ELEKTROTEHNIKI FAKULTET

SARAJEVO



INENJERSKA FIZIKA II
Predavanja za 1. sedmicu nastave




1.MEHANIKA FLUIDA

1.1 Uvod

Fluidima nazivamo tenosti i gasove (plinove): to su supstance koje lako mijenaju
oblik, odnosno koje mogu tei.
Mehanika fluida ili hidromehanika je dio mehanike u kojoj se prouavaju zakoni
ravnotee i kretanja tenosti i gasova. U mehanici fluida zanemaruju se strukturna
svojstva tenosti i gasova i smatraju se kao neprekidne sredine, neprekidno
rasporeene u prostoru.
Mehanika tenosti se naziva hidromehanika; ona se dijeli na hidrostatiku koja
opisuje tenosti u miru i hidrodinamiku koja prouava tenosti u kretanju.
Slino, gasove prouava aerostatika i aerodinamika.

1.2 Statika fluida

Poto su fluidi neprekidne sredine onda se misaono mogu podijeliti na elementarne
zapremine ije su dimenzije dovoljno velike da ne zalaze u strukturu fluida i dovoljno
male da se sile koje dejstvuju na njih mogu smatrati konstantnim. Dio fluida misaono
se moe zamjeniti vrstim tijelom ili njegovim dijelom iste zapremine, oblika i
gustine kao i razmatrani dio fluida. Ovakav
nain razmatranja fluida naziva se principom
ovravanja pomou kojeg se na fluide
mogi primjeniti zakoni vrstog tijela.










Neka je na slici 1.1 izdvojen jedan dio fluida. Na njega mogu djelovati spoljane i
unutranje sile. Unutranje sile se meusobno uravnoteavaju pa ih neemo dalje
razmatrati.
A-PDF Merger DEMO : Purchase from www.A-PDF.com to remove the watermark
Na osnovu principa ovravanja posmatrani element fluida bie u ravnotei ako je
zbir svih spoljanjih sila koje djeluju na njega jednak nuli.
U posmatranom sluaju gorni uslov je ispunjen za inercijalni koordinatni sistem, ako
je :
mg +F
p
= 0 ( 1.1)

gdje je mg sila tee elementa a F
p
povrinske sile. Pod dejstvom gornjih sila fluid e
biti u stanju mirovanja kad brzina svakog njegovog elementa bude jednaka nuli.

1.2.1 Slobodna povrina tenosti

Ukoliko na tenost dejstvuje samo sila tee, onda e povrina tenosti u svakoj taki
biti normalna na pravac sile tee.
U sluaju da na tanost pored sile tee djeluje i neka druga spoljanja sila, slobodna
povrina tenosti e se postaviti normalno na pravac rezultante svih spoljanjih
sila. Na slici 1.2 prikazan je primjer slobodne povrine tenosti u sudu koji se obre
ugaonom brzinom . U ovom sluaju na uoeni element tenosti pored sile tee mg
djeluje i centrifugalna sila F
cf
= ma
n
= m
2
x i .














Iz uslova ravnotee posmatranog elementa dobijamo:

mg + m
2
x i + R = 0 ( 1.2 )

odakle za projekcije na ose dobijamo:

m
2
x = R sin i mg = R cos

ili djeljenjem jednaina dobijamo:

tg = dy/dx = (
2
x )/g ( 1.3)

Integriranjem gornje jednaine i odreivanjem konstante integriranja iz poetnih
uslova ( x=0 i y = 0 ) dobijemo:

Y = (
2
x
2
)/2g ( 1.4 )

Slobodna povrina tenosti pod navedenim uslovima u sudu obrazuje rotacioni
paraboloid.


1.2.2 Pritisak ( tlak )

Tenost ili plin djeluju odreenom silom na svki dijeli zida posude u kojoj se nalaze,
odnosno na svaku povrinu tijela koje se nalazi u fluidu.
Sila koja djeluje okomito na jedinicu povrine zove se pritisak ili tlak.

S
F
p = ( 1.5 )

Ako sila nije konstantna po itavoj povrini, pritisak je:

dS
dF
p = (1.6 )

Pritisak je skalarna veliina . Jedinica za pritisak je:

[ ] Pa paskal
m
N
p 1 1 1
2
= = =

Paskalov zakon : pritisak u cijelom mirnom fluidu je konstantan ( Pascal 1650.
god. )
Po Paskalu pritisak u proizvoljnom dijelu mirne tenosti jednak je u svim pravcima i
prenosi se podjednako po cijeloj zapremini mirnog fluida tj.

p
1
= p
2
= p
3
= const.

1.2.3 Hidrostatiki pritisak

Pritisak uzrokovan samom teinom fluida nazivamo hidrostatikim pritiskom.
Da bismo dobili zakon za hidrostatiki pritisak, zamislimo tekuinu u posudi ( Sl. 1.3)
i izraunajmo koliki tlak djeluje na djeli povrine S na dubini h.














Sila na povrinu S prouzrokovana je teinom stupca tekuine nad tom povrinom,
tj. :
G = mg = V g = g h S ( 1.7 )

Pa je pritisak ( sila na jedinicu povrine ) p = G / S, odnosno:

p = g h ( 1.8 )

1.2.4. Atmosferski pritisak

Zemlja svojom privlanom silom dri oko sebe vazduni omota, tzv. Zemljinu
atmosferu. Atmosferski tlak nastaje zbog vlastite teine zraka.
Pritisak zraka moemo izmjeriti pomou Torricellijeve cijevi.
Sandardni atmosferski pritisak je pritisak stuba ive visine 760 mm pri temperaturi od
0
o
C, odnosno 760 Torr ili jedna fizikalna atmosfera. Primjenom formule ( 1.8 )
dobivamo vrijednost za normalni atmosferski pritisak u jedinicama SI

P
a
= g h = 101325 Pa

Atmosferski pritisak se vrlo esto izraava u barima, gdje je 1 bar = 10
5
Pa

U atmosferi gustina zraka se mijenja ( opada ) sa visinom pa se i atmosferski
pritisak mijenja sa visinom po tzv. barometarskoj formuli :


0
0
0
p
gh
e p p

= ( 1.9 )

gdje je p
o
i
o
pritisak i gustoa na visini h = 0 .


1.2.5. Arhimedov zakon

Kada je tijelo uronjeno u fluid, javlja se rezultantna sila prema gore kao posljedica
hidrostatikog pritiska. Tu silu nazivamo potiskom ( uzgnom ).
Da bismo izveli formulu za potisak zamislimo tijelo volumena V uronjeno u fluid
gustine
f
( Sl 1.4 ) . Radi jednostavnost pretpostavimo da je tijelo u oliku kocke ili
valjka.


Sila koje djekuju na bone strane kocke ponitavaju se. Sila na donju bazu povrine S
je F
1
= p
1
S, dok je sila na gornju bazu F
2
= p
2
S. Sila F
1
ima smjer prema gore, a sila
F
2
usmjerena je prema dole. Budui da je hidrostaiki pritisak na nivou h
1
= h
2
+ h
vei nego na nivou h
2,
sila F
1
bie vea od sile F
2
i kao rezultat pojavit e se sila
prema gore tj. potisak ili uzgon



U = F
1
F
2
=
f
g h
1
S -
f
g h
2
S =
f
g h S

ili

U =
f
V g = m
f
g ( 1.10 )

Gdje je m
f
masa istisnutog fluida.
To je poznati Arhimedov zakon koji glasi:
Tijelo uronjeno u fluid izgubi od svoje teine onoliko kliko je teka njime
istisnuta tenost.
Tijelo lebdi u fluidu ako je teina tijela uravnoteena potiskom ili
f
=
tijela..


1.3 Dinamika fluida

1.3.1 Strujanje idealnog fluida

Kretanje fluida nazivamo strujanjem. Strujanje nastaje zbog vlastite teine fluida ili
zbog razlike u pritiscima. Pri strujanju razni slojevi fluida imaju razne brzine i meu
tim slojevima javljaju se sile unutranjeg trenja ( viskoznost ).
Zbog jednostavnosti u poetku emo zanemariti sva trenja koja se javlju u fluidu i
smatrat emo da se radi o nestiljivim fluidima ( = const.): Takve fluide nazivamo
idealnim fluidima.
Uglavnom emo razmatrati stacionarno strujanje: Pri takvom strujanju brzina
estica i pritisak u fluidu su samo funkcije poloaja, a ne i vremena.











Strujnica je zamiljena linija ija tangenta u svakoj taki pokazuje smjer brzine.
Putanja je niz uzastopnih poloaja koje estica fluida zauzima pri kretanju.
Kada je strujanje stacionarno, strujnica i putanja estice se poklapaju. Dio fluida
omeen strujnicama nazivamo strujnom cijevi. Pri stacionarnom strujanju strujnice
ne ulaze ni ne izlaze iz strujne cijevi ( Sl. 1.5 ).
1.3.2 Jednaina kontinuiteta
Posmatrajmo strujanje fluida kroz cijev razliitog presjeka ( Sl. 1.5 ) Za vrijeme t
kroz presjek S proe volumen fluida Svt.
Volumen fluida koji u jedinici vremena proe kroz odreeni presjek naziva se protok i
iznosi:

v
= Sv ( 1.11 )

Ako je gustoa fluida svuda konstantna i ako unutar strujne cijevi nema izvora i
ponora, masa fluida, koja u vremenu t protekne kroz bilo koji presjek, konstantna je

S
1
v
1
t = S
2
v
2
t = S
3
v
3
t = const.



Te je konstantan i protok:

v
= Sv = const. ( 1.12 )

To je jednaina kontinuiteta. Tamo gdje je cijev ua, brzina je vea i obratno. Fluid
se ubrzava tamo gdje se cijev suava: dakle na estice fluida dlejule sila usmjerena od
ireg dijela cijevi prema uem. Ta sila dolazi zbog razlike pritisaka: pritisak u irem
dijeu cijevi je vei nego u uem.

1.3.3 Bernoullijeva jednaina

Danuel Bernoulli, vicarski fiziar je 1738. naao zakon o raspodjeli pritisaka unutar
strujne cijevi. Eksperiment je pokazao da je pritisak na mjestu gdje je brzina vea
manj nego tamo gdje je brzina manja . Pritisak u cijevi se moe mjeriti pomou
vertikalne staklene cjevice ili vertikalnog otvorenog manometra ( Sl.1.6 )




















Da bismo izveli Bernoullijevu jednainu, posmatrajmo stacionarno strujanjr idealnog
fluida kroz strujnu cijev promjenljivog presjeka ( Sl. 1.7 )













Neka za vrijeme t kroz presjek S
1
peotekne masa fluida m = S
1
v
1
t.
Pri tom je sila pritiska F
1
= p
1
S
1
na povrini S
1
izvrila rad:

W
1
= F
1
s
1
= p
1
S
1
v
1
t.= p
1
m /

(1.13 )

Dok je rad sile F
2
= p
2
S
2
na povrini S
2
:

W
2
= -p
2
S
2
v
2
t = -p
2
m / (1.14)


Gdje smo predznakom minus uzeli u obzir da su smjerovi sile i pomaka suprotni.

Rad W
1
izvren nad sistemom na presjeku S
1
prenosi se preko sistema na presjek S
2

gdje sistem izvi rad W
2
protiv sila vanjskog pritiska p
2
. Ukupni rad izvren nad
sistemom je

W = W
1
+ W
2
= (p
1
p
2
) m/ (1.15)

Taj rad je jednak promjeni energije itavog razmatranog volumena fluida. Ta se
promjena moe izraunati kao razlika kinetike i potencijalne energije iscrtkanih
malih volumena V
1
= S
1
s
1
i V
2
= S
2
s
2:

E = E
k2
- E
k1
+ E
p2
E
p1
=

= mv
2
2
- mv
1
2
+ mgh
2
mgh
1
(1.16)

Kada izjednaimo izraze (1.15) i (1.16) i sredimo, dobivamo:

p
1
+ gh
1
+ v
1
2
= p
2
+ gh
2
+ v
2
2
(1.17)

ili


p + gh + v
2
= konst. (1.18)

( p-statiku tlak; gh-tlak zbog teine, razlike visina; v
2
-dinamiku tlak)


To je Bernoullijeva jednaina za strujanje idealnoh fluida. Ona kae da je zbir
statikog, dinamikog (brzinskog) tlaka i tlaka koji dolazi zbog visinske razlike
pojedinih dijelova fluida uvijek konstantan za odreenu strujnicu.

Ako je v
1
= v
2
= 0, tj ako fluid miruje (hidrostatika), jednaina (1.17) prelazi u

p
1
p
2
= g (h
2
h
1
) (1.19)

To je ve poznati izraz za razliku hidrostatikih pritisaka u mirnom fluidu.








MEHANIKA FLUIDA Realni fluidi
1.VISKOZNOST
Kada posmatramo realne fluide onda ne moemo zanemariti trenje koje se
javlja u njima pri njihovom kretanju, to je posebno izraeno kod nekih
tenosti.
Newton je dao zakon po kome se trenje u tenostima tretira analogno trenju
vrstih tijela u mehanici. Ako dvije vrste ploe pomjeramo jednu preko druge
javlja se sila trenja. Na slian nain moemo posmatrati trenje meu slojevima
tenosti. Posmatrajmo tenost izmeu dvije paralelne ploe od kojih je donja
ploa fiksirana a gornja se kree brzinom v
0
. Kretanjem gornje ploe nastae i
kretanje slojeva tenosti , pri emu e gornji sloj imati najveu brzinu, a donji
e biti nepokretan. Na taj nain se izmeu slojeva javlja relativno kretanje
jednog sloja u odnosu na drugi to rezultira pojavom sile trenja na njihovoj
dodirnoj povrini.

Smatramo da nema prelaska estica tenosti iz jednog sloja u drugi i takvo
kretanje se naziva laminarno kretanje i ono se deava pri malim brzinama
Eksperimentalno je utvreno da je sila trenja proporcionalna dodirnoj povrini
Slojeva i gradijentu brzine,pa Newtonov zakon trenja u tenosti glasi:
F = Sdv/dy
Faktor proporcionalnosti zove se koeficijent viskoznosti i zavisi od vrste
tenosti. Ukoliko je tenost lake pokretljiva, njena viskoznost je manja. Voda,
na primjer ima znatno manji koeficijent viskoznosti od glicerina ili meda.
Viskoznost zavisi od temperature i kod tenosti opada sa temperaturom a kod
gasova raste.
Nekad se koeficijent viskoznosti naziva dinamika viskoznost i izraava se u
Ns/m
2
= Pa s.Ranije se koristila deset puta manja jedinica poaz 1P= 0,1 Pa s
Odnos viskoznosti i gustine fluida naziva se kinematika viskoznost (/).
2. TURBULENTNO KRETANJE
Pri veim brzinama strujanja fluida dolazi do prelaska estica fluida iz jednog
sloja u drugi tj. do meusobnog mjeanja slojeva i pojave vrtloga.Takvo kretanje
se naziva turbulentno kretanje.


Kada e laminarno kretanje prei u turbulentno zavisi od mnogo okolnosti, koje
se jednostavnom teorijom ne mogu predvidjeti. Uglavnom se turbulantno
kretanje javlja pri veim brzinama, ali zavisi i od oblika suda, prenika mlaza,
obrade povrine suda i drugih faktora. Eksperimentalno je utvreno da se pri
turbulentnom kretanju javlja drugaiji raspored brzina.



R v D v



Dok je pri laminarnom kretanju raspodjela brzina parabolika i unutranje
trenje proporcionalno brzini fluida, pri turbulentnom brzina je po cijelom
presjeku cijevi ista i naglo pada tek u blizini zidova cijevi a unutranje trenje je
uglavnom proporcionalno kvadratu brzine. Openito unutranje trenje se znatno
poveava pri turbulentnom kretanju.
Brzina pri kojoj dolazi do prelaska laminarnog u turbulentno kretanje naziva se
kritinom brzinom .
Eksperimentalna istraivanja su pokazala da kritina brzina zavisi od
koeficijenta viskoznost, gustine fluida kao i od dimenzija mlaza, ali i od drugih
faktora koji se ne mogu tano odrediti. Zbog toga se kao kriterijum za
odreivanje prirode kretanja fluida koristi Reynoldsov broj R
e

(Osborne Reynolds,1842-1912)
R
e
= vl/= vD/
Za: R
e
< 2000 kretanje fluida je laminarno
2000< R
e
< 3000 kretanje je promjenjljivo
R
e
> 3000 kretanje fluida je turbulentno
3.OTPOR SREDINE
Otporom sredine naziva se sila trenja kojom se neki fluid opire kretanju nekog
tijela kroz njega. Ovaj otpor igra znaajnu ulogu u tehnici. Na primjer pri
kretanju aviona kroz vazduh ili broda po vodi javlja se otporna sila , pa se
nastoji da se ova sila svede na minimum.
Otpor sredine samo je poseban sluaj opte pojave trenja u fluidima. Ova sila se
ne javlja samo kao rezultat trenja povrine tijela sa okolnim fluidom. Pri kretnju
tijelo povlai sa sobom i slojeve fluida, pa sila trenja predstavlja rezultat
kretanja tijela i slojeva fluida oko njega.
Za lagano kretanje lopte kroz neki fluid , pri emu nema turbulencije, vai
Stoksov (George Stokes ) zakon za silu trenja:
F = 6rv



Gdje je r poluprenik sfere, v njena brzina , a viskoznost fluida.
Pri veim brzinama kretanja tijela kroz fluid postoji mogunost pojave
turbulencije to znatno poveava silu trenja. Zavisno od oblika tijela , a ne samo
od njegovih dimenzija javljaju se vrtlozi a time i vea sila otpora kretanju tijela.


Otpor sredine moe se tumaiti pomou pritiska. Rad sile trenja vri se na raun
energije pritiska. Zato je pritisak iza tijela uvijek manji od pritiska ispred
tijela.Jasno je da e pri kretanju tijela postojati sila uslijed razlike pritisaka, koja
je usmjerana ka manjem pritisku odnosno suprotno brzini kretanja tijela u
odnosu na fluid. Pojava vrtloga izaziva veu razliku pritisaka, a time i vei otpor
sredine. Zbog toga se biraju tijela takvog oblika koja ne izazivaju turbulenciju tj.
smanuju otpor i to je tzv. aerodinamini oblik.
MEHANIKAFLUIDA
PRIMJERI

1.PASCALOV ZAKON
F
1


PRITISAKSEPRENOSIKROZTENOST
PODJEDNAKOUSVIMPRAVCIMAILIPRITISAKU
MIRNOMFLUIDUJEKONSTANTAN:
F1/S1=F2/S2=F/S=p
OVAKAVPRITISAKKODFLUIDAKOJIMIRUJU
ZOVESESTATIKIPRITISAK
S
1

S

F

S
2

F
2

PRIMJENA: IZ RELACIJE F1/S1 =F2/S2 SLIJEDI DA JE
F
1
:F
2
= S
1
:S
2

TO SE KORISTI KOD HIDRAULINIH PRENOSA
F1

S1 S2 F
2
> F
1

F2



2.HIDROSTATIKI PRITISAK:

PRITISAKUZOKOVANDJELOVANJEM
GRAVITACIONESILENAESTICEFLUIDA
ILIPRITISAKUZROKOVANTEINOM
FLUIDANAZIVAMOHIDROSTATIKI
PRITISAK: p=gh






PRIMJER: Koliki pritisak vlada u moru na 500 m ispod
povrine ako je gustina morske vode 1,05 g/cm
3
?
RJEENJE: p = p
0
+gh
p
0
=101337,3 N/m
2

atmosferski pritisak
p =101337,3 N/m
2
+ 1,05 x 10
3
kg/m
3
x
x 9,81 m/s
2
x

500 m
p = 101337,3 N/m
2
+5150250 N/m
2

p = 52,515 x 10
5
N/m
2
=52,515 x 10
5
Pa
p = 52,515 bar
HIDROSTATIKI PARADOKS:


U SPOJENIM SUDOVIMA KOJI SU OTVORENI
TENOST JE NA ISTOM NIVOU BEZ OBZIRA NA
OBLIK SUDA JER U MIRNOJ TENOSTI SILE PRITISKA
MORAJU BITI U RAVNOTEI.





3.ARHIMEDOV ZAKON:

F
1
=p
1
S=gh
1
S F
2
=p
2
S=gh
2
S
F
p
=F
2
- F
1
= g(h
2
- h
1
)S= gV=G
f


p
NATIJELOURONJENOUFLUIDDJELUJE
VERTIKALNASILANAVIEKOJANASTOJIDA
ISTISNETIJELOIONASENAZIVA
SILAPOTISKAF
p
ILIUZGON
ARHIMEDOVZAKON:TIJELOURONJENOU
FLUIDLAKEJEZASILUPOTISKAODNOSNOZA
TEINUISTISNUTOGFLUIDA

PRIMJER 1:Neko tijelo mjereno u vazduhu ima teinu
3,56x10
-4
N, a u glicerinu 3,06x10
-4
N. Od kojeg je
materijala napravljeno tijelo ako je gustina glicerina
1, 26 g/cm
3
?
RJEENJE:
G
v
=3,56x10
-4
N
t
= m/V
G
g
=3,06x10
-4
N G
v
= m g => m= G
v
/g

g
= 1, 26 g/cm
3
F
p
= G
v
- G
g
=0,50x10
-4
N

t
= ? F
p
=
g
gV => V= F
p
/g
g

t
= m/V=
g
G
v
/( G
v
- G
g
) = 8,9x10
3
kg/m
3

PRIMJER 2:Homogena tanka daska gustine 0,8 g/cm3,
naslonjena je na otru ivicu bazena , tako da je jedna
etvrtina njene duine nad ivicom bazena, a drugi kraj u
bazenu. Koji dio njene duine je pod vodom?
L/4 O
x

G F
p

RJEENJE: Ovo je vrsto tijelo koje moe da rotira oko
take O, tako da je u ravnotei kada je suma momenata
svih sila koje na njega djeluju jednaka nuli.

G (L/2 L/4)cos = F
p
(L L/4 x/2 ) cos
G = gSL F
p
=
0
gSx
GL/4 = F
p
(L L/4 x/2 )
gSL
2
/4

=
0
gSx(3L/4 x/2 )
L
2
=
0
x( 3L 2x) =>
2
0
x
2
-3L
0
x + L
2
=0
X = 0,34L


4.IDEALNI FLUIDI
IDEALNI FLUIDI SU NESTILJIVI FLUIDI KOD
KOJIH NEMA UNUTRANJEG TRENJA I KOJI
KADA SE KREU STRUJE STACIONARNO.








JEDNAINAKONTINUITETA:
S
1
V
1
=S
2
V
2
=SV=const.
BERNOULLIEVAJEDNAINA:
p+v
2
/2 +gh = const.
TORICELLIEVATEOREMA:
v=2gh
PRIMJER: U bazen se uliva potok iji je protok
Q = 250 l/s.Na dnu bazena se nalazi kruni otvor kroz
koji istie voda. Koliki treba da je prenik otvora da bi
dubina vode u bazenu bila stalna i iznosila h= 3,5m,
ako je koeficijent kontrakcije mlaza k= 0,66?
RJEENJE:
Q = 250 l/s Q= k S v= k (D/2)
2
v
h= 3,5m v = 2gh
k = 0,66 Q = k (D/2)
2
2gh
D = ?
D = 2Q/(k2gh ) = 0,24 m

PRIMJER: Kroz horizontalnu cijev kao na slici
(Pitotova cijev) struji tenost, tako da je razlika izmeu
nivoa tenosti u cjevicama a i b jednaka h= 10cm.
Odrediti brzinu strujanja tenosti u irokoj cijevi AB.
RJEENJE : a b h
h= 10cm
v = ? A B


Na osnovu Bernulijeve jednaine:
p
1
+v
2
/2 = p
2
=>p
2
- p
1
= v
2
/2
p
2
- p
1
=gh= v
2
/2
v= 2gh = 1,4 m/s
5.REALNI FLUIDI
PRIMJER: Metalna kuglica poluprenika r = 2cm i
gustine
1
= 2,7 g/cm
3
pada kroz ulje konstantnom
brzinom v= 14,5 cm/s. Odrediti dinamiku viskoznost
ulja , ako je njegova gustina
2
= 0,9 g/cm
3
.
RJEENJE:
r = 2cm F
p
F
ot
F
p
+F
ot
= G

1
= 2,7 g/cm
3
F
p
=
2
gV
v= 14,5 cm/s F
ot
= 6 rv= F
s

2
= 0,9 g/cm
3
G = mg=
1
Vg
= ? G F
ot
= G - F
p


6 rv =
1
Vg -
2
gV= gV (
1
-
2
)=(4/3)r
3
g (
1
-
2
)
= 2gr
2
(
1
-
2
)/9v = 10,82 Pa s



ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
U SARAJEVU



INENJERSKA FIZIKA II
Predavanja




2. TOPLINA

2.1. Uvod

Molekularna fizika predstavlja dio fizike koji izuava strukturu i svojstva materije
polazei od tzv. molekularno - kinetikih predodbi.
Suglasno tim predodbama, svako tijelo (vrsto, tekue ili plinovito) sastoji se iz velikog
mnotva veoma malih estica - molekula. Molekule se mogu sastojati od jednog, dva ili vie
atoma. Makroskopske osobine materije (tvari) mogu se bolje razumjeti pomou molekularne
teorije tvari, tj. promatrajui to se dogaa u mikroskopskom svijetu atoma i molekula. Atomi
unutar molekule vezani su silama ije je porijeklo elektrine prirode, crt.2.1.










Crt.2.1.




Molekularnu i atomsku strukturu mogue je shvatiti samo pomou kvantne fizike, te emo se
zadrati samo na kvalitativnom opisu meudjelovanja atoma i molekula.
Na crteu 2.1. prikazano je kako sila ovisi o udaljenosti dvaju atoma u dvoatomnoj molekuli i
odgovarajua potencijalna energija E
p
(r). Kad su atomi na meusobnoj udaljenosti, r=r
o
,
molekula je u ravnotenom stanju, a potencijalna energija je minimalna. Kada je udaljenost,
r<r
o
, atomi se odbijaju jakim silama, za udaljenosti, r>r
o
atomi se privlae. Odgovarajue
potencijalne energije zadovoljavaju uvjet. F=-grad E
p
. Jedna od vanijih karakteristika
ovakvih sila je zasienost: im se dva atoma privuku i formiraju molekulu, oni vie ne djeluju
na ostale atome.

Molekule svake materije nalaze se u nesreenom, kaotinom kretanju, pri emu
nijedan smjer gibanja nema prednost pred ostalim. Intenzitet tog gibanja zavisi od
temperature materije.

Kod vrstih tijela molekule (atomi) osciliraju (titraju) oko skoro fiksnih centara koji
su pravilno rasporeeni tvorei kristalnu reetku. U tekuinama su meumolekularne
udaljenosti neto vee, privlane sile slabije, te su molekule pokretljivije. U plinovima
molekule su daleko jedna od druge, meumolekularne sile vrlo su slabe te se molekule gibaju
skoro slobodno i skoro ne utjeu jedna na drugu.

Veliina molekule je reda veliine nanometra, a masa reda 10
-27
kg, radi toga u svijetu
atoma i molekula koristi se tzv. atomska jedinica mase:

1u = 1,66 10
-27
kg (2.1.)

koja je jednaka
1
12
mase atoma izotopa ugljika
6
C
12
.

Ve smo spomenuli razliku izmeu mase i koliine tvari (materije). Za razliku mase koju
mjerimo u kilogramima, jedinica za koliinu tvari je mol (osnovna jedinica SI sistema):

Mol je koliina tvari koja sadri onoliki broj meusobno identinih estica (atoma,
elektrona, protona, iona, itd.) koliko ima atoma u 0,012 kg istog ugljika
6
C
12
.

Broj molekula u 1 molu jedna je od osnovnih prirodnih konstanti, zove se
Avogadrov
1
broj i iznosi:

N
o
= 6,023 10
23
mol
-1
(2.2.)

Molna masa ( molarna masa ) je masa koliine tvari od 1 mola.
Ako je mmasa tvari, n broj molova, tada je molna masa:

M
m
n
=

(2.3.)



2.2. Temperatura

U svim se tijelima estice neprestano gibaju; to gibanje nazivamo toplinsko
gibanje. Zbog toga gibanja estice posjeduju toplinsku energiju.

1
Amadeo Avogadro (1776-1856), talijanski fiziar.

Na osjeaj toplijeg i hladnijeg ovisi o kinetikoj energiji estica tvari s kojom dolazi u dodir.
Dovedemo li dva tijela, hladnije i toplije u meusobni kontakt, estice s veom kinetikom
energijom u sudarima predaje energiju onima s manjom energijom. Na taj nain energija u
obliku topline prelazi s jednog tijela na drugo. Za tijelo koje pri tom gubi energiju kaemo da
je toplije, a za ono na koje energija prelazi da je hladnije. Prijelaz topline taje sve dok se ne
uspostavi ravnotea. Molekule koje se bre gibaju u toplijem tijelu predaju svoju energiju
molekulama hladnijeg tijela, usporavaju se i toplije tijelo se hladi; molekule hladnijeg tijela
ubrzavaju se i tijelo se grije. U termikoj ravnotei srednja kinetika energija istovrsnog
gibanja molekula oba tijela je jednaka.

Da bi smo odredili stupanj zagrijanosti nekog tijela, definiramo temperaturu.
Temperatura je u vezi sa srednjom kinetikom energijom molekulskog gibanja. Kad dva
tijela imaju jednaku srednju kinetiku energiju gibanja estica (atoma ili molekula), ako ih
dovedemo u kontakt, toplinska energija nee prelaziti s jednog na drugo; kaemo da su tijela
na istoj temperaturi.

Temperatura je proporcionalna srednjoj kinetikoj energiji estica tijela. Obino
se temperatura ne mjeri u energetskim jedinicama ve u kelvinima (K) i definira se izrazom:

1
2
kT E
k
=
(1)


(2.4.)

gdje je k Boltzmanova konstanta (k=1,38 10
-23
J/K), a E
k
(1)
srednja kinetika energija
pojedinog stupnja slobode
2
gibanja molekula, koja ne npr. za translaciju u smjeru ose x
jednaka
1
2
2
mv
x
. Umjesto translacije, mogui su, naravno i drugi oblici gibanja, npr. rotacija i
osciliranje molekula. U sluaju da se molekule mogu gibati samo translacijski (npr. molekule
jednoatomnog plina), srednja ukupna kinetika energija je:

E mv m
k x
= =
3
2
1
2
2 2
v

budui da je pri translaciji v v
x
2
3 = ,
2
zbog ravnopravnosti svih triju smjerova u prostoru te
je:
kT E mv
k
= =
2
3
1
3
2


(2.5.)

Izraz (2.5.) je definicijska formula za termodinamiku ili apsolutnu temperaturu.

Budui da je kinetika energija uvijek pozitivna, to je i apsolutna temperatura uvijek
pozitivna veliina.
Na nultoj temperaturi, tzv. apsolutnoj nuli formula (2.4.) kae da prestaje svako toplinsko
gibanje, ova tvrdnja vrijedi samo u okviru klasine fizike (tonije reeno nije istinita). To je
ustvari najnia mogua temperatura, koja se ne moe eksperimentalno dostii iako joj se moe
vrlo blizu pribliiti. Skalu apsolutne temperature zovemo jo i Kelvinovom skalom (William
Thomson - Lord Kelvin).


2
Meusobno nezavisne veliine gibanja zovemo stupnjevima slobode. Tako imamo tri
stupnja slobode za prostornu translaciju, tri za rotaciju i sl.

Kelvin (K) je jedinica za temperaturu u Meunarodnom sustavu (SI); definiran je
pomou temperature trojne toke vode
3
.

Kelvin je
1
27316 ,
dio termodinamike temperature trojne toke vode.
U obinom ivotu temperatura se izraava u stupnjevima Celzijusa (
o
C). Nula stupnjeva
Celzijusa je temperatura ledita vode, dok apsolutna nula (OK) odgovara -273,15
o
C. Veza
izmeu Kelvinove (apsolutne) temperature T i Celzijusove temperature t je:

T K t C
o
( ) , ( ) = + 27315
(2.6.)

tj. apsolutna temperatura T izraena u kelvinima (K) brojano je jednaka zbroju mjernog broja
temperature t u
o
C i broja 273,15
. Moemo uoiti da je temperaturni interval u kelvinima jednak temperaturnom
intervalu u stupnjevima Celzijusa.

Klasina molekularno-kinetika teorija ne moe objasniti sve pojave u toplini i za
potpunije opisivanje toplinskih pojava potrebno je upotrijebiti kvantnu fiziku.




2.3. Idealan plin. Plinska jednadba

Da bi smo ilustrirali metodu istraivanja molekularno-kinetikih plinova, izvest emo
jednadbu stanja idealnog plina. Model idealnog plina je baziran na slijedeim
pretpostavkama:

Plin se sastoji od velikog broja molekula koja se kreu kaotino unutar granica sistema
koji se istrauje.
Sudari meu molekulama ili sa granicama sistema (zidovima) su savreno elastini.
Zapremina samih molekula se moe zanemariti u odnosu na raspoloivu zapreminu
sistema.
Srednja kinetika energija molekula je proporcionalna temperaturi plina.

Zbog toplinskog gibanja molekula, molekule plina djeluju na zidove posude u kojoj
se nalaze. Molekule plina udarajui u zidove posude predaju joj odreenu koliinu gibanja;
promjena ukupne koliine gibanja u vremenu odreuje silu kojom molekule plina djeluju na
povrinu zida posuda. Tlak plina jednak je sili koja djeluje na jedininu povrinu.
Izvest emo jednadbu stanja idealnog plina, tj. vezu izmeu tlaka, volumena i
temperature plina. Zamislimo da se plin nalazi u kutiji oblika kocke brida a




3
Trojna toka vode je stanje u kojoj su sve tri faze vode u ravnotei (voda, led i vodena
para). Ovo stanje odgovara temperaturi 0,01
o
C i tlaka 61,05 Pa.







Crt.2.2.

Uzmimo u razmatranje jednu od N molekula koliko ih ima u kocki (i-ta molekula).
Njena masa je m, a brzina:

iz iy ix i
v v v v
r r r r
+ + =
(2.7.)

Prilikom savreno elastinog sudara sa zidom posude (onim koji je okomit na osu x)
promijeni se x komponenta koliine gibanja molekule za iznos:

( )
ix ix ix ix
v m v m v m p
r r r r
2 = =
(2.8.)

Promjena koliine gibanja molekule jednaka je impulsu sile koji je primio zid. Budui
da je molekuli potrebno vrijeme a/v
ix
sekundi da ode od jednog kraja posude do drugog kraja,
odnosno 2a/v
ix
za oba smjera, vrijeme izmeu dva sudara promatrane molekule u isti zid
posude iznosit e:

t
a
v
ix
=
2


(2.9.)

Srednja sila kojom molekula djeluje na zid posude jednaka je ukupnom impulsu sile
koji zid primi u jedinici vremena:


F
p
t
mv
v
a
mv
a
i
ix
ix
ix ix
= = =

2
2
2


(2.10.)

To je bilo za jednu molekulu, dok za N molekula imamo:

F
p
t a
mv m
S
V
v
x
i
N
ix
i
N
ix
= = =
= =

1
1
2
1
2


(2.11.)

gdje smo umjesto a pisali a
a
a
V
S
= =
3
2
. Iz definicije za tlak p
F
S
= , slijedi da je tlak p:

p
m
v
v
i
N
ix
=
=

1
2


(2.12.)

Za makroskopske veliine, kao to su tlak i temperatura, koje nisu osobina
pojedine molekule nego veeg broja estica, vane su prosjene (srednje) vrijednosti
brzine i kvadrata brzine.
Gibanje je kaotino i ima isti broj molekula koje se gibaju u jednom i suprotnom smjeru.
Srednji kvadrat x-komponente brzine molekula je:

v
v
N
x
i
N
ix
2 1
2
=
=

(2.13.)

Uvrtavanjem ovog rezultata u izraz za tlak (2.12.) dobivamo:

p
Nmv
V
x
=
2


(2.14.)

Svi su smjerovi u posudi ekvivalentni, te vrijedi:

v v v v v
x y z
2 2 2 2
3 = + + =
x
2

(2.15.)

Uzevi ovo u obzir, dobivamo relaciju izmeu tlaka i volumena za idealan plin:

pV Nmv N
mv
NE
k
= = =
1
3
2
3 2
2
3
2
2


(2.16.)

Ovo je veza izmeu tlaka plina i srednje kinetike energije translacije molekule,
osnovna jednadba kinetike teorije plinova.

Definirajui temperaturu, istakli smo da svakom stupnju slobode gibanja pripada
srednja kinetika energija molekule
1
2
kT . Translacija molekula sastavljena je do tri stupnja
slobode, te je kinetika energija (srednja vrijednost) translacije:

E E E E kT
k k
x
k
y
k
z
= + + =
( ) ( ) ( )
3
2

(2.17.)


Efektivna brzina molekule v v
ef
=
2
jednaka je onda:
v
kT
m
ef
=
3


(2.18.)


Uvrstimo li (2.17.) u (2.16.), dobivamo jednadbu stanja idealnog plina:

pV NkT = (2.19.)

Iz (2.19.) slijedi da jednaki volumeni razliitih plinova, pri jednakom tlaku i
temperaturi, imaju jednaki broj estica. To je Avogadrov zakon.

Piemo li N=nN
o
, gdje je N
o
Avogadrov broj (broj estica u 1 molu plina) a n broj
molova plina, jednadba (2.19.) poprima oblik:

pV nN kT nRT
o
= = (2.20.)

Produkt Avogadrovog broja N
o
i Boltzmanove konstante daje novu konstantu R
koju zovemo univerzalna plinska konstanta:

R kN
J
K mol
J
molK
o
= = =

13805 10 6 10
1
8 314
23 23
, ,0235 ,


Volumen l mola bilo kojeg plina pri normiranim uvjetima (273 K, 101325 Pa) jednak
je:

V
N kT
p
mol
J
K
K
Pa
o
o
= =
6 0225 10
1
13805 10 273
101325
23 23
, ,


V
m
mol
o
=

2 10
2
3
,24

(2.21.)

To je normirani molni volumen idealnog plina.

Ako broj molova n u (2.20.) piemo kao kvocijent mase mi molne mase M, plinska
jednadba glasi:

pV
m
M
RT =

(2.22.)

Plinska jednadba (2.19.) vrijedi za idealne plinove a, aproksimativno za realne.
Aproksimacija je to bolja to je temperatura plina vea, a tlak manji; odstupanja postaju
znatna kad se plin pribliava toki kondenzacije, tj. prelazi u tekue stanje.





2.4. Avogadrov zakon, Daltonov zakon i zakon ekviparticije

Avogadrov zakon tvrdi da pri istom tlaku i temperaturama, isti volumeni dva
proizvoljna plina sadre isti broj molekula.
Ako za ta dva razliita plina napiemo jednadbu stanja:

pV N kT pV N kT = =
1 2
;


poto su parametri p, V i T za oba ta plina jednaki, slijedi da je:

N N
1 2
=

tj. u svakoj koliini ima jednak broj molekula, to je sutina Avogadrovog zakona.

Promatrajmo sada smjesu plinova u nekoj posudi zapremine V, koji se nalaze u
termodinamikoj ravnotei i meusobno ne meudjeluju. Jednadba stanja za tu mjeavinu
glasi:

( ) pV N N kT NkT = + + =
1 2
...
(2.23.)

gdje su N
1
, N
2
, ..., brojevi molekula odgovarajuih sastojaka smjese, a N je ukupan broj
molekula u posudi.

Iz izraza (2.23.), dijeljenjem sa V, dobivamo:

p
N
V
kT
N
V
kT = +
1 2
... +
(2.24.)

To znai da svaka grupa ima svoj vlastiti tlak nezavisan od tlakova ostalih
komponenti smjese. To je pretpostavka kod idealnog plina koja kae da nema meudjelovanja
izmeu molekula idealnog plina. Izrazi
N
V
kT p
N
V
kT p
2
1
2
2
= = , , ... predstavljaju tlakove
koje bi svaki plin vrio kad bi se samo on nalazio u zapremini V i oni se nazivaju parcijalni
tlakovi. Relacija (2.24.) moe se napisati u obliku:

...
2 1
+ + = p p p
(2.25.)

koja izraava Daltonov zakon. Daltonov zakon kae da je u smjesi vie plinova koji
meusobno kemijski ne reagiraju ukupan tlak jednak zbiru parcijalnih tlakova
pojedinih sastojaka smjese.
Stupanje slobode definiramo kao razliite vidove gibanja tijela. Njihov broj za neko tijelo ili
sistem tijela jednak je broju nezavisnih koordinata kojima moemo opisati kretanje danog
tijela ili sistema tijela.
Na primjer, najjednostavniji sluaj imamo kod opisivanja gibanja tokaste mase, npr. jedne
molekule koju ini samo jedan atom. Ona ima tri translatorna stupanja slobode, tj. njeno
gibanje se moe opisati pomou nezavisno promjenljive veliine (u pravokutnom
Descartovom sustavu to su koordinate x, y i z).

Ako pak imamo dvije meusobno nezavisne, tj. nepovezane tokaste mase, onda nam
treba est meusobno nezavisnih koordinata da bi smo opisali gibanje ovog sistema od dvije
tokaste mase, to su njihove koordinate x
1
, y
1
, z
1
i x
2
, y
2
, z
2
. Tada kaemo da takav sistem ima

est stupnjeva slobode. Sistem N meusobno nezavisnih materijalnih toaka, npr. N molekula
idealnog plina, ima, prema tome, 3N stupnjeva slobode.

Ukoliko, meutim, izmeu dvije tokaste mase postoji kruta veza, onda je za njihovo
opisivanje dovoljno pet nezavisno - promjenljivih, jer se esta uvijek moe izvesti iz poznate
konstantne udaljenosti tokastih masa d, prema relaciji:

( ) ( ) ( ) x x y y z z d
2 1
2
2 1
2
2 1
2
2
+ + =

Od ovih pet stupnjeva slobode, tri mogu biti koordinate centra mase sistema, a
preostale dvije mogu biti dva kuta i koji odreuju pravac u prostoru ose sistema, to znai
da su tri stupnja slobode translatorni, a dva rotacioni stupnjevi slobode, crt. 2.3.









Crt.2.3.

Ako su pak dvije takaste mase povezane elastinom vezom, onda e broj stupnjeva
slobode tog sistema biti est, jer e, uz ve spomenutih pet stupnjeva slobode biti dodan esti
oscilatorni stupanj, tj. esta koordinata koja je udaljenost r izmeu tokastih masa. U
ravnotenom stanju ova udaljenost je jednaka r
o
, a svaka promjena ravnotee uvjetuje silu
koja nastoji da ponovo uspostavi ravnoteu.

Ako se ovo razmatranje primijeni na plinove, onda je jasno da jednoatomne
molekule plina imaju tri translatorna stupnja slobode.
Broj stupnjeva slobode koji se pripisuju dvoatomnoj molekuli zavisi od tipa veze izmeu
atoma. Taj broj sadri ili tri translatorna i dva rotaciona stupnja slobode (sa krutom vezom)
ili, pored svih pet jo jedan oscilatorni stupanj slobode (ako je veza elastina). Na osnovu
relacije (2.17.), zakljuujemo da slobodna molekula sa tri stupnja slobode, ima kinetiku

energiju translatornog kretanja 3 1/2 kT, tj. na svaki stupanj slobode otpada 1/2 kT kinetike
energije poto su svi translatorni stupnjevi slobode jednako vrijedni.

Ako ovu tvrdnju uopimo, onda sistem sa s stupnjeva slobode ima kinetiku energiju:

E s
kT
k
=
2


(2.26.)


Ovaj izraz je poznat kao zakon o ekviparticiji ili zakon jednake raspodjele kinetike
energije po stupnjevima slobode.


Kod utvrivanja iznosa srednje energije molekule treba voditi rauna da dok na svaki
translatorni stupanj slobode i svaki rotacioni stupanj slobode dolazi po 1/2 kT energije,
dotle na oscilatorni stupanj slobode dolazi dvostruko vea vrijednost tj. 2 1/2 kT=kT
srednje energije molekule. Ovo se objanjava time to su translacija i rotacija molekula
vezane uz prisustvo samo kinetike energije dok su oscilacije u vezi sa postojanjem i
kinetike i potencijalne energije.


Prema tome, broj stupnjeva slobode s jedne molekule se moe napisati kao zbroj tanslacionih,
rotacionih i oscilatornih stupnjeva slobode:

s s s s
trans rot osc
= + +
. . .
(2.27.)

a ukupna srednja energija je:

E j
kT
=
2


(2.29.)

gdje je:
j s s s
trans rot osc
= + +
. .
2
.




ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
U SARAJEVU



INENJERSKA FIZIKA II
Predavanja




2.5. Termodinamika

2.5.1. Uvod

Termodinamika istrauje fizikalne procese koji se deavaju u makroskopskim sistemima, tj.
tijelima koja su sastavljena od velikog broja estica (atoma, molekula, iona, itd.). Osobine i stanja tih
sistema termodinamika prati izuavanjem relacija koje postoje izmeu topline, rada i energije, tj.
razmatra prijenos energije ovisno od fizikalnih osobina materijala koji uestvuju u tom prijenosu.

Termodinamika se zasniva na dva opa zakona prirode, na prvom i drugom zakonu
termodinamike. Na osnovu ova dva zakona mogue je logikim rasuivanjem povezati mjerljiva
svojstva materije, kao to su koeficijenti irenja, kompresibilnost, specifini i toplotni kapacitet,
toplinske transformacije i dr.

Inenjeri(strojarski, elektro) koriste principe i metode termodinamike prilikom izrade
prorauna za parne strojeve i turbine, motore sa unutranjim sagorijevanjem, mlazne motore i
hladnjake, dok ih kemijski inenjer koristi u praktino svakom procesu u kojem dolazi do prijenosa
topline, ili se javlja problem kemijske ravnotee.

Termodinamika ne postavlja nikakve hipoteze o strukturi materije. To je eksperimentalna ili
empirijska znanost.

2.5.2 Rad i toplina

Rad W izvren u nekom termodinamikom procesu koji je sistem preveo iz poetnog stanja 1
u konano stanje 2 definira se kao:

W W =

1
2


(2.30)

gdje je W infinitezimalni rad izvren u infinitezimalnom dijelu tog procesa. Za proces integriranja u
relaciji (2.30.) potrebno je znati putanju po kojoj se vri integriranje, tj. proces kroz koji sistem
prolazi, to znai da je rad funkcija procesa, pa stoga njegov diferencijal nije totalni i zato ga
oznaavamo sa W. Iz istih razloga se, onda, rad izvren u toku procesa 1-2 pie kao:

W W W = =

1
2
1 2


(2.31)

Promatrajmo idealni plin u cilindru s pominim klipom (crt.2.8.). Dovodimo li toplinu, plin e
se zagrijati, klip podizati i obavljati rad.

Pomakne li se klip za infinitezimalnu duljinu dx, rad je:

W Fds Fdx pSdx pdV = = = = (2.32)

gdje je dV poveanje volumena plina.


Crt.2.8.

Da bismo iz (2.32.) izraunali rad za konanu promjenu volumena plina, potrebno je poznavati
ovisnost tlaka o volumenu, p(V). Tada je:

( ) W p V dV
V
V
=

1
2


(2.33)

Ako znamo dijagram odreenog procesa s idealnim plinom, rad je jednak povrini ispod
krivulje p(V), crt.2.8.

Tada npr. rad pri izobarnom procesu (p=const.) je;

( ) W p dV p V V
V
V
= =

1
2
2 1


(2.34)

Ako se plin iri izotermno (T=const.), iz (2.30.), p=nRT/V i iz (2.33.) dobivamo:



(2.35) W pdV nRT
dV
V
nRT n
V
V
V
V
V
V
= = =

1
2
1
2
1
2
1



Obino se u termodinamici upotrebljava slijedei dogovor o predznaku rada: Pri ekspanziji
(dV>0), sistem (idealni plin) vri rad i rad je pozitivan (W>0); naprotiv, pri kompresiji (dV<0)
okolina vri rad nad sistemom te je rad negativan (W<0).

Iz iskustva je poznato da postoji beskonaan broj razliitih procesa u kojima neki sistem moe
prei iz jednog stanja u drugo. Razmotrimo nekoliko moguih procesa danih na dijagramu (crt.2.9.).
Koliki je rad pri prijelazu sistema iz stanja 1 u stanje 2.

Najvei rad koji sistem vri jeste du puta P
1-4-2 (maksimalna povrina), a najmanji 4
du puta 1-3-2 (minimalna povrina). Du
ostalih moguih putova 1-4-2, 1-3-2 i 4

2
1-2, rad poprima neke meuvrijednosti,
to se moe vidjeti iz veliine povrine 1 3

ispod krivulja procesa. Ako bi smjer stre-
lica promijenili, rad na sistemu bi takoer 3
pokazao razliite vrijednosti.


P
1

P
2

V
1
V
2
V
Crt.2.9.

Moemo zakljuiti da nema smisla govoriti o radu sistema (ili radu u sistemu) kao o
temperaturi, tlaku, jer rad zavisi od procesa i nema jednoznanu vrijednost pri prijelazu iz jednog
stanja sistema u drugo, tj. rad nije osobina (parametar) sistema. Matematiki reeno veliina
W nije totalni diferencijal.

Toplina je oblik prenoenja energije. Toplina, kao i rad, nije vrsta energije ve forma njenog
prenoenja. Toplina, takoer, nije osobina koju posjeduje sistem, pa njen diferencijal nije pravi, pa
emo ga oznaavati sa Q. Ukupna toplina koja je prenesena u procesu u kojem sistem iz stanja 1
pree u stanje 2 glasi:

Q Q Q = =

1
2
1 2


(2.36)

Razliite koliine topline treba dovesti tijelu da pree iz jednog stanja u drugo ako se taj
prijelaz vri na razliite naine. Na primjer, zagrijavanje izvjesne mase plina za T u izohornom
procesu zahtijeva manju koliinu topline nego isto zagrijavanje u izobarnom procesu. Koliina topline,
za razliku od energije, nije funkcija stanja sistema, jer zavisi od procesa promjene ovog stanja.
Toplina i rad imaju zajedniku osobinu da postoje samo u procesu prijenosa energije, i njihove
brojne vrijednosti zavise od vrste ovih procesa.

8.9.3 Prvi zakon termodinamike

Prvi zakon termodinamike je, u stvari, princip ouvanja energije. Ovaj zakon je nastao
postuliranjem odreenih stajalita do kojih se dolo na osnovu eksperimentalnih injenica, koje ve
stoljee i pol nita nije dovelo u sumnju.

U najopenitijem znaenju prvi zakon termodinamike tvrdi da je isti protok energije kroz
graninu povrinu sistem jednak promjeni energije samog sistema. Sa stajalita termodinamike
dovoljno je razmotriti dvije vrste protoka energije. Jedna vrsta protoka je izvreni rad na sistemu ili
rad koji vri sistem, a druga vrsta je protok topline ili zraenjem ili kondukcijom.

Ako sistemu ne dovodimo izvana energiju kaemo da je sistem toplinski izoliran, te se
plin moe iriti i vriti rad jedino na raun svoje unutranje energije.
Unutranja energija je ukupni zbroj kinetike energije toplinskog gibanja molekula i
potencijalne energije meumolekularnog djelovanja. U idealnom plinu nema sila meudjelovanja
meu molekulama, te je unutranja energija jednaka zbroju kinetike energije svih molekula:

U E N
i
ku k
= =

E
(2.37.)

Unutranja energija tijela moe se mijenjati a da se pri tom ne obavlja rad. Dovedemo li dva
tijela u kontakt, molekule tijela vie temperature predavat e energiju molekulama nie temperature
sve dok se njihove temperature ne izjednae. Unutranja energija toplijeg tijela e se smanjivati, a
hladnijeg poveavati. Kaemo da energija u obliku topline prelazi s tijela vie temperature na tijelo
nie temperature.

Unutranju energiju tijela moemo promijeniti na dva naina: vrenjem rada nad tijelom i
prijenosom topline. Tu injenicu moemo izraziti i ovako: Unutranja energija sistema poveava se
obavljanjem rada na sistemu i dovoenjem topline sistemu, a smanjuje se kad sistem obavlja
rad, odnosno kada se toplina odvodi iz sistema:

dU Q W = (2.38)

Ovako napisan zakon o ouvanju energije naziva se prvi zakon termodinamike. Q i W
nisu pravi diferencijali, ali dU jeste. Integriranjem relacije (2.38.) dobivamo:

U Q W = (2.39)

Treba naglasiti da se unutranja energija sistema ne moe identificirati ni sa radom ni sa
toplinom, jer se ove fizikalne veliine koriste samo u svezi s razmjenom energije izmeu sistema i
okoline.
Razmotrimo to na jednostavnom primjeru trljajmo ciglu o podlogu pa e se ta cigla zagrijati, tj.
radom, trenjem smo cigli predali neku koliinu energije. Do tog istog stanja moemo doi i tako to
ciglu postavimo na podlogu i izloimo je djelovanju sunca. Konano stanje cigle je u oba procesa isto,
ali nam to ne daje za pravo da tvrdimo da cigla na kraju prvog procesa sadri vie rada, a na kraju
drugo vie topline. Cigla sadri samo vie energije, pa je porast unutranje energije jednak u oba
procesa, ako su u tim procesima poetno i krajnje stanje isti.

Relacija (2.38.) predstavlja matematiku formulaciju prvog zakona termodinamike, koji
kae da se koliina topline Q koju sistem primi, moe utroiti na promjenu unutranje energije
dU i za rad W koji vri sistem protiv vanjskih sila, tj.:

Q dU pdV = + (2.40)

Na primjer, ako se plinu u posudi sa klipom dovede odreena koliina topline, ona moe da se
utroi za poveanje temperature sistema, tj. za poveanje njegove unutranje energije i za rad nasuprot
vanjskom tlaku. Kad se ovo primijeni na izotermni proces (T=konst.), pa je dU=0. Sva dovedena
toplina troi se na rad protiv vanjskih sila.

Q W = (2.41)



Druge posljedica prvog zakona termodinamike:

- U izoliranom sistemu, energija sistema ostaje konstantna. U izoliranom sistemu
vrijedi Q=W, to znai da je U=0.

- Perpetuum mobile prve vrste je nemogu. Promatrajmo jedan sistem koji proe kroz
kruni proces. Tada je U
1
=U
2
i Q=W. Ukupna koliina topline koja se dovodi sistemu jednaka je
radu koji je sistem izvrio. To znai da nije mogue konstruirati stroj koji bi radei u ciklusima izvrio
rad vei od vrijednosti energije u obliku topline.


2.5.4. Specifina toplina

Pri konstantnom volumenu plina rad tlaka jednak je nuli i u prvom zakonu termodinamike u
diferencijalnom obliku (2.40.), dV=0; slijedi:

dU Q =

Kako unutranja energija ovisi samo o stanju sistema, koliina dovedene topline u ovom
sluaju ovisi samo o konanom i poetnom stanju. Dovedena toplina proporcionalna je masi tvari i
promjeni temperature dT. Koeficijent proporcionalnosti c
v
je specifina toplina pri stalnom volumenu:

Q mc dT
v
= (2.42)

Specifina toplina jednaka je dakle:

c
m
dU
dT
v
=
1


(2.43)

gdje smo koristili dU=Q. Openito specifina toplina ovisi o temperaturi, tako da je toplina koju
trebamo dovesti da ugrijemo tijelo od poetne temperature T
1
do konane temperature T
2
jednaka
integralu:

( ) Q m c T dT
T
T
v
=

1
2


(2.44)

Zagrijavanjem pri konstantnom tlaku tijelo se rastee i obavlja rad protiv tlaka. Stoga je
potrebno dovesti vie topline da bismo tijelo ugrijali za odreenu temperaturu. Unutranja energija
promjeni se za:

( ) dU Q pdV Q d pV Vdp = = +


Kako je tlak konstantan, zadnji lan jednak je nuli, te imamo:

( ) ( ) Q dU d pV d U pV = + = +
(2.45.)


Veliina U +pV ovisi jedino o stanju sistema i zove se entalpija H. Dakle, dovoenjem
topline pri konstantnom tlaku za isto toliko povea se entalpija. Slino (2.42.) i (2.43.) definiramo
specifinu toplinu pri konstantnom tlaku c
p
:

Q mc dT
p
= (2.46.)
gdje je:

c
m
dH
dT
p
=
1


(2.47.)

Obje specifine topline praktino su jednake za tekuine i vrsta tijela, dok se za plinove
znatno razlikuju.

U idealnom plinu nema meumolekularnih sila, te promjena tlaka i volumena uz stalnu
temperaturu i time promjena razmaka meu molekulama ne utjee na unutranju energiju: dakle
unutranja energija je funkcija samo temperature plina.

Za jednoatomske plinove, ije se estice mogu gibati samo translatorno, unutranja energija je
na osnovu (2.22.) i (2.37.) jednaka:

U NE N kT
m
M
RT
k
= = =
3
2
3
2

(2.48.)

Specifina toplina pri stalnom volumenu onda je jednaka:

c
m
dU
dT
R
M
v
= =
1 3
2


(2.49.)

Entalpija jednoatomnog plina jednaka je:

H U pV
m
M
RT
m
M
RT
m
M
RT = + = + =
3
2
5
2



iz ega slijedi specifina toplina pri stalnom tlaku:

c
m
dH
dT
RT
p
= =
1 5
2


(2.50.)

Vrijednost omjera, koji se naziva adijabatski eksponent,
= =
c
c
p
v
1,67
(2.51.)

u dobrom je slaganju s izmjerenim vrijednostima za jednoatomne plinove.

Pri prouavanju unutranje energije dvo i vie atomnih plinova treba, osim translatornog, uzeti
u obzir rotacijsko i oscilatorno (vibracijsko) gibanje; ona poveavaju unutranju energiju, a time i
specifinu toplinu.


ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO

INENJERSKA FIZIKA II
---Predavanja 3 drugi dio ---

Toplota i rad imaju zajedniku osobinu da postoje samo u procesu prijenosa energije, i njihove brojne
vrijednosti zavise od vrste ovih procesa.Zbog toga emo u ovom dijelu govoriti o razliitim promjenama
stanja gasa (procesima) i izvesti izraze za rad pri razliitim procesima.
1.Adijabatski proces
Adijabatska promjena stanja idealnog gasa je takva promjena stanja kod koje nema razmjene toplote
sa okolinom tj, Q = 0. To su procesi koji se deavaju u izolovanim sistemima ili oni koji se deavaju
jako brzo, pa sistem nema vremena da razmjeni toplotu sa okolinom.
Spoljani rad pri adijabatskoj ekspanziji vri se na raun promjene unutranje energije gasa. Na
osnovu I zakona termodinami e: k

o (*) = nC
v
JI + pJI
= nC
p
JI - IJp
= u
pJI = -nC
v
JI
IJp = nC
p
JI
Djeljenjem ovih jednaina dobijemo :
dp
p
o
Za o
= -
C
p
C
v
dv
v

Integracijom
dp
p

] = -
c
p
c
v
]
dv
v
gdje je
c
p
v
c
= adijabatski eksponent
np = -lnI + lnconst
Antilogaritmiranjem pI
k
= const -ovo je jednaina adijabatskog procesa.


l
Koristei jednainu stanja idealnog gasa pV = nRT , p = nRT/V

p [
nR1
p

k
= const
p
1-k
k
I = const ()
Ili II
k-1
=
p

pI = onst Bojl-Mariotov zakon pI
k
= const
pJI + Jp p
k-1
JI +
k
Jp = u
dp
dv
const



izoteima
auijabata

V


c
I = u I
= -
p
v
= -
p
v

dv

dp


Nagib tangente na auijabati je vei za puta nego kou izoteime. Auijabatski piocesi teku
.
bizo.
Rau pii auijabatskoj ekspanziji moemo iziaunati polazei ou iziaza (*) uz uslov Q=u tj
A = u0 ili A = puv = n C
v
uT
Ako inte o onanog stanja (2) uobiemo giiiamo izmeu p etnog stanja(1) i k
A
12
= n C
v
(T
1
T
2
) = n C
v
T
1
(1 T
2
T
1
)
Iz jeunaine stanja iziazimo T
1
kao
1
R
I
1
=
p
n
I
1
=
p
1
n
v
1
(C
p
-C

)
v

A iz jeunaine ( ) uobijemo
1
1
1
2
= (
p
2
p
1
)
k
pa to uvistimo u iziaz za A
12 .
0zimajui u obzii
=C
p
/C
v

-1k
uobi Nayeiovu ielaciju C
p
C
v
= R i jemo iziaz za iau pii auijabatskom piocesu :

A
12
=
p
1
v
1
k-1
_1 -[
v
1
v
2

k-1
_ =
p
1
v
1
k-1
_1 -[
p
2
p
1

k-1k
_



2.Politiopski pioces
i toplotnog kapaciteta gasa
uobijemo

ioces ko se ueava pii konstantnoj viijeunost P ji
C = const. naziva se politiopski pioces tj. za koji je
T Q = nCu
Iz I zakona teimouinamike o = nC
v
JI + pJI
nRTv uvitavanjem a iz jeunaine stanja p =

nCuT = nC
v
JI +
nR1
v
JI
Ako u ovo i R z C
v
uobit emo iziaz j ielacij amjenimo sa C
p


d1
1
=
C
p
-C
C
v
-C
dv
v

0obiajeno je ua se kolinik

C
p
C
v
-C
-C
= n
p itiopski eks onent, iako nema nikakve veze sa n iz jeunaine
je bioj mol a.Tako ua naa jeunaina ima oblik:
obiljeava slovom n i zove se
stanja iuealnog gasa koje ouie
ol p
u ov

d1
1
+ (n - 1)
dv
v
= u
to nakon integiacije uaje
) lnv =
i
lnT + (n1 ln const.
1
= const.
gom obliku pieko paiametaia
li T v
n
0vo je jeunaina politiopskog piocesa, a moe se pisati i u uiu
v ka p i o
p v
n
=const.
Razmotiimo uo saua n inom politiope.
j, n =u, pa se uobije
poz ate piocese i upoieuimo ih sa jeuna
Za izobaini pioces p= const., C=C
p
t

1
v
= const. uejLisakov zakon
Za izoteimni pioces T= con
p akon
Za izohoini pioces je v=con
st., C=_ , n = 1, pa je
v = const. BojlNaiiotov z
st., C = , n=_ Cv
= const ailov zakon
je
.
p
1
Za auijabatski pioces Q = u, C=u, n=, p
pv

= const.
a

p
=const. T=const. v



p=const .


o zvri pri politrops m procesu moe se izraunati polazei od relacije za rad

= pJI
v
2
v
1
gdje je

V V
Rad k ji se i ko
A
12
]

pI
n
= p
1
I
1
n
= p
2
I
2
n

meustanje poetak kraj
v
n
p =
p
1
v
1
n
A
12
= ] pJI
v
2
v
1
=p
1
I
1
n
]
dv
v
n
v
2
v
1



12
=
p
1
v
1
n
n-1
A j
v
1
-
1
v
2
n-1
1
n-1
[ ili
A
12
=
n-1
_1 -[
v
1
v
2
p
1
v
1

n-1
_ --rad pri politropskom procesu za bilo koji n=1
p
1
I
1
=
m
H
RI
1

A
12
=
mRI
1
H(n - 1)
_1 - _
I
1
I
2
]
n-1
Za adijabatski proces n=
A
12
=
p
1
I
1
n - 1
_
_1 - _
I
1
I
2
]
k-1
_
Za izobarni proces n = u
A
12
=
1 1
-1
p I
_1 - _
1
I
2
I
]
1
_ = p(I
2
- I
1
)




-




ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO

INENJERSKA FIZIKA II
--Predavanja

2.5.5. Drugi zakon termodinamike
Prvi zakon termodinamike je posljedica zakona o ouvanju energije i on govori o tome da
uvijek mora biti ispunjen uvjet tonog omjera izmeu koliine topline i rada u bilo kojem
procesu, ali ne govori nita o smjeru odvijanja procesa. Osnovni problem koji se namee u
svim procesima konverzije topline u rad i rada u toplinu je u injenici da u nekom ciklinom
procesu uvijek moemo sav rad prevesti u toplinu, ali svu toplinu ne moemo prevesti u rad.
Drugi zakon termodinamike moe se formulirati: Nemogue je napraviti toplotni stroj
koji bi u periodinom ciklusu svu dovedenu toplinu pretvorio u mehaniki rad. To bi bio
perpetuum mobile druge vrste.

Crt.2.10.

Kad ne bi vaio ovaj princip, brod bi se mogao kretati uzimajui toplinu iz mora (koja
je ogromna). To bi bilo mogue po prvom zakonu termodinamike, ali se protivi drugom
iskustvu.
Carnot
1
(Karno) je prvi spoznao da je za pretvaranje topline u mehaniki rad potreban pad
temperature, i da se toplina moe pretvoriti u rad samo ako postoji prijelaz topline, a za to su
potrebna dva spremnika topline razliitih temperatura. Ma koliki bio ogroman sadraj topline
mora ili zraka, ta se toplina ne moe pretvoriti u rad u toplinskim strojevima, ukoliko nemamo
spremnik topline nie temperature. Takvih spremnika nema, jer sva okolina ima jednaku
temperaturu. Spremnik nie temperature mogao bi se napraviti umjetnim putem, hlaenjem
ispod temperature okoline (hladnjacima). Ali taj bi postupak zahtijevao ulaganje mehanikog
rada. Utroak rada bio bi u najboljem sluaju jednak dobitku na mehanikom radu iz
toplinskog stroja (u praksi nemogue). Iz svega ovoga se vidi da nije mogue sagraditi
parobrod iji bi stroj iskoritavao toplinu mora. Stroj koji bi to vrio bio bi neka vrsta
perpetuum mobile.

Na kraju moemo zakljuiti:
Toplina sama od sebe prelazi samo s tijela vie temperature na tijelo nie temperature.
Toplina prelazi s tijela nie temperature na tijelo vie temperature samo uz naroito
djelovanje izvana, tj. samo uz utroak vanjskog rada. Perpetuum mobile druge vrste
nije mogu, tj. nije mogue krunim procesom trajno uzimati toplinu iz jednog
spremnika i pretvarati u mehaniki rad.

Na crt.2.10a. dana je shema toplinskog stroja. Da bi se napravio toplinski stroj,
potrebno je imati dva rezervoara (spremnika) razliite temperature: iz onog vie temperature
stroj uzima koliinu topline Q
1
, jedan njen dio pretvara u rad (W), a ostatak Q
2
predaje
rezervoaru nie temperature. Pri tome koeficijent iskoritenja:

= =
W
Q
Q Q
Q
1
1 2
1


(2.52)

Slino rade i toplinske pumpe (hladnjaci): oni prenose toplinu s hladnijeg na toplije
tijelo uz utroak rada. Na crt. 2.10b. dana je shema rada toplinske pumpe (hladnjak). Kod
hladnjaka u domainstvu, hrana (kockice leda) predstavljaju hladni rezervoar, rad vri
elektromotor, a topli rezervoar je zrak u okolini hladnjaka (u kuhinji).

1
S.Carnot, francuski inenjer.

2.5.6 Entropija

Prvi zakon termodinamike, koji je u stvari zakon ouvanja energije, ne daje mogunost
odreivanja smjera termodinamikog procesa. Iz njega ne moemo odrediti smjer izmjene
topline izmeu dva tijela razliitih temperatura. S gledita I zakona termodinamike prijelaz
topline sa hladnijeg na toplije tijelo i obrnuto jednako je vjerojatno. Prema ovome, parobrod
bi mogao uzimati toplinu iz mora pokretati svoje propelere i vraati je nazad u obliku hladne
vode ili ak leda. kao to nam govori iskustvo ovo je nemogue. Sadraj topline morske vode
ili potencijalne energije je beskoristan jer nema rezervoara sa hladnijom vodom ili nema nieg
potencijalnog nivoa vode.

Promatrajui ove primjere moemo zakljuiti da postoji prirodan tok topline
od toplijeg ka hladnijem, odnosno prirodan smjer pretvaranja energije: je od
mehanike energije ka toplini.

U termodinamici je bilo potrebno pronai veliinu koja karakterizira smjer
termodinamikog procesa. Ako su dana stanja jednog izoliranog sistema a ako je unutranja
energija u oba sistema ista, da li je mogue nai kriterij koji odreuje koje se od ta dva stanja
moe uzeti kao poetno stanje, a koje kao konano stanje jednog procesa koji bi se u sistemu
mogao zbiti? Da bi rijeili ovaj problem treba pronai funkciju, koja je funkcija stanja sistema
i koja bi imala razliite vrijednosti na poetku i na kraju procesa. Nju je prvi pronaao
Clausius (Klausijus) i naziva se entropija.

Kao i unutranja energija sistema, ona je funkcija samo stanja sistema, i, kao to se
moe vidjeti, ona ili raste ili ostaje konstantna u svakom moguem procesu do kojeg dolazi u
izoliranom sistemu. Pomou entropije drugi zakon termodinamike moe se formulirati na
slijedei nain:

Nisu mogui procesi u kojima bi dolazilo do smanjenja entropije izoliranog sistema, ili,
u svakom procesu do kojeg dolazi u izoliranom sistemu entropije sistema raste ili ostaje
konstantna.




Drugi zakon termodinamike moe se matematiki iskazati kao:

dS
Q
T
=



(2.53.)

Integriranjem dobivamo:

S S
Q
T
2 1
1
2
=

(2.54.)

Veliina S naziva se entropija sistema, za koju vrijedi:

Entropija sistema je definirana samo za ravnotena stanja
Iz relacije (2.54.) moe se izraunati samo promjena entropije. U mnogim
praktinim problemima, kao to je projektiranje parnih strojeva, u obzir dolaze
samo promjene entropije. Za entropiju nekog sistema moe se, kao pogodnije, uzeti da
je entropija nula za neko referentno stanje tako da se svako drugo stanje te supstance
moe definirati jednom numerikom vrijednosti.
Entropija sistema u ravnotenom stanju je funkcija samo stanja sistema, i nezavisna
je od njegove prethodne povijesti. Entropija se, prema tome, moe izraziti kao funkcija
termodinamikih promjenljivih, kao to su tlak i temperatura, ili tlak i volumen.
Promjena entropije moe se izraunati na osnovu relacije (2.54.) samo za reverzibilne
(povratne) procese.

Svi stvarni procesi su ireverzibilni (nepovratni). Oni se zbivaju konanom brzinom, sa
konanim razlikama temperatura i tlaka izmeu dijelova jednog sistema ili izmeu jednog
sistema i njegove okoline. Pokazuje se da jedan od posljedica drugog zakona termodinamike
je taj da entropija jednog izoliranog sistema raste u svakom prirodnom (ireverzibilnom)
procesu. Jedan od razloga to se u mehaniku uvodi pojam energije, koliine gibanja jeste to
se te veliine pokoravaju zakonima ouvanja. Entropija, naprotiv, ne ostaje ouvana osim u
reverzibilnim procesima.

Kad se aa tople vode pomijea sa aom hladne vode, toplota koju je topla voda
izgubila jednaka je toplini koju je hladna voda dobila. Toplina u ovom procesu ostaje
ouvana, ili, openito, energija ostaje ouvana. S druge strane, dok se u procesu mijeanja
entropija tople vode smanjuje a entropija hladne vode raste, smanjenje entropije jednako
njenom poveanju i ukupna entropija sistema je na kraju vea nego to je bila na poetku.
Odakle je dola ova dodatna entropija? Odgovor je da je dodatna entropija nastala u procesu
mijeanja tople i hladne vode. Takoer, kad je entropija jednom nastala, ona se ne moe nikad
vie unititi. Svemir mora trajno nositi ovaj dodatni teret entropije. Energija se ne moe ni
stvoriti ni unititi kae prvi zakon termodinamike. Entropija se ne moe unititi kae
drugi zakon ali se moe stvoriti.
Moemo zakljuiti: Entropija izoliranog sistema raste u svakom prirodnom (tj.
ireverzibilnom) procesu.


2.5.7. Entropija i vjerojatnost

Prema Boltzmannu, entropija ima sasvim jednostavno statistiko tumaenje. U ranijem
izlaganju vidjeli smo da entropija izoliranog (sistema preputen sam sebi) sistema se ne moe
smanjivati, S 0. S druge strane, oigledno je da e sistem koji je preputen sam sebi
prelaziti iz stanja manje vjerojatnih u stanja vie vjerojatnosti. Dospjevi u najvjerojatnije
stanje, sistem e ostati u njemu neogranieno dugo. Prema tome, entropija i vjerojatnost stanja
izoliranog sistema ponaaju se na slian nain: one mogu ili da rastu ili da ostanu
neizmijenjene. Iz ovih razloga izlazi da izmeu entropije i vjerojatnosti stanja sistema mora
postojati odreena veza.

Boltzmann je pokazao da ta veza ima sljedei oblik:

S k w = ln (2.55.)

gdje je k Boltzmannova konstanta, w tzv. termodinamika vjerojatnost stanja, pod kojom
se podrazumijeva broj razliitih naina pomou kojih se moe ostvariti dano stanje.

Termodinamika vjerojatnost, razlikuje se od matematike, koja se obino naziva
jednostavno vjerojatnost. Matematika vjerojatnost nekog dogaaja jednaka je odnosu broja
sluajeva koji su povoljni za promatrani dogaaj prema opem broju jednako moguih
sluajeva. Prema tome, ona se izraava razlomkom i ne prelazi jedinicu. Termodinamika
vjerojatnost, naprotiv, izraava se cijelim brojem, po pravilu veoma velikim brojem.

Da bismo razumjeli smisao veliine w, promatrajmo slijedei primjer. Neka se u
posudi nalaze etiri molekule. Zamislimo da je posuda podijeljena na dva jednaka dijela, lijevi
i desni, crt. 2.11. Zbog gibanja
molekula njihova raspodjela izmeu dijelova posude e se mijenjati. Razmotrimo stanja
koja se razlikuju brojem molekula na lijevoj i
desnoj strani posude. Molekule oznaimo slovima (a, b, c i d) i izraunajmo broj naina na
koje moe da bude realizirano svako stanje.
Rezultati izraunavanja dati su u tabeli 2.1.
Od 16 moguih raspodjela molekula izmeu polovina posude, est odgovara istom broju
molekula s desne i lijeve strane, osam stanjima pri kojima se u jednoj od polovina posude
nalazi jedna molekula, a u drugoj tri, a samo na dva naina mogu se dobiti stanja pri kojima se
sve molekule skupljaju u jednoj od polovine posude.

a c

Crt.2.11

Svaka od molekula s jednakom vjerojatnosti moe se nalaziti kako u lijevoj tako u
desnoj polovini posude. Zbog toga se svaka od 16 raspodjela molekula ostvaruje jednako
esto. Prema tome, broj naina realizacije danog stanja odreuje vjerojatnost toga stanja.

Kako moemo vidjeti, u sluaju etiri molekule postoji velika vjerojatnost (1/8) da e
se sve molekule sabrati u jednoj od polovine posude. S poveanjem broja molekula, meutim,
stanje se bitno mijenja. U tabeli 2.2. dati su brojevi naina realizacije razliitih stanja za deset
molekula.


Tabela 2.1.

Stanje Nain realizacije
stanja
Broj
naina
L D L D realizacije
0 4 a,b,c,d 1
1 3 a
b
c
d
b,c,d
a,c,d
a,b,d
a,b,c
4
2 2 a,b
a,c
a,d
b,c
b,d
c,d
c,d
b,d
b,c
a,d
a,c
a,b
6
3 1 a,b,c
a,b,d
a,c,d
b,c,d
d
c
b
a
4
4 0 a,b,c,d 1
Ukupno
naina 2
4
= 16

U tom sluaju vjerojatnost da e se sve molekule sabrati u jednoj polovini posude
ravna je svega 1/512. U veini sluajeva (u 672 od 1024) u oba dijela posude dobije se isti (5-
5) ili skoro isti (6-4 ili 4-6) broj molekula.

Moe se pokazati da je ukupni broj naina raspodjele N molekula izmeu dvije
polovine posude jednak 2
N
. Zbog toga, ako je N broj molekula, na primjer 10
20
, onda e
vjerojatnost da e se sve molekule sabrati u jednoj od polovina posude biti vrlo mala (210
-20
).

Pretpostavimo da se u poetku plin nalazio u lijevoj polovini posude koja je
pregradom odijeljena od desne prazne polovine. Ako uklonimo pregradu, plin e se
proizvoljno rairiti po itavoj posudi. Taj proces e biti nepovratan budui da je vjerojatnost
da e se, kao rezultat toplinskog gibanja, sve molekule skupiti u jednoj od polovina posude,
kako smo vidjeli, praktino jednaka nuli. Prema tome, sam po sebi, bez djelovanja izvana,
plin nee uspjeti da se ponovo nae u lijevoj polovini posude. Prema tome, proces irenja
plina na itavu posudu je nepovratan zbog toga to je njemu obratni proces malo vjerojatan.
Taj zakljuak se moe proiriti i na druge procese. Svaki nepovratni proces je takav proces
kojemu je obratni proces krajnje nevjerojatan.


Tabela 2.2.

Broj molekula
Lijeva
strana
Desna
strana
w
0
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
9
8
7
6
5
4
3
2
1
1
10
45
120
210
252
210
120
45
10
10 0 1


Ukupno 2
10
=1024

TOPLOTNI STROJ



Sistem koji cikliki pretvara toplotu u mehaniku energiju



Q
A
TOPLOTA KOJU GORIVO PREDA VODI

A
T
RAD KOJI VRI TURBINA

Q
K
TOPLOTA KOJU TREBA ODVESTI DA BI PARA
PRELA U VODU
A
P
ENERGIJA POTREBA ZA RAD TURBINE


P T K A
A A Q Q =




DRUGI ZAKON TERMODINAMIKE


Problem konverzije TOPLOTE U RAD . Sav rad moemo prevesti u toplotu ali svu
toplotu nemoemo prevesti u rad.
Toplotni stroj je sistem koji c ikliki radi i pretvara toplotu u mahaniku energiju
(rad) .
Termodinamiki proces je reverzibilan (povratan) ako dozvoljava povratak
sistemna u poetno stanje bez promjena na okolinu ( nepriguene ocsilacije).
Ireverzibilni (nepovratni) procesi su svi realni procesi ( trenje, difuzija, izmjena
toplote itd.)






TOPLOTNA PUMPA (FRIIDER)
W Q Q + =
2 1

2
Q
negativna veliina

Koeficijent korisnog djelovanja


2 1
2 2
Q Q
Q
W
Q
K
+
= =



Carnotoov ciklus








Termiki koeficijent korisnog djelovanja

1
2 1
1
2
1
T
T T
Q
Q
= + =


Najvei stepen korisnog djelovanja toplotnih strojeva ima Carnotoov stroj.

Nijedan stroj koji radi izmeu dvije temperature nemoe biti efikasniji od
Carnootovog stroja.

Svi Carnootovi strojevi koji rade izmeu dvije iste temperature imaju istu
efikasnost bez obzira na prirodu radnog medija.

II ZAKON TERMODINAMIKE

NEMOGUE JE NAPRAVITI TOPLOTNI STROJ KOJI BI U PRIODINOM
CIKLUSU SVU DOVEDENU TOPLOTU PRETVORIO U RAD. To bi bio
perpetuum mobile II vrste.




Kada ovo ne bi vailo!!


Brod bi se mogao kretati po moru uzimajui toplotu iz mora ili iz okolnog zraka.
NEMOGU JE PROCES IJI BI JEDINI REZULTAT PRENOS TOPLOTE OD
HLADINJEG TIJELA NA TOPLIJE.


ENTROPIJA

ENTROPIJA ODREUJE SMJER ODVIJANJA TERMODINAMIKOG
PROCESA. TOPLOTA SE PRIRODNO KREE OD TOPLIJEG KA
HLADNIJEM.

Prirodni smjer pretvaranja energije
MEHANIKA ENERGIJA

TOPLOTNA ENERGIJA

Svaki ireverzibilan proces praen je porastom entropije.
ENTROPJA RASTE AKO PROCES TEE U PRIRODNOM SMJERU

0
T
Q
p

T
Q
dS
p

=


p
Q
povratni ciklus





ENTROPIJA
KLAUZIJUSOVA TEOREMA






Za povratne sisteme
T
Q
dS

=


Za nepovratne sisteme
T
Q
dS

Kod nepovratnih procesa uvjek imamo poveanje entropije.


I zakon termodinamike

W dU Q + =

II zakon termodinamike

TdS Q=


Kombinacijom dobivamo

W dU TdS + =

Bez vanjskih sila
pdV W =


pdV
T
dU
TdS + =


Integracijom dobivamo

dV
T
p
T
dU
S S
x x
x

+ =
0 0
0


Toplota koja se prenosi u povratnom procesu moe se izraziti

=
2
1
12
S
S
TdS Q










Unutranja energija

dT nc dU
v
=


Entropija
V
dV
nR dT nc dV
T
p
T
dU
dS
V
+ = + =


Integracijom od T
0
do T

+ =
V
V
T
T
V
V
dV
nR dT
T
c
n S S
0 0
0


0
0 0
ln ln S
V
V
nR
T
T
nc S
V
+ + =


Nernstova teorema (III zakon teromdinamike)

Pri apsolutnoj nuli i entropija bilo kojeg tijela tei
nuli.

lim S =0

0 T

1
ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
U SARAJEVU
INENJERSKA FIZIKA II
- predavanja -
3.MOLEKULARNO- KINETIKA TEORIJA GASOVA
Molekularnokinetika teorija bazira se na zakonima klasine fizike, koristei
statstiku fiziku za razmatranje velikog broja identinih estica.
Ve smo ranije objasnili model idelnog plina ( gasa) kao:
-veliki broj molekula koje se haotino kreu;
-nema meudjelovanja, izuzev sudara koji su elastini
-zapremina molekula se moe zanemariti.
3. 1 Barometarska formula
Jedan od dokaza realnosti gibanja molekula je fenomen Braunovog gibanja
koje je otkrio Robert Brown (1827.) promatrajui pod mikroskopom gibanje
polenovog praha u vodi. Uvean mikroskopom gibanja zrnaca polena su izgledala
kaotina, podsjeajui na fantastini divlji ples, pun sudara i obrta.
Eksperimenti su pokazali da takvo gibanje nije povezano s biolokim
porijeklom estica ili sa gibanjem tekuine, ve ono postoji ako se sitne estice nalaze
u plinovitoj ili tekuoj fazi ili jednostavno u nekom rastvoru. Eksperimenti su takoer
pokazali da priroda Braunovog gibanja zavisi od osobine tekuine a ne zavisi od
osobine estica koje su rastvorene u njoj. Pri tome je utvreno da brzina gibanja raste
sa porastom temperature ili sa smanjenjem dimenzija estica.
Haotino gibanje molekula je razlog zato se molekule plina uniformno
rasporeuju po raspoloivoj zapremini tako da svaka jedinina zapremina u
prosjeku sadri isti broj molekula. U ravnotenom stanju tlak i temperatura
plina su takoer isti po cijeloj zapremini. To vrijedi u svim onim sluajevima kad
vanjska sila nije prisutna.
Kao primjer ponaanja plinova u polju sile, promatrat emo utjecaj
gravitacijske sile na atmosferu Zemlje. kad ne bi bilo termikog gibanja molekula
zraka, sve one bi pod djelovanjem sile tee pale na Zemlju i oko Zemlje bi se
formirao tanak zrani sloj. S druge strane, kad ne bi bilo sile Zemljane tee,
molekule zranog omotaa bi se uslijed kaotinog gibanja rasprile svuda po svemiru.
2
Postojanje zranog omotaa oko Zemlje je uvjetovano istovremenim
postojanjem termikog gibanja molekula i gravitacijske sile Zemlje, to kao
posljedicu daje tono definiranu raspodjelu koncentracije molekula po visini u
atmosferi, tj. promjenu pritiska sa udaljenou od Zemlje.
Izvedimo matematiku formulaciju ove zakonitosti. Promatrajmo vertikalni
zrani stup koji ima tlak p
o
na povrini Zemlje, x
o
=0.
Tlak na nekoj visini x je p. Kada se visina
visina promijeni za iznos dx, tlak se promijeni za dp, crt.3.1
Pri tome se pod tlakom misli na teinu zranog stuba iznad neke jedinine povrine
na izobarnoj visini. To znai da je dp u stvari odreen razlikom teine stupova na
visinama x i x + dx:
p+dp
dx
p
x
p
0
Crt.3.1
( ) gdx dp p p +
(3.1)
gdje je: -gustoa zraka,
g-gravitacijsko ubrzanje.
Gustoa zraka je jednaka produktu mase jednog molekula m i broja molekula u
jedininoj zapremini, n=N/V.
m n
(3.2.)
Iz jednadbe stanja pV=NkT, moe se dobiti koncentracija n kao:
n
N
V
p
kT

(3.3.)
to uvrtavanjem u izraz (3.2.) daje:

mp
kT
(3.4.)
3
Kad se izraz (3.4.) uvrsti u (3.1.) dobivamo:
dp
mg
kT
p dx
(3.5.)
ili nakon razdvajanja promjenljivih,
dp
p
mg
kT
dx
(3.6.)
Pretpostavimo da se temperatura T ne mijenja s visinom (ovo se moe
prihvatiti za relativno male promjene visine), moemo izvriti integriranje jednadbe
(3.6.):
ln ln p
mg
kT
x C +
(3.7.)
gdje je C integraciona konstanta koja se odreuje iz poetnih uvjeta, tj. za x
o
=0, p=p
o
,
dobiva se C=p
o
pa jednadba (3.7.) postaje:
x
kT
mg
o
e p p

(3.8.)
Jednadba (3.8.) daje vezu izmeu tlaka i visine i naziva se barometarska
formula.
Ova formula moe se koristiti za odreivanje visine ako se zna tlak na toj
visini i tlak na morskoj povrini p
o
. U avionima je, na primjer, ugraen instrument
koji direktno pokazuje visinu aviona u metrima. Ovaj instrument ima takoer
korekciju za temperaturu koja znatno opada sa visinom.
Poto postoji linearna veza izmeu tlaka p i koncentracije molekula, prema
jednadbi, pV=NkT; p=N/V kT=nkT .pa se barometarska formula moe
transformirati u oblik:
x
kT
mg
o
e n n

(3.9.)
koji daje zavisnost koncentracije molekula n od visine x, gdje je n
o
broj molekula u
jedinici zapremine na visini x
o
=0.
3.2 Boltzmannov zakon
4
Barometarska formula (3.9.) izvedena je za plin koji se nalazi pod djelovanjem
gravitacijske sile. Openito govorei, izraz mgx je potencijalna energija molekule, u
gravitacionom polju na visini x, E
p
=mgx.
Jednadba (3.9.) daje informacije o broju estica energije E
p
u jedinici
zapremine u gravitacijskom polju Zemlje:
n n e
o
Ep
kT

(3.10)
Pri tome se gornja relacija moe poopiti tako da se za polje sile moe uzeti
bilo koje drugo polje u kojem estice imaju potencijalnu energiju E
p
. Ova relacija se
zove Boltzmannov zakon. On nam omoguava da odredimo onaj dio estica koji u
stanju termodinamike ravnotee ima energiju U, tj.:
n
n
e
o
U
kT

(3.11.)
n
T
1
T
2
< T
1
T
2
U
Crt.3.2.
Iz relacije (3.11.) se vidi da dio estica
n
n
o
, koji ima energiju U, zavisi samo
od temperature, to znai da temperaturu sada moemo smatrati kao veliinu od
koje zavisi raspodjela estica po energijama. Za izabranu temperaturu, dio
molekula koji ima energiju U vrlo brzo tei nuli kad U raste. To znai da je dio
molekula koje imaju vrlo visoku energiju veoma mali. S druge strane, dio molekula
date energije U utoliko je vei ukoliko je temperatura via.
5
3.3 Maxwellova raspodjela molekula idealnog plina po brzinama
Boltzmannov zakon nam daje raspodjelu molekula prema vrijednostima
njihove potencijalne energije u nekom potencijalnom polju sila
podrazumijevajui da se radi o skupu identinih estica u stanju kaotinog
termikog gibanja.
Sad nas interesira kako se molekule idealnog plina rasporeuju prema
vrijednostima njihove kinetike energije, tj. prema intenzitetima njihovih brzina.
Molekule plina imaju razliite brzine i po veliini i po smjeru, koje se uz to
neprestano mijenjaju uslijed stalnih sudara.
Dok je raspodjela molekula po smjerovima ravnomjerna, poto su svi smjerovi
gibanja ravnopravni i, prema tome, jednako vjerojatni, dotle intenziteti brzina
molekula, koji mogu imati veliinu od 0 do , uope nisu jednako vjerojatni. To se
deava zato to je promjena brzina molekula pri sudarima nastaje sluajno. Pri tome
su neke brzine molekula vrlo malo vjerojatne (npr. beskonano velike brzine ili
veoma male brzine) dok su neke druge mnogo vjerojatnije, tj. ee zastupljene meu
molekulama. Tada je mogue oekivati neku najvjerojatniju brzinu.
Funkciju raspodjele f(v) molekula idealnog plina po vrijednostima
njihove brzine prvi je teoretski odredio J.C.Maxwell (1859.), koristei se
razmatranjima baziranim na teoriji vjerojatnosti. Izvoenje funkcije f(v) prelazi
razinu prethodnog znanja iz fizike, pa emo to izvoenje ovdje izostaviti. Navest
emo konaan oblik f(v):
f v Ae v
mv
kT
( )

2
2
2
(3.12.)
Funkcija f(v) se zove funkcija raspodjele i poznavajui nju i ukupan broj
molekula N, moemo odrediti broj molekula N
v
koje imaju brzine u intervalu brzina
v. Kvocijent:

N
N
f v v
v
( )
(3.13.)
daje onaj dio molekula ije brzine lee unutar danog intervala brzina v. Moe
se rei da izraz (3.13.) daje vjerojatnost da e brzina molekula leati u intervalu
od v do v+v.
Oigledno je da zbroj svih skupova molekula N
v
iz razliitih intervala brzina
jednaka ukupnom broju molekula N:
( ) ( )
i
v
i
i
i i
N Nf v v N


dijeljenjem s N dobivamo:
6
( )
i
i i
f v v

1
(3.14 )
Relacija (3.14.) predstavlja vjerojatnost da e brzina molekule imati neku
vrijednost izmeu 0 i . Poto brzina molekule uvijek ima neku vrijednost, prikazana
vjerojatnost je vjerojatnost sigurnog dogaaja i, prema tome, jednaka jedinici.
Ukoliko interval v smanjimo prelaskom na diferencijalnu formu dv relacije (3.13.) i
(3.14.) moemo pisati u obliku:
( )
dN
N
f v dv
v

(3.15.)
( )
0
1

f v dv
U sluaju (3.15.) kaemo da je funkcija f(v) normirana na jedinicu. Koristei
ovu relaciju moemo izraunati faktor A, koji ne zavisi od brzine molekule v.
Uvrtavanjem (3.12.) u (3.15.) dobivamo:
0
2
2
1

Ae v dv
mv
kT
(3.16.)
odakle je faktor A jednak:
A
e v dv
I
mv
kT

1 1
0
2
2
2
(3.17.)
Integral u nazivniku relacije (3.17.) moe se rijeiti uvoenjem smjene:
mv
kT
x v
kT
m
x dv
kT
m
dx
2
2
2
2 2
; ;
Uvrtavanjem u integral
1
dobivamo:
I
kT
m
e x dx
kT
m
x

_
,

2 2
4
3 2
0
2
2
/

Konano funkcija raspodjele brzina molekula, poznata kao Maxwellova funkcija

raspodjele ima oblik:

1
Vrijednost integrala uzet emo iz tablica,

4
2
2
dx x e
x
7
( ) f v
m
kT
e v
mv
kT

_
,

4
2
3 2
2
2
2

/
(3.18.)
Funkcija raspodjele je, u stvari, produkt dvije funkcije brzine, jedne
eksponencijalne
2
v
e

, gdje je
m
kT 2
i druge kvadratne, v
2
. Kad ih predstavimo
grafiki kako je prikazano na crt.3.3 i izmnoimo dobit emo funkciju f(v).
Crt.3.3
Izraunajmo sada srednju vrijednost brzine molekula u nekom plinu od N
molekula. Ona se definira kao odnos zbira svih brzina svih molekula i ukupnog
broja molekula. Broj molekula ije su brzine u intervalu od v do v+dv je N f(v) dv.
Zbir brzina svih tih molekula je v N f(v) dv. Da bismo nali zbir brzine svih molekula
koje imaju sve mogue brzine, moramo integrirati ovu funkciju preko svih moguih
brzina od nule do beskonanosti. Konano zbir svih brzina svih molekula je:
( )
0

vNf v dv
pa je srednja brzina v po definiciji:
( ) ( ) v
N
vNf v dv vf v dv


1
0 0
(3.19.)
uvrtavanjem vrijednosti za f(v) prema (3.18.) dobivamo:
8
v
m
kT
v e dv
mv
kT

_
,

4
2
3 2
0
3
2
2

/
=
1
2
3
2
4
I
kT
m

,
_

(3.20.)
Integrali tipa, I
1
, za neparan n=2k+1, vode na tipski integral:
I e x dx
k
a a
kT
m
ax n
k 1
0
1 2
2
2
2
1
2
1
2
2

_
,

+
! !
gdje je n=3; k=1; a
m
kT

2
Uvrtavanjem vrijednosti integrala I
1
u (3.20.) dobivamo,
srednju brzinu molekule plina:
m
kT
v
8

(3.21.)
Na slian nain moemo dobiti srednju kvadratnu brzinu v
2
, koja je po
definiciji:
( ) v v f v dv
2
0
2

ili:
v
m
kT
v e dv
mv
kT
2
3 2
0
4
2
4
2
2

_
,

/
(3.22.)
Ovaj integral se rjeava na nain:
( )
I x e dx
k
a
a
n ax
k
k
2
0 1
1
2
3 5 2
2 1 3 2 1
2
3
2

+
+

_
,

...
/

za n=2k, slijedi n=4, k=2; a

m
kT

2
0
4
2
5 2
2
3
8
2

_
,
v e dv
kT
m
mv
kT

/
Konano srednji kvadrat brzine molekule
v
kT
m
2
3

(3.23.)
9
Ovu istu relaciju za srednju kvadratnu brzinu dobili smo ranije iz srednje
kinetike energije translatornog gibanja.
Izraunat emo sada najvjerojatniju brzinu molekula, tj. onu brzinu koja
je najvie zastupljena meu molekulama idealnog plina. Matematiki to je
jednostavno, treba nai maksimum funkcije f(v) iji nam je analitiki izraz poznat.
Prema tome, da bismo nali v
nv
moramo prvi izvod funkcije f(v) izjednaiti sa nulom:

( ) 0
2
4
2
2
2 / 3
2

1
1
]
1

,
_

kT
mv
e v
kT
m
dv
d
v f
dv
d

tj.
0
2
1 2
2
4
) (
2
2
2
3
2

1
1
]
1

,
_

,
_

kT
mv
v
kT
m
v f
dv
d
kT
mv

Ovaj izvod je jednak nuli, kad je izraz u uglastoj zagradi jednak nuli, tj.
0
2
1 2
2
2
2

,
_

kT
mv
ve
kT
mv
Gornja jednadba je zadovoljena ili za v=0, ili za v=, ili za 1
2
0
2

mv
kT
.
Jasno je da prve dvije vrijednosti ne odgovaraju maksimumu funkcije raspodjele.
Prema tome, vrijednost najvjerojatnije brzine se odreuje iz uvjeta:1
2
0
2

mv
kT
nv
odakle je:
v
kT
m
nv

2
(3.25.)
Usporeivanjem relacija (3.25.), (3.21.) i (2.18.) dobivamo odnos izmeu
brzina:
v v v
nv ef
: : : : : , : , 2
8
3 11131 22

Vidi se da razlika izmeu ove tri vrijednosti nije velika, i srednja i efektivna
brzina su dosta bliske najvjerojatnijoj brzini molekule.
Ako vrijednost najvjerojatnije brzine uvrstimo u izraz f(v), (3.18.) dobit emo
maksimalnu vrijednost funkcije f(v), crt.3.4
( ) f v f
e
m
kT
m
T
nv

max
4
2
(3.26.)
10
Crt.3.4
Iz relacija (3.25.) i (3.26.) slijedi da se pri poveanju temperature maksimum
krivulje pomjera u desno i postaje manji. To se deava i kod plinova ija je masa
molekula manja, tj. pri smanjenju mase molekula.
Na crt.3.4. usporeene su tri krivulje raspodjele koje se odnose na razliite
temperature T
1
, T
2
, T
3
istog plina (ista masa m). Moe se smatrati da se radi o
raspodjelama tri razna plina, dakle sa razliitim masama molekula m
1
, m
2
i m
3
, ali pri
istoj temperaturi. Pri tom za temperature vrijedi odnos:
T T T
1 2 3
< <
a za mase molekula plinova vrijedi odnos:
m m m
1 2 3
> >
Pri svemu ovome, povrina koju bilo koja od krivulja raspodjele zaklapa s v-
osom, zbog uvjeta normiranja je ista i jednaka jedinici.
3.4. Raspodjela molekula idealnog plina po energijama
Kinetika energija translacije molekule mase m i brzine v jednak je:
E mv
1
2
2
(3.27)
11
esto je korisno da se raspolae jednim izrazom za broj molekula koje imaju
kinetiku energiju translacije u odreenom, unaprijed danom opsegu, izmeu E i E +
dE. Iz relacije (3.27.) je:
dE mv dv
tj.
( ) dv
dE
mv
dE
m
E
m
mE dE
2
2
1 2 /
(3.28.)
Polazei od raspodjele molekula po brzinama:
( )
( )
dN v
N
f v
m
kT
e v dv
mv
kT

_
,

4
2
3 2
2
2
2

/
Analogno za funkciju raspodjele energija:
( )
( )
dN E
N
E
m
kT
e
E
m
dE
mE
E
kT

_
,

4
2
2
2
3 2 /
(3.29.)
Sreivanjem relacije (3.29.) dobivamo:
( )
( )

E
kT
e E
E
kT

2
3 2
1 2
/
/
(3.30.)
Ako sada pomou funkcije raspodjele (E) izraunamo srednju energiju po
formuli:
( ) E E E dE

(3.31.)
Dobit e se rezultat, ve poznata vrijednost.
E kT
3
2
(3.32.)
Maxwellova funkcija raspodjele je, u stvari, samo specijalan sluaj opeg
principa raspodjele koji je izveo Boltzmann, gdje odnos
energija
kT

_
,
nije
ogranien na kinetiku energiju translacije. Upravo zbog tog uopavanja ova
funkcija raspodjele se esto naziva Maxwell-Boltzmannova raspodjela, koja
vrijedi za sisteme jednakih estica, u kojima se moe zanemariti meudjelovanje
estica, koje se nalaze u termodinamikoj ravnotei u nekom potencijalnom polju sile.
1
ELEKROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO
INENJERSKA FIZIKA II
Predavanja za 11. sedmicu nastave
3.5 Srednja duina slobodnog puta
d- efektivni dijametar molekule
-efektivni presjek
= d
2
d
Vjerovatnoa da molekula pree bez sudara put l je
W(l) = e
l/
Gdje je srednji slobodni put koji je
= v
sr
/ = 1/ 2 nd
2
je frekvencija sudara , a n broj molekula u jedinici volumena
Poto je pritisak p= n k T to je ~ 1/p to znai vei pritisak , krai put izmeu dva
sudara.
3.6 Transport mase i transport energije
Difuzija je proces spontanog izjednaavnja koncentracija uslijed termikog kretanja
molekula u smjesi dvije ili vie razliitih vrsta gasova.
2
To je transportna pojava koja opisuje prenos estica supstance sa jednog mjesta
na drugo, kao posljedica postojanja gradijenta koncentracije.
Fluks estica N
i
kroz neku povrinu S dat je Fikovim zakonom:
N
i
= - D
dx
dn
i
S
a fluks mase je
M
i
= - D
dx
d
i

S
D je koeficijent difuzije koji je
D =
3
sr
v
Kad postoji gradijent temperature doi e do transporta energije
Q = - (
x
T

)St
Koeficijent toplotne provodljivosti je
=
3
1
n
o
v
sr
k
2
j
gdje je
n
o
-- koncentracija
v
sr
srednja brzina
-- srednji slobodni put
k Bolcmanova konstanta
j broj stepeni slobode
Toplota se prenosi u pravcu opadanja temperature.
4. PRENOENJE TOPLOTE
Postoje tri naina prenoenja toplote:
Provoenje ( kondukcija )
Strujanja ( konvekcija )
Zraenje ( radijacija )
Kondukcija ili provoenje toplote vri se u tijelima bez njihovog kretanja i to se
objanjava molekularno kinetikom teorijom. Kinetika energija molekula se
putem sudara prenosi sa molekule na molekulu, te se na taj nain javlja protok
toplote kroz tijelo, od mjesta vie temperature do hladnijih dijelova.
Jednaina provoenja toplote (Fourierov zakon ) :
3
dQ = - dS grad T dt
Toplotni fluks q je
q =
dt
dq
= - dS grad T
Jasno je da je brzina proticanja toplote kondukcijom proporcionala gradijentu
temperature.
Posmatrajmo tijelo oblika paralelepipeda na primjer neku plou ili tap, duine L i
povrine poprenog presjeka S na ijim krajevima postoji razlika temperature T .
Tada e toplotni fluks biti :
L
q = S ( T
2
T
1
) / L
T
2
T
1
a) Provoenje toplote kroz tijelo sa vie slojeva (zidova )
T
x
Neka je zid sastavljen od dva razliita materijala
debljine d
1
i d
2
, a temperatura na dodirnoj
povrini je T
x
: Onda je toplotni fluks kroz
povrinu S jednak :
q
T
2
T
1

1

2
d
1
d
2
1
2 1
) (
d
T T S
q
x

=

2
1 2
) (
d
T T S
q
x

=

4
2
2
1
1
1
2
2
2
1
1
d d
T
d
T
d
T
x


+
+
=
2
2
1
1
1 2
) (

d d
T T S
q
+

=
n
i
i
i
d
T T S
q
1
1 2
) (

za n-slojeva
b) Protok toplote kroz cilindrinu cijev
T
2
>T
1
dr
dT
S q =
STACIONARAN TOK
S=2rL
=
=
=
b
a
T
T
dT L
r
dr
q
LdT
r
dr
q
dr
dT
rL q
1
2
2
2
2

a
b
T T L
q
ln
) ( 2
1 2

=

T
2
T
1
r
b
a
q
q
5
Konvekcija ili strujanje je nain prenoenja toplote putem kretanja materijala najee
nekog fluida. Strujanjem se prenose molekule sa jednog mjesta na drugo a sa njima i
toplota. To je vrlo est nain prenoenja toplote na primjer kod centralnog grijanja, razne
struje u okeanima, razni vjetrovi u atmosferi su vrsta konvekcije .
q = h S T
gdje je h koeficijent kovekcije . Detaljnija analiza konvekcije vodi preko sloenih zakona
dinamike fluida to nije predmet ovog kursa. Zato emo navesti samo nekoliko primjera
konvekcije.
Zraenje je trei oblik prenoenja toplote, gdje se toplota ne prenosi direktno ve
posredstvom elektromagnetnih talasa ( valova).Toplota prvo prelazi u energiju zraenja
koja se brzinom svjetlosti prenosi do tijela u kojem se ona apsorbuje i ponovo prelazi u
toplotnu energiju. Za prenoenje toplote zraenjem nije potrebna nikakva supstanca jer
elektromagnetni valovi prolaze i kroz vakuum. O ovom obliku prenoenje toplote govorit
emo detaljnije u slijedeem poglavlju.
5.TOPLOTNO ZRAENJE
Toplotno ( toplinsko ) zraenje nastaje kada atomi ili molekule tijela, pobueni
termikim kretanjem, emitiraju elektromagnetske valove. Zraenja koja nastaju na raun
drugih oblika energije, poznata su pod nazivom luminiscencije. Fosfor koji oksidira u zraku
zrai (svijetli) na raun energije koja se oslobaa u kemijskoj reakciji, taj oblik zraenja
naziva se kemiluminiscencija. Zraenje koje nastaje pri pranjenju u plinovima naziva se
katodna luminiscencija. Toplinsko zraenje emitiraju sva tijela i to na svim temperaturama
od apsolutne nule. Meutim, spektralni sastav i intenzitet zraenja zavisi i od temperature i
prirode izvora. Toplinsko zraenje je elektromagnetski proces. Smatra se da toplotni valovi
imaju valne duine u intervalu od 380 nm do 40.000 nm. Okruimo tijelo koje zrai
neprobojnim omotaem sa idealno reflektirajuom povrinom, i evakuirajmo unutranjost.
Zraenje odbijeno od omotaa apsorbira se kad padne na tijelo (djelomino ili u
potpunosti). Slijedi neprekidna izmjena energije izmeu tijela i zraenja koje ispunjava
omota. Ako raspodjela energije izmeu tijela i zraenja ostaje nepromijenjena za svaku
valnu duinu, stanje sistema tijelo-zraenje bie ravnoteno.
Eksperiment pokazuje da je jedini oblik zraenja koji moe da se nalazi u ravnotei sa
tijelom koje zrai, toplotno zraenje, svi ostali oblici zraenja (luminiscencije) su
neravnoteni. Pretpostavimo da je ravnotea izmeu tijela i zraenja naruena i tijelo zrai
vie energije nego to apsorbira. Tada e unutranja energija tijela da se smanjuje, to dovodi
do snienja temperature, to uvjetuje smanjenje energije koju zrai tijelo. Temperatura tijela e
se smanjivati sve dok se koliina izraene energije ne izjednai sa apsorbiranom energijom.
Ako se ravnotea narui na suprotnu stranu, tj. koliina izraene energije bude manja od
apsorbirane, temperatura raste, sve dok se ne uspostavi ravnotea.
5.1. Kirchhoffov (Kirhof) zakon
Da bi okarakterizirali toplinsko zraenje koristit emo veliinu fluksa (toka)
energije, koji se mjeri u vatima. Fluks energije, koji emitira jedinica povrine tijela koje zrai,
6
naziva se energetska jakost ili intenzitet zraenja tijela (I), ili to je energija koju isputa
jedinina povrina u jedinici vremena:
I
d
dS
W
m
=

2
(5.1.)
Zraenje se sastoji od razliitih frekvencija . Oznaimo fluks energije, koji emitira
jedinica povrine tijela u intervalu d s dI

. Za malu veliinu intervala d, fluks dI

bit e
proporcionalan s d:
dI e d

= (5.2.)
gdje je e

emisiona mo tijela.
Eksperiment pokazuje da emisiona mo zavisi od temperature, znai e

je funkcija
temperature i frekvencije:
I dI e d
T T T

, , ,
= =

0
(5.3.)
Zraenje se esto karakterizira sa valnom duinom umjesto frekvencijom .
Odresku d odgovara interval d. Veza izmeu valne duine i krune frekvencije je

=
2 c
. Diferenciranjem, dobiva se:
d
c
d
c
d

= =
2
2
2
2
(5.4.)
Predznak minus, nema bitnog fizikalnog znaenja, on samo ukazuje da porastom
jedne veliine dolazi do smanjivanja druge. Ovaj minus neemo dalje pisati.
Intenzitet zraenja koji otpada na interval d moe se po analogiji predstaviti u
obliku:
dI e d

= (5.5.)
Ako su intervali d i d vezani relacijom (5.4.) to se dI

i dI

podudaraju:
e d e d

=
zamjenom d iz relacije (5.4.) dobit emo:
e d e
c
d e
c
d
e e
c
e
c

= =
= =
2
2
2
2
2
2
2
2
(5.6.)
7
Neka na elementarnu povrinu tijela, pada fluks energije elektromagnetskog zraenja
frekvencije iz intervala d. Dio tog fluksa d

apsorbirat e tijelo. Bezdimenzionalna

veliina:
a
d
d
T

,
'
=

(5.7.)
naziva se apsorpciona mo tijela. Apsorpciona mo tijela je takoer funkcija temperature i
frekvencije. Po definiciji a

,T
ne moe da bude vee od 1.
Tijelo za koje vai a

T
=1 naziva se apsolutno crno tijelo. Tijelo za koje vai, a

T
<1,
naziva se sivo tijelo.
Izmeu emisione i apsorpcione moi bilo kojeg tijela postoji odreena veza. Uzmimo za
primjer ovaj eksperiment.
Neka se unutar zatvorenog omotaa, koji se odrava na stalnoj temperaturi T, nalazi
nekoliko tijela. upljina unutar omotaa je evakuirana tako da je mogua izmjena energije
izmeu tijela meusobno i izmeu tijela i omotaa, samo putem emisije i apsorpcije
elektromagnetnih valova, crte 5.1
T = const.
Crte 5.1
Eksperiment pokazuje da e takav sistem, kroz neko vrijeme dospjeti u stanje
toplotne ravnotee, sva tijela e imati istu temperaturu. U takvom stanju tijelo koje ima veu
emisionu mo e

T
, gubi sa jedinine povrine u jedinici vremena vie energije nego tijelo koje
ima manju e

T
. Kako se pri tome temperatura tijela ne mijenja, to tijelo koje emitira vie
energije mora vie i apsorbirati. Znai, to je vea emisiona mo e

T
to je vea i apsorpciona
mo a

T
. Odavde slijedi relacija:
e
a
e
a
e
a
T
T
T
T
T
T

=
1 2 3
... (5.8.)
Na osnovu ovih razmatranja Kirchhoff je formulirao slijedei zakon: Omjer
emisione i apsorpcione moi ne zavisi od prirode tijela, nego je za sva tijela jedna te ista
univerzalna funkcija frekvencije i temperature.
( )
e
a
f T
T
T

= ,
(5.9.)
Poto je po definiciji a

T
=1 za crno tijelo, znai:
8
( ) ( ) e f T
T
A C T

. . .
, =
(5.10.)
Znai univerzalna Kirchhoffova funkcija f(,T) nije nita drugo nego emisiona
mo apsolutno crnog tijela. U teorijskim radovima obino se koristi f(,T), a u
eksperimentalnim radovima (,T).
Veza izmeu ovih funkcija moe se dobiti analogijom prema (5.7.):
( ) ( ) ( ) f t
c
T
c
T

, , , = =
2
2
2
2
(5.11.)
ili
( )

, , T
c
f
c
T =

2 2
2
( ) f T
c c
T

, , =

2 2
2
Apsolutno crnog tijela nema. a ili platinsko crnilo imaju a

T
blisko jedinici samo u
ogranienom intervalu frekvencija, za daleku infracrvenu oblast to ne vai.
Moemo napraviti ureaj sa osobinama apsolutno crnog tijela.
Takav ureaj predstavlja zatvorenu uplju loptu sa malim otvorom. Zraenje koje ue
unutra, prije nego to izae iz otvora, trpi mnogostruka odbijanja, tako da se jedan dio
energije svaki put apsorbira, dok se praktino ne apsorbira sva energija. Ovakva upljina ako
se odrava na konstantnoj temperaturi po svom sepktralnom sastavu zraenja ponaa se kao
apsolutno crno tijelo. Razlaui ovo zraenje pomou spektralnog aparata moe se
eksperimentalno odrediti oblik funkcije f(,T) ili (,T),
Rezultati ovakvih eksperimenata dati su na crteu 5.2 razliite krivulje odgovaraju
razliitim temperaturama apsolutno crnog tijela. Povrina koju obuhvata krivulja (,T)
predstavlja intenzitet zraenja apsolutno crnog tijela za odgovarajuu temperaturu.
9
(,T)
(m)
Crte 5.2
ELKTROTEHNIKIFAKULTET
SARAJEVO

INENJERSKA FIZIKA II
-predavanja-

TRANSPORTNE POJAVE
izvoenja











1
ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO





INENJERSKA FIZIKA II
- predavanja za 13.sedmicu nastave-




5.2. Stefan-Boltzmannov i Wienov zakon

Teoretsko objanjenje zraenja apsolutno crnog tijela imalo je ogroman znaaj za
razvoj moderne fizike, ono je dovelo do pojma kvanta energije.

Joef tefan
1
je na osnovu eksperimentalnih rezultata za siva tijela doao do zakljuka
da je intenzitet zraenja proporcionalan etvrtom stupnju apsolutne temperature.
Boltzmann
2
(Bolcman) je na osnovu termodinamikih postavki, teoretski dobio za intenzitet
zraenja apsolutno crnog tijela vrijednosti:

( ) I f T d T = =

}
0
4
e e o ,

(5.12.)

gdje je o konstanta, a T apsolutna temperatura. Ovim je pokazao, da Stefanov rezultat vrijedi
samo za apsolutno crno tijelo. Relacija (5.12.) poznata je pod imenom Stefan-Boltzmannov
zakon, a konstanta o naziva se Stefan-Boltzmannova konstanta i ima vrijednosti
o =

5 7 10
8
2 4
,
W
m K
.

Wien
3
(Vin) je 1893. godine koristei pored termodinamike i elektromagnetsku teoriju,
pokazao da funkcija spektralne raspodjele treba da ima oblik:

( ) f T F
T
e e
e
, =
|
\

|
.
|
3


(5.13.)

gdje je F nepoznata funkcija omjera frekvencije i temperature.

Izraunajmo intenzitet zraenja apsolutno crnog tijela koristei Wienovu funkciju:

I F
T
d =
|
\

|
.
|

}
0
3
e
e
e

(5.14.)

1
Joef tefan (1835-1893), slovenski fiziar, poznat po radovima iz eksperimentalne fizike.
2
Ludvig Boltzmann (1844-1893), njemaki fiziar, poznat po radovima iz statistike fizike I
kinetike teorije plinova.
3
W.Wien (1864-1928), njemaki fiziar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku (1911)
Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
2

Uvedimo smjenu:
e
e e
T
y T y d Tdy = = = ; ; , dobivamo:

( ) ( ) I T y F y Tdy T y F y dy T = = =

} }
0
3 3 4
0
3 4
o

(5.15.)

Vidimo da odreeni integral u relaciji (5.15.) treba da bude jednak Stefan-
Boltzmannovoj konstanti o, ali da bi ga izraunali moramo znati funkciju F
T
e |
\

|
.
| .
Koristei relaciju (5.11.) moemo dobiti Wienovu funkciju izraenu preko valne
duine:

( )
t

, T
c c
F
c
T
=
|
\

|
.
|

|
\

|
.
|
2 2 2
2
3


(5.16.)
ili
( ) ( )

, * T F T =
1
5



gdje je F* nepoznata funkcija produkta T . Iz posljednje relacije mogli bi nai vezu izmeu
valne duine m kojoj pripada maksimum funkcije ( ) , T i temperature. Treba nai za koju

m
maksimum funkcije je jednak nuli:

d
d
m

|
\

|
.
| =
=
0

(5.17.)

Na osnovu eksperimentalnih podataka moe se dobiti veza izmeu valne duine m i
temperature. Na crteu 5.3 vidimo da maksimumi krivulja spektralne raspodjele lee na krivoj:

T
b
b T
m m
= = ;

(5.18.)

Relacija (5.18.) poznata je pod imenom Wienov zakon pomjeranja, a b je Wienova
konstanta pomjeranja, ija je vrijednost eksperimentalno odreena i iznosi:

b mK =

2 9 10
3
,
(5.19.)












Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
3





(, T )





T
1
> T
2
> T
3



m1
<


m2
<


m3




T
1



T
2


T
3






m1

m2

m3




Crte 5.3



5. 3. Rayleigh-Jeansova formula

Rayleigh-Jeans (Reli i Dins) su pokuali da odrede funkciju f(e,T), polazei od
teorema klasine statistike o ravnomjernoj raspodjeli energije po stepenima slobode. Oni su
pretpostavili da na svako elektromagnetsko osciliranje otpada u srednjem energija jednaka
2
1
2
kT , tj. jedna polovina na elektrinu a druga polovina na magnetsku komponentu
4
.
Reyleigh-Jeansova funkcija spektralne raspodjele ima oblik:
( ) f T
c
k T e
e
t
, =
2
2 2
4


(5.20.)




4
Prema klasinoj fizici na svaki oscilatorni stupanj otpada u srednjem energija
1
2
kT,
gdje je k=1,38.10
-23
J/K, Boltzmannova konstanta.
Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
4

ili
( )
t

, T
c
k T =
2
4



Moe se lako vidjeti da zadovoljava Wienov uvjet:

( ) f T
k
c
T
e
t
e
e
, =
|
\

|
.
|
4
2 2
3


(5.21.)

Izraunajmo intenzitet zraenja koristei jednadbu (5.20.), i integrirajmo po e u
granicama od 0 do :

( ) = = = =


} } 0
3
2 2
3
0
2 2
0
3 4 4
,
e
t
e e
t
e e
c
kT
d
c
kT
d T f I

(5.22.)

Rezultat koji se dobije, poznat je pod imenom ultravioletna katastrofa i stoji u
suprotnosti sa eksperimentom. Sa slike 5.4 vidimo da je Rayleigh-Jeansova formula u
slaganju sa eksperimentalnim rezultatima samo za velike valne duine (infracrveno
podruje) dok se za male valne duine (ultravioletno podruje), otro razlikuje od
eksperimenta.

(, T )


R.J.


Eksperiment






1 2 3 4 5 6 7
( m )
Crte 5.4


5.4. Planckova formula

Izvoenje Rayleigh-Jeansove formule sa stanovita klasine fizike je bez zamjerke,
Meutim razilaenje ove formule sa eksperimentom, ukazuje na postojanje nekih zakonitosti
koje nisu u suglasnosti sa pretpostavkama klasine statistike fizike i elektrodinamike. 1900.
godine Max Planck
5
(Plank) je uspio da pronae oblik funkcije f(e,T) koji tono odgovara
eksperimentalno dobivenim rezultatima. Meutim, za ovo je trebalo napraviti pretpostavke koje

5
Max Planck (1858-1947), njemaki fiziar, jedan od osnivaa moderne fizike, dobitnik
Nobelove nagrade (1918)
Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
5
su u suprotnosti sa klasinim predstavama i zahtijevati da se elektromagnetsko zraenje
emitira u obliku energetskih porcija (kvanata) ija je veliina proporcionalna frekvenciji
zraenja:


E h = = v e (5.23.)

gdje je h (odnosno ) Planckova konstanta, ija je vrijednost odreena eksperimentalno i
iznosi:

h Js =

6 62 10
34
.
(5.24.)
ili
= =

h
Js
2
1054 10
34
t
.


Planckova konstanta ima dimenziju: (energija) (vrijeme) = (koliina kretanja)
(duina) = (moment koliine kretanja)
6
.
Ako se energija emitira (apsorbira) u porcijama e , to znai da ukupna
emitirana (apsorbirana) energija moe da bude samo cjelobrojni umnoak kvanata
energije, tj.:

E n n
n
= = e; , , ,... 012 (5.25.)

Ovaj rezultat znai da, za razliku od klasinog oscilatora koji oscilira pod djelovanjem
elastine sile F=-kx, frekvencijom e =
K
m
i koji moe da ima sve vrijednosti energije od 0
do E
kx
=
2
2
, kvantni oscilator, moe se nalaziti samo u stanjima sa energijom E n
n
= e .
Prema Plancku osnovno (najnie) stanje kvantnog oscilatora je 0, prvo vie stanje je E
1
= e ,
drugo E
2
2 = e , itd.

Uvoenjem pojma kvatnog oscilatora i kvanta energije (5.23.) i (5.25.), Planck dolazi
do rezultata da je srednja vrijednost energije zraenja frekvencije e jednaka:
E
e
kT
=

e
e
1


(5.26.)

gdje je k-Boltzmannova konstanta, T-apsolutna temperatura. Kada e tei nuli, tj. kada je

e
e
<< kT e
kT
,
/
, moemo razviti u red:

e
kT kT
kT

e
e e
~ + +
|
\

|
.
| + 1
1
2
2
...

(5.27.)

uvrtavanjem izraza (5.27.) u (5.26.) i zadrimo se na prva dva lana, dobivamo klasini oblik
za energiju:


6
U mehanici se ova veliina naziva djelovanje pa se i Planckova konstanta naziva kvant
djelovanja.
Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
6
E
kT
kT ~ +
+
= 1
1 1

e
e


(5.28.)

zraenja kT. Ako sada u Rayleigh-Jeansovoj formuli (5.20.) zamijenimo kT sa Planckovim
izrazom za srednju energiju kvantnog oscilatora (5.26.) dobit emo Planckovu funkciju
spektralne raspodjele energije, apsolutno crnog tijela f(e,T):

( ) f T
c
e
kT
e
e
t
e
, =

3
2 2
4
1
1


(5.29.)
ili
( )
t

, T
hc
e
hc
kT
=

2 1
1
2
5



Ova formula se podudara sa eksperimentom u intervalu od 0 do . Zadovoljava
Wienov kriterij e
e
3
F
T
|
\

|
.
| , a za
e
kT
<<1 prelazi u Rayleigh-Jeansovu formulu.

Izraunajmo intenzitet zraenja, koristei Planckovu formulu (5.29.):

( ) I f T d
c
d
e
kT
= =

} }
0 0
3
2 2
4
1
e e
e
t
e
e
,

(5.30.)

uvedimo smjenu:
x
kT
kT
x d
kT
dx = = =

e
e e ; ;

(5.31.)

Dobit emo izraz:
I
k T
c
x
dx
e
x
=

}
4 4
2 2 3
0
3
4 1 t


(5.32.)

Integral u posljednjem izrazu moe se izraunati
7
i iznosi:

0
3 4
1 15

}

=
x
e
dx
x
t


(5.33.)

Uvrtavanjem vrijednosti (5.33.) dolazimo do Stefan-Boltzmannovog zakona.

I
k
c
T T = =
t
o
2 4
2 3
4 4
60


(5.34.)

Odavde zamjenom brojanih vrijednosti za konstantu, k=1,38x10
-23
J/K, c=3x10
8
m/s i
=1,054x10
-34
Js, dobit emo vrijednost za Stefan-Boltzmannovu konstantu:

7
Koristiti: Matematiki prirunik, N.Brontejn-K.A.Semendjajev
Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
7

o
teor
W
m K
=

5 6696 10
8
2 4
,

(5.35.)

koja se dobro slae s eksperimentom
( )
o
exp
, / =

5 7 10
8 2 4
w m K .

Da bi odredili Wienovu konstantu koristei Planckovu formulu (5.29.), diferencirajmo
funkciju (,T) po i izjednaimo sa nulom:

( ) d T
d
c h
hc
kT
e e
e
hc
kT
hc
kT
hc
kT

,
=

|
\

|
.
|

|
\

|
.
|
=
2
5 1
1
0
2
6 2



(5.36.)

Vrijednosti =0 i =, koje zadovoljavaju jednadbu (5.36.) odgovaraju minimumu
funkcije (,T). Vrijednost
m
, pri kojoj funkcija dostie maksimum, anulira izraz u uglastoj
zagradi brojnika. Ako se uvede oznaka:

hc
kT
x
m

=

(5.37.)
dobiva se jednadba:

( ) xe e
x x
= 5 1 0
(5.38.)
ili
) 1 ( 5 5 =
x
e x
Ova jednadba je transcendentna i moe se rijeiti grafiki
y=5-x i y =5e
-x

Rjeenje je:

x=4.965

odnosno,

hc
kT
m

= 4965 .

(5.39.)



Uvrtavanjem brojanih vrijednosti za konstante h, c i k, dobivamo vrijednost Wienove
konstante:

T
hc
k
b mK
m
=
=

4965
2 897 10
3
.
,


(5.40.)

Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
8
to je u dobrom slaganju sa eksperimentalnom vrijednou b=2,886x10
-3
mK.

Izraunavanjem konstante o i b Plankova teorija je dobila punu potvrdu i predstavlja
jedno od najznaajnijih dostignua teorijske fizike.


5.5. Optika pirometrija

U relacijama (529.), (5.34.) i (5.40.) pojavljuje se kao parametar temperatura tijela,
koje zrai. Stoga se bilo koja od ovih relacija moe koristiti za odreivanje temperature
uarenih tijela. Ureaji koji se baziraju na ovom principu nazivaju se optiki pirometri. Oni se
dijele na tri grupe: radijacioni pirometar, pirometar sjaja i kolor pirometar.


5.5.1. Radijacioni pirometar

Shema radijacionog pirometra dana je na crteu 5.5





Ob



Pr Ok




Crte 5.5

Ureaj se dovodi do tijela koje zrai, tako da otra crte povrine koja zrai, dobivena
objektivom O
b
, potpuno prekriva prijemnik zraenja P
r
. Kontrola se vri pomou okulara O
k
.
Kao prijemnik obino se koristi termolanak (termopar). Po otklonu kazaljke na galvanometru
moe se odrediti temperatura tijela koje zrai. Ureaj se badari prema apsolutno crnom tijelu,
tako da za siva tijela radijacioni pirometar ne daje stvarnu temperaturu T, nego neku
temperaturu T
rad
, pri emu je intenzitet zraenja apsolutno crnog tijela I* jednak intenzitetu
zraenja I ispitivanog tijela na njegovoj stvarnoj temperaturi T:

( ) ( ) I T I T
rad
* =
(5.41.)

Temperatura T
rad
naziva se radijaciona. Naimo vezu izmeu radijacione temperature
sivog tijela i njegove stvarne temperature T. Oznaimo sa a
T
kolinik intenziteta zraenja danog
tijela I i apsolutno crnog tijela I* uzetih na istoj temperaturi.

Tada se moe pisati:

( ) ( ) I T a I T
T
= *
(5.42.)

Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
9
Uvrtavanjem te vrijednosti u (5.41.) dobiva se:

( )
( ) I T a I T
rad T
* * =
(5.43.)

Prema relaciji (5.43.) dobivamo:

o o T a T
rad T
4 4
=
(5.44.)

Dakle, stvarna temperatura T jednaka je:

T
a
T
T
rad
=
1
4


(5.45.)

Kako je a
T
za siva tijela manje od jedinice, to je stvarna temperatura vea od
radijacione.


5.5.2. Pirometar sjaja

Pirometar sjaja baziran je na poreenju zraenja svjetleeg tijela sa zraenjem
apsolutno crnog tijela na jednom te istom dijelu spektra A. Obino se koristi interval u okolini
=0,66 m, crveni dio spektra.

. Ovaj ureaj sastoji se od polukrune arne niti koja lei u ravni okomitoj na os
ureaja. Objektiv O
b
daje u toj ravni sliku povrine ispitivanog emitera. Svjetlosni filter F
proputa na okular O
k
samo crvene zrake sa valnom duinom blizu 0,66 m. Gledajui kroz
okular, podeava se pomou reostata R takvo arenje niti da se njen sjaj podudara sa sjajem
slike emitera, u tom sluaju nit iezava u vidnom polju. Ovakav pirometar se jo zove
pirometar sa isezavajuom niti. Ureaj se prethodno badari prema apsolutno crnom tijelu. Za
siva tijela ureaj daje tzv. temperaturu sjaja (T
sjaj
). Da bi dobili stvarnu temperaturu potrebno
je izvriti odreene korekcije. Na primjer za volfram na temperaturi T=3000 K i =0,66 m
temperatura sjaja je T
sjaj
=2700 K, a radijaciona T
rad
=2250 K.


5.5.3. Kolor pirometar

Za siva tijela emisiona mo moe se napisati u obliku:

( ) ( ) e T a T
T
, , =
(5.46.)

gdje je a
T
=const. Prema tome, maksimum emisione moi sivog tijela na temperaturi T odgovara
istoj valnoj duini
m
, kao i kod apsolutno crnog tijela na toj temperaturi. Stoga, ako je
odreeno
m
, moe se temperatura sivog tijela izraunati. Ovako naena temperatura naziva se
kolor temperatura. Maksimum u spektru Sunevog zraenja, prije prolaska kroz Zemljinu
atmosferu odgovara valnoj duini m=0,47 m. Uvrtavanjem u (5.40.) dobivamo za kolor
temperaturu Sunca vrijednosti:

T
b
K
KOLOR
m
= ~

6000
(5.47.)
Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
10

Radijaciona temperatura Sunca dobiva se priblino jednaka 5800 K. Mala razlika
izmeu kolor i radijacioane temperature ukazuje na to da je povrina Sunca po svojim
osobinama bliska apsolutno crnom tijelu. Treba napomenuti da za tijela iji karakter zraenja
se razlikuje od zraenja svih tijela (hladno zraenje), pojam kolor temperature gubi fizikalni
smisao.



Generated by Foxit PDF Creator Foxit Software
http://www.foxitsoftware.com For evaluation only.
ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO


INENJERSKA FIZIKA II
--Predavanja--



12. KVANTI ELEKTROMAGNETSKOG ZRAENJA (FOTONI)

12.1. Zakono rendgensko zraenje

U prolom poglavlju vidjeli smo da je za objanjenje toplinskog zraenja bilo
potrebno uvesti hipotezu (Planck) o emisiji elektromagnetskog zraenja u obrocima h .
Kvantna priroda zraenja potvruje se takoer postojanjem kratkovalne granice zakonog
rendgenskog zraenja. Rendgenske zrake nastaju pri bombardiranju vrstih meta brzim
elektronima. Na slici 12.1. dana je shematski prikazana elektronska rendgenska cijev
1
.






Rendgenske
2
zrake stvaraju se u jonskim ili elektronskim cijevima. Mi emo opisati
elektronsku rendgensku cijev jer je suvremenija i nalazi se u irokoj primjeni. Kod ovog tipa
rendgenske cijevi emisija elektrona je termoelektronska, na principu zagrijavanja katode.
Katoda (K) je u obliku spirale (volfram) koja se zagrijava do usijanja, posebnim strujnim
kolom. Na suprotnoj strani katode u cijevi u kojoj je visoki vakuum (oko 10
-5
Pa) nalazi se
anoda (A). Izmeu anode i katode prikljuen je visoki napon. Slobodni elektroni nastali pod
djelovanjem elektrinog polja kreu se ubrzano prema anodi sa kojom se sudaraju. Na mjestu
sudara nastaju rendgenski ili X-zraci.


1
Ovo je shema prve rendgenske cijevi, sada su u upotrebi cijevi od metala s otvorima za X-
zrake.
2
W.C. Rontgen (1845-1923), njemaki fiziar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku (1901).
1

Vei dio energije elektrona izdvaja se na anodi (antikatodi) u obliku toplote; u
zraenje se pretvara samo 1-3% energije. Cijevi velike snage treba intenzivno hladiti. Obino
kroz tijelo anode cirkulira tenost za hlaenje. Eksperiment pokazuje da se intenzivno
zraenje moe dobiti samo pri naglom koenju brzih elektrona. Za ovo na rendgensku cijev
treba dovesti napon vie od 50 kV. Kod takvog napona elektron postie brzinu reda veliine
0,4 c, kod 50 MV brzina elektrona iznosi 0,99995 c. Takvi elektroni daju izuzetno male valne
duine X-zraenja.

Za dovoljno veliku brzinu elektrona, osim zakonog zraenja (tj. zraenja uvjetovanog
koenjem elektrona) pobuuje se i karakteristino zraenje. Karakteristino zraenje
izazvano je pobuivanjem unutranjih elektrona omotaa atoma, tijela mete (antikatode).
Prema klasinoj elektrodinamici, pri koenju elektrona, treba da se jave valovi svih valnih
duina od nule do beskonanosti. Valna duina kojoj odgovara maksimum zraenja treba da
se smanjuje sa poveanjem brzine elektrona, tj. napona u cijevi, U. Na slici 12.2. prikazane su
eksperimentalne krivulje raspodjele intenziteta zakonog zraenja
dI
d
po valnim duinama
za razne vrijednosti napona U.


d
dI



(nm)

Slika 12.2.

Kao to se vidi na slici 12.2. postoje odstupanja od zahtjeva klasine elektrodinamike.
Neslaganje se sastoji u tome da funkcija raspodjele ne ide prema koordinatnom poetku nego
se prekida kod neke konane vrijednosti
m
. Eksperimentalno je utvreno da je kratkovalna
granica zakonog zraenja povezana s naponom relacijom:

( )
[ ]
min
=
1239
U V
nm

(12.1.)

gdje je
min
izraeno u nma napon U u voltima. Postojanje kratkovalne granice moe se
objasniti kvantnom prirodom zraenja. Ako prihvatimo da zraenje nastaje na raun energije
2

koju elektron gubi pri koenju, to veliina kvanta h ne moe da bude vea od kinetike
energije elektrona. Prelazei potencijalnu razliku u elektrinom polju rendgenske cijevi,
elektron vri rad koji je jednak kinetikoj energiji:

mv
eU
2
2
=

(12.2.)

gdje je e=1,6 x 10
-19
C, a U napon.

Iz ovoga slijedi:
h eU (12.3.)

Poto maksimalnoj frekvenciji odgovara minimalna valna duina dobivamo:

max
min
max
=
= =
eU
c hc
eU
h
2



(12.4.)



Zamjenom vrijednosti konstanti h, c i e dobivamo relaciju (12.1.) koju je trebalo
objasniti:

( )
[ ]
min
=
1239
U V
nm


Spektar zakonog zraenja je kontinuiran i ne zavisi od (materijala) supstance od
kojeg je napravljena anoda pa se obino zove bijelo zraenje (po analogiji sa spektrom
Sunevog zraenja).

Ukoliko je energija elektrona jednaka kritinoj veliini ili vea od nje nastaje zraenje
koje se naziva karakteristino zraenje, koje nastaje kao posljedica izbijanja elektrona iz
unutranjih orbita atoma materijala od kojeg je napravljena anoda. Elektroni vrlo velikih
brzina udaraju u anodu, i pobuuju atom, upranjeno mjesto se popunjava elektronima iz
vanjskih orbita) praeno je emisijom X-zraka karakteristinog spektra. Na slici 12.3. dat je
karakteristini spektar. Objanjenje karakteristinog spektra objanjava kvantna teorija o
emu e biti rijei u slijedeim poglavljima.
3




12.2. Fotoelektrini efekt

Fotoelektrini efekt ili fotoefekt naziva se emisija elektrona iz materije pod
djelovanjem svjetlosti. Ovu pojavu otkrio je 1887. godine Hertz
3
, primijetivi da se
preskakanje iskri izmeu cinkovih kuglica znatno olaka ako se jedna kuglica osvijetli
ultraljubiastom svjetlou. na slici 12.4. dana je shema ureaja za ispitivanje fotoefekta.
Svjetlost prolazi kroz kvarcni prozor KP u evakuirani balon i osvjetljava katodu K, koja je
napravljena od materijala koji se ispituje. Elektroni emitirani, uslijed fotoefekta, prelaze pod
djelovanjem elektrinog polja na anodu A. Kao rezultat u elektrinom kolu tee struja koja se
mjeri galvanometrom G. Napon izmeu anode i katode moe se mijenjati pomou
potenciometra P.








3
Heinrich Hertz (1857-1894), njemaki fiziar, prvi eksperimentalno dobio elektromagnetske
valove i time potvrdio Maxwellovu teoriju.
4

Na slici 12.5. prikazana je krivulja koja pokazuje ovisnost fotostruje i o naponu
izmeu elektroda U, pri konstantnom svjetlosnom fluksu . Iz te krivulje se vidi da pri
nekom velikom naponu, fotostruja postaje zasiena. Struja zasienja se postie kada svi
elektroni koje emitira katoda dospijevaju na anodu. Jaina struje zasienja i
zas
odreuje se
prema broju elektrona koje emitira katoda u jedinici vremena pod djelovanjem svjetlosti. Za
U=0, fotostruja ne iezava. To slui kao dokaz da elektroni naputaju katodu sa brzinom
razliitom od nule. Da bi fotostruja bila jednaka nuli, potrebno je dovesti napon koenja U
k
.
Pri takvom naponu ni jedan od elektrona ak ni oni najbri v
m
ne dospijevaju na anodu. Pri
ovome moemo pisati da je:

1
2
2
mv eU
m k
=

(12.5.)

gdje je m-masa elektrona, a e-naboj elektrona. Na ovaj nain, ako se izmjeri napon koenja
U
k
, moe se odrediti maksimalna vrijednost brzine fotoelektrona. Ako je spektralni sastav
svjetlosti koja pada na katodu konstantan, jaina struje zasienja i
zas
je proporcionalna
svjetlosnom fluksu :

i k
zas
=


(12.6.)

gdje je k

koeficijent proporcionalnosti.

Eksperiment pokazuje da napon koenja U
k
ne ovisi o veliini svjetlosnog fluksa
nego o frekvenciji. Sa slike 12.6. se vidi da u sluaju da se katoda obasja monokromatskom
svjetlou, napon koenja se mijenja sa frekvencijom svjetlosti po linearnom zakonu:

U a
k
= (12.7.)

gdje su a i konstante.

Pomnoimo (12.7.) sa e i uvrstimo u relaciju (12.5.) dobit emo:

( ) eU mv ea
k m
= =
1
2
2


(12.8.)


5

Iz posljednje relacije slijedi: elektroni mogu napustiti katodu pod djelovanjem svjetlosti kada
je ispunjen uvjet:

a , (12.9.)



=
o
a



Za valnu duinu dobiva se odgovarajui uvjet.

=
o
ca 2


(12.10.)

Frekvencija
o
ili valna duina
o
, naziva se crvena granica fotoefekta. To je
granina frekvencija pri kojoj je napon koenja jednak nuli, slika 12.7.






Zakoni fotoefekta su u suprotnosti sa klasinom valnom teorijom svjetlosti. Prema
klasinoj elektromagnetskoj teoriji, elektroni materije oscilirali bi proporcionalno s
amplitudom svjetlosnih valova. Meutim, eksperiment pokazuje da brzina elektrona ne zavisi
od amplitude svjetlosnih valova nego samo od frekvencije upadne svjetlosti.

Albert Einstein je 1905. godine pokazao da se zakonitosti fotoelektrinog efekta
mogu lako objasniti, ako se pretpostavi da se svjetlost apsorbira u istim obrocima (kvantima)
h , u kojima se prema Plankovom zakonu emitira.

6

Kada se svjetlosni kvant (foton) sudari sa elektronom koji se nalazi na povrini
metala ili neposredno ispod nje, on moe da prenese svoju energiju na elektron. Elektron
primi ili cjelokupnu energiju fotona ili ne primi nikakvu. U sluaju predaje energije, foton
prestaje da postoji. Energija koju je elektron primio moe da mu omogui da proe kroz
potencijalnu barijeru, ukoliko se kree u dobrom pravcu. Prolazei kroz potencijalnu barijeru
elektron gubi odreenu koliinu energije W, koja je karakteristina za danu povrinu i naziva
se izlazni rad. Elektron koji polazi sa nekog udaljenijeg mjesta ispod povrine moe da
izgubi vei iznos energije, ali maksimalna energija kojom elektron moe da napusti povrinu
metala ravna je energiji fotona umanjenoj za veliinu izlaznog rada. Dakle maksimalna
kinetika energija fotoelektrona izbaenih kvantima svjetlosti jednaka je:

W mv
m
= h
2
2
1


(12.11.)

Relacija (12.11.) je poznati Einsteinov zakon fotoelektrinog efekta. Lako je vidjeti
da je ovaj zakon u suglasnosti sa Millikanovim
4
(Milikan) eksperimentalnim rezultatima,
relacija (12.8.).

Uporedjivanjem jednadbi (12.8.) i (12.11.) dobivamo da je:

e W
etg ea
=
= = h


(12.12.)

Prema tome, iz tangensa nagibnog ugla na slici 12.7. moe se odrediti Planckova
konstanta . Vrijednost za dobivena na ovaj nain podudara se sa rezultatima dobivenim iz
spektralne raspodjele ravnotenog toplotnog zraenja i kratkovalne granice zakonog
rendgenskog zraenja. Odsjeak , koji pravi sijee na osi U
k
daje izlazni potencijal za
supstancu od koje je napravljena katoda.
h h

Einsteinova teorija takoer objanjava i proporcionalnost struje zasienja i
zas
i
upadnog fluksa , relacija (12.6.). Naime, veliina svjetlosnog fluksa odreena je brojem
kvanata svjetlosti koji padaju na povrinu u jedinici vremena. Istovremeno, broj osloboenih
elektrona treba da bude proporcionalan broju upadnih kvanata. Poveanje fluksa svjetlosti
znai samo da, vie fotona pada na katodu u jedinici vremena, to odgovara veem broju
izbaenih fotoelektrona, ali maksimalna energija ostaje ista jer je i energija fotona ista.
Granina frekvencija (crvena granica fotoefekta) danog materijala je ona frekvencija pri kojoj
je energija fotona jednaka izlaznom radu materijala, tj. elektron mora da primi najmanje
toliku energiju da bi se oslobodio povrine.

Osim vanjskog fotoefekta, kojeg smo izuavali, postoji takoer i unutranji fotoefekt,
koji se primjeuje u dielektricima i poluvodiima.

12.3. Fotoni

Da bi se objasnila raspodjela energije u spektru ravnotenog toplinskog zraenja
dovoljno je, kao to je pokazao Planck, pretpostaviti da se svjetlost emitira samo u kvantima
h . Da bi se objasnio fotoefekt dovoljno je pretpostaviti da se svjetlost apsorbira u istim
takvim kvantima. Meutim, Einstein je iao dalje. On je pretpostavio da se svjetlost
rasprostire u obliku diskretnih estica, prvobitno nazvanih svjetlosni kvanti, a kasnije su te

4
Robert Andrews Millikan (1868-1953), ameriki fiziar. Dobitnik Nobelove nagrade za
fiziku
(1923)
7

estice dobile naziv fotoni. Einsteinova hipoteza potvrena je nizom eksperimenata. Foton
treba shvatiti kao esticu u kojoj je koncentrirana energija elektromagnetskog polja, tj. esticu
ija je energija jednaka:

E
c
= = h
h

2


(12.13.)

Energija fotona, zavisi samo od valne duine, odnosno frekvencije elektromag-
netskog zraenja. Foton valne duine =550 nm ima energiju E=2,23 eV, dok energija fotona
X-zraka lei u intervalu od 15 eV (=80 nm) do priblino 100 MeV (=10
-14
m). Suglasno
teoriji relativnosti, estici s energijom E odgovara masa, m=E/c
2
. Odavde se dobije da je masa
fotona jednaka:

m
c
=
h
2


(12.14.)

S druge strane, ako u izraz za relativistiku masu (10.43.) uvrstimo, za brzinu fotona
brzinu svjetlosti, tj. v=c, nazivnik e biti jednak nuli. Istovremeno je, kao to se vidi iz
(12.14.) masa fotona konana. Ovo je mogue jedino u sluaju da je masa mirovanja m
o
,
jednaka nuli, tj.:

m
m
v
c
=

=
0
2
2
1
0
0



Znai, foton je estica koja se bitno razlikuje od estica kao to su elektron, proton i
neutron, koji imaju masu mirovanja razliitu od nule i koji se mogu nalaziti u stanju
mirovanja. Foton nema mase mirovanja i moe da postoji samo kad se kree brzinom
svjetlosti.

Uvrtavanjem m
o
=0 u formulu (10.56.) dobiva se E=cp. Odavde slijedi da foton ima
impuls:

p
E
c c
= = =
h h

2


(12.15.)

Uzimajui u obzir da je
2

jednako valnom broju k, tj. modulu valnog vektora

r
k,
impuls fotona moe se pisati u obliku vektora:

r
h
r
p k =
(12.16.)

Iz postojanja impulsa fotona slijedi da svjetlost, koja pada na bilo koje tijelo, mora da
vri pritisak na to tijelo, koji je jednak impulsu koji fotoni predaju jedinici povrine u jedinici
vremena.

Razmotrili smo niz pojava, u kojima se svjetlost ponaa kao struja estica (fotona).
Meutim, ne treba zaboraviti da se pojave kao to su interferencija i difrakcija svjetlosti,
mogu objasniti samo na osnovu valnih pretpostavki.

8

Svjetlost iskazuje korpuskularno-valni dualizam: u nekim pojavama pokazuje se
njena valna priroda i ona se ponaa kao elektromagnetski val, a u drugim pojavama, pokazuje
se korpuskularna priroda svjetlosti i ona se ponaa kao tok fotona. Dualizam je karakteristian
ne samo za svjetlosne estice, ve i za ostale estice materije (elektrone, protone, neutrone,
itd.) o emu e biti govora kasnije.

Da bi objasnili vezu izmeu valne i korpuskularne slike, promatrat emo
osvijetljenost neke povrine. Prema valnoj teoriji osvijetljenost u nekoj toki povrine
proporcionalna je kvadratu amplitude svjetlosnog vala. Prema korpuskularnoj teoriji,
osvijetljenost je proporcionalna gustoi fluksa fotona. Znai, izmeu kvadrata amplitude
svjetlosnog vala i gustoe fluksa fotona postoji direktna proporcionalnost. Nosilac energije i
impulsa je foton. Kvadrat amplitude vala odreuje vjerojatnost da foton padne u danu toku
povrine. Vjerojatnost dP da foton bude naen unutar zapremine dV, koja u sebi sadri
promatranu toku, odreena je izrazom:

dP XA dV =
2

(12.17.)

gdje je X koeficijent proporcionalnosti, A amplituda svjetlosnog vala. Veliina:

2
A
dV
dP
=
(12.18.)

naziva se gustoa vjerojatnosti.


12.4. Comptonov efekt

I pored uspjenog Einsteinovog objanjenja fotofekta, veliki broj fiziara je smatrao
da fotoni nisu fizika realnost. Tonije, i dalje se sumnjalo u korpuskularnost fotona, u
njihovu individualnost u prostoru. Eksperiment kojeg je izveo A.Compton (Kompton) 1923.
godine jasno je istakao korpuskularne osobine svjetlosti, nazvan je Comptonov efekt.
Compton je istraujui rasprenje rendgenskih zraka na raznim supstancama (litij, berilij,
grafit) primijetio da se raspreni zraci, sastoje od dvije komponente: jedna sa
nepromijenjenom valnom duinom , i druga ija je valna duina vea od valne duine
upadnog zraenja. Shema Comptonovog eksperimenta dana je na slici 12.8.

Uzak snop monokromatskog rendgenskog zraenja pada na supstancu koja ga
raspruje. Spektralni sastav rasprenog zraenja ispituje se pomou rendgenskog spektrografa
sastavljenog od kristala i jonizacione komore. Eksperimentalno je pokazana slijedea
ovisnost:

( ) =
0
1 cos
(12.19.)

gdje je =-, ugao koji obrazuje smjer rasprenog zraenja i smjer prvobitnog snopa,
o

je Comptonova valna duina koja za elektrone ima vrijednost:

0
12
2 42 10 =

, m
(12.20.)






9




Comptonov efekt moe se objasniti, ako se rasprenje promatra kao proces elastinog
sudara rendgenskih fotona s praktino slobodnim elektronima. Slobodnim, se mogu smatrati
elektroni koji su najslabiji vezani za atom, ija je energija vezanja znatno manja od energije
koju foton moe da preda elektronu prilikom sudara.

Sutina eksperimenta sastoji se u slijedeem: neka na elektron, koji se nalazi u stanju
mirovanja, pada foton energije h , i impulsa h
r
k . Energija elektrona do sudara iznosi
m
o
c
2
(m
o
masa mirovanja), impuls je jednak nuli. Poslije sudara elektron e imati energiju mc
2

i impuls mv
r
, a energija i impuls fotona e se takoer promijeniti i iznosit e h i . Iz
zakona o ouvanju impulsa (koliine kretanja) i ouvanja energije slijede dvije relacije.
h
r
k

h
r
r
h
r
h h
k mv k
mc mc
= +
+ = +
'
'
0
2 2


(12.21.)

Dijeljenjem druge jednadbe sa c i kvadriranjem, ona se moe dovesti u oblik:

( )
( )
( )
( )
( )
( ) ( ) mc mc k k k k mc k k
2
0
2
2
2
0
2 2 = + + + h h h h h ' ' '
cos

(12.22.)

Iz slike 12.8. slijedi da je:

( ) ( )
( )
( )
( ) mv k k k k
2 2
2
2 = + h h h h ' '
(12.23.)

Oduzimanjem jednadbe (12.23.) do (12.22.) dobiva se:

( ) ( )
( ) m c v mc kk mc k k
2 2 2
0
2 2 2
0
2 1 2 = + h h ' cos '
(12.24.)

Uzimajui u obzir relaciju (10.43.) lako moemo pokazati da je m
2
(c
2
-v
2
)=m
2
o
c
2
.
Zamijenimo ovo u gornju jednadbu dobivamo:

( )
( ) mc k k kk
0
1 = ' ' cos h
(12.25.)

Pomnoimo relaciju (12.25.) s 2 i podijelimo s kk m
o
c, dobivamo:

10

( )
2 2 2
1
0

k k mc '
cos =
h

(12.26.)

Poto je
2 2

k
i
k
=
'
' = , dobivamo formulu:

( )

= = '
2
1
0
h
mc
cos

(12.27.)

koja se podudara sa empirijskom formulom (12.19.). Uvrtavanjem brojanih vrijednosti ,
m
o
i c dobiva se vrijednost za konstantu
o
:
h

0
12
2 10 =

,42 m


to je u dobrom slaganju sa eksperimentalnim rezultatima (12.20.).

11

10. SPECIJALNA TEORIJA RELATIVNOSTI

10.1. Michelsonov eksperiment
Albert Einstein

U elji da se sve pojave svedu na mehaniku, fiziari 19. vijeka zamiljali su da izmeu
vidljivih tijela postoji nevidljiva mehanika tvar (supstanca), eter. Napetosti, deformacije i
oscilacije tog sredstva smatrani su uzorkom za sve fizike fenomene kao to su gravitacija,
svjetlost, elektrine i magnetske sile. Openito se smatralo da eter miruje pa tako sva kretanja
tijela moemo stavljati u odnos prema tom sustavu.

Svjetlost u eteru ima brzinu 3 10
8
m/s. Promatrai koji se kreu razliitim brzinama
prema eteru morali bi mjeriti razliite brzine svjetlosti. Ovo se lijepo primjeuje kad zvuka.
Neka se voz kree brzinom 30 m/s. Kada putnik u sredini otvorenog vagona da zvuni signal,
zvuk se jednoliko iri kroz zrak brzinom 330 m/s. Putnik na poetku voza udaljava se od
zvuka, a putnik na kraju voza juri u susret zvuku. Za prednjeg putnika brzina zvuka je 300
m/s, a za zadnjeg 360 m/s. Isto bi to trebalo da vai za svjetlost ako ona predstavlja valno
kretanje etera. Kretanje Zemlje kroz eter bila bi vjerna kopija kretanja voza kroz zrak.

1881. godine Michelson
1
(Majklson) je izveo precizne eksperimente, da utvrdi
kretanje Zemlje kroz eter. Rezultati koji su dobiveni bili su zauujui, svjetlost je u svim
smjerovima imala istu brzinu. Michelsonovi eksperimenti su potresli temelje klasine
mehanike. Konstantnost brzine svjetlosti rui sve predstave o sabiranju brzina, prostora i
vremena.

Eksperiment koji je Michelson izveo poznat je pod imenom Michelsonov
interferometar.

Shema Michelsonovog interferometra dana je na crteu 10.1. Iz izvora I izlazi
svjetlost i pada na polupropusnu plou P gdje se jedan dio reflektira okomito a drugi dio
prolazi u prvobitnom smjeru. Obje zrake se reflektiraju na ogledalima 0
1
i 0
2
i vraaju se do
polupropusne ploe. Duine okomitih krakova izmeu ploe i ogledala su jednaka. Sjedinjene
zrake ulaze u durbin gdje se promatra interferencija. Zamislimo da je Michelsonov
interferometar postavljen tako da os aparata i pravac od izvora do ploe, lei u smjeru kretanja
Zemlje, kroz eter. Jedna zraka ide od polupropusne ploe do ogledala i natrag. Izraunajmo
vrijeme t potrebno da se pree taj put. Svjetlost se u eteru iri brzinom c, a brzina Zemlje je v.


1
A.A. Michelson, ameriki fiziar, 1887. godine u suradnji s E.W. Morleyem pokuao dokazati
postojanje etera
209
Kad svjetlost poe od ploe P ogledalo se odmie brzinom v. Svjetlost ne pree put d
nego jo i vt za koliko se odmaklo ogledalo:

ct d vt = + (10.1.)

znai vrijeme potrebno da svjetlost doe do ogledala 0
1
iznosi:

t
d
c v
=

(10.2.)

Kada se svjetlost vraa tada joj ploa dolazi u susret:

ct d vt
1 1
= (10.3.)









Crte 10.1.

znai vrijeme potrebno da se zrak svjetlost vrati iznosi:

t
d
c v
1
=
+


(10.4.)

Ukupno vrijeme potrebno da svjetlosni zrak pree u smjeru kretanja Zemlje iznosi:

210
t
d
c v
d
c v
2
=

+
+


(10.5.)

odnosno,

t
d
c v
c
2 2
2
2 1
1
=

(10.6.)

Ako gornji izraz razvijemo u red
2
, za v<<c dobit emo vrijeme t
2
:

t
d
c
v
c
2
2
2
1 +

(10.7.)





Promatrajmo sad svjetlosni zrak koji se kree uzdu kraka koji stoji normalno na
smjer kretanja Zemlje:

( ) ( ) ct d vt
3
2
2
3
2
= +

(10.8.)


Vrijeme potrebno da zrak svjetlosti pree od ploe P do ogledala 0
2
iznosi:

t
d
c v
3
2 2
=

(10.9.)

Ukupno vrijeme potrebno da zrak svjetlosti ode do ogledala 0
2
i vrati se nazad iznosi:

t
d
c v
d
c
v
c
4
2 2 2
2
2
2 1
1
=

(10.10.)

Ako izraz (10.10.) razvijemo u red za, v<<c, dobit emo za vrijeme t
4
vrijednost:

t
d
c
v
c
4
2
2
1
1
2
+

(10.11.)

Vremenska razlika izmeu zraka svjetlosti koje od ploe P idu normalno jedna na
drugu iznosi:


2
( )
( )
1 1
1
2
1 1 0
2
2
2
1
2
2
= +
+

+ > <

x mx
mm
x
v
c
v
c
m x
m
m m
!
...; ; ; 1

211
t t t
d
c
v
c
= =

2 4
2


(10.12.)

Ova razlika u vremenu nuno dovodi do interferencije zraka. Ako obrnemo
interferometar za 90
0
tada e vremenska razlika iznositi:

t t t
d
c
v
c
= =

2 4
2


(10.13.)

Razlika optikih duina putova iznosi:

( ) L c t t d
v
c
= =

2 2
2 4
2


(10.14.)

Ako bi se razlika vremena izmijenila za jedan period svjetlosnih oscilacija,
interferenciona crte bi se promijenila za jednu prugu. Da bi dobili kolika treba da bude
promjena interferencionih pruga treba podijeliti ukupnu razliku optikih putova sa valnom
duinom upotrijebljene svjetlosti:

N
L d
c
v
c
= =

2
0 4
2
.

(10.15.)

Brzina Zemlje iznosi m/s, znai v/c 10
-4
.
4
10 3 = v

U Michelsonovom eksperimentu duina kraka iznosila je d = 11 m, a valna duina
upotrebljavane svjetlosti = 590 nm. Uvrtavanjem ovih vrijednosti dobijemo da se crte
interferencije treba promijeniti za 0,4 pruge.

Mada je preciznost ureaja omoguavala da se registrira pomak pruga reda veliine
10
-2
, nikakav pomak nije uoen. Eksperiment je ponovljen vie puta ali rezultati su uvijek biti
negativni. Eksperiment nije dokazao postojanje etera. Objanjenje ovih eksperimentalnih
injenica dao je tek 1905. godine Albert Einstein (Ajntajn), ruei klasine predodbe o
prostoru i vremenu.


10.2. Galilejev princip relativnosti

Galilejev princip relativnosti glasi: Sve mehanike pojave deavaju se u raznim
inercijalnim sustavima referencije na isti nain ili jednadbe mehanike su invarijantne
(nepromijenjene) u odnosu na transformacije koordinata i vremena s jednog
inercijalnog sustava u drugi.

Otkrie etera omoguilo bi izdvajanje specijalnog apsolutnog sustava referencije.
Tako da se kretanje ostalih sustava moglo razmatrati u odnosu na taj apsolutni sustav. Prema
Galileju nikakav eksperiment nije mogue napraviti da bi se utvrdilo da li dati sustav miruje
ili se ravnomjerno pravolinijski kree.


10.3. Specijalna teorija relativnosti

212
Einstein je doao do zakljuka da svjetski eter, tj. specijalna materijalna sredina koja
bi sluila kao apsolutni sustav referencije ne postoji. U suglasnosti sa ovom tvrdnjom Einstein
je proirio Galilejev mehaniki princip relativnosti na sve fizike pojave bez izuzetka. Prema
Einsteinovom principu relativnosti: Svi prirodni zakoni su invarijantni (nepromijenjeni) u
odnosu na prijelaz iz jednog inercijalnog sustava referencije u drugi. Specijalna teorija
relativnosti razmatra samo inercijalne sustave
3
.

Einstein je takoer postulirao, u suglasnosti sa eksperimentalnim injenicama
(Michelson), da je: brzina svjetlosti u vakuumu u svim inercijalnim sustavima referencije
jednaka i ne zavisi od kretanja izvora i prijemnika svjetlosti.


Princip relativnosti i konstantnost brzine svjetlosti daje osnovu specijalnoj teoriji
relativnosti, koja predstavlja, u sutini fiziku teoriju prostora i vremena. U klasinoj
mehanici prostor i vrijeme promatrali smo nezavisno jedno od drugog. Newton (Njutn) je
smatrao da postoji apsolutni prostor i apsolutno vrijeme. Apsolutni prostor je po njemu bio
obraen bez ikakvog odnosa prema bilo emu izvana, ostajui uvijek isti i nepokretan.

O vremenu je Newton pisao: Apsolutno, realno ili matematiko vrijeme samo po sebi i
zbog svoje unutranje prirode tee ravnomjerno, bez obzira prema bilo emu izvana. U
suglasnosti sa ovim smatralo se savreno oiglednim da dva dogaaja koja su istovremena u
nekom sustavu referencije budu istovremena i u svim ostalim sustavima referencije. Meutim,
lako se moe uvjeriti da se posljednja tvrdnja nalazi u suprotnosti s principom konstantnosti
brzine svjetlosti.


10.4. Galilejeve transformacije

Promatrajmo dva sustava koja se kreu jedan prema drugom konstantnom brzinom,
crte 10.2. Smjer kretanja neka se poklapa sa osom x. U poetnom vremenskom trenutku t=0,
neka se ishodita podudaraju.






Crte 10.2.


3
Sustav referencije u kojem vai prvi Newtonov aksiom zove se inercijalni sustav. Svaki
sustav referencije koji se kree u odnosu na neki inercijalni sustav pravocrtno i ravnomjerno
je takoer inercijalni sustav.
213
Koordinati x pokretnog sustava K pripada koordinata u nepokretnom sustavu x:
x x vt x vt
y y
z z
t t
= + = +
=
=
=
' ' '
'
'
'



(10.16.)

Jednadbe (10.16) nazivaju se Galilejeve
4
transformacije. Ove jednadbe daju
prijelaz iz jednog inercijalnog sustava referencije u drugi. Promatrajmo neku toku koja se
kree du ose x. Njena brzina nepokretnom sustavu dana je sa u
x
=dx/dt, a u pokretnom
sustavu sa u
x
=dx/dt. Deriviranjem jednadba (10.6.) dobijemo zakon slaganja brzina:

dx
dt
dx
dt
v u u v
ili
dx
dt
dx
dt
v u u v
x x
x x
= + = +
= =
'
; '
'
; '



(10.17.)

Kada deriviramo dva puta Galilejeve transformacije po vremenu dobivamo ubrzanje:

d x
dt
d x
dt
2
2
2
2
=
'


(10.18.)

Znai, ubrzanje u jednom i drugom sustavu je isto. Slijedi da je Newtonov zakon
kretanja invarijantan prema Galilejevim transformacijama:

m
d x
dt
F m
d x
dt
F
2
2
2
2
= = ;
'


(10.19.)

Michelsonov eksperiment je pokazao da zbrajanje brzina s brzinom sustava
promatranja ne vrijedi za svjetlost. Prema tome Galilejeve transformacije ne vrijede za
svjetlost. Znai moramo izabrati takve transformacije izmeu inercijalnih sustava pa da brzina
svjetlosti ostane konstantna. Osnovne pretpostavke Galilejevih transformacija koja je
sadrana u apsolutnoj istodobnosti mora se odbaciti. Uzmimo slijedei primjer: pored nas
prolazi voz sa tri vagona. putnik koji se nalazi u srednjem vagonu, emitira svjetlosni signal.
Gledano sa Zemlje putnici koji se nalaze u prvom vagonu odmiu svjetlosnom signalu, prema
tome svjetlost e prije stii do putnika koji se nalaze u zadnjem vagonu, nego do putnika koji
su u prednjem. Tako stvar izgleda gledano sa Zemlje. Prema principu relativnosti putnici u
vozu miruju. Za njih e svjetlost doi istodobno. Vidimo da za putnike u vozu ovi dogaaji su
istodobni, a za nas na Zemlji nisu. Svaki sustav ima svoje vlastito vrijeme. Einestein je uveo
relativiziranje vremena i time prekinuo sa tradicionalnim shvaanjima. Znai, ne postoji
apsolutna istodobnost.


10.5. Lorentzove transformacije

Transformacije koje zadovoljavaju Einsteinov zahtjev su Lorentzove (Lorencove)
transformacije. Lorentzove transformacije moraju ispunjavati sljedee uvjete:


4
Galileo Galilei (1564-1642), talijanski fiziar i astronom, jedan od osnivaa eksperimentalne
metode.
214
transformacije izmeu inercijalnih sustava moraju biti takve da brzina svjetlosti
ostane konstantna,
svi prirodni zakoni su invarijantni s obzirom na takve transformacije i
zahtjev da prostor bude homogen nuno vodi na linearnost transformacija (prava
linija se transformira u pravu liniju).

Oznaimo prostorne i vremenske koordinate sustava u mirovanju sa x i t a sustava u
kretanju sa x i t. Izmeu koordinata oba sustava moraju prije svega postojati linearne
transformacije:

x kx lt
t mx nt
y y
z z
'
'
'
'
= +
= +
=
=



(10.20.)

gdje su k, l, m, n konstante koje treba odrediti.

Neka se pokretni sustav kree brzinom v u odnosu na nepokretni sustav. Ishodite
pokretnog sustava x=0, odmie brzinom v od nepokretnog sustava. Za x=0, slijedi x=vt.
Uvrstimo ove vrijednosti u jednadbu(10.20.), dobijemo vrijednost za konstantu l:
kv l
lt kx
=
+ = 0


(10.21.)
Jednadba (10.20.) ima oblik:

( ) x k x vt ' =
(10.22.)

Sad promatrajmo da pokretni sustav miruje, a da se nepokretni sustav kree u
suprotnom smjeru brzinom - v. Inverzne transformacije takoer su linearne:

x kx lt
t mx nt
= +
= +
' '
' '


(10.23.)

Sad ishodite nepokretnog sustava, x=0, odmie brzinom - v od pokretnog sustava, za
x=0, slijedi x=-vt. Uvrstimo ovo u jednadbu (10.23.) dobijemo:

( ) x k x vt = + ' '
(10.24.)

Da bi odredili konstantu k polazimo od pretpostavke da je brzina svjetlosti
konstantna.

U poetnom trenutku t=t=0, pustimo jedan svjetlosni signal iz ishodita u oba
sustava. U pokretnom sustavu bie x=ct, a u nepokretnom sustavu x=ct. Uvrstimo ove
vrijednosti u jednadbu (10.22.) i (10.24.), dobijemo:

( )
( )
ct k ct vt
ct k ct vt
= +
=
' '
'


(10.25.)

Iz gornjih jednadba slijedi:

215
k
v
c
=

1
1
2
2


(10.26.)




Uvrstimo konstantu k u (10.24.) i (10.22.) dobijemo transformaciju za vrijeme:

( )
[ ] x k k x vt vt
t
t
v
c
x
v
c
= +
=
+

'
'
'
2
2
2
1




(10.27.)

analogno moe se dobiti izraz za t:
t
t
v
c
x
v
c
=
+

' '
2
2
2
1




(10.28.)

Jednadbe (10.22.) i (10.27.) predstavljaju Lorentzove transformacije:

x
x vt
v
c
t
t
v
c
x
v
c
y y
z z
' ; '
'
'
=

=
=
1 1
2
2
2
2
2




(10.29.)

Lako je pokazati da Lorentzove transformacije prelaze u Galileieve, ako stavimo
v<<c. U sluaju Zemlje (v
z
=30 km/s), v
2
/c
2
10
.8
<< 1, to znai da se mogu primijeniti
Galileieve transformacije. Za v>c, izrazi (10.22.) i (10.27.) postaju imaginarni, ak nije
dozvoljeno ni v=c.


10.6. Posljedice Lorentzovih transformacija

Iz Lorentzovih transformacija proizlazi niz posljedica koje su neobine sa stanovita
klasine mehanike.


10.6.1. Istovremenost dogaaja u razliitim sustavim referencije

Neka se u sustavu K u tokama sa koordinatama x
1
i x
2
deavaju istovremeno dva
dogaaja u momentu t
1
=t
2
=b. Prema formulama (10.29.) u sustavu K tim dogaajima
odgovaraju koordinate:

216
x
x vb
v
c
x
x vb
v
c
' ; '
1
1
2
2
2
2
2
2
1 1
=

a odgovarajui momenti vremena su:
t
b
v
c
x
v
c
t
b
v
c
x
v
c
' ; '
1
2 1
2
2
2
2 2
2
2
1 1
=

Iz gornjih izraza vidimo da, ako se dogaaji deavaju na istom mjestu u K
prostoru, tj. x
1
=x
2
, tada je i u K prostoru:

x x i t t ' ' '
1 2 1
= = '
2
'
2


Ako su dogaaji u sustavu K prostorno odvojeni x
1
x
2
, tada e oni biti
prostorno i vremenski odvojeni i u K:

x x i t t ' ' '
1 2 1


Predznak razlike odreen je predznakom
1 2
t t ( )
2 1
x x v . To znai da u jednom
sustavu dogaaj 2 moe prethoditi dogaaju 1, a u drugom sustavu dogaaj 1 prethoditi
dogaaju 2. Ovi dogaaji nisu u uzronoj vezi.

Uzrono povezani dogaaji ni u jednom sustavu referencije nee biti istovremeni i u
svim sustavima e dogaaj koji se pojavljuju kao uzrok, prethoditi posljedici.

10.6.2. Duina tijela u razliitim sustavima referencije

Promatrajmo tap koji je smjeten du ose x i miruje u odnosu na sustav K. Njegova
duina u tom sustavu iznosi , gdje su x
1
i x
2
koordinate krajeva tapa i ne
mijenjaju se sa vremenom t. tap se kree brzinom v u odnosu na sustav K.
,
1
,
2 0
x x l =




Crte 10.3.
217

U jednom trenutku vremena t
1
=t
2
=b koordinata tapa u nepokretnom sustavu K iznosi
x
1
i x
2
. Razlika koordinata x
2
-x
1
daje duinu tapa l=x
2
-x
1
. Prema Lorentzovim
transformacijama (10.29.) dobivamo:

x
x vb
v
c
x
x vb
v
c
' ; '
1
1
2
2
2
2
2
2
1 1
=

odakle je:
x x
x x
v
c
' '
2 1
2 1
2
2
1
=

ili
l l
v
c
= =
0
2
2
1

(10.30.)

Dakle, kod tijela koja se kreu, dimenzije u smjeru kretanja se smanjuju to je
vea brzina kretanja. Ova pojava naziva se kontrakcija duine.

10.6.3. Trajanje dogaaja u razliitim sustavima

Neka se u toki, koja je nepokretna u odnosu na sustav K, odvija dogaaj koji traje
t
0
= t
2
-t
1
. Neka je poetak i kraj dogaaja na istom mjestu, tj. x
1
=x
2
=1. Prema formulama
(10.29.) poetku i kraju dogaaja u sustavu K odgovaraju vremenu:

t
t
v
c
a
v
c
t
t
v
c
a
v
c
1
1 2
2
2
2
2 2
2
2
1 1
=
+

=
+

'
;
'


odakle je:
t t
t t
v
c
2 1
2 1
2
2
1
=

' '



ili uvoenjem oznake t
2
-t
1
= t, dobivamo:

t
t
v
c
=

0
2
2
1


(10.31.)

Vremenski interval t
0
je odreen prema satu koji se kree zajedno sa tijelom, a
interval vremena t je odreen prema satu u nepokretnom sustavu. Kao to se vidi iz (10.31.)
interval vremena t
0
koji je izmjeren prema satovima koji su nepokretni u odnosu na tijelo,
izgleda manji od intervala vremena t koji je izmjeren prema satu koji se kreu u odnosu na
tijelo. Prema (10.31.) uvijek je t
0
< t, pa moemo rei da satovi koji se kreu rade
218
sporije od satova koji miruju. Ovaj efekt se naziva dilatacija vremena. Vrijeme t
0
,
oitano na satu koji se kree zajedno sa tijelom naziva se vlastito vrijeme tog tijela.

U kozmikim zracima postoje estice koje se zovu mi mezoni ( )
+
, . Ove estice
su nestabilne i raspadaju se na pozitron ili elektron i dva neutrona. Srednje vrijeme
nepokretnih mi mezona iznosi oko 2x10
-6
s. Prema ovome, mezoni koji bi se kretali ak
brzinom svjetlosti preli bi put od svega 600 m. Meutim, eksperiment pokazuje da mezoni
koji se stvaraju na visini 20-30 km stiu u znatnom broju na povrini Zemlje.

Ovo se moe objasniti time to je 2x10
-6
vlastito vrijeme ivota mi mezona, tj.
vrijeme izmjereno na satovima koji se kreu skupa sa njim. Vrijeme, koje je oitano na
satovima eksperimentatora, koji je vezan za Zemlju mnogo je vee. Eksperimentator vidi
mezone iji je predjeni put znatno vei od 600 m, dok sa pozicija promatraa koji se kree
zajedno sa mezonom, rastojanje koje je mezon preao do Zemlje skraeno je na 600 m.


10.7. Relativistika dinamika

Jednadbe klasine mehanike su invarijantne u odnosu na Galilejeve transformacije,
dok u odnosu na Lorentzove transformacije nisu invarijantne. Iz teorije relativnosti slijedi da
jednadba dinamike, invarijantna u odnosu na Lorentzove transformacije ima oblik:

d
dt
mv
v
c
F
0
2
2
1
r
r

= (10.40)


gdje je m
o
- masa mirovanja estice koja je invarijantna u svim sustavima referencije, v brzina
estice,
r
F sila koja djeluje na esticu i c brzina svjetlosti. Usporedivi ovu jednadbu sa
formulom u klasinoj fizici:

d
dt
p F
r
r
=

(10.41.)

gdje je
r
p impuls (koliina kretanja), dolazimo do zakljuka da je relativistiki impuls
estice jednak:

r
r
p
mv
v
c
o
=
1
2
2


(10.42.)

Poto je masa estice m koeficijent proporcionalnosti izmeu impulsa i brzine
dobivamo da je masa estice u relativistikoj mehanici dana izrazom:

m
m
v
c
o
=
1
2
2


(10.43.)

219
Ovisnost mase tijela od brzine kretanja dana je na crteu 10.5. Relativistika masa
tijela tei beskonanoj vrijednosti kad brzina tijela tei brzini svjetlosti.


Crte 10.5.

Za sluaj malih brzina v<<c, m=m
o
i
r
p=m
o
r
v, odnosno vrijede zakoni klasine
fizike.

Da bi izraunali relativistiku kinetiku energiju, poimo od definicije kinetike
energije. Kinetika energija je ona energija koju dobiva slobodna estica kada se nad njom
izvri neki rad. Ako sila djeluje u smjeru ose x, tada je element rada jednak:

dt v F x d F dW
r
r
r
r
= =
(10.44.)
ili
p d v dW
r r
=
v
p=m
r
v gdje je

Diferencijal relativistikog impulsa jednak je:

dp mdv vdm
r r r
= + (10.45.)

Kao to smo rekli, prirataj kinetike energije jednak je izvrenom radu:

dm v v d v m dE dW
k
2
+ = =
r r

(10.46.)

Diferencijal mase dobijemo diferenciranjem izraza (10.43.) po brzini:

220
dm
m
v
c
v
c
v
c
dv =

0
2
2
2
2
1
1
2
2
1
1
2
1
2 r


odnosno
dm
mvdv
c v
=

r r
2 2


(10.47.)

Odavde slijedi da je:
( ) mvdv c v dm
r r
=
2 2

(10.48.)

Uvrstimo izraz (10.48.) u (10.46.) dobijemo da je element kinetike energije jednak:
dE c dm
k
=
2

(10.49.)

Integracijom, dobijemo izraz za relativistiku kinetiku energiju:

E mc m
KR
=
2
0
2
c

ili
E m c
v
c
KR
=

0
2
2
2
1
1
1




(10.50.)

Ako estica miruje, v=0, estica ima energiju mirovanja:

E mc
0 0
2
=
(10.51.)

Poto je kinetika energija po definiciji jednaka ukupnoj energiji (E) minus energija
mirovanja (E
o
), imamo da je ukupna energija jednaka:

E mc =
2
(10.52.)

U sluaju malih brzina v<<c, razvijmo u red
5
izraz (10.52.), dobit emo:

E
mc
v
c
mc
v
c
o
=

+ +

2
2
2
0
2
2
2
1
1
1
2
...

(10.53)

Odavde dobivamo izraz za klasinu kinetiku energiju,
mv
2
2
0

E mc
mv
= +
0
2 0
2
2



5
Za neto vee brzine, v<c,

+ + + = ...
8
3
2
1
1
4
4
2
2
2
0
c
v
c
v
c m E
221
ili
E E E
K
=
0
(10.54.)

Napiimo izraz za relativistiku energiju preko impulsa. Kvadrirajmo izraz (10.52.) i
(10.42.):

p
mv
v
c
E
c
mc
v
c
2 0
2 2
2
2
2
2
0
2 2
2
2
1 1
=

;

(10.55.)

dobijemo izraz za ukupnu relativistiku energiju:

E c p mc = +
2
0
2 2

(10.56)

Na crteu 10.6. dat je grafiki prikaz ukupne relativistike energije (E), relativistike
kinetike energije E
kr
i klasine kinetike energije E
k
.

Izrazi (10.52.) i )10.56.) nisu primjenljivi samo za elementarne estice ve i za
sloeno tijelo, koje se sastoji od velikog broja estica. U energiju mirovanja, kao i u ukupnu
energiju tijela ne ulazi potencijalna energija tijela u vanjskom polju.

Iz relacije (10.52.) slijedi da su energija i masa tijela uvijek proporcionalne. Svaku
promjenu energije (iskljuujui promjenu potencijalne energije u vanjskom polju) tijela E
prati promjena mase:

m
E
c
=
2


(10.57.)


Crte 10.6.

222
i suprotno, svaku promjenu mase mprati promjena energije:

E c m =
2

(10.58.)

Ova relacija naziva se zakon proporcionalnosti mase i energije. Ovdje vidimo da je
masa tijela mjera njegove inertnosti i treba je razlikovati od koliine supstance u tijelu. Pri
poveanju brzine tijela, njegova koliina supstance ostaje stalna dok mu se masa poveava.

223
ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO


INENJERSKA FIZIKA II
Predavanja II dio





13. BOHROVA TEORIJA ATOMA



13.1. Zakonitosti atomskih spektara

Uarena vrsta tijela emitiraju svjetlost s kontinuirano raspodijeljenim valnim
duinama. Od temperature uarenog tijela zavisi koji je dio spektra najintenzivniji, ali
intenzitet svjetlosti opada prema manjim i veim valnim duinama. Nasuprot ovome
kontinuiranom spektru vrstih tijela, opaa se kod plinova i para diskretne linije koje su
karakteristine za pojedini kemijski element. itav spektar se sastoji od niza otro
odreenih linija. Lako je vidjeti da linijski spektar potie od atoma. Elektrino pranjenje u
cijevi niskog pritiska izaziva uvijek veliki broj atoma na emisiju svjetlosti. Linijski spektar
moemo prouavati na emisionom ili apsorpcionom spektru. Pusti li se bijela svjetlost
(svjetlost sloenog spektra, npr. sunev spektar) kroz neke pare ili gas, opaa se u dobivenom
spektru da su neke linije ugaene. Tamne linije stoje tono gdje bi leale emisione linije.
Gas dakle apsorbira svjetlost onih valnih duina koje bi inae emitirao. Emisioni spektar slae
se potpuno sa apsorpcionim spektrom. Ova odreenost u spektrima kemijskih elemenata,
jedan je od osnovnih zakona atomske fizike.

Spektar atoma vodika kao najjednostavnijeg atoma, prua najbolje mogunosti za
analizu strukture atoma na osnovu njihovog spektra. kad se kroz Geisslerovu (Gajsler) cijev s
vodikom propusti elektrina struja, ona emitira svjetlost koja se dovodi u spektralni aparat i
dobiva se linijski spektar sa velikim brojem linija, preko kojih je superponirana jedna serija
linija poredanih karakteristinim redom. Ova pojava se objanjava injenicom da je vodik
normalno u molekulskom stanju i da je pri prolasku elektrine struje jedan broj molekula
razdvojen na atome odnosno ione. Poveanjem intenziteta struje kroz cijev, serija linija u
spektru sve vie dolazi do izraaja dok se mnotvo linija gubi. To znai da se pri poveanju
struje sve vei broj molekula razlae, pa se dobiva preteno spektar vodika u atomskom
stanju.

Prvi je vajcarski fiziar Balmer 1885. godine otkrio da se vodik spektar moe
prikazati jednostavnom matematskom formulom. Njemu su tada bile poznate etiri vidljive
vodikove linije sa valnim duinama.








1







Crte 13.1.

Osim navedenih linija, koje su u vidljivom dijelu spektra, u ultraljubiastom dijelu
pojavljuje se mnogo linija koje su sve blie jedna drugoj i zavravaju se sa H=365 nm.

Balmerova formula daje zakon po kojem se moe izraunati valna duina svake linije
ove serije:
1 1
2
1
3 4 5
2 2

= R
m
m , , , , ...

(13.1.)

gdje je R Rydbergova (Ridberg) konstanta i iznosi:

R m =

1 097 10
7 1
,
(13.2.)

Usavravanjem spektrografskih aparata pronaene su i druge serije u infracrvenom i
ultraljubiastom dijelu spektra vodika. Njihove valne duine raunaju se prema jednostavnom
zakonu:

1 1
2
1
2 2

R
m


(13.3.)
Gdje je n=1,2,3,4,5 a m=n+1,n+2,..., odnosno:


n=1, Lymanova (Lajmanova) serija, ultraljubiasto podruje, m=2,3,...
n=2, Balmerova (Balmer) serija, vidljivo podruje, m=3,4,5,...
n=3, Paschenova (Paen) serija, infracrveno podruje, m=4,5,6,...
n=4, Brackettova (Breket) serija, infracrveno podruje, m=5,6,...
n=5, Pfundova (Pfund) serija, infracrveno podruje, m=6,7,8,...

Teoretski m , te svaka serija ima beskonano linija, ali za vee m, linije su tako
blizu da se vie ne mogu razliiti.

2

13.2. Rutherfordov model atoma

Dimenzije atoma su izraunate jo u 19. vijeku pomou kinetike teorije materije.
Odreeno je da polumjer atoma iznosi oko 10
-10
m. Prvi model koji je razradio J.J.Thomson
1

(1904.) bio je tzv. statiki model atoma. Meutim, ovaj model nije mogao objasniti spektre
zraenja i vrlo brzo je odbaen.

Da bi se ispitala struktura atoma i raspodjela negativnog i pozitivnog naboja u atomu,
Ernest Rutherford (Raderford)
2
i njegovi suradnici bombardirali su (1911.) metalne folije alfa
esticama i promatrali promjenu njihovog smjera pri prolazu kroz foliju.





Alfa estice su, pozitivno naelektrizirane (+2e) i izlaze iz nekih radioaktivnih
elemenata. To su ustvari jezgra helija
2
He
4
i imaju relativno veliku masu i kinetiku energiju i
zbog toga, mogu posluiti kao projektili za ispitivanje strukture atoma.

Pri prolazu kroz supstancu alfa estice se otklanjaju od prvobitnog smjera kretanja za
razliite uglove . Rasprene estice udaraju u zaklon pokriven cinkovim sulfidom gdje
izazivaju scintilacije (svijetljenja) koja se promatraju mikroskopom. Sve je smjeteno u
evakuirani balon, da bi se smanjilo sudaranje alfa estice sa molekulama zraka.

Mjerenja su pokazala da veliki broj alfa estica prolazi kroz tanki metalni listi
(foliju) kao da je prazan prostor, na te alfa estice metalni listi ne djeluje, kao da ga i nema.
Jedan dio se alfa estica raspri, neke za velike uglove. Analizirajui rezultate eksperimenta
Rutherford je doao do zakljuka, da tako veliko skretanje alfa estica mogue je damo u tom
sluaju ako se unutar atoma nalazi jako elektrino polje, formirano nabojem vezanim za
veliku masu i koncentrirao u maloj zapremini. Na osnovu ovoga Rutherford je predloio
model atoma sa jezgrom, tzv. nuklearni model. Prema ovom modelu, atom predstavlja
sistem naboja u ijem se centru nalazi teko pozitivno jezgro sa nabojem Zeveliine 10
-14
m a
oko jezgra krui Z elektrona na udaljenosti 10
-10
m.

Nuklearni model je mogao objasniti rasprenje alfa estica, jer je jezgro 10
4
puta
manje od atoma a u njemu je koncentrirana sva masa atoma (masu elektrona moemo
zanemariti u usporedbi s masom jezgre), tako da je veliki dio atoma upravo prazan prostor.


1
J.J. Thomson (1856-1940), engleski fiziar. Prouavao voenje elektriciteta kroz plinove,
otkrio electron 1897. Dobitnik Nobelove nagrade 1906.
2
Ernest Rutherford (1871-1937), dobitnik Nobelove nagrade iz kemije 1908.
3

Meutim, nuklearni model ne objanjava atomske spektre i nalazi se u suprotnosti sa
zakonima klasine mehanike i elektrodinamike. Ovakav model ne daje stabilnost atoma.
Elektroni koji se kreu oko jezgra po zatvorenim putanjama, kreu se ubrzano. Po zakonima
klasine elektrodinamike, naboj koji se kree ubrzano emitira elektromagnetske valove. Stoga
bi elektroni u atomu morali neprestano emitirati elektromagnetske valove, time gubiti
energiju, tako da elektron na kraju mora da padne na jezgro. Smanjivanjem polumjera putanje
rasla bi frekvencija emitiranja zraenja, frekvencija bi se dakle kontinuirano mijenjala, te bi
atom, po klasinoj teoriji emitirao kontinuirane spektre, a ne linijske, kako pokazuju
eksperimenti. Prema tome klasina fizika ne moe objasniti stabilnost atoma ni atomske
spektre.


13.3. Bohrovi postulati

Neils Bohr
3
(Nils Bor) je 1913. dopunio Rutherfordov model atoma sa dva postulata,
i na taj nain uspio objasniti strukturu elektronskog omotaa i procesa emisije i apsorpcije
svjetlosti.

Prvi Bohrov postulat. Od beskonano mnogo elektronskih orbita (putanja), moguih sa
gledita klasine mehanike, javljaju se u stvarnosti samo neke diskretne orbite, koje
zadovoljavaju odreene kvantne usluge. Elektron, koji se nalazi na jednoj od tih orbita,
bez obzira na to to se kree s ubrzanjem, ne emitira elektromagnetske valove.



Drugi Bohrov postulat. Zraenje se emitira ili apsorbira u obliku svjetlosnog kvanta
energije h pri prijelazu elektrona iz jednog stacionarnog (stabilnog) stanja u drugo.
Veliina svjetlosnog kvanta jednaka je razlici energije onih stacionarnih stanja, izmeu
kojih se deava kvantni skok elektrona:

h = E E
m n
(13.4.)

Frekvencija emitiranja svjetlosti iznosi:

=
E E
m n
h h


(13.5.)

Stacionarno stanje je takvo stanje pri kojem atom ne zrai nikakvu energiju,
mada se elektron kree ubrzano.

Neobinost Bohrovih postulata sastoji se u zabrani zraenja u stacionarnom stanju
iako se elektroni kreu ubrzano. Takvo shvaanje se protivi klasinoj nauci o
elektromagnetizmu, odnosno zraenju elektromagnetskih valova.


13.4. Franck-Hertzov eksperiment

Franck
4
i Hertz (Frank i Herc) su 1914. uspjeli eksperimentalno potvrditi postojanje
odreenih energetskih nivoa u atomu i opravdanost Bohrove teorije. Njihov ureaj sastoji se

3
Niels Bohr (1885-1962), danski fiziar, dobitnik Nobelo nagrade (1922) za model atoma
vodika.
4
James Franck (1882-1964) I Gustav Hertz(1887-1975), njemaki fiziari koji su podjelili
Nobelovu nagradu za fiziku (1925) za eksperimentalne radove koji se odnose na sudare
4

od triode napunjene razrijeenim ivinim parama, crte 13.3. Iz uarene katode izlijeu
elektroni i ubrzavaju se prema anodi. Potencijal reetke je neto malo pozitivniji (oko 0,5 V)
od potencijala anode, te e se elektroni, koji imaju energiju manju od oko 0,5 eV, zaustaviti
na reetki, dok e se ostali elektroni vee energije skupiti na anodi.

Mijenjanjem anodnog napona i mjerenjem anodne struje moe se snimiti
karakteristika ove triode (U-I), crte 13.4. Kada napon raste od nule do 4,9 V, anodna struja
raste jer elektroni stiu na anodu. Kad je napon oko 4,9 V, anodna struja pada (a struja reetke
raste). Poveanjem napona ponovo raste struja, dok ne dostigne 9,8 V gdje se ponovo javlja
maksimum anodne struje.




Ovaj eksperiment moemo objasniti ako pretpostavimo da su energetski nivoi
elektrona u atomu ive kvantizirani. Kada je napon manji od 4,9 V, elektroni u cijevi nemaju
dovoljno energije da pobude atome ive, ve se samo elastino sudaraju s atomima ive i
zbog male mase, praktino im ne predaju energiju. Struja u cijevi raste jer elektroni
dospijevaju na anodu. im je energija elektrona dostigla vrijednost 4,9 eV, elektron ima
dovoljno energije da pobudi atom ive. U takvom neelastinom sudaru elektron izgubi
energiju i umjesto na anodu dospijeva na reetku. Zbog toga anodna struja pada, a struja
reetke raste. Reetka zbog svog pozitivnog prednapona privlai elektrone, koji su u sudaru u
blizini reetke izgubili svu kinetiku energiju.

Kada poveamo napon, elektroni ranije postiu energiju za neelastian sudar, koji se
deava prije reetke, u prostoru izmeu katode i reetke, blie katodi, te elektron nakon sudara
dok doe do reetke, ponovo dobije dovoljno energije da proe kroz nju. To je razlog da
struja raste kada je napon vei od 4,9 V. Kada napon dostigne vrijednost 2x4,9 V, elektron je
sposoban da izvri dva neelastina sudara, jedan ispred, a drugi blizu reetke. Ovaj efekt se
ponavlja svakih 4,9 V, crte 13.4. Iz ovog eksperimenta moe se zakljuiti da tom ive iz
osnovnog stanja moe prei u pobueno stanje primivi samo odreeni kvant energije. Atomi
koji su primili kvant energije prelaze u pobueno stanje, iz kojeg se poslije veoma kratkog
vremena vraaju ( 10
-8
s) u osnovno stanje, emitirajui kvant svjetlosti energije h .

Za ivu, energija od 4,9 eV je karakteristina i odgovara valnoj duini zraenja od:


elektrona i atoma.
5

=
2
49
250
hc
eV
nm
.

(13.6.)

Poznato je da ivine pare emitiraju svjetlost pri tom procesu, izmjereno spektralnim
aparatom od =253,7 nm, to je u dobrom slaganju sa vrijednou izraunatom relacijom
(13.6.).






13.5. Elementarna (Bohrova) teorija vodikovog atoma

Prema prvom Bohrovom postulatu dozvoljene su samo one orbite (kvantni uvjet) za
koje vai da je moment koliine kretanja elektrona jednak cjelobrojnom viekratniku
Planckove konstante . Broj n je prirodan broj i naziva se glavni kvantni broj: h

mvr n n
e
= = h; ,2, 1 3, ... (13.7.)

m
e
- masa elektrona, v brzina i r polumjer orbite.

Tako je Bohr izrazom (13.7.) kvantizirao kretanje elektrona u elektronskom omotau
atoma. Uzevi u obzir da Coulombova (Kulonova) sila izmeu protona i elektrona, uzrokuje
centripetalnu silu potrebnu za kretanje po krunici, mogu se odrediti polumjeri stacionarnih
orbita, brzine i energije elektrona na tim krunicama. Da bi elektron kruio po n-toj orbiti
mora biti zadovoljen uvjet stabilnosti, tj. centripetalna sila F
c
je jednaka Coulombovoj sili:
( ) F r
Ze
r
=
1
4
0
2
2

, gdje je Z-redni broj, e-naboj elektrona i =8,854 10
-12
C
2
/Nm
2
,
dielektrina konstanta vakuuma.

Prema tome, uvjet stabilnosti glasi:


mv
r
Ze
r
e
2
0
2
2
1
4
=



(13.8.)

Eliminacijom v iz jednadbe (13.7.) i (13.8.) dobivamo da polumjer elektronskih
orbita moe da ima samo diskretne vrijednosti:

( ) r
mZe
n n
n
e
= =
4
1 2 3
0
2
2
2
h
, , , ...

(13.9.)

Za prvu orbitu vodikovog atoma (Z=1, n=1) dobiva se:

r
me
nm
e
1
0
2
2
4
0 053 = =
h
,

(13.10.)

Iz (13.8.) i (13.9.) moe se izraunati brzina elektrona u n-toj orbiti:

6

v
e Z
n
n
=
2
0
4
1
h


(13.11.)

za osnovno stanje vodikovog atome v
1
c/137.

Ukupna energija elektrona sastoji se od kinetike i potencijalne:

E E E
k p
= + (13.12.)

Kinetika energija moe se dobiti ako jednadbu (13.8.) pomnoimo s r/2:

mv Ze
r
e
2
0
2
2
1
4 2
=



(13.13.)

Da bi dobili potencijalnu energiju elektrona u elektrinom polju jezgra, trebamo
rijeiti integral:

( ) C
r
Ze
dr
r
Ze
dr r F E + = = =

2
0
2
2
0
4
1
4
1



(13.14.)

Obino se uzima da osnovni nivo bude E
p
=0, kada r . Odavde slijedi da je
konstanta C=0. Konano, potencijalna energija elektrona u atomu je negativna. Znak minus
znai da je elektron u polju jezgra, elektron s pozitivnom potencijalnom energijom, je
slobodan elektron.

Znai potencijalna energija je jednaka:

r
Ze
E
p
2
0
4
1

=

(13.15.)

Ukupna energija elektrona jednaka je:

E
Ze
r
Ze
r
Ze
r
= =
1
4 2
1
4
1
4 2
0
2
0
2
0
2



(13.16.)

Uzevi u obzir relaciju (13.9.) dobivamo da je ukupna energija elektrona u n-toj orbiti
jednaka:

( )
,... 2 , 1 ;
2 4
1
2 2
4 2
2
0
= = n
n
m e Z
E
e
n
h


(13.17.)

Vidimo da je ukupna energija negativna i mijenja se sa 1/n
2
. Energija
5
osnovnog
stanja za vodikov atom iznosi:


5
Energija elektrona u energetskim stanjima obino se izraava u eV. Rad potreban da se
electron ili neka druga estica s jedininim nabojem, pomjeri izmeu toaka ija je
potencijalna razlika 1V, zove se elektronvolt(eV): 1eV= J V C
19 19
10 6 , 1 1 10 6 , 1

=
7

eV J
e
E 6 , 13 10 17 , 2
32
18
2 2
0
2
4
1
= = =

h


(13.18.)

Energija E
1
, je energija koju je potrebno uloiti da bi se elektron oslobodio iz atoma,
tj. da bi se atom vodika ionizirao i esto se naziva energija ionizacije.

Energiju prvog pobuenog stanja dobivamo za n=2, drugog za n=3, itd.:

E eV E eV E eV E eV
2 3 4 5
3 4 15 0 85 0 54 = = = = , ; , ; , ; , (13.19.)

Poto svakoj stacionarnoj orbiti odgovara odreena energija elektrona, esto se
umjesto orbita, govori o dozvoljenim elektronskim nivoima elektrona u atomu.

Shema energetskih nivoa odreenih relacijom (13.17.) prikazana je na crteu 13.5. Pri
prijelazu vodikovog atoma iz stanja m u stanje n emitira se kvant, prema (13.5.):

( )
h
h

= =

E E
me
m n
m n
e
4
0
2
2
2 2
4 2
1 1


(13.20.)

Valna duina emitirane svjetlosti iznosi:

( )
1
4 4
1 1
4
0
2
3
2 2

me
c
n m
e
h


(13.21.)

Na ovaj nain doli smo do formule za zakonitost atomskih spektara (13.3.) iz koje
moemo izraunati Rydbergovu konstantu.
8



Crte 13.5.

Uvrstivi u izraz (13.21.) vrijednosti konstanti koje u njega ulaze dobiva se veliina
koja se izuzetno dobro slae sa eksperimentalnom vrijednou:

( )
R
me
c
m
e
= =

4
3
0
2
7 1
4
1 097 10
h
,

(13.22.)



Na osnovu Bohrove teorije mogue je objasniti optike spektre vodika. Oito da
Lymanovu seriju predstavlja grupa linija koju elektroni emitiraju vraajui se u osnovno
stanje (n=1), Balmerova, grupu linija koju emitiraju elektroni vraajui se sa nekog vieg
stanja, ali tako da se zaustave na drugoj orbiti (n=2), itd. Shema kvantnih prijelaza za atom
vodika dana je na crteu 13.6. Moemo zakljuiti da su diskretne linije atomskog spektra
vodika posljedica kvantnih prijelaza elektrona izmeu diskretnih nivoa energije u atomu.
cijeli brojevi n i mu empirijskoj relaciji (13.3.) i teorijskoj formuli (13.21.), od kojih zavisi
valna duina zraenja, predstavljaju glavne kvantne brojeve, koji odreuju nivoe energije
elektrona u atomu.

Slaganje eksperimentalnih rezultata sa Bohrovom teorijom za vodik je vie nego
zadovoljavajue. Meutim, teorija nailazi na nepremostive prepreke kada je trebalo da se
primijeni na sloene sisteme (atomi sa dva ili vie elektrona). Bohrova teorija takoer nije
omoguavala da se odredi intenzitet spektralnih linija, da se objasni cijepanje ovih linija u
vanjskom elektrinom, odnosno magnetskom polju (Zeemanov efekt).

9

Borov model atoma vodika je odigrao ogromnu ulogu u razvoju suvremene fizike.
Zahvaljujui njemu po prvi put je shvaeno da postoji principijelna razlika izmeu atoma (i
drugih kvantnih sistema) i makroskopskih tijela, pa se prema tome ni zakoni klasine fizike
ne mogu primijeniti, pri objanjavanju unutar atomskih procesa. danas je jasno da nedostaci
Bohrove teorije vodikovog atoma, lee upravo u njenom poluklasinom, odnosno
polukvantnom karakteru. Bohr je pored kvantnih koncepcija uveo i neke klasine predodbe
kao npr. pojam elektronske orbite, za koju se kasnije pokazalo da je neprimjenjiva za atom.
Moemo na kraju zakljuiti da je Bohrova teorija koja se oslanja na klasinu fiziku samo
prelazna etapa na putu izgradnje dosljedne teorije atomskih pojava.


13.6. Karakteristini spektar rendgenskog zraenja

Kao to je reeno pored kontinuiranog spektra rendgenskog zraenja, javlja se i
linijski spektar koji ovisi o vrsti materijala od kojeg je napravljena anoda (antikatoda).

Karakteristini linijski spektar nastaje kada upadni elektron izbaci jedan od elektrona
iz atoma i tako napravi prazninu u jednoj od unutranjih ljuski atoma.

Ako upadni elektron izbije jedan elektron iz K-ljuske volframovog atoma, nastat e
praznina u toj ljusci. Pri tom energija upadnog elektrona mora biti dovoljno velika jer je taj
elektron vezan za jezgru energijom od oko 70 KeV-a. U vrlo kratkom vremenu (oko 10
-8
s)
jedan elektron iz gornjih ljuski (npr. L ljuske) popunit e tu prazninu i pri tome emitirati foton
energije:

h = E E
L K
(13.23.)

gdje su E
L
i E
K
energetski nivoi L i K ljuske.


Praznina u L ljuski koja je nastala odlaskom tog elektrona, popunit e se elektronom
iz slijedee ljuske itd. Tako emo dobiti liniju K u karakteristinom rendgenskom spektru, to
je linija s najmanjom frekvencijom koja odgovara prijelazu elektrona na unutranju orbitu K.
Na crteu 13.7. prikazan je spektar zraenja rendgenske cijevi s anodom od volframa. Na
kontinuirani zakoni spektar superponirane su dvije linije K

i K

. Prva nastaje pri prijelazu

elektrona iz druge na prvu orbitu, dok K

nastaje pri prijelazu iz tree u prvu orbitu.

10

U principu nema razlike izmeu optikog linijskog spektra vodika i spektra teih
atoma. Linije odgovaraju uvijek prijelazima elektrona s udaljenih na blie ljuske. Pri prijelazu
na K ljusku dobivamo za vodik Lymannovu seriju u ultraljubiastom podruju, dok za tee
atome, zbog veeg naboja jezgre, energije fotona su vee, valne duine manje, te se tako
dobiva K serija rendgenskih zraka.

Unutranji elektroni svojim negativnim nabojem zaklanjaju naboj jezgra, te se
rezultati Bohrovog modela atoma vodika ne mogu primijeniti na ostale atome. Jedino za K
seriju dosta dobro vrijedi formula slina onoj za vodik:

( )
1
1 1
1
2
2

Z R
n


(13.24.)

Ovo je tzv. Moseleyev (Mozli) zakon, gdje je Z redni broj elementa, a n=2,3,...
11

ELEKTROTEHNIKI FAKULTET
SARAJEVO



INENJERSKA FIZIKA II



16. FIZIKA JEZGRE (NUKLEARNA FIZIKA)

16.1. Sastav i karakteristike atomske jezgre

Rutherfordovi i drugi eksperimenti pokazali su da se atom sastoji od jezgra, po
dimenziji mnogo manje od atoma ali s gotovo cjelokupnom masom atoma. Jezgro je
sastavljeno od protona i neutrona, koje jednim imenom zovemo nukleoni. Najvanije osobine
jezgre su njena masa i naboj. Naboj jezgre Zeodreen je brojem protona Z, dok ukupni broj
protona i neutrona odreuje maseni broj jezgre A. Jezgra odreenog elementa karakterizira
broj protona Z i zove se redni broj elementa dok broj neutrona, N=A-Z, moe varirati a da se
pri tome ne mijenjaju kemijska svojstva elementa.

Masa nuklida praktino je jednaka masi atoma, jer je masa elektronskog omotaa
zanemariva. Atomske mase se izraavaju u atomskim jedinicama mase (1 ajm). Atomska
jedinica mase jednaka je 1/12 mase atoma ugljika
6
C
12
, tj.:

1 1
1
12
1 10
6
12 27
ajm u masaatoma C kg = =

,66063


U nuklearnoj fizici je uobiajeno da se mase izraavaju u jedinicama energije, prema
relaciji E=mc
2
. Tako dobivamo za atomsku jedinicu mase ekvivalent izraen u
elektronvoltima:

1 931
2
mc MeV
u
= ,478
(16.1.)

Proton (p) nije nita drugo nego jezgra vodikovog atoma. Ona ima naelektrisanje (+e)
i masu izraenu u jedinicama energije
1
:

m M
p
$ , = 938 2 eV
eV
eV

(16.2.)

Masa elektrona izraena u istim jedinicama iznosi:

m M
e
$ , = 0 511 (16.3.)

Neutron (n) naziva se estica bez elektrinog naboja i s masom:

m M
n
$ , = 939 5 (16.4.)

1
Uobiajeno je u nuklearnoj fizici, mase estica izraavati ne u masenim ve u
energetskim jedinicama.


1


vrlo bliskom masi protona. Razlika u masi neutrona i protona m
n
-m
p
iznosi 1,3 MeV. Neutron
kao i proton imaju spinski kvantni broj s=1/2.

U slobodnom stanju neutron je nestabilan (radioaktivan) i on se spontano raspada,
pretvarajui se u proton i emitirajui elektron (e
-
) i jo jednu esticu koja se naziva
antineutrino (
~
).


Raspad protona moe se prikazati na slijedei nain:

n p e + + v
~
(16.5.)

Masa mirovanja antineutrina jednaka je nuli. Masa neutrona, kao to smo vidjeli, vea
je od mase protona za 1,3 MeV ili za 2,5 m
e
. Prema tome, masa neutrona je vea od ukupne
mase estica koje figuriraju na desnoj strani jednadbe (16.5.) za 1,5 m
e
odnosno za 0,77
MeV. Ta energija se oslobaa pri raspadu neutrona u obliku kinetike energije estica koje se
obrazuju.

Za oznaavanje jezgri obino se koristi simbol:

Z
A
X


gdje se pod X podrazumijeva kemijski simbol danog elementa. Desno gore stavlja se maseni
broj A, lijevo dole atomski (redni) broj Z.

Veina kemijskih elemenata ima nekoliko razliitih varijeteta, koji se razlikuju u
masenom broju i zovemo ih izotopi. Tako npr. vodik ima tri izotopa:

1
H
1
- obini vodik, ili protij (Z=1, N=0)
1
H
2
- teki vodik (D) ili deuterij (Z=1, N=1)
1
H
3
- tricij (T) (Z=1, N=2)


Kisik imat tri stabilna izotopa:
8
O
16
,
8
O
17
,
8
O
18
, olovo deset itd.

Izotopi su jezgre sa istim brojem protona Z. Jezgre sa jednakim masenim brojem A
nazivaju se izobare. Kao primjer mogu se navesti jezgre
18
Ar
40
i
20
Ca
40
. Jezgre sa istim
brojem neutrona N=A=Z nazivaju se izotoni (npr.
6
C
13
,
7
N
14
). Postoje takoer radioaktivna
jezgre sa jednakim Z i A, koja se razlikuju periodom poluraspada. Takve jezgre nazivaju se
izomeri.

Jezgra je oko 10
4
- 10
5
puta manje od atoma. Eksperimentima rasprenja nukleona na
jezgrama odreen je radijus jezgre:

R r A =
0
1 3 /

(16.5.)

gdje je A maseni broj, a r
o
konstanta za sve jezgre i iznosi oko 1,2 10
-15
m. Srednja gustoa
nuklearne materije iznosi 2 10
17
kg/m
3
, to iznosi za 10
14
puta veu gustou od gustoe
materijala i ne ovisi o vrsti nuklida.



2

16.2. Masa i energija veze jezgre

Masa mirovanja jezgre M
N
uvijek je manja od sume mase mirovanja estica koje
sainjavaju jezgra. To je uvjetovano time to se pri sjedinjavanju nukleona u jezgra oslobaa
energija veze E
veze
jednaka radu koji bi bilo potrebno izvriti, da bi se jezgra rastavila na
nukleone, koji ga obrazuju i da bi se ti nukleoni meusobno udaljili na rastojanja na kojima
praktino ne meudjeluju jedan s drugim.

Znai, energija jezgre je manja od energije sistema nukleona koji meusobno ne
djeluju za veliinu jednaku E
veze
. Prema relativistikoj relaciji (10.57.), promjeni mase sistema
za veliinu m, odgovara promjena energije za veliinu E=mc
2
. prema tome, smanjenje
mase sistema za M:

M Zm Nm M
p n
= +
N
(16.7.)

odgovara smanjenju njegove energije za Mc
2
. Ova se energija naziva energija veze i iznosi:

( )
E c Zm Nm M
veze p n N
= +
2

(16.8.)

Ova razlika u masi M, naziva se defekt mase jezgre, i predstavlja karakteristiku
svake jezgre.

Naimo energiju veze nukleona u jezgru helija
2
H
4
, koja se sastoji od dva protona
(Z=2) i dva neutrona (N=2). Masa atoma helija iznosi 4,00388 m
u
, odnosno 3728 MeV. Iz
praktinih razloga umjesto mase protona uzmimo masu vodikovog atoma (938,7 MeV) a
umjesto mase jezgre uzmimo masu helijevog atoma (3728 MeV). Uvrtavanjem ovih
podataka u jednadbu (16.8.) dobit emo energiju veze nukleona u helijevoj jezgri:

E
veze
= + MeV = 2 938 2 2 939 5 3728 28 4 , , , (16.9.)

Energija veze jednog nukleona u jezgri helijevog atoma iznosi 7,1 MeV. Radi
usporedbe navedimo da energija veze valentnih elektrona u atomima iznosi red veliine 10
eV. Energija veze koja otpada na jedan nukleon (E
veze
/A) naziva se specifina energija veze i
ne razlikuje se mnogo od veliine za helij. Na slici 16.1. prikazan je grafikon koji pokazuje
ovisnost E
veze
/A o masenom broju A.
3



Najjae su vezani nukleoni u jezgrama sa masenim brojem 50-60 (tj. za elemente od
Cr do Zn). energija veze za te jezgre dostie 8,7 MeV/nukleonu. S porastom A specifina
energija veze postepeno opada, za najtei prirodni element (uran) ona iznosi 7,5
MeV/nukleona. Ovakva zavisnost specifine energije veze o masenom broju, energetski
omoguava dva procesa: cijepanje tekih jezgri na nekoliko lakih i spajanje (sintezu) lakih
jezgri u jedno Jezgra. Oba procesa deavaju se uz oslobaanje velike koliine energije.


16.3. Priroda nuklearnih sila

Ogromna energija veze nukleona u jezgri govori o tome da izmeu nukleona postoji
vrlo intenzivno meudjelovanje (interakcija). Ova interakcija ima karakter privlaenja. Ona
odrava nukleone na meusobnom rastojanju, reda veliine 10
15
m, usprkos jakog
elektrostatskog odbijanja izmeu protona. Nuklearna interakcija izmeu nukleona dobila je
naziv jaka interakcija. Jaka interakcija moe se opisati pomou polja nuklearnih sila, ije su
osobine slijedee:

Nuklearne sile su kratkog dosega i ovisno o rastojanju meu nukleonima ponaaju se na
slijedei nain:
r > 2 10
-15
m, meudjelovanje se ne opaa,
10
-15
m < r < 2 10
-15
m, privlano meudjelovanje,
r < 10
-15
m, jako odbojno meudjelovanje.

Jako meudjelovanje ne ovisi o naboju nukleona. Nuklearne sile koje djeluju izmeu dva
protona, izmeu protona i neutrona i izmeu dva neutrona, jednake su po veliini. Ova
osobina naziva se neovisnost nuklearnih sila o naboju.

Nuklearne sile zavise o uzajamnoj orijentaciji spinova meudjelujuih nukleona. Tako, na
primjer, neutron i proton se udruuju, obrazujui deuteron, samo u sluaju da su im spinovi
meusobno paralelni.

4

Nuklearne sile imaju osobinu zasienja, to znai da svaki nukleon u jezgri meudjeluje s
ogranienim brojem nukleona. Ta osobina slijedi iz injenice da je energija veze koja otpada
na jedan nukleon, priblino jednaka za sve atome poevi od helija.

Suvremena teorija nuklearnih sila predstavlja da se uzajamno djelovanje nukleona
ostvaruje posredstvom nuklearnog polja, i to putem razmjene kvanata tog polja, tzv. mezona.
Jo daleke 1935. godine japanski fiziar Yukawa (Jukava) je pretpostavio da u prirodi postoje
tada jo neotkrivene estice, ija je masa 200-300 puta vea od mase elektrona, a koja imaju
ulogu prenosnika nuklearnih interakcija. Po analogiji sa fotonima, ija je uloga u
elektromagnetnim interakcijama ista, ove hipotetike estice je nazvao teko fotoni. Kako se
po svojoj masi nalaze izmeu elektrona i protona, ove estice su dobile kasnije naziv mezoni.

Dvanaest godina kasnije (1947.) u kozmikim zracima pronaeni su tzv. pioni ili -
mezoni, za koje se pokazalo da su nosioci nuklearnih sila.
+
i
-
mezon imaju masu 273 m
e

(140 MeV), a naelektrisani su suprotnim elementarnim koliinama elektriciteta e. Masa
neutralnog
0
mezona je 264 m
e
(135 MeV). Sve tri estice su nestabilne.

Prema mezonskoj teoriji nuklearnih sila jaka interakcija se objanjava virtualnom
razmjenom mezona izmeu protona i neutrona u jezgru, to se shematski moe predstaviti na
ovaj nain:

p n p p
n p n n
+ +
+ +
+

0
0


(16.10.)

U kvantnoj mehanici virtualnim se nazivaju estice koje ne mogu biti opaene za
vrijeme njihovog postojanja. Ove relacije slijede iz zakona ouvanja naelektrisanja i zakona
odranja mase i energije. Prema ovoj teoriji nukleon je okruen oblakom virtualnih mezona,
koji obrazuju polje nuklearnih sila.

Vrijeme ivota
+
i
-
mezona iznosi 2,55 10
-8
s, a
0
mezona 2,1 10
-16
s. najvei dio nabijenih
mezona raspada se po shemi:



+ +

+
+
~

(16.11.)

~
gdje je
+
i
-
pozitivni i negativni mion neturino, a antineutrino.


16.4. Radioaktivnost

Radioaktivnost je spontani prijelaz nestabilnih izotopa nekog kemijskog
elementa u izotop drugog elementa, koji se deava uz emisiju elementarnih estica ili
jezgri. Osnovni tipovi radioaktivnog raspada su:

alfa raspad,
beta raspad,
spontana fisija i
gama raspad.

Kod prva tri raspada dolazi do transmutacije elemenata i oni su praeni emisijom
odgovarajuih estica, dok je gama raspad praen emisijom fotona i kod njega jezgra trpi
samo energetsku promjenu.
5


Radioaktivnost izotopa koji se sreu u prirodnim uvjetima, naziva se prirodnom, dok
se radioaktivnost dobivena posredstvom nuklearnih reakcija naziva vjetakom. Izmeu
vjetake i prirodne radioaktivnosti nema sutinske razlike. Proces radioaktivnog pretvaranja
u oba sluaja pokorava se jednakim zakonima.

Alfa raspad. Alfa estice su jezgre helija
2
He
4
i nastaju pri radioaktivnom alfa
raspadu. Kada nestabilna jezgre emitira -esticu, maseni broj joj se smanji za etiri, a redni
za dva. Openito -raspad moe se predstaviti po shemi:

Z
A
Z
A
X Y +

2
4
2
4
He
(16.12.)

Kao primjer moe posluiti raspad izotopa urana U
238
koji promie uz obrazovanje
teorije Th
234
:

92
238
90
234
2
4
U Th + He


Brzina kojom alfa estice izlijeu iz jezgre koja se raspada je vrlo velika (10
7
/m/s), a
kinetika energija lei u opsegu od 4 do 10 MeV. Alfa zraenje danog raspada ima strogo
odreenu energiju, tj. linijski spektar.

Prolazei kroz materiju, alfa estice postepeno gube svoju energiju troei je na
ionizaciji molekula materije i na kraju se zaustavljaju. Na obrazovanje jednog para iona u
zraku troi se u srednjem 35 eV. Na taj nain alfa estica obrazuje na svom putu oko 10
5

parova iona. Prirodno, to je vea gustoa materije, to je manji domet alfa estice u njoj. Tako
u zraku pod normalnim pritiskom domet iznosi nekoliko centimetara, a u vrstoj materiji
domet dostie nekoliko desetina mikrometara. Alfa estice se mogu potpuno zaustaviti
obinim listom papira.

Beta raspad. Postoje tri razliita tipa beta raspada. U jednom sluaju Jezgra koje se
raspada emitira elektron, u drugom pozitron, a u treem sluaju, koji nazivamo K-zahvat (ili
elektronski zahvat) jezgra apsorbira jedan od elektrona K-sloja atoma.

Prvi oblik raspada nazivamo beta minus raspad (
-
).
-
-raspad se moe shematski
pisati na ovaj nain:

Z
A
Z
A
X Y e + +
+ 1 1
0 ~

(16.13.)

Kada radioaktivna jezgre emitira -esticu (elektron), redni broj joj se povea za jedan,
dok se maseni broj ne mijenja. Pored elektrona emitira se takoer i antineutrino
~
. Cijeli
proces promie kao kad bi se jedan od neutrona jezgre X pretvorio u proton, pretrpivi raspad
po shemi:

0
1
1
1
1
0
n p e + +

~

(16.14.)

Kao primjer
-
-raspada moe se navesti raspad torija Th
234
u protaktinij Pa
234
sa emisijom
elektrona i antineutrina:

90
234
91
234
1
0
Th Pa e +

+
~



Beta raspad moe se odigrati uz emisiju gama zraka. Razlog njihove pojave je isti kao
i u sluaju alfa raspada, Jezgra potomak moe nastati kako u normalnom tako i u pobuenom
6

stanju. Prelazei u stanje sa manjom energijom Jezgra zrai gama foton. Za razliku od alfa
estica, beta-elektroni imaju najrazliitije energije od 0 do E
max
.

Drugi oblik beta raspada je beta plus raspad (
+
). Neke nestabilne jezgre koje imaju
manjak neutrona emitiraju pozitivne estice mase jednake masi elektrona, ali naboja +e i tako
postaju stabilnije. To je beta plus raspad (
+
), pri kome se jedan proton pretvara u neutron, a
iz jezgre izlazi pozitron (e
+
) i neutrino (). Shemu
+
raspada piemo:

Z
A
Z
A
X Y e + +
+ 1 1
0

(16.15.)
ili

1
1
0
1
p n + +
+

(16.16.)

Kao primjer moe se navesti raspad duika N
13
u ugljik C
13
:

7
13
6
13
1
0
N C e + +
+



Kao to se vidi iz sheme, atomski broj jezgre potomka je za jedinicu manji od
atomskog broja materinske jezgre. Proces se deava uz emisiju pozitrona i neutrina, a mogue
je i nastajanje grama zraka. Pozitron je antiestica elektrona, a neutrino antiestica
antineutrina.

Trei oblik beta raspada (K-zahvat) sastoji se u tome da Jezgra apsorbira jedan od K-
elektrona svog atoma, a kao rezultat toga, jedan proton prelazi u neutron emitirajui pri tome
nutrino:

1
1
1
0
0
1
p e n + +

(16.17.)

Jezgra koje je nastalo moe da bude u pobuenom stanju. Prelazei zatim u energetski
nie stanje ono emitira gama foton. Shema procesa moe se prikazati na ovaj nain:

Z
A
Z
A
X e Y + +
1
0
1

(16.18.)

Kao primjer K-zahvata moe se navesti raspad kalija K
40
u argon Ar
40
:

19
40
1
0
18
40
K e Ar + +

Gama raspad. Poslije alfa ili beta raspada, jezgra potomak moe da ostane u nekom
od pobuenih stanja. Jezgra potomak se vraa u svoje osnovno stanje emitirajui pri tome
gama zraenje (-fotone) odgovarajue energije. Na primjer raspada izotopa Na
24
, vidimo da
je mogue da jedno Jezgra emitiraju istovremeno tri estice po jednom raspadu, slika 16.2.
Spektri beta i gama zraenja iz raspada Na
24
dati su na slici 16.3.









7








16.5. Zakon radioaktivnog raspada

Trenutak spontanog raspada jezgre nekog radioaktivnog izotopa je nemogue
predvidjeti, ali se moe odrediti vjerojatnost tog raspada u toku odreenog vremenskog
intervala. Prema tome, radioaktivni raspad je statistiki proces, koji se pokorava zakonima
vjerojatnost. Brzina kojom se raspada radioaktivni materijal naziva se aktivnost i jednaka je
broju raspada u jedinici vremena dt:

A
dN
dt
=

(16.19.)

Znak minus oznaava da se broj raspada u toku vremena smanjuje. Aktivnost se
mijenja sa vremenom i proporcionalna je broju nestabilnih jezgri N(t):

( ) A N = t
(16.20.)

8

gdje je konstanta raspada i karakteristika je pojedinog radioaktivnog elementa. Iz relacija
(16.19.) i (16.20.) slijedi diferencijalna jednadba:

( ) dN N t dt =
(16.21.)

koja daje broj raspada za vrijeme dt u trenutku t. Integracijom izraza (16.21.) dobiva se:

ln N t = + C (16.22.)

gdje je C-integraciona konstanta. Za t=0, dobivamo da je C=ln N
o
pa je,

N N e
t
=

0


(16.23.)

gdje je N
o
broj jezgara u momentu t=0, a N broj ne raspadnutih jezgri do trenutka vremena t.
Relacija (16.23.) predstavlja zakon radioaktivnog raspada.

Ako je Ao poetna aktivnost uzorka:

A
dN
dt
N
0
0
0
=

=

(16.24.)

Vrijeme poluraspada (poluivota) T
1/2
predstavlja onaj vremenski interval u kojem
se raspadne polovina atoma radioaktivnog elementa. Uvrstivi t=T
1/2
i N=N
o
/2 u relaciju
(16.23.) dobivamo da je vrijeme poluraspada jednaka:

T
1 2
2 0693
/
ln .
= =



(16.25.)

Grafiki prikaz zakona radioaktivnog raspada dat je na slici 16.4.





9


Jedinica za aktivnost radioaktivnih izvora u meunarodnom sistemu jedinica mjera
(SI) je bekerel (Bq). Aktivnost od 1 Bq ima onaj izvor u kome se u jednoj sekundi deava
jedan raspad. Meutim, u praksi se jo uvijek moe sresti i vansistemska jedinica za aktivnost,
kiri (Ci). Aktivnost od jednog kirija (1 Ci) ima onaj izvor u kome se u jednoj sekundi deava
3,7 10
10
raspada:

1 3 10
10
Ci Bq = ,7



16.6. Cijepanje jezgre (fisija)

Fisija je proces cijepanja teke jezgre na dva priblino jednaka fragmenta uz
oslobaanje energije.1938. godine njemaki naunici O.Hahn (Han) i F.Strassmann
(trasman) primijetili su da pri ozraivanju urana neutronima, nastaju elementi iz sredine
periodnog sistema, barij i lantan. Dalja istraivanja su pokazala da se cijepanje moe odigrati
na vie naina.

Fisija je nuklearna reakcija koja karakterizira cijepanje teke jezgre na dva fragmenta,
dva laka jezgre, pri emu je zbir rednih brojeva jednak rednom broju mete. Kako proces
fisije ima statistiki karakter, to postoji oko etrdeset naina cijepanja teke jezgre, pri emu
su najvjerojatnija cijepanja na fragmente ije se mase odnose kao 2:3. Fizibilne jezgre su
izotopi
92
U
235
(sadran 0,7% u prirodnom uranu)
92
U
233
i
94
Pu
239
kojih nema u prirodi nego ih
dobivamo neutronskim ozraivanjem.

Cijepanjem jezgre
92
U
235
postoji vjerojatnost nastajanja oko 300 razliitih
radioaktivnih produkata fisije. na slici 16.5. dat je relativni odnos fragmenata razliite mase,
koji nastaju pri cijepanju U
235
sporim (termalnim) neutronima (energije 0,025 eV). Sa slike
vidimo da je vjerojatnost obrazovanja fragmenata iste mase mala (10
-2
%) dok se obrazovanje
fragmenata sa masenim brojevima 95 i 140 (2:3) javlja u 7% sluajeva.







10


U uranu i slinim jezgrama fisija se najee izaziva neutronima. Kad neutron ue u
jezgru i vee se za ostale nukleone, osloboena energija vezanja pobuuje jezgru iznad
minimalne energije, potrebne za fisiju i jezgre se raspada. Jedan od moguih procesa fisije
235
nakon zahvata sporog (termalnog) neutrona moe se prikazati shematski:

V
(16.26.)
a uran U
235
sa 7,6
eV, osloboena energija u fisiji bie jednaka razlici energija vezivanja:
=8,5 MeV (96+140) - 7,6 MeV 236 = 212 MeV
energije fragmenata, ostatak
ao kinetika energija neutrona, alfa i beta estica i gama zraka.
d naina na koji se ostvaruje cijepanje jezgre U
235
moe se prikazati na
lijedei nain:

n

Fragmenti cijepanja, cezij i rubidij takoer trpe daljnje transmutacije:




Krajnji produkti cerij Ce
140
i cirkonij Zr
94
, su stabilni.
utrone bez
ezintegracije. Zato u prirodnom uranu ne nastaje lanana reakcija dezintegracije.
ma
unima njemakog fiziara Heisenberga (Hajzenberg) kritina masa za U
235
iznosi 9 kg.
U
92
235
92
236
0
1
2 3 200 U n U X Y n oko Me
t
+ + + +

gdje su X i Y fragmenti fisije. Energija vezivanja po nukleonu najvea je za srednje teke
jezgre (oko 8,5 MeV), dok za vrlo teke kakav je uran (oko 7,6 MeV). Uzmimo da su
fragmenti X i Y, masenih brojeva 96 i 140 vezani u prosjeku sa 8,5 MeV
M

E

Od ove energije oko 85% oslobodi se u obliku kinetike
k

Jedan o
s
92
235
92
236
55
140
37
94
2 U n U Cs Rb
t
+ + +


55
140
56
140
57
140
58
140
Cs Ba La Ce





37
94
38
94
39
94
40
94
Rb Sr Y Zr








Cijepanjem jezgri U
235
, Pu
239
i U
233
nastaje nekoliko neutrona, to omoguava
ostvarivanje lanane nuklearne reakcije. Ako imamo z neutrona dobivenih cijepanjem jednog
jezgre, mogue je sa njima izazvati cijepanje z jezgri od kojih dobivamo z
2
novih neutrona,
koji e izazvati cijepanje z
2
jezgri, itd. Na taj nain, broj neutrona koji se dobije, raste
geometrijskom progresijom. Meutim, proces umnoavanja neutrona protjecao bi na opisani
nain samo u sluaju kad bi svaki neutron bio zahvaen jezgrama koje se cijepaju, to u
realnim uvjetima nije sluaj. Mnogi neutroni prije nego to budu zahvaeni jezgrama
naputaju zonu reakcije ili budu zahvaeni jezgrama koje nisu sposobne za dezintegraciju,
tako da vei broj neutrona ne uestvuje u stvaranju novih neutrona. Prirodni uran sadri
99,27% izotopa U
238
, 0,72% U
235
i oko 0,01% U
234
. Na taj nain, na svaka jezgra U
235
koje se
cijepa pod djelovanjem sporih neutrona, otpada 140 jezgri U
238
koje zahvaaju ne
d

Lanana nuklearna reakcija u uranu moe se ostvariti tako da se iz prirodnog urana
izdvoji izotop U
235
, koji je sposoban za dezintegraciju. U komadu istog U
235
svaki neutron
zahvaen jezgrama izaziva cijepanje sa emisijom u prosjeku 2,5 neutrona. Meutim, ako je
masa komada izotopa U
235
manja od neke kritine mase to e veina neutrona izletjeti van
zone reakcije i nee se ostvariti lanana nuklearna reakcija. U sluaju kad je masa komada
vea od kritine, neutroni se brzo umnoavaju i reakcija dobiva karakter eksplozije. Pre
ra

11

Na ovom principu zasniva se
djelovanje atomske (nuklearne) bombe.
Nuklearno gorivo U
235
ili Pu
239

podijeljeno je u dva dijela ije su mase
manje od kritine mase. Masa svakog
komada je manja od kritine mase i zbog
toga ne dolazi do lanane reakcije. Poto u
Zemljinoj atmosferi postoji odreen broj
neutrona uslijed kozmikog zraenja, da
i izazvali eksploziju dovoljno je spojiti
je smjeten u masivni
mota (3) koji slui kao reflektor neutrona i uva nuklearno gorivo od rasprenja prije nego
to dovoljan broj jezgri ne oslobodi svoju energiju. U nuklearnoj bombi koja je baena na
iroimu fisioni materijal bio je
92
U
235
, a u onoj na Nagasaki
94
U
239
.
lu vjerojatnost zahvata neutrona i veliku vjerojatnost elastinog rasprenja.
vakve uvjete ispunjava deuterij, grafit i berilij (Be). Da bi se smanjila energija neutrona
learni reaktor puten je u rad 1942. godine u ikagu (SAD), pod
kovodstvom talijanskog fiziara Enrika Fermia. Kao gorivo koriten je uran a moderator je
bio od grafita pa se ovakav reaktor naziva uran-grafitni reaktor. Na slici 16.7. prikazana je
shema reaktora.

b
dijelove nuklearnog goriva u jedan komad s masom veom od kritine. lanane reakcije u
atomskoj bombi odvija se pomou brzih neutrona.

Na slici 6. dana je shema (nuklearne) atomske bombe. Fisioni materijal (U
235
ili Pu
239
)
nalazi se odvojeno (1) i ukupna masa je vea od kritine mase. Do eksplozije dolazi naglim
spajanjem tih masa pomou klasinog eksploziva (2). Cijeli ureaj
o

H



16.7. Nuklearni reaktor

Kao materijal koji dezintegrira u reaktorima koristi se prirodni uran obogaen uranom
U
235
. Da bi se sprijeio zahvat neutrona jezgrama U
238
nuklearno gorivo se razmjeta u
blokove izmeu kojih se stavlja moderator, tj. materijal koji usporava neutrone do termalnih
brzina. Mada se neutroni ee sudaraju sa jezgrama U
238
, vjerojatnost da doe do cijepanja
jezgre U
235
je vea od vjerojatnosti zahvata neutrona u jezgru U
238
. Jezgre moderatora trebaju
da imaju ma
O
dobivenih fisijom (2 MeV) do termikih brzina (0,025 eV) potrebno je oko 25 sudara u tekoj
vodi (D
2
O).

Prvi nuk
ru
12



Nuklearno gorivo U
235
je smjeteno u odvojene blokove (1) izmeu kojih se nalazi
moderator - grafit (2). Da bi se mogla zaustaviti lanana reakcija u reaktoru, odnosno vriti
kontrola procesa, koriste se ipke od kadmija ili bora (3). Kadmij i bor imaju tu osobinu da
intenzivno apsorbiraju neutrone. Uvlaenjem ipki u reaktor smanjuje se koeficijent
umnoavanja neutrona, a time se zaustavlja proces fisije.

Proces nuklearne fisije u reaktorima sa prirodnim uranom moe se prikazati na slici
16.8.



13


Prvi industrijski reaktori, izgraeni u SAD, pravljeni su za proizvodnju
dezintegracionog materijala za atomske bombe (Pu
239
), dok je prva atomska centrala za
proizvodnju elektrine energije napravljena u SSSR 1954. godine, snage 5 MW.
Napomenimo da je nuklearna elektrana koja radi u Krkom snage 600 MW.

16.8. Termonuklearna reakcija (fuzija)

Spajanje lakih jezgre u jedno jezgro naziva se fuzija i deava se uz oslobaanje
ogromnih koliina energije. Poto je za sintezu jezgri potrebna visoka temperatura, ovaj
proces se naziva termonuklearna reakcija. Da bi savladali potencijalnu barijeru, uvjetovanu
Coulombovim (Kulonovim) odbijanjem, jezgre sa rednim brojevima Z
1
i Z
2
treba da imaju
energiju:

E
Z Z e
r
N
=
1
4
0
1 2
2



(16.27.)

gdje je r
N
radijus djelovanja nuklearnih sila koji iznosi oko 2 10
-15
m. ak i za najlaka jezgre
sa Z
1
=Z
2
=1, ta energija iznosi:

E J =

115 10 0 7
6
, , MeV
V
V
V

(16.28.)

Na svako jezgro koje se sudara otpada polovina navedene veliine (0,35 MeV).
Srednjoj energiji toplotnog kretanja od 0,35 MeV odgovara temperatura reda veliine 2 10
9
K
(prema relaciji E=kT, gdje je k=1,38 10
-23
JK
-1
). Meutim, fuzija lakih jezgri moe se ostvariti
na znatno niim temperaturama (10
7
K). Ovo se moe objasniti na slijedei nain, statistika
raspodjela estica po brzinama, podrazumijeva da postoji uvijek jedan broj jezgri ija energija
znatno prelazi srednju vrijednost.

Na principu fuzije zasniva se hidrogenska bomba. Da bi se postigla potrebna
temperatura od 10
7
K koristi se kao upalja atomska bomba (fisija). Za hidrogensku bombu
obino se koristi sinteza deuterija i tricija:

1
2
1
3
2
4
17 6 H H He n Me + + + ,
(16.29.)

Pri ovoj reakciji oslobaa se energija od 17,6 MeV to iznosi oko 3,5 MeV po
nukleonu. Radi usporedbe navedimo da cijepanje jezgre urana oslobaa oko 0.85 MeV po
nukleonu.

Sinteza jezgri vodika u jezgra helija je izvor energije Sunca i zvijezda, u ijoj
unutranjosti temperatura dostie 10
7
- 10
8
K. Sinteza u zvijezdama ostvaruje se na dva
naina. Pri niim temperaturama javlja se sinteza dva protona koji obrazuju jezgra helija
2
He
2
,
koje se raspada radioaktivnim beta
+
raspadom:

1
1
1
1
2
2
1
2
135 H H He H Me + + + +
+
,
(16.30.)

Tako dobiveno Jezgra tekog vodika (deuterij)
1
H
2
sudara se s protonom i sa njim
tvori tricij:
1
1
1
2
1
3
4 6 H H H Me + + + +
+
,
(16.31.)

Proces se zavrava reakcijom:

14

2
3
2
3
2
4
2 He He He p + +
(16.32.)

tj. formiranjem jezgre helija i dva protona.

Na viim temperaturama veu vjerojatnost ima jedna druga termonuklearna reakcija,
tzv. Ugljino-duini ciklus. Konani rezultat svih etapa ovog ciklusa je obrazovanje jezgri
helija. Ovakvim termonuklearnim fuzionim reakcijama na Suncu (i zvijezdama) dolazi do
smanjenja koliine vodika i poveanje koliine helija. Meutim, obzirom na postojee
koliine vodika moe se oekivati da e se tokom slijedeih nekoliko milijardi godina ove
nuklearne reakcije odvijati skoro nesmanjenim intenzitetom.


16.9. Kontrolirana fuzija

Na Zemlji je fuziona energija dobivena samo u veoma kratkotrajnim eksplozijama
hidrogenskih bombi. Meutim, ovo su nekontrolirane fuzione reakcije.

Kontrolirane termonuklearne reakcije, bie mogue ostvariti tek onda, kada se u
laboratorijskim uvjetima ostvare uvjeti slini onima koji vladaju u zvijezdama. Kontrolirana
fuzija, pruit e ovjeanstvu neiscrpan izvor iste i jeftine energije. Na primjer, pri fuziji
deuterija, koji je sadran u 1 litri obine vode, oslobodilo bi se isto toliko energije koliko se
dobije sagorijevanjem oko 350 litara benzina.

Kao sirovinu za kontroliranu fuziju treba koristiti deuterij i tricij, ije su zalihe u
oceanima neiscrpne. Posebno su interesantne ove reakcije koje se mogu ostvariti u
ionizovanoj vreloj plazmi vodika:

2
3
1
2
1
2
1
3
1
3
1
3
2
4
3 25
4 0
17 6
He n MeV
H H
H p MeV
H H He n MeV
+ +
+
+ +
+ + +
,
,
,




(16.33.)

U hidrogenskoj bombi termonuklearna reakcija ima nekontroliran karakter. Za
ostvarivanje kontrolirane termonuklearne reakcije potrebno je dostii i odravati u nekoj
zapremini temperaturu reda veliine 10
8
K. Na tako visokoj temperaturi supstanca predstavlja
potpuno ionizovanu plazmu. Za ostvarivanje kontrolirane termonuklearne reakcije postoje
ogromne tekoe. Pored toga to je potrebno ostvariti vosku temperaturu, problem je
odravanje plazme u zadanoj zapremini. Dodirivanje plazme sa zidovima suda dovodi do
njenog hlaenja. Osim toga, zidovi od bilo kakvog materijala na takvoj temperaturi bi brzo
isparili.

Problem izolacije plazme pokuava se rijeiti tzv. magnetnom termoizolacijom. kada
se kroz smjesu lakih gasova propusti veoma jaka elektrina struja, dolazi do slijedeih pojava:
a) uslijed intenzivne ionizacije dolazi do stvaranja plazme, b) plazma se zagrijava na raun
izdvojene toplotne energije i c) dolazi do formiranja plazmenog stuba oko uzdune ose.
Magnetno polje elektrine struje djeluje na svaku naelektriziranu esticu, koja se kree du
plazmene niti, Lorentzovom silom F.., uslijed ega plazmeni stup biva odvojen od zidova
suda i koncentrira se oko uzdune ose suda, (slika 16.9a).




15




Pojava saimanja plazmenog sloja u magnetskom polju poznata je kao "pinefekt".
Na alost, plameni sloj pokazao se veoma nestabilan, slika 16.9b. Suvremeni plameni reaktori
ostvarili su plameni stup u veoma kratkom vremenu (djelii sekunde). Pored toga postignute
temperature plazme su niske (10
6
K), a plameni stuba je nedovoljno stabilan tako da se brzo
izgubi termoizolacija i stuba se raspada.

U posljednje vrijeme, uspjelo se dobiti supervisoke temperature (10
8
K) unutar male
zapremine, fokusiranjem snanog laserskog snopa i time ostvariti termonuklearnu reakciju ali
u vrlo kratkom vremenu.

Moemo na kraju, s aljenjem zakljuiti da je termonuklearna reakcija jo uvijek
daleko od tehnikih rjeenja koja bi omoguila njenu eksploataciju kao jeftinog, istog i
neiscrpnog izvora energije.

Iz ovih razloga veliki broj naunika razvijenog svijeta radi na rjeavanju ovog
problema, jer fuzionog goriva deuterijuma i tricijuma ima u neogranienim koliinama na
naoj planeti.



16