Antonio Buero Vallejo: Llegada de Los Dioses

Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses
Antonio Buero Vallejo
Llegada de los dioses

(Dolazak bogova)
(srpanj 1971)
Prijevod: Kreimir Sivonik
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses Pria u dva dijela Podjela (po redoslijedu pojavljivanja) VERONICA JULIO ARTEMIO FELIPE MATILDE NURIA FABY INES MARGOT EL HOMBRE Na otocima prekrasnog arhipelaga, u jednoj mirnoj zemlji Desno i lijevo, gledaoci
PRVI DIO
Salon, moderan i udoban, u vili za odmor. S desna, veliki stakleni zid, s kliznim vratima koji vodi na terasu i oblinju plau. U prvom planu na ovoj strani, polica s piima na zidu i mali zakrivljeni bar. Na lijevo, kamin. Na njegovoj polici, kutijice lijekova, porculanske figurice. Okrunjujui ga, veliki akvarel njenih tonova i iste izvedbe koji predstavlja dvije mitoloke figure. Na lijevo od zida na pozadini prostrana upljina s dvostrukom zavjesom. Na desnoj, knjinica, niska i preteka, ukraena fotografijama, staklenim figuricama, srebrnim trofejima. Nad njom goli zid. U sredini i blizu prvog plana, niski stakleni stoli s revijama, priborom za puenje, i nekom knjigom otvorenom na polovici, sa zlatnim bodeom koji slui da bi oznaio stranicu. Iza stolia i na svojim mjestima sofa i dvije fotelje. Na prostranom prostoru kod kamina, fotelja s naslonom za glavu i tabure od koe. U kutevima ostale sjedalice. Svjetiljke, tamni tepih. Na lijevoj, sa stropa visi pokretni ukras, voluminozan i smione geometrije, sastavljen od poliedara, limova i ica od svijetla metala i obojenih stakalaca. Sunce sija vani; kontinuirani um valova dopire ponekad vrlo njeno. (Lijepa ena, na poetku svoje zrelosti, nalazi se odmah do otvorenog staklenog zida. Glatki pramenovi njene kose sputaju se niz ramena, hlae, svjea bluza koju se vidi, pripadaju odmoru koji tee. Nekoliko trenutaka gleda prema van u tiini; zatim nastavlja udnu operaciju u koju se zadubljuje i isputa od vremena do vremena, kratki viduk upozorenja. Nakon treeg ili etvrtog se zamori i osmatra; doima se kao da u svojoj elji ne proizvesti niti najmanji zvuk, zadrava dah. Duga pauza. Poinju se uti tanani udarci tapa koji se pribliava i koji, blizu staklenog zida, se zadri.) JULIO (njegov glas): Ovo tlo mi je poznato. (mnotvo opipavanja tapom). Pred ulazom sam i malo na lijevo. Odstupam li puno za poetak? VERONICA: Ne. JULIO: Slovkala si nekoliko puta. VERONICA: Sutra namjeravamo u tiini. JULIO: Puno je tee na pijesku nego u parku. (pauza) Hou ui.
VERONICA: Digni tap i daj mi ga kad ue. Kuu dobro poznaje. (Poe naprijed i uzme mu ruku. Svjetlo se sputa brzo do gotovo potpune tame. uje se u mraku, i na sceni, glas Julia) JULIO: Jesu me oni gledali? VERONICA: ak su gledali dovdje. JULIO: Pakosnici. VERONICA: Dre se kao da nikada nismo sjedili na na svom mjestu na plai. JULIO: (smije se) Ti ih ne podnosi! VERONICA: Ne ba suvie ... JULIO: Niti ja. VERONICA: Te napetosti oteavaju tvoj odmor. JULIO: Naprotiv. (uje se kako se mie) VERONICA: Oprezno. Saple'e se. JULIO: Neu. Hoe aicu? VERONICA: Hoe li ti? JULIO: Ne. VERONICA: Ni ja ... Koliko dana smo ovdje? JULIO: Osam. VERONICA: Bez rezultata. JULIO: (ironino) Tako se ini. VERONICA: ak ni ne primjeuje svjetlinu? JULIO: (smije se) Najbarunastija crnina.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Nijedna slika kratka, makar trenutna? (tiina) Ha? JULIO: Ne. VERONICA: Onda se vraamo u Pariz. JULIO: (smijuim glasom) Nisam se dosta odmorio, Veronica ... VERONICA: Ovdje se nee odmoriti.
JULIO: Odmaram se. Taj um ... me umiruje. Zvuk mora je najstariji na svijetu. (oboje sluaju valove) Se nebo raistilo? VERONICA: I vrlo plavo. JULIO: Plavetnilo Otoka ... (ironino) i akvarela mog oca. Nastavljaju pod nadstrenicom? VERONICA: Digli su se. Dolaze. JULIO: (hladno) Idem se obui. VERONICA: Otpratiti u te. JULIO: Nije potrebno. Ostani ako ti je drae. VERONICA: Nije mi drae. Pazi, diem ti zavjesu. JULIO: Hvala. (svjetlo se vraa u tom trenu. Julio je ve izaao. Premda se primjeuje, na trenutak, Veronika kako nestaje iza zavjese koja pada natrag. Iznad uma valova uju se rijei i koraci koji se pribliavaju.) ARTEMIO: (njegov glas) Kad otvara duan na Jugu? FELIPE: (njegov glas) Ima tekoa. Moda bih trebao otii rijeiti ih osobno. A ne elim se odvajati sada od mog sina ... Ne bi li nam napravila martini, Matilde? MATILDE: (njen glas) Naravno.
(Pojavljuje se na staklenom zidu i zadrava trenutak da bi sluala Artemia. Ona je ena jo uvijek atraktivna, od nekih dobrih etrdeset godina, koe pomalo naborane, kose koju dri platinastom, koja naglaava lice vatreno i tvrdo, ivahnih oiju koje sjaje iza sunanih naoala boje meda i kapriciozne forme leptira. Na njenom dvodijelnom kupaem kostimu su se ukoriile fancy hlae za kampiranje, koje ostavljaju vidjeti sandale od pozlaene koe; bluza veselih tonova visi labava i otvorena, na njenom torzu; ogrta joj je preko ruke i nosi u ruci torbu za plau i eir za sunanje.) ARTEMIO: (njegov glas, smijui se) Tako ti to ide kad mi nisi dao sudjelovati. MATILDE: Nije pitanje novca, mladiu. (ostavlja dovratak, povue stolicu koja joj smeta i poinje, iza bara, pripremati pia) FELIPE: (njegov glas) Antikvar hoe priati samnom. Sad kae da je cijena prijenosa bagatela. ARTEMIO: (njegov glas) To se moe rijeiti telefonom. FELIPE: (njegov glas) Pa nek' bude. ARTEMIO: (njegov glas) Ne vodi cijelu operaciju tvoj stariji sin? FELIPE: (njegov glas) Vodi. Ali ga nije uspio uvjeriti. ARTEMIO: (njegov glas) Nanjuio je nau urbanizaciju. Nee ulagati u tu zonu? FELIPE: (njegov glas, smije se) Ne pobjegne ti ni jedna! (pojavljuje se u sjeni. Vitak i zgodan, sijede kose, nosi galantno svojih ezdeset godina. Na hlaama za plau, arena koulja; pod rukom, previjeni asopis. Naslonjen na dovratak, smjeka se lagano Matildi, ije usne mu ocrtavaju poljubac iza bara) ARTEMIO: (njegov glas) Mladiu, bio sam blesav zbog mnogo stvari ... FELIPE: Tko to kae? (umirui od smijeha Matilde pokazuje na sebe) ARTEMIO: (njegov glas u isto vrijeme) Moja ena. Ali u poslu sam sam vuk. Ona to isto priznaje. (pojavljuje se pred Felipeom i ue.) Ako treba zamijeniti
otvorenje tvojih najnovijih antikviteta za njihovu inverziju, ja sam suglasan. Dobro e nam doi novac; to dri i vrlo je zdravo. (sjeda na sofu i lista neki asopis. Ima nekih pedesetak godina. Vulgarna dojma; fizionomija naivna, glupava izgleda. Trbuast. Kada se otkrije, crvenilo njegove kose izgleda sumnjivo. U ovom trenu dri ju pod slamnatim eirom. Na sebi ima hlae za plau i cvjetnu koulju. Na ruci, masivan zlatni sat. Kad bude htio, pria'emo o poslu. FELIPE: Uskoro emo. ARTEMIO: Kako hoe. MATILDE: Bogovi su isparili. ARTEMIO: Ne priaj gluposti. MATILDE: (pokazuje na Felipea) Tako ih Felipe zove ... ARTEMIO: To znam. Minerva i Pan. Gluposti. FELIPE: (smjekajui se) Prizna'e da je njihova pojava prilino boanska. ARTEMIO: Oni su dva dobra primjerka ljudske vrste i nita vie. Ali ti, uvijek u povratku sa svojim akvarelima grkim i rimskim bogovima ... (ostavlja asopis, uzima knjigu koja je na stolu, stavlja bode na staklo i lista nekoliko stranica.) FELIPE: (pokazuje na akvarel objeen nad kamin) Otkako je poeo slikati. Tamo ih ima: Minerva i Pan. (MATILDE mu da jedan od martinija, od kojeg on otpije gutalj) ARTEMIO: I na tvojoj izlobi. Bogovi posvuda! Tvoja manija. Premda nisi tako lud: dobro se prodaje ... (uzima svoj martini od Matilde) FELIPE: Za slikara nedjeljom nije loe. MATILDE: Ni ti ne vjeruje u to. Ti si slikar Otoka, mladiu. Nita manje! Margot ga je skovala i s tolikim turistima brzo e se priati do New Yorka. FELIPE: (uzima asopis sa stola da vrijeme proe) I danas ponavlja u svojoj
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses kronici. Bah! Sliice upeglane za kupae. (dolazi do kamina) MATILDE: Meni se sviaju. FELIPE: (gledajui akvarel) Ne primjeujete neto? ARTEMIO: Na kome? FELIPE: Julio i Veronica. (vadi pilulu iz jedne od kutijica, uzme ju i isprazni svoju au) Ovaj akvarel ih eka, priziva ih. (mali smijeh) I konano su stigli! Via rasa. Bogovi su se vratili provesti jedan dan na zemlji. MATILDE: (s laganom uznemirenou) Opet pilule? FELIPE: Nije bitno. Moja cirkulacije je dobro zahvaljujui njima.
ARTEMIO: Kad o tome da zove nekog bogom, zna koga? Tvog starijeg sina. On je taj koji zasluuje. Nevjerovatan momak, oenio se da nije mogao bolje i koji nam je ve donio milione. I to se tie tvojih antikviteta tek e vidjeti koju razliku ti nosi. FELIPE: Ve mi je prodao po trostrukoj vrijednosti jedan gotski stol ... koji ak nije niti na. ARTEMIO: (skine eir) To je bog! MATILDE: (sjeda, smije se) Bog Merkur. FELIPE: (eta) Ne mogu biti zadovoljniji njime, moe si zamisliti. Julio ... je puno posebniji, puno tei. Ali ima neto u njemu vrsto, sjajno. On tako slika; on to shvaa ozbiljno. ARTEMIO: Ljubav oca. (pokazuje ga prstom) I udovca. MATILDE: (prijekorno) Mladiu ... ARTEMIO: eno, ne kaem da Julio je za prezirati. to vie: imam svoje planove. (ostavlja knjigu na stol) MATILDE: Planove?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses ARTEMIO: Vi niste razmiljali? FELIPE: O em' pria? ARTEMIO: Otkako naa Nuria postaje odrasla ... (Felipe i Matilda se gledaju. Ona se die i vraa se za bar, sa svojom aom, Artemio se smije) Nemojte mi rei da vas iznenauje ideja! MATILDE: Drugi martini? FELIPE: (sjeda) Ne hvala. MATILDE: (sipa si iz shakera) Jo jedna od tvojih financijskih igara?
ARTEMIO: Tko pria o poslovima? Felipe je na najbolji prijatelj. Ali, kad ve govori o financijama, nitko od vas dvoje ne eli da jednog dana Julio uzme tu ... gospoicu. MATILDE: Zato ne? ARTEMIO: Matilde, ta gospoica je dola s Juliom zbog onog zbog ega je dola, i to prije nestane iz njegovog ivota, to bolje. Za razliku, Nuria ... MATILDE: Ostavi me na miru, hoe? (pije) Zapali mi cigaretu, daj. ARTEMIO: I na miru te ostavljam. (trai cigaretu u kutiji za cigarete koja stoji na stoliu i zapali ju.) Ali tko nam prijei pribliiti ih jedno drugome? (die se i odnosi cigaretu svojoj eni) MATILDE: Uini mi uslugu i potuj njihovu slobodu. (pone puiti) ARTEMIO: (vraa se sjesti) Ako te mui ideja zato je slijep ... MATILDE: (pokazujui na Felipea) Deko! ARTEMIO: (zapali svoju cigaretu) Nije nita organskog, doktori su to utvrdili. (gleda Felipea) MATILDE: (suho) Svi znamo da e ozdraviti. (pauza. Artemio otvara kutiju s cigaretama)
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses ARTEMIO: (Felipeu) Ne pui? FELIPE: Hvala. Ve sam ispraznio moju jutranju alicu. (tiina) ARTEMIO: Da li sam rekao neto krivo, Felipe? FELIPE: (dohvaa asopis i otvara ga) Apsolutno ... Ali, slaem se s tvojom enom. Ostavi njima dvojma njihovu slobodu ... Pored toga, ne znamo kad e ozdraviti. ARTEMIO: (tape ga po ramenu, smijui se) Neka se odmori jo par dana, mladiu. Ova klima ini udesa. FELIPE: Zato sam ga doveo.
10
MATILDE: uj, Felipe: i u Parizu ... nisi ni na to posumnjao to bi moglo biti uzrok njegovom preobratu? FELIPE: Bio je razoaran da njegova izloba je prola nezapaeno, ali mi se ne ini dovoljnim motivom ... ARTEMIO: Da se nije drogirao? (gesta gaenja od Matilde) To je samo pitanje, eno. FELIPE: To ne znam. Ali ve sam vam rekao da njegova sljepoa nije organska. ARTEMIO: Dakle, mentalna? FELIPE: (sjeda) Oko vidi, ali mozak odbija registrirati to. ARTEMIO: Koja rijetka bolest! FELIPE: ini se da je dobro poznata. MATILDE: Bie doktorima. (sjeda s njima) ARTEMIO: Oigledno, trebao bi otii u Pariz da bi se ju se dobilo ... MATILDE: A ti se ne uri. Ovdje e ga proi. ARTEMIO: Sigurno! I ne bi li mu bilo dobro, meu ostalim, nauiti neku
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses korisnu stvar, kao Brailleovo pismo ...? MATILDE: To je ishitreno. Ali ako bi mogla mu koristiti druga stvar ... FELIPE: Koja?
11
MATILDE: Zna da na ovom Otoku se otvorila ordinacija jednog jako dobrog psihijatra ... FELIPE: Predloio sam i Julio ne eli. MATILDE: (uzdahne) ekamo, dakle. FELIPE: To inim, dajui mu sva zadovoljstva koja mogu. ARTEMIO: Ukljuivo da podnosi njegovu malu prijateljicu ... FELIPE: (sputa glavu) Nisam mogao odbiti to ... ine se vrlo ujedinjeni. (digne se) Jo jednu au? ARTEMIO: Dobra ideja! (Felipe ode do bara i pripravlja pia) MATILDE: (pali drugu cigaretu) Mislim da se boginja drogira. Primjetila sam neto udno u glavi. ARTEMIO: (lista asopis) Ako ona drogira, drogira se i on. Nadziri ju, Felipe. Ve je odrasla i trebala bi biti pametna. MATILDE: Tih kurvica se treba uvati. Muza s lijeve obale u potrazi za novim senzacijama ozdravljenim podrujima. FELIPE: Nisi pravedna prema boici. Studirala je, i profesorica je knjievnosti u gimnaziji. MATILDE: Ah! Tamo vani studiraju? ARTEMIO: Djevojko! (svi se smiju. Kao vihor ulijeu iz dna Nuria, Ines i Faby. Dolaze u kupaim kostimima, runicima za plau, i prirodnou pokazuju svoja lijepa adolescentska tijela. Nuria je najmanja: gotovo djevojica, koja jo moda ne broji petnajast ljeta. Druge dvije puno blie dvadesetoj, su njene majke
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses prijateljice.) NJIH TRI: Dobar dan! ARTEMIO: Niste na kupanju? NURIA: Ne. Moemo na plau ovuda, tatice? FELIPE: Naravno. Hoete neto za osvjeenje? FABY: Kasnije. NURIA: Ja da. (Felipe servira osvjeenje) INES: uri nam se, Nuria! ekamo te! MATILDE: Ve idete flertati? FABY: Pa naravno! (sve tri se smiju) MATILDE: Odakle dolazite? NURIA: Iz parka. (uzima osvjeenje, pije malo) INES: Ile smo jutros se zabavljati skakaonicom koju su poklonili Faby. ARTEMIO: Skakaonicu?
12
NURIA: (etka, sretna) Fantastina je, tata! Ima oprugu ispod, na platformi. Zamahne, popne se i ide u skok. Ja jo nisam pala! Vrlo je jednostavno! Ali Faby je egoista, ne da nam. FABY: Gle sad to! Moja je i ja isto hou skakati. NURIA: To je ... najuzbudljivije! FELIPE: Vie nego tenis? NURIA: Vie! (pije) Tatice, raduje taj mobil. (pokree ga) Gledajte, cure, kako se mijenja.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: (smijei se) Pa onda ... valja ti pokloniti drugi jednak. NURIA: Drugi mobil? FELIPE: Drugu ... skakaonicu. NURIA: (luda od radosti) Tatice! (tri i grli ga) ARTEMIO: Razmazio si ju ve dovoljno. NURIA: Ja sam njegova pokerka!
13
FELIPE: I vie, moj predodreeni model. Dugujem joj proviziju za sve prodane akvarele. (ide do stolia i odlae martinije za brani par) INES: Moj tata hoe kupiti akvarel male sirene, don Felipe. FELIPE: Vidi. Skakaonica je tvoja. NURIA: Kada? MATILDE: Kad bude, djevojice. Ne gnjavi. FABY: Dobro, idemo li na plau? INES: Idemo ve, Nuria! NURIA: Zavrim moje osvjeenje i stignem vas. FABY: Onda se vidimo kasnije. (mali smijeh) Gle, Ines, gle tko je tamo. Blondi! INES: I cijela banda. FABY: Vidjeli su nas ... Idemo vrlo ozbiljne, ha? INES: Vrlo ozbiljne. (izlaze kroz stakleni zid, suzdravajui smijeh.) Ne smij se! FABY: (njen glas) Ne smijem se! (gubi se njeno mrmljanje)
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses ARTEMIO: One tamo su boice! (svi se smiju) MATILDE: A Nuria je curica. Odgovarale bi joj prijateljice manje odrasle. NURIA: Mog uzrasta. MATILDE: To. NURIA: (pogurne mobil) I misli da se u mojim godinama ne ide s dekima? ARTEMIO: (smijui se, svojoj eni) Solomonski odgovor! FELIPE: Jasno Matilde. Ukljuivo da je bolje da su njene prijateljice neto starije. Pazi'e na nju. NURIA: (s infantilnim lukavstvom) Tako i ja mislim. (Pobijeeni njenim umom, svi se smiju. Sa kraja dolazi Margot: dama u pedesetima, prilino etvrtasta, premda ne runa, oigledno odravana i razmetljivih mladenakih ukrasa, nosi pod rukom asopis.) MARGOT: Pije se i smije se. ivot je lijep. FELIPE: Margot! ARTEMIO: Hej Margot! MARGOT: Jeste ostavili alkohola za mene? FELIPE: (nudi joj svoju au) Uzmi. Premda ju nisam probao.
14
MARGOT: Hvala. (uzima au i popije gutalj.) Bogato. (ide poljubiti Matilde) Zasljepljujua si, Matilde. MATILDE: Ti si napravljena od sunca! MARGOT: (smije se) Mono sunce ... Malu sam vidjela klokanirati sa skakaonicom u parku. FELIPE: Klokanirati? MARGOT: Nova rije. To mi je posao.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses NURIA: Nova i divna. (ispije svoje osvjeenje i ostavi au na bar.) Idem na plau. (otputi se prema staklenom zidu) Ne zaboravi obeanje, tatice! FELIPE: Klokanira'e. (smijehovi) NURIA: (gledajui van sa zanimanjem) Ti si nebo.(okree se) A Julio? Ne vidim ga na plai ... MATILDE: (nakon trenutka) Popeo se u svoju sobu.
15
NURIA: Koja teta! Obeao mi je priati stvari iz Latinske etvrti ... Dovienja! (ubrzano se udaljava.Artemio, koji pokazuje na nju, se smije u tiini. Matilda ga promatra hladnoom) MARGOT: U emu je vic? MATILDE: Nije bitno. Gluparije ovoga. FELIPE: Tisuu puta hvala za tvoj prekrasan lanak, Margot. MARGOT: Ve si ga proitao? A ja sam ti ga donijela ... (pokae asopis i stavi ga na stoli) ARTEMIO: Na plai nismo nita drugo radili nego te hvalili. MARGOT: (sretna) Bi'e mi neugodno ... (naslanja se na naslon za ruku fotelje) MATILDE: Meni je jedan paragraf za poluditi dobar. (trai asopis) ARTEMIO: Samo jedan? MATILDE: Svi! Ali ima jedan koji ... A, evo ga. (ita) "Slika draga, ali vjena. Ili draga za vjenost? Ili moda vjena po dragosti? (snano kimanje Artemia) Nakon tolike genijalnosti runog, pribliio se as zapljeskati sjemenu ljepote posijane Grcima na naim Otocima i koja cvjeta danas u tim monim vodenim bojama koje pjevaju boansku zahvalnicu ljudskim tijelima, radost naeg prosperiteta i usporenost plavetnila mira gdje imamo privilegiju ivjeti. Iz crta lica tih nereida i nasmijanih malih boica, Bog je koji nam se smijei." Ne ini ti se senzacionalan paragraf, Felipe?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: (trai rijei) Cijeli napis mi vie nego godi. MARGOT: Onda u napraviti jo jedan. FELIPE: Ti si ljubav.
16
MARGOT: Ti to zasluuje. Ali bilo bi mi drago kad bi razjasnio jedan detalj. Ima neto srednjoevropskog u tvom stilu, a ne usuujem se precizirati jer, premda vam se ini nevjerovatnim, ne znam tono koja je tvoja domovina. FELIPE: (smijei se) Ima ve godinama da me to pita.. MARGOT: enska radoznalost koju se nisi udostojio zadovoljiti! Ali potrebno mi je znati da bih mogla napisati moj drugi lanak. elim se usavriti, da ostane vrlo zadovoljan ... Svi znamo da se nisi rodio ovdje, premda si se naturalizirao i govori ve bez ikakovoga akcenta. Odakle si tono? FELIPE: (prijazno) Ovo je moja domovina, Margot. Ostavi'e me vrlo zadovoljnim ako ne istie moje inozemne utjecaje .. Ima puno godina otkako sam doao na Otoke. Ovdje sam se oenio i postao udovac, ovdje imam sinove i stekao sam umjereno bogatstvo ... Ne vrijedi napora sjeati se godina prije. Tvoji tekstovi su savreni bez tih sitnica, vjeruj mi. I ne misli da mi paragraf se ne svia; jednostavno me osupnuo malo ... MARGOT: Zato? FELIPE: Htio bih te neto moliti ... usluga Juliu. MARGOT: S tisuu ljubavi! FELIPE: Neto to bi mu moda pomoglo. Ali, nakon ovog paragrafa, ne znam da li da te pitam ... MARGOT: Vrijeaju me ovakova oklijevanja, Felipe. Ja sam tvoja najbolja prijateljica. (Mathilde se smije poskriveki) FELIPE: Vidi. Drugi lanak koji tako ljubazno si obeala, ne bi li mogla posvetiti ga ... njeno ... mom sinu? Razumijem da ne bih trebao te moliti to ... Kad sam vidio fotografije u boji koje je napravio, shvatio sam da ti njegovo slikanje ne bi godilo. (Matildi i Artemiu) Ni vama ... Premda svo troje mu
17
upuujete ljubazne rijei ... Ali u Parizu, ve znate, nije doivio odziva. I da bi kompenzirao u sebi mogue o tome ... Dobro, oprosti. Nisam nita rekao. MARGOT: (nakon trenutka) Zovi ga. ARTEMIO: Bravo Margot! FELIPE: (Uhvati joj lice s obadvije ruke i poljubi ju) Ti si personificirana dobrota. Kao daje tvoja ideja, ha? MARGOT: Bez brige. (Njeno ga pogladi po bradi, moda pretjeranim afektom) FELIPE: Idem ga pozvati. (Ona ga zadri) MARGOT: Dovoljno je da ti to eli i da njemu moe pomoi. to vie, moj kriterij je irokogrud ... U tom paragrafu sam cenzurirala runou da bih pojednostavnila. Ali kad ima talenta, zadivljujua je. Tamo su Goya i Picasso! (Felipe kimne i korakne. Ona ga krene pratiti.) I nee se time osloboditi mojeg novog lanka ... FELIPE: Ti si isti arm. (Ode prema pozadini. S Juliovim tapom u ruci, iz zavjesa se pojavi Veronica i stane, nepokretna.) VERONICA: ao mi je ... Ne bismo htjeli smetati (Krene da e izai) FELIPE: Naprotiv, Veronica! Margot bi htjela razgovarati s Juliom. Je l' siao s tobom? VERONICA: Da, ali ... FELIPE: (die zavjesu) Zato ne ue Julio? Margot bi htjela traiti te uslugu. (iri zavjesu da bi pustio proi svog sina, u isto vrijeme svjetlo oslabljuje dok ne stigne na potpunu tamu. Tijekom nkoliko trenutaka, glasovi krue u mraku) MARGOT: Kako dobro izgleda, Julio! Otoci te isprobavaju. JULIO: (podignutim tonom ismijavanja koji je gotovo uvijek u njegovu glasu) A trebao bih izgledati loe? MARGOT: Jasno da ne! Ja se referiram ...
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: (odsjeno) Hvala Margot. Ne vodi me, oe. Je l' prazna ta stolica? MATILDE: Da. JULIO: Ovdje sam dobro. (kratka pauza) Kako lijepo jutro, ha? I koje sunce! ARTEMIO: Deko! Ti ga primjeuje?
18
JULIO: Naravno, ne oima. Za moje oi ovo je jutro sjajno ... mrano. (tiina) MATILDE: Hoe neto popiti, Julio? JULIO: Ne, puno hvala. MATILDE: A ti Veronica? VERONICA: Hvala. Sada ne. (tiina) JULIO: (smireno) Ne gledajte me sa saaljenjem, molim vas. ARTEMIO: Deko! Mi ne .. JULIO: Vi to inite a nema razloga zato. Bio sam slikar .. MARGOT: To jesi! JULIO: Moda, jer nastavljam slikati. I to je blagoslov. (kratka tiina. Smije se) Ne razumijete nita. Premda je paradoksalno, ali zasigurno. Rezultira da imam vrlo ivu fantaziju. Zamiljam slike u pokretu. (pauza) Ne razumijete? Dobro, nije vano. FELIPE: Ja te razumijem, sine. JULIO: I prije svega, vidim sam sebe. ARTEMIO: Sam sebe? JULIO: Da. U mraku sam, kao uvijek, svjestan svoje vlastite slike. (tijekom tih rijei fokus ive svjetlosti koje odmah dobiva na snazi, osvjetljava njegovu glavu: onu smijeeeg mladia od dvadeset i pet godina, tamne kose i brade, u
19
ije pravilne crte uznemirujuu notu unose crne naoale koje sjaje kao ogledala. Pretpostavlja se, po mjestu te prikaze, da Julio sjedi na sjedalici desno od sofe.) MARGOT: I naih? JULIO: Takoer. (drugi fokus izvlai iz mraka glavu Margot, ije lice je sada njena vlastita karikatura. Nos puno iljatiji, oice umanjene velikim iscrtanim trepavicama, krvavih obraza lutke, kovrava. Julio se smije). Iznad svega, kad mi govore. MATILDE: Me zamilja sada? (Njena glava iskae iz mraka i doima se ono lisice: oiju stisnutih u prorez, zlobnih, uiljene i sjajne gubice. Naoale su nestale i, meu njenom platinastom grivom spavaju uljene i svilenkaste ui.) JULIO: (razdragano) Da. MATILDE: Sjea se mojeg lica? JULIO: (hihot) I svih ostalih. I kue. (prui jednu ruku) Tamo je bio mobil u bojama. FELIPE: I tamo je ostao. (njegova glava se osvijetli: sad je on, onaj koji nosi ogromne crne naoale, napudranih strana; na njegovoj koi, ljubiasto bljedilo mrtvaca.) JULIO: (skida polagano svoje naoale i dri ih) Bio je prekrasan kad se gibao. (mobil se poinje okretati; osvijetljen, baca na prostoriju svoje iskre) I nad kaminom, akvarel bogova. (kratka pauza) Ona mladia mi se sviala. FELIPE: Vie ti se ne svia? JULIO: Kako mogu znati? (u jasnoj sjeni uzrokovanoj dva fokalna svjetla je uglavno sve vidljivo. Premda ne izravno osvijetljene, primjeuju se figure Artemia i Veronice. On nosi na glavi dva masivna roga ovna i ona uspravna na pozadini, jedina koja zadrava svoje normalno lice; ali njene oi, nesrazmjerno otvorene, gledaju u prazno. Poinju se filtrirati hladne svjetline na zidovima koje rezultiraju gustiem, prije nevidljivim, mranih raspuklina; neki od komada namjetaja sjaje tajnovito. Iza staklenog zida, teki oblaci, bliski i tamni, pokazuju se kako prolaze plavim i ljubiastim sjajem, nepomini i zaobljeni kao zamagljeni mjeseci. Zvuk valova upada u prostoriju.) Nitko ne govori? Vratili ste se mom saaljevanju?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses MATILDE: Ne, ne. ARTEMIO: (kimajui) Apsolutno! (Margot kima u tiini) JULIO: (s ironinim smijekom) to eli od mene, Margot? MARGOT: (Felipe je onaj kojega gleda i kojem se pribliava) Veselilo bi me napraviti interview s tobom za moj asopis. JULIO: Sad sam vijest? MARGOT: Kako ne? Slikar koji je upravo izlagao u Parizu ... JULIO: I koji je slijep. (udna svjetlost dobiva na intezitetu)
20
MARGOT: (uzima jednu ruku Felipea) Prolazna boljka ... Nisam ni mislila spominjati ju. (S ushienjem, stavlja Felipeovu ruku na svoje srce. Artemio se die i priblii se Felipeu) JULIO: I tako je tvoj asopis pozvan mojim dolaskom. MARGOT: Spomenut je profesionalnom obavezom. Ja bih pisala ak s velikom delikatnou. (Felipe ju trlja bradom, afektivno; ali Artemio ga prekida i vodi ga do Matilde koja se die) JULIO: Nee li to biti varka za itaoca. Dati mu impresiju da, kad se govori o mojim slikama, nita mi se nije desilo? MARGOT: (kimajui) Ni na koji nain! FELIPE: Ne, Julio! (Zagrli Matilde koja ga prodire oima, prekriva ju prodrljivim poljupcima i njenostima) To je pitanje delikatnosti. (sputa Matilde na sofu i nastavlja ju ljubiti) ARTEMIO: Jasno! Delikatnosti! (upuuje se Margot, prekrivajui joj oi) MARGOT: itaoc e shvatiti, podrazumijeva se. JULIO: (smije se) Ja takoer podrazumijevam. itaoca se lae i ne vara ga se jer on podrazumijeva. Gdje kae: "mlade oi slikara sjaje vjerom", itaoc
21
shvaa da su njegove crne naoale one koje sjaje. Ako aludira vrlo delikatno, na moju prolaznu boljku, ve e znati shvatiti da sam slijepiji od krtice, premda, ako to komentira sa svojim prijateljima na golfu, ne govori o krticama nego o prolaznim boljkama, i najgluplji od njih moda bude mislio da imam gastritis. I ako komentira kako moja izloba u Parizu nije dobila sav odjek koji je zasluila, dosjetljivi e shvatiti da je bila potpuni fijasko. (Matilde i Felipe kimaju estoko) MARGOT: (kimajui) Ali nije bio potpuni fijasko ... FELIPE: (kimajui) Niti jedan neuspjeh nije potpun, sine. JULIO: Trebalo je rei druga prolazna nevolja. Shvaam da moj jezik nije delikatan. MARGOT: (dok negira prstom energino i poniavajue) Ako preferira da se pria o tvojoj sljepoi, napravi'u to. JULIO: S tvojmim inspiriranim perom, rezultirati e vrlo slatkom sljepoom. FELIPE: (gledajui oi Matilde, njegovih usta vrlo blizu njenih) Ne bi trebao tako govoriti Margot. Ona je naa prijateljica, i samo eli zagovarati te ... JULIO: I ja se zahvaljujem. Ali ne elim ju staviti u neugodnu situaciju da hvali sliku koja joj se do dana dananjega nije sviala. MARGOT: (kojoj Artemio jo uvijek dri prekrivene oi) Tvoje slikanje me oduevljava! (odvoji se od Artemia i ide kontemplirati, oduevljena, akvarel bogova. Artemio sad prekriva svoje vlastite oi) FELIPE: (u meuvremenu) Margot je entuzijastina otkako je vidjela fotografije, Julio. JULIO: Kako osebujno! ... Nema grkih bogova u mojim slikama nego larvi. Nije draesno niti za vjenost po dragosti. Nije ... odmor ... Kako je rekla, Veronica? VERONICA: (ravnoduno) Usporenost mira. (svjetlo, zasieno udnim bojama, dobiva na intezitetu) JULIO: Veronica mi je proitala tvoj lanak.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses MARGOT: (zlovoljna) Osjeam da te nije zadovoljio. JULIO: (kategorino) Inzistiram da nisam vijest. Oprosti mi, Margot, i puno hvala. (napeta tiina)
22
MATILDE: (gladi Felipeove grudi) alosno. (Julio zadrava smijeh, koji, ima ve neko vrijeme, se bori izai u erupciji, i die se. Kad to naini, svi, osim Veronice, odurno padaju na koljena pred njim) JULIO: Bijaste vrlo veselo u vaoj usporenosti mira i ja sam doao zamarati vas. Idemo na plau, Veronica. MATILDE: (Hoda kao maka. Felipe isto tako za njom) Nemoj se micati. Mi smo ti koji idemo. FELIPE: Niste li za jo jednu aicu? (trlja glavu o Matildinu stranu) MARGOT: Hvala. Moram se vratiti u redakciju. (Kao maka, ima namjeru potraiti Felipea. Matilde joj pokazuje prijetee zube a ova njoj pokae jezik) ARTEMIO: I mi, presvui se i ruati u klubu. (Ide se pridruiti. Matilde i Felipe se diu zajedno i hvatajui ga svatko za po jedan rog, prisiljavaju ga kleknuti iznova. Julio se smije. Salon je dijamant kroz koji prolaze kromatske svjetline i ispunjavaju pukotine.) FELIPE: (u meuvremenu) Otprati'u vas gore. MARGOT: (dok hoda kao maka prema pozadini) Do skorog susreta, Julio. I razmisli. Ja drim moju ponudu ... od srca. JULIO: (vrlo zabavljen) Hvala. ARTEMIO: (Hodajui kao maka, voen parom koji, na nogama, ga dri za rogove) Jasno Julio. Jedan lanak Margot nije za potcijeniti ... Vidje'e kako, za nekoliko dana, e te ostaviti te tuge i moi e slikati. I Margot pisati o tebi. MATILDE: Adios, seorita. VERONICA: Dobar dan. (izlaze Margot, Felipe, brani par. Mobil nastavlja
23
svoju vrtnju. Julio mu se priblii. Iza je je svjetlosna orgija, sjena se ponovno probija. Samo jedan fokus na krute crte lica Veronice. Pojaava se um mora.) JULIO: Se vrti mobil? VERONICA: Ne (Svjetlo se ugasi. Potpuni mrak) JULIO: (uzdahne) Godi mi ovaj um ... To je um mojeg djetinjstva. (Ponovno se vraa dan i svo svjetlo pod plimom jasnoe koja ulazi kroz otvoreni stakleni zid. Veronica sad sjedi na rubu naslona sofe i gleda Julia koji promatra, bez da vidi, nepomini mobil. Umjerenim zaprepatenjem, Julio primjeuje taj trenutak vizije, gleda ovamo i onamo, vraa se do Veronice. njihovi pogledi se ukrtaju) VERONICA: to ti se desilo? JULIO: (skree pogled) Nita. (Svjetlo tamni i nestaje. Julio gleda od jednog mjesta na drugo; trepe, i treptanje svjetla ga ispomae. Odrava oi irom otvorene i, na trenutak, doima se da uspijeva oduprijeti nestanku svjetlosti. Odjednom, hitro, vraa se apsolutna tama pred njegovim oima) VERONICA: Neto si primijetio? JULIO: (uznemireno) Ne. VERONICA: Gledao si me. JULIO: Da? Bilo je sluajno. VERONICA: Nikada ne vidi nita? ak niti na trenutak? JULIO: (oklijeva) Ne. (vraaju se nestvarne jasnoe. Lice Veronice je ponovno apstraktno) VERONICA: Ne zavarava me? JULIO: Zato bih te zavaravao? (eta da bi sjeo na sofu. Svjetlo se pojaava na figuru) VERONICA: Dok si brbljao s njima smijao si se nekoliko puta. JULIO: Da. (smije se) Da.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Zamilja? JULIO: Da. VERONICA: Ono to bi elio? JULIO: Da, na sreu. (kratka pauza) Preferiram ovako, Veronica! Te druge fantazme koje mi se nameu, odakle one dolaze? VERONICA: Zna vrlo dobro da iz tvog mozga.
24
JULIO: Doima mi se da su bili oni koji mi se priinjaju. (s tekoom) Barem su toliko istiniti da ... se bojim. VERONICA: Za tvoj zdravi razum? JULIO: Nadam se da u ga sauvati. Ne vjerujem u duhove i razumjem da postoje zakuci u mom mozgu koji znaju gotovo vie nego ja. Oni su gnijezda tih sablasti, koji takoer znaju vie nego ja. I to je ono to me uznemirava, jer, ponekad, doimaju se da mi donose mrane najave ... (isprui jednu ruku, koju ona pritisne) Preferiram fantazije koje sam izmislim. One koje me ine smijati se. VERONICA:One kojima ti dominira. JULIO: (mali smijeh) Da. VERONICA: Hoe mi ih ispriati? JULIO: Ne vrijede truda. VERONICA: (nakon trenutka) Zamilja ih grotesknima, laljivcima i prezira vrijednima ... Kao u dobroj kazalinoj farsi. Grijeim li? JULIO: (potiskuje smijeh) Neto tako. VERONICA: Karikaturama. JULIO: Ono to jesu. Tako u ih naslikati, ako jednog dana povratim vid.
25
VERONICA: (premda bez da ga gleda, smije se i nagne se da ga zagrli njeno.) Burujiu ... JULIO: (otrgne se iznenadno) Buruji? Zato ih vidim ridikuloznim? (die se i etka) VERONICA: Spotaknu'e se ... JULIO: (zagriljivo) Vidim bolje otkako sam slijep. (zadri se) I njih takoer vidim bolje. Ili preferira da ih zamiljam kao one preslatke boice mog oca? VERONICA: (nastavlja gledati u prazno) Ne. JULIO: Zadivljuje me tvoja reakcija! Koliko puta se nismo smijali zajedno njihovoj hipokriziji? (ide prema njoj i spotakne se o rub komada namjetaja. Ona se priblii sa tapom i stavi mu ga u ruku) VERONICA: Uzmi svoj tap. JULIO: Sad mi ga vraa? Za sarkazam? (hvata ga) Uredu je, daj. I ta, ako sam se spotakao? Njih sam vidio s velikom jasnoom. (lupkajui tapom, priblii se Veronici) Vidjeli smo ih! A ti me odmah nagruje, kao da si se impregnirala slatkoom njihove famozne usporenosti mira ... VERONICA: Nije to ... JULIO: Nego? VERONICA: Smijeh i satira su tvrde, ali zdrave ... Neki su znali gledati na taj nain. Malo njih, jer to je teak pogled ... To je pogled otrenjenja. Ali, ponovno, svi mladii dobro uhranjeni se mogu na taj nain promatrati. JULIO: To je na pogled! VERONICA: To je moda. Da bi na sebi isprobali revolucionarni alibi. Prezirui buruje, vie nisu buruji; gledajui ih kao malene crve, oni su lijepi, visoki i svjesni ... Bogovi, koji, u nedostatku boanskog Suca, sude izmeu smijehova tim insektima i pripremaju ih na njihov pakao. JULIO: A nije tako?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Ovisno o tome tko sudi i koji je motiv za onog kojem se sudi.
26
JULIO: Ako ne naui ih vidjeti kao insekti koje jesu, nee se usuditi zgnjeiti ih. VERONICA: Insekti? Uasne ivotinje ... za na ljudski stas. I vrlo opasne, jer ne znaju tko su i vjeruju da su plemenite due dok ne zgrijee. Ta greka e ih skupo kotati, ali dugorono. Danas ih vraa jaima, jer su gospodari zemlje. Smijati se njima je sposobnost, bijeg. Preziranje neprijatelja da bi se priguio strah koji nam izaziva njihova mo. Trebamo nauiti boriti se s njima kao vukovima, ne kao insektima. S druge strane, to se vie smijemo njihovim slabostima, rezati nam e smijeh i due svojim krvolonim onjacima. JULIO: Tako, po tebi, se smijem s njima zbog mode, pa ak i straha? VERONICA: Nisam sigurna ... Bojim se toga. JULIO: (hladno, nakon trenutka) Jesi li protiv mladosti? VERONICA: Jesi li ti mladost? JULIO: (nesabrano) Nikad mi nisi tako govorila ... VERONICA: Ne. Sjedinila sam se s tobom ... kao neka majica ... (melankolino) to oboje trebamo. (vrsto) Ali moje majinske njenosti loe utjeu na tebe i moram ih zaustaviti. JULIO: Ti si takoer mlada ... VERONICA: Zato mogu suditi mladima. Onima koji nikada nisu trpjeli oskudicu, iznad svega. JULIO: To nije moj primjer! VERONICA: Neto si nauio samnom o oskudicama. Ali ne dovoljno. Jer ne zaboravi da tvoj otac te jo uvijek uzdrava ... Ti si bogati momak koji se igra siromatva. JULIO: (ogoreno) Ako tako misli o meni, trebala bi se vratiti u Pariz. VERONICA: (bez da ga gleda, prie mu i zagrli ga) Julio, dola sam s tobom
27
pomoi ti. Pokuavam shvatiti zato si ostao slijep. Nee ponovno vidjeti ako ne pogleda u svoju unutranjost. JULIO: (ponizno, gotovo njeno) Obadvoje znamo zato. VERONICA: (sumnjiavo) ... Vjerujemo da znamo. (on se odvoji, naglo) JULIO: Nisi sigurna? VERONICA: Jo se nita ne zna, Julio. Promatram ... i poinjem se bojati da se ovdje nee izlijeiti. Vratimo se u Pariz. Ostavimo ih u sred njihove izdane lepre. (iza zavjesa pojavljuje se Felipe, zamjetnih naoala, i ide naprijed u tiini, slabo osvijetljen. Intrigiran, Julio se okrene prema njemu) JULIO: Hej. (Felipe zastane) VERONICA: Meni govori? JULIO: Nije li netko uao? VERONICA: Ne. JULIO: Uiilo mi se da sam uo korake. (nastavlja napeto i nepovjerljivo. Otac se priblii Veronici, koja ga gleda netremice. Julio se udalji od njih) Stvarno se eli vratiti? VERONICA: (gleda zaokupljeno Felipea) S tobom da. (na leima Veronice, ravnoduna slika Felipea obuhvaa struk s obadvije ruke) JULIO: Zna da ne elim ... Ne sada. Moda i ti takoer eli i govori ovako ... po formuli. (etka) Reci mi jednu stvar: ne ine ti se insektima? VERONICA: Prezirem ih vie nego ti. Ali na drugaiji nain. JULIO: Na nain koji te ne spreava da ih nalazi ukljuivo ugodnima. ta nalazi simpatino na mom ocu? VERONICA: Ne mora ga deformirati da bi mu sudio. Ono zastraujue na tvom ocu je ono to je simpatino. (tiina. Julio sjeda na sofu i prekriva lice rukama) Hoe da se proetamo do grada?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Umoran sam. VERONICA: Da ti itam neto? JULIO: Ne. VERONICA: (Felipeu) Oprosti mi ... JULIO: (hitro) Ima neto za oprostiti? VERONICA: (Felipeu) Ako sam te ozlovoljila ... JULIO: (malo se nasmije) Ne. VERONICA: (Felipeu) Prije si me trebao vie ... JULIO: Sebe trebamo. VERONICA: (Felipeu) Ja te uvijek trebam. A ti? JULIO: Ostavi me samog. VERONICA: (Juliu) Za uvijek? JULIO: (grubo) to hoe rei?
28
VERONICA: (Juliu) Ima ve dana da sam primjetila tvoju hladnou. (prui se na nepominu figuru Felipea i gladi ga) ak niti moje tijelo te ne zanima. (s tekoom) Ako te zamaram, idem. JULIO: Ostavi me samog, molim te. VERONICA: Dotle smo stigli ... Ali moda se navikne. JULIO: Na ta? VERONICA: Na Otoke i njihove stanovnike. Ti si momak atraktivan i imuan. Postati'e ti prihvatljivo patiti tako komforno ... I moda sretne djevojku svoje klase ... JULIO: Zadivljujue! Proizlazi da bacamo u glavu istu slabost. Ti sumnja da
29
igram da ih prezirem, ali da sam se prilagodio. I ja da ti ne eli ii premda tako kae. (smije se) Koje iznenaenje! Koje od dvoje ima pravo? VERONICA: Vrijeme e pokazati. JULIO: Rei e, ali ovdje. Povrati'e moj vid! Samo ovdje! Gleda'u ovdje jasno, u moju unutranjost, i jo i vie. Razumije? VERONICA: (nakon gledanja u Felipea) Ne. (pauza. Veronika gleda Felipea fascinirana) JULIO: (razderano) Veronica! Priblii se! (Veronica se odvoji od Felipea i ode do njega gledajui u prazno. Julio ju zagrli sa arom, s tugom; njegove ruke udno prelaze po eninim leima. Veronica mu odgovara s njenim draganjem. Slika oca se povlai u tiini i izlazi polagano na pozadini) VERONICA: Julio! JULIO: (pritiui joj ruke odvoji ju i sueli ju) Da li me gleda oima? VERONICA: Jasno, ljubavi moja! (ali ga ne gleda. On se odvoji i sjeda) JULIO: elim biti sam! VERONICA: (gledajui u prazninu) S tvojim fantazijama? JULIO: uti. VERONICA: Premda te mue, drae su mi one koje te uznemiravaju nego one koje izmilja da bi se smijao. One te nee spasiti. (Izae kroz zavjesu. Julio namrti obrve, mraan. Raste um valova i gusta tama. Nekoliko sekundi kasnije uje se glas Nurie) NURIA: Te gnjavim? (Ponovno, vraaju se irealne svjetline. Julio podie glavu) JULIO: to hoe? NURIA: Ne poznaje moj glas? JULIO: Nuria?
30
NURIA: Da. (fokus ju osvjetljava. Njena glava, po sebi infantilna, pokazuje se jo vie djejom; okruglom glavicom lutke. Julio primjeuje njenu udnu odjeu; haljinu vrlo kratku i staru, prikladnu djevojici od est godina.) Zbrisala sam mojim prijateljicama da bi se sama vratila u kuu. JULIO: Zato bi se htjela vratiti sama? NURIA: Ne elim se vratiti sama. JULIO: Onda? NURIA: (smije se) Glupane! Hoemo popiti neto za osvjeenje? Mrtva sam od vruine. (ide prema baru) to hoe? Ja u naranadu s ledom; moji roditelji mi ne daju niti piti niti puiti. JULIO: I ti ih slua? (Ostavio je svoj tap na stranu. Njegove ruke se igraju pozlaenim bodeom.) NURIA: (trai boce i ae) Jednom sam popila au na skupu na koji oni idu. Obeali su mi da e me pustiti piti malicko slijedee godine. JULIO: I to eli? NURIA: Ako ne pije, onda je to gnjavaa, jer se deki ismijavaju s tobom. to da ti spremim? JULIO: Naranadu, kao ti. NURIA: ivio! JULIO: A oni, zato piju? NURIA: (sipa naranadu u au) Deki? JULIO: Nai roditelji? NURIA: (razmilja) Jer nemaju roditelja da im zabrane. JULIO: Dakle zabranjuju ono to nisu sposobni zabraniti sami sebi. NURIA: Svia mi se priati s tobom! ... to radi?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Nita.
31
NURIA: S tim bodeom. (ide do njega) Vrlo je iljat i moe se ozlijediti. (uzima mu i vraa s njim do bara. Tamo se deava udna stvar: zasijee si ruku bodeom i krv pone liti, obilno. Puta ju liti nad aom dok se ne napuni. Gesta uznemirujua za Julia jer ju zamilja) Ti zna vie nego svi oni. I vie nego ja. (ide prema njemu s dvije ae) Ja ... sam te uvijek sluala. (sjeda je na mjesto, uzima Juliovu ruku i ini ju uhvatiti au s krvi.) Hoemo nazdraviti za nas dvoje? JULIO: Za nas dvoje (piju) NURIA: Zna da sam se sa osam godina zaljubila u tebe? JULIO: ali se? NURIA: (smije se) Kunem se! Mislei na tebe nisam spavala. I traila sam mjesta gdje sam te mogla vidjeti prolaziti ... Nisi primijetio? JULIO: Ne. NURIA: Prirodno. Jedva da sam se usudila govoriti s tobom! S tvojih osamnjast godina inio si mi se mukarinom ... Jednom si mi dao karamelu. Godilo mi je ljutiti se, zna? JULIO: Da ti je godilo, slaem se. NURIA: Ali ju nisam pojela. JULIO: Ne? NURIA: Dragala sam ju svaki dan, dok nije postala ljepljiva i prljava. Onda sam ju pojela. I zna na koji nain? JULIO: Ne ... NURIA: Kleknula sam, zatvorila oi, stavila karamelu u usta i molila. (kratka pauza) Molila te. JULIO: Koje bezumlje!
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses NURIA: Misli? (pauza. Mobil poinje lagano kruenje. Julio popije gutalj. Ona sjeda tako da ga gleda, uznemirena. Julio iskapi au u jednom potezu, i ona uzdie duboko, zatvorenih oiju, zabacujui glavu unatrag.) JULIO: Djeje fantazije ... NURIA: (popije ostatak svoje ae, uzme Julijevu i vrati se do bara ostaviti obadvije.) Ti me se sjea, Julio? JULIO: Sjeam se te djevojice. Premda sam vidio tvoje novije fotografije ... NURIA: (ide do njega) Narasla sam. (tiina) Napuniti u petnjast godina. (Na leima je, iza lea sofe) JULIO: Djevojica od petnjast godina ... NURIA: Sad vie nema tako velike razlike kao onda, i za nekoliko godina e biti jo manja. I znati u vie stvari i moi emo govoriti o svemu kao dobri prijatelji. (Okrene se na sofi. Vrati se sjesti do njega) JULIO: Nije li muno priati sa slijepcem? NURIA: (mali smijeh) Ozdravi'e! JULIO: Moda i ne.
32
NURIA: (smije se) Da, ozdravi'e. (ozbiljno) I ak i ako ne ozdravi ... nikad se neu umoriti priati s tobom. (uzme mu ruku.On se ukoi) JULIO: (hladno) Hvala. (die se i ide, pipajui tapom do staklenog zida. Pred njim upija morski zrak i um valova) ini ti se jednostavno. Moda bi tako bilo. S puno novca, slugama, ... Zabavna prijateljstva, stalna razonoda ... Mogue ispada vrlo romantino ivjeti sa slijepcem. Romani koje ita priaju takove stvari ... Sentimentalne prie za djevojice bez problema. NURIA: Misli da nisam u stanju initi to bez novca? JULIO: (smijui se) Drugi roman? NURIA: Pa s novcem, Julio ... Zato ne? Ja sam zadovoljna da su nai roditelji
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses bogati; to olakava stvari. Danas je veselje imati novac: svi e ga imati. Siromasi ve nisu tako siromani. JULIO: Ne govori gluposti. NURIA: Tata zna puno ekonomije, i tako kae. JULIO: Jer se hoe zavarati. Ili varati.
33
NURIA: Znam da ima siromanih. Ali svaki dan im je sve bolje ... U kui se ini puno milosra. (Julio ispusti podrugljiv jecaj. Mobil se vrti vrlo brzo. ivahno osvijetljen sada, projicira uokolo svoja obojena svjetlucanja) ivot je tako lijep, Julio! Kad ponovno bude vidio, shvati'e. I moje lice je takoer lijepo, kako kau! (skida masku koju ostavlja na sofi, i poinje se dizati) Ja nisam ona lutkica koje se sjea. (Julio se lagano smije) Tvom ocu se jako svia slikati ga ... Ako eli, ti e ga takoer slikati. I ja u slikati tvoje! JULIO: Ti slika? NURIA: (mali smijeh) Akvarele ... vrlo loe! Tvoj otac mi je dao nekoliko lekcija ... I ti bi mi mogao nastaviti davati ih. Ta djevojka koju si doveo je lijepa, ali nije li prilino starija od tebe? JULIO: (zadravajui smijeh) Da. NURIA: Nee ti moi sluiti puno godina kao model ... (Julio se smije grohotom) Nemoj se smijati! Nisam djevojica! JULIO: Ne eli da te tretiram kao djevojicu ... Dobro. Govori'u ti kao eni. NURIA: (priblii se) To vie volim. JULIO: Tvoji roditelji bi se skandalizirali i rekli bi mi: kako se usuuje ubiti radost u djevojici tvojim gnjevom? NURIA: (ispod glasa) Ja sam ena! JULIO: Bez sumnje, bez sumnje ... uje valove? NURIA: Da.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Koji mir, koji uitak udisati na tim plaama! NURIA: (potresena i zadovoljna) Julio! (ode do njega i klizne svoju ruku pod njegovu) JULIO: Ljudi su sretni. Plivaju, smiju se, igraju ... Ti si takoer, sa svojim malim slijepcem, igrajui heroinu romana. Nema niega za bojati se. Ovo poslijepodne popeti e se na bicikl, ili igrati tenis ... NURIA: Ili u se vratiti s mojim malim slijepcem, ako on to eli. JULIO: I ako bude vremena NURIA: Ne razumijem te. JULIO: Moemo eksplodirati za nekoliko minuta. Pretpostavljam da to zna. NURIA: (preneraena) O emu pria?
34
JULIO: Na ovom nebu tako sjajnom ima aviona. Cijeli dan prolaze oko plae, natovareni bombama. NURIA: (umirena) Ah, da! ... Nuklearna opasnost. ... Ne misli da se pretjeruje? Jedna nezgoda blizu nas bilo bi puno rtava ... A i da se desi, postoje predostronosti, bombe ne mogu eksplodirati bez upaljaa ... Cijeli svijet to zna. JULIO: Mogu ih baciti namjerno. NURIA: Ne! JULIO: Zato ne? NURIA: Nije rat! JULIO: Kako zna? Kad se objavi novi svjetski rat, moda nas nee ni obavijestiti. Moda ne bude vremena ... ni objaviti ga. Kako si sigurna da televizija u ovom trenutku ne govori, minutu prije nego zauti pod drugom bombom? NURIA: Ti ozbiljno pria?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Moda se avioni pribliavaju ve i ostaju nam samo sekunde ivota. NURIA: Bunca! Ne deava se nita! I da se deava, znali bi i pobjegli bi! JULIO: Kamo? (tiina)
35
NURIA: (drhtava, namjerava se smijati i udalji Julia nekoliko koraka od staklenog zida.) Julio, prirodno je da ima te crne ideje. Brzo e te proi. Svi te volimo i nita se nee desiti. Nee pasti nikakova bomba! JULIO: Ima ve godinama kako jeste pala. I nema tko bi ju zadrao. Pribliava se, vrtoglava kao asteroid koji bi nas razbio ... (smije se) Vrtei se kao ovaj mobil. NURIA: (smije se nervozno) Smije se meni ... Mobil se sad ne vrti, a kada to ini, uitak ga je gledati. (mobil se vrti vrlo brzo) JULIO: Daje takav uitak kao gledati plavetnilo akvarela puno aviona, zar ne? NURIA: Opet avioni. tipnu'u te! (uini) JULIO: (smije se) Godi ti? Opra'emo akvarel i umrljati ga. Zadovoljna? NURIA: (vesela, plee s njim u krug) Presta'e! Ni ne uju se! Nema niega osim udesnog neba. JULIO: (smijui se, ubrzava okrete) I kontaminirano! (Nuria stane) NURIA: Kontaminirano? (odvoji se) Malo prljavo, ali u gradovima ... JULIO: (nasmijeen, oslobodi se Nurijinih ruku naglim pokretom ruke i vrati se na zid u pozadini) Vie nema mjesta na zemlji gdje se ne udie smrt. To transparentno plavetnilo koje vidi je takoer degradirano. Sav zrak koji priroda oisti nije dovoljan da obnovi onaj koji uprljamo svakog dana. To su matematiki podaci: obznanili su ih znanstvenici. Hoemo li umrljati zrak akvarela? NURIA: (priblii se sofi, na iji naslon se osloni) Ti se ismijava samnom. JULIO: Ostala nam je voda. Ne manje plava, ne manje gnjila. Njene alge, koje regeneriraju skoro sav kisik atmosfere, umiru. Takoer i ribe. Jer voda je njihov
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses zrak, a natrpali smo ju kiselinama. Ali ljudi nisu samo neke ubojice. Oni su takoer i samoubojice. to je vei natalitet, vea je bijeda. S boljim medicinama, vie smrtonosnih zraenja u kostima i u penisima njihovih sinia ... NURIA: (ide do bara, gdje se nasloni) Julio, molim te! ...
36
JULIO: Unutar etrdeset godina biti e osam tisua miliona ljudskih bia. Vie nego dvostruka nego danas. Ako i budu udisali neto jo uvijek nalik na zrak, naa jadna zemlja im nee moi dati za jesti. Sve to se zove ekologija: vana znanost. Ima ve godinama kako su se sastali na konferenciji vrlo dobro plaeni profesori da bi studirali to se moe napraviti. Oni su nastavili prouavati ... NURIA: (gotovo vriti) Ne ujem te! JULIO: Onda se ne brini. Mogue da nam ne preostaje etrdeset godina i nee stii vidjeti svoje sinove kako se ubijaju za komad zaraena i racionirana kruha. Ili ubijaju te da bi ti oteli tvoj iz tvojih usta. Moda te bombe koje krue i pribliavaju se, e to razrijeiti puno prije. (usmjeri svoje lice prema mobilu, koji prti iskrama po prostoriji. Nuria ispusti jecaj, srui se na sofu i pokuava, uzalud, ponovno pokriti se svojom djejom maskom.) Ne plai .. Ja te volim ... kao sestricu. Trebala bi se spasiti ove ... plave sljepoe koja nam je svima odreena. Ja sam joj ve pobjegao, sad sam u svojoj. Crnoj. (sva svjetla ugasnu brzo. Potpuni mrak) I spokojnoj. uje valove? More je majka koja nam pjeva ... Trebali bi ju posluati ... i spavati. (tiina. Ponovno se uju, odjednom, neravnomjerni jecaji Nurije) NURIA: Julio! JULIO: Nisam te htio povrijediti. Ono to elim, jeste boriti se protiv bola koji ti ine. Ali ako ne moe to podnijeti, zaboravi i vrati se svojim djejim igrama. (druga pauza, prekidana jecajima Nurije) Htjela si da ti se govori kao eni ... (prepun zadrane iritacije uje se zatim, u mraku, jasni glas Felipea) FELIPE: Ve si napravio puno zla! (fokus osvjetljava Felipea, koji se pojavljuje sa svojom udnovatom ivahnou i svojim crnim naoalama. Nuria je u njegovim rukama. Vraaju se irealne jasnoe. Mobil se vie ne vrti) JULIO: (sjeda i smijui se) Otkad si ovdje? FELIPE: Nije bitno! uo sam te dovoljno!
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Nuria! Nisi me upozorila! NURIA: Tvoj otac mi je naredio da utim ... FELIPE: I napravio loe; trebao sam te prekinuti prije. Ali htio sam se uvjeriti ... Nisam mogao vjerovati da e biti sposoban ... JULIO: (ismijavajui se) Istjerati veselje iz djevojice mojim odbijanjem?
37
FELIPE: Nitarijo! Ne zasluuje to to svi inimo za tebe! Niti naklonost ove djevojice, ni ....! JULIO: (gotovo smijui se, pribliava se prvom planu) Niti tvoju! FELIPE: Zaboravi njegove rijei, bebo. Uvjeravam te da su lai! I smiri se ... Nemoj plakati vie. Uzmi moju maramicu. (uzima joj masku, koju ona zadrava u svojim rukama, i vraa ju njeno. Julio se smijei) I sad se vrati u svoju kuu. I svojim igrama, i svom smijehu! Tvoj smijeh je dobar i ist. (razdragano) Nita loe ti se nee desiti; ni tvoji roditelji ni ja neemo dozvoliti. Bi'e sretna, vidje'e. Svijet nije kako ga je ovaj imbecil opisao ... Evo. Sve je prolo. (Brino, pogura Nuriju prema zavjesama) Potrai svoje roditelje ... Ostavi me s njim. Imam mu ja za rei par stvari. Moja sirenice ... Sutra e biti tvoje neto ... to e te radovati do bezumlja ... Obeavam ti. (ona krene izai i zadri se) NURIA: Nemoj ga grditi ... Govori tako jer pati. JULIO: (ozbiljno) Hvala, Nuria. FELIPE: Ne brini se ti nita, bebo ... Adios ... (poljubi ju. Ona izae kroz zavjesu. Pauza. Jezovito osvjetljenje se pojaava. Polaganim pipkanjem tapom, Julio doe do bara i osloni se na njega, licen naprijed.) Ne elim te grditi. Ima ona pravo. Pati, i ja patim s tobom, sine moj; vie nego misli. Djeca su ... sav na ivot. Dali bi ga za vas. Bez oklijevanja. (Julio se tiho smije. Felipe se pribliava do sofe.) JULIO: Ne brini se suvie o meni. Ja sam ispao nepokoran: zla srea. Na svu sreu, ima mog brata, koji je model vrlina. FELIPE: Ne misli da ga preferiram. U tvom duhu ima neko svjetlo koje on nema. Misli da ne znam?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Hvala. FELIPE: (sjeda na sofu) Neu ti nita prigovarati. Ali bi htio pitati te neto. JULIO: Sjedi? FELIPE: Da. JULIO: Nauio sam.
38
FELIPE: (uzdahne) Rekao sam ti da neto hou traiti od tebe ... Nema pravo uznemiravati ju, initi ju tunom ... Ne govori tako Nuriji. JULIO: Prirodno je da si mi govorio s tolikim bijesom, premda to nikada nisi ranije ... Ne ispriavaj se. FELIPE: Ne ispriavam se! JULIO: Ispriava se pred samim sobom jer si digao glas na svog slijepog sina. FELIPE: Budi odgovoran. Uzbunila me tvoja okrutnost prema bebi ... JULIO: Da, to razumijem! Brani svoje drugo dijete. FELIPE: Drugo dijete? to ima tvoj brat ...? JULIO: Referiram se na Nuriju. Bilo je prirodno da si iritiran vidjeti svoju ker kako plae. FELIPE: (die se) ta kae? JULIO: Jesi se digao? FELIPE: Da! JULIO: (kima, zadovoljno) Misli da ne znam da si njen otac? Ovo je sam dokaz! Dovoljno je vidjeti kako ju tretira i brani ju, ukljuujui protiv tvog omiljenog sina. FELIPE: (rastrojeno) To je la!
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Ne zovi me laljivcem, oe. To je runo, jer zna da nisam. FELIPE: Jesi lud? Nurija je moja pokerka!
39
JULIO: Ti si njen tatica jer si joj otac. Jo kao djeak sam te vidio kako trai ruku Matilde, grli ju i ljubi ju, odvaja se iznenada od nje jer je uao njen mu ... Od djeje dobi smo pijuni. Vi nas ne vidite, ali mi vas vidimo. FELIPE: (zamuckujui) Ne znate to ste vidjeli! Smijeali ste ale, prijateljske poljupce, s ...! JULIO: (sarkastino) Prijateljske? FELIPE: (etka uznemiren) ta razumije jedan klinac? Na sve strane vidi seks, jer ga uznemirava seks ... JULIO: Vidi seks jer ga ima. I takoer to je prirodno! Obiaji bezbrinih milijunaa. Kad legne sa enom svog najboljeg prijatelja, ne ini nita dugo nego slijedi modu. Za tebe, jednostavna moda, pa uvijek si bio osvaja ... Reklo bi se da ta jadna sisa od Margot je jo jedan od starih osvajanja: polomi se da ti ugodi svojim slatkim lancima, tko zna da li trai da ih plaa pristankom na podsjeanje na stare udnje ... Ali, to da, treba utjeti. Ili primjenjivati va tajni jezik. Opsceno milovanje je prijateljski poljubac; izdaja prijatelja, samilost za nezadovoljenu enu. Slasna samilost, pa moda ak nema niti izdaje i prijatelj je suglasan ... FELIPE: (koji je prestao sluati ga) Sluaj, Julio ... JULIO: I ker je pokerka. (Felipe se vrati sjediti) Sve, prije nego da se vaa prekrasna barutina pomakne. FELIPE: Julio, ova konverzacija je apsurdna. Nema nikakovog dokaza za to to si rekao i ja ne priznajem nita. Oekujem to ne zaboravi i da bude diskretan. JULIO: uti'u ... Ta jadna djevojica mi zadaje muke. Deformirali ste ju toliko da ne podnosi istinu. Moe joj se davati samo po malo istine ... I nadati se da e otvrdnuti da bi mogla podnijeti to to shvati.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: Uzdam se da tada nee biti ovdje. JULIO: Ja takoer. FELIPE: (uzdahne) Sine, doi u moju sobu. Pria'emo. JULIO: Ovdje sam dobro. FELIPE: Sada je najvanije tvoje ozdravljenje. Ima dvadeset dana kako si obolio ... JULIO: Slijep. FELIPE: Doima se, jer eli. Odveo sam te u Parizu okulistu i trojci lijenika: svi se slau. Psihika sljepoa. JULIO: Histerina.
40
FELIPE: Ne plae me rijei. Biram druge zbog delikatnosti koja je za tebe samo hipokrizija. Kad tvoja djevojka ... JULIO: Moja ljubavnca. FELIPE: Kad mi je Veronica poslala telegram bio si bolestan ve nekoliko dana. Otrao sam do tebe i doveo sam vas oboje samnom da se odmori. JULIO: Zato nju takoer? FELIPE: (zbunjeno) Ti osobno si to traio! JULIO: (nakon trenutka) Sigurno. Dalje. FELIPE: Proveo si ovdje osam dana. Tvoje oi su zdrave. Nisi imao ni jedan trenutak normalnog vida? (kratka pauza) JULIO: Ne. FELIPE: Jedan od lijenika je rekao da bi ih mogao imati. JULIO: (nakon trenutka) To je sve?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: elio bi te traiti po drugi puta da posjeti psihijatra. JULIO: (smijui se) To sam ekao! FELIPE: On je izuzetan lijenik! JULIO: Ne elim psihijatra bogatih. FELIPE: Ti nisi siromaan. JULIO: Ne. Ja sam tvoj sin. Priajmo o drugoj stvari. (kratka pauza)
41
FELIPE: Kako ti ne eli, ja sam ga posjetio. (iritiranim iznenaenjem, Julio se okrene prema njemu) Nisam te izdao: na Otoku nije tajna ta ti se deava. I htio sam znati njegovo miljenje. JULIO: (ledeno) Kako zanimljivo. FELIPE: Pitao sam ga da li bi ti mogao obasniti to ... Rekao je da da. (Julio sjedne na naslonja desno do sofe) Hipoteza bi mogla ti biti neugodna ... ali bi ti takoer i mogla pomoi. JULIO: Koje okolianje! FELIPE: Jesi se popravio u kuriozumu koincidencije? Kad si inaugurirao svoju izlobu, ja sam pripremao moju ovdje. JULIO: I ta? FELIPE: Naravno, ovdje prestaje koincidencija i poinju razlike. Ja sam amater bez pretenzija: izlaem u ovom kutu da bih se zabavljao, a ti tamo, licem prema svijetu, da bi ga osvajao ... JULIO: (mali smijeh) Pomoi u ti. Tvoja izloba je trijumfirala i moja propala. Dobro govorim? FELIPE: elio bih da je bilo suprotno! Ako im se moji akvareli ne sviaju, meni to malo znai. (Ozbiljno) Ja ne bih oslijepio. JULIO: (Trzne) ta?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: Nemoj si udvarati ... Razmiljaj samnom. JULIO: I s psihijatrom? FELIPE: I psihijatrom.
42
JULIO: (Uhvati ga smijeh) Pretpostavlja da sam oslijepio zbog tog neuspjeha? FELIPE: Na odreeni nain ... JULIO: Ne vidim relaciju. Premda neuspjeh, zato oslijepiti? FELIPE: Jer sumnja u sebe. Ali sumnjati je najbolja od indicija! Najvei stvraoci pate od uasnih depresija ... Ti si sumnjao ... otkako si bio mali. Nikad nee napraviti to, govorio bi mi, plaui, pred akademskom istoom mojih akvarela. I ja sam se smijao i odgovorio bih ti: najbolji slikari nisu savreni. Napraviti e stvari puno bolje. I ve jesi! Ali svaki nazadak te odvede u tvoj crni pesimizam ... U tvoju najplemenitiju sumnju. Ah! ... Da ja patim od nje, umjesto da se oholim kao klinac mojim preukraenim sliicama, bio bih veliki slikar. (digne se i sjedne blizu Julia). Vrijedi puno vie nego ja i tvoje oi se trebaju ponovno otvoriti. Moj ridikulozni uspjeh ne vrijedi nita naspram tvog pretpostavljenog neuspjeha. JULIO: (Prekrii ruke, cerei se) Idemo vidjeti da li sam shvatio. Hoe rei, ti i psihijatar, da zavist zbog uspjeha tvoje izlobe me oslijepila? FELIPE: (oklijeva) Trebao bi razgovarati s njim ... Ja to ne izraavam dobro. On je govorio, prije svega, o tvojim sumnjama ... tehnikama, i traumi koju je uzrokovao neuspjeh tvoje. JULIO: Ali nisam oslijepio pred loim kritikama ni pred praznom dvoranom, nego puno kasnije. I ti si mi ve pisao govorei o tvom uspjehu. FELIPE: Nisam ti trebao slati to umiljeno i glupo pismo. JULIO: (smije se u tiini, sve jae i jae) Nije bilo umiljeno. Bilo je umjereno i jednostavno. FELIPE: Nemoj mi rei da si oslijepio nakon to si ju proitao! JULIO: Slijedeeg dana.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: (nesabrano) Dobro, ako ti sam to priznaje ... (Julio prasne u smijeh nezadrivo) Ali jeste sumnja, sumnja u sebe, prije svega, ono to ... (Julio se nastavlja smijati. Izmeu navala smijeha die se i etka)
43
JULIO: Kako su utjeni vai psihijatri! Nita ozbiljno: kriza smisla zbog dekovog talenta i njegovih stvaralakih sumnji. I neto zavisti prema ocu takoer, to nije neasno: rezultira vrlo elegantno i vrlo psihoanalitiki. Ako deko to shvati, ukljui'e se iznova u ivot. (okrene se prema ocu) Mogue postane vesela osoba ... od akvarela. (priblii se) Tijekom tih osam dana nisam odluio priati s tobom. (odeta do bara gdje se smjesti) Sad me ima sluati, oe. (tijekom tih rijei, u prvom planu i ispred stolia, otvara se pravokutna uljina u kojoj se neto kasnije poinje pojavljivati nejasna ljubiasta svjetlina) FELIPE: Ni ne elim drugu stvar! JULIO: Bio si za mene bog. Iz tvoje ruke, dok sam bio dijete, osjeao sam se neranjivim. Uio si me svijetu, stvarao si ga za moje oi, i ja sam vidio da je dobar. Kasnije, rastao sam ... FELIPE: A ja sam se smanjivao. (Julio potvruje u tiini) Ne treba oeve pretvarati u bogove. Svi mladii prolaze kroz tu varku: to je poetak zrelosti. Volio bih radije da me smatra ljudskim biem, s njegovim manjkavostima ... Isto kao i svijet. JULIO: Isto kao i svijet? FELIPE: Vidio si takoer da nije dobar, ali nije ni tako lo kakovim ga opisuje. Ljudi znaju i mogu svaki dan sve vie. Naa srea na ovim Otocima je jedna od takovih osvajanja. I ima puno takovih mjesta kao ovo. JULIO: Oe, ti zna da to nije tako. FELIPE: Ja to vrsto vjerujem! JULIO: Zna da ima gladi, bijede, radijacija; da zemlja je kontaminirana i da idemo prema opoj klaonici. FELIPE: Ve sam te uo prije svega ovoga. Puno novca je uloeno u prouavanje tih problema i oni e se razrijeiti!
44
JULIO: Nikad nuno, jer je puno vie uloeno u naoruavanja. I tim se zatvara zamka. Ako mir potraje, zatrovati emo more, zrak i hranu; ako ne potraje, tisue nuklearnih bombi izai e iz svojih skladita i spaliti nas. FELIPE: Nee izai. Ima vie nego dovoljno za spaliti pet planeta kao naa. JULIO: I to je garancija? FELIPE: Nitko nije tako lud da bi zapoeo katastrofu u kojoj e on takoer pasti! JULIO: Ali ima luaka ... I strah ih umnoava ... I takoer ima nesretnih sluajeva. Na nain kao kad eksplodira bure baruta. A zemlja je danas gigantsko bure baruta. (mobil poinje laganu vrtnju) FELIPE: (vrsto) Takoer su gigantske predostronosti. Izbjei e se ta opasnost. Nee biti vie nego lokalnih ratova. A ovdje ga nee biti. JULIO: Jer ve jeste! ... Tvoj mir je fikcija. Rat nas vreba. Stalno se podvlai nama pod noge. I ti si ga inio, oe! Ti jesi rat. FELIPE: (die se. etka) Ne! Morao sam ga voditi, ali volio sam mir. I kad sam mogao, traio sam ga. Ovdje. Da bih ga dao sinovima koje sam elio poroditi. Zaboravio sam taj uas, naturalizirao, oenio se, pomogao stvoriti prosperitet ... Sreo sam mir i tebi da osigurao. Prihvati ono to te okruuje, da ima privilegiju uivati ga. I vjeruj u njega: mir stvara mir. Ovdje je bilo rata, sigurno. Cijeli kvart grada je uniten. I ta? Sad je najljepi park na svim Otocima. (Zadrava se ispod mobila, koji se vrti puno bre. U mrtvakom sjaju upljine u prvom planu profilira se sjena: mukarac, do pojasa gol, kojeg se u ovom trenutku slabo razlikuje. Njegova glava i ramena lagano izlaze; zatim ostaje naprijed, nepomian i uzdignuta lica. Julio ga gleda nekoliko sekundi) JULIO: (vraa se sjesti) Bio si porunik u svjetskom ratu. FELIPE: Da. JULIO: I na kraju su te unaprijedili u kapetana. FELIPE: emu je to vano?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Kapetan Obavjetajne slube. FELIPE: Tako jest. Ne sjeam se da sam ti to rekao ... JULIO: I bio si u Wessels (tiina) Ne? FELIPE: Bio sam u mnogim mjestima ... Wessels? JULIO: Ne sjea se tog grada? FELIPE: Bio sam u njemu, da. To sam ti priao jednom? JULIO: Ti ne. (Felipe se priblii trosjedu) FELIPE: Pa onda, tko? JULIO: Jedan momak, u Parizu. FELIPE: Momak?
45
JULIO: Mladi glazbenik, iz Wesselsa. Vrlo je talentiran i slabog zdravlja. Obadvije stvari je naslijedio od svog oca. (nepokretni mukarac u upljini poda poinje polagano izranjati, sve vie osvijetljen. Njegove oi, koje nikada ne trepu, nemaju zjenica.) FELIPE: Koja vrlo neobina koincidencija! JULIO: I ja mislim tako. FELIPE: (sjeda, smijui se) Ali, on je tvojih godina, kako bi mogao me znati? JULIO: Jedan dan mi je priznao da, na poetku, je traio prijateljstvo jer ga je intrigiralo moje prezime ... Tvoje prezime. I kad me posjetio po prvi puta, vidio je tvoj portret na mom stolu. Zatim te prepoznao. (polugoli mukarac se uzdie jo malo. Sad ga se ve bolje razabire: izmravio, boleljiv, nepoeljan, viednevne brade i tamnim naoalama, pokazuje svoj torzo, ruke i glavu prekrivene bezbrojnim brazgotinama i ranama, iz kojih polaze veliki tragovi zgruane krvi.) FELIPE: Mene?
46
JULIO: Njegov otac je naao i sauvao jedan vojni bilten gdje su objavili tvoju fotografiju i tvoje unapreenje. Vidio sam ga. Bio si u uniformi, trideset godina manje. I tvoje prezime na dnu. (ivo osvijetljen, mobil projicira svoje sulude odsjaje) FELIPE: Tko je njegov otac? JULIO: Bio .. Jedna nesebina ena se udala za njega na kraju rata, ali je bio slomljen i nije kasnio umrijeti. Moj prijatelj je imao dvije godine kad je ostao siroe; njegova majka i njegovi sunarodnjaci su mu ispriali sve. (kratka pauza) Sve to si mu ti napravio. FELIPE: (bez glasa) ta ...? (ivahno osvijetljen, iznakaeni mukarac izlazi iz svega, u koje vrijeme se svjetlost u upljini gasi.) JULIO: Ne uzbuuj se. Vie nije lako skupiti dokaze protiv tebe a moj prijatelj je nesposoban osvetiti se ... (die se i uzbueno etka) Kao mnogi drugi, preferiram iskupiti se od vas i nastaviti dalje. Samo to ...ne mogu. Otkrio mi je sve da bi na meni ispuhao svoj bijes. Nakon toga smo obojca plakali za njegovim ocem, pred tim biltenom ... Ja sam takoer plakao za tebe. (plae) Ni on niti ja nismo mogli se to nadii ... Nae prijateljstvo je prestalo. (promatra sliku muenika i priblii se ocu) Kako si ga muio, oe? Fokusom svjetla, prvo? Bievanjem, zatim? Elektrinom strujom? upao si mu nokte? Moda se vie ni ne sjea. Moralo ih je biti mnotvo! FELIPE: (s tekoom) Ja ... nisam dodirnuo nikoga. JULIO: Za pretpostaviti. Drugi su to izvravali pod tvojim nareenjima. Ti si bio slavan. (nervozno etka) FELIPE: Nije bilo kako ti misli ... Pretjeruje se .. JULIO: (hladno) Sigurno. Zamiljam ga prekrivenim krvlju. Moda nije bilo krvi; samo elektrina struja, ledene kupke, ili mlaenje mokrim runicima ... FELIPE: Pusti me objasniti ... JULIO: Hoe negirati? Reci to: moj prijatelj se prevario, njegov otac te zamijenio s drugim ... To hoe rei?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: (sputa glavu) Ispunjavao sam svoju dunost. JULIO: (ubojito) Tvoju dunost?
47
FELIPE: Grad je bio zagaen pobunjenicima ... Ubijali su svakog dana nae vojnike iza lea, stavljali bombe u urede i vlakove, ubijali nae dunosnike ... Dobili smo povjerljive dojave da pripremaju vrlo opasnu akciju ... koja e nas kotati puno ivota. Da bi ih natjerali govoriti, morali smo biti tvrdi s lanovima koje smo ulovili. Bilo je stavino, znam to. Ali molim te da shvati to ... Trebalo je spaavati tisue naih vojnika. JULIO: Da bi oni nastavili, sa svoje strane, ubijati, silovati i muiti. FELIPE: Neprijatelj je takoer muio ... JULIO: Rat! FELIPE: (kima, mrano) Prolo je toliko godina ... Rat nas vraa sve puno drugaijima. I ti bi se vratio puno drugaiji, da si iao ratovati. Zaboravi to, sine moj, i nadajmo se da se nikada nee vratiti. Ja vie nisam takav. JULIO: Nikad nije prestao! U ovom istom trenutku, drugi uniformirani pajkani kao ti premlauju, upotrebljavaju elektro-okere! Neke druge nove dunosnike, druge nasmijane i educirane civile, unitavaju ive, pretvaraju ih u svoje zatvorenike! Ovi drugi koji su tvoji sinovi! Zvijeri su putene na slobodu, i ti nisi drugo do zvijer koja se odmara. Ali rat te nije napustio. (uspravna i utljiva, slika muenika se okree prema Felipeu, koraa i smjesti se kod njega) Ako se ne eli sjetiti svoje zadnje rtve, ja ju vidim odmah do tebe. U ovoj crnini gdje me napadaju sve fantazme, taj ovjek je na tvom mjestu, prekriven krvlju .., stalno ..., s oima bez sjaja. FELIPE: (die glavu) ta? JULIO: Prekinuo si mu neki nerv, ili tko zna moda duu. Izgubio je vid godinu kasnije i umro slijep. (tiina) Jedan beznaajan detalj, koji mi je njegov sin otkrio tri dana prije nego sam dobio tvoje pismo. I slijedeeg dana nakon to sam ga primio, moj vid je nestao ... (udalji se) Ti si me oslijepio. Vrati se tvom psihijatru i reci mu: kao svi oevi, bio sam bog za mog sina, i on je upravo otkrio da sam tigar koji slika slatke akvarele. Vrlo zdravo, da: biti zdrav je muiti i slikati. Tvoj psihijatar e ti to potvrditi; za to ga plaa. Reci mu takoer: kao svi oevi elio sam da moj sin bude bog. I tog boga nije oslijepila
48
zavist nego uas. Ja sam ga oslijepio. (Felipe polagano skine naoale i gleda, prestravljeno, u svog sina) I reci mu ak: oslijepio je jer je vidio. Jer vidi kod mene tog ovjeka natopljenog krvlju kojeg ja ne elim vidjeti. I vidi ga ... nesmiljeno. Hoe se usuditi rei mu sve to? (Njegove ruke gre, vrlo blizu jedna drugoj. Pogledom svojih bijelih oiju bez zjenica, uvijek odsutnih, muenik polagano hvata, istodobno, grlo Felipea, koji nastavlja zuriti u Julia. Mobil se frenetino vrti.) FELIPE: Sine! (Muenik mu stie grlo. Iskolaenih oiju, pod pritiskom, Felipe uzdahne, i prua svoje drhtee ruke prema sinu. Julievo lice ocrtava gorki rictus [1]. On izvadi iz depa svoje crne naoale i polagano ih stavi. Kad ih stavi, svjetlo poinje se smanjivati, i ubrzo stie u apsolutnu tamu. uje se blagi um valova. ZASTOR
1) izraz lica koji se pripisuje manifestaciji odlunog stanja duha - DRAE
49
DRUGI DIO
Isto mjesto, pod svjetlom irisnog jutra. (Felipe, pogrbljen u fotelji s nalonima za glavu do kamina, pije laganim gutljajima iz svoje ae. Premda zadrava tamnu put, doima se loe. Tijekom nekoliko sekundi, more u blizini alje svoju pjesmu i svoj vjetar. U kupaem kostimu, bluzi i sandalama, Veronica ulazi kroz zastor, i bez da primjeuje prisutnost mukarca zaklonjenog foteljom, pribliava se staklenom zidu da bi gledala, oprezna, prema plai. Felipe okrene glavu, vidi ju i pije glasno, ostavljajui zatim au na pod suhim udarcem. Ona ga pogleda, iznenaena.) VERONICA: Oprostite. Nisam htjela smetati. (hoe izai) FELIPE: Molim te, ne moj ii. (Veronica se zadri i eka u tiini) Hoe sjesti? VERONICA: elite govoriti samnom? FELIPE: (dohvati au i die se) Molim te. (Veronica gleda prema plai i ode do jedne od stolica, gdje sjeda. On to zahvali laganim naklonom i ode do bara) Mogu li te posluiti neim? VERONICA: Ne, hvala. FELIPE: Dopusti mi onda drugu molbu. Govori mi ti. (uzima bocu i sifon i napuni ponovno svoju au) Ja ti govorim ti. VERONICA: Nije isto. FELIPE: Zato ne? Cijeli svijet to danas ini. (gleda ju pronicljivo) Ti se gadi zbog nekog razloga? VERONICA: ini me jednakom. FELIPE: Onda, na ti?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: (slegne ramenima) Dobro. FELIPE: (naslonjen na bar, pije) Ali s gaenjem. (ona hoe neto rei) Nemoj nita rei. Pretpostavljam da ti nisam simpatian. Izmeu tebe i mog sina vjerovatno nema tajni ... VERONICA: Tko zna? (tiina) FELIPE: Jesi li ula da pria o nekom gradu zvanom Wessels? (gledaju se tijekom sekunde) VERONICA: (bez da skree pogled) U Wesselsu je roen jedan na prijatelj. FELIPE: (trivialno) Zna da sam ja bio tamo neto prije zavretka svjetskog rata? VERONICA: To znam. Nemate potrebe pitati vie. (tiina) FELIPE: (uznemireno i bez da ju gleda) Bili smo na ti.
50
VERONICA: (s hladnim osmjehom) Kako hoe. Biti na ti, mi ne znai nita: niti naklonost niti povjerenje. Je li simaptija i povjerenje ono to trai? FELIPE: Pretpostavljam da me mrzi isto koliko i moj sin. VERONICA: Ja te ne mrzim. FELIPE: Prezire me? (tiina) VERONICA: (slijee ramenima) Niti to. (on ju gleda, namrten. Popije malo, izae iza bara, i priblii se, naslonivi se na lea sofe.) Pretpostavljam da vie nemamo o emu razgovarati. (pone se dizati) FELIPE: (ozbiljno) Nije o meni o emu hou razgovarati, nego o Juliu. Jer ti mu eli pomoi ... VERONICA: Naravno. FELIPE: Onda mi reci svoje miljenje. Ja sam na raspolaganju, to treba da bi on ozdravio. Proveli ste petnajst dana samnom. Izmeu njega i mene, sve je
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses reeno ... I ostaje slijep. to misli da bi se moglo napraviti? VERONICA: On bi trebao otii. FELIPE: Hoe rei odvojiti se od mene? VERONICA: Upravo to. (Felipe okrui sofu i sjedne na nju) FELIPE: Veronica, moj stariji sin je telefonirao s juga. Trebao bih ii tamo za par dana. Mogu li ostaviti Julia tebi na brigu? VERONICA: Naravno da da. FELIPE: Za uvijek? VERONICA: Ne razumijem.
51
FELIPE: Ako ti to potvrdi, ne vraam se. Ako bi trebalo vratiti se ranije, ne bih vas traio vidjeti. Juliu e trebati panja i njega; moda specijalisti koji e ga nauiti prilagoditi se na svoju nevolju. ... Ti mu moe pomoi bolje nego itko, Veronica. Ostani na elu ove kue, s njim. Trajno. Na nijednom mjestu nee vam biti bolje. Ja u ti ostaviti novac i otvoriti u raun na tvoje ime. Ti se ini dobro? VERONICA: Ne. FELIPE: (povrijeeno) Onda me savjetuj. Ako sam uzrok njegovoj sljepoi, to da napravim? to je to to on hoe? (kratka puza) Ti bi trebala to znati, Veronica. Reci mi to. (kratka pauza. Sputena glasa) Moda hoe da priznam i predam se sudu? To bi znailo, vjerovatno, zatvor za ostatak mog ivota. (ona ga gleda, ironino) Ali i to bih uinio, ako bi bilo sigurno da bi mu to vratilo vid. Misli da bi mu se mogao vratiti? VERONICA: Ni ti ni ja to ne znamo. Riskirao bi predati se bez da si siguran? FELIPE: (razmilja o tome) Riskirao kad bih znao da je to to on hoe. VERONICA: (mrano) Bilo bi ti dovoljno da on to eli? FELIPE: Da.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: A da Julio ne zna tvoju prolost, predao bi se?: FELIPE: (oklijeva) ... Ne. Imam drugog sina, poslove, dobar ivot teko priskrbljen. I vjeruj mi, u ratu nisam bio najgori ... Bilo je puno okrutnijih. VERONICA: Ukljuivo vie nego ef Drave, to ve znam. FELIPE: Vie nitko ne moe popraviti ono to je napravljeno ... Zato bih se iao predati, kad ak toliki drugi ive i nisu to napravili? VERONICA: (hladno) Da li je to pitanje? (nasmije se) Nije, jasno. To je potvrda. (pauza) FELIPE: Ali ako on to eli ... VERONICA: (die se i etka) Moda i eli. Ali ne vjerujem da bi na taj nain povratio vid ... FELIPE: (pokunjeno) Zna vrlo dobro da me mrzi. VERONICA: Nije bitno. (eta do staklenog zida, paljivo promatra plau) FELIPE: (gleda ju, uznemiren) Misli da bih mogao nainiti neto drugo? VERONICA: (gledajui van) Digli su se. FELIPE: Tko? VERONICA: Ne zna da su na plai? FELIPE: Julio i Nuria?
52
VERONICA: Nuria je zaljubljena u njega. (Felipe ju gleda, nesabrano. Die se, ide do nje i gleda. Ona to promatra, ironina) Ide nevolja, ha? Da bi ih se razdvojilo, trebalo bi Nuriji rei istinu ... Doi e do toga. FELIPE: (uznemiren) kakvu istinu? VERONICA: Da je ona tvoja ki.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: On ti je to rekao?
53
FELIPE: Nije tako? Onda e ti se svidjeti ta ljubav. Sutra bi mogla predstavljati poslovni poduhvat i definitivni povratak Julia vaem svijetu. FELIPE: (suho) Nee biti takvog poduhvata. VERONICA: Moda ne. (bez da ga gleda) Ali, dati u ti jedan savjet: ne suprotstavljaj se Nuriji, ne oteavaj joj njene susrete s njim ... Biti e jo gore. (Tama navaljuje na scenu. Fokus osvjetljava Nuriu kad pokuava govoriti. Okrunjujui njeno fino tijelo adolescentice, jedva prekriveno dvodijelnim kupaim kostimom i svjeom bluzom, glava, bez minke) NURIA: Hej! Fascinantno je sve ono to mi Julio pria. VERONICA: ( jedan fokus ju otkriva, uzvienu i blijedu, gledajui u prazninu) to ti je priao? NURIA: Priao mi je o impresionistikim slikama koje imaju u Jeu de Paume ... i bilo je kao da ih gleda! JULIO: Koga jo ima ovdje? (Fokus na njegovoj glavi, koji ini sjati njegove naoale. Njegova ruka, u Nurijinoj ruci; u drugoj, u zraku, tap) FELIPE: Ja, sine moj. (pojavljuje se glava prikaze, s crnim naoalama. Imaginarna svjetlost izrasta nad svima. Felipe se priblii Veronici i uhvati ju za ruku.) Priajte i nama. Uzmite neto. NURIA: Sad ne moemo. Trebamo neto napraviti prije nego dou moje prijateljice. (vue Julia) VERONICA: to, ako se moe znati? NURIA: Nae stvari. Dokazi lokalizacije koje e Julio napraviti mojom pomoi. VERONICA: Ah! ...(njezina slika uzma slobodnu ruku Felipea. Gledajui se u oi, priblie se jedno drugom) NURIA: Idemo, Julio! JULIO: (elio bi zadrati se) Idemo.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: Zato ne ostavite to za kasnije? Ostanite sada s nama! (drei se za ruke i pred Juliom, on i Veronica se gledaju nijeui.)
54
NURIA: (blizu zavjesa) Sad ne moe! Odmah se vraamo. (vue Julia, koji zastajkuje i okree glavu prema grupi koju zamilja. Osim njegove glave, cijela scena tone u tamu) Julio! (fokus nad Julievom glavom se takoer ugasi. Potpuna tama. Nekoliko sekundi kasnije, vraa se dnevna svjetlost. Nuria i Julio su nestali. Felipe, ponovno bez naoala, i Veronica gledaju u zavjese, vrlo razdvojeni) FELIPE: Treba izbjei to. VERONICA: Dakle oni su braa. FELIPE: Ja nisam rekao to. Ali ne elim da se ene. VERONICA: Ako oni to ele jednog dana ... FELIPE: Julio to ne moe eljeti! VERONICA: Jesi li siguran? Ti bi trebao utjeti, i on bi se smijao vaem drutvu u vrijeme kad bi se prepustio da ga ulovi. Bila bi to njegova tajna osveta: otac muitelj sasvim zasluuje incest svoje djece ... FELIPE: (izoblien) Ne ismijavaj se! VERONICA: Ne ismijavam se. FELIPE: On ...on voli tebe! VERONICA: Starija sam od njega deset godina. Neu biti zadnja u njegovom ivotu. FELIPE: To je monstruozno to zamilja! VERONICA: Ti govori o monstruoznostima? (ide prema zavjesama) FELIPE: (nakon trenutka, slabim glasom) Ona je jo vrlo curica. Za njega, kao lutka. To e zakljuiti kad ozdravi.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Ako ozdravi. (viri kroz zavjesu) FELIPE: Ne znam to napraviti. (ide u prvi plan i sjeda na jednu od stolica) Naivno sam to napravio kad sam mu rekao o hipotezi jednog psihijatra o njegovoj sljepoi. Pretpostavljam da ti je to rekao ... VERONICA: (intrigirana, okree se i gleda ga) Da .. (nastavlja gledati ga, vrlo sabrana) FELIPE: (tuno se nasmije i uzdahne) Bilo je to kad mi je priao o vaem prijatelju ... Ali ako nema naina oistiti to, takoer nema ni da se moj sin povrati! (Veronika napravi korak prema njemu, hoe ga neto pitati ali se povue) I ne mogu podnijeti to. VERONICA: (etka) Nisam sigurna ... o tome to je bilo uzrok. FELIPE: (die se, u iekivanju) Misli da psihijatar ... ide u dobrom pravcu? (ponizno) Ili to kae da bi me utjeila? VERONICA: (ironino) Da tebe tjeim? FELIPE: (ide prema njoj) Reci mi to ti misli, daj mi malo svjetla ... VERONICA: (hermetino) Ne mogu ti nita posvijetliti. Ne ..., u ovom trenutku. FELIPE: (pribliava se, hitro, hvata ju za ruke) Veronica, molim te. Budi iskrena samnom ... VERONICA: Ne dodiruj me!
55
FELIPE: (puta ju, nedirnut) Oprosti. (ide do stolia, zapali cigaru. Ona se okree gledati prema zavjesama.) Zaboravio sam da je moj dodir oduran. Mom sinu se vie ne usuujem dati niti ruku ... (gleda ju) Ali vi ste okrutni, jer bi trebali mi priznati neke kvalitete ... Bio sam dobar otac i dobar graanin. Prosperitet ovih Otoka, duguje meni velikim dijelom ... Privlanost prema ovim plaama pokrenuli smo moji partneri i ja. Stvorili smo bogatstvo, blagostanje ... VERONICA: I tvornice. FELIPE: I tvornice! Na arhipelagu vie nema siromanih.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Koji altruisti! S tolikim odricanjem, osiromaili ste sebe.
56
FELIPE: Nije zloin stei bogatstvo! I dobro je za vas: ni ti ni moj sin ne bi mogli biti ovdje da nisam bogat. (pui nervozno) Ni u Parizu ... gdje Juliu nikad nisu manjkali moji ekovi. VERONICA: (priblii se njemu) Od kojih sam takoer i ja imala koristi, ne? FELIPE: Nije prigovor. VERONICA: (ledeno) Ne. Ti ne moe nita prigovoriti. Jo manje, imponirati mi tim ridikuloznim opjevavanjem tvojih vrlina. Ti i tvoji ste slijepi za novcem, i vae najdublje osjeaje mjerite ekovima. Pa e vas novac i potopiti. (smije se grohotom) Stvorili ste prosperitet, da. I istodobno, patnju. Obogaujete zemlju i pljakate ju da bi uvali novac u inozemstvu ... FELIPE: Ja to nisam radio! VERONICA: Kako neobino! ... ini'e. Oni tvoje sorte uvijek zavre inei to. U meuvremenu zaradi'e milione diui kolonije na plaama: Najdivnije kupanje nadohvat svakog depa! Uvijek ako se neto ima u depu, to je jasno. I u isto vrijeme bacate u to isto more otpad vaih industrija, jer eliminacija bi kotala suvie i ne bi bila rentabilna ... FELIPE: Postoje postrojenja za preiavanje u studijama. VERONICA: Da. Prouavaju se u cijelom svijetu ima tome ve puno godina. Nastavljate ih projektirati dok zaraavate kupae koji su takoer ivi ... i vas same. Vi ste ludi. FELIPE: (sjeda i pije, uznemireno) Jezik mog sina ... VERONICA: Moj. Ja sam njega uila. A on je dobar uenik. (smije se) Starija sam deset godina od njega, ne zaboravi ... Ja sam, skoro, njegova majica. Tako me zove, kad se umori zvati me njegova curica. FELIPE: A ja sam njegov otac. Premda ti se gadi, sjedinjuje nas briga koju imamo. (gleda ju s afektom) Hvala to si moj saveznik. VERONICA: (tvrdo) Saveznik? (priblii se) Pravo je da zna moj ivot, kad
57
ve znamo tvoj. (etka) Moj otac je bio kao ti ... Uvaen. Osjetljiv. Moja majka je bila jedna od sluavki za serviranje, i zaveo ju je vrlo delikatno. On je bio oenjen, i toliko obziran prema svojoj eni, da je zaeo odvratnost ... Da ju ne bi jo vie povrijedio, nije me priznao. (smije se) Ali je pomogao mojoj majci i platio mi studije ... Bio je obziran! I u zamjenu za njegov novac, traio je moju zahvalnost, moju ljubav ... (ironino) I ja mu ih nisam dala; sad vidi kako sam perverzna. Kao to ih nisam dala niti tvom sinu za tvoj novac. Iznenadilo bi te da zna to radimo u Parizu s tvojim novcem. Poklanjamo ga, i ivimo od moje plae. FELIPE: Nemogue! VERONICA Mogue, samo to ti to ne moe shvatiti. Ima ve godinama da ne znam nita o mojoj majci. Ona je takoer htjela udovoljiti mojem ocu, i hvalila mi je njegove ... drage ekove. Prekinula sam s njom da bi se jedna od dvije, barem, spasila od takovog ponienja, Nju su nauili biti ropkinjom, a ja to nisam mogla. Nauili ste ju vi, gospoda ... Znam da sam studirala zahvaljujui vaem novcu ... FELIPE: Naem? VERONICA: isti je ... Onaj vaih ekova. Iz Pariza su se vraali mom ocu, dok ih nije prestao slati. Da; bila sam, na moju alost, jo jedna privilegirana. Pokuala sam popraviti to odlazei odatle i ivei za svoj raun. Pjevala sam, plesala, pravila ogrlice ... i u meuvremenu studirala. (kratka pauza) Nema saveza izmeu tebe i mene! Imam namjeru lijeiti Julia, ali na moj raun. Trebamo otii, nas dvoje, im prije. A ako on to ne eli, idem sama ... Jer ako preferira ostati on je izgubljen i jo manje ga ja mogu spasiti ... Ne, nemoj misliti da se referiram na te igrake s njegovom sestrom. Ti si taj koji ga dri bolesnim, i najbolje bi bilo udaljiti ga od tebe. (tiina) FELIPE: (die se) Trebati e njegu ... VERONICA: Njegova'u ga. FELIPE: Ako se vrati svom poslu, nee moi. Ovdje e vam biti bolje ... VERONICA: (cerek) Vie ti se ne doima tako uasno da se oenimo jednog dana? FELIPE: Nema opasnosti za nekoliko godina. Za dobro Julia, ostanite sada. Ja
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses u otii. VERONICA: Ima puno drugih opasnosti ovdje, a elimo ivjeti. (mrka, sjeda na sofu) FELIPE: (priblii se, i, preko lea sofe, nagne se prema njoj) Za revoluciju? (Veronica digne glavu. Gledaju se) Shvatio sam te ... Nee mi negirati da si cijela revolucionarka ... Moda aktivistica ... VERONICA: to te briga? FELIPE: Briga me jer te vae revolucije zavre uvijek u psihodelikim plesovima, u drogama ... i sve do besplatnog zloina.
58
VERONICA: (polagano, ironino) Do odurnog besplatnog zloina. I tvoj, kako nije bio besplatan, doveo te do unapreenja. ao mi je to u te razoarati! Ne drogiram se i neu nikoga ubiti. Jo uvijek sam ti superiornija. FELIPE: (ispravi se, crven) Takoer i tvoja revolucija mui kad ratuje ili uzima vlast! VERONICA: (promatra ga hladno) To nije moja revolucija. Moja revolucija e probuditi svu velianstvenost ljudi, ili je nee biti. Treba ju napraviti, ako se hoe izbjei vae anihiliranje planete. FELIPE: (zgaen, mrmlja kroz zube) Iluzije. Brbljarije. (ide do bara i, s lea, uzima umorno bocu da bi napunio svoju au. uje se zvuk valova. Tama vrlo hitra, odmah ublaena fokusom koji osvjetljava figuru Julia, koji je upao kroz zavjese. Iza njega, u polusjeni, Nuria. Naslonjena na sofi, nogu polurairenih, Veronica pokazuje oputenost nakon ljubavnog ina. udne svjetlosti dragaju scenu, zidovi pokazuju svoje pukotine. Julio paljivo registrira, slijep i mrk, od jednog do drugog kraja) NURIA: Nismo zavrili vjebu ... JULIO: Umoran sam. (pipka svojim tapom i upuuje se hitro prema sofi, gdje rukom opipava; figura Veronice se skupi, makasto, na lijevu stranu sofe, bez da su je muke ruke dotakle. Zatim Julio okrui sofu i sjeda na njen centar. Veronica ostaje na svom mjestu, sjedei i nepokretna, promatrajui Felipea.)
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: (namjerava biti veseo) Bar je otvoren ... JULIO: Ne, hvala. FELIPE: (tuno) Ja, da.
59
NURIA: (priblii se) Julio, zna kako se slika u akvarelu nebo jedinstveno bez rubova? Meni se uvijek dijele boje. JULIO: Pitaj mog oca. On to zna napraviti. NURIA: Kad me nee nauiti! Kae da je to profesionalna tajna. Vas dvojca ste egoisti. FELIPE: Bila je to ala. Naui'u te kad god hoe. NURIA: (priblii se baru) Sada! FELIPE: Julio, tvoj brat me zvao. Prekosutra trebam otii na jug da bi razgovarao s preanjim vlasnikom Antikviteta. Moda budem kasnio u povratku ... (ide sjesti se blizu svog sina. Nuria vadi iz bara debele akvarelske kistove, nasloni se na rukohvat stolice i, od vremena do vremena nutkajui jedan kist Felipeu, koji ga uhvati njeno) Preferira se vratiti u Pariz? NURIA: Ne! ... JULIO:Vie ne eka da ozdravim? FELIPE: Samo elim da ini ono to ti je drago. JULIO: Ti bi se isto tako vratila, Veronica? VERONICA: (nijee) Zna da da! JULIO: (svom ocu) Ne znam da li sam te shvatio. Smetam ti? FELIPE: (tuno) U stvari, ne razumije. JULIO: Ti, to preferira? FELIPE: U ovom trenutku, da ostane. Dobro bi ti dolo da se jo malo
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses odmori. JULIO: (nakon trenutka) Ostajem. NURIA: Dok se ponovno ne obnovi! FELIPE: Vrlo dobro. Razgovara'emo kad se vratim, ako odlui ii. NURIA: Ej, nemojte vie priati! Sad bi mi mogao objasniti kako se slikaju oblaci, tatice. (stavi mu kist u ruku)
60
FELIPE: (die se) Tajna je u navlaiti papir prije spuvom. (dignute glave prema praznini kamo pokazuju njegove mlijene ronice, mueni ovjek izlazi iza bara. Ispred ovoga, Nuria uri smjestiti se desno a Felipe na lijevo od slike. Snani fokus osvjetljava troje) Zatim se slika hitro i njeno ... I ostaje plavi ton vrlo ist, bez rubova ... (Pone prelaziti kistom, kao da ih ponovno oslikava, preko zgruane krvi muenog ovjeka, i nastavlja svoj minuciozni posao mekanim pokretima akvarelista.) Ili prekrasno crveno, ako je zalazak sunca ono to slika. (Julio ne zna da li da se smije ili da se uasava) NURIA: Ve elim probati to! (dade se na oslikavanje na svoju stranu, vrlo prpono, puteve krvi) FELIPE: Vidje'e kako je to lako. (slikaju oboje) Ali sada koliko se sjeam ... (zadri se. Slika muenoga se zatamnjuje dok se sputa, polagano, i nestaje) Imam iznenaenje za tebe. NURIA: Kakvo? FELIPE: (daje joj kist) Odmah se vraam. (odlazi do pozadine. Julio ga promatra zabrinuto. Njegov otac izae kroz zavjese) NURIA: to e biti? Neto dragocjeno, sigurno. On je najbolji, tatica ... (ostavlja kistove iza bara) Ako ode, bez brige, nee ostati sam. Bi'u s tobom svaki dan, ako neto treba. (sjeda odmah do Julia. Veronica i ona, gledajui naprijed, doimaju se dvjema karijatidama.) I razveseljavati te, tuni ovjee ... Koji si uvijek tuan. VERONICA: ak i ako njegov otac ode, nee ostati sam.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses NURIA: (njeno) Ti si takoer tuna, Veronica ... A Julio treba veselja. VERONICA: Sugerira da moje drutvo mu ne odgovara?
61
NURIA: Nisam to rekla. (Julio se die, nervozno, okrui bar, i paljivo promatra prema zavjesama, skrivajui strah koji ne zna emu pripisati. Zidovi isputaju vie sjaja. Mrea tamnih pukotina snano iskae) VERONICA: (u meuvremenu) Insinuira da bih trebala otii? NURIA: Ne mogu to napraviti. To nije moja kua. I k tome ... VERONICA: uti. (nastavlja gledati naprijed) to ti je, Julio? JULIO: Nita. VERONICA: Izoblien si. I trese se! NURIA: Ne trese! VERONICA: Se osjea loe? JULIO: Ne ... Ne. (otac se pojavljuje kroz zavjesu, jo uvijek sa svojim naoalama) FELIPE: (smjekajui se i tajnovito) Iznenaenje je ve ovdje! (bez da su ga stigle pogledati, Veronica i Nuria se diu i okreu) NURIA: Gdje? FELIPE: Unijeti e ti ga tvoje prijateljice, koje su ve stigle. Panja! (podigne zavjesu. Pjevuei njeno, vrlo vesele, Mendelssohn-ovu "Pjesmu Proljea", ritmino napreduju Ines i Faby u svojim atraktivnim haljinama za plau, ali blijedih lica, one su dva smijeea lea. Nose na ramenima bijeli lijes bez poklopca, koji mueni ovjek podupire odostraga. Zastaju) NURIA: (luda od veselja) Tatice! (tri do njega da bi ga poljubila) Nisam to oekivala! FELIPE: Morao sam ga naruivati. U gradu nije ostao vie nijedan.
62
NURIA: (vraa se grliti ga i ljubiti) Ej, kako dobrog oca ima Julio! I dragocjen je! Vie mi se svia njegova boja nego tvoga, Faby! INES: (sarkastino) Idemo se kupati Nuria? NURIA: Danas nema kupanja! (njene prijateljice se smiju) Idemo ga isprobati sad odmah! prvo, na plai ... FABY: Na pijesku se ne moe. NURIA: Ako se ne moe, idemo u park. FABY: Ako proemo pored moje kue, pokupi'u moj. NURIA: Daj mi ga ve! INES: Koja urba! (sputaju lijes na tlo) NURIA: Moj! .. Moj je! FABY: Hajde uzmi, nervozna. (I pokae na njega. Nuria se postavi u lijes i prui ruke) NURIA: Doi me vidjeti, tatice! FELIPE: Idemo tamo ... (postavi se do muenoga. Meu njima dvojcom i djevojkama, dignu lijes) NURIA: I ti takoer, Julio! (Julio se ne mie. Ostaje krut kao statua. Pogrebna povorka krene prema staklenom zidu; djevojke pjevue, razdragano, "Pjesmu Proljea". Izlaze u olujnu okolinu, ispod zlokobnih bljeskova neba; nestaju njihovi glasovi i smijehovi. Tiina. Ponovno, Julio krene ii prema pozadini) VERONICA: Julio. (on zastane) to si zamislio? JULIO: Malo vano. (napravi nekoliko jo koraka) VERONICA: Julio, stani! (Julio stane) Nisu bile dobrovoljne fantazije, je l' istina? Ove su te uzrujale. (kratka tiina) Reci mi ih.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Zato? VERONICA: (sjeda na ekstremni desni kraj sofe) Doi na sofu. Odmah do mene. JULIO: (oklijeva; konano sjeda na stolicu lijevo do trosjeda) to je poklonio moj otac Nuriji? VERONICA: Skakaonicu. JULIO: Ue za skakanje?
63
VERONICA: Motka, s krunom platformom na oprugama, gdje se stave noge. Zaljulja se i napreduje u skokovima. JULIO: Ah! (po tonu, doima se umiren. Odjednom doivi novi trenutak normalnog vida i primjeuje, iza svojih tamnih naoala, jasne detalje salona okupanog u svjetlosti. Instinktivno skine naoale i njegov pogled prelazi prostorom dok se ne uvrsti na Veronici.) VERONICA: (bez da ga gleda) Hajdemo odavde, Julio. (mrak se vrati Juliu, koji pritie oi; prostorija ponovno pokazuje ivahnost koju on zamilja) JULIO: U Pariz? VERONICA: Da. JULIO: S mojim ocem? VERONICA: (snano kimajui glavom) Ne! kako moe to misliti? JULIO: Sumnjam da bi nas ostavio dugo vremena na miru ... Oboava nas. Premda moda ja ne bih shvatio njegov dolazak ... VERONICA: Ne razumijem te. JULIO: Preferiram ostati.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Ima vie dana kako si se razjasnio s njim. Izgubio je svo svoje veselje. Primijetio bi da to vidi ... JULIO: Primijetio sam. VERONICA: Ali ostaje slijep. JULIO: Konverzacija izmeu njega i mene nije zavrila.
64
VERONICA: Niemu ne slui da mu nastavi govoriti! Vie bi ti trebalo ... da netko tebi govori. JULIO: Tko? VERONICA: Ja, ako mi to dozvoli. (pauza) JULIO: Veronica, beskorisno je. Obeshrabren sam ... Moda mi se vid ne povrati. ivimo ekajui vatru, eksploziju koju nitko nee izbjei. Kraj jedne ere. Drugi se drogiraju ... Ja ivim proganjan mojim fantazmama, bez razloga. I pretvorile su se u terete koji me uasavaju ... Negirati si vid je abdicirati, pribliiti se snu ... Moda dubokom snu, kao onaj u kolijevci. Spavati u materinjem trbuhu, u toploj i tamnoj vodi ... uje valove? ... VERONICA: (prenuta i alarmirana) Nesluaj ih! Doi ovamo! JULIO: Veronica! (die se i tri sjesti kod nje, grlei je s oajanjem) Samo k tebi mogu izbjei! VERONICA: (vrlo tiho) Dijete moje! JULIO: Nemoj me izigrati, nemoj me iznevjeriti! VERONICA: Smiri se ljubavi! JULIO: Dri me! (Veronica ga nagne u svoje krilo i on ju obuhvati oko pasa) VERONICA: Ovdje, samnom ... Uvijek ... (miluje ga po kosi) Ja sam tvoja kolijevka. Tvoja majka. I da'u ti ivot, premda bio bolan. ivot, a ne smrt. Hajde, smiri se ... (pauza)
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Hvala, Veronica. VERONICA: Hoe me sad sasluati? JULIO: Da. VERONICA: Premda e ti zadati bol? JULIO: (doima se uspavanim) Nastavi priati mi.
65
VERONICA: Pokuaj shvatiti, ljubavi moja ... To namjeravam. Kad nas je tvoj otac doveo na Otoke, oekivala sam neto strano, ali oslobaajue, o emu ste meu sobom ti i on govorili. Bez da to kaemo, nas dvoje drala je nada da e se tvoje oi ponovno otvoriti. Grijeim li? JULIO: Ne. VERONICA: Nisu se otvorile. Mogue, da, poneki put na nekoliko sekundi ... (Julio krene da e govoriti) Uvijek to negira. Ali, premda mi to ne priznaje, obadvoje znamo da nekoliko sekundi svjetla nisu ozdravljenje. JULIO: Moda nema izljeenja. VERONICA: Ne doputam si to priznati! I zbog toga vjerujem da ... bi trebali potraiti to na drugom mjestu. (Julio se ispravi polagano i nastavi, sjedei i uspravan, odmah do nje) JULIO: Na drugom mjestu? VERONICA: Jedno poslijepodne, u Parizu, shvatio si da je tvoj otac muio. To je stravino otkrovenje, koje moe unititi bilo kojeg mladia. Ukljuivo koji, kao ti, se nisu doimali voljeti svog oca, niti tati svijet svog oca ... ali oslijepiti ... Zato? (Julio dohvati svoj tap, koji je ostao negdje na sofi, i gura njim po podu, nervozno) Nadvladao te kriterij, i prezir, da bi savladao trans. Premda te mui, mogao si definitivno prekinuti s njim, zaboraviti ga kao stranca. JULIO: Nije bio stranac. VERONICA: Nisu niti nai djedovi, nai preci ... A vie nego jedan je bio
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses muitelj. Svi dolazimo od nekog muitelja. JULIO: (malo se odvoji) Razliito je. Nismo ih poznavali i voljeli. VERONICA: Ali ti nisi volio svog oca ... dok nisi oslijepio. JULIO: Otac naeg prijatelja je umro slijep!
66
VERONICA: Nisi oslijepio kad si saznao to, nego etiri dana nakon. (kratka pauza) Jedan dan nakon to si primio pismo gdje ti otac spominje svoj uspjeh. JULIO: (okrene se njoj s malim smijehom) Zanimljivo. Jesi razgovarala snjim o tome? (kratka pauza) VERONICA: (njena glava kima ponavljajue) Ne. JULIO: Ili jesi i negira mi to, kao, po tebi, to ja tebi negiram druge stvari ... (die se) Tako, po tvom sudu, sam oslijepio zbog zavisti uspjehu mog oca? VERONICA: Tvoja izloba je bila neuspjeh ... Namjeri shvatiti. JULIO: (etka) Da, shvaam te. Bolje nego pretpostavlja. Slijep sam od gaenja i uasa. Ali moja draga majica mi nudi objanjenje izvueno iz movare burujske psihoanalize. I koja sluajnost! Identina onoj elegantnog psihijatra kojeg je moj otac konzultirao. Deko je oslijepio zbog niega, zbog djetinjaste zavisti. Vie nije rtva koja optuuje nego lutka. Moemo mirno disati ... Samo to ta hipoteza ne slui. Otkako sam ju saznao nastavljam biti slijep. VERONICA: Nisi shvatio! (Julio odlazi, hitro, prema pozadini) ekaj! JULIO: Ne elim te uti! VERONICA: Prije ili kasnije e to trebati uiniti! (Julio oklijeva, i zadri se, okreui se prema njoj) JULIO: Neka bude! Sluam te! VERONICA: Mislili smo da smo prekinuli s ovim svijetom i ovdje smo, uivajui njegove pogodnosti ... Kad ocrtavamo njegove karikaturalne ugrize, projektiramo u njih nau vlastitu karikaturu. Objanjenje koje ti nudim moe
67
biti buroasko, ali ne krivo. Naivno je misliti da smo razliiti i ne upozoravati da nas dre kontaminiranim. Sumnjam u ono to u ti rei, Julio. eljela bih da razmisli o tome, jer elim da ozdravi. (tiina) JULIO: (napravi korak prema njoj) Nastavi! VERONICA: Moda nije samo zavist prema uspjehu tvog oca ... JULIO: (smije se) Nego malodunost. VERONICA: (mrano) Da ... JULIO: Malodunost slikara. VERONICA: Da i jo neto ... JULIO: (sarkastino) Izuzetno! I kae da nisi razgovarala s njim? VERONICA: Ne do granice koju ti misli! Ono to sam uinila je promatrala te... bez prestanka. Tvoje okolianje pred kistovima, tvoja malodunost pred bilo kojom tehnikom tekoom ... Kad bi ju susreo, obiavao bi rei: ovo radi vrlo dobro moj otac. ali se, ali u tvojim oima bi bila tuga. Smijao si se akademskoj perfekciji, i ja sam se pitala da li, u dubini, ju ipak eli. JULIO: (sjeda na rub lea sofe i govori prodornim tonom) Sugerira da nisam slikar? VERONICA: Odgovori ti sam, jer zna vie o slikarstvu. Ne elim te povrijediti, nego ispaliti vrlo duboku ranu. Moda ju primjeti bez fakulteta i ne eli ju prepoznati. Buruji, da. Zato ne. Fasciniran svojim ocem, kojeg eli nadii, a ne moe. Koji odluuje slikati a da nije slikar. (ruka Julieva se gri na sofi. Ona nastavlja, polagano) Koji osljepljuje da ne bi slikao ... (Julio se die na noge, napet. Ona sputa glas) I kojem prolost oca slui kao izlika. (Julio nastavi svoje grenje) Razmisli o tome. Ako nisi slikar, tvoje oi e se samo otvoriti kad to prepozna. JULIO: (zamuckuje, zadravajui bijes) I ako nisam slikar, to sam? VERONICA: To tek trebamo odrediti. Ako slikarstvo nije tvoj put, nai e istinu. Sresti emo ju ti i ja, sami. Daleko od tvog oca. On te dri usidrenog ovdje. (sputa glas) I takoer tvoja sestra, ija nevina ljubav ti godi ..., ne elim
68
znati zato. Moda te takoer ni ja ne razumijem u svemu ... Ali ako ne odemo, bojim se da nee moi razbiti mreu koja te obavija. Ili da ne eli! A onda, moda postane beskorisni buruji, koji se opravdava vrijeajui svakog dana oca koji ga uzdrava ... i od kojeg se ne eli odvojiti. (priblii se i stavi mu ruku na rame) Bjei od njega, Julio! (Julio se odvoji, silovito) Oprosti to, ako je potrebno, i ostavi to iza! JULIO: (ljutito) Oprostiti? VERONICA: Hou rei, zaboravi to. Taj udni sentiment koji te vezuje za njega je nezdrav. Moda ..., ne znam ..., divi mu se i mrzi ga u isto doba, jer vjeruje da te nadmauje u svemu. U slikarstvu ... U simpatijama koje izaziva u enama ... (on se okrene prema njoj, napet) U srei da se uinio da ga voli tvoja majka koju si jedva poznavao. JULIO: (iritacija mu jedva dozvoljava govoriti) Savreno. Govori po njegovom diktatu? VERONICA: to kae? JULIO: Ne: jo gore. Pripisuje mi svoje vlastite sentimente. Bez da broji, njegovi akvareli ti gode vie nego moje slike; njegov uspjeh te zavodi a moj neuspjeh ti se gadi. (ide prema njoj, koja se povlai, i hvata ju za zglavak) I kako sam siroe, neizbjeno je da moja majica mi posveuje ljubav svaki puta sve vie majinsku i vidi u mom ocu neoekivanu srodnu duu ... (odbacuje ju sa silom) VERONICA: Julio! JULIO: Ne eli iscjeliti me nego povrijediti me! Hini da bi trebali otii i moda ni ne shvaa da makinira! Jednog dana, u Parizu, ostavi'e mi njeno pismo, nesta'e ... VERONICA: Julio, ti si izgubljen! JULIO: Ti si izgubljena! (ona uzdie. Velika tiina) VERONICA: (ledenim glasom) Beskorisno je troiti energiju dalje s tobom. Ja sam takoer umorna ... od tvoje neprijaznosti. Neto nas razdvaja nepopravljivo ... Pita'u te po zadnji puta: idemo li sutra? (Julijeva gesta. Plani ton u njenom glasu) Nee ak niti odgovoriti! Razmisli!
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: (konano) Ostajem! VERONICA: (Uhvati ju aljenje) Kako eli. (urno ode kroz zastore. Julio nervozno stavi svoje naoale. Zatim se okrene i slua zvuk mora, koji ga privlai i potie da se priblii, pipkajui svojim tapom, do staklenog zida. Glas Margot ga zadri) MARGOT: Dobar dan, Julio! (Svjetlost poinje jaati nad figurom, koja je blizu zavjesa. Na glavi, kovre i maska papirante lutke.) JULIO: (okrene se, ustro) Kad si ula? MARGOT: Upravo sad. Nisi me uo? JULIO: Jesmo li sami? MARGOT: Jasno! Zato to pita? (kikot) Ne pokuavaj insinuirati samnom ... JULIO: (ironino) Iznenadilo bi te?
69
MARGOT: (slatkoom studentice) Starija sam puno godina, dekiu. Ali se ne bih iznenadila. Od takovog drveta ... takav iver. (medno) Tako da .. kako ti kae. JULIO: Koji dobar humor! (gesta upuena Margot) MARGOT: Misli da sam tupa? to da mu radimo! A ja sam dola predloiti ti neto senzacionalno ... JULIO: Interview? MARGOT: (priblii se) Tisue interviewa! Sluaj i ne misli da sam luda. Zato ne bi slikao? JULIO: (obamre) To je ala? MARGOT: Ne, Julio. Mislila sam puno o tebi. I palo mi je na pamet da, dok ti se ne vrati vid, mogao bi iskoristiti vrijeme. Ne razumije? Prvi slijepi slikar na svijetu! Bi'e genijalan! (smije se) Dobro, ideja je takoer genijalna, priznaj. Ja
70
u ti pomoi u lansiranju, u propagandi. Dove'u biljenike koji e ovjeroviti da ti nitko nije pomagao ... Ima cijela jedna teorija za konstruirati o slijepom slikarstvu i takoer u tome u ti pomoi, ako hoe. (epuri se) ak mi je runo to rei, ne piem loe ... Slikao bi apstraktno, naravno. JULIO: (hladno) Zadivljuje me. (krstari. Ona ide za njim) MARGOT: (samozadovoljno) Nije za nita manje! Zamisli: ponovno Pariz i svijet, ali sada s osiguranim uspjehom. Bi'e dirljivo! Trijumf volje nad nevoljom. Oboavali bi te. JULIO: Oboavali bi nas. MARGOT: (zaljubljeno, hvata ga za ruku) Tvoja bi bila sva slava ... Ja bih se pojavila samo kao samozatajna pratilja. Za korespodenciju, konferencije ... Je l' te ve zavodi ideja? Treba samo ostati s vremenom, obnoviti sve jezike, vratiti se iskrenosti koju slave u mladima. Glumci improvizatori, samouki glazbenici ... Moe biti i slikar bez vida! JULIO: Ideja je ingeniozna, ne ostaje sumnje. Najbolji nain nastaviti biti slijep. MARGOT: Kako? JULIO: Ako triumfiram, trebao bih nastaviti biti slijep cijeli ivot. Nisi mislila? (smije se od srca) Ili ono to si mislila je da je moja sljepoa neizljeiva? to e biti? (nastavi se smijati) MARGOT: Ne, ne ... Ali ako moda ... U ovom trenutku treba iskoristiti, prilagoditi se ... (Julio s ponovljenim smijehom ponavlja te rijei) Sigurno da bi se tvom ocu svidjela ideja. Doputa da priam s njim? (Julio se prestaje smijati. Tiina) JULIO: (Najbrutalnijim tonom koji moe) Ne! MARGOT: (Iznenaena, povlai se) Samo sam ti htjela pomoi ... Sad vidim da nema naina. (uju se mrmljanja i smijehovi u blizini. Julio se okrene prema pozadini. Svojom glavom lisice, Matilde se pojavljuje kroz zavjese, slijedi ju njen rogati suprug i Felipe, koji naglaava svoje crne naoale.)
71
MATILDE: (ostavlja na jednu od stolica svoju torbu za plau, i pokazuje jezik Margot koja joj za uzvrat pokae uzdignut prst) O em' se pria? MARGOT: O svemu i niemu ... Dobar dan Felipe. (priblii se njemu, medena) FELIPE: Slabo sam se odmorio noas. ARTEMIO: (Iz blizine staklenog zida, kojem se pribliava uz lagano ljuljanje ulara) Odmori se mladiu. Nisi dovoljno na suncu. FELIPE: Hoe nam se pridruiti na plai, Margot? MARGOT: S tisuu ljubavi! FELIPE: Hoe jednu aicu prije? MARGOT: Zato nam prvo ne bi pokazao zadnje akvarele? Umirem od znatielje. (Julio die glavu i odeta iza lea fotelje pored kamina, gdje se nasloni.) MATILDE: Slikao si ovih dana? MARGOT: Tako ja mislim! Juer i prekjuer sam ga vidjela kroz njegov prozor s kistovima u ruci. MATILDE: Ono to tebi pobjegne ... MARGOT: To mi je posao. Hajde, budi dobar i pokai nam tvoje nove maestralne radove. (Felipe sjeda na sofu. Matilde se nagne i miluje ga) FELIPE: (neodluno) Ne vrijedi truda ... Par stvarica da se zabavim. ARTEMIO: Kako ne. Penji se sad odmah i donesi ih. JULIO: (tvrdo) Jasno, oe. Donesi ih. FELIPE: (stidljivo) Nee ti smetati ...? JULIO: Smetati mi?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: (ne mie se) Imam ih ovdje, u biblioteci. Moda najbolje, nakon kupanja ...
72
MARGOT: (ne mie se) Koja skromnost. Donesi! (pauza) Koja divota! Doite, doite vidjeti! (nitko se ne mie) MATILDE: Za vidjeti, za vidjeti! ARTEMIO: Deko! Ova je dragocjenost! MARGOT: I koja delikatnost izvedbe! Minerva, nije li? ARTEMIO: Prekrasna je. MATILDE: Ali ... nee nam rei? To je portret! MARGOT: Pa da... nema sumnje ... To je Veronica! (Julio se okrene njima, njegovo lice otvrdlo; iznad biblioteke, na panelu, prozirna zavodljiva vizija Veronice, u svojoj sjajnoj ogoljenosti.) JULIO: (zakriljenim glasom) Toliko se ini? FELIPE: Ignoriraj, sine. Pretjeruju. Slinost vrlo nejasna. ARTEMIO: to kae! Portret za pohvale! JULIO: (hladno) Kad ti je ona sluila kao model? FELIPE: Napravio sam skicu na brzinu bez da sam joj rekao. Kasnije sam slikao iz sjeanja. Ali nema toliko slinosti ... Ne vjerujem da bi primijetio. MARGOT: Vrlo je teko po sjeanju postii takovu slinost. FELIPE: (neugodno mu je) Vrlo je malena! MATILDE: Ja ju nalazim egzaktnom. ARTEMIO: I ja! JULIO: (lupka po rubu fotelje) kakova je druga?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses MARGOT: (bez da se mie, nakon trenutka) Ovdje je. Zadivljujua! MATILDE: I te kako! Koliko znam, ovo je prvi puta da je Felipe dodirnuo tu materiju ...
73
MARGOT: Kad bi vidio to je tvoj otac naslikao! I treba priznati da novost me se jako svia ... Ona sakuplja dubinu ljepote. Prijelaz od bogova ... Bogu. ARTEMIO: Izvrsna reenica, Margot! JULIO: (napeto) to je naslikao? MARGOT: Krista na kriu. (tiina. Julio se strese. U vrijeme dok se slika Veronice izgubi, polagano se pojavljuje fantazma mukarca okrvavljenog, glave sputene na grudi i rukama zakovanim u nevidljivo drvo. Tijekom irealne atmosfere, Julio i njegov otac se nepomino promatraju kroz crne naoale). udesno. ARTEMIO: Da, to jeste. Ali, nisi li mu stavio puno rana? MARGOT: Isusa su bievali barbarski ... MATILDE: Oduevljava me, deko. Premda takoer i ja, ako bi trebala biti iskrena, preferirala bih manje krvi. (mali smijeh Julia) em' se smije Julio? JULIO: Niemu. MATILDE: Nije ni tvoja, niti najprikladnija za lik Naeg Gospodina. Za istinsko oboavanje, imali bi mu previe zamjerki ... Boansko velianstvo bi trebalo biti prikazano puno ljepim i puno plemenitijim ... Ne misli Margot? MARGOT: Ima raznih kriterija ... U svakom sluaju, ako je ovaj posao i bio napravljen s enormnim patetizmom, izvedba akvarela je savrena. (njena glava se okree Juliu) Prolazimo kroz ivot namjeravajui shvatiti smjelosti mladenakih slikara i zavrimo tako da nam se smiju u lice: nema toga to je usporedivo solidnom tradicionalnom slikarstvu! (tap se pojavi u rukama Margot, koja pokuava hodati salonom kao slijepa, bez najmanjeg uma. Juliov glas vibrira od zadranog bijesa) JULIO: Savreno. Sada moete ii komentirati u hladu o zadnjim dogaajima u
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses koloniji ... Naprijed. (bez da gubi sina iz vida, Felipe se die) ARTEMIO: Koja te muha ugrizla? (Matilde se uspravi. U njenoj ruci se nae drugi tap. Poinje bauljati kao slijepa, kao Margot. Fantazmagorina pipkanja tapom se ne uju) JULIO: Kako je mogue da nitko ne misli da bih se ja mogao navii na ovo ponienje? ARTEMIO: Mladiu, takav jezik ... (pipkajui drugim tapom koji se pojavljuje u njegovim rukama, hoda od jednog mjesta do drugog. Evolucije troje slijepih ocrtavaju neobini kadril u morbidnom bljedilu koje isijava iz zidova. Julio i Felipe nastavljaju biti nepomini i sueljeni, njihove glave ivahno osvijetljene) JULIO: Mui vas? ao mi je. Ne znam niti elim upotrebljavati va. FELIPE: Julio, molim te ...
74
JULIO: Zato ovo raspelo, oe? Okree svoje oi velikom opratau, da bi bio siguran da postoji i da ti prata? FELIPE: Sine ... JULIO: A ta ako ti nee oprostiti? Nee i svi muenici ti oprostiti. FELIPE: Julio, nadam se da mjeri svoje rijei ... JULIO: Je l' to potkupljivanje Boanstva? Ili pretendira oprostiti sam sebi slatkoom istog akvarela? MATILDE: Ti si lud, Julio! MARGOT: (poluglasno) Od zavisti. JULIO: (bez da ih je uo) Boji se da u progovoriti, oe? Strah te onog to bih im otkrio? MARGOT: On ta? ... FELIPE: Jedino te molim da potuje moju tugu.
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Jasno! Meu vama tuga je takoer respektabilna. MATILDE: O kakovoj tuzi govori? FELIPE: (die glas) U najmanju ruku je istinita kao i tvoja! ARTEMIO: Kakove su to gluposti?
75
JULIO: Jo jedna la! Ako jo uvijek ti je ostalo neto istine unutra, ne osjea tugu, nego uas! FELIPE: to ti zna to osjeam! MATILDE: (snano) Kontrolirajte se vas dvojca, molim vas! Ne budite glupi! (kvadril slijepih neprestaje; za trenutak, troje se kucka po sljepooicama prezirnim prstom. Pauza. Figura muenika nestaje) JULIO: Smiri se oe. Neu priati. Bilo bi beskorisno ... Moje ludosti, svi bi rekli. I ti ih ne bi opovrgavao. Svi bi stavili, ti prvi, crne naoale i vatu u ui ... ARTEMIO: Vidi kako si u deliriju, Juliiu? Samo ti nosi ovdje tamne naoale. JULIO: Vie ste slijepi nego ja. I vie gluhi. MARGOT: (ali se) Jer puno vie ... JULIO: Da? Onda u vam rei neto bez vikanja. FELIPE: Julio! JULIO: Smiri, oe. Ne ono to ne znaju, nego neto vrlo zabavno to svi savreno znate. Ne bi posluali? ARTEMIO: A zato bi? JULIO: A ne bi je prepoznali? ARTEMIO: Ako je istina, zato ne?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Bi se usudili priznati da je Nuria ki mog oca? (troje slijepih stane u mjestu) FELIPE: Julio! MATILDE: (bez da gleda ikoga, glasom gravidim od bijesa) Osjeam se uprljana ... ispljuskana. ARTEMIO: (bez da gleda Julia, reagira s tekoom) ta si rekao? JULIO: (smijeei se) Ah! Nisi to uo! ARTEMIO: Pretpostavljam ... da je to neukusna ala! JULIO: To je javna tajna. MATILDE: (plaui) Idemo, Artemio. JULIO: Ne pretvarajte se da niste znali ... (kratka pauza)
76
ARTEMIO: ubre! (pretpostavlja se da ima namjeru napasti Julia. Premda ga ne gleda, njegova nejasna silueta napravi par koraka prema njemu. Margot stavi pred njega svoj tap; Felipe isprui jednu ruku, bez da dotakne svog prijatelja) Pustite me! FELIPE: On je slijep, Artemio! ARTEMIO: Tako mu i treba! JULIO: (zadivljeno) Nisi znao? ARTEMIO: ubre ogavno! ... FELIPE: Molim te Artemio! JULIO: ubre jer sam to rekao? Napraviti to se moe! To i druge stvari! Ali utjeti! Ili komentirati to ispod glasa kad to ostali ine, kao i druge radosti koje ispunjavaju vau dokolicu! (kratka puza) Ako to nisi znao, ao mi je; nisam htio povrijediti te. Hipokrizija je vea nego to sam mislio. FELIPE: Odlazi odavdje odmah, Julio!
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses MATILDE: Ne. Mi idemo. JULIO: Ne treba. Ja idem. Bez mene ete to bolje urediti. Sigurno! Vi ste eksperti. Da se zovete dekima a starci ste ...
77
MATILDE: (Naglaeno? Podatno?) To to si rekao je prljava la, Julio! (velika tiina) JULIO: Moda, Artemio. Moda samo neukusna ala. Ja nikada neu znati, ja se vraam u moj mrak. Zbogom. (Svjetlo se hitro sputa do apsolutnog mraka. Drhtanje zavjesa se jo primjeuje kad se svjetlo vrati nazad. Felipe nije puno dalje od onog gdje ga je Julio zamiljao: naslonjen na kraj bara, nestale su mu naoale. Margot, bez maske starog usoljenog mesa, nalazi se blizu biblioteke u pozadini s velikom mapom u rukama. U sredini scene, licem prema staklenom zidu i bez njegovih fantastinih rogova, Artemio gleda prema plai. Bez svoje lisije maske i nabijenim smolastim sunanim naoalama da prikrije suze u oima, Matilde sjedi u fotelji s naslonom za glavu, leima prema svima. Niti jedan tap nije vidljiv.) FELIPE: (bez da ikoga gleda) Artemio, nisi valjda povjerovao ni jednoj rijei te Julijeve besmislice ... To to je rekao je neoprostivo, i neu ga opravdavati. Ali on hoe povrijediti sve ... jer je beznadan. MARGOT: (tihim i konvencionalnim glasom) Za pretpostaviti. To je uzrok. (ostavlja mapu na biblioteci i sjeda) FELIPE: Mogue je da se o Matildi i meni priaju stvari ... S onim to su ljudi, i obzirom da smo troje takovi prijatelji, jako dobri. Ali Margot je takoer to, i ... vi znate da ona ... zna vrlo dobro tko su mogle biti moje prijateljice ... (oiju jako otvorenih Margot ga gleda. Brani par ju gleda sa znaajnom diskrecijom; ona sputa pogled, srameljivo) Ona te moe uvjeriti da je Matilde uvijek bila sveta za mene. MARGOT: (smije se, ponovno gledajui Felipea) Za pretpostaviti je! MATILDE: (bez da se okree) Ta me objanjenja vrijeaju, Felipe! Ve ih je rekao taj bijednik koji nita ne zna! MARGOT: Priznao je da je bila ala!
78
MATILDE: Ali nepodnoljiva. (die se) ao mi je Felipe. Dok je tvoj sin ovdje, moja noga nee stupiti u ovu kuu. (bez da gleda svog mua) Idemo, Artemio. (odlazi prema pozadini) ARTEMIO: (pokunjen, pokuava se okrenuti) Da. Idemo. FEIPE: Ne, molim vas! (ide prema njima) Ako odete, dati ete mu za pravo. Niste shvatili? MATILDE: Ne inzistiraj. FELIPE: Ako se ponaate kao da se nita nije desilo, staviti ete ga na njegovo mjesto, pokazati ete da vas ne diraju njegove lai! I, to vie, treba izbjei zle glasine. U Margot se moemo pouzdati, nee nita rei ... MARGOT: Nikad nisam iznevjerila! FELIPE: Ali u njega, i one koji sve to njukaju ... Doite svakog dana pod moj ator na plai; napravite to i danas, isto. Da nitko ne sumnja da ima problema meu nama. Kao da se nita nije desilo. MARGOT: Kao da se nita nije desilo! FELIPE: Tako je. A sad, na plau, molim vas. Kupa'emo se i smijati ... A ja u priati s mojim sinom. Treba se ispriati i to e i nainiti! ARTEMIO: (proisti glas) Pusti ga ... Neka shvati svoju nesreu. (Margot se die nasmijana i potvruje naginjanjem glave, pritiskujui mu ruku) FELIPE (moda stvarno potreseno) Zagrljaj, Artemio. (toplo se zagrle) Julio e se ispriati na sve naine, Matilde. Jer tebe je povrijedio. A sad, na plau; ve je postalo kasno. (Matilde oklijeva, uznemirena, i gleda svog mua. Po prvi put otkako je Julio izaao, Artemio ju dugo gleda) MATILDE: (poluglasno) eli ii, Artemio? ARTEMIO: Mislim da bi bilo najbolje ..., djevojko. (padajui u histerine jecaje, Matilde se baca u njegov zagrljaj. Artemio ju gladi po kosi)
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses MATILDE: Dobro, idemo ... Ali s plae idemo u Klub ... Ovamo se ne elim vraati ... Ne elim se spotaknuti o njega. ARTEMIO: Kako ti kae. (vodi ju do staklenog zida. Ona se odvoji i uhvati svoju torbu da bi izvadila pudrijeru i uredila se) MARGOT: Sve je dobro to se zavri dobro, kako kae Shakespeare! FELIPE: (Matildi) Hvala. MATILDE: (dok se ureuje) A Nuria, nije dola ovo jutro? (Hladan vjetri dotakne sve. Ona se takoer izmjeni, pokajanja svojom neugodnom referencom) FELIPE: (s neugodom) Ima pola sata kako su ona i njene prijateljice prole ovuda sa skakaonicom. Poklonio sam joj danas. ARTEMIO: (smijeei se. gleda ga s mrvicom podozrivosti) Pokloni i jo pokloni ... Poe'u misliti da ju voli ... kao moju ki ... MATILDE: Artemio! ARTEMIO: ala, eno ... FELIPE: (gledajui ga u oi) Nije ala. Kao ki koju volim. MARGOT: (smijui se) Na plau, na plau! (krenu izlaziti) FELIPE: Haj'te vi naprijed. Ja sam za vama. ARTEMIO: Nemoj kasniti, mladiu! (izlaze Matilde i Artemio, Margot se zadrava, sva medena) MARGOT: Da ti se pridruim? FELIPE: Ne sada, Margot. Molim te. MARGOT: (insinuirajui) Kako eli. To ve zna.
79
80
FELIPE: To znam, Margot. I puno hvala. (Margot gleda prema van, potri prema njemu i pritisne mu udno dugi poljubac na usta. Zatim izae trei kroz stakleni zid. Dugim uzdahom, Felipe se okrene. Sam, njegovo lice ne skriva konsternaciju onim to se deavalo. Njegova plua teko diu; njegovo lice ocrtava nejasne negacije protiv tog istog; nadlanica njegove ruke brie vlani poljubac Margot. Pokazuje se slabim, moda na rubu plaa. Ode do bara i napuni au iz sifona, i popije malo. Zatim krui do kamina, uzme jednu pilulu i stavi u usta, i proguta s drugim gutljajem. Namrten, vraa se na centar i zadrava se, gledajui na plau koju promatra bez i najmanje radosti. Dovri svoju au. Odlui se, ode hitro do bara i ostavlja ju. Kad se okrene, vidi da se Veronica pojavila kroz zavjesu. VERONICA: Nisam srela Julia. FELIPE: Izaao je odavdje malo prije. VERONICA: (gledajui, ide prema staklenom zidu) Na plai ga isto tako ne vidim ... Dobro. Malo vano. Dola sam najaviti neto to ti takoe treba znati. Sutra odlazim. FELIPE: Zato? VERONICA: Pobijedio si. eljela sam od njega nainiti mukarca, i nisam uspjela. Umiljala sam si da me voli i mislim da niti to nije bilo ... Sve je beskorisno. Ne mogu ga nastaviti braniti od njega samoga. Ostavljam ti ga, a ti e zavriti njegovo unitavanje. FELIPE: Budi uvjerena da ga ne elim unititi. VERONICA: To e napraviti. Da nisam izgubila sav moj utjecaj na njega, ak bih pokuala sprijeiti to ... Izgubila sam ju i trebam otii. (pauza. Felipe odlazi do sofe, umorna izgleda) FELIPE: (sjeda) Priekaj barem par dana. Dok se ne vratim ... VERONICA: Ne. FELIPE: Jeste se posvaali? VERONICA: Nemam to vie rei. Ako me ne treba ...
81
FELIPE: Molim te... Umoran sam ... ne mogu dizati glas. (Veronika se priblii) VERONICA: (hladno) Bolestan si? FELIPE: Umoran. VERONICA: Hoe da zovem? FELIPE: elio bih da me slua. Molim te, sjedi. (njegov glas slabi) Blizu da me dobro uje. (Veronica sjeda odmah do njega zlovoljno) Hvala. (kratka pauza) Ja sam takoer puno mislio i vjerujem da ima pravo. Julio i ja bi se trebali razdvojiti za uvijek. VERONICA: On ne eli otii odavdje. Zato ja odlazim. FELIPE: (tiho) Zar ne shvaa? Ako on ne eli otii, ja sam taj koji e otii. Ali pod uvjetom da ga netko njeguje. Samog ga ne moemo ostaviti ... I, na njegovom mjestu, nitko bolji nego ti. Ja u nestati jednog dana: vie nisam mlad. Ako tada nastavi biti slijep, to e biti od njega? (fina i drhtava ruka razdvaja zavjese. Svjetlo se sputa do potpune tame, dok istodobno pod irealnim svjetlom Veronica i Felipe izgledaju njeno zagrljeni.) Ovdje se komentira u ali vaa razlika u godinama. Meni se dopada od prvog dana (u gustoj tami pozadine, iskae anksiozno lice Julia.) Shvati da ti bi mogla biti, kao to si ve bila, spasenje za Julia. VERONICA: (ironino) Njegova majica. FELIPE: Bez ironije: majica koju nije imao i koja mu nedostaje. VERONICA: Grijei. Ja se vie ne brojim kod njega. Ti si taj od kojeg se on ne eli odvojiti. Ako ode, on e te ekati; ako se ne vrati, otii e traiti tebe, ne mene. (njena slika i ona Felipea, se spoje u pasioniranom poljupcu. Glava Julia se mie, oajniki lovei svjetlost koja ne stie. Iznenadna iskra normalnog osvijetljena navali u salon. Veronica i Felipe nastavljaju biti jedno do drugoga, bez grljenja, ali kad Julio se okrene gledati ih, ponovni mrak, i s njim vizija zagrljenog para koji se miluje. Julio osjea podvostruene elje vidjeti; njegova glava negira, uporno; napetost njegovih crta dosie maksimum. Svjetlo se ponovno vraa ... Julio provjerava, gledajui u svim pravcima, ne odlazi. Zatim gleda netremice u par, koje slijedi pomno, i vjetom hitrinom, stavi svoje naoale.)
82
FELIPE: Moram otii da ga ne bih unitio! A ako oboje odemo, posta'e oajan! JULIO Zajedno? (Iznenaeni, Veronika i Felipe ga gledaju. On se priblii, simulirajui da je slijep, pipkajui tapom i neodlunou u pokretima) Trebali bi otii zajedno. Samnom nije potrebno pretvarati se. VERONICA: Julio, ponovno se vara ... JULIO: (smije se) Da? Bi'e jer sam slijep. Pomozi mi shvatiti. (sjeda na stolicu desno od trosjeda i stavlja tap.) Rezultira da, kad mislite da.vas nitko ne uje, se oslovljavate na ti ... FELIPE: Ja sam to zahtijevao. JULIO: I Veronica je pristala. Ali to nita ne znai! Cijeli svijet se oslovljava na ti. Moda si zahtijevao i da ti slui kao model? FELIPE: To sam ti ve objasnio. Slikao sam akvarel po sjeanju. VERONICA: Kakav akvarel? JULIO: (smijui se) Zadivljujue! Kad se ne predajem pred tonom iskrenosti tako uvjerljivim, mora da sam lud. (pipa po stolu.) FELIPE: eli neto? JULIO: (napipa bode koji slui za markaciju stranica) Nita. Neku stvar kao ova ... za igranje. (igra se bodeom. Felipe se pone dizati) Hoe ustati, oe? FELIPE: Da. JULIO: Nemoj. Sjedi do Veronice. (Veronica i Felipe se gledaju) VERONICA: Julio, tvoje ponaanje je nerazumno. Rekla sam tvom ocu, jednostavno, da sutra odlazim. (namjerava se dii) JULIO: (odree) Ne mii se! (ona sjeda, gledajui ga vrlo uporno) Ostani na svom mjestu. to jo ti daje? Ne vidim ... Osim toga, da ste moji tatica i mamica. Ako ste se grlili, vratite se natrag to initi ...
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Julio, ne dozvoljavam ti ...!
83
JULIO: (smije se) To je igra slijepe kokoi, eno! Vi se ismijavate pred mojim zatvorenim oima i ja ... (napravi nekoliko slabih uboda bodeom u zrak) traim tko e ostati. Hajde, smijte se! Nikada niste osjeali pred slijepcem taj neodoljivi osjeaj? Ja da, dok sam vidio.To je bilo mizerno. Ali svi smo ... Ako ste niste gladili, uinite to sada. Za igru! Recite mi da sam se prevario i zagrlite se u tiini predamnom. Kao da ne vidim! Usudite se ... (Veronica i Felipe se gledaju. Julio ih nadzire) Jeste li napravili to? VERONICA: Ni sada, ni prije! JULIO: Negira, to je prirodno. A ja ne mogu vidjeti vae izraze. Nastavimo se igrati. Zamisli oe, da ti opisujem sliku koju hou naslikati. Nasilna scena, napuena odsjeenim rukama, kopljima i maevima koji lete ... (bode zrak) I u aru objanjenja ... ruka mi pobjegne i ovaj bode se zabije u tvoje grudi. (u jednom trzaju njegova ruka stigne blizu oevih grudi. Par se povue nazad i promatra ga u uasu) novine bi rekle: slijepi sin ubio oca u nesretnom sluaju. FELIPE: (sputenim glasom) Julio, molim te ... JULIO: (smije se) Idemo, nastavite igru, zagrlite se pred opasnosti .... Ne? ak ni jedna ruka koja trai utjehu druge ruke dok oi nadgledaju ovaj bodei? (pauza) VERONICA: Ne ini zamahe rukom, a ni krive geste ako nas vidi. Sad zavrava tvoja igra kako eli. (tiina. Julio ostavlja bode, koji zvecka na staklu stola. zatim uzdahne, skine naoale i dri ih, gledajui Veronicu) JULIO: Ve zavrena. Umoran sam. (pred iznenaenjem dvoje ostalih, digne se, ode iza bara i potrai neto za piti) Ima nekoliko minuta kako vas vidim. FELIPE: (die se) Sine! Je l' sigurno to? JULIO: (slui si au) Ve vidi da je. I svjetlost ne odlazi. (pije) Ah! ... Osjeam se lagano. (trlja oi, gleda posvuda) Mirno. (Veronika se ustala, vrlo potresena) Oprosti mi, Veronica. Sumnjao sam u tebe, i elio sam se uvjeriti. VERONICA: (jecajui) Julio! (tri do njega i baca se u njegovo naruje)
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: Ali sam se posramio. Kako sam mogao se prepustiti toj ridikuloznoj ljubomori, u sceni melodrame koju smo upravo zavrili? ... Kakva svinjarija razmaenog klinca! VERONICA: Idemo odmah sutra! Zajedno i zauvijek! JULIO: Tako emo i napraviti.
84
VERONICA: Julio, Julio! Neu padati u tu slabost ... Ali sada ... plae mi se. (plae u njegovom naruju. Felipe sjeda i nasloni glavu na ruke, ispruene kao u molitvi. Njegova ramena drhte, moda takoer plae. Julio vodi Veronicu do staklenog zida) JULIO: Gledaj koje sunce, koje plavetnilo. (okrene se prema njoj i kontemplira ju) I ti ... Ti. (ispravi ju u svojim rukama) Nikad vie oslijepiti. nikad vie. (poljubi ju, arko, vlanih oiju) Ne mogu izgubiti to udo. Dovoljno je strano. Ako treba zaboraviti da bi se zadrala ta ogromna slika, zaboraviti u. Zaboraviti u da je ovo plavetnilo zatrovano.(ona se oslobodi njeno, njena ruka u Julijovoj, ispruena, zavri njenim razdvajanjem) Ah! ... Diem. (Okrene se, upija oima to vidi) Kako je ugodno sve to! Takoer i ovaj stari akvarel. I ovaj ukras koji se sad ne vrti. Koji mir! VERONICA: (nemirno) Nije potrebno zaboraviti, Julio. JULIO: Onda me ti nee traiti da zaboravim? VERONICA: Da zaboravi ... bez zaboravljanja. JULIO: Veronica, neodoljiva je tama. Pusti me uivati danas u ovoj slatkoi, makar bila kriva slatkoa. VERONICA: Moe se gledati bez da se zaboravi. JULIO: Moda ... Ali ja sam tako iscrpljen ... Vidjeti, ak i ako su lai ... Isto tako bile su lai koje sam vidio slijep. VERONICA: Ne sve! JULIO: Ne znam ... Ne znam. (Veronica ga gleda s zebnjom. Julio sjeda na sofu, blizu oca.) Iscrpljen si, oe. (Felipe digne glavu i spusti ju) udno je. Pod ovim blagim svjetlom, doima se nemoguim da si inio onakve ... Jesi stvarno
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses inio? FELIPE: (razmilja) I meni se ini nemoguim. (Veronicino lice se naoblai) VERONICA: (suho) Idemo sutra, Julio? FELIPE: (pod ogromnim umorom) Vi ostanite. Ja u otii. VERONICA: Ne! (ide prema Juliu) Idemo sad! Sad! JULIO: (die se, nervozno) Molim te, Veronica. Obadvoje trebamo mira ... VERONICA: (tri i zagrli ga) Onda idemo!
85
FELIPE: (slabim glasom) Ostanite ... Najgore se ve desilo u prolosti ... Uivaj u svojem ozdravljenju, sine, makar to bilo nekoliko dana ..., u ovom mirnom kutku koji sam traio za vas. VERONICA: (frenetino) Ne sluaj ga! (uje se, izvan salona, zvonjava telefona koji je blizu. Felipe okrene glavu, neodluan. Julio i Veronica se ponovno razdvoje. Njih troje se gledaju, s nelagodom. Zvonjava se nastavlja) JULIO: Nitko ne odgovara. FELIPE: To je telefon na ulazu. Sluge su, bi'e, gore ... VERONICA: Idem ja. (ode do pozadine i izae kroz zavjese. Potiskujui neku zebnju koju ne razumije, Julio se priblii stolici na kojoj je ostavio tap i uzima ga. Telefon prestaje zvoniti.) FELIPE: (alarmiran) tap opet? Neto primjeuje? JULIO: Ne, ne. Vidim dobro. (nervozno, napravi par koraka prema pozadini) FELIPE: Zato ne ostane par dana i konzultira psihijatra? Dobro bi bilo potvrditi tvoje ozdravljenje ... (Julio ne odgovara i pogledava prema zavjesama. Zatim ode do biblioteke i dohvati mapu koju je imala Margot) JULIO: Ovdje su tvoji akvareli?
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses FELIPE: Da. (Julio otvara mapu i gleda prvi) JULIO: Slinost s Veronicom je nejasna.
86
FELIPE: Ve sam ti to rekao. (Julio kontemplira drugi akvarel. Zatim gleda svog oca, koji skree pogled i podnosi ga uznemiren, u tiini. Julio zatvori mapu, ostavi ju gdje je bila i vrati se promatrati oca sjetnim pogledom. Veronica se ponovo pojavi kroz zavjese. Julio ju gleda.) Tko je zvao? VERONICA: (bezizraajnim licem) To je poruka za Matilde i Artemia. Trebali bi se vratiti svojoj kui jer je stigao ... netko od roaka, mislim. Idem im to rei. (poe prema staklenom zidu i zadri se uvi Felipea) FELIPE: Zato ne bi ti otiao, Julio? Razveseliti e se beskrajno kad te vide ozdravljena. Oni te takoer vole, i zasluuju ljubaznu ispriku ... Prije si im rekao vrlo rune stvari ... (Julio ga gleda i gleda prema van, neodluno) VERONICA: Nemoj. Idem ja. (izae kroz stakleni zid. Pauza. uje se um mora. Julio poviri, bezbrino. Spusti se, ponovno, potpuna tama: jedva na sekundu. Svjetlost se vrati, ali Julio, prestraen, gleda posvuda.) JULIO: Veronica je lagala. Poruka tvojim prijateljima nije ta. (gleda prema van) FELIPE: Ne razumijem ... Nije nita rekla. JULIO: Znam ju bolje nego ti. Neto se deava. (ponovno, nestanak svjetlosti tijekom pola sekunde) FELIPE: to bi se deavalo? Jesi ti, premda si se promijenio ... JULIO: (vrlo uznemireno) Sve se moe deavati! Drugi put smo na rubu ... FELIPE: Na rubu ega? JULIO: Najgoreg! FELIPE: (die se) Smiri se, sine. Ti nervi ...
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses JULIO: (pomno prema plai) Govori s njima ... (nova kratkotrajna tama. Drhtavim prstima, Julio pritie oi) Doimaju se alarmirani ... (tama) Ili ja ne vidim dobro?
87
FELIPE: (uju se njegov glas i njegovi koraci) Nemoj me straiti Julio! (svjetlo. Felipe je stigao do Julia) JULIO: Ona se urno vraa. FELIPE: A oni? Ne vidim ih. (tama) JULIO: Ni ja. (svjetlo) Da. Tamo, na lijevo. (tama) FELIPE: Tre. (svjetlo) JULIO: Da. Trali su. (svjetlo) FELIPE: (die glas) to se deava Veronica? (Veronica ulazi kroz stakleni zid. Tama. Pauza.) VERONICA: Nesrea ... JULIO: Kome? (tiina) FELIPE: Kome, Veronica? VERONICA: A ... Nuriji. FELIPE: (vrisak) Nuriji? (kratki, brzi, nepravilni bljeskovi svjetla alterniraju se s tamom tijekom slijedeih trenutaka. Geste i pokreti njih troje postaju fantazmagorini) VERONICA: U parku. Vrh skakaonice je zapeo za neto pod travom ..., to je eksplodiralo ... Sigurno neka granata koja je zakopana tamo prije puno godina. Ovdje je takoer bilo rata ... FELIPE: (jauk) Ne! ... JULIO: (sputa glas) Je l' umrla? FELIPE: Gospode moj! Ja sam ju ubio!
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses VERONICA: Ne, ne. Jo uvijek je iva ...
88
FELIPE: iva? elim ju vidjeti! (napravi nekoliko koraka. Veronica ga zadri) VERONICA: Ne idi! FELIPE: Ona mi je ki! VERONICA: Nije u svojoj kui. Odnijeli su ju u bolnicu ... Unakaenu. Moda ne preivi. (teko diui, Felipe se priblii sofi, gdje se sloi. Produena tama slijedi dugi bljesak tijekom kojeg Julio, izbezumljenih oiju, gleda svog oca i neoekivano, zaurla suhim i gorkim smijehom. Nakon toga apsolutna tama. I svjetlo se vie ne vraa za Julia. Pauza) FELIPE: (s tekoom) Bdije nad nama u zraku i pod zemljom. Da. Rat nas slijedi iv. (meu mreom svojih pukotina, zidovi poinju isijavati svoje zelenkasto bljedilo) VERONICA: (alarmirana) Julio, to ti se deava? (Julio ne odgovara. iva svjetlost polagano izvlai iz polutame martiriziranog ovjeka; on je blizu sofe, vrlo blizu Felipea, i njegova desnica hvata bode. Na Felipeovim oima su ponovno crne naoale, ali se primjeuje da gleda sa strahom svoju nekadanju rtvu. Insinuira se na podu ljubiasti sjaj etvrtaste upljine; skraena silueta tijela kao s lea, u ovom trenutku ne identificirana, ocrtava se u rupi. Kad se precizira pod drugim svjetlom koje jaa, rezultira slikom Nurie u kupaem kostimu, glave malo naprijed, meutim gleda prema Felipeu. Suhe grudice ukruuju njenu kosu, koja sada, zauujue, je srebrnasta. Po vratu, leima, rukama, kaplje krv. U visini u u svim planovima, gotovo jo uvijek nevidljivi, pojavljuju se brojni mobili, slini onome koji ukraava salon, koji se polagano poinju okretati. Veronica govori iz polusjene u pozadini.) Julio, pogledaj me! (zatim se uje zazivanje Felipea) FELIPE: Veronica! Julio! Pomozite mi! (slabo definiran u gustoj tami, Julio se okree ocu) VERONICA: (slabo osvijetljena, pribliava se sofi) Osjea se loe? (muenik pritie bode na srce Felipea)
89
FELIPE: (gui se) Bol ... ogroman ... (muenik mu gura, vrlo polagano, oruje u grudi) JULIO: (pribliava se sofi) Veronica, ima lijekova na kaminu! VERONICA: Da! (njezina nejasna slika se glatko pomakne na lijevo) FELIPE: Ne malene! ... Druga kutija ... s tabletama ... Stavi mi jednu pod jezik ... Brzo! (prikaza nastavlja gurati bode. Gotovo beznaajnim pokretom uspavljivanja, Felipeovo tijelo se oputa, ali ne pada.) Sada ... shvaam ... Da bili ste bogovi ... (ponovno se ukruti i ostane sjediti u apsolutnom miru. Prikaza malo po malo izvue oruje van, koje je bilo zabijeno do drka: uspravi se i ostane, kruta i nepokretna, oiju zureih u prazninu. Mobili se bre vrte.) VERONICA: (iz polutame blizu sofe) Ne mogu otvoriti zube, Julio. JULIO: Stavi mu pod usne! VERONICA: Napravljeno! Ali ... ne mie se. (niti jedna od akcija nije vidljiva. Julio stie, pipkajui, do tijela svog oca i dodirne ga..) JULIO: Oe ... VERONICA: Zakasnilo je napraviti efekt ... (Julio se nagne, traei grudi svog oca, i nasloni uho. Uzme malo, otro, jednu od njegovih aka, i ispituje ju, bez da prestaje sluati.) JULIO: (uspravi se) Vie nee imati efekta. VERONICA: (ape) Je l' mogue ...? JULIO: (zadranom emocijom) Veronica, odmah do telefona su imenici. Obavijesti odmah lijenika. I takoer ... VERONICA: Tvog brata? JULIO: Poalji mu telegram. Trebao bi doi. Zatim emo zvati da ga prebacimo u njegovu kuu. VERONICA: Napravi'u to za tebe ...(u glasu se naznaava pitanje) ako ne
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses vidi ...
90
JULIO: Samo moje fantazme. (Veronica uzdahne ispod glasa i izae kroz pozadinu. Julio pipka tapom, njegova ruka zapne za oevo koljeno. Sjedne, drhtei, na sofu. Njegov pogled ini se da trai brzine gibanja; zatim se upravi na sliku Nurie.) Da li si tu stvarno? Jo nita ne ujem. Odgovori, daj mi znak ... (prikaze se ne miu. Julio se tuno nasmije.) Ne bi mi trebalo postati jo i lagano lud da priamo. Da priam ti. Moda vie ne postoji, sestro. Bie tako najbolje. Bez da si znala, bila bila si ulovljena u zlatnu zamku. Trulu. Volio sam te jer ak nisi bila ni kriva. Ako se spasi, otvoriti e ti se oi, ali po tako uasavajuu cijenu ... Neka ne posijedi tvoja glava. Zatvori ih zauvijek. (pauza. Slika Nurije digne svoju desnicu koja se dri u tihom preklinjanju. Julio se uznemiri: misli da je on kojemu je upuena. Slika muenika stavlja bez zvuka bode na stol i poe prema upljini koja mu je s lijeva. Otrim nemirom, Julio pipa bode. Nuria se okree dok se muenik pribliava; bio je to on kojeg je zvala, i ruke njih dvoje se spoje. Prikaza Nurie se nalazi sprijeda i poinje se sputati, vodei sa sobom okrvavljenu fantazmu koja ju slijedi, dok svjetlo se sputa i upljina nestaje. Mobili koji se vrte, jarko osvijetljeni, bacaju arene iskrice. ) Sad si i ti takoer slijep, oe. I gluh. Tvoja agonija je zavrila. Volio sam te ... I doao te ubiti. Na kraju, ja sam taj koji te ubio. I premda ne diu na njih nikakovo oruje, svi sinovi ubijaju svoje oeve. Je l' te ubila deformirana rugoba moje zavisti? ... Ili kazna koju tvoj vlastiti sin ti je trebao donijeti iz prolosti? ... Moda obadvije stvari: dvije stvari putem jedne jedine sljepoe ... beskrajne. Nikada neu znati zato sam oslijepio. Samo znam da na kraju nisam bog, nego bolesnik tvog bolesnog svijeta. Ako stignu jednog dana, neki drugi biti e bogovi. Nisam bolji nego ti: ja takoer sam tebe muio do smrti. Ali ona je zdrava ... Njena jedina bolest je bila ... da me voljela. Ta nada mi ostaje: da e njeno zdravlje stii postati moje ... Slabana i stidljiva nada nezatiena djeaka, kojem nedostaje otac i majka ... Zbogom. Odmori se. Ja se neu odmarati. (svjetlo se poinje sputati. Veronica se pojavi kroz zavjese i dolazi na centar scene. ) VERONICA: (tihim glasom) Primjeuje da dolaze? (svjetlo jaa na njegovu glavu) JULIO: Da .. Sada. (die se. Slika Felipea se die kad Julio ve na nogama, i Julio ga promatra, drhtei. Pipkajui tapom, trai Veronicu, koja se priblii. Zagrle se. Prikaza Felipea ide iza Julia, i zastaje blizu njega) VERONICA: Ponovno e vidjeti, Julio. (Julio okrene glavu prema fantazmi,
Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses koja negira) JULIO: Veronica, ako ne ozdravim ... hoe li biti moje oi? VERONICA: Zna da u te slijediti na tvom putu ... dok me bude elio.
91
JULIO: (priblii joj se) Idemo. Valjda ima neki zadatak na zemlji koji trebamo napraviti. VERONICA: Potrai'emo ga. JULIO: Vie neu slikati. VERONICA: Vrati'e ti se vid! Ponovno e slikati! (prikaza Felipea negira) JULIO: Ti si to rekla, Veronica. Moda nisam slikar. Slikao bih uzalud, kao sada ... Slikao bih moje fantazme koje samo ostaju ugljen ... crne. VERONICA: Ali s otvorenim oima! (okree ga na desno i sueljuje ga s licem njegova oca.) Gledaj prema plai! Zrai bojama, ivotom! JULIO: Jo jedna slika za nita. VERONICA: Sunce sija, toplo! Gledaj ga! Moe ga gledati! Treba uspjeti sad odmah! (kratka pauza. Svjetlo nad Veronicom i Felipeom se gasi. uje se zvuk valova. Julio u polutami, razmatra lica koja se gase) JULIO: Otac i majka ... Koje nikada vie nee imati djeca siroad. VERONICA: to kae? JULIO: Pomozi mi vjerovati u to sunce, Veronika. U toj drugoj slici ... VERONICA: I u tvojim vizijama takoer. JULIO: Ne! VERONICA: Da! Te slike koje te uasavaju su te uinile rasti. JULIO: To su moje ludosti!
92
VERONICA: Biti e tvoja snaga i tvoj misterij kad ih pogleda otvorenim oima. (s ogromnom njenou) Pomoi u ti da ih otvori, sad kad zna svoju vlastitu bijedu. (oajniki se zagrle. Apsolutni mrak.) JULIO: A ako smak stigne prije ... VERONICA: Umrijeti emo hodajui! JULIO: Veronica ... (snaan um mora navali u scenu) ZASTOR

Antonio Buero Vallejo: Llegada de Los Dioses

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Antonio Buero Vallejo: Llegada de Los Dioses

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Antonio Buero Vallejo: Llegada de dioses