VI PREDAVANJE OBLIGACIONO PRAVO Napomena: Ovaj tekst ne zamjenjuje knjigu, ve slui lakem savladavanju gradiva.

Literatura: Jakov Radii, Obligaciono pravo opti deo, Nomos, Beograd, 2008.

1.

Tumaenje ugovora

Kako u nastanku ugovora uestvuju volje vie lica, mogue je da svako od njih drugaije shvata znaenje neke rijei. To proistie iz injenice nepreciznosti izraavanja. Stog se esto javlja potreba za tumaenjem ugovora. Tumaenje je potrebno samo ako postoji spor o razliitim shvatanjima pojmova u ugovoru. Ako postoji falsa demonstratio u ugovoru, vaie ono to stranke smatraju za nesporno, iako to objektivnom posmatrau ne mora imati to znaenje. Ukoliko postoji potreba za tumaenjem ugovora, tumae se izjave volje strana a ne sam ugovor, ali se esto ipak govori o tumaenju ugovora kao cjeline. To je posledica tenje da se ugovor kao tvorevina sauva. Da li postoji saglasnost volja je pitanje dokazivanja ugovora a ne tumaenja. Tumaenje moe biti sudsko i vansudsko. Sudsko tumaenje vri sud ili drugi dravni organ pred kojim se vodi spor, a vansudsko se obavlja van ovih institucija i to po volji lica koja su ga sainila (ako su predvidjela da neko trei treba da protumai ugovor). 1.1. Kriterijumi tumaenja

Glavni problem tumaenja jeste da li treba ustanoviti stvarna volja ili objektivno izjavljena volja ugovornih strana?

Pri tumaenju se ne treba drati tzv. doslovnog tumaenja teksta ugovora, ve treba istraivati zajedniku namjeru ugovornika. Doslovno tumaenje ugovora je formalistiko i odgovara primitivnom shvatanju prava. Ali nije ni kriterijum subjektivne volje jedino mogu. Objektivni kriterijum se primjenjuje koji polazi od principa da svaki ugovor se mora tumaiti onako kako bi izjavu volje u datim okolnostima pojmili razumni i korektni ljudi. Sadrina izjave volje se odredjuje objektivno vai ono to je pod izjavom volje trebalo i moralo razumjeti. I na zakon propisuje da pri tumaenju ugovora treba pored subjektivni primijeniti i objektivnog kriterijum istraiti zajedniku namjeru ugovornika i odredbu tako razumjeti da odgovara naelima obligacionog prava koja odreuje Zakon o obligacionim odnosima. Objektivni kriterijum se ne zasniva na stvarnoj volji nego na pretpostavljenoj volji. Voljom izjavioca smatra se onaj smisao koji njegove izjave koji joj u datim okolnostima pridaju razumni i korektni ljudi. 1.2. Posebna pravila tumaenja

Najvanija pravila tumaenja ugovora su: 1. Pri tumaenju valja stalno imati u vidu cjelinu ugovora, i zato pojedine njegove odredbe treba dovesti u meusobnu logiku vezu. 2. Tuma uvijek mora polaziti od pretpostavke da u ugovoru nema protivrjenosti i da u njemu nije kazano nita suvino. 3. Ako se odredbe ugovora mogu tumaiti u uem i irem zanenju, mjerodavnim se smatra ue tumaenje. 4. Ako je ugovor zakljuen prema unaprijed odtampanom tekstu, nejasne odredbe treba tumaiti u korist druge strane. 5. Nejasne odredbe treba tumaiti u korist dunika, u dobroinim ugovorima, a u teretnim, u smislu koji ostvaruje uzajamnu vrijednost davanja.
6.

Ako je nemogue utvrditi koje znaenje pridaju ugovornici nekom terminu mjerodavna su pravila tumaenja koja je propisao zakon.
2

7. Za pravnu kvalifikaciju ugovora nijesu mjerodavne rijei koje su stranke upotrijebile, ve njihova stvarna volja.
1.3.

Dopunjujue tumaenje ugovora

Deava se da neka pitanja ugovorne strane nijesu regulisale. Ako se takva praznina ne moe popuniti dopusko-dispozitivnim normama to mora uiniti sud putem dopunjujueg tumaenja kojim se utvruje smislena sadrina ugovora, tj. da sud utvrdi kako bi stranke regulisale neko pitanje, pa mora voditi rauna o pregovorima, o praksi meu ugovornicima i obiajima. 2. Vrste obligacionih ugovora 2.1. Formalni i neformalni ugovori

Formalni su oni ugovori koji moraju da budu obavezno zakjlueni u odreenoj formi da bi proizveli pravno dejstvo. Neformalni su oni ugovori kojima nije propisna posebna forma i on e proizvesti pravno dejstvo samo saglasnou volja ugovornih strana. Prema naem pravu formalni ugovori su izuzetak, odnosno uglavnom se zakljuuju neformalni ugovori. O pravnim posljedicama nepotovanja forme ve je bilo rijei. 2.2. Konsensualni i realni ugovori Za zakljuenje konsensualnih ugovore dovoljno je da strane postignu saglasnost o bitnim elementima, bez neke odreene forme ili predaje stvari drugoj strani, dok realni ugovori nastaju kada strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od strana preda drugoj strani stvar. Na zakon poznaje samo konsenzualne ugovore. 2.3. Jednostrano i dvostrano obavezujui ugovori Podjela se vri s obzirom na dejstvo ugovora. Jednostrano obavezujui raaju obavezu samo za jednu ugovornu stranu. Dvostrano obavezujui se dijele na prave i neprave. Pravi (contractus bilaterales aequales) uzajamni ugovori pri nastanku ugovora nastaju obaveze za obije strane koje imaju karakter uzajamnosti. Nepravi (contractus bilaterales inaequales) nijesu motivisani eljom za meusobnu razmjenu inidbi. U ovu vrstu neki pisci svrstavaju i ugovore koji su zakljueni kao jednostrano obavezujui, ali se kasnije pretvore u obostrano obavezujue.
3

Praktina vrijednost je velika, jer postoji trostruka zavisnost meusobnih obaveza: genetika (nastanak obaveze jedne strane uslovljen je nastankom obaveze druge strane), kondicionalna (opstanak obaveze jedne strane uslovljen je postojanjem obaveze druge strane) i funkcionalna (nijedna strana ne moe zahtijevati ispunjenje obaveze druge strane ako ne nudi maker istovremeno ispunjenje svoje obaveze). 2.4. Teretni i dobroini ugovoi Kriterijum razlikovanja je cilj kojem stranke tee. U teretnom ugovoru vide zadovoljenje nekog svog interesa, dok kod dobroinog postoji interes samo jedne strane. Teretni ugovor postoji gdje jedna strana daje odreenu naknadu za protivinidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Podjela na teretne-dobroine i jednostrano i dvostrano obavezujue ugovore nije identina, jer svi teretni ugovori su i dvostrano obvezni ali svaki dvostrano obavezni ugovor nijesu i teretni. Ova podjela je znaajna kod odgovornosti za fizike i pravne nedostatke stvari, te kod raskidanja ugovora jer se kod dobroinih ugovora kao bitna zabluda uzima i zabluda o pobudi. 2.5. Komutativni i aleatorni ugovori Aleatorni su ugovori kod kojih u momentu zakljuenja nije poznato koja e strana iz ugovora neto dobiti ili izgubiti. Komutativni ugovori su ugovori kod njega je u momentu zakljuenja ugovora za obije ugovorne strane poznata visina i uzajamni odnos davanja. Praktini znaaj razlikovanja je u tome to kod komutativnih ugovora koji su ujedno i sinalagmatiki ima mjesta ponitenju zbog prekomjernog oteenja. 2.6. Predugovori i konani ugovori Predugovor je ugovor kojim se jedna ili obije ugovorne strane obavezuju da e docnije zakljuiti ugovor odreene sadrine i to izmeu sebe ili sa nekim treim licem. Taj drugi ugovor se naziva definitivnim ili konanim ugovorom. Predugovor takoe mora imati odreen ili odrediv predmet. Forma predugovora mora biti ona koja se trai za konani ugovor, osim ako se svrha forme moe postii time to e se konani ugovor zakljuiti u naroitoj formi, predugovor ne mora biti formalan. Zakljuenje konanog ugovora moe se zahtijevati u roku od
4

est mjeseci od isteka roka utvrenog u predugovoru, a ako nije utvren rok od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebao biti zakljuen. Predugovor treba razlikovati od nekih instituta koji predstavljaju privremene ugovore, kao to je punktacija i ugovor o opciji. 2.7. Kauzalni i apstraktni ugovori Apstraktni ugovori sadre apstraktno obeanje ugovorne inidbe, bez navoenja razloga obavezivanja. Osnov postoji ali nije vidljiv. Pojam apstraktan oznaava u pravu injenicu da jedan pravni posao ne zavisi od nevanosti nekog drugog posla. Kod kauzalnih ugovora osnov obavezivanja je vidljiv iz sadrine ugovora. 2.8. Kratkotrajni i dugotrajni ugovori Kratkotrajnim treba smatrati onaj ugovorni odnos koji se iscrpljuje u jednokrtanoj inidbi dunika. inidba moe biti i viekratna ako se njome postie unaprijed odreeni rezultat za povjerioca. Kad taj cilj bude jednom postignut, ugovorni odnos se gasi. Dugotrajni ugovori produavaju postojanje i posle jednokratnog ili viekratnog ispunjenja. Praktini znaaj ove podjele se ogleda u nainu prestanka. Kratkotrajni se ne mogu raskinuti voljom jednog ugovornika, dok kod dugotrajnih, koji su zakljueni na neodreeno vrijeme, mogu prestati jednostranim raskidom. 2.9. Imenovani i neimenovani ugovori Ugovori koji su izriito ureeni u zakonu, imaju ime i kojima je odreena bitna sadrina nazivaju se imenovani. Neimenovani ugovori su oni na koje se primjenjuju opta pravila za sve tipove ugovora. 2.10. Glavni i sporedni ugovori Glavni ugovor je onaj ugovor bez kojeg se cilj u pitanju ne moe postii. Sporedni ugovor nema samostalan cilj, ve pomae ostvarenje cilja drugovg ugovora. On moe nastati istovremeno sa glavnim ili nakon njegovog nastanka. Ovaj ugovor se naziva jo i akcesorni ugovor, jer zavisi od glavnog ugovora. 2.11. Prosti i sloeni ugovori
5

Ugovor koji se sastoji od elemenata koji su svojstveni samo jednom tipu ugovora naziva se prost ili elementaran ugovor. Ovi ugovori su idtovremeno i imenovani. Ako se u ugovoru nalaze elementi vie razliitih tipova, ugovor je sloen ili mjeovit. Ovi ugovori su istovremeno i neimenovani. Praktini znaaj ove podjele je u karakteru pravila koja su za njih mjerodavna, tj. da li su mjerodavna opta pravila koja vae za sve ugovore. 2.12. Generalni i posbeni ugovori Generalni ugovor je onaj ugovor kojim se reguliu prava i obaveze njihovih strana. Tu uoptenost uslovljava injenica to generalni ugovori imaju za predmet inidbu koju treba izvravati u duem vremenskom razdoblju. On je samo pravni okvir za posebne ugovore, koji su realizacija generalnog ugovora. 2.13. Individualni i kolektivni ugovori Po kalsinom stanovitu je ugovor individualni akt, ali savremena praksa poznaje i kolektivne ugovore. Kolektivni ugovori obavezuju i ona lica koja nijesu uestvovala u njihovom zakljuivanju, i obino sadre samo one opte odredbe ili uslove pod kojima e njihovi uesnici zakljuiti docnije svoje individualne ugovore. 3. Opta dejstva ugovora 3.1. U emu se sastoji dejstvo ugovora

Da li ugovor ima mogunost raanja stvarnih prava? Po jednima, ugovor ima samo obligaciono dejstvo, dok po drugom stanovitu, ugovor se ne ograniava na stvaranje obligacionih prava, ve mogu izazvati promjene u stavrnopravnim odnosima. Prava koja se stiu ugovorom zatiena su sankcijom. 3.2. Lica prema kojima dejstvuje ugovor

Ugovor vai prije sveg za njegove tvorce, dok za trea lica, po pravilu ne proizvodi ni prava i obaveze. Pod treim licima ovdje podrazumijevamo ona lica koja nijesu ni neposredno ni posredno uestvovala u zakljuenju ugovora. Treim licima se ne mogu smatrati naslednici ugovornih strana. Prema njima ugovor ne
6

proizvodi pravna dejstva samo ako su se tako ugovornici sporazumijeli ili ako je ugovor zakljuen s obzirom na svojstva linosti ugovornika. Ipak, ugovor moe proizvoditi dejstva prema treim licima, kada je tree lice ovlaeno da primi ispunjenje il iako on stie pravo na inidbu iz ugovora. U prvom sluaju u pitanju je nepravi ugovor u korist treeg lica. U njemakoj pravnoj tradiciji poznat je i ugovor koji stvara obavezu zatite treeg lica. 3.3. Ugovori u korist treeg lica

Kod ovih ugovora tree lice moe istupati sa vlastitim trabenim zahtjevom prema duniku. Ovi ugovori nisu bili poznati u klasinom rimskom pravu. Ovim ugovorom jedna strana se obavezuje drugoj strani da e odreenu inidbu izvriti treem licu, koje se ovlauje da od dunika samostalno i neposredno zahtijeva ispunjenje ugovora u svoju korist. Kod ovog ugovora se razlikuju tri lica: ono koje obeava da e neto izvriti treem licu promitent, ono kome se takvo obeanje vri promisar, lice koje ima korist beneficijar. NAPOMENA: Vie o odnosima izmedju ova tri lica vidi knjigu, Jakov Radii, Obligaciono pravo, Nomos, 2008, str. 144-145. 3.4. Ugovori o obeanju inidbe treeg lica

Ugovor na teret treeg lica pravno nije mogu. Ugovor o obeanju inidbe treeg lica nije bez dejstva, jer obavezuje onoga koji je takvu inidbu obeao. Ako inidba treeg lica ne bude ispunjena, lice koje je obealo inidbu treeg lica duan je da drugoj strani naknadi pretrpljenu tetu. 4. Svojevrsna dejstva uzajamnih ugovora 4.1. Prigovor neispunjenog ugovora Svaka strana kod uzajamnih ugovora pristaje da ispuni svoju obavezu samo pod uslovom da druga strana u isti mah ispuni svoju. Ovo pravo je osigurano prigovorom exeptio non adimpleti contractus. Od ovog pravila ipak ima izuzetaka (zakupac stana ili kroja). Uspjenost ovog prigovora zavisi od sledeih uslova: 1) Neophodno je da postoji punovani uzajamni ugovor; 2) Neophodno je da druga strana nije bila duna da prva ispuni svoju obavezu prema tuiocu (od ovog pravila ipak ima izuzetaka); 3) Obaveza zbog ijeg neispunjenja se prigovara mora imati karakter protivinidbe; 4) Potrebno je da tueni ostaje pri ugovoru i da priznaje svoju obavezu;
7

5) Tueni treba da ima punovano protivpotraivanje od tuioca zbog kojeg mu prigovara. Ovaj prigovor spada u red dilatornih prigovora. Postoji razlika u dejstvima ovog prigovora u zakonodavstvima. U nekim zemljama ovaj prigovor uzrokuje sudsku presudu koja obavezuje obije strane (kod nas), a u drugim dovodi do odbacivanja tube zbog preuranjenosti. Ako se tuilac ne koristi ovim prigovorom sud e ga osuditi na bezuslovno izvrenje obaveze. 4.2. Obaveza garancije za pravne i materijalne nedostatke stvari 4.2.1. Odgovornost za pravne nedostatke stvari Ukoliko se ugovorom prenosi pravo na stvari prenosilac je duan da pribaviocu garantuje da nema smetnji za njenu upotrebu da nema pravnih nedostataka stvari. Ovaj nedostatak smeta sticanju prava djelimino ili u cjelosti. Pravni nedostatak moe dovesti do evikcije pribavioca. Pod evikcijom se moe podrazumijevati da je pribavilac izgubio dravinu na stvari jer je morao dati treem licu koje je dokazalo da je njen vlasnik, da nije izgubio dravinu ve da je tree lice dokazalo da ima neko drugo stvarno pravo (slubenost prolaza). Evikcija postoji takoe kad pribavilac bez spora i bez obavjetenja prenosioca prizna osnovano pravo treeg lica i ustupi mu stvar ili mu isplati svotu novca da bi ovaj odustao od oiglednog prava. Razlikuje se potpuna ili djelimina evikcija u zavisnosti od toga da li je lice potpuno onemogueno da koristi pravo ili je samo dijelom onemogueno da koristi pravo. Dunost zatite od evikcije pretpostavlja ove uslove: 1) Pribavilac mora biti pravno uznemiren od treeg lica; 2) Pravni nedostatak mora postojati u vrijeme zakljuenja ugovora; 3) Dase pribavilac nije odrekao prava na zatitu od evikcije; 4) Da pribavilac obavijesti prenosioca o tome. Pravne posljedice evikcije zavise od toga da li je u pitanju potpuna ili djelimina evikcija. Ako je pribavilac lien dravine ugovor za njega postaje bespredmetan, on moe raskinuti ugovor, dok prenosilac moe sprijeiti raskidanje ugovora samo ukoliko u razumnom roku po obavjetenju oslobodi stvar od prava ili pretenzije treeg lica. Ako je dolo do djelimine evikcije pribavilac moe birati izmeu raskida ugovora ili zahtjeva za srazmjerno snienje cijene. Prenosilac je obavezan da pribaviocu otkloni nepovoljne posledice evikcije, da mu vrati primljenu protivvrijednost i nadoknadi pretrpljenu tetu.
8

4.2.2. Odgovornost za materijalne nedostatke stvari Ako stvar nema oekivana svojstva ili porijeklo, kae se da ima materijalne nedostatke ili mane. Svako odstupanje od fiziko-hemijskih svojstava koje je tetno za pribavioca naziva se manom, jer svaka stvar treba da ima svojstva koja od nje oekuje potroa ili konkretni pribavilac. Ali on moe oekivati i osobena svojstva, koja nemaju sve stvari te vrste ako je to izriito ugovoreno. Ukoliko postoji manjak u koliini stvari u pitanju je ili ravo ispunjenje obaveze ili neispunjenje obaveze, to zavisi od toga da li ono to nedostaje predstavlja nedostatak u koliini ili utie i na sam kvalitet upotrebljivost stvari. Pretpostavke za zatitu od evikcije su: 1) Nedostatak treba da je znatan; 2) Nedostatak treba da je nevidljiv ili skriven za pribavioca; 3) Nedostatak mora postojati u momentu predaje stvari; 4) Pribavilac je duan da stvar pregleda ili je da na pregled im je to mogue i da o vidljivim nedostacima obavijesti prenosioca bez odlaganja (kod ugovora u privredi), odnosno u roku od 8 dana. 5) Da ugovorom nije iskljuena zatita zbog materijalnih nedostataka stvari. Pravne posljedice materijalnog nedostatka, po naem Zakonu, daju pribaviocu pravo na traenje urednog ispunjenja ugovora, traenje da otkloni nedostatak, da preda drugu stvar bez mane, da trai snienje cijene ili da ugovor raskine. Naravno ova ovlaenja su data alternativno. Od ovog instituta treba razlikovati garanciju za ispravno funkcionisanje stvari koja vai samo kod ugovora o prodaji. 5. Prekomjerno oteenje Ukoliko postoj inesrazmjera izmeu davanja ugovornih strana, strana na iju je tetu ta nesrazmjera, moe traiti ponitenje takvog ugovora kao: 1) Ugovor je uzajaman i komutativan; 2) Nesrazmjera inidbi postoji u znaajnoj mjeri (koja svakome pada u oi); 3) Oteena strana treba da bude u zabludi o pravoj vrijednosti uzajamnih inidbi. Druga stana moe sprijeiti ponitenje ugovora nudei dopunu svoje inidbe do prave vrijednosti. Ako ugovor bude poniten svaka strana je duna da vrati ono to je po tom ugovoru primila. Nemogue se unaprijed odrei od prava zahtijevanja ponitenja ugovora. Tek kada se steknu uslovi za prekomjerno oteenje strana moe se odrei ovog prava.
9

6. Nemogunost ispunjenja obaveze Nemogunost ispunjenja individualno odreene obaveze jedne strane kod uzajamnih obaveza moe nastupiti usled razliitih uzroka. Nemogunost moe biti objektivna ili subjektivna. Razlikuju se situacije kada za nemogunost nije odgovorna ni jedna strana, kada je za nemogunost odgovoran dunik i kada je odgovoran povjerilac. Ako ni jedna strana nije odgovorna, a u pitanju je potpuna nemogunost, gase se obaveze obije strane. Strana koja je ispunila obavezu moe traiti povraaj datog. Ukoliko je u pitanju samo djelimina nemogunost, dio inidbe koji je mogu duguje se i dalje. Naravno djelimino se smanjuje i obaveza druge strane. Ako takvo ispunjenje ne odgovara potrebama druge strane, ona moe raskinuti ugovor. Dunik je odgovoran za nemogunost ako je kriv. Ako je zapao u docnju smatra se odgovornim i za sluajnu propast stvari, ukoliko ne dokae da bi stvar propala i da je na vrijem ispunio obavezu. Povjerilac svakako gubi pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ali se ugovorni odnos ne gasi ve dolazi do preinaenja trabine. Umjesto nemogue inidbe on moe zahtijevati pozitivni ugovorni interes, ali mora istovremeno ponuditi ispunjenje svoje obaveze, jer se dunik moe braniti prigovorom neispunjenog ugovora. Povjerilac moe odustati od ugovora i traiti naknadu tete. Ako trai predaju ekonomskog surogata predmeta koji je propao vae slina pravila kao u sluaju djelimine nemogunosti ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana. Ako je povjerilac uzrokovao nemogunost ispunjenja obaveze, dunikova obaveza se gasi ali on moe zahtijevati ispunjenje obaveze povjerioca. Ako je nemogunost samo djelimina, on moe zahtijevati ispunjenje mogueg dijela, ali je duan ispuniti svoju inidbu u cjelosti.

7. Promijenjene okolnosti Ukoliko doe do promjene okolnosti koje znaajno oteavaju ispunjenje obaveze jedne strane, na koje ona nije mogla raunati u vrijeme zakljuenja ugovora, postavlja se pitanje da li ta strana moe zahtijevati raskid ugovora ili prilagoenje njegove sadrine novonastalim prilikama. Najpoznatija teorija, koja govori u prilog ovog instituta, jeste clausula rebus sic stantibus koja je nastala u pandektnom pravu. Ugovor obavezuje dok god se u biti
10

ne promijene prilike pod kojima je zakljuen. Ovaj instit karakteriu sledea obiljeja: 1) Promijenjen okolnosti treba znatno da oteaju ispunjenj obaveze jedne strane. 2) Promijenje okolnosti moraju biti izvanredne i nepredvidljive. 3) Bitne su samo one okolnosti koje nastupe do odreenog vremena nakon zakljuenja ugovora. Strana na iju su se tetu okolnosti promijenile ima pravo zahtijevati raskid ugovora, ali o tome mora obavijestiti drugu stranu im za promjenu okolnosti sazna. Umjesto raskida, druga strana, moe ponuditi prilagoenje sadrine novonastalim prilikama. Prilikom odluivanja o raskidu ili izmjeni ugovora sud se rukovodi naelima potenog prometa. Sud nee odluiti da se ugovor raskine ako to zahtijeva strana koja se unaprijed odrekla prava pozivanja na promijenjene okolnosti, osim ako nae da bi to bilo nespojivo sa naelo msavjesnosti i potenja.

11