Kranstvo kao radikalno ovjetvo

Pie: Jagoda Radoji http://www.sinteza.org/krscanstvo_radikalno_covjestvo.htm

Na koji se nain ovjeka moe promijeniti u svojoj sri, iz korijena i postati novi ovjek? Poruka Isusa Krista smjera upravo na tu promjenu, na tog novog ovjeka. No Isus, uz sve svoje neustraivo zastupanje radikalnih promjena, uz svu kritiku vladajuih slojeva i loih drutvenih prilika, nije bio socijalno-politiko revolucionar. Njegova poruka o kraljevstvu Bojem, koje oslobaa od sveopeg zla za svekoliko dobro, nije politiko-socijalni program. Stoga ukoliko ovjek danas uzima Isusa za mjerilo i kriterij djelovanja, a to smo pozvani initi, ne smije kransku poruku prihvatiti kao izravan politikisocijalni program. Unato injenici da Isus odbija nasilja, mrnju i osvetu, on nije ovjek nomenklatura ni apologet postojeeg stanja. Polazei od Bojih zahtjeva prema ovjeku, Krist iz temelja dovodi u pitanje cjelokupni religiozno-drutveni sistem. Isus u svjetlu iekivanja Bojeg kraljevstva, ne iznosi program za obnovu ili promjenu socijalnih struktura, on se ni naelno ne osvre na pitanje ropstva, drutvenog poloaja ene, ni na problem ope emancipacije ovjeka. On ne razvija nacrt privredne, drutvene ili kulturne etike, dok za iroku lepezu drutvenih pitanja uope ne iskazuje spomena vrijedan interes. Krist nije uspostavio ni Crkvu kao savreno drutvo (societas perfecta). Isusova Propovijed na gori i svi etiki zahtjevi upueni ljudima koji su ga okruivali obraaju se prvenstveno pojedincu ili skupinama. Nakon to je iekivanje skore apokalipse jenjalo, kranstvo je bilo prisiljeno prilagoditi se dugotrajnijim periodima i naknadno razvijati koncept drutveno-politikih implikacija kranske poruke. Ve u prvim stoljeima poslije Krista dolazi do prvih pokuaja identificiranja kranske poruke s politikim programom. Prvi takav projekt kranske politike teologije nalazimo kod konstantinskog dvorskog biskupa Euzebija iz Cezareje, koji je, nadahnut carevim imperijalnim ambicijama, razvio poetkom 4. stoljea poeljnu religiozno-politiku teologiju carstva koja je slijedila princip: jedan Bog jedan Logos - jedan car - jedno carstvo.

Pod pojmom teologija politike tokom povijesti su se najee skrivali pokuaji teologiziranje postojeih drutveno-politikih odnosa, a to je uzrokovalo isprepletenost drutvenog i religioznog, to je jo Augustin u Dravi Bojoj prvi podvrgnuo otroj kritici. Kranska politika teologija bila je neposredno posljedica religiozne dravne ideologije staroga Rima, te je opstala kao dravna teologija. Njeno teoloko sankcioniranje prvenstva politike nalazimo ne samo u bizantskom cezaropapizmu te u renesansi kod teoretiara drave poput Machiavellija i Hobbesa, ve i u politikom romantizmu kao i u francuskom tradicionalizmu 19. stoljea. Drugim rijeima, kranska politika teologija je optereena 20-stoljetnom tradicijom integralistikog poimanja drave i drutva. Bez obzira na distanciranje suvremenih politikih teologa, nije se moglo sprijeiti da politika teologija, umjesto kao kritiko-teoloka svijest o drutvenim implikacijama i zadaama kranstva, u teoriji i praksi bude prihvaena kao politizirajua teologija. Sam pojam politika teologija poziva da bude ispunjen nekim ideoloko-politikim sadrajem, dodue, vie ne u korist nekog religiozno utemeljenog drutvenog poretka, ve u korist emancipacije, demokracije, socijalizma Iz kranske se poruke neprestano izvode svi mogui politiki postulati. Ranije je Bog neposredno i nedvosmisleno djelovao u drutvenom poretku, u apsolutistikom knezu ili papi, a danas mu se pokuavaju fiksirati tragovi u neposrednoj drutvenoj povijesti slobode ili u socijalistikoj revoluciji. Suvremenom je ovjeku potrebna drutveno-kritika teologija, koja se ne poistovjeuje s drutveno-politikom aktualnou ve prema njoj ima kritiko-dijalektiki odnos. Nemogue je s kranskom porukom povezivati neki odreeni socijalno-politiki program. Kad god se to dogaa, dolazi do pogrenog shvaanja socijalne i etike snage Evanelja kao i drutveno-kritike uloge i kranske teologije i Crkve. ele li krani i njihova teologija prihvatiti kritiku funkciju, moraju snositi posljedice i odgovornost za poziciju iz koje kritiziraju. Rijeju, ukoliko u svojoj kritici iznose ono to i samo drutvo govori o sebi, njihova je kranska kritika jalova i suvina. Kranske crkve i vjerske zajednice danas, znaajnim su dijelom fiksirane upravo u komotnoj poziciji teolokih apologeta ove ili one politike opcije. Nije dovoljno zajedno sa svima zazivati pravednost, mir i slobodu te onda sve to zajedno staviti pod neku biblijsku etiketu poput kraljevstva Bojeg. Kritika drutva se moe smatrati kranskom samo ukoliko je ovlatena od Isusa Krista. Milan Mahovec, eki autor knjige Jess fr Atheisten, skree pozornost na injenicu da kritiari koji su se tokom povijesti usprotivili kranstvu, nisu gotovo nikada predbacivali kranima to pristaju uz Isusa, ve naprotiv, to to ne ine, to su izdali Isusa te to i za njih vrijede sve one karakteristike farizejtine koja je Isus tako estoko osuivao. Gotovo uvijek je rije o kritici kranstva, a ne kritici autentinih Isusovih ideala. Ne treba nam mnogo mate da pokuamo zamisliti ovjeka i drutvo u kojem bi iva rije Kristova doista ivjela. Ako se premalo toga u svijetu mijenja, nedostatak ne lei u temeljnom kranskom programu, ni u samom Isusu Kristu. Najsnaniji argument u prilog kranstva su krani, oni koji doista kranski ive. I obrnuto. U isto vrijeme, od kranskog programa, koji je sm Isus Krist, ne moemo uiniti univerzalni zakon za sve, uvijek i svugdje. Isus nije nastupio kao novi zakonodavac, nije pootrio ni derogirao ve postojei zakon, nije nam ostavio detaljni sistem pravnih normi koje bi regulirale sva podruja ivota do kraja vremena, ni sveobuhvatne moralne principe, ni novi etiki sistem Slijediti Krista ne znai ispunjavati odreeni broj propisa. Ni Propovijed na Gori ne predstavlja zbirku zapovijedi i zabrana koje samo treba doslovno opsluivati, nije ni precizan kodeks ponaanja, ni temeljni zakon novog drutva u kojem su sva zla otklonjena. Propovijed na Gori poziva na ono to ne moe postati predmetom nikakve pravne regulative, a ipak vodi neizravnoj promjeni i oovjeenju ne samo pojedinca ve i drutveno-pravnog poretka. S druge strane, bez kakvog-takvog sistema normi shvaenih kao minimalni konsenzus o ekonomskom, politikom, socijalnom i individualnom ponaanju, nijedno drutvo ne bi moglo preivjeti. Isusove upute nisu neki novi sistem normi, ve pozivi, apeli, izazovi. ak i esto spominjana zapovijed ljubavi nije podesna da postane novi zakon - ne moe se voljeti zato to se mora. A opet, upravo je ta, formalno-pravno neobvezujua ljubav, temeljni Isusov kriterij svih principa, normi, ponaanja. Uvijek je zapovijed tu radi ljubavi, a ne ljubav radi zapovijedi, ona zapovijedima daje jedinstven smisao, ali ih i ograniava, a u odreenim okolnostima ak i dokida, zbog ovjeka. To meutim ne znai moral bez normi, ni subjektivnu samovolju, ve upravo zahtijeva najviu odgovornost savjesti koja mora koristiti sve mogue informacije i komunikacije (conscientia bene formata). U svakom pojedinanom sluaju, od kranina se ne trai doslovna primjena zakona ve djelovanje primjereno situaciji, pri emu ljubav, kao posljednji kriterij - pokazuje smjer. Poseban izazov za aktivno kransko djelovanje u suvremenom svijetu predstavlja Latinska Amerika gdje itavi narodi trpe silnu bijedu i izrabljivanje bez elementarnih ljudskih prava. Suoeni s takvim

neljudskim uvjetima ivota i permanentnim nasiljem, koje junoameriki krani nazivaju situacijom kolektivnog grijeha i sablazni, krani i Crkva ne smiju utjeti. Ne bi li krani svojim uenjem o Isusu Kristu i starozavjetnim prorocima trebali biti prvi koji e dignuti glas prorokog prosvjeda i aktivno se usprotiviti politikom, privrednom i kulturnom ugnjetavanju? U specifinim latinoamerikim okolnostima, teologija ima osobitu funkciju - ona se manje negoli drugdje smije baviti prolou, ponavljanjem starih dogmi i nauka ili pak povijesno-kritikom egzegezom Svetog Pisma. Ona ne smije biti apstraktna, ve etiki orijentirana i posve usredotoena na praksu osloboenja. Kao odgovor na ova pitanja, stvoren je u latinoamerikom katolicizmu teoloki pokret kojem je u sreditu zanimanja osloboenje od ekonomskog, socijalnog i politikog ugnjetavanja. Zaetnik pokreta bio je peruanski teolog G. Gutirrez svojom knjigom Teologija osloboenja perspektive. Teologija osloboenja se bavi odnosom spasenja i teologije. Spasenje nije samo neto nadzemaljsko, ve i ono se dogaa ovdje i sada, a odnosi se na osloboenje od tlaenja i nepravde. Bog je osloboditelj u konkretnim povijesnim prilikama, uvijek na strani siromanih i potlaenih. Pritom se teolozi slue biblijskim primjerima (Bog oslobaa Izrael iz egipatskog suanjstva) i Isusovom tvrdnjom kako je poslan biti blagovjesnikom siromasima te na slobodu pustiti potlaene (Lk 4,18). Teologija osloboenja u praksi prolazi kroz nekoliko etapa: sudjelovanje u konkretnoj borbi na strani siromanih i potlaenih (praksa), promiljanje te borbe (kritika refleksija) te povratak borbi na nain koji je rezultanta novih promiljanja. Teologija osloboenja osobito dolazi do izraaja u novim teolokim pokretima koji su nastali izvan Latinske Amerike, kao rezultat borbe za elementarna prava niza obespravljenih skupina (Afrikanci, Afroamerikanci, ameriki i evropski Azijati, feministkinje i dr.). Veina vodeih zastupnika teologije osloboenja osjea latentnu opasnost da kranska poruka, koja se ne smije poistovjetiti ni s kakvim postojeim ili buduim drutvenim poretkom, bude inkorporirana u politiki program ili politiku akciju. Diskusije latinoamerikih krana se intenzivno zaotravaju oko pitanja drutveno-politikog osloboenja: ne podrazumijeva li nuno angaman za osloboenje i politiko optiranje za socijalizam, a protiv kapitalizma? Upravo zbog prilika koje su nastale kao posljedica kapitalistikog, eksploatatorskog privrednog sistema, meu aktivnim kranima je iroko rasprostranjena simpatija za socijalizma esto jedini politiki izlaz. Crkva se ne smije obavezati na neki odreeni politiki program, ve naelno mora biti otvorena za razliite opcije. Nikada se krani ne smiju u potpunosti poistovjetiti s bilo kojom strankom, institucijom, pa ni s Crkvom. Samo totalitarni sistemi zahtijevaju totalnu identifikaciju. Krani se ni u kom sluaju ne smiju nekritiki prikljuiti svakom zovu vremena. Mogue je opravdati samo partikularno poistovjeivanje, ukoliko stranka, institucija ili Crkva odgovara kranskom kriteriju, ili mu se barem izrijekom ne protivi. Favorizira li crkvena hijerarhija u nekoj zemlji odreenu stranku, ona kranima i sveenstvu nee moi zabraniti da obznane i organiziraju podrku i protivnoj stranci. Distanca je ujedno i jedini nain da se izbjegne polariziranje Crkve na, primjerice, socijalistike i antisocijalistike lanove. Djelovanje stranaka u kranskoj zajednici treba izbjegavati, budui da Crkva svjesno nadilazi sve stranke. Samo se na taj nain Evanelje nee teoloki optereivati i tumaenjima kao lijevi, ili desni, ili pak centristiki stranako-politiki program. Pozitivnim znaenjima nabijene rijei teologije osloboenja poput ljubavi, smisla, dostojanstva ovjeka, bratstva ljudi, dugo odzvanjaju u uhu. No te su rijei beznaajne ako nisu izdrale tamnu stranu ljudske prirode: mrnju, besmisao, odsustvo dostojanstva, neljudskost, neprijateljstvo... Upravo na tome se i temelje pitanja o ovjetvu i kranstvu u svoj njihovoj radikalnosti. Ako nam je polazna osnova Evanelje, esto neemo moi uiniti vie od navoenja odluujuih mjera za djelovanje i pri tome se uzdravati od gotovih rjeenja. Sve kranske proklamacije i akcije trebale bi biti primjerene, nepretenciozne i realistine. Crkva, ali i krani pojedinci trebali bi djelovati tamo gdje ne pomae nitko drugi i gdje je upravo zato neophodno kransko zalaganje - u zdravstvu, obrazovanju, na socijalnom podruju. Crkva je tokom stoljea stekla neizmjerne zasluge svojim sluenjem ovjeku. Vremenom su te zadae preuzele dravne i drutvene institucije. Znai li to da Crkvi ili kranima nedostaje novih, vanih zadataka u pomaganju blinjemu?