«Mi imamo trinaest nosača aviona, a Francuska jedva jedan.
Sve naše ratove sada možemo
da vodimo sami.» Nisam mogao sopstvenim ušima da poverujem kada sam ovaj biser čuo na francuskoj televiziji od jednog pametnjakovića iz Bušove političke ekipe. Blago zemlji koja po svetu može da ratuje sama! Ako kojim slučajem naprave četrnaesti, biće mi drago da to bude nosač slonova. Biolozi vele da slonovi imaju veliku moć pamćenja. Tako će im životinje jednog dana možda genetski preneti: oni nas lepo čuvaju od nas samih, ali mi nezahvalnici najviše volimo slobodu izražavanja. Nismo ni gori ni bolji od ostalih svetskih naroda, ali oni bi da postanu i ostanu najbolji. Nemamo ništa protiv njih, ali oni imaju nešto protiv nas.
Recimo «Washington Post» među prvima prigovara kanskom festivalu neujednačenost
selekcije, to jest odabir velikog broja frankofonskih filmova. E da se kojim slučajem pojavio jedan od nosača aviona u kanskim vodama, možda bi selektori izabrali najviše holivudskih bisera. Kako bilo, ipak je Amerikanac u Kanu dobio Zlatnu Palmu. Francuska filmska kritika hvali njegovu originalnost, način pričanja priče, lepotu slikanja. Oni koji ništa ne znaju kažu da je ovogodišnji Kan bio najgori, te izabrati najboljega među lošima i nije bilo tako teško. Gospodo kritičari, ako vam se ne sviđa, pravite filmove po sopstvenoj meri, to barem nije teško. Ja velim da nije loše ni kada je loše, umetnosti često ima tamo gde snobovski umovi nisu spremni da je vide. Koliko producentima za utehu, bundaram sebi u bradu: «Bolje snob nego rob!»