obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića 11. ožujka 2009. u zagrebačkoj katedrali Čitanja: Jr 18,18-20; Mt 20,17-28
Draga braćo i sestre, dragi poštovatelji blagopokojnog kardinala
Franje Kuharića!
Bog nam danas, ove srijede Druge nedjelje Korizme govori po
svom proroku Jeremiji i u svome Sinu navješćujući muku i trpljenje, koje je tako često bilo svojstveno svim prorocima i na osobit način Sinu Božjemu Isusu Kristu, ali govori nam i o uskrsnuću i Kristovoj pobjedi. Prorok Jeremija krivo optužen vapi Gospodinu, kao da ga podsjeća: „Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju." Kako dobro pristaju ove riječi liku dobroga pastira zagrebačkog blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, koji je prešao s ovog svijeta nebeskom Ocu na današnji dan, 11. ožujka prije točno sedam godina. Doista, on je često stajao pred Bogom u molitvi, prinosio je Gospodinu žrtvu euharistije, vapio kad je njegov narod bio pritisnut komunističkim progonima protiv svega što je katoličko, kršćansko, vjersko. On je kao gromobran opominjao da je to protiv dostojanstva čovjeka koji ima pravo na vjersku slobodu. Sjećam se kako je jednom, u manjem krugu pripovijedao o svojem hodočašćenju na Mariju Bistricu. Kao župnik iz Svetog Martina pod Okićem predvodio je hodočasnike, odmah poslije drugog svjetskog rata, koji su se vozili vlakom. I kao i uvijek vjernici su zapjevali marijansku pjesmu. Međutim, u vagonu je bio i milicajac koji je počeo vikati tražeći da pjesma utihne. „Ali zašto", upitao je na glas jedan stariji hodočasnik, „pa mi smo uvijek pjevali marijanske pjesme na putu u Bistricu?" Milicajac je odvratio: „To je bilo nekad, a sada više ne može." „A zašto smo prije smjeli a sad ne smijemo?", nastavio je pitati hodočasnik. „Zato što prije nije bilo slobode, a sada je došla sloboda!", valjda previše ne misleći protumačio je drug. Mogli bismo to nazvati anegdotom. I sad vidim kako se Kardinal pri tom pripovijedanju smijao! Ali bilo je to na žalost istina: dolaskom komunističke slobode vjerske su slobode postale zabranjene. Na mnogim područjima! Osobito je to doživio naš narod na primjeru mučeništva blaženog Alojzija Stepinca. Njegov je lik bio napadan ne samo prigodom optužbi, suda i dok je naš blaženik bio u zatočeništvu. Njega su još više napadali njegovi protivnici kad je blaženo preminuo jer im je smetao njegov lik koji je postao simbol našeg napaćenog naroda i nepravednog trpljenja koje mu je bilo nametnuto. I u tom je vremenu kardinal Franjo Kuharić, naime kao zagrebački nadbiskup od 1970. do 1997., smatrao svojom prvotnom dužnošću braniti istinu o kardinalu Stepincu. Sjećam se i sam kako su nakon njegovih propovijedi na Stepinčevo bjesnjeli tadanji političari i kako su bile pune novine optužbi i prijetnji protiv hrabrog natpastira koji se usuđivao jednostavno ali istinito iznositi veličina osobe i značenja bl. Alojzija. To je bila, mislim njegova glavna borba: borba za istinu. I dočekao je da je ona bila okrunjena pravorjekom najvišeg crkvenog autoriteta: beatifikacijom koju je 1998. na Mariji Bistrici izrekao papa Ivan Pavao II. Kardinal Kuharić bio je čovjek koji nije mislio na sebe. U današnjem evanđelju Gospodin Isus opominje svoje apostole, od kojih su dvojica braće, Ivan i Jakov zatražili prva mjesta uz Gospodina, ali ne tražeći ni posao ni žrtvu nego čast: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge." Kardinala Franju Kuharića svi pamte kao čovjeka osobite finoće i blagosti u svim odnosima koje je ostvarivao s ljudima, djecom, mladima, s bolesnicima, s prognanicima. Uvijek je isijavao nekom osobitom vedrinom i dobrodušnošću. Osvajao je svojom jednostavnošću, poniznošću, blagošću i svojim mirom. Osobno sam bio svjedok mnogim njegovim susretima s vjernicima tijekom Domovinskog rata jer sam ga kao župnik volio pozivati među prognanike koje je također veoma volio i rado ih posjećivao. Ljudi su ga voljeli, ulijevao im je povjerenje, bio je čovjek kojemu se vjerovalo, kod kojega se tražilo objašnjenje, davanje smjerokaza, kad je bilo najteže. I sam papa Ivan Pavao II., kojega je on primio kao nadbiskup ovdje u ovoj katedrali 10. rujna te ratne 1994. godine – usput, nikad neću zaboraviti kako je pri pozdravu Papi stao i od ganuća i suza nije mogao nastaviti svoj govor, toliko je bio sretan, dirnut i uzbuđen, što je baš on mogao pozdraviti Svetoga Oca u zagrebačkoj katedrali – dakle, i sam je taj Papa prigodom njegove smrti napisao za njega: „On se – kako u vrijeme komunističke vladavine tako i u nedavnome mučnom razdoblju nacionalne povijesti – svim svojim silama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskoga naroda, spojivši blagost ljubavi i postojanu odlučnost pastira koji je odgovaran za stado. Kao čovjek posve predan Evanđelju, on je dosljedno svjedočio za Krista i vjernicima je u vrijeme teških kušnja, kojima su bili izloženi hrvatski krajevi, neumorno ulijevao pouzdanje i hrabrost." A naš nadbiskup kardinal Josip Bozanić, na sprovodu 14. ožujka 2002. godine rekao je kako je on „nebrojeno puta ulazio u katedralu s teškim križem cijele jedne Crkve i cijele jedne nacije". Rekao bih kako je to njegovo zauzimanje za slobodu i prava hrvatskog naroda i dostojanstvo svakog čovjeka također jedna velika značajka kardinala Kuharića. Nezaboravne su njegove riječi, koje sam i sam slušao u Petrinji na Lovrenčevo 1991., pred sam napad i agresiju na te naše krajeve, što je donijelo beskrajne patnje našim vjernicima i svim ljudima, pa čak i čitavom narodu, on je poput Božjeg poslanika s drugog svijeta govorio: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!" Sjećam se kako su te riječi zazvučale u našim srcima! Posve suprotno negoli smo, nošeni opravdanim emocijama protiv nepravde, razmišljali. Ali on je i u tom vremenu ostao Božji čovjek, dapače, bio je Božji prorok! On se nije zauzimao tek za svoj narod, on je bio branitelj načela, pozivatelj na obranu dostojanstva svakog čovjeka, pa bilo kojega naroda on bio, i bilo koje vjere i pripadnosti bio. Smatrao je to svojom dužnošću. I zato smo mu danas zahvalni, što nam je u tom teškom vremenu pokazivao evanđeoski put.
Njegova je Oporuka neiscrpni izvor i nadahnuće nama koji smo
ostali iza njega, da bismo i mi živjeli one evanđeoske vrijednosti koje je on živio i za koje se on borio. Njegova Oporuka, pisana 17. siječnja 1982. godine ima 21 točku, zatim Dodatak oporuci, pisan 9. ožujka 1998. još 6, te Drugi dodatak oporuci, pisan 29. listopada 2001. još 3 točke – ukupno 30 točaka. Zanimljivo mi je bilo već pri prvom čitanju uočiti kako je kardinal Kuharić umro zapravo kao siromah: dok u Oporuci (t. 12 i 13) kaže da gotovinu, ako je se nađe, kao i ušteđevinu s računa, daje siromašnim svećenicima, te ako što još preostane, da se time pomogne siromasima, u Dodatku oporuke već kaže da u banci na računima nema više ništa jer je sve podijelio sirotinji; također dok u prvom Dodatku spominje medalje, srebrnjake i zlatnike koje je primio kao dar u raznim prigodama, i koje je želio namijeniti za izgradnju porušenih crkvi, u Drugom dodatku kaže da tih medalja više nema, jer ih je – kao i osobni kalež – već sam poklonio novoj župi bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. U t. 12 Oporuke piše: „Nisam čuvao novac za sebe! Providnost me odgojila u skromnosti." Doista, bio je on čovjek koji je živio za druge, jer sve što je imao darivao je drugima. Poznata je njegova osjetljivost za potrebe Caritasa. Nije bez razloga njegovo biskupsko geslo bilo: „Bog je ljubav – Deus caritas est", riječ sv. Ivana apostola.
Sve to govori kako kardinal Franjo Kuharić nije bio čovjek od
vanjskih nego od nutarnjih vrijednosti. Stoga je od dana njegove smrti do dana sprovoda nepregledno mnoštvo u tišini dolazilo u dugom redu, da bi obišli njegov odar i odali mu počast. Zato su se toliki upisali u knjige žalosti koje svjedoče tugu zbog njegova odlaska, ali i zahvalnost Bogu što nam je darovao takvoga pastira.
U kontekstu pritisaka od strane velikih – a kojih ne manjka ni
nama u naše dane – kardinal Kuharić je jednom rekao znamenitu rečenicu: „Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima, nego na temelju principa!" Koja proročka rečenica! No, pitamo se, gdje su ti principi danas kad se „podanički mentalitet", o kojem je govorio lani na Dan državnosti kardinal Josip Bozanić, opet i opet vidi na djelu u prihvaćanju diktata ne na temelju vrijednosti (jer su ti česti zahtjevi utemeljeni na protuvrijednostima i bezvrijednostima) već samo na sili jačega! Tu se prisjećam još jedne rečenice kardinala Kuharića koju je izrekao za vrijeme Domovinskog rata, ali koja jednako vrijedi i u vrijeme mira. On je jasno rekao: „Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati." Koje su to crte, koje označavaju zapravo granice ljudskosti, koje pokazuju ne samo naše samopoštovanje nego uopće znače i razdjelnicu između čovječnosti i nečovječnosti? Nije li to glas savjesti o kojem je tako rado govorio kardinal Kuharić?
Neka i ova obljetnica pomogne svima nama, braćo i sestre, da se
nadahnemo likom velikoga pastira kardinala Franje – kao što kaže pisac poslanice Hebrejima: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali Riječ Božju: promatrajući kraj njihova života nasljedujte njihovu vjeru." (Heb 13,7) Amen.