Homilija biskupa Vlade Košića na 7.

obljetnicu smrti
kardinala Franje Kuharića 11. ožujka 2009. u zagrebačkoj
katedrali
Čitanja: Jr 18,18-20; Mt 20,17-28

Draga braćo i sestre, dragi poštovatelji blagopokojnog kardinala

Franje Kuharića!

Bog nam danas, ove srijede Druge nedjelje Korizme govori po

svom proroku Jeremiji i u svome Sinu navješćujući muku i
trpljenje, koje je tako često bilo svojstveno svim prorocima i na
osobit način Sinu Božjemu Isusu Kristu, ali govori nam i o
uskrsnuću i Kristovoj pobjedi. Prorok Jeremija krivo optužen vapi
Gospodinu, kao da ga podsjeća: „Sjeti se kako stajah pred licem
tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost
tvoju."
Kako dobro pristaju ove riječi liku dobroga pastira zagrebačkog
blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, koji je prešao s ovog
svijeta nebeskom Ocu na današnji dan, 11. ožujka prije točno
sedam godina. Doista, on je često stajao pred Bogom u molitvi,
prinosio je Gospodinu žrtvu euharistije, vapio kad je njegov narod
bio pritisnut komunističkim progonima protiv svega što je
katoličko, kršćansko, vjersko. On je kao gromobran opominjao da
je to protiv dostojanstva čovjeka koji ima pravo na vjersku
slobodu. Sjećam se kako je jednom, u manjem krugu pripovijedao
o svojem hodočašćenju na Mariju Bistricu. Kao župnik iz Svetog
Martina pod Okićem predvodio je hodočasnike, odmah poslije
drugog svjetskog rata, koji su se vozili vlakom. I kao i uvijek
vjernici su zapjevali marijansku pjesmu. Međutim, u vagonu je bio
i milicajac koji je počeo vikati tražeći da pjesma utihne. „Ali
zašto", upitao je na glas jedan stariji hodočasnik, „pa mi smo
uvijek pjevali marijanske pjesme na putu u Bistricu?" Milicajac je
odvratio: „To je bilo nekad, a sada više ne može." „A zašto smo
prije smjeli a sad ne smijemo?", nastavio je pitati hodočasnik.
„Zato što prije nije bilo slobode, a sada je došla sloboda!", valjda
previše ne misleći protumačio je drug. Mogli bismo to nazvati
anegdotom. I sad vidim kako se Kardinal pri tom pripovijedanju
smijao! Ali bilo je to na žalost istina: dolaskom komunističke
slobode vjerske su slobode postale zabranjene. Na mnogim
područjima! Osobito je to doživio naš narod na primjeru
mučeništva blaženog Alojzija Stepinca. Njegov je lik bio napadan
ne samo prigodom optužbi, suda i dok je naš blaženik bio u
zatočeništvu. Njega su još više napadali njegovi protivnici kad je
blaženo preminuo jer im je smetao njegov lik koji je postao simbol
našeg napaćenog naroda i nepravednog trpljenja koje mu je bilo
nametnuto. I u tom je vremenu kardinal Franjo Kuharić, naime kao
zagrebački nadbiskup od 1970. do 1997., smatrao svojom
prvotnom dužnošću braniti istinu o kardinalu Stepincu. Sjećam se i
sam kako su nakon njegovih propovijedi na Stepinčevo bjesnjeli
tadanji političari i kako su bile pune novine optužbi i prijetnji
protiv hrabrog natpastira koji se usuđivao jednostavno ali istinito
iznositi veličina osobe i značenja bl. Alojzija. To je bila, mislim
njegova glavna borba: borba za istinu. I dočekao je da je ona bila
okrunjena pravorjekom najvišeg crkvenog autoriteta:
beatifikacijom koju je 1998. na Mariji Bistrici izrekao papa Ivan
Pavao II.
Kardinal Kuharić bio je čovjek koji nije mislio na sebe. U
današnjem evanđelju Gospodin Isus opominje svoje apostole, od
kojih su dvojica braće, Ivan i Jakov zatražili prva mjesta uz
Gospodina, ali ne tražeći ni posao ni žrtvu nego čast: „Znate da
vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod
vlašću. Neće tako biti među vama! Sin Čovječji nije došao da bude
služen, nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge."
Kardinala Franju Kuharića svi pamte kao čovjeka osobite finoće i
blagosti u svim odnosima koje je ostvarivao s ljudima, djecom,
mladima, s bolesnicima, s prognanicima. Uvijek je isijavao nekom
osobitom vedrinom i dobrodušnošću. Osvajao je svojom
jednostavnošću, poniznošću, blagošću i svojim mirom. Osobno
sam bio svjedok mnogim njegovim susretima s vjernicima tijekom
Domovinskog rata jer sam ga kao župnik volio pozivati među
prognanike koje je također veoma volio i rado ih posjećivao. Ljudi
su ga voljeli, ulijevao im je povjerenje, bio je čovjek kojemu se
vjerovalo, kod kojega se tražilo objašnjenje, davanje smjerokaza,
kad je bilo najteže.
I sam papa Ivan Pavao II., kojega je on primio kao nadbiskup
ovdje u ovoj katedrali 10. rujna te ratne 1994. godine – usput,
nikad neću zaboraviti kako je pri pozdravu Papi stao i od ganuća i
suza nije mogao nastaviti svoj govor, toliko je bio sretan, dirnut i
uzbuđen, što je baš on mogao pozdraviti Svetoga Oca u
zagrebačkoj katedrali – dakle, i sam je taj Papa prigodom njegove
smrti napisao za njega: „On se – kako u vrijeme komunističke
vladavine tako i u nedavnome mučnom razdoblju nacionalne
povijesti – svim svojim silama zauzimao za obranu slobode i
dostojanstva hrvatskoga naroda, spojivši blagost ljubavi i
postojanu odlučnost pastira koji je odgovaran za stado. Kao čovjek
posve predan Evanđelju, on je dosljedno svjedočio za Krista i
vjernicima je u vrijeme teških kušnja, kojima su bili izloženi
hrvatski krajevi, neumorno ulijevao pouzdanje i hrabrost."
A naš nadbiskup kardinal Josip Bozanić, na sprovodu 14. ožujka
2002. godine rekao je kako je on „nebrojeno puta ulazio u
katedralu s teškim križem cijele jedne Crkve i cijele jedne nacije".
Rekao bih kako je to njegovo zauzimanje za slobodu i prava
hrvatskog naroda i dostojanstvo svakog čovjeka također jedna
velika značajka kardinala Kuharića. Nezaboravne su njegove riječi,
koje sam i sam slušao u Petrinji na Lovrenčevo 1991., pred sam
napad i agresiju na te naše krajeve, što je donijelo beskrajne
patnje našim vjernicima i svim ljudima, pa čak i čitavom narodu,
on je poput Božjeg poslanika s drugog svijeta govorio: „Ako je moj
protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio
moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je
napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio
moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću
poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!" Sjećam se kako
su te riječi zazvučale u našim srcima! Posve suprotno negoli smo,
nošeni opravdanim emocijama protiv nepravde, razmišljali. Ali on
je i u tom vremenu ostao Božji čovjek, dapače, bio je Božji prorok!
On se nije zauzimao tek za svoj narod, on je bio branitelj načela,
pozivatelj na obranu dostojanstva svakog čovjeka, pa bilo kojega
naroda on bio, i bilo koje vjere i pripadnosti bio. Smatrao je to
svojom dužnošću. I zato smo mu danas zahvalni, što nam je u tom
teškom vremenu pokazivao evanđeoski put.

Njegova je Oporuka neiscrpni izvor i nadahnuće nama koji smo

ostali iza njega, da bismo i mi živjeli one evanđeoske vrijednosti
koje je on živio i za koje se on borio. Njegova Oporuka, pisana 17.
siječnja 1982. godine ima 21 točku, zatim Dodatak oporuci, pisan
9. ožujka 1998. još 6, te Drugi dodatak oporuci, pisan 29.
listopada 2001. još 3 točke – ukupno 30 točaka. Zanimljivo mi je
bilo već pri prvom čitanju uočiti kako je kardinal Kuharić umro
zapravo kao siromah: dok u Oporuci (t. 12 i 13) kaže da gotovinu,
ako je se nađe, kao i ušteđevinu s računa, daje siromašnim
svećenicima, te ako što još preostane, da se time pomogne
siromasima, u Dodatku oporuke već kaže da u banci na računima
nema više ništa jer je sve podijelio sirotinji; također dok u prvom
Dodatku spominje medalje, srebrnjake i zlatnike koje je primio
kao dar u raznim prigodama, i koje je želio namijeniti za izgradnju
porušenih crkvi, u Drugom dodatku kaže da tih medalja više nema,
jer ih je – kao i osobni kalež – već sam poklonio novoj župi bl.
Alojzija Stepinca u Zagrebu. U t. 12 Oporuke piše: „Nisam čuvao
novac za sebe! Providnost me odgojila u skromnosti." Doista, bio
je on čovjek koji je živio za druge, jer sve što je imao darivao je
drugima. Poznata je njegova osjetljivost za potrebe Caritasa. Nije
bez razloga njegovo biskupsko geslo bilo: „Bog je ljubav – Deus
caritas est", riječ sv. Ivana apostola.

Sve to govori kako kardinal Franjo Kuharić nije bio čovjek od

vanjskih nego od nutarnjih vrijednosti. Stoga je od dana njegove
smrti do dana sprovoda nepregledno mnoštvo u tišini dolazilo u
dugom redu, da bi obišli njegov odar i odali mu počast. Zato su se
toliki upisali u knjige žalosti koje svjedoče tugu zbog njegova
odlaska, ali i zahvalnost Bogu što nam je darovao takvoga pastira.

U kontekstu pritisaka od strane velikih – a kojih ne manjka ni

nama u naše dane – kardinal Kuharić je jednom rekao znamenitu
rečenicu: „Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima,
nego na temelju principa!" Koja proročka rečenica! No, pitamo se,
gdje su ti principi danas kad se „podanički mentalitet", o kojem je
govorio lani na Dan državnosti kardinal Josip Bozanić, opet i opet
vidi na djelu u prihvaćanju diktata ne na temelju vrijednosti (jer
su ti česti zahtjevi utemeljeni na protuvrijednostima i
bezvrijednostima) već samo na sili jačega! Tu se prisjećam još
jedne rečenice kardinala Kuharića koju je izrekao za vrijeme
Domovinskog rata, ali koja jednako vrijedi i u vrijeme mira. On je
jasno rekao: „Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti,
crte s kojih se ne smije uzmicati." Koje su to crte, koje označavaju
zapravo granice ljudskosti, koje pokazuju ne samo naše
samopoštovanje nego uopće znače i razdjelnicu između
čovječnosti i nečovječnosti? Nije li to glas savjesti o kojem je tako
rado govorio kardinal Kuharić?

Neka i ova obljetnica pomogne svima nama, braćo i sestre, da se

nadahnemo likom velikoga pastira kardinala Franje – kao što kaže
pisac poslanice Hebrejima: „Spominjite se svojih glavara koji su
vam navješćivali Riječ Božju: promatrajući kraj njihova života
nasljedujte njihovu vjeru." (Heb 13,7) Amen.