biblioteka NAA ZEMLJA knjiga

Zagreb Sarajevo 2006.

Marko Veovi

RASTANAK S ARENCANOM

Naklada ZORO, Zagreb Sarajevo 2006.

Rastanak s aRencanom

DVIJE PREDRATNE STROFE O MOJOJ KERKICI

Neto se promijenilo izmeu mene i ljudi: sada sam jednome roditelj. Pol Klodel

Kad u akama drim siuna stopala njena, Do vrka mi je dua svijetom ispunjena, I znam da s blinjima u vazdan otvoren biti Jer prepuna se krinja ne moe zatvoriti. Trkanje njeno Jejtsove stihove u meni prene: Bog stvori zemlju da po njoj trupkaju noice njene I da mi, dok ih sluam, kroz duu opet ume Pjesme to na nogama, ikada, drahu me

KRALJ U POZORITU

Rastanak s aRencanom

1. ZA KRST SVEGA OVDANJEGA Otkad okna kuna nisu Od koraka tvojih tekih zadrhtala. U njin umor, stogodinji, ko da lee Sve olovo bijelog svijeta. Otkad nisi, ko na visu Lovenskome, osjetio tu klonulost to te vee Za sve ega ovdje ima. I eg nije. Za nadgrobnik nakrivljeni. I za talas. Za veprove i ljubice. Za oblake i dlijeta. Za vodijer, za kosijer, svod premreen Paucima, i za vjetar. Za jezerce to se mrijeni. Za Poslije i za Prije. Za Uvijek, ali i za Vienikad. Dua ti je zauvijek prikucana, kao Isus, Za krst svega ovdanjega. Za svlak zmije, Za trulinu panja koja, ko reklama, sja u tmui Za grab, glog i divokozu to na klisu Stoji poput spomenika, Za ono to blagosilja ivom ranom Koja kae gdje si, kamo i otkuda, I za ono to prijeti osmijehom da ubije, Zagrljajem da ugui.


maRko VEOVI

I za ono to je bi po oderanom I za ono to ti stvrlo srce mije Kao prva snebivljiva rumen danja. I za ono to budno kao Buda Dok se ini da drijemlje, I za ono to dopola Gospod sazda od gmizanja A otpola od lijeta. I za vlati i za lati rosnog cvijeta to mirisom ranjava te. Za kopanju, svrdlo dima, Stan tkalaki, ma i jemlje. Za grine po kojima znamo da nas joter ima. I za slasti sa kojih se, za tren, gube oba svijeta. I za pilje pune jeke, pune gda Anelskih i vrajih struna. Za ped zemlje Sa krdima njenih zala, Njenih uda, Smrdljevaka i narcisa, I rajskih i adskih zjala. Sa hiljadu mora i sa Hiljadu i jednom sanjom O nebeskom kolovratu ija sveta Plavet vijeta Ribu koje niti ima, nit je ikad postojala, A ima je tek po naoj hlepnji za njom.

10

Rastanak s aRencanom

2. IZ DRUGOGA KROZ OVAJ U NEKI TREI Sa rukama ispod glave, Vraen tmici prije Tebe I Mikene, i poljupca i kandije, prije slave I sramote, prije runa Zlatnih, prije svakog prije, dugo uti. Zasluaj se, do dna sebe, U zelenu vodu Lima, Ponaosob u val svaki, i udii miris kave iz pruna Majinoga dok se puti Do ostrokih manastira ne otvore U koprivi, u bljuturu, i u vritu I dok ti se ne uini da na crnom poigritu Gdje se jate sjutranje i davne more Opet stoji, ali u pas uivenu ima tisu, Iznad glave zelenkasti kliktaj una, Pod nogama kamen ljutik da na nj opre duu i da Na granama od oblaka tvoja ruka Muovia kule zida. Da opet, na svakom visu, uje konje, iz svjetova moda inih, to ru na mjeseini, Propeti ka nebesima, punim huka Ko gleerskog. I da opet smije rei: Zjenicama mojim basta Gledati iz drugog svijeta kroz ovaj u neki trei. I da opet noge tvoje same ure Na poklonstvo prvoj nikloj visibabi, prvoj maci Topolinoj. Da je opet ovaj svijet ko jajasta Sjajna glatkost depne ure Djejoj aci.
11

maRko VEOVI

3. UTI KAO BOGUMILI uti, kao bogumili. uti, sluaj, Sve dok ti se ne uini: Toliko si onaj prvi da najednom sav si ini. I jo dublje sluaj, utke, dok iz peta Ne osjeti da si dua. Samo dua, usred zemnog, ko strelica usred mete A zasvagda van svijeta Iako je sa njim jedno. Dua laka ko maslakov lepuh to ga Nosi lahor ponad kala, Ponad zida kineskoga, Dua to je nadvisila sve emerno i sve medno, Sve pustinje i oaze, svekoliki red i mete, I gotovo umislila da je Isus koji hoda Po puini. Da, diii k nebu ruku, Uutkava bijelu huku, Ko klak blijel gnjev Gospoda. Onda dou krune etnje Po sobama dok mirisi, u minuti Bistroj kao od prozirca, ne skinu ti Mrene one: Odsvud gledan Ko kralj usred pozorita!
12

Rastanak s aRencanom

Od tuine joter ledan Dodirnuti nemoj nita Dok ne pone Ko u Budvi podne ljetnje Da majina cvri tava A po zidu plam kanela as Repatog, as Anela, as anela repatoga, iscrtava.

13

maRko VEOVI

4. NI osana NITI Jao Lim se opet danju plavi kao vena Proirena. A sazvjea, rastopljena, Opet nou nose vali, koji samim sebi ume, Il mrmore na latinskom ko legije Prohujale. Ovaj svijet, moja duo i moj ume, Oganj nije. Nit neoganj. Ko mlaz svjetla nezalazna Krik jastreba osamljena Opet limske vrbljake je obasjao Unatrake do roenja Aleksandra Velikoga. Ni u em se tu ne krije Ni osana niti jao. Ni nagrada, niti kazna. Ovaj svijet ima reski okus rena. Ovaj svijet oito je uranio prije Boga. Prosto svijet. Pred njim se u udu stoji. Jer postoji A ne mora. Prosto svijet, kao protest protiv nieg. Sve je nae: kaalj, smijeh, kucaj bila, Ruka koja po pijesku prstom mie, Sve nae je protest protiv nitavila. Zato, ako smak priprema, Oe Vinji, Nek me stigne na pijesku ovog ala.
14

Rastanak s aRencanom

Pred tvojom se silom, ovdje, tresti neu. Odavde u da se bacim kletvom na te. Odavde e, iz svih mra, sviju tinji, Svakog prha, svakog vala, Svake vlati Dua znati ta si svojim aptom ate Sipljivoga ugasio. Ko svijeu.

1

maRko VEOVI

5. SVE TO IVI U tiini, to izvire Gdje i due, uz siktaje, I zelene i eljezne, Kukuruzi sablje vade Na sjaena vraja rila to u mome korijenju muklo rade, I na kera troglavoga to u njene Nae ake gura lire Uz koje se na zvjezdano nebo laje. Onda sluam ko tu crni utaj krila Gavranovih. I komarca: isto ko da Sirena mi njemakoga Bombardera oko glave u sve uim Elipsama jetko krui Da potcrta, moja duo i moj ume, Vau vjenu usamljenost ispod svoda Zvjezdanoga. Kada noga U ikarje ue, namah, Sa svih strana, po oima, po licu me Prue bije: Teki grenik to posre po ibama U paliru? il treba da obred ovaj Iz djeteta u odraslog preini me? Svaka stvarca, i kad mi je Nepoznato, i kad nije, njeno ime,
16

Rastanak s aRencanom

Kroz lijevak uni lije Zebnju u me. Lije otrov to me s nova Vraa posnoj rodnoj grudi. Lije otrov od kog krvca bude ila, Otrov koji, ko udarac, duu krijepi, Otrov to iz tebe veli: Glibovito ut si Arno, Glibovito ut prijepis Neba nudi, Ko tu ti se crni utaj ptijih krila, Odavno se svaki duin grimiz sivi Ali je do bola stvarno, Ali je do bola sveto sve to ivi.

17

maRko VEOVI

6. DA JE SVIJET KO ESNICA Iz drveta, iz kamena, iz biveg od gline upa, Iz sveg bruje Pitanja bez odgovora: Za njih nikad ne bi smio gluh ostati, mada mora Pustiti ih da prohuje S tobom skupa. Niotkuda i odasvud uho uje Poj zrikavca to kazuje: Svaka mrva ivota je usamljena ispod neba. Ali da je tako dobro. Tako treba. Ili da zla nikakvoga u tom nije. To mi veli krikom zvijer, Kliktaj une, rzaj konja, uanj jeev, Reski miris povratia, grmen rujev, Svaki talas na rijeci. Ta samoa do Kumove slame see, Nedogled nam podaruje Ko boinu slamu djeci. Ta samoa koja titra Na svaemu, posvud, svakad, Ko sunani leptir s djejeg ogledalca Na licu stogodinjaka. I ini se, u tren zelen poput kalca, Kad samoa, ko Savitra, Sa rukama rairenim u sretanje svemu ide,
18

Rastanak s aRencanom

Sljepaki kraj svega mine, Da dubine due kriju Neto nalik na divovske ribe one Iz dubine okeana to razgone Elektrinim bljeskovima pomrine Ne zbog sebe. Jer ne vide. Raaju se bez oiju. I ini se, u taj minut: sve je isto i sve ino, Sve je citra Za svaije jagodice. Za vjetije i vilinje. I da kanda mogao bi srasti s nova Slomljen vitra Kroz koji, kad bijah malen ko pesnica, Gledale su ove zjene. Zamiljale po zlatniku u plavilu, U ilinjem, Da je svemir hljeb s cekinom U sredini, ko esnica, Da vjeiti Boi vlada oko mene. Po svilenom letu sova Iznad ovsa, il po cvilu Sljepimia, ja i Bog smo svakad znali Tano gdje je poetak a gdje kraj mori. A lokvanji na djetinja pitanja se otvarali Ko bijeli odgovori. (1977-2003)

1

SVE ZA ME OTVORI SE
(biljeke za poemu)

Rastanak s aRencanom

1. NA MJESTU ZLOINA Opet sam tu. Da zurim u kardiogram Djejom mokraom crtan po drumskoj praini. Ili u sedam Vlaia koji su jedina ogra Dostojna due povratnike. I da pojedem inik Majinih priganica. A potom da u lanjskom ukoru oslukujem gutersko ukanje Il uspavljivo umljenje rai Dok se ne sklope kanje I odjedamput nita mi, ni zmija, ne bude vanjsko. A ti mi, ptico, s vrka topole kai: Kriv, kriv, kriv! Kriv, no ta, budalo, Kriv kao gudalo! Opet sam tu. Gdje glina prva je glina, guje su prve guje. I ogledam se, Kelt iznebuha likom, U bari koja nikome, kojoj niko Nita ne duguje. U bari, starijoj od svijeta. Koja mi aplje Da mesta ispod neba ima za obojicu, I Jehovu i avla. I dok iz aplje Dua me dozivlje oina, Prozirem da me ovamo vraa to ubojicu Na mjesto zloina. Opet sam tu. Pod nogama je tvrdo A svaka stvar, kao u kadi Arhimedovoj, laka.
23

maRko VEOVI

S visina lije plavilo, kao iz kabla. Rosa je slina suzama obesinjenog Prijama. I moja dua, u vidu ljetnjeg oblaka Koraa nebesima. I moje tijelo Rasipa vie kretnji negoli krdo Cijelo: Ko da je netom izilo iz stabla Gdje je amilo milenijama. Opet sam tu. Gdje narikae su drevne Pretvorene u tuje. I gdje se nita, ni sa ime, ne kosma. Leim nauznak i kao da sam Osman Koji se, jue, vratio s Plevne, U oblak, kao u svoju duu, zure. U oblak, pod kojim lake su i smrtne ure. U oblak, boje vina, to slii violini. I skoro oekuje Da oblak sujedni pree u Menjuhina. A onda, ispod oblaka vjetar Vrike topola slije U kardiogram zelen: Ko da iznova bije Srce djeteta to je voljelo drale kad na jug sele Jer bude u dui sjetu I ogledalo se u bari koja je na svijetu Otprije svijeta.

24

Rastanak s aRencanom

2. KRAJ I POETAK Kraj-kraj, kraj-kraj vrane su vikale Iz svoje samoe, svjeije od vode S Vukanovia Vrela. Ovdje je kraj svijeta. Ovdje su kraj i poetak, moj rode Ovdje je vjetar pravi vjetar, Ale su prave ale, Ovdje se misli i snijeva pravo kao strijela. Ovdje se ne boj nieg sve dok je zemljica pod nogama ti, Sve dok nebesa iznad glave ti ima Bog ovdje nije otac, ve mati. Ovdje ak do Slame Kumove skoi Sa klade iver. Bar ovdje znade se zata su date nam oi. Bar ovdje sija slavom boijom svaki omar. Ovdje su brani, to meu gromovima, Ko meu svojtom, ive. Ovdje svilene koulje ivene su od beza. Ovdje krov svakog doma Dimom je vezan S Gospodnjim prijestoljem. Tu, dui, telegrame podrke ilju ak i aveti.
2

maRko VEOVI

Tu porculanske olje Opet su bijele toliko da, odjedamput, plave ti, Ko beonjaa djetinja, dou. Ovdje gasnu i povratak i bijeg. Ovdje e da te makija izabere za vou. Ovdje djetinji kikot rie U zraku, kupole, zlatne, nalik na ruske. Sve ovdje, svemu, itnu knjigu perom grlijim pie. Ovdje je duga jedini stijeg Dostojan due ljudske. Ovdje, svime, do Ljubovie pa do Danice Zvijezde, kao da jedan ravna ustav I sve, od jame bezdanice Do gloga rascvaloga, Lako postaje usta to veliaju Boga.

26

Rastanak s aRencanom

3. NI BUBA, NI JAUK Horan da se zakunem u Sunce i u sjenku Sjedim drijenku na korijenku I mrvim na dlanu suhou brabonjka zeijega Da vidim kako i od ega Golemi Gospod ga pravi. Kaalj staraki slian je kljuu u zaraloj bravi. Ovdje cvijet ni jedan, niti rednja, Ni privienje, ni jauk, ni buba, Ni zrnce praine, ni u dralovskom jatu prednjak, Ni jedan tuhuk iz djejih, od kore vrbove truba, Ni pred oima mrena Nijesu bez imena. Sve ovdje: oblutak rjeni, vijor, smijeh lude, Trepetljikino lie i vilin konjic koji Leti dok stoji, Sve savjetuje da se pristane na svoj udes. Ovdje divna iskonska sjeta iz svega piri. I dua jeca Za svime to je izgubila a nikad imala nije. Sve zasebninom rezi A sve je sa svim u vezi:
27

maRko VEOVI

Vez sa enske koulje i sa zmije, Crvotoina iz grede i iz sveca, Oblaii i djeca Koja se svijetu rukama ude. Tiine i mirisi u kojim sakrivaju se Misiri. Koliko mirisa, toliko tiina bude. Ovdje iz ovjeg blejanja prvotna bjelina kljua. Ovdje i kaalj staraki poneku tajnu otkljua. Ovdje ak praina nije obina praina Ve kao da je praina sa starih boca vina. Ovdje bumbar, po starom, ati avemarije. Ovdj je sudba laka kao srika suncokreta I teka ko olovo. Bar tako kae crv to u drvetu rije. Bar tako uti kamen, obrasto zelenim pliem. Tu sve, to gmie i to leta, Trai velikim poetnim slovom Da mu se ime pie. Tu, iz drveta, iz kamena, iz tice Pokoja zaboravljena istina se vine, Iz zejeg brabonjka, ko iz psaltira, itam. Tu, na pedlju oeve krevine, Glog sam rascvali, duga sam na vratu grlice, Rog sam ovnujski, Siktaj sam gujski, I manje no ikad spreman da da ita pitam.

28

Rastanak s aRencanom

4. ZUKVA I LJULJAKA Zukva koja pod kontrolom drae indrano ljeme hie nae: u pjegavim joj plodovima bilo je toliko i estine i svjetla i estokoga svjetla i svijetle estine to te do peta prostrijele predokus beskraja. Koliko puta sam, pjan od patoke, grlio to deblo to ga Jehova stvori u asu mrzovolje. U njenom hladu pipao napupile rogove janjca na mojim koljenima. I snio nevjeste ozvjezdane oko kojih se vijori svilena meava velova. za kojim vuku se lepovi kao repovi kometa. I dok mirie, do kraja svijeta, svjea daska jelova, snio bezdane gdje se kikou vile. Zukva koja je drala pod kontrolom indrano ljeme ovo gdje aneli su slijetali: put im od snjenorumenoga behara jabukovog.
2

maRko VEOVI

I koliko sam grimiznih vriskova putao u oblake s ljuljake o njenoj krivoj grani dok mi je jasnoa svijeta oko uiju fijukala. Svijeta nalik na ordu koju Savaot od sute jasnoe skova. Jasnoe koja vida onim ime te rani. Jasnoe to se glasala iz vala, providnih poput dama, to rastopljena sazvjea nose, i iz monake rize, i iz brusova dok otre kose, i iz orla kada se vine sa zmijom u kandama, jasnoa koja nepce ti oine kad zukvin pjegavi plod zagrize. Zukva koja pod kontrolom drae indrano ljeme hie nae. koje odavno nema. Al nad njom dim se, besan, jo die u nebesa.

30

Rastanak s aRencanom

5. POKAI SMRU Sve za me otvori se. Nek se oglasi um Jehovin Iz vrba, tih tvornica igala od smaragda, Igala za kompase, to kau da u Papama svagda Dua prema djetinjstvu plovi. Sve za me otvori se. udima svojim uzmi mi sapu. Pokai zvijer to sebi apu U kljusa uhvaenu pregrize do zore. Vjetar u kome, nad gumnom, svetluca pljeva, Kao alemi. I Ljuboviu koja za Crno more Odnosi zvijezde. Pokai litice Sa zogovievskim borjem na cirkuskome konopcu. Mrtve uzle I ive rane. Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva. Srce svijeta koje bije u kopcu I pisku zgrabljene ptice. Golubljeg jata uzlet Ko pljesak prepune dvorane. Vtice graha koje bijahu nalik na vitice Iz potpisa uiteljeva. Sve za me otvori se. Pokai svece i hulje. Jastreba to u lijetu crta crkvene lukove iznad raeva klasja.
31

maRko VEOVI

Pokai dijete rasciktano od ije koulje Trk je pravio naduto jedro ponad zelenog talasja. Sve za me otvori se. Neka me, Boe, od mlade i itke Svjetlosti ignu stare rane A zemne stvari neka mi postanu itke Kao naslovne strane. Sve za me otvori se. Pokai svaki etinar, vjetrinom iupan, iji se miris mogao propisivati ko lijek Od mrnje spram blinjega. I jasiku to vrije. I cvijet to se najjae razmirie, iz upa, Kada gost-namjernik za naim stolom sjedi. Pokai dijete koje je bilo Sredie svjetsko nepokretno. A oko njega Puina, iji zeleno, poput jedi, Valovlje mu je u susret vjeno hrlilo.

32

Rastanak s aRencanom

6. NI JEDNA GALIJA O bija rika to, slina kistu Silovitome, nad robijaki golom Glavom djeteta, islikava kupolu Poput bebine bjeloonice istu. Potom tiina, u kojoj moe uti i pele kad nektar siu. U kojoj bumbari kadifeni Lekcije iz geometrije Lobaevskoga, u zraku, riu. Gdje ste, moji sni, puni klaa i kama, I moje besane noi, duge Ko da ste mjerene stoljeima A ne metalnim kazaljkama? I gdje ste, moje Po snienju kupljene tuge? O rika silovita od koje se u gori Za mojim leima jo jedan Studenac otvori. Gdje ste vi, moja oajanja Bezbrojna, bezbojna, Unjkava ko u crkvenoj tmini klerici, Moje plitke peali, po kojim jo nikad ne zaplovi Ni jedna galija Prema nikakvoj Americi.
33

maRko VEOVI

7. PRVI SVIJET Kad stud polarna vlada, Dua je Eksim, a ovo joj je iglo. Iver sam, frcnuo u dalj, a ovo mi je klada. Ovo je svijet u bakar Upisan graverskom iglom Van dobitaka i gubitaka. Gdje cigaretu palim na ilindanskoj munji. Gdje se takmii moje sa djetlievim uhom. Gdje bronza zvona i miris dunjin Kriju isti nedogled s vjeitim majem. Gdje i bjeluci, o ponoi, zasjaje Kao lampe sa divno uslunim duhom. Gdje se, nedjeljom, iz svega moe uti avo to uti Ko mina to, godinama, eka da je nagazi noga I cvrak to, sa rukava svetoga Franje, velia Boga. I gdje se, za Vaskrs, tugo, U dugu mijenja. Gdje vodena zrcala toliko duboka su Da e, ako se u njih zagleda dovoljno dugo, uti krikove koje si pustio u tren roenja. uti avarske, hunske, konjanike u kasu.
34

Rastanak s aRencanom

Ovo je moj prvi svijet. U njemu, sve je dremno I moda sluajno ispalo iz bojeg torbaka. Nije vei od zrnca soli, ali bez kojeg sve zemno Bilo bi bez okusa. Jedina kaplja ulja Koja e iznad sviju potopa plivati, svakad. Tu gdje, nekad, iz usta hulja, Izlaze rjeetine S mirisom zdravca, etine, Gdje se, u bolu, rascvjeta dua ko bajam. Gdje golub grudva je snijega koja gue, Gdje bleku runastih oblaka uje, I gdje me kuja i njeno kue Gledaju oima savrenim, kao sa oblaka, Kao iz raja Tu e meni zemlja biti laka.

3

maRko VEOVI

8. GROB, PEINA Ti, pismo arapsko, puno si krivih sabalja i mladih mjeseca. Nema vie adaja u Ropunjakoj peini Ali nema ni blaga na kojem leale su Ovuda, bogznakad, na konjima, Prooe osvajai, A i sad, evo, kiemo od praine to digoe je Njihova kopita. I kuda li se djenula stouha dua djetinja to sluala je putanje snijenih pahulja. Sluala korake prednemanjikih sjena. Runi li se, o svijete, narandin cvijete, Ili sam sve vie tljena, Kao to svaki dan biva sve plia, sve nejasnija Ta jazija iz Azije, Te dimiskije, ti mlaaci S niana iskoena.

36

Rastanak s aRencanom

9. VAGA APOTEKARSKA Ovaj nevibog veliajni ti kae: Otvori sve etvore. Dokle e na suhom ivjeti U ronilakoj opremi? Prestani da si bara Koja nikome, kojoj niko Nita ne duguje. Shvati i tvoji oaji Dio su svijeta. Ta ti boanska vukorepina veli: Otvori sve etvore. I neka taj mi crveni U tvojim ustima Prestane gristi sriku Duinih sunocokreta Ako si pregrt praine zaigraj na vjetru. Steg sebi sazdaj od svoga praha. I nek izmili, u rosno jutro, Iz tvoga srca, pustinjska Kornjaa koja se hrani jedino cvjetovima. Otvori sve etvore. Shvati, i tvoji oaji Ovdje te za svijet veu. Tamo ga tvoji ushiti, Najee, promauju. Shvati, napokon, ako bi vratio Sve to si ponio Iz ove zabiti carske Ne bi te preostalo Ni kolik da se zaljulja Tas vage apotekarske.
37

maRko VEOVI

10. UMSKA TIINA I OSAMA To je tiina i osama od kojih moda Bog poima to se zelene i plave poput polarnog leda I kakvih ima samo u dui to se iz svoga Mesa maloas iupala i, izbavljena od svjetskoga Zla, kuglu zemnu odozgo gleda Orlinjim oima. To je tiina i osama kad oslukuje perje ptia Kako raste, kad oslukuje kako zova, Me zidinama, iz neprisustva ljudskog nie, A stijene ti, na tren, zalie, Na orijake naslage kartona policijskih Sa otiscima miliona iezlih bia iji se mrmor uje s nova. To je tiina i osama na vilinome atu koji, Dok leti, stoji. U toj tiini i osami ima i vlat Nad duom vlast. U toj tiini i osami krik jastreba Duu umije obasjati Kao u noi far auta Zeca kraj puta. Dua, odjednom, u toj tiini i osami Niti ta ima Niti ta treba. Niti uzeti niti dati.
38

Rastanak s aRencanom

Dok slua lie kojim drvee uka u tami Ko gledalite programima. To je tiina i osama u kojim sati Stoje, dok teku. To je tiina to dupljama drvea nekud Kroza te gleda U svijet bolji. umska tiina u kojoj si boijoj volji Ko biljka predan.

3

maRko VEOVI

11. SUMMA SUMMARUM Lie hraa kraj groblja apue proroanski I dozrijevaju jemovi Slini glumcima koji U istoj ulozi stoti put Izlaze pred gledalite. Ali zaviaj nemoj dizati u nebesa. Nek digne on tebe. S ovoga oblaka viene Ove su njive i livade Album sa markicama A mravu kolobar dima Iz tvoje cigarete Cijeli jedan vidik je. I ne prijeti vie Tom pedlju kopna bez istorije Kako e mu se, zauvijek, Vratiti jedino u vidu bronce. I prije nego ode Zagledaj se u nebo Iza kie silo u svinjski valov.
40

Rastanak s aRencanom

Osluni jo jednom zvonce U ijoj mjedi se krije Nauk drevan i prosti: Pomiluj jo jednom koru Drvea to ti je Besplatno davalo Lekcije iz uspravnosti. (1979, 2000)

41

OSAM PJESAMA

Rastanak s aRencanom

SAMO JE TIINA VELIKA Kraj grobova ii ko dadilja kraj zipke Usnule. Jedan kamiak ako orokne tmulo, To bi svevaseljenski muk njihov oskvrnulo, Vidljive postale bi drevnoga kaveza ipke. Ii onim korakom kojim se ue U bogomolje tue. utke grobove obilaziti: jedna rije uini Da novi milion milja doda se puini to mrtve i njihov muk bijeli Od ivih dijeli. Na groblju, u hladu breze Kojoj sok lije iz rane, Outi da su nae rijei iznutra armirane ipkama od kojih izrauju reetke za kaveze. tuj tiinu oko grobova, u li, Ko hram naroda iezlog. Zauti poput bilja: Svaki bi glasak dodao novih milion milja Puini to nas dijeli od preminulih. Ali ne mislim na zvjerkin glas isti, Niti na graju koju je dizala Itar, Ve buka ljudskoga porijekla, ona morija Odmila zvana istorija. Mrtvi su ko ahisti: Smeta im agor gledalita.
4

maRko VEOVI

Na prste idi kraj grobova: jedna rije krta Otvorila bi sto jama I osvijetlila, u nas sviju, ela koja, milenijama, po muzici Iz provalije, u reetke kaveza biju. Jedna rije obasjala bi nogu to nae zipke Ljulja milenijama Iza hiljadu i jedne ipke U kavezima zoolokog vrta. U kavezima, gdje svak autoportret crta Potanskom olovkom na uzici.

46

Rastanak s aRencanom

NAKON NONIH BDJENJA Nakon nonih bdjenja, nad slovkama, U koja ulazi dua ko sveenik u tolu Lice je moje, pred ogledalom, tavno. Iznutra: kokuz i paa. Tako pun, i tako prazan. Pun kao aa S hemijskim olovkama Na mom pisaem stolu. A prazan, jer ne pie, niti jedna, odavno. Dua, od bdjenja ovih, Gubi najjae perje. Jednom e, u zoru, Ostati posve gola Na santi leda koja ne sa sjevernog Pola Ka toplu moru, Nego iz Neviene u Nedoenu plovi. 2. U est ujutru, moe biti, Udarac tmuli a okomiti U zidovima sobnim ignu. Jedan, al opak, I do temelja. Sveano sporo se njie Luster, ko kadionica u ruci popa. Vrata ormara, uz cvil se, aloban, otvorie. Zemljotres? Sluktim, nalaken ponad sveske, Koji minut. Ui ivinski nauljene. Sluanje vlastite golotinje. I golotinje svjetske.
47

maRko VEOVI

Jo ekam. I jo. Al nita da se krene. Ako je trus, vrlo je obziran prema nama. Trus u rukavicama! kriput. Ko da pirnu promaja iz ormana. Ustajem vrata da pritvorim. Njegova tekstilna nutrina zapahnula me Braem. Lavande mirluh se ori I kazuje mi kako jednome nema lijeka: Tolikoj naoj vernosti svijetu, svagda, Bublji siuni razlozi bjehu hrana. Dozla da to bijahu bubice od smaragda U ovom svijetu koji, iznoen, prepun fleka, Na stare kune podsjea ogrtae.

48

Rastanak s aRencanom

JEJTS Moe te uti i ovjek iz Vine I smjesta tvoje razumjeti rane. Znao si kako srca poivine Kad se prizracima, ne zracima, hrane I da nam svijet u porazu biva Ponajbziljskiji. I u oku Jude. Tada, i tu nam, od starosti siva, Prva istina najitkija bude. U svakom od nas da po jedno ima Psetance to pred Vodovima eni. A da je ivot furgon s Jevejima Gdje su najslabiji prvi ugueni. Tvoj zrak u nae zalutao tmice Poput tapa je sljepakoga bijel. Zveket titova i sijev otrice Od kojih bude sve izistinskije Snivao si za se, i za malu raju: Nek im je ivot, barem dok te ate, Vie no crven sag na ijem kraju Klitemnestrina sjekira eka te.

4

maRko VEOVI

BUDIBOKSNAM Buboksnam sa oima kosim. U svakom od ljudi njegova su lena. Njegovi feudi. Njegova se sjena Ne smanjuje i ne biva vea. Je li u tome nesrea il srea? Nit mre, nit se rodi. Budiboksnam neujni, jer bosi. Svako ga se sjea, Iako svi znaju: ne postoji, osim Kada se dogaa, i kada nas kroz ikaru vodi, Kao jed zelenu, ko zna prema emu? Svojim oima, mnogi, potomke mu Ugledali su, na raskru, nou: Na vrat prolaznika skau sa drvea, A ostavljaju otiske prstiju u prahu na vou. Grafolozi kau: u potpisu i sveca i hulje Mudraca i lude, iskose se slova Kako (vru i studen!) Budiboksnam pue. A jedan e prorok: mogu se sve due Shvatiti ko ulje to u kandilima I danju i nou gore koso ispod portreta njegova.
0

Rastanak s aRencanom

Najee se, kau, hrani sokom breznim. Udarac njegove ape rastrijezni Zale u Saharu. Ili u zaumlje. Il u zaovjeje. Il te obuarskim probudi ilima Sred arktikoga leda. Sred gleerskog huka. Potom na ubode nevidljiva ruka Stavlja salo zeje. Nekad se dogodi: Pokraj vrela klekne, i s oiju mrena Spadne ti, i rilo ugleda u vodi. Brzo ih se sjati Koliko Vlaia. Groktavo se smiju iz svojega raja Kao jed zelena. Potom po zemljici ide ko obajan. I nema tog pia Na svijetu da te moe razbajati Osim zemlje crne. Nema takve lampe, ili svica koji nee da utrne Od njegovih zjena. Ako se zagleda u nae pancire Otvori na njima odjednom se ire I bude ih vie. Na transparente uline ispie, Pismenima kosim, ta smo draganama U uvo aptali dok svoj umor trava, Poput jeda zelen, rasprosipala je visoko nad nama.
1

maRko VEOVI

Al ni stolikoga, niti bezlikoga, Na konju, vepru ili na jelenu, Ne srete niko ga Ni u jednoj od sto naih java, ak ni dok gorom Nevienom luta. Jer on ne postoji, sjem kad nas kanjava I kad, kroz ikaru, kao jed zelenu, Kosook nas vodi: Nauman da nas ponovo proguta Il ponovo rodi. (1988, 2003)

2

Rastanak s aRencanom

PALE-OLIT Na Pale, u pilju, zvali su me: u njoj me eka nebo pravoslavno po kom e, moja duo i moj ume, orlovski da se naestari slavno. (1992.)

3

maRko VEOVI

POMAZANICI 1 Voe su kao grad po vinogradu. Na ovjeiju sveli su nas perut. Voe koje nas, sve zeru po zeru, Gutlaj po gutljaj, privikoe Adu. Svi brzometni i dalekometni (S imenima poput mainskoga ulja) Oko njih bre okupi se rulja Negoli oko nesrea prometnih. Voe, pred kojim pleemo, ka cilju, Ko balerine po poljima minskim, Na izmiljene monblane nas ilju Da usmrte nas usovi istinski. Njeni i brini kao majke s bradom, Voe su u naim jetrima bacili. Voe to svojim boanskim su smradom ak dok Kumove Slame dobacili. 2 Da skupi (unutar hektara jednoga Koji opasuje bodljikava ica) Sve Voe pod njima struhla bi zemljica Koliko je bio dubok lijevak to ga Vrag iskopa padom s neba devetoga.
4

Rastanak s aRencanom

NA ISKONSKI NAS SVIKOE GLIB Na iskonski nas svikoe glib, Gutljaj po gutljaj, gram po gram, Ovi koji se nikad ne libe Da Bogu trae autogram, Da sa njim gucnu koju decu, Da kod Iblisa piju kavice, Da po glavici miluju djecu Ne skidajui rukavice. Sad ovaj svijet je onaj i ovaj, A sred ipkastog ala Blijeti trokruna avolova Koju ispljusnu anelski talas. Navikoe nas na pakao Gutljaj po gutljaj, gram po gram. Ledenice su na strehi kao Obrnut kardiogram Obrnutoga svijeta u kom Pue sjeverac vjeiti Gdje se vie ni limskom ukom Dua ne moe lijeiti. Sad i svoj oaj shvata ko frut. Ko lager vrisku adsku. Njihov nam smijeh predaku sofru Pretvara u internatsku.


maRko VEOVI

Od sestre sad je blia mra. Bog otac je ocat. Vrag je vino. Sad nam je ovjek poput gra Na licu prirodinom. Al dobro je dok, jo, u nama Mrda se onaj to, pola neiv, Pobjegao bi od sebe sama Ko to djeak od kue bjei I dok se u snu zvono ori, S Petrove crkve, poput plama U kojemu e svijet, namah, Kad kucne Sudnji dan, da zgori. I nema razloga da se rope U trenucima kad blinji tvoji Gledaju u te i uope Ne kriju da ne postoji.

6

U RADUNOVOJ KULI

Rastanak s aRencanom

ONO Prostor je ispod zvjedanoga svoda Pun onog to slii sad mirisu joda, Bolnikog, a sad vjetru koji lui Od zrnevlja pljevu, Sad kriku roba to odjekne diljem Planete ponad nekrtenih voda Sve slivajui u jedan pakao. Ono to mui, Poput kamena, u cvrkovu pjevu. Ono to na pjege Sa blaenoga lica porodilje Podsjea. Ono to mirie kao Bosiljak nou, iza dnevne ege, to daje mjeru djeijemu strahu Kad iz petera drevna tmua piri, to savjetuje: predakom se prahu Smij da se, lud ko Lir, ne povampiri.



maRko VEOVI

RAM ZA RAJ Sanjao sam raj. Sve bjee kao ovdje. I tamo vrane kau kraj-kraj. I tamo su utve i vitezi. Sebri i grafi. I morski konjici, izvijeni ko paragrafi. I tamo zvijezde padalice slie baenim bojim pikavcima. A smijeh djevojaki podsjea na lomljenje sre. I tamo tiganji na vatri cvre Kao budvansko podne sa zrikavcima. I tamo su svile i brokati, bezovi i kamrici. I tamo su zalasci crveni kao cikla. I tamo su porodiljski krici Otri kao za kravatu igla. I tamo rakija svijet sve do kosova poravni. I tamo ima, ne jedna, dua koja je svisla Od divote sinjajevinskih visoravni Zatravljenih. U oba smisla. I tamo crne provalije zijaju. I tamo ima ura to jedno pokazuju, a drugo izbijaju. I tamo su i Pape i Ural. I tamo se snatri o Inom. I tamo, dok pjeva, krtica pod nogama ti ruje. A kad ruka posegne za aom s vinom, Kucaj se burme o staklo uje.
60

Rastanak s aRencanom

Ali u raju je svako, uvijek, kod kue. I sokrati i lude. I Tamerlan i papa. Kad Papljanin na Ural ode, kua mu iroka bude Od Urala do Papa. I ni u emu nema tuine niti gram. Sunce po svemu lije kuevan sjaj. A ovo manje je pjesma. A vie ram. Ram za raj.

61

maRko VEOVI

U RADUNOVOJ KULI
Vita jelo, uzalud zelena, A druino, uzalud vesela! Narodna pjesma

1. Gluvo je doba noi u Radunovoj kuli. Na najdaljoj zvijezdi kurjak u jami tuli. Iz Duge ljepotica, gola, sa zida kija, Radio sa zjenicom zelenom ko maija. Na nesan mi se dalo. ta li me budnim dri? Misao na grob iji mrak je od svjetla bri? Grob to e na praporce da svede moje rime. U ai: kita cvijea kojemu ne znam ime. Zaguljiv, teak zadah po zvjerinjemu logu? Ili po ambisanju zemljice ispod nogu? Vrijeme koje mi je da ga proivim dano Hou ga svjeeg, a ne dvatriput udisanog. Neu da moje noi, neu da moji dani, to su mi za taj ivot jedamputanji dani, Na zaptivene sobe zalie meni ikad: Sobe s ve udisanim vazduhom. Bez kisika.
62

Rastanak s aRencanom

Miris neznanog cvijea biva mi sve prazniji. Porazniji. Ja sebi razniji i razniji. A onda krici. Ko otpor? Svijetu? Smrti? Samoi? I ko mlazevi svjetla. Farovi u mojoj noi. Orao indijanski koji, ko zmiju, nosi U svojim kandama svijet, kricima duu mi rosi? Krici su zublje koje vode ravno u pjesan (to kae da je svijet boji il vraji nesan), Krik svaki bliz i dalek. Svaki slian drubinu to sve uvea ali unatrag, u nutrinu Gdje djeji kikot skrije zvijezde, ak Danicu, I gdje odjekne i kad pljune u bezdanicu. Ko Goran, progledavam kroz svaku svoju ranu, I svoju duu na zemlji vidim ko na ekranu: Mada je oduvijek bila nalik na one Mornare kojim vjetrine nikad ne bjehu sklone, A svjetski zagrljaji njeni joj i eljezni, Sad nenije eljezni, sad eljeznije njeni Znam: kao stari Alat iz prie . Sijaria Pustiti duu u trku to je najvea sria. 2. Svileni neuj sipca koji rije u tici. iji glasove, il glas, ujem u Ibritici?
63

maRko VEOVI

Ime joj nadjenue po Jovanovu Ibru: e nam je za vjenou proela svaku fibru. Glavosjekova dua sjedinjena je kraljski Sa vodom iji huk je osnovni um zemaljski. Rijeko, kojoj po Ibru ime su nadjenuli, Kolika e za vjenim iz naih dua tuli! I ujedamput graja, kao kad sa mrcine U nebo preplaena vranja eta se vine. Sa druge obale njene torestveno se glasi Pleme to stoljeima ubija duu da spasi! Na drugoj obali se gerga kosmata jati: Bjeckaju jatagani. U propnju njite ati. Sokoli na njihovim rukama da li netom Sletjee ili mau krilima pred uzletom? Sa druge obale se arena vrojla smije. Zamiljam: keze se poput idola afrikije. Doli su na orgije, nakon kojih je divlje Sve ispod ovog neba, a u duama sivlje. Od njinog metea me na tren obuzme sjeta: Ko da su te prikaze izile iz drveta Gdje su vijekovima amile zasunjene U nepokretu to ti ostavlja samo zjene. Sad, pjane od slobode, i s povodnjem u krvi, Ne sve zajedno, nego svaka za sebe vrvi.
64

Rastanak s aRencanom

A moda, od rakije i rana posrui, Iz jo jedne se slavne pljake vraaju kui? Poneka unkom, nalik na violinu, mane. Il dok je ree, uz vrat je prisloni ko emane. Zublje drhtave diu visoko iznad glava. Je li to na javi sanja, ili je u snu java? 3. Nestaje kule. Zublje naglo prilaze k meni Ne da mi posvijetle, nego da tim rumenim Plamom operem skaplel kojim ve milenije I po vlastitim i po tuim ranama rijem. U mitoklasanju njinih zublji prijetnje ima. Stiu iz vilajeta gdje je vjeita zima: Svijet e spaliti da se ugriju, da osue Obojke, da obasjaju mrak svoj napravljen tuem. Pilje im ko iz pilje sumrtve oi u me. Od mene daleko su koliko ja od ume. U mesu mom i dui strah je od sjena tmulih Koje na moje lice svjetovi ieznuli Bacaju da ne bude ni moje, niti lice, I da je nerazlina moja od njine tmice. Al ne bih prihvatio niti za jedan trenut Da ivim sa leima sjutranjem danu okrenut,
6

maRko VEOVI

I svoj i njihov ivot za vjeno da izgubim Reljefne dok utvare u nadlanicu ljubim, Pa nek je njihov povig svaki, ak najgori, ist kao svijea koja pred svetim krstom gori. Neka mudraci njini ne bjehu nikad u krivu, Nek je sve njino bilo reeno u kurzivu Neu (kao u pjesmi Jejtsovoj) i u mene Da srce poivini jer hrana bjehu mu sjene. Pred vaim juriima, kameni cezari skinu Lovor-vijence s glava, hitnu ih u visinu, Al vae sve je pljeva. Jer moje oi pamte Kako su epohalno ni Dravu plovile sante I pamtim svaku uru, slavno kucanje njeno U lednoj pomrini Rajvasa opkoljenog. Vi ste tuinci. Jer moja dua je as miljama Od koe daleko, a as koa je dua sama. K meni, to gdjekad imam snove kakvi bi dati Bili tek moru kad bi umjelo snijevati, Ko suncokreti, u zlatu, i sa usnama koje Ispucale su od ei, ko renesansne boje, Doli ste, s gurabijama u torbi. A u stvari, Meni je, to nudite, lomno ko kola stari Mrvi se pod prstima. Prikaze vae rata? Meni na oblacima jo se prizire svata.
66

Rastanak s aRencanom

Napokon, ljekaru koji tumor na mozgu ima, Ja ne bih podmetao tui rentgenski snimak! Jer posve nenastanjiv za mene va je kosmos, Jer jedni drugijema cirkusko zrcalo smo. Jer jednae se lako svetitelji i hulje U vaoj Istoriji koja je kao ulje Za miropomazanje. Jer ne bih dnevno za drevno Davao. Radije bih do drevnog digo dnevno. Sve je, to snim i imam, u vaem oku nevano, I, kao u prozi rima, neprirodno i lano. Djeca ste, a ljepota zemlje i svjetlost danja Ko mae su to krepa od djejeg milovanja. Vi ste jataganima mislili, vaa je vjera Mahovina to drvlje obrasta sa sjevera. Va svijet! Mene ima i bie koliko ga Odbacivao budem. Do asa umrloga. Pa nek je neisrpan kao eir iz koga Maioniar vadi golube, zeeve, Boga Toliko istinski biu i jesam koliko meni Puti u va hapsurdni svijet su zatvoreni, I zato odjebite! Kaem, dok poput sipa Isputam tintu od koje svijet se bistri, ipak, Svijet u kome sunce ne sja no zja sa neba, Gutara gdje lovac plijen s djejim smijekom vreba,
67

maRko VEOVI

Taj svijet, pobaaj ili papreno-neslana ala, Taj svijet, u velianstven brljan obrasla tala, Taj svijet koji Tvorac, ako do sebe ilijek Dri, ni u kom sluaju, sklepati smio nije. A hladne sjenke lijeu na ike iz upreta, Na crni hljeb sa stola, na lice mog djeteta, Na grki vonj pelima, na bijel blek iljei Na svesku i na ruku to ovo zabiljei Ko da je pisala perom to ga istre, kradom, Iz krila Luciferu dok je s nebesa pado. (1987, 2003)

68

RASTANAK S ARENCANOM

Rastanak s aRencanom

1. U bati hotela Miramare sjedim sam, ispijam kafu, uz cigaretu koju otresam u pepeljaru, zupastu ko kule srednjevjekovne. Jutro je. Najtalijanskije. Na nepcu mi je njegov okus, njegova svjeina gorikasta, ko kad se s vrbova lista pije izvorska voda. Svijet je na svom mjestu. I nesvijet je na svom nemjestu. Sve se dri jedno sa drugim, izravnali se boiji nian i ljudska muica. Sklapam kapke ususret svjetlu kao ususret mlazu iz tua. Dua je sveana dvorana u kojoj oekuju Kralj da se pojavi. Ne zaboravi taj trenutak.

71

maRko VEOVI

2. Ne zaboravi ni crnu maku koja se u suncu mije. To bie koje postoji boanski olako. ije ti zjene vele: na zemlji ne bi smjelo niemu, da bude usko. Mije se da njeno krzno bude to dostojnije ovakvog jutra. Mije se u cirkuskoj pozi ovjeka od gume sa nogom prebaenom visoko preko ramena. Za svijet zna jedino da nije pravljen u mraku. Za duu da je izlino strepila od amena. Drveta, svako u svojoj vjenosti, snenozeleno ume. Pele akta potpisuju u zraku. A maka isti krzno, kao da toki podmazuje u vaseljenskom stroju. I sva je svoja. Sva suta usebljenost. Sva slast velika, Slast pripadanja sebi. Koju si izgubio. Za navijek. I koja ima se jednom, i nikad vie. Nikad.

72

Rastanak s aRencanom

3. Razumio si se, s tom makom, otprve. I do zere. im si je dotakao zabrujala je kao na vjetru, u djetinjstvu, telefonske bandere. Kroz dlan koji je klizio niz maja lea uo si daljine, pune vjene peali. Daljine kao bezdani iz kojih moda piri stovjeka zima, ali ti, uzrojeni, nad njima, netopiri due su tvojih prea. Sluao daljine bez radosti i bola, bez svjetlosti i tmice, ali daljine, u kojim, jednom, nakon tisua ljeta, iz puine e da izroni u vidu crnog atola i jednog, na njemu, drveta gdje poivaju selice. Od toga, stostruno, zabrujale bi, obje crne, i maka i dua. I u njoj ono najtvojije, ono to poput bijelog medvjeda stoji na santi koja luta, ono to vie ne zna kako svom domu da se vrne, i po tom neznanju jedino i postoji. Ne zaboravi taj trenutak.

73

maRko VEOVI

4. Ne zaboravi da je dua poela da poima, Tu gradi, sebe u njemu, od ovog brujanja. Od ove make koja, pod tvojim dlanom, preko snenosti sladostrasne u ilibarskim oima navlai zavjese. I ko da tebe predratnog sanja a zaboravlja ovog pod slanom. Zaboravlja ovog zelenka. A tjera stouho dijete u ledu opet da die. Jer ostala je da eka po jedna njegova sjenka pred svim vratima koja mu ne otvorie. Trenuci predavanja hoe li opet moi donekle da iskupe gluvilo u samoi? Predavanja djetinjem plau, jaku mirisu turskog karamfila, umu zreloga klasja, drveu ije sjene u smiraj sunca ubavi po vizantijski bile su izduene, sjaktavim bubicama u koje dugo se blene, kao u pismo etrursko. Onome palidrvcu koje, iza ljubavi, povorke neroenih u ogledalu, u beskrajnome, obasja. Predavanja onoj tiini svilenoj postavi vriska kad u nonom bdijenju, to nove planete vijeta, od cijeloga svijeta samo um krvi u uhu ostaje. Tiini u kojoj sipac u aovcima to griska najdublji drug duin postaje.
74

Rastanak s aRencanom

I ptiijim zviucima kakvim se glasi Avar, graviranim u zelenome srebru, zviduci kojim se slui mrava da ti o sebi, o tebi ne kae, ve naslika to nikom nije nikad. ni kralju, ni sebru. Onome cijuku, crnom u laste, smaragdnom u sjenice, i vjetru to je, po raskrima, pravio svrdlaste, od praine, ka nebu, stepenice. Pastuvima koji, propeti kao ale, put kola zvjezdanih njite, rasvcalim trenjama koje su ko Sarajlije u sklonite u duu utravale. Trenuci predavanja Svemu koje na Niemu je rana. Predavanja sa zaklopljenim kapcima. kad svijet biva, barem na magnovenje, koncertna dvorana. Sada sve mora isponova. Uiti kako se ispod svoda zvjezdanog die. Kako se slua, u ljetnjim noima, sova iz djetinjeg bezmjerja. Opet uiti ta je nedjeljna zvonjava s crkve, ta mirluh sijena. Dok pred svim vratima koja nikad se ne otvorie ekati ne prestaje po jedna tvoja sjena.

7

maRko VEOVI

5. Isijava iz njenih ljupkih kretnji Takva prisnost sa suncem Da roni u sanjarije O pravremenu kad je boanstvo bila. Kleknuvi da je, posljednji put, pomiluje, Sjetio se zima, iz doba opsade, Kad si loio knjige, kleei pred furunom Kao trubadur pred gospom. Nikada nee moi te dane da zaboravi. Ali ve sada moe da ih se ne sjea. Posljednji put je miluje. Tri dana bila je prevodilac. I vodi kroz tuinu. I vanjsku i nutarnju. Kroz oguglost na sve. U kojoj zgasnu prisnost due sa sobom. U kojoj najednom prozre da si Vlastiti ivot krvniki rasipao, Ko da si upravljao imanjem osobe, Silno ti mrske, koju je pod svaku cijenu Trebalo raskuiti. Posljednji put je miluje. I eka da jo jednom Outi njenu ravnodunost. Smijeanu sa strau. Bruj ravnodune strasti. Bruj strasnog ravnoduja. I da ti se jo jednom priini: Jutro je vie jutro, sunce je vie sunce, Svijet je vie svijet, Nesvijet vie nesvijet.
76

Rastanak s aRencanom

I tuberoza vie je tuberoza. Vie no ikad. Igdje. I to se zove Italija. Taj mali viak koji iz svega vrca. Taj svijet u vjeitom bijegu od srednjih doza. I ivot vie nije, ili bar upola nije, Dvorana prazna u kojoj, Dok se iz dalekoga bezdna dijete smije, Oslukuju se mukli udarci svoga srca.

77

ZA PAPLJANSKOM ZOROM
Ustau i otii, i otii na Inisfri V. B. Jejts Jer nemam nade da se opet vratim Gvido Kavalkanti

LAZAREVA E

Rastanak s aRencanom

1. DO POTONJE URE Dok glavom bijem, kau mi zidovi da ono nadublje, najskuplje u meni cijeli se vijek gui ko idovi zapeaeni u furgon marveni. Iz uspravnog groba otii u Pape (ime za stvari to jo uvijek stoje na mjestu iskonskom), u vilajet to je izmiljen, a poput zrna groa napet. Da hodajui sluam, sluam, sluam, i ne promeem se sam sebi u sian i da mi ivot nije nasumian ko u crtanki kap prosutog tua. I da pogaam, ko nekad, po jeci koraka koji ljudi jesu pravi. Da blinje sluam kao u rijeci ono kamenje to bukove pravi. I da zaboravim, dok u gredi crva sluam, vijek u kom osueni dri, ko plianog medu, u naruju drva za lomau gdje e rulja da ga spri. Da oluje opet sluati umijem ko Agamemnon to ih je sluao. Prijateljske, kad ih i ne razumijem. Da sam opet onaj koji bi uao
81

maRko VEOVI

bez kucanja u sve stvari, u sve sjene, da od dobrote u disanju vola u meni se javi njenost, poput pjene branene oko vodenikog kola. Da bar jo jednom opjanim se vinom papljanske zore ledne, da kuam sve to jo rezi prvinom i opet budem bez bodlje i jedne. Oblak to je kao izbjeglica ritav, drvlje, kamenje, strvinu i cvijet da darujem smijekom znakom da do sita nauih se prazne skitnje kroza svijet. Nadostih se svjetskih privienja sviju. Smijekom to svemu zaistinstvo daje. Od svojih slabosti, kojih stotina je, da sebi skujem dimiskiju. Da i kijanjem djelo boje slavim. Da je dua kao ene u mom kraju koje od tereta noenih na glavi hod velianstven dobijaju. Da zavidim Ludom to, uvaju koze, usput od kijae Zevsov skiptar elja. Da drvo, zaraslo u vitice loze, bude inicijal iz jevanelja. I sve to taknem da postane lako kao u travi pjevanje cikada. Do potonje ure da se vraam, lakom na Pape, a da se ne vratim nikada.
82

Rastanak s aRencanom

2. ODAVDE SI Prije smrti da se, jo jednom, nagledam snijega papljanskog, to iz davnina pada. Da gledam, sve dok me, to, ne preini u prvanjega, i ne vrati me u vremena kada sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci urlanjem zvijezde inili bliim. Kada je dui svijet pripsao kao rukavica ruci. Da se, zablenut u lijet pahulja, udim to na zemlju lijeu umorne kao da su se pele i da me sa svim, to izgubih, veu. Da mi, na magnovenje, bude bijel ak i lelek sa groblja vrantikog. Da gledam kako se roje sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna u koje Gospodnje lice bilo je utisnuto. Da gledam sve dok dua, sa svime prisna, ne bude ratar, tih i blag, ko iza dae, koji marljivo ore i sije iako znade da e barbarske baklje ljetinu da mu sagore. Da Sarajevom, nakon toga, hodam naredan svemu to e da se desi, i, pred imegod zastanem, da mi ne bude bara ve iva voda kraj koje dua, u sebi samoj, odmara i sebi samoj kae: odavde si!

83

maRko VEOVI

3. SVE DOK NE UMRU ZVIJEZDE Naginjau se nad bunare. Svaki e da mi jeku moga uzvika iz djetinjstva vrati. A buba, u koljencu vlati, bie mi slina ovjeku, tanije, hodi sa munare. Porazbijau sve ikone, pred kojim klekoh ikad da opet mogu osjetiti teinu vlastitoga krika. Djetinjeg plaa. Smijeha djevojaka vitih. Sluau ubore koji nita ne kazuju, dok ure, al to e biti najljepe nita na oba svijeta. I dui rei: kroz ivot je trebalo proi neprimjetan kao kucanje zidne ure. Po sata gledanja u proticanje vode darivae mi tisuu hiljadugodinjih sanja bijelih kao Zogovieve rode. I dok u vodu blenem, oi bikulje crvene gledae u beskraj, u marveni, kroz mene, ko to je vladika Rade u no i u vjenost zurio kroz prozor Biljarde.
84

Rastanak s aRencanom

Sluau vale to k Crnom Moru jezde i kleti se da u, ko svjedok, ostati na zemlji sve dok ne umru zvijezde.

8

maRko VEOVI

4. SA ISTIM OSMIJEHOM I vie neu samome sebi sliiti na svoju posmrtnu masku. Mrlje sunca u hladu e biti sline slovima kineskog pisma. Neu nazvati boga nikom. Ali ko god mi zdravo kae u prolasku, proglasiu ga saradnikom na vaseljenskim poslovima. Gledau lica ljudi znanih mi do u klicu i (dok sjeverci, ko u dan Postanja ludi, sa Bjelasice puu) misliti da svaki od njih lii na Damjana i Kuzmu u mesu istom, ali e ivot da ti uzmu i da ti daju svoju duu sa istim osmijehom na licu. Gledau u oblaak, panjom uvean, nasred vedroga neba dozvan rikanjem junca i misliti da je najvea zemaljska srea mrijeti zagledan u izlazak sunca. Pred svim u da se utim i ranom i noem i gospodarem i robom. Mjesni e idiot da me, svojim mukanjem i beslovesnim pogledom, izjednai sa sobom: zar jedan talas biti moe vie more, a drugi manje?
86

Rastanak s aRencanom

TO VIE NIJE ono Jo ga, barem pogdjekad, ujem. I sve do smrti Dua e njegovo podzemno brujanje uti. A, moda, ni kad Zemlja nastavi da se vrti Bez mene, to zvono nee ba sasvim da zauti U mrtvom uhu. Kroz suton, koji slii prozirnom ruhu Crne vile, i danas ujem kad pjeva S daleke Petrove crkve zvono. Dom-dom, dom-dom, dom-dom. Gdje smo, duo, i ta smo? U doba kad jo nisam bio ni Adam niti Eva, Na ledinu smo lijegali Da to daleko zvono oslukujemo tijelom Dok cio svijet, da nam ne bi smetao, uti. Slua podzemno a nadzemaljsko ono. Ne zna se ta je, ali Zna da je cijelo. Neto kao smijeh kroz suze, kao pasmo Crne svile koja se, tren potom, poput poja Vuginog zlatnouti. Ne zna se ta je, ni ima li ga ili ne. Ne zna se otkud, ni kamo, kroz tebe ide, ali Ko voda snjeanica za julske ege te gali
87

maRko VEOVI

Podzemna jeka tavne I teke miline. Slua i spiljsko i prenebesko ono. Brujanje vileno, Poput svete neelje svileno. to vaskrsava bole davne Nalik na crne duge. Bole sestara kroz suze nasmijanih. Bruj od kojega u piljama se dani. A sve zemaljsko lake je od kose viline, Sve bi, pod nebom, da dui bude sklono. Da u njoj prene modar evak. Sve bi da bude zlatnouti poj vuge Iz neznani. Priljubljen uz ledinu, one pitome siline Napije se. Prestaje biti pljeva. Zvonjava koja, svagda, nauli nae ui, Ali, daljinom razblaena, nikad ih ne zasiti. Ostane duna dui. Pa uz ledinu, zelenkadama osutu, Priljubi tijelo Kako bi cijelim sobom mogao od Toga piti. Ne zna se ta je, ali cijelo Smije se, dok se cijelo jada. Cijelo uti kada Cijelo pjeva. Niti odlazi, niti ostaje, a svagda je na putu. Ni vali ni ne-vali. Ali te zalijeva Ko majka, u vrtu, strukove kupusnog rasada.
88

Rastanak s aRencanom

I tu je, i nije Bog. I tu je, i nije Eden. To slua uhom, trbuhom, prsima. Pohlepno iri noge i ruke Kako bi obujmio to vie ledine puke to prenebeskim puni te srsima Dok ispod tebe, ko mae, prede! S Petrove crkve zvono Danas ti pjeva: Don-Don, Don-Don, Don-Don. Slua ga oima: ko da jutrenje magle povjesmo Leluja u vazduhu, nebesima se razlijeva Valovlje vilinskih velova. Ali to vie nije ono. Ni onaj vie nije ovaj. ta smo, duo, i gdje smo?

8

DOK PRELAZIM U MUMIJU

Ja kak budto il-il, el-el i priel k propasti i jasno uvidal, to vperedi niego net, krome pogibeli. I ostanovitsja nelzja, i nazad nelzja, i zakryt glaza nelzja, toby ne vidat, to niego net vperedi, krome obmana izni i astja i nastojaih stradanij i nastojaej smerti polnogo unitoenija. Lav Tolstoj Umiranje je onaj deo ivota u kojem ovek jo ima vremena da neto postane. Isidora Sekuli

Rastanak s aRencanom

1. TRAG MLAZNJAKA U nebu trag mlaznjaka, slian zaustavljenom TV snimku olimpijskoga koplja. Sve minulo se prometnulo u sian A ovo dananje zaudara po zgnjeenome kimku. Milion i jedan sipac u glavnoj gredi rovi. Nebeska eva postade barska droplja. Od sebe vie ne krijem da mi je ivot kua koju bezdjetni parovi napune makama. Ni grijeh ne grije Sve ee, i sve due, gledam oima ovjeka koji nita, niotkud, odavno ne eka. Gola zbilja narasla kao gua. Ni za kafenu licu ne osta laljivih snova. Kad bi mi budunost bila splav niz Lim, silazio bih s nova niz vrtloge u kojim dua jednom se ve davila. Oburdan iznutra ko kula Mekia. Noni subesjednici sve ee su mi crvi koji u glavnoj gredi rove. Sve ee, dopiru iznutra, iz krvi, jezni udarci ekia u lijes (iz pjesme Bodlerove).
3

maRko VEOVI

Lahor, koji se slijepo potuca svijetom, sve ee nanese sa kruke koja eta zadah mrcine. A s lijeskine rese jedva osjetan, al otar, ak siretan, vonj mrtvice to te zapahne kad se nad netom iskopan grob nadnese. Sve ee, i sve due, gledam oima ovjeka koji nita, niotkud, odavno ne eka. Dua o kojoj se, sred svjetske tmice, moglo poneto znati tek po kricima to ih je, ovdje-ondje, u urbi, isputala ko maramice gdje vezeni su ljeljeni, uskoro e orbi et urbi tijelo da odbaci, ko balon vreu pijeska, i, od modrica crna premda nije princeza da ode s ovog zrna graka u vaseljeni gdje je ivjeti zima, gdje je ivjeti strano kao muk izmeu dva treska granate, a nita ljudsko nije od traga mlanjaka na nebesima trajnije.

4

Rastanak s aRencanom

2. DOK PRELAZIM U MUMIJU Dok prelazim u mumiju, O, duo, riblje nijema, Sve vie zavidim onijema Koji stariti umiju. Njihove su i more lake. Njihove ruke as grade, as razgrauju, izvan svake I kazne i nagrade. Jer znaju da Sve Davno Stoput se rodi i minu I zato nieg vodoravnog U skonavanju njinu I zato su im due Ko kist to crnim tuem Rie grad dugine boje A njina starost ko da je Vajarevo dlijeto koje Oduzimljui dodaje.



maRko VEOVI

3. U KAVEZU ZLATNOM ZRIE Djevojke to u smijehu Nose osvit prepun rose Od kog, da svjet nije zlehud, Zid bi svaki sruio se; Majke divne ko jagode umske kad ti zamiriu, Djeca zlatne to pagode Kikotom u zraku riu; Smiraj koji ruj lijeva Da obredi sve se vinom. Proljee to oklijeva Kao seljak s kupovinom; Mae crno i ismeno, Il opali listak rujev (Ko da Narav, na pismenom, Cedulje nam dobacuje); Hrid s koje se srebro rui, Iskovan od zlata uac, Poljski cvijet koji dui Za priee putir prua, Bruj struna iz kog si ito ta duu i svijet spaja I razdvaja navjeito Iz takvog i slinog sjaja,
6

Rastanak s aRencanom

Znao si da Duh od Boga Dat nam druge mani prie Poput cvrka kineskoga U kavezu zlatnom zrie.

7

maRko VEOVI

4. VIE NE UJEM Vie ne ujem kad se unja lemur. Niti, kad lista, oslukujem goru. Sad imam sluha za ponor u svemu, Sad imam sluha za sve u ponoru Koji kam puni orljavama jeznim. Sad imam uho za glase to zovu Da se od zemlje najzad otrijeznim I zgusnem svoje odsustvo u zovu.

8

Rastanak s aRencanom

5. ZNAM IZ ZJENA Znam iz zjena pokojnika Da ode u dalj otkuda Vratiti se nee nikad (Ba tolika nije luda), U dalj gdje e mudrac biti: Jer razloga tamo nije Za mrziju, ljubav, niti Za beznae, gnjev i smijeh. Bie putnik, barem tjedno, Koji ne bi, koji nije Zalutao ni u jednoj Od meava zemaljskije.



maRko VEOVI

6. NA KAMEN BIJEL Na kamen bijel na kraju svijeta kad Sjenka moja sjedne da poine, plavie se miris sporieva cvijeta, vidjee mi oi do due oine. Opet u otkriti u jeziku vatre kist to rie svetog Aranela lice. Prizrijee mi se, u leptiru, na tren, dua mog ujaka samoubojice. Osjetiu: ljudi vie me nit kinje, nit bole ni smijeh, ni rijei njine. I gonetau ponovo zvjerinje tragove kao pismena iz Kine. Gledau kako pahulje se roje sline rijeima iz pjesama koje ne mogu se iz sna nikad iznijeti. Znau da ivot nije san aveti iz vieg svijeta. Nego besanica. Boja il vraja. Sred kimerskih tmica

100

Rastanak s aRencanom

7. SVUD PUKOTINE
Za Radovana Zogovia

Svud pukotine, u dui, krake, Gdje nogu lome vrag i srna. A kad pogleda unatrake: Crn petak do petka crna. Sve razloge da ivim loe I loe trikleta njuka adska. A zlatna slova s grobne ploe Lie me na plakatska. ak i priee kad mi daju, Outim se u glibu zgaen. Jauci moji ne ukidaju Lakrdiju, nego je snae. Znam: u maglenu tom povjesmu Gdje suvine su ljudske oi, Na transparentu kuah pjesmu O ljubavi da sroim. Svijet, to bjee od smaragda, Prometnu ala ili jarost Vraja u neto to se svagda Nadmetalo sa pomijarom. Kad veslim se ko da oko Jame s mrcima igram oro Il sluam vodu iji kolokot Zaliva samo korov.
101

maRko VEOVI

Arbanaske na krovu rode U dui su mi pobijene. Sve odnijee mutne vode to je irilo djeje zjene U kojim maslina bjee kriva Od Laokoonovoga bola. Svijet je volio da se skriva, Sav, u mrvi paloj sa stola; S morskoga ala ipka pjene Koja tren traje na svijetu U dui je mogla da prene Tisugodinju sjetu to vida rane i bezlijene; U zoru rosa bjee kao Da od krasote noi mjesene Bog se sit isplakao; Djetli je, za me, preko ljeta Tipkao statute i ustave. Mogli su krici tog djeteta Da svijet zaustave. Sad u onom to ree Isus ujem vjetar to pue s Oba. Uzdasi moji bezlini su Poput hotelskih soba. Sad na balkonu guk golublji Lii na daljnu grmljavinu. Svijet mi je podoban zublji to isijava tminu.
102

Rastanak s aRencanom

A moda krivu pjesmu sroih? S najvie pogladine Moda se gleda kad nam oi Izvade, Vujadine?

103

maRko VEOVI

8. TO NAS ODVAJA OD PR(A)VOGA

I evo ivot proe ko to su prola Azorska ostrva Majakovski

Sve zaboravih: ura i jao, Vuiji urlaj, cirike evine. U vlastit ivot blenem kao Turist u rimske ruevine. Jest, vonjem humus, mene jean, Kazuje da se bolje pjeva Kad nebiem se put smijea Kao sa zrnjem pljeva. Jeste, istinu svakidanju Kliem iz svojih rita mesnih: Pripadanje gasne u pjesni, A pjesan u pripadanju. Jeste, nekad se javne una Da barem na tren nije sama Ova dua, sablasti puna Kao engleski zamak! Jeste, jo topli pirci s Arna, Poput milosti boje, padnu Na ovu duu strogu i hladnu Kao pruska kasarna.
104

Rastanak s aRencanom

Jest, nekad kau ak muice: Da je ovaj svijet bez ava! Al ni uh, pun majine duice, Od jame ne spaava. Moj jauk, moj nauk, moj smijeh, Moj grijeh, eka zinuto zjalo. Sad sumnjam da je postojalo to me boljelo nije. Ali mrtvi emo, i ja i ti, Da se vraamo na ona mjesta Gdje si mogao osjetiti Da svijet nije od stakla kresta, Po zidu koji je otprije Boga, to nas odvaja od Pr(a)voga

10

maRko VEOVI

9. MAGLE VJENE U danima si mladim klico: Udes nam nije podnositi! S Udesom nam se valja nositi Ko Dostojevski s padavicom. I sluktio si dok sja mjesec Iznad grobalja, tala, tavlja U novom licu ljudskome se S poetka svijeta bol ponavlja. Ko pritisnuta ploom vila Dua bijae u doba rano. esto je svaka stvar joj bila Kao kandija po oderanom, Il kao drvca ibice mokra Od spiljske vlage. Koja truje. A svijet starac koji pokraj Hladnog ognjita kalje i pljuje. Al beskrajnija bjee, bar zeru, Vonj smole kada nanese vjetar Sa borja to se u jezeru Zrcali od postanja svijeta. I umjela je, sve gnjevnije Trzajui konop sa zvonom Posvud prenuti ono drevnije Negoli pilja sa bizonom.
106

Rastanak s aRencanom

I nije joj se, od ei, pilo No da uini poast vrelu. Mladost, kad je na zemlji bilo Lagano ko na akvarelu! Blagoslova su rijei nijene, Inae brzo svaka svene. Nad Gradinom su magle vjene A njene hridi privremene.

107

maRko VEOVI

10. PROMILKORE, APRIL 1999. Pod talijanskim nebom nasmijeen sam Morlak. Ni od eg ovozemnog vie mi srce ne treca. Ni kad se dua praoca, prometnuta u orla, Obrui na moju duu, pretvorenu u zeca. ta mari ako se mnoi sve to me ko palidrvce slama, Ako vidjeti neu kamatke ni adene? Ovdje, svaku no, blia biva mi Kumova slama U koju, djetetom, skrivah jabuke ukradene.

108

Rastanak s aRencanom

11. TO SA RANE ZAVOJ SKIDA Ti bi htjela, duo moja, U prolaznom da vjekuje! U praznini, ali koja Kao crkva odjekuje. To bi bilo ba rajevski: Iza smrti uti drale, Nad glavom, il s katedrale Zvono, kroz smog sarajevski. Ili da si trojarbolac Sa stotinu stijegova to, lak ko at vilin, s nova Plovi morem biveg bola. Znam da tamo svega ima, Al vidjela nema danjeg: Kao nou na grobljima Tamo sija razlaganje. Ipak, vatrom, mada dremnom, Me suncem i grobom mosti Ko u dob kad bjeh u zemno Ukljuen do nijemosti Da spokojno, gola, sama Pravorijek Njegov slua: U plamenu nek je dua Kad u dui ne bje plama.
10

maRko VEOVI

Svijet e ti, otud tekar Gledan, dok za njime rida, Biti surov, al ko ljekar to sa rane zavoj skida.

110

Rastanak s aRencanom

12. JEDINO MOJE DIJETE Da ovo bdjenje bude dui, Mada je skotski nijema, Bijeg od svijeta koji gui A bez kojeg je nema, Gdje ba nikako da prohuje Stoljea s vonjem na tonju, Gdje besmisao projahuje Na bijelome konju; Gdje u bogobojaznu muku Delati padaju nice Pred Hristom, i krv peru s ruku U vodi krstionice; Gdje od oloi, u sve jeznijem Maru njihovu ka raju, Oekivasmo da trijeznije Na svijet razaraju; Bijeg u svemir lien grijeha Gdje je dan ustajao Iz djetinjega osmijeha A no iz djejeg jao I u svitanje da zapiem: Ja bih u tebi, svijete, Smrzo se da zrak tvoj ne die Jedino moje dijete.
111

maRko VEOVI

13. BOJIM SE GLEDATI

And my ending is despair. ekspir

Bojim se gledati u sunev izgrevak spori: Ko da e u provaliju, kroza me, da propadne. Jer oi dva su Vandala, to svijet nite ko Rim. Dok idem gradom, sliim na jame hladne i gladne. Znam da se neujno hlapi. Da mic po mic se mine. I svakog bojeg dana blinji su dalje od tebe. Ili im glasovi stiu iz sve vee daljine: Iz zatrpanih Pompeja? Iz razorene Tebe? Jo uvijek sam na zemlji. Ali glasove njine Sve tee razabirem. Smrt e doi kad vie Ne budem uo nita, osim Emilijine Muhe, iji zuj plavi sedam nebesa rie!

112

Rastanak s aRencanom

14. NEKAD SAM IMAO UHO Nekad sam imao uho za bezdne, za duplje usred gute. Iz njih mi planeta aptala. I kad jest i kad nije. Za topli kam na kome oblomovstvuje guter. Za krivo drvo u kojem neiji veliki jad se krije. Zuj gundelja, jek badnja s ljagama zelene bue, lupa pratljaa, vjetrovi to s Bjelasice puu, um nesojastog grmlja od kog se i koze tue, ak plae, sve je, nekad, pitalo: ima li duu? Sad mi muklina svjetska, pred kojom zalud se molim, Truje zalogaj svaki, ak iga i u kosti. Al znam da duu nisam jo izgubio. Jer boli. Dua je tu da boli. Po slubenoj dunosti. Boli, tjee se: ako e svijet do kraja ostati nijem, Valjda je preostala, joter, kao istriak raja, Ona livada gdje nikad nita se zbivalo nije, Gdje se doe i prosto bude se. Do beskraja. Gdje se Bog javlja s prstom na ustima. Gdje nisi nita Morao htjeti. Ni misliti. Ni o topuzu, ni o dekli. Gdje mi je sve to od Gilgamea naovamo smo rekli Liilo na tragove zvjerinje oko pojita. Ko pjesa na mjesecu, dua je bez istorije, A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku, Pridrava se dok silazi, stepenicama, u raku. Dua je danas kao Rajvosa iza morije.
113

maRko VEOVI

Ali e, vjerujem, kada kucne joj tren umrli, Oslukujui bleku janjaca i krike zvjerske, Ve na onom svijetu, jo ovaj svijet da grli Ko poludjeli Nie kljusine fijakerske.

114

Rastanak s aRencanom

15. I MADA NE BIH DA SE VRATIM Kad opanem, ko s grane liska, I nestane me sa zemlje ove Laljivije nego govori Predizborni huk e sove U drukijoj dui da prene Uspomene na svijet ini, U drukijem od mene njiska drebice vrane da se ori A vitke e se noge njene iji zglobovi bjehu fini Kao u trske bambusove Nekome drugom prisnivati. I mada ne bih da se vratim Sve i da mogu, na zemlju ovu, punu jama Gdje kandilo, milenijama, Pred Sotoninom slikom gori, Na ovu zemlju, gdje vuci viju Ko porodilje, i laljiviju No kralj Petar Vtori Od mene kada ne ostane Ni vlas kose, ni koska, niti Prah to u pet prstiju stane Moda neu zaboraviti Djetinje one dane Kad bi se zemlja uzorana
11

maRko VEOVI

Na suncu zadimila Poput kadionika U ruci popa Nika I pod nogama meka bila Ko samljevena kafa, ko samet, Meka odavde do Orana I do Kumove Slame, Niti kako su moje bose Noge, u kasu drebeem, kroz stud jutarnje rose, Kroz nedogled livada iji ti zvonac javlja da su Za koevinu zrele I kroz gorkobijela mora Sporia svijet razumjele, Tabanima, bolje no iko, Bolje i od Vladike Rada: Ravno iz srca Zemlje krenu, Uz svaku nogu, najeenu Od ponjatija ivinskoga, I u duu se prolaznog stvora, Prolaznog boga, Penju pomisli sa prenikom Ne manjim od ekvatora A mesa svaki trun plovi ti Iznad smijeha, iznad plaa. Toliko neu blaen biti Ni kad postanem ilovaa.

116

Rastanak s aRencanom

16. SRED PREDISKONSKE POMRINE Sino, kroz Pape, prooh u snu to mi, i budnu, gori usnu: Aneo koji zemljom hara (Put mu bijae od behara Jabukovoga!) u sve na zemlji Unosio je zadah memljiv Od kojeg trune i sr kedra S livanskih gora, a huj vjetra Bjee pun re, uno gorak, Kao da stie iz zatvora: Od njegovog je crnog kada Venula poljska zelenkada. Unosio je u sve vatru Studenu ije sjanje na trun Praine svede gorje Ide I egipatske piramide. Njihala se breza na humu Kao pjevaljka na podijumu iju pjesmu uju jedino Legije mrtvih pod ledinom:
117

maRko VEOVI

to je ivima lia uanj Ko skitaj zmije do mrtvih dua Dopire da ih razorua U asu kad bi miris rua Povezao ih, makar na tren, Sa nebesima iz Panatatre. Svi, od parije pa do kana, U aleji su velikana, Jer se u asu mrenja vine Svak do istinske veliine. Ravnopravno se ovdje gnjije, Iz trule klade bog se smije A zmiji sjakte oi bez zla Ko s eskulapskog da je ezla. Tu je ljepota to i ara Bjeloukina, a smrt bara. Iz bibavice zvonka trsja Kazuje prazan jek poprsja: Nae svetinje, istine, lae Sve se u barski treset slae, Sva povijest je poput plama, Onog utvarnog, nad movarama A orijaki list lopoev Zdjela iz koje vjenost loe.
118

Rastanak s aRencanom

U svijetu smo samo probnom Tako mi drvlje kae grobno Iz zaviaja vienog u snu to se na nebu i nepcu zgusnu U nepodnoljiv val grine Sred prediskonske pomrine.

11

maRko VEOVI

17. KAD LI NASTAH Kad li, Gospode Boe, nastah, kad li svenuh! I ne opazih kad srce presta s korita da kukurie Pod koje, u izmiljeno u zlato odjevenu, Zbiljsku kraljevnu sakri maeha iz prie. Niti opazih, pri munjinome bljesku (Toliko trajah!) kad je ispalo perje iz krila Ptice to iznad istine me miljama uznosila. Moja cipela ostavlja sve dublji trag u pijesku. Ali bar mogu rei: neka Bog boguje i rida, Neka tmuuje tmua, nevina ko djeje trube tuhuk, Nek svaka travka ima zasebno ime i na uhu Zasebnom nek se njie i bol zasebnu neka vida. Svijet je takav: zar zasluuje ushit ili jenju? Svijet je takav: na zindane zaudara ak vjetar. Svijet je takav oduvijek: koska u ljudskom glenju Nije se izmijenila za pet hiljada ljeta.

120

Rastanak s aRencanom

18. ZNAMO TA EMO S KOINKASOM Znamo ta emo s Koinkasom I sa bitkom za Zublju Ali ta emo s crnakom masom U svome potpalublju? Ovdje bol to bi od ivota Mogla da traje due A ondje aren piton smotan Ko na palubi ue. O da ponekad bar nas vine Do svoda onaj vjetar Koji je sazdan od tiine Prije stvaranja svijeta: Njegove nam sad kau smjee Da samo ono to nae Usputne ljubavi presazdae Od tua trajnije bjee I da kasanje, sprva atsko, Postade adsko, a javlje Sve vie biva spis sastavljen Na staroegipatskom I da zbog toga uti, dremno, O ratarima i lafima To zadnje hvatanje za zemno Kao u epitafima.
121

maRko VEOVI

19. NAUI ME VORDSVORT TOME Naui me Vordsvort tome: Da sjen lovim ptica Anki Iz sna crnih muslimanki U muslinu bijelome Dareljivo to nam daju Preozbiljne osmijehe, Hitlerovske dok lijehe Ulicama mariraju, Osmijehe koji vele: to je duu uznosilo Iznad gliba Bog je bilo, Il Bog, ili za njim lelek, Osmijehe kojim tmica Moja prosja od istine: ekao sam da mi mine ivot kao kijavica.

122

Rastanak s aRencanom

20. PREPJEV IZ PROPERCIJA Kad e umrijeti, i od smrti kojih, jedino pjesnik moe znati. Oruja, ni daha bure se ne boji, I, kad u evaru Lete ve se nae, i podzemne lae jedrilje njegove ugledaju zjene, ako krik ga zovne kerkice voljene, vratie se otud putem nepoznatim.

123

maRko VEOVI

21. NA PEDESET DEVETI ROENDAN Iako znam da zaupokojnoj svijei triput sam blii nego prologa marta, Bogu, to prema meni bjee povelik titiz, obavezan sam, kao sin Darinkin, rei: buio ne buio, nee me ponititi, ja nisam vozna karta.

124

SADRAJ
Dvije predratne strofe o mojoj kerkici .....................................5

KRALJ U POZORITU.......................................................7 1. Za krst svega ovdanjega ........................................................9 2. Iz drugoga kroz ovaj u neki trei.........................................11 3. uti kao bogumili ..................................................................12 4. Ni osana niti jao ....................................................................14 5. Sve to ivi .............................................................................16 6. Da je svijet ko esnica ...........................................................18
(biljeke za poemu) ...............................................................21 1. Na mjestu zloina .................................................................23 2. Kraj i poetak ........................................................................25 3. Ni buba, ni jauk.....................................................................27 4. Zukva i ljuljaka ...................................................................29 5. Pokai smru .........................................................................31 6. Ni jedna galija ........................................................................33 7. Prvi svijet ...............................................................................34 8. Grob, peina ..........................................................................36 9. Vaga apotekarska ..................................................................37 10. umska tiina i osama ..........................................................38 11. Summa summarum ...............................................................40

SVE ZA ME OTVORI SE

OSAM PJESAMA ................................................................43 Samo je tiina velika ...............................................................45 Nakon nonih bdjenja ..............................................................47 Jejts ..............................................................................................49

Budiboksnam .............................................................................50 Pale-olit .......................................................................................53 Pomazanici ..................................................................................54 Na iskonski nas svikoe glib .....................................................55 U radunovoj kuli ........................................................................57 Ono..............................................................................................59 Ram za raj ...................................................................................60 U radunovoj kuli ........................................................................62

1. 2. 3. 4. 5.

71 72 73 74 76

RASTANAK S ARENCANOM ......................................69

LAZAREVA E ZA PAPLJANSKOM ZOROM.......79 1. Do potonje ure ......................................................................81 2. Odavde si ...............................................................................83 3. Sve dok ne umru zvijezde.....................................................84 4. Sa istim osmijehom ...............................................................86 To vie nije ono ..........................................................................87
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

DOK PRELAZIM U MUMIJU ........................................91 Trag mlaznjaka ......................................................................93 Dok prelazim u mumiju .......................................................95 U kavezu zlatnom zrie ........................................................96 Vie ne ujem .........................................................................98 Znam iz zjena ........................................................................99 Na kamen bijel ...................................................................100 Svud pukotine......................................................................101 to nas odvaja od pr(a)voga ..............................................104 Magle vjene ........................................................................106

10. Promilkore, april 1999. .....................................................108 11. to sa rane zavoj skida.......................................................109 12. Jedino moje dijete ..............................................................111 13. Bojim se gledati ..................................................................112 14. Nekad sam imao uho .........................................................113 15. I mada ne bih da se vratim .................................................115 16. Sred prediskonske pomrine ............................................117 17. Kad li nastah .......................................................................120 18. Znamo ta emo s koinkasom .........................................121 19. Naui me Vordsvort tome .................................................122 20. Prepjev iz propercija .........................................................123 21. Na pedeset deveti roendan ..............................................124

Marko Veovi RASTANAK S ARENCANOM Biblioteka NAA ZEMLJA knjiga Nakladnici Zoro, Zagreb, Iblerov trg 9 Naklada Zoro, Sarajevo, enoina 14 Za nakladnike Zoran Filipovi Samir Fazli Urednik Enver Kazaz Lektura i korektura Prijelom Mahir Sokolija Oblikovanje Copyright by Naklada ZORO
Sva prava pridrana. Svako koritenje, umnoavanje, kopiranje i reproduciranje u svim medijima doputeno je samo uz pristanak nakladnika. CIP