ZAPIS NA PRAGU Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao Ovi jauci, to nisam ja, premda sam

ih zbilja uzdisao. Moj pravi zivot, ja sam samo disao. Jer ja zivim i kad pjesma umre. Ja zivim i kad patnja mine. Ima u meni nemira dragog, a ima i moje sirine. Ja pustam i drugog da govori za me. A i sam govorim druge same. Ja ne marim covjek biti ako sam umio ljude bogovski reci. O, ja. Ja sam od sebe i manji i veci. O, ja. Moj drugi i moj treci. Ja ne sanjam o sreci. No ne sumnjam o sreci. Gle ovog dvojstva i trojstva moga: ima u meni tmine, no ima u meni i vedrine, i moja divna sloga.

VJENI PRSTEN Sve e ove stvari jote jednom doi kao to su bile i kako su prole, i ti crni dani, i te plave noi, i ljubavi, edne, strasne, dobrodole; jednom tamo poslije hiljada, hiljada i hiljada ljeta opet emo nai ista svjea ula, ista srca mlada, i taj njeni osmijeh, blagi i domai. Tada opet jednom nad svladanim grobom motrit emo svemir novim osvjetljenjem. Vladat emo opet svojim rosnim sobom, i ljubavnim plaem i poarnim htijenjem; samo ipak nee tada, nadajmo se,

da nas jote taru ove brige rune, i da polet uvis dogaaji kose i plamen za enom nae usne kune. Pa da barem tada, za tisu tisua i tisua ljeta, i jo mnogo vee, primimo na naa srca uzdiua, kao nikad doslije, jedan uzdah sree.

SLABOA Po ovoj magli, ovoj kii o pjano srce, ne uzdii. Ti ljubilo si uzaludu, a sada ite rodnu grudu, i tvoja enja, vapaj roba, trai odnekud pokoj groba. - Tu u skoro da izdahnem, tu u skoro da usahnem, na naem plavom, plavom valu, na naem bijelom, bijelom alu; i sve u nai to sam trebo pod tvojim svodom, Sveto Nebo, plaveti sunca i vedrine nad zemljom stare domovine.

ROBOVANJE Spono vasione! Vjenosti sindira! Uzaludne enje vezem u spirale. Dokle dad rominja, ja iz sobe male sluam kako na ulici vjetar svira.

Proao sam svijetom. Sad sam opet tu. So vlastitih suza vatam u zlom hljebu. I sjeam se da sam na dalekom nebu gledo kako, redom, jasne zvijezde mru. No sad olujina to me nije takla sipa teka zrna, lije ko iz kabla, moi i zeleni zapraena stabla, zvoni ritmom bune na odjeku stakla. Ne mogu da slomim taj eljezni krug. No do jue, oho, nisam imo brae. Ponizna i smjerna svaka patnja znat e, sad me svaki putnik motri kao drug. Spokojan sam danas. Ja sam jue psovo. Sada hou, svjestan o tekome lancu, da izbjegnem smrti u hajdukom klancu i da s duom sanja ivim svoje Novo. Ljubav biva tiha. Strast se doima. A kad idem putem, ja bih rado znao da li na susretu, dobar ili zao, plam poznanstva gori u snim oima. ULINI PJEVAI S tugom i jaukom praznih eludaca siavi s visova nebotina krova u sumornu brigu veernjih pijaca urliemo uzbuena slova. Paramo tiinu i cijepamo tminu. Priat emo noi skasku ideala, slikat emo gradu predgraa u smradu. Pronali smo biser u kalu, kanalu, kao u raspadu kakvu asnu nadu. Mi pjevamo gradu o naemu jadu. Ne putaju vihor na podij lokala,

mi smo olujina to ne smije u kue. Za nae vidike budunost je mala. Pit emo u pajzlu sutra u svanue. Mrtvi narod ut e, s pjesmom, srce vrue. Potrebni smo hljeba, mesa i odijela. Potrebni smo juhe da nam tijelo zgrije. Potrebni smo ruha i zalogaj jela. Svaki od nas treba banku ili dvije. Stoji rije: ne kradi nego trudi, radi. Hoe li s prozora pasti aka srebra, milodar za poderanu etu? Mi to tek udarce u rebra sakupljamo guranjem po svijetu imamo li liru na zvunom tanjiru? Mi smo meso koje pomrina jede. Zbrojit emo pare na sakritoj klupi u cvjetnjaku gdje miriu rezede, dok u san mrtvaki pada ivot tupi. Spavat emo danju na krilu djevice majke, mlade zemlje, dok se evice u vis plavi krile, uiteljke, pjevice.

ESTITKA ZA ROENDAN Na dan kad imah dvaesedam ljeta u cvjetnom sjaju julskog perivoja ko listak moje srce zatrepeta, jer tebe srete, Izabrana moja. Plea mi kau breme tvojih sjeta, a oi oaj to ikad postoja, pokerko Treeg Boga Parakleta, sa zvunom duom tijih slavopoja. Niko mi nije reko tvoje ime, ni tvoju tugu preko parka pusta, al neizbrisiv peat Hjeronime biljei tvoja idealna usta, i ne znam ime, i ne znam prezime, al poznam botvo usred hrama pusta. II Na golo srce gazi stopalima, dok nudi Svjetlu umjetniku glavu, i ti, to vlada pjesnikovim snima, preovaploti vjenu Vidosavu. Dostojna mira i vea od rima, sjajui ovom horizontu plavu, donosi zlatno sunce drugih klima i tvoju pjanu duu mirisavu. I dokle dijeli gordi ar pogleda, prosjakom ljudstvu carsku milostinju, tvoj vedri osmijeh kroz srca od leda, ko zora rua u docnome inju,

svu nau staru misao izjeda i potapa je u sinjem milinju.

MENI BEZ MENE Ure od smole cure besmisleno, sumorni ovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno; i sve je danas prazno beskonano, a vjetar duva, duva bezutjeno na gole due koje neprestano itu i grle beznadno, beskrajno.

ODLAZAK U slutnji, u enji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenak Braa, Imotskoga. I bljesak slavna esitopera, i miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem; da ujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem; da vie ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama.

ODMAZDA CVIJEA Ranjavaju me mirisi i duhe, i tamni plamen pogaene trave. I patim radi ute biljke suhe nemir u srcu, strepnju, i bol glave; a kada kitu pohranim u vodi, dua je cvijea ubod nove rane; i cijela bata u novu enju plodi, i cijela zemlja u mirluhu plane. I kako zadah prama enskih kosa ara mi ivi oblik cijele ene, tako mi mrtvi listak vruih rosa ara opojnost irom Vaseljene.

NOU Mnoge misli struje nou, rone misli, crne slutnje; ne znam vie to ja hou, ujem trube, frule, lutnje; zebem dok me bije zima u skrenim zglobovima, i dok traim uzavrelu krv u ovom bijesnom elu. - Sedam brata to ih imah lee sad na ratitima; sedam sestra to imadoh zemlji i daljini dadoh; a nebesa moja tmasta boji prepast ljubiasta; to su moji zadnji dani, ovi dani izbrisani i bolesni ivci vrite: to je bolest, ne bojite!

VREMENA Kroz ova divska vremena mnogi su moni i jaki, dok druge tlak bremena titi u njinoj raki, i jedni teku lovor-vijence, a drugi ude sjenke, zdence. A neki od nas, praznih aka, vrebaju zelen mir vonjaka i ivopisne perivoje sa sagom cvijetka ili hvoje, znadu da nema nita bolje no zelen gaj i cvjetno polje; i Ravijojla, bijela ljuba, nad mukim mirom drevna duba