broj 178 TEMA BROJA

Dekontaminacija Balkana
Katarina Luketi
Stereotipi o Balkanu i balkanskom sukobu u kojima smo svi podjednako i rtve i heroji i zloinci nisu samo vidljivi u diskursu inozemnih politiara i autora, ve su postali i sastavni dio nae slike o sebi, naina na koji piemo o ratu, naina na koji pristupamo kljunim pojmovima krivnji i odgovornosti

jednako krivi za rat. Mi sjedimo na buretu baruta, i samo je pitanje kada e ono ponovno eksplodirati. Ovdje je ukorijenjena vjena mrnja i zato su sukobi meu balkanskim narodima neminovni i u budunosti. Sve su strane podjednako sudjelovale u krvavom balkanskom piru. Povijest se ponavlja, i malo toga moemo uiniti da se to promijeni... I tako dalje, u slinom stilu ponavljaju se u medijima, politici, knjievnosti, znanosti..., ili pak u naim privatnim razgovorima, predodbe i stereotipi o Balkanu kao nesigurnu, primitivnu i zavaenu prostoru gdje je nemogue odrati mir. Te su kolektivne slike dijabolina i povijesno zaarana prostora na kojemu ivimo u optjecaju ve dugo, tonije od 19. stoljea i intenzivna otkrivanja zaostale balkanske egzotinosti od inozemnih diplomata, putnika i knjievnika. Meutim, ono to je novo i to je u taj opirni imaginarij o Balkanu upisano od poetka proteklog rata jest upravo prevlast slika o nasilju, neizbjenosti sukoba i nekoj dubinskoj iskvarenosti svih ovdanjih naroda. Iskvarenosti zbog koje, navodno, nikada neemo biti u stanju u potpunosti prihvatiti zapadnjaka civilizacijska naela, demokraciju i toleranciju, i zbog koje emo biti vjeno osueni na neki oblik stranog tutorstva. Zatoeni u zvjerinjaku Europe Prema takvim predodbama balkansko je tlo od poetka devedesetih zatrovano supstancijom zla ijem pogubnu utjecaju nijedan stanovnik ovih prostora ne moe umaknuti. U golemoj literaturi koju su o ratu u bivoj Jugoslaviji napisali inozemni politiari, ratni reporteri, obini vojnici... nalazimo jednako golem raspon razliitih metafora, stereotipa i interpretacija kojima se potvruje postojanje gotovo nadnaravna, povijesnog usuda na ovim prostorima. Tako smo mi, navodno, stalna prijetnja civiliziranom svijetu, mi smo zvjerinjak Europe, i svaki je na pokuaj bijega s Balkana nemogu. S jedne strane, do tako masovnog prihvaanja balkanistikoga diskursa u zapadnoj literaturi dolo je kako bi se prikrilo nepoznavanja povijesti naroda ovih prostora te drutvenog i politikog konteksta rata. (To ilustriraju i rijei opravdanja Richarda Holbrookea: ovdanja je povijest isuvie komplicirana (ili trivijalna) da bi je vanjski promatra mogao razumjeti.) S druge to je zapravo i najee tim se poopavanjima nastoji prikriti uloga zapadnih politiara u proteklom ratu, njihovo trgovanje sa zloincima, nesposobnost i nevoljkost da se intervenira i sprijei sukob. Jer, ako ve ovdanjim narodima upravlja vjekovna, plemenska mrnja, ako su oni do sri iskvareni barbari, onda nijedna politika i vojna intervencija Zapada ne bi imala koristi. (To raireno shvaanje potvruje primjerice ameriki analitiar, vrlo utjecajan u Clintonovo vrijeme, Robert Kaplan piui u knjizi Duhovi Balkana:

Balkan je podruje trajne nestabilnosti. Svi su narodi bive Jugoslavije isti i

Bio je to svijet zatvoren u svome vremenu: zamraena pozornica na kojoj su ljudi bjesnili, prolijevali krv, imali vizije i padali u ekstazu.) No, budimo poteni, stereotipi o Balkanu i balkanskom sukobu u kojima smo svi podjednako i rtve i heroji i zloinci nisu samo vidljivi u diskursu inozemnih politiara i autora, ve su postali i sastavni dio nae slike o sebi, naina na koji piemo o ratu, naina na koji pristupamo kljunim pojmovima krivnji i odgovornosti. I ovdanji su mediji, politiari, znanstvenici, umjetnici... pridonijeli stvaranju (post)ratnog diskursa o Balkanu, o neiskorjenjivoj balkanskoj mrnji, prostoru nesigurnih granica i stalne prijetnje od izbijanja sukoba, opasnom raskriju Istoka i Zapada i sl. I mi smo, dakle, sudjelovali u proizvodnji slike o Balkanu kao najzaostalijem europskom Drugom, to potvruju i tzv. mikrobalkanizmi vidljivi u tendencijama svakog ovdanjeg naroda da svoga susjeda promatra kao neprijateljskog Drugog, kao utjelovljenje balkanstva (Slovenci Hrvate, Hrvati Srbe, Srbi Bonjake i Albance...). Granica prema omrznutu barbarskom Orijentu a Balkan je njegovo predvorje pomie se tako sve istonije, ovisno o dravnom i nacionalnom kontekstu iz kojega promatramo. Ekskluzivni prostor mrnje Balkan je izrazito u posljednjih petnaestak godina od geografskog pojma koji u sebi sadri odreena povijesna, kulturoloka, nacionalna i sl. obiljeja kakva primjerice ima i Mediteran argumentirano predstavljen u Braudelovoj koncepciji povijesti postao ekskluzivni prostor mrnje, nasilja i sukoba, uope djelovanja razarajuih i udovinih sila. Uz to mistificiranje prostora, i nae su voe od Tita do navodno jednakih u zloinu Tumana, Izetbegovia i Miloevia sebi pridodali megalomanske ili od drugih dobili mitske i nadnaravne osobine. A te osobine koje su u oficijelnom javnom diskursu pridodane voama, bilo da koriste glorificiranju bilo sotoniziranju, onemoguavaju objektivno prosuivanje njihove povijesne uloge, njihove stvarne krivnje i odgovornosti u ovome ratu. O kakvoj je maineriji metaforizacije rije pokazuju i pisanja medija u povodu Miloevieve smrti, primjerice hrvatskih u kojima je on uglas nazvan najveim balkanskim krvnikom ili balkanskim satrapinom (jer primordijalni je hrvatski strah upravo onaj od pripadnosti Balkanu); ili pak srpskih u kojima je sve vezano uz vodovu smrt obavijeno teorijom zavjere i svetakom/vampirskom tajanstvenou: od toga kako je umro, gdje e se i kako pokopati, zato ba ispod lipe, do toga je li prokletstvo to je pogreb obavljen bez sveenika, je li obitelj Miloevi ukleta zbog nekoliko samoubojstava, to je ruski general i izaslanik njegove ene stavio s Miloeviem u grob itd. itava ta podivljala diskurzivna konstrukcija o Balkanu (i Jugoistonoj Europi), o ovdanjem prostoru, voama, narodima i vjerama izaziva kod dobrog dijela stanovnika osjeaj da prebivamo u nekoj vrsti zemaljskog pakla iz kojega, koliko god se trudili, ne moemo pobjei. Preputeni toj podinjenoj poziciji u koju su nas doveli drugi, ali i mi sami na nju pristali, mnogi vie ne vjeruju u mogunost promjene, u vlastitu sposobnost da se dokae kako nismo svi isti, kako su odreeni ljudi krivi za zloine, kako su odreeni ljudi preutno odobravali te zloine, te kako postoje sudske, ali i politike i moralne instance preko kojih se neija krivnja i neija odgovornost mogu dokazati. (Zbunjenost vlastitom ulogom u proteklom ratu, koja se oitovala u deklamativnu ispiranju savjesti, pokazali su i neki hrvatski intelektualci kada su upravo u prvom broju Zareza 1999. godine raspravljali o Karlu Jaspersu, krivnji i odgovornosti.) Moj susjed ratni zloinac Da su ratni zloinci najee normalni ljudi koji se u predahu od ubijanja mogu odmarati igrajui se sa svojim unucima, okopavajui vrt, posjeujui susjede..., da mogu biti oajni zbog ljubavi ili duboko dirnuti djejim pjevanjem..., pokazala je izvrsno Hannah Arendt u svojoj knjizi o suenju Eichmannu u Jeruzalemu. Eichmann svoju ulogu u nacistikoj Njemakoj nije doivio ni najmanje problematino, tvrdio je da je on samo elio dobro sluiti svojoj dravi. Izravno nije pucao ni u koga, ak mu je prilikom prisustva jednom masovnom pogubljenju u Ukrajini i pozlilo. Na suenju se branio time da je spasio mnoge idove (poznato je da je svaki nacist imao svoga idova ije bi ga spaavanje navodno trebalo osloboditi svake krivnje), a to kakvim je sebe smatrao pokazuje i detalj da je, nakon to mu je policajac dao na itanje Nabokovljevu Lolitu, istu za dva dana zgroen vratio, ustvrdivi: Vrlo nemoralna knjiga.

Poput Eichmanna, i veina zloinaca iz rata na prostoru bive Jugoslavije doivjet e sebe kao nedune ljude, kao one koji su samo savjesno izvravali nareenja ili su pak uime viih interesa morali initi ne osobito ugodne stvari. Pripadnici postrojbe korpiona koji su sudjelovali u genocidu Srebreniana i snimili dvadesetak sati videomaterijala o svojoj akciji i dalje normalno ive u Srbiji, veinom u mjestu id blizu hrvatske granice. Zloine nisu izvrili u nekom stanju afektivne mrnje ili pod tuom prisilom; a o tome koliko su bili zaokupljeni time da dobro obave posao svjedoi i injenica da su snimanje egzekucije maloljetnih muslimana prekinuli kako bi promijenili bateriju na kameri. Ni nakon rata veina ih ne osjea kajanje; a njihove su snimke gledane meu sugraanima s odobravanjem, kao krunski dokaz njihove ratne hrabrosti. Normalni graani normalne drave na Balkanu Izjednaavanje krivnje za rat i genocid, s jedne strane, te pristajanje na diskurs o balkanskoj mrnji i neizbjenoj zloj kobi ovih prostora, s druge, dovodi do toga da se stvarni zloinci oslobaaju pravne i moralne krivnje te alje poruka kako su kompromisi, nesuprotstavljanje moi i stalno podravanje onih na vlasti to su devedesetih provodile mase pomagaa i pristaa zloinake politike zapravo mudre i isplative odluke koje smo svi trebali donijeti. Jednako tako, mistificiranje ratnih voa, prizivanje njihovih udovinih, nadnaravnih i opako monih osobina dovodi do rasta straha i rasta nepovjerenja u to da ih je mogue pobijediti. Sadanja praksa nekanjavanja ratnih zloinaca, prekrajanje neposredne povijesti, izostanak lustracije te injenica da mnogi ljudi koji su devedesetih predvodili ili osmiljavali zloine nekanjeno uivaju iste pozicije kao i tada - izazivaju uvjerenje rtava da je istina nepovratno izgubljena i da krivnja nikada nee biti dokazana. Tom osjeaju da su iznevjereni pridonosi i lakoa s kojom rtve i zloinci zamjenjuju svoja mjesta, odnosno lakoa s kojom se dojueranji tihi pristae zloina samoproglaavaju najveim rtvama ovoga rata, rtvama represivnog totalitarnog sustava poput onog Miloevieva. Koliko god zbog svega toga danas bili razoarani, i koliko god nas je moda umorilo traganje za ratnom istinom, ne bismo se smjeli preputati defetizmu, ne bismo smjeli pristajati na tu retoriku o jednakoj krivnji za rat koju su nam podvalili upravo oni objektivno krivi, ne bismo se smjeli dobrovoljno ogledati u metaforama o iskonskoj balkanskoj mrnji i trajnoj balkanskoj nestabilnosti. Vano je istraivati i prosuivati, glasno zahtijevati kazne i nedvosmisleno govoriti o ratnim dogaajima, jer emo jedino tako moi u svojim i tuim oima postati normalni graani neke normalne drave na Balkanu.