In memoriam Danilo Pejovi (19282007), Prilozi 6768 (2008), str.

59

IN MEMORIAM
DANILO PEJOVI (19282007)
Smru Danila Pejovia (Ludbreg, 6. III. 1928 Zagreb, 4. X. 2007) hrvatska kulturna i drutvena javnost izgubila je istaknutog hrvatskog filozofa i znanstvenika koji je velikim dijelom obiljeio itavo poslijeratno vrijeme, drutveno i politiki turbulentno, ispunjeno borbama miljenja, ideolokim sukobima i polemikama, ovjeka koji je za sobom ostavio zamjetan trag predajui ga budunosti da se dalje stara o njemu. Nalazei se pred cjelokupnim ivotnim i radnim vijekom dugogodinjeg sveuilinog profesora filozofije, bogato ispunjenim djelima i djelatnostima, zbog novih narataja filozofa valja podsjetiti i na njegovu karijeru. Profesor Pejovi je studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu (1953), gdje je i doktorirao (1958) s tezom o Hartmannovoj ontologiji. Na istom fakultetu djeluje od 1955. kao asistent, a redoviti je profesor od 1971. sve do umirovljenja, 1998. Sve to vrijeme obnaao je mnoge funkcije proelnika Odsjeka za filozofiju u dva mandata, efa Katedre za povijest filozofije (do umirovljenja) te dugogodinjeg voditelja Katedre za estetiku, postdiplomskoga studija filozofije na Odsjeku. Drao je predavanja na mnogim domaim i stranim sveuilitima te bio sudionik meunarodnih simpozija i konferencija. Filozofske predmete predavao je na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu, te na interdisciplinarnome postdiplomskom studiju Filozofija znanosti u Dubrovniku. Godine 1999. dodijeljeno mu je poasno zvanje i titula professor emeritus. Bio je lan Hrvatskog filozofskog drutva, direktor Korulanske ljetne kole (19631966), urednik filozofskog asopisa Praxis (19641966) i mjesenika za knjievnost, umjetnost i javni ivot DHK, Republika (1971) te lan Upravnog odbora Drutva hrvatskih knjievnika, potpredsjednik Matice hrvatske (19681970; 19701971), lan PEN kluba, inozemni lan Akademije nauka i umjetnosti BiH, urednik i suradnik niza znaajnih nacionalnih filozofskih i kulturnih projekata, prevoditelj filozofskih tekstova s njemakog, francuskog i engleskog. Smrt ga je zatekla na posljednjoj njegovoj funkciji glavnog urednika novopokrenu-

In memoriam Danilo Pejovi (19282007), Prilozi 6768 (2008), str. 59

tog Filozofskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea. Za svoje zasluge i doprinose razvoju filozofske misli, jednako tako i razvoju i napretku sveuilita, irenju znanstvenih spoznaja, najposlije kulturnom ivotu Hrvatske u cjelini, primio je vie nagrada (Nagrada Matice hrvatske za god. 1968. i 1971; Nagrada Sveuilita u Zagrebu, 1998; Nagrada za ivotno djelo, 2002). (Biografija, bibliografija i dr.: Danilo Pejovi, u: Professores emeriti Facultatis Philosophicae Zagrabiensis, FF press, Posebna izd., vol. IV., Zagrabiae, 2002). Uz tu svoju iroko razgranatu djelatnost, nastavno znanstvenu, obrazovnu i strunu, razvio je Pejovi i kreativno plodonosnu djelatnost filozofskog pisca, autora jedanaest knjiga, preko stotinu jedinica, rasprava, studija, eseja i lanaka u filozofskim, znanstvenim i knjievnim asopisima, zbornicima, enciklopedijsko-leksikonskim izdanjima i dr. Poimajui filozofiju kao jedan od naina shvaanja svijeta, dakle i svoj filozofski pristup svijetu kao traganje za vlastitim identitetom a onda i identitetom ovjeka u svijetu, irinom tema i problema koje analizira kroz panoramu epohalnih mijena kroz povijest domaeg i svjetskog miljenja (kao znanosti, svjetonazora i, konano, apsolutnog znanja), filozofema i razotkrivanja njihovih temelja, on u osnovi traga za smislom filozofije. Svoj osebujni model pristupa svijetu D. Pejovi nalazi u kritikoj otvorenosti i misaonom dijalogu s tradicijom, upravo kritikom prisvajanju tradicije (D. P., Sistem i egzistencija, Um i neum u suvremenoj filozofiji, 1970) kao temelja suvremenosti, u svojim kritiko-analitikim tumaenjima i ocjenama temeljnih problema i dilema europskog miljenja, posebice filozofije i znanosti. Polazei i kreui od marksistike orijentacije dominantne za miljenje njegove generacije filozofa on iri svoje misaone obzore i razilazi se s grupom praksisovaca. Na svom putu miljenja, koji postupno gradi, Pejovi smisao i temeljnu bit filozofije trai svagda u funkciji koju ona ima za ovjeka, u sveprisutnoj joj zadai ukazivanja na to kako da mi sami istinski budemo (D. P., Realni svijet. Temelji ontologije Nicolaja Hartmana, dokt. dis., 1958). Tako mu otpoetka, na postajama njegova filozofijskog puta ostaje dominantnim nastojanje da neka stara filozofska pitanja rasvijetli na nov nain (D. P., Protiv struje, 1965), sa stajalita suvremenog miljenja, dospijevajui do opeg, kljunog pitanja o moi i nemoi filozofije, o polovima i protivnostima filozofskog miljenja. Filozofskim erosom, interesom i znanstvenom radoznalou za irok krug pitanja i disciplina, kao to je to ontologija, etika, politika, filozofija prava i drave, moralna filozofija, filozofija umjetnosti i estetika, knji-

In memoriam Danilo Pejovi (19282007), Prilozi 6768 (2008), str. 59

evnost, odnosa ovjeka i povijesti, bitka i slobode, bitka i istine, bitka i nitavila, umnosti i zbiljnosti, logosa i fizisa, jezika i miljenja, spoznaje i tehnike, znanosti i tehnike, filozofije i znanosti, za smjerove i orijentacije, kole i doktrine njihovih predstavnika. Svojim je analizama D. Pejovi rasvijetlio i ukazao ujedno na putove, smjernice i budue zadatke ljubitelja i istraitelja mudrosti. U rasponu promiljanja putova mijena filozofskog miljenja od antike klasine batine do suvremene filozofije Zapada, filozofije egzistencije, ontologije, spoznajne teorije, filozofije znanosti, estetike, hermeneutike i dr. (studije o Hegelovoj filozofiji, novokantijanstvu, Husserlu, Scheleru, Heideggeru, kojim je uvelike fasciniran i zasluan za njegovu recepciju u nas, objavljivanjem njegove prve knjige na hrvatski, O biti umjetnosti (s D. Grliem, 1959), nadalje o Hartmannu, Jaspersu, Adornu, Blochu i mnogim drugima). Poslije jedino mogueg filozofskog sistema (onog Hegelovog) vraa se Pejovi bitnom pitanju kako vratiti filozofiju svojem vremenu, u vremenu nesklonom promiljanju, kad se putovi filozofije i ljudskog opstanka otro razilaze, da bi se nakon skorog probijanja, pa i munog lutanja u Nepoznato, opet negdje sastali (D. P., Protiv struje, 1965). Pitanje je to o perspektivama filozofskog miljenja, o realizaciji filozofije danas i o znanosti kao njenoj alternativnoj izvedenici. Dugujui svoj duhovni ivot umnogom i poticajima, inspiracijama i srodnostima, pa i osobnim boravcima u inozemnim sveuilinim sredinama i susretima s poznatim i priznatim filozofima i piscima (Heidegger, Fink, Gadamer i dr.), D. Pejovi je svoje bavljenje filozofijom zaokruio velikim uiteljima miljenja, uiteljima zanata miljenja (primjerice su to Platon, Aristotel, Descartes, Spinoza, Kant, predstavnici njemakog idealizma, Jaspers, Heidegger), dodajmo ujedno nekim otvorenim pitanjima, odnosno filozofskim zagonetkama. Doivljavajui ih i analizirajui njihove opuse kao trajne pratioce i misaone partnere u dijalogu o stvari miljenja, profesor Pejovi u njima nalazi i pomo u traganju za izgubljenim smislom Moderne (D. P., Veliki uitelji miljenja, 2002), vlastitog promiljanja smisla i sudbine itavog Zapada. Valja ovdje spomenuti i Pejovievu suradnju s Institutom za filozofiju od najranijeg razdoblja, kad je 1973. postao proelnikom Odjela za estetiku i teoriju umjetnosti zagrebakog Ogranka tadanjeg Odsjeka za filozofiju Instituta drutvenih nauka u Beogradu, sve do najnovijeg razdoblja ustroja Instituta kao lan njegova Upravnog vijea (20002004. g.). Sudjelovao je takoer saopenjima u nekoliko meunarodnih znanstvenih skupova: 1989. Miljenje Martina Heideggera i suvremena filozofija (Institut za filozofi-

In memoriam Danilo Pejovi (19282007), Prilozi 6768 (2008), str. 59

ju, Kulturni i informatiki centar SR Njemake i Austrijski kulturni Institut, Zagreb); 1991. Hegel i posthegelovska filozofija (isti); 1999. Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije (Institut za filozofiju), sa priopenjem o nacionalnoj filozofiji u europskom kontekstu. Bio je takoer suradnik asopisa Godinjak za povijest filozofije takoer u izdanju Instituta za filozofiju (1989. g.). Moramo istaknuti da uza svoje bavljenje novovjekovnom i suvremenom filozofijom (Francuska prosvjetiteljska filozofija, Realni svijet, Suvremena filozofija zapada i dr.), profesor Pejovi nije zanemario niti bogatu viestoljetnu povijest domae tradicije miljenja, povijest malog naroda kao nerazdvojnog dijela zajednike europske i svjetske batine. Analizirajui fenomen otvorenosti hrvatske kulture, znaenje i smisao potrebe filozofskog pristupa batini kao i cjelokupnoj naoj nacionalnoj prolosti (1992, Duh i sloboda), prepoznaje on ve u opusu ranih hrvatskih humanista latinista i hrvatskog latiniteta od 9. do 19. st., u djelima najznaajnijih predstavnika raznih duhovnopovijesnih razdoblja (fenomen glagoljatva kao temelja modernog hrvatskog jezika, srednjovjekovne knjievnosti i jezika i dr.), kako on to izrijekom formulira, nau duhovno-povijesnu suvremenost. Istiui zajednike europske izvore njihova miljenja, podrijetlo i uzajamne utjecaje Istoka i Zapada, ali i istovremenost meusobnog proimanja, primanja i davanja, razmatra Pejovi i osebujnosti i bitne znaajke domaih filozofa (J. Dragii, B. Benkovi, F. Petri, M. Vlai, B. Stojkovi, R. J. Bokovi, J. Kriani, sve do novije kulturne povijesti, Lj. Gaj, E. Kvaternik, J. J .Strossmayer, A. Starevi, F. Supilo, S. Radi, A. Cesarec, M. Krlea), tematsko-sadrajne, idejno-duhovne, problemske i stilske vidove njihovih filozofema, lica i nalija hrvatske kulture, prava i politike, jezika i ivota. Pokazujui kako univerzalno u tom smislu obuhvaa i posebno, nacionalno, i u tim svojim razmatranjima Pejovi afirmira svoje temeljno shvaanje otvorenosti filozofskog i kulturalnog diskursa kao pretpostavke i osnove procesa integracije, u ovom sluaju sveukupne kulture malog naroda i svjetske zajednice. Misli Pejovi pritom na ouvanje njegove posebnosti, vlast, ravnopravnost i suverenost, u korist, kako smatra, viih ciljeva, ime je istodobno zacrtan i smjer budunosti, ulaska u veliku zajednicu naroda Europe, odnosno jedinstva mnogostrukog i raznolikog. itati, uti i nastojati razumjeti misaone putove, metode i izvode Pejovieve poruke, neodvojive od njegove osobnosti, ovjeka kakvog smo osobno poznavali i profesora ija predavanja i seminare toliko poticajne za stvar miljenja pamtimo mi, njegovi studenti i sluatelji, znai krenuti ka

In memoriam Danilo Pejovi (19282007), Prilozi 6768 (2008), str. 59

razumijevanju onoga to nam s njime kazuju veliki uitelji miljenja ili, da se slikovito izrazimo, uputiti se filozofiranju. Konkretno, krenuti vlastitim putem naeg ustrajanja na poimanju, otkrivanju i kritikom vrednovanju vlastite prolosti, mjesta i znaenja tradicije kao stalne inovacije, kako je to profesor Pejovi i sam naznaio i emu se na vlastitom ivotnom i misaonom putu neprestance vraao. Ljerka Schiffler