Belekeo piscu: Vilijem Fokner rodio se 1897.

godine u mestacu Nju Albaniju u saveznoj dravi Misisipi, kao praunuk Vilijema K. Foknera, trgovca koji je u istoriju knjievnosti uao svojim romanom Bela rua Memfisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradi Oksford, u istoj dravi. Kratko je selovao u 1. svetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gde se drui sa Sherwoodom Andersonom, koji je imao znaajan utjecaj na njegovo stvaralatvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraa se u Oxford, gde se eni, kupuje farmu i ostatak ivot provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi roman, Vojnikova plaa, objavio je 1926., i tipino je delo predstavnika izgubljene generacije (Hemingway, Dos Pasos, Ficderald). Pravi proboj napravio je tek s romanom Buka i bes (1929.), koji je bio revolucionaran u istoriji romana.

Ostala poznatija dela su mu: - Romani: Dok leah na samrti, Svetilite, Svjetlo u avgustu, Abalome, sine moj - Zbirka pripovijedaka Ovih 13 - Drama Rekvijem za opaticu

1950. godine Fokner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih amerikih knjievnih nagrada, konano priznanje njegove vrijednosti. Umro je 1962.

O delu: Buka i bes se kao i veina Foknerovih romana odvija u izmiljenoj okrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim sreditem, gradiem Defersonom, na podruju veem od 2400 km, ima 15611 stanovnika (6298 belaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na etiri poglavlja, i svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice brae Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz jo jedno dodatno poglavlje koje je ispriano u treem licu. Fokner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio dogaanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana.

VilijemFoknero delu - Kakoje nastaoromanBukai bes? Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja pria nije dosta dobra i zato sam trideset godina uvijek pisao novu, nadajui se da bi ta mogla biti dosta dobra. Pa bi tako moj osobni osjeaj valjda bio njenost prema onoj koja mi je prouzroila najvie zebnje, kakvu bi majka mogla osjeati za dijete, a ona koja je meni prouzroila najvie zebnje i za mene predstavlja najsjajniji neuspjeh jest Buka i bes... Poela je kao kratka pria, pria bez zapleta, o nekoj deci koju alju od kue za vrijeme bakina sprovoda. U toj su prii ona bila premlada da bi im se kazalo to se zbiva, i videla su te stvari samo usput, uz deje igre kojima su se zabavljala, a te su igre

bile sumorni posao odnoenja lea iz kue itd. Tada mi se javila ideja da bih mogao mnogo vie izvui iz ideje slijepe samousredotoenosti nevinosti, to bi je pokazivala deca, ako bi jedno od te dece bilo istinski nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad nee moi izai na kraj, i odakle e dobiti njenost, pomo da ga titi u njegovoj nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu to ga je Bog pri roenju uinio slijepim, naime bez pameti, i on nikad nita nee moi uiniti da bi se to promijenilo. I tako se poeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, ini mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izrei u kratkoj prii. Pa sam tako iskazao idiotovo doivljavanje toga dana, i bilo je nerazumljivo, ak ni ja ne bih bio mogao rei to se tada zbivalo, pa sam morao napisati jo jedno poglavlje. Tad sam odluio da Quentin dade svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je uinio. Onda je trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je ve sve bilo potpuno zamreno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa sam morao napisati jo jedan odeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu netko izvana, pisac, govori o onomu to se dogodilo tog dana. I tako je nastala knjiga, tj. istu sam priu napisao etiri puta. Nijednom nije bilo kako treba, ali toliko sam se muio da nita od toga nisam mogao baciti i nanovo poeti, pa sam je tako tiskao u etiri odeljka... Sadraj: Prvo poglavlje je unutranji monolog Benjia, tridesettrogodinjeg idiota koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom ist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog deaka Lustera, unuka (ili najmlaeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster najprije gledaju kako se na susjednom zemljitu igra golf. Kasnije saznajemo da je i to igralite nekad bilo panjak Compsonovih, namijenjen da bude Benjievo vlasnitvo, ali prodan da bi se platili trokovi za vjenanje sestre Candance (skraeno Caddy) i trokovi studija brata Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igraa zove Caddie, to Benjia asocira na sestru (iako se drugaije pie, izgovor te dvije rijei je isti). U sjeanje mu se vraaju prizori iz detinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek pone jaukati. Luster je itav dan zaposlen traei 25 centi koje je izgubio, kako bi mogao ii u cirkus. Traenje novca izaziva kod Benjia jo jednu, najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898., za vrijeme bakiine smrti. Tad jo deca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i crni Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vrljaju po rukavu rijeke.Quentin i Caddy svaaju se jer ona eli svui svoju haljinu, a brat joj to neda. U svai, Caddy e se namoiti i zaprljati ga ice. Jason se za to vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin mu i otac njene dece, zove ih na ve eru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i Caddy prskali, ali Caddy trai doputenje da bude glavna kod veere. Kasnije izlaze u dvorite prema kolibi crnake posluge i dok se Versh sa svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevi se na drvo, gleda osvijetljenu kuu i misli da odrasli imaju drutvo. Deca vide da su joj gaice prljave. Kad Dilsey uspije da ih poalje u kuu, osim Quentina koji se povukao sam iza kue i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na stubama ih upozorava da je mama blizu. Deca odlaze na spavanje, i to Benji i Caddy u jedan krevet. Idui sloj Benjijevih sjeanja potjee - a to opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kini dan u knjinici kue kada se Caddy u majinu prisustvu bavi oko malog Benjija i kae mu da se od sada vie nee zvati Maury, nego Benji. Neurotina, neprijazna majka zatraila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji ne svia, vie joj se svia formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat Jason kasnije e ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson (rodene Bascomb), a promjena imena treba simboliki znaiti odricanje majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna ulaska meu Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (trei tog imena na obiteljskom stablu), dobroudan i miran, tue i pomiruje posvaenu decu (Caddy je napala brata Jasona to je poderao Benjieve lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo uao u kuu poto se potukao s nekim deakom koji je pokuavao gurnuti abu u Caddynu kolsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh miriu Benjiju po kii. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospoom Patterson u susjedstvu - deca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson jednom nije uhvatio Benjija na ici ograde - tvore vjerojatno idui vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa ime ne moe pokazati ne dolazi li ta epizoda poslije. Benji se nje prisjea dok se s Lusterom provlai ispod ice. Pouzdanije se moe odrediti vrijeme idueg dogaaja u razvitku odnosa meu decom. Caddy upotrebljava miris uljepavajui se, stavljajui eir, ime izaziva Benjijev pla. Benjijev prvi doivljaj sestre, jo od dana bakiine smrti, jest da "mirii poput drvea". Caddy shvaa da se Benjiju ne svia parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idui doivljaj manje je neduan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadanjosti sljedee otkrie: devojica

Quentina sjedi na ljuljaci s nekim momkom s crvenom kravatom. ini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster elio posjetiti te veeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljaci Caddy s nekim Charleyjem koji ju je pokuao ljubiti. Pogled na zaprepatenog Benjija uinio je da Caddy skoi i pobjegne s Benjijem u kuu. Tamo klekne, ljubi ga i obeava da "nee vie nikada". U kui Caddy ide da opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije spavati sa sestrom u postelji. A idue godine zbiva se dramatian dogadaj: vraajui se jednom kui, Caddy nailazi na Benjija koji, pogledavi je, pone zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za haljinu i vue u kupaonicu. Gledajui se medusobno, plau. Iz sjeanja brata Quentina na taj isti dogaaj u iduem poglavlju knjige moemo rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila devianstvo, a Benji osjetio da je izgubljena nevina istoa koja mu je bila utoite. Idui je dogaaj vezan za Caddyjino vjenanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je Benjijev uvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenuava vina "sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kui. Zbog njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tue T. P.-a i daje Benjiju neto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjeanja: Benji stoji kraj dvorinih vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otila daleko. Videi neke devojice, uenice, kako prolaze, Benji tri za njima. Jednom prilikom istri za devojicama vrata nisu bila zakijuana - i uhvati jednu. Postao je opasnost: Jason kae ocu da e Benjija morati poslati u ludnicu Jackson ako ga, naposljetku, otac devojice sam ne ustrijeli. Benjija podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je kratko navedena, a o emu je zapravo rije, shvaamo samo iz ireg konteksta itave radnje. Sljedee etape su razgovori medu crncima, a Benjija su poslali k njima da ne bude nazoan kad se Quentinovo mrtvo tijelo dopremilo kui, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodinjim Benjijem prisutna je i mala devojica Quentina - Caddyjina ki. Roskus osuuje to se maloj ne smije spominjati majino ime. Caddy je, kasnije nam postaje jasno, naputena od mua - taj je vjerojatno shvatio da je ona bila nosea s drugim u asu vjenanja - ivi daleko od obitelji, ali joj je bilo doputeno da dijete poalje kui. Jedan je od prizora Benjijeva vonja na oevo groblje, s majkom koja se tui to Roskus ne moe upravljati kolima, nego to ini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvaamo to po tome to Dilsey plae, a mali Luster ne eli Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog dana zbivanja, a to je ba 33. roendan Benjija. Luster ga moe rastresti tatulom (bunikom) runa mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj alosni vrti , "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili dvije tatule u boci. Kod kue, kad ga eli umiriti, Dilsey mu daje da se igra sa starom Caddyinom papuom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o Benjiu, ak mu radi i kola sa 33 svijee za roendan; majka je zabrinuta samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebi ni, u svai izmeu sebe osjeaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plae svuen pred ogledalom, gledajui sebe osakaena; a kroz drugi prozor jedna spodoba, Quentina, sputa se niz drvo u no.

Kroz drugopoglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata, neurotinog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to posljednji dan njegova ivota (kao to se i Benjiev monolog odvija na poseban dan, njegov 33. roendan). Quentin je neurotian student na Harvardu, tako da su i njegove misle prilino zbrkane. Na dan koji je odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u prazno. U toj gesti Quentin e se okrvaviti, ali je simboliki ukinuo prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjeanje u njegovu monologu odnosi se na isti dogaaj na koji i Benjievo. To je svaa s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i devojica Natalija potukle su se u hambaru, Quentin priskae Nataliji i dodirnuvi je, pobuen je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi, a Quentin tri za Caddy po kii, prlja je blatom iz svinjca, oni se na trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjedei u rukavcu rijeke, a voda se die i odnosi prljavtinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest godina, Quentin je ljubomoran na deake s kojima se poljubila. Opet pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kanjava Caddy, a ona mu kae da bar nije ljubila prljavu devojku poput Natalije. Sljedea epizoda od sredinje je vanosti i daje pun smisao prolima te je glavni sadraj Quentinove opsjednutosti do zavrnog trenutka njegovog ivota: Caddyin gubitak devianstva. Gospoa Compson (Majka, kako je zovu deca, Miss Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) nareuje svom miljeniku Jasonu da uhodi Caddy koja se sastaje izvan kue s nepoznatim mladiem. Gospodin Compson (koji se takoer zove Jason, Otac) je protiv tog uhoenja. Kako kae Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, ato znai, dakle, do drutvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu susretu s Caddy naveer, kad se ona vraa kui izgubljena devianstva, a taj je susret, sjeamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige. Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gde se sada odvija jo jedan siloviti prizor izmeu nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje,

brat i sestra, zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveuilite, sjea li se kako je uprljala gaice onog dana kad je bakica umrla. Vadi no, predlae da najprije preree grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno, i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vraa na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona, Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pitolj. Caddy kae Daltonu neka vie s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u grlu. Gospodin Compson predlae eni da odvede Caddy u toplice French Lick da zaboravi Daltona, a gospoa Compson ispravno zakljuuje da bi tamo Caddy mogla nai supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton, posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u enskoj potrebi za podavanjem vidi prirodan tijek stvari i smatra da enama devianstvo znai manje nego mukarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnua koje nije poinio dolazi od elje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do uasa i zatim oisti s pomou istine - dakle, da govorom nadomjesti ono to bi elio da je istina i ime bi dogaaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za Quentinov nagovjetaj da e poiniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi to Quentin napravio, jer je suvie ozbiljan u svojoj elji da time neto ispravi, i vjeruje da e se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije zavrijedila njegov oaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao pomisao da njegov osjeaj moe biti prolazan. Predlae sinu da to prije ode na Harvard, na sveuilite, i da prije toga provede mjesec dana u Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka devianstva do dana Quentinove zakljune sadanjosti prikazane su jo samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan dogaaj: Caddyno vjenanje. To je najprije obavijest uoi vjenanja, koju u svojoj sobi u Harvardu Quentin ostavlja izloenu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjenanje Quentin u Jeffersonu susree Herberta, koji je Caddy za vjenani dar dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaa neprijateljski i kae mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Idue veeri, uoi vjenanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi gostiju. Ona mu priznaje da je nosea, te da zato mora, a na njegovo pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misli da ako kaem; onda nee biti". Sa samoga vjenanja Quentin se sjea kako je Benji urlao, a Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trali k njemu. Ako su uspomene na ove razliite trenutke prolosti ispremijeane, ponavljane, iskidane u Quentinovu pamenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana prikazana su u kronolokom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova druga, Kanaanina Shrevea. U osam sati slua zvono kapele, razbija svoj sat, pakuje kofer, kupa se, brije, pie dvije obavijesti i stavlja u kovertu klju kovega za oca. Na izlazu, poslavi pismo, ogleda se za crnim posluiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odee. Odlazi u Boston tramvajem na doruak. Svraa u draguljarnicu; gde. razgovara o satovima. U eljezariji kupuje dva glaala, koja zamotana izgledaju kao cipele. Vraa se tramvajem u Cambridge (gradi gde se nalazi sveuilite Harvard) i opaa svog kolegu Geralda Blanda kako se vraa s veslanja. To ga podsjea na Geraldovu hvalisavu majku, bogataicu s Juga. Vidi da je Shreve obukao koulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivi dva tramvaja, dolazi do kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glaala. Promatra kako deaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjeanja. Svrativi u pekarnicu da kupi dvije emlje, uzima u zatitu devojicu koju psuje trgovkinja, i zove je sekicom. Devojica ga prati, nee da mu kae gde stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi trai policajca Ansea. Kod rijeke ga napada brat devojice, talijanski doseljenik Julio, koji je u drutvu Ansea, i tvrdi na loem engleskom da e tuiti Quentina to je htio oteti njegovu sestru. Quentin se histerino smije; odlazi na sud; poto je platio kaznu od est dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospou Bland i njezinog sina, veslaa i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije devojke. Voze se kolima gospoe Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomau u oblinjoj kui da se opere, a zatim se Quentin sam, odbivi pratnju, vraa u Cambridge. Brine se da Shreve ne doe odmah za njim, ali se umiruje sjetivi se da je idu i vlak tek za jedan sat. Mijenja ode u, pije vodu, provjerava adresu na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere zube i etka eir prije nego e ga staviti na izlasku.

Tree poglavljepripada Jasonu, po Foknerovim rijeima najopakijem liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg brata Quentina postao glava obitelji. S njim jo ivi i majka, te neakinja Quentina. On je i

glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka se jada Jasonu kako Quentina markira iz kole, i boji se da bi ravnatelj kole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj eli odrati prodiku, meutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti pregrub. On gubi ice i odlazi iz njene sobe. Jason je ina e neugodan prema svima u kui, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu na ije je izvjetaje pretplaen radi burzovne spekulacije, i prema muterijama. ekove koji dolaze od Caddy za njezinu ker zatajuje i sebi tedi novac, a krivotvorene novanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne eli imati nikakve veze sa odmetnutom keri. Jason je majku prevario i time to nije, kao to ona vjeruje, uloio tisuu dolara u tvrtku svog poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjeaja; Quentinu proganja delomice zbog toga to njezina sloboda moe naruiti njegov ugled; a delomice i zato to ga je Caddyina rastava stajala obeanog namjetenja u banci. Jason, ne eli nikome priutiti veselje, on je sadista, to pokazuje i prizor na o evu pogrebu. Tada mu Caddy plaa sto dolara da joj dopusti da vidi ker, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali joj doputa da vidi ker samo dok prolazi s njim u koiji pokraj nje, koja stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta. Njegov sadizam se vidi i u sceni sa deakom Lusterom. Luster spominje kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja nadajui se da e mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu koji se odlu uje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali ih ne eli dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u pe. Dilsey razljuena takvim ponaanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje Lusteru 25 centi za kartu (koje e on izgubiti, i idui dan traiti sa Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u zamjenu za utnju o njenom susretu s mladiem sa crvenom kravatom.

etvrto poglavlje je kronoloki i posljednji dogaaj u knjizi, i slijedi nakon Benjieva monologa, kad se Quentin sputa preka drveta i bjei od kue sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u treem licu, i bez flashbackova u prolost. Poglavlje je usmjereno na Dilsey, jedine normalne osobe u kui Compsonovih. Prenesena je atmosfera u kui, Dilseyina brina poslovnost, Lusterovo nestano izvlaenje od dunosti, indolentno tuenje gospoe Compson, i neprijazno zapovjedaenje Jasona sve normalno i uobiajeno. A nestanak Quentine i novca dobiva svoju dramatinost upravo time to je dogaajima preputeno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite puke pobonosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujueg propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti erifa da mu pomogne u potjeri, i namrgoen se vraa kui. Na povratku sree Lustera i Benyja u koiji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdrauje ga vatrom, rijeima, vonjom kola u neuobiajenom smjeru (Benji je naviknut da prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okree kola u pravom smjeru. Benji je tad zautio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u naviknutom, ustaljenom redu stvari.

Analizalikova: Benjamin(Benji)

Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji. Najmlae dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbuenja izraava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora ak ni za sebinost, on je poput ivotinje, ali poznaje njenost i ljubav, iako ne umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji dogaaje koje pria nie po naelu slobodne asocijacije. Pria idiota Benjia puna buke i besa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo nagovijetava cijeli roman i sve njegove likove u karakteristinim situacijama.

QuentinCompsonIII. Najstarije dijete Compsonovih, neurotini student na Harvardu. On je prototip mladia kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu. Quentinov duh je sloen i neprestano se odaje apstrakcijama, eleginim meditacijama, patetinim uspomenama i boleljivoj introspekciji. Quentin je glavni karakterni simbol etikih principa tradicionalnog humanizma svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.

JasonCompsonIV. Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon oeve smrti. Jason je simbol svega to je Fokner nazvao snopesism (eng. = snobizam), on je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevia. Jasonovo delovanje pokree materijalno (konkretno novac), a krivca za svoj neuspjean ivot trai u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer budui da on nije uspio u ivotu, namjerava ga svima oko sebe dodatno zagorati. Na kraju ga stie svojevrsna poetska pravda kad Quentina krade novac koji je ustvari njen, i bjei sa cirkusantom. To je ujedno i konaan udarac obitelji Compson, nakon kojeg poinje njeno sve bre propadanje.

Candace(Caddy)Compson Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta Heada, meutim raanjem nezakonite keri Quentine poinila je grijeh protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok ker ostaje u kui Compsonovih. I prije je prilino esto mijenjala mukarce (Charlie, Dalton Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.

JasonCompsonIII. Glava obitelji, otac trojice brae i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon piu. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme poinje propadanje obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kue sa vrtom, barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega obitelj preuzima sin Jason.

CarolineBuscomb Majka, neuravnoteena i melankolina ena, ovisna o lijekovima. Saalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb) prokleta i da je ona unijela nesreu meu Compsonove, oekuje da je i drugi saaljevaju. Nije posebno brina za decu, vie se brine za sebe, i jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najsli niji. Najvie prezire Caddy koja ih je osramotila, a nasluuje i probleme u svezi s njenom kerkom Quentinom.

Temeza raspravu: Tehnike pisanja u ovome romanu meusobno vrlo razlikuju; Benjievo i Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez prepravljanja ili ukraavanja biljei njihove misli, koliko god su zapetljane i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika kojom sama linost romana, bez autorove nazonosti, prikazuje itateljima sadraj svoje psihe i svoje psihike procese, pretpostavljajui da je netko slua), a u zadnjem isti realizam. Ba zbog tehnike pisanja, prva dva poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno laka za itati.

Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth, 5. prizor, 5. in: ivot je sjen to luta, bedni glumac to se na pozornici ivota razmee, prodrhti Svoj sat, i ne uje se vie; on je bajka Koju idiot pria, puna BUKE I BESA A ne znai nita.

1.

William Faulkner (1897. - 1962.), ameriki pripovjeda i romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za knjievnost 1950. g. U knjievnosti se javio s pjesmama pod nazivom Mramorni faun (1924. g.). Njegovi najbolji romani su: Krik i bijes, Vojnikova plaa, Komarci, Sartoris, Utoite, Dok leah umirui, Svijetlost u augustu, Absalome, Absalome, Idi, Mojsije, Uljez u prainu, Rekvijem za redovnicu, Gospodske kue, kao i trilogija Seoce, Grad i Palaa. Pored romana, Faulkner je napisao i nekoliko novela i pripovijesti: Svi piloti mrtvi, te Smrtna trka. William Faulkner je u ratu bio avijatiar. Kasnije je radio perui posue, a bio je i radnik u tvornici elektromotora. U svojim djelima slika drutvo i sudbine ljudi amerikog Juga opisujui borbu starosjedilaca aristokrata i buntovnih doljaka, koji se probijaju snagom svoje vitalnosti, nagonom za samoodranjem i smislom za praktino. Upotrebom posebnih stilsko-sadrajnih tehnika, kao to su unutranji monolog i roman "toka svijesti", ta je borba prikazana ne samo na socijalnom nego i na duboko individualnom i simbolikom planu. Uz Hemingwaya, Faulkner je najpoznatiji suvremeni ameriki pisac. Godine 1949. dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost. Karakteristike novog romana: Karakteristike novih romana ili moderne knjievnosti izlaze iz klasinih okvira knjievnosti 18. stoljea. U modernoj knjievnosti radnja kao da ne postoji, to je za mnoge itaoce bilo nerazumno i teko za shvatiti. Mnogo vie panje se posveuje psihikom stanju ovjeka, razmiljanju i osjeanjima, to se u sutini mnogo razlikuje od klasine knjievnosti, ali to nikako ne umanjuje knjievnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne knjievnosti, mnogo vie panje posveuje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihiko stanje jednog ili vie karaktera. Osobine Faulknerovog stvaralatva: Svi Faulknerovi romani sadre, do kraja, nepovezane konce i nerazrijeene ljudske odnose. Faulkner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je neto drukiji od prethodnih i buduih. On nastoji da knjievno izrazi tamu ljudske podsvijesti, to predstavlja pokuaj izraavanja psihikih procesa i pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih tenji, misli i osjeanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvaajui za knjievnu orijentaciju praenje toka svijesti ili ljudska stanja podsvijesti, Faulkner paljivo promatra ovjeka i nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao i u njegovoj prolosti. Gradi Jefferson, mjesto gdje se odigrava veina njegovih romana, odraava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenou ljudi aparthejdom, koju upranjavaju njeni stanovnici - i bijeli i crni. Tu podijeljenost ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod Faulknera postoji itav niz maglovitosti i dvosmislenosti, jer i jedna i druga rasa sadre u sebi nizove slojeva ili podklasa, koje imaju posebne meusobne odnose. Drutveni poloaj linosti u Faulknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski i bio na Jugu, vrlo daleko od onog

uobiajenog shematiziranog vienja svih bijelaca kao bogatih plantaera, a crnaca kao najamnih radnika. Roman Krik i bijes nije posebno optimistian, bez obzira na dvosmislenost zavrnog dijela, u kome iracionalnost pobjeuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionalno i fiziko rasulo svijeta na prekretnici, osloboenog ne samo veine bivih vrstih taaka, nego i sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforina slika cijelog svijeta na kraju tree decenije 20. stoljea. Roman Krik i bijes prikazuje priu sa etiri razliite perspektive raspadanja jedne junjake porodice. Ameriki Jug i gradi Jefferson za Faulknera nisu neke realistike slike, nego simboliko sredstvo u izraavanju vlastitog vienja svijeta, sloenog mozainog portreta modernog ovjeka, njegovih otuenja, padova, ali i istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. Krik i bijes jeste modernistiki roman, jer nije tehniki proziran, i zato to upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. Krik i bijes ine dvije stvari: - poigravanje sa svijeu Benjija, Quentina i Jasona, te - prianje i prepriavanje jedne odreene prie sa redoslijedom dogaaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih. O djelu: Tema romana je propadanje jedne stare aristokratske obitelji. Otac odvjetnik, umire kao kronini alkoholiar, upropastivi svoje imanje i ostavivi za sobom enu, ker, sinove i staru sluavku (crnkinju) da se snalaze kroz ivot kako znaju i umiju. Zavrili su tragino. Jedan sin - Benji, gluhonijemi je idiot zaljubljen u svoju sestru, a drugi je sin Quentin III., nesretni samoubojica. Fabularni tijek: 1. Bakitina smrt 2. Caddyna veza sa Daltonom Amesom 3. Njezina udaja za Herberta Heada 4. Roenje vanbranog djeteta 5. Ponitenje braka 6. Quentinovo samoubojstvo 7. Smrt oca 8. Bijeg Quentina sa Jasonovim novcem 9. Jasonov uzaludni pokuaj da je pronae Analiza likova: Svi likovi u ovom romanu ive u jednom vrlo tekom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, panje i razumijevanja, koje je praeno jednim unutranjim rasulom. Poevi od majke, nesposobne da prui svojoj djeci ljubav, zbog svojih kompleksa koji proizlaze iz vremena u kojem je i ona odrasla, i koja eli biti dama, ali dri samo do forme. Zatim, neurotian i romantian, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio elji svoje majke. On ima kodeks asti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevianstva. Topla i divna Caddy, nezdrave senzualnosti, jo kao tinejderka ostaje trudna zbog ega se ubrzo udaje za mukarca, koji je nakon saznanja da

dijete nije njegovo izbacuje iz kue. Dalje se susreemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi Faulknerova najrunija linost. Opisan je kao ovjek koji voli samo sebe; ovjeka koji je predstavljen kao enomrzac, koji takoer, itavo vrijeme pati zbog ponaanja svoje sestre, i eli bar malo neke ljubavi od nje. Ali, on ustvari eli da se domogne poloaja u banci. Meutim, ne uspjevi da ostvari svoju ambiciju, on se sveti i sestri i njezinoj kerki. Quentina je druga izgubljena ena u romanu, koja takoer ponavlja greke svoje majke, i koja je ve samim svojim roenjem bila osuena na propast. Najmlai sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g., ali sa duhovnim uzrastom trogodinjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doivljava kao cjelinu, u kojoj se razliiti vremenski planovi mijeaju i poklapaju. Tu je takoer jo i Dilsey, junakinja romana i jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Faulknerov lik. S obzirom na nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoe i vjetine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbjean. Ona je takoer i jedina Faulknerova linost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom. Ni jedna od ovih linosti u romanu nema izgraen kompletan i samostalan karakter, i svaka od njih ima svoje nedostatke.

Youtube channel
Odgovor sa citatom

2.

Mr.Daky
Cupidon

lan od Oct 2009 Lokacija In heart! Postova 5.303

3. Dodatne Informacije

#113

Avgust enoa - Branka 30-09-2010 13:03

Avgust enoa - Branka

August enoa roen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se enoinim dobom jer ga je enoa obiljeio znaajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August enoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beu i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u Pozoru i Nae gore list. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljaka buna, uvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka. Mjesto radnje: Radnja se odvija u Zagrebu, sreditu hrvatske kulture, te u Jalevu, gorskom selu koje je kulturno siromano. Vrijeme radnje: Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se poinje buditi Hrvatska. Kratki sadraj: Branka je jo kao dijete doivjela tragine dogaaje. Otac joj je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjeajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako eli postati uiteljicom. Branka je odbila gospodina Maria, umiljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Mari se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronae posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac uvi to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalevu. U poetku joj je bilo teko, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli to prije svrgnuti. Ali ipak su ju podravali dobri ljudi, upnik, naelnik, naelnica i grof Belizar. Branka je probudila Jalevo iz zimskog sna. Izmeu grofa Belizara i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao upnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odluila udati se za grofa i postala groficom. Ovaj roman govori o tekom ivotu jedne zagrebake djevojke koja eli neto uiniti za domovinu. Ona je htjela postati uiteljicom. Tako je dobila posao u Jalevu. Tamo joj je bilo teko jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Nauila je djecu osnove za ivot. U meuvremenu se i stvara ljubav izmeu nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom. Dojam o djelu: Ovaj roman u meni budi osjeaje prema domovini, govori kako smo svi mi duni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu. drugi nain

Mjesto radnje: Grad Zagreb i selo Jelevo. Vrijeme radnje: Radnja se odigrava u drugoj polovici devetnaestog stoljea, za banovanja maarski orijentiranog bana Levina Raucha. Tema: Borba protiv maarizacije i germanizacije temeljena na idejama ilirizma. Pouka: Treba biti odan svojoj domovini, uvati i njegovati kulturne i jezine vrijednosti svog naroda, kao i ravnopravnost ena i mukaraca u drutvu. Kratki sadraj: Branka ivi s bakom u Vlakoj ulici u Zagrebu. Majka joj je rano umrla, a otac je poginuo u amerikom graanskom ratu. Lijepa i pametna, skromna, potena i istinoljubiva djevojka, zavrila je uiteljsku kolu. Najbolja joj je prijateljica Hermina koja potjee iz imune inovnike obitelji. Dok ona razmilja samo o dekima i udaji Branka u prvi plan stavlja ideje ilirizma i nastoji raditi na prosvjeivanju svog naroda. Siromana i bez utjecajnih veza nikako ne uspijeva dobiti posao u Zagrebu pa ni u okolici. Najvee probleme stvara joj Mari, nekadanji kolega iz razreda, a danas prevrtljivi smutljivac uvijek odan onima koji su na vlasti. Zahvaljujui Hermininom ocu a poneto i vlastitoj upornosti uspijeva dobiti posao u zabaenom Jelevu. Dolaskom u Jelevo nastaju novi problemi, a najvee probleme stvara joj uitelj ili sa svojom enom i biljenik andor Mioci. Ovi nastoje mjetane drati u neznanju kako bi iz njih mogli izvlaiti to veu korist i Branka se sa svojim idejama ne uklapa u njihove planove. No, na sreu, nije osamljena. Na njenoj su strani opinski naelnik i seoski upnik. Nekako u to vrijeme u Jelevo dolazi iz Bea grof Belizar. Tu nastoji obnoviti uniteno imanje i u nekoliko navrata susree Branku koja se konano uspjela pristojno smjestiti i dovesti k sebi baku iz Zagreba. No naalost, ilievim podmetanjima nema kraja, a u svojim nastojanjima da uniti Branku slui se velikim podvalama i podlostima. Branka se ne predaje i na kraju kolske godine njeni su aci poluili puno bolje rezultate od ilievih. Dobiva veliko priznanje i ponudu da se vrati u Zagreb. Iako je ponuda bila primamljiva omiljena seoska uiteljica odlui ostati sa svojim acima u Jelevu. Na kraju, udaje se za grofa Belizara i njenoj srei nije bilo kraja. Analiza likova: Glavni lik, uiteljica Branka Kunovi, djevojka je bez ijedne mane. Moe se rei idealna mlada ena. Ona je personifikacija pievih ideala temeljenih na idejama ilirizma. Svom silinom nastoji nacionalno osvijestiti svoje ake i u njima probuditi elju za znanjem, kako bi se to efikasnjie mogli oduprijeti snanom nastojanju vlasti u maarizaciji i germanizaciji Hrvatske. U svojim nastojanjima susree se s puno otpora koji joj pruaju kolege na poslu, opsjednuti jedino vlastitim probitkom, pohlepom i egoizmom. No Branka je nepokolebiva i ustrajna u provoenju svojih ideala. Probija se kroz ivot velikom upornou i vlastitom sposobnou. Njen trud biva nagraen udajom za mladog, lijepog, bogatog i obrazovanog plemia. Grof Belizar jedan je od pozitivnih likova pripovijetke. Zbog majke koja mrzi Hrvatsku zaboravio je ak i hrvatski jezik. ivi u Beu, a u Jelevo dolazi kad ga majka na prevaru eli oeniti pokvarenom plemkinjom. Zahvaljujui svojoj naobrazbi uspije podii zaputeno imanje, a uz pomo mjesnog upnika i Branke ui i hrvatski jezik. Iako bogat i plemenitog porijekla eni se za siromanu uiteljicu.

Termin tok svesti (stream of consciousness) prvi je upotrebio 1890. godine psiholog Vilijam Dejms, brat knjievnika Henrija Dejmsa, u delu Psiholoki principi. Svest se dakle ne pojavljuje iseckana na komadie. Rei kao lanac ili niz ne opisuju je pogodno, kako se ona isprva pojavljuje. U njoj nije nita sastavljeno, ona tee. Reka ili tok jesu metafore kojima je moemo najprirodnije opisati. Kad budemo odsada o njoj govorili, nazovimo je tokom misli, tokom svesti, tokom subjektivnog ivota. (Stjepan Krei, Pokuaj interpretacije, predgovor za roman Krik i bijes) Pojam svest ukljuuje celo podruje ovekove mentalne panje od besvesnosti po potpuno racionalno saoptive svesnosti. Unutranji ritam ovekovih misli opire se jezikoj ekspresiji i postoji nezavisno od izgovorene rei, pa se zato i ne moe prikazati konvencionalnim jezikim kalupima. Virdinija Vulf, u eseju Moderni roman iz 1919. godine, razmatra aktuelno stanje u knjievnosti, teoretski se obraunava sa svojim neposrednim prethodnicima, koje naziva materijalistima i snano ih protivstavlja novoj generaciji pisaca sa anglosaksonskog podruja, u koje se i sama ubraja, a koje naziva spiritualistima. Na taj nain ona se pobunila protiv tradicionalnog oblika romana koji fotografski reprodukuje stvarnost hronolokom naracijom, zapletom i raspletom kao u drami, kao i minuciozno ocrtanim spoljim osobinama likova. Materijalisti se interesuju za telo, a ne za duh, piu o beznaajnim stvarima, ulau ogoman trud nastojei da trivijalno i prolazno uine istinitim i trajnim, da kroz fabulu prikau slinost ivotu. Meutim, u stvarnom ivotu, kod obinog oveka u obinom danu, u svest ulaze milijarde utisaka, trivijalnih, fantastinih, prolaznih; urezuju se otrinom seiva. Zadatak romansijera je da prikae ovaj raznoliki ovaj nepoznati i neogranieni duh, taj neprekidan pljusak bezbrojnih atoma, ma koliko bio zagonetan i kompleksan, sa to je mogue manje tueg i spoljanjeg. Beleimo atome onim redom kojim dopiru do nae svesti, sledimo utiske, svejedno kako nepovezani i razjedinjeni izgledali, koje svaki prizor ili dogaaj urezuje u nau svest. (Virdinija Vulf, "Moderna Proza") Da bi se sve to izrazilo na nov nain, potrebne su i nove forme, uglavnom suprotne onim idejama koje su prevladavale do momenta raskida sa vladajuom tradicijom. Jedna od takvih formi uzima u obzir kategoriju ljudske svesti kao neega to zavreuje poetiko interesovanje. Tako ljudska svest postaje centralna figura mnogih romana tog vremena, a sam moderni roman zadugo e biti nazivan romanom toka svesti. Ve u samom nazivu roman toka svesti oslikava se prelazak od forme koja fotografski reprodukuje stvarnost, ka onoj koja u obzir uzima mentalne procese unutar oveka i mogue naine za njihovo

predstavljanje. U elji da se neto toliko subjektivno kao to je tok ljudske svesti, prikae na objektivan nain, moderni autori se nadovezuju na zahteve Flobera i Henrija Dejmsa o depersonalizaciji. Za pisce XX veka postaje nuno da se iskljue iz teksta, da se povuku iza njega koliko god mogu, jer je to jedini nain da se pred oima italaca sauva iluzija svesti u pokretu. Autorski komentar se sada shvata kao nepotreban balast i relikt iz prolog vremena, zastareli metod koji ugroava eljenu instancu objektivnosti. Sve ono to je nekada tumaio pisac, bilo kao sveznajui pripoveda, ili na usta nekog od likova, sada se neposredno prikazuje i pokazuje, elementi pripovedakog postupka se dramatizuju, dok se lirsko kao kvalitet provlai kroz romane ak i neto ranije. Vejn But naglaava da je veina pria predstavljena kao da prolazi kroz svest jednog pripovedaa. Da bi razreio problem nastao ukidanjem autorskog komentara, But uvodi teoriju centralne inteligencije: Najznaajniji nepriznati pripoveda u modernom romanu jesu oni centri svesti u treem licu kroz koje su pisci profilirali svoja pripovedanja. Ali to tree lice osloboeno je obaveze da objanjava i tumai, ve se njegova svest upotrebljava kao medijum neposrednog prikazivanja, postaje puki aparat koji registruje da se neto dogodilo. U eseju O umetnosti romana, Tomas Man kae: Roman e biti uzvieniji i plemenitiji, to vie prikazuje unutranji a manje spoljanji ivot... Nije zadatak romanopisca da nam pripoveda velike dogaaje, ve da nam neznatne uini zanimljivim. U tom unutranjem ivotu, u neprekidnom toku ovekove svesti, pomeana su sva njegova uzbuenja i njegovi imaginativni predoseaji. Pisci psiholokih romana su poli od postavke simbolista da se svaki ulni utisak, intelektualni ili emocionalni doivljaj, nadovezuje na sve ono to je ovek ranije doiveo i da prema tome svaki pojedinac na drugi nain doivljava isti dogaaj. Poto govor toka svesti ne potuje ustaljena pravila, on oigledno ne sledi nikakvu priu, niti logiku izvoenja zakljuaka, pa se ini da mu je sukcesija sasvim strana. Ipak, italac se ne moe oteti iluziji simultanosti: takav govor, koji ne ''pria priu'', neminovno mora ''slikati sliku''. Meutim, takva proza se ne moe smatrati vernom slikom onoga to se zaista dogaa u ovekovoj svesti u toku jednog vremenskog razdoblja, ona ne prikazuje verodostojno itavu kompleksnost i haotinost pravog toka ljudske svesti. Kad bi to bilo mogue, u pitanju bi bio psihogram, a ne sa umetniko delo. To je tek nain da pisac neposrednije pokae subjektivni doivljaj sveta i da direktno, bez vrednovanja i komentara, predoi neki lik. Pisci toka svesti s jedne strane moraju to direktnije, neposrednije i realistinije prikazati svest svojih linosti, zadravajui njihove karakteristike: iracionalnost, isprekidanost, posebnost, tajnost, enigmatinost i haotinost, a s druge su prinueni da kroz jeziki medij u umetnikom delu objektivizuju i saopte itaocima tu svest. Da bi bili objektivni u prikazivanju rastrganih psihikih procesa svojih linosti, poeli su da primenjuju naela slobodne psiholoke asocijacije, tj. sposobnosti da nam jedna stvar preko pamenja, ula ili mate sugerie neku drugu. Prikazujui kretanje i krivudanje toka svesti u vremenu i prostoru, pisci se slue i standardnim retorikim figurama, kao i nekonvencionalnim impresionistikim slikama i simbolima. Okretanje romana XX veka individualnoj psihologiji, tj. prenoenje osnovne radnje u unutranjost, dovodi do razrada tehnike unutranjeg monologa, upotrebe lajtmotiva i psihoanalitikih metoda. S druge strane, pozajmili su i neke filmske pronalaske, pre svega montau (brzi sled slika, stavljanje slika jednih preko drugih ili okruivanje sredine slike srodnim slikama); ponavljanje kadrova, krupni plan, skraivanje prizora, postupno zatamnjenje predmeta... Koriste i mehanika sredstva: tipografska pomagala i

interpunkciju zagrade, znakovi izostavljanja, kurziv... Konvencionalni romani umetniku formu postiu zapletom, jedinstvom radnje i linosti. Kako u romanima toka svesti nije toliko vana spoljanja, fizika radnja, koliko unutranji, psihiki procesi linosti u njima i nema zapleta u konvencionalnom smislu rei. Modernistiki pisci se najee odriu uloge istoriara, tumaa ili uitelja, i pokuavaju da itaoca direktno suoi sa slikom ivotnih procesa emocija, utisaka, zaetaka misli, seanja i elja, pre procesa racionalizacije. Naglaavajui iracionalni ili predracionalni aspekt doivljavanja, zanemarie sintaksu i apstraktne ideje, i preteno se osloniti na poetska sredstva: asocijaciju, sugestiju i poetske stilske figure (metaforu i simbol). U elji da prikau tok svesti koriste etiri tehnike: direktni unutranji monolog, indirektni unutranji monolog, solilokvij i sveprisutna autorova deskripcija i naracija. Direktni unutranji monolog je ona vrsta monologa u kojem italac ima direktan pristup svesti odreene linosti, gotovo bez ikakve autorove intervencije, tumaenja ili razjanjenja, i u kojem se ne pretpostavlja nikakav slualac ili italac. (npr. kraj Uliksa, tok svesti Moli Blum, 8 reenica po 5.000 rei, 45 stranica teksta, ili prikaz toka svesti u snu Dojs Fineganovo bdenje). Indirektni unutranji monolog je onaj monolog u kome italac neprekidno osea autorovo prisustvo (dok je direktni iskljuuje potpuno ili veim delom). Sveznajui autor prikazuje neizgovorenu materiju kao da je proizala direktno iz svesti karaktera, pa komentarima i opisima vodi itaoca kroz tu materiju. (npr. Virdinija Vulf Gospoa Dalovej) Solilokvij je tehnika kojom sama linost, bez autorove prisutnosti, prikazuje itaocu svoje psihike procese, preutno pretpostavljajui da je neko slua (to nije sluaj kod unutranjeg monologa). Ta tehnika je blia povrinskom sloju svesti saoptava emocije i misli koje se odnose na zaplet i radnju. (npr. Dejson u romanu Buka i bes, ili itav roman Dok leah na samrti). Tehnika sveznajue deskripcije i naracije jeste konvencionalna, ali su je pisci toka svesti adaptirali da bi opisima i pripovedanjem prikazali psihike procese svojih linosti. Pr: roman Pilgrimage Doroti Riardson. Forma romana toka svesti zavrava svoje literarno istorijsko postojanje 1939.g, sa pojavljivanjem Fineganovog bdenja, okrenuvi se u potpunosti od itaoca u prostor nesaznatljivog. Dojsov ultrahermetini roman ubio je anr, ne ostavljajui ni traak nade u ma kakav kontinuitet, i ponovo zahtevajui promenu literarnog senzibiliteta na nivou opteg postupka. Pored ovog, postoji samo nekoliko dela adekavatne veliine, o kojima se i dalje moe s razlogom raspravljati kao o knjievnim vrednostima prvog reda. Kritika esto govori o tri velika pisca romana toka svesti. To bi bili Dejms Dojs, Virdinija Vulf i Vilijam Fokner. Iskljuivo dela ova tri autora danas imaju status klasinih u svojoj vrsti.

Vilijam Fokner

Vilijam Fokner (1897-1962), ameriki romanopisac i pripoveda, pesnik i scenarista, dobitnik Nobelove nagrade, esto je citiran kao jedan od najvanijih pisaca u istoriji amerike knjievnosti i jedan od najuticajnijih pisaca dvadesetog veka. Fokner je dao svoj konani prilog anru time to je u svojim delima sintetizovao tradicionalni roman i roman toka svesti upotrebivi jedinstvo radnje, koje se ne nalazi u ostaloj literaturi toka svesti. Takoe, po pitanju depersonalizacije, koje je karakteristino za modernu prozu i ogleda se pre svega u iezavanju autorskog komentara, Fokner se izdvaja po tome to je taj autorski komentar uinio sloenim. Po njemu, ne postoji neto to bi se zvalo objektivna realnost: postoji samo pojedinaan oseaj te realnosti. Spoljana struktura romana Buka i bes je jednostavna: etiri poglavlja u kojima su manje-vie isti dogaaji oslikani onako kako su se odrazili u svesti pojedinih protagonista trojice brae i jedne slukinje, sa svim devijacijama, izotrenjima i pretapanjima karakteristinim za svaki od tih pojedinanih uglova gledanja. Ono to iznenauje, jeste upravo neobinost tehnike. U klasinom romanu radnja sadri neki vor toga ovde nema. Svaka epizoda se otvara i otkriva za sobom druge epizode. Nita se ne dogaa, dok se pritom ispod svake rei otkriva istorija kao neko zgusnuto prisustvo. Fokner je razbio vreme svoje prie i ispremetao njegove delove, a prvi prozor koji se itaocu otvara na svet tog romana jeste svest jednog idiota. Ipak, Fokner nije prvo zamislio tu sreenu intrigu da bi je zatim izmeao kao pil karata. Njegov modernizam ogleda se u oslikavanju spoljanjeg u unutranjem i unutranjeg u spoljanjem. Zbog toga je Fokner od Dojsa pozajmio tehnike unutranjeg monologa, toka svesti, kinematografskih montanih efekata i (u prva dva poglavlja) postupak koji gotovo iskljuuje naraciju, a kakav-takav kontinuitet zasniva na asocijativnoj povezanosti simbola i ideja. esto se nalazi podatak da su prva tri poglavlja napisana u tehnici toka svesti, to je samo delomino tano, jer su varijacije u okviru samih poglavlja velike, a izuzeci esti. Npr: samo je jedan deo Kventinovog poglavlja napisan jezikom koji u itaocu stvara iluziju da se pred njim odvija asocijativni, nesreeni tok svesti u asu nastajanja, kad utisci i seanja naviru bez reda, prividno bez racionalnog opravdanja. Idiot iz prvog poglavlja treba da bude objektivan registrator dogaaja: nain na koji belei dogaaje zaista jeste objektivan, ali je izbor tih dogaaja krajnje subjektivan. Narativna tehnika njegovog poglavlja moe se nazvati tokom svesti zato to

su prolost i sadanjost izmeane logikom psiholokog vremena. Tehnika treeg poglavlja moe se nazvati unutranjim monologom, koji se od klasinog monologa razlikuje samo po tome to nije izgovoren, a od toka svesti jer je sintaksiki sreen. U drugom poglavlju, odlomci koji izgledaju kao prikazivanje toka svesti esto se smenjuju s gramatiki vrlo sreenim pripovedanjem u prvom licu i jo sreenijim dramskim momentima (dijalozima). Sreeno pripovedanje u prvom licu najee se odnosi na sadanjost i preteno sadri detaljno, mehaniko opisivanje kretanja i radnji likova. Radi postizanja jasnoe, kad god se radi o promeni prizora, Fokner koristi kurziv. Takoe, itavu strukturu uslonjava injenica da je u Foknerovom romanu vrlo primetna upotreba neke vrste muziko-dramske tehnike, u kojoj se javlja odreena tema, zatim lajtmotivi, dolazi do razvijanja pojedinih motiva u pojedine scene, kontrapunktnog grananje ovih motiva i sl. Poto se kao modernista u pripovednom postupku Fokner izraava kroz zakone viestrukog ugla posmatranja i toka svesti, upotreba tih pripovednih tehnika podrazumeva i promenu vremenske perspektive: razlikovanje hronolokog od psiholokog vremena. Umesto tumaa dogaaja, Fokner nas direktno suoava sa slikom svesti, ponovo stvarajui ono skriveno to eka da bude formulisano. Zakoni viestruke take gledita i toka svesti su u suprotnosti s vanim konvencijama tradicionalnog romana, koje se odnose na to da pripovedanje sledi tok vremena merenog satom i kalendarom (hronoloko, za razliku od psiholokog vremena), da se u prikazivanju radnje (bez obzira da li je spoljna ili unutranja) jasno razlikuje pripoveda od onoga to se pripoveda, kao i to da pripovedanje mora imati obzira prema itaocu, pa samim tim i visok nivo sintaksike pravilnosti, racionalizacije i interpretacije. Fokner je upravo na planu sintakse izvrio najambiciozniji i najradikalniji zahvat: stvorio je jednu novu sintaksu viestepenih relacija i poremeene interpunkcije, minuciozno iskalkulisanu i znatnih polifonijskih mogunosti, podeenu prenoenju dezintegrisanih tokova svesti kroz unutranji monolog, razbijanju vremenskog sleda i nagovetavanju onih stanja duha i onih trenutaka ljudskog trajanja koji pri jednoj konvencionalnijoj obradi ne bi mogli da budu ni nagoveteni. Zahvaljujui u prvom redu tim ingenioznim sintaksikim reenjima, kao i filigranski preciznoj strukturalnoj organizaciji materijala, uspeo je da ubedljivo ostvari nadmo psiholokog vremena nad satnim vremenom, da iskae neuhvatljive sadraje normalne i pomuene ljudske svesti, kao i da centralni lik romana oivi iskljuivo kroz fragmente misaonih i emocionalnih tokova svesti ostalih likova. Po tome je Fokner savreni primer modernistikog pisca koji je sa vrste obale realizma zakoraio unazad u romantiku, fantastiku i melodramu, a unapred u psiholoki roman viestruke take gledita, asocijacija i toka svesti, u poetski roman metafore i prostorne forme, pa ak i u maniristiki roman opsednut jezikom u kojem strukturalni principi naracije tee da postignu samostalnost.

Vremenski krug dogaaja u romanu obuhvata svega 4 dana, a ipak oni obuhvataju celokupnu emocionalnu povest porodice Kompson (i emocionalnu povest Juga). Roman je podeljen u etiri poglavlja, naslovljena datumima to ukazuje da vreme ima posebnu ulogu, i da e se radnja i odnosi izmeu likova oblikovati tako da prolost uslovljava zbivanje i daje mu puni smisao. Prvi deo ini tragedija Kompsonovih ispriana kroz tok svesti idiota Bendija, koji dodue ima 33, ali mentalno samo 3 godine. Drugi deo je unutranji monolog najstarijeg brata Kventina, opsednutog mislima o porodinoj asti i samoubistvu. Trei deo predstavlja solilokvij treeg brata, Dejsona, koji je u tom asu glava porodice. Svaka od te tri svesti ima svoj vlastiti lanac asocijacija, a sadanjost, tj. ono to se deava u toku samog dana za koji je vezan pojedini unutranji monolog, ima svoj tok i redosled brojnih dogaaja u kojem ostali ne uestvuju. etvrti deo se odnosi na njihovu sluavku Dilsi, staru crnkinju, i dat je u formi objektivnog pripovedanja. U foknerovskoj kompoziciji nikada ne postoji pripovest jednog lica, ve paralelna egzistencija vie lica koja su ravnopravna po vanosti. Sadraj unutranjih monologa samo je prividno takav tok asocijacija u kome se one niu bez nekog reda i izbora. Svaki monolog karakterie svoj lik i sadri ono to je tom liku bitno. Zanimljivo je da je sredinji lik romana Kedi, iako nju italac upoznaje samo kroz rei i misli njene trojice brae. Kao uzrok ljubavi, ona predstavlja sredite i Bendijevog i Kventinovog ivota, ali istovremeno i Dejsonovog, kao predmet njegove mrnje. Sva etiri poglavlja prikazuju postupni niz od najzatvorenije svesti koja ne moe saobraati s drugima, do sveta razgovora i ponaanja u javnosti. Prvo i etvrto poglavlje napisani su objektivno, bez vrednovanja i interpretacije govornika, a drugo i tree subjektivno, pristrasno iskrivljujui dogaaje o kojima govore. U svakom delu data je drugaija varijacija, jer je duevno stanje karaktera razliito, i svaka linost se izraava jezikom koji je svojstven njenom mentalitetu. Prvo se iznosi mutni istorijat porodice kroz tok svesti jednog idiota, iji je unutranji monolog najmanje pod kontrolom razuma. Kventinov sloj je drugaiji, jer je on svestan znaenja svoje borbe, pa hamletovski ralanjava i razmatra propast porodice. U Dejsonovom psihikom ivotu ne postoje sukobi, pa je njegov solilokvij tek slika sukoba u materijalnom svetu stvari i injenica. Dilsi je objektivan i nezainteresovan posmatra, koji unutranjom analizom pievog sveznanja iznosi uzroke i posledice propasti Kompsonovih.

Fokner je bio svestan da etiri puta ponovljena pria, koja se uvek izlae sa drugog stanovita, ali uvek fragmentarno, nikad nije sasvim gotova. Ne treba zaboraviti da je Fokner itavih petnaest godina nakon objavljivanja romana knjizi prikljuio i Dodatak, svojevrsni popis likova koji u neku ruku objanjava odreene aspekte prie i smeta itavu radnju u jedan iri kontekst. Fokner je tim povodom rekao da je za njega Dodatak zapravo dokaz da je knjiga i posle toliko vremena jo uvek iva. On navodi dva izvora motivacije: sliku djevojice blatom umrljanih gaica koja jedina ima hrabrosti da se popne na stablo i kroz prozor, iz detinjstva, pogleda u svet odraslih svet smrtim, i patos deje nevinosti koji je sublimirao u portretu idiota Bendija. Takoe, Fokner dodaje da je roman nastao zato to je morao da nekoliko puta ispria priu o tragediji dve ene: Kedi i njene erke Kventin. etvorodelnu strukturu Fokner koristi u elji da do najblie mogue istine o tragediji Kompsonovih doe kroz zbir razliitih i subjektivnih verzija iste prie. Bendi nagovetava ceo roman i sve njegove linosti u karakteristinim situacijama. Fokner je jednom prilikom izjavio sledee: Jedina emocija koju oseam prema Bendiju jeste tuga i samilost nad celim oveanstvom. Ne moete saoseati s Bendijem, jer on nije kadar oseati. ... Zamislio sam ga kao prolog tragediji ... odigrava svoju ulogu i nestaje.

Prvo poglavlje je u stvari pokuaj transkripcije sveta vienog pomuenim unutranjim okom 33-godinjeg idiota. Dakle, ne radi se ak ni o jednom hipotetino normalnom toku svesti, ve se problem uslonjava izborom poremeene, infantilne svesti koja nesigurno priziva mirise i dodire iz nevelikog registra trajno zabeleenih utisaka. Bendi je otelotvorenje svesti koje se sastoji od samog oseanja i psihike izvornosti, bez ikakve cenzure, kontrole ili meditacije. Pritom, Bendi ne miruje, ve se stalno kree i prima nove sadraje, koji se asocijativnim putem prepliu sa seanjima koja se proteu sve do ranog detinjstva. Idiot, osoba sa veoma niskim koeficijentom inteligencije, koja samo opaa stvari a i liena je moi govora te se izraava nerazumljivim kretanjem, ime se naglaava nemo verbalnog pred strahotama stvarnosti, Fokneru

se inila kao idealno reenje, i zato on smatra da je verzija koji pria Bendi najuspenija. Bendijev tekst je uglavnom ist i jednostavan, jer on samo registruje pojedinosti koje neposredno vidi i uje, ili one koje je zapamtio iz prolosti, a koje mu se (po principu psiholokog povezivanja) vraaju u svest. Princip koji prati ta temporalna iaenja je naelo slobodne asocijacije. Slika koju posmatra u sadanjosti izaziva u njemu asocijaciju na slian ili isti dogaaj iz prolosti. Razne spoljanje pojave mogu biti njen izvor. Moe se izdvojiti i obiman skup mirisa i zvukova koji u Bendiju izazivaju lirske asocijacije na sestru. Sva su ova vremenska iskakanja oznaena tipografskom promenom (kurzivom). Rei koje su Bendiju uputila druga lica i koje povremeno uskrsavaju i njegovoj nemutoj svesti, iznesene su bez ikakve cenzure ili samoograniavanja. Pisac te reenice prenosi u autentinom obliku, onako kako su izgovorene, sa svim relativnim bogatstvom renika i sintakse normalnih ljudi. Na osnovu takvog postupka italac saznaje neto vie o relacijama izmeu lanova porodice Kompson, i prima odreene aluzije koje e podrati ili negirati sliku koja e se u ostalim poglavljima stvoriti o nekoj od linosti. Bendijev idiotizam naglaen je i time to on, neposoban za apstraktne misaone formulacije, misli jedino ulima. To dovodi do primitivnih intelektualnih formulacija slinih dejim (mrak je otiao, otac je uao u ogledalo) i daje smisla reenici da ima trideset godina da je Bendiju tri godine. Bendi je verno, iako razbijeno ogledalo dogaaja. Lien je svake mogunosti da sam uoptava, da sintetizuje i zakljuuje, i da razlikuje percepciju od seanja; on ne razmilja, ne govori, ne komentarie, ne moralizuje. Njegove uspomene nisu oblikovane ni obojene, ve sirove i neposredne. ivi u blaenoj nevinosti, gde nema granica prostora i vremena on ne razlikuje prolost i sadanjost. Fokner je iskljuio iz upotrebe upitnik i uzvinik, a scena u kojoj Bendi opri ruku data je kroz najelementarnije senzacije, bez upotrebe glagola opriti se, koji je apstraktan i otuda Bendiju potpuno stran. Bendi samo reprodukuje ono to njegov mozak prima preko fizikih ula njegov izvetaj o nezgodi je tako objektivan i impresivan, kao da ga govori neki normalan posmatra. Kedi je jedina linost u odnosu na koju se moe uoiti Bendijeva subjektivnost: Nain na koji on belei dogaaje zaista moemo smatrati objektivnim. Njegov je princip selekcije, meutim, potpuno subjektivan, do kraja podreen injenici da je Kedi sredite njegovog sveta. Fokner nije ni pokuao da predoi svest idiota kakva ona zaista jeste, nego je stvorio jednu knjievnu tehniku koja itaocu pomae da zamisli idiota Bendijevo poglavlje je psiholoka i umetnika aproksimacija, artificijelni model njegove svesti koji je verodostojan zato to rigorozno ree svaki komentar ili apstrakciju koje idiot ne bi bio sposoban da formulie, a priu svodi na slike i opise najjednostavnijih radnji, predmeta i pojava. Ovaj na izgled halucinatorni, komarski tekst, zapravo otkriva milimetarsku preciznost organizacije. Najimpresivnije u ovom Foknerovom postupku je to to utisak razbijenosti i haosa ne predstavlja samo sliku Bendijevog duha, ve i sveta iji je on izdanak i simbol. Fokner dostie vrhunac vetine kada prikazuje aspekte golog svakodnevnog ivota; pritom, on moe da krene od realizma konkretnog i svakodnevnog, da preskoi nadgradnju i da s lakoom uplovi u simboliko i univerzalno. Ako je prvo poglavlje bilo savren pokazatelj majstorstva Foknerovog stila, njegove tehnike inventivnosti, naredno moe posluiti kao primer kako se on nosio s drugom velikom temom svog romana vremenom.

Vreme je kod Foknera jedan od najjaih motiva, bilo da se javlja kao tema, stilska slika, ili kao element psiholokog zapleta. Postoji u dva vida: etape spoljanjeg, merivog, objektivnog toka dogaanja jasno su oznaene objektivnim pojavama i odnosima, ali u svesti samih junaka vreme esto ne postoji svet je doivljen kao nepromenljiva konstanta, formirana u asu poraza u graanskom ratu, uz osiromaenje, ukidanje ropstva i navalu beskrupuloznih profitera sa Severa. Graanski rat je za Foknerovog tragikog junaka najvaniji, herojski i istovremeno traumatini, istorijski dogaaj. Za ljude Joknapatofe, koji su opsednuti seanjima na graanski rat, vreme predstavlja pretnju. Sadanjost polako odmie, unitavajui stari poredak, jueranji drutveni, religiozni i etiki kod, ali ne stvara nove vrednosti. Struktura i sadrina romana Buka i bes nesumnjivo zavise od izuzetne apsorbovanosti njegovih junaka vremenom ili bezvremenou. Bendi u svojoj maloumnoj svesti moe samo nejasno da povezuje stvari, on ivi u svetu prisutnosti i odsutnosti, neposrednih senzacija koje su u isti mah i bive senzacije. I dok on uopte nije svestan vremena, njegov brat Kventin je opsednut vremenom kao apstrakcijom, jer u njemu gleda uzrok promene, propadanja, gubitka ideala, pa ga zato eli ukinuti i pretvoriti u trajnu nepominost. Pokuava da ga uniti tako to kida kazaljke sata time eli da uniti sadanjost. Meutim, to znai porei ivot, pa se Kventin na kraju ubija, jer nije u stanju da prihvati sadanjost i da se pomiri s prolou. Ono to idiot Bendi jo nema, jer nije razvio razlikovanje izmeu vremenskih dimenzija, Kventin vie nema, jer je samosvest razvio do tog stepena da ga se vremenske dimenzije vie ne tiu: ne tie ga se vie nita osim njega samoga i njegove vlastite smrti koju ima u vidu kao jedinu mogunost vlastite egzistencije. I Dejson je opsednut vremenom, ali u njegovoj konkretnoj prisutnosti. On zna samo za mehaniko vreme, u njemu gleda novac, i stalno negde kasni. Dok je Kventin svestan jedino prolosti koja ga vue u ponor, Dejson je svestan samo sadanjosti koja mu sporo odmie. U domu Kompsonovih samo jedna osoba potpuno shvata vreme, pa prema tome i stvarnost - Dilsi. Ona paljivo slua otkucaje porodinog sata Kompsonovih i jedina zna da je, kada sat otkuca pet puta, zapravo osam sati ona ne misli na mehaniku, ve ivi spontano i prirodno, u prirodnom ritmu dana. Vremenska dislokacija u narativnoj strukturi paralelna je s haotinim poimanjem vremena u svesti Bendija i Kventina. Za Bendija vreme uopte nije postojalo, pa su pojedine sekvence ravnopravne meu sobom i sa sadanjou. I za Kventina su svi vremenski planovi ravnopravni, ali na suprotan nain: svi su vani, svi se odnose na zbivanja u onih nekoliko taaka prolosti ka kojima se uvek nanovo okree Kventinova svest. Kventinovo poglavlje donosi tok svesti veoma osetljivog inteligentnog neurotika, pa je splet asocijacija gui i sloeniji, a izmena vremenskih planova esto veoma brza. Sam dan unutranjeg monologa nije sluajan kao Bendijev Kventinov dan u sebi sabira sav smisao (ili besmisao) njegovog prethodnog ivota, pa samo iz te perspektive i ostali dani dobijaju svoj smisao. I Kventinov monolog je u gramatikom prolom vremenu, kao i Bendijev odvija se u prolosti i ima privid seanja. Postavlja se pitanje koji je to trenutak Kventinove sadanjosti iz kojeg njegova svest u agoniziranom gru baca pogled na prole dogaaje? Sartr napominje da Fokner u izvesnom smislu eli zaboraviti vreme: za njega je budunost, dimenzija izbora i ina, iskljuena. S obzirom na odsustvo samog ina samoubistva, i na opti odnos prema vremenu koji unapred iskljuuje budunost, Sartr smatra da tu strukturalno neophodnu

taku sadanjosti predstavlja infinitezimalni trenutak smrti Kventin je ve mrtav. Dakle, posle prie idiota, Fokner nas suoava s inteligentnim bratom studentom, koji vrlo esto citira obrazovanog oca. Otac u satu vidi grobnicu, a ivljenje po satu kao nain da se ljudsko iskustvo svede na apsurd. Nesumljivo je da Kventin oca shvata smrtno ozbiljno i nema kritiki odnos prema oevoj upljoj retorici i defetizmu. ovek je suma svojih sopstvenih nesrea. Moglo bi se pomisliti da e se nesrea jednog dana konano umoriti, ali onda vreme postaje vaa sopstvena nesrea. to je pravi predmet romana. Motiv sata povezan je s motivom vremena. Tek kad sat stane, vreme opet oivi. Kventin ini sve da zaboravi vreme: kida kazaljke sata i tako simboliki ukida prolaznost. Vreme tee i dalje, ali vie nema mo nad ovekom. Ali, uporno kucanje sata i dalje ga prati i upozorava na neminovni udes svega ljudskog. ovek e biti potpuno slobodan tek kad prestane ono neno kucanje sitnog mehanizma to ga je ovek izmislio da bi ograniio sopstvenu slobodu. Tek onda e mu stvarno vreme postati dostupno. Kventinov duh je sloen i neprestano se odaje apstrakcijama, eleginim meditacijama, patetinim uspomenama i boleivoj introspekciji. Sadanjost za njega ne postoji, to je tek prola budunost, i pojavljuje se tek kada postane prolost. Jedino je prolost realna, jer jedino tako subjektivan i nestalan dogaaj postaje trajan. Fokner skoro nikad ne opisuje dogaaje u trenutku njihovog zbivanja, ve kasnije, kroz uspomene svedoka koji im daju smisao. Sadanjica slui samo kao odskok u prolost, u svejedno koji njen kutak. Foknerove linosti nikad ne misle o svojoj prolosti, ve je doivljavaju neposredno, utonuli u nju fatalno. Prolost je individualnija i neodreenija od istorije, ali se namee tako snano da ponekad prekrije i sadanjost i sadanjost se odvija u senci, pojavljujui se ponovo tek kada i sama postane prolost. Otuda apsurdnost hronologije: redosled prolosti je zapravo redosled srca. U odlomku koji kao celina predstavlja deo iz prolosti nema nikakve interpunkcije, niti velikih slova pisac i spoljanjim oblikom daje iluziju prolih dogaaja. Reenice su eliptine, bez prelaza i veza uobiajenih u konvencionalnoj prozi, fraze su podrezane, sintaksa preokrenuta, rei amputirane, Kventinovim mislima filmskom brzinom bleskaju razne slike i asocijacije. Ni trea ni etvrta pria nisu oblikovane tsko da potpuno objasne smisao svih dogaaja; one ponovo, na drugaiji nain, ponavljaju veze ve poznatih motiva u kojima je celokupna sudbina likova prisutna opet samo u naznakama. Time je simultani metod zapravo zamenio sukcesivni. Tree poglavlje se smatra jednim od najuspelijih partija Foknerovog dela: lako razumljivo, vrlo blisko skazu, govoru iz ivota, koji je nekovencionalan i obojen dijalektom. Fokner ponovo uvodi drugaiju tehniku svesno sanjarenje na povrini svesti, najblie govornim mislima. Razlika izmeu te tehnike i one konvencionalne je u tome to je ovde izraz mnogo fluidniji, i manje se pokorava pravilima strukture reenica i znaenja rei. Dejson je potpun lik u tradicionalnom mislu realistinog stvaralatva. Njegov tok svesti je potpuno drugaiji od tokova svesti njegove brae, koji su introvertni tipovi, pa je zato njegov monolog lien intelektualnih apstrakcija i etikih merila izvan praktine svakodnevice, ali je i najbogatiji dogaajima i najkonkretniji u prikazivanju ivotnih situacija.

Dejson baca novo svetlo na osnovne elemente porodine prolosti, a neke uvodi prvi put: okolnosti Kventinina roenja, Kedini pokuaji da vidi svoje dete, ucena, okrutnost prema sestriini. Za Dejsona, ni Kedi ni njena Kventin ne predstavljaju konkretna ljudska bia nego inkarnacije gubitka, njegove kompenzacije i ponovnog gubitka. On govori o sebi, pa njegove vrednosti treba rastumaiti ironijskim zaokretanjem vrednosnih sudova koje iskazuje. Njegov duhovni horizont je uzak, a sva delatnost mu je podreena naelu materijalnog bogaenja, krtog, zlovoljnog, sitniavog gomilanja, uz prezir prema oseanjima i privrenosti. On misli u vulgarnim terminima: pojavljuje se sa reima Kurva je kurva i to je raspon njegovog miljenja. Dejson je karikatura, on je pripoveda koji sam ne vidi svoju vlastitu ogranienost, dok su je itaoci svesni. Dejson je grubi realista i raundija, osetoljubiv, prost i krut, egoista i cinik. On nije toliko nemoralan, koliko uopte nema oseaj za moral. Neosetljivost, nesposobnost mate i uivljavanja, dovodi do toga da se ponaa kao sadista. S druge strane, odlikuje se izvanrednim smislom za porugu i podbadanje njegov uobiajeni nain govora je sarkazam. Sam Fokner je izjavio da je to najgori lik koji je ikada stvorio. Iako je Dejson naao svoje mesto u novom svetu, i on sam je opsednut uz Kedi ga vee mrnja, a ne ljubav. U svojoj duevnoj neporemeenosti, ne moe shvatiti razumevanje i naklonost koje povezuju pojedine lanove porodice (naroito Bendija i Kedi), pa iz mrnje prema svakom iskazivanju takvih oseanja mora unititi i poslednje ostatke porodine prolosti i tradicije. Dejson tako postaje simbol snopizma, tj. primitivizma sirove i surove klase skorojevia, koji su ne birajui sredstva preuzeli vlast na Jugu. Dejson se odrekao i kompsonovske asti i linog dostojanstva. Iako je jedino on od brae duevno i telesno zdrav, Fokner smatra da je Dejsonova degeneracija i degradacija najvea, jer je, prigrlivi trgovaki parazitizam, raskrstio s kompsonovskim standardima estitosti, s moralnom i duevnom snagom najboljih predstavnika svoje porodice. Budui da nema dece, s njim se zavrava kompsonovska loza. Posle tri poglavlja koja prikazuju razliite delove istorije porodice Kompson, itaocu je potrebna ira perspektiva, kontekst ili obrazac pomou koga bi protumaio nesrene dogaaje. Prvo poglavlje je potpuno nerazumljivo pri prvom itanju. Drugo poglavlje je kompozicioni najsloenije, najbogatije simbolima i asocijacijama, i u njemu se moe pratiti kakva-takva okosnica naracije. Sledi znatno jednostavnija i sirovija svest treeg brata, a potom i svest sluavke Dilsi, koja prua jednu relativno zavrnu dimenziju i uspostavlja potrebne odnose iz jednog odvojenijeg ugla. Tek se pri ponovnom itanju u celinu slau razasuti parii slike, slojevi vremena i rastoene svesti junaka u itavom na izgled dekomponovanom i fragmentarnom tekstu nijedna reenica nije sluajna ni suvina, i svaka je re na svom mestu. etvrto poglavlje je objektivno, impersonalno ispripovedano. Pisac sasvim bezlino, sa stanovita sveznajueg i sveprisutnog pripovedaa, a ujedno i bez vrednovanja i autorskih uoptavanja, prikazuje uskrnji dan radnja se na neki nain zakljuuje. Brojne pojedinosti koje su ranije pominjane sada dobijaju svoj objektivni lik (zaputenost i oronulost kue, spoljanji opis pojedinih likova...). Takva preciznost i jasni obrisi opisanih pojedinosti su u otroj suprotnosti prema svemu to je prethodilo. To se moe rei i za postupnost dogaja, jer su prikazani strogo hronoloki, uz minimum opisa duhovnih radnji, koje nikada ne zalaze u prolost. Prethodna poglavlja predstavljaju jednostrane perspektive, od kojih ni jedna sama po sebi nije mogla biti merilo, a ni sve tri zajedno nisu ukazivale na neku zajedniku normu ponaanja i ljudskih vrednosti. etvrti odeljak to daje u osobi koja jeste deo sveta Kompsonovih, ali sama nije Kompson. italac je kroz tri line rekonstrukcije centralnog dogaaja (Kedinog moralnog posrnua) i centralne teme (propadanja i

besperspektivnosti Kompsonovih) pripremljen za konani sud o porodici, sud koji iznosi Dilsi. Njeni ljudski i moralni kvaliteti nesumnjivo doprinose oseanju punoe, sloenosti i ravnotee njeno poglavlje i formalno i stilski zaokruuje roman. Nakon klaustrofobije i subjektivnosti unutranjih svetova, pisac na priu baca objektivan, suzdran pogled. Fokner je izjavio: Dilsi mi je jedna od najmilijih linosti, jer je neustraiva, odvana, plemenita, velikoduna i estita. Dilsi ima autoritet jedine pouzdane osobe u domu Kompsonovih, to se osea jo u prethodnim poglavljima. To je jedini lik koji otelotvorava ljubav i snagu, i iskazuje oseaj potovanja prema svakoj osobi u svojoj orbiti. Po sudbinskoj vezi, ona je najprisnije vezana za propast porodice Kompson. Ali, kako im ne pripada po krvi, nije osuena na propast kao oni, nego je po svojoj prirodnoj ivotnosti odreena da bude neka kobna prisutnost i sudija, odrivost suprotstavljena neodrivosti. Prikazana nesumnjivo s naklonou, predstavlja one koji su blii zemlji, sigurni i snani kao ona, koji e izdrati dok e Kompsonovi, bolesni i izgubljeni, nepovratno ieznuti. ivei u svetu gde su svi drugi izmueni nekakvim oblikom krnjeg oseaja vremena, jedino ona moe rei: videla sam poetak i kraj. Fokner stavlja snaan naglasak na Dilsinu snagu, njenu uljudnost, hriansku poniznost i njeno sveobuhvatno posmatranje vremena. Na taj nain zavrno poglavlje prua okvir za nesrene dogaaje i perspektivu iz koje se oni mogu posmatrati. Meutim, ova epizoda ne pomae itaocu da ita bolje shvati veinu pojedinosti prie o Kompsonovima. U prva dva poglavlja, italac posmatra Bendija i Kventina kao dva pojedinca koji pate, osea saaljenje i shvata ih ozbiljno iako Bendi kao idiot ne zahteva najviu vrstu saoseanja, a Kventinov krajnji romanticizam ponekad deluje preterano patetino. U treem, Dejson deluje preteno komino, pa je italac mnogo vie ravnoduan, osim prema udesu Kventine da se tu roman zavrio, istorija porodice Kompson uglavnom bi odavala utisak prie o buci i besu koja znai kako je ljudska sudbina u sutini beznadna i ne mnogo vredna ni razmiljanja ni saaljenja. Poslednji deo romana istie Bendijevu bedu, ali i neosetljivost i razmetanje njegovog uvara, mladog crnca Lastera koji ga kinji. Panja se usredsreuje na Bendija, idiota sposobnog da oseti vedrinu ili patnju, u uasnoj agoniji, jer Laster unosi zbrku u celi njegov svet. Kada se svaka stvar vrati na svoje pravo mesto, italac osea privremeno olakanje jer je prestala Bendijeva patnja, ali mu smeta to je za to zasluan Dejson, kome je stalo samo do spoljanjeg i povrnog dostojanstva, dok s druge strane vedrina i poredak ne izazivaju zadovoljstvo, jer su to samo prazna oseanja jednog idiota. Ipak, taj prizor ne negira afirmativnost epizode s Dilsi, ve pre stoji u odnosu prema njoj kao komentar jednake snage. italac osea kako su dogaaji kojima je prisustvovao istovremeno i tragini i isprazni, znaajni i besmisleni. U romanu Buka i bes, Fokner je postigao jednu prividnu i prevashodno verbalnu celinu, uspeo je da raskomadane svesti svojih junaka reorganizuje na jednom drugaijem planu, i da im nametne sasvim nov, dosledan i racionalan red. Stvorio je jedan na izgled halucinatorni, ali u sutini vanredno lucidno komponovan tekst. I koliko god taj tekst liio na kombinaciju detektivskog romana, ukrtenih rei i ahovskog problema,

italac nema potrebu da see, premeta i klasifikuje njegove delove, jer se Buka i bes moe i mora itati kao zaokrueno umetniko delo. ovek, po Fokneru, ne moe biti sveden na formulu. Nema konane istine, ni za ta nema konanog reenja. Svaki Foknerov veliki roman, svaki njegov junak u sebi nosi neto posebno, nesvodivo, nelogino, kontradiktorno i tajnovito. Veina njegovih likova kree se u okviru mitskih obrazaca. Njihove prie govore o ogromnoj, ali ipak uzaludno utroenoj snazi, o sukobima koje ne mogu reiti. To su prie o nepodnoljivo bolnim, esto iracionalnim, slepim oseanjima. Foknerovom pokrajinom vladaju ljubav, ponienje, mrnja, ast, usamljenost, ponos, zadata re sve to razdire likove. Meutim, nemaju pravo oni koji u Fokneru vide samo hroniara Juga i njegove istorije, kao ni oni koji ga smatraju pesnikom, vizionarom, tvorcem mitova... Fokner je stvorio svet prenaseljen ljudima gomilom udaka, ludaka, samoubica i divova... i to je jedan od najudesnijih, najhumanijih, ujedno i najneobinijih pripovedakih opusa modernog vremena.