Papino pismo katoličkim biskupima

Kako smo već javili Papa je katoličkim biskupima uputio pismo kojim objašnjava
povlačenje izopćenja četvorice biskupa koje je posvetio Marcel Lefebre. Zašto i kada je
napisano pismo? Pismo pojašnjava nakane Pape i tijela Svete Stolice „da pridonesu miru
u Crkvi“ nakon „veoma oštre rasprave kakva se odano nije doživjela“. Pismo je napisano
u drugoj polovici veljače, završeno je prije početka korizmenih duhovnih vježbi u
Vatikanu.
Povod žestokoj raspravi bili su slučaj Williamsnon i dvojba da se povlačenjem izopćenja
želi poreći hod pomirenja između kršćana i Židova, počevši od II. vatikanskog sabora.
Papa priznaje nedovoljnu informiranost, a zahvaljuje „prijateljima Židovima“ koji su
pridonijeli prevladavanju nesporazuma i ponovnom uspostavljanju ozračja povjerenja, te
pomanjkanje jasnoće u predstavljanju značenja i granica dokumenta od 21. siječnja
2009. godine. Što se tiče dokumenta , on se odnosi na osobe a ne na ustanove.
Biskupsko ređenje bez papinskoga mandata prijeti jedinstvu Crkve. Stoga se osobe koje
se tako rede ili primaju ređenje najstrože kažnjavaju, izopćenjem, kako bi ih se upozorilo
na jedinstvo. Nakon što su osobe načelno očitovale priznavanje Papine vlasti, cilj
povlačenja izopćenja je: pozvati četvoricu biskupa u jedinstvo. Naprotiv, ustanova
Bratstvo svetoga Pija X. u Crkvi nema kanonski status iz doktrinarnih razloga, a dok se ta
pitanja ne razjasne i dok stanje traje, njezini službenici legitimno ne vrše službu u Crkvi.
Što se pak tiče povjerenstva „Ecclesia Dei“ i odnosa s Bratstvom svetoga Pija X.., ono će
biti u svezi sa Zborom za nauk vjere, a odluke će donositi njegova kolegijalna tijela i
predsjednici drugih zborova i episkopata, budući da su pitanja koja treba pojasniti
uglavnom doktrinarne naravi: prihvaćanje II. vatikanskoga sabora i učiteljstva papa
nakon Sabora. U raspravama valja voditi računa o dva neupitna stajališta. Obzirom na
Bratstvo svetoga Pija X.: Ne može se zamrznuti učiteljski autoritet Crkve na godinu
1962., to jest prije II. vatikanskoga sabora. Što se pak tiče onoga tko e smatra „velikim
braniteljem II. vatikanskoga sabora“: II. vatikanski sabor sadržava čitavu doktrinarnu
povijest Crkve, ne mogu se posjeći „korijeni od kojih ovisi život stabla“.
Na pitanje je li bio potreban dekret od 21. siječnja 2009. godine Papa odgovara kako je
od samoga početka svoga pontifikata istaknuo koji su pravi, veliki prioriteti pontifikata:
voditi ljude prema Bogu koji govori u Svetome pismu i koji se objavio u Kristu, te
jedinstvo onih koji vjeruju u Krista, to jest ekumenizam; svjedočenje ljubavi u
društvenoj dimenziji kršćanske vjere (enciklika 'Bog je ljubav'). Papa ističe, ako je
mukotrpno zauzimanje za vjeru, nadu i ljubav istinski prioritet, onda su „male i srednje
pomirbe“ sastavni dio toga prioriteta, poput Bratstva svetoga Pija X.. Polazeći od
činjenice da je „ponizna gesta ispružene ruke prouzročila veliku buku i tako se pretvorila
u suprotno od pomirbe“, Papa predlaže niz pitanja kako bi u svjetlu evanđelja potaknuo
razmišljanje o toj činjenici: Je li zaista pogrešno u konkretnome slučaju tražiti pomirenje
s „bratom koji ima nešto protiv tebe“, zahtjev iz evanđelja u Govoru na gori? Zar ne
treba i civilno društvo nadvladati nepopustljivosti i pridobiti njezine promicatelje? ( Bilo
je pozitivnih iskustava povrata zajednica odijeljenih od Rima). Možemo li ostati
ravnodušni i pustiti da zastrani daleko od Crkve jedna brojna zajednica poput Bratstva
svetoga Pija X.? ( U brojnim svećenicima koji joj pripadaju zaista ima prava ljubav prema
Kristu i želja da Ga naviještaju). Unatoč teškim nedostatcima koje su očitovali
predstavnici Bratstva („oholost i umišljenost, jednostranosti...) treba također priznati
očitovanje spremnosti drugih, a zar se „velika Crkva“ ne treba znati pokazati
velikodušnom, blagonaklonom, postojanom u vjeri i kadrom priznati manjkavosti koje su
prisutne u njoj?
Na koncu Sveti Otac poziva na ispit savjesti i najoštrije kritičare ( unutar i izvan Crkve)
njegove geste i nakana. „Katkada se čini da naše društvo treba bar jednu skupinu koja
ne zaslužuje nikakvu snošljivost,proti koje iskaliti svoju mržnju. Ako se tko usudi
približiti joj se – u ovome slučaju Papa – i on gubi pravo na snošljivost i može ga se
mrziti bez straha i obzira“. Pismo završava dubokim razmišljanjem o riječima svetoga
Pavla o ljubavi kao punini zakona i o tome da se valja čuvati od napasti „uzajamne
grižnje i žderanja“ kao izraza krivoga shvaćanja slobode. Ta napast i danas psotoji u
Crkvi – kaže Papa – ne trebamo se čuditi, nego joj se valja suprotstaviti i iz toga uvijek
iznova učiti apsolutno prvenstvo ljubavi. Neka nas Gospodin sve štiti i vodi nas na putu
mira – moli Sveti Otac.

Objavljeno 13.3.2009.