsu. Potom je, 13. kolovoza 1898. njemaki astronom Gustav Witt otkrio asteroid kojeg je nazvao Eros. Njegova je putanja bila izrazito eliptina, i to tako da je na najveoj udaljenosti od Sunca bio dobrano unutar asteroidnog pojasa, a najblie Suncu bio je na udaljenosti od samo 170 milijuna kilometara (106 milijuna milja). To znai da je gotovo tako blizu Suncu kao i sama Zemlja. Zapravo, kad bi i Eros i Zemlja bili na prikladnim tokama svojih putanja, pribliili bi se jedan drugome na samo 22,5 milijuna kilometara (14 milijuna milja). Naravno, to podudaranje mjesta na putanjama nije esto i oni su obino znatno udaljeniji od toga. Ipak se Eros moe primai Zemlji blie nego ma koji planet. To je bio prvi vei objekt u Sunevu sustavu (osim samog Mjeseca) koji se, kako se otkrilo, pribliio Zemlji vie od Venere. Stoga se smatra da je to prvi prepoznati Zemljin okrzak. U dvadesetom stoljeu, kad su se asteroidi poeli otkrivati uz pomo fotografije i ostalih tehnika, pronaeno je vie od tucet takvih okrzaka. Eros je nepravilno oblikovani objekt kojemu najdui promjer iznosi oko 24 kilometra (15 milja), ali ostali su manji, uglavnom s promjerima izmeu 1 i 3 kilometra. Koliko blizu moe dospjeti jedan takav Zemljin okrzak? U studenome 1937. primijeen je asteroid nazvan Hermes koji je projurio kraj Zemlje na udaljenosti ne veoj od 800 000 kilometara (500000 milja), to je jedva dvostruka udaljenost do Mjeseca. Tada je izraunata njegova putanja te se pokazalo da bi se Hermes i Zemlja, da su se bili nali na odgovarajuim tokama na svojim putanjama, pribliili na samo 310 000 kilometara (190 000 milja). U tom bi nam trenutku Hermes bio ak blie nego Mjesec. To ba 133

nije ugodna pomisao, jer Hermesov promjer iznosi vjerojatno jedan kilometar i sudar s njim nanio bi nam ogromnu tetu. Ipak ne moemo biti sigurni kad je rije o njegovoj putanji, jer Hermes vie nikad nije zapaen; to znai da ili putanja nije bila tono izraunata, ili je Hermes nekim poremeajem pomaknut iz te orbite. Ako se ponovno pojavi, to e biti samo sluajnost. Naravno, postoji nedvojbeno mnogo vie takvih okrzaka nego to smo ih mi u stanju vidjeti teleskopima, jer svaki objekt koji prolazi kraj Zemlje na maloj udaljenosti ini to vrlo brzo te se moe posve previdjeti. Uz to, ako je vrlo malen (a, kao i u svim takvim sluajevima, postoji vie malih Zemljinih okrzaka nego velikih) bit e i vrlo taman, u najboljem sluaju. Ameriki astronom Fred Whipple (1911) pretpostavlja da bi moglo postojati najmanje 100 Zemljinih okrzaka promjera veeg od 1,5 kilometara. Iz toga slijedi da bi ih moglo biti nekoliko tisua dodatnih, s promjerima izmeu 1,5 i 0,1 kilometar. Desetoga kolovoza 1972. jedan je vrlo mali Zemljin okrzak doista proao kroz gornju atmosferu i pri tome se zagrijao do vidljivog sjaja. Na najmanjoj se udaljenosti nalazio 50 kilometara (30 milja) iznad june Montane u SAD. Procijenjeno je da mu je promjer iznosio 0,013 kilometara (14 stopa). Ukratko, ini se da je okolica Zemlje bogata objektima koje nitko nije vidio prije dvadesetog stoljea, od objekata velikih poput Erosa, preko nekoliko tuceta objekata veliine planine i nekoliko tisua objekata poput velikih oblutaka, do milijarde objekata poput ljunka. (Hoemo li uraunati ostatke kometa koje sam ve bio spomenuo u prethodnom odjeljku, tada emo imati bilijune objekata veliine glavice pribadae ili manjih.) Moe li Zemlja prolaziti kroz tako napuen prostor bez ikakvih sudara? Naravno da ne moe. Sudari se stalno dogaaju.

Meteoriti
U gotovo svim sluajevima, oni fragmenti materije koji su dovoljno veliki da bi se zagrijali do vidljivog sjaja prolijeui kroz atmosferu (kad ih nazivamo meteorima), rastoe se u prainu i paru mnogo prije no to dosegnu tlo. S krhotinama kometa uvijek je tako. Moda najvei meteorski pljusak u povijesnim vremenima zbio se 1833, kad su se promatraima u istonom dijelu 134

Sjedinjenih Drava blistave pruge svjelosti inile debelim poput snjenih pahuljica, a manje umni su ljudi mislili da zvijezde padaju s neba te da nastupa kraj svijeta. Ali kad je meteorski pljusak zavrio, sve su zvijezde i dahe sjale na nebu mirno kao i uvijek. Nijedna nije nedostajala. tovie, nijedan od onih svijetleih komadiaka materije nije pogodio tlo kao objekt koji bi se veliinom mogao raspoznati. Ako je komadi krhotine koji uleti u atmosferu dovoljno velik, njegov brz prolazak kroz zrak nije dostatan da bi ga mogao potpuno ispariti pa jedan dio dospijeva do tla kao meteorit. Takvi objekti vjerojatno nikada ne potjeu od kometa, ve su to mali Zemljim okrsci podrijetlom iz asteroidnog pojasa. U povijesnom je dobu Zemljinu povrinu pogodilo otprilike 5 500 meteorita. Jedna je desetina bila sastavljena od eljeza, dok su ostali bili stijenje. Kamene meteorite, ako se ba ne vidi kad padnu, teko moe razlikovati od obinoga kamenja na Zemljinoj povrini ma tko osim specijalista na tom podruju. eljezni* su meteoriti, meutim, vrlo zamjetljivi, jer se samorodno eljezo ne pojavljuje prirodno na Zemlji. U danima prije no to su ljudi nauili kako da dobiju eljezo taljenjem eljezne rudae, meteoriti su bili vrijedan izvor supertvrdog metala za iljke i otrice alata i oruja mnogo vredniji od zlata, iako ne tako lijepi. Ljudi su ih toliko ustrajno traili da u suvremenom dobu nije pronaen nijedan fragment eljeznog meteorita u onim predjelima u kojima su se razvile civilizacije prije 1500. godine prije n. e. Kulture iz predeljeznog doba sve su ih pronale i iskoristile. No, meteoritski nalazi nisu se poistovjeivali s meteorima. A zato i bi? Meteorit je bio samo komad eljeza pronaen na zemlji, meteor je bio blistava svjetlost visoko u zraku.** Zato bi tu postojala ikakva veza? Ipak su postojale legende o objektima koji padaju s neba. Crni kamen u Kaabi, muslimanskom svetitu, moda je meteorit kojeg su ljudi vidjeli kako pada. Originalni predmet tovanja u Artemidinu hramu u Efezu moda je drugi. No,
* Oni su zapravo eline legure, jer su pomijeani s niklom i kobaltom. ** Meteor potjee od grke rijei za gornju atmosferu, jer su stari Grci smatrali da su meteori, poput kometa, iste atmosferske pojave. Odatle je i meteorologija prouavanje vremena, a ne meteora. Prouavanje meteora u suvremenom smislu naziva se meteoritikom.

135

znanstvenici na pragu modernih vremena odbacivali su takve prie, drei proznovjerjem svako kazivanje o objektima koji padaju s neba. Godine 1807. ameriki kemiar sa sveuilita Yale Benjamin Silliman (17791864) i jedan njegov kolega objavili su da su prisustvovali prizemljenju jednog meteorita. uvi za taj izvjetaj, predsjednik Thomas Jefferson izjavio je kako je lake povjerovati da bi dva jenkijevska profesora lagala nego da bi kamenje padalo s neba. Ipak su stalni izvjetaji pobudili znanstveniku znatielju, i dok je Jefferson bio skeptian, francuski fiziar Jean Baptiste Biot (17741862) ve je 1803. napisao prikaz o meteoritima, koji je doveo do prihvaanja takvih padova kao istinskih pojava. Meteoriti koji su pali na civilizirana podruja bili su u veini sluajeva mali i nisu izazvali neku osobitu tetu. Postoji samo jedan izvjetaj o nekom ljudskom stvoru koga je pogodio meteorit; rije je o jednoj eni iz Alabame u SAD koju je prije nekoliko godina okrznuo meteorit te je ozlijedila bedro. Najvei poznati meteorit jo se nalazi u tlu u Namibiji, u jugozapadnoj Africi. Procijenjeno je da tei oko 66 tona. Najvei poznati eljezni meteorit izloen je u Haydenovu planetariju u New Yorku i teak je 34 tone. ak i meteoriti koji nisu vei od toga mogu nanijeti znatnu tetu i ubiti stotine, ak tisue ljudi ako padnu na gusto naseljeno gradsko podruje. Kakve su, dakle, mogunosti da nas jednoga dana pogodi doista velik meteorit? Vani u svemiru luduju neke prilino velike planine koje bi, ako nas pogode, mogle izazvati ogromnu poharu. Mogli bismo ustvrditi da se veliki objekti u prostoru (kojih je, naravno, mnogo manje nego malih) nalaze na putanjama koje se ne ukrtavaju s putanjom Zemlje te nam se nikad ne pribliavaju. To bi objasnilo zato dosad jo nismo bili udareni i zato se, prema tome, ne moramo bojati udarca u budunosti. Taj nas argument, meutim, ne moe umiriti iz dva razloga. Ponajprije, ak ako veliki meteorski objekti imaju putanje koje se ne presijecaju s naom, budui poremeaji mogli bi te putanje promijeniti i dovesti objekt u smjer potencijalnog sudara. Drugo, ve je bilo dosta jakih pogodaka, dovoljno velikih da razore, recimo, kakav grad. Pa ako se oni nisu doista dogodili u povijesnom vremenu, pali su ne tako davno prije, u geolokom smislu. Dokaze o takvim pogocima nije lako pribaviti. Zamislite veliki pogodak koji se zbio prije nekoliko stotina tisua godina. 136

Meteorit bi se vjerojatno ukopao duboko u tlo, odakle ga ne bi bilo lako izvaditi i prouiti. On bi, naravno, ostavio iza sebe veliki krater, ali djelovanje vjetra, vode i ivota potpuno bi ga erodiralo za nekoliko tisua godina. Ipak su pronaeni znaci okruglih formacija, ponekad napunjenih ili djelomice napunjenih vodom, koji se lako mogu vidjeti iz zraka. Okruglina, u kombinaciji s jasnim razliitostima u odnosu na okolne formacije, izaziva snaniju sumnju da je rije o fosilnom krateru, a poblie promatranje moe to potom potvrditi. Na pojedinim mjestima na Zemlji locirano je dvadesetak takvih fosilnih kratera. Svi su oni vjerojatno nastali u posljednjih milijun godina. Najvei fosilni krater koji je nedvojbeno identificiran jest krater UngavaQuebec, na poluotoku Ungava, najsjevernijem dijelu kanadske provincije Quebec. Otkrio ga je 1950. kanadski traitelj rudaa Fred W. Chubb (ponekad se zato naziva i Chubbovim kraterom), prema fotografiji snimljenoj iz zraka koja je pokazivala postojanje okruglog jezera okruenog drugim manjim okruglim jezerima. Promjer kratera je 3,34 kilometra (2,07 milja), a dubina 0,361 kilometar (401 stopu). Povrina jezera izdie se 0,1 kilometar (330 stopa) iznad okolnog krajolika. Oito je, ako bi se takav udarac ponovio i ako bi pogodio Manhattan, unitio bi cijeli otok, ozbiljno bi otetio susjedni Long Island i New Jersey i ubio nekoliko milijuna ljudi. Jedan manji, ali ouvaniji krater nalazi se blizu grada Winslowa u Arizoni. U tom sunom predjelu nije bilo vode ni dostatnog utjecaja ivota da bi se krater razorio. ak i danas izgleda kao nov i doimlje se podosta poput malog neaka one vrste kratera kakve vidimo na Mjesecu. Otkriven je 1891, ali prva psoba koja je ustvrdila da je taj krater posljedica udara meteorita, a ne ugaeni vulkan, bio je Daniel Moreau Barringer, 1902. godine. Stoga je dobio ime Veliki Barringerov meteorski krater, ili ponekad samo Meteorski krater. Meteorski krater ima promjer 1,2 kilometra (0,75 milja), a dubok je oko 0,18 kolometara (600 stopa). Njegova se povrina uzdie gotovo 0,060 kilometara (200 stopa) iznad okolnog krajolika. Mogao je nastati ak prije 50 000 godina, iako se uju i tako niske procjene koje spominju samo 5 000 godina. Teinu meteorita koji je stvorio taj krater razni su ljudi procijenili izmeu samo 12 000 tona i ak 1,2 milijuna tona. To znai da je promjer 137

meteorita mogao biti izmeu 0,075 i 0,360 kilometara (250 do 1200 stopa). Ali sve je to bilo u prolosti. to moemo oekivati u budunosti? Astronom Ernst Opik procjenjuje da bi jedan Zemljin okrzak morao putovati u prosjeku sto milijuna godina prije nego to bi se sudario sa Zemljom. Pretpostavimo li da postoje dvije tisue takvih objekata dovoljno velikih da zbriu neki grad ili ak vie od toga, ako nas pogode, tada prosjeni vremenski interval izmeu takve dvije tragedije iznosi samo 50 000 godina. Kakve su mogunosti da bude pogoen jedan odreeni cilj recimo grad New York? Podruje New York Cityja iznosi 1,5milijuntinu Zemljine povrine. To znai da prosjeni interval izmeu pogodaka koji bi mogli razoriti New York City iznosi oko 33 milijarde godina. Uzmemo li da je ukupno podruje velikih gradskih naselja na Zemlji sto puta vee od New York Cityja, prosjeni interval izmeu pogodaka koji bi negdje na Zemlji mogli razoriti kakav grad iznosi 330 milijuna godina. Zbog toga zaista ne treba gubiti miran san, i nije iznenaujue da u postojeim pisanim svjedoanstvima o ljudskoj civilizaciji (koja je stara samo pet tisua godina) nema nedvojbenih opisa padajuih meteorita koji su unitili grad.* Vei meteorit ne mora pogoditi grad izravno da bi izazvao bezmjernu tetu. Ako bi pogodio ocean, a sedam od deset meteorita upravo bi to uinilo na temelju vjerojatnosti, podigao bi se plimni val koji bi opustoio obalu, potapajui ljude i unitavajui njihovo djelo. Ako je prosjeno vrijeme izmeu pogodaka 50000 godina, tada bi prosjeno vrijeme izmeu plimnih valova izazvanih meteoritom bilo 71 000 godina. Pri tome je, naravno, najgore to to zasad nema mogunosti prethodnoga upozorenja da dolazi udarac meteorita. Kolidirajui objekt bio bi najvjerojatnije vrlo malen i vrlo bi se brzo gibao te bi nezamijeen dosegao Zemljinu atmosferu. U trenutku kad bi poeo svijetliti preostalo bi jo samo nekoliko minuta do udarca. Iako je pustoenje prouzroeno udarom velikog meteorita donekle manje nevjerojatno nego bilo koja druga katastrofa o kojoj sam dosad govorio, ono se razlikuje od njih na dva naina. Ponajprije, iako ono moe biti pogubno i nanijeti neizrecivu tetu, nipoto ne moe biti katastrofalno u smislu u kojem bi to bilo pretvaranje Sunca u crvenog diva. Meteorit ne bi unitio Zemlju
* Naravno, postoji mogunost da je pria o unitenju Sodome i Gomore, kao to je opisano u Bibliji, nejasno i iskrivljeno sjeanje na pogodak meteorita.

138

ili potro ljudski rod niti ak razorio nau civilizaciju. Drugo, moda nee proi mnogo vremena prije no to e se taj posebni tip katastrofe moi posvema sprijeiti, ak i prije nego nas pogodi prvi poguban udarac u budunosti. Stalno prodiremo u svemir, i prije nego to proe jedno stoljee moda e na Mjesecu i na putanji oko Zemlje postojati savreni astronomski laboratoriji. Bez atmosfere koja im smeta, astronomi na takvim opservatorijima imali bi bolju mogunost da ugledaju Zemljine okrske. Tamo bi ta opasna tijela mogli promatrati temeljitije i pomnije bi izraunavali njihove putanje. To e obuhvatiti i one napadae koji su premali da bi se vidjeli sa Zemljine povrine, ali koji su ipak dovoljno veliki da razore grad i koji su, zbog svoje brojnosti, daleko opasniji od stvarnih divova. Zatim e moda, nekoliko stotina godina od danas, ili tisuu, neki svemirski astronom podii glavu sa svojega kompjutera, uzviknuvi: Putanja bliskog susreta! I protunapad koji je bio spreman desetljeima ili stoljeima za taj nuni trenutak bit e stavljen u pogon. Opasna e stijena biti zaskoena i na pogodnom, prethodno izraunatom mjestu u prostoru, presrest e je i raznijeti neka mona naprava. Stijena e zablistati i ispariti se; grumen kamenja pretvorit e se u konglomeraciju ljunka. Zemlja e izbjei oteenje i umjesto toga e, u najgorem sluaju, dobiti spektakularan meteorski pljusak. Jednoga dana moda e se unitavati svaki objekt koji pokae i najmanju mogunost da se suvie priblii, ako astronomi potvrde da nema vie znanstvene vrijednosti. Ta odreena vrsta katastrofe tada nas vie nikada nee morati zabrinjavati.

139

8 Usporavanje Zemlje
Morska doba
Kao to rekoh, mogunost da se dogodi katastrofa tree vrste unitenje Zemlje kao stanita ivota u nekom procesu koji ne obuhvaa Sunce invazijom iz svemira iza putanje Mjeseca, ne treba nas zabrinjavati. To je ili vrlo malo vjerojatno, ili nije za nas doista katastrofalno, ili e se, u nekim sluajevima, moi jednoga dana sprijeiti. No, sada se moramo zapitati postoji li neto to bi moglo prouzroiti katastrofu tree vrste koja ne obuhvaa objekte izvan sistema ZemljaMjesec. Na poetku dakle moramo razmotriti sam Mjesec. Mjesec je daleko najblii Zemlji od svih veih astronomskih tijela. Udaljenost izmeu Mjeseca i Zemlje, od sredita do sredita, iznosi 384404 kilometra (238 868 milja). Kad bi Mjeseeva putanja oko Zemlje bila savreno kruna to bi bila njegova udaljenost za svagda. No ta je putanja donekle eliptina, to znai da se Mjesec moe pribliiti na 356 394 kilometra (221 463 milje) i udaljiti se do 406 678 kilometara (252 710 milja). Mjesec se nalazi na samo 1/100 udaljenosti Venere, kad je to potonje tijelo najblie Zemlji; na samo 1/140 udaljenosti Marsa kad nam je najblii i samo 1/390 udaljenosti Sunca kad smo mu najblie. Nijedan objekt vei od samo jedanput zapaenog asteroida Hermesa kojemu promjer sigurno ne premauje kilometar, nije se primakao Zemlji ni priblino tako blizu kao Mjesec. Ili da naznaimo Mjeseevu blizinu na drugi nain, to je jedino astronomsko tijelo dovoljno blizu (za sada) da ga ljudska bia mogu dosei, pa moemo rei da je udaljen od nas tri dana. Da bi se letjelicom stiglo do Mjeseca potrebno je otprilike isto onoliko vremena koliko i da se vlakom prijeu Sjedinjene Drave. 140

Je li sama Mjeseeva neobina blizina opasna? Bi li on mogao pasti iz nekog razloga i pogoditi Zemlju? Kad bi se to dogodilo, bila bi to mnogo vea nesrea nego sudar s ma kakvim asteroidom, jer Mjesec je doista poprilino tijelo. Promjer mu iznosi 3476 kilometara (2160 milja) ili neto vie od etvrtine Zemljinog promjera. Njegova masa iznosi 1/81 mase Zemlje i 50 puta je vea nego u najveeg asteroida. Kad bi Mjesec pao na Zemlju, posljedice tog sudara sigurno bi bile fatalne za sav ivot na naem planetu. U tom bi procesu oba tijela mogla biti smrskana i razbijena. Sreom, kao to usput spomenuh u prethodnom poglavlju, nema uope nikakve mogunosti da se to dogodi, osim kao dio neke jo vee katastrofe. Mjeseev kutni moment ne moe se otkloniti iznenada i potpuno tako da bi Mjesec mogao pasti u uobiajenom smislu rijei, osim kroz prijenos na neko veliko tree tijelo koje bi se dovoljno pribliilo pod tono odreenim kutom i odgovarajuom brzinom. Mogunosti da se to dogodi posve su zanemarive pa tako moemo odbaciti svaki strah da Mjesec nee ostati na svojoj putanji. Ne trebamo se takoer bojati da se Mjesecu moe dogoditi neto to e obuhvatiti samo njega i to e sadravati klice katastrofe za Zemlju. Nema uope nikakve mogunosti, primjerice, da Mjesec eksplodira te da nas zaspe kia njegovih dijelova. Mjesec je, geoloki, gotovo mrtav i njegova unutranja toplina nije dovoljna da stvori bilo kakve efekte koji bi primjetno promijenili njegovu strukturu ili ak samo povrinu. Zapravo, moemo sigurno pretpostaviti da e Mjesec ostati upravo ovakav kakav je sada, izuzevi ekstremno spore promjene, te da njegovo materijalno tijelo nee za nas biti opasnost sve do vremena Suneva irenja u crvenog diva koje e unititi i Mjesec i Zemlju. Ali, nije potrebno da Mjesec pogodi Zemlju itav ili nekim svojim dijelom kako bi utjecao na nas. On oituje kroz prostor gravitacijsko djelovanje, i to je gravitacijsko djelovanje snano. Ono je zapravo na drugome mjestu, samo iza Suneva. Gravitacijski utjecaj nekog astronomskog tijela na Zemlju ovisi o masi tog tijela, a Suneva je masa 27 milijuna puta vea od Mjeseeve. Gravitacijsko djelovanje se, meutim, smanjuje s kvadratom udaljenosti. Udaljenost Sunca od Zemlje je 390 puta vea nego udaljenost Mjeseca, a 390 x 390 = 152 100. Ako to podijelimo sa 27 000000, proizlazi da je gravitacija kojom Sunce 141

privlai Zemlju 178 puta vea od Mjeseeva gravitacijskog djelovanja na nas. Iako snaga privlaenja kojom Mjesec djeluje na nas iznosi samo 0,56 posto Suneva privlaenja, ona je ipak vea od bilo kojega drugog gravitacijskog djelovanja. Snaga kojom nas Mjesec privlai 106 puta je vea od Jupiterove kad nam je najblii i 167 puta je vea od Venerine pri najveoj blizini. Astronomski objekti manji od Venere i Jupitera imaju na Zemlju jo manji gravitacijski utjecaj. Moe li, prema tome, Mjeseevo gravitacijsko djelovanje na nas biti sjeme katastrofe, kad je toliko vee u usporedbi sa svim objektima osim sa Suncem? Na prvi bi se pogled odgovor mogao initi nijenim, jer je gravitacijsko djelovanje Sunca mnogo vee od Mjeseeva. Budui da Sunce ne izaziva nevolje, zato bi to inio Mjesec? To bi bilo tono kad bi astoronomski objekti na svim tokama reagirali jednako na djelovanje gravitacije ali tome nije tako. Vratimo se utjecaju morskih doba, to sam ukratko spomenuo u prethodnom poglavlju, i razmotrio to podrobnije u vezi s Mjesecom. Povrina Zemlje okrenuta Mjesecu u prosjeku je od njegova sredita udaljena 378 026 kilometara (234 905 milja). Povrina Zemlje okrenuta od Mjeseca udaljenija je od Mjeseeva sredita za debljinu Zemlje te prema tome iznosi 390 782 kilometara (242 832 milje). Snaga Mjeseeva privlaenja smanjuje se s kvadratom udaljenosti. Ako udaljenost od sredita Zemlje do sredita Mjeseca oznaimo sa 1, tada je udaljenost Zemljine povrine okrenute izravno prema Mjesecu 0,983, a udaljenost Zemljine povrine okrenute izravno od Mjeseca 1,017. Ako se gravitacijsko djelovanje Mjeseca na Zemljino sredite odredi kao 1, tada e djelovanje na povrinu Zemlje okrenutu Mjesecu biti 1,034, a djelovanje na Zemljinu povrinu okrenutu od Mjeseca 0,966. To znai da je Mjeseeva snaga privlaenja koja djeluje na Zemljinu bliu povrinu 7 posto vea od snage koja djeluje na udaljeniju povrinu. Posljedica Mjeseeva djelovanja na Zemlju koje se tako mijenja s udaljenou jest to da se Zemlja protee u smjeru Mjeseca. Strana okrenuta Mjesecu osjea jae privlaenje nego sredite, a sredite, s druge strane, doivljava jae odvlaenje od Mjeseca nego strana okrenuta prema njemu. 142

Zemlja se, kao posljedica toga, nadima s obje strane. Jedna je izboina okrenuta prema Mjesecu, teei prema njemu ee nego ostatak Zemljine strukture, da tako kaemo. Druga se izboina nalazi na strani okrenutoj od Mjeseca, vukui se, da tako kaemo za ostatkom. Budui da je Zemlja napravljena od krute stijene koja ne poputa mnogo ak ni pod snanim pritiscima, izboina na Zemljinu krutom tijelu je mala ali ipak postoji. No, vode oceana su povodljivije i stvaraju veu izboinu. Kako se Zemlja okree, kontinenti prolaze kroz veu izboinu vode okrenute prema Mjesecu. Voda se penje do stanovite visine uz obalu i potom se opet povlai plima i oseka. S druge strane Zemlje, koja je okrenuta od Mjeseca, kontinenti koji se okreu prolaze kroz drugu izboinu oko dvanaest i pol sati kasnije (dodatnih pola sata proizlazi iz injenice da se Mjesec u meuvremenu neto pomakao). Tako postoje dvije plime i dvije oseke na dan. Kao to biva, utjecaj morskih doba kojem je podlona Zemlja pod djelovanjem nekog tijela proporcionalan je njegovoj masi, ali smanjuje se s treom potencijom njegove udaljenosti. Sunce je (da ponovimo) 27 milijuna puta masivnije od Mjeseca i njegova je udaljenost od Zemlje vea 390 puta. Kubira li se 390, dobit emo otprilike 59 300 000. Podijelimo li Sunevu masu (u odnosu na Mjesec) s treom potencijom njegove udaljenosti (u odnosu na Mjesec), saznat emo da utjecaj morskih doba Sunca u odnosu na Zemlju iznosi 0,46 s obzirom na veliinu Mjeseeva utjecaja. Zakljuujemo, prema tome, da Mjesec daje najvei doprinos utjecaju morskih doba na Zemlju, a Sunce sporedni. Sva ostala astronomska tijela ne djeluju na Zemlju uope nikakvim izmjerljivim utjecajem morskih doba. Sad se moramo zapitati moe li postojanje morskih doba na bilo koji nain biti predznakom katastrofe.

Dulji dan
ini se neobinim govoriti o morskim dobima i katastrofi istodobno. Kroz cijelu su ovjekovu povijest postojala morska doba, savreno pravilna i predvidiva. Ona su, tovie, bila korisna, jer su brodovi obino jedrili za plime, kad ih je voda izdizala visoko iznad skrivenih prepreka, a voda koja je uzmicala tjerala je brodove u smjeru kojim su eljeli ii. 143

Nadalje, morska bi doba u budunosti mogla postati korisna na jo jedan nain. Za plime bi se voda mogla podii u spremnik iz kojega bi odlazila, za oseke, pokreui turbinu. Morska bi doba na taj nain mogla opskrbiti svijet neiscrpnom zalihom elektrine energije. A to je s katastrofom? Dakle, dok se Zemlja okree i dok kopno prolazi kroz vodenu izboinu, voda koja se penje i sputa niz obalu, mora pri tome prevladati otpor trenja, i to ne samo same obale, ve i onih dijelova morskog dna gdje je ocean sluajem osobito plitak. Dio energije Zemljine rotacije troi se na prevladavanje tog trenja. tovie, s okretanjem Zemlje nadima se i kruto tijelo planeta, iako to nadimanje iznosi otprilike treinu izboine oceana. No, Zemljino izboenje nastaje na raun stijenja koje klizi jedno o drugo kako se kora, stalno iznova, izdie i ponovno sputa. Dio energije Zemljine rotacije troi se i na taj nain. Naravno, ta energija nije doista potroena. Ona ne nestaje, ve se pretvara u toplinu. Drugim rijeima, kao posljedica morskih doba, Zemlja dobiva malo topline i gubi malo brzine okretanja. Dan postaje dulji. Zemlja je tako masivna i okree se tako brzo da ima ogromne zalihe energije. ak i kad bi se velik dio te energije (prema ljudskim mjerilima) potroio i pretvorio u toplinu pri svladavanju trenja morskih doba, dan bi postajao dulji doista posve neznatno. Ipak bi i posve malo poveanje duljine dana imalo znaajno kumulativno djelovanje. Pretpostavimo, primjerice, da je dan zapoeo sa svojom sadanjom duljinom od 86 400 sekundi i da je, u prosjeku, postajao svake godine jednu sekundu dulji nego prethodne godine. Na kraju prve stotine godina dan bi bio dulji 100 sekundi ili 1 1/3 minute. Razlika bi se jedva mogla osjetiti. Pretpostavimo, meutim, da smo zapoeli stoljee sa satom koji pokazuje savreno tono vrijeme. U drugoj bi godini sat iao naprijed 1 sekundu svakog dana u usporedbi sa Suncem; u treoj bi godini dobivao 2 sekunde svakog dana; u etvrtoj godini iao bi naprijed tri sekunde svakog dana i tako dalje. Na kraju stoljea, kad bi broj dana iznosio 36 524 ako se rauna prema izlascima i zalascima sunca, sat bi zabiljeio 36 534,8 setova dana sa 86 400 sekundi. Ukratko, poveavajui duljinu dana samo za jednu sekundu na godinu, akumuliramo odstupanje od gotovo 11 sati samo u jednom stoljeu. Naravno, dan stvarno postaje duljim mnogo sporije. 144

U antiko je doba zabiljeeno da su se stanovite pomrine dogaale u stanovito doba dana. Raunajui unatrag, uviamo da su se one morale dogoditi u drugo vrijeme. Diskrepancija je akumulirani uinak vrlo sporog produljivanja dana. Moglo bi se ustvrditi da su ljudi antikog doba imali samo vrlo primitivne metode za odreivanje vremena i da se njihova cijela koncepcija mjerenja vremena razlikovala od nae. Stoga bi bilo riskantno bilo to zakljuivati iz onoga to su oni rekli o vremenu pomrina. No, nije rije samo o vremenu. Potpuna pomrina Sunca moe se vidjeti samo s malog podruja na Zemlji. Ako se, recimo, neka pomrina imala dogoditi samo jedan sat prije izraunatog vremena, Zemlja bi imala manje vremena za okretanje te bi se, u umjerenom pojasu, pomrina bila pojavila moda 1 200 kilometara (750 milja) dalje prema istoku u odnosu na nae proraune. Ako i ne vjerujemo potpuno onome to su antiki ljudi rekli o vremenu pojave neke pomrine, moemo biti sigurni da su oni naveli tono mjesto s kojeg se vidjela pomrina, a to e nam rei ono to elimo znati. Iz njihovih izvjetaja saznajemo koliinu akumuliranog odstupanja, a otuda stopu produljivanja dana. I tako znamo da se Zemljin dan produljuje za jednu sekundu svakih 62 500 godina. To se ini sve prije nego li katastrofalnim. Dan je danas dulji 1/14 sekunde nego to je bio kad su sagraene piramide. Sigurno, takva je diskrepancija dovoljno mala da bismo je mogli zanemariti. Sigurno! Ali povijesna su vremena samo trenutak u usporedbi s geolokim razdobljima. U milijun godina dobiva se 16 sekundi, a u povijesti Zemlje postoji mnogo milijuna godina. Razmotrimo kao pretpostavku situaciju kakva je bila prije 400 milijuna godina, kad se ivot koji postojae u moru blizu 3 milijarde godina poeo konano izdizati na kopno. Ako se sadanja stopa poveavanja odrala kroz cijelo vrijeme, dan bi u posljednjih 400 milijuna godina dobio 6400 sekundi. Jedan dan prije 400 milijuna godina bio bi prema tome 6400 sekundi krai nego to je to danas. Budui da 6400 sekundi ini gotovo 1,8 sati, ivot bi izmilio na kopno u svijetu u kojem je dan trajao samo 22,2 sata. A kako nema razloga za pretpostavku da se duljina godine promijenila u tom intervalu, to bi takoer znailo da je jedna godina imala 395 takvih kraih dana. To su samo prorauni. Moemo li pronai izravne dokaze? ini se da postoje fosilni koralji koji potjeu iz razdoblja prije otprilike 400 milijuna godina. Takvi koralji rastu drugom brzinom 145

danju, a drugom nou; brzina rasta ljeti razlikuje se od brzine rasta zimi. Posljedica su toga biljei na ljuturama, poput godova u drvea, koji obiljeavaju dane i godine. Ameriki paleontolog John West Wells pomno je 1963. godine prouavao te fosilne koralje i otkrio nekih 400 tankih godova na svaki grublji biljeg. To bi ukazivalo na to da je svaka godina u tim davnim vremenima prije 400 milijuna godina imala oko 400 dana. A to bi znailo da je svaki dan bio dug 21,9 sati. To se posve pribliava proraunima. Zapravo je iznenaujue blizu, jer ima razloga za pomisao da stopa produljivanja dana (ili skraivanja, ide li se unatrag kroz vrijeme) nije nuno konstantna. Postoje initelji koji mijenjaju stopu gubljenja rotacijske energije. Udaljenost Mjeseca (kako emo uskoro vidjeti) s vremenom se mijenja; mijenja se i konfiguracija kontinenata, plitkoa mora i tako dalje. Ipak, pretpostavimo (tek za zabavu) da je stopa produljivanja dana bila konstantna kroz cijelu povijest Zemlje. U tom sluaju, kojom se brzinom Zemlja okretala prije 4,6 milijardi godina, kad je nastala? Lako je izraunati da je, uzme li se u obzir konstantna promjena duljine dana, Zemljmo razdoblje rotacije u trenutku njezina roenja moralo iznositi 3,6 sati. To, naravno, ne mora iznositi ba toliko. Precizniji i razraeniji prorauni naznauju da je dan, kad je bio najkrai, mogao trajati pet sati. Uz to, moda Mjesec nije pratio Zemlju od samog poetka; moda je na neki nain zarobljen u stanovitom razdoblju poslije nastanka Zemlje te je usporavanje izazvano morskim dobima moda poelo kasnije, a ne prije 4,6 milijardi godina. Moda znatno kasnije. U tom je sluaju dan mogao biti dug 10 ili ak 15 sati u vrijeme Zemljine mladosti. Zasad ne moemo biti sigurni. Ne postoje izravni dokazi o duljini dana na samom poetku povijesti Zemlje. U svakom sluaju, krai dan u dalekoj prolosti nije sam po sebi osobito znaajan za ivot. Odreeno mjesto na Zemlji imalo bi manje vremena da se zagrije u toku kraeg dana; i manje vremena da se ohladi za vrijeme kratke noi. Temperature primitivne Zemlje stoga bi vie teile jednolinosti nego to je danas sluaj, a posve je oito da bi ivi organizmi mogli ivjeti s tim, i da su ivjeli. Zapravo, uvjeti su tada moda bili povoljniji za ivot nego to su sada. Ali to je s budunou i sa stalnim produljivanjem dana? 146

Uzmicanje Mjeseca
Prolazit e milijuni godina i dan e i dalje postajati duljim, jer morska doba nee prestati. Gdje e to zavriti? Predodbu o kraju moemo dobiti ako razmotrimo Mjesec koji je podloan Zemljinu utjecaju morskih doba, kao to je i Zemlja podlona Mjeseevu utjecaju. Zemlja ima 81 puta veu masu nego Mjesec pa bi prema tome, kad bi sve ostalo bilo isto, njezin utjecaj morskih doba na Mjesec morao biti 81 puta vei no to je Mjeseevo djelovanje na nas. No, sve stvari nisu iste. Mjesec je manji od Zemlje, njegov promjer iznosi samo neto malo vie od etvrtine promjera Zemlje. Iz tog razloga Zemljina gravitacijska sila doivljava manji pad od jedne do druge strane Mjeseca, a to umanjuje utjecaj morskih doba. Uzme li se u obzir veliina Mjeseca, Zemljin utjecaj morskih doba na Mjesec je 32,5 puta vei od Mjeseeva utjecaja na Zemlju. Ipak to znai da je Mjesec izloen mnogo veim gubicima trenja pri okretanju, a kako je njegova masa znatno manja od Zemljine, on ima i manje rotacijske energije koju moe izgubiti. Mjeseevo rotacijsko razdoblje moralo se stoga produljivati mnogo veom brzinom nego Zemljino pa razdoblje rotacije Mjeseca mora danas biti dosta dugo. I takvo jest. Mjeseevo razdoblje rotacije u odnosu na zvijezde iznosi danas 27,3 dana. Sluajno je to posve jednako razdoblju okretanja oko Zemlje u odnosu na zvijezde pa Mjesec uvijek pokazuje Zemlji isto lice za svoga gibanja. To nije sluajnost, niti fantastina koincidencija. Mjeseevo se razdoblje rotacije usporavalo sve dok nije postalo toliko sporo da u svako vrijeme pokazuje Zemlji istu stranu. Kad se to jedanput dogodilo, izboine izazvane morskim dobima bile su uvijek prisutne na istim tokama Mjeseeve povrine. Jedna je uvijek bila okrenuta prema Zemlji na onoj strani koju je Zemlja uvijek vidjela, a jedna je bila okrenuta od Zemlje na onoj strani koju Zemlja nikad ne vidi. Mjesec se vie ne okree u odnosu na te izboine i vie nema frikcijskog pretvaranja rotacijske energije u toplinu. Mjesec je, da tako kaemo, gravitacijski prikovan na mjestu. Ako se Zemljino okretanje usporava, tada e se ona jednoga dana okretati tako sporo da e uvijek pokazivati Mjesecu samo jednu stranu te e i ona biti gravitacijski prikovana na mjestu. 147

Znai li to da e se Zemlja okretati tako sporo da e njezini dani biti dugi 27,3 sadanja dana? Ne, bit e gore od toga iz slijedeeg razloga: rotacijska energija moe se pretvoriti u toplinu, jer je to stvar pretvaranja jednog oblika energije u drugi te ne naruava zakone sauvanja energije. No, objekt koji se okree ima takoer i kutni moment, a taj se ne moe pretvoriti u toplinu. Moe se samo prenositi. Razmotrimo li sistem ZemljaMjesec, u njemu i Zemlja i Mjesec posjeduju kutne momente iz dva razloga: i jedan i drugi objekt okreu se oko svoje osi i oba se okreu oko zajednikog sredita gravitacije. Ono se nalazi na liniji koja povezuje sredite Mjeseca i sredite Zemlje. Kad bi Zemlja i Mjesec imali potpuno jednaku masu, zajedniko sredite gravitacije nalazilo bi se tono na pola puta izmeu njih. Budui da je Zemlja masivnija od Mjeseca, zajedniko gravitacijsko sredite smjeteno je blie sreditu Zemlje. Zapravo, kako je Zemlja 81 puta masivnija od Mjeseca, zajedniko sredite gravitacije je 81 puta udaljenije od Mjeseeva sredita nego od Zemljina. To znai da se zajedniko sredite gravitacije nalazi (uzmemo li da se Mjesec nalazi na svojoj prosjenoj udaljenosti od Zemlje) 4746 kilometara (2949 milja) od sredita Zemlje i 379 658 kilometara (235 919 milja) od sredita Mjeseca. Zajedniko sredite gravitacije dakle se nalazi 1632 kilometra (1014 milja) ispod povrine Zemlje, s one strane koja je okrenuta Mjesecu. Dok Mjesec opisuje veu elipsu oko zajednikoga sredita gravitacije svakih 27,3 dana, sredite Zemlje opisuje mnogo manju elipsu za otprilike takoer 27,3 dana. Dva se tijela kreu na takav nain da se Mjeseevo sredite i Zemljino sredite uvijek nalaze na tono suprotnim stranama zajednikog sredita gravitacije. Kako se i kod Mjeseca i kod Zemlje produljuje rotacijsko razdoblje kroz djelovanje trenja izazvanog morskim dobima, oba tijela gube revolucijski kutni moment. Da bi se odrao zakon ouvanja kutnog momenta, oba moraju stjecati kutni moment u vezi s okretanjem oko sredita gravitacije, u veliini koja e tono nadomjestiti gubitak kutnog momenta povezan s rotacijom oko vlastite osi. Nain na koji Zemlja i Mjesec poveavaju rotacijski kutni moment jest udaljavanje od zajednikog sredita gravitacije, stvarajui tako oko njega vei okretaj. Drugim rijeima, dok ili Mjesec ili Zemlja, ili oboje, produljuju svoja razdoblja rotacije, oni se udaljavaju jedan od drugoga i tako ukupni kutni moment sistema ZemljaMjesec ostaje isti. 148

U davnoj prolosti, kad se Zemlja bre vrtjela oko svoje osi i kad se Mjesec jo nije usporio do toke gravitacijske prikovanosti, dva su tijela bila blie jedno drugome. Ako su imala vei rotacijski kutni moment, imala su manji revolucijski kutni moment. Kad su Zemlja i Mjesec bili blie jedno drugome, trebalo im je, naravno, manje vremena da obiu jedno drugo. Tako je prije 400 milijuna godina, kad je Zemljin dan trajao samo 21,9 sati, udaljenost izmeu Mjeseeva i Zemljina sredita iznosila tek 96 posto sadanje udaljenosti. Mjesec je bio udaljen od Zemlje samo 370 000 kilometara (230 000 milja). Ako na taj nain raunamo unatrag, pokazat e se da je prije 4,6 milijardi godina kad je nastala Zemlja, Mjesec bio udaljen od nje samo 217 000 kilometara (135 000 milja), ili neto vie od polovice sadanje udaljenosti. Proraun ipak nije besprijekoran, jer kako se Mjesec vie pribliava Zemlji (gledamo li unatrag kroz vrijeme), utjecaj morskih doba postaje vei, ako su svi ostali initelji isti. Vjerojatno se u ranoj povijesti Zemlje Mjesec nalazio jo blie, moda samo na 40 000 kilometara (25 000 milja). Pogledamo li sada u budunost, kad se Zemljino rotacijsko, razdoblje usporava, Mjesec i Zemlja e se polako razdvojiti. Mjesec se sporo, u spirali, udaljuje od Zemlje. Svaki obrtaj oko Zemlje poveava njegovu prosjenu udaljenost za 2,5 milimetra. Mjeseeva rotacija usporavat e se vrlo postupno, tako da e i dalje odgovarati sve veoj duljini kalendarskoga mjeseca. Konano e se, kad se Zemljino rotacijskog razdoblje toliko produlji da e i ona stalno pokazivati Mjesecu samo jednu svoju stranu, Mjesec toliko udaljiti da e kalendarski mjesec imati 47 dana. U to e vrijeme Mjeseeva rotacija trajati 47 sadanjih dana, koliko i Zemljina. Revolucija dvaju tijela bit e ukoena, init e se poput gimnastikih buica s nevidljivim spojnim tapom. Zemlja i Mjesec bit e u to vrijeme udaljeni, od sredita do sredita, razmakom od 480000 kilometara (300000 milja).

Pribliavanje

Mjeseca

Kad ni na Zemlju ni na Mjesec ne bi utjecala morska doba, revolucija buica trajala bi zauvijek. No, Sunev utjecaj morskih doba i dalje e postojati. Ti e utjecaji djelovati na dosta zamren nain, ubrzavajui rotaciju Zemlje i Mjeseca i 149

pribliavajui ta dva tijela, ali po stopi sporijoj nego to je sadanja stopa njihova udaljavanja. To e poveanje blizine oito trajati beskonano te bi se moglo pretpostaviti da e Mjesec konano ipak pasti na Zemlju (iako sam na poetku rekao da se to ne bi moglo dogoditi), jer e se njegov kutni moment revolucije naposljetku posve prebaciti na kutni moment rotacije. No on ipak nee pasti u doslovnom smislu rijei, ve e se malo-pomalo pomicati prema nama u mukotrpno sporoj i postupnoj silaznoj spirali. Ipak ni tako nee odista pasti, jer nee biti kontakta. Dok se dva tijela sve vie pribliavaju, utjecaji morskih doba poveat e se s kubom sve manje udaljenosti. U trenutku kad e Zemlju i Mjesec razdvajati, od sredita do sredita, udaljenost od samo 15 500 kilometara (9 600 milja), tako da e razmak izmeu dviju povrina biti samo 7400 kilometara (4600 milja), utjecaj morskih doba Mjeseca na Zemlju bit e 15 000 puta snaniji nego danas. Utjecaj morskih doba Zemlje na Mjesec bit e jo 32,5 puta snaniji, ili zamalo 500 000 puta jai od dananjega Mjeseeva utjecaja morskih doba na Zemlju. Do tog e vremena, prema tome, silina morskih doba koja djeluju na Mjesec biti tako velika da e se Mjesec jednostavno raspasti i razdvojiti na male fragmente. Lunarni e se fragmenti, kao posljedica sudara (i daljeg raspadanja) raspriti po cijeloj Mjeseevoj putanji te e Zemlja na kraju dobiti prsten, slian Saturnovu, ali mnogo blistaviji i gui. A to e se dogoditi sa Zemljom za vrijeme svih tih zbivanja? S pribliavanjem Mjeseca Zemlji, njegov e utjecaj morskih doba na Zemlju silno porasti. Zemlja nee biti u opasnosti da se raspadne, jer e utjecaj morskih doba, koji e ona osjetiti, biti znatno manji od utjecaja morskih doba na Mjesecu. K tome, vee gravitacijsko polje Zemlje djelotvornije e je zadravati cijelom nasuprot silini morskih doba, nego to je to sluaj s Mjesecom. I, naravno, kad se jedanput Mjesec raspadne te se gravitacijsko polje njegovih fragmenata raspri jednoliko oko Zemlje, utjecaj morskih doba postaje mnogo manji. Ipak e, neposrednije prije raspada Mjeseca, plima i oseka biti tako silne da e se ocean, izdignut do izboine visoke nekoliko kilometara, potpuno prelijevati preko kontinenata, stalno iznova. Budui da bi Zemljino rotacijsko razdoblje u to vrijeme moglo biti krae od deset sati, plima i oseka e se izmjenjivati svakih pet sati. ini se da u takvim uvjetima ni kopno ni more nee biti dovoljno stabilni da bi mogli odravati ma to osim visokospecijaliziranih oblika ivota, vjerojatno vrlo jednostavne grae. 150

Uza sve to, mogli bismo zamisliti da bi ljudska bia, budu li jo postojala, bila u stanju razviti podzemnu civilizaciju za vrijeme pribliavanja Mjeseca (bilo bi to odista vrlo sporo pribliavanje i ne bi nastupilo nenadano). No to ih ipak ne bi spasilo, jer bi pod silinom utjecaja morskih doba sama uzdiua zemaljska lopta bila obuzeta stalnim potresima. Ipak nema smisla zabrinjavati se zbog sudbine Zemlje kad joj se priblii Mjesec, jer e ona zapravo mnogo prije postati neprikladnom za prebivanje. Vratimo se viziji Zemlje i Mjeseca kako krue jedan oko drugoga poput buica, svakih 47 dana. Moemo u tom sluaju vidjeti da bi Zemlja ve bila mrtav svijet. Zamislite povrinu Zemlje izloenu stalnoj Sunevoj svjetlosti kroz razdoblje od 47 dana. Temperatura bi sigurno dovoljno narasla da bi mogla uzavrijeti vodu. Zamislite povrinu Zemlje izloenu tmini kroz 47 dana. Temperatura bi postala antarktikom. Naravno, podruja polova su u nekim razdobljima izloena suncu ak i vie od 47 dana uzastopce, ali to se sunce nalazi nisko na horizontu. Na Zemlji koja bi se sporo okretala, tropska bi podruja bila izloena tropskom suncu 47 dana a to je posve razliito. Temperaturni ekstremi sigurno bi Zemlju uinili nepodobnom za veinu oblika ivota. Barem bi njezina povrina sigurno bila nenastanjiva, iako moemo zamisliti da bi ljudska bia uspostavila podzemnu civilizaciju koju spomenuh prije. Pa ipak se ne trebamo zabrinjavati ni zbog buaste rotacije sistema ZemljaMjesec jer se to, zaudo, nee nikada dogoditi. Ako Zemljin dan postaje jednu sekundu dulji svakih 62 500 godina, tada e za sedam milijardi godina, koliko e Sunce ostati u glavnoj sekvenci, dan dobiti oko 31 sat te e biti dug 2,3 sadanja dana. Mjesec e u tom razdoblju uzmicati i njegov e se utjecaj morskih doba smanjivati, tako te bi bilo primjereno rei da e potkraj razdoblja od 7 milijardi godina Zemljin dan biti otprilike dvaput dulji nego danas. Nee biti nikakve mogunosti da postane jo dulji, nee biti ak nikakve mogunosti ni priblino tako velikog produljenja dana da bi se Zemlja okretala s Mjesecom na isti nain buica, a kamo li da bi zajedno s njim, u spiralnom gibanju, ostvarila onaj blistavi prsten. Mnogo prije nego se bilo to takvo dogodi, Sunce e se pretvoriti u crvenog diva i unititi jednako i Zemlju i Mjesec. Slijedi, prema tome, da e Zemlja ostati podobnom za prebivanje, ako je rije o njezinu razdoblju rotacije, tako dugo 151

dok postoji, iako e dvostruki dan donijeti temperaturne ekstreme u toku dana i noi vee nego to su danas, to bi bilo dosta neugodno. No ovjeanstvo e nedvojbeno do tada napustiti planet (pod pretpostavkom da preivi te milijarde godina), a potjerat e ga nabreknuto Sunce, ne usporena rotacija.

152

9 Pomicanje Zemljine kore

Unutranja toplina
Budui da, kako se ini, vea tijela izvana (pa ak ni Mjesec) ne prijete ozbiljno Zemlji tako dugo dok Sunce ostaje u glavnoj sekvenci, napustimo na neko vrijeme* ostatak svemira i posvetimo se planetu Zemlji. Moe li se dogoditi neka katastrofa koja obuhvaa samu Zemlju, bez prodiranja kakvoga drugog tijela? Primjerice, moe li na planet iznenada eksplodirati, bez upozorenja? Moe li se raspoloviti? Ili, moe li se njegov integritet tako drastino naruiti na neki nain koji bi izazvao katastrofu tree vrste, skonavi Zemlju kao svijet pogodan za prebivanje? Uostalom, Zemlja je izvanredno toplo tijelo. Samo je njezina povrina hladna. Prvobitni izvor topline bila je kinetika energija gibanja malih tijela koja su se skupljala i u meusobnom srazu stvorila Zemlju prije otprilike 4,6 milijardi godina. Ta se kinetika energija pretvorila u toplinu dovoljno veliku da rastopi unutranjost. Kroz milijarde godina koje su otada prole Zemljina unutranjost nije se ohladila. Ponajprije, vanjskih sloj stijenja vrlo je dobar izolator i provodi toplinu vrlo sporo. Iz tog razloga samo se relativno malo topline probija iz Zemlje u okolni prostor. Neto topline, naravno, izlazi, jer ne postoji savreni izolator, ali ni uz to nema nikakva hlaenja. U vanjskim slojevima Zemlje postoje stanovite vrste atoma koji su radioaktivni. Osobito su vana etiri od njih: uran-238, uran-235, torij-232 i kalij-40. Oni se raspadaju vrlo sporo i u toku milijardi godina Zemljina postojanja neke od tih podvrsta atoma jo postoje neraspadnute. Zapravo,
* Bit e potrebno da mu se tu i tamo vratimo, u vezi s vrlo malim tijelima.

153

veina urana-235 i kalija-40 dosad je nestala, ali nestala je samo polovica urana-238 i samo petina torija-232. Energija raspadanja atoma pretvara se u toplinu. Iako je koliina energije koja nastaje raspadanjem samo jednog atoma beznaajna, ukupna energija koja se stvara raspadanjem ogromnog broja atoma, u najmanju ruku nadoknauje koliinu energije koja se gubi iz Zemljine unutranjosti. Zemlja stoga, ako se ve neto dogaa s njezinom toplinom, prije tu toplinu pomalo dobiva nego to je gubi. Mogue je, prema tome, da silovito vrua unutranjost (prema nekim procjenama, temperatura u sreditu dosee ak 2 700C) stvori ekspanzivnu snagu koja e se probiti kroz hladnu koru poput ogromne planetarne bombe, ostavljajui samo pojas asteroida tamo gdje je nekada bila Zemlja. Zapravo, tu mogunost ini vjerojatnom injenica da jedan asteroidni pojas ve postoji izmeu putanja Marsa i Jupitera. Odakle potjee taj pojas? Godine 1802. njemaki je astronom Heinrich W. M. Olbers (17581840) otkrio drugi asteroid, Pallas, i smjesta je pretpostavio da su ta dva asteroida, Ceres i Pallas, mali fragmenti velikog planeta koji je nekad kruio izmeu Marsa i Jupitera te potom eksplodirao. Danas kad znamo da postoje deseci tisua asteroida, veina s promjerom ne veim od nekoliko kilometara, ta bi pomisao mogla zvuati jo uvjerljivije. Jo jedan dokaz koji, kako se ini, pokazuje u tom smjeru, jesu meteoriti koji se sputaju na Zemlju (i za koje se smatra da potjeu iz asteroidnog pojasa); oko 90 posto tih meteorita sastavljeno je od kamena, a 10 posto od nikla i eljeza. Zbog toga se ini da su oni fragmenti nekog planeta koji je imao jezgru od nikla i eljeza, s kamenim omotaem oko njega. Sastav Zemlje je ba takav, pri emu jezgra ini oko 17 posto volumena planeta. Mars ima neto manju gustou nego Zemlja pa stoga njegova jezgra (najgui dio planeta) mora biti neto manja od Zemljine u odnosu na ostatak planeta. Ako je planet koji je eksplodirao bio slian Marsu, to bi objasnilo omjer meteorita sastavljenih od kamena i onih od nikla i eljeza. Meu kamenim meteoritima nekoliko postotaka ine ugljini kondriti koji sadre znaajne koliine lakih elemenata ak vodu i organske spojeve. Moglo bi se prosuditi da su oni podrijetlom iz krajnjeg vanjskog sloja planeta koji je eksplodirao. Pa ipak, ma kako teorija o eksplozivnom porijeklu asteroida moe zvuati prikladnom, astronomi je ne prihvaaju. Najvea postojea procjena o ukupnoj masi asteroida dosee samo do 1/10 154

Mjeseeve mase. Da su svi asteroidi bili jedno tijelo, njegov bi promjer bio oko 1600 kilometara (1000 milja). to je tijelo manje, to je manja i toplina u njegovu sreditu, pa stoga moemo pronai i manje razloga koji su ga natjerali da eksplodira. ini se krajnje nevjerojatnim da bi eksplodiralo neko tijelo veliko samo poput satelita srednje veliine. Doima se mnogo vjerojatnijim da je Jupiter u toku svoga rasta tako djelotvorno poistio dodatnu masu u svojoj blizini (zahvaljujui svojoj ve i tada velikoj masi), da je ono to je danas asteroidni pojas bilo premalo za akumuliranje u planet. Zapravo, ostavio je tako malo da Mars nije mogao narasti do veliine Zemlje i Venere. Jednostavno nije bilo dovoljno dostupne materije. Moglo se, prema tome, dogoditi da je asteroidna materija imala premalu masu i da je stvorila preslabo ukupno gravitacijsko polje te se nije mogla skupiti u jedinstveni planet, osobito stoga jer je utjecaj morskih doba Jupiterovog gravitacijskog polja djelovao protiv njega. Umjesto toga uspjelo se formirati nekoliko asteroida umjerene veliine, a sudari meu njima mogli su rezultirati rasipanjem bezbrojnih manjih objekata. Ukratko, danas je jednoduno miljenje da asteroidi nisu proizvod planeta koji je eksplodirao, ve materijal jednog planeta koji nikad nije nastao. Budui da izmeu Marsa i Jupitera nije postojao neki planet koji je eksplodirao, imamo manje razloga za pomisao da e eksplodirati ma koji drugi planet. Uz to, ne smijemo potcijeniti snagu gravitacije. U tijelu velikom poput Zemlje gravitacijsko je polje dominantno. Ekspanzivni utjecaj unutranje topline daleko je od toga da bude dovoljan za prevladavanje snage gravitacije. Mogli bismo se zapitati bi li radioaktivno razbijanje atoma u Zemljinu tijelu bilo u stanju podii temperaturu do opasne toke. To, kad je rije o eksploziji, nije razloan strah. Kad bi temperatura toliko narasja da bi rastopila cijelu Zemlju, sadanja atmosfera i oceani mogli bi biti izgubljeni, ali ostatak planeta nastavio bi se vrtjeti kao ogromna kap tekuine koju jo sigurno dri na okupu njezina gravitacija. (Divovski planet Jupiter danas je, kako se dri, upravo takva vrtea kap tekuine, s temperaturom koja u sreditu dosee ak 54 000C, no valja rei da je Jupiterovo gravitacijsko polje 318 puta jae od Zemljina.) Naravno, kad bi se Zemlja toliko zagrijala da bi to rastopilo cijeli planet, koru i sve ostalo, to bi bila prava katastrofa tree vrste. Ne bismo ni morali uzimati u obzir eksploziju. 155

No, ni to nije vjerojatan dogaaj. Zemljina prirodna radioaktivnost stalno opada. Ona danas, u cijelosti, iznosi manje od polovice veliine kakva je bila u poetku planetarne povijesti. Ako se Zemlja nije posve rastopila u svojoj prvoj milijardi godina ivota, nee se rastopiti ni sada. Ako je temperatura rasla kroz cijeli Zemljin vijek brzinom koja se postupno smanjivala i ako jo nije uspjela rastopiti koru ve i dalje samo stremi tome cilju, taj e rast temperature biti tako spor da e ovjeanstvu ostaviti dovoljno vremena za naputanje planeta. Vjerojatnije je da je unutranja toplina Zemlje, u najboljem sluaju, stalno ista, a kako radioaktivnost naeg planeta i dalje opada, zapravo bi moglo doi do vrlo sporog gubljenja topline. Moemo ak predoiti sebi daleku budunost u kojoj je Zemlja zapravo skroz-naskroz hladna. Hoe li to utjecati na ivot na takav nain da bi se moglo smatrati katastrofom? Ukoliko je rije o temperaturi Zemljine povrine, sigurno nee. Gotovo sva naa povrinska toplina dolazi od Sunca. Ako bi Sunce prestalo sjati, temperatura Zemljine povrine spustila bi se daleko ispod antarktikih stupnjeva, a unutranja toplina planeta mogla bi samo neznatno djelovati da se to ublai. Ako bi se, s druge strane, unutranja temperatura Zemlje spustila na nulu, a Sunce bi nastavilo sjati, mi nikad ne bismo osjetili razliku ukoliko je rije o povrinskoj temperaturi. Ipak, Zemljina unutranja toplina pokree neke dogaaje koji su poznati i potrebni ljudima. Bi li se gubitak toga na neki nain pokazao katastrofalnim ak ako bi Sunce i nastavilo sjati? To nije pitanje o kojem bismo morali razglabati. Ono se nee nikada pojaviti. Pad radioaktivnosti i gubitak topline nastavit e se tako sporo da e Zemlja sigurno biti u nutrini toplo tijelo, uglavnom kao i danas, do trenutka kad Sunce napusti svoju glavnu sekvencu.

Katastrofizam
Prijeimo na one katastrofe tree vrste koje ne bi ugrozile integritet Zemlje kao cjeline, ali koje bi je ipak uinile nepodobnom za nastavanje. Sadraji mitova esto priaju o svesvjetskim propastima koje okonavaju sav ili gotovo sav ivot. Vrlo je vjerojatno da su one izrasle iz nesrea manjega opsega koje su preuveliane u sjeanju i koje su doivjele nova preuveliavanja u legendi. 156

Najranije su civilizacije, na primjer, niknule u rijenim dolinama, a rijene doline povremeno su izloene katastrofalnim poplavama. Osobito teka poplava koja odnosi cijelo podruje s kojim su stanovnici bili upoznati (a narodi prvobitnih civilizacija imali su samo ogranienu predodbu o domaaju Zemlje) za njih bi predstavljala svesvjetsku destrukciju. Stari Sumerci koji su nastavali dolinu Eufrata i Tigrisa, u dananjem Iraku, ini se da su doivjeli osobito teku poplavu oko 2800. godine prije nove ere. Dogaaj je bio tako impresivan i toliko je potresao njihov svijet da su nakon toga datirali zbivanja kao prije Poplave i poslije Poplave. Napokon je nastala sumerska legenda o Potopu, legenda sadrana u najstarijem poznatom epu na svijetu, epu o Gilgameu, kralju sumerskoga grada Uruka. U svojim pustolovinama on nailazi na Ut-Napitima ija je obitelj jedina preivjela Potop u velikom brodu to ga je on sagradio. Ep bijae vrlo popularan te se proirio izvan granica sumerske kulture i onih kultura koje su slijedile u dolini Eufrata i Tigrisa. Dopro je do Hebreja i vjerojatno do Grka. I jedni i drugi su kazivanje o Potopu uklopili u svoje mitove o postanku Zemlje. Verzija koja je najbolje poznata nama jest, naravno, biblijska pria kako je ispriana u Knjizi postanka, od estog do devetog poglavlja. Pria o Noi i njegovoj barci suvie je dobro poznata da bi je ovdje trebalo ponavljati. Kroz mnoga su stoljea svi idovi i krani prihvaali dogaaje iz Biblije kao nadahnutu rije Boju i, prema tome, kao nepatvorenu istinu. S uvjerenjem se dralo da doista, negdje u treem mileniju prije nove ere, bijae svjetski potop koji je unitio zbiljski sav kopneni ivot. To je predodredilo pretpostavke znanstvenika o tome da su razliiti znakovi promjene koju su otkrili u Zemljinoj kori posljedica silne kataklizme planetarnog Potopa. Kad se injae da je Potop nedostatan uzrok svim promjenama, rado se zakljuivalo da su se u periodinim razmacima zbivale druge katastrofe. Takvo se vjerovanje naziva katastrofizmom. Ispravno tumaenje fosilnih ostataka izumrlih vrsta i dedukcija procesa evolucije bili su odgoeni zbog premisa katastrofizma. vicarski prirodoslovac Charles Bonnet (1720 93), na primjer, drao je da su fosili doista bili ostaci izumrlih vrsta koje su nekad ivjele, ali vjerovao je da su one izumrle u nekoj od planetarnih katastrofa koje su periodiki zahvaale 157

svijet. Meu njima je Noin Potop bio tek posljednja. Nakon svake katastrofe, sjemenje i drugi ostaci predkatastrofskoga ivota razvijahu se u nove i vie oblike. Bijae to kao da je Zemlja ploa kriljevca, a ivot poruka koja se stalno brisala i ponovno upisivala. To je shvaanje razvio francuski anatom barun Georges Cuvier (17691832), koji je zakljuio da bi etiri katastrofe, posljednja medu njima Potop, objasnile fosile. No kako se otkrivalo sve vie i vie fosila, uvidjelo se da je bilo potrebno sve vie i vie katastrofa koje su zatirale jedne fosile i otvarale put drugima. Godine 1849. Cuvierov je uenik Alcide d'Orbigny (180257) zakljuio da je bilo potrebno ne manje od dvadeset sedam katastrofa. D'Orbigny bijae zadnji izdisaj katastrofizma u glavnoj struji znanosti. Sto se, zapravo, otkrivalo vie i vie fosila i to se povijest prolog ivota uobliavala sa sve vie pojedinosti, postalo je jasno da nije bilo katastrofa Bonnet-Cuvierova tipa. U povijesti Zemlje bilo je velikih nedaa i njihov je utjecaj na ivot bio dramatian, kao to emo vidjeti, ali nije se zbila nijedna katastrofa takve vrste koja bi okonala ivot i nagnala ga da zapone snova. Ma gdje povukli crtu i rekli, Tu je katastrofa, uvijek se moe nai velik broj vrsta koje su ivjele kroz cijelo to razdoblje ne mijenjajui se i ne pretrpjevi nikakva tetnoga djelovanja. ivot je nedvojbeno stalan i ni u jednom vremenu otkako je nastao, prije vie od tri milijarde godina, ne postoji jasan znak potpunoga njegova prekida. Svakog trenutka u cijelom tom razdoblju ini se da su Zemlju nastavala iva bia u bogatu obilju. Godine 1859, samo deset godina nakon d'Orbignyjeve natuknice engleski prirodoslovac Charles Robert Darwin (180982) objavio je knjigu On the Origin of Species by Means of Natural Selection (O porijeklu vrsta pomou prirodne selekcije). To je prethodilo onome to obino nazivamo teorijom evolucije, a pretpostavilo je polagano mijenjanje vrsta u toku eona, bez katastrofe i obnavljanja. U poetku se javio snaan otpor onih koje je skandalizirao nain na koji je to bilo u kontradikciji s postavkama Geneze, ali novo je shvaanje pobijedilo. ak i danas, ogroman broj ljudi vezanih za doslovno tumaenje Biblije i potpuno nesvjesnih znanstvenih dokaza, ostaje, zbog neznanja, protivnikom pojma evolucije. Ipak, nema znanstvene dvojbe da je evolucija injenica, iako ostaje dovoljno 158

prostora za raspre o tonim mehanizmima koji su je proveli.* I uz to, pria o Potopu i glad mnogih ljudi za dramatinim kazivanjima odravaju ivim pojam katastrofizma ove ili one vrste, izvan granica znanosti. Stalna privlanost natuknica Immanuela Velikovskog, na primjer, ima se zahvaliti, barem jednim dijelom, katastrofizmu kojeg propovijeda. Ima neega dramatinog i uzbudljivog u viziji Venere koja leti prema nama i zaustavlja vrtnju Zemlje. injenica da to prkosi svim zakonima nebeske mehanike nije neto to bi uznemirilo onu vrstu ljudi koje uzbuuju takve prie. Velikovsky je na originalan nain pospjeio svoje ideje da bi objasnio biblijsku legendu o Joui koji zaustavlja Sunce i Mjesec. Velikovsky je spreman priznati da se Zemlja zapravo okree, stoga izjavljuje da rotacija prestaje. Ako rotacija iznenada prestane, kao to bi dala nazrijeti biblijska pria, sve bi se na Zemlji nalo u srazu. ak kad bi rotacija prestala postupno, recimo u toku jednoga dana, kao to danas tvrde velikovskijanski apologeti nastojei objasniti zato je sve ostalo na svojemu mjestu rotacijska energija ipak bi se pretvorila u toplinu i oceani na Zemlji bi uzavreli. Ako su Zemljini oceani uzavreli u doba Egzodusa, teko je pojmiti kako bi Zemlja danas mogla toliko obilovati morskim ivotom. ak ako zanemarimo vrijenje, kakva je mogunost da bi Venera, nakon to se zaustavilo okretanje Zemlje, mogla tako utjecati na Zemlju da bi se ponovno uspostavila rotacija u istom smjeru i s istim razdobljem na sekundu kakvi su postojali prije? Astronomi su posve zbunjeni i razoarani utjecajem koji takva besmislena shvaanja imaju na mnoge ljude, ali oni potcjenjuju privlanost katastrofizma. Oni takoer potcjenjuju nedostatno obrazovanje mnogih ljudi kad je rije o znanosti osobito onih ljudi koji su temeljito obrazovani u neznanstvenim predmetima. I doista e obrazovane neznanstvenike lake zavesti pseudoznanost nego druge, jer sama injenica da je netko stekao obrazovanje u, recimo, komparativnoj knjievnosti, kadra je stvoriti lano samouvjereno miljenje da je time steena i sposobnost razumijevanja na nekom drugom polju.
* Oni koji pobijaju evoluciju esto govore da je to samo teorija, ali dokazi su vie nego dovoljno jaki za to. Isto bismo tako mogli rei da je Newtonov zakon gravitacije samo teorija.

159

Postoje i drugi primjeri katastrofizma koji privlae neuke. Na primjer, svaka tvrdnja da se Zemlja povremeno iznenada obre tako da polarni predjeli postaju umjerenima ili tropskim, nalazi na povodljive ui. Na taj se nain moe objasniti zato su se, kako se ini, neki sibirski mamuti tako nenadano zamrzli. Nije dovoljno pretpostaviti da su mamuti uinili neto vrlo jednostavno da su upali u pukotinu ledenjaka ili movaru koja se poela smrzavati. tovie, ak i da se Zemlja obrnula, tropsko podruje ne bi se smjesta zamrzio. Za gubitak topline hoe se vremena. Ako se kuna pe odjednom ugasi hladnog zimskog dana, prije no to se temperatura u kui spusti do smrzavanja proi e zamjetan vremenski interval. Osim toga, posve je nevjerojatno da bi se Zemlja preokrenula. Postoji ekvatorijalna izboina kao posljedica Zemljine rotacije, i zbog nje se Zemlja ponaa poput divovskoga iroskopa. Mehaniki zakoni koji upravljaju kretanjem iroskopa savreno su dobro poznati, a koliina energije potrebna da bi prouzroila preokretanje Zemlje je ogromna. Za tu energiju ne postoji nikakav izvor, osim upadanja nekog planetarnog objekta izvana, a o njemu, unato Velikovskom, nije bilo nikakva znaka u posljednje etiri milijarde godina, niti ima neke vjerojatne mogunosti u predvidivoj budunosti. Umjerenija pretpostavka kazuje da se zapravo ne obre Zemlja kao cjelina, ve samo njezina tanka kora. Kora, debela samo nekoliko desetaka kilometara i sa samo 0,3 posto Zemljine mase, poiva na Zemljinu omotau, debelom sloju stijenja koji, iako nije dovoljno vru da bi se rastopio, ipak jest dosta topao te se stoga moe zamisliti da je mekan. Moda zgodimice kora spuzne preko gornje povrine omotaa, izazivajui sve uinke, koliko je rije o povrinskom ivotu, potpunoga obrtanja, no uz mnogo manji utroak energije. (Prvi je to 1886. godine natuknuo njemaki pisac Carl Lffelholz von Colberg). to bi izazvalo takvo okliznue kore? Jedna je pretpostavka da se velika ledena kapa Antarktika ne nalazi savreno centrirana na Junom polu. Kao posljedica toga, Zemljina rotacija stvorila bi vibraciju izvan centra koja bi potom olabavila koru i izazvala skliznue. To nije nimalo vjerojatno. Omota ni u kojem sluaju nije dovoljno mekan da bi kora mogla preko njega kliziti. A kad bi i bio, ipak bi ga ekvatorijalna izboina zadrala u mjestu. Uz to, poloaj antarktike ledene kape izvan sredita nije dovoljan da bi izazvao takvo djelovanje. 160

tovie, to se jednostavno nikad nije dogodilo. Klizea kora morala bi se raskinuti na prolazu od polarnih predjela prema ekvatorijalnim podrujima i morala bi se ponovno stisnuti prelazei iz ekvatorijalnih u polarna podruja. Raskidanje i zbijanje kore u sluaju takvoga klizanja sigurno bi ostavilo mnotvo znakova osim to bi vjerojatno unitilo ivot te ne bi preostao nitko tko bi mogao zapaziti te znakove. Zapravo, moemo donijeti uopen zakljuak. U posljednje etiri milijarde godina nije na naoj planeti bilo katastrofe dovoljno drastine da bi mogla nakoditi razvoju ivota, a izgledi da u budunosti doe do takve katastrofe koja izrasta iskljuivo iz mehanike samog planeta, u najveem su stupnju nevjerojatni.

Pomicanje kontinenata
Doavi do zakljuka da katastrofa nije bilo, moemo li prema tome rei da je Zemlja savreno stabilna i nepromjenljiva? Ne, doista ne moemo. Promjene postoje i neke od njih pripadaju ak onoj vrsti koju sam ve iskljuio. Kako je to mogue? Razmotrimo prirodu katastrofe. Neto to je katastrofalno ako se dogaa brzo, moda uope nije katastrofalno ako se zbiva polako. Ako biste morali vrlo brzo sii s nebodera skaui s krova, to bi bila vaa osobna katastrofa. Ako biste, s druge strane, sili vrlo polako dizalom, to ne bi bio nikakav problem. U oba bi se sluaja dogodila ista stvar; promjena poloaja od vrha prema dnu. Hoe li ta promjena poloaja biti katastrofalna ili ne, ovisit e iskljuivo o brzini kojom se odvija. Slino tome, jurei metak koji izlijee iz cijevi puke i pogaa vas u glavu sigurno e vas ubiti; ali isti taj metak, ako se kree samo brzinom koju mu je dala ruka to ga je izbacila, stvorit e vam samo glavobolju. Ono to sam, dakle, eliminirao kao neprihvatljive katastrofe jesu promjene koje se dogaaju brzo. Te iste promjene, ako se dogaaju vrlo sporo, posve su druga stvar. Vrlo se spore promjene mogu dogaati i dogaaju se, i one ne moraju biti, zapravo i nisu, katastrofalne. Primjerice, eliminirajui mogunost katastrofalnog klizanja Zemljine kore, moramo priznati da vrlo sporo klizanje kore jest mogunost. Recimo, ini se da je prije nekih 600 milijuna godina postojalo razdoblje zaleivanja (prosuujui prema ogrebotinama 161

na stijenama poznate starosti) koje se dogodilo istodobno u ekvatorijalnom Brazilu, u junoj Africi, Indiji te u zapadnoj i jugoistonoj Australiji. Ta su podruja morala biti prekrivena ledenim kapama, kao danas Grnland i Antarktik. Kako je to mogue? Ako je raspored kopna i mora na Zemlji bio posve isti kao i danas te ako su polovi bili tono na istome mjestu, tada bi postojanje tropskih predjela pod ledenom kapom znailo da je cijela Zemlja morala biti zamrznuta, a to nije uope vjerojatno. Konano, nema nikakvih znakova zaleivanja na ostalim kontinentalnim predjelima u ono doba. Pretpostavimo li da su polovi promijenili poloaj, tako da je ono to je danas tropsko podruje nekad bilo polarno i obrnuto, tada je nemogue nai takav poloaj za polove koji e objasniti sve one praiskonske ledene kape u isto vrijeme. Ako su polovi ostali na svome mjestu, ali je Zemljina kora skliznula u cijelosti, problem ostaje isti. Ne postoji poloaj koji objanjava sve ledene kape. Jedina stvar koja se mogla dogoditi i koja objanjava to pradavno zaleivanje jest promjena poloaja samih kopnenih masa u meusobnom odnosu, naime da su ta razliita zaleena mjesta bila nekada blizu jedno drugome i da su se sva nalazila na jednome ili drugom polu (ili su neki dijelovi bili na jednom polu, a ostali na drugome). Je li to mogue? Ako pogledamo kartu svijeta, nije teko razaznati da su istona obala June Amerike i zapadna obala Afrike zapanjujue sline. Ako biste izrezali oba kontinenta (uz pretpostavku da oblik nije pretjerano iskrivljen ucrtavanjem na ravnu povrinu), mogli biste ih iznenaujue dobro pripojiti. To je zapaeno im je oblik tih obala postao poznat dovoljno podrobno. Engleski uenjak Francis Bacon (15611626) istakao je to ve 1620. godine. Je li mogue da su Afrika i Juna Amerika bile nekad spojene, da su se raskolile du linije sadanjih obala i potom razdvojile? Prvi se temeljito pozabavio tim pojmom pomicanja kontinenata njemaki geolog Alfred Lothar Wegener (18801930), objavivi 1912. godine knjigu o toj temi, Porijeklo kontinenata i oceana. Kontinenti su sainjeni od stijena manje gustoe nego oceansko dno. Kontinenti su uglavnom granitni, oceansko dno uglavnom bazaltno. Zar se ti granitni kontinentalni blokovi ne bi mogli vrlo sporo pomicati po bazaltnoj podlozi? Bilo je to neto poput ideje o klizanju kore, ali umjesto klizanja cijele kore, pomicali bi se samo kontinentalni blokovi i uz to vrlo polako. 162

Ako su se kontinentalni blokovi kretali neovisno, ne bi bilo ozbiljnog problema s ekvatorijalnom izboinom, a ako su se kretali vrlo polako, ne bi bilo potrebno mnogo energije te ne bi nastala katastrofa. Nadalje, ako su se kontinentalni blokovi kretali neovisno, to bi objasnilo pradavno zaleivanje u meusobno vrlo udaljenim podrujima svijeta, od kojih su neka blizu ekvatora. Sva bi ta podruja bila negda zajedno, na polovima. Takav kontinentalni pomak mogao bi biti i odgovor na jednu bioloku zagonetku. Ima nekih slinih vrsta biljaka i ivotinja koje postoje u meusobno vrlo udaljenim dijelovima svijeta; dijelovima razdvojenim oceanima koje te biljke i ivotinje sigurno ne bi mogle prijei. Austrijski geolog Edward Seuss objasnio je to 1880. godine pretpostavivi da su nekad postojali kopneni mostovi koji su povezivali kontinente. Na primjer, zamislio je da se oko cijele june polukugle negda protezao veliki superkontinent, nastojei objasniti kako su te vrste doprle do raznih kopnenih masa koje su danas meusobno razdvojene. Drugim rijeima, valjalo je zamisliti da se kopno u toku povijesti Zemlje uzdizalo i sputalo, tako da su ista podruja nekad bila visoki kontinent, a u drugom vremenu duboko oceansko dno. Ta je ideja bila popularna, ali kako geolozi stjeu vea saznanja o morskom dnu, sve se manje ini vjerojatnim da su morska dna ikada mogla initi dijelove kontinenata. Bilo bi razlonije pretpostaviti postojanje postraninih gibanja, pri kojima bi se jedinstveni kontinent razlamao u dijelove. Svaki bi dio ponio odreene grupe vrsta i na kraju bi sline vrste bile odvojene irokim oceanima. Wegener je drao da su negda svi kontinenti bili jedinstveni veliki blok kopna smjeten u jednom ogromnom oceanu. Tom je superkontinentu nadjenuo ime Pangaea (prema grkim rijeima koje znae sva Zemlja). Iz nekog se razloga Pangaea raskinula na nekoliko fragmenata koji su se razili, sve dok nismo zavrili s dananjim kontinentalnim rasporedom. Wegenerova je knjiga izazvala znatan interes, ali geolozi su je teko mogli uzeti ozbiljno. Slojevi podloge ispod Zemljinih kontinenata bili su jednostavno previe kruti da bi dopustili pomicanje kontinenata. I Juna Amerika i Afrika bile su vrsto usaene u mjestu te se nijedna ne bi mogla gibati kroz bazalt. I tako se Wegenerove teorije nisu uvaavale etrdeset godina. Ipak, to su se kontinenti vie prouavali, to se bolje inilo da su nekad morali biti sjedinjeni, svi postojei, osobito uzmu li se 163

rubovi podvodnih klisura kao stvarne kontinentalne granice. Bilo je to previe da bi se moglo odbaciti kao koincidencija. Pretpostavimo, dakle, da Pangaea jest postojala i da se raskolila te da su se fragmenti nekako razdvojili. U tom bi sluaju dno oceana koje se stvorilo izmeu tih fragmenata moralo biti relativno mlado. Fosili s nekih stijena na kontinentima bili su stari ak 600 milijuna godina, ali fosili s dna Atlantskog oceana, koji bi bili nastali tek nakon to se Pangaea razdvojila, ne bi mogli biti tako stari. Zapravo, nijedan fosil stariji od 135 milijuna godina nije nikada pronaen u stijenju s dna Atlantskog oceana. Skupljalo se sve vie i vie dokaza u korist kontinentalnoga pomaka. No, bila je potrebna neka ideja o mehanizmu koji bi to omoguio. I to je moralo biti neto drugo, a ne Wegenerova natuknica o granitu koji kri sebi put kroz bazalt; to oito nije bilo mogue. Rjeenje je nadolo s prouavanjem dna Atlantika koje je, naravno, skriveno od nas neprovidnom plohom vode kilometrima dubokom. Prvi nagovjetaj da bi tamo dolje moglo biti neega zanimljivog pojavio se 1853, kad se pokazalo nunim obaviti mjerenja dubine da bi se mogao poloiti atlantski kabel koji e elektrinim signalima povezivati Evropu i Ameriku. U to su se vrijeme pojavili izvjetaji o tome da, kako se ini, postoje znakovi nekoga podmorskoga platoa u sredini oceana. Atlantski ocean inio se nedvojbeno pliim na sredini nego s obje strane, a sredinja je pliina nazvana Telegrafskim platoom, u ast kabelu. U tim su se danima mjerenja dubine obavljala bacanjem dugakoga, tekog ueta s broda u more. To je bilo dugotrajno, teko i nepouzdano, a uz to se mogao obaviti samo mali broj takvih mjerenja pa se konfiguracija morskoga dna mogla saznati samo u povrnim pojedinostima. No, u toku prvoga svjetskog rata francuski fiziar Paul Langevin (18721946) razradio je metode za odreivanje udaljenosti pomou ultrazvunih jeka s objekata ispod vode (koji se danas zovu sonari). Jedan njemaki oceanografski brod poeo je 1920. mjeriti sonarom dubine u Atlantskom oceanu i do 1925. se pokazalo da jedan veliki planinski lanac krivuda sredinom Atlantika cijelom njegovom duinom. Potom se pokazalo da to postoji i u drugim oceanima i da zapravo okruuje globus kao dugaak, krivudav Srednjeoceanski greben. Nakon drugoga svjetskog rata tog su se predmeta latili ameriki geolozi William Maurice Ewing (190674) i Bruce 164

Charles Heezen (192477). Godine 1953. mogli su rei da se du cijele duljine grebena, tono uz njegovu dugaku os, protee duboki kanjon. Kasnije je pronaeno da on postoji u svim dijelovima Srednjeoceanskoga grebena, pa se stoga ponekad naziva Velika globalna pukotina. ini se da Velika globalna pukotina dijeli Zemljinu koru na velike ploe iji promjer, u nekim sluajevima, dosee tisue kilometara, a dubina 70 do 150 kilometara (45 do 95 milja). One su nazvane tektonskim ploama, prema grkoj rijei za tesar, jer su razliite ploe vrlo uredno meusobno spojene. Prouavanje evolucije Zemljine kore pomou tih ploa oznaava se istim rijeima, kao tektonika ploa. Otkrie tektonskih ploa potvrdilo je kontinentalni pomak, ali ne na Wegenerov nain. Kontinenti nisu plutali i pomicali se po bazaltu. Odreeni kontinent, zajedno s dijelovima pripadajueg morskog dna, bio je integralni dio odreene ploe. Kontinenti su se mogli gibati jedino ako su se gibale i ploe, a bilo je oito da su se ploe micale. Ali kako su se mogle gibati ako su bile vrsto spojene? Mogle su biti odgurnute jedna od druge. Ameriki geolog Harry Hammond Hess (190669) pruio je 1960. dokaz u prilog irenju morskoga dna. Vrue rastopljeno stijenje polako je izviralo iz velikih dubina u, primjerice, Velikoj pukotini usred Atlantika, skruujui se na povrini ili blizu nje. To izdizanje stijenja koje se skruivalo prouzroilo je razdvajanje dviju ploa sa svake strane, ponegdje brzinom od dva do 18 centimetara (1 do 7 ina) na godinu. Kako su se razmicale ploe, razmicale su se i, recimo, Juna Amerika i Afrika. Drugim rijeima, kontinenti se nisu pomicali, bili su odgurnuti. to je stvorilo energiju koja je to omoguila? Znanstvenici nisu sigurni, ali podobno objanjenje govori da postoje vrlo spori vrtlozi u omotau koji se nalazi ispod Zemljine kore, dovoljno vruem da bude plastian pod svojim velikim pritiscima. Ako se jedan vrtlog kree nagore, prema zapadu i nadolje, a susjedni vrtlog nagore, prema istoku i nadolje, suprotna gibanja ispod kore teit e razdvajanju dviju susjednih ploa, pri emu se izmeu njih uzdie vrui materijal. Prirodno, ako su dvije ploe odgurnute jedna od druge, njihova druga dva ruba utisnut e se u susjedne ploe. Ako se dvije ploe sporo utiskuju jedna u drugu, nastaje naboravanje i stvaraju se planinski lanci. Ako se uguravaju brzo, jedna e ploa 165

skliznuti ispod druge, dospjeti u vrua podruja i rastopiti se. Oceansko dno e se uruiti da bi stvorilo bezdane. Cijela se povijest Zemlje moe uobliiti s pomou tektonike ploa, grane znanosti koja iznenada postade sredinjom dogmom geologije, kao to je evolucija sredinja dogma biologije, a atomistika sredinja dogma kemije. S razmicanjem tektonskih ploa na jednome mjestu i spajanjem na drugom uzdiu se planine, sputaju dubine, proiruju oceani, odvajaju i sjedinjuju kontinenti. Povremeno se kontinenti spajaju u jednu ogromnu kopnenu masu, da bi se zatim opet razdvojili, i to se stalno obnavlja. Posljednja prigoda kad je, kako se ini, nastala Pangaea bila je prije 225 milijuna godina, kad su se upravo poeli razvijati dinosaurusi. I potom se, prije otprilike 180 milijuna godina, opet poela razdvajati.

Vulkani
Moglo bi se initi da kretanje tektonskih ploa po svoj prilici nije katastrofalna pojava, zato to je ono vrlo sporo. U toku cijeloga povijesnog doba pomicanje kontinenata moglo bi se zapaziti iskljuivo pomnim znanstvenim mjerenjima. No, gibanje ploa izaziva povremene uinke koji se ne odnose na promjenu zemljopisne karte, uinke koji su iznenadni i katastrofalni u lokalnom smislu. Linije du kojih se ploe dotiu odgovaraju pukotinama u Zemljinoj kori i nazivaju se oteenja. Ta oteenja nisu ravne i jednostavne linije, ve imaju raznovrsne ogranke i ravanja. Oteenja su slabe toke kroz koje se na povrinu, na nekim mjestima, mogu probiti toplina i rastopljeno stijenje, dosta duboko smjeteno ispod kore. Toplina se moe oitovati dosta bezazleno, zagrijavajui podzemne vode i stvarajui izvore pare i vrue vode. Ponekad se voda zagrijava dok pritisak ne dosegne kritinu toku, da bi potom u velikoj koliini provalila visoko u zrak. Situacija se tada smiruje i to traje tako dugo dok se podzemne zalihe ponovno ne napune i zagriju za slijedeu erupciju. To je gejzir. U nekim je predjelima djelovanje topline drastinije. Rastaljeno stijenje dopire do povrine i tada se skruuje. Kroz humak ukruene stijene probija se sve vie rastaljenog materijala, poveavajui njegovu visinu. Konano nastaje planina sa 166

sredinjim prolazom kroz koji se rastaljeno stijenje ili lava moe uzdizati i taloiti; tu se moe skruivati kroz dulja ili kraa razdoblja, a tada e se opet rastaliti. To je vulkan, koji moe biti aktivan ili mrtav. Ponekad je neki vulkan manje ili vie aktivan kroz dugo vremensko razdoblje i to, kao i u svake kronine bolesti, nije osobito opasno. Povremeno, kad podzemna zbivanja iz nekog razloga poveaju razinu aktivnosti, lava se uzdie i istjee. Rijeke uarene lave ljepljivo se slijevaju niz obronke vulkana i katkada se probijaju do naseljenih mjesta koja se moraju evakuirati. Mnogo su opasniji vulkani koji su dugo mrtvi. Tada se sredinja kora kroz koju se lava u prolosti izdigla potpuno skruuje. Kad vie nikada ispod toga ne bi bilo nikakve aktivnosti, sve bi bilo u redu. Ali, zgodimice se dogaa da uvjeti ispod zemlje jednoga dana, nakon dugog razdoblja, ponu stvarati suviak topline. Lava koja ispod nastaje stijenjena je skrutnutom lavom iznad sebe. Pritisak se pojaava i konano se silovito probija vrh vulkana. Tada nastaje vrlo estoko i, to je jo gore, uglavnom neoekivano izbacivanje plina, pare, krutog stijenja i uarene lave. Zapravo, ako je voda bila zarobljena ispod vulkana i ako se pretvorila u paru pod silnim pritiskom, cijeli vrh vulkana moe izletjeti uvis, stvarajui eksploziju mnogo veu od onih koje su uspjela izazvati ljudska bia, ak i u ovim danima fuzijskih bombi. to je jo gore, neaktivni vulkan moe se doimati posve bezazlenim. On moda u sjeanjima ljudskih bia nije pruio nikakav nagovjetaj aktivnosti, a tlo oko njega, s obzirom na to da je relativno kasno izdignuto iz podzemlja, obino je vrlo plodno. Ono stoga privlai naseljavanje ljudi pa posljedice, kad nastupi erupcija (ako nastupi), mogu biti smrtonosnije. U svijetu postoji 455 poznatih aktivnih vulkana koji eruptiraju u atmosferu. Moda ih je jo 80 podmorskih. Oko 62 posto aktivnih vulkana nalazi se uz rub Pacifikog oceana, meu njima tri etvrtine na zapadnim obalama toga oceana, du otokih lanaca koji okruuju pacifiku obalu Azije. To se ponekad naziva Vatrenim prstenom. Govorilo se da je to nezacijeljeni oiljak koji obiljeava onaj dio Zemlje to se u praiskonskim vremenima odvojio i stvorio Mjesec. Znanstvenici tu ideju vie ne prihvaaju kao razlonu mogunost te Vatreni prsten samo oznaava granicu izmeu pacifike i ostalih ploa, s istoka i zapada. Daljih 17 posto vulkana nalazi se du otokoga kraka Indonezije i oni su granica izmeu euroazijske i australske 167

ploe. Preostalih 7 posto protee se du linije koja presijeca Sredozemlje od istoka prema zapadu, oznaavajui granicu izmeu euroazijske i afrike ploe. Najpoznatija vulkanska erupcija u suvremenoj povijesti bila je provala Vezuva 79. godine n.e. Vezuv je vulkan visok oko 1,28 kilometara (0,8 milja), a nalazi se petnaestak kilometara istono od Napulja. U antikim se vremenima nije znalo da je vulkan, jer je bio neaktivan cijelo vrijeme do kojeg dosee ovjekovo sjeanje. Tada je, 24. kolovoza 79, provalio. Tekua lava, oblaci dima, pare i kodljivih isparavanja potpuno su unitili gradove Pompeji i Herkulanej na njegovim junim padinama. To se dogodilo na vrhuncu Rimskog carstva. Erupciju je dramatino opisao Plinije Mladi (iji je ujak, Plinije Stariji, poginuo za erupcije pokuavajui promatrati unitenje izbliza), a iskopavanja zakopanih gradova koja su poela 1709. objelodanila su rimsku malogradsku zajednicu zadranu, kako se pokazalo, u zamrlosti, i zbog svega je toga taj incident postao epitomom vulkanskih erupcija. No, bila je to sitnica to se tie samoga unitenja. Otok Island je, primjerice, osobito vulkanskoga znaaja, smjeten kao to jest na Srednjeoceanskom grebenu, na granici izmeu sjevernoamerike i euroazijske ploe. I on se doista razdvaja s daljim irenjem dna Atlantskoga oceana.* Godine 1783. poela je provala vulkana Laki na jugu sredinjeg dijela Islanda, 190 kilometara od islandskog glavnog grada Reykjavika. U toku dvije godine lava je prekrila podruje veliko 580 etvornih kilometara (220 etvornih milja). Izravna teta koju je izazvala lava bila je mala, ali vulkanski se pepeo rairio nadaleko i nairoko, dopirui ak do kotske udaljene 800 kilometara (500 milja) prema jugoistoku, u koncentracijama dovoljnim da te godine unite obraene povrine. Na samom su Islandu pepeo i pare ubili tri etvrtine svih domaih ivotinja i barem privremeno onesposobili ono malo poljoprivrednih povrina koje su postojale na otoku. Kao posljedica toga, 10000 ljudi, petina otonoga stanovnitva, umrlo je od gladi ili bolesti. U podrujima s koncentriranom populacijom moe biti jo gore. Uzmimo za primjer vulkan Tambora na indonezijskom otoku Sumbawa koji se nalazi istono od Jave. Godine 1815. Tambora je bio visok etiri kilometra. No, sedmoga se travnja te
* Rije gejzir je islandski doprinos engleskom jeziku.

168

godine nagomilana lava probila i izbila gornji kilometar vulkana. U toj je erupciji izbaeno oko 150 kubinih kilometara materije, to je bila najvea masa materije koja je u modernim vremenima izletjela u atmosferu.* Neposredna kia stijenja i pepela ubila je 12000 ljudi, a unitenje obradivih povrina i domaih ivotinja izazvalo je smrt od gladi jo 80000 ljudi na Sumbawi i na susjednom otoku Lomboku. Na zapadnoj se polukugli najstranija erupcija u povijesnom dobu sluila 8. svibnja 1902. Brdo Pele na sjeverozapadnom kraju karipskog otoka Martinique bilo je znano po povremenim manjim tucavicama, ali tog je dana izbilo divovskom eksplozijom. Rijeka lave i oblaci vrueg plina slijevahu se velikom brzinom niz padine vulkana, zatrpavajui grad St. Pierre i unitivi njegovo posvemanje stanovnitvo. Poginulo je ukupno oko 38 000 ljudi. (Preivio je jedva tek jedan ovjek u gradu, koji se nalazio u podzemnom zatvoru.) Najvea eksplozija u modernim vremenima zbila se, meutim, na otok Krakatau. Otok nije bio velik, s povrinom od 45 etvornih kilometara (18 etvornih milja) bio je tek neto manji od Manhattana. Nalazi se u tjesnacu Sunda izmeu Sumatre i Jave, 840 kilometara (520 milja) zapadno od Tamboroa. Krakatau se nije doimao osobito opasnim. Jedna se erupcija dogodila 1680, ali bila je zapravo beznaajna. Dvadesetoga svibnja 1883. nastala je znatnija aktivnost, ali ponovno se smirila ne uinivi mnogo tete i nakon toga se nastavila neka vrsta stianog praskanja. Tada, 27. kolovoza u 10 sati prije podne, nastade strahovita eksplozija koja je doslovce razorila otok. U zrak je zavitlan samo oko 21 kubini kilometar (5 kubinih milja) materije, mnogo manje no to iznosi vjerojatno pretjerana brojka koja se odnosila na erupciju Tamboroa ezdeset osam godina prije toga, ali ono to je izletjelo izletjelo je daleko veom snagom. Pepeo se spustio na povrinu od 800000 etvornih kilometara (300000 etvornih milja) i zatamnio okolno podruje kroz dva i pol dana. Praina je dosegla stratosferu i rasprostrla se preko cijele Zemlje, izazivajui nekoliko godina spektakularne zalaske sunca. Buka eksplozije ula se na tisue milja udaljenosti, procjenjuje se ak na 1/13 globusa, a snaga eksplozije dvadeset est je puta premaivala najveu H-bombu koja je ikada eksplodirala.
* To bi moglo biti i precijenjeno. Moda nije raznijet cijeli gornji kilometar, ve je jedan dio upao u unutranju rupu koju je stvorila lava pri erupciji.

169

Eksplozija je prouzroila tsunami (takozvani plimni val) koji je preplavio susjedne otoke i koji se osjetio, manje katastrofalno, u svim oceanima. Svi oblici ivota na otoku Krakatau potpuno su uniteni, a tsunami je, ulijevajui se u luke gdje je dosezao ak 36 metara uvis, razorio 163 sela i ubio blizu 40 000 ljudi. Krakatau je prozvan najglasnijom eksplozijom koja se ikada ula na Zemlji u povijesnom dobu, ali pokazalo se da to nije bilo tono. Postojala je i glasnija eksplozija. U junom dijelu Egejskoga mora nalazi se otok Thira, oko 230 kilometara (140 milja) jugoistono od Atene. Ima oblik polumjeseca, s otvorenim dijelom okrenutim prema zapadu. Izmeu dva roga nalaze se dva mala otoka. Cjelina se doima poput velikoga kruga vulkanskog kratera, a to i jest. Thira je vulkanski otok s brojnim erupcijama, no novija su iskapanja pokazala da je oko 1470. godine prije nove ere otok bio znatno vei nego to je danas te da bijae sjeditem naprednog ogranka Minojske civilizacije koja je imala sredite na otoku Kreti, 105 kilometara (70 milja) istono od Thire. Te je godine, meutim, Thira eksplodirala, kao to e to uiniti Krakatau trideset tri stoljea kasnije, no pet puta veom snagom. I tada je sve na Thiri uniteno, no tsunami koji se podigao (doseui u nekim lukama 50 metara, ili 165 stopa) zapljusnuo je Kretu i prouzroio takvo haraenje da Minojska civilizacija bijae razorena.* Proi e gotovo tisuu godina prije no to e razvijena grka civilizacija podii kulturu toga podruja na razinu dosegnutu prije eksplozije. Eksplozija Thire nedvojbeno nije ubila tako mnogo ljudi kao Krakatau ili Tamboro, zato to je Zemlja u to doba bila daleko rjee naseljena. No, eksplozija Thire razlikuje se po alosnoj injenici da je bila jedina vulkanska erupcija koja nije unitila samo grad ili skupinu gradova, ve cijelu jednu civilizaciju. Erupcija Thire razlikuje se po jo jednoj, posve romantinoj pojedinosti. Egipani su imali zapise o toj eksploziji, vjerojatno u iskrivljenu obliku**, i tisuu godina kasnije Grci su od njih saznali za nju, po svoj je prilici jo vie iskrivivi. Te se prie pojavljuju u dva Platonova dijaloga.
* Povjesniari su znali da je u to vrijeme propala Minojska civilizacija, ali do iskapanja Thire nisu znali zato. ** Legende o katastrofama toga doba koje je skupio Velikovsky a to je vrijeme u koje stavlja Egzodus ako uope imaju nekog znaenja, mnogo bi se lake mogle pripisati kaosu i pustoenju nakon eksplozije Thire, nego nemoguem prodoru planete Venere.

170

Platon (427347 prije n.e.) se nije trudio da pri tome previe uvaava povijest, jer je tu priu iskoristio da bi moralizirao. On oito nije mogao povjerovati da je veliki grad o kojem su pripovijedali Egipani postojao u Egejskom moru gdje su se nalazili samo mali otoci bez vanosti. Stoga e ga smjestiti na daleki zapad Atlantskoga oceana, nazvavi uniteni grad Atlantidom. Posljedica je toga da otada mnogi ljudi zamiljaju kako se u Atlantskom oceanu nalazi jedan potopljeni kontinent. Otkrie Telegrafskog platoa poduprlo je to vjerovanje ali, naravno, saznanja o Srednjeoceanskom grebenu sruila su tu ideju. tovie, Seussove natuknice o oceanskim kopnenim mostovima te izdizanju i sputanju ogromnih kopnenih podruja jo su vie stimulirale poklonike izgubljenog kontinenta. Nije se zamiljalo da postoji samo Atlantida, ve i slini potonuli kontinenti u Pacifikom i Indijskom oceanu, nazvani Lemuria i Mu. Seuss, dakako, nije imao pravo, a uz to je govorio o zbivanjima starima stotine milijuna godina, dok su entuzijasti smatrali da se oceansko dno uzdizalo i sputalo prije nekoliko desetaka tisua godina. Tektonika ploa sa svim je tim stvarima raistila. Ni u jednom oceanu ne postoje potonuli kontinenti iako e poklonici izgubljenih kontinenata, moemo biti sigurni, i dalje vjerovati u svoju besmislicu. Jo posve nedavno znanstvenici su (i ja meu njima) sumnjali da je moda Platonov prikaz potpuno izmiljen, iskonstruiran da bi istakao pouku. U tome smo grijeili. Neki Platonovi opisi Atlantide slau se s onim to su otkrila iskapanja Thire te se stoga ta pria morala temeljiti na stvarnome unitenju jednoga grada to ga je pogodila iznenadna katastrofa ali samo maloga grada na malom otoku, a ne kontinenta. No, ma kako vulkani mogu biti strani u svome najgorem obliku, postoji jo jedno djelovanje tektonike ploa koje moe biti ak katastrofalnije. Potresi Kad se tektonske ploe razdvajaju ili spajaju, to ne mora uvijek biti lagan i miran proces. Zapravo, za oekivati je postojanje stanovitog otpora trenja. 171

Mogli bismo zamisliti da dvije ploe dre zajedno ogromni pritisci. Linija je nejednolika, miljama duboka, a ivice ploa napravljene su od hrapavog stijenja. Gibanje ploa teit e, recimo, da jednu od njih odgurne prema sjeveru, dok je druga nepokretna ili se odmie prema jugu. Ili e se moda jedna ploa izdizati, dok je druga nepomina ili tone. Silno trenje ivica ploa barem e neko vrijeme zadravati ploe u mjestu, no snaga koja nastoji pomaknuti ploe poveava se sporim kolanjem u donjem sloju Zemljine kore koje na nekim mjestima odmie ploe jednu od druge. Uzdizanje rastaljenog stijenja i irenje morskoga dna stvara postojano guranje jedne ploe na drugu na drugim mjestima. Moda e proi godine, ali prije ili kasnije trenje je prevladano i ploe se pomiu jedna mimo druge uz struganje, moda tek za centimetar ili ak nekoliko metara. Pritisak zatim poputa i ploe se smiruju za jo jedno neizvjesno razdoblje, do novoga zamjetljivog gibanja. Kad se dvije ploe gibaju, Zemlja vibrira te imamo potres. U toku jednog stoljea dvije ploe esto nadiru jedna prema drugoj, svaki put na maloj udaljenosti, i drhtanje ne mora biti osobito snano. Ili dvije ploe mogu biti tako vrsto sjedinjene da se cijelo jedno stoljee nita ne dogaa, a tada se odjednom oslobode i pokrenu u jednom jedinom trenutku za vrijednost cijelog stoljea, te nastaje divovski potres. Kao i obino, veliina razaranja ovisi o brzini kojom se promjena zbiva. Ista koliina energije koja se oslobaa u toku cijeloga stoljea moda nee izazvati uope nikakvu tetu, ali sabita u kratak interval moe biti katastrofalna. Budui da se potresi, poput vulkana, javljaju du oteenja mjesta gdje se susreu dvije ploe ista podruja koja su podlona vulkanima vjerojatno e doivljavati i potrese. No od te dvije pojave potresi su mnogo smrtonosniji. Provale lave dogaaju se na tono odreenim mjestima tamo gdje su veliki i lako prepoznatljivi vulkani. Obino je razaranje ogranieno na malo podruje i samo se rijetko pojavljuju tsunamiji i veliki oblaci pepela. Potresi, s druge strane, mogu biti usredotoeni bilo gdje du linije oteenja koja moe biti duga stotine milja. Vulkani obino daju neko upozorenje. ak i kad nekom vulkanu nenadano odleti vrh, postoji prethodna tutnjava ili izbacivanje dima i pepela. U sluaju vulkana Krakatau, primjerice, znakovi aktivnosti postojali su tri mjeseca prije iznenadne eksplozije. Potresi se, s druge strane, javljaju uz samo jedva zamjetljivo upozorenje. 172

Dok su vulkanske erupcije gotovo uvijek lokalizirane i gotovo uvijek traju dovoljno dugo da bi ljudi mogli pobjei, potres je obino zavren za pet minuta i za tih pet minuta moe nakoditi velikom podruju. Drhtanje zemlje nije samo po sebi opasno (iako moe biti silno zastraujue), ali ono je u stanju sruiti kue pa ljudi pogibaju u ruevinama. U dananjem modernom dobu ono moe razbiti brane i izazvati poplave, unititi elektrine vodove te prouzroiti poare i, ukratko, nanijeti neizrecivu tetu. Najpoznatiji potres u suvremenoj povijesti dogodio se 1. studenoga 1755. Epicentar je bio neposredno uz portugalsku obalu. To je sigurno bio jedan od tri ili etiri najsnanija zabiljeena potresa. Lisabon, glavni grad Portugala, bio je pogoen punom silinom i svaka se kua u niem dijelu grada sruila. Tada je u luku uletio tsunami izazvan podmorskim dijelom podrhtavanja te dovrio unitenje. Poginulo je ezdeset tisua ljudi, a grad je sravnjen sa zemljom kao da ga je pogodila hidrogenska bomba. Potres se osjetio na podruju velikom 3,5 milijuna etvornih kilometara (1,5 milijuna etvornih milja), izazvavi velika oteenja i u Maroku, jednako kao u Portugalu. Kako je bio Dan Svih svetih, ljudi su bili u crkvama te su u cijeloj junoj Evropi vidjeli kako u katedralama svijenjaci pleu. Najuveniji potres u amerikoj povijesti pogodio je San Francisco. Taj se grad nalazi na granici izmeu pacifike i sjevernoamerike ploe. Ta se granica protee duinom zapadne Kalifornije i naziva se oteenje San Andreas. Du itavog oteenja i njegovih ogranaka drhtanje se osjea dosta esto, obino posve blago, no gdjekada su neki odsjeci oteenja uklijeteni u mjestu i kad se, nakon mnogih desetljea, oslobode, posljedice su katastrofalne. U 5 sati i 13 minuta ujutro, 18. travnja 1906, oteenje je popustilo kod San Francisca i kue su se poele ruiti. Izbio je poar koji je trajao tri dana, dok ga nije obuzdao pljusak. etiri etvorne milje sredita grada potpuno su zbrisane. Poginulo je oko sedamsto ljudi, a etvrt milijuna stanovnika je ostalo bez doma. teta je procijenjena na pola milijarde dolara. Nakon studije o tom potresu koju je napravio ameriki geolog Harry Fielding Reid (18951944) uslijedilo je otkrie da je du oteenja dolo do klizanja. Du jedne ivice oteenja San Andreas tlo se, u odnosu na drugu ivicu, pomaklo za est metara (20 stopa). To je omoguilo suvremeno razumijevanje potresa, 173

iako je tek razvoj tektonike ploa pola stoljea kasnije objasnio koja pokretaka snaga dovodi do njih. Ne smije se dopustiti da glasovitost potresa u San Franciscu prikrije injenicu kako je grad u to doba bio malen te je mrtvih bilo relativno malo. Na zapadnoj polukugli bilo je mnogo veih potresa, procjenjuje li se prema broju mrtvih. Godine 1970, u kupalinome gradu Yungay u Peruu, 320 kilometara sjeverno od glavnog grada Lime, potres je oslobodio vodu koja se skupljala iza zemljanoga zida. Poplava je unitila 70000 ivota. Vee tete nastaju na drugom kraju pacifike ploe, na Dalekom istoku, gdje je naseljenost vrlo gusta i gdje su zgrade obino tako krhke da se smjesta rue s prvim drhtajem velikog potresa. Prvog rujna 1923. potres divovske jaine imao je epicentar jugozapadno od gradskog podruja Tokio-Yokohama u Japanu. Tokio je 1923. bio mnogo vei grad nego San Francisco 1906; na podruju Tokija i Yokohame ivjelo je oko dva milijuna ljudi. Potres se dogodio neposredno prije podneva i smjesta unitio 575 000 zgrada. Broj poginulih od potresa, i od vatre koja je slijedila, dosegao je vie od 140 000, a materijalna teta vjerojatno je iznosila gotovo tri milijarde dolara (u razmjeru prema ondanjoj vrijednosti dolara). To je vrlo vjerojatno bio potres s dosad najveom materijalnom tetom. Pa ipak ni to nije bio najgori potres s obzirom na broj mrtvih. Prema jednom izvjetaju, potres koji se dogodio 23. sijenja 1556. u provinciji Shensi u sredinjoj Kini usmrtio je 830 000 ljudi. Naravno, nae povjerenje u jedan tako stari izvjetaj moe biti samo ogranieno, ali 28. srpnja 1976. potres sline razorne snage dogodio se u Kini juno od Pekinga. Gradovi Tjencin i Tangan sravnjeni su sa zemljom, a neslubeni izvjetaji, s obzirom na to da Kina ne objavljuje slubene podatke o nesreama, govore o 655 000 mrtvih i 779 000 ranjenih. to, dakle, moemo rei openito o vulkanima i potresima? Oni su svakako katastrofe, ali su izriito lokalni. U toku milijarda godina otkako postoji ivot, vulkani i potresi nikad se nisu ni pribliili mogunosti da budu konanim razoriteljima ivota. Ne moe ih se ak smatrati ni razoriteljima civilizacije. Eksplozija Thire, istina, nedvojbeno je bila snaan initelj u propasti Minojske civilizacije, ali u onim su vremenima civilizacije bile male. Minojska civilizacija bila je ograniena na otok Kretu, uz 174

jo neke egejske otoke, a imala je utjecaja i na nekim dijelovima grkoga kopna. Moemo li biti sigurni da e tako i ostati, da tektonski poremeaji nee postati katastrofalni u budunosti iako nisu bili takvima u prolosti? Godine 1976, primjerice, dogodilo se pedesetak potresa sa smrtonosnim posljedicama, a neki su od njih, poput onih u Gvatemali i Kini, bili stravinih razmjera. Zar se Zemlja moda upravo raspada iz nekog razloga? Nipoto! Stanje se samo ini loim, i zapravo je 1906. (godina potresa u San Franciscu) doivjela razornije potrese nego 1976, no ljudi se 1906. nisu toliko zabrinjavali zbog toga. Zato se danas vie zabrinjavaju? Ponajprije, nakon drugoga svjetskog rata komunikacije su se nevjerojatno usavrile. Nije tome bilo tako davno kad su prostranstva Azije, Afrike i June Amerike bila bez doticaja s nama. Ako je potres pogodio neko mjesto u udaljenim predjelima, do javnosti u drugom podruju svijeta doprle bi samo blijede vijesti. Danas se svaki potres smjesta podrobno opisuje na prvim stranicama novina. Posljedice razaranja mogu se ak vidjeti na televiziji. Zatim, i nae je zanimanje poraslo. Nitko vie nije izoliran i zaokupljen iskljuivo sobom. Ne tako davno, ak i kad bismo uli pojedinosti o potresima na drugim kontinentima, jednostavno bismo slegnuli ramenima. Ono to se dogaalo u udaljenim predjelima svijeta nije bilo toliko vano. Danas smo poeli razumijevati da incidenti ma gdje u svijetu utjeu i na nas, pa im stoga poklanjamo vie panje i postajemo zabrinuti zbog njih. Tree, stanovnitvo svijeta se povealo. U posljednjih se pedeset godina udvostruilo i danas broji etiri milijarde ludi. Potres koji je u Tokiju 1923. usmrtio 140 000 ljudi danas bi, kad bi se ponovio, unitio moda milijun osoba. Uzmimo da je Los Angeles imao 100 000 stanovnika 1900. godine, a danas ima 3 milijuna. Potres koji bi pogodio Los Angeles danas bi vjerojatno usmrtio trideset puta vie ljudi nego 1900. godine. To ne bi znailo da je taj potres trideset puta snaniji, znailo bi samo da se broj ljudi koji bi mogao poginuti poveao trideset puta. Na primjer, najsnaniji zabiljeeni potres u povijesti Sjedinjenih Drava nije se dogodio u Kaliforniji ve, zamislite, u Missouriju. Epicentar je bio blizu New Madrida na rijeci Mississippi, blizu jugoistonog kuta te drave, a potres je bio tako snaan te je promijenio tok Mississippija. No, potres se dogodio 15. prosinca 1811. i tada je to podruje bilo rijetko naseljeno. Nije 175

zabiljeen niti jedan smrtni sluaj. Isti takav potres na istome mjestu danas bi usmrtio stotine ljudi. Pomaknut nekoliko stotina kilometara uzvodno, usmrtio bi desetke tisua. Konano, moramo znati da u sluaju potresa ljude zapravo ubija ovjekovo djelo. Kue koje se rue zatrpavaju ljude, razbijene brane potapaju ljude, poari izazvani unitenjem elektrinim icama spaljuju ljude. ovjekovo djelo svake se godine umnoava i postaje savrenije i skuplje. To ne poveava samo broj mrtvih, ve takoer silno poveava materijalnu tetu.

Tektonska budunost
Mogli bismo prema tome oekivati da e, posve razumljivo, sa svakim desetljeem smrtnost i razaranje izazvani potresima i, u manjoj mjeri, vulkanima, postajati sve straniji, makar ploe i ne uine nita vie nego se nastave pomicati kao to je bivalo nekoliko milijardi godina. Moemo takoer oekivati da e ljudi, zamjeujui veu smrtnost i razaranje te izloeni veem publicitetu oko svega toga, biti sigurni kako se situacija pogorava i Zemlja doista trese da bi se raspala. Ipak se to ne dogaa! Iako se ini da situacija postaje gorom, za to je odgovorna ljudska promjena u svijetu, ne tektonska promjena. Uvijek, naravno, postoje oni koji iz nekog razloga revno nastoje predskazati skori konac svijeta. U ranijim dobima takva su predskazanja obino bila inspirirana nekim dijelom Biblije i esto su se smatrala posljedicom grijeha ovjekova. Danas se moguim uzrokom proglaava neki materijalni aspekt svemira. Godine 1974, na primjer, objavljena je knjiga The Jupiter Effect Johna Gribbina i Stephena Plagemanna i ja sam joj napisao predgovor smatrajui je zanimljivom. Gribbin i Plagemann izraunali su utjecaj morskih doba nekih planeta na Sunce, spekulirali su o utjecaju morskih doba na Suneve bljeskove pa prema tome i na Sunev vjetar, i nadalje nagaali o djelovanju Suneva vjetra na Zemlju. Pitali su se, posebice, ne bi li mogao postojati neki mali dodatni utjecaj na optereenja u raznih oteenja. Ako bi, primjerice, oteenje San Andreas bilo na samom poetku domaaja iskliznua i stvaranja opasnog potresa, djelovanje Sunevog vjetra moglo bi izazvati onaj konani poticaj i pospjeiti pomaknue oteenja. Gribbin i Plagemann istakli su da e 1982. planeti biti tako smjeteni te e njihov utjecaj morskih 176

doba na Sunce biti vei nego obino. U tom sluaju, ako bi se oteenje San Andreas nalazilo pred iskliznuem, 1982. mogla bi biti kritina godina. U vezi s tom knjigom valja zapamtiti da je ona, ponajprije, visoko spekulativna. Drugo, kad bi lanac dogaaja doista uslijedio kad bi poloaj planeta stvorio neuobiajeno velik utjecaj morskih doba na Sunce, koji bi poveao broj i intenzitet Sunevih bljeskova, a oni bi, opet, pojaali Sunev vjetar te bi to pokrenulo oteenje San Andreas sve to bi se dogodilo bio bi potres koji bi se ionako dogodio slijedee godine, ako ve ne bi bio potaknut te godine. Mogao bi to biti vrlo snaan potres, ali ne bi bio nita snaniji nego to bi bio bez poticaja. Mogao bi prouzroiti silnu tetu, ali ne zbog svoje snage; bilo bi to iskljuivo zbog injenice da su ljudska bia prepunila Kaliforniju stanovnitvom i graevinama nakon posljednjeg velikog potresa 1906. godine. Ipak je knjiga pogreno shvaena te danas postoji grozniavo strahovanje da e 1982. nastati planetarni poredak koji e, nekom vrstom astrolokog utjecaja, pokrenuti proirena razaranja na naem planetu, meu kojima e propadanje Kalifornije u more biti najmanje. Besmislica! ini se da predodba o Kaliforniji koja klizi u more zanima iz nekog razloga iracionaliste. Dijelom je to stoga jer imaju neki nejasni pojam o tome da se du zapadnog ruba Kalifornije protee oteenje (to je tono) i da du tog oteenja moe doi do gibanja (to i moe). No, gibanje ne bi bilo vee od najvie nekoliko metara i rubovi oteenja ostali bi zajedno. Nakon svih oteenja koja bi nastala, Kalifornija bi ostala vrsto u jednom komadu. Dakako, moe se zamisliti da e jednoga dana u budunosti nastati irenje du oteenja; da e se podzemni materijal probiti prema gore i razdvojiti dva ruba oteenja, stvarajui moda depresiju u koju bi se izlio Pacifiki ocean. Zapadni okrajak Kalifornije tada bi se odvojio od preostalog dijela Sjeverne Amerike, stvarajui dugaki poluotok poput dananje Donje Kalifornije, ili moda ak dugaki otok. No za to bi bili potrebni milijuni godina i taj proces ne bi pratilo nita gore no to je pojava potresa i vulkana kakvi uostalom postoje i danas. Ipak se slijed ideja Kalifornija-klizi-u-more i dalje nastavlja. Postoji, na primjer, asteroid Ikar to ga je 1948. otkrio Baade, vrlo nepravilne putanje. Na jednom kraju putanje prolazi kroz 177

asteroidnu zonu. Na drugom se kraju pribliava Suncu ak vie nego planet Merkur. Izmeu toga njegova putanja prolazi prilino blizu Zemljine putanje pa je on prema tome jedan od Zemljinih okrzaka. Kad se Ikar i Zemlja nau na prikladnim tokama svojih putanja, udaljenost meu njima bit e samo 6,4 milijuna kilometara (4 milijuna milja). ak i na toj udaljenosti, koja je gotovo sedamnaest puta vea od udaljenosti Mjeseca, djelovanje Ikara na Zemlju je nitavno. Ipak, kad je dolo do posljednjeg bliskog susreta mogla su se uti upozorenja o propadanju Kalifornije u more. A zapravo bi se opasnosti od vulkana i potresa mogle s vremenom smanjiti. Ako, kao to je prije reeno, Zemlja jednoga dana izgubi svoju sredinju toplinu, pokretaka snaga tektonike ploa, pa prema tome i vulkana i potresa, posve e nestati. To se, meutim, sigurno nee dogoditi ni u koje dogledno vrijeme ma kakvog znaenja, prije no to za Sunce nastupi razdoblje crvenoga diva. Vanija je injenica da ljudska bia ve nastoje poduzeti mjere kojima bi smanjila opasnost. Pomoglo bi, primjerice, kad bismo imali prethodna upozorenja. U sluaju vulkana to je relativno lako. Oprezno izbjegavanje takvih objekata i pomno promatranje posve oitih upozoravajuih simptoma koji prethode gotovo svih erupcijama mogu mnogo pomoi otklanjanju razaranja i pogibija. Potresi su manje spremni na suradnju, ali i oni odaju znakove. Kad jedna strana oteenja stigne do toke pri kojoj e doi do iskliznua, u tlu se zbivaju neke manje promjene prije stvarnog potresa i one bi se na neki nain morale moi otkriti i izmjeriti. Promjene u stijenju koje poinje poputati, neposredno prije potresa, ukljuuju smanjenje elektrinog otpora, izboivanje tla te poveanje dotoka vode iz podzemlja u meuprostore koji su se otvorili postupnim irenjem stijenja. Pojaan dotok vode moe se oitovati pojaavanjem radioaktivnih plinova, primjerice radona, u zraku plinova koji su do tada bili zarobljeni u stijenju. Raste takoer i razina vode u izvorima i bunarima, uz pojaanu zamuenost. Zaudno, ini se da je jedan od vanih znakova neposrednog potresa opa promjena ponaanja ivotinja. Inae mirni konji propinju se i jure, psi zavijaju, ribe skau iz vode. ivotinje koje se, poput zmija i takora, obino zadravaju skrivene u rupama, iznenada jure na otvoreno. impanze provode manje vremena na drveu i vie na tlu. To nas ne mora navesti na zakljuak da 178

ivotinje imaju sposobnost proricanja budunosti ili neka neobina osjetila kakva nama nedostaju. One ive u neposrednijem dodiru s prirodnom okolicom i njihovo ugroeno i opasno ivljenje nagoni ih na to da poklanjaju vie panje nego mi gotovo nezamjetnim promjenama. Njih e uznemiriti blago podrhtavanje koje prethodi pravom srazu. Isto e biti i s neobinim zvukovima koji nastaju struganjem i kripanjem rubova oteenja. U Kini, gdje su potresi ei i razorniji nego u Sjedinjenim Dravama, ine se veliki napori kako bi se oni uspjeli predviati. Puanstvo je mobilizirano na osjetljivost prema promjenama. Izvjetava se o neobinim aktivnostima ivotinja, o promjenama razine vode u studencima, o pojavi udnih zvukova iz tla, ak o neoekivanom ljutenju boje sa zidova. Kinezi tvrde da su na taj nain predvidjeli dan ili dva unaprijed razorne potrese i spasili mnoge ivote izrijekom, kako kau, u sluaju potresa u sjeveroistonoj Kini, 4. veljae 1975. (S druge strane, ini se da ih je zaskoio stravian potres 28. srpnja 1976). I u Sjedinjenim Dravama pokuaji da se predskau potresi postaju sve ozbiljniji. Naa je snaga u visokoj tehnologiji kojoj se moemo utei da bismo otkrili slabane promjene lokalnih magnetskih, elektrinih i gravitacijskih polja, kao i svakodnevne promjene kemijskog sadraja i razine izvorske vode te svojstava zraka oko nas. Bit e, meutim, nuno posve tono procijeniti mjesto, vrijeme i jainu budueg potresa, jer lani alarm moe biti vrlo skup. Nagla evakuacija mogla bi vie poremetiti privredu i izazvati osobne neugodnosti nego neki manji potres, pa bi ljudi reagirali nepovoljno ako bi se pokazalo da je evakuacija bila nepotrebna. Kad doe do novog upozorenja ljudi bi odbili da se evakuiraju a tada bi potres zaista mogao naii. Vjerojatno e se, da bi se poveale mogunosti predvianja potresa s dovoljno sigurnosti, morati razviti razliite vrste mjerenja, s mogunou da se procijeni relativna vanost njihovih promjenljivih veliina. Moemo zamisliti kako se oitano podrhtavanje tuceta igala, od kojih svaka mjeri neku drugu pojavu ili svojstvo, ubacuje u kompjuter koji stalno procjenjuje sve uinke i izbacuje ukupnu brojku; kad ona prijee stanovitu kritinu toku, to e biti znak za evakuaciju. Evakuacija bi smanjila razaranja, no trebamo li time biti zadovoljni? Mogu li se potresi potpuno sprijeiti? ini se da nema praktinog naina kojim bismo mogli modificirati podzemno stijenje, no podzemne su vode druga stvar. Ako se du linije 179

oteenja iskopaju duboki bunari na udaljenostima od nekoliko kilometara te ako se voda nagna u njih i potom se dopusti da otee natrag, podzemni pritisci mogli bi se rasteretiti i time osujetiti potres. Voda zapravo moe uiniti i vie, a ne samo oslabiti pritiske. Ona bi mogla podmazivati stijenje i poticati klizanje u eim razmacima. Serija manjih potresa koji ne nanose tetu, ak ni kumulativno, mnogo je bolja od jednog velikog potresa. Iako je, uz nekoliko dana prethodnog upozorenja, lake predvidjeti vulkansku erupciju nego potres, bilo bi tee i opasnije pokuati osloboditi vulkanske pritiske nego pritiske koji dovode do potresa. Ipak, nije suvie teko zamisliti da bi se neaktivni vulkani nekako mogli probuiti tako da ostane otvoren sredinji prolaz kroz koji bi se mogla uzdizati lava, bez skupljanja pritisaka do eksplozivne toke ili da bi se mogli prokopati novi kanali blie razini tla, u smjerovima tako zamiljenima da nanesu manje zla ljudima. Da samemo, ini se dakle razlonim pretpostaviti da e Zemlja ostati dovoljno stabilnom za cijelo vrijeme dok e se Sunce nalaziti u glavnoj sekvenci te da ivot nee ugroziti nikakve konvulzije same Zemlje ili nepovoljna gibanja njezine kore. A to se tie lokalnih katastrofa prouzroenih vulkanima i potresima, moda e ak biti mogue smanjiti te opasnosti.

180

10 Promjena vremena
Godinja doba
Pretpostavimo li ak da e Sunce biti apsolutno pouzdano i da e Zemlja biti apsolutno stabilna, ipak postoje periodine promjene oko nas koje ugroavaju nau sposobnost, i sposobnost svih ivih bia openito, da ostanemo ivi. Sunce nejednoliko zagrijava Zemlju zbog toga to je ona okrugloga oblika, zato to se njezina udaljenost od Sunca poneto mijenja dok se kree po svojoj eliptinoj putanji te zbog injenice da je njezina osovina nagnuta. Stoga se prosjene temperature na svakoj pojedinoj toki Zemlje diu i sputaju u toku godine koja je zbog toga podijeljena na godinja doba. U umjerenim zonama postoje izrazito topla ljeta i izrazito hladne zime s toplinskim valovima ljeti i snjenim zametima zimi; i meu njima prijelazne sezone, proljee i jesen. Razlike meu godinjim dobima manje se zapaaju putujemo li prema ekvatoru, barem kad je rije o temperaturi. No ak i u tropskim podrujima, gdje temperaturne razlike u toku godine nisu velike i gdje vlada vjeno ljeto, esto postoje razdoblja sua i razdoblja kia. Razlike meu godinjim dobima zamjetljivije su putujemo li prema polovima. Zime postaju hladnije s niskim suncem a ljeta kraa i prohladnija, da bismo napokon na samim polovima imali legendarne dane i noi duge po est mjeseci, kad sunce dodiruje horizont naizmjenino neposredno ispod ili iznad njega. Kao to, naravno, svi znamo, temperatura u godinjim dobima ne mijenja se uravnoteeno i jednoliko. Postoje ekstremi koji gdjekada doseu katastrofalne intenzitete. U nekim razdobljima, primjerice, kie kroz dulje vrijeme ima manje no to je normalno te je posljedica sua koja unitava urod. Budui da populacija u 181

poljoprivrednim podrujima obino raste do granice koja se moe podnijeti u godinama dobrog uroda, nakon sue slijedi glad. U predindustrijsko doba, kad je transport na duge udaljenosti bio otean, glad u jednoj provinciji mogla je poprimiti ekstremne oblike, iako su moda susjedne provincije imale vikove hrane. ak i u suvremenu dobu negdje gladuju milijuni ljudi. U 1877. i 1878. godini u Kini je od gladi umrlo 9,5 milijuna ljudi, a pet je milijuna umrlo u Sovjetskom Savezu nakon prvoga svjetskog rata. Glad bi danas morala biti manji problem, jer je mogue u sluaju potrebe smjesta prevesti, primjerice, ito do Indije. Ipak jo postoje problemi. Izmeu 1968. i 1973. sua je pogodila Sahel, dio Afrike juno od Sahare, i etvrt milijuna ljudi umrlo je od gladi; milijuni drugih dovedeni su do ruba izgladnjelosti. I obratno, postoje razdoblja u kojima je kia mnogo obilnija nego normalno i to, u najgorem obliku, moe izazvati naglo pustoenje poplavljenih rijeka. Poplave su osobito razorne u ravnim, gusto napuenim podrujima oko kineskih rijeka. Hwang-Ho, ili uta rijeka (drugo joj je ime Kineska tuga) u prolosti je esto preplavljivala podruja i ubijala stotine tisua ljudi. Smatra se da je poplava ute rijeke u kolovozu 1931. potopila 3,7 milijuna ljudi. Ponekad ne nanosi toliko tete poplava rijeke, ve snani vjetrovi koji prate kine oluje. Za vrijeme uragana, ciklona, tornada i tako dalje (razliita podruja upotrebljavaju razliita imena za velika podruja obuhvaena brzim uzvitlanim vjetrovi ma), kombinacija vjetra i vode moe biti ubilaka. Osobito je teko pogoena napuena, nizinska delta rijeke Ganges u Bangladeu, gdje je 13. studenoga 1970. poginulo oko milijun ljudi pod silnim naletom ciklona koji je nanio more na kopno. Najmanje etiri takve oluje u prethodnom desetljeu usmrtile su svaka po deset ili vie tisua ljudi u Bangladeu. Tamo gdje, na niim zimskim temperaturama, kombinacija vjetra i snijega stvara snjene oluje smrtnost je manja, ve i zato to su takve oluje najee u polarnim i subpolarnim predjelima koji su rijetko naseljeni. Ipak, od 11. do 14. oujka 1888. trodnevna je snjena oluja u sjeveroistonom dijelu Sjedinjenih Drava odnijela ivote 4000 ljudi, a oluja praena tuom odnijela je 246 ivota u Moradabadu u Indiji iste te godine, 30. travnja. Od svih je oluja najdramatiniji tornado koji se sastoji od zbijenih spiralnih vjetrova to jure brzinom do 480 kilometara (300 milja) na sat. Oni mogu unititi doslovce sve na svome putu, no spasonosno im je svojstvo da su mali i kratkotrajni. Ipak, u 182

Sjedinjenim Dravama moe se podii do tisuu tornada u jednoj jedinoj godini, uglavnom u sredinjim regijama, i broj mrtvih nije beznaajan. Godine 1925. od tornada je u Sjedinjenim Dravama poginulo 689 ljudi. No, i to i ostali vremenski ekstremi mogu se okvalificirati samo kao nepogode, a ne i katastrofe. Nijedan od njih ne moe biti ak ni priblina prijetnja ivotu, ili civilizaciji u cijelosti. ivot se prilagodio godinjim dobima. Postoje organizmi koji su se prilagodili tropima, pustinjama, tundri, kiovitim vlanim umama, ukratko ivot moe preivjeti sve ekstreme, iako oni mogu neto poremetiti razvitak. No ipak, je li mogue da godinja doba promijene svoju prirodu te da unite sav ili gotovo sav ivot kroz produljenu zimu ili, recimo, produljenu sunu sezonu? Bi li Zemlja mogla postati planetarnom Saharom ili planetarnim Grenlandom? Na temelju naeg iskustva u povijesnom vremenu, dolazimo u iskuenje da kaemo ne. Neki mali preokreti u prirodnom toku stvari jesu postojali. Na primjer, za vrijeme Maunderova minimuma u sedamnaestom stoljeu prosjena je temperatura bila nia nego to je normalno ali ne dovoljno da ugrozi ivot. Moemo imati slijed sunih ljeta ili blagih zima ili olujnih proljea ili vlanih jeseni, no stvari se uvijek vraaju u koloteinu i nikada nita ne postaje doista neizdrivim. U posljednjim stoljeima Zemlja se najvie pribliila doivljaju istinskoga klimatskog zastranjivanja 1816. godine nakon silovite vulkanske eksplozije Tamboroa. U stratosferu je uzvitlano toliko mnogo praine da je ona reflektirala natrag u svemir neuobiajene koliine Suneva zraenja, sprijeivi da ono dopre do povrine Zemlje. Uinak je bio jednak kao da je Sunce postalo tamnije i hladnije, a kao posljedica toga 1816. je postala poznatom kao godina bez ljeta. U Novoj Engleskoj snijeg je te godine padao najmanje jedanput svakoga mjeseca, ukljuujui srpanj i kolovoz. Da se to odralo godinu za godinom bez prestanka, posljedice bi sigurno konano postale katastrofalnima, no praina se slegla i klima se vratila svome ustaljenom slijedu. No ipak, hajde da se vratimo prethistorijskim vremenima. Je li ikada postojalo razdoblje u kome je klima bila izrazito ekstremnija nego to je danas? Kad je bila toliko ekstremna da se pribliila katastrofi? Naravno, nikad nije mogla biti dovoljno ekstremnim da bi to okonalo sav ivot, jer iva bia jo obilno nastavaju Zemlju no je li mogla biti toliko ekstremna da 183

izazove probleme koji bi, kad bi se to ponovilo u samo neto gorem obliku, mogli ozbiljno zaprijetiti ivotu? Prvi nagovjetaji da je mogla postojati barem takva mogunost pojavili su se potkraj osamnaestog stoljea, kad se poela raati suvremena geologija. Neki su se aspekti Zemljine povrine poeli doimati zagonetnima i paradoksalnim u svjetlu nove geologije. Tu i tamo otkrilo bi se stijenje kojega se priroda razlikovala od ope stjenovite pozadine. Na drugim su mjestima postojale naslage pijeska i ljunka koje tamo nekako nisu pripadale. Prirodno objanjenje u to doba bilo je da su ti poremeaji posljedica Noina Potopa. Na mnogim su mjestima, meutim, otkrivene stijene bile prekrivene paralelnim ogrebotinama, pradavnim ogrebotinama nastalim djelovanjem vremena koje je moglo izazvati i struganje stijene o stijenu. U tom je sluaju neto moralo drati dvije stijene velikom snagom, a uz to je moralo imati dodatnu snagu da pomie jednu stijenu uz drugu. Sama voda to nije mogla uiniti, no ako nije bila voda, to je onda bilo? Tim su se problemom 1820-tih godina pozabavila dva vicarska geologa, Johann H. Charpentier (17861855) i J. Venetz. Oni su dobro poznavali vicarske Alte te su znali da su ledenjaci koji su se ljeti topili i djelomice sputali, ostavljali iza sebe naslage pijeska i ljunka. Je li mogue da su pijesak i ljunak odvueni niz obronke planina i da je ledenjak mogao obaviti taj posao zato to se kretao poput vrlo, vrlo spore rijeke? Jesu li ledenjaci mogli odvlaiti velike oblutke jednako kao pijesak i ljunak? I ako su ledenjaci nekad bili mnogo vei nego to su danas, jesu li mogli strugati ljunkom preko veih komada kamenja, stvarajui ogrebotine? Zatim, ako su ledenjaci nosili pijesak, kamenie, ljunak i vee komade oblutaka daleko izvan granica do kojih se ti ledenjaci danas proteu, jesu li se potom mogli povui, ostavljajui materiju iza sebe, u okolici kojoj ne pripada? Charpentier i Venetz drali su da se ba to dogodilo. Tvrdili su da su alpski ledenjaci bili u prolosti mnogo vei i dui te da su izdvojene velike oblutke u sjevernoj vicarskoj donijeli ogromni ledenjaci koji su se u prolosti pruali s junih planina; kad su se ledenjaci povukli i smanjili, kamenje je ostalo. U poetku Charpentier-Venetzova teorija nije shvaena ozbiljno, jer su znanstvenici openito sumnjali da su ledenjaci mogli ploviti poput rijeka. Jedan od onih koji su sumnjali bio je mladi Charpentierov prijatelj, vicarski prirodoznanac Jean L. R. 184

Agassiz (180773). Agassiz je odluio testirati ledenjake kako bi vidio da li oni zaista plove. Godine 1839. on je u led zabio tapove dugake 6 metara i u ljeto 1841. otkrio je da su se oni poprilino odmakli. tovie, tapovi u sredini ledenjaka pomakli su se znatno dalje od tapova uz rubove, tamo gdje je led zadravalo trenje u dodiru s planinskom padinom. Ono to je nekad bila ravna linija tapova postalo je plitko slovo U, s otvorenim dijelom okrenutim uzbrdo. To je pokazalo da se led nije kretao sav u jednom komadu. Umjesto toga radilo se o nekoj vrsti plastinog toka, gdje je teina gornjeg sloja leda polako gurala donji sloj, kao to pasta za zube izlazi iz tube. Agassiz je potom proputovao cijelu Evropu i Ameriku u potrazi za znakovima ledenjakih ogrebotina na stijenju. Otkrio je vee kamenje i nanose na neobinim mjestima koji su oznaavali sputanje i povlaenje ledenjaka. Pronaao je depresije ili kabliaste rupe koje su, kako se inilo, imale znaajke kakve bismo mogli oekivati da su ih bili iskopali ledenjaci. Neke su od njih bile ispunjene vodom; Velika jezera u Sjevernoj Americi primjer su osobito velikih kabliastih rupa ispunjenih vodom. Agassiz je zakljuio da je doba poveanih i proirenih ledenjaka u Alpama takoer i vrijeme velikih ledenih ploha na mnogim mjestima. Postojalo je ledeno doba, kad su ledene plohe poput onih koje danas prekrivaju Grenland prekrivale takoer prostrana podruja Sjeverne Amerike i Euroazije. Podrobna geoloka prouavanja nakon toga pokazala su da je vrijeme kakvo je danas daleko od toga da bi bilo tipino za odreena razdoblja u prolosti. U posljednjih milijun godina ledenjaci su se vie puta irili od polarnih predjela prema jugu, a povlaili su se samo da bi ponovno napredovali. Izmeu razdoblja zaleivanja postojala su meuledenjaka doba, i mi danas ivimo u jednom od njih ali ne potpuno. Velika ledena kapa na Grenlandu ivi je podsjetnik na posljednje ledenjako razdoblje.

Okidanje ledenjaka
Ledena doba u posljednjih milijun godina oito nisu okonala ivot na naem planetu. Nisu ak okonala ni ljudski ivot. Homo sapiens i njegovi hominidni preci preivjeli su sva ledena doba u tih milijun godina, a da za to vrijeme nisu zamjetno narueni njihova brza evolucija i razvoj. 185

Ipak, valja se zapitati je li pred nama jo jedno razdoblje zaleivanja, ili je sve to dio prolosti. ak ako ledeno doba i ne znai kraj ivota ili kraj ljudskog roda, pa u tom smislu nije katastrofalno, dovoljno je neugodna i pomisao na cijelu Kanadu i sjevernu etvrtinu Sjeverne Amerike pod milju dubokim ledenjakom (a da ne spominjemo jednako tako zaleene dijelove Evrope i Azije). Da bismo zakljuili mogu li se ledenjaci vratiti, valjalo bi ponajprije prouiti to dovodi do takvih razdoblja zaleivanja. No prije no to to pokuamo uiniti, moramo shvatiti da za pokretanje ledenjaka nije potrebno mnogo; nije potrebno traiti velike i nemogue promjene. U sadanjem trenutku snijeg pada svake zime u velikom dijelu Sjeverne Amerike i Euroazije i prekriva sve te predjele smrznutom vodom, gotovo kao da se vratilo ledeno doba. No, snjeni je pokriva debeo samo nekoliko centimetara do nekoliko metara i u toku ljeta posve se otopi. Uglavnom postoji ravnotea te se ljeti otopi u prosjeku onoliko snijega koliko je palo zimi. Nema posvemanje promjene. No pretpostavimo da se dogodi neto to bi malo rashladilo ljeta, moda samo dva ili tri stupnja. To se ne bi moglo primijetiti i, uz to, promjena ne bi bila jednakomjerna. Bilo bi i dalje toplijih ljeta i hladnijih ljeta koja bi se nepravilno izmjenjivala, ali vrua ljeta javljala bi se manje esto a hladnija ee, tako da se u prosjeku snijeg koji je zimi pao ne bi ljeti posve otopio. Iz godine u godinu snjeni bi se pokriva poveavao. Bilo bi to vrlo sporo poveavanje i moglo bi se zamijetiti u sjevernim polarnim i subpolarnim regijama te u viim planinskim predjelima. Nakupljeni snijeg pretvarao bi se u led. Ledenjaci koji postoje u polarnim predjelima te na veim nadmorskim visinama ak i u junim geografskim irinama, zimi bi se protegli dalje, a ljeti bi se manje povlaili. Poveavali bi se iz godine u godinu. Promjena bi podravala samu sebe. Led reflektira svjetlost mnogo bolje nego gola stijena ili tlo. Led zapravo odbija oko 90 posto svjetla koje padne na nj, a golo tlo manje od 10 posto. Ako se dakle ledeni pokriva iri, to znai da se vie suneve svjetlosti odbija, a manje apsorbira. Prosjena temperatura na Zemlji jo bi se malo snizila, ljeta bi postala jo malko hladnija i ledeni bi se pokriva jo bre irio. Kao posljedica, dakle, vrlo malog pokretakog hlaenja, ledenjaci bi se poveavali i pretvarali u ledene plohe koje bi godinu za godinom polako napredovale, sve dok konano ne bi prekrivale velike odsjeke tla. 186

Kad bi se jednom ledeno doba ustalilo s ledenjacima koji bi dosezali daleko na jug, obratni bi okida, sam po sebi vrlo malen, mogao pokrenuti ope povlaenje. Kad bi prosjena ljetna temperatura porasla u duljem razdoblju za dva ili tri stupnja, ljeti bi se otopilo vie snijega nego to bi zimi palo i led bi se poneto povlaio svake godine. Pri tom povlaenju Zemlja bi kao cjelina reflektirala manje suneve svjetlosti i apsorbirala neto vee koliine. Tako bi ljeta postala jo toplija i ubrzalo bi se povlaenje ledenjaka. Ono to nam, dakle, valja uiniti jest da identificiramo okida koji pokree napredovanje ledenjaka i njihovo povlaenje. To nije teko uiniti. Problem je, zapravo, u tome to postoji mnogo moguih okidaa te je teko izabrati meu njima. Na primjer, okida moe leati u samome Suncu. Spomenuh prije da je Maunderov minimum nastupio u razdoblju kad je vrijeme na Zemlji openito bilo prohladno. O tom se razdoblju zapravo ponekad i govori kao o malom ledenom dobu. Ako postoji kauzalna veza, ako Maunderovi minimumi rashlauju Zemlju, tada je mogue da Sunce otprilike svakih sto tisua godina prolazi kroz produljeni Maunderov minimum koji ne traje samo nekoliko desetljea, ve nekoliko milenija. Zemlja bi tada mogla biti dovoljno dugo prohladna da bi se moglo inicirati i zadrati ledeno doba. Kad Sunce konano opet pone razvijati aktivnost pjega, prolazei ponajvie kroz kratke Maunderove minimume, Zemlja se opet lagano zagrijava te poinje povlaenje ledenjaka. U tome bi moglo biti neega, ali nemamo dokaza. Moda bi nam dalje prouavanje Sunevih neutrina i otkrivanje uzroka njihove malobrojnosti moglo pomoi da saznamo vie o onome to se dogaa unutar Sunca, doputajui nam tako da shvatimo zamrenosti ciklusa Sunevih pjega. Tada bismo moda mogli prispodobiti promjene Sunevih pjega s razdobljima zaleivanja te predvidjeti kada e i hoe li prispjeti jo jedno takvo razdoblje. Ili se moda ne radi o samome Suncu koje bi moglo sjati divnom postojanou. Umjesto toga, posrijedi bi mogla biti priroda prostora izmeu Zemlje i Sunca. Ve sam prije objasnio da postoji samo nevjerojatno mala mogunost bliskog susreta sa zvijezdom ili nekim drugim malim objektom iz meuzvjezdanog prostora, bilo da je rije o Suncu ili o Zemlji. No, povremeno se javljaju oblaci praine i plina izmeu zvijezda na rubovima nae galaksije (i ostalih slinih galaksija) te 187

Sunce na svojoj putanji oko galaktikog sredita moe lako proi kroz neki od tih oblaka. Ti oblaci nisu gusti prema uobiajenim standardima. Oni ne bi mogli zatrovati nau atmosferu ili nas. Prosjeni promatra ne bi ih same po sebi mogao lako zapaziti, a pogotovu su daleko do toga da bi bili katastrofalni. Dixon M. Butler, znanstvenik NASA-e, zapravo je 1978. procijenio da je na Sunev sustav u toku svog postojanja proao kroz najmanje tucet vrlo prostranih oblaka. To bi u svakom sluaju mogla biti premala procjena. Gotovo sav materijal takvih oblaka ine vodik i helij, koji uope ne bi na nas djelovali ni na kakav nain. No, oko jedan posto mase takvih oblaka sastoji se od praine; zrnaca leda ili stijenja. Svako bi takvo zrnce reflektiralo, ili apsorbiralo, te ponovno odavalo sunevu svjetlost, tako da bi se manje suneve svjetlosti nego normalno probilo kraj zrnaca i palo na Zemljinu povrinu. Zrnca moda ne bi mnogo zatamnjela svjetlost koja pada na Zemlju. Sunce bi bilo jednako sjajno, a moda ak ni zvijezde ne bi izgledale drukije. Ipak, osobito gust oblak mogao bi priguiti upravo toliko svjetlosti koliko bi bilo dovoljno da ljeta postanu hladnija ba koliko dostaje da se pokrene ledeno doba. Odlazak oblaka mogao bi posluiti kao okida za povlaenje ledenjaka. Moda posljednjih milijun godina Sunev sustav prolazi kroz oblano podruje galaksije. Svaki put kad proemo kroz osobito gust oblak koji zatamnjuje upravo odgovarajuu koliinu svjetlosti, zapoinje ledeno doba. Kad taj oblak ostavimo iza sebe, ledenjaci se povlae. Prije razdoblja od posljednjih milijun godina protezalo se razdoblje od 250 milijuna godina u kojem nije bilo ledenih doba pa je moda u to vrijeme Sunev sustav prolazio kroz ista podruja. Prije toga bilo je I. ledeno doba koje je, kako spomenuh, nadahnulo ideju o Pangaeai. Mogue je da svakih 200 do 250 milijuna godina nastupa serija ledenih doba. Budui da se to ne razlikuje mnogo od razdoblja revolucije Suneva sustava oko galaktikog sredita, moda za svake revolucije prolazimo kroz isti oblani predio. Ako smo sada proli kroz cijeli taj predio, tada je mogue da kroz etvrt milijarde godina nee biti razdoblja zaleivanja. Ako nismo, jedno od njih ili cijela serija trebalo bi stii mnogo prije. Na primjer, 1978. grupa francuskih astronoma predstavila je dokaz koji je vodio do mogunosti da se upravo pred nama nalazi jo jedan meuzvjezdani oblak. Sunev sustav moda mu se 188

pribliava brzinom od 20 kilometara (12,5 milja) u sekundi i pri toj bi brzini mogao doprijeti do ruba oblaka za oko 50 000 godina. Ali pravi okidai moda nisu ni izravno Sunce ni oblaci praine u meuzvjezdanom prostoru. Moda je to sama Zemlja, ili tonije njezina atmosfera koja prua nuni mehanizam. Sunevo zraenje mora proi kroz atmosferu i to bi moglo djelovati na nj. Pretpostavimo da Sunevo zraenje koje dolazi na Zemlju dopire uglavnom u obliku vidljive svjetlosti. Maksimum Suneva zraenja jest na valnim duinama vidljive svjetlosti koja lako prolazi kroz atmosferu. Ostale oblike zraenja, kao to su ultraljubiaste i rendgenske zrake koje Sunce proizvodi manje obilno, zaustavlja atmosfera. Kad nema sunca kao nou povrina Zemlje zrai toplinu u vanjski prostor. ini to uglavnom u obliku dugih infracrvenih valova. I oni takoer prolaze kroz atmosferu. Pod normalnim uvjetima ta su dva uinka u ravnotei te Zemlja gubi onoliko topline sa svoje tamom prekrivene povrine koliko i dobiva sa svoje povrine okupane danjom svjetlou; njezina prosjena povrinska temperatura ostaje ista iz godine u godinu. Duik i kisik koji sainjavaju praktiki svu atmosferu, lako proputaju i vidljivu svjetlost i infracrveno zraenje. No ugljini dioksid i vodena para proputaju vidljivu svjetlost, ali ne proputaju infracrveno zraenje. To je prvi 1861. uoio irski fiziar John Tyndall (182093). Ugljini dioksid ini samo 0,03 posto Zemljine atmosfere, a sadraj vodene pare je promjenljiv ali nizak. Stoga oni ne zaustavljaju sve infracrveno zraenje. Ipak, neto infracrvenog zraenja zadravaju. Kad u Zemljinoj atmosferi uope ne bi bilo ugljinog dioksida i vodene pare, nou bi se gubilo vie infracrvenog zraenja no to se gubi sada. Noi bi bile hladnije nego to su danas, a i dani bi bili hladniji zato to bi se poeli zagrijavati s hladnije razine. Prosjena temperatura Zemlje bila bi izrazito, nia nego to je danas. Ugljini dioksid i vodena para u naoj atmosferi, iako prisutni u malim koliinama, zadravaju dovoljno infracrvenog zraenja te djeluju kao znatni konzervatori topline. Njihova prisutnost omoguuje postizanje izrazito vie prosjene temperature na Zemlji nego to bi inae bio sluaj. To se naziva staklenikim efektom, jer staklo staklenika djeluje slino, proputajui vidljivu sunevu svjetlost i zadravajui ponovno infracrveno zraenje iznutra. Pretpostavimo da se iz nekog razloga sadraj ugljinog dioksida u atmosferi neto povea. Recimo da se udvostrui na 189

0,06 posto. To ne bi utjecalo na mogunost disanja koju prua atmosfera i ne bismo bili svjesni same promjene samo njezinih efekata. Atmosfera s neto veim sadrajem ugljinog dioksida proputala bi jo manje infracrvenog zraenja. Budui da bi se infracrveno zraenje zadravalo, temperatura na Zemlji neto bi porasla. Neto via temperatura pojaala bi isparavanje oceana i podigla razinu vodene pare u zraku, pa bi i to pridonijelo pojaavanju staklenikog efekta. Pretpostavimo, s druge strane, da se sadraj ugljinog dioksida u atmosferi neto smanji, sa 0,03 na 0,015 posto. Sada se infracrveno zraenje lake gubi i temperatura na Zemlji lagano pada. Uz nie temperature smanjuje se i sadraj vodene pare, dodajui svoj dio obratnom staklenikom efektu. Takvi usponi i padovi temperature mogli bi biti dovoljni da okonaju ili zaponu razdoblje zaleivanja. Ali to bi moglo izazvati takve promjene sadraja ugljinog dioksida u atmosferi? ivotinjski svijet stvara velike koliine ugljinog dioksida, ali biljni ga svijet troi u jednako velikim koliinama te ivot openito djeluje tako da odrava ravnoteu.* Postoje, meutim, prirodni procesi na Zemlji koji ili stvaraju ili troe ugljini dioksid neovisno o ivotu, i oni mogu dovoljno poremetiti ravnoteu da bi to posluilo kao okida. Na primjer, velik se dio atmosferskoga ugljinog dioksida moe rastvoriti u oceanu, no ugljini dioksid rastvoren u oceanu moe se lako opet vratiti u atmosferu. Ugljini dioksid moe takoer reagirati s oksidima Zemljine kore stvarajui karbonate; vjerojatnije je da e se tu zadrati. Oni dijelovi Zemljine kore koji su izloeni zraku ve su, naravno, apsorbirali onoliko ugljinog dioksida koliko mogu. No u razdobljima nastajanja planina do povrine dopire novo stijenje, koje nije bilo izloeno ugljinom dioksidu, i ono moe djelovati kao medij za apsorpciju ugljinog dioksida, smanjujui postotak u atmosferi. S druge strane, vulkani izbacuju velike koliine ugljinog dioksida u atmosferu, jer intenzivna toplina koja rastapa stijenje u lavu razlae karbonate i ponovno oslobaa ugljini dioksid. U razdobljima neuobiajeno velike vulkanske aktivnosti, sadraj ugljinog dioksida u atmosferi moe se poveati.
* To nije posve tono kad je rije o onom dijelu ivota koji obuhvaa ovjekovu aktivnost. Vratit u se tome kasnije.

190

I vulkani i nastajanje planina posljedica su gibanja tektonskih ploa, kao to spomenuh, no postoje razdoblja kad su uvjeti za stvaranje vulkana izraeniji od uvjeta za nastajanje planina, i postoje razdoblja kad je obratno. Kad je za jedno razdoblje povijesti Zemlje karakteristinije nastajanje planina, mogue je da se tada smanjuje sadraj ugljinog dioksida, da se smanjuje temperatura Zemljine povrine te da poinje napredovanje ledenjaka. Kad prevladavaju vulkani, sadraj ugljinog dioksida raste, temperatura Zemljine povrine se poveava i ledenjaci se, ako postoje, poinju povlaiti. No da bismo pokazali kako sve i nije onako jednostavno kako se moe initi, rei emo da pri suvie estokim vulkanskim erupcijama u stratosferu odlaze velike koliine praine te to moe dovesti do niza godina bez ljeta kakva je bila 1816, i tada to moe biti okida koji e pokrenuti ledeno doba. Na temelju vulkanskog pepela u oceanskim sedimentima reklo bi se da je vulkanska aktivnost u posljednjih dva milijuna godina bila oko etiri puta intenzivnija nego za 18 milijuna godina prije tog razdoblja. Prema tome, moda upravo praina u stratosferi izvrgava Zemlju periodinim ledenim dobima.

Orbitalne promjene
Mogui pokretai zaleivanja i odleivanja koje sam dosad opisao ne pruaju mogunost vrlo pouzdanog predvianja budunosti. Zasad jo ne znamo tono koja zapravo pravila odreuju male promjene u koliini Suneva zraenja. Nismo posve sigurni to se nalazi pred nama ukoliko je rije o susretima s kozmikim oblacima. Nipoto ne moemo predvidjeti budue djelovanje vulkanskih erupcija i nastajanja planina. I tako se ini da e ljudska bia, bez obzira na vrstu okidaa, morati ivjeti iz godine u godinu, iz milenija u milenij, prouavajui prognoze vremena i razmiljajui. Postoji, ipak, jedan nagovjetaj koji bi dao naslutiti da je nastupanje i povlaenje ledenih doba jednako pravilno i neizbjeno kao i promjene godinjih doba u toku godine. Jugoslavenski fiziar Milutin Milankovi ukazao je 1920. godine da postoji veliki klimatski ciklus kao posljedica malih periodinih promjena u vezi sa Zemljinom putanjom i njezinim aksijalnim nagibom. On je govorio o Velikoj zimi u toku koje 191

nastupaju ledena doba i o Velikom ljetu koje predstavlja meuledenjaka razdoblja. Izmeu njih bili bi, naravno, Veliko proljee i Velika jesen. U ono vrijeme Milankovieve teorije nisu primljene nita bolje od Wegenerovih teorija o kontinentalnom pomaku, no unato tome promjene u Zemljinoj putanji doista postoje. Na primjer, Zemljina putanja nije posve kruna, ve je poneto eliptina, pri emu se Sunce nalazi na jednom od fokusa te elipse. To znai da se udaljenost Zemlje od Sunca iz dana u dan neznatno mijenja. Postoji razdoblje kad je Zemlja u perihelu te je najblie Suncu, i razdoblje kad je u afelu, est mjeseci kasnije, i tada je najdalje od Sunca. Ta razlika nije velika. Putanja je posve neznatno eliptina (to je elipsa vrlo male ekscentrinosti) te se golim okom ne bi mogla razlikovati od krunice kad bismo je nacrtali u odgovarajuem mjerilu. Ipak ta mala ekscentrinost 0,01675 znai da je na perihelu Zemlja udaljena od Sunca 147 milijuna kilometara (91 350 000 milja), a na afelu 152 milijuna kilometra (94450000 milja). Razlika meu tim udaljenostima iznosi 5 milijuna kilometara (3,1 milijun milja). Prema zemaljskim je mjerilima to prilino mnogo, no razlika iznosi samo oko 3,3 posto. Sunce je izgledom neto vee za perihela nego za afela, no tu razliku mogu zamijetiti samo astronomi. Uz to je i Sunevo gravitacijsko djelovanje neto snanije za perihela nego za afela pa se stoga Zemlja kree bre na perihelskoj polovici putanje u odnosu na afelsku polovicu i sezone ne traju posve jednako dugo no i to ostaje nezamjetljivo obinim ljudima. I konano, to znai da za perihela dobivamo sa Sunca vie zraenja nego za afela. Zraenje koje dobivamo mijenja se obratno razmjerno s kvadratom udaljenosti te ispada da Zemlja dobiva gotovo 7 puta vie zraenja za perihela nego za afela. Zemlja dosee perihel 2. sijenja svake godine, a afel 2. srpnja. A 2. sijenja je datum koji dolazi manje od dva tjedna poslije zimskog solsticija, dok 2. srpnja nastupa manje od dva tjedna nakon ljetnog solsticija. Dakle, u vrijeme kad se Zemlja nalazi blizu ili na samom perihelu i kad dobiva vie topline nego obino, sjeverna polukugla duboko je zala u zimu, a juna je polukugla usred ljeta. Ta dodatna toplina znai da je sjevernjaka zima blaa nego to bi bila kad bi Zemljina putanja bila kruna, dok je junjako ljeto toplije. U vrijeme kad je Zemlja blizu ili na samom afelu i kad 192

dobiva manje topline nego obino, na sjevernoj je polukugli sredina ljeta, a na junoj polukugli sredina zime. Manjak topline znai da su sjeverna ljeta hladnija nego to bi bila da je Zemljina putanja kruna, te da su june zime hladnije. Vidimo, prema tome, da eliptinost putanje znai za sjevernu polukuglu (osim tropa) manje izraene ekstreme izmeu ljeta i zime nego to je sluaj na junoj polukugli (osim tropa). To moe zvuati kao da na sjevernoj polukugli vjerojatno nee biti ledenih doba, dok e ih na junoj biti, no to nije tono. Zapravo, ba blage zime i prohladna ljeta manje ekstremne razlike stvaraju predispozicije jedne polukugle za ledeno doba. Uostalom, snijeg zimi pada tako dugo dok je temperatura ispod toke smrzavanja, pod uvjetom da u zraku ima prekomjerne vlage. Sputanje temperature jo nie ispod toke smrzavanja nee pojaati snijeg. Vjerojatnije je da e umjesto toga snijega biti manje, jer pri niim temperaturama zrak moe sadravati manje vlage. Najvie snjenih padavina bit e onda kad je zima najblaa to moe biti, a da uz to temperatura ne raste preesto iznad toke smrzavanja. Koliina snijega koji se ljeti otopi ovisi, naravno, o temperaturi. Ako je ljeto toplije otopit e se vie snijega, ako je hladnije otopit e se manje. Iz toga proizlazi da za blagih zima i prohladnih ljeta imamo mnogo snijega i manje otapanja, a upravo je to potrebno da bi se iniciralo ledeno doba. Ipak danas na sjevernoj polukugli ne vlada ledeno doba, iako imamo blage zime i prohladna ljeta. Moda su razlike ipak prevelike, moda postoje i drugi initelji koji e djelovati teko da e zime postati jo blae, a ljeta jo prohladnija. U sadanjem trenutku, primjerice, Zemljina osovina nagnuta je prema okomici oko 23,5. Za ljetnog solsticija, 21. lipnja, sjeverni kraj osovine nagnut je u smjeru Sunca. Za zimskog solsticija, 21. prosinca, sjeverni kraj osi nagnut je od Sunca. No, Zemljina os ne ostaje zauvijek nagnuta u istom smjeru. Zemljina os polako se ljulja pod utjecajem Mjeseeva gravitacijskog djelovanja na Zemljinu ekvatorijalnu izboinu. Ona ostaje kosa, ali smjer nagiba opisuje polako krug jedanput u svakih 25 780 godina. To se naziva precesija ekvinocija. Za otprilike 12 890 godina os e biti nagnuta u suprotnom smjeru, i bude li to jedina promjena, ljetni e solsticij nastupati 21. prosinca, a zimski solsticij 21. lipnja. Ljetni solsticij dolazio bi tada za perihela te bi sjeverna ljeta bila toplija nego to su danas. Zimski bi solsticij bio za afela, pa bi sjeverne zime bile hladnije no 193

to su danas. Drugim rijeima, situacija bi bila obratna u odnosu na sadanju. Sjeverna bi polukugla imala hladne zime i vrua ljeta, dok bi juna polukugla imala blage zime i prohladna ljeta. No, postoje i drugi initelji. Toka perihela polako se kree oko Sunca. Zemlja na svakom putovanju oko Sunca dopire do toke perihela na drugome mjestu i u drugo vrijeme. Perihel (i afel) opisuje potpuni krug oko Sunca jedanput u otprilike 21 310 godina. Svakih 58 godina dan perihela pomie se za jedan dan u naem kalendaru. Ni to, meutim, nije sve. Meu ostalim uincima, razliita gravitacijska djelovanja na Zemlju oituju se i time da uzrokuju znatan, tono odreen nagib Zemljine osi. U sadanjem je trenutku os nagnuta 23,44229, ali 1900. godine nagib je iznosio 23,45229, dok e 2000. godine iznositi 23,43928. Kao to se vidi, nagib Zemljine osi se smanjuje, no smanjivat e se samo do ovog posljednjeg stupnja, da bi se potom opet poveavao, zatim smanjivao, i tako dalje. On nikada nije manji od 22 i nikad ne prekorauje 24,5. Taj ciklus traje 41 000 godina. Manji nagib osi znai da i sjeverni i juni krajevi Zemlje dobivaju manje sunca ljeti i vie zimi. Posljedica su blage zime i prohladna ljeta na obje polukugle. I obratno, to je vei nagib osi, to e biti vee razlike meu godinjim dobima na obje polukugle. I konano, Zemljina putanja postaje manje i vie ekscentrinom. Ekscentrinost koja u ovom trenutku iznosi 0,01675 stalno se smanjuje, da bi konano dosegla minimalnu vrijednost0,0033, ili samo 1/5 sadanje vrijednosti. U tom trenutku Zemlja e za perihela biti samo 990 000 kilometara (610 000 milja) blia Suncu nego za afela. Nakon toga ekscentrinost e se opet poveavati do maksimuma 0,0211, ili 1,26 puta vie od sadanje vrijednosti. Tada e Zemlja za perihela biti 6 310000 kilometara (3920000 milja) blia Suncu nego za afela. to je ekscentrinost manja i to je putanja blia pravoj krunici, to je manja i razlika u koliini topline to je Zemlja dobiva od Sunca u raznim trenucima godine. To podrava situaciju blage zime/prohladna ljeta. Uzmu li se u obzir sve te promjene Zemljine putanje i nagiba njezine osi, reklo bi se da se, u cijelosti, sklonost umjerenim sezonama i sklonost ekstremnim sezonama izmjenjuje u ciklusu koji traje otprilike 100 000 godina. Drugim rijeima, svako Milankovievo Veliko godinje doba traje oko 25 000 godina. ini se da smo sada ostavili iza sebe Veliko proljee ledenjakog uzmaka te da emo 194 \

napredovati kroz Veliko ljeto i Veliku jesen do Velike zime ledenog doba, oko 50000 godina od sada. Ipak, je li sve to teoretiziranje ispravno? Promjene Zemljine putanje i nagiba osi su male te razlika izmeu hladne zime/vrueg ljeta i blage zime/prohladnog ljeta nije zapravo velika. Je li ta razlika dovoljna? Time su se problemom pozabavila tri znanstvenika, J. D. Hays, John Imbrie i N. J. Shackleton, objavivi rezultate u prosincu 1976. godine. Prouavali su sredinje dijelove sedimenata izvaenih s dva razliita mjesta u Indijskom oceanu. Ta su mjesta bila daleko od kopna pa tako nije bilo materijala nanesenog s obale koji bi mogao ugroziti vjerodostojnost rada. Mjesta su takoer bila relativno plitka, kako ne bi bilo materijala ispranog s okolnih, manje dubokih podruja. Moe se pretpostaviti da je sediment netaknuti materijal koji se na jedno mjesto slijegao stoljee za stoljeem te se starost izvaenih slojeva protezala, kako se inilo, 450000 godina unatrag. Istraivai su se nadali da e prouavanjem slojeva otkriti promjene, jednako izraajne kao i promjene u godova drvea koje omoguuju razluivanje vlanih i sunih ljeta. Jedna je promjena bila u vezi s radiolarijama koje su ivjele u oceanu kroz sve vrijeme od pola milijuna godina, koliko su dopirala istraivanja. To su jednostanine protozoe sa siunim, razraenim tjelecima koja se, nakon smrti, taloe na morskom dnu kao neka vrsta mulja. Postoje brojne vrste radiolarija od kojih se neke razvijaju pod toplijim uvjetima nego druge. Lako ih je meusobno razlikovati prema prirodi tjeleca, pa se moe probijati kroz slojeve taloga, milimetar po milimetar, prouavajui prirodu tih tjeleca i prosuujui prema njoj je li u neko odreeno vrijeme oceanska voda bila topla ili hladna. Na taj je nain mogue napraviti tonu krivulju temperature oceana s obzirom na vremensko razdoblje. Promjene temperature oceana s obzirom na razdoblje mogu se takoer pratiti pomou omjera dviju podvrsta kisikovih atoma; kisika-16 i kisika-18. Voda koja u svojim molekulama sadri kisik-16 lake se isparava nego voda koja sadri kisik-18. To znai da su kia ili snijeg koji padnu na kopno sastavljeni od molekula bogatijih kisikom-16 i siromanijih kisikom-18 nego to je sluaj s vodom oceana. Ako velika koliina snijega padne na kopno i ostane zarobljena u ledenjacima, tada preostala oceanska voda trpi od znatnog manjka kisika-16, pri emu se gomila kisik-18. 195

Oba sistema prouavanja temperature vode (i prevladavanja leda na kopnu) dala su identine rezultate, iako su bili vrlo razliite prirode. tovie, ciklus koji je proizaao iz tih sistema bio je vrlo slian ciklusu izraunatom na temelju promjena Zemljine putanje i nagiba njezine osi. Zasad bi se, prema tome, inilo da Milenkovieva zamisao o Velikim godinjim dobima, tako dugo dok ne dobijemo druge dokaze, izgleda ispravnom. Arktiki ocean

Ako se ledena doba povode za Velikim godinjim dobima, tada bismo trebali biti u stanju tono predvidjeti kad e zapoeti slijedee ledeno doba. To bi moralo biti za oko 50 000 godina. Ne trebamo, naravno, pretpostaviti da je uzrok ledenoga doba jedinstvene prirode. Dodatnih uzroka moe biti nekoliko. Na primjer, promjene putanje i osi mogu postaviti osnovno razdoblje, no ostali uinci moraju imati neki utjecaj, uz to manje pravilan. Promjene Suneva zraenja, ili sadraj praine u prostoru izmeu Zemlje i Sunca, ili koliina ugljinog dioksida u atmosferi mogu, zasebno ili zajedno, utjecati na ciklus, pojaavajui ga u nekim prigodama i djelujui obratno u drugima. Ako se slui nekoliko uinaka, ledeno doba moglo bi biti gore nego inae. No ako protiv promjena putanje i nagiba osi djeluju neobino ist svemir, ili osobito visok sadraj ugljinog dioksida, ili izrazito aktivne Suneve pjege, tada bi ledeno doba moglo biti blae ili bi moglo posve izostati. U sadanjem sluaju mogli bismo se bojati najgorega, jer za 50000 godina neemo samo dospjeti do Velike zime, ve moemo uz to (kao to rekoh prije u ovom poglavlju) ui u kozmiki oblak koji e smanjiti Sunevo zraenje to dopire do nas. Ipak, sve bi te pretpostavke mogle biti potpuno pogrene. Uostalom, orbitalno-aksijalne promjene morale su se bile nastavljati s potpunom pravilnou tako dugo kao to postoji Sunev sustav u svojoj sadanjoj strukturi. Ledena doba morali bi se bila ponavljati otprilike svakih sto tisua godina u toku cijele povijesti ivota. Umjesto toga, ledena doba bila su stvar samo posljednjih milijun godina. Prije toga, u razdoblju dugom oko 250 milijuna godina, ini se da uope nije bilo ledenih doba. Mogue je ak da postoje uzastopna razdoblja ledenih doba u toku nekoliko 196

milijuna godina, odvojena jedno od drugoga intervalom od etvrt milijarde godina. Odakle ti intervali? Zato u toku tih dugih intervala nije bilo ledenih doba, kad su se promjene putanje i nagiba Zemljine osi nastavile zbivati u tim intervalima posve isto kao i sada? Uzrok bi se mogao nalaziti u razmjetaju kopna i mora na Zemljinoj povrini. Kad bi se polarno podruje sastojalo od velikoga morskog prostranstva, oko pola bi se vrtjelo nekoliko milijuna etvornih kilometara morskog leda, koji ne bi bio izrazito debeo. Morski led bio bi deblji i proireniji zimi, tanji i manje rasprostranjen ljeti. U toku ledenjakog dijela orbitalno-aksijalne mijene morski bi led bio, u cijelosti, deblji i rasprostranjeniji zimi i ljeti, ali ne mnogo. Postoje, naposljetku, morske struje koje stalno dovode topliju vodu iz umjerenih i tropskih regija, to moe poboljati polarnu klimu, ak i u toku ledenog doba. Nadalje, kad bi se polarno podruje sastojalo od kontinenta, s polom manje ili vie u sredini i nepreglednim morem koje ga okruuje, oekivali bismo da e kontinent biti pokriven debelom ledenom kapom koja se ne otapa za vrlo prohladnog ljeta, ve se poveava iz godine u godinu. Led se, naravno, ne bi poveavao zauvijek kao to je Agassiz dokazao prije jednog i pol stoljea, led poinje ploviti kad dosegne znaajniju teinu. Led postupno klizi u okolni ocean, razbijajui se u velike sante. Sante bi, zajedno s morskim ledom, plutale oko polarnog kontinenta i postupno bi se rastapale, sputajui se prema umjerenijim irinama. U ledenom dobu sante bi se umnoavale, a u meuledenjakim razdobljima smanjivale, no ta promjena ne bi bila velika. Okolni bi ocean, zahvaljujui morskim strujama, odravao temperaturu vrlo blizu normalnoj, bilo ledeno doba ili ne. Takav sluaj doista postoji na Zemlji, jer je Antarktik pokriven debelom ledenom kapom, a ocean koji ga okruuje stegnut je ledom. No, Antarktik ima tu ledenu kapu ve oko 20 milijuna godina i jedva da je na nj utjecao dolazak i nestanak ledenih doba. Pretpostavimo, meutim, da postoji polarni ocean, ali ne prostran. Recimo da je malen, gotovo zaokruen kopnom, poput arktikog oceana. Arktiki je ocean, nita vei od Antarktikog kontinenta, gotovo posve okruen ogromnim kontinentalnim masama Euroazije i Sjeverne Amerike. Jedina znatnija veza izmeu arktikog oceana i ostalih svjetskih voda je tjesnac irok 197

1 600 kilometara (1 000 milja) izmeu Grenlanda i Skandinavije, a ak je i on djelomino blokiran otokom Islandom. Upravo to kopno na sjeveru odgovorno je za sve razlike. U toku pokretanja ledenog doba, dodatni snijeg koji pada za blage zime, past e na kopno, a ne u ocean. Snijeg na oceanu jednostavno se otapa jer voda ima visok toplinski kapacitet; uz to, ak i kad bi gomilanje snijega bilo u stanju sniziti temperaturu oceana do toke smrzavanja, vodene struje iz toplijih podruja to bi sprijeile. Na kopnu, meutim, snjene pahuljice imaju veu ansu. Kopno ima manji toplinski kapacitet nego voda te se ono stoga mnogo bre hladi pri istoj koliini snijega. K tome, ne postoje nikakve struje koje bi ublaile to djelovanje, tako da se tlo duboko smrzava. Ako ljeti nema dovoljno topline koja bi otopila sav snijeg, on se pretvara u led i ledenjaci zapoinju napredovanje. Postojanje velikoga kopnenog podruja koje okruuje Sjeverni pol osigurava prostrani prijemljivi predio za snijeg i led, dok Arktiki ocean (osobito prije no to ga je napredovanje ledenog doba prekrilo morskim ledom) osigurava izvor vode. Raspored ocean-kopno na sjevernoj polukugli upravo je takav da moe snano pojaati efekt ledenoga doba. No, raspored kopno-more na sjevernoj polukugli nije stalan. On se stalno mijenja pod djelovanjem tektonike ploa. Iz toga, dakle, proizlazi da nema spektakularnih ledenih doba, sve dok je Zemljina povrina tako ureena da su polarni predjeli ili otvoreni ocean, ili izolirani kontinenti okrueni otvorenim oceanom. Tek kad se slui da gibanje ploa dovede do rasporeda kakav postoji danas u sjevernim polarnim regijama, tek tada orbitalno-aksijalni ciklus donosi onu vrstu ledenih doba kakva nam je poznata. To se, po svemu sudei, dogaa tek jedanput u svakih 250 milijuna godina. No sad smo tu, i sigurno je da se razmjetaj kontinenata nee dramatino promijeniti za jo otprilike milijun godina. Predstoji nam dakle ne samo novo ledeno doba, ve itava jedna serija.

Djelovanje zaleivanja
Pretpostavimo da doista nastupi ledeno doba. Kako bi ta nevolja mogla biti teka? Naposljetku, milijun su godina ledenjaci dolazili i odlazili, a ipak smo svi tu. To je istina i, ako o tome prestanemo 198

razmiljati, ledenjaci zapravo puu vrlo sporo. Za njihovo su napredovanje potrebne tisue godina; ak u fazi najvee zaleenosti znaajni dijelovi svijeta doivljavaju iznenaujue male promjene. Ba sada na raznim kopnenim povrinama svijeta poiva oko 25 milijuna kubinih kilometara leda (6 milijuna kubinih milja), uglavnom na Antarktiku i Grenlandu. Na vrhuncu glacijacije jedan je divovski ledeni pokriva prekrivao sjevernu polovicu Sjeverne Amerike, a manji pokriva Skandinaviju i sjeverni Sibir. U to je vrijeme na kopnu lealo ukupno oko 75 milijuna kubinih kilometara leda (18 milijuna kubinih milja). To znai da je na vrhuncu zaleenosti 50 milijuna kubinih kilometara vode (12 milijuna kubinih milja) koja je danas u oceanu bilo tada na kopnu. Voda oduzeta oceanu da bi nahranila ledenjake iznosila je, meutim, ak i na vrhuncu zaleenosti, samo 4 posto ukupne koliine. To e rei da je ak i za najvee zaleenosti 96 posto oceana bilo upravo tamo gdje je i sada. Prema tome, sa stajalita iskljuivo prostora, morski ivot ne bi osjetio osobito smanjivanje okolice. Ocean bi, dakako, bio u prosjeku neto hladniji nego to je sada ali to zato? Hladna voda rastvara vie kisika nego topla, a ivot u moru ovisi o kisiku isto tako kao i mi. Upravo su zbog toga polarne vode mnogo bogatije ivim organizmima nego tropska mora i ba zato polarne vode mogu hraniti divovske sisavce koji se prehranjuju morskim ivotinjama velike kitove, polarne medvjede, divovske tuljane i slino. Ako je u toku ledenog doba oceanska voda hladnija nego to je danas, to bi zapravo poduprlo ivot. Moda upravo sada morski ivot osjea pritisak i skuenost, ne tada. Situacija na kopnu bila bi drukija, moglo bi se uiniti da je tu sve bilo mnogo katastrofalnije. U sadanjem je trenutku 10 posto Zemljine kopnene povrine pokriveno ledom. Na vrhuncu zaleenosti ta je koliina bila utrostruena; 30 posto Zemljine sadanje kopnene povrine bilo je pod ledom. To znai da je prostor dostupan kopnenom ivotu bio smanjen s oko 117 milijuna etvornih kilometara (45 milijuna etvornih milja) kopna bez leda barem u toku ljeta, na samo 90 milijuna etvornih kilometara (35 milijuna etvornih milja). Ipak ni to nije potpun opis onoga to se doista dogodilo. Na vrhuncu zaleenosti, izgubljena etiri postotka oceanske tekue vode znaila su da se razina mora spustila za ak 150 199

metara (490 stopa). To ne mijenja mnogo sam ocean, ali oko svakog kontinenta nalaze se dijelovi tla koji su pod vrlo plitkim dubinama oceanske povrine. Te sekcije s manje od 180 metara (590 stopa) vode iznad sebe zovu se kontinentalni prudovi. Kad razina mora opadne, veina kontinentalnih prudova malo se pomalo otkriva i otvara najezdi kopnenog ivota. Drugim rijeima, kad ledenjaci napreduju i gutaju kopno, morska razina opada i otkriva novo tlo. Ta dva djelovanja mogu u velikoj mjeri biti uravnoteena. Budui da ledenjaci napreduju izvanredno sporo, vegetacija se polako povlai prema jugu i na izloene kontinentalne prudove ispred ledenjaka, a ivotinjski svijet prirodno slijedi vegetaciju. S napredovanjem ledenjaka i olujno se podruje povlai prema jugu, donosei kiu toplijim predjelima Zemlje koji prije (i poslije) nisu na nju navikli. Ukratko, ono to su danas pustinje, u toku ledenog doba nisu bile pustinje. Prije posljednjeg povlaenja ledenjaka, ono to je danas pustinja Sahara bila su plodna polja. Mogli bismo ustvrditi da je, s izlaganjem kontinentalnih prudova i suavanjem pustinja, ukupno kopneno podruje preputeno izobilju oblika ivota bilo vee na vrhuncu ledenog doba nego to je sada, ma kako to paradoksalno zvuilo. Posebice, u toku posljednjeg ledenog doba ljudska su se bia ne nai ovjekoliki preci, ve sam Homo sapiens kretala prema jugu s napredovanjem ledenjaka i prema sjeveru kad su se ledenjaci povlaili i razvijala se napredujui. Koliko bi se neko ledeno doba razlikovalo u budunosti? Primjerice, pretpostavimo da ledenjaci sada zaponu novo napredovanje. Koliko bi to bilo katastrofalno? Dakako, ljudski je rod danas manje pokretljiv nego to je bio nekad. U vrijeme posljednjeg ledenog doba na Zemlji je ukupno bilo moda 20 milijuna ljudskih bia. Danas nas ima etiri milijarde, dvjesto puta vie. etiri milijarde ljudi mnogo e se tee preseliti nego 20 milijuna. Uz to, valja uzeti u obzir promjene u nainu ivota. U vrijeme posljednjeg ledenog doba ljudska bia nisu bila ni na koji nain vezana uz tlo. Hranu su skupljali i lovili. Slijedili su vegetaciju i ivotinje i za njih su sva mjesta bila ista tako dugo dok su mogli pronai voe, orahe, bobice i divlja. Od vremena posljednjeg ledenog doba ljudska su bia nauila biti ratari i rudari. Poljoprivredna gospodarstva i rudnici ne mogu se preseliti. Ne mogu se preseliti ni prostrane strukture koje su ljudska bia sagradila, gradovi, tuneli, mostovi, dalekovodi i tako 200

dalje i tako dalje i tako dalje. Nita se od toga ne moe premjestiti; moe se jedino napustiti, da bi se gradilo negdje drugdje. Ne smijemo, meutim, zaboraviti kako sporo ledenjaci napreduju i uzmiu, te kako sporo, kao posljedica toga, razina mora pada i raste. Bit e obilje vremena za promjenu mjesta, bez katastrofe. Moemo zamisliti kako se ljudski rod polako kree prema jugu i na kontinentalne prudove potom u unutranjost i opet na sjever ponovno i ponovno u polaganim mijenama, tako dugo dok traje sadanja kontinentalna konfiguracija oko Sjevernog pola. Bila bi to neka vrsta uzmaka dugog 50 000 godina iza kojeg bi slijedilo 50 000 godina dugo razdoblje zamaha, i tako iznova. To kretanje ne bi bilo jednakomjerno, jer ledenjaci napreduju s intervalima djelominog povlaenja, i povlae se s intervalima djelominog napredovanja. No ljudska e bia, dakako uz tekoe, oponaati ta napredovanja i uzmake u svoj njihovoj zamrenosti pod uvjetom da su dovoljno polagani. Dakako, promjene okolice ne moraju nuno biti izazvane samo napredovanjem ledenjaka. Uzmak ledenjaka nakon posljednjeg ledenog doba nije apsolutan. Preostala je ledena kapa na Grenlandu ta posljednja uspomena na ledeno doba. to ako se, s Velikim ljetom pred nama, klima i dalje nastavi ublaavati te se otopi sjeverni polarni led, ukljuujui i grenlandsku ledenu kapu? Grenlandska ledena kapa sastoji se od 2,6 milijuna kubinih kilometara (620000 kubinih milja) leda. Kad bi se taj led, kao i neke manje ledene plohe na drugim polarnim otocima, otopio i izlio u ocean, razina mora porasla bi za oko 5,5 metara (17,5 stopa). To bi donijelo neprilike nekim obalnim podrujima; osobito bi gradovi koji nisko lee, primjerice New Orleans, bili preplavljeni. I opet, ako bi to otapanje teklo dovoljno sporo i ako bi razina mora sporo rasla, moemo zamisliti kako bi obalni gradovi polako naputali primorje i povlaili se u vie predjele, bez katastrofe. Uzmimo da se iz nekog razloga rastopi i antarktika ledena ploha. Nije vjerojatno da e se to dogoditi u prirodnom toku zbivanja, jer je ona preivjela sva meuledenjaka razdoblja u prolosti no pretpostavimo! Budui da se 90 posto ukupne koliine leda na Zemlji nalazi na Antarktiku, kad bi se taj led otopio, razina mora podigla bi se deset puta vie no to bi omoguilo rastapanje Grenlanda. Razina mora podigla bi se za oko 55 metara (175 stopa) i voda bi prodrla do osamnaestoga kata njujorkih nebodera. Nizinski rubovi dananjih kontinenata 201

nali bi se pod vodom. Nestala bi, na primjer, savezna drava Florida, kao i mnoge druge golfske drave. Nestali bi i Britanski otoci, Nizozemska, sjeverna Njemaka i tako dalje. No, klima na Zemlji postala bi mnogo jednolinija te ne bi bilo ni polarnih ni pustinjskih podruja. I u tom bi sluaju prostor dostupan ovjeanstvu mogao ostati jednako velik kao i prije, a kad bi promjena tekla dovoljno sporo, ak ni otapanje Antarktika ne bi bilo posve katastrofalno. Kad bi se, meutim, dolazak slijedeeg ledenog doba ili otapanje Antarktika odgodili za nekoliko desetaka tisua godina, moda se nita od toga ne bi ni dogodilo. Napredak tehnologije mogao bi posve lako biti u stanju modificirati pokretaki mehanizam ledenoga doba te zadrati prosjenu temperaturu na Zemlji kakva jest, ako je to ono to se eli. Mogla bi se, na primjer, postaviti ogledala dosta blizu u svemiru, koja bi se mogla regulirati i reflektirati sunevu svjetlost tako da dopire nou na Zemljinu povrinu, onu svjetlost to bi inae izmakla; ili bi mogla odbijati sunevu svjetlost koja bi inae danju dopirala na povrinu Zemlje, sprjeavajui je da uope stigne do Zemlje. Tako bi se Zemlja mogla poneto zagrijati ako bi zaprijetili ledenjaci ili ohladiti ako bi zaprijetilo otapanje leda.* I dalje, moemo razviti metode za kontrolirano mijenjanje sadraja ugljinog dioksida u Zemljinoj atmosferi, ime bismo dopustili da se sa Zemlje izgubi vie topline ako zaprijeti otapanje leda, ili da se toplina sauva ako zaprijete ledenjaci. Konano, kako e se sve vie stanovnitvo Zemlje okupljati u svemirskim naseobinama, dolazak i odlazak ledenjaka postat e manje znaajan za ovjeanstvo u cijelosti. Ukratko, ledena doba kakva su postojala u prolosti nee biti katastrofalna u budunosti, moda ak ni zlokobna. Zapravo, moda nikada nee ni nastati, zahvaljujui ovjekovoj tehnologiji. No, to ako se ledenjaci priblie neoekivano i neuvenom brzinom, ili to ako se led na Zemlji otopi neoekivano i neuvenom brzinom i to ako se to dogodi prije nego to emo tehnoloki biti spremni. Tada bismo mogli doivjeti veliku nevolju, ak gotovo katastrofu, a uvjeti pod kojima bi se to moglo dogoditi doista postoje o njima u govoriti kasnije.
* Slino bi sredstvo moglo posluiti da se Zemlja odri pogodnom za nastavanje nekoliko desetaka tisua godina nakon to bi je Sunce koje se postupno zagrijava inae uinilo nenastanjivom ako bi se ljudi potrudili oko toga.

202

11 Odvoenje magnetizma
Kozmike zrake
Iako razne nevolje koje su pogaale Zemlju, od ledenih doba do potresa, nisu nikad dostajale za potpuno unitenje ivota na planetarnoj povrini, postojale su, kao to su Cuvier i katastrofisti zamiljali prije sto pedeset godina, jedva osujeene katastrofe prigode kad je ivot pretrpio razorne gubitke. Potkraj perma (zadnje razdoblje paleozoika op. prev.), prije 225 milijuna godina, u relativno kratkom vremenskom razdoblju izumrlo je oko 75 posto porodica vodozemaca i 80 posto porodica reptila koji su ivjeli u permu. Bio je to primjer za pojavu koju su neki ljudi kasnije nazvali velikim pomorom. ini se da je otada bilo jo est takvih velikih pomora. Vrijeme o kojem se u tom smislu najee govori nastupilo je potkraj razdoblja krede, prije otprilike 70 milijuna godina. U to su vrijeme potpuno izumrli dinosaurusi, nakon to su ivjeli i razvijali se 150 milijuna godina. Izumrli su takoer veliki morski reptili kao to su ihtiosaurusi i plesiosaurusi, te letei pterosaurusi. Meu beskimenjacima su izumrli amoniti, velika i snana grupa. U relativno kratkom razdoblju zapravo je izumrlo vjerojatno 75 posto svih ivotinjskih vrsta koje su tada ivjele. ini se da je takav veliki pomor morao biti posljedica neke izrazite i relativno brze promjene okolice. Ali to je morala biti promjena koja je ipak ostavila na ivotu velik broj vrsta i, barem koliko moemo rei, promjena koja jedva da je imala nekog utjecaja na te vrste. Jedno napose logino objanjenje tie se plitkih mora koja povremeno preplavljuju kontinente, da bi se opet s vremena na vrijeme povukla. Nadiranje mora moe nastupiti kad je koliina leda na polarnim kopnenim podrujima doprla osobito nisko. Do

203

isuivanja moe doi u toku nastajanja planina, kad raste prosjena nadmorska visina kontinenata. U oba sluaja, plitka kopnena mora pruaju pogodnu ivotnu okolicu velikom broju vrsta morskih ivotinja, a one opet predstavljaju stalan i obilan izvor hrane ostalim ivotinjama koje ive uz obalu. Kad se kopnena mora isue, prirodno izumiru i same morske ivotinje i kopnene ivotinje koje se njima hrane. U pet od sedam sluajeva velikih pomora u posljednjih etvrt milijarde godina ini se da su posrijedi bila razdoblja isuivanja. To objanjenje podrava i injenica da su morske ivotinje vjerojatno podlonije velikim pomorima od kopnenih ivotinja i da biljni svijet gotovo i nije bio pogoen. Iako isuivanje mora moe. biti najloginije i najrazlonije rjeenje tog problema (rjeenje koje ne ulijeva stravu ljudskim biima, jer ona ne ive u kopnenim morima i jer ive u svijetu u kojem i nema znaajnih kopnenih mora), ponueno je i niz drugih rjeenja koja bi mogla objasniti velike pomore. Jedno od tih objanjenja, iako moda nije vrlo vjerojatno, neobino je dramatino. Uz to, ono uvodi jedan tip katastrofe o kojem jo nismo govorili, tip koji bi mogao biti prijetnja ovjeanstvu. Rije je o zraenju iz svemira koje ne potjee sa Sunca. U prvim godinama dvadesetog stoljea otkriveno je zraenje koje je bilo prodornije i snanije ak i od novopronaenih zraenja porijeklom iz radioaktivnih atoma. Nastojei dokazati da to prodorno zraenje dolazi s tla, austrijski fiziar Victor Francis Hess (18831964) je 1911. godine poslao balonima u zrak naprave za otkrivanje zraenja, uputivi ih na visinu od 9 kilometara (5,6 milja). Oekivao je da e se razina zraenja smanjivati, jer e velik dio apsorbirati zrak izmeu tla i balona. Nasuprot tome, pokazalo se da intenzitet prodornog zraenja raste s visinom, pa je postalo jasno da zraenje dolazi iz vanjskog svemira, ili kozmosa. Otuda je i ameriki fiziar Robert Andrews Millikan (18681953) godine 1925. nazvao to zraenje kozmikim zrakama. Ameriki fiziar Arthur Holly Compton (1892 1962) uspio je 1930. godine dokazati da su kozmike zrake vrlo snane, pozitivno nabijene estice. Danas shvaamo kako nastaju kozmike zrake. Sunce, a vjerojatno i svaka zvijezda, prolazi kroz procese koji su toliko snani da mogu prosipati estice u svemir. U veini sluajeva te su estice atomske jezgre. Budui da se Sunce sastoji uglavnom od vodika, najee prisutne estice su vodikove jezgre 204

koje su jednostavni protoni. Ostale, sloenije jezgre javljaju se u neznatnijim koliinama. Ti snani protoni i ostale jezgre struje od Sunca u svim smjerovima, i to je onaj Sunev vjetar o kojem sam ve govorio. Kad Sunce prolazi kroz osobito silovita zbivanja, estice bivaju izbaene prema van veom energijom. Kad Suneva povrina bukti velikim bljeskovima, u Sunev se vjetar ukljuuju vrlo snane estice koje mogu dosei donje granice djelotvornosti kakva se pripisuje kozmikim zrakama. (O njima se govori kao o mekim kozmikim zrakama.) Ostale zvijezde odailju zvjezdane vjetrove; one koje su masivnije i toplije od Sunca alju visokoenergetske vjetrove bogatije esticama na energetskim razinama kozmikih zraka. Osobito supernove alju velike mlazove visokoenergetskih kozmikih zraka. Budui da su elektrino nabijene, estice kozmikih zraka opisuju krivudav put prolazei kroz magnetsko polje. Svaka zvijezda ima magnetsko polje, kao to ga ima i naa galaksija u cijelosti. Prema tome, svaka estica kozmikih zraka kree se zamrenom krivudavom stazom i u tom je procesu ubrzavaju magnetska polja kroz koja prolazi, dodajui joj novu koliinu energije. Konano, sav meuzvjezdani prostor unutar nae galaksije obiluje esticama kozmikih zraka koje lete u svim smjerovima, prema tome kako su ih uputili zavijuci i obrtaji magnetskih polja kroz koja su prole. Stanovit mali postotak tih estica ima posve sluajnu ansu da pogodi Zemlju, i one to ine iz svih moguih smjerova. Evo, dakle, nove vrste invazije iz vanjskog prostora koju jo nismo razmatrali. Ve sam prije naglasio kako je malo vjerojatno da bi se Sunev sustav sukobio s nekom drugom zvijezdom ili da bi u nj prodrli ak i mali dijelovi materije porijeklom iz ostalih planetarnih sustava. Kasnije sam spomenuo estice praine i atome meuzvjezdanih oblaka. Sad se moramo pozabaviti invazijom iz svemira izvan Suneva sustava, invazijom najmanjih materijalnih objekata, subatomskih estica. Toliko je mnogo tih estica, toliko su gusto rasprostranjene svemirom i putuju brzinama toliko blizima brzini svjetlosti, da je Zemlja stalno izloena njihovu bombardiranju. Kozmike zrake, meutim, ne ostavljaju vidljiva traga na Zemlji i ljudi nisu svjesni njihova pristizanja. Samo znanstvenici sa 205

svojim specijalnim spravama mogu biti svjesni kozmikih zraka, a i to samo za posljednje dvije generacije. Nadalje, one su padale i padaju na Zemlju kroz cijelu povijest naeg planeta i ini se da ivot zbog toga nije bio nimalo gori. Isto se tako ini da ljudska bia nisu zbog njih trpjela u toku svoje povijesti. Reklo bi se prema tome da bismo ih mogli eliminirati kao izvor katastrofe pa ipak to ne moemo. Da bismo vidjeli zato je to tako, proniknimo u stanicu.

DNA i mutacije
Svaka je iva stanica siuna kemijska tvornica. Svojstva odreene stanice, njezin oblik, graa, njezine sposobnosti, sve to ovisi o egzaktnoj prirodi kemijskih promjena koje se u njoj zbivaju, o brzini svake od njih i o nainu na koji su meusobno povezane. Takve kemijske reakcije obino bi se odvijale vrlo sporo i ak nezamjetno, kad bi supstance koje ine stanicu i koje sudjeluju u reakcijama bile jednostavno pomijeane. Da bi se te reakcije odvijale brzo i ravnomjerno (kao to je zapaeno da se odvijaju, i kao to je nuno da se odvijaju da bi stanica ivjela), one se moraju dogaati uz pomo stanovitih sloenih molekula, tzv. encima. Encimi pripadaju vrsti tvari koje se nazivaju proteini. Proteini su sastavljeni od velikih molekula, a svaka se od njih sastoji od lanaca manjih graevnih blokova koji se zovu aminokiseline. Te se aminokiseline javljaju u dvadesetak varijacija i mogu se spajati u svakom zamislivom poretku. Recimo da zaponemo sa svakom od tih dvadeset aminokiselina te da ih spojimo na sve pojmljive naine. Pokazuje se da ukupan broj razliitih poredaka u kojem se one mogu nai iznosi oko 50 000 000 000 000 000 000 (pedeset milijarda milijardi), pri emu svaki razliiti poredak predstavlja izrazito drukiju molekulu. Stvarne encimske molekule sastavljene su od sto ili vie aminokiselina i broj moguih naina na koje se te aminokiseline mogu spajati nezamislivo je golem. Ipak e jedna odreena stanica sadravati samo stanovit, ogranieni broj encima, pri emu svaka molekula ima odreenu encimsku strukturu aminokiselinskog lanca sastavljenog od aminokiselina u jednom specifinom poretku. 206

Odreeni encim tako je graen da se odreene molekule vezuju na encimsku povrinu na nain koji omoguuje da se njihovo meusobno djelovanje ukljuujui i prenoenje atoma odvija vrlo lako. Nakon interakcije, izmijenjene molekule nee se vie drati uz povrinu. One se udaljavaju, da bi ustupile mjesto drugim molekulama koje prolaze kroz reakciju. Kao posljedica prisutnosti ak i samo nekoliko molekula odreenog encima, dolazi do meusobne reakcije velikog broja molekula koje inae uope ne bi reagirale kad ne bi bilo encima.* Rije je, dakle, o tome da oblik, graa i sposobnosti odreene stanice ovise o prirodi razliitih encima u toj stanici, relativnom broju razliitih encima i nainu na koji oni obavljaju svoj posao. Svojstva viestaninog organizma ovise o svojstvima stanice od kojih je sastavljen i o vrsti meusobnih odnosa tih pojedinanih stanica. U krajnjoj konzekvenci, prema tome (i ne ba jednostavno, naravno) svi su organizmi, ukljuujui i ljudska bia, proizvod svojih encima. No ta se ovisnost ini vrlo opasnom i nesigurnom. Ako grau nekog encima ne ini precizan poredak aminokiselina, on moda nee biti u stanju obaviti svoj zadatak. Zamijeni li se jedna aminokiselina drugom, povrina encima moda vie nee moi posluiti kao odgovarajui katalizator za reakciju koju kontrolira. to to, dakle, tako precizno rasporeuje encime? to vodi brigu o tome da se za odreeni encim uspostavlja odreeni poredak aminokiselina, i nijedan drugi? Postoji li u stanici neka kljuna tvar koja odreuje kalup, da tako kaemo, za sve encime u stanici, upravljajui tako njihovom proizvodnjom? Ako takva kljuna tvar postoji, ona se mora nalaziti u kromosomima. Kromosomi su tjeleca u sredinjoj staninoj jezgri koji se doista ponaaju kao nositelji kalupa. U razliitih vrsta organizama razliit je i broj kromosoma. Ljudsko bie, primjerice, ima dvadeset tri para kromosoma u svakoj stanici. Svaki put kad se neka stanica dijeli, najprije se svaki kromosom podijeli na dva kromosoma, od kojih je svaki kopija onog drugog. U procesu diobe stanice, jedna kopija svakog kromosoma odlazi u jednu stanicu, dok druga odlazi u drugu
* Situacija je otprilike takva kao kad bismo odvojeno bacili uvis konac i iglu, nadajui se da e se konac sluajno udjeti u iglu; ili kad bismo iglu drali jednom rukom, a konac drugom te promiljeno uvukli konac. Prvi bi sluaj bio stanina reakcija bez encima, a drugi ta ista reakcija sa encimima.

207

stanicu. Na taj nain svaka novonastala stanica zavrava s dvadeset i tri para kromosoma, pri emu su dvije grupe parova identine. To je ono to bi se i oekivalo, ako su kromosomi doista nositelji kalupa encimske strukture. Svi organizmi osim najprimitivnijih razvijaju spolne stanice kojih je zadatak stvaranje novih organizama na nain mnogo zamreniji nego to je jednostavna dioba stanica. Tako muki pripadnik ljudske vrste (i mujaci veine 'sloenih ivotinjskih organizama) stvara sjemenske stanice, dok enke stvaraju jajne stanice. Kad se sjemenska stanica spoji s jajnom, odnosno kad oplodi jajace, tako nastala kombinacija moe dalje doivjeti ponovljene diobe sve dok ne nastane novi organizam koji samostalno ivi. I jajace i sjemenske stanice imaju samo pola uobiajenog broja kromosoma. Svako jajace i svaka sjemenska stanica dobivaju samo jedan kromosom od svakog od dvadeset tri para. Kad se spoje, oploeno jajace opet ima dvadeset tri para kromosoma, ali jedan kromosom u svakom paru potjee od majke, a drugi od oca. Tako potomak nasljeuje znaajke jednako od oba roditelja i kromosomi se ponaaju tono onako kako bi se oekivalo ako su oni kalup prema kome se ravna encimska proizvodnja. No kakva je kemijska priroda tog pretpostavljenog kalupa? Otkako je njemaki anatom Walther Flemming (18431905) otkrio kromosome 1879. godine, vladalo je ope uvjerenje da bi kalup, ako postoji, morala biti vrlo sloena molekula, a to je znailo da bi to morao biti protein. Proteini su bili najsloenije supstance za koje se znalo da postoje u tkivu, a encimi su, kako je to 1926. otkrio ameriki biokemiar James Batchellor Sumner (18871925), i sami bili proteini. Svakako bi ba proteini morali biti nositeljima kalupa za grau ostalih proteina. No, godine 1944. kanadski je lijenik Oswald Theodore Avery (18771955) uspio dokazati da kljuna molekula nije uope protein, ve jedan drugi tip molekule nazvan dezoksiribonukleinska kiselina, skraeno DNA. To je bilo potpuno iznenaenje, jer se smatralo da je DNA jednostavna molekula, posve neprikladna da poslui kao kalup za sloene encime. No, poblia su ispitivanja pokazala da je DNA sloena molekula, zapravo, sloenija od samih proteina. Poput proteinske molekule, molekula DNA sastavljena je od dugih lanaca jednostavnijih graevnih blokova. U sluaju DNA ti su graevni blokovi nazvani nukleotidi; pojedina DNA 208

molekula moe se sastojati od lanaca mnogo tisua nukleotida. Nukleotidi se dijele na etiri razliite podvrste (ne na dvadeset, kao u sluaju proteina) i te se etiri podvrste mogu spojiti na svaki mogui nain. Recimo da smo uzeli odjednom tri nukleotida. Imali bismo tada 64 razliita trinukleotida. Ako hukleotide oznaimo brojevima 1, 2, 3 i 4, imali bismo trinukleotide: 1-1-1, 1-2-3, 3-4-2, 4-1-4 i tako dalje, 64 razliite kombinacije. Jedan ili vie tih trinukleotida mogao bi biti ekvivalent odreenoj aminokiselini; neki bi mogli oznaavati interpunkciju, kao to je poetak aminokiselinskog lanca, ili njegov zavretak. Prevoenje trinukleotida DNA molekule na aminokiseline encimskog lanca naziva se genetskom ifrom. No ini se da je to samo pomaklo problem jo jedan korak unatrag. to omoguuje stanici da stvori odreenu DNA molekulu koja e dovesti do strukture odreene encimske molekule meu svim nebrojenim razliitim DNA molekulama koje bi mogle postojati? Ameriki biokemiar James Dewey Watson (1928) i engleski biokemiar Francis H. C. Crick (1916) bili su 1953. u prilici da razrade strukturu DNA. Ona je postojala u obliku dvaju vlakana smotanih u dvostruku spiralu. (Naime, svako je vlakno imalo oblik spiralnog stubita i oba su vlakna bila meusobno isprepletena.) Svako je vlakno na neki nain bilo opreka drugoga pa su tono pristajali jedno uz drugo. U procesu diobe stanice svaka se DNA molekula razmotavala u dva odvojena vlakna. Svako je vlakno tada privuklo konstrukciju drugoga vlakna na sebe, takvu koja dobro prilijee. Svako je vlakno posluilo kao kalup za novog partnera, i kao rezultat, tamo gdje je prvobitno postojala dvostruka spirala nastale su dvije dvostruke spirale, potpuno istovjetne. Taj je proces nazvan replikacija. Kad, dakle, postoji odreena DNA molekula, ona se razmnaa, zadravajui svoju tonu strukturu, od stanice do diobne stanice i od roditelja do potomka. Iz toga proizlazi da oblik, strukturu, kemiju (i do stanovitog stupnja ak ponaanje) svake stanice, zapravo svakog organizma sve do ljudskog bia, odreuje specifina priroda svojstvenog DNA sadraja. Oploeno jajace jedne vrste organizma ne razlikuje se mnogo od drugoga, ali DNA molekule u svakom od njih potpuno su drukije. Iz tog e se razloga ovjekovo oploeno jajace razviti u ljudsko bie, a irafino oploeno jajace razvit e se u irafu, i meu njima nije mogua nikakva zbrka. 209

No, kao to biva, prenoenje DNA molekula od stanice do diobne stanice i od roditelja do potomka nije uope tako savreno. Stoari i poljoprivrednici znaju iz iskustva da se od vremena do vremena pojavljuju mlade ivotinje ili biljke koje nemaju sve znaajke roditeljskih organizama. Te razlike openito nisu velike i ponekad se ak ne mogu posebno ni zapaziti. No gdjekad je odstupanje tako ekstremno da nastaje ono to nazivamo igrom prirode ili nakazom. Znanstveni izraz za sve takvo potomstvo s promijenjenim znaajkama, ekstremnima ili nezamjetljivima, jest mutacija, prema latinskoj rijei koja znai promjena. Na izrazite mutacije gledalo se s nelagodom te su ih ljudi openito unitavali. No, stoar iz Massachusettsa imenom Seth Wright, zauzeo je 1791. praktinije stajalite prema jednoj nakazi koja se pojavila u njegovom stadu ovaca. Izleglo se janje s abnormalno kratkim nogama te je lukavom Yankeeju palo na pamet da kratkonoga ovca nee moi pobjei preko niskih kamenih zidova koji su okruivali njegovu farmu. Stoga je namjerno uzgojio vrstu kratkonogih ovaca, poevi od tog ne ba posve nesretnog sluaja. To je pripomoglo da se panja ljudi skrene openito na mutacije. Ipak, tek s pojavom rada nizozemskog botaniara Hugoa Mariea de Vriesa (18481935) godine 1900. mutacije su se poele znanstveno prouavati. Zapravo, ako mutacije nisu bile izrazite pa stoga ni zastraujue i odbojne, pastiri i stoari obino bi izvlaili neku korist od toga. Selekcionirajui iz svake generacije one ivotinje koje su se inile najpodobnijima za eksploataciju krave koje daju mnogo mlijeka, kokoi koje nesu mnogo jaja, ovce koje imaju mnogo vune i tako dalje ljudi su razvili pasmine koje su se znatno razlikovale, i meusobno i u odnosu na divlji organizam koji je prvobitno pripitomljen. To je rezultat selekcioniranja malih mutacija koje same po sebi nisu osobito znaajne, ali koje, poput Wrightove kratkonoge ovce, prenose promjenu na svoje potomstvo. Odabirui mutaciju za mutacijom, sve u istom smjeru, te su pasmine usavravane sa ovjekova stajalita. Valja nam samo pomisliti na brojne pasmine pasa ili golubova da bismo shvatili kako je mogue vjeto oblikovati i stvarati pasmine paljivim usmjeravanjem parenja i ouvanjem nekih potomaka te unitavanjem drugih. Isto se to, ak i lake, moe uiniti s biljkama. Ameriki vrtlar Luther Burbank (18491926) stvorio je uspjenu karijeru uzgajajui stotine novih sorti biljaka koje su na ovaj ili drugi nain 210

bile savrenije od starih, i to ne samo mutacijama ve i pronicljivim krianjem i cijepljenjem. Ono to ljudska bia ine namjerno, slijepe snage prirodne selekcije ine vrlo sporo u toku vijekova. U svakoj generaciji, potomstvo odreene vrste razlikuje se od pojedine do pojedine jedinke, dijelom i zbog blagih mutacija do kojih dolazi. One kojima su mutacije dopustile da djelotvornije igraju igru ivota imaju veu mogunost da preive i prenesu te mutacije na jo brojnije potomstvo. Malo-pomalo u toku milijuna godina od starih se vrsta oblikuju nove, jedna vrsta zamjenjuje drugu i tako dalje. To je bila sr teorije evolucije prirodnim odabirom koju su 1858. godine iznijeli engleski prirodoslovci Charles Robert Darwin i Alfred Russel Wallace. Na molekularnoj razini, mutacije su posljedica nesavrene reprodukcije DNA. Do toga moe doi od stanice do stanice u procesu diobe stanice. U tom sluaju, unutar organizma moe se razviti stanica koja nije poput ostalih stanica toga tkiva. To je somatska mutacija. Mutacija openito znai pogoranje. Na kraju krajeva, zamislimo li da se zamrena molekula DNA replicira te da na nekome mjestu dobije pogrean graevni blok, nije vjerojatno da e, zbog pogreke, posao biti bolje obavljen. Posljedica e biti da e mutirana stanica u koi ili jetri ili kosti raditi tako slabo da e zapravo biti izvan djelovanja i, vrlo vjerojatno, nesposobna za razmnaanje. Ostale normalne stanice oko nje i dalje e se razmnaati kad e to biti potrebno te e je zaguiti i zatrti. Takvo tkivo kao cjelina ostaje normalno, unato povremenim mutacijama. Vea iznimka nastaje kad mutacija sluajno zahvati proces rasta. Normalne stanice tkiva rastu i dijele se samo kad je potrebno nadomjestiti izgubljene ili oteene stanice, no mutiranoj stanici moe nedostajati mehanizam koji zaustavlja rast upravo u pravo vrijeme. Ona moe jednostavno rasti i razmnaati se bespomono, bez obzira na potrebe cjeline. Takav jedan anarhian rast je rak, najozbiljnija posljedica somatske mutacije. DNA molekula moe katkada mutirati na takav nain da to znai poboljanje pod stanovitim uvjetima. To se ne dogaa esto, ali stanice koje je sadre razvijat e se i preivjeti, tako da prirodna selekcija ne djeluje samo na organizme u cijelosti, ve takoer i na DNA kalupe. Mora da su prve DNA molekule ba (ako i nastale od jednostavnih graevnih blokova uz pomo 211

sluajnog faktora, sve dok nije formirana jedna molekula sposobna za repliciranje, a evolucija je uinila ostalo. Od vremena do vremena nastaju sjemenske stanice ili jajaca s nesavreno repliciranim DNA. One stvaraju mutirano potomstvo. I tu veina mutacija znai pogoranje te mutirano potomstvo ili nije sposobno za razvitak, ili umire mlado, a ak ako i preivi te ima potomstvo, postupno e ga iskorijeniti snanije jedinke. Vrlo rijetko mutacija sluajno znai poboljanje pod odreenim sklopom uvjeta i ta mutacija vjerojatno e se uspjeti odrati i razvijati. Iako se mutacije koje znae poboljanje pojavljuju mnogo rjee nego mutacije koje znae pogoranje, upravo one lake e preivjeti i istisnuti potonje. Ba zbog toga, svatko tko prati tok evolucije moe zamisliti da postoji neka svrha iza toga kao da organizmi svjesno nastoje sami sebe poboljati. Teko je povjerovati da sluajni procesi, pogodak-i-promaaj, mogu stvoriti rezultate koje danas vidimo oko sebe ali uz dovoljno vremena i uz sistem prirodnog odabira, koji doputa da nestanu milijuni jedinki kako bi se moglo uvrstiti nekoliko usavrenih primjeraka, sluajni e procesi obaviti svoj zadatak.

Genetsko

optereenje

Zato se molekule DNA zgodimice repliciraju nesavreno? Replikacija je sluajan proces. Kad se strukturni blokovi nukleotida redaju uz DNA vlakno, samo jedan odreeni nukleotid koji pristaje idealno e se sastaviti s odreenim nukleotidom ve postojeeg vlakna. Samo e se on drati, da tako kaemo. Pripadnici ostala tri nukleotida nee se drati. Ipak, pri kaotinom kretanju molekula neki pogrean nukleotid moe pogoditi odreeni drugi nukleotid na vlaknu i, prije no to se uspije odbiti, ostaje priklijeten s bilo koje strane nukleotidima koji su se vrlo djelotvorno uklopili. Tako bi se dobilo novo DNA vlakno koje nije tono ono to se trai, ve koje se razlikuje po jednom nukleotidu pa e, shodno tome, stvoriti encim koji se razlikuje u jednoj aminokiselini. To nesavreno vlakno ipak e u buduim reprodukcijama stvoriti novi model te e kopirati sebe, a ne glavni original. Pod prirodnim okolnostima, mogunost nesavrenog reproduciranja odreenog DNA vlakna u odreenoj prilici iznosi samo 1 212

prema 50000 do 100000, no u ivim organizmima postoji toliko mnogo gena i toliko mnogo reprodukcija da se mogunost povremenih mutacija pribliava izvjesnosti. Mutacija postoji doista mnogo. Mogue je da, u ljudskih bia, ak 2 od 5 oploenih jajaca sadre najmanje jedan mutirani gen. To znai da je oko 40 posto ljudi mutirano na ovaj ili onaj nain s obzirom na roditelje. Budui da mutirani geni obino prolaze kroz generacije u odreenom vremenskom razdoblju prije nego to odumru, procjenjuje se da svako individualno ljudsko bie nosi u sebi u prosjeku osam mutiranih gena. U gotovo svim sluajevima mutacije tih gena znae pogoranje. (to nas to ne pogaa vie nego jest sluaj, ima se zahvaliti injenici da geni dolaze u parovima. Ako je jedan gen abnormalan, drugi nam pomae da se izvuemo.) Uz to, mogunost da nastane mutacija ne ovisi iskljuivo o slijepoj vjerojatnosti. Postoje initelji koji mogu poveati mogunosti nesavrene replikacije. Postoje, primjerice, razne kemikalije koje se upliu u nesmetano djelovanje DNA i osujeuju njezinu sposobnost da djeluje samo s pravim nukleotidima. Mogunost da doe do mutacije time se oigledno poveava. Budui da DNA molekula ima vrlo zamrenu i osjetljivu strukturu, mnoge se kemikalije mogu umijeati u njezino djelovanje. Takve se kemikalije nazivaju mutagensima. K tome, postoje i subatomske estice koje mogu isto tako djelovati. DNA molekule skrivene su u kromosomima koji su opet sami zakopani u jezgrama u sreditu stanica, pa kemikalije moraju svladati stanovite potekoe da bi doprle do njih. Subatomske estice, meutim, probijaju se kroz stanice i, ako pogode DNA molekule, mogu poremetiti strukturu atoma i fiziki ih promijeniti. DNA molekule mogu se na taj nain toliko unakaziti da postaju potpuno nesposobne za reprodukciju te stanica moe biti unitena. Ako je na taj nain uniten velik broj presudnih stanica, jedinka e umrijeti od radijacijske bolesti. U manje dramatinom sluaju stanica nee biti unitena, nego e doi do mutacije. (Ta mutacija moe biti uzronik raka, a poznato je da je snano zraenje karcinogeno da izaziva rak kao i mutageno. Zapravo, jedno ukljuuje drugo.) Ako su pogoena jajaca ili sjemenske stanice nastat e, naravno, potomstvo s mutacijama, ponekad tako drastino da dolazi do 213

ozbiljnih defekata novoroenadi. (To mogu prouzroiti i kemijski mutagensi.) Mutageno djelovanje zraenja prvi je 1926. godine dokazao ameriki biolog Herman Joseph Muller (18901967). On je, prouavajui mutacije u vonih muica, olakao istraivanje tako to je poveao broj mutiranih insekata izlaui ih X-zrakama. X-zrake i radioaktivno zraenje ljudi nisu poznavali, pa prema tome ni proizvodili, prije dvadesetog stoljea, no to ne znai da i prije nisu postojali mutageni oblici zraenja. Suneva svjetlost oduvijek postoji otkako je ivota na Zemlji, a ona je blago mutagena zbog ultraljubiaste svjetlosti koju sadri (i zato pretjerano izlaganje Suncu posljeduje poveanim mogunostima razvoja raka koe). Postoje, uz to, i kozmike zrake kojima je ivot izloen sve otkako egzistira. Moglo bi se, dodue, ustvrditi (iako se ne slau s time svi) da su kozmike zrake, kroz mutacije koje izazivaju, bile glavna pokretaka snaga evolucije u nekoliko posljednjih milijardi godina. Onih osam mutiranih gena u svakoj jedinki od kojih su gotovo svi pogubni cijena su koju plaamo, da tako kaemo, za rijetke blagotvorne gene o kojima ovisi budunost. Naravno, ako je mala koliina neega dobra, to ne znai da je vea koliina jo bolja. Osobito pogubne mutacije izazvane ma kojim uzrokom djeluju na slabljenje odreene vrste, jer je njihova posljedica odreen broj ispodstandardnih jedinki. To je genetsko optereenje te vrste (izraz je prvi upotrijebio H. J. Muller). Ipak preostaje znatan postotak jedinki bez ozbiljno pogubnih mutacija, uz rijetke jedinke s povoljnim mutacijama. One uvijek uspijevaju nadivjeti i istisnuti ispodstandardne jedinke, tako da se vrsta kao cjelina moe odrati i napredovati unato svojem genetskom optereenju. No to se dogaa ako se genetsko optereenje povea, ako stopa mutacija poraste iz nekog razloga? To bi znailo vie ispodstandardnih jedinki i manje normalnih ili iznadstandardnih. U takvim okolnostima moe se dogoditi da nema dovoljno normalnih ili iznadstandardnih jedinki koje bi odrale rast vrste s obzirom na sve one ispodstandardne. Ukratko, poveanje genetskog optereenja nee ubrzati evoluciju, kao to bi se moglo pomisliti nego e oslabiti vrstu i dovesti do izumiranja. Malo genetsko optereenje je korisno, veliko je smrtonosno. to moe prouzroiti poveanje stope mutacija? Sluajni initelji ostaju sluajnima, a veina mutagenih initelja u dosadanjoj povijesti Suneva svjetlost, kemikalije, prirodna 214

radioaktivnost ima vie ili manje stalan utjecaj. No to je s kozmikim zrakama? to bi se dogodilo ako bi se, iz nekog razloga, poveao intenzitet kozmikih zraka koje dopiru do Zemlje? Bi li to moglo oslabiti mnoge vrste i dovesti do velikog pomora kroz genetska optereenja koja bi postala suvie teka, te vrste ne bi mogle preivjeti? ak ako bismo se suglasili da stvarne velike pomore u povijesti Zemlje valja pripisati isuivanju kopnenih mora, je li mogue da bi i naglo poveanje intenziteta kozmikih zraka takoer posljedovalo velikim pomorom? To je mogue, no to bi prouzroilo iznenadno poveanje intenziteta kozmikih zraka? Jedan mogui uzrok je povean broj pojava supernova koje, uostalom, i jesu glavni izvor kozmikih zraka. To po svoj prilici nije vrlo vjerojatno. Meu stotinama milijardi zvijezda u naoj galaksiji, ukupan broj supernova vjerojatno e ostati uglavnom isti iz godine u godinu i iz stoljea u stoljee. Moda bi se mogao promijeniti raspored supernova, moda bi se u nekim razdobljima nerazmjeran broj supernova nalazio na drugom kraju galaksije, a u drugim bi se vremenima nerazmjeran broj nalazio na naem kraju? To zapravo ne bi utjecalo na intenzitet kozmikih zraka onoliko koliko bismo mogli pomisliti. Budui da se estice kozmikih zraka kreu krivudavim stazama, zahvaljujui velikom broju izrazitijih magnetskih polja u naoj galaksiji, one se, da tako kaemo, uglavnom razilaze jednoliko cijelom galaksijom bez obzira na specifina mjesta porijekla. Oko supernova i, u manjoj mjeri, obinih divovskih zvijezda stalno se stvaraju velike koliine novih estica kozmikih zraka koje stalno dobivaju na brzini te postaju snanijima. Ako steknu dovoljno ubrzanje, potpuno e izletjeti iz galaksije. Uz to, velik broj estica stalno nalijee na zvijezde i ostale objekte u galaksiji. Moda je nakon 15 milijardi godina postojanja nae galaksije dosegnuta ravnotea te nestaje upravo onoliko estica kozmikih zraka koliko ih i nastaje. Iz tog bismo razloga mogli ustvrditi da e intenzitet kozmikih zraka u blizini Zemlje ostati manje ili vie stalan u toku eona. Postoji, meutim, jedna mogua iznimka u takvom stanju stvari. Kad bi neka supernova eksplodirala u neposrednoj blizini Zemlje, moglo bi biti neprilika. Ve sam govorio o takvim bliim supernovama, naglasivi kako postoje vrlo male mogunosti da e nas jedna od njih uznemiriti u predvidivoj budunosti. Ipak, govorio sam samo o svjetlosti i toplini koje bismo dobili od takvih 215

objekata. Kako stoje stvari s kozmikim zrakama koje bismo primili, s obzirom na to da bi udaljenost od blize supernove do nas bila premala te ne bi dostajala za rasprivanje kozmikih zraka i razliitost njihova kretanja izazvanu magnetskim poljima? Ameriki znanstvenici K. D. Terry i W. H. Tucker istakli su 1968. godine da bi prava, velika supernova emitirala kozmike zrake bilijun puta intenzivnije nego to to ini Sunce, kroz razdoblje od najmanje tjedan dana. Kad bi takva supernova bila udaljena 16 svjetlosnih godina, snaga kozmikih zraka koje bi stigle do nas ak i s te udaljenosti bila bi jednaka ukupnom Sunevu zraenju u tom razdoblju, a to bi dostajalo da svatko od nas (i, vjerojatno, veina ostalih oblika ivota) zaradi takvu radijacijsku bolest koja bi nas ubila. U tom sluaju, dodatna toplina koju bi stvorila takva supernova i toplinski val kao posljedica ne bi uope bili vani. Naravno, tako blizu ne nalazi se nijedna zvijezda koja bi bila u stanju eksplodirati u divovsku supernovu i, koliko znamo, ni u prolosti ih nije bilo toliko opasnih, a nee ih biti ni u predvidivoj budunosti. Ipak, ak bi i znatno udaljenija supernova izazvala dostatnu tetu. U sadanjem trenutku, intenzitet kozmikih zraka koje dopiru do najgornjeg sloja Zemljine atmosfere dosee oko 0,03 rada na godinu. Bilo bi potrebno 500 puta vie od toga, ili 15 rada na godinu, da bi nastala nevolja. Pa ipak, prosuujui prema uestalosti supernova i njihovim proizvoljnim poloajima i veliinama, Terry i Tucker izraunali su da bi Zemlja mogla primiti koncentriranu dozu od 200 rada, zahvaljujui eksplozijama supernova, u prosjeku svakih 10 milijuna godina, i znatno vee doze u odgovarajue duljim intervalima. Za 600 milijuna godina otkako se biljee fosilni nalazi, razlono je pretpostaviti da nas je pogodila najmanje jedna provala od 25 000 rada. To bi sigurno moglo izazvati neprilike no zato postoje prirodni mehanizmi koji smanjuju djelotvornost navale kozmikih zraka. Upravo spomenuh, primjerice, da intenzitet kozmikih zraka dosee stanovitu razinu u najgornjim slojevima Zemljine atmosfere. Bilo je to reeno proizvoljno, jer atmosfera nije potpuno propusna za kozmike zrake. Kad kozmike zrake prolijeu kraj atoma i molekula od kojih je sastavljena atmosfera, prije ili kasnije dolazi do sudara. Pri tome se atomi i molekule razbijaju te iz njih izlijeu estice kao sekundarno zraenje. Sekundarno je zraenje slabije od primarnog zraenja kozmikih zraka u otvorenu svemiru, ali ipak je dovoljno snano 216

te moe prouzroiti mnogo nevolja. No, i te estice pogaaju atome i molekule u Zemljinoj atmosferi i u trenutku kad dopru do same povrine Zemlje atmosfera je ve apsorbirala najvei dio energije. Ukratko, atmosfera djeluje kao zatitni pokriva ne potpuno djelotvoran, ali niti posve neefikasan. Astronauti na putanji oko Zemlje, ili na Mjesecu, izloeni su intenzivnijoj navali kozmikih zraka od nas na Zemljinoj povrini i o tome valja povesti rauna. Astronauti na relativno kratkim putovanjima izvan atmosfere moda su u stanju apsorbirati dodatno zraenje, ali to se ne bi moglo rei i za produljene boravke u svemirskim naseobinama, na primjer. Ta bi naselja morala imati dovoljno debele zidove koji bi mogli osigurati barem onakvu zatitu od kozmikih zraka kakvu prua Zemljina atmosfera. I doista, ako nastupi vrijeme u kojem e se najvei dio ovjeanstva skloniti u svemirska naselja, smatrajui se slobodnim od Suneve nestalnosti i ravnodunim prema mogunosti da Sunce postane najprije crvenim divom a potom bijelim patuljkom, plima i oseka kozmikih zraka mogla bi postati njihova najvea briga i glavni mogui izvor katastrofe. Ako se vratimo ponovno na Zemlju nema, naravno, nikakva razloga za pretpostavku da e zatitno djelovanje atmosfere ikada zakazati i izloiti nas vie nego dosad eventualnom poveanju intenziteta kozmikih zraka, barem tako dugo dok atmosfera ostane pri svojoj sadanjoj strukturi i sastavu. Postoji, meutim, jo jedna vrsta zatite koju nam Zemlja nudi, zatite koja je djelotvornija ali i kratkotrajnija. Da bismo to objasnili, moramo se vratiti malo unatrag. Zemljino magnetsko polje

Oko 600. godine prije nove ere, grki je filozof Tales (624546. prije n.e.) poeo eksperimentirati s prirodno magnetinim mineralima. Otkrio je da oni mogu privlaiti eljezo. Kasnije su ljudi nauili da se magnetini mineral magnetit (za koji danas znamo da je eljezni oksid) moe upotrijebiti za magnetiziranje tankih elinih ploica koje e potom iskazivati ta svojstva intenzivnije od samog magnetita. Srednji vijek donio je saznanje da e magnetska igla, ako se stavi na lagan, plutajui predmet, uvijek zauzeti poloaj sjever 217

jug. Jedan je kraj igle shodno tome nazvan magnetskim sjevernim polom, a drugi magnetskim junim polom. Kinezi su prvi zapazili tu injenicu neto prije 1100. godine, a otprilike jedno stoljee kasnije i Evropljani su stekli isto saznanje. Upravo upotreba magnetizirane igle kao pomorskog kompasa omoguila je evropskim moreplovcima da se osjeaju sigurnima na moru i dovela je do velikih istraivakih putovanja koja su poela ubrzo nakon 1400. godine, putovanja to su donijela Evropi prevlast u svijetu kroz razdoblje od gotovo pet stoljea. (Feniani, Vikinzi i Polineani svladali su znaajna pomorska putovanja bez kompasa, ali samo uz znatno vee rizike.) Sposobnost igle na kompasu da pronae sjever inila se u poetku posve misterioznom, a objanjenje koje je bilo najmanje mistino pretpostavljalo je da se na krajnjem sjeveru nalazi planina sastavljena od magnetske rudae koja privlai igle. I naravno, pojavljivale su se prie o brodovima koji su se usudili primaknuti opasno blizu tome ogromnom magnetu. Kad bi se to dogodilo, magnet bi izvukao avle iz broda i on bi se zatim raspao i potopio. Jedna takva pria nalazi se i u Tisuu i jednoj noi. Engleski lijenik William Gilbert (15441603) ponudio je 1600. godine mnogo zanimljivije objanjenje. On je od komada magnetita uobliio kuglu te je prouavao smjer koji igla kompasa pokazuje na raznim mjestima u blizini te kugle. Otkrio je da se ona ponaa u odnosu na magnetiziranu kuglu jednako kao to se ponaa u odnosu na Zemlju. Stoga je zakljuio da je i Zemlja sama jedan veliki magnet, sa sjevernim magnetskim polom na Arktiku i junim magnetskim polom na Antarktiku. Sjeverni magnetski pol locirao je 1831. na zapadnoj obali poluotoka Boothia, najsjevernijem izdanku Sjeverne Amerike, kotski istraiva James Clark Ross (180062). Na tom je mjestu onaj kraj igle kompasa koji se okree prema sjeveru pokazivao ravno prema dolje. Juni magnetski pol locirali su na ivici Antarktika 1909. godine australski geolog Edgeworth David (18581934) i britanski istraiva Douglas Mawson (1882 1958). No zato je Zemlja magnet? Otkako je engleski znanstvenik Henry Cavendish (17311810) izraunao 1798. godine masu Zemlje, ljudi su znali da je prosjena gustoa Zemlje previsoka da bi ona mogla biti sastavljena samo od stijenja. Pojavila se pomisao o tome da je sredite Zemlje metalno. Na temelju injenice da su brojni meteoriti sastavljeni od eljeza i nikla u 218

omjeru oko 10:1, javila se pomisao da bi i sredite Zemlje moglo imati slinu metalnu mjeavinu. Prvi je to 1866. godine spomenuo francuski geolog Gabriel August Daubre (181496). Pokraj devetnaestog stoljea vrlo se pomno prouavao nain kako valovi potresa putuju kroz tijelo Zemlje. To je pokazalo da oni valovi koji prodiru ak 2900 kilometara (1 800 milja) duboko ispod povrine doivljavaju otre promjene smjera. Godine 1906. napomenuto je da pri toj toki nastaje nagla promjena kemijskog sastava; da valovi prelaze iz stjenovitog omotaa u metalnu jezgru. To je danas prihvaeno. Zemljina jezgra je kugla promjera oko 6900 kilometara (4 300 milja), sastavljena od nikla i eljeza. Ta jezgra ini jednu estinu volumena Zemlje i, zbog svoje visoke gustoe, punu treinu njezine mase. To navodi na pretpostavku da je eljezna jezgra magnet i da taj magnet utjee na ponaanje igle kompasa. Pa ipak to ne moe biti tako. Francuski fiziar Pierre Curie (18591906) dokazao je 1896. godine da magnetina supstanca gubi svoj magnetizam ako se zagrije do dovoljno visoke temperature. eljezo gubi svoja magnetska svojstva pri Curiejevoj toki od 760C. Curiejeva toka za nikal iznosi 356C. Je li mogue da se nikal-eljezna jezgra nalazi na viem stupnju od Curiejeve toke? Jest, zato to neki tipovi valova potresa nikad ne prelaze iz omotaa u jezgru. Rije je tono o onom tipu valova koji ne mogu putovati kroz tekuinu pa je stoga zakljueno da je jezgra dovoljno vrua i sastavljena od tekueg nikla i eljeza. Budui da je talite eljeza na 1535C pod normalnim uvjetima, odnosno jo vie pod velikim pritiscima na mei jezgre, ve bi samo to moralo dokazivati da jezgra ne moe biti magnet u smislu u kojem bi to bio komad obinog eljeza. No, postojanje tekue jezgre otvorilo je nove mogunosti. Danski fiziar Hans Christian Oersted (17771851) pokazao je 1820. godine da je mogue proizvesti magnetsko djelovanje pomou elektrine struje (elektromagnetizam). Ako elektricitet prolazi kroz ianu spiralu, rezultat je magnetsko djelovanje, vrlo slino djelovanju koje bi proisteklo iz obinog ipkastog magneta, zamislimo li da je on postavljen du osi spirale. Imajui to na umu, njemako-ameriki geofiziar Walter Maurice Elsasser (1904) nagovijestio je 1939. godine da bi rotacija Zemlje mogla stvarati vrtloge u tekuoj jezgri; velike, polagane virove rastaljenog eljeza i nikla. Atomi su sastavljeni od elektriki nabijenih subatomskih estica, a s obzirom na 219

svojstvenu strukturu atoma eljeza, takvi vrtlozi u tekuoj jezgri mogli bi proizvoditi uinak elektrine struje koja se stalno kree uokolo. Budui da bi vrtloge stvarala Zemljina rotacija od zapada prema istoku, i oni bi se takoer okretali od zapada prema istoku. Pri tome bi nikal-eljezna jezgra djelovala poput ipkastog magneta okrenutog u smjeru sjever-jug. No, magnetsko polje Zemlje nije apsolutno postojan fenomen. Magnetski polovi s godinama mijenjaju poloaj te su, iz nekog razloga koji ne moemo objasniti, pomaknuti od zemljopisnih polova za oko 1 600 kilometara (1 000 milja). tovie, oni se ak ne nalaze ni na tono nasuprotnim stranama Zemlje. Linija povuena od sjevernoga magnetskog pola do junoga magnetskog pola udaljuje se s jedne strane oko 1100 kilometara (680 milja) od sredita Zemlje. Uz to, intenzitet magnetskog polja mijenja se iz godine u godinu. Znajui sve to, mogli bismo se zapitati to se dogodilo s magnetskim poljem u dalekoj prolosti i to bi se moglo dogoditi u dalekoj budunosti. Sreom, postoji nain da se na to odgovori barem to se tie prolosti. Meu komponentama lave koju izbacuje vulkanska aktivnost nalaze se razliiti minerali sa slabim magnetskim svojstvima. Molekule tih minerala imaju stanovitu tendenciju da se orijentiraju du magnetskih silnica. Dok su minerali u tekuem obliku, tu tendenciju nadvladava kaotino gibanje molekula kao reakcija na visoke temperature. No kad se vulkansko stijenje polako hladi, to se kaotino gibanje molekula polako usporava, da bi se konano molekule orijentirale u smjeru sjever-jug. Kad se stijenje skruti, takva orijentacija zadrava svoj poloaj. To se dogaa s molekulom za molekulom, dok konano itavi kristali ne zauzmu poloaje koje prepoznajemo kao magnetske polove. Sjeverni je pol okrenut prema sjeveru, a juni prema jugu, upravo kao i u pravog magnetskog kompasa. (Sjeverni pol nekoga kristala, ili bilo kojeg magneta, moemo identificirati po tome to on odbija sjeverni pol na igli kompasa.) Francuski fiziar Bernard Brunhes zapazio je 1906. godine da su neki vulkanski kristali magnetizirani u suprotnom smjeru, a ne kao to je normalno. Njihovi magnetski sjeverni polovi (identificirani pomou igle kompasa) pokazivali su prema jugu. U godinama nakon Brunhesova prvobitnog otkria prouavane su mnoge vulkanske stijene. Kako je pri tome otkriveno, iako u mnogo sluajeva sjeverni magnetski polovi kristala normalno 220

pokazuju prema sjeveru, u mnogim drugim sluajevima kristali su imali sjeverne magnetske polove koji su pokazivali prema jugu. Zemljino se magnetsko polje oito periodino okree. Izraunavanje starosti stijenja (bilo kojom od brojnih nepobitnih metoda) pokazalo je da je magnetsko polje u posljednjih 700 000 godina bilo u svojem sadanjem smjeru, koji bismo mogli nazvati normalnim. Oko milijun godina prije toga nalazilo se u obratnom poloaju gotovo sve vrijeme, osim u dva razdoblja po 100 000 godina unutar kojih je bilo normalno. Sve u svemu, u toku posljednjih 76 milijuna godina identificirana je najmanje 171 promjena magnetskih polja. Prosjeno razdoblje izmeu obrata iznosi oko 450000 godina, a dva mogua poloaja, normalan i obratan, zauzimaju u ukupnom zbroju podjednaka vremenska razdoblja. Meutim, vremenska razdoblja izmeu obrata znatno se razlikuju od zgode do zgode. Najdublji izraunati vremenski razmak izmeu obrata iznosi 3 milijuna godina, a najkrai 50000 godina. Kako dolazi do tih obrata? Zna se da Zemljini magnetski polovi putuju povrinom globusa putuju li prema tome moda cijelim globusom, tako da jedan uspije prijei put od Arktika do Antarktika a drugi obratno? To se ne ini vjerojatnim. Kad bi se to dogaalo, polovi bi se morali nalaziti u ekvatorijalnim podrujima u nekom sredinjem razdoblju izmeu obrata. U tom bi sluaju morali postojati neki kristali koji bi bili vie-manje orijentirani u smjeru istokzapad, a takvih nema. Mnogo je vjerojatnija mogunost da se mijenja intenzitet Zemljinoga magnetskog polja, poveavajui se i potom smanjujui. U nekim se razdobljima smanjuje do nule i potom se poinje opet poveavati, ali u drugom smjeru. Zatim se konano smanji do nule i poinje se poveavati u prvobitnom smjeru i tako dalje. To je na neki nain slino onome to se dogaa sa ciklusom Sunevih pjega. Broj Sunevih pjega se poveava, zatim se smanjuje, tada ponovno poinje rasti uz obratan smjer s obzirom na magnetsko polje. Potom se smanjuje, da bi opet poeo rasti uz prvobitni smjer. Upravo kao to su vrhunci aktivnosti Sunevih pjega naizmjence normalni i obratni, tako su i najvie toke intenziteta Zemljinoga magnetskog polja naizmjence normalne i obratne. Jedino su promjene intenziteta Zemljinoga magnetskog polja nepravilnije od ciklusa Sunevih pjega. ini se vjerojatnim da promjene intenziteta Zemljinoga magnetskog polja, kao i promjene njegova smjera, stvaraju promjene brzine i smjera uzvrtloene materije u Zemljinoj tekuoj 221

jezgri. Drugim rijeima, tekua jezgra vrti se u jednom smjeru, sve bre i bre, zatim sve sporije i sporije, dolazi do kratkog zastoja, ponovno se poinje okretati u drugom smjeru sve bre i bre, potom sporije i sporije, dolazi do kratkog zastoja, poinje u drugom smjeru i tako dalje. Zasad jo ne moemo rei zato se smjer vrtnje mijenja, zato se mijenja brzina i zato je to tako nepravilno. Znamo, meutim, kako Zemljino magnetsko polje djeluje na kozmike zrake koje ga pogaaju. Engleski znanstvenik Michael Faraday (17911867) zacrtao je 1820-tih godina koncepciju silnica. To su zamiljene linije koje se kreu krivudavom putanjom od sjevernoga magnetskog polja nekog objekta do njegova junoga magnetskog polja, oznaavajui putanju na kojoj magnetsko polje ima stalnu vrijednost. Svaka magnetizirana estica moe se slobodno gibati du silnica. Da bi se silnice prele, potrebna je energija. Zemljino magnetsko polje okruuje Zemlju magnetskim silnicama koje povezuju njezine magnetske polove. Svaka nabijena estica koja dolazi iz vanjskog prostora mora prijei te silnice da bi dospjela do Zemljine povrine, a pri tome gubi energiju. Ako u poetku ima samo malu koliinu energije, moe svu tu energiju izgubiti te nee biti u stanju prijei dalje silnice. U tom sluaju moe se kretati samo du silnice, opisujui tik uz nju spiralu i prolazei od Zemljinoga sjevernog magnetskog pola do junoga magnetskog pola, i zatim natrag, uvijek i uvijek iznova. To se dogaa s mnogim esticama Suneva vjetra, tako da stalno postoji ogroman broj nabijenih estica koje putuju du Zemljinih magnetskih silnica, tvorei ono to se naziva magnetosfera daleko izvan atmosfere. Tamo gdje se magnetske silnice spajaju na dva magnetska pola, estice slijede te linije prema Zemljinoj povrini i udaraju o najgornje slojeve atmosfere. Tamo se sudaraju s atomima i molekulama i u tom procesu gube energiju. Tako nastaje polarna svjetlost, krasna pojava na polarnome nonom nebu. estice osobito nabijene energijom mogu prijei sve Zemljine magnetske silnice i doprijeti do Zemljine povrine, ali uvijek s manje energije no to su zapoele. Uz to bivaju skrenute prema sjeveru i prema jugu, i to imaju manje energije to je skretanje jae. Kozmike su zrake dovoljno snane te se mogu probiti do Zemljine povrine, ali ipak su time donekle oslabljene, a uz to i skrenute, tako da postoji efekt geografske irine. Kozmike 222

zrake dopiru do Zemlje najmanje intenzivno u blizini ekvatora i postaju sve intenzivnije to se odmiemo od ekvatora prema sjeveru ili jugu. Budui da se, uz to, gustoa kopnenog ivota smanjuje kako se udaljujemo od tropa prema sjeveru i jugu (morski ivot donekle je zatien debljinom vode), konani je rezultat taj da kozmike zrake nisu samo oslabljene magnetskim poljem, ve su i pomaknute iz predjela bogatog ivotom u predjele s manje ivota. Kako koncentracija kozmikih zraka na magnetskim polovima, gdje su one najintenzivnije, ne kodi zapravo ivotu, to znai da na kraju mutageno djelovanje kozmikih zraka na ivot umanjuje postojanje Zemljinoga magnetskog polja. Kad se intenzitet Zemljinoga magnetskog polja smanjuje, slabi i to zatitno djelovanje protiv kozmikih zraka. U onim razdobljima kad dolazi do obrata Zemljinoga magnetskog polja, Zemlja kroz stanovito vrijeme nema magnetskoga polja vrijedna spomena te prodor kozmikih zraka nije uope osujeen. Tropske i umjerene zone koje nose glavninu kopnenoga ivota (ukljuujui i ovjeka) u to su vrijeme izloene veem intenzitetu kozmikih zraka nego ikada. to bi se dogodilo kad bi neka supernova eksplodirala u blizini u toku takvog razdoblja obrata magnetskoga polja? Njezini bi uinci tada bili znatno vei nego to bi bio sluaj da je magnetsko polje Zemlje normalnog intenziteta. Je li mogue da su jedan ili vie velikih pomora nastupili u vrijeme kad je neka bliza supernova eksplodirala u toku obrata magnetskog polja? To nije ba vjerojatno, jer se blize supernove javljaju samo vrlo rijetko, a i obrati magnetskog polja takoer su rijetki. Koincidencija dvaju vrlo rijetkih fenomena mnogo je manje vjerojatna nego pojava samo jednoga od njih. Ipak, do te bi koincidencije moglo doi. Ako je tome tako, to je s budunou? ini se da je Zemljino magnetsko polje izgubilo oko 15 posto snage koju je imalo 1670, kad su obavljena prva pouzdana mjerenja, i pri sadanjoj stopi slabljenja dosei se niticu do 4000. godine. ak ako i ne bude posvemanjeg porasta estica kozmikih zraka izazvanog eksplozijom kakve blize supernove, broj estica koje e doprijeti do glavnih koncentracija ovjeanstva u 4000. godini bit e otprilike dvostruko vei nego to je sada te bi, kao posljedica toga, genetsko optereenje ovjeanstva moglo znatno porasti. To vjerojatno nee biti vrlo ozbiljno, osim ako uz to ne eksplodira i bliza supernova, to se ne moe dogoditi jer e 223

najblia supernova 4000. godine biti Betelgeuse, a to nije dovoljno blizu da bi nas trebalo uznemiriti ak i u odsutnosti magnetskog polja. U jo daljoj budunosti moe, naravno, doi do koincidencije, ali ni bliza supernova ni obrat magnetskog polja nee nas moi iznenaditi. I jedno i drugo pruit e nam dovoljno prethodnog upozorenja i bit e vremena da se improvizira zatita protiv kratkotrajnog mlaza kozmikih zraka. Ipak to ostaje potencijalnom katastrofom koja bi (da ponovimo) mogla pogoditi svemirske naseobine mnogo ee nego samu Zemlju.

224

KATASTROFE ETVRTE VRSTE

12 Nadmetanje ivota
Velike ivotinje
Zaustavimo se da bismo saeli ono to smo dosad rekli. Medu katastrofama tree vrste o kojima smo govorili, katastrofama u kojima bi bila naruena podobnost Zemlje kao cjeline za nastavanje, jedino doista vjerojatno nepovoljno zbivanje jest novo ledeno doba ili, obratno od toga, otapanje sadanjega ledenog pokrivaa. Ako se ma to od toga dogodi u normalnom razvoju prirode, bit e to vrlo sporo i sigurno ne prije no to proe nekoliko tisua godina, a uz to e se moi ili izdrati ili, jo vjerojatnije, obuzdati. ovjeanstvo bi u tom sluaju moda moglo dovoljno dugo poivjeti da iskusi koju katastrofu druge vrste, u kojoj Sunce prolazi kroz promjene to bi mogle onemoguiti ivot na Zemlji. Meu njima dolazi u obzir jedino pretvaranje Sunca u crvenog diva za nekoliko milijardi godina, a tome e se, iako se vjerojatno nee moi sprijeiti, moi umaknuti. Tada bi ovjeanstvo moda moglo preivjeti dovoljno dugo da doivi jednu od katastrofa prve vrste, u kojoj svemir kao cjelina postaje nepodoban za ivljenje. U toj je grupi, prema mojem miljenju, najvjerojatniji dogaaj stvaranje novoga kozmikog jajeta. Moglo bi se uiniti da se to nee moi ni obuzdati ni izbjei, te bi tako predstavljalo apsolutni kraj ivota no to se nee dogoditi moda jo bilijun godina, a tko zna to e tehnologija do tada biti sposobna. Pa ipak se ne moemo osjeati sigurnima ak ni toliko da emo preivjeti do slijedeega ledenog doba jer postoje opasnosti, mnogo neposrednije opasnosti koje nam prijete, makar svemir, Sunce i Zemlja ostali nasmijeeni i dobroudni kakvi su danas. 225

Drugim rijeima, sad moramo razmotriti katastrofe etvrte vrste, one koje prijete osobito egzistenciji ovjekova ivota na Zemlji ak ako se ivot openito na naem planetu nastavi kao i prije. No to bi to zapravo moglo izazvati kraj ovjekova ivota, dok bi ivot openito i dalje postojao? Ponajprije, ljudska su bia samo jedna vrsta organizama, a izumiranje je esta sudbina vrsta. Izumrlo je najmanje 90 posto svih vrsta koje su ikada ivjele, a meu onima koje danas postoje mnoge nisu vie onako brojne i snane kakve su bile nekada. Zapravo je dobar broj vrsta pred istrebljenjem. Izumiranje moe biti posljedica promjena okolice koje unitavaju one vrste koje, iz ovog ili onog razloga, ne mogu preivjeti ba te odreene promjene. Ve smo bili govorili o nekim tipovima promjena okolice i o tome e biti jo rijei. Do istrebljenja, meutim, moe doi i u izravnom nadmetanju meu vrstama, pri emu jedna vrsta ili grupa vrsta odnosi pobjedu nad drugima. Tako su, u veem dijelu svijeta, placentni sisavci nadivjeli i zamijenili manje napredne tobolare i prasisavce koji su se borili za opstanak u istoj okolici. Jedino su u Australiji sauvane brojne vrste tobolara i ak nekoliko prasisavaca, zato to se taj kontinent odvojio od Azije prije no to su se razvili plodvai. Postoji li, prema tome, ikakva mogunost da i nas istrijebi na neki nain kakav drugi oblik ivota? Mi nismo jedini ivotni oblici na svijetu. Postoji oko 350 000 poznatih vrsta razliitih biljaka i oko 900 000 razliitih vrsta ivotinja. Milijun ili dva moda je jo neotkriveno. Predstavlja li neka o tih vrsta ozbiljnu opasnost za nas? U najranijoj povijesti hominida opasnosti takve vrste bilo je na sve strane. Nai ovjekoliki preci, odjeveni samo u vlastitu kou i s orujem koje su inili tek razni dijelovi njihova tijela, nisu bili nimalo dorasli velikim grabeljivcima, ak ni velikim biljoderima. Prvi su hominidi morali skupljati hranu, pljakajui neaktivni biljni svijet, a ponekad su se moda, tjerani glau, hranili onim malim ivotinjama koje su, uz dovoljno sree, mogli uhvatiti otprilike kao to danas rade impanze. Pred svim to je bilo ovjekove veliine ili vee prvim hominidima nije preostalo drugo do da uteknu ili se sakriju. No, ve u najranijim fazama hominidi su uili upotrebljavati orue. Ruka hominida tako je oblikovana da on moe drati bedrenu kost ili granu, a imajui to hominid nije bio goloruk te se 226

mogao s vie sigurnosti suoiti s kopitima, pandama i onjacima. Kad su se razvili hominidi s veim mozgom te kad su nauili oblikovati kamene sjekire i koplja s kamenim vrkom, ravnotea se poela pomicati u njihovu korist. Kamena sjekira bila je bolja od kopita, koplje s kamenim vrkom bolje od onjaka ili pande. Kad se jednom pojavio Homo sapiens, i kad je poeo loviti u grupi, mogao je (naravno uz stanovite rizike) ubiti i velike ivotinje. U toku posljednjeg ledenog doba ljudska su bia bila u stanju loviti mamute. Zapravo, moda su upravo ljudska bia, njihov lov, prouzroila istrebljenje mamuta (i ostalih velikih ivotinja toga doba). Nadalje, upotreba vatre dala je ljudskim biima oruje i obranu kakve nijedna ivua vrsta nije mogla ni kopirati niti se zatititi od njih, sredstvo iza kojega su ljudska bia bila posve sigurna od napada, jer su ostale ivotinje, ma kako bile velike i snane, paljivo i svjesno izbjegavale vatru. U vrijeme kad je zapoela civilizacija veliki su grabeljivci bili, u biti, pobijeeni. Dakako, pojedina osamljena ljudska bia bila su i dalje bespomona ako bi ih uhvatio lav, medvjed ili neki drugi veliki mesoder, ili ak razbjenjeli biljoder, poput vodenog bivola ili divljeg bika. To su, meutim, bile sitnice iako, naravno, ozbiljne za uhvaenu ljudsku jedinku. ak i u praskozorju civilizacije nije bilo sumnje da e ljudska bia, ako su htjela osloboditi neko podruje kakve opasne ivotinje, uvijek to moi uiniti, iako je znalo biti rtava. tovie, ljudska bia, prikladno naoruana i odluna da ubijaju ivotinje iz sporta ili da ih love kako bi ih izlagala, uvijek su to mogla uraditi, iako, opet uz eventualne rtve. ak i danas pojedinci doivljavaju poraze, ali ne moe se ni zamisliti da bi ljudska bia kao vrstu mogla ugroziti bilo koja velika ivotinja to danas postoji, ili sve one zajedno. Situacija je zapravo posve obratna. ovjeanstvo, uz samo malo napora, moe dovesti do istrebljenja sve velike ivotinje svijeta te mora, naprotiv, uloiti svjestan napor (ponekad gotovo oajniki) da to ne uini. Sad kad je bitka dobivena, ljudska bia gotovo kao da ale gubitak asnog neprijatelja. U antikim vremenima, kad je pobjeda ve bila osigurana, postojala su nejasna sjeanja na doba u kojem su ivotinje bile opasnije, zastraujue i ubojitije a ivot stoga napetiji i uzbudljiviji. Naravno, nijedna poznata ivotinja nije se mogla zamisliti opasnom i prijeteom kad se suprotstavi zajednikim naporima ovjeanstva, pa su stoga ljudi prizivali imaginarne 227

ivotinje. Neke su od njih bile grozne ve samom svojom veliinom. U Bibliji itamo o behemotu koji je, ini se, bio slon ili vodeni konj, no stvaraoci legenda podali su mu enormne dimenzije kakve ne bi mogla imati nijedna ivotinja. itamo takoer o levijatanu koji je moda inspiriran krokodilom ili kitom, no i on je povean do nemogunosti. ak se divovi u ljudskom obliju spominju u Bibliji i vrve u legendama i narodnim priama. Tako postoji Polifem, jednooki golemi Kiklop u Odiseji, te divovi koji su prijetili mladiima nadnicom za svirku u engleskim narodnim priama. Ako nisu bile velike, ivotinje su dobivale smrtonosnije moi od onih koje zapravo posjeduju. Krokodil ima krila i riga vatru, postajui stravinim zmajem. Zmije koje, u stvarnosti, ubijaju ugrizom, unaprijeene su do sposobnosti da ubijaju dahom ili ak pogledom te se pretvaraju u baziliske ili adaje. Hobotnica ili sipica moda je bila podlogom za prie o devetoglavim hidrama (jednu je ubio Heraklo), mnogoglavoj Scili (koja je Odiseju odnijela estoro ljudi) ili o Meduzi s kosom od ivih zmija koja je pretvarala ljude u kamenje kad bi je pogledali (a ubio ju je Perzej). Postojale su i kombinacije raznih stvorova. Kentauri s glavom i torzom ovjeka na tijelu konja (inspirirani moda slikom koju su obini seljaci stekli ugledavi prve konjanike), sfinge u kojih su glava i torzo ene smjeteni na tijelu lava; grifoni koji su bili kombinacija orlova i lavova; himere koje su bile kombinacija lavova, koza i zmija. Bilo je i dobroudnijih kreatura: krilatih konja, jednoroga i tako dalje. Svima je zajedniko bilo to da nikad nisu postojali. ak kad bi i postojali, ne bi mogli nadvladati Homo sapiensa. I doista, u legendama nikad i nisu, jer vitez je uvijek na kraju ubio zmaja. ak da su postojali i divovi u ljudskom obliju, te da su bili onako neinteligentni i primitivni kakvima su opisivani, ne bi za nas mogli predstavljati opasnost. Male ivotinje

Mali sisavci zapravo mogu biti opasniji od velikih. Dakako, pojedini mali sisavac iz oitog je razloga manje opasan od jedne velike ivotinje. Manji sisavac raspolae manjom energijom; lake ga je ubiti, jer se on moe manje uspjeno braniti. No, mali sisavci zapravo se ne brane, oni bjee. Budui da su mali, mogu se lake sakriti, mugnuti u skrovita i pukotine u 228

kojima se ne mogu vidjeti i iz kojih ih nije lako izvui. Ako ih ljudi ne love radi hrane, ve sama njihova malenost umanjuje im vrijednost te se lov na njih lake naputa. Uz to, utjecaj se malog sisavca openito ne. osjea pojedinano. Mali organizmi obino su kratkovjeniji od velikih; no ivjeti bre znai i ranije dozrijeti te donijeti mladunad. tovie, donoenje na svijet malog sisavca trai manje ulaganje energije nego to je to sluaj kod velikog sisavca. U malih sisavaca skotnost traje krae, a broj mladunadi koja se odjedanput izlegne vei je nego u velikih sisavaca. Tako ljudsko bie postaje spolno zrelim tek s oko trinaest godina; trudnoa traje devet mjeseci; a jedna ena smatra se vrlo plodnom ako za svoga ivotnog vijeka rodi desetoro djece. Kad bi mukarac i ena imali desetoro djece i kad bi se sva ona oenila i imala po desetoro djece, te kad bi se i oni svi oenili i imali opet po desetoro djece, ukupan broj potomaka prvobitnog para kroz tri bi generacije dosegao broj 1 100. Smei je takor, s druge strane, spolno zreo s osam do dvanaest tjedana. Svake se godine moe kotiti tri do pet puta, pri emu broj mladunadi svaki put iznosi izmeu etiri i dvanaest. ivotni vijek takvog takora traje samo tri godine, ali za to vrijeme lako moe donijeti na svijet ezdeset mladunadi. Ako svaki od njih okoti novih ezdeset, i od njih opet svaki po ezdeset, za tri generacije okotit e se ukupno 219 660 takora, i to u samo oko devet godina. Kad bi se takvi takori nastavili nesmetano razmnoavati u toku prosjenoga ovjekova ivotnog vijeka od sedamdeset godina, ukupan broj takora u posljednjoj generaciji iznosio bi 5 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000. Teili bi gotovo milijun bilijuna puta vie od Zemlje. Svi oni, naravno, ne mogu ivjeti, a injenica da samo rijetko koji takor ivi dovoljno dugo da bi mogao iskoristiti sav svoj potencijal razmnoavanja nije posve bez smisla u jednoj iroj shemi stvari, jer su takori bitni dio prehrane veih stvorenja. Ipak, ta plodnost, ta sposobnost da se vrlo brzo donosi mnogo mladunadi znai da pojedini takor zapravo nije nita te da je pokolj takora gotovo bez efekta. Ako se zamalo svaki takor ubije u nekom organiziranom pohodu protiv ivotinja, oni koji preostanu mogu nadoknaditi brojani manjak obeshrabrujuom brzinom. to je, zapravo, manji organizam i to je manje vaan ili djelotvoran kao jedinka, to je ta vrsta potencijalno opasnija i vie se pribliava neunitivosti. 229

Nadalje, plodnost ubrzava proces evolucije. Ako u nekoj generaciji na veinu takora osobito tetno djeluje stanoviti otrov, ili ako ih neki automatski nain ponaanja ini osobito ranjivima, uvijek e meu njima biti i takvih koji su neobino otporni na otrov zahvaljujui sluajnoj i sretnoj mutaciji, ili u kojih je sluajno nain ponaanja takav da ih ini manje osjetljivima. Upravo ti otporni, manje osjetljivi takori obino e preivjeti i imati potomstvo, a to e potomstvo po svoj prilici naslijediti otpornost i relativnu neranjivost. Prema tome, u samo vrlo kratkom razdoblju prestaje djelovati svaka strategija usmjerena na smanjivanje broja takora. Moglo bi se uiniti da su takori prema tome pakosno inteligentni, no iako doista jesu inteligentni za jednu tako malu ivotinju, ipak nisu toliko inteligentni. Mi se ne borimo protiv jedinke, ve protiv plodne vrste u razvoju. Ako, zapravo, postoji neka znaajka meu ivim biima koja najizrazitije vodi prema sposobnosti vrste da preivi i koja prema tome ini vrstu uspjenom, posve je razlono pretpostaviti da je to plodnost. Mi smo se bili navadili misliti o inteligenciji kao o kraju kome tei evolucija, prosuujui prema vlastitu stajalitu, no jo je uvijek pitanje je li inteligencija po cijenu plodnosti neizbjeno pobjedonosna u krajnjoj konzekvenci. Ljudska su bia praktiki unitila mnoge vee vrste koje nisu osobito plodne a nisu ni naela brojnost takora. Jo jedno svojstvo, velike vanosti za sposobnost da se preivi, jest mogunost napredovanja uz irok raspon hrane. Sposobnost da jede jednu i samo jednu odreenu vrstu hrane omoguuje ivotinji da ima precizan probavni sistem i metabolizam. Takva ivotinja nema problema s prehranom tako dugo dok joj je dostupno obilje njezine specijalne hrane. Tako se australska koala, koja jede samo lie eukaliptusa, osjea blaeno tako dugo dok se nalazi na eukaliptusovu stablu. No, uski izbor hrane znai preputanje milosru okolnosti. Tamo gdje nema eukaliptusovih stabala nema ni koala (osim, umjetno, u zoolokim vrtovima). Kad bi nestala sva eukaliptusova stabla, nestale bi i koale ak i u zoolokim vrtovima. S druge strane, ivotinja s bogatim jelovnikom moe izdrati nevolje. Gubitak slasnog sastojka znai da se valja zadovoljiti s manje slasnim, ali i s tim se moe preivjeti. Jedan od razloga zato je ljudska vrsta napredovala vie od ostalih primata jest injenica da je Homo sapiens sveder koji jede gotovo bilo to, dok 230

su ostali primati uglavnom biljoderi (gorila, na primjer, iskljuivo). Na nevolju po nas, takor je takoer sveder i ma kako razliite vrste hrane ljudska bia osigurala za sebe, takori e isto tako biti zadovoljni. Ma kamo, prema tome, ila ljudska bia, takor ide za njima. Ako bismo se zapitali koji nam sisavac najneposrednije danas prijeti, ne bismo mogli rei da je to lav ili slon koje moemo unititi do posljednje jedinke kadgod to zaelimo. Moramo rei da je to smei takor. Ipak, ako su takori opasniji od lavova i ako su, dakle, vorci opasniji od orlova, najgore to se moe rei za ovjeanstvo jest da je borba protiv malih sisavaca i ptica dola do mrtve toke. Oni su, poput ostalih slinih organizama, dosadni i nametljivi i nije ih lako bez mnogo muke zadrati pod kontrolom. No ipak nema stvarne opasnosti da e oni unititi ovjeanstvo, osim ako prije toga ne pretrpimo neki drugi udarac koji bi nas onesposobio. Meutim, postoje drugi organizmi koji su opasniji od takora ili bilo koje druge vrste kraljenjaka. Ako je teko potui male i plodne takora, to da kaemo o drugim organizmima koji su jo manji i plodniji? Recimo o insektima? Meu svim viestaninim organizmima insekti su daleko najuspjeniji, prosuujemo li o njima sa stajalita broja vrsta. Insekti ive tako kratko i tako su plodni da je njihova stopa evolucije jednostavno eksplozivna, tako te danas postoji oko 700 000 poznatih vrsta insekata, u usporedbi s ukupno 200 000 vrsta svih ostalih ivotinja zajedno. tovie, popis vrsta insekata nije potpun, ak ni priblino. Svake godine otkrije se oko 6 000 do 7 000 novih vrsta insekata te je posve vjerojatno da ukupno postoji najmanje 3 milijuna vrsta insekata. Broj pojedinanih insekata upravo je nevjerojatan. U samo jednom jutru vlanog tla mogu ivjeti ak etiri milijuna insekata koji pripadaju stotinama razliitih vrsta. U svijetu danas vjerojatno ivi milijardu milijardi insekata; oko 250 milijuna insekata na svakog ivog mukarca, enu i dijete. Ukupna teina ivuih insekata na naem planetu vea je od ukupne teine svih ostalih ivotinja uzetih zajedno. Gotovo su sve te razliite vrste insekata bezazlene za ovjeka. Otprilike najvie 3 000 vrsta, od mogua tri milijuna, stvara neprilike i neugodnosti. Oni obuhvaaju insekte koji ive na nama, naoj hrani ili na ostalim stvarima koje su nam vane 231

muhe, buhe, ui, ose, strene, ike, ohare, moljce, termite i tako dalje. Neki od njih nisu samo neugodni, ve mnogo gore od toga. U Indiji, primjerice, postoji insekt koji se zove crvena pamukova stjenica, a ivi na stabljikama pamuka. Svake godine ti insekti unite polovicu indijskog uroda pamuka. Sjemenski iak hrani se stabljikama pamuka u Sjedinjenim Dravama. Protiv njega se moe uspjenije boriti nego protiv indijske pamukove stjenice; ipak, zbog oteenja koja izaziva sjemenski iak svaka funta pamuka uzgojena u Sjedinjenim Dravama stoji deset centi vie nego to bi stajala da taj insekt ne postoji. Gubici koji izazivaju oteenja to ih insekti nanose ovjekovoj ljetini i ovjekovim dobrima samo u Sjedinjenim Dravama penju se do otprilike osam milijardi dolara svake godine. Tradicionalna oruja to su ih ljudska bia razvila u primitivnim vremenima bila su usmjerena protiv velikih ivotinja kojih su se ljudi najvie bojali. Ona postaju sve nedjelotvornijima to meta na koju su usmjerena postaje manjom. Koplja i strijele sjajni su protiv jelena, ali samo su sporedne vanosti ako se upotrebljavaju protiv kunia ili takora. A uperiti koplje ili strijelu na skakavca ili komarca toliko je smijeno da to vjerojatno nije nikada uinio nijedan ovjek zdrava razuma. Pronalazak topova i puaka nije nita pridonio poboljanju poloaja. ak ni nuklearna oruja nee pobiti male ivotinje onako lako i potpuno kao to e unititi samo ovjeanstvo. I tako su se ponajprije poeli koristiti bioloki neprijatelji protiv malih ivotinja. Psi, make i lasice upotrebljavali su se za unitavanje takora i mieva. Mali su mesoderi u stanju bolje slijediti glodavce ma kamo poli; a kako ti mali mesoderi prije trae hranu no to se samo ele osloboditi neugodnosti, oni su revniji i ustrajniji u svojem progonu nego to bi to bila ljudska bia. Make se, na primjer, nisu u egipatskim vremenima pripitomljavale toliko zbog svojih kvaliteta koje su iskazivale pravei ovjeku drutvo (a to je otprilike sve to se danas od njih oekuje), ve zbog sposobnosti da ubijaju male glodavce. inei to, make su se nalazile izmeu Egipana i unitenja njihovih zaliha ita. Znailo je to ili make ili gladovanje te nije udno da su Egipani oboavali make i propisivali najviu kaznu za onoga tko bi ih ubio. Postoje i bioloki neprijatelji insekata. Ptice, mali sisavci i reptili svi vrlo spremno jedu insekte. ak i neki insekti jedu druge 232

insekte. Valja izabrati odgovarajueg grabljivca, odgovarajue vrijeme i prikladne uvjete i ve smo daleko odmakli prema kontroli nekog insekta-tetoine. No, prvobitne civilizacije nisu se znale koristiti takvim biolokim vojevanjem te nije pronaen insekt koji bi bio ekvivalentom maki. Zapravo, djelotvorne metode za kontroliranje insekata nije bilo sve do prije jednog stoljea, kad su se poeli upotrebljavati raspreni otrovi. Godine 1877. poela se protiv insekata upotrebljavati mjeavina bakra, olova i arsena. Jedan takav otrov protiv insekata koji se mnogo upotrebljavao bilo je pariko zelenilo, bakreni acetoarsenit. Bilo je to dosta djelotvorno sredstvo. Pariko zelenilo nije oteivalo bilje koje se njime prskalo. Bijjke su se hranile anorganskim tvarima iz zraka i tla i energiju im je davala Suneva svjetlost. Tragovi mineralnih kristala na njihovim listovima nisu tome smetali. No, svaki insekt koji je namjeravao jesti lie bio bi smjesta ubijen. Takvi mineralni insekticidi ipak imaju nedostataka.* Ponajprije, oni su otrovni i za ostali ivotinjski svijet osim insekata a to znai i za ovjeka. Nadalje, takvi su mineralni otrovi postojani. Kia odnosi stanovit dio minerala i prenosi ga u tlo. Malo-pomalo u tlu se skupljaju bakar, arsen i ostali elementi koji napokon dospijevaju do korijenja bilja. Na taj nain oni doista tetno djeluju na bilje i tlo postupno postaje zatrovano. Uz to, takvi se minerali ne mogu upotrijebiti na samom ljudskom biu pa su stoga nedjelotvorni protiv insekata koji za rtve odabiru ljude. Bilo je, naravno, pokuaja da se pronau kemikalije koje e koditi samo insektima i koje se nee skupljati u tlu. vicarski kemiar Paul Miiller (18891965) poeo je 1935. godine traiti takvu kemikaliju. elio je takvu kemikaliju koja bi se mogla napraviti jeftino, koja bi bila bez mirisa i ne bi kodila ostalim oblicima ivota osim insekata. Traio je meu organskim spojevima meu duinim spojevima slinim onima koji se nalaze u ivom tkivu nadajui se da e pronai neki spoj koji nee biti onako postojan u tlu kao to su bili mineralni spojevi. U rujnu 1939. Mller je naiao na diklorodifeniltrikloretan za koji se najee upotrebljava kratica DDT. Taj je spoj prvi put
* Izraz pesticid poeo se upotrebljavati u novije doba, otkako su se kemijska sredstva stala koristiti i protiv drugih neeljenih organizama, a ne samo protiv insekata.

233

pripravljen i opisan 1874, no njegova su insekticidna svojstva ostala nepoznata ezdeset pet godina. Pronaeni su i mnogi drugi organski pesticidi te je ovjekov rat protiv insekata doivio izrazito povoljan preokret. To ipak nije bila posvemanja pobjeda. Preostalo je da se ovjek uhvati ukotac sa sposobnou insekata za evolucijsku promjenu. Ako bi insekticidi ubili sve osim tek nekoliko insekata koji su sluajno bili relativno otporni na DDT ili neku drugu kemikaliju te vrste, oni koji su preivjeli naglo bi se razmnoili stvarajui novu otpornu podvrstu. Ako bi ti isti insekticidi poubijali jo djelotvornije suparnike insekte ili one koji ih love, nova otporna vrsta insekata koji su prvotno napadnuti mogla bi se neko vrijeme snanije i brojnije razvijati nego prije upotrebe insekticida. Da bi ih se moglo obuzdati, morala se poveati koncentracija insekticida i uvesti nove vrste insekticida. Kako su se insekticidi poeli upotrebljavati sve opsenije, sve nekritinije i u sve veim koncentracijama, pokazale su se i druge njihove nepovoljnosti. Insekticidi mogu biti relativno nekodljivi za ostale oblike ivota, ali ne posve. esto se nisu lako razgraivali u tijelu ivotinja te su ivotinje koje su se hranile biljkama na kojima je primjenjivan insekticid, skupljale kemikalije u svojim masnim zalihama i prenosile ih na druge ivotinje to su se njima hranile. Nakupljeni insekticidi mogu biti kodljivi. Oni, primjerice, mogu poremetiti mehanizam stvaranja ljuske jajeta u nekih ptica, drastino smanjujui broj novoizleglih ptica. Rachel Louise Carson (190764), ameriki biolog, objavila je 1962. Silent Spring, knjigu koja je vrlo snano izrazila opasnosti nekontrolirane upotrebe organskih pesticida. Otada su razvijene nove metode: pesticidi manje toksinosti; koritenje biolokim neprijateljima; sterilizacija mujaka insekata radioaktivnim zraenjem; upotreba hormona insekata da bi se sprijeila oplodnja ili dozrijevanje insekata. Sve u svemu, borba protiv insekata napreduje dosta dobro. Nema znakova da ljudska bia pobjeuju u smislu da e insekti-tetoine biti zasvagda uklonjeni, ali isto tako ne gubimo. Kao i u sluaju takora, rat se nalazi na mrtvoj toki, ali nema znaka da e ovjeanstvo pretrpjeti katastrofalan poraz. Ako ljudska vrsta opasno ne oslabi iz nekih drugih razloga, nije vjerojatno da e nas unititi insekti protiv kojih se borimo.

234

Infektivne

bolesti

Jo vea opasnost za ovjeanstvo od djelovanja malih, plodnih tetoina na ljudska bia, njihovu hranu i svojinu, njihova je sklonost da ire neke oblike infektivnih bolesti.* Svaki je ivi organizam podloan razliitim vrstama bolesti, pri emu se bolest definira u najirem smislu kao svaka malfunkcija ili promjena fiziologije ili biokemije koja poremeuje smireno funkcioniranje organizma. Na kraju, kumulativno djelovanje neispravnosti, loeg funkcioniranja, nefunkcioniranja, ak ako se mnogo toga ispravi ili zalijei, stvara nepopravljiva oteenja zovemo ih starou i, ak i uz najbolju skrb na svijetu, donosi neizbjenu smrt. Postoje neka pojedinana stabla koja mogu ivjeti pet tisua godina, neke hladnokrvne ivotinje koje mogu ivjeti dvjesto godina, neke toplokrvne ivotinje koje mogu ivjeti sto godina, ali svaku viestaninu jedinku na kraju eka smrt. To je bitni dio uspjenog funkcioniranja ivota. Stalno nastaju nove jedinke s novim kombinacijama kromosoma i gena, i takoer s mutiranim genima. One su, da tako kaemo, novi pokuaji prilagoavanja organizma okolici. Bez stalnog pristizanja novih organizama koji nisu samo kopije starih, evolucija bi se zaustavila. Prirodno, novi organizmi ne mogu dobro odigrati svoju pravu ulogu tako dugo dok se sa scene ne uklone stari, nakon to su ovi potonji ispunili svoju funkciju stvaranja novih. Ukratko, smrt jedinke prijeko je potrebna za ivot vrste. No, isto je tako nuno da jedinka ne umre prije no to je stvorena nova generacija, barem ne u toliko mnogo sluajeva da bi se mogla osigurati brojnost vrste kako ona ne bi izumrla. Ljudska vrsta ne moe imati relativan imunitet prema tetnosti pojedinane smrti kakav imaju male i plodne vrste. Ljudska su bia razmjerno velika, dugovjena i sporo se razmnoavaju, tako da suvie nagla individualna smrt sadri u sebi itav spektar katastrofa. Nagla smrt izrazito velikog broja ljudskih bia izazvana boleu moe ozbiljno naruiti stanje populacije. Dovedena do ekstrema, nije teko zamisliti kako zatire ljudsku vrstu. U tom je smislu najopasnija vrsta malfunkcije poznata kao infektivne bolesti. Postoje uz to i mnoge druge bolesti koje
* Kako e se uskoro pokazati, takve su bolesti povezane sa ivim organizmima koji su jo manji, jo plodniji i jo opasniji od insekata.

235

pogaaju odreeno ljudsko bie iz ovog ili onog razloga i koje nju ili njega mogu ubiti, ali one same po sebi ne nose prijetnju itavoj vrsti jer su striktno ograniene na ugroenog pojedinca. Ako, meutim, bolest na neki nain moe prelaziti od jednoga ljudskog bia na drugo, i ako njezina pojava u pojedinca moe dovesti ne samo do smrti tog pojedinca ve i do smrti milijuna drugih, tada postoji mogunost katastrofe. I doista, u povijesnom dobu infektivne su se bolesti pribliile unitenju ljudske vrste mnogo vie od ma kakve pohare ivotinja. Iako infektivne bolesti, ak i u najgorem obliku, nisu jo nikada stvarno skonale ljudska bia kao ivu vrstu (oito), one mogu ozbiljno naruiti civilizaciju i promijeniti tok povijesti. I zapravo su to uinile ne jedanput, ve mnogo puta. tovie, situacija je vjerojatno postala gorom s dolaskom civilizacije. Civilizacija je znaila razvoj i rast gradova i gomilanje ljudi u zatvorenim podrujima. Upravo kao to se vatra moe iriti mnogo bre od drveta do drveta u gustoj umi nego meu osamljenim stablima, tako se i infektivne bolesti ire mnogo bre u nagomilanim gradskim etvrtima nego u ratrkanim naseobinama. Spomenut emo samo nekoliko opepoznatih sluajeva u povijesti: Godine 431. prije nove ere Atena i njezini saveznici bili su u ratu sa Spartom i njezinim saveznicima. Rat je trajao dvadeset sedam godina i opustoio je Atenu, a do znatnog stupnja i cijelu Grku. Budui da je Sparta kontrolirala kopno, cijelo se atensko stanovnitvo sleglo u obzidan grad Atenu. Tamo su bili sigurni i mogli su se opskrbljivati morskim putem koji je kontrolirala atenska mornarica. Atenjani bi vrlo vjerojatno uskoro dobili taj iscrpljujui rat i cijela je Grka mogla izbjei unitenje, da nije bilo bolesti. Godine 430. prije n.e. neka je zarazna bolest pogodila nagomilano atensko stanovnitvo i odnijela 20 posto ljudi, ukljuujui njihova boanski nadahnutog vou Perikla. Atena se nastavila boriti, ali nikad nije obnovila puanstvo ni snagu te je na kraju izgubila. Poasti su se vrlo esto pojavljivale u istonoj i jugoistonoj Aziji, gdje je napuenost najgua, te se irile prema zapadu. Godine 166, kad je Rimsko carstvo bilo na vrhuncu snage i civilizacije pod djelotvornim i umjenim filozofom-imperatorom Markom Aurelijem, rimska je vojska, borei se na istonim granicama Male Azije, poela trpjeti od neke zarazne bolesti 236

(vjerojatno velikih boginja). Vojnici su donijeli bolest u ostale provincije i u sam Rim. Na vrhuncu epidemije u gradu je Rimu svakoga dana umiralo 2 000 ljudi. Stanovnitvo je poelo opadati i tek je u dvadesetom stoljeu opet doseglo brojku kakva je bila prije zaraze. Dugo, polagano propadanje Rima koje je slijedilo nakon vladavine Marka Aurelija pripisuje se mnogim razlozima, no oslabljujue djelovanje poasti iz 166. godine svakako je odigralo svoju ulogu. Ve kad su zapadne provincije carstva bile razbijene najezdama germanskih plemena, i kad je sam Rim bio izgubljen, istona je polovica Rimskog carstva postojala i dalje, s glavnim gradom Carigradom. Pod sposobnim carem Justinijanom I, koji je stupio na prijestolje 527. godine, Afrika, Italija i dijelovi panjolske ponovno su pripojeni i za neko se vrijeme inilo da bi se carstvo opet moglo ujediniti. No, 541. godine sruila se bubonska kuga. Ta je bolest pogaala ponajprije takore, no buhe su je mogle prenijeti na ljudska bia tako to su, ujevi najprije bolesnog takora, ujedale zdrava ovjeka. Bubonska je bolest djelovala brzo i esto je za kratko vrijeme zavravala smru. Mogla ju je ak pratiti jo smrtonosnija varijanta, pluna kuga, koja moe izravno prelaziti s jedne osobe na drugu. Kuga je harala dvije godine. U Carigradu je umrlo izmeu jedne treine i polovice stanovnitva, uz mnoge ljude u okolici grada. Nakon toga vie nije bilo nade da e se carstvo ujediniti; istoni njegov dio koji postade poznat kao Bizantsko carstvo potom je nastavio propadati (uz povremene oporavke). Najstranija epidemija u povijesti ljudske vrste naila je u etrnaestom stoljeu. U 1330-im godinama u sredinjoj se Aziji pojavio novi, osobito smrtonosan oblik bubonske kuge. Ljudi su poeli umirati i zaraza se neumoljivo irila iz svoga prvobitnog arita. Napokon je stigla do Crnog mora. Tamo se, na poluotoku Krimu koji stri u srednjem dijelu sjeverne obale toga mora, nalazila morska luka Kaffa u kojoj je talijanski grad Genova uspostavio trgovinsku postaju. U listopadu 1347. godine jedan se denovski brod jedva uspio vratiti iz Kaffe u Genovu. Nekoliko ljudi na brodu koje kuga nije pokosila upravo je umiralo. Iskrcani su na obalu i tako je kuga ula u Evropu, gdje se poela naglo iriti. Ponekad ovjeka zahvati blagi oblik bolesti, no esto je napad estok. U potonjem sluaju bolesnik gotovo uvijek umire jedan do tri dana nakon pojave prvih simptoma. Budui da su najvii 237

stupanj bolesti obiljeavale krvave pjege koje su zatim potamnjele, bolest je nazvana crna smrt. Crna smrt neobuzdano se irila. Procjenjuje se da je u Evropi od nje umrlo 25 milijuna ljudi prije no to se zaustavila, i mnogo vie od toga u Africi i Aziji. Ubila je moda treinu cijeloga stanovnitva naeg planeta, vjerojatno ukupno 60 milijuna ljudi, ili ak i vie. Ni prije ni poslije toga nije poznato nita to bi odnijelo tako velik postotak stanovnitva kao to je to uinila crna smrt. Nije udo da je ta bolest ulila puanstvu silnu stravu. Svi su ivjeli u strahu. Iznenadni napad drhtavice ili vrtoglavica, obina glavobolja, mogli su znaiti da je smrt odabrala nekoga za sebe te da nije preostalo vie od nekoliko desetaka sati prije smrti. Cijeli su gradovi opustoeni. Prvi koji su umrli leali su nepokopani, dok su se preivjeli razbjeali da bi proirili bolest. Polja su leala neobraena; domae su ivotinje lutale liene skrbi. Cijeli su narodi Aragonci, primjerice, u dananjem istonom dijelu panjolske tako teko pogoeni da se vie nikada nisu istinski oporavili. estoka alkoholna pia pojavila su se najprije u Italiji, oko 1 100. godine. U ono doba, dva stoljea kasnije, postala su popularna. Postojala je teorija da jako pie djeluje preventivno protiv zaraze. Ono to nije inilo, ali pijan je ovjek bio manje zabrinut, a to je u onim okolnostima ipak bilo neto. Pijanstvo se proirilo Evropom, zadravi se i nakon to je kuga prola i nikada zapravo nije iezlo. Kuga je takoer poremetila feudalnu privredu, smanjivi vrlo drastino radnu snagu. To je pridonijelo unitenju feudalizma jednako kao i pronalazak baruta.* Otada je bilo i drugih velikih poasti, iako se nijedna nije mogla mjeriti sa crnom smru po nepremaenom uasu i unitenju. Bubonska kuga pogodila je 1664. i 1665. London, odnijevi ivote 75 000 ljudi. Kolera koja je u Indiji uvijek tinjala ispod povrine (tamo je endemska), povremeno bi eksplodirala i proirila se u epidemiju. Smrtonosne epidemije kolere posjetile su Evropu 1831. godine te ponovno 1848. i 1853. utu groznicu, jednu
* Moda je najmuniji aspekt crne smrti straan uvid u ovjekovu prirodu koji nam je pruila. Engleska i Francuska nalazile su se u to doba u prvim de setljeima -stogodinjeg rata. Iako je crna smrt pogodila oba naroda i gotovo ih unitila, rat se ipak nastavio. U toj najveoj od svih kriza s kojima se suoila ljudska vrsta nije bilo ni pomisli o miru.

238

tropsku bolest, donosili bi mornari do sjevernijih luka pa je tako povremeno desetkovala amerike gradove. Jo 1905. New Orleans je pogodila teka epidemija ute groznice. Najopasnija epidemija nakon crne smrti bila je epidemija panjolske gripe koja je zahvatila svijet 1918. i samo u jednoj godini odnijela 30 milijuna ljudi irom svijeta, od toga oko 600 000 u Sjedinjenim Dravama. Usporedbe radi, etiri godine prvoga svjetskog rata koje su neposredno prethodile 1918. godini ubile su 8 milijuna. No, epidemija gripe odnijela je manje od dva posto svjetskoga stanovnitva, tako da crna smrt ostaje neusporedivo najstranija. Infektivne bolesti mogu pogoditi i druge vrste osim Homo sapiensa, naravno ponekad uz jo vea unitenja. Kestenova stabla u newyorkom zoolokom vrtu proirila su 1904. godine kestenovu u i za nekoliko je desetljea nestalo gotovo svako stablo kestena u Sjedinjenim Dravama i Kanadi. Nadalje, bolest nizozemskog brijesta stigla je u New York 1930. godine i silovito se proirila. Protiv nje se bori svim sredstvima suvremene botanike znanosti, ali brijestovi i dalje umiru i neizvjesno je koliko e se stabala na kraju moi spasiti. Ponekad ljudska bia mogu iskoristiti ivotinjsku bolest kao oblik pesticida. Kunii su uvezeni u Australiju 1859. godine i tamo su se, bez prirodnih neprijatelja, razmnoili divljom samovoljom. Za pedeset su se godina proirili svim dijelovima kontinenta i, kako se inilo, ljudska bia nisu mogla niim smanjiti njihov broj. Tada je, 1950-tih godina, namjerno donijeta bolest kunia, tzv. infektivna miksomatoza koja je bila endemska meu kuniima u Junoj Americi. Bila je vrlo zarazna i smrtonosna za australske kunie koji joj nikad prije nisu bili izloeni. Milijuni su kunia gotovo smjesta poeli ugibati. Nisu, naravno, potpuno istrijebljeni, a oni preivjeli sve su otporniji na tu bolest, no ak se i sada broj kunia u Australiji kree dosta ispod nekadanjeg vrhunca. Biljne i ivotinjske bolesti mogu izravno i katastrofalno pogoditi ovjekovu privredu. Godine 1872. epidemija je zahvatila konje u Sjedinjenim Dravama. Nije bilo nikakva lijeka. Nitko u to vrijeme nije shvatio da bolest ire moskiti, i prije no to se sama stiala, uginula je etvrtina svih amerikih konja. To nije bila samo ozbiljna materijalna teta, jer su konji u to vrijeme bili i vaan izvor pokretljivosti. To je osakatilo poljoprivredu i industriju pa je epidemija tako pridonijela nastanku ozbiljne depresije. 239

Infektivne su bolesti vie nego jedanput opustoile etvu i prouzroile velike nevolje. U Irskoj je plijesan unitila urod krumpira 1845. te je jedna treina stanovnitva otoka umrla od gladi ili se iselila. Irska do dananjeg dana nije nadoknadila gubitak stanovnitva koje je odnijela glad. Ista je bolest unitila 1846. godine pola uroda rajice u istonom dijelu Sjedinjenih Drava. Infektivna bolest nedvojbeno je opasnija za ljudski opstanak no to bi to mogla biti ma koja ivotinja. Stoga bismo se mogli s pravom zapitati nee li to izazvati konanu katastrofu prije nego to ledenjaci uope uzmognu napredovati, i svakako prije nego to Sunce krene na svoj polagani put prema stanju crvenoga diva. Izmeu takve jedne katastrofe i nas isprijeilo se novo saznanje koje smo stekli u posljednjem stoljeu i pol, saznanje koje se odnosi na uzroke infektivnih bolesti i metode protiv njih.

Mikroorganizmi
U toku najveeg dijela povijesti ljudi nisu imali nikakve obrane protiv infektivnih bolesti. U antikom i srednjevjekovnom dobu nisu ak shvaali ni samu injenicu da je rije o infekciji. Kad bi ljudi poeli masovno umirati, uobiajena je teorija bila da se neki ljutiti bog osveuje iz ovog ili onog razloga. Letjele su Apolonove strelice, tako da jedna smrt nije bila odgovorna za drugu. Apolon je bio odgovoran za sve, jednako. Biblija govori o mnogim epidemijama i u svakom je sluaju rije o rasplamsanom bijesu bojem uperenom protiv grenika, kao u Knjizi Samuelovoj (2:24). U vremenima Novog zavjeta bila je popularna teorija o opsjednutou demonima kao objanjenje za bolest, pri emu su podjednako Isus i ostali istjerivali bijesove. Zbog biblijskog se autoriteta ta teorija odrala do dananjih dana, to dokazuje i popularnost filmova kakav je Egzorcist. Tako dugo dok se bolest pripisivala boanskim ili demonskim utjecajima, svjetovna stvar kakva je zaraza ostaia je nezamijeena. Sreom, Biblija takoer sadri upute o tome da valja izolirati gubavce (to se ime nije pridavalo samo gubi, ve i drugim, manje opasnim bolestima koe). Biblijska navada izoliranja poivala je prije na religijskim nego na higijenskim razlozima, jer je guba zapravo slabo zarazna. Pod autoritetom Biblije u srednjem su se vijeku gubavci izolirali, no nisu se izolirali ljudi zaraeni pravim infektivnim bolestima. No, obiaj izoliranja naveo je neke 240

lijenike da o tome ponu razmiljati u vezi s bolestima openito. Krajnji uas crne smrti osobito je pomogao da se proiri pojam karantene; to se ime prvobitno pripisivalo izoliranju kroz etrdeset (quarante, na francuskome) dana. injenica da je izolacija doista usporavala irenje bolesti navela je na pomisao da je moda zaraza pri tome vaan initelj. Prvi je podrobno razradio tu mogunost talijanski lijenik Girolama Fracastoro (14781553). On je 1546. napomenuo da bi se bolest mogla iriti izravnim kontaktom zdrave osobe s bolesnom, ili izravnim kontaktom zdrave osobe sa zaraenim predmetima, ili ak prijenosom na udaljenost. Uz to je smatrao da siuna tjeleca, suvie mala da bi se mogla vidjeti, prelaze od zdrave na bolesnu osobu te da ta tjeleca imaju sposobnost samorazmnaanja. Bio je to znaajan uvid u stvar, ali Fracastoro nije imao vrsta dokaza kojim bi potkrijepio svoju teoriju. Ako bi se prihvatila nevidljiva tjeleca koja skau s jednog tijela na drugo, k tome nemajui nita drugo do vjeru, isto bi se tako mogli prihvatiti i nevidljivi demoni. Ta mala tijelca nisu, meutim, ostala nevidljiva. Ve u Fracastorovo vrijeme bila se udomaila upotreba lea kao pomoi vidu. Oko 1608. upotrijebljena je kombinacija lea da bi se poveali udaljeni predmeti pa tako nastade teleskop. Uz male prilagodbe lee su poele uveavati malene predmete. Talijanski fiziolog Marcello Malpighi (162894) prvi je upotrijebio mikroskop u znaajnijem opsegu, objavivi zapaanja oko 1650. godine. Nizozemski znanstvenik Anton van Leeuwenhoek (1632 1723) paljivo je izbrusio male no izvrsne lee, to mu je pruilo bolji uvid u svijet siunih predmeta nego bilo kome u njegovo vrijeme. Godine 1677. stavio je u fokus jedne od svojih malih lea kanalsku vodu i otkrio ive organizme suvie male da bi se mogli vidjeti golim okom, ali svi su oni bili neprijeporno jednako ivi kao kit ili slon ili kao ljudsko bie. Bile su to jednostanine ivotinje koje danas zovemo protozoa. Van Leeuwenhoek je 1683. otkrio strukture jo sitnije nego to su protozoa. Bile su na granici vidljivosti ak i s najboljim leama, ali na temelju crtea onoga to je vidio jasno je da je otkrio bakterije, najmanja stanina stvorenja koja postoje. Da bi se napredovalo dalje od Leeuwenhoeka bili su potrebni izrazito bolji mikroskopi, a oni su se sporo razvijali. Slijedei mikroskopist koji je opisao bakterije bio je danski biolog Otto 241

Friedrich Mller (173084), objavivi o tome knjigu koja je izala posthumno 1786. godine. Gleda li se unatrag, ini se da su ljudi morali bili pogoditi kako bakterije predstavljaju Fracastorov infektivni agens, no za to nije bilo dokaza. ak su i Mullerova promatranja bila vrlo granina pa nije postignuta ak ni opa suglasnost da bakterije doista postoje, ili da su ive ako i postoje. Engleski optiar Joseph Jackson Lister (17861869) izumio je 1830. akromatski mikroskop. Lee koje su se do tada upotrebljavale lomile su svjetlost u dugu, tako da su tjeleca bila obrubljena bojom i nisu se mogla jasno vidjeti. Lister je kombinirao lee od razliitih vrsta stakla tako te je uklonio boje. Kad vie nije bilo boja, sitna su se tjeleca jasno isticala te je oko 1860. njemaki botaniar Ferdinand Julius Cohn (182898) vidio i opisao bakterije s prvim doista uvjerljivim uspjehom. Tek s Cohnovim je radom utemeljena znanost bakteriologije, a time i ope uvjerenje da bakterije zaista postoje. U meuvremenu, i bez jasne indikacije o postojanju Fracastorovih agensa, neki su lijenici pronalazili naine za smanjivanje zaraze. Maarski lijenik Ignaz Philipp Semmelweiss (181865) tvrdio je da babinju groznicu koja je ubila tolike majke pri porodu ire sami lijenici, jer su izravno s autopsija dolazili porodiljama. Borio se da natjera lijenike na pranje ruku prije nego to pohode ene. Kad mu je to uspjelo iznuditi, 1847, pojava groznice u babinjama naglo je smanjena. No uvrijeeni su lijenici, ponosni na svoju profesionalnu neistou, konano uspjeli ponovno obavljati svoj posao prljavih ruku. Pojava babinje groznice poveala se onako naglo kako je i smanjena ali lijenike to nije uznemirilo. Presudni je trenutak nastupio s radom francuskog kemiara Louisa Pasteura (182295). Iako je bio kemiar, rad ga je sve vie i vie upuivao mikroskopu i mikroorganizmima te se 1865. latio prouavanja jedne bolesti dudovog prelca koja je unitavala francusku proizvodnju svile. Koristei se mikroskopom, otkrio je siune parazite koji su napadali dudove prelce i dudovo lie kojim su se hranili. Pasteurovo je rjeenje bilo drastino ali razborito. Sve je zaraene prelce i zaraenu hranu trebalo unititi. Valjalo je poeti s poetka sa zdravim prelcima i bolest e se zatrti. Njegov je savjet prihvaen i djelovao je. Svilarska je industrija bila spaena. 242

To je usmjerilo Pasteurovo zanimanje zaraznim bolestima. Ako bolest dudovog prelca izazivaju mikroskopski paraziti, inilo se Pasteuru, moda oni izazivaju i druge bolesti; tako je roena teorija klica. Fracastorovi nevidljivi zarazni agensi bili su mikroorganizmi, esto bakterije koje je Cohn upravo jasno iznosio na svjetlost dana. Sada postade moguim svrsishodno napadati zarazne bolesti, koristei se postupkom koji je uveden u medicinu vie od pola stoljea prije. Engleski lijenik Edward Jenner (17491823) pokazao je da ljudi cijepljeni blagom boleu, kravljim boginjama, ili vaccinia na latinskom, stjeu otpornost ne samo protiv samih, kravljih boginja ve i protiv sline, ali vrlo priljepive i teke bolesti, velikih boginja. Postupak cijepljenja (vakcinacije) gotovo je potpuno zaustavio haranje velikih boginja. Na nesreu, nije pronaena nijedna druga bolest koja bi se pojavljivala u tako prikladnim parovima gdje blaa bolest da je imunitet protiv ozbiljne. Ipak se, sa spoznajom teorije klica, taj postupak mogao proiriti na neki drugi nain. Pasteur je odredio specifine klice povezane sa specifinim bolestima, zatim je te klice oslabio zagrijavanjem ili na neki drugi nain te je upotrijebio oslabljene klice za cijepljenje. Tako je izazvan samo vrlo blagi oblik bolesti, no stvoren je imunitet protiv opasne bolesti. Prva bolest za koju je primijenjen taj postupak bila je smrtonosna bedrenica koja je unitavala stada domaih ivotinja. Slian je rad nastavio jo uspjenije njemaki bakteriolog Robert Koch (18431910). Pronaeni su uz to i antitoksini koji su neutralizirali bakterijske otrove. U meuvremenu je engleski kirurg Joseph Lister (18271912), sin izumitelja akromatskog mikroskopa, nastavio Semmelweissov rad. Saznavi za Pasteurova istraivanja, imao je uvjerljivu postavku kao opravdanje te je poeo zahtijevati da kirurzi prije operacije operu ruke otopinom kemikalija za koje se znalo da ubijaju bakterije. Od 1867. godine nadalje brzo se proirila praksa antiseptike kirurgije. Teorija klica takoer je proirila prihvaanje svrsishodnih preventivnih mjera osobne higijene, kao to je pranje i kupanje; paljivog uklanjanja otpada; brige o istoi hrane i vode. U tome su predvodili njemaki znanstvenik Max Joseph von Pettenkofer (18181901) i Rudolph Virchow (18211902). Oni sami nisu prihvatili teoriju klica kao uzronika bolesti, ali njihovi se savjeti ne bi bili onako spremno slijedili da je nisu priznavali drugi ljudi. 243

K tome, otkriveno je da bolesti kakve su uta groznica i malarija prenose moskiti, tifus ui, tzv. pjegavac Stjenjaka krpelji, bubonsku kugu buhe i tako dalje. Mjere poduzete protiv tih malih organizama-prijenosnika klica smanjile su uestalost bolesti. Tim su se otkriima bavili ljudi kao to su Amerikanci Walter Reed (18511902) i Howard Taylor Ricketts (1871 1910) te Francuz Charles J. Nicolle (18661936). Njemaki bakteriolog Paul Ehrlich (18541915) prvi je upotrijebio specijalne kemikalije koje su ubijale odreene bakterije, a da pri tome nisu nakodile ljudskom biu u kojem su se nalazile. Njegovo je najuspjenije otkrie uslijedilo 1910. godine, kad je pronaao spoj arsena koji je djelovao protiv bakterija-uzronika sifilisa. Taj je rad kulminirao otkriem antibakterijskog djelovanja sulfanilamida i srodnih spojeva koji je zapoeo radom njemakog biokemiara Gerharda Domagka (18951964) godine 1935, te otkriem antibiotika koje obiljeava rad francusko-amerikog mikrobiologa Renea Julesa Dubosa (1901) godine 1939. Tek je 1955. pobijeen poliomielitis, zahvaljujui cjepivu to ga je pripravio ameriki mikrobiolog Jonas Edward Salk(1914). Pobjeda ipak nije potpuna. ini se da je u ovom trenutku potpuno svladana nekad ubitana bolest velikih boginja. Koliko se zna, ne postoji nijedan sluaj u cijelom svijetu. Postoje, meutim, infektivne bolesti, poput nekih otkrivenih u Africi, koje su vrlo zarazne, gotovo u sto posto sluajeva zavravaju smru i nema im lijeka. Briljive higijenske mjere omoguile su da se te bolesti prouavaju bez irenja te e se nedvojbeno pronai djelotvorne protumjere.

Nova

bolest

Prema tome, tako dugo dok postoji naa civilizacija i dok tehnologija ne bude unitena, reklo bi se kako vie nema opasnosti da e infektivne bolesti prouzroiti katastrofu ili ak izazvati unitenja slina onima crne smrti ili panjolske gripe. Pa ipak, stare poznate bolesti nose u sebi mogunost da se pojave u novim oblicima. Ljudsko tijelo (i svi ivi organizmi) posjeduje prirodnu obranu protiv napada stranih organizama. U krvotoku se razvijaju antiti244

jela koja neutraliziraju toksine ili same mikroorganizme. Bijela krvna zrnca fiziki napadaju bakterije. Procesi evolucije openito ine tu borbu izjednaenom. Oni organizmi kojih je samozatita protiv mikroorganizama djelotvornija lake e preivjeti i prenijeti svoju djelotvornost na potomstvo. No, mikroorganizmi su daleko manji ak od insekata i mnogo plodniji. Mnogo se bre razvijaju i pri tome su pojedinani mikroorganizmi gotovo potpunoma nevani u shemi stvari. S ozbirom na bezbroj mikroorganizama svake pojedine vrste koji se stalno razmnoavaju cijepanjem stanica, isto tako kontinuirano mogu nastajati brojne mutacije. Od vremena do vremena takva jedna mutacija moe odreenu bolest uiniti mnogo zaraznijom i smrtonosnijom. Nadalje, ona moe dostatno promijeniti kemijsku prirodu mikroorganizma tako te antitijela koja je organizam u stanju razviti vie ne djeluju. Posljedica je iznenadna snana provala epidemije. Crnu smrt nedvojbeno je prouzroila mutirana podvrsta mikroorganizma koji je izaziva. Najosjetljivija ljudska bia na kraju e umrijeti, a preivjet e relativno otporna, tako da virulentnost poinje slabiti. U tom sluaju, je li ovjekova pobjeda nad patogenim mikroorganizmima permanentna? Zar se ne mogu pojaviti nove podvrste mikroorganizama? Mogu i pojavljuju se. Svakih nekoliko godina uznemiruje nas nova podvrsta gripe. No kad se takva jedna nova vrsta pojavi, mogue je izraditi cjepivo protiv nje. Kad se tako 1976. godine pojavio jedan jedini sluaj svinjske gripe, pokrenuta je posvemanja akcija masovnog cijepljenja. Pokazalo se da to nije bilo potrebno, no bar je bilo jasno to se sve moe uiniti. Evolucija, naravno, djeluje i u drugom smjeru. Nekritina upotreba antibiotika moe unititi najrazvijenije mikroorganizme, dok oni razmjerno otporni mogu izbjei istrebljenje. Oni e se dalje razmnaati te e se pojaviti nova otporna vrsta koju antibiotici vie ne mogu svladati. Tako moemo stvarati nove bolesti, da tako kaemo, kroz sam in sprjeavanja starih. No tu se protunapad ljudskih bia sastoji od upotrebe veih doza starih antibiotika ili od uvoenja novih. Reklo bi se da u najgorem sluaju moemo ostati pri svome ne dajui se nadjaati, a to znai da u igri daleko prednjaimo uzme li se u obzir kakva je situacija bila samo prije dvjesto godina. Pa ipak, je li mogue da ljudska bia iznenada napadne neka tako nepoznata i smrtonosna bolest da protiv nje nema obrane, bolest koja e nas zatrti? Napose, postoji li mogunost da stigne kakva 245

poast iz svemira, kao to je prikazano u bestseleru Michaela Crichtona, The Andromeda Strain? Oprezna NASA i to uzima u obzir. Oni paljivo steriliziraju predmete koje alju na druge planete da bi smanjili mogunost irenja zemaljskih mikroorganizama na drugo tlo, jer bi to omelo prouavanje mikroorganizama udomaenih na pojedinom planetu. Takoer, astronauti koji se vraaju s Mjeseca dre se u karanteni tako dugo dok ne postane sigurnim da ih nije zahvatila kakva lunama infekcija. Ali ini se da je to nepotreban oprez. Zapravo je mogunost da negdje u Sunevu sustavu postoji ak i mikroorganizamski ivot mala, a sa svakim novim istraivanjem planetarnih tijela postaje jo manjom. Ipak, to je sa ivotom izvan Suneva sustava? To je jo jedan oblik invazije iz meuzvjezdanog prostora o kojem dosad nismo govorili prispijee nepoznatih oblika mikroskop skog ivota. Prvi se te mogunosti sa znanstvenom objektivnou latio vedski kemiar Svante August Arrhenius (18591927). Zanimao ga je problem porijekla ivota. inilo mu se da bi ivot mogao biti rasprostranjen u cijelom svemiru i da bi se mogao iriti infekcijom, da tako kaemo. Godine 1908. ukazao je na mogunost da nemirni vjetrovi odnose u gornju atmosferu spore bakterija tako da neke od njih mogu ak potpuno ieznuti sa Zemlje; na taj bi nain Zemlja (i vjerojatno svaki drugi planet na kojem ima ivota) ostavljala u svojoj zranoj brazdi rasprene spore koje nose ivot. Taj je pojam poznat kao panspermija. Arrhenius je naglasio da bi spore mogle kroz vrlo duga vremenska razdoblja podnijeti hladnou i nedostatnost zraka u svemiru. Od Sunca i iz Suneva sustava otjerao bi ih radijacijski pritisak (danas bismo rekli Sunev vjetar). Napokon bi mogle stii na neku drugu planetu. Arrhenius je natuknuo da su takve spore mogle stii na Zemlju u vrijeme kad na njoj jo nije nastao ivot da je ivot na Zemlji rezultat dolaska takvih spora i da svi mi potjeemo od takvih spora.* Ako je tome tako, zar nije mogue da panspermija djeluje i danas? Moda spore jo uvijek pristiu ak upravo u ovom trenutku? Zar ne bi neke od njih mogle prouzroiti bolesti? Postoji
* Posljednjih je nekoliko godina Francis Crick iznio mogunost da su Zemlju namjerno osjemenile neke izvanzemaljske inteligencije to je neka vrsta izravne panspermije.

246

li ikakva mogunost da su crnu smrt izazvale tuinske spore? Bi li one mogle sutra prouzroiti novu i jo goru crnu smrt? U tom slijedu argumenata postoji velika pukotina, pukotina koja se nije spoznavala 1908. godine. Naime, iako su spore neosjetljive na hladnou i vakuum, one su vrlo osjetljive na snano zraenje kakvo je ultraljubiasta svjetlost. Ako bi dolazile s nekog udaljenog planeta, vrlo bi ih lako unitilo zraenje s njihove vlastite zvijezde, a ako bi nekako preivjele unitile bi ih ultraljubiaste zrake s naeg Sunca prije nego to bi se pribliile dovoljno da udu u Zemljinu atmosferu. Ipak, mogu li neke spore biti razmjerno otporne prema ultraljubiastom zraenju, ili dovoljno sretne da mu izbjegnu? Ako je tako, vjerojatno ne bismo ni morali pretpostavljati postojanje nekih udaljenih planeta na kojima ima ivota (za egzistenciju kojih nema izravna dokaza, iako se ini da je vjerojatnost tome u prilog posvemanja) kao izvor tih spora. U meuzvjezdanom prostoru postoje oblaci praine i plina koji se sada mogu prouavati vrlo podrobno. Oko 1930. godine ljudi su shvatili da meuzvjezdani prostor sadri rasprene pojedinane atome, uglavnom vodikove, i da meuzvjezdani oblaci praine i plina moraju sadravati guu koncentraciju tih atoma. Astronomi su, meutim, prihvatili kao gotovu injenicu da se ak i najgua takva rasprenja sastoje od pojedinanih atoma. Da bi nastala atomska kombinacija, dva bi atoma morala pogoditi jedan drugoga, a smatralo se da to nije ba vjerojatno. Nadalje, da su atomske kombinacije nastale, tada bi, da bismo ih mogli otkriti, morale biti izmeu nas i neke sjajne zvijezde i morale bi apsorbirati neto svjetlosti s te zvijezde u karakteristinim valnim duinama kojih bismo gubitak mogli otkriti i morale bi biti prisutne u takvim koliinama da bi apsorpcija bila dovoljno snana kako bismo je mogli zamijeniti. Ni to se nije inilo vjerojatnim. Meutim, 1937. godine ispunili su se upravo takvi zahtjevi te je otkrivena kombinacija ugljika i vodika (CH, ili radikal metiliden) i ugljika i duika (CN, ili radikal cianogen). Nakon drugoga svjetskog rata razvijena je radioastronomija koja postade novim i snanim sredstvom za spomenutu svrhu. U vidljivom rasponu svjetlosti odreena se atomska kombinacija moe otkriti samo kroz karakteristinu apsorpciju zvjezdane svjetlosti. No, pojedinani atomi u takvim atomskim kombinacijama vrte se, okreu i vibriraju, a to gibanje emitira radio-valove 247

koje je danas mogue otkriti s velikom istananou. Svaka razliita atomska kombinacija emitira radio-valove karakteristinih valnih duina, kao to su pokazali pokusi u laboratorijima, te se stoga odreena atomska kombinacija moe nepogreivo identificirati. Godine 1963. otkrivene su nita manje nego etiri valne duine koje su sve obiljeavale kombinaciju kisika i vodika (OH, ili radikal hidroksil). Do 1968. bile su poznate samo te tri dvoatomske kombinacije, CH, CN i OH, i ve je to donijelo dovoljno iznenaenja. Nitko nije oekivao da postoje troatomne kombinacije, jer bi to znailo oekivati doista preveliku sluajnost da dva atoma udare jedan o drugoga i zadre se zajedno i da im se zatim pridrui jo i trei. Ipak, 1968, u meuzvjezdanim je oblacima otkrivena troatomna molekula vode (H 2 0) uz pomo njezina karakteristinog radiovalnog zraenja, a uz to i etiriatomna molekula amonijaka (NH 3 ). Otada popis otkrivenih kemikalija naglo raste, a pronaene su kombinacije od ak sedam atoma. tovie, sve sloenije kombinacije sadre atom ugljika pa je mogue pretpostaviti da u svemiru postoje ak i tako sloene molekule kakve su aminokiseline koje tvore proteine, ali u premalim koliinama da bi se mogle otkriti. Odemo li tako daleko, je li mogue da se u tim meuzvjezdanim oblacima razviju vrlo jednostavni oblici ivota? Kod toga se ne moramo zabrinjavati ni zbog ultraljubiaste svjetlosti, jer zvijezde mogu biti vrlo daleko, a praina u oblacima moe sama posluiti kao zatitni kiobran. U tom sluaju, je li dalje mogue da Zemlja pri prolazu kroz takve oblake pokupi neke od tih mikroorganizama (koje okolne estice praine mogu zatititi i od ultraljubiastog zraenja s naeg Sunca) i da oni prouzroe neku nama posve nepoznatu bolest protiv koje ne bismo imali obrane, tako da bismo svi mogli umrijeti? Astronom Fred Hoyle u tom je smislu ostvario najvei napredak. Uzeo je u obzir komete koji, kako se zna, sadre atomske kombinacije vrlo sline onima u meuzvjezdanim oblacima, u kojima je materija mnogo gua nego u meuzvjezdanim oblacima i koji, kad se priblie Suncu, otputaju velik oblak praine i plina; Sunev vjetar odgoni taj oblak u obliku dugakog repa. Kometi su mnogo blie Zemlji nego meuzvjezdani oblaci i mnogo je vjerojatnije da e Zemlja proi kroz kometov rep nego 248

kroz meuzvjezdani oblak. Kao to ve prije spomenuh, Zemlja je 1910. godine prola kroz rep Halleyjevog kometa. Kometov je rep tako rijedak i slian zapravo vakuumu da nam ne moe nanijeti neku. posvemanju tetu kakva je uplitanje u gibanje Zemlje ili zagaivanje atmosfere. Ipak, ne bismo li mogli pokupiti nekoliko stranih mikroorganizama koji bi, nakon multipliciranja i, moda, mutiranja u svojoj novoj okolici mogli izraziti smrtonosno djelovanje? Je li, primjerice, panjolska gripa 1918. porijeklom iz prolaza kroz rep Halleyjeva kometa? Jesu li i druge velike epidemije nastale na taj nain? Ako je tako, bi li neki novi takav prolazak jednom u budunosti mogao izazvati neku novu bolest, smrtonosniju od ma koje druge? Jesmo li suoeni u svakom trenutku s nepredvidivom katastrofom koja bi proizala iz takvog dogaaja? Zapravo, sve se to ini u najviem stupnju nevjerojatnim. Ako u meuzvjezdanim oblacima ili kometama i nastaju spojevi dovoljno sloeni da bi bili ivi, kakva je mogunost da bi oni sluajno posjedovali upravo one kvalitete koje su potrebne za napad na ljudska bia (ili svaki zemaljski organizam)? Sjetimo se da je meu svim mikroorganizmima samo mali dio patogen i samo taj mali dio uzrokuje bolesti. Od onih koji jesu takvi, veina e prouzroiti bolest samo u jednom odreenom organizmu ili u maloj grupi organizama, a drugdje e biti bezazleni. (Na primjer, nijedan se ovjek ne mora bojati da e dobiti bolest nizozemskog brijesta, a ne mora se toga bojati ni hrast. Niti e brijestu ili hrastu zaprijetiti prehlada.) Da bi neki mikroorganizam mogao uspjeno prouzroiti bolest u domaina, on mora biti tono i podrobno prilagoen tom zadatku. ini se posve nevjerojatnim da bi jedan strani organizam, nastao sluajno u dubinama meuzvjezdanog prostora ili u kometu, bio kemijski i fizioloki prilagoen ba uspjenom parazitiranju na ljudskom biu. Ipak, ni uz to nije posve uklonjena opasnost infektivnih bolesti u novom i neoekivanom obliku. Kasnije e se pruiti prilika da se vratimo na to pitanje i razmotrimo ga iz posve drukijeg kuta.

249

13 Sukob razuma
Nehumana inteligencija

U prethodnom smo poglavlju raspravljali o opasnostima koje ovjeanstvu prijete od drugih oblika ivota te smo zakljuili da se poloaj ovjeka u borbi protiv takvih suparnikih oblika ivota kree od pobjede u najboljem sluaju, do mrtve toke u najgorem. A tamo gdje zasad postoji mrtva toka, napredak tehnologije lako bi mogao donijeti pobjedu. Nema dvojbe, nije nimalo vjerojatno da bi ovjeanstvo mogla pobijediti neka nehumana vrsta tako dugo dok tehnologija ostaje kakvom jest i dok civilizacija ne pretrpi oslabljenje zbog nekog drugog initelja. Oni oblici ivota, meutim, koje smo opisali rekavi da nemaju nikakvu stvarnu mogunost unitenja ovjeanstva, imaju neto zajedniko oni se ne nalaze na istoj razini inteligencije kao Homo sapiens. ak i tamo gdje nehumani ivot postigne djelominu pobjedu, kao kad kolona mrava svlada osobu na koju navali, ili kad umnoeni bacili kuge pobiju milijune ljudskih bia, ta je pogibao posljedica manje ili vie automatskog i upornog ponaanja privremeno pobjednikih napadaa. Ljudska bia kao vrsta, imaju li oduka, mogu izumiti protuudarnu strategiju i, barem dosad, rezultati takvih protunapada variraju od unitenja neprijatelja do, u najgorem sluaju, svladavanja. A koliko moemo rei, situacija se u budunossi vjerojatno nee pogorati. to bi se, meutim, dogodilo da su organizmi s kojima se suoavamo jednako inteligentni kao i mi, ili ak inteligentniji? Ne bismo li se, u tom sluaju, nali pred opasnou unitenja? Jest, nali bismo se, no gdje na cijeloj Zemlji moemo nai takvu istu inteligenciju''

250

Najinteligentnije ivotinje osim ljudskih bia slonovi, medvjedi, psi, ak impanze i gorile jednostavno nisu u naoj kategoriji. Nijedna od njih ne moe pred nama izdrati ni trenutak, ako samo ovjeanstvo upotrijebi svoju tehnologiju bez milosti. Uzmemo li mozak kao fiziki indikator inteligencije, tada je ovjekov mozak sa svojom prosjenom teinom od 1,45 kilograma u veeg od dvaju spolova zamalo najvei koji postoji, bilo sada bilo u prolosti. Samo nas divovski sisavci, slonovi i kitovi nadmauju u tom smislu. Najvei slonovski mozak moe teiti 6 kilograma, otprilike etiri puta vie nego u ljudskog bia, dok najvei mozak kita izmjeren u svim vremenima tei rekordnih 9 kilograma, oko est puta vie nego u ovjeka. Ali, ti veliki mozgovi moraju upravljati daleko veim tijelom no ovjekov mozak. Najvei slonovski mozak moe etiri puta premaivati ovjekov mozak, ali njegovo je tijelo oko sto puta tee od ovjekova. Dok svaki kilogram ovjekova mozga mora voditi brigu o 50 kilograma ovjekova tijela, svaki kilogram slonova mozga zaduen je za 1200 kilograma slonova tijela. U veih kitova svaki kilogram mozga kontrolira najmanje 10000 kilograma kitova tijela. U mozgu slona i kita ostaje manje prostora za refleksije i apstraktna razmiljanja kad se odbiju potrebe za koordinacijom tijela te nema nikakve dvojbe da je ljudsko bie, usprkos veliini mozga, mnogo inteligentnije od azijskog slona ili uljeure. Dakako, unutar stanovitih grupa srodnih organizama omjer se mozga i tijela katkada poveava sa smanjivanjem veliine. Tako je u nekih malih majmuna (i u nekih kolibria, uostalom), taj omjer takav da svaki gram mozga mora voditi brigu o samo 17,5 grama tijela. Tu su, meutim, apsolutne teine tako male da majmunov mozak jednostavno nije dovoljno velik kako bi mogao posjedovati kompleksnost koja se trai za refleksiju i apstraktnu misao. Ljudsko bie, dakle, posjeduje prikladan medij. Svako stvorenje s mozgom mnogo veim od naeg ima tako veliko tijelo da je inteligencija usporediva s naom nemogua. I obratno, svako stvorenje s mozgom veim u usporedbi s njegovim tijelom nego to je to sluaj kod ljudskih bia, ima u apsolutnoj teini tako mali mozak da je inteligencija usporediva s naom nemogua. To nas ostavlja same na vrhu ili gotovo same. Meu kitovima i njihovim srodnicima takoer postoji pojava da se omjer mozga i tijela poveava sa smanjenjem veliine. Uzmimo za 251

primjer najmanje lanove te grupe. Neki dupini i pliskavice nisu vei od ovjeka po teini, a ipak imaju mozak vei od ovjekova. Mozak prosjenog dupina moe teiti do 1,7 kilograma, a to je 1/6 vie nego ovjekov mozak. Uz to je njihov mozak vitiastiji. Moe li, prema tome, dupin biti inteligentniji od ljudskog bia? Dupin je nedvojbeno izuzetno inteligentan za jednu ivotinju. On sigurno ima sloene obrasce sporazumijevanja, moe ga se nauiti da priredi dobru predstavu i oito u tome uiva. No ivot u moru, nameui aerodinaminu liniju da bi se osiguralo brzo gibanje kroz prionljiv medij, liio je dupine manipulativnih organa koji odgovara ovjekovim rukama. Uz to, budui da priroda morske vode onemoguuje vatru, dupini su lieni prepoznatljive tehnologije. Iz oba ta razloga dupini ne mogu oitovati inteligenciju u praktinim humanim pojmovima. Dupini, naravno, mogu posjedovati duboko introspektivnu i filozofsku inteligenciju; kad bismo samo mogli razumjeti njihov sistem komuniciranja, moda bismo otkrili da njihovo razmiljanje pobuuje mnogo vee divljenje nego ovjekovo. To je, meutim, potpuno nevano za temu ove knjige. Nemajui ekvivalent naim rukama i tehnologiji, dupini se ne mogu nadmetati s nama niti nas mogu ugroziti. Zapravo, ljudska bia, ako im se to prohtije (a nadam se da nikad nee), mogu bez ikakvih tekoa potpuno istrijebiti kompletnu porodicu kitova. Je li ipak mogue da neke ivotinje u budunosti razviju inteligenciju veu od nae te da nas unite? Nije nimalo vjerojatno, tako dugo dok ovjeanstvo postoji zajedno sa svojom tehnologijom. Evolucija se ne odvija u velikim skokovima, ve strano sporim miljenjem. Neka vrsta e bitno poveati inteligenciju tek kroz razdoblje od sto tisua godina ili, jo vjerojatnije, milijun. Ljudska bia imat e obilje vremena (a vjerojatno e i sama postati inteligentnija) da zapaze tu promjenu. Ako ovjeanstvo bude smatralo da mu prijeti sve vea opasnost od poveanja inteligencije u neke vrste, razlono je pretpostaviti da e ta vrsta biti unitena.* To nas, meutim, dovodi do jo jedne teme. Moraju li inteligentni suparnici biti ba sa Zemlje? Ve sam govorio o moguem dolasku raznih vrsta objekata iz svemira izvan naeg Suneva sustava zvijezda, crnih rupa, antimaterije, asteroida,
* Postoji poseban sluaj potencijalnog brzog napredovanja inteligencije u nehumanim pojmovima koji ne ukljuuje evoluciju u uobiajenom smislu rijei. Time emo se pozabaviti kasnije.

252

oblaka praine i plina, ak mikroorganizama. Preostaje da razmotrimo jo jednu vrstu dolaska (na kraju). to rei o dolasku inteligentnih bia s drugih svjetova? Mogu li ona predstavljati naprednu inteligenciju s tehnologijom daleko ispred nae? I bi li nas ona mogla unititi jednako lako kao to bismo mi mogli, kad bismo poeljeli, unititi impanze? Takvo se neto oigledno nije jo dogodilo, no moe li se dogoditi u budunosti? Takvu mogunost ne moemo potpuno odbaciti. U svojoj knjizi Izvanzemaljske civilizacije (Crown, 1979) iznosim razloge za pretpostavku da su se tehnoloke civilizacije mogle razviti na ak 390 milijuna planeta u naoj galaksiji i da su zapravo sve one tehnoloki naprednije od nas. Kad bi bilo tako, prosjena udaljenost izmeu takvih civilizacija iznosi 40 svjetlosnih godina. Tako bi postojala podjednaka ansa da smo udaljeni 40 svjetlosnih godina ili manje od neke civilizacije naprednije nego to je naa. Nalazimo li se dakle u opasnosti? Najbolji razlog koji bismo mogli imati za osjeaj sigurnosti jest injenica da takve invazije nije bilo nikad u prolosti, barem koliko znamo, i da je u ivotnom vijeku Zemlje dugom 4,6 milijardi godina naem planetu doputeno da ide svojim vlastitim osamljenim putom. Ako smo ostali nedirnuti tako dugo u prolosti, nije li razlona pretpostavka da emo i dalje ostati nedirnuti jo milijarde godina u budunosti. Dakako, razni iracionalisti i kvazireligiozni pojedinci tvrde pokatkad da izvanzemaljske inteligencije jesu posjetile Zemlju. Oni esto nailaze na oduevljene sljedbenike meu ljudima koji ne posjeduju osobito poznavanje znanosti. Postoje, primjerice, prie osebujnih poklonika leteih tanjura, te tvrdnje Ericha von Danikena u prilog antikih astronauta koje oaravaju svu silu znanstvenih nepismenjakovia. Dosad, meutim, nijedna tvrdnja o izvanzemaljskoj invaziji bilo sada ili u prolosti nije izdrala znanstvenu provjeru. Ako se takve kultistike tvrdnje i prihvate, ostaje injenica da se te eventualne invazije nisu pokazale opasnima. Nema zapravo nikakvih jasnih znakova da su one uope utjecale na Zemlju. Drimo li se dakle racionalizma, moramo pretpostaviti da je Zemlja uvijek bila izolirana u cijeloj svojoj povijesti te se moramo upitati zato. Za to se mogu iznijeti tri opa razloga: 1. Analize kakve su one u mojoj knjizi o toj temi u neem su pogrene te zapravo ne postoji nijedna civilizacija osim nae. 2. Ako takve civilizacije i postoje, jaz meu njima je tako velik da su meusobni prijelazi neizvedivi. 253

3. Ako je premoivanje jaza izvedivo, i ako druge civilizacije mogu doprijeti do nas, one su ipak iz nekog razloga odluile da nas izbjegavaju. Od te tri ope postavke prva svakako jest stanovita mogunost, pa ipak e veina astronoma posumnjati u to. Pomisao da meu svim zvijezdama u naoj galaksiji (oko tristo milijardi) samo nae Sunce grije planet na kojem ima ivota u filozofskom je smislu doista protivurjena. Budui da ima doista mnogo zvijezda slinih naem Suncu, stvaranje planetarnih sustava ini se neizbjenim, nastanak ivota na svakom pogodnom planetu takoer se ini neizbjenim, a reklo bi se da je neizbjean i razvoj inteligencije i civilizacije ima li dosta vremena. Moe se, dakako, pretpostaviti da su se bili razvili milijuni tehnolokih civilizacija, no da one nisu dugo potrajale. Primjer naeg vlastitog poloaja u sadanjem trenutku da je stanovitu zlosretnu uvjerljivost toj pomisli, no ipak je sigurno da unitenje ne mora biti neizbjena posljedica. Neke bi civilizacije morale ustrajati. ak i naa to moe. Trei se razlog takoer ini sumnjivim. Da je premoivanje jaza meu civilizacijama mogue, tada bi se sigurno slale ekspedicije da istrauju i prikupljaju znanje; moda i da koloniziraju. Budui da je naa galaksija stara 15 milijardi godina, barem bi nekoliko civilizacija potrajalo dovoljno dugo i postiglo visokosofisticirane razine. Ako veina civilizacija i jest kratkovjena, one rijetke koje to nisu kolonizirale bi naputene planete i osnovale zvjezdana carstva. Na bi Sunev sustav neizbjeno dosegli izviaki brodovi takvih carstava i istraenih planeta. Poklonici leteih tanjura lako bi mogli posegnuti za tim slijedom argumenata kao logikim temeljem za svoje vjerovanje. Ali ako su letei tanjuri doista izviaki brodovi zvjezdanih carstava koji istrauju na planet, zato ne uspostavljaju kontakt? Ako se ne ele mijeati u na razvitak, zato doputaju da ih vidimo? Ako im ni na koji nain nije stalo do nas, zato oblijeu oko nas u tolikom broju? Uz to, zato su doprli do nas upravo sada kad je naa tehnologija razvijena, a ne prije? Nije li vjerojatno da bi bili doli na ovaj planet u rasponu od milijarda godina kad je ivot bio primitivan, i zar nisu mogli kolonizirati na planet i osnovati predstrau svoje vlastite civilizacije? Nema nikakva znaka da se neto takvo dogodilo, i do novih dokaza ini se razlonim zakljuiti da nikad nismo bili posjeeni. 254

Tako nam preostaje drugi razlog, a on se ini najpraktinijim od tri spomenuta. ak je i etrdeset svjetlosnih godina ogromna udaljenost. Brzina svjetlosti u vakuumu maksimalna je brzina kojom moe putovati neka estica ili se prenositi informacija. estice s masom zapravo putuju manjim brzinama, a objekti veliki poput svemirskih brodova vjerojatno e putovati znatno sporije, ak i uz visoke razine tehnologije. (Postoje, dakako, Spekulacije o eventualnom kretanju brem od brzine svjetlosti, no one su jo tako nejasne da nemamo nikakva prava pretpostaviti kako e se jednoga dana ostvariti.) Pod tim bi okolnostima bilo potrebno nekoliko stoljea da se premosti jaz medu civilizacijama, ak i meu najbliima. Nije, prema tome, vjerojatno da bi se na takva putovanja slale velike osvajake ekspedicije. Mogli bismo ustvrditi da bi se civilizacije, kad jedanput dovoljno uznapreduju, mogle iriti u svemir, gradei samodostatne i samosvojne naseobine kao to e jednoga dana moda uiniti ljudska bia. Te bi svemirske naseobine mogle biti opremljene mehanizmima za pokretanje i mogle bi se upustiti u putovanja kroz svemir. U svemiru bi mogle postojati takve naseobine na kojima bi se nalazile jedinke iz stotina ili tisua ili ak milijuna razliitih civilizacija. Takve bi lutajue naseobine, meutim, lako mogle biti prilagoene svemiru kao to su neki oblici ivota bili prilagoeni kopnu kad su jednom izronili iz Zemljina oceana. Moda bi organizmima sa svemirskih naseobina bilo jednako teko spustiti se na povrinu planeta kao to bi bilo teko ljudskim biima da se bace u bezdan. Moda Zemlju povremeno netko promatra iz dalekog svemira, isto tako moemo zamisliti kako se u atmosferu alju automatizirane sonde, ali vjerojatno nita vie. Sve u svemu, iako znanstvena fantastika vrlo esto i dramatino posee za temama invazije i osvajanja izvanzemaljskih bia, to za nas vjerojatno ne predstavlja nikakvu razlonu mogunost katastrofe ma kada u predvidivoj budunosti. A ako, naravno, preivimo, i ako naa tehnoloka civilizacija nastavi napredovati, postat emo progresivno sve sposobniji da se obranimo od uljeza.

255

Rat
I tako ovjeanstvu preostaje samo jedna inteligentna vrsta koju treba smatrati opasnom samo ovjeanstvo. A to je moda dovoljno. Ako e ljudska vrsta biti potpuno eliminirana u nekoj katastrofi etvrte vrste, to bi mogla prouzroiti ba sama ljudska vrsta. Sve se vrste bore meusobno zbog hrane, zbog seksa, zbog sigurnosti; uvijek nastaju sukobi i borbe kad se meu jedinkama preklope te potrebe. Takvi sukobi openito ne dovode do smrti, jer poraena jedinka obino bjei, a pobjednik je openito zadovoljan neposrednom pobjedom. Tamo gdje nema visokog stupnja inteligencije, jedina je zaokupljenost sadanjou; nema jasne skrbi za vrijednost ovladavanja buduim sukobom; nema jasnog sjeanja na prole uvrede ili ozljede. Kako se inteligencija poveava, skrb za budunost i sjeanje neizbjeno se pojaavaju te nastupa trenutak kad pobjednik nije zadovoljan neposrednim uspjehom, ve poinje uviati prednosti ubijanja poraenoga kako bi sprijeio budue izazove. Isto tako neizbjeno, nastupa trenutak u kojem e pobijeeni koji je pobjegao traiti osvetu, a ako je jasno da e izravna borba jedinka-protiv-jedinke znaiti jo jedan poraz, potrait e nove naine da doe do pobjede, kao to su zasjeda ili skupljanje pojaanja. Ukratko, ljudska bia neizbjeno dolaze do stupnja ratovanja ne zato to je naa vrsta nasilnija i gora od ostalih vrsta, ve zato to je inteligentnija. Prirodno, tako dugo dok su ljudska bia bila prisiljena voditi borbu samo noktima, akama, nogama i zubima, teko su se mogle oekivati smrtonosne posljedice. Openito su se mogle oekivati samo modrice i ogrebotine te se borba ak mogla smatrati zdravom vjebom. Problem je u tome da su ljudska bia, u trenutku kad su postala dovoljno inteligentna te su mogla smiljati sukob uz pomo sjeanja i skrbi za budunost, razvila sposobnost upotrebe oruja. Kad su ratnici poeli vitlati toljagama, rukovati kamenim sjekirama, bacati koplja s kamenim vrkom i odapinjati strijele s kamenim vrkom, bitke su postajale sve krvavije. Razvitak metalurgije dalje je pogorao stvari zamjenom kamena tvrdom i vrom broncom, a potom jo tvrim i vrim eljezom. Tako dugo dok se ovjeanstvo sastojalo od lutajuih hordi skupljaa hrane i lovaca, sukobi su sigurno bili kratki, pri emu je 256

jedna strana odustajala i bjeala kad bi teta postala neprihvatljivo velika. Isto tako nije bilo nikakve pomisli o trajnom osvajanju, jer zemlja nije bila vrijedna osvajanja. Nijedna grupa ljudskih bia nije se mogla dugo odrati na jednome mjestu; stalno je trebalo tumarati dalje da bi se pronali novi i nedirnuti izvori hrane. Fundamentalna promjena nastala je ve najkasnije 7000. godine prije nove ere, kad su se ledenjaci najnovijeg ledenog doba postupno povlaili i kad su ljudska bia ve upotrebljavala kamen za orue. U to su vrijeme u raznim dijelovima Srednjeg istoka (a vjerojatno i drugdje) ljudska bia uila skupljati hranu za budunost i ak brinuti se za budue stvaranje hrane. inila su to pripitomljavanjem i njegovanjem stada ivotinja - ovaca, koza, svinja, stoke, peradi i koristei se njima za dobivanje vune, mlijeka, jaja i, naravno, mesa. Ako se s njima ispravno postupalo, nije bilo opasnosti da e se te zalihe iscrpsti, jer se na ivotinje moglo osloniti da e se ploditi i razmnoavati, ako je potrebno, bre no to ih se konzumira. Tako se hrana koja je ljudima bila nejestiva ili neukusna mogla upotrijebiti za prehranu ivotinja koje su i same, barem potencijalno, bile eljena hrana. Jo je vaniji bio razvitak ratarstva; promiljeno saenje itarica, povra i voaka. To je omoguilo da se odreene vrste hrane uzgajaju u veim koncentracijama nego to su postojale u prirodi. Rezultat razvitka stoarstva i ratarstva bila je sposobnost ljudskih bia da prehranjuju guu populaciju nego prije. Predjeli u kojima je ostvaren taj napredak doivjeli su eksploziju populacije. Drugi je rezultat bio nastanak statinog drutva. Stada se nisu mogla seliti onako lako kao to su to mogla plemena u potrazi za plijenom, no tu je ipak bilo presudno ratarstvo. Poljodjelska gospodarstva nisu se uope mogla seliti. Vlasnitvo i zemlja postadoe vanima te je naglo poraslo znaenje drutvenog statusa koji poiva na zgrtanju imetka. Trei je rezultat bila vea potreba za suradnjom i razvitak specijalizacije. Pleme lovaca samo je sebi dostatno i stupanj je specijalizacije nizak. Zajednica ratara moe biti prinuena da razvije i odrava irigacijske kanale te da postavi strae koje e uvati stado kako se ne bi razbjealo ili da ga ne bi oteli grabeljivci (u ljudskom ili ivotinjskom liku). Kopa kanala ili pastir ima malo vremena za ostale djelatnosti, ali svoj rad moe razmijeniti za hranu i ostalo to mu je potrebno.

257

Suradnja, nesreom, ne izrasta nuno iz istog razuma te su neke djelatnosti tee i manje poeljne od drugih. Najlaki nain da se rijei taj problem jest da se jedna grupa ljudskih bia obori na drugu i, ubivi nekolicinu, prisili preostale da obavljaju sav neugodan posao. Poraeni ne mogu tako lako utei, jer su vezani uz zemlju i stada. Suoeni s napadom ostalih kao sa stalno prisutnom mogunou, ratari i stoari poeli su se okupljati blie jedni drugima i okruivati se zidovima kako bi se zatitili. Pojava takvih ozidanih gradova oznaava poetak civilizacije porijeklom od latinske rijei koja znai stanovnik grada. Oko 3500. godine prije n.e. gradovi su prerasli u sloene drutvene organizacije; u njima su ivjeli mnogi ljudi koji se nisu bavili ni ratarstvom ni stoarstvom, nego su obavljali poslove potrebne ratarima i stoarima bilo kao profesionalni vojnici, kao zanatlije i umjetnici ili kao administratori. Tada su se ve poeli upotrebljavati metali i ubrzo nakon 3000. godine prije n.e. na Srednjem je istoku razvijeno pismo. Bio je to organizirani sustav simbola kojim su biljeili informacije za dulja razdoblja, uz manju vjerojatnost da e se one iskriviti kao to bi mogle da su preputene samo sjeanju. Time je poelo povije'sno razdoblje. Kad su se jednom razvili gradovi koji su kontrolirali okolno zemljite namijenjeno ratarstvu i stoarstvu (grad-drava), osvajaki su ratovi postali organiziraniji, ubitaniji i neizbjeni. Prvi gradovi-drave nastajali su uz tokove rijeka. Rijeka je pruala prikladnu vezu za trgovinu i izvor vode za natapanje polja koje je pridonosilo pouzdanosti poljoprivrede. Kako su mali odsjeci rijeke bili pod kontrolom odvojenih gradova-drava, uvijek sumnjiavih jedni prema drugima i esto otvoreno neprijateljskih, to je umanjivalo upotrebljivost rijeke i za ostvarenje veze i za navodnjavanje. Bilo je oito nuno za zajedniko dobro da rijeku kontrolira jedinstvena politika zajednica. Pitanje je bilo koji e grad-drava dominirati, jer koliko znamo nikome nije nikada padao na um pojam federalne zajednice u kojoj bi svi dijelovi podjednako donosili odluke, i to vjerojatno u ono vrijeme ne bi bio praktian nain voenja poslova. Odluka o tome koji e grad-drava dominirati obino se preputala ratnoj srei. Prvi imenom poznati pojedinac koji je vladao znatnim dijelom rijeke kao rezultat prethodnog razvoja neega to je moglo biti vojno osvajanje, egipatski je vladar Narmer (poznat kao Menes u 258

kasnijim grkim zapisima). Narmer je osnovao Prvu dinastiju oko 2850. godine prije n.e. i vladao je cijelom dolinom donjeg Nila. O njegovim osvajanjima, meutim, ne postoje potanki prikazi te je njegova jedinstvena vladavina mogla biti i rezultat nasljedstva ili diplomacije. Prvi nesumnjivi osvaja, ovjek koji je doao na vlast i zatim, kroz niz bitaka, uspostavio upravu nad velikim podrujem, bio je Sargon iz sumerskoga grada Agada. Na vlast je doao oko 2334. godine prije n.e. i prije svoje smrti 2305. prije n.e. uspostavio je kontrolu nad cijelom dolinom Eufrata i Tigrisa. Budui da su ljudska bia, kako se ini, uvijek cijenila i divila se sposobnosti da se dobivaju bitke, ponekad se spominje i kao Sargon Veliki. Civilizacija je do 2500. godine prije n.e. bila uspostavljena u etiri rijene doline u Africi i Aziji: u dolini Nila u Egiptu, u dolini Eufrata i Tigrisa u Iraku, rijeke Ind u Pakistanu i rijeke Hwang-Ho u Kini. Iz tih se podruja, osvajanjima ili trgovinom, podruje civilizacije irilo sve vie da bi se, oko 200. godine, proteglo od Atlantskoga oceana do Pacifika gotovo neprekinuto od zapada prema istoku, preko sjevernih i junih obala Sredozemlja i preko june i istone Azije. Udaljenost izmeu istoka i zapada iznosila je oko 13 000 kilometara (8 000 milja), a udaljenost izmeu sjevera i juga izmeu 800 i 1 600 kilometara (500 do 1 000 milja). Ukupno podruje civilizacije u to se vrijeme vjerojatno protezalo na oko 10 milijuna etvornih kilometara (4 milijuna etvornih milja), ili oko 1/12 kopnenog dijela naeg planeta. Uz to, politike su se cjeline vremenom sve vie poveavale, kako su ljudi unapreivali svoju tehnologiju i postajali sposobniji da prebace sebe i materijalna dobra preko sve veih i veih podruja. Civilizirani dijelovi svijeta bili su 200. godine podijeljeni na etiri glavne cjeline priblino jednake veliine. Daleko na zapadu, okruujui Sredozemno more, nalazilo se Rimsko carstvo. Ono je doseglo najvei fiziki opseg 116. godine i bilo je jo gotovo nenaeto 400. godine. Istono od njega, proteui se preko dananjeg Iraka, Irana i Afganistana bilo je Novoperzijsko carstvo koje je 226. godine steklo novu mo dolaskom na vlast Ardaira I, osnivaa dinastije Sasan. Perzija je najvie uznapredovala pod Hosroem I oko 550. godine, a oko 620, pod Hosroem II, doivjela je vrlo kratkotrajan teritorijalni maksimum. Jugoistono od Perzije nalazila se Indija koju je gotovo itavu ujedinio Asoka oko 250. godine prije n.e., da bi ponovno ojaala 259

pod dinastijom Gupta koja je dola na vlast oko 320. godine. Konano, istono od Indije bila je Kina, mona drava pod dinastijom Han od oko 200. godine prije n.e. do 200. godine n.e. Barbari Antiki ratovi meu gradovima-dravama i meu carstvima koja su nastajala njihovim okupljanjem oko nekog dominirajueg podruja, nikad doista nisu. zaprijetili katastrofom. Nije se uope postavljalo pitanje unitenja ljudske vrste jer ovjeanstvo, i uz najgore neprijateljstvo na svijetu, nije u to vrijeme imalo mo potrebnu da se to uini. Mnogo je vjerojatnije bilo da bi manje ili vie namjerno unitenje mukotrpno steenih plodova civilizacije moglo okonati taj aspekt ovjekove avanture. (To bi bila katastrofa pete vrste, ime e se zabaviti zadnji dio ove knjige.) Ipak, tako dugo dok se sukob odnosio na dva civilizirana podruja, nije bilo za oekivati da e slijediti unitenje civilizacije kao cjeline barem ne onom snagom koja se tada nalazila u rukama civiliziranog ovjeanstva. Svrha je rata bila proiriti mo i blagostanje pobjednika; rat je sluio pobjedniku za istjerivanje danka. Da bi se dobio danak, pobijeenome je valjalo ostaviti dovoljno kako bi se danak mogao ubrati. Nije bilo probitano unitavati vie no to je to zahtijevalo pruanje zorne lekcije.. Prirodno, gdjegod su se odrala svjedoanstva poraenih, uju se glasni uzdasi zbog okrutnosti i grabeljivosti pobjednika, i nedvojbeno s pravom no poraeni su ipak preivjeli da bi mogli uzdisati i, vrlo esto, preivjeli su s dovoljno snage da jednoga dana zbace osvajaa te i sami postanu osvajaima (jednako okrutnima i grabeljivima). Sve u svemu, podruje se civilizacije stalno irilo, a to je najbolji dokaz da ratovi, ma kako bili okrutni i nepravedni prema pojedincima, nisu prijetili okonanjem civilizacije. Moglo bi se ak ustvrditi da su vojske u napredovanju, kao nehotian popratni efekt njihovih aktivnosti, irile civilizaciju; i da je poticaj ratom izazvane nude ubrzao inovacije, to je pospjeilo tehnoloki napredak. Postojala je, meutim, jo jedna, opasnija vrsta ratovanja. Svako je civilizirano podruje u antikim vremenima bilo okrueno manje razvijenim predjelima; o tim se neproduhovljenim narodima uobiajilo govoriti kao o barbarima. (Sama je rije 260

grkog porijekla i odnosi se iskljuivo na injenicu da su stranci govorili nerazumljivo, zvukovima koji su grkim uima zvuali kao bar-bar-bar. Grci su ak i negrke civilizacije nazivali barbarskima. To se ime, meutim, poelo pridavati neciviliziranim narodima, sa snanim prizvukom bestijalne okrutnosti.) Barbari su obino bili nomadi (od grke rijei za skitati se). Njihova je imovina bila neznatna i sastojala se uglavnom od stada ivotinja s kojima su putovali od panjaka do panjaka kako su se mijenjala godinja doba. Njihov nain ivota se, usporeen sa standardom u gradovima, inio primitivnim i jadnim. I, naravno, nedostajale su im kulturne prednosti civilizacije. U usporedbi s tim, podruja civilizacije bila su bogata, sa svojom nagomilanom hranom i dobrima. To je obilje stalno primamljivalo barbare koji nisu vidjeli nita loeg u tome da se poslue ako su mogli. Vrlo esto to nisu mogli. Civilizirana su podruja bila napuena i organizirana. Obrana su im bili zidovima opasani gradovi i obino su bolje poznavali umijee ratovanja. Pod snanim vladavinama barbari su drani na odstojanju. S druge strane, ljude civilizacije vezalo je uz tlo njihovo vlasnitvo te su bili razmjerno nepokretni. Za razliku od toga, barbari su bili pokretni. Na svojim su devama ili konjima mogli odlaziti u pljakake pohode, i zatim se povlaiti da bi neki drugi dan opet napali. Pobjede nad njima rijetko su bile djelotvorne i nikada (sve do razmjerno suvremenih vremena) konane. Uz to, mnogi civilizirani stanovnici bili su miroljubivi, jer udoban ivot kakav vode civilizirani ljudi esto vodi do razvitka stanovitog neprihvaanja opasnih i neugodnih zadataka koji se postavljaju pred vojnike. To znai da vei broj meu civiliziranim ljudima nije vrijedio onoliko koliko bi se moglo misliti. Razmjerno mala barbarska eta otkrila bi da gradsko stanovnitvo predstavlja zapravo tek bespomone rtve, ako bi civilizirana vojska iz nekog razloga bila poraena. Kad je neko civilizirano podruje dospjelo pod vlast slabih vladara, ili kad je, jo gore, nastupio graanski rat, slijedili su uspjeni upadi barbara.*
* Smeteni civilizirani povjesniari ponekad su to pokuavali objasniti govorei o barbarskim hordama. Rije horda potjee od turske rijei koja znai vojska i odnosi se na svaku slobodnu plemensku ratniku etu. Stvarala je dojam velikog broja ljudi da bi, kako se inilo, opravdavala poraz pred barbarima; tako je ispadalo da su civilizirani preci podlegli neodoljivim mnotvima. Zapravo, barbarske su horde bile gotovo uvijek malobrojne; sigurno malobrojnije od onih koje su pobjeivale.

261

Barbarski pothvati bili su mnogo gori od uobiajenih ratovanja civilizacija jer barbari, nenavikli na mehanizam civilizacije, esto nisu shvaali kakva je vrijednost u tome da se rtve ostave na ivotu kako bi se mogle redovito iskoritavati. Pokretala ih je jedino elja da uzmu to im treba i da bezobzirno unite sve to se nije moglo odmah upotrijebiti. U takvim uvjetima, esto je dolazilo do slomova civilizacije na ogranienim podrujima i kroz ogranieno vremensko razdoblje. Nastajalo bi mrano doba. Prvi primjer barbarskog upada i mranog doba uslijedio je, dosta prirodno, ubrzo nakon naeg prvog primjera osvajaa. Sargon Veliki, njegova dva sina, njegov unuk i njegov praunuk vladali su, u slijedu, bogatim Sumersko-akadskim carstvom. Oko 2219. godine prije n.e., kad je zavrila vladavina praunuka, carstvo je toliko oslabilo da su Gutejci, barbari sa sjeveroistoka, postali glavni problem. Godine 2180. Gutejci su zavladali dolinom Eufrata i Tigrisa i nakon toga je uslijedilo mrano doba dugo itavo stoljee. Barbari su bili osobito opasni ako bi stekli kakvo ratno oruje zahvaljujui kojemu im se, barem privremeno, nije moglo oduprijeti. Tako su, oko 1750. prije n.e., plemena sredinje Azije izumila bojna kola na konjsku vuu s kojima su se oborila na naseljena podruja Srednjeg istoka i Egipta, dominirajui tu stanovito vrijeme. Barbarske invazije, sreom, nisu nikad uspjele potpuno unititi neku civilizaciju. Mrana doba, ak i ona najgora, nikad nisu bila posve crna, i nijedan barbar nikad nije mogao odoljeti privlanosti civilizacije ak ni propale i osiromaene civilizacije pobijeenih. Pobjednici bi postali civilizirani (te sada i oni miroljubivi) i na kraju bi se civilizacija ponovno uzdigla, obino doseui nove vrhunce. Bilo je razdoblja u, kojima bi civilizirano podruje izumilo novo ratno oruje, te je tada ono moglo postati nepobjedivo. To se dogodilo kad se u istonom dijelu Male Azije poelo taliti eljezo, oko 1350. godine prije n.e. Postupno se eljezo sve vie udomaivalo, njegova se kakvoa poboljavala i poela je proizvodnja eljeznog oruja i ratne opreme. Kad su, oko 900. godine, asirske vojske potpuno naoruane eljezom, da tako kaemo, poela je njihova prevlast u zapadnoj Aziji koja je trajala tri stoljea. Na Zapadu, najpoznatiji primjer barbarske invazije i mranog doba prua unitenje zapadnog dijela Rimskog carstva. Od 166. 262

godine nadalje Rimsko se carstvo, proavi ekspanzionistiko razdoblje svoje povijesti, borilo da se obrani od barbarskih upada. Mnogo je puta Rim odstupao i potom ponovno osvajao izgubljenu zemlju za vrijeme snanih vladara. Tada su, 378. godine, barbarski Goti pobijedili Rimljane u velikoj bitki kod Adrianopola i rimske su legije bile zauvijek unitene. Nakon toga Rim se odrao jo jedno stoljee unajmljujui barbare da se bore u njegovoj vojsci protiv drugih barbara. Zapadne provincije postupno su dospjele pod barbarsku vladavinu te nestadoe plodovi civilizacije. I sama je Italija bila barbarizirana. Godine 476. zadnji rimski car koji je vladao u Italiji, Romul Augustul, svrgnut je s prijestolja. Nastupilo je mrano doba koje je trajalo pet stoljea i tek je u devetnaestom stoljeu ivot u zapadnoj Evropi postao opet udoban kakav je bio pod Rimljanima. Pa ipak, iako o tom postrimskom mranom dobu govorimo priguenim glasom, kao da je zamalo propala svjetska civilizacija, ono je ostalo posve lokalna pojava, ogranieno na podruja koja danas zauzimaju Engleska, Francuska, Njemaka i, do stanovitog stupnja, panjolska i Italija. U vrijeme maloduja 850. godine, kad je propao pokuaj Charlemagnea da donekle obnovi jedinstvo i civilizaciju u zapadnoj Evropi i kad je to podruje bilo izloeno udarima novih barbarskih pljakaa Normana sa sjevera, Maara s istoka kao i civiliziranih muslimana s juga, kakva je bila situacija u ostalom dijelu svijeta? 1. Bizantsko carstvo, preivjeli ostatak istone polovice Rimskog carstva, i dalje je bilo snano i njegova je civilizacija sauvana u neprekinutu slijedu od civilizacije stare Grke i Rima. tovie, njegova se civilizacija zapravo irila meu barbarske Slavene i ono se pribliavalo razdoblju nove moi pod dinastijom Makedonaca, loze ratnikih careva. 2. Abasidsko carstvo koje je zastupalo novu islamsku religiju i koje je apsorbiralo Perzijsko carstvo te sirijske i afrike provincije Rimskog carstva, nalazio se na vrhuncu blagostanja i civiliziranosti. Njegov najvei vladar Mamun Veliki (sin glasovitog Haruna al-Raida iz Tisuu i jedne noi) umro je tek 833. Nezavisno muslimansko kraljevstvo u panjolskoj takoer se nalazilo na vrhuncu civilizacije (viem no to je zapravo panjolska doivjela u svim kasnijim stoljeima). 3. Indija je, pod dinastijom Gurjara-Prathihara, bila snana i njezina je civilizacija nastavljala neprekinut razvoj. 263

4. Kina, iako u to vrijeme politiki nesreena, nalazila se na visokom stupnju kulture i civilizacije i tu je civilizaciju uspjeno proirila na Koreju i Japan. Drugim rijeima, ukupno se podruje civilizacije i dalje irilo i samo je na krajnjem zapadu postojalo podruje koje je stvarno propadalo; podruje koje nije obuhvaalo vie od moda 7 posto cijele civilizirane regije. Iako barbarske provale iz petog stoljea izranjaju u zapadnim povijesnim knjigama tako velike i sudbonosne, dok su nanosile samo malo tete civilizaciji u cjelini, u kasnijim je stoljeima bilo drugih barbarskih upada koji su znaili mnogo veu prijetnju. Ti su nam kasniji barbari manje poznati samo zato to su podruja zapadne Evrope koja su tako teko trpjela u petom stoljeu, u kasnijim stoljeima trpjela manje. Kroz cijeli tok povijesti stepe srednje Azije raale su snane konjanike koji su ivjeli doslovno na svojim konjima.* Za dobrih godina s dovoljno kie stada su se razmnoavala, a tako i nomadi. U godinama sue koje su slijedile nomadi su izvodili svoja stada iz stepa u svim smjerovima, obarajui se na civilizirane grudobrane od Kine do Evrope. U dananjoj Ukrajini u junom dijelu Sovjetskog Saveza, primjerice, stalno su se nalazila plemena koja su se nadomjetavala novim valovima s istoka. U vrijeme Asirskog carstva sjeverno od Crnoga mora nalazili su se Kimerijci. Njih su oko 700. godine prije n.e. potisnuli Skiti, Skite Sarmati oko 200. prije n.e., a ove Alani oko 100. godine prije n.e. Oko 300. godine s istoka su nadrli Huni, dotada najstraniji od svih srednjeazijskih upadaa. Zapravo je ba njihov dolazak potisnuo barbare Germane u Rimsko carstvo. Germani se nisu irili, oni su bjeali. Atila, najmoniji hunski vladar, prodro je 451. godine na zapad sve do Orleansa u Francuskoj i blizu toga grada vodio neodluenu bitku s udruenom vojskom Rimljana i Germana. To je bila najzapadnija toka do koje je ikad doprlo jedno srednjeazijsko pleme. Atila je umro idue godine i njegovo se carstvo gotovo odmah potom raspalo. Zatim su slijedili Avari, Bugari, Maari, Kazasi, Pacinaki i Kumani, s tim da su Kumani jo dominirali Ukrajinom oko 1200.
* Oni su na neki nain istoznanica kauboja amerikog Zapada, ali dok je prosperitet kauboja trajao samo dvadeset pet godina, srednjeazijski su nomadi obilazili na konjima svoja stada doslovno kroz cijelu zabiljeenu povijest.

264

godine. Svaka bi nova grupa barbara uspostavila kraljevstva koja su se doimala impresivnije na zemljopisnoj karti nego to je bilo u stvarnosti, jer se svako sastojalo od razmjerno malobrojnog puanstva koje je upravljalo veim brojem stanovnitva. Svaku bi malu dominirajuu grupu potisla kakva nova mala grupa iz sredinje Azije, ili bi se ona asimilirala u grupu kojom je vladala te postala civiliziranom obino se dogaalo oboje. Tada se, 1162. godine, u sredinjoj Aziji rodio Temuin. Uspjelo mu je, vrlo polako, stei vlast najprije nad jednim mongolskim plemenom srednje Azije i zatim nad drugim, da bi 1206. godine, kad su mu bile etrdeset i etiri, bio proglaen Dingis-kanom (vrlo monim kraljem). Bijae on tada vrhovnim vladarom Mongola, koji su, pod novim vodstvom, usavrili svoj nain borbe. Njihova je snaga bila pokretljivost. Na svojim snanim ponijima s kojih jedva da su uope trebali silaziti znali bi galopirati miljama, napadati na mjestima i u vrijeme kad ih nitko nije oekivao, zadavati suvie brze udarce da bi im se moglo uzvratiti te odjuriti prije no to bi zbunjeni protivnik mogao mobilizirati za protunapad svoje spore i smuene snage. to Mongoli ve i prije toga nisu postali nepobjedivi, krivnja je na tome da su se borili uglavnom meusobno i da nisu imali vou koji bi znao iskoristiti njihove mogunosti. No pod vladavinom Dingis-kana prestale su sve meusobne zadjevice. U njemu su nali svoga vojnog vou. Dingis-kan je, doista, jedan od najveih vojnih zapovjednika u povijesti. S njim se zapravo mogu usporediti samo Aleksandar Veliki, Hanibal, Julije Cezar i Napoleon, i posve je mogue da je meu njima ba on bio najvei. Pretvorio je Mongole u najznaajniju vojnu maineriju koju je svijet dotad vidio. Strava njihovog imena dosegla je takav stupanj da je ve i sama rije o njihovu dolasku paralizirala sve na njihovu putu i onemoguila otpor. Prije svoje smrti 1227. Dingis-kan je osvojio sjevernu polovicu Kine i Horezmsko carstvo u dananjoj sovjetskoj sredinjoj Aziji. Uz to je uvjebao svoje sinove i vojskovoe da nastave osvajanja, to su oni i uinili. Njegov sin Ogotaj-kan preuzeo je vlast i za njegove je vladavine podjarmljen ostatak Kine. U meuvremenu su, pod Batuom, unukom Dingis-kana, i pod Subutajem, najveim od njegovih vojskovoa, mongolske vojske napredovale prema zapadu. Godine 1223, kad je Dingis-kan jo bio iv, Mongoli su u jednom napadu pobijedili kombiniranu rusko-kumansku vojsku. 265

no to je bio samo pljakaki upad. Tada su se, 1237, sruili na Rusiju. Osvojili su glavni grad Kijev 1240. i gotovo je cijela Rusija potpala pod njihovu vlast. Krenuli su dalje u Poljsku i Maarsku i 1241. pobijedili poljsko-njemaku vojsku kod Legnice. Upadali su u Njemaku i na jug do Jadrana. inilo se da im se nita ne moe suprotstaviti i, gledajui unatrag, reklo bi se da su lako mogli prodrijeti sve do Atlantskog oceana. Mongole je zaustavila vijest o tome da je umro Ogotaj te da e valjati izabrati nasljednika. Vojske su se povukle i, dok je Rusija ostala pod mongolskom vladavinom, teritoriji zapadno od Rusije bili su slobodni. Bili su dobili svoju lekciju, no to bijae sve. Za vladavina Ogotajevih nasljednika, drugi Dingisov unuk, Hulagu osvojio je podruja dananjeg Irana, Iraka i istone Turske. Godine 1258. osvojio je Bagdad. Konano je 1257. na prijestolje doao Kublaj-kan (takoer Dingisov unuk) koji je trideset sedam godina vladao Mongolskim carstvom. Ono je obuhvaalo Kinu, Rusiju, srednjeazijske stepe i Srednji istok. Bilo je to najvee neisprekidano kopneno carstvo koje je ikada do tada postojalo i najvee od svih buduih carstava. Jedino se Rusko carstvo moe mjeriti s njim. Cijelo su Mongolsko carstvo stvorile ni iz ega tri generacije vladara kroz razdoblje od pola stoljea. Ako su ikada barbarska plemena temeljito uzdrmala civilizaciju, bilo je to tada. (A sto godina kasnije dola je crna smrt nikada nije bilo gorih uzastopnih udaraca). Pa ipak na kraju ni Mongoli nisu bili prijetnja. Njihovi su osvajaki ratovi bili, dakako, krvavi i okrutni i namjerno su bili usmjereni na zaplaivanje rtava i neprijatelja, jer je Mongola bilo premalo da bi mogli vladati tako velikim carstvom ako prije toga nisu strahom natjerali stanovnitvo na pokornost. I doista je namjera Dingis-kana u poetku bila da ide jo dalje od toga (ili se barem tako prikazuje). Poigravao se milju da uniti gradove i pretvori osvojena podruja u panjake za nomadska stada. Pitanje je bi li to stvarno mogao uiniti, ili ne bi li vrlo brzo uvidio pogrenost takva postupka, ak da ga je i zapoeo. Bilo kako bilo, nikada to nije ni pokuao. Vojni genij kakav je bio, brzo je shvatio vrijednosti civiliziranog ratovanja i razradio je naine upotrebe sloenih postupaka za opsjedanje gradova, za postavljanje jurinih ljestava na zidove, probijanje zidova ovnovima i tako dalje. Shvatiti vrijednost civilizacije u vezi s 266

umijeem ratovanja znai samo jedan korak do shvaanja vrijednosti civilizacije u umijeu ouvanja mira. No, jedno je beskorisno unitenje ipak uslijedilo. Hulaguova vojska, osvojivi dolinu Eufrata i Tigrisa, nastavila je divlje unitavati zamrenu mreu irigacijskih kanala koju su proirili prethodni osvajai i zahvaljujui kojoj je to podruje bilo sredite cvatue civilizacije punih 5 000 godina. Dolina Eufrata i Tigrisa pretvorena je u zaostalo i osiromaeno podruje kakvo je i danas.* Uza sve to, meutim, Mongoli postadoe donekle prosvijetljeni vladari, ne mnogo gori od onih koji su im prethodili, a u nekim sluajevima i bolji. Osobito je Kublaj-kan bio prosvijetljen i human vladar za vrijeme kojega su velika podruja Azije doivjela zlatno doba kakvo nisu imala nikad prije i kakvo nee vie imati sve (ako malo pretjeramo) do dvadesetog stoljea. Prvi i jedini put prostran se Euroazijski kontinent naao pod jedinstvenom upravom od Baltikoga mora do Perzijskog zaljeva, i prema istoku u irokom potezu do Pacifika. Kad je Marco Polo, iz neznatnog komadika zemlje koji se nazivao kranstvom, posjetio mono carstvo Kitajsko, bio je ispunjen strahopotovanjem i osupnut, a ljudi u njegovoj domovini nisu htjeli povjerovati njegovim opisima koje im je prenosio trezvenom istinitou.

Od baruta do nuklearne bombe

Ubrzo, meutim, nakon mongolskih invazija, promjenljiva borba izmeu graana-ratara i nomadskih barbara pretvorila se u stalnu prednost jedne strane. Pojavilo se unapreenje u vojatvu koje je civilizaciji podarilo prednost nad barbarima. Tu prednost barbari nisu mogli nikad sustii, tako da su Mongoli nazvani zadnjim barbarima. Izum je bio barut, mjeavina kalijevog nitrata, sumpora i drvenog ugljena koja je, prvi puta, stavila ovjeanstvu eksploziv u ruke.** Da bi se napravio barut traila se vrlo razvijena kemijska industrija, a to barbarska plemena nisu imala.
* To se podruje nalazi u povoljnom poloaju posljednjih nekoliko desetljea zbog nafte u njegovu tlu no to je samo privremeni izvor. ** Pet stoljea prije toga, Bizant je raspolagao kemijskim orujem nazvanim grka vatra, mjeavinom supstancija (naputak nije tono poznat) koje su gorjele na vodi. Koristilo se za potiskivanje arapskih i ruskih flota i nekoliko je puta spasilo Carigrad od pada. No to nije bio eksploziv, ve zapaljiva smjesa.

267

Barut vjerojatno potjee iz Kine, gdje su ga po svoj prilici upotrebljavali za vatromete ve 1160. godine.* Zapravo su moda ba mongolske najezde, i slobodni putovi koje je njihovo veliko carstvo osiguravalo trgovini, prvi donijeli u Evropu poznavanje baruta. U Evropi je, meutim, barut od vatrometa preao na propulzivne mehanizme. Umjesto da se kamenje izbacuje katapultom uz pomo svinutog drva ili upletenog remena koji su osiguravali propulzivnu snagu, barut se mogao staviti u zatvorenu cijev (top) s jednim otvorenim krajem. Kugla koja se bacala stavljala bi se na otvoreni kraj, a eksplozija baruta bi je izbacila. Vrlo primitivni primjerci takvog oruja upotrijebljeni su nekoliko puta u etrnaestom stoljeu; najpoznatija je prigoda bitka kod Crcyja u kojoj su Englezi pobijedili Francuze u prvim fazama stogodinjeg rata. Topovi poput onih upotrijebljenih kod Crcyja bili su, meutim, razmjerno beskorisni, i bitku su odluili engleski strijelci s dugakim lukovima. Njihove su strelice bile smrtonosnije od ondanjih topova. Zapravo je dugi luk ostao gospodarem bojnog polja (ako bi se upotrijebio) jo osamdeset godina. On je dobio bitku kod Agincourta za Engleze protiv daleko brojnije francuske vojske i osigurao je konanu pobjedu Engleskoj kod Verneuila 1424. godine. No, unapreenja baruta i unapreenja u konstrukciji i proizvodnji topova postupno su omoguila nastanak pouzdane barutne artiljerije koja je unitavala neprijatelja, a da pri tome nije ubijala same topnike. Do druge polovice petnaestog stoljea barut je zavladao bojnim poljem i ostat e tako jo etiri stoljea. Francuzi su razvili artiljeriju, uglavnom da bi osujetili duge lukove, a Englezi koji su proveli osamdeset godina polako pobjeujui Francuze tim dugim lukovima, ponovno su potisnuti za dvadeset godina zahvaljujui francuskoj artiljeriji. tovie, artiljerija je znatno pridonijela konanom slomu feudalizma u zapadnoj Evropi. Ne samo da su topovske kugle mogle lakoom sruiti zidove dvoraca i gradova, ve je jedino snana centralna vlada mogla sebi dopustiti gradnju i odravanje zamrenih artiljerijskih naprava, tako te se veliko plemstvo uskoro nalo prinueno da poklekne pred kraljem. Takva je artiljerija znaila, jedanput zauvijek, da je barbarska prijetnja okonana. Nikakvi konji, ma kako hitri, i nikakva
* A takoer i ostale vane tehnoloke inovacije, osobito papir i pomorski kompas.

268

koplja, ma kako pouzdana, nisu mogli izdrati pred topovskim drijelom. Evropa je i dalje bila u opasnosti od onih koje je izvoljevala nazivati barbarima, no koji su bili jednako civilizirani kao i Evropljani.* Turci su, na primjer, najprije uli u Abasidsko carstvo kao barbari 840. godine, pripomogli su njegovu raspadanju (koje su dovrili Mongoli) i nadivjeli su Mongolsko carstvo koje se raskolilo na slabe dijelove ubrzo nakon smrti Kublaj-kana. U tom su se procesu civilizirali, osvojivi Malu Aziju i neke dijelove Bliskog istoka. Godine 1345. Osmanlijski su Turci (kojih je kraljevstvo poznato kao Otomansko carstvo) preli Balkan i uvrstili se u Evropi iz koje vie nikad nee biti posve protjerani. Godine 1453. Turci su osvojili Carigrad i konano zakljuili povijest Rimskog carstva, no uinili su to uz pomo artiljerije bolje nego u ma koje evropske sile. Osvajanja Timur Lenka (koji je tvrdio da je potomak Dingis-kana) u meuvremenu su prividno obnovila eru Mongola; izmeu 1381. i 1405. godine dobivao je bitke u Rusiji, na Srednjem istoku i u Indiji. Duhom nomad, upotrebljavao je oruje i organizaciju civiliziranih podruja kojima je vladao i (s iznimkom kratke i krvave provale u Indiju), nikad nije izaao iz granica podruja koja su ve prije osvojili Mongoli. Nakon Timur Lenkove smrti konano je doao red na Evropu. S kompasom i barutom, evropski su moreplovci poeli navaljivati na obale svih kontinenata, zauzimati i naseljavati krajeve koji su bili uglavnom barbarski, i dominirati na podrujima koja su bila civilizirana. U razdoblju koje je trajalo 550 godina svijet se sve vie evropeizirao. A kad je evropski utjecaj poeo slabiti, bilo je to stoga to su neevropske nacije postale evropeizirane, barem u tehnici ratovanja, ako ni u emu drugom. S Mongolima je, dakle, unitena svaka mogunost (nikad doista velika) da barbarske najezde upropaste civilizaciju. Dok se, meutim, civilizacija branila od barbarizma, ratovi meu civiliziranim silama postajali su sve suroviji. ak i prije prodora baruta bilo je sluajeva kad se inilo da civilizaciji prijeti
* Ovdje, naravno, rije civilizacija upotrebljavam u smislu posjedovanja relativno napredne tehnologije i gradova. Neki narod ili ljudi mogu biti civilizirani u tom smislu, a barbari sa svoje okrutne neovjenosti. Ne moramo za primjer isticati Turke; najupeatljiviji je sluaj u povijesti onaj Njemake izmeu 1933. i 1945.

269

unitenje, barem u nekim podrujima. U drugome punskom ratu (218201. prije n.e.) kartaanski je vojskovoa Hanibal pustoio Italijom esnaest godina; Italiji je bilo potrebno mnogo vremena da se oporavi. Stogodinji rat izmeu Engleske i Francuske (13381453) prijetio je da e Francusku svesti na barbarstvo, a tridesetgodinji rat (161848) konano je dodao barut prijanjim strahotama i unitio polovicu njemakog stanovnitva. Ti su ratovi, meutim, bili ogranieni s obzirom na podruje, i ma koliko Italija ili Francuska ili Njemaka bile razorene u ovom ili onom stoljeu, civilizacija se kao cjelina nastavila iriti. No tada, kad je era istraivanja omoguila da se evropska dominacija proiri svijetom, evropski su ratovi stali zahvaati udaljene kontinente i time je poelo razdoblje svjetskih ratova. Prvi rat koji bi se mogao smatrati svjetskim u smislu da su vojske bile angairane na raznim kontinentima i na moru i da su se sve, na neki nain, borile zbog meusobno povezanih interesa bio je sedmogodinji rat. U tom su se ratu Pruska i Velika Britanija s jedne strane borile protiv Austrije, Francuske, Rusije, vedske i Saske. Najvanije bitke u tom ratu vodile su se u Njemakoj, pri emu su Prusi bili suoeni s nemoguom prednou. No Pruskom je vladao Friedrich II (Veliki), zadnji legitimni monarh koji je bio vojni genij, i on je pobijedio.* U meuvremenu su se Britanci i Francuzi borili u Sjevernoj Americi, gdje je rat zapravo poeo 1755. Borbe su se vodile u zapadnoj Pennsylvaniji i u Quebecu. Pomorske bitke izmeu Velike Britanije i Francuske vodile su se na Sredozemlju te uz obalu Francuske u Evropi i Indije u Aziji. Velika se Britanija takoer borila protiv panjolaca u kubanskom moru i na Filipinima, dok su se kopnene bitke s Francuskom bile u samoj Indiji. (Velika Britanija je pobijedila, uzevi Kanadu od Francuske i stekavi neosporno uporite u Indiji.) Tek ponovno u dvadesetom stoljeu ratovi su se razmahali barem toliko, ako ne i vie, kao sedmogodinji rat, uz ogromno poveanje intenziteta. Prvi svjetski rat donio je ozbiljne kopnene bitke od Francuske do Srednjeg istoka i pomorske okraje na svim oceanima (iako se jedina ozbiljna pomorska bitka s brojnim ratnim brodovima vodila u Sjevernome moru). U drugome svjetskom ratu jo intenzivnije akcije obuhvatile su vee dijelove
* ak ni njegov genij, meutim, ne bi pobijedio bez britanskog novca i bez sretne (za njega) sluajnosti da je njegov zakleti neprijatelj, carica Elizabeta Ruska, umrla 5. sijenja 1762. te je Rusija sklopila s njim mir.

270

Evrope i Srednjeg istoka te velika podruja sjeverne Afrike i Dalekog istoka, dok su pomorski i zrani okraji bili jo sveobuhvatniji i daleko opseniji. No nije poveanje opsega ratovanja jedino predstavljalo poveanu prijetnju civilizaciji. S uzdizanjem razine tehnologije ratna su oruja postajala sve destruktivnija. Vladavina baruta zavrila je potkraj devetnaestog stoljea, s izumom snanih eksploziva kakvi su TNT, nitroglicerin i nitroceluloza. panjolsko-ameriki rat 1898. godine bio je zapravo zadnji znaajniji rat koji se vodio barutom. Uz to, brodovi su postali oklopljeni i vei. I nosili su snanije oruje. Prvi svjetski rat uveo je vojnu upotrebu tenkova, aviona i Otrovnih plinova. Drugi svjetski rat uveo je nuklearnu bombu. Nakon drugoga svjetskog rata razvijene su interkontinentalne balistike rakete, nervni plinovi, laserske zrake i bioloko ratovanje. Nadalje, iako je rat postao sveobuhvatniji a razorna oruja snanija, stupanj inteligencije meu generalima nije se poveao. Zapravo, kako su se zamrenost i razorna snaga oruja poveavale, i kako je broj obuhvaenih ljudi postajao vei, i kako se zamrenost kombiniranih operacija protegnutih na velika podruja silno poveavala, postajalo je sve tee udovoljiti Zahtjevima za brzom i inteligentnom odlukom; a vojskovoama je sve vie i vie nedostajalo tih osobina. Vjerojatno vojskovoe nisu postale gluplje, no ini se da su gluplji u odnosu na inteligenciju kakva se trai. U amerikom su graanskom ratu nastale ogromne tete koje su izazvali nesposobni generali, no one su beznaajne ako se usporede sa tetom koju su nesposobne vojskovoe izazvali u prvome svjetskom ratu, a i te se opet umanjuju u usporedbi s nekim stranim pogrekama drugoga svjetskog rata. Prema tome, vie se ne moe primijeniti postavka da civilizirano ratovanje nee unititi civilizaciju zato to i pobjednici i poraeni ele jednako spasiti plodove civilizacije. Ponajprije, razornost oruja porasla je do takvog stupnja da njegova puna upotreba ne samo to moe unititi civilizaciju, ve Moda i samo ovjeanstvo. Drugo, uobiajena nesposobnost vojnih voa da obavljaju svoj posao sada moe dovesti do tako velikih pogreaka koje e izazvati unitenje civilizacije, ili ak i ovjeanstva, a da to zapravo nije bila niija namjera. Konano smo se, eto, suoili s istinskom katastrofom etvrte vrste koje se trebamo s pravom bojati da e nekako zapoeti sveobuhvatni 271

termonuklearni rat koji e se bezumno nastaviti sve do unitenja ovjeanstva. To bi se moglo dogoditi, no hoe li? Pretpostavimo da su svjetski politiki i vojni voe razboriti te da nuklearni arsenal dre pod vrstom kontrolom. U tom sluaju ne postoji realna mogunost nuklearnog rata. Dvije su nuklearne bombe upotrijebljene u gnjevu jedna je baena na Hiroimu u Japanu, 6. kolovoza 1945, a druga na Nagasaki, dva dana kasnije. Bile su to jedine dvije bombe koje su u ono vrijeme postojale, a namjera je bila da se njima okona drugi svjetski rat. U tome su uspjele, a u ono vrijeme nije bio mogu nuklearni protunapad. etiri su godine Sjedinjene Drave posjedovale jedini nuklearni arsenal, ali nije bilo prilike da ga upotrijebe jer su sve krize koje bi mogle izazvati rat (na primjer sovjetska blokada Berlina 1948), rijeene protupotezom ili neutralizirane bez potrebe pribjegavanja ratu. Tada je, 29. kolovoza 1949. godine, Sovjetski Savez izvrio eksploziju svoje prve nuklearne bombe, i nakon toga se pojavila mogunost rata uz upotrebu nuklearnog oruja na obje strane rata koji niti jedna strana ne bi mogla dobiti i pri tome su obje strane znale da nijedna ne moe pobijediti. Propali su pokuaji da se postigne dovoljno uvjerljiva prednost koja bi rat uinila prihvatljivo moguim. Obje su strane uvele mnogo opasniju hidrogenu fuzionu bombu 1952. godine, obje su strane razvile rakete i satelite, obje strane stalno usavravaju oruje openito. Shodno tome, rat izmeu velikih sila postao je nezamisliv. Najtea ratna kriza nastala je 1962. godine, kad je Sovjetski Savez postavio rakete na Kubi, devedeset milja od obale Floride, tako da su se Sjedinjene Drave nale pred prijetnjom nuklearnog napada iz neposredne blizine. Sjedinjene Drave odgovorile su pomorskom i zranom blokadom Kube i uputile Sovjetskom Savezu pravi ultimatum da ukloni rakete. Od 22. do 28. listopada 1962. godine svijet je bio blie nuklearnom ratu nego ikada. Sovjetski Savez se povukao i uklonio svoje rakete. Sjedinjene Drave koje su bile podravale pokuaj da se 1961. zbaci revolucionarna kubanska vlada, zauzvrat su prihvatile politiku nemijeanja s obzirom na Kubu. Svaka je strana prihvatila stanovito poputanje kakvo bi bilo nezamislivo u prednuklearnim danima. Nadalje, Sjedinjene Drave borile su se deset godina u Vijetnamu i konano su prihvatile poniavajui poraz, ni ne

272

pokuavajui upotrijebiti nuklearno oruje koje bi smjesta unitilo neprijatelja. Slino tome, Kina i Sovjetski Savez nisu se izravno umijeali u taj rat, ve su se zadovoljili podupiranjem Vijetnama na naine koji su bili daleko od rata, jer nisu eljeli provocirati Sjedinjene Drave na nuklearni potez. Konano, u ponovljenim krizama na Srednjem istoku, u kojima su Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez bili na suprotnim stranama, nijedna od te dvije supersile nije pokuala izravno intervenirati. Zapravo, nije se dopustilo da ratovi drava-tienica stignu do toke gdje bi jedna ili druga strana moda bila prisiljena pokuati izravno intervenirati. Ukratko, za gotovo etiri desetljea otkako je nuklearno oruje stiglo na scenu, ono nije nikada (osim u prvim eksplozijama nad Hiroimom i Nagasakijem) upotrijebljeno u ratu i dvije su supersile ile do neuobiajenih granica da bi izbjegle takvu upotrebu. Ako se to nastavi, nee nas unititi nuklearni rat no hoe li se nastaviti? Uostalom, nuklearno se oruje iri. Uz Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez, nuklearno su naoruanje izgradile Velika Britanija, Francuska, Kina i Indija. Mogli bi slijediti i drugi, a vjerojatno neizbjeno i hoe. Zar ne bi mogla neka manja sila poeti nuklearni rat? Pretpostavimo li da su i vode manjih sila takoer razumne, tada je teko shvatiti zato bi to uinile. Imati nuklearne bombe jedna je stvar; imati dovoljno veliki arsenal kojim bi se moglo sprijeiti da jedna ili druga supersila brzo i potpuno uniti zemlju posve je druga stvar. Zapravo je posve vjerojatno da bi svaka manja sila koja bi uinila ak i najmanju kretnju prema upotrebi nuklearne bombe imala smjesta protiv sebe okrenute obje velike sile. Koliko, meutim, moemo imati povjerenja u pretpostavku da su svjetski lideri razumni? Narodi su, u prolosti, bili pod vodstvom psihotinih linosti, a ak bi i inae razuman voa mogao, u nastupu bijesa ili oaja, pokazati ne ba potpunu razlonost. Lako moemo zamisliti nekoga poput Adolfa Hitlera kako nareuje nuklearno unitenje ako bi alternativa bila unitenje njegove moi, no mogli bismo isto tako zamisliti da njegovi podreeni odbiju izvriti nareenje. Zapravo, Hitlerovi generali i administratori nisu izvrili neke njegove naredbe koje je izdao u posljednjim mjesecima ivota. Nadalje, upravo danas neki su nacionalni voe, ini se, dovoljno fanatini da povuku nuklearni okida kad bi ga imali. 273

Stvar je u tome da ga nemaju, i smatram da ih svijet podnosi, openito, upravo zato to ga nemaju. Kad bi svi politiki i vojni voe i ostali razumni, je li mogue da nuklearni arsenal izmakne kontroli te da nuklearni rat pone zbog panike ili psihotine odluke nekog podreenoga? Jo gore, moe li zapoeti kroz seriju malih odluka od kojih se svaka ini jedinim moguim odgovorom na poteze neprijatelja, dok konano nuklearni rat ne pone a da ga nitko nije elio i da su se svi oajniki nadali kako do njega nee doi? (Na vrlo je slian nain poeo prvi svjetski rat.) Najgore od svega, je li mogue da se stanje u svijetu toliko pogora tako te bi se nuklearni rat mogao initi boljom alternativom od nepoduzimanja niega? Nedvojbeno, jedini siguran nain da se izbjegne nuklearni rat jest unitenje svih nuklearnih oruja, a svijet bi se jo mogao osvijestiti i uiniti to prije no to do nuklearnog rata doe.

274

KATASTROFE PETE VRSTE

14 Iscrpljivanje prirodnih bogatstava
Obnovljivi izvori
U posljednja smo dva poglavlja zakljuili da je jedina katastrofa etvrte vrste koja bi nas mogla snai sveopi termonuklearni rat, dovoljno intenzivan i dovoljno dugotrajan da uniti sav humani ivot, ili da ostavi bijedne ostatke ovjeanstva u bijednim uvjetima s predznacima konanog istrebljenja. Ako se to dogodi, mogli bi se zatrti i ostali oblici ivota, no moglo bi se isto tako dogoditi da insekti, vegetacija, mikroorganizmi i tako dalje preive da bi jednoga dana ponovno napuili svijet i omoguili mu da se opet razvije u planet prikladan za ivot, sve do vremena (bude li ga ikada) kad e se razviti nova vrsta razboritije inteligencije. Mi smo, dakako, ustvrdili kako postoje mogunosti da se takvom intenzivnom i dugotrajnom termonuklearnom ratu uope ne pribjegne. No bude li i tako, ve bi i nii stupnjevi nasilja dostajali za unitenje civilizacije, ako bi samo ovjeanstvo i preivjelo. To bi bila katastrofa pete vrste, najmanje drastina meu onima kojima se bavi ova knjiga no ipak dovoljno drastina. Pretpostavimo, dakle, da rat, zajedno s manjim stupnjevima nasilja, postane stvar prolosti. Moda nema mnogo nade da e se to dogoditi, ali zato nije ni nemogue. Pretpostavimo da ovjeanstvo zakljui kako je rat ubojstvo koje uope nema smisla; da prihvati neko zajedniko razumno djelovanje potrebno da se sukobi rijee bez rata, da ispravi one nepravde koje raaju gerilu, i da zatim poduzme djelotvornu akciju razoruanja i obuzdavanja onih tvrdoglavaca koje ne moe zadovoljiti nita razumno (kako taj razum definira opi duh ovjeanstva). Pretpostavimo dalje da meunarodna suradnja postane tako 275

bliska da dovede do stvaranja neke vrste federalizirane svjetske vlade koja moe poduzeti zajednike akcije u vezi s velikim problemima i velikim projektima. To se moda ini beznadno idealistikim, snom iz bajke, no pretpostavimo da e se to ostvariti. Tada se postavlja pitanje: ako se ostvari svijet mira i suradnje, jesmo li sigurni zauvijek? Hoemo li nastaviti unapreivati tehnologiju sve dok ne nauimo kako sprijeiti slijedee ledeno doba za 100 000 godina, i kako upravljati klimom na Zemlji prema vlastitim eljama? Hoemo li potom i dalje usavravati tehnologiju irei se svemirom i postajui potpuno neovisnima o Zemlji i o Suncu, tako da emo moi jednostavno otii kad nastupi vrijeme da Sunce postane crveni div 7 milijardi godina od nas (ako ne odemo mnogo prije toga)? Hoemo li i iza toga usavravati tehnologiju dok ne nauimo kako da preivimo saimanje svemira ili maksimaliziranje entropije i da nadivimo ak i svemir? Ili postoje strane opasnosti, vrlo blizu i gotovo, ili posve neizbjene, ak i u svijetu potpunoga mira? Mogle bi postojati. Razmotrimo, na primjer, sluaj naeg usavravanja tehnologije. U cijeloj ovoj knjizi uzeo sam kao samo po sebi razumljivo da se tehnologija moe i da e se neogranieno razvijati ako joj to omoguimo; da ne postoje nikakva prirodna ogranienja, jer znanje nema granica i moe se zauvijek proirivati. No zar nema cijene koju moramo platiti za tehnologiju; nikakvih uvjeta koje valja zadovoljiti? Sto e se dogoditi ako iznenada shvatimo da vie ne moemo plaati tu cijenu, da vie ne moemo ispunjavati uvjete? Uspjenost tehnologije ovisi o eksploataciji raznih resursa koje crpimo iz okolice, a svaki napredak tehnologije, reklo bi se, ukljuuje poveanje stope eksploatacije. Kako dugo, u tom sluaju, mogu trajati ti resursi? Pod pretpostavkom da e Sunevo zraenje trajati jo milijarde buduih godina, mnogi resursi Zemlje beskrajno e se obnavljati. Bilje koristi energiju suneve svjetlosti da bi vodu i ugljini dioksid pretvaralo u supstance svoga vlastitog tkiva, pri emu ostaje obilje kisika koji odlazi u atmosferu. ivotinje u osnovi ovise o biljnom svijetu koji im daje hranu, i kombiniraju tu hranu s kisikom za stvaranje vode i ugljinog dioksida. Taj ciklus hrana kisik (kojem se mogu dodati razni minerali bitni za ivot) trajat e tako dugo kao i suneva svjetlost barem potencijalno te su sa ovjekova stajalita i hrana koju jedemo i kisik koji diemo neogranieno obnovljivi. 276

Neki aspekti neivog svijeta takoer se bezgranino obnavljaju. Svjea voda koja se stalno troi i stalno otjee u more, obnavlja se kroz isparivanje oceana izazvano sunevom toplinom i padanjem u obliku kie. Vjetar e trajati sve dok e Sunce nejednoliko zagrijavati Zemlju, plima i oseka nadolazit e i povlaiti se tako dugo dok se Zemlja okree u odnosu na Mjesec i Sunce, i tako dalje. Svi oblici ivota osim ljudskih bia vezani su samo uz obnovljive resurse. Pojedinani organizmi mogu umrijeti zbog privremene i lokalizirane nestaice hrane ili vode, zbog temperaturnih ekstrema, ili zbog prisutnosti i djelovanja grabeljivaca, ili jednostavno zbog starosti. Cijele vrste mogu izumrijeti zbog genetskih promjena, ili zbog nemogunosti da se prilagode manjim promjenama u okolici, ili zato to su ih zamijenile druge vrste koje imaju veu sposobnost da preive na ovaj ili onaj nain. ivot se, meutim, nastavlja, zato to, zahvaljujui beskrajnom ciklusu obnovljenih izvora, Zemlja ostaje nastanjivom. Jedino ljudska bia ovise o neobnovljivim izvorima, i stoga se jedino ljudska bia izlau opasnosti da izgrade takav nain ivota u kojem neto to je postalo bitno moe, manje ili vie iznenada, nestati. Takav nestanak moe predstavljati poremeaj koji bi mogao okonati ovjekovu civilizaciju. Zemlja u tom sluaju moe vjeno ostati prikladnom za nastavanje, ali vie ne i za naprednu tehnologiju. Poeci tehnologije nedvojbeno su bili vezani uz obnovljive izvore. Prva orua morala su biti ona koja su se nala gotova pri ruci. Grana otpala s drveta mogla se upotrijebiti kao toljaga, kao i kost udova neke vee ivotinje. To su sigurno obnovljivi izvori. Nove grane i nove kosti uvijek moemo imati uza se. ak i kad su ljudska bia poela bacati kamenje, ni tada nije nastala nova situacija. Kamenje nije obnovljivo utoliko to nee nastati novo za neko kratko vrijeme u usporedbi s ovjekovom aktivnou. No kamenje se isto tako ne troi bacanjem. Baeni kamen moe se pokupiti i baciti ponovno. Neto se novo ipak pojavilo kad se kamenje poelo paljivo oblikovati tucanjem, struganjem ili bruenjem da bi se izradili otrica ili vrak i tako omoguila upotreba u obliku noeva, sjekira, kopalja ili vraka strelica. Evo napokon neega to ne samo da se ne moe obnavljati, ve se moe i potroiti. Ako se kamenje otrog ruba ili otrog vrha izlie, ono se moe jednom ili dva puta naotriti ponovno, no

277

ubrzo postaje premalo da bi moglo sluiti svojoj svrsi. Uglavnom, valja otriti novo kamenje. Iako kamenja ima uvijek, vee se stijenje pretvara u malo od kojeg su samo mali dijelovi upotrebljivi. Uz to, neko stijenje moe bolje posluiti kao otrobrido orue od drugoga. Ljudska su bia tako poela traiti kremen, uz poneto poude kakvom su traila hranu. Postojala je, meutim, jedna razlika. Uvijek je bilo nove hrane, jer ak ni najgore sue ili nestaice nisu bile stalne. Ali izvor kremena, kad se jedanput potroi, potroen je zauvijek i nee se opet pojaviti. Tako dugo dok je kamenje bilo jedini neivi prirodni izvor ovjeanstva, nije se. trebalo bojati da e se potpuno potroiti. Kamenja ima doista previe da bi se moglo potroiti, a osim toga, u vrijeme kad je ono bilo glavni neivi resurs (kameno doba) ljudskih je bia ivjelo tako malo da nisu bila mogla znatnije smanjiti zalihe. To se odnosilo i na upotrebu ostalih vrsta zemlje i stijenja gline za lonarstvo, okera za slikarstvo, mramora ili vapnenca za graditeljstvo, pijeska za staklo i tako dalje. Pravu je promjenu donijela upotreba metala.

Metali
Sama rije metal potjee od grke rijei koja znai traiti. Metali koji se danas upotrebljavaju za alat i za konstrukcije ine samo oko 1/6 teine stijenja to tvori Zemljinu koru, i gotovo cijela ta estina nije vidljiva. Metali veinom postoje u kombinaciji sa silicijem i kisikom, ili s ugljikom i kisikom, ili sa sumporom i kisikom, tvorei rudae koje su izgledom i svojstvima vrlo sline ostalom stijenju. Tek malobrojni metali ne stvaraju lako spojeve te mogu postojati samorodno. To su bakar, srebro i zlato, a moemo im dodati i male koliine meteoritskog eljeza. Takvi su slobodni metali vrlo rijetki. Zlato ini samo 1/200 000 000 Zemljine kore i jedan je od najrjeih metala, ali kako postoji gotovo iskljuivo kao samorodno i uz to je izrazite i lijepe ute boje, vjerojatno je bilo prvi metal koji je otkriven. Bilo je neobino teko, dovoljno sjajno da poslui kao ukras i dovoljno meko za obraivanje u zanimljivim oblicima. K tome je bilo trajno, jer nije ralo ili propadalo na neki drugi nain. 278

Ljudska bia vjerojatno su poela obraivati zlato ve 4500. godine prije n.e. Zlato, a do manjeg stupnja i srebro i bakar, bili su cijenjeni sa svoje ljepote i rijetkosti te su postali prikladno sredstvo razmjene i jednostavan nain za pohranu bogatstva. Oko 640. prije n.e. Lidijci iz Male Azije izumili su kovani novac, komadie legure zlata i srebra odreene teine, s utisnutim igom vlade kako bi se osigurala autentinost. Ljudi openito pogreno shvaaju prikladnost zlata kao sredstva razmjene za stvarnu vrijednost; nita se nije trailo tako gorljivo niti je izazivalo takvu radost kad bi bilo pronaeno. Pa ipak zlato nema iroke upotrebne vrijednosti. Pronalazak odreene koliine zlata poveava svjetsku zalihu te ono zbog toga gubi neto od svoje glavne vrijednosti rijetkosti. Shodno tome, kad je panjolska otela i nagomilala zlato Azteka i Inka, zbog toga nije postala bogata. Poplava zlata u Evropi smanjila je njegovu vrijednost, to znai da su cijene svih ostalih roba stalno rasle u odnosu na cijene zlata i tako je nastala inflacija. panjolska koja je imala slabu privredu i koja je morala mnoge robe kupovati u inozemstvu, otkrila je da mora mijenjati sve vie i vie zlata za sve manje i manje robe. Uza sve to, iluzija bogatstva koju je stvorilo zlato ohrabrila je panjolsku da se upusti u beskrajne ratove na evropskom kontinentu, ratove koje nije mogla platiti i koji su je doveli do financijskog sloma iz kojeg se nikad nije oporavila dok su ostali narodi, razvijanjem privrede a ne zlata, postali bogati. Pohlepni pokuaji u toku srednjega vijeka da se pronau naini za pretvaranje drugih, manje vrijednih metala u zlato nisu uspjeli no prava bi tragedija nastala da su urodili plodom. Zlato bi brzo postalo bezvrijedno i evropska bi se privreda nala u meteu iz kojega se ne bi mogla tako brzo izvui. Drugi metali, meutim, koji imaju stvarnu vrijednost u smislu da se mogu upotrijebiti za alat i gradnju, za razliku od zlata postaju sve korisniji to su zastupljeniji. Ako se mogu pribaviti, ako im je cijena niska u odnosu na zlato, to su vee koliine u kojima se mogu upotrijebiti, a to opet znai snaniju privredu i vii ivotni standard. Da bi metali postali relativno esti i svagdanji, ljudska su bia morala imati vie od samorodnih oblika koje bi tu i tamo pronalazila. Valjalo je pronai naine za dobivanje metala iz njihovih rudaa; za oslobaanje atoma metala iz spojeva s atomima ostalih elemenata. Razvitak metalurgije vjerojatno 279

datira ve iz 4000. godine prije n.e. To se zbilo na Srednjem istoku, a bakar je bio prvi metal dobiven iz rudae. Oko 3 000. godine prije n.e. otkriveno je da neke rudae koje, kako se pokazalo, sadre i bakar i arsen, stvaraju leguru arsena i bakra daleko vru i tvru od samoga bakra. Bio je to prvi metal koji se mogao upotrijebiti i za druge svrhe, a ne samo za izradu ukrasa; prvi koji se mogao upotrijebiti za orue i oruje da bi usavrio kamen. No rad s arsenovom rudaom nije sigurno zanimanje te je trovanje arsenom bilo moda prva industrijska bolest koja je zarazila ljudska bia. Kako je kasnije otkriveno, ako se kositrena rudaa mijea s bakrenom rudaom, dobiva se legura kositra i bakra bronca jednako dobra kao legura arsena i bakra, ali mnogo sigurnija obzirom na pripremu. Do 2000. godine prije n.e. varijanta bakar-kositar iroko se primjenjivala i tako je na Srednjem istoku poelo bronano doba. Najupeatljivije uspomene na to doba pruaju nam Homerovi epovi Ilijada i Odiseja u kojima se ratnici bore uz pomo bronanih titova i kopalja s bronanim vrcima. Bakrena rudaa nije esta, pa bi civilizacije koje su intenzivno upotrebljavale broncu otkrivale nakon stanovitog vremena da su iscrpile svoje nacionalne zalihe te da moraju uvoziti znatne koliine. S kositrenom je rudaom bilo jo gore. Ni bakar ba nije rasprostranjen sastavni dio Zemljine kore, no kositar je jo rjei. Zapravo, udio kositra u odnosu na bakar iznosi 1 /l5. To znai da su oko 2500. godine prije n.e., kad se bakar jo mogao pronai na raznim mjestima Srednjeg istoka, lokalne rezerve kositra morale biti posve iscrpljene. Tada su se, prvi puta u povijesti, ljudska bia morala suoiti s iscrpljenjem jednoga prirodnog bogatstva; ne samo privremenim iscrpljenjem, kao to se dogaalo s hranom u vrijeme sue, ve s trajnom nestaicom. Rudnici kositra bili su prazni i nisu se nikada mogli ponovno napuniti. Ako se ljudska bia nisu bila spremna zadovoljiti samo onom broncom koju su imala, morala su negdje pronai nove rezerve kositra. Potraga se nastavila na sve veem i veem podruju, i oko 1000. godine prije n.e. feniki su moreplovci potpuno napustili Sredozemno more i pronali Kositrene otoke. To su, prema nekim miljenjima, mogli biti otoci Scilly jugozapadno od Cornwalla. U meuvremenu je, oko 1300. godine prije n.e., u Maloj Aziji pronaen postupak za dobivanje eljeza iz rudaa. eljezo se 280

vre vezalo za druge atome i od bakra i od kositra te ga je bilo mnogo tee odvojiti iz spojeva. Bile su potrebne vie temperature, no dugo je trebalo da se za tu svrhu pone upotrebljavati drveni ugljen. Meteoritsko je eljezo bilo tvre i vre od bronce, no eljezo iz rudaa bilo je krhko i gotovo neupotrebljivo. Rije je bila o tome da je meteoritsko eljezo imalo primjese nikla i kobalta. No ljudi su otkrili da i eljezo dobiveno iz rudae ponekad ima posve zadovoljavajuu tvrdou i vrstou. To se nije dogaalo esto, no ipak toliko esto da skrene panju metalurzima na taljenje eljeza. Konano je otkriveno da eljezo postaje vre ako mu se na odgovarajui nain doda ugljen. Tako je nastajalo ono to bismo danas nazvali elinom povrinom. Oko 900. godine prije n.e. talioci eljeza nauili su kako da to ine promiljeno i tako je poelo eljezno doba. Odjednom vie nije bilo vano to to je bakar rijedak i to je kositar jo rjei. To je primjer koji pokazuje kako su ljudska bia u toku povijesti rjeavala problem iscrpljivanja resursa. Najprije su proirili potragu za novim zalihama,* a potom su otkrili zamjene. U toku cijele povijesti, sve od otkria metalurgije, upotreba se metala poveavala, uz to postupno sve ubrzanije. U devetnaestom stoljeu pronaeni su novi naini za proizvodnju elika; metali koje antiki ovjek nije poznavao, kao to su kobalt, nikal, vanadij, niobij i volfram mijeali su se s elikom da bi se dobile nove metalne legure neoekivane tvrdoe i neobinih svojstava. Razvijene su metode za dobivanje aluminija, magnezija i titana te su se i ti metali poeli iroko primjenjivati za konstrukcije. No danas su ljudska bia suoena s nestaicom mnogih metala svjetskih razmjera, a s njima i mnogi aspekti nae tehnoloke civilizacije. ak su i stari metali dobili nove upotrebe koje ne bismo mogli lako napustiti. Ni bakar ni srebro nisu potrebni za ukraavanje, ak ni za kovanje novca, no bakar je sve do danas nuan za nau razgranatu elektrinu mreu jer nijedan supstitut ne provodi tako dobro elektrinu struju, dok su srebrne komponente nune u fotografiji. (Zlato je, do dananjeg dana, ostalo bez iroke primjene.)
* Vrlo snana komponenta u motivaciji ovjekovih istraivanja jest potraga za resursima koji nisu dostupni na jednome mjestu. Osnovna namjera velikih putovanja petnaestog i esnaestog stoljea nije bilo proirivanje zemljopisnih znanja ili evropske politike moi. Bila je to potraga za proizvodima koji su nedostajali Evropi i koje je ona eljela, kao to su zlato, svila i mirodije.

281

to nam je, dakle, initi kad rudnici metala budu iscrpljeni, ne samo na pojedinim podrujima, ve na cijeloj Zemlji? Moglo bi se initi da tada vie nee biti dostupnih metala i da ljudska bia nee imati drugog izlaza do da se odreknu tolikog dijela svoje tehnologije da e naa civilizacija propasti, makar e svijet ivjeti u miru pod, recimo, zajednikom, humanom planetarnom vladom. Neki e nai vani metali, prema nekim procjenama, biti iscrpljeni za etvrt stoljea. To obuhvaa platinu, srebro, zlato, kositar, cink, olovo, bakar i volfram. Znai li to da se nad nas nadvilo propadanje civilizacije? Moda ne. Postoje naini da se izbjegne takvo iscrpljivanje. Ponajprije, postoji ouvanje. U nekim razdobljima, kad postoji obilje nekog materijala, on se upotrebljava za besmislene svrhe, za trivijalnosti, da bi se pokazalo, iz mode. Predmet napravljen od tog materijala zamjenjuje se kad je pokidan, radije nego da se popravi ili obnovi. Moe se, zapravo, zamijeniti ak i kad je u savrenom upotrebnom stanju, jednostavno zato to novi pronalazak donosi presti i vii drutveni status. Ponekad se namjerno uvode trivijalne promjene da bi se potaklo zamjenjivanje bre od potrebnoga samo zato da bi se ostalo u modi. Ameriki ekonomist Thorstein Veblen (18571929) iskovao je izraz rasipnika potronja 1899. godine da bi opisao tu prekomjernu potronju kao znak drutvenog uspjeha. Takva je prekomjerna potronja bila dio ljudskog drutva od prethistorijskih vremena. Do nedavno je, meutim, bila iskljuivo pravo malog, aristokratskoga gornjeg sloja, a odbaene su predmete mogli upotrebljavati ljudi nie vrijednosti. U novije doba, meutim, od uvoenja masovne proizvodnje uz pomo strojeva, postalo je mogue proiriti prekomjernu potronju meu puanstvo openito. U pojedinim se razdobljima ak prekomjerna proizvodnja i potronja smatra nunim sredstvom za poticanje proizvodnje i odravanje zdrave privrede. No kako e se zalihe stanovitih roba smanjivati, poriv za ouvanjem na ovaj e ili onaj nain ojaati. Cijene e nedvojbeno rasti bre od zarada, prisiljavajui na tednju one koji nisu vrlo imuni i tako e se opet uspostaviti iskljuivo pravo bogatih da troe prekomjerno. Ako brojni siromani postanu kivni i buntovni gledajui rasko u kojoj ne mogu sudjelovati, drutvo bi moglo uznapredovati prema racioniranju. To dodue omoguuje zloupotrebe, ali smanjene e zalihe ovako ili onako trajati dulje nego to bi se moglo pretpostavljati prosuuje li se samo prema drutvenim slojevima u kojima vlada blagostanje. 282

Druga je stvar supstitucija: manje rasprostranjen metal moe se zamijeniti rasprostranjenijim. Tako su, primjerice, srebrni novii zamijenjeni novcem od nikla i aluminija. Metali se openito mogu zamijeniti nemetalima kakvi su plastika ili staklo. Primjera radi, posve je mogue upotrijebiti zrake svjetlosti umjesto elektrine struje za prijenos poruka. Dapae, to bi bilo mnogo efikasnije. Takve bi se svjetlosne zrake mogle odailjati kroz staklene niti debljine kose. Tanki kablovi od staklenih niti mogli bi zamijeniti nebrojene tone bakra koje se danas upotrebljavaju u elektrinim komunikacijama, a staklo, budui se dobiva iz pijeska, nee se moi tako lako iscrpiti. Tree su novi izvori: iako bi se moglo uiniti da e svi rudnici biti iskoriteni, zapravo mislimo na to da e biti iscrpljeni svi rudnici za koje znamo da postoje. Mogu se otkriti novi rudnici, iako je to vremenom sve manje vjerojatno jer se sve vie i vie Zemljine povrine podrobno pretrauje u potrazi za rudaama. A zatim, to zapravo mislimo pod iscrpljivanjem? Kad govorimo o rudniku, govorimo o dijelu Zemljine kore u kojem se odreeni metal nalazi u koncentraciji dovoljnoj za probitano vaenje. No napredovanje tehnologije otkrilo je metode kojima se neki metali mogu unosno eksploatirati, iako su koncentracije tako male da za njih u prolosti nije postojao nijedan praktian nain vaenja. Drugim rijeima, danas postoje rudnici koji u prijanjim razdobljima uope ne bi bili rudnici. Taj se proces moe nastaviti. Iako se neki metal moe iscrpsti uzmemo li u obzir rudnike koji danas postoje, mogu se pojaviti novi rudnici budemo li sposobni iskoristiti jo slabije koncentracije. Uz to, mogli bismo potpuno napustiti samo kopno. Neki su dijelovi morskoga dna prekriveni dosta debelim slojem metalnih grudica. Procjenjuje se da na etvornom kilometru dna Pacifikog oceana postoji 11 000 metrikih tona takvih grudica. Razni metali, ukljuujui i vrlo korisne kojih je danas sve manje kao to su bakar, kobalt i nikal iz takvih bi se grudica mogli dobiti uz vrlo malo napora, kad se grudice izvuku s morskog dna. Ve se planiraju takve operacije jaruanja na eksperimentalnoj osnovi. A ako je tako s morskim dnom, zato da se ne pokua i sa samim morem. Morska voda sadri sve elemente, obino u vrlo niskim koncentracijama, jer kia, padajui na tlo, izvlai iz njega pomalo od svega na svom povratku u more. U ovom trenutku moemo dobiti magnezij i brom iz morske vode bez ikakvih 283

potekoa, tako da se raspoloive koliine tih elemenata vjerojatno nee iscrpiti u doglednoj budunosti. Uostalom, ocean je tako velik da je ukupna koliina svakog pojedinog metala u otopini u morskoj vodi iznenaujue velika, ma kako ta otopina bila razrijeena. More sadri oko 3,5 posto otopljene materije, tako da svaki kubini kilometar morske vode sadri 36 metrikih tona otopljenih krutina. To se moe izraziti i na drugi nain: svaka metrika tona morske vode sadri 35 kilograma otopljenih krutina. Meu otopljenim krutinama u morskoj vodi, 3,69 posto je magnezij, a 0,19 posto brom. U metrikoj toni morske vode nalazilo bi se prema tome 1,29 kilograma magnezija i 66,5 grama broma.* Znamo li da je ukupna teina morske vode na Zemlji 1 400 000 000 000 000 metrikih tona, lako moemo stei pojam o ukupnoj raspoloivoj koliini magnezija i broma (osobito stoga to se sve izvaene koliine jednoga dana opet vraaju u more). Trei element, jod, takoer se dobiva iz morske vode. Jod je razmjerno rijedak element i u metrikoj toni morske vode nalazi se samo oko 50 miligrama. To je premalo da bi se moglo izolirati uobiajenim kemijskim metodama uz ekonomsku probitanost. Postoje, meutim, oblici morskih trava koji mogu apsorbirati jod iz morske vode i ugraditi ga u svoja tkiva. Jod se moe dobiti iz pepela morskih trava. Nee li biti mogue dobiti i ostale vrijedne elemente iz morske vode, pronau li se naini za zgunjavanje esto vrlo malog sadraja? Ocean sadri, koliko znamo, oko 15 milijardi metrikih tona aluminija, 4,5 milijardi metrikih tona bakra i 4,5 milijardi metrikih tona urana. Sadri takoer 320 milijuna metrikih tona srebra, 6,3 milijuna metrikih tona zlata i ak 45 metrikih tona radija. Sve je to tu. Valja znati kako se toga domoi. Moemo isto tako potpuno napustiti Zemlju. Jo ne tako davno, inilo se da ideja o otvaranju rudnika na Mjesecu (ili asteroidima) pristaje samo znanstvenoj fantastici, no danas mnogi ljudi ne smatraju da bi to bilo tako strano nepraktino. Ako su Feniani mogli biti natjerani do Kositrenih otoka u potrazi za metalima kojih je nedostajalo, mi bismo mogli biti natjerani na Mjesec. Zadatak rudnikog iskoritavanja Mjeseca za nas
* Nijedan od tih elemenata nije, naravno, prisutan u elementarnom obliku, ve u obliku otopljenih spojeva.

284

vjerojatno nije tei no to je za Feniane nekad bio zadatak otvaranja rudnika na Kositrenim otocima. Konano, navevi sve nove resurse, mogli bismo ak ustvrditi da nam nijedan od njih zapravo nije potreban. Pod uobiajenim okolnostima, 81 element sa stabilnim atomskim redom je neunitiv. Ljudska bia ne troe te elemente, ona ih samo prenose s jednoga mjesta na drugo. Geoloki su procesi, djelujui milijarde godina, koncentrirali pojedine elemente ukljuujui, naravno, razne metale, u ovom ili onom podruju. Ono to ine ljudska bia, i to sve bre, jest da vade metale i ostale eljene elemente iz tih podruja koncentracija i da ih rasprostiru ire, jednolikije i u manjim koncentracijama te meusobno mijeaju. Metali su jo tu, iako mogu biti raspreni, napadnuti korozijom ili kombinirani s ostalim materijalima. Smetlita ovjeanstva doista su ogromna spremita raznih elemenata koje je ono upotrijebilo u nekom obliku i potom odbacilo. Uz odgovarajue postupke, ti se elementi mogu izdvojiti i ponovno upotrijebiti. Teorijski, prema tome, ne bismo mogli ostati bez raznih elemenata ili, u irem smislu, bilo koje tvari, jer su sve tvari koje nisu elementi sainjene od elemenata. No samo iscrpljivanje nije jedina sudba koja prijeti resursima to ih troimo, ak i vitalnim resursima o kojima ovisi sav ivot, ukljuujui i ovjekov. ak i oni resursi koje ne iscrpljujemo, i koje moda nikad neemo moi potroiti, mogli bi postati neupotrebljivi zbog naih djelatnosti. Resursi mogu i dalje postojati no od njih neemo imati koristi.

Zagaivanje
Materijalni objekti zapravo se nikad ne troe. Rije je pri tome jedino o novom rasporedu atoma. Ono to se upotrebljava postaje neto drugo, tako da svakoj potronji odgovara uravnoteena proizvodnja. Ako troimo kisik, stvaramo ugljini dioksid. Ako troimo hranu i vodu, stvaramo znoj, urin i fekalije. Openito, proizvode koje izbacujemo ne moemo upotrijebiti. Ne moemo s uspjehom udisati ugljini dioksid ili jesti i piti otpad. Sreom, svijet ivota je ekoloka cjelina i ono to je za nas otpad, za druge je organizme korisna tvar. Ugljini je dioksid 285

bitan za funkcioniranje zelenog bilja; u procesu koritenja ugljinog dioksida bilje stvara i izluuje kisik. Otpaci koje stvaramo mogu se raspasti, i raspadaju se, te ih koriste razne vrste mikroorganizama, a ono to preostane moe upotrijebiti bilje; na taj se nain proiava voda i stvara hrana. Ono to ivot odbacuje, ivot ponovno stvara u velikom ciklusu, uvijek i uvijek iznova. Mogli bismo to nazvati procesom recikliranja. To do stanovite mjere vrijedi ak i za svijet ovjekove tehnologije. Ako ljudska bia, primjerice, spaljuju drvo, ona ine isto to ini grom u prirodi. Drvo koje je spalio ovjek ulazi u ciklus jednako kao i drvo koje je spalila munja. U toku stotina tisua godina otkako ovjek upotrebljava vatru, ta je upotreba bila beznaajna u usporedbi s vatrom izazvanom munjama, tako da ovjekova aktivnost ni na koji nain ne optereuje ciklus. Razmotrimo isto tako i upotrebu kamenog orua. Ona znai stalno pretvaranje velikih komada stijenja u male komade. Komad stijene prevelik za upotrebu moe se razbiti na upotrebljive dijelove, a od svakog upotrebljivog dijela mogu se izbrusiti, isklesati ili raskalati jo manji komadi da bi se oblikovalo orue. Jednog dana orue e postati neupotrebljivo zato to e se odlomiti komadici i tako zatupiti otricu ili promijeniti oblik. I to oponaa prirodni proces, jer djelovanje vjetra, vode i temperaturnih promjena postupno razgrauje stijenje i pretvara ga u pijesak. Takvi komadici stijenja mogu se opet povezati kroz geoloko djelovanje. Taj ciklus pretvaranja velikoga stijenja u male komade i ponovno u velike traje, meutim, vrlo dugo. Prema ovjekovim se mjerilima stoga ne mogu reciklirati mali, beskorisni komadii stijenja koji su neizbjean otpadni proizvod pri izradi orua. Sve to nastaje ovjekovom aktivnou i to je beskorisno i ne moe se reciklirati, u novije se vrijeme naziva zagaivaem. Komadici kamena bili su beskorisni, neeljeni i stvarali su nered. Kao zagaivai su, meutim, bili razmjerno bezopasni. Mogli su se lako ukloniti i nisu stvarali pravu tetu. Otpadni proizvodi koji se mogu djelotvorno reciklirati u prirodi ipak mogu postati zagaivai ako, u ogranienom prostoru i vremenu, preopterete kapacitet ciklusa. Kad su ljudi spaljivali drvo, na primjer, stvarali su pepeo. On se, kao i sitno kamenje, mogao ukloniti i stvarao je malo ili nimalo neprilika. Vatra takoer stvara isparenja, uglavnom ugljini dioksid i vodenu paru koji, sami po sebi, ne zadaju brige. U parama se 286

nalaze i manje koliine drugih plinova koji nadrauju oi i grlo, estice nesagorjelog ugljika koje ocrnjuju povrine au, ostale sitne estice koje mogu izazvati oteenje. Pare i ti ostali sporedni sastavni dijelovi stvaraju vidljivi dim. Na otvorenome se takav dim brzo raspruje do vrlo niskih koncentracija koje ne stvaraju nevolje. Uostalom, naa atmosfera sadri oko 5 100 000 000 000 000 metrikih tona plinova i dim koji su stvarale sve vatre primitivnih zajednica (i svi umski poari izazvani munjama) razrjeivao se do beznaajnih koliina kad bi se rasprio u tome ogromnom rezervoaru. Prirodni procesi reciklirali su te rasprene supstance dima i obnavljali sirovine koje su troile biljke da bi opet stvarale drvo. No pogledajmo to se dogaalo ako se vatra odravala u nastambi radi svjetlosti, topline, kuhanja i sigurnosti. Unutar nastambe dim bi se skupljao stvarajui visoke koncentracije, prljav, smrdljiv i nadrauju, mnogo prije no to bi proces recikliranja uope poeo. Posljedica je bila neizdriva, a dim nastao spaljivanjem drva bio je vrlo vjerojatno prvi primjer problema zagaivanja to ga je stvorila ovjekova tehnologija. To se moglo rijeiti na nekoliko naina. Prvo, ovjek se mogao potpuno odrei vatre, to je vjerojatno bilo nezamislivo ak i u kamenom dobu. Drugo, vatra se mogla upotrebljavati samo na otvorenome, to bi ljudskim biima prouzroilo znatne neprilike na mnogo naina. Tree, problem zagaivanja mogao se rijeiti novim napretkom tehnologije ukratko, mogao se izmisliti ekvivalent dimnjaku (u poetku vjerojatno jednostavna rupa u krovu). Izabrana je ova trea mogunost. . To je bio openit nain na koji ljudska bia, sve od tih dana, rjeavaju neugodne popratne efekte. Izbor je uvijek bio kretanje u smjeru dodatne i korektivne tehnologije. Svaki oblik korektivne tehnologije, naravno, vrlo e vjerojatno stvoriti svoje vlastite probleme pa taj proces moe biti beskonaan. Moemo se stoga zapitati kad se dosee ona toka na kojoj neeljeni popratni efekti tehnologije postaju takvima da se ne mogu ispraviti. Moe li, na primjer, polucija postati tako sveobuhvatna da e korekcija biti izvan naih mogunosti, i hoe li ona tada slomiti nau civilizaciju kroz neku katastrofu pete vrste (ili moda ak unititi ivot u katastrofi etvrte vrste)? Vatra koja nastaje sagorijevanjem drva poveavala se s rastom stanovnitva. Napredak tehnologije dodao je tome nove vatre sagorijevanje masnoa, ugljena, nafte i plina pa se i sama koliina vatre postojano poveava svake godine. 287

Svaka vatra zahtijeva, na ovaj ili onaj nain, dimnjak, a dim iz svih tih dimnjaka odlazi u atmosferu. U sadanjem trenutku to znai da se svake godine izbacuje u zrak oko pola milijarde tona zagaivaa u obliku nadraujuih plinova i krutih estica. Atmosfera kao cjelina u posljednjim desetljeima postaje zamjetno prljavijom, kako tehnologija poinje optereivati prirodni ciklus. Polucija je, naravno, najgora u napuenim sreditima, osobito industrijaliziranima, gdje danas imamo problem smoga (dim i magla). Povremeno inverzijski sloj (gornji sloj hladnijeg zraka koji danima dri na mjestu donji sloj toplijeg zraka) sprjeava rasprivanje zagaivaa pa zrak na ogranienom podruju postaje opasan. Godine 1948. Donoru u Pennsylvaniji zahvatio je smog-ubojica. Izravna posljedica bila je smrt dvadeset devetoro ljudi. To se takoer dogodilo nekoliko puta u Londonu i na drugim mjestima. ak ako i nema izravnih smrtnih posljedica, u podrujima zahvaenim smogom uvijek postoji trajno poveanje broja sluajeva plunih bolesti, ukljuujui i rak plua. Je li, prema tome, mogue da nas naa tehnologija prepusti neizdrljivoj atmosferi u bliskoj budunosti? Prijetnja sigurno postoji, no ovjeanstvo nije bespomono. U prvim desetljeima industrijske revolucije gradovi su leali pod debelim oblacima dima nastalog spaljivanjem bituminoznog ugljena. Prelaenje na antracit koji je stvarao manje dima znailo je veliku promjenu nabolje u gradovima kakvi su Birmingham u Engleskoj i Pittsburgh u Sjedinjenim Dravama.* Mogue su i druge korektivne mjere. Dim je opasan i zbog oksida duika i sumpora koji se stvaraju. Ako se ve u poetku iz goriva uklone duini i sumporni spojevi, ili ako se oksidi precipitiraju, tj. izdvoje iz dima prije no to se dim ispusti u atmosferu, otklonit e se mnoge opasnosti zagaenja zraka. Isparenja zapaljenoga goriva morala bi se, u idealnom sluaju, sastojati od ugljinog dioksida i vode i niega vie; posve je vjerojatno da emo moi ostvariti taj ideal.** Neoekivano se mogu pojaviti posve nove vrste zagaivanja zraka. Jedna vrsta, potencijalna opasnost koja je spoznata tek
* Isto tako stalno jaa akcija protiv sklonosti duhanu, jer duhanski dim sadri karcinogene tvari koje pogaaju i nepuae jednako kao puae. Na nesreu, strastveni puai, zarobljeni svojom drogom, openito zanemaruju ili poriu tu injenicu, dok bi duhanska instrustrija daleko vie voljela rak nego gubitak dobiti. ** ak i stvaranje ugljinog dioksida ima stanovitih opasnosti, kao to emo vidjeti.

288

sredinom sedamdesetih godina, nastaje upotrebom klorofluorougljika kakav je freon. Budui da se lako pretvaraju u tekuinu i da su potpuno netoksiki, ve od 1930-ih godina upotrebljavaju se kao sredstva za hlaenje (kroz izmjenino isparivanje i likvefakciju) kao zamjena za otrovnije i opasnije plinove kakvi su amonijak i sumporni dioksid. U posljednja dva desetljea poeli su se upotrebljavati kao tekuina u sprejevima. Osloboeni u tom obliku, pretvaraju se u paru i izlaze van, nosei sa sobom materijal koji sadre kao finu maglicu. Iako su ti plinovi doista nekodljivi izravno za ivot, 1976. godine dokazano je da oni, ako dopru do gornje atmosfere, mogu poremetiti i konano i unititi ozonski sloj koji postoji 24 kilometra (15 milja) iznad povrine Zemlje. Taj sloj ozona (aktivni oblik kisika s molekulama sastavljenima od tri kisikova atoma svaka, umjesto sa dva atoma u svakoj molekuli obinog plinovitog kisika) ne proputa ultraljubiasto zraenje. On titi Zemljinu povrinu od snanoga Sunevog ultraljubiastog zraenja koje je opasno za ivot. Po svoj prilici, tek kad su procesi fotosinteze zelenog bilja u moru stvorili dovoljno slobodnog kisika da bi se mogao formirati ozonski sloj, tek se tada ivot konano mogao naseliti na kopnu. Ako ozonski sloj znatno oslabi zbog djelovanja klorofluorougljika, tako da ultraljubiasto zraenje Sunca dopre do Zemlje jaim intenzitetom, poveat e se broj pojava raka koe. Jo gore, djelovanje na mikroorganizme u tlu moe biti drastino, a to bi moglo snano poremetiti cijelu ekoloku ravnoteu na naine to ih jo ne moemo predvidjeti, ali koji bi vrlo vjerojatno bili izrazito nepoeljni. Djelovanje na ozonski sloj jo je prijeporno, no upotreba klorofluorougljika u spreju ve je znatno smanjena, a moda e se pronai i neka zamjena za upotrebu u kondicionerima zraka i hladnjacima. No, nije samo atmosfera podlona zagaivanju. Postoji takoer sadrina vode na Zemlji ili hidrosfera. Koliina vode na Zemlji vrlo je velika te je masa hidrosfere oko 275 puta vea od mase atmosfere. Ocean pokriva podruje od 360 milijuna etvornih kilometara (140 milijuna etvornih milja), ili 70 posto ukupne povrine Zemlje. Podruje oceana gotovo je 40 puta vee od podruja Sjedinjenih Drava. Prosjena dubina oceana je 3,7 kilometara, tako da ukupna zapremnina oceana iznosi 1 330 000 000 kubinih kilometara (320 milijuna kubinih milja). 289

Usporedimo to s potrebama ovjeanstva. Uzmemo li u obzir upotrebu vode za pie, kupanje, pranje i za poljoprivredne i industrijske potrebe, svijet troi oko 4000 kubinih kilometara (960 kubinih milja) vode na godinu, samo 1 /330 000 zapremnine oceana. inilo bi se prema tome da je ve i sama pomisao o nestaici vode smijena, kad ne bi bilo injenice da je ocean uglavnom posve nekoristan za nas kao izravni izvor vode. Ocean e nositi nae brodove, pruit e nam odmor i opskrbiti nas morskim jestvinama, no zbog sadraja soli u njemu ne moemo ga piti; ne moemo ga upotrijebiti ni za pranje, poljoprivredu ili industriju. Potrebna nam je svjea, pitka voda. Ukupne zalihe pitke vode na Zemlji doseu 37 milijuna kubinih kilometara (8,9 milijuna kubinih milja), a to je samo 2,7 posto ukupne koliine vode na Zemlji. Veina te vode javlja se u obliku krutog leda u polarnim predjelima i na planinskim vrhuncima, tako da ni to ne moemo izravno upotrijebiti. Dobar dio su podzemne vode duboko ispod povrine koje nije lako iskoristiti. Ono to trebamo, to je tekua pitka voda na povrini, u obliku jezera, potoka i rijeka, a zalihe takve vode na Zemlji iznose 200000 kubinih kilometara (48 000 kubinih milja). To je samo oko 0,015 posto ukupne koliine vode na Zemlji, no to je ipak 30 puta vie nego to iznosi potronja svjee vode na godinu. ovjeanstvo, dakako, ne ovisi o nekoj statinoj koliini pitke vode, jer bismo je inae svu potroili za trideset godina uz sadanju stopu potronje. Voda koju troimo prirodno se reciklira. Voda otjee s kopnenih povrina u oceane, dok se oceani isparuju na suncu stvarajui vodenu paru koja e opet pasti u obliku kie, susnjeice ili snijega. Te su padavine prava, ista destilirana voda. Svake godine u obliku padavina se izrui oko 500 000 kubinih kilometara (120 000 kubinih milja) pitke vode. Od toga, naravno, mnogo vode padne izravno u oceane, a znatne koliine padaju u obliku snijega na Zemljine ledene kape i ledenjake. Oko 100 000 kubinih kilometara (24 000 kubinih milja) padne na suho kopno koje nije prekriveno ledom. ak i dio te vode ispari se prije nego to se uzmogne upotrijebiti, no oko 40000 kubinih kilometara (9600 kubinih milja) pridruuje se rijekama, jezerima i tlu kontinenata svake godine (a ista takva koliina otjee u more). Ta upotrebljiva koliina kie jo je 10 puta vea od koliine koju troi ovjeanstvo. 290

No, potrebe ovjeka naglo rastu. Upotreba vode u Sjedinjenim Dravama udesetorostruila se u ovom stoljeu, i uz takvu stopu nee proi mnogo desetljea prije no to potranja snano optereti zalihe. To pogotovu vrijedi s obzirom na injenicu da padavine nisu jednoliko rasporeene ni u prostoru ni u vremenu. Postoje mjesta na kojima su padavine prekomjerne i izazivaju tete, i druga mjesta gdje su ispod prosjeka i gdje je stanovnitvu potrebna svaka kap koja padne. Za sunih godina prinosi se drastino smanjuju. injenica je da su raspoloive koliine upotrebljive vode danas u mnogim dijelovima svijeta opasno male. To bi se moglo ispraviti. Mogli bismo se unaprijed radovati vremenu u kojem e se moi upravljati klimom i kad e se kia stvarati po elji u odreenim predjelima. Zalihe pitke tekue vode mogu se poveati izravnom destilacijom morske vode to se danas ve primjenjuje na Srednjem istoku ili moda skruivanjem i izluivanjem soli iz morske vode. K tome, svjetske zalihe leda vraaju se oceanima uglavnom u obliku ledenih bregova koji se odvajaju od grenlandskih i antarktikih ledenih pokrivaa. Ti su ledeni bregovi ogromni spremnici pitke vode koja se otapa i odlazi neiskoritena u ocean. Oni bi se, meutim, mogli odvlaiti do sunih obala i tamo upotrijebiti. Zatim, podzemne vode koje lee ak i pod pustinjama mogle bi se uspjenije izvlaiti na povrinu, a povrine jezera i rezervoara mogu se prekriti tankim filmovima nekodljivih kemikalija da bi se smanjilo isparavanje. Stoga se pitanje svjee tekue vode moda nee pokazati ozbiljnim problemom. Mnogo je opasniji problem zagaivanja. Otpadni produkti svih vodenih stvorenja na Zemlji skupljaju se, naravno, u vodi u kojoj ive. Ti se otpaci rastvaraju i recikliraju uz pomo prirodnih procesa. Otpadni produkti kopnenih ivotinja skupljaju se na kopnu, gdje ih u velikom opsegu rastvaraju mikroorganizmi, a potom se i oni recikliraju. ovjekov otpad ulazi u isti takav ciklus, i on se isto tako moe reciklirati, iako velike koncentracije stanovnitva mogu opteretiti predjele u velikim gradovima i oko njih. Jo gore, kemikalije koje industrijalizirano ovjeanstvo upotrebljava i stvara isputaju se u rijeke i jezera i napokon stiu do oceana. Tako su, u prolom stoljeu, ljudska bia poela upotrebljavati kemijska umjetna gnojiva sastavljena od fosfata i nitrata, i to u sve veim koliinama. Ta se gnojiva, naravno, 291

deponiraju na kopnu, no kia odnosi neto tih kemikalija u oblinja jezera. Budui da su fosfati i nitrati nuno potrebni ivotu, rast organizama u takvim jezerima uveliko je potaknut i taj se proces naziva eutrofikacijom (od grkih rijei za uspjean rast). To ne zvui loe, no organizmi koji se uglavnom pospjeuju jesu alge i ostali jednostanini organizmi. Oni se razmnoavaju nevjerojatnom brzinom i potiskuju druge oblike ivota. Alge koje odumru rastvaraju bakterije, a bakterije u tom procesu troe mnogo rastvorenoga kisika u jezerima tako te nii slojevi ostaju gotovo bez ivota. Jezero tako gubi mnogo od svoje vrijednosti kao izvor ribe ili, isto tako, pitke vode. Eutrofikacija ubrzava one prirodne promjene zbog kojih se jezero ispunjava raslinjem te pretvara najprije u movaru a zatim u suho zemljite. Ono to bi se moda dogodilo za nekoliko tisua godina, moglo bi se lako dogoditi za nekoliko desetljea. Ako je to ono to e se dogoditi u sluaju tvari korisnih za ivot, to tek da kaemo za izravne otrove? Mnoge kemijske industrije proizvode kemikalije otrovne za ivot, a otpad koji sadri te kemikalije isputa se u rijeke ili jezera. Tamo se one, moglo bi se pomisliti, razrjeduju do nekodljive koncentracije i potom ih unitavaju prirodni procesi. Nevolja je u tome da neke kemikalije oituju kodljivo djelovanje ak i u velikom razrjedenju i prirodni procesi ne mogu ih lako unititi. Ako kemikalije i nisu izravno kodljive u velikim razrjeenjima, one se mogu nakupiti u ivotnim oblicima, jer jednostavni oblici ivota apsorbiraju otrov, a sloeniji oblici ivota jedu te jednostavne oblike. U tom sluaju, ako voda i ostane pitka, ivotni oblici u vodi postaju nejestivi. U industrijaliziranim Sjedinjenim Dravama gotovo svako jezero i rijeka ve su zagaeni do stanovitog stupnja mnogi vrlo teko. Sav e se taj kemijski otpad, naravno, konano nai u oceanu. Moglo bi se pomisliti da e ocean, budui tako velik, apsorbirati svaku koliinu otpadnih proizvoda, ma kako nepoeljni bili, no tome nije tako. U ovom je stoljeu ocean morao apsorbirati nevjerojatne koliine naftnih proizvoda i ostalog otpada. Kroz havarije tankera za naftu, pranje rezervoara za naftu, uklanjanje automobilskog otpadnog ulja, svake godine u oceanu se nae dva do pet milijuna metrikih tona nafte. Brodski otpad raznih vrsta penje se na tri milijuna metrikih tona svake godine. Vie od 50 milijuna metrikih tona kanalizacijskog i ostalog otpada ulazi svake godine 292

u ocean samo iz Sjedinjenih Drava. Sve to nije opasno, no neto jest, a koliina svega tog materijala koji odlazi u ocean svake se godine postojano poveava. Predjeli blizu kontinentalnih obala koji su najbogatiji ivotom najozbiljnije su pogoeni zagaenjem. Tako, na primjer, desetina podruja priobalnih voda Sjedinjenih Drava koje su u prolosti bile izvor koljkaa, pueva i rakova danas je neupotrebljiva kao posljedica zagaenja. Zagaenje vode, prema tome, ako se nastavi bez ogranienja, ne prijeti samo naim esencijalnim zalihama pitke vode u ne tako dalekoj budunosti, ve takoer i ivotnoj sposobnosti oceana. Ako bismo zamislili ocean tako zatrovan da bi ostao bez ivota, izgubili bismo mikroskopsko zeleno bilje (plankton) koje pluta na povrini ili blizu nje i koje je zasluno za 80 posto obnavljanja kisika u atmosferi. Gotovo je sigurno da ivot na kopnu ne bi mogao dugo nadivjeti smrt oceana. Ukratko, zagaenje vode moglo bi, u ekstremnom sluaju, doslovno unititi ivot na Zemlji i prouzroiti katastrofu etvrte vrste. Pa ipak, to se ne mora dogoditi. Prije nego to se opasni otpad ispusti u vodu, on bi se mogao obraditi na razne naine koji bi smanjili njegovo kodljivo djelovanje. Neki otrovi mogli bi se staviti izvan zakona i mogli bi se potpuno prestati proizvoditi, ili bi se unitili ako su ve proizvedeni. Ako doe do eutrofikacije vode, alge bi se mogle vaditi iz jezera da bi se uklonile prevelike koliine nitrata i fosfata koji bi se potom ponovno mogli upotrijebiti kao umjetno gnojivo na kopnu. A kad ve govorimo o kopnu, postoji i kruti otpad koji ne ulazi ni u atmosferu ni u hidrosferu smee, odbaeni predmeti, otpaci. Ljudska bia stvaraju takav otpad od poetaka civilizacije. Antiki gradovi Srednjeg istoka doputali su da se njihovo smee skuplja da bi na njemu gradili nove kue. Svaki srueni antiki grad nalazi se na svojoj vlastitoj gomili smea te arheolozi kopaju po tom otpadu da bi iz njega saznali kakav je bio ivot u onim vremenima. U suvremenom dobu kruti se otpad odvozi i deponira na pustim mjestima. Svaki grad prema tome ima svoje mjesto na kojem rajui lee bezbrojni stari automobili i svoja brda smea koja slue kao vesela lovita milijardama takora. To se smee skuplja beskonano, svaki dan treba odvesti bezbrojne tone otpada (vie od tone po osobi na godinu prosjek je 293

industrijaliziranih podruja) te gradovima poinje nedostajati mjesta za podizanje takvih planina-smetlita. Ozbiljan aspekt toga problema je injenica da se sve vei postotak krutog otpada ne moe lako reciklirati prirodnim putem. Aluminij i plastini materijali osobito su dugotrajni. Pa ipak je mogue pronai naine za njihovu reciklau. Zapravo, ti se naini moraju pronai. Upravo ta smetlita, kako ve rekoh, ine neku vrstu rudnika iskoritenih metala.

Energija: stara
Problemi iscrpljivanja resursa i zagaenja okolia imaju, prema tome, isto rjeenje recikliranje.* Resursi su ono to se oduzima okoliu, a zagaivanje je ono to se vraa okoliu u obliku vika koji se ne moe posve reciklirati prirodnim procesima. Ljudska bia moraju ubrzati procese recikliranja kako bi obnovila resurse onako brzo kako ih troe, i kako bi uklonila zagaivae onako brzo kako ih stvaraju. Kretanje ciklusa mora se ubrzati, a u nekim sluajevima u smjeru kakav ne postoji u prirodi. To zahtijeva vrijeme, rad i razvitak novih i boljih postupaka recikliranja. Zahtijeva jo neto energiju. Energija je potrebna da bi se u rudnikom smislu iskoritavalo morsko dno, da bi se prelo na Mjesec, ili da bi se koncentrirale male i rasprene koliine elemenata, ili da bi se napravile sloenije supstance iz jednostavnih. Energija je potrebna da bi se unitio nepoeljan otpad, ili da bi se taj otpad obradio tako da postane nekodljiv, ili da bi se skupio, ili preradio. Ma kako odluno, mudro i novatorski nauili mijenjati ciklus u nastojanju da se resursi obnavljaju i da zagaenje nestaje, za to e biti potrebna energija. Za razliku od materijalnih resursa, energija se ne moe beskonano upotrebljavati i ponovno upotrebljavati; ona se ne moe reciklirati. Iako se energija ne moe unititi, udio svake odreene koliine energije koji se moe pretvoriti u rad postupno se smanjuje u skladu s drugim zakonom termodinamike. Zbog toga imamo vie razloga da budemo zabrinuti poradi energije nego radi ostalih resursa. Ukratko, kad govorimo o moguem iscrpljivanju resursa openito, inilo bi se da moramo uzeti u obzir jedino mogunost
* Ovdje smo bili govorili o materijalnom zagaivanju. Postoje i drugi oblici polucije koji se ne mogu reciklirati. O njima emo govoriti kasnije.

294

iscrpljivanja naih zaliha energije. Imamo li bogatu i stalnu zalihu energije, tada je moemo upotrijebiti da bismo reciklirali materijalne resurse te neemo iscrpiti nita. Imamo li samo skromne zalihe energije, ili ako se bogate zalihe iskoriste, tada gubimo mogunost upravljanja okoliem te gubimo i sve ostale resurse. Kakav je, dakle, na poloaj s obzirom na energiju? Glavni izvor energije ovdje na Zemlji je zraenje Sunca koje nas stalno obasjava. Biljni svijet pretvara energiju Sunca u kemijsku energiju pohranjenu u tkivu bilja. ivotinje, jedui bilje, stvaraju svoje vlastite zalihe kemijske energije. Sunce se takoer pretvara u neive oblike energije. Zbog nejednolikog zagrijavanja Zemlje, u oceanu i u zraku stvaraju se struje i ta se energija ponekad moe estoko koncentrirati u obliku orkana i tornada. Isparivanjem oceanskih voda i njihovim kondenziranjem u kiu stvara se energija tekue vode na kopnu. Postoje, u manjem opsegu, i nesolarni izvori energije. Postoji unutranja toplina Zemlje koja se manifestira manje ili vie bezopasno u obliku toplih vrela i gejzira, i silovito u obliku potresa i vulkana. Postoji energija Zemljine rotacije koja se osjea kroz pojavu morskih doba. Postoji energija zraenja iz ostalih izvora osim Sunca (zvijezde, kozmike zrake) te prirodna radioaktivnost elemenata kakvi su uran i torij u tlu. Bilje i ivotinje veinom iskoritavaju zalihe kemijske energije u svome tkivu, iako ak i jednostavni oblici ivota mogu isto tako iskoristiti i neivu energiju primjerice, kad vjetar raznosi pelud ili sjeme bilja. To je vrijedilo i za prva ljudska bia. Oni su koristili energiju svojih miia, prenosei je i skupljajui je uz pomo orua. To se, samo po sebi, ne smije olako odbaciti. Mnogo se toga moe uiniti uz pomo kotaa, poluga i klinova koje podupiru samo ovjekovi miii. Egipatske su piramide sagraene na taj nain. ak i prije osvita civilizacije ljudska su bia nauila upotrebljavati miie ivotinja da bi njima nadopunila svoj rad. To je predstavljalo prednost u odnosu na robove s obzirom na brojne aspekte. ivotinje su bile poslunije od ovjeka. ivotinje su mogle jesti hranu koju ljudska bia nisu mogla jesti, tako da one nisu smanjivale zalihe hrane. Napokon, neke ivotinje imaju vee koncentracije energije koju mogu oslobaati bre no to to moe ovjek. Najuspjenija pripitomljena ivotinja sa stajalita brzine i snage bio je vjerojatno konj. Do poetka devetnaestoga stoljea 295

ovjek nije mogao putovati kopnom bre nego to je konj mogao galopirati, a cijela poljoprivreda jedne nacije kakva su Sjedinjene Drave ovisila je o broju i zdravlju njezinih konja. Ljudska su bia upotrebljavala i neive izvore energije. Roba se moga transportirati niz vodu na splavima, iskoritavanjem rijene struje. Jedra su mogla hvatati vjetar koji bi zatim tjerao brod uz struju. Vodene struje mogle su okretati kotae vodenica, a vjetar je mogao pokretati vjetrenjae. U oceanskim lukama, brodovi su mogli pomou plime i oseke kretati na putovanja. Svi su ti izvori energije bili, meutim, ogranieni. Ili su raspolagali samo stanovitom koliinom snage, kao npr. konj, ili su bili podloni fluktuacijama koje se nisu mogle nadzirati, kao recimo vjetar, ili su bili ogranieni na pojedine geografske lokacije, kao to su to brze rijeke. Prekretnica je nastala kad su ljudska bia, prvi puta, poela upotrebljavati jedan neivi izvor energije koji je bio dostupan u svim razlonim koliinama i u svako doba, Koji se mogao prenositi i potpunoma kontrolirati vatru. Kad je rije o vatri, nijedna druga vrsta organizama osim hominida nikada nije postigla ni najmanji napredak u smjeru njezine upotrebe. To je najotrija razdjelnica koja odvaja hominide i ostale organizme. (Kaem hominide zato to vatru nije prvi upotrijebio Homo sapiens. Postoje dokazi da se vatra upotrebljavala u peinama u Kini u kojima je ivjela prva ovjekolika vrsta, Homo erectus, prije najmanje pola milijuna godina). Vatra nastaje prirodnim nainom kad munja pogodi drvee i nema dvojbe da se prva upotreba vatre odnosila samo na upotrebu tog fenomena kad je ve postojao. Djelii vatre nastale od munje spaavali su se, hranili drvom i uvali da se ne ugase. Izgubljena logorska vatra znaila je nepriliku jer je u tom sluaju valjalo pronai neku drugu vatru koja e posluiti za potpalu, a ako se nije mogla pronai, neprilika se pretvarala u katastrofu. Vjerojatno su tek oko 7000. godine prije n.e. pronaeni naini za dobivanje vatre trenjem. Kako je do toga dolo i gdje i kad je taj nain prvi puta upotrijebljen ne zna se i moda se nikad nee saznati, ali znamo barem da je to otkrie Homo sapiensa, jer je tada (i ve mnogo prije) on bio jedini hominid koji je postojao. Glavno gorivo za vatru u antikom i srednjevjekovnom dobu bilo je drvo.* Poput ostalih izvora energije, drvo se moglo
* Masnoe, ulja i vosak dobiveni od ivotinja ili bilja upotrebljavali su se za svjetiljke i svijee, no njihov je udio bio vrlo malen.

296

beskonano obnavljati ali s jednom razlikom. Ostali izvori energije ne mogu se troiti bre nego to se obnavljaju. Ljudi i ivotinje se umaraju i moraju se odmoriti. Vjetar i voda imaju odreenu koliinu energije i iz njih se vie od te koliine ne moe izvui. U sluaju drva nije tako. Biljni svijet, naravno, stalno raste i nadomjetava se, tako da do stanovite granice zahvaanje u nj moe biti uspjeno. Drvo se moe upotrebljavati brzinom koja nadmauje brzinu obnavljanja tako da ljudska bia, zapravo, iscrpljuju budue zalihe. Kako je upotreba vatre stalno rasla s poveavanjem broja stanovnika i s razvojem sve naprednije tehnologije, u neposrednoj blizini ovjekovih sredita civilizacije poele su nestajati ume. Drvo nije bilo mogue uvati, jer je doslovno svaki napredak tehnologije poveavao zahtjeve za energijom, a ljudska bia nikad nisu bila spremna odrei se svoga tehnolokog napretka. Tako je, na primjer, taljenje bakra i kositra zahtijevalo toplinu, a to je znailo spaljivanje drva. Taljenje eljeza zahtijevalo je jo vie topline, a drvo nije moglo proizvesti dovoljno visoku temperaturu. Ako se, meutim, drvo spaljivalo u uvjetima koji su doputali samo slabu, ili nikakvu, cirkulaciju zraka, sredite gomile drva pougljenilo bi i pocrnilo, pretvorivi se u gotovo pravi ugljen (drveni ugljen). Taj je drveni ugljen sagorijevao sporije od drva, nije stvarao gotovo nikakvu svjetlost, no zato je proizvodio mnogo vie temperature nego zapaljeno drvo. Drveni je ugljen omoguio taljenje eljeza (i osiguravao je ugljik zahvaljujui kojemu je povrina postala elino tvrda te je eljezo bilo upotrebljivo). Proizvodnja drvenog ugljena zahtijevala je, meutim, troenje velikih koliina samog drva. ume su se tako poele povlaiti i prije pravog juria civilizacije, no ipak nisu posve nestale. Oko deset milijardi rali Zemljina kopnenog podruja, ili oko 30 posto ukupne povrine, jo je poumljeno. Danas se, naravno, ine napori da bi se ume sauvale te da se ne troi vie no to se moe nadomjestiti. Svake se godine moe posjei jedan posto trupaca i to obuhvaa oko dvije milijarde kubinih metara drva. Od toga se gotovo polovica jo upotrebljava kao gorivo, uglavnom u manje razvijenim zemljama svijeta. Danas se vjerojatno spaljuje vie drva nego to se spaljivalo u pradavnim vremenima kad je drvo bilo gotovo jedino gorivo, no kad je svjetsko stanovnitvo bilo daleko malobrojnije nego to je danas. ume koje su preostale odravaju se zapravo 297

ovako dobro (to, usput, i nije savreno dobro) samo zato to drvo vie nije glavni izvor goriva i energije ovjeanstva. Velik dio drva nastalog u najranijim razdobljima Zemljine povijesti nije potpuno istrunuo, ve je pao u movare pod uvjetima koji su iskljuili ostale atome i zadrali samo ugljik. Taj je ugljik ostao pokopan pod talonim stijenjem gdje se sabio. Velike koliine takvog ugljika nalaze se pod zemljom i predstavljaju vrstu fosilnog drva poznatoga danas kao ugljen. Ugljen je kemijska zaliha energije koju je proizvela sunana svjetlost u razdoblju od nekoliko stotina milijuna godina. Procjenjuje se da danas u svijetu postoji oko 8 bilijuna metrikih tona ugljena rasporeenog u mnogim podrujima. Ako je tome tako, sadraj ugljika u Zemljinim zalihama ugljena dva puta je vei od koliine ugljika koja danas postoji u ivih organizama na Zemlji. ini se da se ugljen spaljivao u Kini u srednjevjekovno doba. Marko Polo koji je u trinaestom stoljeu posjetio dvor Kublaj-kana, izvjetavao je o crnom kamenju koje se spaljivalo kao gorivo; tek nakon toga ugljen se poeo povremeno upotrebljavati tu i tamo u Evropi, najprije u Nizozemskoj. Upotreba ugljena u velikom opsegu poela je, meutim, u Engleskoj. Unutar uskih granica te kraljevine nestanak je uma postajao sve ozbiljniji. Postajalo je sve tee zadovoljiti potrebu da se zagriju domovi u engleskoj klimi koja je daleko od sunane, i to uz pomo drva koje je svatko sadio za se, i da se gorivom opskrbi rastua industrija, a uz to su postojale i potrebe engleske mornarice o kojoj je ovisila sigurnost zemlje. Sreom za Englesku, u sjevernom podruju zemlje nalazio se ugljen do kojeg se lako moglo doi. Zapravo, u Engleskoj je bilo vie povrinskih kopova ugljena nego u ma kojem drugom podruju sline veliine. Oko 1660. godine Engleska je proizvodila dva milijuna tona ugljena svake godine, vie od 80 posto ukupne proizvodnje ugljena u svijetu toga doba, i to je najvie utjecalo na ouvanje sve dragocjenijih i vrednijih uma. (Danas proizvodnja ugljena u Velikoj Britaniji iznosi oko 150 milijuna tona na godinu, no to je samo 5 posto svjetske proizvodnje.) Ugljen bi mogao biti osobito koristan ako bi se upotrebljavao za taljenje eljeza, jer je potreba za drvenim ugljenom tako rastrono prodirala drvo da je taljenje eljeza bilo glavni pokreta unitavanja uma. Godine 1603. Hugh Platt (15521608) prvi je pronaao kako valja zagrijavati ugljen da bi se uklonile preostale koliine tvari te 298

da ostane samo isti ugljik u obliku koji je nazvan koksom. Pokazalo se da je koks sjajna zamjena za drveni ugljen pri taljenju eljeza. Kad je 1709. godine engleski talioniar Abraham Darby (16781717) usavrio proces proizvodnje koksa, ugljen je poeo zauzimati svoje pravo mjesto kao osnovni izvor energije u svijetu. Upravo je ugljen pokrenuo industrijsku revoluciju u Engleskoj, jer je ba zapaljeni ugljen zagrijavao vodu koja je stvarala paru, a ta je para pokretala parne strojeve koji su opet okretali kotae tvornica, lokomotiva i parnih brodova. Upravo je ugljen bazena Ruhr, Appalachian i bazena Donjec omoguio industrijalizaciju Njemake, Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza. Drvo i ugljen su kruta goriva, no uz to postoje i tekua te plinovita goriva. Biljna ulja mogu se upotrijebiti kao tekua goriva za svjetiljke, a drvo koje se zagrijava isputa zapaljive pare. Kombinacija tih para sa zrakom stvara ples plamenih jeziaca vatre. Kruta goriva koja ne stvaraju pare, kao na primjer drveni ugljen i koks, jednostavno tinjaju. No, tek u osamnaestom stoljeu zapaljive pare mogle su se proizvoditi i pohranjivati. Engleski kemiar Henry Cavendish (17311810) izolirao je i 1766. godine prouavao vodik, nazvavi ga plamenim plinom s njegove zapaljivosti. Gorui vodik razvija veliku koliinu topline, 250 kalorija po gramu, u usporedbi sa 62 kalorije po gramu u najboljeg ugljena. Nezgoda je s vodikom da gori vrlo lako i brzo i, ako se pomijea sa zrakom prije zapaljenja, eksplodira unitavajuom snagom nastane li negdje iskra. A mijeanja su vrlo lako mogua. Ako se, meutim, ugljen obine kakvoe zagrijava bez prisutnosti zraka, nastajat e zapaljive pare (ugljeni plin) koje sadre samo polovicu vodika. Druga polovica sastavljena je od ugljikovodika i ugljinog monoksida; ta mjeavina moe gorjeti, no tee e eksplodirati. kotski pronalaza William Murdock (17541839) upotrijebio je 1800. godine mlaznice sa zapaljenim ugljenim plinom da bi osvijetlio svoju kuu, dokazujui da je opasnost od eksplozije mala. Godine 1803. upotrijebio je plinsku rasvjetu u svojoj tvornici, a oko 1807. londonske je ulice poeo osvjetljavati plin. U meuvremenu, iz stijenja se probijala zapaljiva uljasta tvar koja je nazvana petrolejem (od latinske rijei za kameno ulje) ili, uobiajenije, jednostavno naftom. Dok je ugljen proizvod pradavnih razdoblja uma, nafta je proizvod pradavnih razdoblja postojanja jednostaninoga morskog ivota. 299

Najblii kruti oblici takvih materijala bili su poznati antikim narodima kao bitumen ili katran, a upotrebljavali su se za razne svrhe kao sredstva koja su osiguravala nepromoivost. Arapi i Perzijanci zapazili su i zapaljivost tekuih sastojaka tih materijala. U devetnaestom stoljeu ljudi su traili plinove ili tekuine koje su se mogle lako isparavati, kako bi zadovoljili potrebu da se usavri osvjetljavanje za koje se tada upotrebljavao ugljeni plin i kitovo ulje. Mogui je izvor bila nafta; ona se mogla destilirati, a tekui dio, kerozin, bio je idealan za svjetiljke. Bile su dakle potrebne velike koliine nafte. U Titusvilleu u Pennsylvaniji nafta je na nekim mjestima sama izbijala te su je ljudi skupljali i prodavali poput rijetkoga lijeka. Jedan eljezniki kondukter, Edwin Laurentine Drake (181980), zakljuio je da pod zemljom postoje velike zalihe nafte te se prihvatio buenja u potrazi za njom. Godine 1859. uspio je napraviti prvu produktivnu naftnu buotinu. Nakon toga buenja su poela i drugdje te je tako roena suvremena naftna industrija. Svake godine otada iz zemlje se izvlai sve vie nafte. Pojava automobila i motora s unutranjim sagorijevanjem koje pokree benzin (tekua frakcija nafte koja se isparuje jo lake od kerozina) dala je industriji silan zamah. Postoje i plinovite frakcije nafte koje se sastoje uglavnom od metana (s molekulama sastavljenima od jednoga ugljikova atoma i etiri vodikova atoma), a nazivaju se prirodni plin. S poetkom dvadesetog stoljea nafta je poela stjecati znatnu prednost nad ugljenom, da bi nakon drugoga svjetskog rata postala glavnim gorivom industrije cijeloga svijeta. Dok je ugljen zadovoljavao 80 posto evropskih energetskih potreba prije drugoga svjetskog rata, njegov udio u zadovoljavanju tih potreba 1970-ih godina bio je samo 25 posto. Svjetska potronja nafte vie se nego uetvorostruila nakon drugoga svjetskog rata i sada se kree oko 60 milijuna barela dnevno. Ukupna koliina nafte izvaene u svijetu nakon Drakeove prve buotine premauje 350 milijardi barela, a od toga je polovica potroena u posljednjih dvadesetak godina. Procjenjuje se da ukupne preostale zalihe nafte u tlu iznose oko 660 milijardi barela; uz sadanju stopu potronje to bi dostajalo za jo samo trideset i tri godine. To je ozbiljan problem. Nafta je najprikladnije gorivo, uz to pristupano u velikim koliinama, koje je ovjek ikada uspio pronai. Lako se dobiva, lako se transportira, lako se rafinira, 300

lako se upotrebljava i ne samo kao izvor energije, ve i za proizvodnju brojnih sintetikih organskih materijala kao to su boje, lijekovi i otrovi, vlakna i plastini materijali. Ba zahvaljujui nafti industrijalizacija se proiruje svijetom nevjerojatnom brzinom. Preorijentacija s nafte na neki drugi izvor energije izazvat e silne neprilike i ogromne trokove pa ipak e se to jednoga dana sigurno morati uiniti. Stalan rast stope potronje i izgledi za neizbjean pad proizvodnje ve su 1970-ih godina vratolomno poveali cijenu nafte, a to je poremetilo svjetsku privredu do zabrinjavajueg stupnja. Do 1990. godine proizvodnja e nafte vjerojatno biti manja od potranje, pa ako ostali izvori energije ne ispune tu prazninu, svijet e se suoiti s nestaicom energije. Sve opasnosti iscrpljivanja resursa i zagaivanja zraka i vode tada e se zaotriti, kao to oskudica energije u kui, u tvornicama, na poljoprivrednim dobrima, stvara problem nedostupnosti topline, robe, ak i hrane. Bilo bi stoga neprilino strahovati od katastrofa svemira, Sunca, Zemlje. Ne moramo se plaiti crnih rupa i izvanzemaljskih invazija. Umjesto toga, moramo se zapitati nee li, jo za ove generacije, zaliha dostupne energije koja je stalno rasla kroz cijelu povijest ovjeanstva, konano dosei vrhunac i poeti se smanjivati, i nee li to povui za sobom ovjekovu civilizaciju, izazvati oajniki nuklearni rat zbog preostalih mrvica i tako sruiti sve nade u oporavak ovjeanstva. To je katastrofa s kojom smo suoeni neposrednije od svih ostalih to sam ih opisao. Energija: nova

Iako se predvianja o energetskoj gladi mogu smatrati i neposrednima i stranima, ona nije neizbjena. Tu je katastrofu stvorio ovjek, pa je ovjek prema tome moe odgoditi ili izbjei. Kao i u sluaju iscrpljivanja ostalih izvora, postoje mogue protumjere. Ponajprije, postoji ouvanje. Dva je stoljea ovjeanstvo bilo dovoljno sretno te je raspolagalo dostupnom jeftinom energijom, a to je imalo svoja manje sretna popratna djelovanja. Bilo je malo razloga za tenju ouvanju, uz snano iskuenje da se krene putem rastrone potronje. 301

No, era jeftine energije je prola (barem zasada). Sjedinjene Drave, na primjer, ne mogu vie same podmiriti svoje potrebe za naftom. One su proizvele daleko vie nafte od ma koje druge zemlje, ali ba s tog razloga njihove se rezerve naglo smanjuju, iako se nacionalna stopa potronje i dalje poveava. To znai da Sjedinjene Drave moraju uvoziti sve vie i vie nafte. A to opet okree trgovinsku bilancu u sve nepovoljnijem smjeru, stvara neizdrive pritiske na dolar, potie inflaciju i, openito, postupno potkopava ameriki ekonomski poloaj. tednja energije, prema tome, nije samo poeljna, ve je i apsolutno nuna. Prostora za tednju energije ima dovoljno, poevi od ukidanja najveega meu svim rasipnicima energije razliitih vojnih mainerija svijeta. Budui da je rat nemogu bez unitenja, odravanje suparnikih vojnih mainerija uz astronomske trokove energije, kad se glavni svjetski izvor energije naglo smanjuje, oito je ludost. Uz izravnu tednju nafte, postoje sigurni naini da se povea efikasnost pri eksploatiranju nafte iz ve postojeih izvora, tako da bi se presahle buotine mogle do odreenog stupnja ponovno aktivirati. Mogue je takoer poveati efikasnost kojom se iskoritava energija sagorijevanja nafte (ili sagorijevanjem goriva openito). U sadanjem trenutku, toplina zapaljenoga goriva stvara eksploziju koja pokree dijelove motora s unutranjim sagorijevanjem; ili pretvara vodu u paru, pritisak koje pokree turbinu da bi se proizvela elektrina energija. U takvim se napravama samo 25 do 40 posto energije sagorijevanja goriva pretvara u koristan rad; ostatak je izgubljen kao neiskoritena toplina. Male su nade da bi se efikasnost mogla znatno poveati. Postoje, meutim, i druge strategije. Zapaljeno gorivo moe zagrijavati plinove tako dugo dok se atomi i molekule ne raspadnu na elektriki nabijene fragmente koji se mogu propustiti kroz magnetsko polje, stvarajui tako elektrinu struju. Takvi magnetohidrodinamiki (MHD) procesi bili bi znatno efikasniji od konvencionalnih postupaka. Mogue je ak, u teoriji, stvoriti elektricitet izravno kombiniranjem goriva i kisika u elektrinoj stanici, bez prijelazne proizvodnje topline. Pri tome bi se lako mogla postii efikasnost od 75 posto, a mogue je ak zamisliti i gotovo 100 posto. Upotrebljive gorive stanice dosad jo nisu izumljene, pa ipak bi se potekoe koje stoje na putu mogle svladati.

302

Uostalom, moda se pronau novi izvori nafte. Povijest posljednjih pedesetak godina jest povijest uzastopnih predvianja o iscrpljivanju nafte, predvianja koja se nisu ostvarila. Prije drugoga svjetskog rata smatralo se da e proizvodnja nafte prijei vrhunac i poeti se stalno smanjivati u 1940-im godinama; poslije rata taj je datum odgoen za 1960-e godine; sadanja odgoda govori o 1990. godini. Hoe li se odgode jednostavno i dalje nastavljati? Oito, na to se ne moemo osloniti. Ono to je najvie pridonijelo odgaanju predviena datuma bilo je pronalaenje novih izvora nafte od vremena do vremena. Najvei je pronalazak bilo prilino iznenaujue otkrie u godinama poslije drugoga svjetskog rata, da su naime rezerve nafte na Srednjem istoku neoekivano velike. Danas je 60 posto poznatih zaliha nafte koncentrirano na malom podruju oko Perzijskog zaljeva (koje je uz to bilo, nekom udnom podudarnou, glavno mjesto najranije civilizacije ovjeanstva). Nije vjerojatno da emo opet naii na jo jedno tako bogato nalazite. U svakom se desetljeu proeljavalo sve vie i vie Zemlju u potrazi za naftom, uz pomo sve naprednijih tehnologija. Pronali smo neto nafte u sjevernoj Aljasci, neto u Sjevernome moru, sve podrobnije buimo kontinentalne podvodne grebene no doi e dan, vjerojatno brzo, kad vie nee biti novih nalazita. Uza sve to moemo uiniti tednjom, poveanjem efikasnosti i pronalaenjem novih izvora, ini se izvjesnim na dvadeset prvo stoljee nee mnogo odmai prije no to naftni izvori gotovo usahnu. to tada? Nafta se, meutim, moe dobiti i iz drugih izvora, ne samo iz buotina, u kojima su male koliine smjetene u meuprostorima podzemnoga materijala, odakle se mogu relativno lako ekstrahirati. Postoji vrsta stijenja, takozvani kriljci s kojima je povezan katranast, organski materijal nazvan kerogen. Ako se kriljci zagrijavaju, molekule kerogena se razbijaju i dobiva se tvar vrlo slina sirovoj nafti. Koliina uljnih kriljaca u Zemljinoj kori mogla bi biti 3000 puta vea od koliine nafte u buotinama. Jedno nalazite uljnih kriljaca u zapadnom dijelu Sjedinjenih Drava moda ukupno sadri sedam puta vie nafte nego cijelo podruje Srednjeg istoka. Problem je u tome to kriljce valja vaditi; to ih valja zagrijavati; i to bi proizvedenu naftu (ak i najbogatiji kriljac davao bi samo dva barela nafte po toni) valjalo rafinirati postupcima koji se donekle razlikuju od sadanjih. Nadalje, 303

potroene kriljce trebalo bi nekako ukloniti. Problemi i trokovi vrlo su veliki, a nafte u naftnim izvorima jo ima toliko da to ljude ne moe natjerati na kapitalna ulaganja. U budunosti, meutim, kad se naftni izvori ponu smanjivati, uljni bi kriljci mogli nadomjestiti prazninu (uz, naravno, viu cijenu). Uz to, naravno, postoji ugljen. Ugljen je bio glavni izvor energije prije nego to ga je nadmaila nafta, i on jo stoji na raspolaganju. Openito se smatra kako su zalihe ugljena u svijetu dovoljno velike da mogu ovjeanstvo odrati u pokretu pri sadanjoj stopi potronje energije jo tisue godina. Zasad se, meutim, sav taj ugljen ne moe izvaditi poznatim rudarskim postupcima. Ipak, ak i prema najsuzdranijim procjenama, ugljen e potrajati jo nekoliko stotina godina, a do tada se rudarski postupci mogu usavriti. S druge strane, rudarstvo je opasno. Postoje eksplozije, guenja, odroni. To je fiziki teak posao i rudari umiru od plunih bolesti. Rudnika proizvodnja moe razoriti i zagaditi podruje oko rudnika i pretvoriti ga u pustopoljinu punu ljake. Kad se iskopa, ugljen se mora transportirati, a to je mnogo tegobniji posao od crpljenja nafte naftovodima. Ugljenom je daleko tee rukovati i tee ga je zapaliti nego naftu, a uz to ostavlja za sobom obilan pepeo i stvara dim koji zagauje zrak (ako se ne uine posebni napori kako bi se ugljen proistio prije upotrebe). No, moemo oekivati da e se ugljenu prii uz pomo novih i sloenijih postupaka. Nakon rudnike proizvodnje zemljite bi se moglo obnoviti tako da se barem donekle vrati u prvobitno stanje. (Da bi se to uinilo potrebni su, dakako, vrijeme, rad i novac). K tome, mnogo bi se toga moglo obaviti u samome rudniku, ime bi se izbjegli veliki trokovi i neprilike masovnoga transporta. Ugljen bi se, primjerice, mogao spaljivati blizu rudnika kako bi se proizveo elektricitet uz pomo magnetohidrodinamikih postupaka. U tom bi sluaju trebalo prenositi elektrinu energiju, a ne ugljen. Uz to, ugljen bi se mogao zagrijavati u rudniku, pri emu bi stvarao plinove, ukljuujui ugljini monoksid, metan i vodik. Ti bi se plinovi mogli podvrgnuti postupcima koji bi omoguili proizvodnju ekvivalenata prirodnoga plina, benzina i ostalih naftnih proizvoda. U tom bi se sluaju transportirali nafta i plin, a ne ugljen, te bi ugljenokopi postali nai novi izvori nafte. ak i ugljen koji se mora upotrijebiti kao takav (u proizvodnji eljeza i elika, na primjer), mogao bi se troiti efikasnije. Mogao

304

bi se moda pretvoriti u finu prainu koju bi se moglo transportirati, paliti i kontrolirati jedva neto tee nego naftu. S uljnim kriljcima i ugljenokopima, mogli bismo imati naftu i kad buotine presahnu, i naa bi se tehnologija mogla zadrati u biti takvom kakva je sada jo nekoliko stoljea. To oslanjanje na naftu i ugljen, meutim, nosi u sebi ozbiljnu potekou, bez obzira na to kako bili napredni nai postupci. Ta su fosilna goriva leala pod zemljom stotine milijuna godina i ona predstavljaju mnogo bilijuna tona ugljika koji se za sve to vrijeme nije nalazio u Zemljinoj atmosferi ni u kojem obliku. Sada ta fosilna goriva spaljujemo sve bre i opsenije, pretvarajui ugljik u ugljini dioksid i isputajui ga u atmosferu. Stanovita e se koliina rastvoriti u oceanu. Neto e moda apsorbirati bujniji biljni rast to ga moe potai prisutnost ugljika. Stanovita e koliina, meutim, ostati u zraku i poveati atmosferski sadraj ugljinog dioksida. Od 1900. godine, primjerice, sadraj ugljinog dioksida u atmosferi povean je sa 0,029 posto na 0,032 posto. Procjenjuje se da e do 2000. koncentracija dosei 0,038 posto, a to je poveanje od 30 posto u toku jednoga stoljea. To mora biti posljedica, barem dijelom, sagorijevanja fosilnih goriva, iako bi se moglo djelomino pripisati povlaenju uma koje apsorbiraju ugljini dioksid mnogo djelotvornije od ostalih oblika vegetacije. Poveanje koliine ugljinog dioskida u atmosferi nije, dakako, veliko. ak ako se proces sagorijevanja fosilnih goriva nastavi i ubrza, procjenjuje se da bi najvia koncentracija koju moemo dosei iznosila 0,115 posto. Ni to nam ne bi oteavalo disanje. Disanje, meutim, nije ono zbog ega se moramo zabrinjavati. Nije potrebno veliko poveanje koncentracije ugljinog dioksida da bi se znatno pojaao stakleniki efekt. Prosjena temperatura Zemlje mogla bi 2000. godine biti jedan stupanj Celzija via nego 1900. zbog pridodanoga ugljinog dioksida.* Bilo bi potrebno mnogo vie od toga da se dosegne toka na kojoj e klima na Zemlji biti ozbiljno poremeena, i to toliko da bi se ledene kape
* Stakleniki efekt dobiva, meutim, svoju protuteu u injenici da industrijska aktivnost izbacuje u zrak i sve vie praine. Zbog toga atmosfera reflektira natrag u svemir vie svjetlosti Sunca nego to bi bio sluaj bez toga, a to bi moglo rashladiti Zemlju. I doista smo imali nekoliko neobino hladnih zima u 1970-im godinama. No, sigurno je da e na kraju pobijediti zagrijavajui efekt ugljinog dioksida osobito ako poduzmemo mjere za proiavanje atmosfere kad njezino zagaenje dosegne opasne razine.

305

poele otapati, s katastrofalnim posljedicama po kontinentalne nizinske predjele. Neki ljudi zapravo naglaavaju da bi, ako se sadraj ugljinog dioksida povea iznad odreene toke, mali porast prosjene temperature oceana oslobodio ugljini dioksid iz otopine u oceanskoj vodi; to bi dalje pojaalo stakleniki efekt, podiui jo vie temperaturu oceana, oslobaajui jo vie ugljinog dioksida i tako dalje. Takav galopirajui stakleniki efekt mogao bi konano poveati temperaturu Zemlje iznad vrelita vode, uinivi je nepodobnom za ivot. A to bi sigurno bila katastrofalna posljedica sagorijevanja fosilnih goriva. Prema nekim nagaanjima, jedno kratko razdoblje blagoga staklenikog djelovanja stvorilo je drastine posljedice u povijesti Zemlje. Prije oko 75 milijuna godina, tektonika ploa tako je promijenila Zemljinu koru da je to prouzroilo isuivanje nekih plitkih mora. Ta su mora bila osobito bogata algama koje su apsorbirale ugljini dioksid iz zraka. Kad su plitka mora nestala, koliina algi u moru se smanjila, pa prema tome i apsorpcija ugljinog dioksida. Koliina atmosferskog ugljinog dioksida prema tome se poveala pa je Zemlja postala toplija. Velike ivotinje tee gube tjelesnu toplinu nego male ivotinje i tee im je zadrati hladniju tjelesnu temperaturu. Posebno su sjemenske stanice, koje su osobito osjetljive na toplinu, mogle u to vrijeme biti oteene te su velike ivotinje izgubile plodnost. Moda su dinosaurusi izumrli upravo na taj nain. eka li slina, ili jo gora sudbina sudbina koju smo sami sebi dosudili i nas? U ostalim takvim sluajevima oslanjao sam se na napredak tehnologije koji bi nam pomogao da otklonimo ili izbjegnemo katastrofu, pa bismo stoga mogli zamisliti ovjeanstvo koje je u stanju obraivati atmosferu tako da ukloni iz nje viak ugljinog dioksida. Ako, meutim, naie galopirajui stakleniki efekt, on e (za razliku od katastrofa kakve su budue ledeno doba ili irenje Sunca) vjerojatno doi tako naglo da je teko zamisliti tako brz napredak nae tehnologije koji bi nas mogao spasiti. Lako je, prema tome, mogue da su izgledi za pronalaenje novih izvora nafte, ili za njihovo nadomjetavanje uljnim kriljcima ili ugljenom, bez praktine vanosti; da postoji otra granica do koje se moe poveavati izgaranje fosilnih goriva bilo koje vrste i iz bilo kojeg izvora, bez rizika staklenike katastrofe. Ostavlja li nam to ikakve alternative, ili moramo ekati u oajanju 306

da se civilizacija raspadne na ovaj ili onaj nain u toku slijedeeg stoljea? Alternative postoje. Postoje stari izvori energije koje je ovjeanstvo poznavalo prije no to su na scenu stupila fosilna goriva. Postoje nai miii i miii ivotinja. Postoje vjetar, tekua voda, plima i oseka, Zemljina unutranja toplina, drvo. Zagaenje koje ti izvori proizvode bez ikakva je znaenja, svi se oni mogu obnavljati i neiscrpni su. tovie, svi se oni mogu upotrebljavati na mnogo razvijenije naine nego u prolosti. Primjerice, nije potrebno da suludo obaramo stabla kako bismo se njima grijali ili proizvodili drveni ugljen potreban elianama. Moemo uzgajati posebne kulture koje brzo apsorbiraju ugljini dioksid, stvarajui od njega tkivo (biomasa). Mogli bismo izravno spaljivati te kulture ili, jo bolje, uzgajati posebne vrste iz kojih bismo izluivali zapaljiva ulja ili koje bismo fermentirali da bismo dobili alkohol. Takva goriva proizvedena prirodnim putem mogu pokretati nae budue automobile i tvornice. Velika je prednost takvoga goriva biljne proizvodnje u tome da ono ne predstavlja stalno dodavanje ugljinog dioksida u zrak. Gorivo se proizvodi iz ugljinog dioksida koji je apsorbiran nekoliko mjeseci ili godina prije toga i koji se jednostavno vraa atmosferi iz koje je nedavno stigao. Zatim, mogle bi se graditi vjetrenjae ili odgovarajui ureaji koji bi radili mnogo djelotvornije od srednjevjekovnih graevina to su ih inspirirale, i koji bi izvlaili mnogo vie energije iz vjetra. U stara vremena morskim su se dobima ljudi koristili da bi izvodili brodove iz luka. Sad bi se pomou njih mogli puniti rezervoari za vrijeme plime, da bi za oseke stvarali tekuu vodu koja e pokretati turbine i proizvoditi elektrinu struju. U podrujima gdje je Zemljina unutranja toplina blizu povrine to bi se moglo iskoristiti za proizvodnju pare koja bi pokretala turbine i stvarala elektrinu energiju. Spominje se ak da je mogue iskoristiti temperaturnu razliku izmeu povrine i dubljih slojeva vode u tropskim oceanima, ili neprestanu energiju oceanskih valova, za proizvodnju elektrine struje. Svi su ti oblici energije, u cijelosti, sigurni i vjeni. Oni ne stvaraju opasno zagaenje i uvijek e se obnavljati, tako dugo dok postoje Zemlja i Sunce. No, tih oblika energije nema u izobilju. To e rei, oni ne mogu svaki za se, ili ak svi zajedno, zadovoljiti sve potrebe ovjeanstva za energijom, kao to su to u posljednja dva stoljea 307

inili ugljen i nafta. To ne znai da oni nisu vani. U prvome redu, svaki taj izvor moe, na odreenome mjestu, u odreeno vrijeme i za odreenu svrhu, biti najprikladniji mogui oblik energije. A svi oni zajedno mogli bi produljiti upotrebu fosilnih goriva. Uz pomo svih tih ostalih oblika dostupne energije, sagorijevanje fosilnih goriva moe se nastaviti brzinom koja nije dovoljno velika da bi ugrozila klimu, i to moe potrajati jo dugo vremena. Za to vrijeme moe se razviti neki oblik sigurne, vjene i obilne energije. Prvo pitanje glasi: postoji li energija s takvom kombinacijom svojstava? Odgovor je: da, postoji. Energija: obilna

Samo pet godina nakon to je, 1896, francuski fiziar Antoine Henri Becquerel (18521908) otkrio radioaktivnost, Pierre Curie izmjerio je toplinu koju isputa radij pri raspadanju. To je bio prvi nagovjetaj da se negdje unutar atoma nalaze velike koliine energije, postojanje koje nitko do tada nije ni nasluivao. Ljudi su gotovo smjesta poeli razmiljati o mogunosti da se ta energija iskoristi. Engleski pisac znanstvene fantastike H. G. Wells ak je umovao o moguem postojanju atomske bombe, kako ju je bio nazvao, gotovo odmah nakon to je objavljeno Curiejevo otkrie. Postalo je, meutim, jasno da e se atomima, ako se eli osloboditi ta atomska energija (ili, govorei ispravnije, nuklearna energija, jer je to bila energija koja je drala na okupu atomsku jezgru i nije ukljuivala vanjske elektrone u kojima su se odvijale kemijske reakcije), morati najprije dodati energija. Atom je trebalo bombardirati snanim subatomskim esticama koje su imale pozitivan naboj. Samo je nekoliko estica pogodilo jezgru, a od njih su samo neke mogle nadvladati odbijanje pozitivno nabijene jezgre i dovoljno poremetiti njezino ustrojstvo da bi se omoguilo oslobaanje energije.. Rezultat je bio taj da je trebalo utroiti mnogo vie energije no to se moglo izvui, te se inilo da je iskoritavanje nuklearne energije bio samo besplodan san. No, 1932. godine James Chadwick (18911974) otkrio je novu subatomsku esticu. estica nije imala elektrinog naboja pa joj je nadjenuo ime neutron, a ba stoga to nije bila elektriki nabijena, mogla se pribliiti elektriki nabijenoj atomskoj jezgri a da ne bude odbijena. Stoga nije bilo potrebno mnogo energije da 308

bi se neutronu omoguio sudar s atomskom jezgrom i ulaenje u nju. Neutron je brzo postao omiljenim subatomskim metkom te je 1934. godine talijanski fiziar Enrico Fermi (190154) bombardirao atome neutronima na takav nain da ih je promijenio u atome elementa rednoga broja veeg za jedno mjesto. -Redni broj urana bio je 92, najvii u periodnom sistemu. Nije bio poznat nikakav element rednoga broja 93 pa je Fermi bombardirao i uran, u nastojanju da stvori taj nepoznati element. Rezultati su bili zbunjujui. Taj su eksperiment ponovili i drugi fiziari nastojei pronai neki smisao, osobito njemaki fiziar Otto Hahn (18791968) i njegova austrijska suradnica Lise Meitner (18781968). Upravo je Meitnerova, potkraj 1938, shvatila da se uranov atom, nakon to ga pogodi neutron, cijepa na dva dijela (uranova fisija). U to je vrijeme bila u vedskoj jer je, kao idovka, morala napustiti nacistiku Njemaku. Svoje je ideje saopila danskom fiziaru Nielsu Bohru (18851962) poetkom 1939, a on ih je prenio u Sjedinjene Drave. Maarsko-ameriki fiziar Leo Szilard (18981964) shvatio je kakvo je znaenje toga Uranov atom, kad je podvrgnut fisiji, oslobaa mnogo energije za jedan jedini atom, mnogo vie no to iznosi mala koliina energije sporog neutrona koji ga je pogodio. tovie, u toj fisiji uranov atom oslobaa dva ili tri neutrona od kojih svaki moe pogoditi drugi uranov atom, kod tog e drugog atoma doi do cijepanja, opet e se osloboditi dva ili tri neutrona i opet e svaki od njih moi pogoditi druge uranove atome i tako dalje. U siunom djeliu sekunde lanana reakcija stvorena na taj nain mogla bi prouzroiti silnu eksploziju, samo na raun onoga poetnog neutrona koji je mogao vrludati zrakom a da se nitko nije ni potrudio kako bi ga tamo smjestio. Szilard je prisilio amerike znanstvenike da dre u tajnosti svoja istraivanja (jer se Njemaka spremala zapoeti rat protiv civiliziranog svijeta), a potom je nagovorio predsjednika Roosevelta da potpomogne taj rad privoljevi Alberta Einsteina da mu o tome napie pismo. Prije nego to je zavren drugi svjetski rat, izraene su tri uranove fisione bombe. Jedna je iskuana kod Alamogordoa u New Mexicu, 16. srpnja 1945, i pokazala se uspjenom. Druge su dvije baene na Japan. U meuvremenu su znanstvenici pronali nain na koji se uran moe podvrgnuti fisiji u kontroliranim uvjetima. Stupanj fisije 309

dopirao je samo do sigurne razine i mogao se odravati na toj razini neogranieno dugo. Razvilo bi se toliko topline da bi to omoguilo udvostruenje one vrste rada to ga obavljaju ugljen ili nafta i omoguilo bi proizvodnju elektrine energije. U toku 1950-ih godina, elektrane na pogon uranovom fisijom podignute su u Sjedinjenim Dravama, Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu. Otada su takvi nuklearni fisioni reaktori sagraeni u mnogim zemljama, znatno pridonosei zadovoljavanju energetskih potreba svijeta. Brojne su prednosti takvih nuklearnih fisionih reaktora. Ponajprije, kad je rije o teinski istoj koliini, uran stvara mnogo vie energije nego ugljen ili nafta. Zapravo, iako uran nije ba est metal, procjenjuje se da svjetske zalihe dostaju za proizvodnju deset do sto puta vie energije nego to se oekuje od zaliha fosilnih goriva. Jedan od razloga zato uran ne moe dati jo bolje rezultate jest injenica da postoje dvije vrste tog metala, a samo jedna od njih sposobna je za fisiju. Te su vrste uran-238 i uran-235, a samo uran-235 sposoban je za fisiju ako se bombardira sporim neutronima. Kao to biva, udio urana-235 u koliinama pronaenima u prirodi iznosi samo 0,7 posto. Mogue je, meutim, konstruirati takav nuklearni fisioni reaktor gdje je aktivna zona reaktora okruena obinim uranom-238 ili slinim metalom, torijem-232. Neutroni koji izbijaju iz te aktivne zone pogodit e uranove ili torijeve atome i, iako nee u njih izazvati cijepanje jezgre, pretvorit e ih u druge tipove atoma koji su, pod odgovarajuim uvjetima, sposobni za fisiju. Takav reaktor oplouje gorivo u obliku plutonija-239 ili urana-233. podlonih fisiji, iako se prvobitno gorivo uran-235 polako troi. Zapravo, takav reaktor proizvodi vie goriva nego to ga troi te se shodno tome naziva oplodni reaktor. Gotovo svi nuklearni fisioni reaktori koji su dosad u upotrebi nisu oplodni, ali nekoliko je oplodnih reaktora sagraeno, ve 1951. godine prvi od njih, a novi se mogu sagraditi u svako doba. Uz pomo oplodnih reaktora sav bi se uran i torij u svijetu mogli podvrgnuti fisiji i iskoristiti za proizvodnju energije. Na taj bi nain ovjeanstvo imalo na raspolaganju izvor energije koji bi bio najmanje 3 000 puta vei od sveukupnih zaliha fosilnih goriva. Upotrebljavajui obine nuklearne fisione reaktore, ovjeanstvo e imati zalihu energije koja e trajati stoljeima, uz sadanju stopu potronje. S oplodnim reaktorima, zalihe energije potrajat e stotine tisua godina a to je obilje vremena u kojem se mogu 310

izumiti jo bolji postupci, mnogo prije no to se zalihe iskoriste. tovie, nuklearni fisioni reaktori, bili obini ili oplodni, ne stvaraju ugljini dioksid i ne zagauju zrak u kemijskom smislu. Uza sve te prednosti, mogu li uope postojati kakve nepovoljne popratne pojave? Ponajprije, uran i torij raspreni su u cijeloj Zemljinoj kori i teko ih je pronai i skupiti. Moda e se moi upotrijebiti samo mala koliina postojeeg urana i torija. Drugo, nuklearni fisioni reaktori vrlo su skupi, nije ih lako odravati i teko ih je popravljati. Tree, i najvanije, nuklearni fisioni reaktori uvode nov i osobito opasan oblik zagaivanja prodorno zraenje. Kad je uranov atom podvrgnut fisiji, on stvara cijelu seriju manjih atoma koji su radioaktivni, i ta je radioaktivnost mnogo intenzivnija nego u samog urana. Radioaktivnost se smanjuje do sigurne razine vrlo sporo, u sluaju nekih vrsta tek nakon nekoliko tisua godina. Taj radioaktivni pepeo je izuzetno opasan jer njegovo zraenje moe izazvati smrt, jednako kao i nuklearna bomba, iako daleko podmuklije. Kad bi se potrebe ovjeanstva za energijom zadovoljavale iskljuivo fisionim reaktorima, koliina radioaktivnosti u pepelu koji nastaje svake godine odgovarala bi milijunima eksplozije fisionih bombi. Radioaktivni pepeo mora se pohraniti na neko sigurno mjesto, i to tako da ne moe prodrijeti u okoli nekoliko tisua godina. Mjesta pohrane mogu biti nerajui elini kontejneri; pepeo se moe uz to pomijeati s rastopljenim staklom koje se potom skrutne. Kontejneri ili staklo mogu se smjestiti u podzemne rudnike soli, na Antarktik, u slojeve oceanskog dna i tako dalje. Dosad su predloeni brojni naini za uklanjanje tog pepela, svi su oni bili donekle pouzdani, no nijedan nije bio toliko siguran da bi to moglo svakoga zadovoljiti. Uz to, uvijek je mogue da nuklearni fisioni reaktor izmakne kontroli. Reaktor je tako konstruiran da ne moe eksplodirati, no u njemu se moraju upotrebljavati velike koliine fisionog materijala, pa ako se fisiona reakcija nehotice ubrza tako da premai sigurnosno talite, aktivna zona e se zagrijati, probiti zatitnu oblogu i veliko podruje moe biti izloeno smrtonosnom zraenju. Smatra se da su oplodni reaktori osobito opasni jer je gorivo koje upotrebljavaju esto metal pluton, a on je mnogo radioaktivniji od urana i zadrava radioaktivnost stotine tisua godina. Prema nekim miljenjima to je najsmrtonosnija supstanca na Zemlji, pa stoga postoje strahovanja da bi pluton, bude li se 311

suvie upotrebljavao, mogao izmaknuti u okoli i toliko zatrovati Zemlju da vie ne bi bila pogodna za nastavanje. Postoje takoer bojazni da bi pluton mogao ojaati terorizam do novih granica djelotvornosti. Ako bi teroristi nabavili stanovitu koliinu plutona, mogli bi ga upotrijebiti kao prijetnju eksplozijom ili zatrovanjem kojom bi ucjenjivali svijet. To bi bilo mnogo stravinije oruje nego sve to im je dosad bilo dostupno. Nema nikakva naina da se ljude uvjeri kako se takve stvari nee nikada dogoditi te su sve brojnija protivljenja gradnji nuklearnih fisionih reaktora. Nuklearna fisiona energija iri se mnogo sporije nego to se predskazivalo u 1950-im godinama kad se poela upotrebljavati, uz blistave najave novog razdoblja izobilja energije. No, fisija nije jedini nain da se dobije nuklearna energija. U svemiru openito, glavni izvor energije nastaje fuzijom vodikove jezgre (najjednostavnije koje postoji) u helijevu jezgru (slijedeu po jednostavnosti). Upravo ta vodikova fuzija priskrbljuje energiju zvijezdama, kao to je 1938. godine istakao njemako-ameriki fiziar Hans Albrecht Bethe (1906). Nakon drugoga svjetskog rata, fiziari su pokuavali ostvariti voikovu fuziju u laboratoriju. Za to su im bile potrebne ekstremno visoke temperature, u milijunima stupnjeva, a uz to su morali zadrati plin vodik na odgovarajuem mjestu u procesu podizanja njegove temperature do tako ogromnih stupnjeva. Sunce i ostale zvijezde zadravaju svoje jezgre na mjestu uz pomo silnih gravitacijskih polja, no na Zemlji se fo nije moglo kopirati. Jedno je rjeenje bilo da se temperatura vodika podigne vrlo brzo kako ne bi bilo vremena da ekspandira i razie se prije no to je dovoljno vru za fuziju. Ta se nakana mogla ostvariti uz pomo nuklearne fisione bombe pa je tako 1952. u Sjedinjenim Dravama izvrena eksplozija bombe u kojoj je fisija urana pokrenula fuziju vodika. Sovjetski Savez odmah je odgovorio vlastitom takvom bombom. Takva nuklearna fuziona bomba, ili hidrogenska bomba, bila je neizmjerno snanija od fisionih bombi; nijedna nikad nije upotrijebljena u ratu. Budui da je za djelovanje fuzionih bombi potrebna vrlo visoka temperatura, nazivaju se jo i termonuklearnim bombama. Upravo sam za njihovu upotrebu u nekom termonuklearnom ratu istakao da bi mogla prouzroiti katastrofu etvrte vrste. No, bi li se vodikova fuzija mogla zadrati pod kontrolom i bi li mogla proizvoditi energiju jednako pokorno kao to to ini 312

uranova fisija? Engleski fiziar John David Lawson (1923) razradio je 1957. zahtjeve koji su za to potrebni. Vodik bi morao imati stanovitu odreenu gustou, morao bi dosei odreenu temperaturu i morao bi tu temperaturu zadrati stanovito vrijeme a da se pri tome ne razie. Svaki nedostatak u nekog od tih svojstava zahtijeva poveanje u jednom od preostala dva, ili oba. Znanstvenici u Sjedinjenim Dravama, Velikoj Britaniji i (Sovjetskom Savezu otada neprekidno pokuavaju udovoljiti tim Postoje tri tipa vodikovih atoma, vodik-1, vodik-2 i vodik-3. Vodik-2 zove se deuterij, a vodik-3 tritij. Vodik-2 podloan je fuziji pri nioj temperaturi nego vodik-1, a vodik-3 pri jo nioj i od toga (iako je i najnia temperatura za fuziju na razini desetaka milijuna stupnjeva, pod uvjetima na Zemlji). Vodik-3 je radioaktivni atom koji jedva da i postoji u prirodi. Moe se napraviti u laboratoriju, no upotrebljiv je samo u malom opsegu. Vodik-2 je prema tome glavno fuziono gorivo, a male koliine vodika-3 dodaju se da bi se snizila fuziona temperatura. Vodik-2 javlja se mnogo rjee nego vodik-1. Meu svakih 100 000 vodikovih atoma samo je 15 atoma vodika-2. Pa ipak, u otprilike etiri litre morske vode nalazi se toliko vodika-2 da to predstavlja energiju koja se moe dobiti sagorjevanjem oko 1 400 litara benzina. A ocean (u kojem su od svaka tri atoma dva vodikova) tako je prostran da je vodik-2 sadran u njemu dovoljan za proizvodnju energije, uz sadanju stopu rasta potronje u svijetu, jo milijarde godina. ini se da nuklearna fuzija ima niz prednosti pred nuklearnom fisijom. Ponajprije, ako je rije o istoj koliini materije, fuzijom e se dobiti oko deset puta vie energije nego fisijom, a osim toga, vodik-2, gorivo za fuziju, mnogo se lake nabavlja nego uran ili torij i njime je mnogo lake rukovati. Kad jedanput pone proces fuzije vodika-2. u svakom e se pojedinom trenutku upotrebljavati samo mikroskopske koliine, pa ako ak fuzija izmakne kontroli i ako sav fuzioni materijal umakne, posljedica e biti samo vrlo slaba eksplozija koja se nee ni zamijetiti. Nadalje, vodikova fuzija ne stvara nikakve radioaktivne otpatke. Njezin glavni proizvod, helij, najmanje je opasan od svih poznatih supstanci. U toku fuzije nastaju vodik-3 i neutroni i ti su produkti opasni. No. koliine koje se stvaraju vrlo su male, a uz to se mogu reciklirati i upotrijebiti u toku nove fuzije. U svakom bi se dakle smislu inilo da je nuklearna fuzija idealan izvor energije. No, stvar je u tome da je jo nemamo. 313

zahtjevima.

Unato dugogodinjim pokuajima, znanstvenici jo nisu zadrali dovoljno vodika na mjestu pri dovoljno visokoj temperaturi i dovoljno dugo vremena da bi to omoguilo fuziju pod kontroliranim uvjetima. Znanstvenici prilaze tom problemu na nekoliko naina. Snana, paljivo osmiljena magnetska polja dre nabijene fragmente na mjestu, dok se temperatura polako poveava. Ili se temperatura poveava naglo, ne uz pomo fisione bombe, ve pomou laserske svjetlosti ili elektronskog mlaza. Realni su izgledi da bi u toku 1980-ih godina jedna od tih metoda mogla uspjeti, ili moda sve tri, i da bi kontrolirana fuzija u laboratoriju postala injenicom. Moda bi potom potrajalo nekoliko desetljea da se sagrade velike fuzione elektrane koje bi mogle znatno pridonijeti zadovoljavanju energetskih potreba ovjeanstva. Ostavimo li meutim vodikovu fuziju po strani, postoji jo jedan izvor obilate energije koji je siguran i vjean, a to je Sunevo zraenje. Dva posto energije Suneve svjetlosti omoguuje fotosintezu itavoga biljnog svijeta na Zemlji, a kroz to je omoguen sav animalni ivot. Preostala energija u Sunevoj svjetlosti najmanje je deset tisua puta vea od svih energetskih potreba ovjeanstva. Taj vei dio Suneva zraenja nije nipoto beskoristan. Ono postie isparivanje oceana te tako stvara kiu, tekuu vodu i zalihe pitke vode na Zemlji openito. Ono podrava oceanske struje i vjetar. Ono zagrijava Zemlju u cijelosti i ini je pogodnom za nastavanje. Unato tome, nema nikakva razloga zato ljudska bia ne bi najprije mogla iskoristiti Sunevo zraenje. Kad to inimo, zraenje se pretvara u toplinu i nita na kraju nije izgubljeno. Bilo bi to poput hodanja ispod vodopada: voda bi ipak doprla do razine tla i krenula nizvodno, no mi bismo je, privremeno, ipak iskoristili da se okupamo i osvjeimo. No, velika je potekoa sa Sunevom energijom u tome to je ona, iako obilata, vrlo rasprena. Rasprostranjena je oskudno na velikom prostoru te ne bi bilo lako skupiti je i primijeniti. Suneva se energija, u malom opsegu, ve dugo upotrebljava. Prozori okrenuti jugu zimi proputaju Sunevu svjetlost i relativno su nepropusni kad je rije o ponovnom izluivanju infracrvene svjetlosti, tako da kuu zagrijava stakleniki efekt te je potrebno manje goriva. Tim bi se nainom moglo uiniti jo vie. Rezervoari s vodom na junim kosinama krovova (na junoj polutki na sjevernim kosinama) mogu upijati sunevu toplinu i opskrbljivati kuu 314

stalnim izvorom tople vode. Ta bi se voda mogla upotrijebiti i za ope zagrijavanje kue ili, isto tako, za kondicioniranje zraka ljeti. Uz to, solarno se zraenje moe pretvarati izravno u elektricitet, izlaganjem solarnih stanica Sunevoj svjetlosti. Sunevo zraenje, dakako, nije uvijek dostupno. Nou ga nema uope, a ak i u toku dana oblaci mogu smanjiti svjetlost do neupotrebljive razine. K tome, u razna doba dana kua se moe nalaziti u sjeni koju stvaraju druge kue ili prirodni objekti kakvi su stabla i breuljci. Zasad takoer ne postoji neki potpuno adekvatan nain da se solarna energija pohrani za sunanih razdoblja, kako bi se upotrijebila kad je tmina. Ako bi solarna energija trebala opskrbljivati cijeli svijet, a ne samo pojedine zgrade tu i tamo, desetke tisua etvornih kilometara pustinjskog podruja valjalo bi prekriti solarnim stanicama. I instaliranje i odravanje takvih stanica bilo bi vrlo skupo. No, postoji mogunost da se Suneva energija ne skuplja na povrini Zemlje, ve blizu na nebu. iroka baterija solarnih stanica postavljena u orbitu na ekvatorijalnoj ravnini oko 33 000 kilometara (21 000 milja) iznad Zemljine povrine, napravila bi krug oko Zemlje za dvadeset etiri sata. To je sinhrona putanja pa bi se inilo da je svemirska stanica nepokretna u odnosu na Zemljinu povrinu. Takva baterija solarnih stanica bila bi izloena punom intenzitetu Suneva zraenja, bez ikakvih atmosferskih smetnji. Nalazila bi se u sjeni Zemlje samo oko 2 posto vremena u toku godine, i tako bi uveliko smanjila potrebu da se energija pohranjuje. Prema nekim procjenama, odreena povrina solarnih stanica u sinhronoj putanji proizvela bi ezdeset puta vie elektrine energije nego takva ista povrina na Zemlji. Elektrina energija koja bi se stvarala u svemirskoj stanici pretvarala bi se u mikrovalno zraenje; to bi se zraenje usmjeravalo prema prijemnoj stanici na Zemlji i tamo bi se opet pretvaralo u elektrinu energiju. Stotinjak takvih stanica razmjetenih u ekvatorijalnoj ravnini predstavljalo bi izvor obilne energije koji bi potrajao tako dugo kao to traje Sunce. Pogledamo li u budunost pod pretpostavkom da e ljudska bia suraivati kako bi mogla preivjeti, do 2020. godine mogli bismo imati u pogonu ne samo nuklearne fuzione elektrane, nego takoer i prvih nekoliko solarnih svemirskih elektrana. Do 2020. godine sigurno bismo mogli izdrati s fosilnim gorivima i ostalim izvorima energije. Bude li mira i dobre volje, moglo bi se pokazati 315

da energetska kriza koja nas sada pogaa nije uope kriza u dugoronoj perspektivi. Nadalje, eksploatiranje svemira u vezi sa solarnom energijom odvelo bi nas mnogo dalje od toga. U svemiru e se sagraditi laboratoriji i opservatoriji, uz svemirska naselja za smjetaj ljudi koji e stvarati te objekte. Na Mjesecu e se nalaziti rudniki pogoni koji e namirivati vei dio materijala potrebnog za svemirske objekte (iako e se ugljik, duik, vodik i dalje, jo neko vrijeme, morati pribavljati sa Zemlje). Jednoga dana, znatan dio zemaljskih industrijskih postrojenja preselit e se u svemir. Na asteroidima e se otvoriti rudnici. I ovjeanstvo e se poeti iriti Sunevim sustavom, a u dogledno vrijeme ak prema zvijezdama. Uz takav scenarij, mogli bismo pretpostaviti da e svi problemi biti rijeeni osim to e pobjeda, sama po sebi, donijeti probleme. U zadnjem poglavlju prihvatit u se upravo te mogue katastrofe koja izrasta iz pobjede.

316

15 Pogibelji pobjede
Stanovnitvo
Zamislimo li drutvo u miru, s obiljem energije pa prema tome i mogunostima da reciklira izvore i unapreuje tehnologiju, moramo takoer zamisliti da e to drutvo ubirati plodove svoje pobjede nad okolicom. Najoitiji plod bit e tono ono to je ovjeanstvo ve iskusilo kao rezultat sline pobjede u prolosti poveanje stanovnitva. Ljudska vrsta, poput svih ivih vrsta na Zemlji, ima sposobnost da brzo poveava broj svojih pripadnika. Nije nemogue da ena, recimo, rodi esnaestoro djece u toku godina u kojima je sposobna za trudnou. (Navode se i sluajevi gdje je jedna majka imala ak tridesetoro djece). Ako zaponemo s dvoje ljudi, mukarcem i enom, to znai da emo poslije trideset godina imati ukupno osamnaestoro ljudi. Starija djeca do tada bi se mogla meusobno vjenati (ako zamislimo drutvo koje doputa incest) i izroditi jo oko desetoro djece. Dakle, od dva do dvadeset osam etrnaest puta vie za trideset godina. Uz tu stopu, prvobitan par ljudskih bia za dva bi stoljea dosegao 100 milijuna ljudi. No, puanstvo se ne poveava uz takvu stopu rasta, i nikad se nije poveavalo, i to iz dva razloga. Ponajprije, broj poroda ne iznosi jedinstvenih esnaest za sve ene, nego je u prosjeku znatno manji iz brojnih razloga. Drugim rijeima, broj poroda openito je manji od potencijalnog maksimuma. Na drugome mjestu, bio sam pretpostavio da svi ljudi koji se rode ostaju na ivotu, a to naravno nije tono. Svi ljudi moraju jednom umrijeti; vrlo esto prije no to donesu na svijet onoliko djece koliko bi mogli; ponekad prije no to su uope donijeli na svijet ijedno dijete. 317

Ukratko, uz stopu poroda postoji i stopa smrtnosti, i za veinu vrsta u veem dijelu vremena te su dvije stope izjednaene. Ako, u dugom razdoblju, broj smrti i broj roenja ostaje isti, brojnost svake razmatrane vrste ostaje stabilna, no ako smrtnost nadmai broj roenja, makar i neznatno, tada se broj pripadnika vrste smanjuje, sve do konanog istrebljenja. Ako je broj roenja stalno samo neto malo vei od broja smrti, brojnost vrste postupno e se poveavati. Stopa smrtnosti svake vrste tei poveanju ako okolica iz nekog razloga postane za nju nepovoljna, a smanjivanju ako okolica postane povoljna. Brojnost svake vrste raste za dobrih godina i smanjuje se kad su godine loe. Jedino ljudska bia, meu svim vrstama, koje su ivjele i ive na Zemlji, posjeduju inteligenciju i sposobnost da svoju okolicu radikalno mijenjaju na nain koji e im odgovarati. Ona su poboljala svoju klimu, na primjer, upotrebom vatre; poveala su opskrbu hranom namjernim uzgajanjem bilja i dranja stada ivotinja; izumivi oruje, smanjila su opasnost od grabeljivaca; a razvojem medicine smanjila su pogibeljnost nametnika. Kao rezultat toga, ovjeanstvo je moglo odrati stopu roenja koja je, u cijelosti, bila via od stope smrtnosti sve otkako se Homo sapiens prvi puta pojavio na ovom planetu. Oko 6000. godine prije n.e., kad su ratarstvo i stoarstvo bili tek u zaecima, ukupan broj stanovnika na Zemlji popeo se na deset milijuna. U doba gradnje piramida puanstvo Zemlje brojilo je vjerojatno oko 40 milijuna ljudi; u vrijeme Homera, 100 milijuna; u vrijeme Kolumba, 500 milijuna; u vrijeme Napoleona, 1 milijardu; u vrijeme Lenjina, 2 milijarde. A danas, na kraju 1970-ih godina, iteljstvo Zemlje doseglo je brojku od 4 milijarde. Budui da tehnologija tei kumulativnosti, brzina kojom je ovjeanstvo poveavalo svoju dominaciju nad okolicom i nad suparnikim oblicima ivota, i brzina kojom se unapreivala fizika sigurnost, postupno je rasla. To znai da je disparitet izmeu stope nataliteta i stope smrtnosti stalno rastao u korist broja novoroenadi. To opet znai da se ovjeanstvo nije samo poveavalo, ve da je to poveavanje imalo stalno sve vie stope rasta. U tisuljeima prije ratarstva, kad su ljudska bia ivjela od lova i skupljanja hrane, opskrba hranom bila je oskudna i nesigurna te se brojnost ovjeanstva mogla poveavati samo kroz rasprostiranje ljudi na sve veim povrinama lica Zemlje. Stopa porasta iteljstva morala je tada biti manja od 0,02 posto na 318

godinu te je bilo potrebno vie od 35000 godina da se ovjeanstvo udvostrui. S razvitkom ratarstva i stoarstva i s osiguranjem sve sigurnijih i obilnijih zaliha hrane, te uz ostala tehnoloka poboljanja, stopa porasta stanovnitva poela se poveavati, doseui 0,3 posto 1700. godine (razdoblje udvostruenja od 230 godina) i 0,5 posto 1800. (razdoblje udvostruenja od 140 godina). Pojava industrijske revolucije, mehanizacije poljoprivrede i brzog napretka medicine dalje je poveala stopu porasta populacije na 1 posto na godinu u 1900. (razdoblje udvostruenja od 70 godina) i na 2 posto na godinu u 1970-im godinama (razdoblje udvostruenja od 35 godina). Poveanje stanovnitva i poveanje stope porasta stanovnitva umnoava brzinu kojom se ovjeanstvu stalno dodaju nova usta. Tako je 1800. godine, kad je ukupno stanovnitvo brojilo milijardu ljudi a stopa porasta iznosila 0,5 posto na godinu, to znailo da je svake godine trebalo nahraniti 5 milijuna novih usta. U 1970-im godinama, uz ukupno iteljstvo od 4 milijarde i stopu porasta od 2 posto na godinu, svake godine valja nahraniti 80 milijuna novih usta. ovjeanstvo se za 170 godina uetverostruilo, no dodatna je brojka svake godine potom bila esnaest puta vea. Iako je sve to dokaz ovjekova trijumfa nad okolicom, isto je tako i velika prijetnja. Stanovnitvo koje se smanjuje moe se smanjivati bezgranino, sve dok konano ne dosegne nulu. Stanovnitvo koje raste ne moe se, meutim, ni pod kakvim okolnostima, bezgranino poveavati. Jednoga dana, sve brojnije puanstvo e pretei svoje zalihe hrane, pretei e mogunosti okolia, prerast e svoj ivotni prostor, i tada, vrlo vjerojatno katastrofalnom brzinom, situacija e se obrnuti te e nastati otar pad broja stanovnika. Takav populacijski uspon-i-pad primijeen je u mnogih drugih vrsta koje su se prekomjerno razmnoile u nizu godina kad su klima i ostali aspekti okolice sluajno pogodovali njihovu napredovanju no samo zato da bi potom hrpimice ugibale kad bi neizbjena loa godina smanjila koliine hrane. Ta populacijska sudba prijeti i ovjeanstvu. Sama pobjeda koja poveava nae puanstvo dovest e nas do vrhunca s kojega emo se, jer nee biti drugoga izbora, strovaliti a to je vrhunac vii, to e pad biti pogibeljniji. Moemo li raunati da e nas tehnoloki napredak ouvati od zla u budunosti, kao to je to uinio u prolosti? Ne moemo, jer 319

je lako dokazati s apsolutnom sigurnou da e sadanja stopa porasta stanovnitva, ako se nastavi, ne samo lako prestii vjerojatni tehnoloki napredak, ve i svaki pojmljivi tehnoloki napredak. Zaponimo s injenicom da je stanovnitvo Zemlje 1979. godine brojilo 4 milijarde ljudi (zapravo neto vie) te da stopa porasta stanovnitva iznosi, i da e i dalje iznositi, 2 posto na godinu. Mogli bismo polemizirati da je puanstvo od 4 milijarde ionako previe brojno a da bi to Zemlja mogla podnijeti te novo poveanje nije ni vano. Oko 500 milijuna ljudi, osmina ovjeanstva (uglavnom u Aziji i Africi), kronino je i ozbiljno pothranjeno, a stotine tisua svake godine umiru od gladi. Nadalje, nunost da se svake godine proizvede sve vie i vie hrane kako bi se nahranilo vie usta nagnala je ljudska bia da kultiviraju lou zemlju, da upotrebljavaju pesticide i umjetna gnojiva, da provode irigaciju, i to ne razlono ve pretjerano, te da time sve drastinije poremeuju ekoloku ravnoteu Zemlje. Kao posljedica toga, tlo zahvaa erozija, pustinje se ire, a proizvodnja hrane (koja se poveavala s puanstvom, ak neto bre, u posljednjim oajnikim desetljeima eksplozije stanovnitva) pribliava se platou i uskoro bi se mogla poeti smanjivati. U tom sluaju, glad e se svake godine sve vie iriti. S druge strane, moglo bi se tvrditi da su nestaice hrane djelo ovjeka, posljedica rasipnitva, nesposobnosti, lakomosti i nepravde. Uz humanije i bolje vlade, racionalniju upotrebu obradive zemlje, tedljiviji nain ivota i pravedniju raspodjelu hrane, Zemlja bi mogla nahraniti mnogo brojnije puanstvo od dananjega, bez nepotrebna optereivanja svojih kapaciteta. Najvea brojka koja se spominje iznosi 50 milijardi ljudi, ili 12 i pol puta vie od dananjeg broja stanovnika. Uz sadanju stopu porasta od dva posto na godinu, broj stanovnika Zemlje udvostruit e se svakih 35 godina. Godine 2014. iznosit e 8 milijardi; 2049. 16 milijardi i tako dalje. To znai da e, uz sadanju stopu rasta, stanovnitvo Zemlje brojki 50 milijardi oko 2100. godine, za samo 120 godina. A to tada? Ako, dosegavi tu toku, tada preteknemo svoje zalihe hrane, iznenadni slom bit e utoliko katastrofalniji. Naravno, za 120 godina ovjek e svojom tehnologijom pronai nove naine da prehrani ovjeanstvo unitavajui sve ostale oblike animalnog ivota i uzgajajui bilje koje je sto posto jestivo, i tada se prehranjujui tim biljem bez konkurencije. Na taj bi nain Zemlja mogla prehraniti 1,2 bilijuna ljudi, ili 300 puta, 320

vie nego to broji sadanje puanstvo. No, uz sadanju stopu porasta, stanovnitvo e brojki 1,2 bilijuna 2280. godine, za otprilike 300 godina. to tada? Zapravo je besmisleno tvrditi da postoje neki specifini brojevi ljudi koje moemo prehraniti ovim ili onim znanstvenim napretkom. Geometrijska progresija (a porast stanovnitva to jest) moe premaiti svaki broj. Hajde da to razloimo. Pretpostavimo da prosjena teina ljudskog bia (ukljuimo li ene i djecu) iznosi 45 kilograma. U tom bi sluaju ukupna masa ovjeanstva koje danas ivi na Zemlji teila 180 milijardi kilograma. Ta bi se teina udvostruavala svakih 35 godina, s udvostruenjem broja stanovnika. Uz tu stopu porasta, dovedemo li stvari do ekstrema, za 1800 godina ukupna bi masa ovjeanstva bila jednaka ukupnoj masi Zemlje. (To nije veliki vremenski razmak. Od vremena imperatora Marka Aurelija prolo je samo 1 800 godina.) Nitko naravno ne moe zamisliti da bi se broj stanovnika na Zemlji mogao poveavati sve dok zemaljska kugla ne postane grumen ovjekova mesa i krvi. To zapravo znai da, bez obzira to inili, ne moemo odrati sadanju stopu porasta stanovnitva na Zemlji dulje od 1 800 godina. No zato da se ograniimo na Zemlju? Mnogo prije nego to mine 1 800 godina, ovjeanstvo e doprijeti do drugih svjetova i sagradit e umjetna svemirska naselja, gdje e se moi smjestiti sve vei broj ljudi. Mogli bismo ak ustvrditi da bi jednoga dana, irei se svemirom, ukupna masa mesa i krvi ovjeka mogla doista premaiti masu Zemlje. Ipak ni to ne bi moglo odoljeti snazi geometrijske progresije. Sunce je 330 000 puta masivnije od Zemlje, a naa je galaksija 150 milijardi puta masivnija od Sunca. U cijelom svemiru postoji moda ukupno 100 milijardi galaksija. Pretpostavimo li da prosjena galaksija ima masu jednaku naoj (to je gotovo sigurno pretjerana procjena, no nije bitno), tada je ukupna masa svemira 5 000 000 000 000 000 000 000 000 000 puta vea od mase Zemlje. I uz to, ako se sadanje stanovnitvo na Zemlji nastavi poveavati neprekidno po stopi od 2 posto na godinu, ukupna masa ovjekovog mesa i krvi bit e jednaka masi svemira za neto vie od 5 000 godina. Toliko je otprilike vremena prolo od pronalaska pisma. Drugim rijeima, u toku prvih 5 000 godina pisane povijesti dosegli smo fazu u kojoj smo donekle ispunili povrinu jednog 321

malog planeta. Za slijedeih 5 000 godina, uz sadanju stopu porasta, prepunit emo ne samo taj planet, ve i cijeli svemir. Ako elimo izbjei stanje u kojem emo nadmaiti svoje zalihe hrane, svoje resurse i ivotni prostor, slijedi iz toga, moramo zaustaviti sadanju stopu porasta stanovnitva za manje od 5 000 godina, ak ako zamislimo da e naa tehnologija napredovati do krajnjih granica mate. A hoemo li iskreno biti realistini, pravu mogunost da izbjegnemo tu katastrofu pete vrste imat emo samo ako stopu porasta stanovnitva ponemo smanjivati sada! No kako? To je doista problem, jer u cijeloj povijesti ivota nijedna vrsta nije dobrovoljno pokuala kontrolirati broj svojih pripadnika.* To nije pokuala ak ni ljudska vrsta. Ona je, sve dosad, slobodno raala potomstvo i poveavala svoj broj do granice moguega. Da bi se populacija obuzdala, razlika izmeu broja poroda i broja smrti mora se nekako smanjiti, mora se naime smanjiti rastua prevlast broja poroda nad smrtnou. Da bismo postigli stagnantnu populaciju, ili privremeno ak smanjivanje broja stanovnika, stoje nam na raspolaganju samo dvije alternative: ili se stopa smrtnosti mora poveati dok ne dostigne ili nadmai stopu roenja, ili se broj roenja mora smanjiti dok se ne izjednai sa smrtnou ili postane jo manji od nje.** Poveanje stope smrtnosti je laka alternativa. Meu svim biljnim i ivotinjskim vrstama, u toku cijele povijesti ivota, iznenadno i dramatino poveanje smrtnosti bilo je uobiajeni odgovor na poveanu brojnost vrste koja ju je dovela do razine na kojoj se, u dugom razdoblju, nije mogla prehraniti. Smrtnost se poveava prvenstveno kao posljedica gladovanja. Zbog slabosti koja prethodi skapavanju od gladi, pojedini pripadnici vrste isto tako lake podlijeu bolestima i grabeljivcima. To se isto moe rei za ljudska bia u prolosti, a ako pogledamo u budunost moemo raunati na to da e naa populacija biti obuzdana (ako sve drugo propadne) glau, bolestima i nasiljem iza ega e slijediti smrt. Da to nije nova ideja, moe nam posvjedoiti injenica kako su ta etiri initelja
* Pokusi sa takorima pokazali su da pretjerana brojnost dovodi do psihotine zajednice u kojoj se mladi uope ne raaju ili, ako se raaju, o njima se ne vodi briga. To, meutim, nije dobrovoljna kontrola, i kad bi ljudska bia ekala da pretjerana napuenost izludi drutvo, to bi znailo ekati katastrofu. ** Mogua je i kombinacija obje te varijante, tako da se stopa smrtnosti poveava, a istodobno broj poroda smanjuje.

322

gladovanje, bolest, nasilje i smrt etiri jahaa Apokalipse opisana u biblijskoj Knjizi otkrivenja, gdje opsjedaju ovjeanstvo u njegovim zadnjim danima. Ako bi se problem puanstva rjeavao poveanjem smrtnosti, jasno je da bi to znailo samo iskusiti katastrofu pete vrste u kojoj se unitava civilizacija. Ako se, u trzavicama zbog zadnjih ostataka hrane i resursa, pokrene termonuklearni rat kao oajniko sredstvo, mogla bi uslijediti katastrofa etvrte vrste koja bi istrijebila ovjeanstvo. Preostalo nam je, dakle, smanjivanje broja poroaja kao jedini nain da se izbjegne katastrofa. Kako to uiniti? Kontrola broja roenja nakon to je do njih ve dolo, edomorstvom ili ak pobaajem, odbojna je mnogim ljudima. ak ako se to i ne shvati kao pitanje svetosti ivota (princip koji je u ovjekovoj povijesti predstavljao uglavnom tek prazne rijei), mogli bismo se upitati zato bi se ena morala izlagati neugodnostima trudnoe samo zato da bi se plod toga unitio, ili zato bi morala pretrpjeti neugodnosti pobaaja? Zato da se jednostavno ne sprijei ve samo zaee! Jednostavan nain da se izbjegne zaee je izbjegavanje spolnih odnosa, no svi razlozi govore u prilog tome da to nikad nee biti popularna metoda obuzdavanja populacije. Umjesto toga, potrebno je razdvojiti spolne odnose od zaea, omoguavajui da imamo prvo bez drugoga, osim ako se djeca doista ele ili ako su nuna da bi se odrala snoljiva populacijska razina. Kontracepcija se moe ostvariti na brojne naine, kirurke, mehanike i kemijske, od kojih su svi dobro poznati te ih samo valja razumno primjenjivati. Postoje zapravo dobro poznati oblici seksualnih aktivnosti koji se primjenjuju pruajui potpuno zadovoljstvo i koji ne nanose nikakvu zamjetljivu tetu partnerima ili bilo kome drugom, a ne nose u sebi apsolutno nikakvu mogunost zaea. Prema tome, ne postoje nikakve praktine potekoe u smanjivanju broja poroda one su samo socijalne i psiholoke. Drutvo je ve tako dugo naueno na viak djece (zbog visoke stope smrtnosti meu njima) da se na nj oslanja ekonomija na mnogim mjestima, a gotovo svugdje individualna psihologija. Mnoge tradicionalistike grupe ogoreno se bore protiv kontracepcije smatrajui je nemoralnom, a mnogo djece u obitelji jo se uvijek, po tradiciji, smatra blagoslovom. to e se dakle dogoditi? Imajui mogunost da se spasi, hoe li se ovjeanstvo ipak omai u katastrofu samo zato to je 323

naviklo na jedan zastario nain miljenja? Mogue je da e se upravo to dogoditi. A ipak, sve vie i vie ljudi (i ja sam) govori i pie o populacijskoj pogibelji i o vidljivom unitenju okolia kao posljedici sve brojnijeg ovjeanstva i sve veih potreba sve vie ljudi za veim koliinama hrane, veim koliinama energije i vie ivotnih uitaka. Vlade i njihovi predsjednici sve vie poinju shvaati da se nijedan problem ne moe rijeiti tako dugo dok se ne rijei problem populacije, i da je svako rjeenje uzaludno ako stanovnitvo i dalje raste. A posljedica toga je sve vei pritisak, na ovaj ili onaj nain, za smanjenje nataliteta. To ulijeva snano pouzdanje, jer drutveni pritisak moe uiniti vie za smanjenje nataliteta od bilo ega drugoga. Na izmaku 1970-ih godina natalitet u svijetu poeo se smanjivati i stopa se porasta stanovnitva spustila sa 2 posto na 1,8 posto. To, naravno, nije dovoljno, jer e u sadanjem trenutku svako poveanje donijeti sa sobom konanu katastrofu ako se takav rast nastavi. Ipak, i to smanjenje je znak koji ulijeva nadu. Iako e stanovnitvo i dalje rasti, ipak je mogue da e se stopa porasta smanjivati te e ono dosei maksimum koji moda nee premaiti 8 milijardi, a nakon toga e se smanjivati. I taj e proces prouzroiti dovoljno nevolja, ali moda e civilizacija odoljeti oluji, i moda e ovjeanstvo, teko oteeno, preivjeti, obnoviti Zemlju i njezinu ekoloku ravnoteu te ponovno izgraditi mudriju i praktiniju kulturu temeljenu na stabilnom puanstvu koje e se zadravati na podnoljivoj razini. Obrazovanje Mogli bismo dakle zamisliti vrijeme, recimo za sto godina od danas, u kojem je problem puanstva rijeen, u kojem je energija jeftina i obilna, u kojem ovjeanstvo reciklira svoje resurse i ivi u miru i vedrini. Sigurno e tada svi problemi biti rijeeni i sve katastrofe izbjegnute. No, ne mora ba biti tako. Svako rjeenje, postigavi pobjedu, moe s njom donijeti i svoje vlastite probleme. Svijet u kojem se puanstvo kontrolira je svijet u kojem je natalitet jednako nizak kao i mortalitet, a kako je zahvaljujui suvremenoj medicini stopa smrtnosti danas mnogo manja no to je bila ikada u prolosti, takva mora biti i stopa nataliteta. To znai da e, kad je rije o postocima, biti manje djece i mladih ljudi nego ikada te da e biti vie zrelih i starijih ljudi. I doista, zamislimo li da e medicinska

324

tehnologija napredovati, prosjeni ivotni vijek i dalje e se poveavati. To znai da e se stopa smrtnosti nastaviti smanjivati a stopa nataliteta morat e opadati zajedno s njom. Drutvo koje dakle moramo oekivati, hoemo li postii postojano puanstvo, vrsta je drutva u kojem ima sve vie ljudi srednje dobi. Bit emo svjedoci, da tako kaemo, starenja Zemlje. Zapravo ve moemo vidjeti da se to dogaa u onim dijelovima svijeta gdje se stopa nataliteta smanjila, a oekivani ivotni vijek produljio na primjer u Sjedinjenim Dravama. Godine 1900, kad je prosjeno predvieno trajanje ivota u Sjedinjenim Dravama iznosilo samo 40 godina, od ukupno 77 milijuna stanovnika 3 100 000 ljudi bilo je starije od 65 godina, ili oko 4 posto. Godine 1940. od ukupno 134 milijuna stanovnika 9 je milijuna bilo starije od 65 godina, ili 6,7 posto. Godine 1970. iznad 65 godina bilo je 20,2 milijuna ljudi od ukupno 208 milijuna, gotovo 10 posto. Do 2000. godine moglo bi biti ak 29 milijuna ljudi starijih od 65 godina, od ukupno procijenjenih 240 milijuna, to je 12 posto. Za sto godina, kad e se stanovnitvo neto vie nego utrostruiti, broj ljudi starijih od 65 godina poveat e se gotovo deset puta. Posve je jasno djelovanje te pojave na ameriku politiku i ekonomiju. Vremeni ljudi sve su utjecajniji dio birakih tijela te se dravne, politike i financijske institucije moraju sve vie baviti mirovinama, socijalnom skrbi, zdravstvenim osiguranjem i slino. Svatko, dakako, eli dug ivot i eli da se o njemu vodi briga kad ostari, no sa stajalita civilizacije u cijelosti to bi mogao biti problem. Ako, kao rezultat stabilizacije puanstva, razvijemo drutvo koje stari, nee li moda duh, pustolovnost i stvaralatvo mladih oslabiti i ugasiti se pod krutim konzervativizmom zrelog doba? Nee li teret inovacija i smionosti ostati na tako malom broju ljudi da e beskorisna teina starih slomiti civilizaciju? Nee li civilizacija, izbjegavi smrt od populacijske eksplozije, shvatiti da polagano umire od starenja civilizacije? No jesu li starenje i krutost duha nuno povezani? Nae je drutvo prvo koje to prihvaa kao gotovu injenicu, jer je nae drutvo prvo u kojem su starci postali prekobrojni. U polupismenim drutvima u kojima se nisu vodili povijesni zapisi, stari su bili riznice i uvari tradicije, ivi prirunici, biblioteke i nepogreivi autoriteti. Danas, meutim, ne trebamo sjeanja starih; posjedujemo mnogo bolje naine biljeenja i uvanja podataka. Kao posljedica toga, starci gube svoju funkciju i mo da sauvaju nae potovanje. 325

I dalje, u drutvima u kojima se tehnologija sporo mijenjala, upravo se na stare majstore, bogate iskustvom i znanjem, moglo osloniti s povjerenjem u njihovo izvjebano oko, mudar sud i dobar posao. Danas se tehnologija mijenja naglo i ljudima su potrebni golobradi diplomanti od kojih se oekuje da donesu sa sobom najnovija postignua. Da bismo im napravili mjesta, stare prisilno umirovljujemo te starost opet gubi svoju funkciju. A kako se broj beskorisnih staraca poveava, ini se doista da su oni mrtav teret. Moraju li to biti? Ljudi danas ive u prosjeku dva puta dulje nego to su ivjeli nai preci prije stoljea i pol. Dug ivot, meutim, nije jedina promjena. Ljudi su danas takoer zdraviji i snaniji, u prosjeku, u svakom odreenom ivotnom dobu nego to su bili njihovi preci u tom istom dobu. Nije rije samo o tome da su ljudi umirali mladi u danima prije suvremene medicine. Mnogi su od njih bili izgledom starci ve u tridesetoj. Tako dug ili jo dulji ivot znaio je da su ljudi morali preivjeti ponovljene napade infektivnih bolesti koje danas moemo ili sprijeiti ili lako izlijeiti. To je znailo hraniti se oskudno, i kvalitativno i kvantitativno. Nije bilo naina da se bori protiv bolesnih zuba ili kroninih zaraza, nikakva naina da se ublai djelovanje hormonalnih poremeaja ili nedostatka vitamina, nikakva naina da se suprotstavi tucetima drugih slabosti. Kao kruna svega, mnogi su se ljudi morali iscrpljivati mukotrpnim radom kakav danas obavljaju za nas strojevi.* Kao rezultat toga, stare su osobe danas krepke i mlade u usporedbi s ljudima iste dobi u srednjevjekovnim danima vitetva i ak u pionirskim danima Sjedinjenih Drava. Moe se pretpostaviti da e se to kretanje prema krepkijim starim ljudima nastaviti u budunosti ako civilizacija preivi i ako medicina i dalje napreduje. Cijeli pojam mladost i starost mogao bi se zapravo ponititi u buduem drutvu stabilne populacije. No, ako se i izbrie fizika razlika izmeu mladosti i starosti, to je s mentalnim razlikama? Moe li se to uiniti sa stagniranjem u starosti, njezinom nesposobnou da prihvati stvaralaku promjenu?
* Mnogi ljudi danas sanjare o prolosti u kojoj je ovjek ivio blizu prirodi, zdraviji i sraniji nego danas, u napuenim gradovima zahvaenima zagaenjem. Takvi bi sanjari bili neugodno iznenaeni kad bi se^ali u stvarnoj prolosti pogoeni bolestima, izgladnjeli i prljavi, ak i na najviim drutvenim razinama.

326

No, koliko je od te stagnacije plod tradicije i drutva usredotoenog na mladost? Unato postupnom produljivanju razdoblja kolovanja, obrazovanje se i dalje povezuje s mladima, i dalje ima neku vrstu roka kad ga valja prekinuti. I dalje postoji snaan osjeaj da nastupa vrijeme kad je obrazovanje dovreno, i da to vrijeme ne traje dugo u ovjekovu ivotnom vijeku. U stanovitom smislu, to obrazovanje daje neki okus sramotnosti. Veina mladih ljudi, ogorenih zbog discipline prinudnog kolovanja i neugodnosti nekompetentnog poduavanja, ne moe a da ne zamijeti kako odrasli ne moraju ii u kolu. Jedna od nagrada zrelosti, sigurno se mora initi buntovnikoj omladini, jest odbacivanje okova obrazovanja. Za njih ideal prerastanja djetinjstva znai doi do faze u kojoj vie nikada nita nee morati uiti. Priroda je dananjeg obrazovanja takva da se ono neizbjeno smatra kaznom za mlade, a to znai da neuspjeh donosi nagradu. Mladi ovjek koji prerano izae iz kole i koji napusti dalje obrazovanje da bi se odmah zaposlio, po miljenju svojih kolega postaje zrelim ovjekom. Ako odrastao ovjek, s druge strane, pokua nauiti neto novo, mnogi e ga esto promatrati podrugljivo i smatrat e da je zapravo podjetinjio. Poistovjetivi obrazovanje samo s mladima i oteavi, u drutvenom smislu, prosjenoj osobi uenje nakon to su proli dani formalnog kolovanja, moemo biti sigurni da veini ljudi nije ostalo nita do informacija i stavova steenih u ranoj mladosti kojih se uz to jo nejasno sjeaju a tada se alimo na krutost starosti. Taj nedostatak obrazovanja s obzirom na pojedinca moe biti zasjenjen jo jednim nedostatkom s obzirom na drutvo u cijelosti. Moe se dogoditi da cijelo drutvo bude prisiljeno prestati uiti. Moe li se dogoditi da e se napredovanje ovjekova znanja morati zaustaviti jednostavno sa svoga vlastitog izvanrednog uspjeha? Nauili smo toliko mnogo da postaje teko pronai specifina podruja koja su nam potrebna meu ogromnom masom cjeline, specifina podruja koja mogu biti kljuna za daljnji napredak. A ako ovjeanstvo ne moe vie napredovati na putu znanstvenog i tehnolokog uspona, znai li to da vie neemo biti u stanju odravati svoju civilizaciju? Je li to jo jedna pogibelj pobjede? Tu bismo pogibelj mogli saeti ako kaemo da ukupnom ovjekovu znanju nedostaje indeks i da ne postoji djelotvorna metoda za pribavljanje informacija. Kako to moemo ispraviti 327

osim pribjegavanjem memoriji boljoj od ovjekove koja e posluiti kao indeks, i sistemu pronalaenja informacija brem od ovjekova koji e upotrijebiti taj indeks? Ukratko, potreban nam je kompjuter, i ve gotovo etrdeset godina razvijamo bolje, bre, saetije i svestranije kompjutere vratolomnom brzinom. To se nastojanje mora nastaviti ako civilizacija ostane netaknutom, a u tom e sluaju kompjuterizacija znanja biti neizbjena. Sve e se vie i vie informacija biljeiti na mikrofilmovima i sve e vie tih informacija biti dostupno uz pomo kompjutera. Stvorit e se tenja za centraliziranjem informacija, tako da e se pri traenju nekog podatka moi pretraiti izvori svih biblioteka neke regije, neke zemlje ili, konano, svijeta. Na kraju e se organizirati neto poput svjetske kompjuterizirane biblioteke u kojoj e biti pohranjeno sveukupno znanje ovjeanstva i u kojoj e se, na zahtjev, moi pronai svaki djeli cjeline. Nain na koji bi se ljudi koristili takvom bibliotekom nije misterija; postupak je ve na putu. Ve imamo komunikacijske satelite koji omoguuju da se poveu bilo koje dvije toke na globusu u djeliu sekunde. Meusobna veza dananjih komunikacijskih satelita ovisi, meutim, o radio-valovima, a broj moguih kanala koji oni doputaju otro je ogranien. U buduim generacijama takvih satelita za meusobno e se povezivanje upotrebljavati laseri koji koriste vidljivu svjetlost i ultraljubiasto zraenje. (Prvi je laser konstruirao 1960. godine ameriki fiziar Theodore Harold Maiman (1927). Valne duine vidljive svjetlosti i ultraljubiastog zraenja nekoliko su milijuna puta krae od duina radio-valova, tako da laserske zrake mogu prenositi milijune puta vie kanala nego snopovi radio-valova. Moglo bi dakle doi vrijeme kad bi svako ljudsko bie dobilo vlastiti televizijski kanal koji bi se mogao ukljuiti u kompjuter, i to bi bila njegova ili njezina veza sa skupljenim znanjem svijeta. Aparat slian televizijskom eljeni bi materijal reproducirao na ekranu, ili na filmu ili papiru burzovne kotacije, dnevne novosti, mogunosti kupnje, dijelove ili kompletne novine, magazine ili knjige. Globalna kompjuterizirana biblioteka bila bi prijeko potrebna znanstvenicima i istraivakom radu, (no to bi predstavljalo manji dio njezine upotrebe. Ona bi znaila pravu revoluciju za obrazovanje i, po prvi put, pruila bi nam obrazovnu shemu koja bi bila istinski otvorena svim ljudima svake dobi. 328

Ljudi naime ele uiti. Oni u lubanji imaju mozak teak kilogram i pol koji trai da stalno bude neim zaokupljen kako bi se sprijeila bolest dosade. U nedostatku neega boljeg ili korisnijeg, moe se ispuniti besciljnim vizijama loih televizijskih programa ili besmislenim zvukom loih snimaka. ak i taj oskudan materijal bolji je od kola dananjega ustrojstva, gdje se pojedini aci masovno kljukaju stereotipnim predmetima stanovitom naloenom brzinom, bez ikakva obaziranja na to to pojedinac eli saznati i kako brzo ili polako moe apsorbirati informacije. Kako bi bilo kad bi, meutim, u ovjekovu ivotnom prostoru postojao ureaj koji bi nju ili njega opskrbljivao podacima o tono onome to on ili ona ele znati: kako izraditi kolekciju maraka, kako popraviti ogradu, kako ispei kruh, kako voditi ljubav, pojedinosti o privatnom ivotu engleskih kraljeva, pravila nogometa, povijest kazalita? Kako bi bilo kad bi sve to bilo prikazano s beskrajnim strpljenjem, s beskrajnim ponavljanjem ako je potrebno, u vrijeme i na mjestu koje uenik sam odabere? A ako, svladavi dio predmeta, uenik zatrai neto naprednije, ili neko dodatno podruje? to ako neka informacija iznenada zapali novo zanimanje i uputi uenika u posve novom smjeru? Zato ne? Sigurno bi sve vie i vie ljudi prihvatilo taj lagan i prirodan nain da zadovolje svoju znatielju i elju za znanjem. A svaka osoba, budui obrazovana prema svojim vlastitim zanimanjima, mogla bi tada poeti davati vlastiti doprinos. Osoba koja bi imala neku novu misao ili zapaanje bilo koje vrste na nekom polju mogla bi o tome izvijestiti, i ako to ne bi bilo ponavljanje neega to ve postoji u biblioteci, moglo bi se provjeriti i eventualno na kraju dodati zajednikoj riznici. Svaka bi osoba bila i uitelj i uenik. Kad bi jedinstvena biblioteka bila i jedinstven stroj za poduavanje, ne bi li tada uitelj-uenik izgubio svaku elju za meusobnim djelovanjem ljudi? Ne bi li se civilizacija razvila u veliku zajednicu osamljenika i ne bi li se na taj nain raspala? Zato bi se to moralo dogoditi? Nikakav nastavniki stroj ne bi mogao zamijeniti ljudske kontakte na svim podrujima. U atletici, javnim govorima, dramskim umjetnostima, u istraivanjima, plesu, u voenju ljubavi nikakva koliina knjikog znanja ne bi zamijenila praksu, iako bi je teorija mogla unaprijediti. Ljudi bi i dalje uzajamno djelovali, i to s vie raznolikosti i uitka zato to bi znali to rade. 329

Zapravo, moemo se pouzdati u to da svako ljudsko bie posjeduje misionarski instinkt u vezi s ma kojim predmetom za koji su on ili ona strastveno zainteresirani. Oduevljeni ahisti nastoje i druge ljude zainteresirati za ah, a isto se to moe rei, analogno, za ribie, plesae, kemiare, povjesniare, trkae-amatere, kupce antikviteta i sve drugo. Osoba koja iskua stroj za uenje i oduevi se. tkanjem, ili povijeu odijevanja, ili rimskim noviima, vrlo e vjerojatno odluno uznastojati pronai i druge ljude slinoga zanimanja. Ta metoda obrazovanja uz pomo kompjutera sigurno nee praviti dobne razlike. Mogao bi je upotrijebiti svatko u bilo kojoj dobi, pri emu bi se neki novi interesi moda mogli javiti u ezdesetoj godini, dok bi stari izblijedjeli. Stalno vjebanje znatielje i misli odravalo bi mozak jednako gipkim kao to stalno gimnasticiranje odrava liniju tijela. Iz toga bi slijedilo da kasne godine ne mora pratiti krutost duha; barem ne tako brzo i tako neizostavno. Lako bi se moglo dogoditi da, unato besprimjernom starenju svjetske populacije i maloj zastupljenosti omladine kakva nikad prije nije zabiljeena, rezultat bude svijet stabilne populacije s brzim tehnolokim napretkom i intelektualnim meusobnim oploivanjem neusporediva intenziteta. No, ne bi li ak i novo, slobodno obrazovanje moglo sobom donijeti neku opasnost? Kad bi svatko mogao slobodno uiti ono to eli, ne bi li gotovo svi krenuli putem trivijalnosti? Tko bi uio dosadne, teke stvari potrebne da svijet i dalje kroi naprijed? U kompjuteriziranom svijetu budunosti, upravo zaista dosadne stvari ne bi se vie nalazile u nadlenosti ljudskih bia. Za njih bi se brinuli automatski strojevi. Ljudskim bi biima bili ostavljeni oni stvaralaki aspekti svijesti koji bi osobama to se njima bave predstavljali zabavu. Uvijek e biti ljudi koji e nalaziti zadovoljstvo u matematici i znanosti, u politici i voenju poslova, u istraivanju i razvoju. Oni bi pomagali kretanje svijeta, no inili bi to iz elje i zadovoljstva, jednako kao i ljudi zaokupljeni podizanjem kamenjara ili pisanjem gurmanskih recepata. Bi li se oni koji pokreu svijet obogatili i ugnjetavali ostale? Ta mogunost vjerojatno postoji, no moemo se nadati da bi u prikladno kompjuteriziranom svijetu mogunost korupcije ipak bila manja i da bi svijet voen mirno i bez trzavica donio vie probitaka ljudima openito nego to bi korupcija plus nered mogli donijeti pojedincima. 330

Prikazuje nam se slika utopije. Bio bi to svijet u kojem bi nacionalna suparnitva bila izglaena i rat odbaen. Bio bi to svijet u kojem bi rasizam, razlike medu spolovima i razlike meu dobima izgubili vanost u jednom drutvu suradnje, naprednih komunikacija, automatizacije i kompjuterizacije. Bio bi to svijet obilnije energije i razvijene tehnologije. No moe li ak i utopija donijeti svoje pogibelji? Napokon, u svijetu dokolice i zabave, ne bi li se unutranji znaaj i volja ovjeanstva mogli opustiti, oslabiti i uvenuti? Homo sapiens razvio se i postao snaan u atmosferi stalnog rizika i pogibelji. Kad se jednom Zemlja pretvori u univerzalno nedjeljno poslijepodne u predgraima, bi li civilizacija, izbjegavi silovitu smrt od populacijske eksplozije i plaljivu smrt od starenja puanstva, bi li mogla podlei tihoj smrti od dosade? Moda bi, kad bi Zemlja bila sve to postoji, no ini se izvjesnim da, do trenutka kad se ostvari takva malogradskost, Zemlja nee biti jedino sveukupno ovjekovo prebivalite. Uz pomo brzog tehnolokog napretka omoguenog kompjuteriziranim znanjem, svemir e se istraivati, eksploatirati i naseljavati brzinom veom no to se danas ini moguim, i upravo e svemirske naseobine predstavljati nova otrilita ovjeanstva. Tamo na novim granicama, najveim i gotovo beskrajnima, kakve ovjek jo nije spoznao, nai e se izobilje rizika i opasnosti. Ma koliko Zemlja postala mirnim sreditem ogranienih poticaja, uvijek e preostati beskrajni izazovi koji e iskuavati ovjeanstvo i odravati ga snanim, ako ne na samoj Zemlji, tada na vjenoj granici svemira.

Tehnologija
Bio sam opisivao tehnologiju kao osnovnoga graditelja podnoljivog, ak utopijskog svijeta niskog nataliteta. Zapravo, kroz cijelu sam se ovu knjigu oslanjao na tehnologiju kao na glavnu snagu kojom se moe izbjei katastrofa. Ipak, ne moe se zanijekati injenica da je i tehnologija u stanju prouzroiti katastrofu. Termonuklearni je rat izravni proizvod napredne tehnologije, i upravo napredna tehnologija troi danas nae resurse i gura nas u zagaenje. Ako rijeimo sve probleme s kojima smo danas suoeni, dijelom zahvaljujui ovjekovu razumu a dijelom s pomou same 331

tehnologije, nitko ne moe jamiti da nam u budunosti nee zaprijetiti neka katastrofa izazvana stalnim uspjehom tehnologije. Pretpostavimo, primjerice, da razvijemo obilatu energiju bez kemijskog ili radijacijskog zagaenja, kroz nuklearnu fuziju ili izravnu Sunevu energiju. Ne bi li ta obilna energija mogla izazvati druge vrste zagaenja koje se od nje ne bi mogle razluiti? Prema prvom zakonu termodinamike, energija ne nestaje, ve samo mijenja oblik. Dva su takva oblika svjetlost i zvuk. Nakon 1870-ih godina, otkako je Edison izumio elektrinu svjetlost, Zemljina je nona strana, svakim desetljeem postajala svjetlija. Takvo svjetlosno zagaenje razmjerno je manji problem (osim za astronome koji e, uostalom, premjestiti podruje svoga djelovanja u svemir za nekoliko desetljea), no to je sa zvukom? Vibriranje onih pokretnih dijelova koji su vezani uz proizvodnju ili upotrebu energije je buka, a industrijski svijet je doista buno mjesto. Zvuk automobilskog prometa, aviona koji uzlijeu, eljeznice, sirena za maglu, vozila za snijeg u zimskoj pustoi, motornih amaca na inae mirnim jezerima, gramofona, radio-aparata i televizora, izlae nas stalnoj buci. Hoe li to postajati sve gore i hoe li svijet postati nepodnoljiv? To nije osobito vjerojatno. Mnogi izvori neeljene svjetlosti i zvuka nalaze se pod strogom ovjekovom kontrolom i ako ih tehnologija proizvodi, ona isto tako moe ublaiti njihovo djelovanje. Elektrini automobili, da navedemo jedan primjer, bili bi mnogo tii od automobila s benzinskim motorom. Svjetlost i zvuk su, meutim, uvijek bili s nama, ak i u predindustrijsko doba. to je s onim oblicima energije koji su svojstveni naem vremenu? Kako stoje stvari s mikrovalnim zagaenjem? Mikrovalovi, dakle radio-valovi relativno kratkih valnih duina, prvi su puta opsenije upotrijebljeni u vezi s radarima u toku drugoga svjetskog rata. Otada njihova primjena nije rasla samo u sve brojnijim radarskim instalacijama, ve i u mikrovalnim penicama za brzo kuhanje, jer mikrovalovi prodiru u hranu i pretvaraju se u toplinu kroz cijeli volumen jela, za razliku od obinih naina kuhanja gdje se jelo polako zagrijava izvana prema unutra. No, mikrovalovi prodiru i u nas, gdje ih apsorbira naa nutrina. Bi li sve vee koliine lutajuih mikrovalova u blizini naprave koja ih koristi mogle jednom tetno djelovati na nae tijelo na molekularnoj razini? 332

Neki su paniari preuveliali pogibelj od mikrovalova, no to ne znai da ona ne postoji. U budunosti, ako e se Zemlja opskrbljivati energijom sa solarnih elektrana u svemiru, energija e se prenositi od tih stanica do povrine Zemlje u obliku mikrovalova. Pri tome e biti nuan oprez, kako se ne bi moglo dogoditi da se to pokae pogubnim. Svi su izgledi da se to nee dogoditi, no ipak to nije neto to se moe uzeti zdravo za gotovo. I napokon, sva energija bilo koje vrste na kraju se pretvara u toplinu. To je mrtva toka energije. Zemlja, ako nema ovjekove tehnologije, dobiva toplinu sa Sunca. Sunce je daleko najvei izvor Zemljine topline, no manje koliine potjeu iz Zemljine unutranjosti i prirodne radioaktivnosti kore. Tako dugo dok se ljudska bia ograniavaju na upotrebu energije Sunca, unutranjosti planeta i prirodne radioaktivnosti, i to ne vie nego to je u prirodi dostupno, tako dugo nema sveobuhvatnih posljedica na konano formiranje topline. Drugim rijeima, moemo koristiti Sunev sjaj, hidroelektrinu energiju, plimu i oseku, temperaturne razlike oceana, tople izvore, vjetar i tako dalje, a da pri tome neemo stvarati nikakvu dodatnu toplinu koja bi premaivala koliine to bi nastajale i bez naeg uplitanja. Ako, meutim, spaljujemo drvo, tada stvaramo toplinu bre nego to bi bio sluaj kad bi se drvo polako raspadalo. Ako spaljujemo ugljen i naftu, tada stvaramo toplinu tamo gdje se ona uope ne bi stvarala. Ako bismo u potrazi za toplom vodom kopali duboko u tlu, izazvali bismo izbijanje unutranje topline na povrinu bre nego to se to normalno dogaa. U svim tim sluajevima toplina se dodaje okolici bre nego to bi se to dogaalo bez ovjekove tehnologije, a ta dodatna toplina morat e se nou, u obliku toplinskog zraenja, odvesti sa Zemlje. Poveanje koliine toplinskog zraenja znai automatsko poveavanje prosjene temperature Zemlje, a time nastaje termalno zagaenje. Sva dodatna energija koju smo dosad proizveli, uglavnom spaljivanjem fosilnih goriva, nije znatnije utjecala na prosjenu temperaturu Zemlje. ovjeanstvo proizvodi 6,6 milijuna megavata topline na godinu, prema 120 000 milijuna megavata koje Zemlja svake godine primi iz prirodnih izvora. Drugim rijeima, mi dodajemo samo 1/18 000 ukupne koliine. No, naa je energija koncentrirana na malom broju relativno ogranienih podruja te je zbog lokalnog zagrijavanja u velikim gradovima klima tamo 333

znatno drukija nego to bi bila da su ti gradovi netaknute plohe vegetacije. to da se tek kae o budunosti? Nuklearna fisija i nuklearna fuzija dodaju toplinu okoliu i u stanju su to initi u mnogo veem opsegu nego nae dananje sagorijevanje fosilnih goriva. Upotreba Suneve energije na povrini Zemlje ne dodaje toplinu naem planetu, ali to zato ini skupljanje Suneve energije u svemiru i prenoenje na Zemlju. Uz dananju stopu rasta populacije i upotrebe po stanovniku, energija koju stvara ovjek mogla bi porasti esnaest puta u slijedeih pedeset godina; tada e to biti koliina jednaka 1/1000 ukupno proizvedene energije. Tada bi moglo zapoeti pribliavanje stanju u kojem e se temperatura Zemlje poveati katastrofalnim uinkom, otapajui polarne ledene kape ili, jo gore, pokreui galopirajui stakleniki efekt. Ako broj stanovnika ak ostane nizak i postojan, energija koja nam je potrebna da bismo nastavili sa sve sloenijom i naprednijom tehnologijom dodavat e sve vie i vie topline Zemlji, a to bi se jednoga dana moglo pokazati pogibeljnim. Da bi se izbjeglo tetno djelovanje termalnog zagaenja, moda e biti nuno da ljudska bia strogo odrede maksimalan opseg upotrebe energije ne samo na Zemlji, ve i na svim svjetovima, prirodnim ili umjetnima, na kojima ive i razvijaju tehnologiju. Druga je alternativa mogunost da se izume metode za usavravanje koliine toplinskog zraenja pri zadanim, prihvatljivim temperaturama. Tehnologija moe biti opasna i s aspekta koji nemaju nikakve veze s energijom. Primjerice, ve sada ovjek postupno poveava svoju sposobnost uplitanja u genetiko ustrojstvo ivota, ukljuujui i ivot ljudskih bia. To zapravo nije posve nova stvar. Otkako ljudska bia uzgajaju ivotinje i bilje, otada ih namjerno sparuju ili kriaju na nain koji e naglasiti one znaajke koje ovjek smatra korisnima. Kao rezultat toga, uzgojeno bilje i domae ivotinje u mnogim su se sluajevima potpuno promijenili u usporedbi s prvobitnim organizmima kojima su se okoristila primitivna ljudska bia. Konji su vei i bri, krave daju vie mlijeka, ovce vie vune, kokoi vie jaja. Meu psima i golubovima uzgojeni su tuceti korisnih i ukrasnih pasmina. Suvremena znanost, meutim, omoguuje poigravanje naslijeenim znaajkama veom brzinom i uz svrsishodniji konani cilj. 334

U jedanaestom sam poglavlju opisao poetke naeg shvaanja genetike i naslijea i naa otkria o bitnoj ulozi DNA. Poetkom 1970-ih godina pronaeni su postupci koji omoguuju da se pojedine DNA molekule raskole na specifinim mjestima uz pomo djelovanja encima. Nakon toga se mogu rekombinirati. Na taj se nain raskoljena DNA iz jedne stanice ili organizma moe rekombinirati s drugom raskoljenom DNA iz druge stanice ili organizma, ak iako ta dva organizma pripadaju vrlo razliitim vrstama. Takvim rekombinirajuim DNA postupcima moe se stvoriti novi gen sposoban da izazove nova kemijska svojstva. Neki se organizam moe namjerno mutirati i podvrgnuti nekoj vrsti dirigirane evolucije. S rekombiniranjem DNA mnogo se radilo na bakterijama, u prvenstvenom pokuaju da se otkriju bitne kemijske pojedinosti procesa genetskoga naslijea. No, pri tome se pojavljuju i jasni praktini popratni rezultati. Dijabetes je esta bolest. U dijabetiara dolazi do poremeaja mehanizma za proizvodnju inzulina, hormona potrebnog da bi unutar stanica eer bio propisno obraen. To je vjerojatno posljedica oteenoga gena. Inzulin se moe priskrbiti izvana, a dobiva se od guterae zaklanih ivotinja. Svaka ivotinja ima samo jednu guterau, a to znai da su koliine inzulina ograniene i da se ne mogu lako poveati. tovie, inzulin koji se dobiva od stoke, ovaca ili svinja nije posve jednak humanome inzulinu. Pretpostavimo, meutim, da se gen koji upravlja nastajanjem inzulina priskrbljuje iz ovjekovih stanica te da se dodaje bakterijskom genetikom ustrojstvu uz pomo postupaka rekombiniranjem DNA. Bakterija bi tada moda bila u stanju proizvesti ne samo inzulin, ve i humani inzulin, i prenijela bi tu sposobnost na svoje potomke. Budui da se bakterije mogu kultivirati u gotovo neogranienim koliinama, to bi znailo da bi postale dostupne gotovo neograniene koliine inzulina. Godine 1978. to je i postignuto u laboratorijskim uvjetima te su bakterije navedene na proizvodnju humanog inzulina. Mogle bi se izvesti i druge sline majstorije. Mogli bismo izmisliti (da tako kaemo) bakterije sposobne za proizvodnju i drugih hormona, ne samo inzulina; ili takve koje bi proizvodile neke sastojke krvi ili antibiotike, ili cjepiva. Mogli bismo stvoriti takve bakterije koje bi bile osobito aktivne pri kombiniranju atmosferskoga duika u spojeve koji bi tlo inili plodnijim; ili koje bi mogle obavljati fotosintezu; ili koje bi mogle pretvarati slamu u 335

eer i otpadna ulja u masnoe i proteine; ili koje bi mogle razgraivati plastine materijale; ili koje bi mogle koncentrirati ostatke korisnih metala iz otpada i morske vode. No to bi se dogodilo kad bi, sasvim nehotice, nastala bakterija koja moe prouzroiti bolest? To bi mogla biti bolest protiv koje ovjekovo tijelo nikad nije razvilo obranu, zato to se s njom nikad nije susrelo u prirodi. Takva bi bolest mogla biti samo neugodna, ili bi mogla samo privremeno oslabiti organizam, no mogla bi biti i smrtonosna, opustoujui cijelo ovjeanstvo gore od crne smrti. Mogunosti da se dogodi takva katastrofa vrlo su male, no sama pomisao na to navela je grupu znanstvenika s tog podruja da 1974. godine predloe poduzimanje mjera predostronosti kako bi se sprijeilo da nehotino mutirani mikroorganizmi prodru u okoli. Neko se vrijeme inilo da je tehnologija dala povoda mori ak goroj od uasa nuklearnog ratovanja pa su se pojavili pritisci da se prekine svaka primjena naeg sve veeg poznavanja genetike mehanike (genetski inenjering). Takve se bojazni doimlju pretjeranima, i, u cijelosti, mogunosti probitaka koje proistjeu iz istraivanja na polju genetskoga inenjeringa toliko su velike, a mogunosti katastrofe toliko su male i toliko se nadziru, da bi bilo tragedija odrei se prvoga iz nerazmjernoga straha od drugoga. Ipak. mnogi "bi ljudi vjerojatno osjetili olakanje kad bi se, jednoga dana, oni genetski pokusi koji se smatraju riskantnima (zajedno s riskantnim znanstvenim ili industrijskim radom na drugim podrujima) obavljali u laboratorijima na putanji oko Zemlje. Izolirajue djelovanje tisua kilometara vakuuma izmeu naseljenih sredita i eventualne opasnosti neizmjerno bi smanjilo rizike. Ako genetski inenjering primijenjen na bakterije, kako se ini, predskazuje moguu katastrofu, to da se kae za genetski inenjering primijenjen izravno na ljudska bia? To je stvaralo strahove ak i prije nego to su razvijeni sadanji genetiki postupci. Medicina je vie od jednog stoljea nastojala spasiti ivote koji bi inae bili izgubljeni i na taj je nain smanjivala stopu eliminiranja gena loe kakvoe. Je li to mudro? Doputamo da se gomilaju geni loe kakvoe; hoe li oni dovesti do izopaenja ljudske vrste kao cjeline, sve dok ona ljudska bia koja su normalna ili superiorna nee vie moi podnositi sve vei teret defektnih gena u vrste kao cjeline?

Pa, moda, iako je teko rei kako bi se ljudskim biima moglo dopustiti da pate ili umru kad im se moe lako pomoi ili kad ih se moe spasiti. Ma koliko se pojedinci mogli nepokolebljivo zalagati za tvrdokornu politiku u tom pogledu, argumenti bi im bili manje uvjerljivi kad bi bili u pitanju oni sami ili njihovi bliski. Pravo rjeenje moglo bi naii s tehnolokim napretkom. Medicinski tretman uroenih efekata zasad je samo ublaujui. Inzulin e pribaviti ono to dijabetiarima nedostaje, no poremeeni gen u njima ostaje i prenosi se na djecu.* Moda e doi vrijeme kad e se postupcima genetskog inenjeringa mijenjati i ispravljati izravno poremeeni geni. Neki se ljudi plae da bi naa vrsta mogla oslabiti i izopaiti se kroz smanjenje nataliteta. Argument se sastoji u tome da e natalitet smanjiti do neproporcionalnih razmjera ljudi s boljim obrazovanjem i viom drutvenom odgovornou, tako da e se superiorni pojedinci izgubiti u poplavi inferiornih ljudi. Ta su strahovanja naglaena tvrdnjama nekih psihologa da se inteligencija moe naslijediti. Oni iznose podatke koji, kako se ini, pokazuju da su ljudi boljega ekonomskog poloaja takoer i inteligentniji od siromanih. Osobito, kau takvi psiholozi, testovi inteligencije pokazuju da crnci stalno postiu slabije rezultate od bijelaca. To podrazumijeva da je svaki pokuaj ispravljanja onoga to se ini socijalnom nepravdom osuen na propast, jer da su potlaeni ljudi glupi tono do stupnja do kojega ih drugi tlae pa zato i zasluuju da budu ugnjetavani. Dalja se implikacija sastoji u tome da ograniavanje populacije valja provoditi intenzivnije meu siromanima i potlaenima, jer oni ionako nita ne vrijede. Engleski psiholog Cyril Burt (18831971), svetac-zatitnik takvih psihologa, iznio je podatke kako bi pokazao da su britanske vie klase pametnije od niih klasa, da su britanski arijevci pametniji od britanskih Zidova, da su britanski mukarci pametniji od britanskih ena te da su Britanci openito pametniji od Iraca openito. Te je podatke, kako se pokazalo, izmiljao on sam, u nastojanju da prikae rezultate koji se poklapaju s njegovim predrasudama. ak i tamo gdje bi se inilo da su promatranja potena, postoji znatna sumnja u to mogu li testovi inteligencije izmjeriti bilo to
* Defektan gen moe se pojaviti, mutacijom, i u djeteta normalnih roditelja, tako da okrutno eliminiranje pojedinaca ionako ne bi nuno znailo i eliminaciju poremeenih gena.

337

osim slinosti izmeu testiranoga i osobe koja testira pri emu onaj koji provodi test smatra sebe, prirodno, kremom inteligencije. K tome, kroz cijelu su povijest nie klase prerastale u vie klase; seljatvo je prelazilo u srednje klase; potlaeni su dolazili na mjesto ugnjetaa. Kao posljedica toga, pokazuje se da gotovo svi odlini, superiorni ljudi nae kulture, potraimo li unatrag njihove pretke, potjeu od ljudi koji su bili seljaci ili na neki drugi nain ugnjetavani i koje su, u njihovo vrijeme, ondanje vie klase smatrale beznadno niom vrstom. Budui da se natalitet mora smanjiti, elimo li preivjeti, ini se stoga razlonim pretpostaviti da se ne trebamo zabrinjavati ako taj pad i ne bude rasporeen uravnoteeno u svim grupama i klasama. ovjeanstvo e preivjeti taj potres i vjerojatno zbog toga nee biti manje inteligentno. Vratimo li se blie naem dobu, pojavljuje se jedan novi izvor mogue degeneracije koji izrasta iz novoga umijea znanstvenika da proizvedu droge koje su narkotine, stimulirajue i halucinogene. Sve vie inae normalnih pojedinaca poinje osjeati privlanost tih droga i ovisnost o njima. Hoe li se takva tendencija pojaavati, sve dok ovjeanstvo kao cjelina ne postane beznadno izopaeno? Moglo bi se, dakako, uiniti da su droge najkorisnije kao sredstvo za bijeg od dosade ili nevolje. Budui da bi cilj svakog razumnog drutva moralo biti ublaavanje dosade i nevoljnosti, uspjeh u tom smislu moe umanjiti i pogibelj od droga. Neuspjeh u smanjivanju dosade i jada moe prouzroiti katastrofu neovisno o drogama. Napokon, postupci genetskoga inenjeringa mogu posluiti kao putokaz za promjene, mutacije i evoluciju ovjeka u smislu otklanjanja nekih opasnosti koje nas plae. Uz njihovu bi se pomo mogla poboljati inteligencija, ukloniti defektni geni, usavriti neke sposobnosti ovjeka. No zar ne mogu ak i dobre namjere krenuti ukrivo? Primjerice, jedna od prvih pobjeda genetskog inenjeringa mogla bi biti sposobnost da se nadzire spol djece. Ne bi li to moglo radikalno poremetiti drutvo? Budui da ljudi najee ele sinove, ne bi li roditelji svijeta nadmonom brojnou odabirali sinove? Moemo zamisliti da bi bilo ba tako, a prva bi posljedica bio svijet u kojem bi mukarci brojem znatno nadmaivali ene. To bi znailo vrtoglav pad nataliteta, jer broj poroda ovisi o broju ena u godinama plodnosti, a tek neznatno o broju mukaraca. U 338

prenapuenom bi svijetu to moglo biti dobro, osobito stoga to je predrasuda u korist sinova, kako se ini, najsnanija u najnapuenijim zemljama. S druge strane, djevojice bi se iznenada nale na najvioj cijeni kako bi nadmetanje za njih postajalo sve gorljivije, i dalekovidni bi se roditelji odluivali za njih u slijedeoj generaciji smatrajui ih mudrim ulaganjem. Ljudi bi vrlo brzo shvatili da je omjer jedan-prema-jedan jedini koji doista ima smisla. A kako stvari stoje s bebama iz epruvete? Prema novinskim naslovima 1978. godine inilo se da je jedno takvo dijete roeno, no to je bila samo oplodnja u epruveti, postupak kakav se ve dugo primjenjuje kod domaih ivotinja. Oploeno jajace mora se prenijeti u maternicu ene i fetus tamo mora dozrijeti. To nam doputa da zamislimo budunost u kojoj e zaposlene poslovne ene davati jajne stanice da bi se oplodile i usaivale u posuene majke. Kad se dijete rodi, toj bi se majci-nadomjestku platilo i beba bi se uzela. Hoe li to biti popularno? Dijete, uostalom, nije samo stvar gena. Velik dio njegova razvoja u fazi embrija ovisi o majci; o prehrani majke-gostoprimca, o stanju njezine posteljice, o biokemijskim svojstvima njezinih stanica i krvotoka. Bioloka majka moda ne bi osjeala da je dijete koje je dobila iz tue maternice doista njezino, a kad bi se u djeteta javili nedostaci i mane (stvarni ili umiljeni), bioloka majka moda ih ne bi podnosila s ljubavlju i strpljenjem, ve bi zbog njih okrivljavala posuenu majku. Iako oplodnja u epruveti moe postojati kao dodatna mogunost slobodnog izbora, ne bi bilo iznenaujue kad bi se pokazala vrlo slabo popularnom. Naravno, mogli bismo ii do kraja i osloboditi se potpuno enine maternice. Kad jednom razvijemo umjetnu posteljicu (a to nije nipoto jednostavan zadatak), humana jajna stanica, oploena u laboratoriju, mogla bi proi devet mjeseci daljeg razvoja u laboratorijskim napravama, s hranjivim mjeavinama zasienima zrakom koje bi cirkulirale kroz njih hranei embrio i odvodei otpatke. To bi bila prava beba iz epruvete. Kad se maternica ne bi upotrebljavala, bi li se rasplodni organi ena degenerirali? Bi li ljudska vrsta postala ovisnom o umjetnoj posteljici, bi li joj zaprijetilo istrebljenje ako tehnologija zataji? To nije vjerojatno. Evolucijske se promjene ne odvijaju tako brzo. Ako bismo upotrebljavali reproduktivne tvornice kroz stotinu generacija, maternice bi i dalje zadrale svoju funkciju. Osim toga, 339

nije vjerojatno da e bebe iz epruvete postati iskljuivi nain roenja, ako i postanu mogui izbor. Mnoge e se ene vjerojatno odluiti za prirodni tok trudnoe i poroda, ve i zato to su tako sigurnije da je dijete odista njihovo. One isto tako mogu osjeati da su im njihova djeca bliskija zato to su othranjena majinim krvotokom i zato to su bila okruena majinom prirodnom tjelesnom sredinom. S druge strane, bebe iz epruvete imaju stanovite prednosti. Embrio u toku razvoja nalazio bi se cijelo vrijeme pod strogim nadzorom. Manje bi se mane mogle ispraviti. Zameci s ozbiljnim oteenjima mogli bi se odbaciti. Neke bi ene mogle preferirati tu sigurnost da e imati zdravo dijete. Moda e doi vrijeme u kojem emo biti u stanju odrediti toan poloaj svih gena u ovjekovim kromosomima i utvrditi njihovu prirodu. Moda emo moi tono locirati ozbiljno oteene gene u pojedinaca i procijeniti mogunost da se rodi defektno dijete, na temelju eventualnog spajanja oteenih gena obaju roditelja. Pojedinci, podrobno obavijeteni o svome genetskom ustrojstvu, mogli bi potraiti partnere s genima koji bi najvie odgovarali njihovim genima, ili bi se mogli vjenati iz ljubavi, no potraiti pomo izvana kako bi njihova djeca imala ispravnu kombinaciju gena. Uz pomo tih postupaka i uz pomo izravnoga modificiranja gena moglo bi se upravljati evolucijom ovjeka. Postoji li u tome opasnost da e doi do rasistikih pokuaja usmjerenih na postizanje kombinacija gena koje e stvarati samo visoku, plavokosu i plavooku djecu? Ili, suprotno tome, pokuaja da se uzgoji velik broj tupih, slaboumnih ljudi, ravnodunih i strpljivih, koji bi obavljali sve poslove i sluili u vojskama svijeta? Obje su te pomisli prilino nerazlone. Valja pretpostaviti da e u mnogim dijelovima svijeta postojati laboratoriji opremljeni za genetski inenjering; zato bi Azijati, na primjer, eljeli stvarati prave nordijske tipove? A to se tie rase tupih podljudi pa, u svijetu bez rata i u svijetu kompjuterizirane automatizacije to bi oni uope mogli raditi? Kako stoje stvari s kloniranjem? Ne bismo li mogli posvema zaobii normalnu reprodukciju tako to bismo uzeli neku stanicu iz tijela pojedinca, mukarca ili ene, i zamijenili jezgru te stanice jezgrom neke jajne stanice? Jajna bi se stanica potom mogla potaknuti na diobu i razvoj te bi dijete imalo tono genetsko ustrojstvo osobe koja je klonirana. 340

No zato bismo to inili? Normalna je reprodukcija, uostalom, dovoljno djelotvoran nain raanja djece, a prednost joj je upravo mijeanje gena koje stvara nove kombinacije. Bi li neki ljudi eljeli da se sauvaju ba njihovi vlastiti geni, da se njima udahne novi ivot? Moda, no klon nee biti tona kopija. Ako biste bili klonirani, va bi klon mogao imati va izgled, ali on se ne bi bio razvio u maternici vae majke kao to ste se vi razvili, a kad se jednom rodi imao bi drutvenu okolinu razliitu od vae. To se isto tako ne bi pokazalo vjerojatnim nainom da se sauvaju Einsteini i Beethoveni budunosti. Klon nekog matematiara moda ne bi razvio sklonost za matematiku do visokog stupnja u svojoj vlastitoj drutvenoj sredini. Klonu nekog glazbenika mogla bi, u njegovim ili njezinim specifinim prilikama, glazba biti dosadna, i tako dalje. Ukratko, mnogi strahovi od genetskoga inenjeringa i mnoge slutnje katastrofe posljedica su pojednostavljenog naina miljenja. S druge strane, neke mogue prednosti kloniranja, na primjer, obino se previaju. Uz pomo postupaka genetskog inenjeringa koji jo nisu razvijeni, kod klonirane bi se stanice mogao pospjeiti razvoj u iskrivljenu obliku, tako da bi ona stvorila srce koje normalno funkcionira, dok bi ostatak tijela bio samo rudimentarni okvir. Na taj bi se nain mogla stvarati jetra, bubrezi ili drugi organi. Oni bi se zatim mogli upotrijebiti za zamjenu oteenih ili neispravnih organa u tijelu originalnog davatelja stanice koja je klonirana. Tijelo bi prihvatilo novi organ koji je, uostalom, i napravljen od stanica s ba njegovim genetskim ustrojstvom. Nadalje, kloniranjem bi se mogle spasiti ugroene vrste ivotinja. No hoe li evolucija, bila upravljana ili ne, znaiti kraj ovjeanstva? Mogla bi, ako ovjeanstvo definiramo Homo sapiensom. No zato bismo to morali uiniti? Ako ljudska bia nasele svemir na mnogim umjetnim naseobinama koje e se jednoga dana razdvojiti i razii svemirom, tada e pojedine grupe na raznim naseobinama sigurno evoluirati na donekle razliite naine i, za milijun godina, moda e postojati tuceti, stotine, ili milijarde razliitih vrsta; sve e one potjecati od ovjeka, no sve e se meusobno razlikovati. Utoliko bolje, jer razliitost i mnogovrsnost moe samo ojaati humanu porodicu vrsta. Moemo pretpostaviti da e se inteligencija zadrati ili, najvjerojatnije, napredovati, jer vrste s unatraenom inteligencijom nee biti u stanju odravati svoju naseobinu i na taj e nain biti iskorijenjene. A postoji li i dalje 341

inteligencija koja napreduje, je li vano ako se promijene pojedinosti naega vanjskog oblija i unutranji psihiki mehanizmi?

Kompjuteri
Za vrijeme dok se ovjeanstvo razvija i, vjerojatno, usavrava, je li mogue da i druge vrste uine to isto? Bi li nas te druge vrste mogle dostii i istisnuti? U stanovitom smo smislu mi dostigli i nadmaili dupina koji je imao mozak ovjekove veliine milijune godina prije ovjeka. No, izmeu kitova koji su prebivali u vodi i primata koji su prebivali na kopnu nije bilo nadmetanja, i samo su ljudska bia razvila tehnologiju. Mi sami teko da emo dopustiti nadmetanje; ili, ako to uinimo, bilo bi to u smislu doputanja nekoj drugoj vrsti, inteligentnoj poput nas samih, da nam se pridrui kao saveznik u borbi protiv katastrofe. K tome, ne postoji nikakva mogunost, osim ako ne potaknemo evoluciju neke vrste u smjeru inteligencije primjenom postupaka genetskoga inenjeringa, da se takvo sustizanje dogodi za manje od nekoliko milijuna godina. Pa ipak na Zemlji postoji jo jedna vrsta inteligencije, vrsta koja nema nikakve veze s organskim ivotom, ve je iskljuiva tvorevina ovjeanstva. To je kompjuter. O raunskim strojevima sposobnima da rijee zamrene matematike probleme mnogo bre i mnogo pouzdanije nego to to mogu ljudi (kad su kompjuteri jednom ispravno programirani) sanjalo se ve 1822. godine. Upravo je te godine engleski matematiar Charles Babbage (17921871) poeo izraivati raunski stroj. Potroio je na to godine rada i nije postigao uspjeh, ne zato to je njegova teorija bila loa, ve stoga to su mu na raspolaganju bili samo mehaniki dijelovi, a oni jednostavno nisu bili dovoljno primjereni tom zadatku. Trailo se elektronike; baratanja subatomskim esticama, a ne glomaznim pokretnim dijelovima. Prvi veliki elektronski kompjuter izradili su na Sveuilitu Pennsylvania u toku drugoga svjetskog rata John Presper Eckert, mladi (1919) i John William Machly (1907), povodei se za sistemom to ga je prethodno razradio ameriki inenjer elektrotehnike Vannevar Bush (1890 1974). Taj elektronski kompjuter, ENIAC (Electronic Numerical 342

Integrater and Computer elektronski numeriki integrator i kompjuter) stajao je tri milijuna dolara, sadravao je 19000 vakuumskih cijevi, teio je 30 tona, zauzimao je 450 etvornih metara podne povrine i troio je energije kao kakva lokomotiva. Prestao je raditi 1955. godine, a 1957. je rastavljen beznadno zastario. Slabe, nepouzdane vakuumske cijevi koje su prodirale energiju zamijenjene su tranzistorima krutog tijela, mnogo manjima, mnogo pouzdanijima, koji su troili mnogo manje energije. Kako su godine prolazile, elementi krutog tijela postajali su jo manji i jo pouzdaniji. Konano su siuni kristali silikona, kvadratii veliki pola centimetra, tanki poput papira, fino dotaknuti tu i tamo trunicama drugih tvari, sastavljeni u kompaktne spletove opremljene tankim aluminijskim icama i spojeni da bi tvorili mikrokompjutere. Kako se primicao konac 1970-ih godina, ovjek je za tristo dolara mogao nabaviti, od svake tvrtke koja potom isporuuje robu ili gotovo u svakoj ulinoj trgovini, kompjuter koji ne troi vie energije od arulje, toliko malen da se moe lako prenositi, i koji moe initi daleko vie, dvadeset puta bre i tisuu puta pouzdanije nego to je to mogao ENIAC. Kompjuteri koji postaju sve kompaktniji, sve svestraniji i sve jeftiniji poinju osvajati domove. U 1980-im godinama mogli bi postati sastavni dio svakodnevnog ivota, kao to su to televizijski aparati postali 1950-ih godina. Kompjuter je zasad naprava koja rjeava probleme, strogo odreena programiranjem i sposobna za obavljanje samo najjednostavnijih operacija ali to ini izvanrednom brzinom i strpljenjem. No, neka vrsta rudimentarne inteligencije ipak se poinje iskazivati, kako kompjuteri postaju sposobni da sami sebe ispravljaju i da modificiraju svoje programe. Kako e kompjuteri i njihova umjetna inteligencija preuzimati sve vie i vie rutinskih mentalnih poslova svijeta a zatim, moda, i ne-tako-rutinskih mentalnih napora, hoe li se um ljudskih bia degenerirati zbog neupotrebe? Hoemo li postati budalasto ovisni o strojevima, a kad vie neemo imati inteligencije da bismo ih ispravno upotrebljavali, hoi li naa izroena vrsta propasti, a s njom i civilizacija? Isti takav problem i strah sigurno je uznemirivao ovjeanstvo u prvim razdobljima njegove povijesti. Moemo zamisliti prezir, primjerice, prvih graditelja kad se poeo upotrebljavati tap s mjerilom. Hoe li se staloen pogled i uvjebano procjenjivanje 343

vjetog graditelja zauvijek izopaiti kad e jednom svaka budala moi zakljuiti kako dugako drvo ili kamen pristaju na neko mjesto jednostavnim oitavanjem oznaka na tapu? A bardi iz davnina sigurno su bili uasnuti pronalaskom pisma, zbirke znakova koja je pamenje uinila nepotrebnim. Desetogodinje je dijete, nauivi itati, moglo tada deklamirati Ilijadu iako je nikad prije nije vidjelo, jednostavno slijedei znakove. Kako e se um izopaiti! Pa ipak upotreba neivih pomagala za prosuivanje i memoriju nije unitila ni prosuivanje ni pamenje. Dakako, danas nije lako pronai ovjeka s tako uvjebanim pamenjem da bi mogao odverglati dugake epske poeme. No kome je to potrebno? Ako nai nepotpomognuti talenti vie ne demonstriraju vjetine koje vie nisu potrebne, zar dostignue nije vrijedno gubitka? Bi li se Tad Mahal ili most Golden Gate uope mogli sagraditi samo uz pomo oka? Koliko bi ljudi poznavalo Shakespeareove komade ili Tolstojeve romane da smo morali ovisiti o pronalaenju nekoga tko ih zna napamet i tko je voljan da ih pripovijeda ako bi ta djela, uostalom, uope bila nastala bez pisma? Kad je industrijska revolucija privela fizikome radu ljudskog roda snagu pare, a potom elektrinu energiju, jesu li kao posljedica toga ovjekovi miii postali mlitavi? Spretnost i vjetine na igralitima i u gimnastikim dvoranama to opovrgavaju. ak i obian gradski slubenik moe zadrati dobru liniju tijela uz pomo tranja, tenisa, tjelovjebe nadoknaujui dobrovoljno ono to vie ne mora initi teko podjarmljen ropskom prisilom. S kompjuterima bi se moglo dogoditi isto. prepustili bismo im mehanike poslove suhoparnog raunanja, kartoteka, pronalaenja podataka, dokumentacije, omoguujui time da oslobodimo svoj um za istinske stvaralake zadatke kako bismo na mjestu zemljanih straara mogli graditi Tad Mahale. To, naravno, pretpostavlja da kompjuteri nikad nee sluiti ni za to drugo do za ablonske poslove i obnavljanje znanja. No to ako se kompjuteri nastave beskrajno razvijati i ako nas nastave slijediti do zadnjih uporita nae svijesti? to ako e i kompjuteri moi graditi Tad Mahale, i pisati simfonije, i pojmiti nova, velika uopavanja u znanosti? to ako naue oponaati svaku mentalnu sposobnost ljudi? to, zapravo, ako e se kompjuteri moi upotrijebiti kao mozgovi robota koji e biti umjetni srodnici ljudi i koji e moi initi sve to i ovjek, no bit e izraeni od vrih, 344

trajnijih materijala te e lake podnositi nesmiljen okoli? Ne bi li ovjeanstvo moglo postati zastarjelim? Ne bi li kompjuteri mogli preuzeti ulogu? Ne bi li upravo to mogla biti katastrofa etvrte vrste (ne samo pete), katastrofa koja e zatrti ljudska bia i ostaviti iza sebe njihove nasljednike koje su sami stvorili? Razmotrimo li to, mogli bismo postaviti prilino cinino pitanje: a zato ne? Povijest evolucije ivota je povijest polaganog mijenjanja vrsta, ili fizike zamjene jedne vrste posve drugom, kadgod je promjena ili zamjena posljedovala boljom prilagodbom odreenoj okolici. I tako je duga, zamrena povijest konano doprla do Homo sapiensa prije nekoliko stotina tisua godina, no zato bi to bila zadnja stepenica? Sad kad smo ovdje, zato bismo drali da je igra zavrena? Zapravo, kad bismo mogli poi unatrag i osvrnuti se na cijelu zamrenu stazu evolucije u svjetovima koji su se smjenjivali, moglo bi nam se uiniti da je vrlo sporo, kroz iskuenja i pogreke, uspjehe i promaaje, ivot evoluirao, sve dok se nije uspjela pojaviti vrsta koja je bila dovoljno inteligentna da uzme proces evolucije u svoje vlastite upravljake ruke. Moglo bi nam se uiniti da e evolucija poeti doista napredovati tek s pojavom umjetne inteligencije, daleko bolje od svega to je dotad ostvareno. U tom bi sluaju zamjena ovjeanstva naprednim kompjuterima bila prirodna pojava koja bi, objektivno, bila doekana s pohvalom, kao to smo i mi sami aplaudirali zamjeni reptila sisavcima, i kojoj bismo se mogli usprotiviti samo iz zaljubljenosti u same sebe, razlozima to su u biti nitavni i nevani. A elimo li biti jo cininiji, ne bismo li mogli ustvrditi da zamjena ovjeanstva ne samo to nije zlo, ve je i istinsko dobro? U prethodnim sam poglavljima bio pretpostavio da e ovjeanstvo poduzeti razumne korake za odustajanje od rata, ograniavanje populacije i stvaranje humanoga drutvenog poretka no hoe li to uiniti? Htjeli bismo u to povjerovati, no povijest ovjeanstva nije u tom smislu ba ohrabrujua. A to ako ljudska bia ne prestanu s meusobnim svojim vjenim sumnjienjima i nasiljem? to e se dogoditi ako ne mogu ograniiti puanstvo? to ako ne postoji nain na koji bi se pristojnost i udoree ovjeka mogli uiniti usmjerivaima drutva? U tom sluaju, kako moemo izbjei unitenje civilizacije i moda ak samoga ovjeanstva? Moda jedini spas lei u zamjeni vrste koja je beznadno iznevjerila oekivanja, vrstom koja e, moda, bolje uspjeti. S tog 345

stajalita, ne bismo se trebali bojati da e ovjeanstvo zamijeniti kompjuteri, ve prije da ovjeanstvo nee biti u stanju razviti kompjutere dovoljno brzo kako bi na vrijeme pripremilo nasljednike koji e preuzeti igru do trenutka neizbjene propasti civilizacije. Pa ipak, to ako ljudska bia rijee probleme s kojima su danas suoena, i ako doista stvore asno drutvo temeljeno na miru, suradnji i mudrom tehnolokom napretku u toku idueg stoljea? to ako to uine uz dragocjenu pomo sve razvijenijih kompjutera? Unato ovjekovu uspjehu, ne bi li ljudska bia ipak mogle istisnuti stvari koje su ona sama stvorila, i zar to ne bi bila istinska katastrofa? No, tada bismo se mogli zapitati to podrazumijevamo pod superiornom inteligencijom? Mjeriti kvalitete kao to ravnalom mjerimo duine znai krajnje, pretjerano pojednostavljenje. Navikli smo na jednodimenzionalne usporedbe te shvaamo savreno dobro to mislimo kad kaemo da je jedna duina vea od druge, da je jedna masa vea od druge i da je jedno trajanje due od drugoga. Uobiajili smo podrazumijevati da se sve stvari mogu tako povrno usporeivati. Na primjer, zebra moe stii do nekoga udaljenog mjesta bre od pele, ako obje krenu istodobno s istog mjesta. inilo bi se, prema tome, da imamo pravo kad kaemo da je zebra bra od pele. A ipak je pela mnogo manja od zebre i, za razliku od zebre, moe letjeti. Obje su te razlike vane u kvalificiranju onoga bra. Pela moe izletjeti iz jame koja zebru ostavlja bespomonom; ona moe izletjeti kroz reetke kaveza koje zebru dre zarobljenom. Koja je sad bra? Ako A nadmauje B u jednoj kvaliteti, B moe nadmaivati A u nekoj drugoj kvaliteti. Ako se uvjeti promijene, jedna ili druga kvaliteta mogu poprimiti vee znaenje. Ljudsko bie u avionu leti bre od ptice, no ono ne moe letjeti tako sporo kao ptica, a u nekim e trenucima ba sporost biti potrebna da bi se preivjelo. Ljudsko bie u helikopteru moe letjeti jednako sporo kao i ptica, no ne tako beumno kao ptica, a u nekim e trenucima upravo tiina biti potrebna da bi se preivjelo. Ukratko, odranje zahtijeva skup znaajki, i nijedna se vrsta ne zamjenjuje drugom samo zbog razliitosti jedne znaajke, ni onda kad je ta znaajka inteligencija. To dovoljno esto viamo u ivotnim situacijama ljudi. U trenutku kakve estoke nevolje, ne pobjeuje uvijek nuno osoba s 346

najviim testom inteligencije; moda e to biti netko s najveom odlunou, najveom snagom, najveom sposobnou da izdri, najveim bogatstvom, najveim utjecajem. Inteligencija jest vana, da, ali nije najvanija. Uostalom, inteligencija nije svojstvo koje je lako definirati; ona se javlja u izobilju oblika. Visokoobrazovan i uen profesor koji je pravo dijete u svim stvarima izvan njegove specijalnosti stereotipan je lik suvremenoga folklora. Ne bismo bili ni najmanje iznenaeni pojavom otroumnog poslovnog ovjeka koji je dovoljno inteligentan da moe sigurno voditi organizaciju vrijednu milijardu dolara, a ipak nije u stanju nauiti ispravno govoriti. Kako da dakle usporedimo ovjekovu inteligenciju i inteligenciju kompjutera, i to zapravo mislimo pod pojmom superiorne inteligencije? Kompjuter ve sada moe izvoditi mentalne majstorije koje ovjek vjerojatno ne bi mogao obaviti, pa ipak zbog toga ne kaemo da je kompjuter inteligentniji od nas. Mi zapravo nismo spremni priznati da je on uope inteligentan. Prisjetimo se takoer da je razvitak inteligencije ljudskih bia i inteligencije kompjutera prolazio, i da prolazi, razliitim putovima; da su ga pokretali, i da ga pokreu, razliiti mehanizmi. ovjekov se mozak razvijao kroz uspjehe i promaaje, kroz sluajne mutacije, koristei se jedva zamjetnim kemijskim promjenama, i uz poticaje to su ih pokretali prirodna selekcija i potreba da se preivi u specifinome svijetu odreenih kvaliteta i opasnosti. Kompjuterov se mozak razvija kroz promiljenu nakanu kao rezultat pomna ovjekova razmiljanja, uz koritenje jedva zamjetnih elektrinih promjena, a taj razvitak tjera naprijed tehnoloki napredak i potreba da se ispune odreeni ovjekovi zahtjevi. Bilo bi vrlo neobino kad bi, proavi tako razliitim putovima, mozak i kompjuter zavrili toliko slini jedan drugome da bi se za jednoga od njih moglo rei kako je nedvosmisleno inteligentniji od drugoga. ak ako e obje inteligencije biti u cijelosti jednake, mnogo je vjerojatnije da e se svojstva tih inteligencija toliko meusobno razlikovati da nee biti mogue nikakvo pojednostavljeno usporeivanje. Nekim e djelatnostima biti bolje prilagoeni kompjuteri, nekima opet ovjekov mozak. To e biti osobito tono ako se genetski inenjering smotreno upotrijebi kako bi se ovjekov mozak razvio upravo onim smjerovima u kojima kompjuter pokazuje slabosti. Bilo bi zapravo poeljno da se i 347

ovjekov mozak i kompjuter stalno specijaliziraju u razliitim pravcima, jer bi dupliciranje sposobnosti bilo rastrono te bi se na kraju ili kompjuter ili mozak pokazali nepotrebnima. Shodno tome, pitanje zamjene ne mora se nikad ni pojaviti. Ono to bismo umjesto toga mogli doivjeti bila bi simbioza ili upotpunjavanje; mozak i kompjuter koji rade zajedno, svaki dajui ono to drugom nedostaje, tvorei par inteligencija mnogo moniji no to bi to bio svaki od njih zasebno; koji bi otvorio nove horizonte i omoguio osvajanje novih vrhunaca. Jedinstvo mozgova, ovjekova mozga i onoga koji je djelo ovjekovo, moglo bi zapravo posluiti kao prolaz kroz koji e ljudsko bie izroniti iz svoga samotnog djetinjstva u svoju sjedinjenu zrelost.

348

Pogovor
Osvrnimo se sada unatrag na dugo putovanje kroz prostranu divljinu moguih katastrofa koje nam prkose. Sve katastrofe koje opisah mogli bismo podijeliti u dvije grupe: (1) one koje su vjerojatne ili ak neizbjene, kao to je pretvaranje Sunca u crvenog diva, i (2) one koje su posve nevjerojatne, poput upada velikoga grumena antimaterije koji bi pogodio Zemlju pod pravim kutom. Nema mnogo smisla zabrinjavati se zbog katastrofa druge grupe. Vjerojatno neemo mnogo pogrijeiti ako jednostavno zakljuimo da se one nee nikada dogoditi, te ako se usredotoimo na katastrofe prve grupe. Njih emo podijeliti u dvije podskupine: (a) one koje izranjaju u neposrednoj budunosti, poput rata i gladovanja, i (b) one koje e nam zaprijetiti vjerojatno tek za desetak tisua ili milijardi godina od danas, kao to su jae zagrijavanje Sunca ili studen ledenoga doba. I opet, nema svrhe sada se uznemirivati zbog katastrofa druge podskupine, jer ako ne izaemo na kraj s onima iz prve podskupine, sve je ostalo samo akademsko pitanje. Razmotrimo li prvu podskupinu, katastrofe koje su vrlo vjerojatne i koje se pomaljaju u bliskom vremenu, i njih moemo dalje podijeliti na dvije pod-podskupine: (i) katastrofe koje se mogu izbjei, i (ii) one koje se ne mogu izbjei. Smatram da u drugoj pod-podskupini nema katastrofa: ne postoje katastrofe neposredno pred nama koje se ne bi mogle izbjei; nema niega to nam prijeti skorim unitenjem na takav nain da bismo bili bespomoni. Ako se ponaamo razumno i humano; ako se usredotoimo staloeno na probleme s kojima je suoeno cijelo 351

ovjeanstvo, a ne emocionalno na takve stvari iz devetnaestoga stoljea kakve su nacionalna sigurnost i lokalni ponos; ako shvatimo da nam neprijatelji nisu nai susjedi, ve bijeda, neznanje i nehajna ravnodunost prema zakonima prirode tada moemo rijeiti sve probleme koji nas oekuju. Svojom voljom moemo odluiti da uope ne doe do katastrofa. A ako to uinimo u toku slijedeeg stoljea, moi emo se proiriti svemirom i osloboditi se svoje ranjivosti. Vie neemo ovisiti o jednom planetu ili jednoj zvijezdi. A tada ovjeanstvo, ili njegovi inteligentni potomci i saveznici, moe ivjeti dalje unato propasti Zemlje, unato propasti Sunca, unato (tko zna?) ak i propasti svemira. I ba to jest, i mora biti, na cilj. Kad bismo ga mogli ostvariti!

352