KRTI STARAC O.

NATANAIL
A+ A-

Arhimandrit Natanail (Pospelov) Izdavaka kua Sretenskog manastira priprema knjigu arhimandrita Tihona (evkunova). Ona sadri istinite prie koje su se desile tokom razliitih godina. Pria navedena dole je pria o arhimandritu Natanailu (Pospelovu, 19202002), dugogodinjem monahu istorijom natopljenog Pskovo-Peerskog Uspenjskog manastira, u gradu Peori, u ruskoj oblasti Pskov (nekoliko kilometara od granice sa Estonijom). * * * Da ste pitali u one dane ko je najkrtiji ovjek u Peori, bez sumnje biste uli samo jedno ime: blagajnik Pskovskog manastira Uspenja, arhimandrit Natanail. Ovo bi bio jednoglasan izbor svih svetenika, iskuenika, monaha i mirjana, kao i komunista iz Peore, KGB-a i lokalnih disidenata. Vidite, otac Natanail nije bio samo krt. On je bio veoma krt. U to vrijeme, kada sam ga sreo, to je bio mrav, stariji ovjek sa otrim, prodornim pogledom. Nosio je istu, staru, ispranu mantiju sa iscijepanim porubom i zimi i ljeti. Obino je nosio

platnenu torbu preko ramena u kojoj biste mogli nai bilo ta na svijetu stari hljeb, prilog neke starice ili milion rubalja. Svaka od ovih stvari imala je izuzetnu vrijednost u oima oca Natanaila, jer su one bile poslane manastiru od samog Gospoda Boga. Otac Natanail je vukao svu tu batinu okolo skrivajui je na razna mjesta u kelijama i skladitima. Manastirske finansije su bile pod potpunom kontrolom oca Natanaila. Nije bilo nedostatka prihoda svakoga dana do stotinu monaha i etiri stotine hodoasnika sjelo bi da jede. Manastir je trebao stalne popravke i nove objekte, tu su bile i svakodnevne potrebe bratije, pomo siromanima, prijem gostiju, pokloni zvaninicima, i mnogo vie. Kako je otac Natanail sam upravljao svim ovim finansijskim tekoama, niko nije znao. Sav manastirski raunovodstveni posao takoe je leao na njegovim pleima. tavie, organizovao je sve duge, dnevne monake crkvene slube u skladu sa manastirskim pravilima, bio je sekretar manastira, odgovarao je na pisma koja su sadrala razna pitanja, i konano, dijelio je posao oca nastojatelja u organizovanju, po pravilu, neprijatnih kontakata sa zvaninim sovjetskim agencijama. Sve ove odgovornosti, ija sama koliina je dovoljna da ovjek uzdahne, otac Natanail je ispunjavao sa takvim nadahnuem i savjesnou da smo mi ak ponekad sumnjali da je on ita vie od crkvenog birokrate. Pored svega ovoga, otac blagajnik imao je odgovornost da nadgleda nas, iskuenike. Nije bilo sumnje da je on ispunjavao ovaj posao pedantno: on je pijunirao, istraivao, prislukivao, sve to da bude siguran da nismo uradili nita to bi bilo u suprotnosti sa manastirskim pravilima, ili to bi moglo nakoditi samom manastiru. Mada, moram iskreno rei, zaista je bilo potrebno da se iskuenici strogo nadgledaju. Doli smo u manastir iz svijeta kao prilino ozbiljni, ali ni za ta dobri. On je imao jo jednu izvanrednu karakteristiku: uvijek bi se pojavljivao u onom momentu kada ga najmanje oekujete. Manastirska omladina bi se ponekad izvlaila od svojih poslunosti i negdje bi se udobno smjestila pod nadstrenicom starih zidina da se odmori, da razgovara i uiva u suncu. Iznenada, kao iz podzemlja, otac Natanail bi se pojavio. Njegova brada bi se tresla, dok bi poinjao sa prijekorom tim svojim nagrizajuim glasom, tako nepodnoljivo tokom tih minuta da bi iskuenik radije propao u zemlju samo da skrati tu muku. U svojoj revnosti, otac Natanail bukvalno niti je jeo niti spavao. Nije bio samo asketa. Niko ga, na primjer, nikad nije vidio da pije aj samo istu vodu. ak i za glavnim jelom, jedva da bi pojeo petinu onoga to mu je dano. Svako vee, bez izuzetka, doao bi na veeru u trpezariju, meutim, njegov jedini cilj prisustva bio je da odri jasan red dok je sjedio iznad svog praznog tanjira. Pa ipak, njegova energija je bila nevjerovatna. Nismo znali kada je spavao. ak i nou, mogli smo vidjeti svjetlost u njegovoj keliji kroz roletne. Stari monasi bi rekli da se on, kada je bio u keliji, ili molio ili je brojao gomile rubalja i kovanica prikupljenih tog dana. Svo ovo neprocjenjivo bogatstvo moralo je biti uredno uvezano u pakete, a ostatak je bio sortiran u kese. Kada bi zavrio sa tim, poeo bi da pie uputstva i objanjenja za sutranje slube niko nije bio u stanju da sortira sve specifinosti i kompleksnosti manastirskih pravila kao otac Natanijel. Ali iako se svjetlo u njegovoj keliji nikad nije gasilo, svi smo odlino znali da se ne moemo

osjeati slobodno od njegovih posmatranja, ak ni privremeno. Ne, tokom noi, u bilo kom trenutku, otac Natanail se mogao pojaviti ovdje ili tamo, da bi bio siguran da niko ne eta oko manastira neto to je bilo strogo zabranjeno. Sjeam se jedne zimske veeri, bio je imendan jednoga brata i mi smo do kasno ostali u njegovoj keliji. U povratku u nae kelije, iznenada, pet koraka od nas, iz tame se pojavila figura oca Natanaila. Sledili smo se od straha. Ali u svega nekoliko momenata, shvatili smo, sa iznenaenjem, da nas blagajnik ovaj put nije vidio. Ponaao se malo udno. Jedva je pomjerao noge, ak oklijevajui, pognut iznad svoje torbe. Zatim smo ga vidjeli kako se penje iznad niske ograde ispred bate i da je legao u snijeg, tano preko cvjetne leje. Umro je! dola nam je pomisao u glavu.

ekali smo malo, a zatim mu, zadravajui dah, prili paljivo. Otac Natanail je zaspao na snijegu. Jednostavno zaspao. Disao je ujednaeno, i pomalo hrkao. Ispod glave mu je bila torba, koju je obuhvatio sa obje ruke. Odluili smo da nigdje ne idemo dok ne vidimo ta e biti; sakrivajui se od svjetlosti lampe, pod sjenkom crkve iznad bunara, ekali smo. Sat poslije, konano smo vidjeli oca Natanaila kako brzo i energino ustaje sa cvjetne leje, otresa snijeg, baca dak preko ramena i kree svojim putem kao da se nita nije desilo. Nismo shvatali ta se desilo. Kasnije su nam monasi, koji su znali blagajnika dugo vremena, objasnili da je otac Natanail bio samo jako umoran i da je htio malo udobno odspavati. Udobno znai leei, jer je u svojoj keliji on samo sjedei spavao. Da ne bi uivao u krevetu, radije je spavao na snijegu. Zapravo, sve vezano za kelijski ivot peorskog blagajnika je bilo samo predmet nagaanja. krti otac Natanail nikoga nije putao u njegov tajni unutranji svijet. ta da kaemo on ak nikoga nije putao u njegovu keliju! Ukljuujui oca nastojatelja, iako izgleda sasvim besmisleno da je postojalo mjesto u manastiru u koje nastojnik, otac Gavrilo, nije mogao ui. Naroito otkad se kelija oca Natanaila nalazila na prvom spratu kue, gdje je ivio otac Gavrilo, zapravo, tano ispod njegovog dijela. Naravno, glava manastira nije mogla mirno da gleda takvo stanje stvari. Tako, jednog dana, nakon prazninog obroka, otac nastojatelj je bio u neobinom raspoloenju najavivi ocu Natanailu da e te minute doi k njemu u keliju na olju aja. Nekolicina bratije koji su stajali u blizini u trenutku su shvatili da e se neto to e uzdrmati zemlju, neto nezamislivo smrtnom ovjeku, upravo desiti. Bilo bi neoprostivo propustiti priliku koju je pruao ovaj dogaaj. Tako je, zahvaljujui ovim svjedocima, ovaj istorijski trenutak zabiljeen. Otac nastojatelj se pobjedonosno i neumoljivo kretao du manastirskog dvorita prema keliji oca Natanaila. Otac Natanail se, u meuvremenu, ustrao iza njega, tuno pokuavajui da ubijedi oca nastojatelja da promijeni svoju namjeru. Preklinjao ga je da uzme neto to krijepi duu, neto korisno, a ne neku praznu etnju prema staroj, potpuno nezanimljivoj maloj sobi. Rjeito mu je opisao u kakvom neredu je bila njegova kelija, kako je nije istio dvadeset i est godina, te da je vazduh u njoj bio nepodnoljivo pljesniv... Konano, u stanju potpunog oaja, govor oca Natanaila je bio skoro prijetei. Gotovo naglas je razmiljao da ni pod kakvim uslovima dragocjeni ivot oca nastojatelja moe biti doveden u opasnost koje mogu ukljuiti nedovreni nasipi koji se rade unutar blagajnikove kelije.

Pa, to bi bilo dosta, oe blagajnie!, konano ga je od dosaivanja prekinuo otac nastojatelj, stojei pred vratima njegove kelije. Otvori i pokai mi ta ima unutra! Bilo je oigledno da je oca nastojatelja, bez obzira na njegov ljutiti ton glasa, muila iskrena radoznalost. Konano prihvatajui neizbjenu situaciju, otac Natanail se iznenada razvedri, izvjebano izgovorivi monaku frazu, Blagoslovi, oe! protresao je svoje kljueve, otvorio vrata nad kojima je bdio i koja su se etiri decenije otvarala tek toliko da propuste isuenog oca Natanaila... Iza otvorenih vrata zjapila je potpuna, neprobojna tama: prozori ove tajanstvene kelije bili su zatvoreni i danju i nou. Sam otac Natanail je prvi kliznuo u ovu crnu tamu, iznenada nestavi u toj nedoiji. U svakom sluaju, nikakav zvuk nije dolazi iz kelije. Otac nastojatelj ga je slijedio paljivo preko praga, nesigurno gunajui ree svojim dubokim glasom: Zato je ovdje tako mrano? Ima li struje? Gdje je mogu ukljuiti? Sa vae desne strane, oe!, dolazio je blagajnikov drhtavi glas iz neprobojne tame. Samo upalite prekida! Sljedeeg trenutka se zauo srceparajui krik oca Gavrila, i neka nevidljiva sila ga je iznijela iz tame blagajnikove kelije u manastirski hodnik. Otac Natanail je skoio za njim u svjetlost. U djeliu sekunde, zatvorio je vrata i tri puta ih zakljuao, trei prema nastojatelju koji se tresao. Uzdiui, blagajnik je istio prainu sa mantije o. nastojatelja i ispravljajui je uzbueno je naricao: Kakva nesrea, Boe smiluj se! Taj prekida... ovjek mora da se navikne na to. Polomio se 1961. godine, sa zatitom Bogorodice, tano onog dana kada je uklonjen Hruov iz kancelarije. Znak! Ujutru, prekida je otpao, a uvee oni su uklonili Nikitu. Od tada ga nisam zamijenio. I nije elektriar, ne, ne ja sam ga sam popravio: dvije ice su virile iz zida. Spojite ih i upali se svjetlo, odvojite ih i svjetlo se ugasi. Ali istina je, morate se navii na to! Ali ne odjednom, ne odjednom!... Pa, oe nastojatelju, dobrodoli ste; ponovo u otvoriti vrata, i ui emo s mirom! Sada znate kako da koristite moj prekida. I tamo ima jo zanimljivih stvari! Ali do kraja ovog udnog govora, o. nastojatelj je nestao bez traga. Meutim, bez obzira na sve ovo, otac Natanail je bio pravi primjer poslunosti; pisao je duge ode u slavu oca nastojatelja, i u slavu Pskovskog manastira. Takoe je komponovao moralno-poune propovijedi u stihu, na pet strana. * * *

Pskovski manastir krtost oca Natanaila se proirila na monu sovjetsku dravu, naroito kada je sve previe beskompromisno nametano manastirskom ivotu. Kau da je otac Natanail bio taj koji je mudro savjetovao uvenog arhimandita Alipija peorskog onda kada je on sam bio u stanju zbunjenosti usljed pritiska i grubosti vlasti. Desilo se to krajem 1960-ih. Kao to svi znaju, svi graani Sovjetskog Saveza morali su izlaziti na izbore. U manastir je donijeta glasaka kutija koju su stavili u trpezariju, gdje je bratija ubacivala svoje glasake listie, gunajui, nakon poslijepodnevnog obroka, nadgledani od strane nastojatelja dajui caru carevo. Dakle, nekako je prvi sekretar Pskovskog regionalnog komiteta Komunistike partije otkrio da je nekim neupuenim monasima dozvoljena besmislena privilegija glasanja za nepobjedivi blok komunista i nevjernika u njihovim istorijski veoma zastarjelim manastirima, a ne na glasakim mjestima. Prvi sekretar Pskovskog regionalnog komiteta KP bio je pun prezira, i nemilosrdno je ukorio svoje podreene za takvu snishodljivost prema ne-radnikom elementu. On je tada brzo naredio da, od sada pa u budue, crne haljine trebaju doi da glasaju za Vrhovni sovjet SSSR-a kao svi drugi sovjetski ljudi na njihovim lokalnim birakim mjestima, u skladu sa njihovim mjestom prebivalita! Bilo je to tada kada je otac Natanail apnuo u uho ocu nastojatelju taj izuzetno suptilan savjet. Na dan izbora (a to je bilo u nedjelju), nakon sveane Liturgije, monasi su sveano proli kroz manastirsku kapiju. Dva po dva, u irokoj liniji, srdano pjevajui tropare, monasi su proli kroz cijeli grad do birakog mjesta. Teke vjerske zastave uvijale su se iznad njihovih glava, krstovi i drevne ikone u prvom planu, na uobiajen crkveni nain. Ali to nije bilo sve. Kao prije bilo kog

vanog posla, svetenstvo je poelo sa sluenjem molebana, upravo tamo u birakoj sali. Smrtno uplaene birokrate pokuale su da protestuju, ali ih je otac Alipije strogo prekinuo, nareujui im da ne ometaju graane u ispunjavanju njihovih ustavnih dunosti kao to obiaj nalae. Nakon to su glasali, bratija se vratila u manastir u istoj sveanoj povorci. Nema potrebe da se objanjava kako je glasaka kutija za sljedee izbore ponovo ekala monahe u njihovoj trpezariji, od ranog jutra. U isto vrijeme, otac Natanail nas je strogo nadgledao; on je uvijek naputao bilo kakav vokalni izraz otpora prema vlastima, i posebno bilo kakav pokuaj da postane disident. Isprva, ovo nam je izgledalo gotovo sramno. Mislili smo da je blagajnik bio jednostavno zaplaen pred vlastima. Kasnije smo, meutim, saznali da je vie od jednog ili dva puta, otac Natanail protjerao provokatore ili agente koji su bili obueni kao monasi i poslani u manastir. Iako je znao da smo iskreni, otac Natanail bi odsjekao bilo kakvo slobodno miljenje koje nam je bilo drago. Nije to radio samo zato da bi zatitio manastir, ve je takoe titio nas od nepromiljene arogancije i mladalake brzopletosti, nadahnute jednostavnim ponosom. Nije mnogo pridavao znaaj rijeima, ak i najhrabrijim, i znao je sve o sovjetskom reimu i svemu to se deavalo u zemlji za razliku od nas, koji smo veinu stvari saznali iz glasina i iz knjiga. To je i stoga to je otac Natanail imao veoma trezven odnos, i iz prve ruke, sa sovjetskim vlastima: njegov otac, svetenik Nikolaj Pospelov, ubijen je zbog vjere 1937. godine. Nakon to je bio vojnik tokom cijelog rata (Drugog svjetskog rata), otac Natanail je postao iskuenik kod velikog oca nastojatelja, arhimandrita Alipija, i duhovni sin svetog starca i udotvorca iz Peora, jeromonaha Simeona. Obojica su vidjela u ocu Natanailu kristalno istu iskrenost i neobino ivahan um, uinivi ga blagajnikom i sekretarom manastira tokom tekih godina Hruovih progona Crkve, povjerivi mu najdublje manastirske tajne. Evo neto vie o sovjetskom reimu. Jedne ljetne noi, imao sam poslunost da uvam prostor ispred crkve Uspenja. Zvijezde su treperile njeno na sjevernom nebu. Tiina, mir. Otkucala su tri sata, odjekujui na tornju Iznenada sam imao osjeaj da se neko pojavio iza mojih lea. Uplaeno sam se okrenuo. Bio je to otac Natanail. Stajao je do mene i gledao u zvjezdano nebo. Onda me ozbiljno pitao: Georgije, ta misli o osnovnim principima komunizma? Pskovski manastir Uspenja. 1983. Tri asa ujutru. Zvijezde

Ne oekujui da mu odgovorim, otac Natanail nastavio je ozbiljno, Osnovni princip komunizma je: od svakoga u skladu sa njegovim mogunostima, svima u skladu sa njihovim potrebama. Ali naposlijetku, mogunost,' potreba' to, naravno, neka vrsta komisije treba da utvrdi? I koja komisija?... Najvjerovatnije trojka'! Dakle, oni me nazovu i kau: Pa, Natanaile, kakve su vae mogunosti? Moete isjei dvadeset metara drva dnevno! I koje su vae potrebe? Zdjela orbe od graka! Eto ga itav osnovni princip... Iako bi otac Natanail uvijek paljivo naglasio da on nije nita vie od pedantnog upravnika i suhog specijaliste za manastirska pravila, ak i mi iskuenici smo poeli sumnjati, nakon nekog vremena, da je on jednostavno veoma paljivo skrivao svoje duhovne darove, kao to su to inili svi istinski monasi u manastiru. Otac blagajnik nije bio zvanini ispovjednik manastira. Svega

nekoliko peorskih staraca bi dolazilo iz grada njemu na ispovjed; neko drugi izdaleka mu je takoe dolazio. Ne bi primao nikoga drugog u svojstvu duhovnika, navodei da nije u mogunosti da to radi. Ali jednog dana, nakratko, otkrio je skriveni dio svoje due, iako se gotovo odmah skrio iza njegove uobiajene strogosti i angrizavosti. Jednom sam neto pogrijeio u svom posluanju. Izgleda da sam svoj zadatak uradio nemarno. Zbog toga, nastojatelj mi je dao da lopatom istim trg od snijega tri dana zaredom. Bio sam tada veoma povrijeen, a snijeg je padao i padao, tako da sam trei dan bio tako umoran da sam jedva pomjerao svoje noge. Bilo mi je tako ao samoga sebe, bio sam tako ljut na cijeli svijet, da sam ozbiljno smiljao planove za osvetu. Ali, kakvu osvetu moe uiniti iskuenik prema svom nastojatelju? Njih dvojica djeluju na potpuno razliitim nivoima. Pa ipak, istei svojim posljednjim snagama, u srcu sam se radovao sljedeem scenariju: kada nastojatelj bude prolazio pored mene u vrijeme popodnevnog obroka u trpezariju, vjerovatno e me zlobno upitati: Pa, Georgije, kako ide? Odgovoriu mu, sretno i bezbrino, kao da se ova tri dana stranog ropstva nisu ni desila: Bolje od svih, oe nastojatelju! Zahvaljujui Vaim svetim molitvama! Onda e on shvatiti da me ne moe tako lako slomiti! Pomisao na ovu stranu osvetu tako mi je zagrijala srce da sam se ak, i pored neprekidnog padanja snijega, osjeao znaajno vedrije. Kada je otac Natanail pored mene proao, ak sam mu se i nasmijeio, jer sam htio da primim blagoslov. Kao odgovor, ljubazno je klimnuo i osjenio me krsnim znakom. Savio sam se da mu poljubim ruku kada sam iznenada uo njegov promukao glas: Dakle, kae, bolje od svih, oe nastojatelju! Zahvaljujui Vaim svetim molitvama!'? Sledio sam se u toj savijenoj pozi, kao da mi je ispao disk. Kada sam konano upravio svoje oi prema starcu, on me gledao sa neskrivenom ljutnjom. Vidjevi moj uas, rekao mi je sa istinskom ljubaznou: uvaj se, Georgije, oholost nikad nikome nije donijela bilo kakvo dobro! Bacajui svoju vreu sa milionima, ili moda starim hljebom, preko ramena, odvukao se po kripeem snijegu u pravcu bratije. Ostao sam otvorenih usta, posmatrajui svaki pojedinaan korak njegovih izama. Zaista, pravi tvrdica! Samo sveti.

Kao to je jedan prepodobni protojerej iz Sankt Petersburga rekao: Jedna godina u Pskovskom manastiru Uspenja je kao pedeset godina duhovne akademije. Kako smo mi usvojili ove lekcije druga je stvar... Ali to je, dodue, jedno veoma gorko pitanje. Inae, otac Natanail bio je prava tvrdica bez ale. Pored brige za svaki manastirski dinar, on je skakao da ugasi svaku sijalicu koja je bespotrebno gorjela, i ekonomisao je na vodi, plinu, i bilo emu drugom to se moglo sauvati ili smanjiti. Takoe je bio strogo oprezan nad vijekovima starim manastirskim poretkom i drevnim manastirskim pravilima. Na primjer, nije mogao trpjeti da bilo ko od bratije ode na odmor. Iako je bilo odobreno svakome kome je trebalo bolovanje, otac Natanail to nikad nije prihvatao niti podnosio. Bespotrebno je rei, on sam nikad nije napustio manastir za svih njegovih pedeset

godina boravka. Nastojatelj, otac Gavrilo, takoe nikad nije uzeo odmor i mrtio bi se na svakoga ko bi mu doao sa takvim zahtjevom. Sjeam se jednom kada je nastojatelj dao blagoslov jednom jeromonahu da ode na ljetni dopust. Monah je primio blagoslov, meutim, trebalo je da uzme novac za put od blagajnika. Imao sam ulogu straara na trgu Uspenja i svjedoio sam ovoj sceni: poelo je sa jeromonahom koji je, elei dopust, dugo i uzaludno kucao na kelijska vrata oca Natanaila. Ve shvativi koje e biti pitanje, blagajnik se sakrio u svojoj keliji i nije elio da otvori vrata. Onda je jeromonah odluio da tajno presretne oca Natanaila. Sjeo je na neto udaljenu klupu i poeo ekati. Oko etiri sata poslije, otac Natanail je paljivo otvorio vrata, pogledao okolo, i krenuo prema trgu. Jeromonah ga je uhvatio sa pisanim blagoslovom oca nastojatelja da mu blagajnik da novac za put. Kada je vidio papir, otac Natanail se sledio, potpuno zateen, i pao na zemlju sa vriskom, bacajui ruke i noge u vazduh (pri tome otkrivi svoje pohabane izme i izblijedile plave duge gae ispod mantije), galamei koliko god je mogao: U pomo! Opljakan sam!!! Dajte mi novac, rekoe! Oni hoe da uzmu odmor! Oni su umorni od manastira! Oni su umorni od Bogorodice! Pljakai! U pomo!!! Siroti jeromonah je ak sjeo od uasa. Zbunjeni strani turisti koji su stajali na trgu, posmatrali su sve to otvorenih usta. Hvatajui se rukama za glavu, jeromonah je otrao glavom bez obzira u svoju keliju. U meuvremenu, nastojatelj je cijelu scenu posmatrao sa svog balkona sa velikom radou. Vidjevi da je opasnost gotova, otac Natanail se uspravio sasvim mirno i, otresavi prainu sa odjee, otiao svojim poslom. Posebno nam je bilo drago da nam posluanje bude pomo ocu Natanailu dok je vodio posjete manastiru. Po pravilu, bivale su mu povjerene posjete naroito vanih osoba. U prii o predsjedniku Jeljcinu i dravnim efovima koji su doli da se upoznaju sa znaajem svetih peina, naravno, uestvovao je otac Natanail. Nae posluanje ukljuivalo je samo otvaranje i zatvaranje tekih crkvenih vrata posjetiocima. Ostatak vremena provodili smo paljivo sluajui oca Natanaila. I to je bilo neto istinski vrijedno sluanja. Otac Natanail nastavio je tradiciju njegovog uitelja, velikog igumana, arhimandrita Alipija, koji je sauvao manastir i vjeru u Boga za vrijeme najteeg perioda Hruevljevog progona. Dar mudrosti i, u to vrijeme, nepopustljivih rijei oca Alipija prenijeti su na oca Natanaila. Tokom tih ateistikih godina, sovjetski radnici koji su dolazili u manastir oekivali su da e tamo nai bilo koju vrstu reakcionizma, kopae skrivenog, prljavog novca i neznalice. Ono to nisu oekivali je bilo ono to su u stvari vidjeli malo neobini ali veoma interesantni, obrazovni i pametni, izuzetno hrabri i iznutra slobodni ljudi koji su znali stvari koje gosti ak nikad ne bi pogodili. Nakon svega nekoliko minuta postajalo bi im jasno da nikad u svom ivotu nisu sreli nikoga kao to su bili ti monasi.

Bilo je to 1986. godine, partijske voe Pskova su doveli u manastir visoko pozicioniranog funkcionera Ministarstva za eljeznice. Ispostavilo se da je bio iznenaujue smirena i dobro vaspitana osoba: nije postavljao glupa pitanja, kao na primjer u kojoj zgradi ive supruge monaha, ili se raspitivao o letu Gagarina u svemir, ili zato nije vidio Boga. Ali na kraju, nakon dva sata provedena sa ocem Natanailom, funkcioner koji je bio zapanjen svojim novim poznanstvom morao je rei: ujte, oduevljen sam naim razgovorom! Nikad nisam sreo tako zanimljivu i neobinu osobu u cijelom svom ivotu! Ali dozvolite mi da Vas pitam kako, sa umom kao to je Va, moete vjerovati u... Pa, Vi sami razumijete, u ta! Nakon svega, nauka je otkrila sve novije i novije horizonte ovjeanstvu. I tu nema Boga! On, oprostite mi, naprosto nije potreban. Ove godine se kometa Galileo pribliava Zemlji iz dubina svemira. Naunici su, moete li zamisliti, tano izraunali cijelo njeno kretanje! I njenu brzinu! I putanju! Oprostite mi, ali za ovo nije potrebna nikakva pomisao o Bogu! Kaete kometa? Galileo? Otac Natanijel je zavrtio bradom. To znai da, s obzirom da su izraunali kometu, Gospod Bog je nepotreban? Hmm, da, shvatam!... Pa, samo zamislite da su me stavili na brdo u blizini eljeznike pruge, i da su mi dali komad papira i olovku. Za nedjelju dana mogao bih Vam rei tano kada i u kom pravcu su vozovi ili. Ali da li to znai da ne postoje kondukteri, dispeeri ili ininjeri? Ili ministri za eljeznice? Naposlijetku, to nita ne znai, zar ne? Zapovjednici su potrebni svuda! Nisu svi razgovori, meutim, mirno zavravali. Jednog dana, turistika grupa je dola u manastir, iji identitet nam je apatom otkriven: djeca lanova Centralnog komiteta ili Komunistike partije. Ne znam da li je ovo zaista bio sluaj, ali ispostavilo se da su ti mladi ljudi bili zaista loe vaspitani. To su bili oni zlatni tinejderi iz sredine osamdesetih koje sam dobro znao. Omladina se kikotala, pokazivali su na monahe i postavljali najgluplja pitanja. Ali nita se tu nije moglo uiniti, i otac Natanail ih je poveo u obilazak manastira. Poeli su sa obilaskom peina, od kojih je prva bila mala kelija sa jednim malim prozorom. U ovoj keliji, s poetka devetnaestog vijeka, pustinjak jeromonah Lazar podvizavao se asketski. Tu je i sahranjen. Njegov teki krst i okovi vise iznad njegove nadgrobne ploe. Ovdje, u ovoj keliji, bez da je iz nje izaao dvadeset godina, jeromonah Lazar se asketski podvizavao, poeo je sa objanjenjem otac Natanail. Sada u vam ispriati vie o ovom nevjerovatnom asketi. Ali gdje je va Lazar iao u toalet? glasno je upitao jedan od mladih posjetilaca. Njegovo drutvo se valjalo od smijeha. Otac Natanail je saekao za trenutak dok se nisu smirili; a onda je, mirno, rekao: Gdje je iao u toalet? U redu, sad u vam pokazati! Poveo je nekoliko zbunjenih turista van peine i proveo ih kroz cijeli manastir do prostora za manastirske radnike, skriveno od pogleda. Ovdje na periferiji smjeten je stari, poljski klozet. Rasporedivi turiste u polukrug ispred ove ustanove, kao to to obino ine ispred nekog vanog

muzejskog primjerka, otac Natanail je sveano napravio pokret u tom pravcu izgovorivi: Ovdje je jeromonah Lazar odlazio u toalet! I sada, doite ovdje i pogledajte! Zatim, okrenuvi lea zapanjenoj omladini, ostavi ih same.

Kada su doli sebi, voa grupe je potraio oca nastojatelja i izrazio njihovo nezadovoljstvo onim to se desilo, na ta mu je nastojatelj odgovorio: Arhimandrit Natanail me izvijestio o onom to vas je zanimalo. To je upravo ono to vam je pokazao. U bilo emu drugom ne moemo vam pomoi! Uzmite u obzir da je to bilo 1984. godine. Stvari tada nisu bile tako jednostavne. Mogli su se pojaviti ozbiljni problemi. Ali igumani Pskovskog manastira Uspenja su tradicionalno snani ljudi. * * *

Starac Natanail krti otac Natanail umro je na neobino tih i ponizan nain. Kada su doktori ponudili da mu ugrade premosnicu, on je molio oca nastojatelja da to ne ine. Oe, zamislite, rekao je, moja dua eli da ode Bogu, i neki mali elektrini ureaj na silu je vraa nazad u tijelo! Pustite moju duu da ode u svoje vrijeme! Imao sam sree da sam posjetio oca Natanaila nedugo prije to je poinuo i bio sam zadivljen

njegovom beskrajnom ljubaznou i ljubavi. Umjesto da je uvao ono ivotne snage to mu je ostalo, ovaj nevjerovatni crkveni tvrdica, koji je ekonomisao svim drugim, dao je sve svoje osobi koju mu je Gospod poslao za ne vie od nekoliko minuta. U stvari, to je ono to je on radio itav svoj ivot samo to mi to onda nismo shvatali. Arhimandrit Tihon (evkunov) Prevod s engleskog mr Dragana Peanac 23. novembar 2010.