Professional Documents
Culture Documents
Junaci Kajmakcalana
Junaci Kajmakcalana
Na venoj strai
Povodom devedesetogodinjice od osvajanja Kajmakalana i u tim borbama pogibije jednog od najhrabrijih, potpukovnika Vojina Popovia, vojvode Vuka, zapoinjemo feljton o herojima srpskih pobeda, u kojem e biti istaknuta istorijska istina o njihovom delu. .. U SVAKODNEVNIM tekim borbama na Kajmakalanu, na planinskom masivu Grunitu, u jesen 1916. godine, na elu svojih boraca, poginuo je potpukovnik Vojin Popovi, hrabri vojvoda Vuk. Iz borbe je iznesen i sahranjen na vojnikom groblju Zejtinlik. Sutradan su Srpske novine na Krfu objavile svetskoj javnosti: Poginuo je Vuk i jo je jedna zvezda ugasnula, jo jedna je sablja salomljena. alost je bila velika i opta. U ulici Topliin venac, na venoj strai stoji vojvoda Vuk, ogrnut crnom pelarinom, s pukom u desnoj i visoko uzdignutom levom rukom. Spomenik su podigli njegovi ratni drugovi u novembru 1936. godine. * Deak Voja Ture, kako su ga zvali vrnjaci, zapamtio je sve nedae tegobnog ivota u selu Drmanovii i Sjenici, gde je roen i kasnije u kragujevakoj ulici, gde je odrastao. Nikad iz seanja nije izbrisao sliku muenja svog oca Alekse nad kojim su se iivljavali Turci u Sandaku. Posebno svemoni poturenjak Mustafa-paa atovi, pod ijim zulumom su 1885. godine pale mnoge stareine srpskih porodica. Da bi se osvetili tom krvniku, u februaru 1886. godine, srpski mladii, zapalili su njegov konak. Posle toga, Turci, kao gladni vuci, nasrnuli su na srpske kue stavljajui na muke sve to je hodalo. Da bi izbegao istrebljenje svoje porodice, Aleksa Popovi, siromani sedlarski majstor, potraio je spas u Kraljevini Srbiji. Stigao je o svetom Iliji sa enom i etvoro maloletne dece u Kragujevac, i tu se skuio. Poetkom novembra 1901. godine, Ukazom Njegovog velianstva kralja ostvaren je veliki san robusnog mladia sa periferije Kragujevca: postao je stareina oteestvenog naoruanog naroda. Vojin Popovi izuio je vojne nauke u slavnoj generaciji oficira srpske vojske. Njegovi klasni drugovi i ratnici u mnogim borbama bili su: Dragutin Gavrilovi, Pavle E. Jurii, Milutin Nedi, Milan Vukosavi, Vojislav Tankosi, Svetozar Hadi... SPROVODEI odluku Vrhovne komande srpske vojske Odred vojvode Vuka, u Prvom balkanskom ratu, dobio je zadatak da brani pravac: Staro Nagoriine - elopek i da sprei obuhvat levog krila srpske Prve armije u Kumanovskoj bici. Odred je imao oko 2.000 ljudi, od kojih je polovina uestvovala u borbi na Srtevici. Uesnik, ratni dobrovoljac Vlado Vukmirovi je zapisao: "Vuk je izbliza posmatrao borbu na celom frontu svoga odreda, obilazio pojedine ete, etovoe i svoje stare drugove etnike, hrabrio ih i davao savete. Bio je neustraiv, nikada ga nisam video da bi kleknuo ili legao, ve je stojei iz puke gaao. Nikada nije agnuo glavu kada bi mu zrno fijuknulo pored glave, a kada bi neko od nas sagnuo glavu, znao je da nas prekori, kratko i jasno: 'ta se saginje, nisi ti jabuka, da u tebe gaaju Turci...' Borba je bila u punom jeku, naroito posle pojaanja od jedne ete 7. peadijskog puka,
koju je doveo komandant potpukovnik Aleksandar Glii iz Dunavske divizije. Shvativi da e biti razbijeni, Turci su se posluili lukavstvom: dizanjem puke iznad glave. Meutim, vojvoda Vuk na to nije naseo, ve je upozorio na pojaano dejstvo neprijatelja. U bliskoj borbi poginuo je komandant puka potpukovnik Aleksandar Glii, ali je odred vojvode Vuka uspeno odbijao napade arnautskih neregularnih jedinica, koje su pokuavale da preko reke Pinje obuhvate levo krilo srpske Prve armije. Kumanovska bitka u kojoj je Odred vojvode Vuka odigrao ogromnu ulogu u obezbeenju levog krila srpske vojske, uspeno je zavrena 24. oktobra 1912. godine. (Nastavie se)
Rane sa Drine
TOKOM 1914. i 1915. godine vodie se najznaajnije bitke srpske vojske protiv Austrougarske, Nemake i Bugarske. To su Cerska bitka, Bitka na Drini, Kolubarska bitka, Odbrana Beograda, borbe na granici prema Bugarskoj... Poseban doprinos u Cerskoj bici i Bici na Drini imao je Jadarski odred, pod komandom majora Vojina Popovia. Dopisnik Pariskog urnala Anri Barbi ovako je opisao srpske borce: Crni od baruta, blata i praine, spreni od sunca, potamneli od kia i vetra, oni lie na epske divove; zarasli su u bradu, ali njihove oi nalik na eravice odaju nepokolebljivu hrabrost. Velianstveni su kada u trku uzvikuju divlje - ura! Jadarski odred dobio je zadatak da zajedno sa 3. eskadronom Drinske divizije sprei svaki pokuaj nadiranja neprijatelja putem Zavlaka - Stara Sudnica. Vojvoda Vuk je izdao zadatak borcima: Neprijatelj, noas, ne sme da se odmara." Jovan Vidi, borac u odredu ovako je opisao borbu kod Zavlake: ...Naroito je 19. avgusta bila borba oajnika, neprijatelj je pronaao na levi rov i isterao drugove, tukao je baterijama od Krupnja, tukao je i one preko Jadra. Onda su nam doli sa boka i tukli mitraljezom u rovu, tueni smo takvom vatrom da smo dva puta naputali iste rovove i opet se vraali u iste. Te noi ulo se samo: "Ura!" na sve strane. U BORBAMA na Drini major Vojin Popovi bio je teko ranjen u grudi, ali nije klonuo. Posle oporavka i formiranja novih odreda, u oktobru 1915. godine, vodi teke borbe protiv bugarskih snaga kod emernika i Gadine poljane. Potom se kao zatitnica srpskih armija povukao sa ostalom vojskom preko Albanije na Krf. Posle oporavka i reorganizacije, vojvoda Vuk sa svojim borcima prvi izlazi na Solunski front i od 17. avgusta 1916. godine, s poetkom bugarske ofanzive, vodi ogorene odbrambene borbe. Napad na Kajmakalan, s ciljem potpunog osvajanja tog stratekog masiva, otpoeo je 30. septembra izjutra, jakom artiljerijskom pripremom u trajanju oko 2,5 asa. Napad Dobrovoljakog odreda opisao je jedan od njegovih uesnika: U oekivanju nareenja za peaki napad proe bezmalo ceo dan. Za sve to vreme, bombardovanje ne izgubi nita od svoje prvobitne jaine... Odmah po podne mogahu se, kroz oblake dima, primetiti pojedini bugarski vojnici, kako se kreu po poloaju kao sumanuti. Bee oigledno da su potpuno deprimirani neizdrljivom vatrom artiljerije, i da je potreban samo malo jai pritisak peadije, pa da dalje sudbinu svog poloaja povere dostojnom protivniku... U MOMENTU te njihove izbezumljenosti, kroz potmulu grmljavinu topova, ipak se zau jedno snano: 'Ura', i ceo trei bataljon dobrovoljakog odreda, sa svojom 4. etom, na elu, koju vodi rezervni porunik Milivoje Dini, krete na juri, povukavi odmah za sobom i druga dva bataljona, a ovi sve ostale trupe koje tog dana napadahu na ovaj najjai i najbolje posednuti i branjeni bugarski poloaj... Posle formalnog guanja sa Bugarima po rovovima,
koje trajae blizu jedan as, Kajmakalan, taj gordi planinski titan 'Borisov grad', kako ga zvahu Bugari, bee u naim rukama... Tog dana, napadajui, Drinska divizija izbila je na severnu padinu Kajmakalana i ovladala itavim masivom. Meutim, zbog magle i teke orijentacije, nije preduzeto gonjenje, to je Bugarima omoguilo da se i dalje zadre na krilnim poloajima visa Koobej i na Sivoj steni. Zbog toga je komandant Drinske divizije preduzeo naredni napad 1. oktobra, u dve kolone. U levoj koloni, zajedno sa 6. pukom i 2. bataljonom 4. puka nalazio se i Dobrovoljaki odred. Te snage napadale su na poloaj Siva stena, s ciljem da njime ovladaju. (Nastavie se)
sprei potok suza, koji zali njegovo, uvek ozbiljno, kao u mramoru uklesano ratniko lice. Pad Kajmakalana bio je teak gubitak za Bugare, koji su polagali veliku nadu u njegovu odbranu, a pretrpeli su i velike gubitke. To je imalo odraza na moral i bugarske i srpske vojske. Poveano je samopouzdanje i odlunost srpskog vojnika u konanu pobedu, a isto tako stvoreni su i povoljni uslovi za saveznika i kod neprijatelja. (Nastavie se)
bugarski vojnici. Zlom sudbinom odnekud je doletelo pare granate i pogodilo vojvodu Vuka u desnu ruku. On se na to ne osvre, ve munjevitom brzinom prebacuje puku u levu ruku i grabi napred. Krv curi, ali on odbija da se skloni i bude previjen. Vojvoda Vuk hita da ovlada poloajem po svaku cenu. U punom zamahu ka tom cilju, trajno ga zaustavlja hitac ispaljen sa visoke stene. Vuk pada na ruke svojih saboraca, koji ga hitro izvlae u zaklon da ne bi pao u ruke neprijatelju. Oajniki krik starog dobrovoljca, dugogodinjeg Vukovog ordonansa ika Luke: Jao pogibe mi komandant", oglasio je celom odredu da je veliko rodoljubivo srce legendarnog vojvode prestalo da kuca, na veliku nesreu porobljene Srbije i na optu radost njenih neprijatelja. Mesto na kojem je poginuo vojvoda nad vojvodama" zove se Crni kamen. (Nastavie se)
kasnije dotra Milutin. Grli me, odmie se, gleda me, kao da ne veruje da sam to ja, njegova sestra, koja je dola, peke, ak na Solunski front. Dok sedimo i priamo, dotra jedan oficir i ree da odmah krenemo u Vrhovnu komandu, tamo nas ekaju. Krenusmo u Bukovik. Tamo su nas doekali oficiri i vojvode. Tu sam prvi put videla vojvode Stepu Stepanovia i ivojina Miia. Stegli su mi ruku i estitali. Govorili su da sam junak, da sam dola u pravi as, da sam pravi vesnik iz porobljene Srbije. Rekoe da me treba i odlikovati. I to se obistinilo: odlikovana sam zlatnom medaljom za hrabrost Miloa Obilia. (Nastavie se)
Kaanin za - front!
KAO obveznik austrougarske vojske Radivoj Kaanin naao se na Galicijskom frontu u borbama s ruskom armijom. Kao i mnogi drugi pripadnici slovenskih naroda i on se u pogodnom trenutku predao Rusima. Dvadeset petog avgusta 1916, Kaaninov puk je uao u borbu s Bugarima kod rumunskog sela Kara-Sinan... - Ta Dobruda bila je jedna velika tragedija - zapisao je ika ivulovi rei poznatog matematiara i akademika Kaanina. - Samo prvog dana, od 3.500 ljudi, koliko je brojao moj puk, izbaeno je iz stroja blizu 700... A onda je dolo vreme za odluku: na Solunski front ili u Besarabiju na ruski front! Dvadesetpetogodinji Kaanin, autant puka, ostao je vrst i dosledan. Dan uoi izjanjavanja okupio je svoj puk i odrao govor u jednoj reenici: - Ja sam za Solunski front, a vi kako hoete. Ceo puk je hteo s njim na Solunski front. - Niko nije ostao. Ni jedan. Tako su tada svi izjavili. Doao je najzad i taj tako eljeni trenutak. Poelo je postepeno upuivanje dobrovoljakih jedinica na Solunski front. U PROLEE 1917, u Berezovski se pojavila Katarina orbi, studentkinja medicine Petrogradskog univerziteta. Bile su joj dvadeset dve godine. Potporunik Radivoj Kaanin, autant komandanta 1. peadijskog puka, zagledao se nepovratno u lepu, crnooku devojku duge kose... - Stoji voz na nekoj stanici. Ja proetam s Katarinom du kompozicije. Pita me jedan Lala: Je l to vaa ena? Kaem mu da nije, ali e biti. On onda: Znai, ona s vama do Arhangelska da vas isprati, pa natrag. Objasnim mu da ona ne ostaje u Rusiji ve ide dalje sa mnom preko Severnog ledenog mora. Okupili se vojnici i sluaju. Lala e na kraju: Pa, gospodin autant, kad vi ne alite vae kole i ne alite njenu mladost, ii emo i mi s vama kud god zatreba. U Solunu, Kaanin je dobio priliku da napusti puk i da izbegne borbe. Da se ukloni s fronta. Pozvao ga je komandant brigade i naredio mu da odabere devet ljudi koji treba da idu u Italiju, da prikupljaju dobrovoljce. On je deseti. Odreen je od komande da ih vodi. Dogodilo se to ujutru. Uvee je njegov puk polazio na front da smeni jednu jedinicu na Dobrom polju, prema Bugarima. Raportirao je komandantu brigade: - Ja sam traio da se doe na Solunski front i ja te vojnike ne mogu da napustim. Pronaao sam devet ljudi. Molim vas, vi odredite desetog. Bio je shvaen. Kada je to saoptio svom komandantu puka Petru Martinoviu, ovaj mu je rekao: - E ba si lud! NA SOLUNSKOM frontu doivljavao je sve ono to i ostali vojnici. - Moj posilni Joca doe uvee da mi pospremi krevet, svri to, osloni se na onu motku, hoe
neto da mi kae, klima glavom, pa se odluuje: Sluajte, gospodin autant, primetio bih, dugo niste pisali gospoici, ona brine, ne zna ta je s vama. Nego da vi sada sednete i da joj napiete pismo, a ja u sutra da ga odnesem na potu. Pui i dalje oslonjen na motku, uti, ne odlazi, eka da me vidi da sam uzeo pero u ruku. Tako me je opominjao za celo vreme rata. - Odlazili smo iz Soluna. Kada ja etrnaest dana nisam skidao obuu, moete misliti kako je tek bilo vojnicima! Ja na konju, jedan Lala ne vidi da sam mu iza lea, guna: Lako je njima oficirima, o nama ne brinedu, mi se patimo a oni sve imadu! Ja siem s konja: Evo ti konja, penji se, i sad ti da bude stareina i da se brine, kad ja to ne umem. On me gleda iznenaeno, prosto sam mu smean to sam to rekao: Haj te, ta vam je, gospon autant! Zar vi sluate kad momci lajadu! Ja jo ljut: Grdi nas, psuje nas, kako da ne ujem! Ovaj se dobroudno osmehnu: Zar vi, gospon autant, ne znate ko se psuje! Psuje se Bog, mater, otac, stareina. Sam vi jaite tog konja. I nastavi u stroju, kao da se nita nije dogodilo. - Tuemo se, ginemo, juriamo, krvarimo i na Dobrom polju gadno potuemo Bugare, Uvee, uz vatru, pevali smo: "Lep je Banat/ lepa je i Baka,/ jo je lepa kosa devojaka... Celo to vreme me nije naputalo ono to mi je rekao dobrovoljac iz ajkake: "Pet stotina godina pevamo i plaemo da ovo doe. Pa, sad ili nikad!" (Nastavie se)
TAKO se Milunka Savi, u mukom odelu, s pukom o ramenu, redenicima na grudima i bombama o pojasu, nala u borbenom stroju. Prvu Karaorevu zvezdu s maevima stekla je na Drini. Bojite vri... Kljua... Vojnici kao da su dobili krila: preli preko Drine i gone vabe. Milunka se za trenutak odlepi od svoje desetine, izbi na breuljak, pa odozgo baci dve bombe... U tom trenutku nalete grupa Austrijanaca. - Predajte se! - grmnu Milunka. - Predajte se!! vabe bez rei pobacae puke i digoe ruke uvis! Odvela ih je komandantu puka i raportirala: - Gospodine pukovnie, dvadeset zarobljenih vaba! Kasnije, kada je neprijatelj oteran preko Drine, komandant puka Dimitrije Miti, pred strojem je pitao vojnike: - Vojnici, ije grudi zasluuju Karaorevu zvezdu sa maevima? Puk u jednom glasu, grmnu: - Kaplara Milunke Savi! - Milunka Savi, tri koraka napred! - odjeknu komanda. Jedva se pokrenula. Tada je prvi put u ivotu osetila neki strah. Stavili su joj na grudi Karaorevu zvezdu s maevima. Drugu je stekla kao podnarednik posle Gornianske bitke 1916. godine, U borbi sa Bugarima zarobila je dvadeset trojicu... Sledee borbe su joj donele dva ordena francuske Legije asti i francuski ratni krst sa zlatnim palmom. Tada je ve bila narednik. Preivela je devet ratnih rana. (Nastavie se)
Perjanik slobode
DOK su se na Solunskom frontu srpske i saveznike snage pripremale za proboj, u Srbiji je okupator nevieno terorisao narod. Osvetnika zverstva posebno su sprovodili bugarski komitski odredi u topliko-jablanikom kraju. Ubijali su, muili, odvodili u internaciju. Bugari su regrutovali srpske mladie za bugarsku vojsku koja bi trebalo da se suprotstavi saveznicima nakon proboja Solunskog fronta. Narod se samoorganizovao i podigao ustanak. Na elu narodnih snaga jedan od voa bio je 26- godinji rezervni potporunik srpske vojske Kosta Vojinovi Kosovac. kolovao se u Beu, gde je savladao nemaki jezik i izuio trgovaku akademiju. Po odsluenju vojnog roka nastavio je borbu u Prvom balkanskom ratu i preao borbeni put od Kumanova do Bitolja. U borbama na Vlasini, 1915. godine, obezbeujui odstupnicu srpske vojske, teko je ranjen. Stigao je sa odredom do Kosovske Mitrovice i dalje nije mogao. Posle oporavka, nastavlja revolucionarni rad u masama: dri sastanke sa vienijim ljudima, savetuje seljake da skupljaju oruje, hrabri ih da izdre, objanjava da Srbija nije propala i da e srpska vojska i saveznici izvojevati pobedu... Da bi izbegao hapenje bei na Kopaonik. U Leposaviu s Uroem Kostiem Rudincom formira Ibarsko-kopaoniki odred. Stupa u vezu s Kostom Milovanoviem Peancem, koji je kao izaslanik Vrhovne komande srpske vojske stigao sa Solunskog fronta u topliki kraj da priprema narod za pomo srpskoj vojci kada zapone oslobaanje zemlje. Na sastanku ustanikih etovoa u Obiliu, 20. i 21. februara 1917. godine, zalae se za dizanje ustanka i dobija titulu vojvode.
NAPAD ustanika na okupiranu Kurumliju, 28. februara 1917. godine, Kosta Vojinovi je iskoristio da sa svojim etama pomogne u oslobaanju grada, a odmah zatim proglaava narodni ustanak za Kopaonik i Gornju Toplicu. Odatle kree u Prokuplje, gde stie u odluujuem trenutku kada su ustanici oslobaali grad i saterali Bugare u zgradu okrunog naelstva. Zabarikadirani Bugari (vie od 500 vojnika i oficira) su pruali estok otpor. Vojinovi je uspeo da ih nagovori na predaju i tako je grad osloboen 3. marta 1917. godine. U borbama za grad zarobljeno je vie od 800 vojnika i oficira. U Prokuplju je istog dana odran veliki narodni miting na kojem su govorili Vojinovi i Peanac. Vojinovi je u gradu smestio svoj tab i radio na organizovanju ivota i rada, za komandata grada postavio je Marka Pavlovia, penzionisanog oficira, formirao Sud asti i napisao zakon po kojem e suditi. U porobljenoj Evropi stvorena je jedinstvena slobodna teritorija sa centrom u Prokuplju, gde je uspostavljena vlast i pravni poredak. Ustanika drava se, ipak, nije mogla dugo odrati. Bugarske, austrougarske i nemake snage u krvi su uguile otpor naroda i njegovu elju za slobodom. Nastala je i organizovana potera za vojvodom Kostom Vojinoviem i njegovim trupama. Koliko im je bio vaan svedoi podatak da je austrougarska komanda za to formirala poterni puk od tri bataljona i 16 eta, ukupne snage 7.500 ljudi. Kosta Vojinovi je uspevao da se jo jedno vreme skriva, menjajui esto mesto boravaka. Ranjen u nogu, teko se kretao pa su ga Bugari pronali u vodenici kod sela Grgura u toplikom kraju. Poslednji metak ispalio je sebi u glavu, 23. decembra 1917. (Nastavie se)
Letei odred
JO u ranoj mladosti se uitelj Jovan Stojkovi u junoj Srbiji sukobio sa bugarskim komitama, koji su naroito gonili srpske svetenike i uitelje i branili roditeljima da decu alju u kole. Kada je teror postao neizdriv, Stojkovi donosi sudbonosnu odluku, koja e ga trajno odvojiti od humanog poziva prosvetara i odvesti u brda da s pukom brani slobodu. Od drugova dobija titulu vojvode i naziv Babunski, po kojoj e biti prepoznatljiv tokom celog kasnijeg ivota. Obazriv i uvek spreman na akciju, nikad nita nije prepuato sluaju. Tako je bilo i toga dana: sputajui se sa planine Babune nije eleo po danu da ue u selo Omorane. Osetio je zasedu koju su Bugari postavili na 1.000 metara ispred sela. Uputio je patrolu da izvidi teren, a onda doneo odluku: ostavio je manju grupu na mestu zastanka da zavara komite, a sa ostalima, u veem luku, obiao i doao iza lea zasedi. Iznenaeni Bugari padali su kao snoplje. Pobeda je izvojevana sa minimalnim gubicima. U Kumanovskoj bici uestvuje sa 1.500 etnika objedinjenih pod komandom vojvode Vuka i u toku noi izmeu 23. i 24. oktobra 1912. godine, kod Srtevice, biva ranjen. U Drugom balkanskom ratu 1913. godine vojvoda Babunski sa svojim ljudima uestvuje u Bregalnikoj bici. Pred poetak Drugog svetskog rata u junoj Srbiji i Makedoniji jaaju aktivnosti bugarskih komita, koje postaju ozbiljna opasnost za Kraljevinu Srbiju. Ugroena je duboka pozadina fronta na Savi i Dunavu i komunikacije koje vode prema Grkoj - jedinom moguem kontaktu
sa saveznicima. Borac od ugleda Jovan Stojkovi Babunski ponovo se naao na odgovornom i tekom zadatku. Sa sobom je poveo borce u koje je verovao i koji znaju i mogu da izvravaju specijalne zadatke. Neto kasnije Ministarstvo unutranjih dela Kraljevine Srbije formira Letei andarmerijski odred" i za komandanta imenuje potporunika Jovana Stojkovia. Dopisnik pariskog urnala" u svom redovnom izvetaju sa zaraenog prostora izvetava: ...Dobrovoljci andarmerijskog odreda vojvode Babunskog pravili su uda od junatva. Dve stotine andarma, krvei se mesec dana, sve do 14. novembra, branilo je Kaaniki klanac. Bore se sa bugarskim vojnicima kao risevi..." Krajem 1915. godine, prilikom povlaenja francuske vojske iz june Srbije, Odred vojvode Babunskog naao se u sastavu 8. puka afrikih lovaca, 122. divizije, i izvravao odgovorne zadatke u oblasti evelije. Na vrhu Oda Tepe zasluio je visoko odlikovanje Francuske, jer je pomogao jednom njihovom bataljonu da se prikljui matinoj jedinici. Sve vreme boravka jedinica na Solunskom frontu, Odred vojvode Babunskog je u pozadini neprijatelja u Makedoniji, gde po nareenju komandanta srpske 1. armije prikuplja operativne podatke i alje komandi kao pomo u donoenju pravilnih odluka u pripremama za proboj Solunskog fronta. Zasluge Leteeg odreda vojvode Babunskog bile su neprocenjive i za francuske jedinice isturene prema bugarskim poloajima, jer su slabo poznavale teren. U decembru 1917. godine sa svojim ljudima uspeno je neutralisao nemaki motorni amac u Prespanskom jezeru, koji je bio pretnja francuskim jedinicama. Za taj podvig srpska Vrhovna komanda ga je unapredila u in porunika i odlikovala Karaorevom zvezdom sa maevima. Pred strojem saveznika proitana je pohvala saveznikog komandanta, a Jovan Stojkovi Babunski odlikovan Ratnim krstom sa zlatnom palmom. (Nastavie se)
Na strani Srba
PORUNIK Ignjat Kirhner, borac za slobodu potlaenih naroda, prebegao je iz austrougarske vojske i prikljuio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na poetku prethodnog stolea, a u miru dosegao do generalskog ina, ta je nateralo kolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspenih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat priao kako je uoi rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovaavajue govorio o Srbima i srpskim oficirima, to nije iskljueno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik. Zna se tano da je roen 30. maja 1877. godine u selu Mali Bekerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrio je vojnu akademiju u Beu i sa inom oficira austrougarske vojske sedam godina slubovao u Vinkovcima, gde je nauio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nau vojsku u inu porunika. Kao komandant Sremskog dobrovoljakog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u elji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kritini dani za srpske branioce. Mnoge kue su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kua. Mladi osamnaestogodinji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su poloaje po kuama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmoniji i poeo je da se iskrcava na beogradske obale. Komandant dobrovoljaca porunik Kirhner izvadio je pitolj i komandovao svojim borcima. Zapratale su bombe, fijukali meci. Porunik je jurio ispred svojih mladia. Nastao je krkljanac, ule su se samo eksplozije i jauci.
ELEZNIKI nasip od tadanje kafane Zlatni aran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbaena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u juriu teko ranjen. Njegovi dobrovoljci su ga pod kiom kuruma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porunik ivko J. Kezi. I pored uporne i junake odbrane, nadiranje mnogo jaeg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreiti. Dobrovoljci su dobili nareenje da se povlae na visove juno od Beograda. To je bio poetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji. Teko ranjen porunik Ignjat Kirhner leen je u Niu, a potom je u sastavu bolnice vie meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujuem maru o njemu je brinula bolniarka Bosiljka ajkanovi, sestra rezervnog kapetana, komandira ete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmeu njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrena brakom. Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karaorevog ustanka, koju je sauvao sve do povratka u Beograd. Teke rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upuen na leenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izleen, ali mu je noga ostala kraa za est santimetara. U Francuskoj je zavrio Elektrotehniki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inenjerijsko-tehniko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do ina generala. Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznikog bombardovanja Beograda. (Kraj)