1.Pojasnite kako i zato je potrebno provoditi klasifikaciju knjievnih normi!

KLASIFIKACIJA Klasifikacija je postupak razvrstavanja u odreene pojmove i tipove i njegovi rezultati se oituju u tzv. anrovskoj svijesti itatelja on neko djelo ita unutar oekivanja odreene vrste ili anra (roman, lirika.. ). Klasifikacija obuhvaa genologiju i periodizaciju i dijeli se na sinkronijsku i dijakronijsku. NAELA KLASIFIKACIJE 1. prema jezicima kojima su knjievna djela pisana Jezik je graa knjievnosti i stoga je prirodno da postojanje razliitih jezika omoguuje razvrstavanje knjievnih djela prema toj grai. U tom smislu govorimo o francuskoj knjievnosti na francuskom jeziku, o knjievnosti engleskog jezinog izraza, o latinskoj knjievnosti itd. 2. prema nacionalnim knjievnostima Ovo naelo je voeno uvjerenjem da se odreeno nacionalno zajednitvo izraava u knjievnosti na takav nain da to moe imati prednost ak i pred zajednitvom jezika. Govorimo o engleskoj knjievnosti i o knjievnosti SAD a kao o dvjema knjievnostima. Sloenija je od klasifikacije prema jezicima jer se unutar takvog naela klasifikacije javlja niz problema vezanih kako s odreenjem nacije tako i s prvenstvom koje u nekom sluaju treba dati ovom ili onom: je li npr. knjievnost pisana latinskim jezikom unutar hrvatske knjievnosti srodnija latinskoj knjievnosti (naelo jezika) ili hrvatskoj knjievnosti (naelo nacionalne pripadnosti). 3. prema autorima, grupama autora ili neemu srodnih autora (generacije, pravci) Autor je djelatni uzrok nastanka knjievnog djela te je prirodno da knjievna djela jednog autora nose neke zajednike karakteristike koje mogu biti vane za odreen tip znanstvenog prouavanja (govorimo o Matoevu oposu, Goetheovu opusu, opusu Miroslava Krlee itd.) Na slian nain mogu se autori iste generacije, neke knjievne kole ili napose istog vremenskog razdoblja shvatiti kao srodna grupa koja ini dovoljno naelo klasifikacije. Tada govorimo o npr. knjievnosti izgubljene generacije, o knjievnosti simbolizma, o knjievnosti hrvatske moderne i sl. 4. prema namjeni To je razvrstavanje knjievnih djela u pojedine grupe prema nekoj njihovoj zajednikoj svrsi koju ele ostvariti. Moemo govoriti o pounoj knjievnosti, o knjievnosti namijenjenoj djeci, o zabavnoj knjievnosti i sl. 5. prema obliku (genologija) Ovo naelo je naelo razlikovanja knjievnih djela odnosno svrstavanja knjievnih djela u pojedine grupe prema najire shvaenom obliku. Oblikom se razlikuju ep od poslovice, dramski tekst od lirske pjesme, stihovi od proze itd. Bez obzira na jezik u kojem su ta djela ostvarena, bez obzira na vremensko razdoblje u kojem su nastala, bez obzira na autore koji su ih stvorili i bez obzira na neke posebne namjene radi kojih su nastala. Oblik ne znai tek neki vanjski nain izraavanja, nego se oblik duboko proima i s onim to je u djelu reeno. Moemo uvesti i razlikovanje izmeu sinkronijske i dijakronijske klasifikacije SINKRONIJA razmatranje pojava prvenstveno sa stajalita njihovog istovremenog postojanja u sustavu. DIJAKRONIJA razmatranje pojava sa stajalita njihovog povijesnog slijeda i razvoja u vremenu.

2.Predstavite najznaajnije odrednice deduktivnog pristupa problemima knjievne genologije! Deduktivni pristup je opreni pristup induktivnom. Pozadina ili teorijski temelj iz kojeg ishodi genoloka mrea jest hegelijanska jer slijedi spekulativnu metodu (ona koja se priklanja (nad)iskustvenoj spoznaji koja je na distanci od stvarnog i osjetilnog). Taj pristup jest, kako je ve navedeno, hegelijanski, jer se kree od opih prema posebnim i pojedinanim pojmovima, to se moe oprimjeriti u radovima W. Kaysera i E. Staigera. Oni pristupaju genolokim problemima stilskoanalitiki, no u osnovi su glasnogovornici filozofske antropologije. Za njih su lirika, epika i dramatika shvaeni kao idealni tipovi ovjekova odnosa prema svijetu.

3.Objasnite podjelu knjievnosti na knjievne rodove! Uenja o knjievnim rodovima najee se zasnivaju na uvjerenju o postojanju nekih temeljnih naina knjievnog izraavanja. Tako je posebno u njemakoj filozofiji i knjievnoj kritici u osamnaestom i devetnaestom stoljeu iroko razvijeno uenje o tri osnovna knjievna roda: epici, lirici i dramatici. Goethe je smatrao npr. da su ta tri knjievna roda prirodni oblici pjesnitva, a Hegel je povezao liriku s izraavanjem subjektivnosti, epiku s objektivnou, dok je dramatiku smatrao sintezom obojega. Epika tako, smatra Hegel, objektivno prikazuje odreene dogaaje, lirika izraava subjektivne osjeaje i misli, a dramatika preko prikazane akcije povezuje vanjsko, objektivno dogaanje sa subjektivnim ljudskim ciljevima. Prema Staigerovu miljenju lirika, epika i dramatika, svaka na svoj nain, izraavaju temeljne ljudske mogunosti jezinog izraavanja. Lirskom stilu pripada odreeni sklad izmeu zvuka rijei i njihova znaenja, epici pripada objektivnost i irina pripovijedanja, dok se dramatika zasniva na sukobu izmeu odreenih stavova pojedinaca ili sukobu onog to jest i to treba biti. Epika, lirika i dramatika odgovaraju zato, prema Staigerovu miljenju, podruju osjeajnosti, slikovitosti i loginosti; one, takoer izraavaju neto to se moe naelno izraziti ili slogom (lirika), neto to se moe izraziti najmanje rijeju (epika), ili pak ono to se moe izraziti tek reenicom (dramatika). Takve i sline teorije knjievnih rodova pretpostavljaju, dakle, da se cjelokupno podruje knjievnosti moe razvrstati prema navedenim rodovima, ali ne na takav nain da bi svako knjievno djelo moralo bez iznimaka pripadati jednom knjievnom rodu, nego na takav nain to postojea knjievna djela ostvaruju najee samo jedan, ali ponekad i dva, pa ak i sva tri temeljna oblika knjievnog izraavanja. Lirika, epika i dramatika u okviru takvih teorija shvaene su kao idealni tipovi knjievnog izraavanja. Svaki od navedenih rodova dalje se moe podijeliti na manje grupe. Tako se podruje epike dijeli na epiku u prozi i epiku u stihu. U epiku u prozi svrstavaju se onda pojedine prozne vrste: roman, novela i pripovijetka, a u epiku u stihu ep i epske pjesme. U liriku se svrstavaju pojedine lirske vrste kao elegija, oda i himna, a u dramatiku uglavnom tragedija, komedija i drama u uem smislu rijei. Neki teoretiari pored navedena tri knjievna roda spominju i etvrti, didaktiku. Didaktika kao poseban knjievni rod, odnosno, po nekima, kao posebna skupina knjievnih vrsta, trebala bi okupiti ona knjievna djela koja su na prijelazu izmeu knjievnosti i znanosti. Drugi teoretiari dre da didaktiku ne valja smatrati posebnim knjievnim rodom, ali upozoravaju na postojanje tzv. knjievno znanstvenih vrsta. Meu takvim vrstama danas se posebno istie esej, a esto se i itava skupina knjievno znanstvenih vrsta naziva esejistikom. Pored toga upotrebljava se esto i naziv publicistika kojim se oznauje praktina, primijenjena djelatnost pisanja radi informiranja javnosti, odgoja ili zabave. U publicistiku u uem smislu ubraja se razgranata knjievna djelatnost koju prenose novine, te broure i knjige koje zadovoljavaju uglavnom potrebe trenutka. U irem smislu, meutim, u publicistiku se ubrajaju i knjievno znanstvene vrste, te brojne knjievne vrste koje su dodue nastale i razvijaju se u okviru dnevnog tiska, ali koje takoer na odreeni nain nadilaze potrebe trenutak i u manjoj ili veoj mjeri predstavljaju ostvarenja umjetnike knjievnosti. 5.Na primjeru termina crkveno prikazanje objasnite nedoumice koje se javljaju uz klasifikaciju srednovjekovnih dramskih oblika! Termin crkvena drama kao naziv na najvii stupanj subordinacije, tj. knjievnu vrstu izvojili smo u odnosu na esto rabljene termine: religijska drama i srednjovjekovna crkvena drama. Tom smo se nazivu priklonili zato to on u sebi obuhvaa pojam drama (u znaenju pjesnike vrste unutar dramskog roda suprostavljene pojmovima lirika, epika; te drama kao dramska umjetnost u smislu neposrednog prikazivanja pred publikom) i pojam crkva (kao termin koji predstavlja zbiljsko zajednitvo s Kristom i meusobno). Termin religijska drama previe je openit jer pojam religija obuhvaa znaenje vjere, vjeroispovijesti uope, dakle mnogo ire podruje koje osim kranstva (kao konsitutivnog oblijeja naih tekstova) obuhvaa i niz drugih, bitno razliitih, vjeroispovijesti. Skupini dramskih tekstova ne moemo pridati ni naziv srednjovjekovna drama zato to se pridjev srednjovjekovni u dananjim povijestima knjievnosti ee rabi u kombinaciji s imenicom knjievnost, te oznauje ne samo jednu literaturu u njenim vremenskim granicama, ve i osebujan stil i osebujnu tematiku koji su karakteristini za odreenu epohu.

4.Objasnite odnos knjievne vrste i povijesti knjievnosti! Pojam vrste je svojina teorije knjievnosti. Sadri povijesni aspekt: evolucija knjievnih vrsta povijesna relativnost promjenjivost pojma knjievne vrste Smjenjivanje epoha, pravaca je smjenjivanje anrovskih situacija. Tu moemo spomenuti i odabir vrsta: stvaranje novih subliteratura literatura stare - izmjena Svaka promjena vrsta je izraz elje da se promjeni knjievnost. Moemo i promjeniti poloaj vrste. Knjievni period je veza s genolokim istraivanjima, tj. skup vremenski bliskih pripadnika knjievnih vrsta koji se oslanjaju na jednu poetiku Poetika perioda je shvaanje knjievnosti koje vlada u jednom razdoblju: socijalni status knjievnosti ideja o tome to je lijepo ili vrijedno knj. djelo ideja o hijerarhiji Izbor vrsta i njihov odnos nalazimo u poetici. Nepromjenjiv aspekt onaj po kome se vrsta razlikuje od drugih vrsta Promjenjiv aspekt onaj po kojem je nekim drugim vrstama slina Vaan je i odnos meu vrstama (anrovski sustav). Kada dolazi do smjenjivanja knjievnih perioda dolazi smjenjivanja poetika i do smjenjivanja anrovskih sustava.

1.Pojasnite glavne metodoloke probleme knjievne genologije! Svaka klasifikacija duna rijeiti dvije vrste problema: 1. NEJASNOE KOJE PROIZLAZE IZ KNJIEVNOG MATERIJALA: a) problem aspekta djela koji postaje kriterij za klasifikaciju (sadraj / forma); b) problem razdvajanja onih vrsta koje su klasificirane ili su se konstituirale na temelju istoznanih naela (pri emu se velika vanost pridaje poznavanju anrovske tradicije na koju se djelo nastavlja); c) istraivanje uzroka zbog kojih djela nastala u razliitim poetikama i konstituirana na razliitim naelima ipak posjeduju odreene strukturalne, stilske ili druge podudarnosti. 2. PROBLEMI KOJI PROISTJEU IZ PRISTUPA MATERIJALU: a) sinkronijsko prouavanje koje proizlazi iz pretpostavke da svaku knjievnu vrstu moemo promatrati kao univerzalnu kategoriju definiranu nekim odreenim (stilskim, sadrajnim, strukturalnim ili dr.) obiljejem. Takav se pristup knjievnoj vrsti oslanja na neko filozofsko shvaanje knjievnosti, a nedostatak mu je sadran u zapostavljanju injenice da je svako knjievno djelo pripadnik vrste u svome vremenu u kome uspostavlja ujedno i odnos prema nekom vladajuem anrovskom sustavu; b) dijakronijski pristup osobine djela sagledava u odnosu na konvencije vremena u kome djelo nastaje, te je stoga za njega karakteristian pojam knjievnog razvoja. Svako djelo valja postaviti u sinkronijski presjek (kako bi se ustvrdila struktura njegovih neizmjenjivih dijelova), a zatim ga promatrati u dijakroniji (potencijal da stvara kontinuitet, tj. proces stalnog stvaranja i mijenjanja obzora). Oba pristupa vana za definiranje i analizu svih komponenti djela (stilskih, formalnih, znaenjskih, estetikih). Dihotomiju je mogue savladati definiranjem knjievne vrste (langue/parole) POSLJEDICA: a) dobivanje modela sinkronijskim prouavanjem knjievne forme u razliitim razdobljima, to e doprinijeti podrobnijem prouavanju anrovskih sustava; b) dijakronijsko izgraivanje modela s obzirom na okolnost da se neke knjievne forme pojavljuju samo u nekim razdobljima ili ih, pak, samo u nekima moemo nazvati literarnima. Prouavanje modela na navedenoj relaciji usko je povezano s pojmom anrovskog sustava, terminom kojim definiramo sustav vrsta, podvrsta i anrova u jednoj epohi ili u okviru jedne poetike. Dodatne informacije koje sustav dodaje modelu moraju biti strukturno vane za djelo. P. Pavlii razlikuje: - implicitne dodatne informacije (tj. one strukturno vane za djelo) i eksplicitne dodatne informacije (vezane uz stilski aspekt djela) informacije. - Implicitne dodatne informacije - poetika podloga na koju se djelo oslanja. Sustav tu nudi samo neko vlastito shvaanje pojedine vrste (i manjih skupina unutar nje), njezinog mjesta u knjievnosti i njezinih zadaa, ostavljajui otvorenima razne putove za njeno oblikovanje. - Eksplicitne se dodatne informacije - odnose na stilski aspekt djela. Tu sustav djeluje ne samo na odnos prema modelu vrste, nego i na nain na koji taj odnos valja izraziti. - kada se utvrde problemi, naela i uvjeti klasifikacije knjievnih djela valja obratiti panju na dva temeljna naina - vertikalni i horizontalni - pomou kojih je mogue klasificirati knjievna djela. Vertikalna klasifikacija obuhvaa naela "po kojima se jedne forme smatraju viima, druge niima i u njih ukljuenima (ime moemo) prilino slobodno klasificirati knjievna djela iz razliitih epoha i svrstavati ih u skupine i podskupine, budui da ona u te razrede dospijevaju prije svega po svome odnosu prema nekom unaprijed zamiljenom modelu, po broju dodatnih informacija koje sadre i po znaenju tih informacija u njima, a ne po mjestu to im ga u pojedinanome periodu namjenjuje poetika koja za njih vai." U okviru naela subordinacije knjievnih formi vano je utvrditi vrsni model koji je u skupini nekih djela interpretiran i odrediti kakvou informacija koje ta skupina dodaje temeljnom modelu. Svaki anrovski sustav na neki nain interpretira model knjievne vrste. Sustav utjee na hijerarhizaciju knj. formi na 2 osnovna naina: a) u prvom sluaju sustav modelu pridodaje informacije koje subordinaciju ine moguom, pri emu valja voditi brigu o injenici da knjievne forme mogu nastati na razliite naine jer utjecaj sustava na model moe biti dvojak: - trajan (onaj koji se prenosi iz sustava u sustav, pa tako i sam poprima osobine svojevrsnog modela) - ali i takav u kome dodatne informacije koje sustav upuuje modelu ostaju svojima samo jednog vremena, anrovskog sustava, te na druge sustave nemaju utjecaja; b) knjievne forme ne ive neovisno jedna od druge, ve ine sustav koji se tijekom povijesti mijenja. Hijerarhija tih formi u svakom je sustavu drugaija i ovisi o poetikoj podlozi na koju se oslanja. Razni pak sustavi pridaju toj hijerarhiji razliita znaenja koja Pavlii grupira u dvije temeljne orijentacije: - u prvom se sluaju vrijednost knjievnih formi (neovisno o knjievnim mjerilima) odreuje nekim openitim estetikim, filozofskim i drutvenim mjerilima, - u drugom sluaju hijerarhija usko vezana uz poetika naela odreene epohe. Osnovi cilj vertikalne klasifikacije bavljenje odnosom forme prema temeljnom modelu (tj. njegovom transformacijom uvjetovanom povijesnim promjenama anrovskih sustava) Horizontalna klasifikacija bavi se odnosom knjievnih formi prema vladajuem sustavu, odnosno naelima na temelju kojih se knjievne forme meusobno razlikuju unutar odreenog anrovskog sustava, kao i naelima po kojima se pojedina knjievna djela svrstavaju u odreene razlikovne modele. Mogua je pojava dvaju osnovnih problema: a) prvi je problem identifikacija i tipologizacija u okviru kojih moramo razluiti prvu situaciju gdje se interpretacija modela vri sredstvima drugog modela, te drugu u kojoj se unutar teksta gubi iz vida prisutnost modela, ali tekst rauna na prisutnost modela u itateljevoj svijesti; b) drugi se problem vee uz sredstva, tj. dodatne informacije koritene pri interpretaciji modela horizontalne klasifikacije. Kao i kod vertikalne klasifikacije i tu je vaan broj i strukturalna vanost dodatnih informacija. Pavlii posebno istie da je pri razlikovanju formi koje imaju gotovo isti stupanj modifikacije temeljnog modela potrebno identificirati formalne i sadrajne modifikacije. Horizontalna klasifikacija je usko vezana uz ispitivanje anrovskog sustava u kome se analizirana knjievna forma pojavljuje, te, neminovno, svoja prouavanja vee uz problem vertikalne klasifikacije, tj. uvijek podrazumijeva usporeivanje knjievnih epoha (ona pretpostavlja neku unaprijed dogovorenu periodizaciju).

2.Predstavite najznaanije odrednice induktivnog pristupa problemima knjievne genologije! INDUKTIVNE TENDENCIJE To je empirijska morfologija knjievnosti Oslanjanja se na postupke prirodnih znanosti (slinosti i razlike unutar nizova) Razlikujemo 2 pristupa: 1. formalni (kako funkcionira unutarnja i vanjska forma djela) 2. sadrajni (kako se u djelu reflektira ivotna istina ili nain obrade stvarnosti) A. FORMALNI PRISTUP Ruski formalisti: Tomaevski, lovski, Jakobson, Wellek, Warren Tu razlikujemo i postupke: prirodna diferencijacija knjievno-ivotna diferencijacija povijesna diferencijacija To je razvrstavanje djela u skupine prema vrsti postupaka Vrstu, tj. anr odreuje koliina knjievnih postupaka zamjetljiva koliina dominanta anrovi su prepoznatljivi po postupcima koji se grupiraju na odreeni nain obiljeja anra (mogu biti razliita i odnositi se na bilo koju stranu djela) B. SADRAJNI PRISTUP Osobiti oblik anra je osobita ivotna istina Tragian ili komian odnos prema stvarnosti odreuje i odabir anra dramske knjievnosti (tragedija /komedija) Razlika je u obimu posljedica razlike u stvaralakom cilju U ovom pristupu novela ne tei totalitetu ivotnih pojava 3.Pojasnite podjelu knjievnosti na liriku, epiku, dramatiku i poeziju, prozu i dramu! Koncepcija ELD Podrazumijeva distinkciju izmeu epskog, lirskog i dramskog kao temeljnih ljudskih mogunosti, tj. epike, lirike, dramatike kao knjievnih rodova. Iz podjele ELD slijedi podjela na vrste (npr. dodatni kriteriji: proza/stih). To je oslanjanje na filozofiju. Tu moemo spomenuti i dedukciju, kao i smislene, sadrajne (ne jezine) kriterije. Koncepcija poezija, proza, drama (PPD) Najea u anglosaksonskim zemljama. Temelj su: proza, stih, drama. Poezija je vezani govor. Imamo 2 nivoa klasifikacije: temeljni oblik (dijalog, tj. versificirani ili prozni iskaz) i vezanost, tj. nevezanost. Ali nastaje problem definiranja drame. Ovo je koncepcija koja se oslanja na induktivnu podjelu. Polazi od stanja u knjievnosti i oslanja se na formalne osobine knjievnog djela. Za nastanak knjievnog djela kao umjetnine i za njegovo razumijevanje pojam roda nije neophodan. Pojam roda s obzirom na 3 vana imbenika knjievnog procesa: pisac, djelo, itatelj. Pojam roda usko vezan uz poetiku ona ne opisuje stanje u knjievnosti, nego knjievnost objanjava, namjenjuje joj neko mjesto u drutvu i svijetu, odreuje joj status Rodovi instrumenti poetika, ne teorije knjievnosti, a i bit su knjievnosti.

4.Pojasnite razliku izmeu pojmova knjievna vrsta i knjievni anr! KNJIEVNE VRSTE - najopenitije skupine koje su najee dalje djeljive, a u koje se ukljuuju knjievne forme poput romana, pripovijetke, komedije i slino. Pri njihovu definiranju vano je odrediti na koji su nain konstituirane, te pomou kojih elemenata moemo odrediti pripadnost odreenog djela nekoj vrsti. Obiljeje vrste je sadrano u injenici da svaka od vrsta uspostavlja odreeni poetiki odnos prema drugim vrstama, te ponekad i rodovima; u njima nije strogo konvencionalno odreen niti jedan posebni aspekt, ve samo oni najopenitiji, pa te vidove vrsta uvijek dijeli s drugim vrstama - tek injenica da se svi ti aspekti nalaze u specifinom i samo njima svojstvenom odnosu ini vrstu vrstom. Svako se djelo ukljuuje u vrstu posredstvom nekog nieg oblika. Nema vrste u istome obliku i nijedno djelo ne pripada samo vrsti: skupine koje se imenuju nazivom vrste pripadaju nioj skupini bez posebnog imena. Manje skupine unutar knjievnih vrsta koje posjeduju vaan razlikovni sadrajni ili formalni aspekt PODVRSTE Preduvjeti za identifikaciju ovog novog nivoa klasifikacije su sljedei: a)odreivanje dominantnog postupka po ijem prisustvu moemo uspostaviti razliku izmeu vrste i podvrste. Dominantni postupak jedinstven je i djeluje najee na sve ostale postupke karakteristine za datu podvrstu, a moe se ticati sadraja ili forme, teme ili naina njene obrade i sl. (dominantnim postupkom moe nazvati samo onaj postupak kroz koji su, bez obzira na injenicu da moe biti koriten i u drugim podvrstama, svi drugi postupci u datoj vrsti prelomljeni); b)obraanje panje na injenicu da podvrste koje se formiraju oko sadrajne osi ili karakteristinog naina obrade moemo nai u okrilju razliitih vrsta. Za posljednju razinu klasifikacije na kojoj se pojavljuje jo vie posebnih odreenja, a model ostaje u drugom planu, te se stoga djela najotrije razlikuju od drugih skupina koristi termin ANR. Njima je konvencionalno odreen sadraj i nain njegove obrade, te se stoga, sinkronijski gledano, oni najee vezuju uz pojedine sustave. Iz dijakronijske perspektive pak "lako je povjerovati da su neki od oblika koje danas doivljavamo kao podvrste (dakle kao vee skupine) u anrovskome sustavu u kojemu su nastale zapravo bivale shvaene kao anrovi, dakle kao takvi oblici kod kojih je bio konvencionaliziran i sadraj i nain njegove obrade. Model se u sistemu interpretira tako da je rezultat te interpretacije forma koja u okviru sistema vrijedi kao anr, dakle kao forma strogo konvencionalizirana na svim nivoima. Tek naknadne modifikacije tako shvaenoga modela otvaraju ga prema drugim interpretacijama. Tek svijest o tradiciji, o historijskom karakteru knjievnih formi, ini da se one relativiziraju i podvrgnu novim interpretacijama. (Pavlii)