Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao to je opravdano prikazati ma koju stvar, koja

doista postoji, nekom drugom koja ne postoji. DANIEL DEFOE

PRVI DIO Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodie se 194... u Oranu. Prema opemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira obinog ivota. Na prvi pogled Oran je doista sasvim obian grad, obina francuska prefektura na alirskoj obali. Grad je, valja priznati, sam po sebi ruan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismo uoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u drugim zemljopisnim irinama. Kako da, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepet krila ni utanje lia, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godinjih doba odraava se jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom atmosferom i koaricama cvijea koje mali prodavai dopremaju iz gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i ari isuene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se moe tada samo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U naem gradiu (je li to uinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i da nastoje stei navike. Nai sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najvie se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove, da se posluim njihovim izrazom. Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno, oni te radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u sedmici zaraditi mnogo novaca. Podvee, kad naputaju svoje urede, sastaju se u odreeni sat u kavani, eu istim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i kratke, dok poroci starijih ne premauju kuglaka drutva, drugarske veere i klubove, gdje se igra za velike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta. Kazat e netko da to nije odlika naega grada i da su, openito uzevi, svi nai suvremenici takva soja. Nema sumnje da u nae dane nita nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjaju nema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain ivota. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mukarci i ene prodiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugakoj navici udvoje. Izmeu tih krajnosti esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajui vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.

Svakako je originalnije da u naem gradu umiranje moe ovjeku zadati tekoa. Tekoa nije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako rei podupiru, podravaju, gdje ovjek moe u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba njenosti i blagosti, drago mu je kad se moe o neto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja, vanost poslova koji se tu sklapaju, beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta uitaka sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na ovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vruine, a istoga trenutka itavo puanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima i odbicima. Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, moe biti jako neudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu. Tih e nekoliko uputa moda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je na grad. Uostalom ne valja nita preuveliavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno i kako je banalan ivot koji se tu provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo dane bez tekoa. A kako na grad pogoduje navikama, moe se rei da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A nae iskreno, simpatino i radino puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno potovanje. Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez due moe nam se uiniti kao neko odmaralite koje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejza kojemu nema premca, usred gole visoravni, okruene blistavim breuljcima, ispred zaljeva savrenih obrisa. Moglo bi se tek poaliti to je izgraen tako da okree lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora traiti ne bi li ga negdje spazio. Nakon svega toga priznat emo lako da nita nije moglo potai nae sugraane da naslute iznenadne dogaaje koji se dogodie u proljee te godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza tekih nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e se fakti koje iznosim uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No piem kroniku, a kroniar ne moe na kraju krajeva voditi rauna o tim proturjejima. Jedina je njegova zadaa da kae: To se dogodilo, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u ivot itavog puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi govori li istinu. Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu sluaj nije omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovlauje da postupa kao povjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspolae uvijek dokumentima. I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedo anstvo, to su zatim svjedoanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je jo... No moda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi preao na samu stvar. Izvjetaj o prvim danima mora biti neto podrobniji. *** Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se o crknutog takora koji je leao usred stubita. Toga asa ne pomisli nita, nego odgurne ivotinju i poe niza stube. No stigavi na ulicu, sjeti se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda

je doao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjevi kako stari Michel reagira, osjeti jo jae da je njegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost toga takora bila inila samo bizarnom, dok je pazikua bio naprosto sablanjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kui nema takora. Doktor je dodue tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kui nema takora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio naaliti. Iste je veeri Bernard Rieux, uavi u kuu, traio prije nego to e se popeti, svoje kljueve, kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog takora, kako se nesigurno kree, a dlaka mu je nekako vlana. Sada je stao kao da trai ravnoteu, ponovno kree prema doktoru, staje, okree se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je neto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegova ena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko ljeilite. Nae je gdje lei u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmijeila: - Vrlo se dobro osjeam - ree. Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajala na nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao neko, mada je navrila trideset godina. Moda je to bilo zbog osmijeha koji je bio jai od svega ostalog. - Spavaj ako moe - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u vas odvesti na podnevni vlak. Poljubi elo koje se bilo malko ovlailo. Smijeak ga otprati do vrata. Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i optui derane koji se glupo naalie stavivi nasred hodnika tri crknuta takora. Mora da su ih uhvatili velikim miolovkama, jer su bili raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, drei takore za ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali nita! - Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih! Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete vanjskim etvrtima gdje su stanovali njegovi najsiromaniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i pranim ulicama, kante za smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako proao Rieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke prljave krpe. Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; leao je u sobi to je gledala na ulicu, a sluila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijae to stari panjolac kotunjava lica, izrovana borama. Pred sobom je na pokrivau imao dva lonca, a u njima graak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao je kao da su mu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara. - Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...

- Da - ree ena - susjed je pokupio tri. Stari je trljao ruke. - Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad. Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima. Zavrivi posjete, vrati se kui. - Gore vas eka telegram - ree gospodin Michel. Doktor ga upita je li vidio novih takora. - O, ne - ree pazikua - sada ja vrebam, razumijete, pa se one svinje ne usuuju. Telegram je Rieuxa izvijestio da e sutradan stii njegova majka. Dolazi da se brine za kuu dok bolesnica bude odsutna. Uavi u svoj stan, doktor nae njegovateljicu i vidje enu na nogama: obukla je putni kostim i naminkala obraze. Rieux joj se nasmijei. - Dobro je - ree - vrlo dobro. Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaa kola. Ona je gledala kupe. - To je za nas preskupo, je li? - Mora biti - ree Rieux. - to je to s tim takorima? - Ne znam. udna stvar. No svakog asa... Onda joj ree veoma brzo da je moli za oprotenje; da je morao na nju vie paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoe kazati neka uti. No Rieux nato doda: - Sve e biti bolje kad se vrati. Poet emo iznova. - Da - ree ona blistavih oiju - poet emo iznova. Trenutak zatim ona mu okrenu lea i stade gledati kroz prozor. Na peronu se svijet urio i gurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. On zovnu enu po imenu, a kad se okrenula, vidje da je njezino lice vlano od suza. - Ne - ree blago. Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grevit. Ona duboko uzdahnu. - Sad idi, sve e biti dobro. On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne vidje vie njezin smijeak.

- Molim te - ree - pazi na svoje zdravlje. Ali ga ona nije mogla uti. Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naie na gospodina Othona, suca istraitelja, koji je drao svoga djeaia za ruku. Doktor ga upita da li putuje. Gospodin Othon, dug i crn, podsjeao je svojom vanjtinom na finoga gospodina (kako se to nekada zvalo), ali i na slubenika pogrebnog drutva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno: - ekam gospou Othon koja je pola da izrazi svoje potovanje mojoj rodbini. Lokomotiva se oglasi zvidukom. - takori... - ree sudac. Rieux se tre kao da e poi prema vlaku, ali se okrenu prema izlazu. - Da - ree - nije to nita. Uto proe nosa koji je drao ispod ruke sanduk pun takora. To je bilo sve to je doktoru ostalo u pameti kad se sjeao toga trenutka. Istoga dana poslije podne, tek to je poeo ordinirati, Rieux primi nekog mladog ovjeka za koga mu rekoe da je novinar i da ga je ve ujutro traio. Zvao se Raymond Rambert. Niska rasta, pleat, energina lica i bistra pogleda, Rambert je bio odjeven sportski; rekao bi ovjek da se u ivotu dobro snalazi. Nije okoliao. Vodi anketu za velike novine to izlaze u Parizu: zanima ga kako ive Arapi, pa eli obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Rieux mu ree da to stanje nije povoljno. No prije nego e zai u stvar, htjede saznati da li novinar smije kazati istinu. - Jasno - odvrati mladi doktoru. - Hou rei, smijete li osuditi to stanje u cijelosti? - U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi takva osuda bila neosnovana. Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da je, stavljajui to pitanje, htio saznati da li Rambertovo svjedoanstvo moe biti izneseno bez ikakve ograde. - Priznajem samo takva svjedoanstva i stoga neu poduprijeti vae informacije svojima. - Tako bi govorio Sain-Just - ree novinar smijeei se. Rieux ree, ne podiui glas, da ne zna o tome nita, no da tako govori ovjek kojem je dodijao svijet u kom ivi, ali mu ipak nisu omrznuli blinji u tolikoj mjeri da bi popustio nepravdi. Rambert je, uvukavi vrat meu ramena, gledao doktora. - Drim da vas razumijem - ree napokon ustajui.

Doktor ga isprati do vrata. - Zahvaljujem vam to stvar tako primate. Rambert je odjednom postao nestrpljiv: - Da - ree - razumijem i molim da mi oprostite to sam smetao. Doktor mu stisne ruku i ree da bi se mogla napisati zanimljiva reportaa o mnotvu crknutih takora koji se sada nalaze po gradu. - Ah - oivi Rambert - to me zanima. U pet sati poslije podne, kad je izaao da ponovno obie svoje bolesnike, doktor srete na stubitu ovjeka koga je nekoliko puta sreo kod panjolskih plesaa koji stanovahu u najviem katu njegove kue. Bio je jo mlad, krupan i teak, lice masivno, iarano borama i precrtano gustim obrvama. Jean Tarrou pomno je puio cigaretu, promatraju i posljednje trzaje takora koji je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podie prema doktoru svoje sivkaste o i, pogleda ga mirno, ali znaajno, zaeli dobar dan i doda da je pojava tih takora zaista udna. - Da - ree Rieux - no postaje pomalo nesnosna. - U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli neto slino pa se uzbuujemo. No menije to zanimljivo, bez sumnje vrlo zanimljivo. Tarrou proe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda takora koji je sada bio nepomian, a onda se nasmijei Riexu: - Uglavnom je to stvar pazikue, zar ne, doktore? Pazikuu nae doktor upravo pred kunim vratima: naslonio se na zid kraj ulaza, a na licu koje bi obino bilo tamnorumeno odraavao se umor. - Da, znam - ree stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom novom otkriu. - Sada ih nalazim po dva ili tri. Ali u drugim kuama je isto. inilo se da je satrven i zabrinut. Mehanikom kretnjom trljao se po vratu. Rieux ga upita kako se osjea. Nije, dabome, htio rei da se ne osjea dobro. Ali, eto, nije kao prije. On dri da je to stvar raspoloenja. Ti su ga takori razljutili i jo ga uvijek ljute; sve e biti bolje kad budu opet nestali. No sutradan ujutro, 18. travnja, doktor, koji je doveo s kolodvora majku, nae gospodina Michela upalih obraza, tako da je izgledao jo gore. Od podruma do tavana, desetak je takora lealo po stubitu. Kante za smee susjednih kua bile su pune. Doktorova mati nije se udila primivi tu vijest. - To se dogaa - ree. Bijae to mala starica, srebrnaste kose, crnih i blagih o iju.

- Sretna sam to te opet vidim, Bernard - govorila je ona -to tu mogu takori? On je odobravao; da, kad je ovjek s njom, sve mu se ini lako i tako je uvijek bilo. Ipak je telefonirao opinskom zavodu za deratizaciju; poznavao je direktora. Je li on uo za takore koji u velikom broju izlaze iz svojih rupa da skapaju napolju? Mercier, tako se zvao direktor, uo je o tom priati; ak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od luke pronaeno pedesetak takora. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao prosuditi, ali je drao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati. - Da - ree Mercier - ako dobijem nalog. Ako misli da nije teta truda, mogu pokuati da dobijem nalog za uredovanje. - Daj - ree Rieux - koditi nikako nee. Dvorkinja, koja je vodila kuanstvo, upravo mu je bila priopila da je u velikoj tvornici u kojoj radi njezin mu skupljeno nekoliko stotina takora. Bilo kako mu drago, ali nekako u isto vrijeme nai su se sugraani poeli uznemirivati. Jer od osamnaestog nadalje, tvornice, javna skladita izbacivahu na stotine uginulih takora. U nekim sluajevima trebalo je ivotinje dotui, jer se njihova agonija odvie otegla. Ali od gradske periferije, pa do centra, svagdje kuda je dr. Rieux prolazio, svagdje gdje se nai sugraani skupljaju - takori su ih ekali u hrpama, naslagani na kantama od smea ili u dugim redovima uzdu kanala. Veernja tampa prihvati se tog predmeta istoga dana, pitajui opinsku upravu da li togod namjerava, da ili ne, i kakve hitne mjere kani poduzeti da svoje opinare zatiti od te odvratne najezde. Opinska uprava nije nita nakanila, niti je ita namjeravala, ali je - za poetak - sazvala opinsko vijee, da bi se stvar razmotrila. Zavod za deratizaciju dobi nalog da skuplja uginule takore svakoga dana u zoru. Poto skupljanje bude dovreno, dvoja e kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za spaljivanje otpadaka, gdje e biti unitene. No iduih dana stanje se pogoralo. Broj glodavaca koje bi pokupili sve je vie rastao, a berba je svakoga jutra bila obilatija. etvrtog dana takori poee izlaziti u grupama da uginu skupno. Iz raznih skrovita, podzemlja, podruma, oni bi se uspinjali u dugim teturavim redovima, na svjetlu bi stali jo jae posrtati, okretati se oko svoje osi i skapavati blizu ljudskih bia. Nou bi se po tijesnim hodnicima i uliicama jasno ulo kako pocikuju u smrtnoj borbi. Ujutro bi ih naao gdje su se pruili u kanalu uz cestu: iz iljaste im njuke viri krvavi cvijet; jedni naduti i truli, drugi ukoeni i tvrdi, a brci im jo stre. I u samome gradu nalazile bi se manje hrpe po stubitima ili dvoritima. Dolazili bi takoer u neke uredske prostorije da uginu pojedinano; dolazili bi na kolska igralita, a katkada i na kavanske terase. Nai sugraani nailazili su na takore na najprometnijim mjestima grada. Stari trg u sreditu grada, bulevari, obalna promenada - bijahu mjestimice oneieni. Oien u zoru od uginulih ivotinja, grad bi se njima kroz dan ponovo napunio. Deavalo se da po koji no ni eta osjeti pod svojom nogom gibljivu masu svjee crkotine. Rekao bi ovjek da se zemlja u koju su bile usaene nae kue oslobaa svojih otrovnih sokova te puta da se na njenoj povrini pojave gnojni irovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini. Zamislite samo kako je na pitomi gradi bio osupnut i zaprepaten, nalik na zdrava ovjeka ija je gusta krv poela najednom stvarati uda.

Stvari su dole tako daleko da je agencija Infordok (Informacije, dokumentacija, obavijesti o bilo kojem predmetu) objavila u svojoj besplatnoj emisiji preko radija da je samo dvadeset petoga toga mjeseca pokupljen i spaljen est tisua dvjesta trideset i jedan takor. Ta brojka, potkrepljujui svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao, znatno je poveala zabunu. Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je, istina, neprilina, pa i odvratna, ali nita vie. Sada su pak primijetili da se u toj pojavi kojoj se jo ne moe ocijeniti doseg, ni odrediti uzrok, krije neka prijetnja. Samo je stari astmatini panjolac dalje trljao ruke i ponavljao sa senilnim zadovoljstvom: Izlaze, izlaze! Dana 28. travnja Infordok objavi oko osam tisua takora, a tjeskoba u gradu dosegnu vrhunac. Ljudi su poeli zahtijevati radikalne mjere i optuivati vlasti, a neki koji su imali kue uz more, stadoe govoriti da e se onamo povui. No sutradan je agencija objavila da je fenomen naglo prestao i da je deratizacijska sluba skupila tek neznatnu koliinu uginulih takora. Grad je odahnuo.

Ipak je istoga tog dana u podne dr. Rieux, zaustavivi auto pred kuom, spazio na kraju ulice pazikuu koji je muno hodao: glavu je opustio, ruke i noge rairio, pa je bio nalik na pajaca koji smijeno pokree nogama i mae rukama kad se potegne za konac. Starac je uhvatio ispod ruke sveenika koga doktor prepozna. Bijae to otac Paneloux, ueni i borbeni jezuit koga bi koji put sretao, a bio je veoma cijenjen u naem gradu pa su ga tovali i oni koji ne mare za religiju. Priekao ih je. Starome su Michelu o i blistale, a plua su mu radila poput mijeha. Nije se dobro osjeao pa se htio proetati. Ali osjetivi estoke boli na vratu, ispod pazuha i u preponama, morade se okrenuti kui i zamoliti oca Panelouxa da mu pomogne. - Nadolo mi je kao neki otok - ree on. - Mora da sam se pretegnuo. Pruivi ruku kroz okno automobila, doktor proe prstom oko vrata koji mu je pruao Michel. Na bazi se stvorio neki vor, tvrd kao drvo. - Lezite u postelju, izmjerite temperaturu, posjetit u vas poslije podne. Poto je pazikua otiao, Rieux upita Oca Panelouxa to misli o toj takorskoj aferi. - Oh - ree pater - to mora da je neka epidemija - a njegove se oi nasmijeie iza okruglih naoala. Nakon objeda Rieux ponovno pro ita telegram ljeilita, koje mu je javljalo dolazak njegove ene. Uto zazvri telefon. To ga je zvao jedan od njegovih bivih pacijenata, opinski

inovnik. Dugo je patio od suenja aorte, a kako je bio siromaan, Rieux ga je lijeio besplatno. - Da - ree - znam da me se sjeate. No radi se o nekom drugom. Doite brzo; kod moga susjeda neto se dogodilo. Zadihao se govorei. Rieux pomisli na pazikuu i odlui da ga posjeti kasnije. Nekoliko minuta nakon naziva ue u nisku kuu Faidherbove ulice, na gradskoj periferiji. Na stubitu koje bijae hladovito i smrdljivo srete Josepha Granda, opinskog inovnika, koji mu je silazio u susret. Bijae to ovjek pedesetih godina, dugaak, pognut, uskih ramena i mravih udova; imao je ute brkove. - Bolje je - ree stigavi do Rieuxa - no mislio sam da e preminuti. Useknuo se. Na drugom i posljednjem katu, na lijevim vratima, Rieux pro ita napisano crvenom kredom: Uite, ja sam objeen! Uoe. Nad prevaljenim je stolcem visilo ue, poto je stol gurnut u kut. No ue je visilo prazno. - Skinuo sam ga na vrijeme - govorio je Grand, koji kanda uvijek bijae u potrazi za rijeima, premda se izraavao nadasve jednostavno. - Upravo sam izlazio kad zauh tropot. Kad sam vidio natpis, kako da vam kaem, mislio sam da je to neka ala. No on je zajauknuo tako udno, a moglo bi se rei i strano. Poeao se po glavi. - Drim da to mora biti bolno... Onda sam uao, naravno! Zatvorili su vrata i zastali na pragu svijetle i zrane sobe, koja je bila siromano namjetena. Omalen ovjek okrugla lica leao je na mesingastu krevetu. Snano je disao i gledao ih zakrvavljenim oima. Doktor se ne mae. Izmeu udisaja i izdisaja kao da slua smrtnu ciku takora. No nigdje se nita nije micalo. Rieux poe prema postelji. ovjek nije pao svisoka, ni odvie naglo: kraljeci su izdrali. No malo asfiksije, dabome. Trebat e rendgenski snimak. Dade mu injekciju kamforova ulja i ree da e za nekoliko dana sve biti u redu. - Hvala, gospodine doktore - ree pacijent priguenim glasom. Rieux upita Granda je li obavijestio policiju, a inovnik se smete, kao da je kriv: - Ne - ree - ne! Mislio sam da je najpree... - Jasno! - prekinu ga Rieux. - Ja u se pobrinuti. No u taj as bolesnik se tre i sjede u postelji, uvjeravajui doktora da to nije potrebno. - Umirite se - ree Rieux. - Nije to nita, vjerujte, ali ja moram podnijeti prijavu. - Oh! - odvrati bolesnik.

I spusti se natrag u postelju, zabaci glavu i stade grevito plakati. Grand, koji je za to vrijeme natezao svoj brk, sada mu se prikui. - Hajde, gospodine Cottard - ree on - morate shvatiti. Doktor je tako rei odgovoran. Kad bi vam dunulo u glavu da pokuate iznova... No Cottard ree, obliven suzama, da nee vie nikada, da ga je bila uhvatila panika i da sada eli samo da ga puste na miru. Rieux je pisao recept. - Dobro - ree. - Pustimo sada te stvari. Doi u opet za dva-tri dana. Ali nemojte praviti gluposti. Napolju ree Grandu da mora izvijestiti policiju, no da e rei komesaru da ne poduzme istragu prije dva dana. - Ove noi treba na nj pripaziti. Ima li rodbine? - Ne znam da li je ima. No mogu ja. Stresao je glavom. - A vidite, mogu rei da ga i ne poznam. No moramo pomagati jedni drugima. Prolazei hodnikom, Rieux je mehaniki pogledao kutove i zapitao Granda jesu li takori potpuno nestali iz njegove etvrti. inovnik nije znao o tome nita. Priali su mu dodue o toj stvari, ali on ne pridaje mnogo vanosti takvim glasinama. - Imam druge brige - ree. Rieux mu je ve stiskao desnicu. urilo mu se k pazikui pa da onda napie eni pismo. Kolporteri veernjih novina izvikivahu da je najezda takora zaustavljena. No Rieux nae svog bolesnika gdje se nagnuo iz kreveta, samo to nije ispao, i silno se napinje, bacajui ruiastu u u limenu posudu za smee. Nakon dugotrajnih napora, pazikua je, sav usopljen, ponovo legao. Temperatura je dosegla 39,5, a limfne lijezde na vratu veoma su mu natekle, natekli su i udovi a dvije tamne mrlje irile su se po slabinama. Tuio se da ga sada boli iznutrica. - Pali - govorio je - taj me gad pali! Jezik mu je bio aast i odebljao pa je vakao pojedine rijei, a izbuljene, okrugle oi, to ih je podigao prema doktoru, caklile su se od suza to ih je izazvala glavobolja. Njegova je ena tjeskobno pogledala Rieuxa koji je uporno utio. - Doktore - ree ona - to mu je? - Moglo bi biti svata. Zasada nije sigurno. Do naveer dijetna hrana i neto za ienje. Neka mnogo pije.

Pazikuu je upravo morila e. Vrativi se kui, Rieux telefonira kolegi Richardu; to je bio jedan od najvienijih lijenika u gradu. - Ne - ree Richard - nisam primijetio nita izvanredno. - Groznica s lokalnom upalom? - E jesam, jesam, dva sluaja s jako upaljenim limfnim lijezdama. - Abnormalno jako? - Hm - odvrati Richard - normalno i abnormalno, to su, znate i sami... No bilo ovako ili onako, pazikua je naveer bulaznio i grdio takore. Temperatura se popela na 40 stupnjeva. Rieux pokua fiksacijski apsces. Kad ga je zapekao terpentin, pazikua je zaurlao: Svinje! lijezde su se jo poveale, a bile su na opip tvrde kao drvo. ena se bolesnikova silno prepala. - Ostanite budni - ree joj doktor - i zovnite me ako ustreba. Sutradan, 30 travnja, mlaki je vjetri puhao s modro-vlanog neba. Donosio je miris cvijea koji je dopirao s najudaljenije periferije. Jutarnji se amor po ulicama inio ivlji i veseliji no obino. itav je na gradi, osloboen mukle zebnje koja ga je muila prole sedmice, osjeao taj dan kao dan obnove. I Rieux, koga je umirilo pismo to ga je primio od ene, sie laka srca k pazikui. I doista, temperatura je izjutra spala na 38 stupnjeva. Delirantno je stanje prestalo. Bolesnik se, oslabljen, smjekao u svom krevetu. - Bolje je, zar ne, gospodine doktore? - ree ena. - Poekajmo. No u podne se groznica ponovo javi, a temperatura se u jednom mahu pope na 40. Bolesnika je ponovo zahvatio delirij, a vratilo se i bacanje. Vratne lijezde bijahu veoma osjetljive na opip, a bolesnik kao da se trudi da dri glavu to dalje od tijela. Njegova je ena sjedila na podnoju kreveta, ruke je poloila na pokriva i drala njeno bolesnikove noge. Gledala je Rieuxa. - ujte - ree ovaj - moramo ga izolirati i pokuati posebno lijeenje. Telefonirat u u bolnicu; otpremit emo ga bolnikim kolima. Dva sata kasnije, u kolima, doktor i ena naginjahu se nad bolesnika. Iz njegovih usta, koja su bila obloena fungoznim izraslinama, izlazile su nepotpune rijei i reenice: takori, ree, takori... Zelenkast, usne kao od voska, vjee kao od olova, dah isprekidan i kratak, razapet oteklim lijezdama, uronjen u svoj leaj, kao da ga hoe za sobom zatvoriti i kao da ga neto,

doavi iz dubine zemlje zove i doziva bez prestanka - pazikua se guio pod nevidljivom morom. ena je plakala. - Zar vie nema nade, gospodine doktore? - On je mrtav - odvrati Rieux. Moe se rei da je smrt pazikue obiljeila konac perioda koji bijae ispunjen nejasnim i udnim znakovima te poetak jednog drugog, razmjerno teeg, kad se zbunjenost prvog doba pretvarala pomalo u paniku. Nai graani nisu nikada pomislili - sada im je to bilo potpunu jasno - da bi njihov gradi mogao biti naroito podesno mjesto gdje e takori ugibati na suncu i pazikue umirati od udnih bolesti. S toga gledita oni su bili u zabludi, a njihove je nazore trebalo podvri reviziji. Da je sve stalo pri tome, navike bi zacijelo prevladale i nikome nita. No drugi meu naim sugraanima koji nisu uvijek bili ni pazikue, ni siromasi, morali su poi putem kojim je prvi poao gospodin Michel. Toga asa poee se ljudi plaiti, a potom i razmiljati. Ipak prije nego to ue u potankosti, razmatrajui ove dogaaje, pripovjeda smatra korisnim da o periodu koji je netom opisan dade svjedoanstvo drugoga jednog svjedoka. Jean Tarrou, koga smo sreli ve na poetku pripovijesti, nastanio se u Oranu nekoliko sedmica prije, boravei u velikom jednom hotelu u gradskom centru. Bio je oito dosta imuan da ivi od svojih prihoda. No premda se grad priuio na nj, nitko nije znao otkuda dolazi, ni zato je ovdje. ovjek bi ga sretao na svim javnim mjestima. Otkako je poelo proljee, viali su ga mnogo na plai: esto je plivao i vidjelo se jasno kako u tom uiva. Dobriina, uvijek nasmijeen, on je, rekao bih, volio sve prirodne uitke, ali im nije robovao. Doista, ljudi su primijetili samo to: da se mnogo drui sa panjolskim plesaima i sviraima koji su dosta brojni u naem gradu. To mu je bila jedina navika. Svakako i njegove biljeke tvore neku vrstu kronike o tome tekom razdoblju. No ta je kronika neto posebno jer kao da najradije biljei stvari beznaajne i sitne. U prvi mah, ovjek bi mogao pomisliti da se Tarrou dovijao, gledajui stvari i bia kroz debeli kraj dalekozora. U opoj pometnji on se, openito uzevi trudio da bude povjesniar onoga to nema povijesti. Tu bismo mogli poaliti, zakljuujui odatle da taj ovjek nema moda dovoljno srca. Ipak je sigurno da te biljeke pruaju kronici toga razdoblja mnotvo sporednih pojedinosti koje su takoer vane; a njihova e bizarnost sprijeiti da tu zanimljivu osobu olako osudimo. Prve biljeke to ih je Jean Tarrou unio u svoje papire, datiraju od njegova dolaska u Oran. One pokazuju, odmah s poetka, udno neko zadovoljstvo to se, eto, naao u gradu koji je sam po sebi tako ruan. Potanko opisuje oba bronana lava koji rese gradsku vijenicu, a zatim se daje na dobrohotna razmatranja o pomanjkanju drvea, o nezgrapnim kuama i apsurdnome planu grada. Tarrou umee i dijaloge to ih je uo u tramvaju ili na ulici, ne dodajui nikakav komentar, osim za jedan razgovor, koji se odnosio na nekoga Campsa. Tarrou je prisustvovao razgovoru dvojice tramvajskih konduktera: - Ti si poznavao Campsa? - rekao je prvi. - Campsa? Onoga dugonju s crnim brkovima? - Jest. Bio je skretniar.

- Tako je. - I, eto, umro. - Ah, a kada? - Nakon one zgode sa takorima. - Vidi vraga! A to mu je bilo? - Ne znam, groznica. I onda, zna, nije bio snaan. Imao je pod pazuhom irove. Nije bio dosta otporan, eto. - A ipak mi se inilo da je kao svi drugi. - Ne, ne; bio je slab na pluima, a svirao je u limenoj glazbi. A puhati uvijek u trubu troi plua. - Ah - odvrati drugi - kad je ovjek bolestan, neka ne pue u trubu. Nakon tih primjedbi Tarrou se zapitao zato je Camps pristupio glazbenom drutvu kad su se tome protivili njegovi najoitiji interesi. Pitao se koji su ga duboki razlozi potakli, da stavi ivot na kocku samo da u nedjelju moe obilaziti gradom kao lan limene glazbe? Tarroua se zatim dojmio, rekao bih povoljno, prizor koji se esto odigravao na balkonu, suelice njegovu prozoru. Njegova je soba gledala, naime, na malu poprenu ulicu, gdje su spavale make u sjeni zidova. Svakoga dana, nakon objeda, u doba kad cijeli grad drijema, jedan bi se stari pojavio na suprotnom balkonu. Njegova je kosa bila bijela i pomno zaeljana, a drao se uspravno i strogo u svom odijelu vojnikoga kroja. Takav bi stao na balkon i poeo dozivati make, govorei: Mic! mic! Srdano i rezervirano u isti mah. Make bi dizale glavu i onako sanene, blijedo pogledavale, ali se ne bi odmah makle. Stari je, meutim, razdirao komadie papira i sputao ih na ulicu, a ivotinje, privuene ovom kiom bijelih leptira, uzee se primicati, pruajui kolebljivo apu prema posljednjem komadiu papira. Tada bi stari pljunuo snano i precizno na maku, a kad bi jedan od njegovih ispljuvaka pogodio cilj, on bi se nasmijao. Tarroua je definitivno predobio trgovaki karakter grada, jer vanjtina, ivost, pa i same radosti i zabave - sve je to rekao bih, diktirano potrebama trgovine. Ta osebujnost, to je izraz kojim se slui u svojim biljekama, njemu se veoma svidjela, a jedna od njegovih pohvalnih napomena zavrava ak uzvikom: Napokon! To je jedino mjesto gdje putnikove biljeke poprimaju neko osobno obiljeje. No teko je presuditi to to znai i je li to ozbiljno. Tako, na primjer, iznijevi da je otkrie jednoga crknutog takora potaklo hotelskog blagajnika da pogrijei u raunu, Tarrou dodaje nesigurnijom rukom, tako da je rukopis -inae veoma itljiv - na tome mjestu manje jasan: Pitanje: kako da ovjek postigne da ne gubi vrijeme? Odgovor: osjetiti ga u svoj njegovoj duljini. Sredstva: provoditi dan u ekaonici zubara, na neudobnoj stolici; ivjeti na svom balkonu nedjeljom poslije podne; sluati predavanja na jeziku koji ne razumijemo; odabirati eljeznike veze koje su to dulje i to nezgodnije i putovati, naravno, stojei; stajati u repu pred kazalinim alterima, a ne uzeti karte itd. itd. No odmah nakon tih zastranjivanja, biljeke donose toan opis naih tramvajskih kola koja imaju oblik amca, koja

su neodreene boje i obino prljava. A ta razmatranja zavrava primjedbom: To je vano i spomena vrijedno, to ne objanjava nita. No evo za svaki sluaj Tarrouove obavijesti o takorima: Danas je stari od preko puta zbunjen i razo aran. Nema vie maaka. One su zaista nestale: uzbuuju ih crknuti takori koji se nalaze u velikom broju po ulicama. Drim da make nikako ne jedu crknute takore. Sjeam se da to moje nisu mogle ni smisliti. Ipak se moraju vrsti po podrumima, a stari se zbunio. Nije tako pomno oeljan i nije tako krepak. Osjea se da je nemiran. Nakon nekoliko trenutaka vratio se u kuu. No jednom je pljunuo, uprazno. U gradu je danas zaustavljen tramvaj, jer je u kolima naen uginuli takor koji je onamo stigao bog bi znao kako. Dvije ili tri ene izaoe. takor je izbaen. Tramvaj je krenuo dalje. U hotelu mi je noni uvar, ovjek dostojan povjerenja, rekao da ti takori slute na zlo i da oekuje neku nesreu. Kad takori naputaju brod... Rekao sam da je to istina za brodove, no da nije provjereno to se tie gradova. Ipak je njegovo uvjerenje nepokolebljivo. Zapitao sam ga kakva se nesrea - po njegovu miljenju - sprema. Nije znao odgovoriti, jer da se nesrea ne moe nikad predvidjeti. Ali ne bi se udio kad bi kakav potres ispunio njegova predvianja. Priznao sam da je to mogue, a on me upitao da li me to uznemiruje. Jedina stvar, koja me zanima, rekoh mu ja, jest kako u nai nutarnji mir. On me potpuno shvatio. U hotelskom restoranu ima itava jedna obitelj koja je vrlo zanimljiva. Otac je visok i mrav, odjeven u crno s tvrdim ovratnikom. Sredina mu je lubanje elava, a s obje strane ima uperke prosijede kose, zdesna i slijeva. Male, okrugle oi koje imaju tvrd izraz, sitan nos, vodoravna usta - sve mu to daje vanjtinu sove kukuvije koja je dobro odgojena. Dolazi uvijek prvi do ulaza, onda se ugiba, izmie i puta pred sobom sitnu enicu, koja je nalik na crnoga mia, a onda tek ulazi on, vodei za sobom djeaia i djevojicu koji su odjeveni kao cirkuski psii. Stigavi do stola, eka da se najprije smjesti supruga, onda sjeda on, a konano se mogu popeti na stolicu i oba pudlia. Svojoj eni i djeci kae vi; njoj kazuje uglaene zlobnosti, a svojim batinicima priopuje konane sudove protiv kojih nema priziva: Nicole, vi se vladate savreno antipatino! A djevojica je spremna da zaplae. To i treba. Jutros je djeai, uzbuen takorskim zgodama, htio za vrijeme objeda kazati koju: Kod stola se ne govori o takorima, Philippe. Zabranjujem vam da ubudue izgovorite tu rije ree on. Va otac ima pravo - ree crni mi. Pudlii su zaboli nos u kaicu, a sova je zahvalila jedva primjetljivim kimanjem glave. Usprkos tome lijepom primjeru, u gradu se mnogo govori o tim takorima. Umijeale se i novine. Mjesna kronika, koja je inae raznolika, ispunjena je sada kampanjom protiv gradske uprave: Jesu li nai gradski oci uoili opasnost koja prijeti od crkotina glodavaca kad one ponu trunuti? Direktor hotela ne moe govoriti ni o emu drugom. Nai takore u liftu pristojnog hotela, tu ovjeku staje pamet. Da bih ga utjeio, rekoh mu: Ma svi drugi istu muku mue!

 Tono odvratio je on mi smo sada kao svi drugi. On mi je prvi govorio o prvim sluajevima te udne groznice koja poinje ljude zabrinjavati. Jedna je od njegovih sobarica oboljela od te bolesti. No sigurno nije priljepivo istakao je urno. Rekao sam mu da mi je to svejedno. Ah, vidim da je gospodin kao i ja; gospodin je fatalist. Nisam rekao nita takvo, a osim toga nisam fatalist. To sam mu i priopio... Od tog vremena Tarrouove biljeke otkrivaju potanje to je i kako je s tom groznicom koja je poela uznemirivati javnost. Zabiljeivi da je onaj stari pronaao opet make, poto nestade takora, pa sada strpljivo niani i otro puca, Tarrou je dodao da se pojavilo desetak sluajeva spomenute groznice i da je veina tih oboljenja zavrila smr u. Kao neku vrstu dokumenta moemo na koncu prenijeti ovdje portret Rieuxa, kako ga je nacrtao Tarrou. Koliko pripovjeda moe prosuditi, taj je portret vjeran: ini se, da mu je trideset i pet godina. Srednjeg stasa. Pleat. Lice gotovo etverouglasto. Oi tamne i ravne, ali eljusti izboene. Nos velik, ali skladan. Crna kosa, kratko iana. Usta zavinuta, usne pune i uvijek stisnute. Neto je nalik na sicilijanskog seljaka: na nj podsjea svojom tamnom puti, crnom kosom i tamnim odijelima, koja mu svojim tonom dobro pristaju. Hoda brzo. Silazi s plonika ne mijenjajui brzinu, no dva puta od tri uspet e se na susjedni plonik, poskoivi malko. Rastresen je za volanom automobila i esto strelicu, koja oznauje smjer, ostavlja dignutu, premda je zaokret izvren. Uvijek gologlav. Izraz lica pametan i obavijeten. Tarrouove su brojke bile tone. Dr. Rieux dobro je to znao. Poto je tijelo pazikue izolirano, on je telefonirao Richardu da se raspita o tim ingvinalnim upalama (*). * Ingvinalna upala - oticanje lijezda u preponama. - Ja to naprosto ne razumijem - odgovorio je Richard. - Dva mrtva; jedan za etrdeset i osam sati, drugi za tri dana. Drugoga sam ostavio ujutro kao rekonvalescenta. - Javite mi ako budete imali jo takvih sluaja - ree Rieux.

Nazvao je jo nekoliko lijenika. Anketa koju je tako proveo iznijela je najavu dvadesetak slinih sluajeva u nekoliko dana. Gotovo svi su bili smrtni. Onda zatrai od Richarda, koji je bio tajnik lijenike komore u Oranu, neka poradi oko toga da novi sluajevi budu izolirani.

- Ne mogu ja tu nita - ree Richard. - To moe odrediti samo via upravna vlast. Uostalom, tko vam kae da postoji opasnost zaraze? - Nitko mi to ne kae, no simptomi su alarmantni. Richard je ipak drao da nije kompetentan. Jedino to moe jest da govori s prefektom. No dok su tamo voeni razgovori, vrijeme se pokvarilo. Sutradan nakon smrti pazikue, gusta je magla zastrla nebo. Diluvijalni pljuskovi survali su se na grad; olujna zapara zavlada nakon tih proloma oblaka. I smo je more izgubilo svoju tamnu modrinu i, pod tmurnim nebom, poprimalo srebrne i eljezne odraze od kojih bi ovjeka zaboljele oi. Vlana vruina toga proljea poticala je elju za ljetnom egom. Grad koji se dizao u spirali, a prema moru je bio gotovo zatvoren, kao da je obamro. Vladalo je sumorno mrtvilo. Usred obukana zida, meu ulicama s pranim izlozima, na prljavoutim tramvajima, ovjek se svuda osjeao kao suanj atmosfere. Samo se stari Rieuxov bolesnik radovao tom vremenu, jer ga je morila astma. - Pee, pee - govorio je on - to je dobro za bronhije. Peklo je doista, ali ni vie ni manje nego to pee groznica. itav je grad bio grozniav, tako se bar inilo dr. Rieuxu onoga jutra kad se uputio u Faidherbovu ulicu da prisustvuje istrazi o Cottardovu pokuaju samoubojstva. Ipak mu se taj dojam inio nerazuman. Objanjavao ga je time, to je on -Rieux - iznerviran, to je zaokupljen brigama i poslom pa je zakljuio da je krajnje vrijeme da se malko sredi i prikupi svoje misli. Kad je stigao, komesara jo nije bilo na licu mjesta. Grand je ekao na hodniku; odluie da najprije uu k njemu, ostavivi vrata otvorena. Opinski je inovnik stanovao u dvjema sobama koje su bile oskudno namjetene. Isticala se samo polica od sirova drva, a na njoj dva ili tri rjenika te jedna crna ploa na kojoj su se jo mogle itati napola izbrisane rijei cvjetne aleje. Po Grandu, Cottard je dobro proveo no. No ujutro se probudio s glavoboljom, nesposoban da bilo kako reagira. Grand bijae vidljivo umoran i nervozan; hodao je gore-dolje, otvarajui i zatvarajui debeli fascikl koji se nalazio na stolu, a bio je pun ispisanih listova. Ipak je priopio doktoru da Cottarda jedva poznaje no dri da isti ima neto imetka. Cottard je udan svat. Dugo su se njihovi odnosi ograniavali na uzajamno pozdravljanje, kad bi se sreli na stubama. - Samo sam dva puta s njime razgovarao. Ima nekoliko dana to mi je na hodniku ispala kutija sa arenim kredama, koju sam nosio kui. Bilo je tu crvenih i modrih kreda. Uto je Cottard izaao na hodnik i pomogao mi skupljati krede. Pitao me emu slue te raznobojne krede. Grand mu je tada rastumaio da kua osvjeiti svoje znanje latinskog jezika. Otkako je izaao iz srednje kole, njegovo je znanje izblijedjelo. - Da - ree doktoru - uvjeravaju me da je to korisno, ako hoemo dobro poznavati smisao francuskih rijei. Stoga ispisuje na ploi latinske rijei. Modrom kredom biljei onaj dio rije i koji se mijenja prema deklinaciji i konjugaciji, a crvenom onaj koji se nikad ne mijenja.

- Ne znam je li me Cottard dobro shvatio, ali mi se uinilo da ga zanima. Onda je zatraio jednu crvenu kredu. Ja sam se malko iznenadio, ali napokon... Nisam dabome mogao predvidjeti da e to posluiti njegovu... naumu. Rieux upita o emu su drugi put razgovarali. No praen svojim tajnikom, doao je uto komesar i zaelio da najprije saslua Grandovu izjavu. Doktor primijeti da Grand, govorei o Cottardu, zove svoga susjeda oajnikom. Jednom je, tovie, upotrijebio izraz kobna odluka. Raspravie motive samoubojstva, a Grand se pokaza sitniav cjepidlaka u biranju izraza. Konano se sloie, kazujui intimne brige i tegobe. Komesar upita je li to u Cottardovu dranju dalo naslutiti da je - kako ree -stvorio odluku. - Juer je pokucao na moja vrata - ree Grand - traio je ibice. Dadoh mu svoju kutiju. Ispriao se, rekavi, da meu susjedima... Onda me stao uvjeravati da e mi kutijicu vratiti. Rekoh mu neka je zadri. Komesar zapita svjedoka je li mu se Cottard uinio neobian. - Neobino mi se uinilo to to je, rekao bih, htio zapodjeti razgovor. No ja sam bio ba u poslu. Obrati se Rieuxu i doda kao da se stidi: - Privatan posao! Komesar htjede meutim vidjeti bolesnika. No Rieux bijae miljenja da Cottarda valja najprije pripraviti. Uavi u sobu, nae ga u krevetu: bio je odjeven u sivkasti flanel, trup je drao uspravno, a tjeskobno je pogledavao prema vratima. - Policija, je li? - Da - ree Rieux - nemojte se uzrujavati. Dvije-tri formalnosti i imat ete mira. No Cottard odvrati da to nema smisla i da ne voli policiju. Rieux postade nestrpljiv. - Ni ja je ne oboavam. Radi se o tom da brzo i tono odgovorite na njihova pitanja, i bog! Cottard zauti, a doktor se okrene da e izai. No mali ga je ovjek stao dozivati, a kad se pribliio postelji, uzeo ga je za ruke: - Ne smiju dirati bolesnika, ovjeka koji se objesio, zar ne, gospodine doktore? Rieux ga askom promotri, a onda mu ree da o tome nije bilo nikada govora i da je, osim toga, ovdje i on da titi svoga pacijenta. Njemu kao da je odlanulo, a Rieux uvede komesara. Cottardu bude proitan Grandov iskaz, a onda ga komesar upita moe li potanje odrediti to ga je nagnalo na taj in. Cottard odvrati, ne gledajui komesara, da su to bile intimne brige i tegobe, da, upravo tako. Komesar je stao navaljivati, ne bi li se izjasnio ho e li jo jednom pokuati. Cottard, koji se uzbudio, ree da nee i da hoe samo da ga puste na miru.

- Moram vas upozoriti - ree komesar gotovo ljutito da ste zasad vi onaj koji drugima ne da mira. Ali na Rieuxov znak ostadoe pritom. - Shvatit ete - ree komesar izlazei - takve su nam stvari deveta briga otkako se pojavila ta groznica... Upita doktora je li stvar ozbiljna, a Rieux odgovori da ne zna. - To je samo vrijeme - zakljui komesar. Da, bijae to zacijelo vrijeme. Tokom dana sve se ovjeku ljepilo u rukama, a Rieux je pri svakome lijenikom posjetu osjeao kako njegove bojazni rastu. Naveer istoga dana, na periferiji, jedan se susjed staroga astmatiara hvatao za prepone i povraao u deliriju. Limfne su lijezde bile mnogo krupnije nego u pazikue. Jedna se zagnojila i doskora se otvorila kao gnjili plod. Vrativi se kui, Rieux telefonira oblasnom skladitu lijekova. Njegove profesionalne biljeke toga dana spominju samo: Negativan odgovor. I ve su ga svi zvali drugamo poradi slinih sluajeva. Apscese je trebalo otvoriti, to je bilo oigledno. Dva zareza kirurkim noiem, na kri, i lijezde izbacie gnojnu materiju sa sukrvicom. Bolesnici su krvarili, u tekim bolovima. No zatim bi se na trbuhu i na nogama pojavile mrlje, jedna bi se lijezda prestala gnojiti, da bi zatim ponovo otekla. U veini sluajeva bolesnik bi umro, irei uasan vonj. tampa, koja je u pitanju takora bila tako glagoljiva, sada je utjela sasvim. takori, naime, ugibaju na ulici, a ljudi umirahu u svojim kuama. A novine se brinu samo za ulicu. No prefektura i opinska uprava stadoe se pitati to je? Dok je svaki lijenik znao za dva ili tri sluaja, nikome nije palo na pamet da togod poduzme. No bilo je samo dovoljno da se netko sjeti i zbroji sve sluajeve. Zbroj bijae porazan. Za samih nekoliko dana smrtni se sluajevi umnoie, a oni koji su se bavili tom udnom boleu moradoe priznati da je rije o pravoj pravcatoj epidemiji. To je vrijeme odabrao Castel, Rieuxov kolega, ali mnogo stariji od njega, da bi ga posjetio. - Vi, naravno, znate to je? - ree. - ekam rezultat analiza. - Ja znam i bez analiza. Jedan dio svoje karijere proveo sam u Kini, a prije dvadesetak godina vidio sam nekoliko sluajeva u Parizu. Samo to se tada nisu usudili nazvati ih pravim imenom. Javno je miljenje nepovredivo. Samo da ne bude panike! I onda, kako ree jedan kolega: To nije mogue, svatko zna da je sa Zapada nestala. Da, svi su to znali osim onih koji su umrli. Hajde, Rieux, vi znate, kao to znam i ja. Rieux je razmiljao. Kroz prozor svoje radne sobe gledao je kamenito rame morske hridi koja je u daljini zatvarala zaljev. Nebo je, iako plavo, zrailo tupim sjajem koji je sve vie blijedio to je popodne odmicalo. - Da, Castel - ree napokon - gotovo je to nevjerojatno. No ini se zaista kao da je kuga. Castel ustade i poe prema vratima.

- Znate to e vam odgovoriti: Iz umjerenog podneblja nestala je prije mnogo godina. - ta znai nestala? - odvrati Rieux slijeui ramenima. - Da! I ne zaboravite: u Parizu prije dvadeset godina. - Dobro. Nadajmo se da sada nee biti gore nego je bilo onda. No ipak je to nevjerojatno. *** Prvi put je pala rije kuga. Na tome mjestu nae pripovijesti gdje smo Bernarda Rieuxa ostavili kako gleda kroz prozor, neka pripovjedau bude doputeno da opravda neizvjesnost i zbunjenost doktora, to vie to je lijenik reagirao veoma slino kao veina naih sugraana. Elementarne su nepogode doista obina pojava, no ljudi u njih teko vjeruju kad ih snau. Svijet je doivio toliko kug koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. Dr. Rieux bijae zateen, kao i nai sugraani, pa tako valja shvatiti njegovo kolebanje. Tako valja shvatiti i injenicu da je bio podijeljen izmeu tjeskobe i pouzdanja. Kad bukne rat, ljudi kau: To nee trajati, to je preglupo! Rat je zacijelo preglup, ali to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. Nai su sugraani bili u tome kao ostali svijet: miljahu na sebe, bijahu drugim rijeima - humanisti. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri, pa ovjek dri da je to neto irealno, ruan san koji e proi. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Nai sugraani ne bijahu vie krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su da je njima jo uvijek sve mogue, to bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je rije nemogue. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvarali zakljuke, imajui svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budunost, mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko nee biti slobodan dok bude elementarnih zala. Pa i poto je dr. Rieux priznao pred svojim kolegom da je aica bolesnika, rasijanih kojekuda, umrla od kuge bez ikakve predobjave, opasnost mu se jo uvijek inila irealnom. Samo kad je netko lijenik zna to je bol, jer ima veu mogunost predoivanja. Dok je Rieux gledao kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio, jedva da mu se pri pomisli na budunost malko stuilo, to bi znailo da je nemiran i tjeskoban. Pokuao je skupiti u pameti ono to je znao o toj bolesti. U pamenju uskrsnue brojke, i on pomisli da je tridesetak velikih epidemija kuge to ih biljei povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih ivota. No to je sto milijuna mrtvih? U ratu ovjek vie ne zna to je mrtvac. A kako mrtav ovjek nema konzistencije, nije konkretan ako ga nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, rasijanih diljem povijesti, nije nita. Magla koju ne moemo oblikovati. Doktor se sjea da je za kuge u Carigradu umiralo - kako biljei Prokopije - deset tisua dnevno. Deset tisua mrtvih, to je opinstvo velikoga kinematografa pomnoeno pet puta. Evo, to bi trebalo uiniti: skupiti svijet, kad izlazi iz kina, odvesti ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. Pet puta... . Onda bi stvar postala malo jasnija. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te anonimne hrpe. No to se, naravno, ne da izvesti, a zatim, tko pozna deset tisua lica? Uostalom, ljudi kao to je Prokopije, nisu znali brojiti, to je poznata stvar. U Kantonu je prije sedamdeset godina uginulo od kuge etrdeset tisua takora prije nego to se kuga zainteresirala za stanovnike. No 1871. nije bilo mogunosti da se prebroje takori. Raunalo se priblino, naveliko, pa se

pogreke nisu mogle izbjei. Ipak, ako je takor dugaak trideset centimetara, etrdeset hiljada takora koje smo poredali jednoga do drugog, bilo bi... No doktor je postao nestrpljiv. Gotovo se naljutio. Prepustio se mislima, a to ne valja! Nekoliko sluajeva ne ini epidemiju, dovoljno je poduzeti mjere opreza. I drati se onoga to je uglavljeno: stupor i opa malaksalost, krvave oi, prljava usta, glavobolje, buboni*, strahovita e, delirij, pjege na tijelu, nutarnje boli kao da e se raskinuti, i na kraju svega toga... na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne reenice kojom se u njegovu udbeniku zavravalo nabrajanje simptoma: Blo postaje veoma sitno (pulsus filiformis), a smrt nastupa u povodu neznatne kakve kretnje. Da, na kraju svega toga puls je sitan i tanak poput konca, a ljudski ivot visi o koncu. Dvije treine bolesnika - to je toan postotak - dovoljno je nemirno da uini tu neznatnu kretnju koja e ih survati u propast. * Bubon (med.) - poveani limfni vor, karakteristini simptom tzv. bubonske kuge. Doktor je jo uvijek gledao kroz prozor. S jedne strane stakla svjee proljetno nebo, s druge rije koja jo odjekuje odajom: KUGA. Ta rije ne sadri samo ono to hoe u nju staviti znanost nego i dugaak niz izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim utim i sivim gradom koji u to vrijeme nije odvie ivahan, koji sada ne bu i nego tiho bruji, koji je, ukratko reeno, sretan, ako je mogue biti sretan i turoban u isti mah. Ta mirnoa, nehajna ta spokojnost nijekala je gotovo glasno stare slike o kugi: kuna Atena koju napustie ptice, kineski gradovi, puni utljivih ljudi koji su na samrti; robijai u Marseilleu koji slau u jamu iznakaene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica; gradnja velikog zida u Provansi koji je imao zaustaviti kuni vihor kuge; Jaffa i tamonji odvratni prosjaci; vlani i truli leajevi na zemljanom podu carigradske bolnice; bolesnici hvatani kukama; maskirani lijenici za vrijeme crne smrti, bludnienje ivih na milanskim grobljima; mrtvaka kolica u prestravljenom Londonu, pa noi i dani, ispunjeni uvijek i svagdje beskrajnim krikovima ljudskim. Ne, sve to nije dosta snano da ubije mir toga dana. S druge strane stakla odjeknulo je najednom zvonce nevidljiva tramvaja i zaas opovrgnulo okrutnost i bol. Jedino je more, tamo iza posljednjih kua koje su odavle nalik na ahovsku dasku, podsjealo da na svijetu ima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne miruju. Dr. Rieux koji je gledao zaljev, sjeti se lomaa o kojima govori Lukrecije; loma to su ih Atenjani, pogoeni epidemijom, dizali na obali mora. Nou bi tamo donosili mrtve, no kako nije bilo dosta mjesta, ivi se borahu zubljama da bi smjestili svoje mile i drage, lijui radije krv nego da napuste svoje mrtvace. ovjek bi mogao zamisliti crveni odraz lomaa u mranim i mirnim vodama, none borbe zubljama koje prte iskrama, a gusti se otrovni dimovi diu prema nebu koje ih paljivo prima i doekuje. Mogao bi se i pobojati... Ali to asovito ludilo nije odolijevalo razumu. Samo trenutak... Da, izgovorena je rije kuga; istina je da toga asa trese i obara jednu ili dvije rtve. No zar se to ne moe zaustaviti? Treba priznati jasno i glasno ono to se priznati mora; otjerati ve jednom beskorisne sjene i poduzeti mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. Onda e kuga stati, jer se kuga ne da zamisliti ili je zamiljena krivo. Ako se zaustavi (a to je najvjerojatnije) sve e biti dobro. U protivnom sluaju, znat e se to je, i nema li naina da se ovjek s njome nekako pogodi, da joj se najprije prilagodi, e da bi je poslije svladao. Doktor otvori prozor, a gradski amor odjednom se nadme. Iz radionice u susjedstvu dopirao je kratak i ritmiki zviduk mehanike pile. Rieux se strese. Tu je sigurnost, tu je istina: u svakidanjem poslu. Ostalo visi na nitima, ovisi o neznatnim pokretima; na to se ovjek ne moe osvrtati. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao.

*** Dr. Rieux bijae dopro dotle u svom razmiljanju, kad mu najave Josepha Granda. Mada je bio opinski inovnik i mada su njegovi poslovi bili veoma razliiti, uposlili bi ga od vremena do vremena i u statistikom uredu za osobne podatke. Tako je sada dobio u zadatak da zbraja smrtne sluajeve. A kako je bio od prirode usluan, pristao je da donese doktoru jednu kopiju svojih podataka. Doktor ga vidje gdje ulazi sa svojim susjedom Cottardom. inovnik je mahao listom papira. - Brojke rastu, gospodine doktore - ree on - jedanaest mrtvih u etrdeset i osam sati. Rieux pozdravi Cottarda i zapita ga kako se osjea. Grand uze objanjavati kako je Cottard elio da zahvali doktoru i da se ispria to mu je zadao posla. No Rieux je gledao statistiki popis: - Bilo bi moda vrijeme - ree Rieux - da tu bolest nazovemo pravim imenom. Do sada smo tapkali ne miui se s mjesta. No doite sa mnom, moram u laboratorij. - Da, da - odgovorio je Grand dok su silazili stubama - stvari treba nazvati njihovim imenom. No koje je to ime? - Ja vam to ne mogu rei, a ne biste imali nikakve koristi da vam i kaem. - Vidite - nasmijei se inovnik - nije to tako lako. Krenue prema Starome trgu. Cottard je cijelim putem utio. Ulice su se poele puniti svijetom. Kratkotrajan sumrak, kakav je u naim stranama, ve je uzmicao pred nonim mrakom, a prve se zvijezde stadoe javljati na obzorju koji je jo bio jasan. Za nekoliko trenutaka planule su uline svjetiljke i potamnjele nebo, a agor glasova kao da se podigao za jedan ton. - Oprostite - ree Grand na uglu Staroga trga - moram sjesti u tramvaj. Naveer sam uvijek zauzet. A kako se kae u mome kraju: Ne odgaaj za sutra... Rieux je ve primijetio kako Grand, roen u Montlimaru, rado citira rijei i uzreice svoga zaviaja, dodajui banalne izraze koji nisu niotkuda, kao bajno vrijeme ili arobna rasvjeta. - Ah - klikne Cottard - iva je istina. Poslije veere ne moe ga izvui iz kue. Rieux upita Granda radi li za opinu. Grand odvrati ne; radi za sebe. - Ah - ree Rieux da bi neto rekao - a stvar napreduje?

- Na toj stvari radim godine i godine, pa mora da napreduje, premda u drugu ruku napredak nije velik. - O emu se zapravo radi? - upita doktor, zaustavivi se. Grand progovori brzo i nejasno, namjetajui svoj okrugli eir nad svojim velikim uima. Rieux shvati vrlo mutno da se radi o razmahu neke linosti, to li? No inovnik se ve opratao i, krenuvi sjenovitim bulevarom Marne, vrsto zagrabio sitnim korakom. Na pragu laboratorija Cottard ree doktoru kako bi ga elio posjetiti da ga upita za savjet. Rieux, koji je guvao u depu statistiki izvjetaj, ree mu neka doe u ordinaciju, ali se onda predomisli; sutra e ionako u njegovu etvrt pa e ga sam posjetiti i to potkraj popodneva. Ostavivi Cottarda, doktor primijeti da misli na Granda. Zamisli ga usred kuge, ne ove ovdje koja zacijelo nee biti ozbiljna, nego jedne od velikih kuga o kojima pria povijest. To je vrsta ljudi koji u takvim sluajevima bivaju poteeni. Sjetio se da je itao kako kuga tedi ljude slabe konstitucije i razara najradije snano ustrojstvo. I dok je ovako mislio, njemu se uini da je inovnik pomalo tajnovit. Na prvi pogled Joseph Grand bijae mali opinski inovnik, kakvim se priinjao. Visok i mrav, on je plutao unutar odijela, koje bi uvijek bilo preveliko, obmanjujui se da e mu tako korisnije posluiti. Sauvao je, dodue, veinu zubi na donjim desnima, ali je zauzvrat, gornja eljust bila potpuno prazna. Njegov podsmijeh koji je najee podizao gornju usnu inio je njegova usta sjenovitima. Dodamo li tome portretu hod i dranje sjemenitarca, umijee da hoda uza zid, kao da e ga ostrugnuti, i da klizne neujno u veu, pa vonj podruma i dima, sve znakovi kojima se oituje neznatnost i neznaajnost - priznat emo da tog ovjeka nije mogue zamisliti drugdje nego pred pisaim stolom, gdje pomno ispituje opinsku tarifu za gradska kupalita ili prikuplja (za nekog mladog referenta) podatke o novoj taksi za odvoz kunog smea. I ovjek nepristran morao bi pomisliti da je Joseph Grand ro en zato da vri skromne i nevidljive, ali neophodne funkcije niega opinskog inovnika koji radi privremeno za ezdeset dva franka i trideset santima dnevno. To je prema njegovim izjavama - pisalo na njegovu slubenikom listu nakon rijei: kvalifikacije. Poto se prije dvadeset i dvije godine, postigavi diplomu koju zbog siromatva nije mogao nadopuniti viim sveuilinim astima, prihvatio slube, njemu su obeali da e biti u najkrae vrijeme sistematiziran. Trebalo je samo da se neko vrijeme iskae u poslu, bavei se osjetljivim pitanjima koja bi se nametala opinskoj upravi. Onda e bezuvjetno biti imenovan referentom, to e mu omoguiti da ivi kao imuan ovjek. Tako su ga uvjeravali. Joseph Grand nije bio karijerist, o tome je svjedoio i turoban osmijeh kojim bi potkrepljivao tu izjavu. No perspektiva da e na poten nain osigurati svoju egzistenciju i da e se, prema tome, moi posvetiti svojim privatnim poslovima, a da ga pritom ne treba pei savjest ta mu se perspektiva inila veoma zavodljiva. Spomenutu je ponudu bio primio zbog asnih razloga, a moe se rei da ga je na to nagnala i vjernost prema njegovu idealu. No taj provizorij traje, evo, godine i godine, ivot je nerazmjerno poskupio, a plaa je Grandova usprkos nekim opim poviicama, smijeno malena. Bio se potuio Rieuxu, no kao da nikoga za to ne boli glava. Tu se oitovala Grandova originalnost ili bar jedan od njenih simptoma. Mogao se on pozvati, ako ne ba na pravo (u koje se nije mogao pouzdati), a ono

na usmena jamstva i obeanja to ih je primio kad je stupio u slubu. No prvo i prvo, ef ureda, koji ga je bio namjestio, odavno je umro, a inovnik se, uostalom nije tono sjeao, to mu je neko obeano i u kojoj formi. A napokon (i to je bilo glavno) Joseph Grand nije nalazio potrebne rijei. Ta je osobina naega sugraanina najbolje oznaavala, to je Rieux mogao zapaziti u vie navrata. Ona ga je sveudiljno spreavala da napie albu o kojoj je snovao ili da poduzme korake koje su okolnosti zahtijevale. Ako mu smijemo vjerovati, njemu je bilo osobito muno upotrijebiti rije pravo, jer bi se odatle moglo zakljuiti da trai to mu pripada ime bi stvar dobila neki smioni karakter koji ne bi nikako bio u skladu sa skromnim funkcijama to ih je obavljao. U drugu ruku nije se htio posluiti izrazima: dobrohotnost, umoljavati, harnost, jer je drao da nisu u skladu s njegovim linim dostojanstvom. I tako, ne mogavi nai pravi izraz, na je sugraanim obavljao dalje neugledne funkcije i doao tako u godine. Pritom je - sudei uvijek po onome to je govorio dr. Rieuxu - primijetio u svakodnevnoj praksi da je njegov materijalni ivot osiguran, jer je - na kraju krajeva - dovoljno da uskladi svoje potrebe sa svojim sredstvima. Morao je stoga priznati da je istinita ona omiljela fraza naelnika, velikog industrijalca, u naem gradu, koji bi energino znao ustvrditi, da napokon (a na toj rijei bijae teite umovanja), da napokon nitko jo nije umro od gladi. Bilo kako mu drago, asketski ivot to ga je provodio Joseph Grand liio ga je svake brige te vrste. Nastavljao je traiti rijei kojima e se izraziti. U nekom je smislu njegov ivotopis bio doista egzemplaran. Pripadao je meu one ljude koji su rijetki u naem gradu, kao to su rijetki i drugdje, meu ljude koji se ne stide svojih dobrih svojstava. Ono malo to je iznosio o sebi, svjedoilo je o dobroti i odanosti koju dan-danas nitko nee priznati. Nije se rumenio priznavajui da voli svoje neake i svoju sestru, jedinu roakinju koja mu je preostala, i kojoj bi svake druge godine iao u pohode u Francusku. Priznavao je da nije prealio roditelje koji su umrli dok je jo bio mlad, pa mu sjeanje na njihovu smrt zadaje bol. Nije poricao da voli vie od svega neko zvono u svojoj gradskoj etvrti koje bi se blago oglasilo svakoga dana u pet sati poslije podneva. No da bi ocrtao te emocije koje su u biti tako jednostavne najmanja ga je rije stajala tisuu muka. Ah, gospodine doktore, govorio bi on, kako bih elio da se nauim izraavati. O tom je govorio Rieuxu svaki put kad bi se s njime sastao. Doktor je te veeri, gledajui inovnika gdje odlazi, shvatio odjednom to je Grand htio kazati: pisao je zacijelo knjigu ili neto slino. Ta ga je misao pratila sve do laboratorija kamo se najzad uputio; hrabrila ga je i inila mirnijim. Znao je da je to glupo, no ipak se nije mogao oteti pomisli da se kuga ne moe ugnijezditi u gradu, gdje se mogu nai takvi skromni inovnici koji gaje tako asne manije. To nije reeno, Rieux ih nije mogao zamisliti usred kuge, pa je zakljuio da meu naim graanima kuga nema, tono rije, nikakve budunosti. *** Sutradan je svojom upornou koja je smatrana neumjesnom, Rieux postigao da je u prefekturi sazvana zdravstvena konferencija. - Istina je da se puanstvo uznemiruje - bijae priznao Richard. - A mnogo se brblja i pretjeruje. Prefekt mi je rekao: Hajde brzo, ako hoete, ali u diskreciji. Uvjerenje, uostalom, da se radi o lanoj uzbuni.

Bernard Rieux uze Castela u svoja kola da bi ga odvezao u prefekturu. - Znate li - ree Castel - da zdravstveni odsjek nema seruma? - Znam. Telefonirao sam u spremite lijekova. Gradski fizik kao da je pao s oblaka. Moraju naruiti iz Pariza. - Nadajmo se da e uskoro stii. - Ve sam telegrafirao - odvrati Rieux. Prefekt je bio ljubazan i nervozan. - Ponimo, gospodo - ree. - Treba li da rezimiram? Richard je drao da je to suvino. Lijenicima je stanje poznato. Pitanje je samo kakve mjere treba poduzeti. - Pitanje je - ree grubo stari Castel - je li to kuga ili nije? Dva-tri lijenika stadoe glasno prosvjedovati. Ostali kao da krzmaju. A prefekt se stresao i nehotice pogledao prema vratima, kao da se ho e uvjeriti da ta monstruozna primjedba nije prodrla u predsoblje i proirila se po kuloarima. Richard je izjavio da - po njegovu miljenju ne valja popustiti panici: radi se o groznici s komplikacijama u preponskoj regiji; to je sve to se moe ustvrditi; ostalo su hipoteze, a budui da su hipoteze uvijek opasne, kako u znanosti tako i u ivotu... Stari Castel, koji je mirno griskao svoj poutjeli brk, podie glavu i pogleda Rieuxa svojim bistrim oima. Onda se dobrohotnim pogledom obrati ostalima i ree kako on vrlo dobro zna da se radi o kugi, ali da uvia da bi - priznaju li to slubeno - morali poduzeti drakonske mjere. Zna i to da u biti samo to potie kolege da budu rezervirani, pa e stoga za njihovo umirenje rado priznati da to nije kuga. Prefekt se nato uzvrpolji i ree da bilo ovako ili onako, nain kako dr. Castel gleda na stvar, nije najbolji. - Nije vano kakav je to nain gledanja - odvrati stari lijenik - nego je vano da nas potakne da se zamislimo. Kako je Rieux utio, upitae ga to on misli. - Radi se o tifoznoj groznici koja je popraena bubonima i povraanjem. Incidirao sam bubone i zatraio laboratorijski pregled. Analizom poslanog materijala ustanovljen je Yersinov bacil koji uzrokuje kugu. Oni u laboratoriju dre da su ga prepoznali. Ipak moram dodati da se neke osobine toga mikroba ne poklapaju s klasinim opisom uzronika kuge. Richard nadoveza da to opravdava injenicu to se gospoda kolege nee da odlue napreac; valja priekati dok budu zavrene serijske analize koje su poete prije nekoliko dana. Tek onda, na temelju statistikih rezultata... - Kad se radi o mikrobu - ree Rieux nakon kratke utnje - koji ima sposobnost da u tri dana poetvorostrui volumen slezene, da limfnim lijezdama dade obujam narane i kaastu konzistenciju, onda treba neto poduzeti, makar to bilo napreac. arita infekcije bivaju sve brojnija, a njihova povrina sve vea. S obzirom na tempo kojim se bolest iri prijeti opasnost

da e za nepuna dva mjeseca umrijeti pola grada, ako epidemiju ne zaustavimo. Prema tome prilino je svejedno da li bolest zovete kugom ili groznicom. Glavno je da sprijeite da ne pomori polovicu grada. Richard primijeti kako ne valja gledati odvie crno i da zaraznost jo nije dokazana budu i da su roaci bolesnika ostali dosad poteeni. - No drugi su oboljeli i umrli - nato e Rieux - a znamo da priljepivost nije nikada apsolutna, inae bismo imali matematiki porast u beskonanost i veoma naglo opadanje puanstva. Ne gledam crno, nego zahtijevam mjere opreza. Richard je pak drao da moe obiljeiti situaciju ovim rijeima: da bi se zaustavilo irenje bolesti, ako se bolest ne zaustavi sama, potrebne su ozbiljne profilaktine mjere, koje predvia zakon; da bi se te mjere mogle primijeniti trebalo bi konstatirati slubeno da se radi o kugi, a kako se to zasad ne moe ustvrditi s apsolutnom sigurnou, treba o stvari temeljito razmisliti. - Nije pitanje u tome - uporno e Rieux - jesu li mjere koje predvia zakon ozbiljne i teke, nego jesu li nune da bi se sprijeio pomor puanstva. Pitanje jest: hoe li polovica grada izginuti? Ostalo je stvar dravne uprave, a nai zakoni predviaju zato prefekta koji ima potrebne ovlasti. - Dakako - ree prefekt - no vi morate najprije ustanoviti da se radi o epidemiji kuge. - Ona bi mogla zatrti polovicu grada, ako mi to i ne priznamo slubeno - ree Rieux. Richard upade poneto nervozno: - Radi se o tome da na kolega vjeruje da je kuga. Njegov opis sindroma jasno to pokazuje. Rieux odvrati da nije opisao sindrom, nego je iznio to je vidio. A vidio je bubone, pjege, groznice s delirijem koje svravaju za etrdeset i osam sati eksitusom (*). Moe li gospodin Richard preuzeti odgovornost i rei da e se epidemija zaustaviti bez najstroih mjera profilakse? Richard je oito kolebao. - Budimo sasvim iskreni - ree gledajui Rieuxa - jeste li zaista uvjereni da se radi o kugi? - Problem nije dobro postavljen. Nije to pitanje terminologije, nego pitanje vremena. - Vaa je misao - ree prefekt - da valja primijeniti profilaktine mjere koje su predviene za vrijeme kuge, ako to, u naem sluaju, moda i nije kuga. - Ako moram po svaku cijenu imati neku misao, onda je doista tako kako ste rekli. Lijenici uzee vijeati, a Richard na koncu ree: - Moramo, dakle, preuzeti odgovornost da se vladamo kao da je ova bolest neka vrsta kuge.

Formula bude srdano pozdravljena. - I vi se s time slaete, dragi kolega? - upita Richard. - Meni je svejedno kako emo kazati - odvrati Rieux. - Kaimo samo da se ne smijemo vladati kao da polovici grada ne prijeti opasnost da izgine, jer bi onda doista izginula. Rieux ode usred sveopeg negodovanja. Za nekoliko trenutaka naao se na periferiji koja je zaudarala na prenu ribu i mokrau; naao se do uzglavlja ene koja je urlala kao da je kolju, pokazujui mu krvave prepone. * Exitus (lat.) - izlaz, u lijenikom govoru: smrt, tj. exitus latalis. Sutradan nakon konferencije groznica je opet poskoila. Doprla je ak i u novine, ali u blagom obliku, jer se tampa zadovoljila kratkom napomenom. No prekosutra mogao je Rieux itati male bijele plakate to ih je prefektura dala nalijepiti po najdiskretnijim uglovima, nastojei da ne budu odvie upadljivi. Na temelju tih plakata nije bilo lako zakljuiti da su vlasti uoile situaciju. Mjere nisu bile drakonske, a mnogo se - rekao bih - pazilo na to da se javno mnijenje ne uznemiri. I doista. Najprije je u naredbi konstatirano da je u oranskoj opini zabiljeeno nekoliko sluajeva perniciozne groznice za koju jo nije ustanovljeno je li zarazna. Spomenuti sluajevi nisu dovoljno karakteristini da bi opravdali istinsku bojazan, a nema sumnje da e puanstvo znati sauvati hladnokrvnost. Ipak je sigurnosti radi, to e svatko razumjeti, prefekt poduzeo neke preventivne mjere. Ispravno shvaene i primijenjene kako valja, te su mjere u stanju da sprijee opasnost bilo kakve epidemije. Prema tome prefekt ne sumnja ni zaas da e puanstvo njegovu linu inicijativu svesrdno potpomoi. Plakat je zatim objavljivao ope mjere, meu njima znanstvenu deratizaciju utrcavanjem otrovnih plinova u kanale i pomni nadzor nad opskrbom grada pitkom vodom. Stanovnicima se preporuuje krajnja istoa, a imaoci buh pozivaju se da dou u opinske dispanzere. U drugu ruku, obitelj mora pod prijetnjom zakonskih posljedica prijaviti svaki po lijeniku ustanovljeni sluaj i pristati na izolaciju i smjetaj bolesnika u posebne bolnike odaje. Te su odaje proviene, uostalom, svim potrebnim pomagalima da bi bolesnik za kratko vrijeme to sigurnije ozdravio. Nekoliko dopunskih paragrafa podvrgavalo je obvezatnom raskuivanju bolesnikovu sobu i prijevozno sredstvo. Inae su se vlasti zadovoljile time da preporue ukuanima da se podvrgnu zdravstvenom nadzoru.

Dr. Rieux naglo se okrene od plakata i poe kui, kamo se bio uputio. Joseph Grand, koji ga je ekao u ordinaciji, podie ruku im ga je ugledao. - Da - ree Rieux - znam. Brojke rastu.

Prolog je dana umrlo u gradu desetak bolesnika. Doktor ree Grandu da e ga moda naveer pohoditi, jer ide - ionako Cottardu. - Imate pravo - ree Grand. - Ugodit ete mu. Sve mi se ini da se promijenio. - Kako to? - Postao je uljudan. - Zar prije nije bio? Grand je krzmao. Nije mogao rei da je Cottard bio neuljudan: izraz ne bi bio toan. Cottard je zatvoren i utljiv, a svojim dranjem podsjea malko na vepra. Njegova soba, skromna gostionica i etnje koje su dosta tajnovite, to je, eto, itav ivot toga ovjeka. Slubeno je zastupnik vin i liker. U veim razmacima prima posjete dvojice-trojice ljudi koji su valjda njegove muterije. Naveer ide katkad u kino koje se nalazi preko puta; Grandu se ini da je primijetio kako najvie voli gangsterske filmove. Inae je u svakoj prilici osamljen i nepovjerljiv. Sve je to prema Grandovim opaanjima postalo sada drukije. - Ne znam kako da kaem, no imam dojam da bi se htio pomiriti s ljudima, da bi svakoga htio predobiti. esto sa mnom progovara, zove me da s njim izaem, a ja ne umijem uvijek odbiti. Najzad, taj me ovjek zanima, a mogu rei da sam mu spasio ivot. Nakon pokuaja da se skona, Cottard nije primio nikakav posjet. Na ulici, u duanu - svuda je traio simpatije. Tko je ikada razgovarao tako milo s trgovcem peceraja, tko je tako paljivo sluao trafikanticu? - Ta je trafikantica - priao je Grand - prava zmija. Rekoh to Cottardu, a on mi odvrati da se varam, da ona ima dobrih strana i da ih treba znati pronai. Konano je dva ili tri puta odveo Granda u luksuzne restorane i kavane. Po eo je, naime, polaziti te javne lokale. - Tu je udobno i fino - govorio je on - a ovjek je osim toga u dobrome drutvu. Grand je opazio da osoblje susree Cottarda veoma paljivo, a shvatio je zato vidjevi kakve napojnice dijeli. inilo se da je nadasve osjetljiv na ljubazan postupak kojim bi mu uzvraali. Jednoga dana, kad ga je ef sale ispratio i pomogao mu da obue ogrta, trgovac vinom ree Grandu: - To je valjan momak. Mogao bi svjedoiti. - Svjedoiti, a to? Cottard je bio neodluan. - E pa to da nisam zao ovjek.

Bijae, uostalom, muiav. Jednoga dana, kad je trgovac mjeovitom robom bio manje ljubazan, vratio se kui upravo bijesan. - Preao je na njihovu stranu, gad prokleti - ponavljao je Cottard. - Na iju stranu? - Onu gdje su svi drugi. Grand je ak prisustvovao udnom prizoru kod trafikantice. Usred ivahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno hapenje koje da je u Aliru uzvitlalo dosta praine. Radilo se o mladome trgovakom inovniku koji je na plai ubio nekog Arapina. - Kad bi sav taj olo strpali u zatvor - rekla je trafikantica - poteni bi ljudi mogli odahnuti. Nije mogla nastaviti jer se Cottard odjednom silno uzrujao i jurnuo iz trafike bez ijedne rije i isprike. Grad i trafikantica ostadoe zapanjeni. Tokom vremena Grand se naao ponukan da izvijesti Rieuxa o drugim promjenama u Cottardovu znaaju. Potonji je, naime, uvijek bio liberalnih nazora. To je dovoljno otkrivala njegova omiljela fraza: Veliki uvijek guraju male. Ali od nekog vremena kupovao je samo klerikalno glasilo Orana, a ovjek se ne bi mogao oteti dojmu da on to istie, itajui list na javnim mjestima. A nekoliko dana poto je bio ustao, zamolio je Granda, koji je iao na potu, da bude ljubazan i da preda sto franaka to ih je svakoga mjeseca slao sestri koja je boravila negdje daleko. U trenutku kada je Grand krenuo on ga zaustavi i ree: - Poaljite joj dvjesta franaka, ugodno e se iznenaditi. Ona dri da ja nikada na nju ne mislim. No ja je ipak volim. Konano je imao s Grandom udan razgovor. Grand je, naime, morao utaiti radoznalost Cottarda, kome nije dalo mira to to on - Grand - radi svake veeri. - Dobro - rekao je Cottard sasluavi Granda - vi piete knjigu. - Ako ba hoete, no stvar nije tako jednostavna. - Ah - povie nato Cottard - i ja bih volio da mogu kao vi. Grand se iznenadio, a Cottard je promucao da biti umjetnik nije mala stvar i da to moe tota poravnati. - Zato? - upitao je Grand. - Zato to umjetnik ima uvijek vie prava nego drugi, to je opepoznato. Njemu gledaju vie kroz prste. - Hajde - ree Rieux, a bilo je to onoga jutra kad se pojavie plakati - zgoda sa takorima zavrtjela mu je mozgom. A moda se boji i groznice. Grand odvrati:

- Ne vjerujem, gospodine doktore, i ako elite uti moje miljenje... Kola zavoda za deratizaciju pro oe ispod prozora uz estoki prasak motora. Rieux zauti, ekajui dok buka ne utihne, a onda upita rastreseno kakvo je to miljenje. inovnik odgovori sveano: - To je ovjek koji ima neto na dui. Doktor slegnu ramenima. Kako ree komesar: to mu je deveta briga. Poslije podneva Rieux se porazgovorio s Castelom. Serumi nikako da stignu. - Uostalom - upita Rieux hoe li biti djelotvorni? Taj je bacil tako udan. - Oh - ree Castel - tu se ja s vama ne slaem. Naoko su te ivotinje uvijek originalne, no u sutini je to jedno te isto. - Vi to pretpostavljete, je li? Zapravo ne znamo nita. - Jasno da pretpostavljam. No svi tako postupaju, svi. Tokom dana doktor je osjeao da ona mala vrtoglavica, koja ga je hvatala svaki put kad bi pomislio na kugu biva sve to jaa. Napokon morade priznati da se boji. Dvaput je uao u kavane koje su bile dupkom pune. I on je, kao i Cottard, htio osjetiti ljudsku toplinu. Njemu se to uinilo glupim, ali ga podsjeti da je agentu obeao da e ga posjetiti. Naveer ga nae u blagovaonici gdje stoji pokraj stola. Kad je doktor uao, spazi na stolu rasklopijen kriminalistiki roman. No veer je ve bila odmakla, pa je zacijelo bilo teko itati. Minutu prije Cottard je zacijelo sjedio u mraku i neto razmiljao. Rieux ga upita kako mu je. Cottard, sjedajui, promrmlja da mu je dobro i da bi se osjeao jo bolje kad bi bio osiguran da nitko o njemu ne vodi rauna. Rieux primijeti da ovjek ne moe biti uvijek sm. - Oh, ne mislim na to. Ja mislim na ljude koji vode o nekome rauna da bi ovjeku zadali neprilika. Rieux je utio. - Moram vas upozoriti da se ne radi o meni. No itao sam taj roman. Evo nesretnika koga iznenada jednoga jutra uhapsie. Vodili su o njemu rauna, a on to nije znao. Govorilo se o njemu po raznim uredima, njegovo su ime biljeili u kartoteke. Zar vam se ne ini da to nije pravo? Mislite da se to smije initi? - Kako kada - ree doktor. - U jednu ruku nema nitko pravo da se mijea u tui ivot, dabome! No to je sve sporedno. Ne valja ostajati predugo u sobi. Morate izai. Cottard se oito nervirao. Ree da stalno izlazi; drugo tako rei i ne radi, a itav gradski predjel u kom stanuje mogao bi, ako ustreba, za nj svjedoiti. Pa i drugdje, izvan ove gradske etvrti, ima on znanaca.

- Poznate li gospodina Rigauda, arhitekta? To je jedan od mojih prijatelja. Mrak je u sobi postajao gui. Ulica je oivjela, a mukli uzvik, kao da je ljudima odlanulo, pozdravi trenutak kad su planule uline svjetiljke. Rieux ode na balkon, a Cottard poe za njim. Iz svih okolnih etvrti, lagani je vjetri, kao svake veeri u naemu gradu, donosio mrmor glasova, vonj peena mesa, radosno i mirisavo brujanje slobode koje pomalo nadima ulice kamo se natisla buna mlade. No , glasni krikovi nevidljivih brodova, agor koji dopire s mora ili iz gomile to se razlijeva - o, kako je Rieux poznavao taj as i kako ga je neko volio! No danas je s obzirom na sve to je saznao, djelovalo na nj depresivno. - Moemo li upaliti? - upita Cottarda. Kada se vratilo svjetlo, ovjeuljak pogleda Rieuxa mirkavim oima. - Recite, doktore - ako obolim, biste li me primili na svoj odjel? - Zato ne? Onda Cottard upita je li se dogodilo da bi nekoga koji lei u klinici ili u bolnici uhapsili. Rieux odgovori da se to zna dogoditi no da sve ovisi o stanju bolesnikovu. - Ja se, eto - ree Cottard - pouzdajem u vas. Onda jo zamoli doktora da bude tako dobar da ga svojim autom odveze u grad. U gradskom centru ulice su bile manje napuene, a svjetla rjea. Djeca su se jo igrala pred kunim vratima. Na elju Cottardovu doktor zaustavi kola pred skupinom djece. Igrahu se kole i glasno vikahu. No jedan meu njima (crna kosa glatko zaeljana, besprijekorna stazica i prljavi obraz) fiksirao je Rieuxa svojim bistrim i drskim o ima. Doktor odvrati pogled. Cottard, stojei na ploniku, stiskao mu je ruku. Govorio je hrapavim i tegobnim glasom. Dva-tri puta pogleda iza sebe. - Ljudi govore o epidimiji. Je li to istina, gospodine doktore? - Ljudi uvijek govore, to je prirodno - ree Rieux. - Imate pravo. Kad budemo imali desetak mrtvih, to e biti konac svijeta. A nama bi trebalo... Motor je ve radio. Doktor je dohvatio mjenja brzine. No ponovo se zagledao u dijete koje ga je jo uvijek mjerkalo, ozbiljno i mirno. I najednom, bez ikakva prijelaza, dijete mu se nasmijei svim zubima. - to bi nam to trebalo? - upita doktor smijeei se djetetu. Cottard se uhvati grevito za vrata automobila i, prije nego to e odmagliti, povie glasom koji bijae pun suza i bijesa: - Trebao bi nam potres. Pravi pravcati potres!

Potresa nije bilo, a doktor je sutranji dan proveo obilazei gradom na sve etiri strane, pregovarajui s obiteljima i nateui se s pacijentima. Nikada se Rieuxu njegovo zvanje nije uinilo tako tegobnim. Dosad su mu bolesnici olakavali zadau, jer su mu se predavali; sad ih je doktor prvi put viao rezervirane i nepovjerljive. Oni su mu izmicali uranjajui, osupnuti i nepovjerljivi, u svoju bolest. Bila je to borba, na koju jo ne bijae navikao. I stigavi oko deset sati pred kuu starog astmatiara koga je pohaao posljednjeg, Rieux se tekom mukom otkinuo od sjedala. Zadrao se gledajui mranu ulicu i zvijezde to se javljahu i nestajahu na crnome nebu. Stari je astmatiar sjedio u postelji. inilo se da bolje die; bodro je brojio grakova zrna koja bi premetao iz jednoga lonca u drugi. Do eka doktora veoma raspoloen: - Dakle, moj doktore, je li kolera? - Gdje ste to pokupili? - U novinama; radio javlja takoer. - Ne, nije kolera. - Bilo ovo ili ono - ree stari ugodno uzbuen - ljudi su pomahnitali; kao da je vrag u njih uao... - Nemojte nita vjerovati - ree doktor. Pregledao je staroga, a sada je sjedio usred bijedne blagovaonice. Da, bojao se. Znao je da e ga samo u tom dijelu grada sutradan ekati desetak bolesnika, ogledavajui prignute glave svoje bubone. Samo u dva-tri sluaja incizija je kako-tako pomogla. Veina e morati u bolnicu, a on zna to znai bolnica za siromahe. Neu da im slui za njihove eksperimente, rekla mu je ena jednog bolesnika. Nee posluiti ni za kakve pokuse, nego e naprosto umrijeti. Propisane mjere nisu dovoljne, to je jasno kao sunce. to se tie bolnikih odaja sa specijalnim ureajima, doktor je znao to je i kako: dva bolnika paviljona iz kojih su dotadanji bolesnici hitno iseljeni, otvori zaepljeni kuinom, a naokolo zdravstveni kordon. Ako epidemija ne prestane sama, mjere to ih je zamislila uprava nee je nipoto svladati. Ipak je slubeni komunike koji je naveer objavljen, zvuao optimistiki, kao i svi dosadanji. Sutradan je agencija Infordok javila da su prefektove odredbe primljene sa zadovoljstvom, te da se ve trideset bolesnika prijavilo vlastima. Castel je bio telefonirao Rieuxu: - Koliko kreveta imaju paviljoni? - Osamdeset. - U gradu ima zacijelo preko trideset bolesnika? - Jedni se boje prijaviti, a drugi - brojniji - nisu jo stigli da se prijave. - Pogrebe nitko ne nadzire? - Nitko. Telefonirao sam Richardu da su potrebne ozbiljne mjere, a ne fraze i da protiv epidemije treba podii istinsku barijeru ili nita.

- A on? - Odgovorio mi je da nije vlastan. Ja oekujem da e dalje rasti. I doista za tri dana oba paviljona bijahu puna bolesnika. Richard je predviao da e vlasti isprazniti jednu kolu i urediti pomonu bolnicu. Rieux je ekao cjepivo i otvarao bubone. Castel se vratio svojim starim knjigama i esto zalazio u biblioteku. - takori su uginuli od kuge ili od neega to je na kugu veoma nalik - zakljuivao je on. Pustili su u promet desetke tisua buha koje e zarazu prenositi u geometrijskoj progresiji, ako je na vrijeme ne zaustavimo. Rieux je utio. U to se doba vrijeme ini se ustalilo. Sunce je ispilo mlake koje ostadoe od posljednjih pljuskova. Lijepo plavo nebo, prepuno ive svjetlosti, um avionskih motora u rano ljeto, sve je u to godinje doba poticalo ljude da budu vedri i zadovoljni. Ipak je za etiri dana groznica etiri puta poskoila, tako da su ti skokovi svakoga zapanjili: esnaest mrtvih, dvadeset i etiri, dvadeset i osam i trideset i dva. etvrtoga dana javljeno je otvaranje pomone bolnice u jednom djejem obdanitu. Nai sugraani koji su dosad sakrivali svoj nemir dosjetkama i alama hodali su sada ulicama utljivi i pokunjeni. Rieux odlui da telefonira prefektu. - Mjere su nedovoljne. - Raspolaem podacima - ree prefekt - moram priznati da zabrinjuju. - Nisu zabrinjavajui nego jasni. - Zatrait e naloge od sredinje vlade. Rieux objesi slualicu i obrati se Castelu. - Naloge! Bogzna to bi trebalo naloiti. - A serumi? - Stii e ove nedjelje. Posredstvom Richardovim prefektura zatrai od Rieuxa izvjetaj koji e biti poslan u glavni grad kolonije da bi se izdali shodni nalozi. Rieux stavi u svoj izvjetaj kliniki opis i brojke. Istoga dana nabrojeno je oko etrdeset umrlih. Prefekt uze na sebe da e - kako ree - pootriti propisane mjere. Bude potvreno da je prijava svakog oboljenja obvezatna i da bolesnika treba izolirati. Kue bolesnika bit e zatvorene i raskuene, ukuani podvrgnuti sigurnosnoj karanteni, pogrebe e organizirati opina, a potankosti e se utvrditi naknadno. Dan kasnije stigoe avionom serumi. Dostajali su samo za bolesnike koji su tada bili na lijeenju. Ako se epidemja proiri nee nikako dostajati. Na Rieuxov telegram stie odgovor da je sigurnosna rezerva iscrpljena i da je nova proizvodnja upravo zapoela.

Za to vrijeme proljee je iz itave okolice stizalo na gradska trita. Na tisue rua venulo je u koarama prodava uzdu plonika, a njihov slaani miris lebdio je nad itavim gradom. Naoko se nita nije promijenilo. Tramvaji su uvijek bili puni u doba kad svijet ide na posao ili se vraa kui, a prazni i prljavi danju. Tarrou je promatrao maloga staria, a mali je stari pljuvao na make. Grand je svake veeri odlazio kui da bi nastavio svoj tajanstveni posao. Cottard se vratio i vrzao bez cilja i svrhe, a gospodin Othon, sudac istraitelj, vodao je sveudilj svoju menaeriju. Stari je astmatiar premjetao graak iz jedne posude u drugu, a na ulici ovjek bi sretao novinara Ramberta koji je uvijek bio budan i sabran. Veerom bi ista gomila ispunila ulice, a pred kinematografima izduljili bi se repovi. Epidemija je, uostalom, poela opadati, pa je nekoliko dana nabrojeno samo desetak umrlih. Onda je najednom naglo poskoila. Onoga dana kad je broj mrtvih dostigao opet tridesetak, Bernard Rieux ogledavao je telegram koji mu je prefekt bio pruio rekavi: Prepali su se. Telegram je glasio: Proglasite izvanredno stanje. Zatvorite grad.

DRUGI DIO Moe se rei da je od toga asa kuga bila stvar svih nas. Dosad je, usprkos uenju i nemiru to su ga izazvali neobini ovi dogaaji, svaki od naih sugraana iao za svojim poslom, kako je znao i mogao. A tako e naravno biti i ubudue. No im su vrata od grada bila zatvorena, ljudi primijetie da su svi odreda, pa i sam pripovjeda, baeni u isti ko i da se valja snai. Tako je, na primjer, posve osoban osjeaj kao to je rastanak od ljubljenog bia, postao odjednom, prvih sedmica, neto openito, jer je zahvatio cjelokupno stanovnitvo. To je - osim straha - bila i najtea muka toga dugog progonstva. Jedna od najznaajnijih posljedica zatvaranja grada bijae u stvari nagla rastava bia koja na to nisu bila spremna. Majke i djeca, brani drugovi i ljubavni parovi koji su se prije nekoliko dana bili rastali na krae vrijeme; koji su se na kolodvorskom peronu bili poljubili, poprativi taj cjelov s nekoliko povrnih uputa i preporuka, uvjereni da e se za nekoliko dana ili tjedana opet vidjeti. Ogrezli u glupom ljudskom povjerenju, tako da ih je taj odlazak jedva odvratio od njhovih obinih poslova, ti su se ljudi nali sada najednom odvojeni, a da toj odvojenosti nije bilo lijeka, jer nisu mogli jedan do drugoga, a prekinut je gotovo i svaki drugi dodir. Zatvaranje je, naime, izvreno nekoliko sati prije nego to je objavljena prefektova naredba, a pojedinani sluajevi nisu se, dakako, mogli uzimati u obzir.

Moe se rei da je ta brutalna najezda bolesti prisilila nae sugraane da se vladaju kao da nemaju osobnih osjeaja. To je bila prva posljedica invazije. Prvih sati onoga dana kad je naredba stupila na snagu, u prefekturu je nagrnulo silno mnotvo: svi su uvjeravali inovnike, telefonom ili osobno, da je njihov sluaj neto posebno, a svi su ti sluajevi bili podjednako vani i zanimljivi, jer nisu mogli biti ni razmotreni. Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismo postali svjesni toga da se nalazimo u poloaju gdje nema kompromisa i da su rijei: nagodba, povlastica, iznimka izgubile dotadanji smisao. I neznatno zadovoljstvo pisanja nama je uskraeno. Grad vie nije bio povezan s ostalim dijelom zemlje redovnim prometnim sredstvima, a u drugu ruku novom je naredbom zabranjeno svako dopisivanje, kako se tim putem ne bi irila zaraza. U po etku je nekolicini sretnika uspjelo uhvatiti vezu sa straama koje su bile postavljene na ulazima, a neki su straari pristali da dostave poruku vanjskome svijetu. Pa i to je bilo prvih dana epidemije, kad su straari smatrali prirodnim da popuste svome dobrom srcu. Ali nakon nekog vremena, kad su i oni shvatili kako je poloaj ozbiljan, ne htjedoe preuzeti odgovornost kojoj se nije moglo odrediti domaaj. Meugradski telefonski razgovori koji su isprva doputeni potakoe takvu navalu na javne govornice i takav zastoj na pojedinim linijama da su za nekoliko dana obustavljeni, a zatim strogo ogranieni na takozvane hitne sluajeve, kao to je smrt, roenje ili enidba. Preostadoe nam jedino telegrami. Stvorenja koja su bila povezana umom, srcem i tijelom, moradoe sada tragati za tom zajednicom itajui velika slova depee koja nije smjela brojiti vie od deset rijei. I kako su faktino izrazi koje moe upotrijebiti u telegramu brzo iscrpljeni, dugotrajne ivotne zajednice ili bolne strasti spadoe na povremenu izmjenu gotovih formula kao: Dobro sam stop mislim na te stop tvoj... Neki meu nama bijahu uporni: ipak su pisali i stalno se dovijali kako e odrati vezu s vanjskim svijetom, premda se svako rjeenje pokazalo iluzornim. A kad bi se neko sredstvo koje smo smislili i pokazalo uspjenim, mi to ne bismo znali jer nije bilo odgovora. Dugih sedmica bijasmo upueni na to da po injemo sve iznova jedan te isti list, da prepisujemo iste rijei, iste apele, tako da su malo-pomalo rijei koje izaoe krvave iz naega srca gubile svoj prvotni smisao. Mehaniki bismo ih tada prepisivali, kuajui da tim mrtvim izrazima ocrtamo i pri-kaemo teki svoj ivot. I tako bismo se na koncu posluili telegramom ma kako bio konvencionalan, mjesto da vodimo uporne i jalove monologe, da zborimo tako rei sa zidom. Uostalom, nakon nekoliko dana, kad je postalo jasno da nikome nee uspjeti da izae iz naega grada, netko se sjeti, da upita vlasti ne bi li se oni koji otputovae prije epidemije smjeli vratiti. Nakon nekoliko dana razmiljanja prefektura odgovori jasno ali naglasi da povratnicima nee ni u kojem sluaju biti doputeno da ponovo napuste grad, te ako im je prosto da dou, nije im prosto da odu. I tu su neke obitelji (koje, uostalom, nisu bile brojne) shvatile poloaj olako i, povodei se samo za eljom da vide roake, smetnule s uma oprez i pozvale svoje mile i drage da se okoriste prilikom. No te obitelji nisu - kako rekosmo - bile brojne: zarobljenici kuge uoili su vrlo brzo kakvoj opasnosti izvrgavaju svoje blinje, pa su se pomirili s time da budu odijeljeni. Kad je bolest najjae harala, zabiljeen je samo jedan sluaj da su se ljudski osjeaji pokazali jaim od straha pred smru u tekim mukama. To nije bilo, to je razumljivo, dvoje ljubavnika koje bi ljubav, kroz more jada, nagnala jedno drugom u zagrljaj. Bijae to samo stari dr. Castel i njegova ena, koji su brojne godine proveli u braku. Gospoa Castel bila je nekoliko dana prije epidemije otputovala u neki oblinji grad. Je li to bio jedan od onih brakova koji pruaju svijetu primjer idealne sree? Nije. Pripovjeda moe ak s najveom vjerojatnou ustvrditi da ti brani drugovi nisu do tog asa bili sigurni

jesu li zadovoljni svojom zajednicom. No brutalna rastava koja se, eto, oduljila omogu ila im je da se uvjere da ne mogu ivjeti jedno bez drugoga i da - u usporedbi s tim nenadanim otkriem - kuga nije gotovo nita. To je, meutim, bio izuzetak. U veini sluajeva odvojeni e ivot, jasno, prestati, tek kad prestane epidemija. A svi mi otkrismo da osjeaj koji ispunja na ivot, a znali smo ga tako rei napamet (strasti naega puanstva nisu - kako je spomenuto -nimalo komplicirane) da taj osjeaj poprima novo lice. Muevi i ljubavnici koji su dotad imali najve e pouzdanje u svoje druice pokazae se najednom ljubomorni. Mukarci koji se smatrahu vjetrogonjama otkrie u ljubavi stalnost i vjernost. Sinovi koji su ivjeli pokraj svoje majke, a da je jedva i gledahu, stavljahu sada sav svoj nemir i svu svoju tugu u jednu boru njezina lica koja je zaokupila njihovo sjeanje. Ta brutalna odsutnost, bez traga, bez predvidljive budunosti, toliko nas je smela da nismo mogli reagirati protiv sjeanja na prisutnost, jo tako blizu i ve tako daleku; sjeanja koje bi nas progonilo cijelog dana. Zapravo smo trpjeli dvostruko: podnosili smo svoju muku, a podnosili smo i boli koje smo u duhu pridavali naim odsutnima: sinu, eni ili ljubovci. U drugim prilikama nai bi sugraani nali izlaz, ivei intenzivnijim vanjskim ivotom i bavei se vie svojim poslovima. No kuga ih je silila da budu dokoni, da bazaju po svom sumornom gradu, preputeni, dan za danom, varavim igrama sjeanja. Jer u svojim besciljnim etnjama, svraali bi se uvijek na iste putove, a ti bi putovi (Oran je malen grad) bili veinom oni kojima su neko, u drugo doba, hodali s odsutnom osobom. I tako je prva stvar kojom je kuga obdarila nae sugraene bila egzil. Pripovjeda je uvjeren da moe napisati u ime svih to je tada sm osjeao, jer je osjeao ono to su osjeali mnogi nai sugraani. Bijae to doista osjeaj progonstva, ta praznina koju smo uvijek nosili u sebi, ona odreena emocija, nerazumna elja i udnja za povratkom na staro ili pak luda potreba da ubrzamo tok vremena, usijane strelice uspomene... Ako bismo ponekad pustili maha uobrazilji da bismo doarali glas zvonca na vratima ili poznate korake na stubitu, ako bismo u takvim trenucima pristali da zaboravimo da su vlakovi zaustavljeni, pa bismo udesili da ostanemo kod kue, kad bi putnik koji je doputovao veernjim ekspresom, normalno stigao u nau etvrt, onda je naravno da takve igre ne bi mogle potrajati. Uvijek bi nadoao as kad bi se ovjek sjetio da vlakovi ne idu. Spoznali bismo da e naa samoa jo trajati, da tako mora biti i da moramo kuati da se pomirimo s vremenom. Time bismo u stvari poeli opet ivjeti kao sunji, opet smo bili upueni na svoju prolost. Pa ako bi netko od nas popustio napasti da se prenese u budunost, brzo bi odustao (koliko bi god mogao), jer bi osjetio rane to ih mata na koncu zadaje onima koji se u nju pouzdaju. Tako su se nai sugraani veoma brzo odvikli da pred sobom, pred drugima ocjene i pretpostave kako e dugo biti rastavljeni. Zato? Uzmimo da najvei pesimisti odrede da bi takvo stanje moglo trajati est mjeseci, pa da iscrpe unaprijed svu gorinu tih buduih mjeseci, pa teko mukom podignu moral da bi podnijeli tu kunju, pa upnu posljednje sile da bi se odrali na visini te kunje koja se protee kroz tolike dane i noi, a onda se desi da ih prijatelj koga su sluajno sreli, komentar u novinama, letimina sumnja ili nagla vidovitost, da ih ovo ili ono potakne da pomisle kako na kraju krajeva nema nikakva razloga da bolest ne potraje dulje od est mjeseci, a moda i godinu dana ili jo vie. U tom asu slom njihove hrabrosti, njihove volje i njihove strpljivosti bio bi tako nagao da bi im se uinilo da se nikada vie nee pridii. Zato bi se oni silili da nikad ne misle na dan izbavljenja, da se vie ne okreu prema budunosti, nego da uvijek dre, da tako kaem, o i

sputene. Ta je opreznost, to izmotavanje, to bjeanje od boli, obrambeni stav koji nee da prihvati borbu - sve to, naravno, nije vodilo dobru. Izbjegavajui poto-poto spomenuti slom, oni se liavahu asova koji u stvari bijahu dosta esti. asova kad bi mogli zaboraviti kugu, zanosei se slikama buduega sastanka. I tako, nasukavi se na pola puta izmeu ponor i vrhova, oni su ivotarili, a ne ivjeli, preputeni danima bez pravca i cilja. Preputeni jalovim uspomenama, lutajue sjene koje bi se mogle utjeloviti samo ako pristanu da se ukorijene u zemlju svojih boli. Osjeahu, dakle, duboki bol svih suanja i prognanika, to e rei da ivljahu pamenjem koje niemu ne slui. I ta prolost o kojoj su stalno mozgali imala je okus aljenja. Najradije bi dodali prolosti sve ono to su na alost propustili kad su to mogli uiniti, jer je ovaj koga sada ekaju bio prisutan - kao to bi u sve zgode i nezgode svoga suanjskog ivota upleli odsutne, pa ih njihov poloaj nije mogao zadovoljiti ni onda kad su bili relativno sretni. Nezadovoljni svojom sadanjicom, nezadovoljni prolou, lieni budunosti, bili smo sasvim nalik na one koje ljudska pravda ili mrnja sili da ive iza reetaka. I tako bi na kraju krajeva jedino sredstvo da se izmakne tim nesnosnim praznicima bila mata koja pokree vlakove kojih nema i puni ui zvonjavom zvonca na vratima koje uporno uti. No ako je to i bilo progonstvo, ovjek je u veini sluajeva bio prognanik u svojoj kui. Premda je pripovjeda iskusio samo ope progonstvo, ne smije zaboraviti one koji su - poput novinara Ramberta ili drugih - muke razdvojenosti podnosili mnogo tee, jer su kao putnici zateeni u gradu kad se pojavila kuga, pa su bili odijeljeni i od bia kojem se ne mogu vratiti i od kraja kojemu pripadaju. U opem progonstvu ti su bili najvie prognani, jer vrijeme je, istina, stvaralo u njima, kao i u drugima, specifinu tjeskobu, ali su oni bili vezani i za prostor pa bi neprestano udarali o zidove koji njihovo kuno sklonite dijele od zaviaja to su ga, eto, izgubili. Njih bi zacijelo najee viao gdje lutaju pranim ulicama grada u svako doba dana, dozivajui utke vee koje su poznavali samo oni, ili dozivajui jutro svoga zaviaja. A hranili su svoj jad neodreenim znacima i porukama koje zbunjuju, kao to je let lastavica, rosa nakon suneva zalaza ili bizarne one pruge koje sunce katkad rie po pustim ulicama. Vanjski svijet ima uvijek lijeka za sve, a oni su zatvarali oi ne hotei ga vidjeti; uporno su mazili svoje tlapnje koje su bile i odvie stvarne, nastojei svim svojim silama da zadre i doaraju sliku nekoga kraja gdje neka odreena svjetlost ili neki breuljci, omiljeno stablo i lic en tvore podneblje, koje njima nitko i nita ne moe nadomjestiti. A na koncu da kaemo napose koju o ljubavnim parovima koji su u toj prilici najzanimljiviji, a pripovjeda je moda pozvaniji da progovori o njima nego o strancima. Ljubavne su parove muili i drugi jadi meu kojima valja spomenuti i kajanje. Poloaj u kom su se nalazili omoguio im je da svoje osjeaje razmotre s grozniavom nepristranou. A jasno je da bi u takvim prilikama uoili isto i bistro svoje propuste i pogreke. Kao prvi povod posluila bi injenica da nisu mogli pravo zamisliti to odsutna osoba radi i kako ivi. alili bi gorko to ne znaju kako je rasporeeno njezino vrijeme; korili bi sebe s lakoumnosti i povrnosti to su propustili da se o tom obavijeste, kao kad ovjeku koji ljubi, nije znanje o kretanju ljubljene osobe izvor radosti i uitka. im bi doli dovle, njima je bilo lako zai u povijest svoje ljubavi, ispitujui njezine nedostatke. U normalno doba znali smo svi, bilo svjesno ili nesvjesno, da nema ljubavi koja ne bi mogla premaiti sebe; a ipak smo pristali bez veih skrupula da naa ljubav bude osrednja. No uspomene imaju vee zahtjeve. I, sasvim logino, nesrea ta koja je dola izvana i koja se survala na itav jedan grad nije nam donijela samo nezasluene muke protiv kojih bismo se mogli s pravom buniti. Ne, ta nas je nesrea nagonila da muimo sami sebe i potakla nas tako da pristanemo na bol. To je bio jedan od naina kojima se sluila bolest da bi odvratila panju i pobrkala karte.

Tako se svatko morao pomiriti s time da ivi iz dana u dan i da nasuprot nebu bude sm. To to su svi bili sami i naputeni, moglo je s vremenom prekaliti znaajeve. A ipak ih je s poetka uinilo nitavnima i lakoumnima. Neki od naih sugraana bijahu, na primjer, podvrgnuti drugom jednom robovanju koje ih je inilo slugama sunca i kie. Gledajui te ljude, ovjek bi rekao da primaju - prvi put izravno - dojam o vremenu kakvo jest. Jedna bi zlaana zraka dostajala da im lice bude radosno, dok bi ga kini dnevi prekrili gustom koprenom koja bi zakrila i njihove misli. Prije nekoliko sedmica oni su bili prosti od te slabosti, toga ludog robovanja, jer nisu bili sami na svijetu i jer je u neku ruku bie, stvorenje koje je s njima ivjelo, sluilo kao neka vrsta filtra izmeu njih i svijeta. No sada su, rekao bih, izvrgnuti hirovima meteorologije, to e rei da trpe i da se nadaju bez razloga. U tim krajnostima samoe nitko se, napokon, nije mogao nadati da e mu pomoi susjed, pa je svatko ostajao sm sa svojom brigom. Ako bi jedan od nas pokuao sluajno da se povjeri ili da kae to osjea, odgovor to ga je primio, gotovo bi ga uvijek pozlijedio. Primijetio bi da njegov subesjednik i on ne govore o istoj stvari. On se faktino bio izrazio nakon dugotrajnog i bolnog mozganja, a slika koju htjede priopiti bila je dugo na vatri ekanja strasti. Drugi je naprotiv zamiljao neto konvencionalno, najobiniju emociju, kakve se prodaju na sajmu, melankoliju i bol serijske proizvodnje. Dobrohotan ili dumanski odgovor uvijek bi promaio cilj, pa je najbolje bilo utjeti. Ili bar, ako je sumnja nepodnoljiva, prihvatiti sajamski govor, izraavati se konvencionalno, rijeima obinog izvjea ili domae vijesti, u stilu dnevne kronike, kad oni kojima se obraamo ne mogu progovoriti iz srca. I tu su najistinskije boli poprimile naviku da se izraze banalnostima drutvene konverzacije. Samo uz tu cijenu mogli su kugini sunji postii sauee svoga pazikue ili zanimanje svojih slualaca. Meutim, a to je najvanije, ma kako bolne bijahu njihove tjeskobe, ma kako teko - iako prazno - bijae njihovo srce, ti su prognanici u tom prvom periodu kuge bili povlateni elementi. Doista, u isto doba kad je puanstvo poela hvatati panika, njihove su misli bile zaokupljene biem koje ekahu. U opoj nevolji i bijedi njih je uvao egoizam ljubavi, te ako bi pomiljali na kugu, bilo je to samo zato to se uslijed kuge moglo desiti da budu odijeljeni zauvijek. Time su u srce epidemije unosili korisnu rastresenost koju bi neki smatrali hladnokrvnou. Njihov oaj spasio je te ljude od panike, njihova je nesrea imala i svoju dobru stranu. Ako bi, na primjer, kojega od njih pokosila bolest, on to gotovo nikad ne bi ni primijetio. Trgnut iz toga dugog nutarnjeg dijaloga to ga je vodio s nekom sjenom, bio bi bez prijelaza gurnut u najguu utnju zemaljsku. Nije naprosto imao vremena.

*** Dok su nai sugraani kuali da se prilagode tom nenadanom egzilu, kuga je metala strae na gradska vrata, i skretala s njihova puta brodove koji su plovili za Oran. Nakon zatvaranja nijedna kola nisu ula u grad. Od toga dana imao bi dojam da se automobili vrte u krugu. I luka je pruala neobinu sliku onima koji je gledahu s gornjih bulevara. Negdanje ivosti, po kojoj je to bila jedna od prvih luka sjeverno afrike obale, naglo je nestalo. Vidio bi samo

nekoliko brodova koji su se zadrali u karanteni. Velike dizalice koje sada mirovahu, prevaljeni vagoneti, samotne naslage baava i vrea na gatovima - sve je to svjedoilo da je i trgovina uginula od kuge. Usprkos tim svakidanjim prizorima nai su sugraani teko shvaali to ih je to zadesilo. Bilo je tu zajednikih osjeaja, kao to je odvojenost ili strah, no ljudi su i dalje gurali u prvi plan svoje osobne brige i poslove. Nitko se nije zaista pomirio s bole u. Veinom su je osjeali kao neto to brka njihove navike i krnji njihove interese. To ih je drailo ili ih je ljutilo, a to nisu osjeaji koje moe suprotstaviti kugi. Stoga su se, na primjer, tuili na javnu upravu, a to je bila njihova prva reakcija. Prefektov odgovor na kritike to su odjeknule u tampi (Ne bi li se predviene mjere mogle ublaiti? bio je dosta neoekivan. Dotada, naime, ni dnevni listovi, ni agencija Infordok nisu primili slubeno nikakve statistike podatke o bolesti. Sada je prefektura davala te podatke svakodnevno, a prefekt je zamolio spomenutu agenciju da objavljuje tjedne izvjetaje o kretanju bolesti. Ali ni tom prilikom nije javnost reagirala smjesta. Priopenje da su tree sedmice umrle tri stotine i dvije osobe, nije bilo podobno da ugrije matu. U jednu ruku svi zacijelo nisu umrli od kuge, a u drugu nitko u gradu nije znao koliko ljudi obino umire za nedjelju dana. Grad je imao dvjesta tisua stanovnika. Tko zna nije li taj pomor normalan? To su potankosti o kojima ljudi nikada ne vode rauna (premda je oigledno da su te stvari zanimljive i vane). Javnosti je nedostajala, da tako kaem, mogunost usporedbe. Tek mnogo kasnije, konstatiravi porast smrtnih sluajeva, javnost je stala shvaati to je i kako je. Peta nedjelja dala je doista tri stotine dvadeset i jednog umrlog, a esta tri stotine etrdeset i pet. Taj je porast bio rjeit. Ipak nije bio dosta osjetljiv da nai sugraani ne bi sauvali (ma kako su bili nemirni i zabrinuti) dojam da se radi o nezgodi koja je, istina, nemila, ali je ipak privremena. Nastavljali su, dakle, hodati ulicama i sjedati na kavanske terase. Sve u svemu nisu bili kukavice; radije bi se alili nego jadali, a neprilike koje su zacijelo prolazne, primali su naoko vedro i dobre volje. Stvari su bile zatakane. Ipak se potkraj mjeseca, nekako za vrijeme molitvenog tjedna, o kojem e jo biti govora, pojavie znatne promjene koje su izmijenile lice grada. Prvo je prefekt poduzeo mjere s obzirom na promet vozila i snabdijevanje. Snabdijevanje je ogranieno, a gorivo racionirano. Nareena je i tednja elektrikom. Samo najnuniji proizvodi stizahu u Oran cestom i zrakom. Tako je promet stao opadati, dok na kraju nije spao gotovo na nulu. Luksuzni su duani zatvoreni tako rei od danas do sutra; drugi su naikali izloge objavama da nema robe, dok su pred vratima stajali kupci u dugim repovima. Oran je tako poprimio udan izgled. Broj pjeaka znatno je porastao, a mnogi su ljudi zatvaranjem duana i nekih ureda, prisiljeni na nerad, pa bi ispunjali sada ulice i kavane u takozvane uplje sate. Zasad nisu bili nezaposleni nego na dopustu. Oran bi sada oko tri sata poslije podne pruao varljiv dojam blagdana: zaustavljen je promet i zatvoreni duani, da bi se mogla odvijati neka javna manifestacija, a stanovnici su, eto, nagrnuli i na ulice, da sudjeluju u pukome veselju. Tim dopustom okoristili su se naravno kinematografi koji su pravili dobre poslove. Ali kretanje filmova po departmanu bilo je prekinuto: nakon dvije nedjelje, poduzea su morala mijenjati program, a nakon nekoga vremena kinematografi su stali projicirati sve jedan te isti film. Ipak se njihovi primitci nisu smanjili.

Kavane, zahvaljujui velikim zalihama vina i drugih alkoholnih pia (to u gradu, gdje ta vrsta trgovine zaprema prvo mjesto, nimalo ne iznenauje), mogle su takoer zadovoljiti svoje muterije. Istini za volju treba rei da se pilo mnogo. Poto je neka kavana oglasila: Tko vino pije, bolesti se smije, puko je vjerovanje da alkohol titi od zaraznih bolesti znatno ojaalo. Svake bi noi oko dva sata znatan broj pijanaca koji su izbaeni iz lokala punio ulice i vodio optimistike razgovore. No sve te promjene bile su tako izvanredne, a zbile su se tako naglo da ih nitko nije mogao smatrati normalnima i trajnima. Rezultat je pak bio taj da smo i dalje gurali u prvi plan svoje osobne osjeaje. Izlazei iz bolnice, dva dana poto je grad zatvoren, dr. Rieux srete Cottarda koji se sjajio od zadovoljstva. Rieux mu ree da izvrsno izgleda. - Da, dobro je, vrlo dobro - ree mali. - Nego recite, gospodine doktore, ta se vraja kuga vie ne ali. Stvar postaje ozbiljna, zar ne? Doktor morade priznati da je tako. A Cottard nadoveza gotovo radosno: - Sad se nee ni zaustaviti, zar ne? Sve e biti, tono rije, naglavce. Nekoliko su koraka poli zajedno. Cottard je priao da je u njegovoj etvrti jedna velika trgovina mjeovite robe gomilala ivene namirnice da bi ih prodavala uz viu cijenu. Kad su doli po vlasnika da ga prevezu u bolnicu, naoe pod njegovom posteljom svu silu konzervi. Umro je. Kuga ne plaa! Cottard bijae pun zgoda i zgodica, istinskih i lanih, koje su se sve odreda odnosile na epidemiju. Prialo se na primjer da je u centru neki ovjek, imajui sve simptome bolesti, izletio jednoga jutra iz kue i, bacivi se na prvu enu koja je naila, estoko je zagrlio i stao vikati da ima kugu. - Tako je - zakljui Cottard, a prijazni ton kojim je govorio, nije se poklapao s njegovom tvrdnjom - tako je, gospodine doktore, svi emo poludjeti, nema spora... . Istoga dana poslije podne Joseph Grand konano se povjerio doktoru. Bio je spazio fotografiju gospoe Rieux na pisaem stolu i pogledao doktora. Rieux je odvratio da se njegova ena lijei izvan grada. To je u jednu ruku srea, rekao je Grand. A doktor e na to da je to doista srea, ali je glavno da ena ozdravi. - Ah - ree Grand - razumijem. I prvi put otkako ga je Rieux upoznao, stade govoriti obilato. Premda je i sada traio rijei, on ih je gotovo uvijek nalazio, kao da je odavno smiljao i smislio to sada iznosi. Bio je veoma mlad kad se vjenao sasvim mladom djevojkom iz susjedstva koja je bila siromana. Da bi se mogao oeniti, napustio je studije i uzeo slubu. Ni Jeanne ni on nisu obiavali izlaziti iz svoje gradske etvrti. Pohaao bi je u njezinoj kui, a njezini se roditelji podsmjehivahu utljivom i nespretnom eniku. Otac bijae eljezniar. Kad nije bio u slubi, sjedio je uvijek u kutu kraj prozora, promatrajui zamiljeno to se zbiva na ulici, drei svoje goleme ruke plotimice na stegnima. Majka je uvijek bila zaokupljena kuanstvom, a Jeanne

joj je pomagala. Bila je tako sitna i krhka da je Grand uvijek strepio kad bi je vidio gdje prolazi ulicom. Vozila bi mu se tada inila neizmjerno velika. Jednoga dana Jeanne je stala pred boinim izlogom i, okrenuvi se naglo prema njemu, kliknula: Kako je to lijepo! On joj je stisnuo lanak na ruci. Tako su odluili da e se vjenati. Ostali je dio pripovijesti bio - prema Grandu - veoma jednostavan. Tako uvijek biva: ljudi se vjenaju, neko se jo vrijeme vole, rade; rade toliko da zaborave na ljubav. I Jeanne je radila, jer ef ureda nije odrao svoje obeanje. Tu se valjalo domiljati da bi ovjek pogodio to Grand hoe kazati. Neto umor, neto njegova narav, Grand je, ukratko popustio i klonuo. Sve je vie utio i nije svoju mladu enu podravao u uvjerenju da je voljena. ovjek koji radi, siromatvo, budunost koja pomalo nestaje, veernja utnja za stolom - u takvim prilikama nema mjesta velikim strastima. Jeanne je vjerojatno trpjela. Ipak je ostala: deava se da ovjek dugo trpi a da to i ne zna. Prole su godine. Onda je otila. Nije, dakako, otila sama. Jako sam te voljela, ali sada sam umorna. Nisam sretna to odlazim, ali ovjek ne mora biti sretan da bi poeo iznova. To mu je uglavnom bila napisala. Sada je bilo na njemu da trpi. I Joseph Grand je trpio. Mogao je poeti iznova, kako ga je upozorio Rieux. Ali, eto, nije imao pouzdanja. No uvijek je na nju mislio. 1 to je bilo sve. Htio joj je napisati pismo u kojemu e se opravdati. No to je teko, govorio je on. Ah, odavno, odavno na to mislim. Dok smo se voljeli, razumijevali smo se i bez rijei. No ljudi se uvijek ne vole. Dolo je vrijeme kad sam trebao nai rijei koje bi je zadrale, ali nisam mogao. Useknuo se u neku vrstu karirana ubrusa. Onda je otro brkove. Rieux ga je gledao: - Oprostite mi, gospodine doktore - ree stari. - Ne znam kako da kaem, ali ja imam u vas povjerenja. S vama mogu govoriti. A to me onda dira... Grand je oigledno bio na sto milja daleko od kuge. Naveer je Rieux telegrafirao svojoj eni da je grad zatvoren, da mu je dobro, neka ona i dalje pazi na svoje zdravlje i da on misli na nju. Tri nedjelje nakon zatvaranja grada Rieux naie, izlazei iz bolnice, mladoga ovjeka koji ga je ekao. - Pretpostavljam - ree ovaj - da me prepoznajete. Rieuxu se inilo da ga pozna, ali je kolebao. - Bio sam kod vas prije tih dogaaja - ree mladi - raspitivao sam se kako ive Arapi. Zovem se Raymond Rambert. - Ah, da - ree Rieux. - Sad imate priliku da napiete krasnu reportau. Mladi je bio nervozan. Ree da se o tome ne radi i da je doao zamoliti doktora da mu pomogne. - Molim vas da me ispriate - doda - ali ne poznam ovdje nikoga, a dopisnik moga lista je po nesrei glupan.

Rieux mu predloi da pou zajedno do dispanzera u sreditu grada, jer je ondje imao neto posla. Spustie se uliicama crnakoga dijela. Bliila se veer, ali je grad koji je neko u to doba bio vrlo buan, bio nekako udno samotan. Nekoliko zvukova trublje to odjekivahu nebom koje se jo zlatilo dadoe naslutiti da vojnici jo uvijek vre svoje poslove. Rambert je za to vrijeme, du strmenite ulice, izmeu modrih, smeeutih i ljubiastih kua maurskih, govorio veoma uzbueno. On je u Parizu ostavio svoju enu. Zapravo to nije njegova ena, ali je to svejedno. Telegrafirao joj je im je grad zatvoren. Isprva je mislio da je to privremeno pa joj je htio samo pisati. Njegovi ovdanji kolege rekoe da ne mogu nita, pota ga je odbila, a neka tajnica u prefekturi nasmijala mu se u brk. Poto je dva sata ekao u repu, uspjelo mu je otposlati telegram kojim je javljao: Dobro sam stop do skorog vienja. Ali izjutra, kad je ustajao, njemu je najednom sinulo da on zapravo ne zna kako e to dugo trajati. Odluio je otii. Kako ima preporuke (u njegovu zvanju postoje razne olakice), dopro je do prefektova efa kabineta; rekao mu je da nema nikakvih veza s Oranom, da nije njegova dunost ovdje ostati, da se sluajno naao na licu mjesta i da je pravo i poteno da mu puste da ode, makar ga, kad bude napolju, podvrgli karanteni. ef kabineta rekao mu je da shvaa potpuno, ali da nema iznimaka. Vidjet e to bi se dalo uiniti, no poloaj je svakako ozbiljan, pa zasad ne moe nita uiniti. - Ali zaboga rekao je Rambert - ja sam u tom gradu stranac! - Svakako, no bilo kako mu drago, nadajmo se da epidemija nee potrajati. Na koncu je pokuao utjeiti Ramberta, istiui da u Oranu ima grae za zanimljivu reportau i da - hoemo li pravo -nema nezgode koja ne bi imala svoju dobru stranu. Rambert je slegao ramenima. Stigoe u gradski centar. - Glupo je to, doktore, zar ne? Nisam se rodio da piem reportae. No moda sam se rodio da budem s jednom enom. Nije li to pravo? Rieux odvrati da je zacijelo pravo i da mu se ini da nitko pametan ne moe poricati da je tako. Na bulevarima u sreditu nije bilo obiajne guve. Nekoliko se prolaznika urilo u daleke nastambe. Nitko se nije smijeio. Rieux pomisli da je to rezultat objave koju je toga dana izdala agencija. Nakon dvadeset i etiri sata nai e se sugraani opet ponadati. No sada su jo brojke svima u pameti. - Naime - ree Rambert bez ikakva uvoda - mi smo se nedavno upoznali, a dobro se slaemo... Rieux nije nita odgovarao. - Ja vam dosaujem - opet e Rambert. - Htio sam vas jedino pitati da li mi moete izdati svjedodbu u kojoj bi stajalo da nemam tu prokletu bolest. Drim da bi mi to moglo korisno posluiti. Rieux je odobravao kimajui. Podizao je pomno djeaia koji mu se zaletio u noge i pao. Onda su krenuli dalje i stigli do Staroga trga. Grane fikus visile su, nepomine i sive od praine, oko kipa Republike koji je bio prljav i praan. Stadoe pod spomenikom. Rieux udari

o tlo, najprije jednom, a onda drugom nogom, jer su cipele bile prekrite bjelkastom naslagom. Pogleda Ramberta. Pusteni eir gotovo na tjemenu, ovratnik koulje otkopan pod kravatom, loe obrijan - novinar je bio slika tvrdoglave ljutine i podmukla bijesa. - Vjerujte mi da vas razumijem - ree napokon Rieux - no vi pogreno zakljuujete. Ne mogu vam dati tu svjedodbu, jer u stvari ne znam imate li tu bolest ili je nemate; pa da i znam da niste sada bolesni, ne bih mogao posvjedoiti da izmeu sekunde kad izaete iz moje ordinacije i one kad budete uli u prefekturu neete biti zaraeni. A napokon... - Napokon? - upita Rambert. - A napokon, da vam i dadem svjedodbu, ona vam ne bi koristila. - Zato? - Zato to u ovome gradu ima na tisue osoba koje su u istom poloaju kao i vi, a ipak ne mogu biti putene. - No ako nemaju kugu? - To nije dovoljan razlog. Situacija je glupa, znam, ali se tie svih nas. Treba je primiti kakva jest. - Ali ja nisam odavle! - Odsada ete na alost biti odavle, kao i svi ostali. Novinar se raspalio: - To je pitanje ovjenosti, kunem vam se! Moda ne shvaate to znai ta razdvojenost za dvoje ljudi koji se dobro slau. Rieux ne odgovori odmah. Onda ree da mu se ini da je shvatio. On eli od svega srca da se Rambert opet sastane sa svojom enom i da svi oni koji se vole budu sjedinjeni. No tu su naredbe i zakoni, tu je kuga, a njegova je zadaa da vri svoju dunost. - Ne - ree Rambert gorko - vi ne moete shvatiti. Vi govorite jezikom razuma. Apstraktno. Doktor podie oi prema Republici i ree da ne zna govori li jezikom razuma, ali su stvari o kojima govori oigledne, to nije jedno te isto. Rambert je popravljao svoju kravatu. - To znai, dakle, da se moram snai sm? Ali - nastavi gotovo prkosno - ja u izai iz toga grada. Doktor ree da i to shvaa, no da se to njega ne tie. - Naprotiv, to se vas tie - plane odjednom Rambert. - Obratio sam se vama, jer su mi rekli da ste imali vaan udio u odlukama koje su stvorene. Mislio sam stoga da biste bar u jednome sluaju mogli razmrsiti ono to ste pripomogli zamrsiti. No vama je to svejedno. Vi niste mislili ni na koga. Niste vodili rauna o onima koji su rastavljeni od svojih.

Rieux priznade da je to donekle istina, jer se nije htio na to obazirati. - Ah, vidim, vidim - ree Rambert - opi interesi, odgovornost... . No ope se dobro sastoji od sree pojedinaca. - Hajde - ree doktor koji se, rekao bih, prenuo - moe ovo, a moe i ono. Nemojte suditi. No vi inite krivo to se ljutite. Meni bi bilo izvanredno milo kad bi vam uspjelo da to pitanje nekako rijeite. Ali ima naprosto stvari koje mi moja sluba zabranjuje. Drugi mahne nestrpljivo glavom: - Da, krivo inim to se ljutim. A oduzeo sam vam dosta vremena. Rieux zaeli da bi ga stalno izvjeivao kako napreduje njegova akcija i da se ne bi na nj ljutio. Postoji zacijelo podruje na kojem bi se oni mogli sloiti. Rambert se odjednom, rekao bih, smeo: - Vjerujem da ima - ree nakon kratke utnje - vjerujem protiv svoje volje i usprkos svemu to ste mi rekli. Krzmao je. - Ali vam ne mogu dati pravo. Naturi eir na elo i ode brzim korakom. Rieux vidje gdje ulazi u hotel u kojem je stanovao Jean Tarrou. Nakon nekog vremena doktor potrese glavom. Novinar je u nestrpljivosti svoje sree imao pravo. No je li imao pravo kad je nastupio kao tuitelj? Apstraktno! Da li su apstraktni dani koje provodi u bolnici gdje kuga hara udvojenom estinom, kako da se broj rtava popeo na pet stotina nedjeljno? Da, ima u nesrei neto apstraktno, neto irealno. No kad apstrakcija postane ubitana te ljudi umiru od te apstrakcije, e onda je potrebno da se njome pozabavimo! Rieux je znao da to nije najudobnije rjeenje. Jedino to je i znao. Je li, na primjer, lako upravljati pomonom bolnicom (sada su bile tri) koja je njemu povjerena? U jednoj prostoriji koja je vodila u ambulantu dao je urediti sobu za primanje. Izduben je pod tvorio jezero krezola usred kojega se nalazio otoi od opeka. Bolesnika bi prenijeli na otok, naglo skinuli, a njegova bi odjea pala u spomenutu tekuinu. Opran, otrt, odjeven u grubu bolniku koulju, bolesnik bi doao u ruke Rieuxu, a onda bi ga odnijeli u jednu bolesniku dvoranu. Morali su upotrijebiti i kolsko igralite, na kojem je sada bilo svega pet stotina kreveta koji su gotovo uvijek bili zauzeti. Nakon jutarnjeg primanja kojim je sam rukovodio, nakon cijepljenja, nakon incizija, Rieux je provjeravao statistike podatke, a itavo bi poslijepodne radio u svojoj ordinaciji. Podveer bi stao obilaziti bolesnike, a kasno u no vratio se kui. Prole je noi mati primijetila, pruajui mu telegram gospoe Rieux mlae da ruke doktorove podrhtavaju. - Da - rekao je on - no ako se budem trudio, bit u manje nervozan. Bio je snaan i izdrljiv. On se jo stvarno nije umorio. No lijeniki posjeti, da spomenemo jedan primjer, postajahu mu nesnosni. Ustanoviti epidemijsku groznicu znailo je ujedno

pokupiti i otpremiti bolesnika. Tu bi poinjala apstrakcija, a s njome i potekoe, jer je obitelj bolesnikova znala da e ga vidjeti ili izlijeena, ili mrtva, a prije nikako. Smilujte se, gospodine doktore, govorila je gospoa Loret, majka sobarice koja je radila u Tarrouovu hotelu. to je to znailo? On je, dakako, bio pun smilovanja. No time nije nikome bilo pomognuto. Valjalo je telefonirati. Doskora bi se zaula truba bolnikog automobila. Susjedi su isprva otvarali prozore i gledali. Poslije su ih bre-bolje zatvarali. Onda bi poela borba, suze, nagovaranje, ukratko, apstrakcija! U tim stanovima koji su bili pregrijani od groznice i od tjeskobe odigravahu se prizori ludila. No bolesnik bi na koncu bio odveden, a Rieux bi morao otii. U prvo vrijeme naprosto bi telefonirao i pohitao k drugim bolesnicima, ne ekajui bolnika kola. No roaci bi tada zatvorili vrata, jer im je drae bilo da budu s kugom pod istim krovom nego da pristanu na rastanak, znajui sada kako svrava. Krikovi, nagovori, uredovanje policije, a poslije i oruane sile - i bolesnik bi na juri bio zauzet. Prvih nedjelja Rieux je morao ostajati u kui do dolaska bolnikih kola. Poslije, kad je svakog lijenika pratio na njegovim pohodima dobrovoljni inspektor, Rieux je mogao juriti od jednog bolesnika k drugome. Ali na poetku, sve su veeri bile kao onda kad je - uavi gospoi Loret u mali stan, ukraen lepezama i umjetnim cvijeem bio primljen od majke koja mu ree s izoblienim posmijehom: - vrsto se nadam da nije groznica o kojoj svi priaju. A on je, odgurnuvi pokriva i koulju, gledao utke crvene mrlje na trbuhu i na stegnima, natekle lijezde u preponama. Majka je gledala meu noge svoje keri i kriala ne mogavi se obuzdati. Svake su veeri urlale majke kao i gospoa Loret, stojei apstraktna lica pred razgaljenim trbusima na kojima bijahu ispisani znakovi smrti, svake su veeri neije ruke grabile doktora, hvatale se za nj, svake veeri suvine rijei, obeanja i suze, pa signali bolnikih kola i krize, uzaludne i jalove kao bol. A na kraju toga dugakoga niza veeri koje bijahu uvijek jednake, Rieux se nije mogao nadati niemu drugom nego dugom nizu slinih prizora koji e se ponavljati unedogled. Da, kuga je, kao apstrakcija, bila jednolina. Samo se neto moda mijenjalo, a to je bio sm Rieux. On je to osjeao te veeri na podnoju spomenika Republike postavi svjestan teke ravnodunosti koja ga je stala obuzimati, dok je uporno gledao vrata hotela u kojima nestade Ramberta. Nakon tih tegobnih sedmica, nakon svih tih sutona kad je grad izlazio na ulice da bi se vrtio u krugu, Rieux je spoznao da se ne treba vie braniti od smilovanja. ovjeku dodija i smilovanje kad je beskorisno. U tom osjeanju, kad bi se inilo da se njegovo srce polako zatvara u sebe u tom osjeanju doktor je nalazio jedinu okrepu i olakanje svojih munih dana. Znao je da e tako svoju dunost lake obavljati. Zato se tome i radovao. Kad bi mati doekavi ga u dva sata nou, poalila njegov prazan pogled kojim ju je pogledao, alila je upravo ono to je Rieuxu bilo jedino olakanje. Da bi se ovjek mogao boriti protiv apstrakcije, mora malo naliiti na nju. No kako da to osjeti Rambert? Njemu je apstraktno bilo sve ono to se isprijeilo izmeu njega i njegove sree, istini za volju treba rei da je Rieux znao da je novinar imao pravo u jednu ruku. Ali je znao i to da je apstrakcija ponekad jaa od sree i da onda i samo onda treba o njoj voditi rauna. To je doivio Rambert, kako je doktor potanko saznao od samog Ramberta kad mu se novinar naknadno povjerio. I tako je doktor mogao pratiti na novome jednom planu sumornu borbu izmeu sree svakog pojedinca i apstrakcija kuge koja je obuhvaala svekolik ivot naega grada kroz taj dugi period.

*** No gdje su jedni vidjeli apstrakciju, drugi su vidjeli istinu. Konac prvoga mjeseca kuge bijae pomraen izrazitim pogoranjem epidemije i estokom propovijedi Oca Panelouxa, isusovca, koji je ono bio pritekao u pomo starome Michelu u poetku njegove bolesti. Otac Paneloux bio se istakao kao marljiv suradnik glasila Zemljopisnog drutva u Oranu gdje su njegova epigrafska istraivanja veoma zapaena i cijenjena. No stekao je vei broj slualaca nego to bi mogao stei kao specijalist, odravi ciklus predavanja o suvremenom individualizmu. U njima je ustao u obranu beskompromisnoga kranstva koje osuuje i modernu slobodoumnost i opskurantizam prolih vjekova. Tom prilikom nije se acao da svome sluateljstvu skree u brk razne neugodne stvari. Odatle i njegova reputacija. Potkraj toga mjeseca crkvene su vlasti naega grada oduile zapodjeti borbu protiv kuge svojim vlastitim sredstvima, organizirajui tjedan skupnih pobonosti, odnosno javnih molitava. Te manifestacije pobonosti, zakljuit e se u nedjelju sveanom slubom bojom posveenom svetom Roku, kunome svecu. Tom prilikom zatraie od oca Panelouxa da uzme rije i progovori narodu. Evo, etrnaest dana to se otkinuo od svojih radova o sv. Augustinu i afrikoj crkvi kojima je postigao zasebno mjesto u svome redu. Od prirode estok i strastven, odluno se prihvatio zadatka koji mu je povjeren. Davno prije te propovijedi u gradu se o tom govorilo; njome je donekle obiljeen i vaan datum u povijesti toga razdoblja. U tjednu pobonosti sudjelovalo je brojno opinstvo. Ne to bi u normalno doba stanovnici Orana bili naroito poboni. Tako je, na primjer, nedjeljom prije podne kupanje u moru ozbiljno konkuriralo slubi bojoj. A nije ih prosvijetlio ni Duh sveti da bi se na brzinu obratili. No grad je bio zatvoren, luka zona zabranjena, pa se ljudi nisu mogli vie kupati. Osim toga njihovo je duevno stanje bilo sasvim osobito: oni se, dodue, nisu pomirili s udnim i nevienim dogaajima koji su se na njih oborili, ali se nisu mogli oteti dojmu da se neto doista promijenilo. Mnogi se ipak nadahu jo uvijek da e epidemija prestati i da e biti poteeni oni i njihove obitelji. Premda tome nisu ni smatrali da su na ita obvezani. Za njih je kuga bila neugodna goa koja e jednoga dana morati da ode, naprosto zato to je dola. Bili su prestraeni, ali nisu bili oajni; nije jo kucnuo as kad e uvidjeti da je kuga oblik i sadraj njihova ivota; kad e zaboraviti egzistenciju koju su do pojave kuge mogli provoditi. Ukratko reeno, oni su ekali. to se tie religije, kao i mnogih drugih pitanja, kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo dranje moglo bi se oznaiti dosta dobro izrazom objektivnost. Veina onih koji su sudjelovali u molitvenom tjednu, prihvatili bi zacijelo rijei, kojima je pred dr. Rieuxom jedan od vjernika oznaio situaciju: To nikako ne moe nauditi. Tarrou koji je zabiljeio u svoje zapise da Kinezi u takvoj prilici udaraju u tamburin da bi svirkom udobrovoljili genija kuge, dodao je da nije mogue ustanoviti je li se tamburin pokazao djelotvorniji od profilaktikih mjera. Dodao je jo da to pitanje ne moe biti rijeeno dok nismo obavijeteni o nekom geniju kuge, znajui da postoji, pa nae neznanje o toj vanoj toki ini jalovima sve nazore koje bismo o toj stvari mogli imati. Katedrala naega grada bila je, dakle, puna vjernika i to svakoga dana u tjednu. U poetku su mnogi stanovnici zaostajali u vrtovima koji se pruaju pred crkvenim trijemom, meu palmama i mogranjima. Tu su sluali zazivanja i molitve to se slijevahu na ulicu poput plime. No malo-pomalo, povodei se za primjerom, ti se sluaoci odluie da uu i da se

bojaljivim glasom priklju e odgovorima prisutnih vjernika. A u nedjelju nagrnulo je silno mnotvo u crkvene lae, tako da su neki morali ostati pred ulazom, dok su se drugi popeli kojekuda. Sino se nebo bilo naoblailo, a sada je lijevala kia. Vonj tamjana i mokrih tkanina lebdio je u katedrali kad se Otac Paneloux uspeo na propovjedaonicu. Bio je srednjeg stasa, ali pleat. Kad se naslonio na rub propovjedaonice i stisnuo drvenu ogradu svojim ruetinama, razabrao si samo glomaznu crnu spodobu, a na vrhu dvije mrlje njegovih obraza to se rumene pod eljeznim naoalama. Imao je snaan, strastan glas koji je daleko nosio, a kad je nasrnuo na sluateljstvo, jednom jedinom reenicom, estoko, odsjeeno: Brao moja, vi ste u nevolji; brao moja, vi ste je zasluili, sluateljstvo se ustalasalo sve do maloga trga pred crkvom. Ono to je slijedilo nije - logino uzevi - bilo u skladu s tim patetinim uvodom. Tek nastavak besjede otkrio je naim sugraanima da je, spretnim govornikim postupkom, propovjednik dao temu itave svoje propovijedi, postupajui kao ovjek koji hoe nekoga mlatnuti. Odmah nakon te reenice on je citirao tekst ishoda iz Egipta da bi zatim rekao: Prvi put kad se ta pokora javlja u povijesti, javlja se zato da bi pogodila neprijatelje Boje. Faraon se protivio vjenim ciljevima, a kuga ga je prisilila da poklekne. Od poetka povijesti Boja pedepsa* obara ohole i slijepe, silei ih da pokleknu pred Njim. Razmislite o tom i kleknite. * Pedepsa (gr.) - kazna. Kia je vani lijevala udvojenom snagom, a ta posljednja fraza, izreena u dubokoj tiini koju je pljutanje kie o prozorska stakla uinilo jo dubljom, odjeknula je tako snano da se nekoliko slualaca, nakon kratkog krzmanja, spustilo sa svojih stolica na klecalo. Drugi pomislie da se moraju povesti za njihovim primjerom, tako da se - sve malo-pomalo - naao doskora itav auditorij na koljenima, a da je pritom zakripalo samo nekoliko stolica. Paneloux se nato uspravi, duboko udahnu i nastavi, podiui sve vie glas: Ako je danas kuga bacila oko na vas, onda to znai da je kucnuo as kada se valja zamisliti. Pravednici se toga ne trebaju da plae, ali grenici imaju razloga da dru. U golemoj itnici svijeta nesmiljeno e mlatilo Boje mlatiti ljudsko ito, dok pljeva ne bude odijeljena od zrnja. Bit e vie pljeve nego zrnja, vie zvanih nego odabranih, a nesreu tu Bog nije htio. Odvie se dugo svijet sporazumijevao sa zlom, odvie se dugo pouzdavao u boansko milosre. Dosta je bilo da se pokaje, sve bijae doputeno. A svatko je drao da je kajanje laka stvar. Kada doe hora, sigurno e se pokajati. A dotle, pusti maha svojim prohtjevima, jer je to najjednostavnije; za ostalo e se pobrinuti boansko milosre. Tako, dakle, nije moglo potrajati. Bogu koji je tako dugo nagibao nad ovaj grad svoje milostivo lice dodijalo je ekanje; razoarao se u svojoj vjenoj nadi pa je okrenuo svoj pogled. Lieni Boje svjetlosti, naosmo se zadugo u tminama kuge! U dvorani netko zafrkta kao nestrpljiv konj. Nakon kratke stanke asni otac nastavi tiim glasom: itamo u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) da je u doba langobardskog kralja Humberta Italiju poharala tako strana kuga da ivi jedva dostajahu da pokopaju mrtve, a ta je kuga bjesnjela najjae u Rimu i Paviji. Tada se pojavi dobar aneo, tako da su ga svi mogli vidjeti, a dao je naloge zlom anelu koji je nosio lovaku kijau; koliko bi puta udario u kuu, toliko bi mrtvih iznijeli napolje.

Tu je Paneloux pruio svoje kratke ruke prema crkvenom trgu, kao da pokazuje neto to se dogaa iza pokretne kine zavjese: Brao moja, ree odrjeito, takav se ubitani lov danas lovi po naim ulicama. Gledajte ga, anela kuge! Lijep je poput Lucifera, a blistav i zamamljiv kao samo zlo. Evo ga gdje lebdi nad vaim krovovima, drei u desnici rumenu kijau sa eljeznim iljkom, dok ljevicom pokazuje na jednu od vaih kua. Moda je ba u tom trenutku pruio prst svoj prema vaim vratima; moda toga trenutka kuga ulazi, sjeda u vau sobu i eka na va povratak. Tu je, strpljiva i paljiva, a sigurna i neminovna kao poredak svijeta. Ruku koju e vam pruiti ne moe otkloniti nikakva sila zemaljska, pa ni upamtite dobro -isprazno ljudsko znanje. I mlaeni na krvavom gumnu boli, vi ete biti odbaeni s pljevom. Tu je govornik ponovo prihvatio patetiku usporedbu mlatila i potanje je razradio. Doarao je golemu drvenu gredu kako se vrti i obre nad gradom, kako udara gdje stigne, kako se uzdie okrvavljena, razbacujui zatim krv i ljudsku bol za sjetvu koja e proklijati za etvu istine, Na koncu tog dugog perioda otac Paneloux stade: kosa mu je spala na elo, itavo mu je tijelo drhtalo, a ruke su to drhtanje prenijele na propovjedaonicu. Onda nastavi muklije, ali glasom tuitelja: Da, dolo je vrijeme da se zamislimo. Vi ste drali da je dosta ako posjetite Boga nedjeljom, da biste ostale dane bili slobodni. Drali ste da ete, kleknuvi jedan ili dva puta, naplatiti svoj greni nehaj. Ali Bog nije mlakonja. Ti povremeni i rijetki dodiri nedostajahu njegovoj prodrljivoj njenosti. Htio je da budete uza nj dulje vremena, tako vas on ljubi, to je njegov nain, a to je i jedini nain ljubavi. I zato. je, poto mu dozlogrdi ekanje, dao da vas posjeti ova pokora koja je posjetila sve gradove grijeha otkako je svijeta i vijeka. Sada znate da je to grijeh, kao to su to saznali Kain i djeca njegova, oni prije potopa, oni u Sodomi i Gomori, faraon i Job, a tako i svi prokletnici. A poput njih gledajte i vi bia i stvari novim pogledom, otkako je ovaj grad zatvorio svoje zidine oko vas i kuge. Sada konano znate da valja prijei na bitno. Vlani je vjetar sada prodirao u crkvene lae, a plamenovi se nagnue i svijee stadoe pucketati. Gusti zadah, u kojem se mijeao vosak svijea s kaljanjem i kihanjem, podie se do oca Panelouxa koji - vrativi se okretno glavnoj misli (tako okretno da je time pobudio ope priznanje) - nastavi mirnim glasom: Mnogi izmeu vas, ja to znam, pitaju se zacijelo: to zapravo hou i na to vas hou navesti. Hou vas navesti na istinu; hou vas nauiti da se radujete unato svemu to sam kazao. Nije vie vrijeme kad je dobar savjet ili bratski poticaj mogao posluiti da vas privede dobru. Danas je istina zapovijed. A put spasenja pokazuje vam krvavo koplje koje vas navraa na nj. Tu se, brao moja, oituje na djelu Boje milosre, koje stavlja u svaku stvar i dobro, i zlo, srdbu i smilovanje, kugu i spas. Sama ta pokora koja vas ranjava, mui i ubija, pridie vas i kazuje vam put. Neko su davno, nastavljao je propovjednik, abesinski krani vidjeli u kugi djelotvorno sredstvo boanskog iskona da postignu vjenost. Oni koji nisu bili zaraeni, zamatali bi se u kune ponjave e da bi to sigurnije umrli. Ta bijesna tenja za spasenjem nije, zacijelo, preporuljiva. Ona otkriva aljenja vrijednu naglost koja je veoma bliska oholosti. Nama se ne smije vie uriti nego to se uri Bogu, a sve to hoe da ubrza nepromjenljiv red to ga je On ustanovio jednom zavazda, dovodi do hereze. No i taj primjer nosi pouku. Nas koji smo prosvjeeniji Bog ui da bismo cijenili onu divnu svjetlost koja je na dnu svake patnje. Ta svjetlost obasjava sutonske staze koje vode otkupljenju. U njoj se o ituje boanska volja koja - lasno i sigurno - pretvara zlo u dobro. I danas ponovo ona nas vodi kroz smrtne krikove i tjeskobe, vodi nas prema onoj utnji koja je bitna, prema naelu svega ivota. Evo, brao

moja, neizmjerne utjehe koju vam htjedoh donijeti da ne biste ponijeli odavle samo rijei koje kanjavaju nego i rije koja smiruje. Osjealo se da je Paneloux zavrio. Vani je kia prestala. Svjetlo to ga je na trg izlijevalo nebo na kom se voda pomijeala sa suncem bilo je sada pomlaeno. Iz ulice dopirahu glasovi, ulo se kako klize kola, sav govor grada koji se budi. Sluaoci pokupie diskretno svoje stvari, a amor razlaza bio je priguen. asni je otac ipak jo progovorio i rekao da je - pokazavi boansko podrijetlo kuge i kazneni karakter toga zla - zavrio svoje izlaganje, pa se nee na koncu posluiti rjeitou koja bi bila neumjesna s obzirom na predmet koji je doista tragian. Dri da je sve jasno svima. Samo bi jo podsjetio da je prigodom velike kuge u Marseilleu, kroniar Mathieu Marais poalio to je gurnut u pakao, ivei tako bez pomoi i nade ikakve. No Mathieu Marais bijae slijep! Otac Paneloux nije nikada osjetio tako jako kao danas boansku pomo i kransku nadu, kojima se svatko moe okoristiti. On se ufa, bilo kako mu drago, da e usprkos uasu ovih dana i leleku umiruih, nai sugraani uputiti nebu jedinu rije koja je kranska, a znai ljubav. Ostalo e uiniti Bog. *** Teko je rei je li ta propovijed djelovala na nae sugraane. Gospodin Othon, sudac istraitelj, izjavi dr. Rieuxu da je po njegovu miljenju izlaganje oca Panelouxa apsolutno ispravno i neoborivo. No svi nisu bili tako kategorini. Propovijed je neke naprosto potkrijepila u miljenju koje je dotad bilo dosta neodreeno da su poradi nepoznatog zloinstva osueni na tamnovanje koje je teko i zamisliti. 1 dok su jedni nastavljali svoj sitni ivot, privikavajui se na zatvor, drugima je naprotiv bila odsad jedina misao kako da iz te tamnice umaknu. Ljudi su isprva bili pristali da budu odrezani od vanjskoga svijeta, kao to bi pristali na svaku povremenu nezgodu koja brka samo neke od njihovih navika. No sada, postavi najednom svjesni da se nalaze na neke vrsti prisilnom boravku, a nebo, koje se poelo ariti ljetnim arom, pritiskuje ih poput nekog poklopca ti ljudi mutno osjeahu da to uznitvo ugroava itav njihov ivot. I tako, kad bi se spustilo vee, energija koja im se vraala veernjom svjeinom, nagonila ih je pokoji put na oajnika djela. Prvo i prvo, ne ulazei u pitanje je li to koincidencija, od spomenute nedjelje zavlada u naem gradu tako openit i tako dubok strah te se moglo pomisliti da nai sugraani poinju zaista bivati svjesni svoga poloaja. Prema tome se atmosfera naega grada neto promijenila. Ali je pitanje je li promjena bila u atmosferi ili u srcima? Kratko vrijeme nakon propovijedi, Rieux je, komentiraju i s Grandom taj dogaaj iao prema periferiji grada, kadli se u mraku sudari s ovjekom koji se pred njim gegao, a sada je sasvim stao. U taj as javne svjetiljke naega grada koje su paljene sve kasnije i kasnije, naglo zasinu. Visoka lampa koja je bila iza njih, rasvijetli odjednom ovjeka koji se tiho smijao, zatvorenih oiju. Bjelkastim licem koje bijae rastegnuto nijemom veselosti tekle su krupne kaplje znoja. Prooe. - To je neki luak - ree Grand. Rieux koji ga je bio zgrabio za ruke da bi ga povukao za sobom osjeti, kako inovnik dre od uzbuenja.

- Doskora e meu naim zidovima biti sami luaci - odvrati Rieux. A kako je bio umoran, osjeti da mu se osuilo grlo. - Da neto popijemo. U maloj kavani u koju uoe, a bila je rasvijetljena jednom jedinom svjetiljkom iznad kase, ljudi su razgovarali tihim glasom a da nije bilo jasno zato tako tiho govore. Atmosfera je bila gusta i crvenkasta. Grand, na doktorovo veliko udo, narui estoko pie koje popi naduak i onda izjavi da je veoma jako. Onda htjede da izau. Napolju se Rieuxu uini da je no puna jecaja. Negdje na crnome nebu, iznad ulinih svjetiljki, muklo zvidanje dozva im u pamet nevidljivu smrt koja je vrui uzduh neumorno varila. - Sreom, sreom - govorio je Grand. Rieux se pitao to hoe time rei. - Sreom - govorio je inovnik - imam svoj posao. - Da - ree Rieux - to je velika prednost. I odluivi da ne slua zvidanje, upita Granda je li zadovoljan svojim radom. - Pa drim da sam na dobrom putu. - Imate li jo zadugo? Grand je nekako ivnuo; toplina alkohola prijee u njegov glas. - Ne znam. No ne radi se o tome, gospodine doktore, ne radi se o tome. Rieux je u mraku nagaao da Grand mae rukama. Kao da neto sprema to je zatim dolo naglo i rjeito: - Vidite li, gospodine doktore, ja hou da onoga dana kad rukopis bude kod izdavaa, izdava ustane, poto ga je proitao, i rekne svojim suradnicima: Gospodo, kapu dolje! Ta je nagla izjava Rieuxa osupnula. Unilo mu se da njegov pratilac ini kretnju kao da se otkriva: ruku je prinio glavi i zatim je namjesti vodoravno. Gore se udno ono zvidanje ponovo javilo; sada je, rekao bih, bilo mnogo jae. - Da - ree Grand - to mora biti savreno. Premda nje bio upuen u knjievnu praksu, Rieux je ipak drao da se te stvari ne zbivaju tako jednostavno i da, osim toga, nakladnici u svom uredu nemaju na glavi kapu. No tko zna na koncu kako je, pa je Rieux radije zautio. Protiv svoje volje naulio je ui, sluajui tajanstveni mrmor kuge. Pribliavahu se Grandovoj etvrti, a kako je taj dio grada bio malko uzdignut, hladio ga je lagani vjetri koji je istodobno istio grad od svih tropota. Grand je, meutim, dalje govorio, a Rieux nije shvaao sve to je stari iznosio. Razabrao je samo to da spomenuto djelo broji ve mnogo stranica, no da je napor to ga pisac ulae da bi stvar doveo do savrenstva veoma muan. Cijele veeri, itave sedmice muim se oko jedne jedine

rijei... katkad i obinog veznika. Tu se Grand zaustavi i prihvati doktora za dugme. Rijei su izlazile posrui iz njegovih krezubih usta. - Da biste me dobro shvatili, gospodine doktore! Hoemo li pravo, nije teko birati izmeu ali i no. Birati izmeu i i pa, ve je mnogo tee. Potekoe rastu kad je u pitanju zatim i onda. No svakako je najtee kad valja odrediti hoemo li staviti i ili emo ga izostaviti. - Da - ree Rieux - shvaam. Ponovno je krenuo. Grand se, rekao bih, smeo. Pourio se da bi stigao doktora. - Oprostite - promuca on - ne znam to mi je ove veeri! Rieux ga blago potapa po ramenu i ree da bi mu elio pomoi i da ga njegova stvar ivo zanima. Grand se neto razvedrio, a kad su stigli pred kuu, pozove doktora, nakon kratkog kolebanja, da naas ue. Rieux prihvati. U gostinskoj sobi Grand mu ponudi da sjedne za stol koji je bio krcat papirima; svi su bili ispisani mikroskopskim rukopisom i prekriti ispravcima. - Da, to je - ree Grand doktoru koji ga je pitao pogledom. - No hoete li neto popiti? Imam malo vina. Rieux odbije. Gledao je listove papira. - Nemojte gledati - ree Grand. - To je moja prva reenica. Zadaje mi muke, mnogo muke. I on je gledao sve listove, a kanda je njegovu ruku privlaila neodoljivo jedna stranica koju podie do elektrine arulje tako da je papir postao proziran, jer arulja nije imala sjenila. List je drhtao u njegovoj ruci. Rieux primijeti da je elo inovnikovo vlano. - Sjednite - ree - i itajte mi. On ga pogleda i zahvalno se nasmijei. - Da - ree - sve mi se ini da to elim. Malo je poekao, gledajui uporno list papira; onda sjede. Rieux je sluao u isto vrijeme neko nejasno zujanje koje u gradu moda odgovara onom zvidanju. Imao je u tom trenutku izvanredno jasnu percepciju grada koji mu se pruao do nogu, percepciju zatvorenog svijeta to ga je sainjavao, i stranih jauk to ih je nou guio. Grandov glas pojavi se muklo: Lijepoga jednog jutra u mjesecu svibnju elegantna je amazonka kasala na divnoj alazanskoj kobili cvjetnim alejama Bulonjske umice. Ponovo zavlada utnja, a s njome se vrati nejasni mrmor patnikog grada. Grand je odloio list, ali ga je jo uvijek gledao. Onda nakon nekoliko trenutaka podie oi: - to mislite o tome? Rieux odvrati da taj poetak potie njegovu radoznalost pa bi elio uti nastavak. No Grand odvrati ivo da to nije ispravno stajalite. Udari papire plotinom ruke.

- To je samo priblino. Kada mi uspije da izradim potpunu sliku koju gledam u mati, kad moja reenica bude imala ritam ove kasake etnje: jedan - dva - tri, ostalo e sve biti lake; iluzija e, to je glavno, biti od samog poetka tako snana da e biti mogue kazati: Kapu dolje! No za to ima jo da se radi. Nikada nee pristati da prepusti tu reenicu tamparu kakvutakvu. Jer premda ga ponekad zadovoljava, on je svjestan da se jo nije priljubila potpuno uz realnost i da se nije sasvim oslobodila onoga lakog tona koji podsjea, iako izdaleka, na neto stereotipno. To je bio smisao onoga to je govorio, kad zauju kako pod prozorom neki ljudi tre. Rieux ustade. - Vidjet ete to u ja od toga napraviti - ree Grand i okrenuvi se prozoru, doda: - Kad sve to bude gotovo. Ponovo se zaue nagli koraci. Rieux je ve silazio, a kad se naao na ulici, dvojica su naglo proli pokraj njega. Kretali su se oito prema gradskim vratima. Nekima je od naih sugraana vruina i kuga zavrtjela mozgom, pa nisu prezali od nasilja, kuaju i zaskoiti straare da bi pobjegli iz grada.

*** Drugi, poput Ramberta, kuali su takoer pobjei iz te panine atmosfere koja je bivala sve tea, ali su pritom razvijali vie upornosti i vie spretnosti. Ipak nisu imali vie uspjeha nego oni prvi. Tako je Rambert isprva nastavljao svoje slubene korake. Uvijek je govorio kako vjeruje da se upornou mogu svladati sve zapreke. A donekle je i njegovo zvanje bilo takvo da je morao biti spretan i promuuran. Pohodio je, dakle, mnotvo inovnika i ljudi u kojih strunu spremu nije obino nitko sumnjao. No u konkretnom sluaju ta im sprema nije sluila nizato. Bijahu to u veini sluajeva ljudi s tono odreenim i pomno sreenim nazorima o svemu to se odnosi na bankarstvo ili na uvoz, juno vo e ili trgovinu vinom; ljudi koji posjedovahu neosporivo znanje u parbenim stvarima ili osiguranju, ne raunajui zamane diplome i nesumnjivu dobru volju. I ba je dobra volja bila kod svih njih najfrapantni-ja. No u pitanjima kuge njihovo je znanje bilo gotovo jednako nuli. Ipak je u svakoj prilici Rambert objanjavao pred njima svoj sluaj. Njegovo se dokazivanje svodilo uvijek na to da je stranac u naem gradu i da, prema tome, njegov sluaj mora biti posebno ispitan. Openito bi njegovi subesjednici rado primali njegovo stajalite, ali bi obino predoili da su u tom poloaju i neki drugi ljudi i da, prema tome, njegov sluaj nije tako poseban kako on to misli. Na to je Rambert mogao odgovoriti da to ne obara njegovu argumentaciju, jer da se time ne mijenja nita na stvari. Oni bi mu na to odgovorili da se mijenja i te kako s obzirom na administrativne potekoe budui da svaki povlateni postupak moe stvoriti presedan (a samu tu rije izgovarahu s velikom odvratnou i gnuanjem). Prema klasifikaciji koju je Rambert podastro dr. Rieuxu, ti su ljudi bili formalisti. Uz njih bi

nalazio i blagorjeive, koji su uvjeravali molitelja da se to stanje ne moe odrati i, dijelei spremno dobre savjete kad bi od njih traio odluku, tjeili Ramberta, jer da se radi samo o trenutanoj nezgodi i neprilici. Bilo je i takvih koji su se pravili vani i molili posjetioca da ostavi napismeno to je i kako je; oni e onda razmotriti njegov sluaj i shodno postupati. Bilo je povrnih koji ga htjedoe zadovoljiti stambenim doznakama i adresama jeftinih penziona; metodinih koji su traili da ispuni tiskanicu koju bi zatim stavili ad acta; prezaposlenih koji bi lamali rukama, smetanih koji bi okretali glavu da im ne bi dodijavao. A bilo je napokon i tradicionalista (ti su bili najbrojniji) koji bi Ramberta uputili u kakav drugi ured ili mu savjetovali da poduzme kakav novi korak. Novinar se tako iscrpio posjetima, a ekajui na klupi od moleskina, pred velikim plakatima koji su nudili obveznice dravnog zajma (osloboene od poreza!) ili pozivali da se upie u kolonijalnu vojsku, ekajui na klupi ili stupajui u kancelariju gdje su lica bila nalik na ladice kartoteke i police sa slubenim spisima, Rambert je saznavao kako to hoda i to je u stvari opinska ili dravna uprava. - Dobro je - govorio bi dr. Rieuxu pomalo gorko - dobro je to sve to prikriva istinsku situaciju. - Nije znao kako napreduje kuga. A bez obzira na to da su dani tako bre prolazili, itav je grad bio u takvu poloaju da se moglo rei da svaki dan, koji smo preturili pribliuje svakoga od nas koncu ovih nevolja i jada, dakako, uz uvjet da prije ne umre. Rieux morade priznati da je to istina, no da je ta istina ipak previe openita. Jednom se Rambert ponadao. Primio je od prefekture upitni arak koji je valjalo tono ispuniti. Netko se zabrinuo za njegov identitet, njegovo obiteljsko stanje, njegove prihode, bive i sadanje, a traen je - kako se ono kae - i njegov curriculum vitae. Uinilo mu se da se radi o anketi, kojoj je svrha da se popiu osobe koje bi mogle biti vraene u negdanje stalno boravite. Nekoliko mutnih informacija, pokupljenih u nekom uredu potkrijepilo ga je u tom vjerovanju. Ali nakon nekoliko preciznih koraka, uspjelo mu je pronai ured koji mu je poslao upitni arak, pa je tako saznao da se ti podaci prikupljaju za sluaj da. - Za kakav sluaj? - upita Rambert. Onda mu objasnie da je to za sluaj da oboli i umre od kuge, da bi se - s jedne strane mogla obavijestiti obitelj, a - s druge strane - da bi se znalo treba li bolnike trokove prebaciti na gradski budet ili se moe oekivati, da e ih njegova rodbina namiriti. To je, dodue, svjedoilo da nije sasvim odijeljen od one koja ga je ekala kad drutvo, eto, vodi o njemu rauna. Ipak to nije bila utjeha. No bilo je znaajno (a Rambert je to s vremenom uoio) kako uprava moe funkcionirati poduzimajui ovo ili ono to nema vie nikakve veze s vremenom. Vie vlasti za to esto i ne znaju, ali sluba funkcionira kao neko, jer je za te funkcije dotini ured osnovan. Razdoblje koje slijedi bijae za Ramberta i najlake, i najtee. To je bio period klonulosti i mlitavila. Obiao je sve urede, poduzeo sve korake, na toj su strani svi izlazi zasad zabrtvljeni. Lutao je od kavane do kavane. Ujutro bi sjeo na terasu, a pred njim aa mlakog piva, pro itao novine u nadi da e naii na kakve znakove da e bolest doskora prestati; gledao pozorno uline prolaznike, okretao se s gnuanjem od njihovih alosnih lica i onda bi, proitavi po stoti put cimere susjednih duana, reklame skupih aperitiva koji se vie nisu toili, ustao i stao bazati po utim ulicama grada. U samotnim etnjama iz kavane u kavanu ili iz kavane u restoran, doekao bi napokon veer.

Tako Rieux spazi jedne veeri novinara gdje stoji pred vratima kavane i koleba bi li uao. Onda kao da se odluio i, uavi, sjeo u dno dvorane. Bilo je to vrijeme kad se u kavanama imalo upaliti svjetlo, ali se po viem nalogu taj trenutak odgaao. Sumrak se irio dvoranom poput sive tekuine, ruiaste boje zapada odravahu se na kavanskim staklima, a mramorne ploe stolova slabo su svjetlucale u mraku koji je bivao sve gui. U pustoj kavani Rambert bijae nalik na izgubljenu sjenu, a Rieux pomisli da je to as kad je potpuno sam i naputen. No to je bilo vrijeme kad su svi zarobljenici grada osjeali da su sami i naputeni, pa je trebalo neto poduzeti da se ti trenuci ne bi odvie otegli. Rieux okrenu glavu. Rambert je provodio mnogo vremena i na kolodvoru. Na perone je pristup bio zabranjen. No ekaonice u koje bi se ulazilo s vanjske strane ostadoe otvorene, a katkada bi se za vruih dana smjestili u njih prosjaci, jer su bile sjenovite i hladovite. Rambert je dolazio ovamo da ita bive vozne redove, natpise kojima se zabranjuje pljuvati na pod, eljezniko-redarstvene propise. Onda bi sjeo u jedan kut. Dvorana je bila mrana. Stara pe od lijevana eljeza hladila se ve mjesecima, usred tragova u obliku osmica, zaostalih od prijanjeg kropljenja. Na zidu je nekoliko plakata velialo sretan i slobodan ivot u Bandolu ili u Cannesu. Tu bi se Rambert dovinuo one jezovite slobode koju nalazimo u krajnjoj oskudici. Slike koje bi najtee podnosio, bijahu - tako je barem kazivao Rieuxu - slike Pariza. Pejza staroga kamenja s bazenima i vodoskocima, golubovi Palais-Royala, Sjeverni kolodvor, pusti predjeli oko Panthona i neki dijelovi grada za koje nije znao da ih toliko voli, progonili su Ramberta i spreavali ga da poduzme ita odreeno. Rieux miljae da te slike naprosto identificira sa slikama svoje ljubavi. A onoga dana kad mu je Rambert rekao da se voli probuditi u etiri sata ujutro da bi mislio na svoj grad, doktor se nije morao truditi da shvati na temelju svoga vlastitog iskustva da Rambert zamilja pritom enu koju je ondje ostavio. Bilo je to faktino vrijeme kad ju je mogao dohvatiti. Do etiri sata ujutro ne poduzima se obino nita, nego se spava, ako je no bila i no izdaje. Da, ljudi u to vrijeme spavaju, a to ovjeka umiruje jer je velika elja i udnja nemirnoga srca posjedovati, uvijek i stalno, bie koje ljubimo, i moi da ga uronimo, ako je dolo vrijeme rastanka, u duboki san bez snova iz kojeg e se probuditi tek onda kad bude kucnuo as sastanka. *** Kratko vrijeme nakon propovijedi zavlada vruina. Pribliavao se konac lipnja. Sutradan nakon okanjelih pljuskova koji su oznaili onu nedjelju pojavi se u jedan mah na nebu i nad kuama ljeto. Najprije se podie arki vjetar koji je puhao cijeli dan i posuio zidove. Sunce se ustalilo. Neprekidni valovi vruine i svjetlosti poplavili bi grad za vrijeme dana. Izvan ulinih arkada i stanova nije u gradu bilo, rekao bih, mjesta koje nije bilo izvrgnuto odsjevima koji bi ovjeka gotovo zaslijepili. Sunce je progonilo nae sugraane u svim kutovima ulica, a kad bi stali, ono bi na njih nasrnulo. Kako se prva ega poklapala s naglim porastom broja rtava koji je dosegao sedam stotina nedjeljno, grad je obuzela neka malodunost i klonulost. U gradu je, izmeu ravnih ulica i kua graenih u terasama, opala obiajna ivost, u etvrtima gdje su stanovnici ivjeli uvijek pred svojim vratima, sada su bili zatvoreni svi ulazi a kapci sklopljeni, pa se nije moglo znati da li se svijet hoe zatititi od kuge ili od sunca. Iz nekih su kua dopirali ipak jauci. Neko bi, kad se to dogodilo, viao esto radoznalu eljad koja bi stala na ulici, oslukujui. No nakon svih tih uzbuna ovjek bi rekao da je svatko otvrdnuo, pa sada se kree i ivi usred zapomaganja, kao da su tualjke i jadikovke prirodni govor ljudi.

Sukobi na gradskim vratima kojom su prilikom straari morali upotrijebiti oruje stvorie muklu uzrujanost. Bilo je zacijelo ranjenih, ali se prialo o mrtvima jer je uslijed vruine i straha svatko u gradu pretjerivao. Svakako je nezadovoljstvo neprestano raslo, tako da su se vlasti pobojale najgoreg i ozbiljno razmotrile mjere koje e poduzeti ako bi se puanstvo, pritisnuto kugom, pokualo buniti. Novine su objavile naredbu kojom se obnavlja zabrana da se izae iz grada i prijetilo tamnicom onima koji se toga ne bi drali. Patrole su obilazile gradom. esto bi se u pustim i pregrijanim ulicama viali straari koji bi projahali izmeu dva reda zatvorenih prozora, a topot konjskih kopita najavljivao je izdaleka njihov dolazak. Poto bi patrole nestalo, spustila bi se ponovo sumnjiava utnja na ugroeni grad. Povremeno bi ovdje-ondje odjeknuli puani hici specijalnih odreda kojima je najnovijom naredbom bilo povjereno da ubijaju pse i make s pomou kojih bi se mogle prenijeti buhe. Te suhe detonacije pripomogoe atmosferi uzbune u kojoj je na grad ivio. U zapari i utnji sve se, uostalom, prestravljenim naim sugraanima inilo vee i vanije nego to je doista bilo. Boje neba i mirisi zemlje koji tvore prijelaz izmeu godinjih dobi bijahu sada po prvi put zamjetljivi svima. Svatko je shvaao s jezom u srcu da e vruina potpomoi epidemiju, a vidio je istodobno da je ljeto zapoelo. Krikovi dugorepih lastavica na veernjem nebu bivahu sve sitniji i krhkiji. Nisu bili u skladu s lipanjskim sutonima kad se obzor naega kraja razmie. Cvijee nije vie dolazilo na trita u pupoljcima nego se ve bilo rascvalo, a nakon jutarnje prodaje prani je plonik bio posut laticama. Jasno se razabiralo da se proljee iscrpilo, da se razdalo u tisuama cvjetova koji su procvjetali posvuda, pa e sada usnuti, klonuti pod dvostrukim pritiskom kuge i vruine. Za sve nae sugraane ljetno je nebo, s ulicama koje su blijedjele pod naslagom praine i ame, znailo isto takvu prijetnju kao i stotine umrlih kojima bi grad oteao svakoga dana. Neprestano sunce, satovi s okusom snova i praznika, ne pozivahu vie nikoga na svetkovine mora i puti. Oni su naprotiv zvuali uplje u zatvorenom i utljivom gradu. Izgubili su metalni zvuk sretnih godinjih doba. Sunce kuge pogasilo je sve boje i nagnalo u bijeg svaku radost. Bijae to jedan od velikih prevrata to ih je izazvala bolest. Svi nai sugraani obino su doekivali ljetno doba s radou. Grad bi se onda otvorio prema moru, a mlade bi se slijevala na plae. Toga ljeta blisko je more bilo naprotiv zabranjeno, a tijelo nije imalo vie prava na svoje radosti. to da se radi u tim okolnostima? 1 opet nam Tarrou daje najvjerniju sliku naega tadanjeg ivota. On je, naravski, pratio napredovanje kuge uope, zabiljeivi veoma ispravno da je radio oznaio obrat epidemije ne objavljujui vie stotine smrtnih sluajeva sedmino nego dvadeset i dva, sto sedam i sto dvadeset dnevno. Novine i vlasti htjele bi nadmudriti kugu. Misle da u toj igri oduzimlju kugi poene, jer je sto i trideset manje krupna cifra nego devetsto i deset. Osvrnuo se i na patetine i upadljive strane epidemije, spominjui na primjer enu koja je u jednoj pustoj etvrti gdje su kapci bili zatvoreni, naglo otvorila prozor i dvaput kriknula prije nego e zalupiti kapke na gustu sjenu svoje odaje. No drugdje bi zabiljeio da su iz ljekarnica nestale mentol-pastile, jer su ih mnogi ljudi sisali da bi se o uvali od eventualne zaraze. Nastavio je motriti svoje osobe miljenice. Tako saznajemo da i stari s makama ivi u tragediji. Jednoga jutra prasnulo je nekoliko hitaca i, kako je zabiljeio Tarrou, nekoliko je olovnih ispljuvaka ubilo veinu maaka i prestrailo preostale tako da su napustile ulicu. Istoga dana stari je izaao na balkon u redovno doba, pokazao neko uenje, nagnuo se preko ograde, pretraio pogledom oba kraja ulice i odluio najzad da eka. Njegova je ruka udarala kratkim udarcima po eljeznoj ogradi balkona. Jo je ekao, izderao na sitno malo papira, uao u sobu, ponovo izaao, a onda nakon nekog vremena naglo nestao zatvorivi za sobom ljutilo staklena vrata to su vodila na balkon.

Iduih dana ponovi se ista scena, ali na licu staria mogla se razabarati sve oiglednija tuga i smetenost. Nakon nedjelje dana Tarrou je uzalud ekao svakodnevnu pojavu: prozori ostadoe uporno zatvoreni krijui tugu i zabrinutost koja bijae posve razumljiva. Za vrijeme kuge zabranjeno je pljuvati na make, to je bio zakljuak tih zapisa. S druge strane, kad bi se Tarrou naveer vraao kui, bio je uvijek siguran da e u halu naii na mranu spodobu nonoga uvara. Taj nije proputao da svakome pridolici dozove u pamet kako je on bio predvidio ono to se sada dogaa. Tarrou koji je priznavao da je uo gdje najavljuje nesreu, ali bi ga podsjetio da je govorio o potresu, stari je uvar odgovarao: Ah, da je bar potres! ovjek se dobro strese i gotovo... Prebroji mrtve, prebroji i bog! No ta svinjarija od bolesti... I oni koji je nemaju nose je u svom srcu. I direktor bio je satrt. S poetka su putnici, ne mogavi napustiti grad, zadrani u hotelu. No kako se stvar oduljila, mnogi su se radije preselili prijateljima i znancima. Isti razlozi koji su bili napunili hotelske sobe, sada su ih drali praznima jer u na grad nisu vie dolazili putnici. Tarrou je bio jedan od rijetkih stanara, a direktor ne bi nikad propustio priliku da ga upozori da je njegova elja ugoditi posljednjim svojim gostima jedini razlog to ve odavno nije zatvorio hotel. esto je traio od Tarroua da ocijeni kako bi dugo mogla trajati epidemija. Kau, rekao bi Tarrou, da studen ne pogoduje toj vrsti bolesti. Direktor bi se onda silno uzbudio. Ma ovdje nije zapravo nikad zima, gospodine! A na svaki nain, to bi znailo jo nekoliko mjeseci... Bio je, uostalom, siguran da e putnici jo dugo izbjegavati grad. Ta je kuga propast turizma. U restoranu se nakon kratke odsutnosti ponovo pojavio gospodin Othon, ovjek-sova, no sad su ga pratili samo njegovi ueni psii. Propitavi se, Tarrou saznade da je ena njegovala i pokopala svoju majku pa je sada u karanteni. - To se meni ne svia - ree direktor Tarrouu - karantena ovamo, karantena onamo, ena je sumnjiva, a prema tome i oni. Tarrou ga upozori da je - gledamo li s toga stajalita - svatko sumnjiv. No ovjek je bio kategorian imajui u tom pitanju vrsto odreeno miljenje. - Ne, gospodine, ni vi, ni ja nismo sumnjivi. Oni jesu. No gospodin Othon nije bio spreman da se zbog svake sitnice mijenja, a taj put je kuga izvukla krai kraj. Ulazio je u restoran kao i prije, sjedao prije svoje djece i drao im otmjenodumanske govore. Jedino se djeai izvana promijenio. Odjeven u crno kao njegova sestra, malo vie skupljen i povuen u se, bijae nalik na oca, ali u manjem izdanju. Noni uvar koji nije volio gospodina Othona bijae rekao Tarrouu: - Ah, taj e krepati sasvim odjeven. Nee ga morati oblaiti, nego samo, putuj! I Panelouxova propovijed bijae tu zabiljeena, ali uz ovaj komentar: Ja razumijem taj simpatini ar. Na poetku elementarnih zala i na koncu ima uvijek neto retorike. U prvom sluaju, ljudi jo nisu izgubili tu naviku; u drugome ona se ve vratila. U asu nesree ovjek se navikava na istinu to e rei na utnju. ekajmo.

Tarrou je jo napisao da je imao dugi razgovor s dr. Rieuxom, zabiljeivi samo da je taj razgovor urodio dobrim rezultatima. Tom je prilikom ustanovio da gospo a Rieux majka ima svijetlokestenjaste oi i bizarno ustvrdio da e pogled u kojem se ita toliko dobrote biti uvijek jai od kuge. Na koncu je posvetio dosta prostora starome astmatiaru kojeg je lijeio Rieux. Iao je s doktorom da ga posjeti, a to je bilo nakon njihova razgovora. Stari je doekao Tarroua cerekajui se i tarui ruke. Bio je u krevetu, naslonjen na jastuk, a do njega obje posude s grakom: Vidi, vidi, jo jedan! ree spazivi Tarroua. To je svijet stao naglavce: vie ima lijenika nego bolesnika. To je zato to se ljudima vraki uri, je li? upnik ima pravo: zasluili su, i te kako zasluili. Sutradan je Tarrou doao bez najave.

Ako se moemo pouzdati u njegove zapise, stari je astmatiar, mali trgovac kratkom i pletenom robom, zakljuio, navrivi pedesetu da je dosta uradio. Jednoga je dana legao i nije vie ustao. A mogao je biti na nogama: njegova ga astma ne bi smetala. Mala renta dovela ga je do sedamdeset i pete koju je bodro nosio. Nije mogao podnijeti da vidi uru i, stvarno, u itavoj kui nije bilo ni jedne jedine. Ura je, govorio bi on, neto skupo i neto glupo. Ocjenjivao je vrijeme, naro ito vrijeme jelu koje ga je jedino zanimalo, s pomo u svojih dviju posuda od kojih bi jedna bila puna graka kad bi se probudio. Drugu bi punio graak po graak, jednom te istom kretnjom, graak po graak, pravilno i paljivo. Tako se snalazio u vremenu koje je mjerio loncima. Nakon svakog petnaestog lonca, govorio bi on, moram neto prigristi. To nije teko upamtiti. Sudei, uostalom, po izjavama njegove ene, taj se njegov poziv zarana oitovao. Nikada ga nita nije zanimalo, ni posao, ni prijatelji, ni karavana, ni glazba, ni ene, ni etnje. Nikada nije izaao iz grada, osim jednom kad je, zbog nekih obiteljskih stvari, morao putovati u Alir, ali je izaao na prvoj stanici nakon Orana, ne mogavi dokonati avanturu. Vratio se kui prvim vlakom. Poto se Tarrou, rekao bih, zaudio to ivi zatvoren kao u samostanu, stari mu je objasnio kako nas vjera ui da je prva polovica ivota ovjejeg uspon, a druga polovica silazak, da pri silaenju nama dani vie ne pripadaju, da nam mogu biti oduzeti svakog asa, da se prema tome ne moe njima nita uraditi i da je stoga najbolje ako ovjek nita i ne radi. Proturjeje ga, uostalom, nije plailo jer je odmah zatim rekao Tarrouu da Bog zacijelo ne postoji jer bi u protivnom sluaju popovi bili suvini. Dodao je jo neke refleksije, a Tarrou shvati da je ta filozofija usko povezana s negodovanjem koje bijae izazvano estim skupljanjem milodara u njegovoj upi. No starev je portret upotpunila elja koja je bila, ini se, duboka, a bolesnik je tu elju pred svojim gostom vie puta ponovio: nadao se i nada da e umrijeti veoma star. Je li to svetac? pitao se Tarrou. I odvraao: Da, ako je svetost skup navik. No u isto je vrijeme Tarrou poduzeo minuciozan opis jednog itavog dana u kunome gradu, dajui tonu sliku o tome ime su se bavili i kako su ivjeli nai sugraani toga ljeta: Nitko se ne smije osim pijanaca, pisao je Tarrou, a ti se smiju i odvie. Onda je zapoeo svoj opis:

U rano jutro kao da lagani daci prolaze gradom. U taj sat koji je izmeu nonih pokojnika i danjih samrtnika, kao da kuga naas prekida svoj posao hotei malko odahnuti. Svi su duani zatvoreni. Ali natpis: Zatvoreno zbog kuge koji se nalazi na nekim duanima svjedoi da se nee odmah otvoriti kao drugi. Prodavai novina koji jo spavaju ne izvikuju jote novosti, ali, naslonjeni na uline uglove, pruaju svoju robu ulinim svjetiljkama, somnambulnom kretnjom. Zaas, probueni prvim tramvajskim kolima, oni e se razletjeti po itavom gradu, nudei ispruenom rukom listove, gdje se istie rije Kuga. Hoe li kuga potrajati do jeseni? Profesor B... odgovara: ne. Bilanca devedeset i etvrtog dana kuge: 180 umrlih. Unato nestaici papira koja biva sve vea i koja je neke periodine listove prisilila da smanje broj stranica osnovan je novi dnevni list: Glas kuge koji hoe da informira nae sugraane, vodei rauna o najveoj objektivnosti, o napredovanju ili nazadovanju bolesti; da podastire najkompetentnija svjedoanstva o razvitku epidemije; da svojim stupcima pomogne svima onima, poznatim i nepoznatim, koji su spremni da se bore protiv nepogode; da podri moral puanstva, prenosi direktive javnih vlasti i da, ukratko, okupi sve ljude dobre volje da bi se uspjeno uhvatili u kotac sa zlom koje nas bije. U stvari je taj list veoma brzo spao na to da objavljuje oglase novih proizvoda koji sasvim sigurno spreavaju kugu. Oko est sati ujutro sve se te novine poinju prodavati u repovima koji se stvaraju na vratima duana, vie od sata prije nego to se otvore, a zatim u tramvajima koji dolaze krcati s periferije. Tramvaji postadoe jedino prometno sredstvo, a miu se tekom mukom, prenatrpani te putnici koji su se natisli na prednju i stranju platformu stoje na stubama. No udna stvar, svi nastoje koliko je mogue okrenuti lea jedni drugima da se ne bi uzajamno zarazili. Na postajama kola izbacuju tovar ljudstva kojem se uri, jer svatko eli da to prije bude sm. esto izbijaju sukobi kojima je uzrok zlovolja i neraspoloenje koje postaje kronino. Poto su proli prvi tramvaji, grad se pomalo budi. Otvaraju se prve kavane i gostionice koje su oblijepljene objavama: Kave nema ili Donesite svoj eer itd. Onda se otvaraju prodavaonice; ulice postaju ivlje. Uto se i sunce uspelo navie, a srpanjsko nebo poinje zraiti vruinom to je vrijeme kad se oni koji nita ne rade usuuju izai na bulevare. Rekao bih da im je glavna i jedina zadaa da otklone kugu razmeui se svojim luksuzom. Svakog se dana oko jedanaest sati odvija na glavnim arterijama smotra mladih ljudi i mladih ena. U toj se paradi osjea ona strasna volja za ivotom koja nie iz velikih nevolja i nesrea. Proiri li se epidemija, raspustit e se i moral. Doivjet emo milanske saturnalije na rubu grobova. U podne se restorani napune u tren oka. Smjesta nastaju pred vratima manje skupine: to su oni koji ne mogoe nai mjesta. Uslijed silne ege, nebo nije vie tako svijetlo i sjajno. U sjeni velikih zavjesa kandidati na jelo ekaju da dou na red stojei na rubu plonika koji puca od sunca. Svijet grne u restorane, jer mnogima znatno pojednostavnjuju pitanje prehrane. No tjeskoban strah od zaraze ostaje netaknut. Gosti gube duge minute, briui strpljivo jedai pribor. Nema dugo to su neki gostioniari oglaavali: Ovdje je pribor prokuhan. No malopomalo odrekoe se svake reklame, jer gosti moraju ionako doi. I rado troe. Naruuju najfinija ili tobo najfinija vina, najskuplje priloge. Tako poinje neobuzdana trka... ini se da su u nekoj gostionici izbili panini prizori, jer je nekom gostu pozlilo pa je problijedio, ustao i, posrui, pohitao prema izlazu. Oko dva sata, grad se pomalo prazni; to je as kad se utnja, praina, sunce i kuga sreu na ulici. Vruina protjee uzdu sivih kuerina bez mira i pokoja. To su dugi, suanjski sati koji

svravaju plamenim veerom to se rui na grad, prenapuen i brbljav. Otkako je vruina zavladala, veeri su tu i tamo bile puste, a da nitko ne bi znao zato. No sada prva svjeina dovodi sa sobom neko olakanje, da ne kaem nadu. Svi tada silaze na ulice, zagluuju se govorom, svaaju se ili prieljkuju, a pod crvenim srpanjskim suncem grad, nabijen parovima i vikom, pluta prema noi koja dae od poude. Uzalud svake veeri neki nadahnuti starac koji nosi pusteni eir i iroku kravatu prolazi kroz gomilu, ponavljajui bez prekida: Bog je velik, doite k njemu! Svi jure naprotiv za neim to slabo poznaju, ali im se ini pree od Boga. U poetku kad miljahu da je to bolest kao sve druge, religija je bila umjesna. No kad su vidjeli da je stvar ozbiljna, sjetie se uitaka. Tjeskoba koja se danju odrazuje na licima rasplinjuje se sada u arkom i pranom sutonu pretvarajui se u divlju uzbuenost, nespretnu, grozniavu slobodu koja je zahvatila itav jedan puk. Ja sam kao i oni. No nita! Za ljude moga kova smrt nije nita. To je dogaaj koji im daje pravo. *** Sastanak s Rieuxom koji spominje u svojim zapisima zatraio je sam Tarrou. Upravo one veeri kad ga je ekao, doktor je motrio svoju majku koja je mirno i spokojno sjedila na stolici u kutu blagovaonice. Tu je provodila svoje dane kad je ne bi zaokupljali kuni poslovi. Sada je ekala, skupivi ruke na koljenima. Rieux nije bio siguran da eka ba njega. Ipak bi se neto na njezinu licu promijenilo kad bi se on pojavio. Nijemi onaj izraz kojim je to lice oznaio rabotniki ivot, kao da je oivio. Onda bi opet zapala u muanje. Te je veeri gledala na ulicu koja ve bijae opustjela. Nona je rasvjeta bila smanjena za dvije treine. U veim je razmacima pokoja slaba lampa inila gradske sjene neto svjetlijima. - Hoe li rasvjeta biti smanjena dok god traje kuga? - upita gospoa Rieux. - Vjerojatno. - Samo da ne potraje do zime. Bilo bi alosno. - Da - ree Rieux. Vidje da ga je majka pogledala u lice. Znao je da je tjeskoba i premorenost posljednjih dana ostavila tragova, pa su mu obrazi bili upali. - Jesi li imao danas neprilika? - upita gospoa Rieux. - O, kao obino. Kao obino! To e rei da novi serum, poslan iz Pariza, nije, ini se, tako djelotvoran kao prvi i da statistika raste. Jo uvijek moe izvriti preventivno cijepljenje samo na lanovima obitelji u kojima je netko ve obolio. Da bi se generalizirala upotreba tog seruma, bile bi potrebne industrijske koliine. Veina bubon nee puknuti, kao da je nastupila faza kad lijezde potpuno otvrdnu pa bolesnici imaju teke bolove. Od sino javlja se epidemija u novom obliku: u gradu su zabiljeena dva sluaja plune kuge. Ba su danas lijenici satrti od posla i odgovornosti, zatraili i postigli od prefekta, koji je sasvim izgubio glavu, nove

profilaktine mjere s obzirom na plunu formu bolesti da bi se smanjila mogunost zaraze od usta do usta. Kao obino nitko nije znao nita. Pogledao je majku. Lijepi kestenjasti pogled vrati ga u doba djetinjstva. - Boji li se, majko? - upita njeno. - U mojim godinama ljudi se malo ega boje. - Dan je dug, a mene nema vie nikad kod kue. - Ja mogu i ekati, samo kad znam da e doi. A kada te nema, mislim na ono to radi. Ima vijesti? - Da, sve je u redu, ako je istina to javlja u posljednjem telegramu. No znam da to veli da bi me umirila. Zvonce na vratima odjeknu. Doktor se nasmijei materi i ode da otvori. U polumraku stubita Tarrou je bio nalik na velikoga sivog medvjeda. Rieux posjedne gosta pred pisai stol. On je ostao stajati iza svog naslonjaa. Dijelila ih je lampa na pisaem stolu, jedina koja je gorjela u sobi. - Znam da s vama ne moram okoliati - ree Tarrou bez ikakva uvoda. Rieux potvrdi utke. - Za etrnaest dana ili za jedan mjesec, neete vie biti ni od kakve koristi. Dogaaji su vas pretekli. - Organizacija zdravstvene slube ne valja. Nedostaje vam ljudi i vremena. Rieux priznade da je i to istina. - Saznao sam da prefektura kani uvesti neku civilnu mobilizaciju kako bi prisilila sve mukarce koji nisu invalidi da sudjeluju u opem spasavanju. - Dobro ste obavijeteni. No ve se javilo veliko nezadovoljstvo, i prefekt koleba. - Zato nisu traeni dobrovoljci? - Traeni su, ali je rezultat bio slab. - Traeni su slubenim putem, bez pravoga pouzdanja. Upravne vlasti ne mogu stvar zamisliti. Njima nedostaje mate. Nikada nisu na visini elementarnih nepogoda. A lijekovi koje izmiljaju podobni su da izlijee hunjavicu. Ako ih pustimo da rade po svome, izginut emo svi odreda. - To je vjerojatno - ree Rieux. - Ipak, moram spomenuti da su pomislili na zatvorenike koji bi vrili ono to u nazvati tekim poslovima.

- Meni bi drae bilo da to vre slobodni ljudi. - I meni. No pitam se, zato? - Mrske su mi smrtne osude. Rieux pogleda Tarroua. - Pa onda? - Pa onda imam plan za osnutak dobrovoljnih zdravstvenih odreda. Ovlastite me da se time pozabavim i pustimo javnu upravu po strani. Ona je, uostalom, preoptereena. Imam posvuda prijatelja: oni e biti prva jezgra. Sudjelovat u i ja, naravno. - Vi zacijelo ne sumnjate - odvrati Rieux - da radosno prihvaam. ovjeku je potrebna pomo, pogotovo u tom poslu. Preuzimam zadau da nagovorim one na prefekturi da prihvate osnovu. Uostalom, nemaju to da biraju. Ali... Rieux se zamislio. - Ali taj posao moe biti smrtonosan, znate i sami. Moram vas upozoriti. Jeste li razumjeli? Tarrou ga je gledao svojim mirnim, sivim o ima. - to mislite o Panelouxovoj propovijedi, doktore? Pitanje je postavljeno prirodno i Rieux odgovori na nj prirodno. - Odvie sam ivio po bolnicama da bih mogao cijeniti misao o kolektivnom kanjavanju. No znate, krani katkada tako govore a da tako i ne misle. Bolji su nego to se ine. - No vi mislite ipak, kao i Paneloux, da kuga ima i svoju dobru stranu; da otvara ovjeku oi, da ga sili na razmiljanje. Doktor nestrpljivo strese glavom. - Kao sve bolesti na tom svijetu. No to vrijedi za njih, vrijedi i za kugu. Moe pripomoi da bi netko postao veim. Meutim, kad ovjek vidi bijedu i bol koju donose mora biti luak, slijepac ili kukavica da bi se pomirio s kugom. Doktor je samo malo podigao glas. No Tarrou mahnu rukom, kao da ga hoe umiriti. Smjekao se. - Da - ree Rieux slegnuvi ramena. - No vi mi niste odgovorili. Jeste li promislili? Tarrou se udobnije smjesti u svom naslonjau i prui glavu prema svjetlu. - Vjerujete li u Boga, doktore? I to je pitanje zvualo prirodno. No sada je Rieux kolebao.

- Ne, ali to to znai? Nalazim se u mraku i nastojim neto vidjeti. Odavno sam prestao vjerovati da je to originalno. - A da li vas upravo to ne dijeli od Panelouxa? - Ne bih rekao. Paneloux je kabinetski ovjek koji ivi meu knjigama. Nije u dovoljnom broju vidio ljude umirati, pa govori u ime neke istine. No posljednji seoski upnik koji se brine za svoju pastvu, a sluao je samrtniki hropac, mislit e poput mene. Nastojat e najprije pomoi, mjesto da kua dokazati da je bijeda i nevolja neto izvrsno. Rieux ustade; njegovo je lice bilo sada u sjeni. - Pustimo to - ree - kad neete odgovoriti... Tarrou se nasmijei, ne maknuvi se u naslonjau. - Da li bih mogao odgovoriti pitanjem? Sada se doktor nasmijeio. - Volite tajnovitost - ree - da ujemo! - Evo - ree Tarrou. - Zato ste vi tako odani i portvovni kad ne vjerujete u Boga? Va e odgovor moda pomoi meni da odgovorim. Ne izlazei iz sjene, doktor ree da je ve odgovorio: kad bi vjerovao u Boga svemoguega, prestao bi lijeiti ljude jer bi tu brigu njemu prepustio. Ali nitko na svijetu, pa ni Paneloux koji misli da vjeruje, ne vjeruje u takva Boga, jer mu se nitko potpunije ne predaje i preputa, pa stoga on - Rieux - dri da je bar onda na pravome putu kad se bori protiv svijeta kakav je stvoren. - Ah - usklikne Tarrou - tako vi zamiljate svoje zvanje? - Otprilike tako - odvrati doktor, vraajui se u svjetlo. Tarrou tiho zafiuka, a doktor ga pogleda. - Da - ree on - mislite da ovjek mora biti ohol da tako misli. No ja sam ohol koliko mi treba, ni vie ni manje, vjerujte mi! Ne znam to me eka, ni to e doi nakon svega toga. Zasada, eto bolesnika koje treba izlijeiti. Oni e zatim razmiljati, a razmislit u i ja. No prvo je i najhitnije - da ozdrave. Ja ih branim koliko mogu, to je sve. - Od koga? Rieux se okrenu prema prozoru. U daljini je nazirao more, jer se obzor tamnije zgusnuo. Osjeao je samo svoj umor, ali se u isti mah opirao nagloj i bezumnoj elji da se povjeri tome neobinom ovjeku u kome je osjeao srodnika.

- Ne znam ja nita, Tarrou, nita. Kad sam uao u to zvanje, uinio sam to nekako apstraktno, jer sam morao, jer je to posao kao svaki drugi, jedna od karijera na koje se mladi ljudi odluuju. Moda i zato to je to bilo osobito teko za radniko dijete kao to sam ja. A onda, trebalo je gledati, kako ljudi umiru. Znate li vi da ih ima koji naprosto nee da umru? Jeste li ikada uli enu koja na umoru vie: Nikada! Ja jesam. I onda sam primijetio da se na to neu priviknuti nikad. Bio sam tada mlad, a moja se odvratnost - mislio sam ja - odnosi na sm poredak koji vlada u svijetu. Odonda sam postao skromniji. Nisam se jo privikao gledati ljude koji umiru. I to je sve. Drugo nita ne znam. Ali na kraju krajeva... - Na kraju krajeva? - ree blago Tarrou. - Na kraju krajeva... - nastavi doktor koji je jo uvijek oklijevao gledajui Tarroua - to je stvar koju ovjek poput vas moe shvatiti, zar ne? Budui da je poredak u svijetu reguliran smru, bit e moda za Boga bolje da u njega ne vjerujemo i da se borimo svim silama protiv smrti, ne diui pogleda prema nebu gdje on uti. - Da - potvrdi Tarrou - ja to mogu shvatiti. No vae e pobjede biti uvijek provizorne, to je! Rieux se, rekao bih, smrkao. - Da, uvijek! Ja to znam, ali to nije razlog da se ovjek prestane boriti. - Da, to nije razlog. Ali onda mogu i zamisliti kako se vi odnosite prema toj kugi. to je ona za vas... - Da - ree Rieux - poraz bez konca i kraja. Tarrou omjeri doktora, a onda se podie i poe tekim korakom prema vratima. Rieux poe za njim. Stigao ga je u trenutku kad je Tarrou, gledajui svoje noge, progovorio: - Tko vas je svemu tome nauio, doktore? Odgovor doe smjesta: - Bijeda. Rieux otvori vrata svoga kabineta i ree Tarrouu, stojei na hodniku, da e i on izii, jer da ide pohoditi jednoga od svojih bolesnika na gradskoj periferiji. Tarrou mu nato ponudi da e ga pratiti, a doktor prihvati. Na kraju hodnika sretoe gospou Rieux kojoj doktor predstavi Tarroua. - Jedan moj prijatelj... - ree. - Oh - odvrati gospoa Rieux - vrlo mi je drago to sam vas upoznala. Kad je odlazila, Tarrou se jo jednom za njom okrenuo. Doktor je uzalud pokuao upaliti svjetlo: stubina rasvjeta nije funkcionirala, a stube ostadoe u mraku. On se upita nije li to nova mjera tednje. Tko bi znao. Od nekog vremena sve se u kuama i u gradu kvari i poremeuje. Moda je to naprosto zato to pazikue i nai sugraani uope ne paze vie ni na

to, niti se za ita brinu. No doktor nije imao vremena da se dalje ispituje. Za njim je zazvuao Tarrouov glas: - Jo jednu rije, doktore, makar vam se uinila i smijena. Vi imate potpuno pravo. Rieux slegnu u tami ramenima. - Ne znam, zaista, imam li pravo. No vi, odakle vi to znate? - Oh - ree Tarrou mirno - malo ima stvari koje bih morao saznati. Doktor se zaustavi, a Tarrou, koji je bio iza njega, poskliznu se na jednoj stepenici, kao da e pasti. Ipak se odra na nogama uhvativi Rieuxa za ramena. - Zar mislite da znate sve o ivotu? - upita. Odgovor doe kroz mrak, noen istim mirnim i spokojnim glasom: - Jest. Kad su izbili na ulicu, shvatie da je dosta kasno, moda jedanaest sati. Grad je bio nijem, napuen samim utajima. Iz daljine je dopiralo zvonce bolnikih kola. Sjeli su u auto, a Rieux pokrenu motor. - Sutra morate doi u bolnicu - ree doktor - radi preventivnog cijepljenja. No da zavrimo na razgovor. Prije nego uete u to, imajte na umu da je vjerojatnost da ostanete iv jedan naprama tri. - Te procjene nemaju smisla, vi to znate, doktore, kao i ja. Prije sto godina jedna je epidemija kuge pomorila sve stanovnike nekoga perzijskoga grada, sve osim ovjeka koji je prao mrtvace i koji je do kraja vrio svoj posao. - Posluila ga je ona treina vjerojatnosti - ree Rieux glasom koji je najednom bio promukao. - No istina je i to da o tim stvarima ne znamo gotovo nita. Uli su u vanjske etvrti. Reflektori su sjali u pustim ulicama. Stali su. Pred autom Rieux upita Tarroua hoe li ui, a ovaj odvrati da hoe. Svijetli odraz s neba osvijetli njihova lica. Rieux se najednom nasmije, srdano, prijateljski. - Ajde, Tarrou - ree on - to vas nagoni da se time bavite? - Ne znam. Moda moji nazori o moralu. - Kojemu moralu? - Moralu poimanja i shvaanja. Tarrou se okrenu prema kui, a Rieux ne vidje njegovo lice, sve dok nisu bili kod staroga astmatiara.

*** Sutradan se Tarrou dade smjesta na posao: okupio je prvu momad za kojom e doi mnoge druge. Pripovjeda ne kani tim zdravstvenim ekipama pridati vanost koju faktino nisu imale. Da su na njegovu mjestu, mnogi bi nai sugraani popustili napasti da pretjeraju ocjenjujui njihovu vanost. No pripovjeda je sklon vjerovati, da, pridajui preveliku vanost lijepim djelima, ovjek na koncu iskazuje, indirektno ali snano, potovanje zlu. I to zato to time doputa pretpostavku da ta lijepa djela imaju toliku cijenu samo zato to su rijetka, dok je obino motor ljudskih ina zloa i ravnodunost. Pripovjeda se ne slae s time. Zlo koje u svijetu dolazi gotovo uvijek od neznanja a dobra volja, ako nije prosvijeena, moe uiniti isto toliko zla, koliko i zloba. Ljudi su vie skloni dobru nego zlu, ali to zapravo nije pitanje. No oni su vee ili manje neznalice, a to se onda zove krepost ili porok, budui da je najoajniji porok neznanje koje misli da sve zna pa se smatra vlasnim da ubija. Dua je ubojice slijepa, a bez pronicavosti koja je dostiiva, nema ni prave dobrote, ni skladne ljubavi. Stoga nae zdravstvene ekipe koje se ostvarie zahvaljujui Tarrouu, moramo prosuivati objektivnim zadovoljstvom. Stoga i pripovjeda nee da bude odvie rjeit slavitelj volje i heroizma kojem pridaje samo relativnu vrijednost. Koliko razum doputa! No ostat e povjesniarom bolnih i preuzetnih srdaca jer je kuga sve nae sugraane uinila takvima. Oni koji pristadoe uz nae zdravstvene odrede nisu time zaista stekli pravo na bogzna kakvo priznanje jer su znali da nema druge pa bi gotovo bilo nevjerojatno da nisu pristali. Ti su odredi pomogli naim sugraanima da uu dublje u kugu, da ue i shvate jedno: kad je bolest tu, treba poduzeti to je potrebno da bi se protiv nje povela borba. Postavi dunou nekolicine, kuga se ukaza svima u svom pravom svjetlu, jer su ljudi shvatili da je to pitanje koje se tie svakoga. To je dobro. No hoemo li posebno estitati uitelju koji ui da je 2 X 2 = 4? estitat emo eventualno zato to je to lijepo zvanje odabrao. Recimo, dakle da je vrijedno hvale to su Tarrou i drugi odluili pokazati da je dva puta dva etiri, mjesto da dokazuju obratno: no recimo takoer, da je njihova dobra volja bila zajednika s uiteljevom, da su je dijelili svi oni koji imaju srce, kao spomenuti uitelj, a na ast je ovjeku da su brojniji nego se obino misli u to u najmanju ruku tvrdo vjeruje pripovjeda. Vidi on vrlo dobro prigovor koji bi se mogao iznijeti protiv njegovih nazora: ti su ljudi stavljali na kocku svoj ivot. No uvijek u povijesti doe hora kad onaj koji se usuuje rei da je dva puta dva etiri, biva kanjen smr u. Uitelj to dobro zna. A pitanje nije u tome da znamo kakva je nagrada ili kazna tome zakljuivanju. Pitanje je da li je (da ili ne) dva puta dva etiri. Oni pak nai sugraani koji su stavljali ivot svoj na kocku, imali su odluiti da li su (da ili ne) u kugi i da li se (da ili ne) valja protiv nje boriti. Bilo je u naem gradu mnogo novih moralista koji su govorili da nita ne slui niemu i da treba pokleknuti. A Tarrou, Rieux i njihovi prijatelji mogli su odgovoriti ovo ili ono, zakljuak je uvijek bio isti: oni znaju da se treba boriti, ovako ili onako, da ne treba pokleknuti. Sve se svodilo na to: sprijeiti to vei broj ljudi da ne umre pa da njihova

odijeljenost ne bude trajna. Da bi se to postiglo, treba se protiv kuge boriti. Drugoga sredstva nema. Ta spoznaja nije bila divna i udesna, bila je samo dosljedna. Stoga je bilo prirodno da se stari Castel dao svim arom i svom upornou svojom na posao da proizvede serume na licu mjesta, sluei se pomagalima koja su mu bila pri ruci. Rieux i on nadahu se da e serum, proizveden kulturama onoga mikroba koji je zarazio grad, biti svakako djelotvorniji negoli serumi koji do oe izvana, budui da se taj uzronik neto razlikuje od bacila kuge kako je klasino opisan. Castel se nadao da e uskoro imati prvi svoj serum. Stoga je bilo prirodno i to da je Grand koji nije imao nita herojsko, vrio neku vrstu tajnike slube koja je povezivala zdravstvene odrede. Jedan dio ekipa to je stvorio Tarrou posvetio se, naime, preventivnoj skrbi u prenapuenim gradskim etvrtima. Nastojali su da se uvede nuna higijena, vodili su rauna o tavanima i podrumima koji nisu bili raskueni. Druge su ekipe pomagale lijenicima pri kunim posjetima, osiguravale otpremu okuenih da bi poslije uslijed pomanjkanja socijalnog osoblja, upravljali i kolima kojima su se prevozili bolesni i umrli. Sve je valjalo registrirati i statistiki obuhvatiti, a Grand je pristao da obavlja taj posao. Pripovjeda dri da je s tog stajalita Joseph Grand bio (vie nego Rieux ili Tarrou) istinski predstavnik one tihe i mirne kreposti koja je nadahnjivala zdravstvene odrede. Rekao je da bez otezanja, zasvjedoivi i tom zgodom dobru volju koju bi zasvjedoio i u drugim stvarima. Bio je izrazio samo elju da se pokae koristan u sitnim poslovima. Za ostalo je prestar. Mogao bi dati svoje vrijeme od osamnaest sati do dvadeset etiri. A kad mu je Rieux stao toplo zahvaljivati, on se zaudio: Nije to najtee! Tu je kuga, treba se braniti, to je jasno. O, kad bi sve na svijetu bilo tako jasno i jednostavno... Tu je frazu i ponavljao, a katkada, navee, kad bi sve ceduljice bile ispisane i sloene, Rieux bi s Grandom razgovarao. Nakon nekog vremena pridruili su svojim razgovorima i Tarroua, a Grand se sve radije i radije povjeravao tim svojim drugovima. Oni su pak pratili s interesom strpljiv rad to ga je Grand nastavljao usred epidemije. I oni su napokon nali u tome neki odah i umirenje. Kako vaa amazonka? pitao bi esto Tarrou. A Grand bi odvraao podjednako: Kasa kasa, i tegobno se pritom nasmijeio. Jedne veeri ree Grand da je konano napustio pridjev otmjena i da svoju amazonku oznauje sada vitkom. To je, dodade on, neto konkretnije. Onda je, drugi put, proitao svojim sluaocima prvu reenicu ovako preinaenu: Lijepog svibanjskog jutra vitka je amazonka jaui krasnu alazansku kobilu, kasala cvjetnim alejama Bulonjske umice. - Zar ne - ree Grand - tako je bolje razabiremo? A stavio sam radije svibanjskog jutra, jer sam time malo produio kasanje. Onda ga je, ini se, jako zabrinuo pridjev krasan. To ree - ne kazuje nita; valja traiti izraz koji bi najednom obuhvatio i fotografirao velianstvenu kobilu koju je zamiljao. Debela ili krupna ne valja; to je, dodue, konkretno, ali pomalo pejorativno. Sjajna ili blistava? To mu se naas svialo ali ne odgovara ritmu. Jedne veeri objavi pobjednikim glasom da je naao: Crna alazanska kobila! Crna boja daje naslutiti otmjenost, mislio je on. - To nije mogue - ree Rieux. - A zato?

- Alazanska ne oznauje pasminu, nego boju. - Kakvu boju? - Pa boju koja ni u kom sluaju nije crna. Granda je to, rekao bih, jako potreslo. - Hvala - ree - sreom ste vi ovdje. No vidite i sami kako je teko. - to mislite da kaemo raskona? - ree Tarrou. Grand ga pogleda. Mozgao je. - Da - ree - da! Malo-pomalo, i on se nasmijeio. Nakon nekog vremena priznade da mu rije cvjetne zadaje briga. Kako ne pozna drugih gradova do Orana i Montlimara, traio je od svojih prijatelja potankosti, raspitujui se kako su aleje Bulonjske umice cvjetne? Njima se, Rieuxu i Tarrouu, nisu zapravo nikad uinile cvjetne, no pievo ih je uvjerenje pokolebalo. Grand se udio njihovu kolebanju. Samo umjetnici znaju gledati. No doktor ga nae jednom u velikom uzbuenju. Zamijenio je cvjetne sa pune cvijea. Trljao je ruke. Napokon ih vidim, osjeam, njuim. Kapu dolje, moja gospodo! Trijumfalno je proitao reenicu. Lijepoga jednoga jutra u svibnju, vitka je amazonka, jaui skupocjenu alazansku kobilu, kasala alejom Bulonjske umice koja bijae puna cvijea. No, proitani naglas, genitivi usred reenice nisu zvuali skladno i Grand zamuca. Onda sjede veoma zabrinut i snuden i zamoli doktora za doputenje da ode. Potrebno mu je da malko razmisli. U to doba (kako se kasnije doznalo) on se pokazao u svom uredu dosta rastresen, to je smatrano veoma nezgodnim i aljenja vrijednim s obzirom na injenicu to se to zbilo u vrijeme kad je magistrat - s manjim brojem inovnika - morao svladati golem posao. Njegova je sluba od tog trpjela, a ef ureda strogo mu je to predbacio podsjetivi ga da je plaen za vrenje posla koji nikako ne vri. ini se, rekao je ef, da radite dobrovoljno u zdravstvenim odredima. To se mene ne tie. Prvi i najbolji nain da se pokaete korisnim u ovim neobinim okolnostima jest da valjano vrite svoj posao. Inae sve to ne vrijedi nita. - Ima pravo - ree Grand Rieuxu. - Da, ima pravo - potvrdi doktor. - No ja sam rastresen; ne znam kako da se ispetljam iz svoje reenice. Pomiljao je da ukine Bulonjske, drei da e ga svijet razumjeti. No kakve umice? I hoe li italac smjesta osjetiti da se veznik ne odnosi na umicu nego na aleju? Mogao je napisati aleje umice, pune cvijea. No poloaj umice izmeu imenice i odreenog pridjeva bio je trn u oku jer je time samovoljno odijelio rijei koje idu zajedno. Nekih je veeri bio naoko umorniji od Rieuxa.

Da, bio je umoran; umorila ga ta potraga koja ga je potpuno zaokupila. Ipak je i dalje zbrajao i slagao statistike podatke za zdravstvene odrede. Strpljivo je svake veeri sreivao cedulje, popraivao ih j e dij agrarnima, trudei se uporno da prikae stanje epidemije to tonije i to potpunije. Dosta esto otiao bi k Rieuxu u jednu od bolnica i zatraio od njega pisai stol u kakvoj kancelariji ili ambulanti. Tu bi se smjestio sa svojim papirima, upravo onako kako bi se namjestio za svojim stolom na magistratu. U atmosferi koja je oteala od raskunih sredstava i same bolesti mahao je listovima papira da bi osuio tintu. Poteno bi nastojao da svoju amazonku zaboravi i da radi samo ono to mora. Ljudima je, istina, do toga da sebi uzmu za primjer i uzor takozvane heroje; ako je bezuvjetno potrebno da i ovdje, u ovoj historiji bude kakav heroj, pripovjeda predlae ba toga beznaajnog i nevanog junaka koji nema drugih odlika doli neto dobrog srca i odanost idealu koji je po svoj prilici smijean. To e dati istini ono to joj pripada, a zbroju od dva i dva njegovu ukupnost koja glasi etiri. Heroizmu e pak dati sporedno mjesto koje mu pripada, tono iza, a nikad ispred plemenitog traenja sree. A dat e to i kronici ovoj njen karakter: kronici koja hoe da bude izvjetaj pisan s dobrim osjeajima, to jest osjeajima koji nisu ni oigledno zli, ni pretjerano zanosni, po runom teatarskom obiaju. Tako je bar mislio dr. Rieux itajui novine ili sluajui na radiju apele i bodre pouke to ih je vanjski svijet slao kunome gradu. U isto vrijeme kad i pomo koja je stizala zrakom i cestom, sruili bi se svake veeri na valovima radija ili kroz stupce novina ganutljivi i zanosni komentari, sruili na grad koji je sada bio potpuno sm. I svaki put, doktora bi naljutio ton epopeje, ton sveane prigodne besjede. Znao je on da ta briljivost nije hinjena. No mogla se ona izraziti samo konvencionalnim govorom kojim ljudi kuaju izrei to ih vee s ovjenou. Takav se govor nije mogao primijeniti na sitne svakodnevne napore Josepha Granda (da spomenemo samo taj primjer) jer ne bi mogao objasniti to je usred kuge znaio Grand. Kadikad o ponoi, u velikoj utnji grada koji bi tada opustio, u asu kad je lijegao na svoj prekratki poinak, doktor bi okrenuo dugme svoga radio-prijamnika. I s kraja svijeta, kroz tisue kilometara, glasovi, nepoznati i bratski, kuahu nespretno da izraze svoju solidarnost koju im je, dodue, uspijevalo izraziti, ali bi uz to otkrivali i stranu nemo u koju zapada svaki ovjek kad hoe podijeliti bol koju ne moe vidjeti: Oran! Oran! Uzalud je taj poziv prelazio preko mora; uzalud je Rieux pomno sluao, doskora bi rjeitost nabujala, istiui jo jae bitnu odije-ljenost koja je od Granda i govornika na radiju inila dva stranca. Oran, Oran! Nita, pomislio bi doktor, zajedno treba ljubiti ili zajedno umrijeti; druge pomoi nema. Oni su predaleko. *** Prije nego to prijeemo na vrhunac epidemije, kad je kuga skupila svu snagu da se njome obori na grad i da ga se potpuno doepa, moramo ocrtati ba one dugotrajne, o ajne i monotone napore koje su izvrili posljednji pojedinci, kao Rambert, ne bi li se svoje sree ponovo dokopali i tako oteli kugi onaj dio sebe koji su branili od svih presizanja. To je bio njihov nain da odbiju jaram koji im je prijetio, i premda taj otpor nije, ini se, bio djelotvoran

kao onaj drugi, pripovjeda dri da je imao svoj smisao i da je u svojoj ispraznosti i svojim proturjejima takoer svjedoio za onaj ponos i dostojanstvo kojeg je tada bilo u svakome od nas. Rambert se borio da ga kuga ne bi prekrila. Stekavi dokaz da legalnim sredstvima ne moe izai iz grada, odluio je posluiti se drugim sredstvima i to priopio Rieuxu. Po eo je s kavanskim konobarima. Konobar je uvijek u sve upuen, zna sve novosti. No prvi kojima se bio obratio bili su najbolje upueni u silne globe kojima bi se kanjavali takvi pothvati. U jednom sluaju smatran je ak provokatorom. Tek kad je kod Rieuxa naiao na Cottarda, njegova je stvar neto krenula. Toga su dana Rieux i on razgovarali ponovo o jalovim koracima to ih je novinar poduzimao kod upravnih vlasti. Nakon nekoliko dana Cottard srete Ramberta na ulici i pozdravi ga srdano i neusiljeno. To je od nekog vremena bio njegov nain u svim drutvenim dodirima. - Jo neto? - upitao ga je. - Nita. - Na upravu se ovjek ne moe pouzdati. Nita ona ne razumije. - Tako je. No ja traim neto drugo. Nije lako. - Ah - odvrati Cottard - pogaam. Znao je za jednu vezu, a Rambertu koji se tome udio, objasni da odavno posjeuje sve oranske kavane, da ima ondje prijatelj i da mu je poznata organizacija koja se bavi tom vrstom poslova. Faktino se Cottard koji je sada vie troio nego zaraivao pridruio vercerima koji su trgovali racioniranom robom. Preprodavao je cigarete i loa alkoholna pia, jer su cijene tim artiklima stalno rasle pa e, ako to potraje, stei mali imetak. - Jeste li sasvim sigurni? - upita Rambert. - Jesam. Meni su samom ponudili. - A vi se niste okoristili prilikom? - Ne budite nepovjerljivi - ree Cottard i napravi prijazno lice - nisam se okoristio, jer se meni nee da odem odavle. Imam svoje razloge, eto! Onda nakon kratke utnje, doda: - Ne pitate me koji su to razlozi? - Pretpostavljam da se mene to ne tie. - U neku ruku, to se vas doista ne tie. Ali u drugu... Ukratko, jedna je stvar neosporna: otkako imamo kugu, ja se ovdje bolje osjeam. Novinar je sluao njegovu besjedu.

- Kako da ovjek pronae tu organizaciju? - Eh - ree Cottard - to nije lako. No doite sa mnom. Bilo je etiri sata poslije podne. Pod tekim se nebom grad polako kuhao. Svi su lokali imali sputene zavjese. Ceste su bile puste. Cottard i Rambert po oe ulinim arkadama i hodahu dugo, ne govorei nita. Bijae to jedan od satova kad bi se kuga uinila nevidljivom. Ta utnja, to mrtvilo boja i pokret moglo je biti posljedica ljeta i posljedica kuge. Tko zna nije li zrak teak od straha i usijanja ili se u njem grije podmukla prijetnja? Da bi naiao na kugu, morao bi opaati, morao bi razmisliti. Jer ona se odavala samo negativnim znakovima. Cottard koji imaae s kugom neke afinitete upozori na primjer Ramberta da nigdje nema pasa, koji bi u normalno doba leali i dahtali na rubu hodnika, traei uzalud malo svjeine. Krenue Bulevarom palm, prooe preko Staroga trga i spustie se u etvrt gdje se nalazi Pomorska oblast. Nalijevo se kavana, obojena zeleno, sklanjala za kosu zavjesu od gruboga utog platna. Uavi Cottard i Rambert obrisae oznojena ela. Zauzee mjesta na preklopnim vrtnim stolicama, za stolom od eljeznog lima koji je tako er bio zeleno olien. Prostorija je bila potpuno prazna. Muhe su zujale po zraku. U utome kavezu koji je stajao na epavom anku, jedna je papiga, oputenih krila, klonula na svoju ipku. Stare slike, prikazujui vojnike prizore, visjele su na zidu, pokrite prljavtinom i gustim pauinama. Na svim eljeznim stolovima, pa i pred Rambertom, suile su se kokoje izmetine za koje nije pogaao odakle su, dok se u tamnome jednom kutu nije neto uzvrpoljilo i napolje izaao, poskakujui, velianstveni pijetao.

Uinilo im se da vruina jo Uvijek raste. Cottard skine kaput i lupi rukom po stolu. Iz pozadine izae nizak i sitan ovjek izgubljen u dugoj bijeloj pregai, pozdravi Cottarda im ga vidje, poe naprijed i, maknuvi snanim udarcem noge velianstvenog pijetla, upita sred opega kokodakanja, to gospoda ele i ime da ih poslui. Cottard zatrai bijela vina i propita se za nekoga Garciju. Prema izjavi patuljka nije Garcije bilo ve nekoliko dana u kavani. - Mislite li da e doi veeras? - Hm - ree konobar - ja nisam u njegovoj koulji. No vi znate njegov vozni red? - Znam, ali to nije jako vano. Hou samo da mu predstavim jednoga svog prijatelja. Konobar je otirao vlane ruke o prednji dio pregae: - Ah, gospodin se takoer bavi poslovima? - Da - ree Cottard. Patuljak frkne nosom kao da njui:

- Onda doite veeras. Poslat u mu maloga. Kad su izlazili, Rambert upita o kakvim se to poslovima radi. - O vercu, dabome. Prebacuju robu kroz gradska vrata. Prodaju uz visoke cijene. - Dobro - ree Rambert - a imaju li ortake? - Dakako. Navee je zavjesa bila podignuta, papiga je blebetala u svom kavezu, oko eljeznih stolova okupili su se gosti, koji su poskidali kapute i sjedili u samoj koulji. Jedan od njih zaturio je na zatiljak slamnati eir, a bijelu je koulju razdrljio da su se vidjele grudi, tamne kao peena glina. Spazivi Cottarda ustade. Lice mu je bilo pravilno i tamno opaljeno, oi male i crne, zubi bijeli; na ruci je nosio dva ili tri prstena. Rekao bi ovjek da mu je oko trideset godina. - Potovanje - ree - hoemo jednu s nogu? Popie tri runde, utei. - Da izaemo? - ree tada Garcia. Spustie se prema luci, a Garcia upita Cottarda to hoe. Cottard mu ree da ga hoe upoznati s Rambertom; ne radi se ba o poslovima nego - kako ree - o jednom izlasku. Garcia je hodao ravno za nosom i puio. Postavio je nekoliko pitanja, govorei on kad je spominjao Ramberta, kao da ne primjeuje njegovu prisutnost. - Zato? - ree. - Ima u Francuskoj enu. - Ah! I nakon nekog vremena: - to mu je zanat? - Novinar. - To je zanat gdje se puno govori. Rambert je utio. - On je prijatelj - ree Cottard. utke su napredovali. Stigoe do obale: visoka eljezna ograda branila je pristup koji je bio zabranjen. No oni krenu u malu toionicu gdje su se prodavale i frigane srdelice pa je vonj ribe dopirao do njih.

- Na me to svakako ne spada, nego na Raoula. A njega moram pronai. To nee biti lako. - Ah - upade Cottard veoma ivo - zar se krije? Garcia ne odgovori. Kraj to ionice stade i obrati se prvi put Rambertu. - Bit e trokova - ree. Bijae to konstatacija. - Naravno - potvrdi Rambert. Malo poslije novinar zahvali Cottardu: - O, ne - ree ovaj veselo. - Radujem se to vam mogu biti na usluzi. A osim toga, vi ste novinar; nadoknadit ete vi to danas-sutra. Prekosutra, Rambert i Cottard uspinjahu se irokim ulicama bez sjene koje vode u gornje dijelove naega grada. Kasarna carinske strae bila je djelomice pretvorena u bolnicu, a pred glavnim ulazom stajahu ljudi, nadajui se posjetu koji nije mogao biti doputen ili kakvoj obavijesti, koja e za sat-dva biti zastarjela. No to je skupljanje doputalo mnogo dolazaka i odlazaka, pa se moglo pretpostaviti da ta injenica nije bila bez udjela u organizaciji sastanka izmeu Garcije i Ramberta. - udno je to - ree Cottard - kako ste uprli da odete. Sve to se ovdje zbiva vrlo je zanimljivo. - Meni nije - odgovori Rambert. - O, znam, znam. ovjek neto riskira. Ali na kraju krajeva, prije kuge riskirao bi isto toliko kad bi prelazio preko raskra gdje je velik promet. Uto stade do njih Rieuxov auto. Tarrou je upravljao, a Rieux je napola spavao. Probudio se da bi prisutne upoznao meu sobom. - Mi se poznamo - ree Tarrou - stanujemo u istom hotelu. Ponudi Rambertu da e ga odvesti u grad. - Ne, imamo ovdje sastanak. Rieux pogleda Ramberta: - Da - ree ovaj. - Ah - zaudi se Cottard - doktor je upuen? - Evo suca istraitelja - oglasi se Tarrou gledajui Cottarda.

Agent je problijedio. Gospodin je Othon dolazio zaista ulicom i pribliavao se krepkim ali odmjerenim korakom. Prolazei kraj male skupine skinu eir. - Dobar dan, gospodine sue - ree Tarrou. Sudac uzvrati pozdrav onima u autu i, pogledavi Cottarda i Ramberta koji ostadoe po strani, sveano im se nakloni. Tarrou predstavi rentijera i novinara. Sudac se askom zagleda u nebo, a zatim uzdahne izjavivi da je alosno vrijeme koje proivljavaju. - Kau mi, gospodine Tarrou, da se bavite primjenom profilaktikih mjera. Ne mogu vam rei koliko opravdavam i cijenim va postupak. Mislite li, gospodine doktore, da e bolest dalje napredovati? Rieux odvrati da se valja nadati da nee, a sudac ponovi da se uvijek treba nadati budui da su ciljevi Providnosti nedokuivi. Tarrou ga upita jesu li mu dogaaji donijeli vie posla. - Naprotiv: opih prestupaka (kako ih mi nazivamo) gotovo i nema. Istraujem samo ozbiljnije prekraje novih odredaba. Stare zakone ljudi potuju; nikada ih nisu tovali u tolikoj mjeri. - To je zato - ree Tarrou - to se u usporedbi s novima moraju ljudima initi dobri. Sudac odloi sanjivi izraz lica koji je bio poprimio, gledajui zanosno u nebesa. Odmjerio je Tarroua strogim pogledom. - Pa to onda? - ree. - Nije vaan zakon nego osuda. Mi tu ne moemo nita. - To je - ree Cottard kada se sudac udaljio - to je neprijatelj broj jedan. Kola krenue. Malo poslije Rambert i Cottard spazie Garciju. Dolazio je prema njima ne dajui nikakav znak, a umjesto pozdrava ree: Treba poekati. Oko njih je mnotvo u kome prevladavahu ene ekalo gotovo utke. Gotovo sve su ene imale uza se koare, nadajui se ludo da e ih moi dostaviti svojim bolesnim roacima i mislei jo lue da bi se bolesnici mogli tim jestvinama okoristiti. Vrata su uvali straari pod orujem, a od vremena do vremena udan bi neki krik dopro preko dvorita koje je dijelilo kasarnu od ulaza. Onda bi se tjeskobna lica obraala bolnikom krilu. Ona trojica gledahu taj prizor kad ih jasan i ozbiljan dobar dan iza njihovih lea potaknu da se okrenu. Usprkos vruini Raoul je bio odjeven veoma korektno. Visok i snaan, tamno odijelo s prugama, pusteni eir sa sputenim obodom. Lice blijedo. Oi crne, a usne stisnute. Govorio je hitro, izraavajui se precizno. - Spustite se prema gradu - ree. - A ti, Garcia, moe nas ostaviti. Garcia upali cigaretu i pusti ih da se udalje. Stupali su brzo, uskladivi svoj korak s Raoulom koji je bio stao u sredinu.

- Garcia mi je objasnio - ree. - To se moe uprili iti. No stajat e vas svakako deset tisua franaka. Rambert odvrati da pristaje. - Objedujte sutra sa mnom u panjolskoj gostionici kraj Pomorske oblasti. Rambert ree da je sporazuman, a Raoul mu stisne ruku i pri tome se nasmijei prvi put. Nakon njegova odlaska Cottard se ispria. Sutra nije slobodan, a Rambert ga ionako vie ne treba. Kad je sutradan novinar uao u panjolsku gostionicu, sve su se glave okrenule dok je prolazio. Sjenoviti podrum smjeten podno ute uliice, isuene od sunca, pohaali su samo mukarci i to veinom panjolskoga tipa. No im je Raoul, sjedei za jednim stolom u dnu prostorije, dao Rambertu znak i novinar krenuo prema njemu, radoznalost je odmah nestala, a lica se vratie svojim tanjurima. Uz Raoula je sjedio neki dugonja koji je bio loe obrijan; njegova su ramena bila neobino iroka, kosa veoma rijetka, fizionomija je podsjeala na konja. Duge i tanke ruke, obrasle crnim dlakama, virile su niz koulju zavrnutih rukava. Za vrijeme upoznavanja tri puta je kimnuo glavom. Njegovo ime nije spomenuto, a Raoul je, govorei o njemu, rekao samo na prijatelj. - Na prijatelj dri da bi vam mogao pomoi. On e vas... Stao je, jer je konobarica dola da primi Rambertovu narudbu. - On e vas povezati s dvojicom naih prijatelja koji e vas upoznati sa straarima koje smo predobili. Time sve nee biti gotovo. Straari e sami prosuditi kada je zgodno vrijeme. Bilo bi najjednostavnije kad biste nekoliko noi prespavali kod jednoga od njih koji stanuje nedaleko gradskih vrata. No prije vas na se prijatelj mora - kako rekoh - povezati s njima. Njemu ete, kad sve bude ureeno, namiriti trokove. Prijatelj jo jednom kimnu konjskom glavom ne prestajui ni askom drobiti salatu od rajica i paprika koju je gutao od vremena do vremena. Onda progovori, zanosei malko na panjolski. Predloi Rambertu da se dogovore za prekosutra, u osam sati ujutro pod trijemom katedrale. - Jo dva dana - primijeti Rambert. - To je zato to nije lako nai ljude - ree Raoul. Konj jo jednom zamlatara, a Rambert potvrdi bez oduevljenja. Preostali dio objeda pro e u potrazi za predmetom konverzacije. No sve postade odjednom lako i jednostavno, poto je Rambert otkrio da je konj nogometa. Sm se mnogo bavio tim portom. Raspravie, dakle, pitanje francuskog ampiona-ta, koliko vrijede profesionalne momadi u Engleskoj ili navalna postava u W-sistemu. Pod kraj objeda konj se toliko udomaio da je Ramberta tikao, ne bi li ga uvjerio da nema ljepega mjesta u momadi od center-halfa. Vidi, govorio je centerhalf je onaj koji dijeli loptu. A to je nogomet: dijeliti loptu. Rambert se priklonio tome miljenju, premda je uvijek igrao center-fora. Diskusiju je naas prekinuo radio koji je dosad verglao istiha uvstvene melodije, ali je sada objasnio da je tokom jueranjega dana umrlo od

kuge sto trideset i sedam osoba. Nitko od prisutnih nije reagirao. ovjek s konjskom glavom slegne ramenima i ustane, Raoul i Rambert povedu se za njim. Na odlasku stisne center-half Rambertu energino desnicu. - Zovem se Gonzales - ree. Ta dva dana uinie se Rambertu beskrajnim. Otiao je Rieuxu i potanko mu ispriao to je sve poduzeo. Onda otprati doktora koji je iao da posjeti sumnjiva bolesnika. Pred ulazom u kuu u kojoj ga je ekao sumnjivac, Rambert mu ree: Do vienja. U hodniku se zau neka trka, glasovi: netko je obavjetavao obitelj da je doao doktor. - Nadam se da Tarrou nee kasniti - promrmlja umorno Rieux. Imao je umoran izraz lica. - Epidemiji se previe uri? - upita Rambert. Rieux ree da ne; statistika krivulja sporije se uspinje nego dosad; kao da je zastala. Ali ta! Sredstva kojima se vodi borba nisu dovoljno brojna. - Nedostaje nam materijal - ree doktor. - U svim vojskama svijeta, nestaica materijala nadomjeta se uglavnom ljudstvom. Ali nama nedostaju i ljudi... - Izvana su doli lijenici i bolniko osoblje. - Da - ree Rieux. - Deset lijenika i stotinjak bolniara. To je naoko mnogo. A jedva je dosta za sadanje stanje epidemije. Ako se bolest proiri, nee biti dosta. Rieux poslua to se zbiva u kui, a onda se nasmijei Rambertu. - Da - ree - morate se pouriti ako hoete uspjeti. Sjena prijee preko Rambertova lica. - Vi znate - ree muklo - da zbog toga ne odlazim. Rieux odvrati da zna, ali Rambert nastavi: - Drim da nisam kukavica, bar uglavnom. Imao sam prilike da se o tom uvjerim. Samo, ima ideja koje ne mogu podnijeti. Doktor ga pogleda u lice. - Opet ete se s njome sastati. - Moda, ali ne mogu podnijeti misao da e to potrajati i da e za to vrijeme ostarjeti. Kad ovjek navri tridesetu, poinje starjeti, pa mora iskoristiti svaku priliku. Ne znam da li moete shvatiti.

Rieux promrmlja da misli da je shvatio nato stie Tarrou veoma dobro raspoloen. - Upravo sam zatraio od Panelouxa da nam se pridrui. - Pa? - upita doktor. - Razmislio je i rekao da. - To mi je drago - ree doktor. - Drago mi je to se pokazao boljim od svoje propovijedi. - Svi su ljudi takvi - ree Tarrou. - Treba im samo dati priliku. Nasmijei se i namigne Rieuxu. - Moja je zadaa u ivotu da pruim priliku. - Oprostite mi - ree Rambert - no moram otii. U etvrtak kad su se imali sastati, ode Rambert do katedrale pet minuta prije osam sati. Zrak je bio jo dosta svje. Nebom su putovali bijeli okrugli oblaii koje e doskora progutati dnevna vruina, i to odjednom. Neodreen miris vlage dizao se jo iz tratina, premda su bile osuene. Sunce, iza istonih kua grijalo je samo pozlaenu kacigu Djevice Orleanske koja resi trg. Na jednoj uri odbije osam sati. Rambert zakorakne pustim trijemom. Iz nutrine je dopiralo nejasno i jednolino pjevanje sa starim vonjem podruma i tamjana. Najednom pjev prestane. Desetak malih crnih spodoba izae iz crkve i krene sitnim korakom prema gradu. Rambert je postajao nestrpljiv. Druge se uspinjahu velikim stubitima, kreui prema trijemu. Zapali cigaretu, onda se sjeti da moda nije red da ovdje pui. U osam sati i petnaest, orgulje katedrale oglasie se u sordini. Rambert ue ispod mranoga svoda. Nakon nekoliko trenutaka mogao je razabrati u crkvenoj lai male crne spodobe koje su bile prole kraj njega. Skupile su se u jednom kutu pred nekakvim improviziranim rtvenikom na kom je postavljen sv. Rok, izraen na brzu ruku u nekoj radionici naega grada. Kleui, male spodobe bijahu se jo vie skupile; gubile su se u sivilu nalik na zgruane sjene, a bile su jedva neto gue od magle u kojoj su plutale. A nad njima su orgulje zapodjele beskrajne varijacije. Kad je Rambert izaao, Gonzales je ve silazio stubitem prema gradu. - Mislio sam da si otiao - ree novinaru. - Bilo bi normalno. Stade objanjavati da je ekao svoje prijatelje na drugom jednom mjestu gdje im je urekao sastanak, nedaleko odavle i to u osam manje deset. No ekao ih je dvadeset minuta uzalud. - Bit e zacijelo neka zapreka. Na posao nije uvijek lak. Predloi drugi sastanak, sutra u isto vrijeme pred spomenikom mrtvima. Rambert uzdahne i zabaci eir. - Nije to nita - ree Gonzales smijui se. - Sjeti se svih onih kombinacija, navala i dodavanja da bi se postigao pogodak...

- Naravno - ree ponovno Rambert. - No utakmica traje samo sat i po. , Spomenik mrtvima Orana nalazio se na jedinom mjestu odakle se moe vidjeti more, jer se kratko etalite prua uz morske hridi to dominiraju lukom. Sutradan je Rambert, stigavi prvi na mjesto sastanka, itao paljivo popis onih koji su pali na polju slave. Nakon nekoliko minuta priblie mu se dvojica ljudi, omjere ga nehajnim pogledom, a zatim se naslone na kameni grudobran. ini se da ih je sasvim zaokupila slika praznog i pustog pristanita. Obojica bijahu istoga rasta, imali su na sebi modre hlae i mornarsku majicu s kratkim rukavima. Novinar se malo udalji, onda sjede na klupu da bi ih udobno promotrio. Primijeti da nemaju zacijelo vie od dvadeset godina. Uto spazi Gonzalesa koji se pribliio, ispriavajui se. - Evo naih prijatelja - ree Gonzales i odvede ga prema mladiima koje predstavi kao Marcela i Louisa. U licu su bili veoma slini i Rambert zakljui da su braa. - Evo - opet e Gonzales - sad se poznajete. Prijeimo na stvar. Marcel ili Louis ree nato da oni dolaze na red za dva dana, da njihovo straarenje traje nedjelju dana i da treba pronai najzgodniji dan. Ima ih etvorica koji uvaju zapadna vrata, a ostala su dvojica profesionalni vojnici. Nema govora o tom da i njih upletu u stvar. Nisu sigurni, a to bi, uostalom, povealo trokove. No zna se desiti da odu provesti jedan dio noi u nekom baru u koji zalaze. Marcel ili Louis predloe stoga Rambertu da se smjesti kod njih, nedaleko od vrata, i da eka dok dou po njega. No treba pouriti, jer se uje da e biti postavljene dvostruke strae izvan gradskoga pojasa. Rambert im dade pravo i ponudi neke od posljednjih svojih cigareta. Onaj od dvojice koji dotad nije govorio upita nato Gonzalesa je li ureeno pitanje trokova i da li mogu dobiti predujam. - Ne - ree Gonzales - nije potrebno; to je drug. Trokovi e biti namireni pri odlasku. Urekoe novi sastanak. Gonzales predloi veeru u panjolskoj gostionici, i to sutradan. Odatle e krenuti u kuu gdje stanuju straari. - Prve noi - ree Rambertu - pravit u ti drutvo. Sutradan Rambert, uspinjui se u svoju sobu, srete na hotelskom stubitu Tarroua. - Idem do Rieuxa - ree ovaj - hoete li sa mnom? - Nikad nisam siguran da mu ne smetam - ree Rambert nakon kratkoga krzmanja. - Ne bih rekao: mnogo mi je o vama govorio. Novinar se zamislio. - Sluajte - ree - ako imate poslije veere asak vremena, doite obojica u bar hotela, makar bilo i kasno.

- To ovisi o Rieuxu i o kugi - ree Tarrou. U jedanaest sati naveer, Rieux i Tarrou uoe ipak u mali i tijesni bar. U njemu se naguralo tridesetak osoba, koje su govorile veoma glasno. Doavi iz utnje kunoga grada, pridolice zastadoe malko smeteni. Shvatie tu ivost vidjevi da se jo toi alkohol. Rambert je bio na kraju bara i mahao im sa svoga visokog stolca. Okruie ga poto je Tarrou mirno odgurnuo jednoga nemirnog i bunog susjeda. - Ne plaite se alkohola? - Ne - ree Tarrou - naprotiv. Rieux ponjui miris gorkih trava u svojoj ai. U toj galami bilo je teko govoriti, no Rambertu je, ini se, bilo glavno da pije. Doktor nije mogao prosuditi je li pijan. Za jednim od dva stola koji zauzimahu preostali dio tijesnog lokala neki je pomorski oficir, drei ispod ruke dvije ene, priao svom debelom subesjedniku kome je krv udarila u glavu, o velikoj epidemiji tifusa u Kairu. Logore, podigli su logore za uroenike, sa atorima za bolesnike, a okolo-naokolo straarski kordon. Straari bi pucali na rodbinu kad bi kuala provercati u logor domae ljekarije. Bilo je to kruto, ali ispravno. Za drugim stolom koji je zapremila elegantna mlaarija, konverzacija nije bila razumljiva, a gubila se u taktovima Saint James' Infirmary koji se slijevahu iz visokoga zvunika. - Jeste li zadovoljni? - upita Rieux podigavi glas. - Zato? - teta - povie Tarrou. - Pribliava se - ree Rambert. - Moda tokom sedmice. Tarrou pogleda Rieuxa. - Oh - ree ovaj - Tarrou misli da biste nam ovdje mogli biti korisni. No ja i predobro shvaam vau elju da odete.

Tarrou narui jo tri aice. Rambert sie sa svoga stolia i pogleda ga prvi put u lice. - U emu bih vam mogao biti koristan? - Pa - ree Tarrou, pruajui bez urbe ruku za aom - u naim zdravstvenim odredima. Rambert se zamisli, a na licu mu se pojavi tvrdoglavo-zamiljeni izraz koji mu je bio svojstven.

- Zar vam se ti odredi ne ine korisni? - ree Tarrou, koji je ispio au i pomno pogledao Ramberta. - Vrlo korisni - ree novinar i iskapi svoju. Rieux primijeti da mu ruka dre. Pomisli da je novinar zacijelo sasvim pijan. Sutradan, kad je Rambert ulazio po drugi put u panjolsku gostionicu, proao je kraj male skupine ljudi koji su iznijeli stolice pred ulaz i blaili se zelenozlatnim veerom, jer je vruina poela upravo poputati. Puili su prosti duhan koji je grizao. Unutra je gostionica bila gotovo prazna. Rambert sjede za stol koji se nalazio u dnu gdje je prvi put sreo Gonzalesa. Ree sluavci da e priekati. Bilo je pola osam. Pomalo su se ljudi vraali u blagovaonicu i sjedali za stolove. Po elo se posluivati, a niska nadsvoena odaja ispuni se lupom tanjura, zvekom jedaeg pribora i priguenim razgovorima. U osam sati Rambert je jo uvijek ekao. Upaljeno je svjetlo. Novi gosti sjedoe za njegov stol. On narui veeru. U pola devet je zavrio ne ugledavi ni Gonzalesa, ni onu dvojicu. Puio je cigarete. Prostorija se pomalo praznila. Vani je veoma naglo padao mrak. Blagi vjetri to je dolazio s mora polako je dizao zastore na staklenim vratima. Kad je bilo devet sati Rambert primijeti da je prostorija prazna i da ga sluavka zaueno gleda. On plati i izae. Nasuprot gostionici bila je otvorena kavana. Rambert se smjesti kraj kase i stane nadzirati ulaz u gostionicu. U pola deset krene put svoga hotela, dovijajui se uzalud kako e pronai Gonzalesa iju adresu nije imao. Klonuo je duhom pri pomisli da e morati da poduzme sve korake iznova. U tom trenutku, u noi koju su presijecala hitna ambulantna kola, Rambert je primijetio (kako e to poslije priznati i Rieuxu) da itavo to vrijeme nije uope mislio na svoju enu; toliko je bio zaokupljen traei neki otvor u zidu koji ga je dijelio od nje. No zato je toga trenutka, kad su svi izlazi bili opet jednom zabrtvljeni, naao opet nju u sreditu svoje udnje, a bol ga je pritom zgrabila tako naglo i tako estoko da je stao trati prema svome hotelu ne bi li umakao uasnom osjeaju koji je nosio ipak sa sobom, te mu se inilo da e mu izjesti sljepoo ice. Sutradan je veoma rano otiao Rieuxu da bi saznao kako da pronae Cottarda. - Ne preostaje mi drugo - ree on - nego da ponovo poem tim tragom. - Doite sutra naveer - ree Rieux - Tarrou me zamolio da pozovem Cottarda, ne znam zato. Ima doi u deset sati. Doite u jedanaest i trideset. Kad je Cottard sutradan stigao doktoru, Tarrou i Rieux raspravljahu o neoekivanom ozdravljenju koje se zbilo na Rieuxovu odjelu. - Jedan naprama deset! Imao je sree - ree Tarrou. - Nita - ree Cottard - onda to nije bila kuga. Uvjeravahu ga da je bila sigurno ta bolest. - Nije mogue, kad je ozdravio. Znate, kao i ja da kuga nikome ne prata. - Openito uzevi ne - ree Rieux - no ako je ovjek uporan, doivljuje i ugodna iznenaenja.

Cottard se smijao. - Kakva ugodna iznenaenja! uli ste veeranje brojke? Tarrou koji je rentijera gledao dobrohotnim pogledom ree da su mu brojke poznate, da je situacija ozbiljna, ali to to dokazuje? Dokazuje da bi trebalo poduzeti jo iznimnije mjere. - Pa ve ste ih poduzeli. - Da, no svatko bi ih morao poduzeti za svoj raun. Cottard je gledao Tarroua ne shvaajui. Ovaj ree da je odvie ljudi ostalo neaktivno; da je epidemija stvar koja se odnosi na svakoga i da bi svatko morao vriti svoju dunost. Dobrovoljni su odredi svima otvoreni. - To je ideja - ree Cottard - ali kakva korist od toga? Kuga je jaa. - To emo saznati kad budemo sve pokuali - ree Tarrou strpljivim glasom. Za to vrijeme Rieux je na svom pisaem stolu prepisivao cedulje. Tarrou je jo uvijek gledao rentijera koji se vrtio na stolcu. - Zato ne biste poli s nama, gospodine Cottard? Ovaj se podie uvrijeeno i dohvati svoj okrugli eir: - Nije to moj posao. A zatim izazovnim tonom: - Uostalom, ja se u vrijeme kuge dobro osjeam. Ne znam zato bih se petljao da bi to prije prestala. Tarrou se lupne po elu, kao da mu je najednom neto sinulo: - Da, da, imate pravo; zaboravio sam da biste inae bili zatvoreni. Cottard se lecne i uhvati za stolac kao da e pasti. Rieux je prestao pisati, pa ga je gledao ozbiljno i napeto. - Tko vam je to rekao? - povie rentijer. Tarrou napravi zaueno lice i ree: - Pa vi sami. Ili, ako hoete, nama se, doktoru i meni uinilo da je tako. A poto je Cottard, obuzet prejakim bjesnilom, stao mucati izgovaraju i nerazumljive rijei, Tarrou je dodao:

- Nemojte se uzrujavati. Mi vas neemo prijaviti, ni doktor, ni ja. Vaa nas povijest ne zanima. I onda, mi policiju nikada nismo voljeli. Hajde, sjednite! Cottard pogleda svoj stolac i sjede, poto je neko vrijeme kolebao. Onda duboko uzdahnu: - To je stara pria koju su izvukli napolje. Ja sam mislio da je zaboravljena. No jedan je progovorio. Pozvali su me i rekli mi neka im budem na raspolaganju dok ne zavre istragu. Razumio sam da e me na koncu uhititi. - Je li ozbiljno? - upita Tarrou. - Prema tome to smatrate ozbiljnim. Umorstvo svakako nije. - Zatvor ili robija? Cottard je bio jako utuen. - Zatvor, ako budem imao sree... Ali doskora nastavi s mnogo estine: - To je bila zabluda. Svatko moe zabludjeti. Ja ne mogu podnijeti misao da e me zbog toga epati, da e me otrgnuti od moje kue, od mojih navika, od svega to poznajem. - Ah - nato e Tarrou - i zato ste se htjeli objesiti? - Da, glupost, dakako. Rieux progovori prvi put i ree Cottardu da shvaa njegov nemir no da e se moda sve poravnati. - Oh, zasad se ne moram niega bojati; to znam. - Vidim - ree Tarrou - vidim, da neete ui u nae odrede. Cottard je, vrtei u rukama eir, podigao oi prema Tarrouu i nesigurno ga pogledao: - Nemojte mi zamjeriti. - Neemo, ne; no nemojte bar hotimice iriti mikrobe. Cottard ih stade uvjeravati da nije elio kugu, da je dola sama od sebe i da nije njegova krivnja to je - bar za neko vrijeme - uredila njegove prilike. A kad je Rambert stigao do vrata, on je dodao veoma energinim glasom: - Uostalom, ja drim da vam nita nee pomoi.

Rambert saznade da Cottardu nije poznata Gonzalesova adresa, no da mogu ponovo svratiti u malu kavanu. Ugovorie sastanak za sutra. A kako je Rieux zaelio da bude obavijeten, Rambert ga pozove, njega i Tarroua, da potkraj sedmice dou u bilo koje doba noi u njegovu sobu. Ujutro Cottard i Rambert odu u malu kavanu i ostave Garciji poruku za naveer ili, ako bude sprijeen, za sutra. Naveer su uzalud ekali. Sutradan je Garcia doao. utke je sluao Rambertov izvjetaj. Nije upuen u stvar, ali zna da su itavi gradski predjeli blokirani kroz dvadeset i etiri sata kako bi se moglo provjeriti jesu li svi stanari uredno prijavljeni. Moda se Gonzales i oni mladii, nisu mogli provui kroz kordon. Ne moe uiniti nita drugo nego da ih ponovo spoji s Raoulom. To, naravno, nee biti prije prekosutra. - Vidim - ree Rambert - da sve treba poeti iznova. Prekosutra je na jednome uglu Raoul potvrdio Garcijinu hipotezu; niske su etvrti bile blokirane. Treba uspostaviti vezu s Gonzalesom. Dva dana kasnije Rambert je objedovao s nogometaom. - To je glupo - govorio je on. - Morali smo neto uglaviti kako da se pronaemo. To je bilo i Rambertovo miljenje. - Sutra ujutro pohodit emo djeake i nastojati da stvar uredimo. Sutra ujutro djeaci nisu bili kod kue. Ostavie im poruku za sutra u podne, na Licejskom trgu. I Rambert se vrati u hotel s takvim licem da je iznenadio Tarroua kad ga je poslije podne sreo. - Je li zapelo? - upita ga Tarrou. - Sve iznova - odvrati Rambert. I ponovi svoj poziv: - Doite veeras. Naveer, kad su ona dvojica ula u Rambertovu sobu, naoe ga gdje lei. On ustane i napuni ae to ih je bio pripravio. Rieux ga upita, uzevi svoju au, je li stvar na dobrome putu. Novinar mu ree da je ponovo sve uradio kao i prvi put, da je stigao na istu toku i da e doskora imati svoj posljednji sastanak. Onda otpije i doda: - Oni, naravno, nee doi. - Nemojte od toga praviti naelno pitanje - ree Tarrou. - Vi jo niste shvatili - odvrati Rambert slegnuvi ramenima. - to to? - Kugu.

- Ah - javi se Rieux. - Niste shvatili da je sve u tome da valja po injati uvijek iznova. Rambert ode u kut svoje sobe i otvori mali gramofon. - Koja je to ploa? - upita Tarrou. - Poznam je. Rambert odgovori da je to Saint James' Infirmary. Usred ploe zaue dva puana hica koji su odjeknuli u daljini. - Pas ili pokuaj bijega - ree Tarrou. as kasnije ploa zavri, signal bolnikih kola javi se izdaleka, zatim se priblii, proe ispod prozora hotelske sobe, opet se udalji i napokon nestane. - Ta ploa nije vesela - ree Rambert - a to je valjda deseti put to je danas sluam. - Zar je tako volite? - Ne, ali imam samo nju. Upita Rieuxa kako zdravstveni odredi. Radilo je pet ekipa. Nadaju se da e moi osnovati nove. Novinar je sjedio na krevetu i pomno ogledavao nokte. Rieux je ispitivao njegovu onisku i snanu siluetu skupljenu na rubu kreveta. Najednom primijeti da ga Rambert gleda. - Da znate, doktore - ree - mnogo sam mislio na vau organizaciju. Nisam s vama, ali to ima svojih razloga. Inae drim da bih znao platiti i glavom; ja sam ratovao u panjolskoj. - Na kojoj strani? - upita Tarrou. - Na strani pobijeenih. No poslije sam razmiljao... - O emu? - opet e Tarrou. - O hrabrosti. Sada znam da je ovjek sposoban za velika djela. No ako nije sposoban da osjeti veliko uvstvo, meni nije interesantan. - ini se da je ovjek sposoban za sve - ree Tarrou. - Nije! ovjek nije sposoban da dugo trpi ili da dugo bude sretan. Nije, dakle, sposoban ni za to. Pogledao ih je, a onda ree: - Hajde, Tarrou, jeste li vi sposobni da umrete za neku ljubav? - Ne znam, ali mi se ini da vie nisam.

- Evo! A sposobni ste da umrete za ideju, to je vidljivo i prostim okom. A meni je, dragi moj, dosta ljudi koji umiru za ideju. Ne vjerujem u heroizam; znam da je to lako, a iskusio sam da je to i ubitano. Ja bih elio da ljudi ive i da umiru od onog to ljube. Rieux je novinara paljivo sasluao. Ne skidajui sa nj pogleda, ree blago: - ovjek nije ideja, Rambert. Novinar skoi s postelje; lice mu se zaarilo od uzbuenja. - Jest, ideja i to plitka ideja, im stane nekoga odvraati od ljubavi. I to je ono: nismo vie sposobni za ljubav. Pomirimo se s time, doktore! ekajmo da to postanemo ili, ako nije mogue, ekajmo ope osloboenje, ali se nemojmo igrati heroja. Ja dalje ne idem. Rieux ustane: na licu mu se najednom pojavio umor: - Imate pravo, Rambert, sasvim pravo; ni za to na svijetu ne bih vas htio odvratiti od onoga to se spremate uiniti, jer mi se ini pravedno i dobro. Ipak vam moram kazati jedno: u svemu tome ne radi se o heroizmu; radi se o potenju. To je ideja koja moe natjerati nekoga na smijeh, no jedini nain da bismo se borili s kugom jest - potenje. - to je potenje? - upita Rambert koji se najednom uozbiljio. - Ne znam to je potenje uope. No u mom sluaju znam da je potenje u tome da vrim svoj posao. - Ah - ree Rambert bijesno - ja ne znam koji je moj posao. Moda sam zaista uinio krivo kad sam odabrao ljubav. Rieux mu se opre. - Ne - ree krepko - niste uinili krivo. Rambert ga je zamiljeno gledao. - Pretpostavljam da vas dvojica nemate pritom nita da izgubite. Onda je lake biti na dobroj strani. Rieux isprazni au. - Hajdemo - ree - eka nas posao. I izae. Tarrou poe za njim, ali u asu kad je htio izai, kao da se predomislio. Okrenuo se novinaru i ree: - Znate vi da se Rieuxova ena nalazi u sanatoriju nekoliko stotina kilometara odavle?

Rambert se trgne od iznenaenja, no Tarroua je ve bilo nestalo. Sutradan je rano Rambert telefonirao Rieuxu: - Biste li pristali da radim s vama dok mi ne poe za rukom napustiti grad? - Bih, Rambert, i hvala vam.

TREI DIO Tako su se itave duge sedmice zarobljenici kuge otimali kako su znali i umjeli. A neki meu njima, kao Rambert, uspijevali su ak, kako smo vidjeli, zamisliti da postupaju kao slobodni ljudi, da jo uvijek mogu birati. Ipak se doista moglo ustvrditi da je sada, sredinom kolovoza, kuga pokrila i zakrila sve. Nije vie bilo pojedinanih sudbina nego samo kolektivna zbivanja, obuhvaena kugom, i osjeaji koje su dijelili svi. Najvei je bio odijeljenost i progonstvo s primjerenom dozom straha i pobune. Eto, zato pripovjeda dri da valja, budui da je vruina, a s njome i bolest, dosegla vrhunac, iznijeti, kao ope primjere, neke ispade naih sugraana, opisati zatim pogrebe i konano se osvrnuti na patnje rastavljenih parova. Usred te godine podie se vjetar koji je puhao u kunome gradu nekoliko dana. Stanovnici Orana jako se boje vjetra jer na visoravni na kojoj je grad podignut ne nailazi vjetar ni na kakve prirodne zapreke pa se zalijee u pojedine ulice svom estinom. Kako dugih mjeseci nije nijedna kap osvjeila grad, bio je pokrit gustim sivim slojem, koji se sada pod udarcima vjetra stao ljutiti. Vjetar je podizao valove praine i papira to su udarali rijetke etae po nogama. Vidio bi kako ure ulicama, pognuti naprijed, drei pred ustima depni rupi ili ruku. Naveer bi mjesto drutvenih sastanaka i velikih skupova u kojima bi svatko nastojao da se produlji to vie dan (jer bi svaki mogao biti posljednji), nailazio na male grupe graana koji se ure kui ili u kavanu, tako da su za nekoliko dana za vrijeme sumraka koji je u to doba godine dolazio bre, ulice bile puste i tihe, a jedino je vjetar na njima zavijao ne prekidajui ni askom svoju tualjku. Od mora to se podiglo, ali je ostalo nevidljivo dopirao je miris haluga i soli. I pusti grad, bijel od praine, proet morskim mirisima, akustian od vjetra i njegovih krikova, jaukao bi i cvilio, stenjao i jecao poput nesretnog otoka.

Dotad je kuga pokosila mnogo vie rtava u vanjskim etvrtima koje su bile vie napuene i manje udobne nego gradski centar. No sad kao da se najednom pribliila i nastanila u poslovnom dijelu grada. Stanovnici su krivili vjetar da prenosi zarazne klice. Pobrkao je karte, govorio je direktor hotela. No bilo kako mu drago, centralne su etvrti, sluajui nou sve ee zvonjavu bolnikih kola, spoznale da je i na njih doao red. Sada je pod njihovim prozorima odjekivao sumorni i jednolini zov kuge. U unutranjosti grada trebalo je takoer izolirati neke etvrti koje su bile naroito pogoene: iz njih e smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su u slubi nenadoknadivi. Oni koji su tu ivjeli nisu se mogli oteti dojmu da je ta mjera suvino muenje koje se vri na njihov raun, a na stanovnike ostalih etvrti gledahu, svakako, kao na slobodne ljude. Ovi su pak nalazili u tekim trenucima utjehu u pomisli da su drugi jo manje slobodni. Ima suanja koji su vei sunji od mene, glasila je uzreica koja je saimala jedinu moguu utjehu. Nekako u to doba uestali su i poari, naroito u luksuznim etvrtima, u predjelu vil kraj zapadnih gradskih vrata. Prema prikupljenim podacima radilo se o osobama koje su se vratile iz karantene i koje su, pomahnitavi od tuge zbog smrtnog sluaja i drugih jada i nevolja podmetnule poar u vlastitoj kui, obmanjujui se iluzijom da e time satrti i kugu. Bilo je mnogo muke s tim poarima koji su svojom uestalou dovodili itave gradske predjele u stalnu opasnost jer je vjetar bio veoma estok. Budui da se uzalud kualo uvjeriti ljude da je raskuivanje to ga vre javne vlasti dovoljno da bi se iskljuila svaka mogunost zaraze, morale su biti proglaene veoma stroge kazne kojima e se kanjavati ti neduni palikue. A nije misao na zatvor potakla te nesretnike da ustuknu nego ope uvjerenje koje su dijelili svi stanovnici, naime da je kazna zatvora isto to i kazna smrti, s obzirom na izvanredno velik mortalitet u opinskim uzama. To uvjerenje nije bilo, dabome, bez temelja. Pokazalo se (a bilo je jasno i zato) da kuga ugroava naroito one koji su navikli ivjeti u skupinama, to jest vojnike, redovnike ili sunje. Jer mada su neki zatvorenici odijeljeni od drugih, zatvor jest i ostaje zajednica, to najbolje dokazuje injenica da su u naem opinskom zatvoru uvari plaali danak bolesti kao i njihovi sunji. S viega gledita (a to bijae gledite kuge) svi su ljudi, od ravnatelja do posljednjeg zatvorenika, bili osueni na smrt, a moda po prvi put vladala je u zatvoru apsolutna pravda. Uzalud su vlasti pokuale uvesti neku hijerarhiju u to izjed-naivanje dosjetivi se da odlikuju uvare koji su umrli pri vrenju svojih dunosti. Kako je bilo dekretirano opsadno stanje, pa se u neku ruku moglo smatrati uznike straare mobiliziranima, podjeljivana im je posmrtno vojnika medalja. Uznici se, istina, nisu bunili, ali su vojniki krugovi primili stvar nepovoljno, istiui, opravdano, da bi se u javnome ivotu mogla poroditi aljenja vrijedna zbrka. Njihovo je gledite usvojeno: bit e najbolje da se straarima koji umru podijeli medalja za zasluge u doba epidemije. No to se tie onih prvih, zlo je bilo uinjeno; nije se moglo ni pomisliti da im se odlikovanje oduzme, ali vojnike vlasti nisu poputale podravajui svoje stajalite. U drugu ruku zarazna je medalja imala taj nedostatak da nije proizvodila moralni uinak koji je postignut podjeljivanjem vojnikog odlikovanja, jer tko u doba epidemije ne dobiva zaraznu medalju? Svi bijahu nezadovoljni. Osim toga, uznika uprava nije mogla postupati kao vjerske i - u neto manjoj mjeri vojnike vlasti. Redovnici dvaju jedinih samostana raspreni su, naime, i smjeteni privremeno u pobonim obiteljima. Tako su i svaki put kad je to bilo mogue, manji odredi povueni iz kasarna i smjeteni u kole ili javne zgrade. Tako je bolest, koja je - naoko prisilila stanovnike na solidarnost koja vee ljude u opsijedanom gradu, kidala istodobno tradicionalna udruenja i vraala individuume njihovoj samoi. To je stvaralo zabunu.

Lako je zamisliti da su sve te okolnosti, pored vjetra, podmetnule poar u nekim glavama. Gradska vrata budu nou ponovo napadnuta i to nekoliko puta. No sada nisu napadali pojedinci nego manje oruane grupe. Bilo je pucnjave s jedne i druge strane, ranjenih i nekoliko poginulih. Strae budu pojaane, a pokuaji bijega prestadoe dosta brzo. Ipak su dostajali da potpire u gradu duh pobune koja izazva nekoliko nasilja. Kue, zapaljene ili zatvorene iz sanitarnih razloga, budu opljakane. Zapravo je teko pretpostaviti, da se tu radilo s promiljajem. Veinom bi nenadana prilika navela ljude koji su dotad bili poteni na kanjiva djela za kojima se drugi smjesta povedoe. Nalo se i pomamnih ljudi koji bi jurnuli u kuu u prisutnosti samoga vlasnika koji je stajao uko en od boli. Kako nije intervenirao, njegov bi nehaj potakao mnoge gledaoce da se povedu za tim primjerom i u toj mranoj ulici, u svjetlu poara, vidio bi gdje bjee na sve strane sjenovite spodobe, deformirane plamenom, kao i predmetima koje noahu na ramenima. Ti su incidenti prisilili vlasti da stanje kuge izjednae s opsadnim stanjem i da primijene zakone koji odatle proizlaze. Strijeljana su dva kradljivca, ali nije vjerojatno da se to dojmilo ostalih. Jer meu tolikim mrtvima, ta su dva smaknua prola nezapaeno; bijae to kaplja u more. Opet su se ponovili slini prizori a da se vlasti nisu pokazale spremne da interveniraju. Jedina mjera koja je, rekao bih djelovala na stanovnike bilo je uvoenje policijskog sata. U jedanaest sati grad bi se, uronjen u potpuni mrak, sasvim okamenio. Pod mjeseevim nebom nizali bi se i redali bjelkasti zidovi, a da se nigdje ne bi vidjela crna mrlja kakva stabla, niti bi tiinu naruio korak etaa ili lave psa. utljivi je grad bio sada skup masivnih i tromih kocaka, meu kojima bi samo mualjivi likovi zaboravljenih dobroinitelja ili bivih velikih ljudi, uguenih zauvijek u bronci - kuali svojim lanim licima od kamena ili eljeza doarati iskvarenu i ponienu sliku onoga to je bio ovjek. Ti osrednji idoli stolovahu pod gustim nebom, na raskrsnicama bez ivota, neosjetljive i nerazumne ivine koje su dosta dobro predstavljale nepomino carstvo u koje smo uli, ili bar njegov konani oblik, onaj nekropole u kojoj kuga, kamen i no priguie svaki ivi glas. *** Ali no bijae i u srcima, a istine, kao i legende koje se priahu o pogrebima, nisu bile podobne da ohrabre i razvedre nae sugraane. Jer valja kazati koju i o pogrebima, a pripovjeda se zbog toga ispriava. Zna dobro to bi se u tom smjeru moglo prigovoriti; jedina je njegova isprika to je za cijelo to vrijeme bilo pogreb i to je u neku ruku bio prisiljen da se njima bavi, kao to bijahu prisiljeni i svi njegovi sugraani. Ne moe se kazati da ima smisla za tu vrstu ceremonija. Drae mu je, naprotiv, drutvo ivih, drae su mu - da spomene jedan primjer - morske kupke. No morske su kupke bile ukinute, a drutvo se ivih bojalo da e tokom dana morati da ustupi pred mrtvima. To je bilo oevidno. Dakako, postojala je mogunost da ovjek zamiri, da se potrudi da ne bi nita vidio. Da porekne oevidnost. Ali oevidnost ima u sebi uasnu snagu koja na kraju uvijek pobjeuje. Kako da, na primjer, poreknemo pogrebe kad oni koje volite trebaju pogreb? Dakle, glavna znaajka pogreba bijae u po etku brzina! Sve su formalnosti bile pojednostavljene, a grobna je pompa uglavnom ukinuta. Bolesnici umirahu daleko od svojih obitelji, a ritualno bdjenje nad mrtvacem bijae zabranjeno. Onaj koji je umro naveer proveo bi no sam samcat, a onaj, koji je umro danju, bio bi pokopan bez odlaganja. Obitelj bi, naravno, bila obavijetena, ali njezini lanovi ne bi se u veini sluajeva mogli maknuti, jer su bili u karanteni ako su ivjeli s bolesnikom pod istim krovom. Ako obitelj nije stanovala s

pokojnikom, dola bi u odreeno vrijeme, to jest kad se kretalo na groblje, poto je tijelo oprano i stavljeno u lijes. Pretpostavimo da je ta formalnost izvrena u pomonoj bolnici, za koju se brinuo dr. Rieux. kola je imala jedan izlaz na stranjoj strani glavne zgrade. Velika ropotarnica, koja je vodila na glavni hodnik, sadravala je ljesove. U hodniku bi obitelj nala samo jedan lijes koji bijae ve zatvoren. Smjesta bi se prelo na glavno, to jest na potpisivanje slubenih papira to bi izvrio glavar obitelji. Onda bi se lijes stavio na automobil, pravi furgon ili preudeena bolnika kola veih razmjera. Roaci bi se ukrcali u taksi (tada su jo taksametri bili doputeni) i bre-bolje kola bi krenula na groblje, vozei vanjskim ulicama. Na vratima bi andari zaustavili sprovod, udarili ig na slubenu propusnicu bez koje bijae nemogue postii ono to nai sugraani zovu posljednjim obitavalitem. Onda bi odstupili, kola bi ponovo krenula i stala kraj velike jedne etvorine gdje su brojni otvoreni grobovi ekali da budu popunjeni. Sveenik bi doekao tijelo na samome groblju, jer se u crkvi nisu smjeli vriti mrtvaki obredi. Dok bi se sveenik molio, izvadili bi lijes iz kola, obuhvatili bi ga uetima, odvukli do jame, spustili, tresnuli njime o dno, sveenik bi mahnuo kropilom, i ve je prva gruda zemlje odskoila od poklopca. Bolnika su kola otila malo prije da budu podvrgnuta dezinfekcijskom polijevanju. Dok su grude ilovae padale sve muklije i muklije obitelj bi se natrpala u taksi. etvrt sata kasnije bili bi svi kod kue. Tako bi, doista, sve bilo izvreno s maksimumom brzine i minimumom opasnosti. Jasno je, meutim, da je u poetku prirodni osjeaj rodbine bio time pozlijeen. No u vrijeme kuge ne moe se o tim stvarima voditi rauna: sve je rtvovano svrsishodnosti. No ako je u po etku osjeajnost puanstva trpjela od te prakse (jer elja da bude pristojno pokopan rasprostranjena je vie nego to bi ovjek mislio) malo je poslije postalo osjetljivo pitanje prehrane, pa se interes stanovnika obratio, sreom, neposrednijim brigama. Zauzeto repovima, raznim koracima to ih je valjalo poduzeti, i formalnostima to ih je valjalo ispuniti ako bi ovjek htio jesti, puanstvo nije imalo vremena da misli kako drugi umiru i kako e jednoga dana umrijeti oni sami. Tako su materijalne potekoe koje same po sebi nisu dobre, postale s vremenom prava blagodat. I sve bi bilo najbolje i najljepe da se epidemija nije proirila, kao to smo to ve vidjeli. Ponestali su, naime, lijesovi, ponestalo je platno za mrtvake ponjave, a ponestalo je i mjesta na grobljima. Bilo je najjednostavnije (uvijek u znaku svrsishodnosti) grupirati obrede i, kad je potrebno, poveati broj putovanja izmeu bolnice i groblja. Tako je na primjer Rieuxova bolnica raspolagala u taj as sa pet ljesova. Kad su bili puni, strpali bi ih u bolnika kola da bi ih na groblju ispraznili. Leeve olovne boje stavili bi na nosila i smjestili u upu koja je u tu svrhu bila ureena. Leevi su poliveni antiseptikom otopinom, vraeni u bolnicu i postupak bi se ponovio koliko je god puta bilo potrebno. Organizacija je, dakle, bila vrlo dobra i prefekt je izrazio svoje zadovoljstvo. Rekao je, tovie, da je to na kraju krajeva bolje nego mrtvake taljige, kojima upravljaju crnci, a itamo o njima u starim kronikama koje priaju o kugi. - Da - ree Rieux - napredak je nesumnjiv; mi pravimo kartoteke, inae je sve isto. Usprkos tome javnoupravnom uspjehu neugodan je karakter koji su sada poprimile pogrebne formalnosti prisilio prefekturu da iskljui od obreda rodbinu. Roaci bi smjeli samo do ulaza na groblje, pa ni to nije bilo doputeno slubeno. Jer to se tie posljednjeg dijela obreda, stvari su se neto izmijenile. Sasvim na kraju groblja, na pustome prostoru, na kojem je rasla samo mastika, iskopane su dvije goleme jame. Jedna za muke i jedna za enske. to se toga tie, javna je uprava znala to se prilii i vodila o tom rauna. Tek mnogo kasnije nestalo je

silom prilika i te posljednje stidljivosti, pa su mrtvaci slagani kako bi stigli, jedni na druge, mukarci i ene, bez ikakva obzira na decentnost. Sreom je ta krajnja zbrka obiljeila samo posljednju fazu kuge. U razdoblju kojim se sada bavimo bijahu jame odijeljene, a prefektura je do toga mnogo drala. U dnu svake jame puila se i vrela debela naslaga vapna. Na rubu jame gomilalo se tako er vapno, a mjehurii koji su se pravili na povrini raspukli bi se na zraku. Kad bi putovanja bolnikih kola bila dovrena, dopremili bi nosila, a gola i poneto zgrena tjelesa putali bi odoka u dubinu jedno pokraj drugoga. Onda bi ih pokrili ivim vapnom, pa zemljom, no samo do odreene visine da bi ostalo neto mjesta i za budue goste. Sutradan bi ro aci bili pozvani da se potpiu u registar, ime je istaknuta razlika izmeu ljudi i recimo pasa: omoguena je kontrola. Za sve te operacije trebalo je ljudi, pa je zaprijetila opasnost da e uzmanjkati osoblja. Mnogi bolniari i grobari (najprije strune, a onda i nestrune osobe), umrli su od kuge. Uza sve mjere opreza infekcija bi ipak nala put. No ako ovjek dobro razmisli, najvie iznenauje to to kroz cijelo vrijeme epidemije nije nikad uzmanjkalo ljudi koji su bili voljni obavljati taj posao. Kritino je razdoblje bilo ono, prije nego e kuga dosei svoj vrhunac, a Rieuxove bojazni bijahu tada opravdane. Ni kadrovi nisu bili dovoljno brojni, ni osoblje za tako zvane grube poslove. No kad je kuga doista zavladala itavim gradom, njezini su ekscesi urodili posljedicama koje su poloaj pojednostavnile: rastrojivi itav gospodarski ivot, stvorila je znatan broj nezaposlenih. U veini sluajeva nisu ti ljudi pojaali kadrove, ali obavljanje niih poslova bilo je time olakano. Od toga asa moglo se doista vidjeti kako je bijeda jaa od straha, im se posao plaa u razmjeru s rizikom. Zdravstvena sluba raspolagala je popisom molitelj i im bi neko mjesto postalo vakantno, pozvali bi prvoga na popisu, koji bi se smjesta odazvao, ukoliko sam nije postao vakantan. Tako je prefektu koji je dugo kolebao da li da za tu vrstu posla upotrijebi robijae, osuene na doivotnu ili vremensku kaznu, bilo uteeno da pribjegne tom krajnjem rjeenju. Dokle god ima nezaposlenih -zakljuio je on moe se ekati. I tako su do konca kolovoza nai sugraani mogli biti sprovedeni do svoga posljednjeg obitavalita, ako ba ne dolino, a ono bar uredno, tako da je administracija mogla sauvati svijest da vri svoju dunost. Da bismo iznijeli postupke kojima je pod konac valjalo pribjei, moramo malo anticipirati. S obzirom na razinu na kojoj se kuga odravala od poetka kolovoza nadalje, gomilanje rtava znatno je premailo mogunosti to ih je prualo nae malo groblje. Uzalud su oboreni neki zidovi i mrtvima omoguen pristup na susjedna zemljita; trebalo je nai neko drugo rjeenje, i to hitno. Najprije odluie obavljati pogrebe nou to je smjesta neke od obzir uinilo nepotrebnima. U bolnika kola moglo se natrpati vie leeva tako da je taj broj stalno rastao, a zakanjeli etai koji bi se protiv svih pravila nalazili u vanjskim etvrtima nakon policijskog sata (ili oni koji bi po slubenoj dunost onamo dolazili) sretali bi ponekad dugake bijele autobuse koji su jurili punom brzinom, a njihova potmula zvonjava odjekivala bi u upljim nonim ulicama. Leevi bi na brzu ruku bili baeni u jame koje su sada bile mnogo dublje. Jo nisu pravo ni sletjeli, a ve bi se vapno, bacano punim lopatama, lijepilo na njihova lica, a zemlja bi ih prekrila anonimno. Ipak se neto kasnije moralo traiti novo rjeenje i postupati jo slobodnije. Odlukom prefektovom izvlateni su pokojnici koji su bili u posjedu trajnih koncesija, a ti smrtni ostaci koji su ekshumirani upueni su u krematorij. Doskora su se morali spaljivati i oni koji su umrli od kuge. No u tu svrhu moradoe upotrijebiti staru krematorijsku pe koja se nalazila na istoku grada, izvan gradskih vrata. Straarski su odredi pomaknuti neto dalje, a jedan je opinski inovnik znatno olakao vlastima zadau, savjetujui da se upotrijebe tramvaji koji su neko povezivali centar s primorskim predjelom i koji su sada bili izvan slube. U tu svrhu

preureena je nutrina motornih kola i prikolica, uklonjena su sjedala, a pruga je skrenuta prema krematoriju koji postade tako zavrnom postajom. I tako si potkraj ljeta i sred jesenskih kia mogao vidjeti kako iznad obale prolaze no u udni konvoji bez putnika, njiui se i lomatajui iznad puine. Stanovnici su nakon nekog vremena saznali to je na stvari i usprkos patrolama, koje su branile pristup tome dijelu grada, manjim bi skupinama esto uspijevalo da se uvuku meu kamene litice koje se diu nad morem i da odanle bacaju cvijee na prikolice, kad bi prolazili tramvaji. Onda bi uo kako se vozila truskaju u ljetnoj noi, vozei muno svoj tovar cvijea i mrtvac. Pod jutro bi se, prvih dana, gusti smrdljivi dim povijao na isto ne etvrti grada. Prema izjavama svih lijenika, te isparine, ma kako bile neugodne, ne mogu nauditi nikome. No stanovnici tih etvrti zaprijetie smjesta da e napustiti svoje stanove, uvjereni da se kuga sruila na njih odozgo tako da se dim morao odvraati zamrenim tehnikim napravama, a stanovnici se nato umirie. Jedino onih dana kad bi puhao jak vjetar neki neodreeni smrad podsjetio bi ih da ive u novome redu i poretku i da plamenovi kuge prodiru svoj svakoveernji danak. To bijahu krajnje posljedice epidemije. Sreom se nije vie irila, jer se moe zamisliti da bi mjere dravne vlasti i domiljatost naih birokrata i sam kapacitet pei mogli biti premaeni. Rieux je na primjer znao da su za taj sluaj predviene oajnike solucije, kao to je bacanje leeva u more, a doktor je ivo zamiljao kako se modra puina monstruozno pjeni primajui mrtvace. Znao je i to da bude li statistika i dalje rasla nikakva organizacija, pa bila ona ne znam kako izvrsna, nee odoljeti kugi nego e ljudi umirati u hrpama i trunuti na ulici usprkos prefekturi, a grad e vidjeti kako se na javnim trgovima umirui hvataju za ive s mjeavinom opravdane mrnje i glupave nade.

*** Ta je vrsta oevidnosti i bojazni, u svakom sluaju, odravala kod naih sugraana osjeaj njihova progonstva i njihove odijeljenosti. to se toga tie, pripovjeda zna dobro i predobro kako je nezgodno i nemilo to ne moe ovdje iznijeti nita to bi zaista bilo upadljivo i privlaljivo poput kazaline predstave, kao na primjer nekog utjeljivog heroja koji bi nas okrijepio, ili kakav slavni pothvat, nalik na one koje nalazimo u starim priama. No nita nije manje upadljivo i manje privlaljivo od elementarne nepogode, a po samome svom trajanju, velike su nesree jednoline. U sjeanju onih koji su ih proivjeli, strani dani kuge ne pojavljuju se kao veliki plamenovi, okrutni beskrajni, nego vie kao beskrajno toptanje i gaenje koje gazi i drobi sve na to naie. Ne, kuga nije imala nita zajedniko s velikim dramatinim slikama, zanosnim i pretjeranim, koje su salijetale dr. Rieuxa na poetku epidemije. Ona je bila prije svega neto administrativno, oprezna, razborita i to na uprava koja besprijekorno funkcionira. Pripovjeda

je stoga (budi reeno) teio da bude nepristran, da nita ne iznevjeri, a naro ito da ne iznevjeri sebe. Gotovo nita nije mijenjao s pomou umjetnikih efekata imajui na umu samo osnovne zahtjeve kako-tako suvislog pripovijedanja. A ba ta nepristranost nalae mu sada da istakne jedno: velika je patnja i bol ovog razdoblja bila rastavljenost, najopenitija i najdublja muka, pa nam savjest nalae da je u tom stadiju kuge ponovno opiemo. Ipak valja znati i to da je ova muka gubila u to vrijeme svoju patetiku. Jesu li se nai graani, ili bar oni koji su najvie patili zato to su odijeljeni od svojih, poeli privikavati na tu situaciju? Ne bi bilo sasvim to no kad bismo rekli da jesu. Bilo bi tonije kad bismo kazali da su kako duevno, tako tjelesno patili od progresivnog mravljenja, postavi na koncu tono rije kost i koa. U poetku kuge sjeahu se veoma dobro izgubljenog bia i tugovahu za njim. No dok su se jasno sjeali ljubljenoga lica, njegova smijeha, ovoga ili onog dana, za koji su naknadno spoznali da je bio sretan, oni su teko zamiljali to ta osoba radi u asu kad na nju misle, kreui se u nepoznatoj okolini, na mjestima koja su sada tako daleka. Ukratko reeno, oni su u to doba imali dosta pamenja, ali njihova je mata bila nedostatna. U drugome stadiju kuge izgubili su i pamenje. Nisu, dodue, zaboravili kakvo je lice drage osobe no (to je zapravo isto) to je lice izgubilo svoju put, ono je postalo bestjelesno, pa su ga mogli gledati samo u sebi, introspektivno. Prvih su nedjelja bili skloni da se ale to u stvarima svoje ljubavi imaju posla sa samim sjenama; sada su stali primjeivati da te sjene mogu postati jo apstraktnije, gubei i najneznatnije znaajke to ih je dotle bilo sauvalo sjeanje. A sasvim na kraju toga dugog perioda rastave ne mogoe vie zamisliti svoju negdanju intimnost, ni kako je uz njih moglo ivjeti bie koje su u svakom trenutku mogli dotai rukom. Gledano s tog stajalita, oni su uli u poredak kuge; poredak koji je bio to uspjeniji to je bio srednje ruke. Nitko u nas nije imao velikih uvstava. No svi su osjeali neto monotono. Vrijeme je da to svri, govorili bi nai sugraani, jer je u doba zala prirodno eljeti konac kolektivnih muka i jer su doista eljeli da to svri. No sve bi se to govorilo bez ara i bez jetkosti, kao u poetku, potkrijepljeno malobrojnim razlozima koji su jo bili nepomueni, a ti su razlozi bili siromani. Veliki, bijesni zamah prvih nedjelja ustupio je mjesto klonulosti koju ne smijemo shvatiti kao rezignaciju, premda je bila neka vrsta privremenog pristajanja. Nai su se sugraani spravili u red, prilagodili, kako se ono kae, jer nije bilo druge. Zadrali su, naravno, patniko dranje nesretnika, ali vie ne osjeahu alost nesree i patnje. Doktor je Rieux smatrao, uostalom da je ba to nesrea i da je naviknuti se na oaj gore od oaja samog. Rastavljene osobe nisu dotad bile zaista nesretne: njihova je muka zraila nekim duhovnim svjetlom, koje je sada utrnulo. Sada bi ih vidio na uglovima, u kavanama, kod znanaca i prijatelja tupo rastresene, a iz oka im izbija takva dosada i ama da je, zahvaljujui njima itav grad bio nalik na ekaonicu. Oni koji su imali neko zanimanje prilagodie se, obavljajui svoj posao, ritmu kuge koji je bio sitan i sitniav, tur i bez poleta. Svi su ljudi bili skromni. Rastavljeni se sada nisu acali govoriti o odsutnome, govoriti kao ostali svijet, razmotriti svoju odijeljenost pod istim kutom kao statistike podatke o epidemiji. Dok su se dotad bijesno otimali za svoju bol, izuzimajui je iz kolektivne patnje sada su pristali da jedno i drugo bude izmijeano. Bez pamenja i bez nade, oni se smjetahu u sadanjosti. Sve im je u stvari postajalo sadanjost. Valja priznati da je kuga svima otela mogunost ljubavi, pa i mo prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva neto i od budunosti, a nama su preostali samo trenuci. Razumije se da sve to ne bijae apsolutno. Jer ako svi rastav-ljenici i dotjerae dotle, svi ne dooe dotle u isto vrijeme, a oni koji poprimie taj novi stav, vraahu se na momente mlaoj i bolnijoj osjeajnosti. Bilo je to kao bljesak, nagli povratak, nenadana lucidnost...

Pripomogao bi asak rastresenosti kad bi skovali neku osnovu koja bi pretpostavljala da je kuga prestala. Pripomoglo bi da iznenada, kao uinkom neke milosti, osjete ugriz bespredmetne ljubomore. I drugi bi nalazili takve nagle preporode, izlazili iz svog mrtvila nekih dana u sedmici, naroito u nedjelju, dabome, i subotom poslijepodne, jer su u vrijeme odsutnoga ti dani bili posveeni nekim navikama koje imaahu obiljeje obreda. Ili bi ih potkraj dana obuzela sjeta, dajui im znak koji se uvijek ne bi potvrdio da e im se pamenje vratiti. Ti veernji trenuci koji su za vjernika trenuci ispita savjesti nisu laki za sunja ili prolaznika koji nema to da ispita nego samo prazninu. Naas bi, rekao bih, zastali, a onda bi se vratili svome mlitavilu, zatvorivi se u kugu. italac je shvatio da je to znailo odrei se onoga to je u njima bilo najosobnije. Dok su u prvo doba kuge bile pogo ene mnoge male stvari koje su i njima bile i te kako velike, mada za druge nisu znaile nita, sada se naprotiv zanimahu samo za ono to je zanimalo i druge; imaahu samo ope ideje, i njihova je ljubav poprimala za njih najapstraktniji oblik. Bijahu tako preputeni kugi te bi im se znalo desiti da se ponadaju u njezin san i da samo u nj povjeruju. Onda bi sami sebe zatekli kako misle: Buboni i sve to neka ve jednom svri! No u stvari su oni ve spavali i itavo je to vrijeme bilo samo dugaak san. Grad bijae napuen budnim spavaima koji bi svojoj kobi izmakli samo u rijetkim trenucima kad bi se nou njihova rana, naoko zatvorena, opet naglo otvorila. Trgnuvi se oda sna, oni bi opipali, nekako rastreseno, bolne rubove, spazivi kao u bljesku svoju muku koja se, eto, pomladila, a s njome i smueno i potresno lice svoje ljubavi. Ujutro bi se vratili stvarnostima kuge, to e rei navici. No emu su, rei e netko, emu su ti rastavljenici bili slini? emu? Vrlo jednostavno, niemu! Ili ako hoete, bijahu slini svima, bijahu potpuno openiti. Dijelili su mirnou i djetinjasti nemir poslovnoga svijeta. Gubili su priin kritinosti, postiui priin hladnokrvnosti. Mogao bi, na primjer, vidjeti kako najinteligentniji meu njima trai, rekao bih, trai u novinama i radiofonskim izvjetajima neki razlog da kuga brzo prestane, postupajui pritom kao svi ostali. Mogao bi vidjeti kako se ljudi zanose o igledno upljim nadama, tovie, tlapnjama ili se predaju neopravdanim bojaznima jer su proitali razmatranje nekoga novinara koji je ta razmatranja stavio na papir onako odoka, zijevajui od dosade. Inae bi pili pivo i pjestovali svoje bolesnike, ljenarili ili rabotali, slagali cedulje i navijali gramofon, ne razlikujui se nimalo jedni od drugih. Drugim rijeima: nita vie nisu birali. Kuga je ukinula vrednovanje. To se vidjelo i po tome to se nitko vie nije brinuo za kvalitetu odijela i ivenih namirnica koje je kupovao. Sve se primalo bez razlike. Moe se rei na zavretku ovih razmatranja da rastavljenici nisu vie imali onaj udni privilegij koji ih je s poetka uvao. Izgubili su egoizam ljubavi i pogodnosti koju su odatle izvlaili. No sada je barem situacija bila jasna: epidemija se ticala svih i svakog. Svi mi usred detonacija to odjekivahu na gradskim vratima, usred udaraca tambiljem koji skandirahu na bitak ili nau smrt, usred poara i cedulja kartoteke, strave i formalnosti, namijenjeni gnusnoj smrti, ali registrirani, usred jezivih dimova i spokojnih signala bolnikih kola - svi smo se hranili istim prognanikim hljebom, ekajui, a da to sami nismo znali, isto sjedinjenje, isti mir koji e stubokom promijeniti sve. Nema sumnje da nae ljubavi nije nestalo; no ona je bila naprosto neupotrebljiva, teka da je nosi, nepokretna u nama i jalova kao zlo instvo ili osuda. Prometnula se u puku strpljivost bez budunosti, tvrdokorno i podmuklo ekanje. A s tog gledita, dranje nekih naih sugraana podsjealo je na dugake repove, koji bi se na etiri strane grada stvarali pred duanima ivenih namirnica. Bila je to ista ona rezignacija, ista strpljivost, neograniena i stvarna u isti mah. Nitko nije imao iluzija. Taj bi osjeaj trebalo

dii na ljestvicu mnogo puta veu da bismo shvatili osjeaj rastave, jer tu se radilo o drugoj gladi koja bi mogla sve prodrijeti. Bilo kako mu drago, pretpostavivi da netko eli upoznati duevno stanje u kojem su se nalazili rastavljenici naega grada trebalo bi ponovno evocirati one vjene veeri, pozlaene i prane, koje padahu na grad bez drvea, dok bi se mnotvo ljudi i ena slijevalo svim ulicama. Jer udnog li uda, ono to se tada izvijalo prema terasama to bijahu jo obasjane suncem, izvijalo u odsutnosti buke vozila i strojeva koja tvori obino savkoliki govor grada bijae neki golemi mrmor: mukli koraci i glasovi, bolno klizanje tisua onova u ritmu kugina zviduka na otealu nebu, beskrajno toptanje i zaguljivo gaenje to ispunja malo-pomalo itav grad i koje, dan za danom, daje svoj glas, sumoran i vjeran, slijepoj upornosti koja je u srcima naim nadomjetala ljubav.

ETVRTI DIO Za vrijeme mjeseca rujna i listopada kuga je drala grad pod svojim jarmom. Kako se radilo o toptanju, stotine su tisua toptale na jednome mjestu, a to je tako potrajalo sedmice i sedmice koje nikako da svre. Na nebu se izmjenjivala magla, vruina i kia. utljiva jata voraka i drozdova, dolazei s juga, zaobioe grad, kao da ih je Panolouxovo strailo, udnovata drvena greda to se obre, zviduui iznad kua, odaleilo od grada. U poetku listopada, veliki pljuskovi pometoe ulice. I itavo to vrijeme ne desi se nita vanije od golemoga tog toptanja. Rieux i njegovi prijatelji otkrie onda koliko su zapravo iscrpljeni. I zaista, ljudi zdravstvenih odreda ne dospijevahu vie svariti svoj umor. Dr. Rieux jasno je to uoio, promatrajui na sebi i svojim prijateljima irenje udne neke ravnodunosti. Tako se na primjer ljudi koji dotad pokazivahu najivlji interes za sve vijesti o kugi, nisu za epidemiju uope vie brinuli. Rambert, kome je privremeno povjereno da upravlja domom za karantenu koji je onda smjeten u njegov hotel, znao je to no koliko ima na brizi osoba. Bio je to no upuen u sve potankosti evakuacije koja se bezodvlano provodila im bi se pojavili simptomi bolesti. Statistika o djelovanju seruma na osobe u karanteni, bila mu je usjeena u pamet. No da si ga

pitao koliko je te sedmice umrlo od kuge, ne bi znao odgovoriti. Nije, tovie, znao ni to je li bolest napreduje ili opada. Ipak je, usprkos svemu, sauvao nadu da e doskora umai. A drugi, apsorbirani danju i nou svojim poslom, nisu itali novine, niti su sluali radio. Ako bi im priopili kakav rezultat, gradili bi se kao da ih to zanima, no primali bi u stvari dotinu vijest s onim rastresenim nehajem koji zamiljamo kod boraca u velikim i dugotrajnim ratovima koji su toliko iscrpljeni fiziki da im je jedina briga da ne bi smalaksali u svojim svakidanjim dunostima, a niti se nadaju odlunim operacijama, niti prieljkuju dan primirja. Grand, koji je i dalje obavljao raunske operacije to ih je nametala kuga bio bi zacijelo nesposoban da iznese ope rezultate. Za razliku od Tarroua, Ramberta i Rieuxa koji su mnogo izdrali (njihova je otpornost bila vidljiva), Grand je oduvijek bio slaba zdravlja. A sada je istodobno vrio dunosti pomonog inovnika na magistratu, svoje tajnitvo kod Rieuxa i svoje none radove. Bilo je stoga uoljivo da je stalno premoren, tovie, iscrpljen, a podravaju ga samo dvije-tri fiksne ideje, kao na primjer ona da e sebi nakon kuge priutiti potpune ferije, bar na nedjelju dana i raditi za to vrijeme svojski (kapu dolje) na onome to je sada u toku. Znao bi se naglo raznjeiti; u takvim bi prilikama rado govorio Rieuxu o svojoj eni Jeanne, pitajui se gdje je sada i da li, ako ita novine, misli koji put na njega. S njime je Rieux jednoga dana progovorio o svojoj eni, progovorio najbanalnijim glasom. Sm se tome zaudio, jer dotad to nije nijednom uinio. Ne znajui smije li se pouzdavati u enine telegrame, koji su bili uvijek utjeni, odluio se da telegrafira glavnome lijeniku zavoda u kome se ona lijeila. Zauzvrat primi obavijest da se njezino stanje pogoralo, no da e sve biti poduzeto da bi se zaustavilo irenje bolesti. Zadrao je za se tu novost, pa je samo umorom mogao protumaiti injenicu da ju je povjerio Grandu. inovnik ga je, poto mu je priao o svojoj supruzi, stao istpitivati o njegovoj, a Rieux je odgovorio... Znate, rekao je Grand, sada to lijee vrlo dobro, pa e sigurno ozdraviti. A Rieux je potvrdio, dodavi samo da se rastava nekako previe oduljila i da bi on bio eni moda pomogao da prevlada bolest dok ovako mora da se osjea veoma sama. Onda je zautio, izmiui Grandovim pitanjima. Drugi bijahu u istom stanju. Tarrou je najbolje odolijevao, ali njegovi zapisi svjedoe da njegova radoznalost nije, dodue, izgubila na dubini ali je izgubila na raznolikosti. Kroz itavo to razdoblje zanimao se, rekao bih, samo za Cottarda. Naveer kod Rieuxa, gdje se konano bio nastanio otkako je hotel bio pretvoren u dom za karantenu, jedva bi posluao Granda ili doktora kad su iznosili rezultate. Smjesta bi naveo razgovor na male potankosti oranskoga ivota koje su ga obino zaokupljale. to se tie Castela, onoga dana kad je doao javiti da je njegov serum spreman i poto su bili odluili da e prvi pokus izvriti na siniu gospodina Othona, jer je Rieux drao da je sluaj sasvim beznadan, onog je dana doktor upravo iznosio starome svom kolegi najnovije statistike, kadli opazi da je njegov gost usnuo u fotelju dubokim snom. Gledajui lice kojem bi ironino-blagi izraz davao inae obiljeje vjene mladosti, a sada je, eto, naputeno odjednom i nagreno trakom sline to spaja rastvorene usne, Rieux osjeti, kako mu se u grlu neto stislo. Pod takvim slabostima mogao je i Rieux ocijeniti svoj umor. Njegova je osjeajnost izmicala kontroli. Sputana gotovo uvijek, otvrdnula i presahla, ona bi od vremena do vremena poputala i prepustila ga na milost i nemilost emocijama, kojima nije vie bio gospodar. Jedina je njegova obrana bilo to ukruivanje; trebalo je to jae zauzlati vor koji se u njemu stvorio. Znao je da je to dobra metoda da izdri u poslu. Inae nije imao mnogo iluzija, a njegov bi umor oduzimao i one koje su mu bile jo preostale. Znao je on da za dogledno

vrijeme njegova zadaa nije vie da vraa zdravlje. Njegova je zadaa da ustanovljuje bolest. Otkriti, vidjeti, opisati, zapisati u registar, a onda osuditi - to je bila njegova dunost. Supruge bi ga hvatale za lanak ruke: Doktore, spasite mu ivot!. Ali on nije zato ovdje da spaava ivot nego da naredi izoliranje. Na to mrnja koju bi itao tada na licima? Vi nemate srca, rekoe mu jednoga dana. Kako da ga nema! Zar mu ne slui to srce da bi podnio onih dvadeset sati dnevno, gledajui pritom kako umiru ljudi koji su trebali da ive? Slui mu da bi mogao poinjati svakoga dana iznova. Toliko srca mu je preostalo. Ali samo toliko, pa kako da vraa ivot? Ne, dr. Rieux nije tokom dana pruao pomo nego je dijelio informacije. To se, doista, nije moglo nazvati dunou dostojnom ovjeka. Ali na kraju krajeva, kome je u toj zastravljenoj gomili ostavljena mogunost da vri nesmetano svoju dunost ovjeka? Sva je srea da postoji umor. Da je Rieux bio svjeiji, vonj smrti koji se posvuda iri uinio bi ga mekanim, sentimentalnim. Gleda ovjek stvari kakve jesu, to jest sa stajalita pravde, gnusne i neozbiljne pravde koja je prava rugoba. A drugi, osuenici, dobro to osjeaju. Prije kuge doekivali su ga kao spasitelja. Sve e on urediti... Tri pilule i jedna injekcija - i sve e biti dobro! Ispraajui ga hodnikom, stiskali bi mu desnicu. Bilo je to laskavo, ali i pogibeljno. Sada on, naprotiv, dolazi s vojnicima koji udaraju na vrata kundacima da bi se rodbina odluila da otvori. Htjeli bi ga povui za sobom u smrt, i ne samo njega nego cjelokupno ovjeanstvo. Ah, istina je iva da ljudi ne mogu bez ljudi, da je - dr. Rieux - isto tako nemoan i jadan kao i ovi jadnici pa i on zasluuje onaj drhtaj smilovanja kojemu puta maha u svojoj dui poto je izaao van i ostao sm. Takve su misli (bar tih beskrajnih sedmica) zaokupljale Rieuxa, ispreple ui se s mislima o njegovu samotnikom staliu, a tragove tih i takvih misli itao je i na licima svojih prijatelja. No najopasniji uinak iscrpljenosti to je obuzimala sve one koji su nastavljali borbu protiv kuge nije bila njihova nehajnost prema vanjskim dogaajima ili uvstvima blinjih nego u nehajnosti kojoj se preputahu sami. Bili su, naime, skloni da u takvim situacijama izbjegavaju svaku kretnju koja ne bi bila apsolutno potrebna, a i takva kretnja inila bi se njima iznad njihove snage. Tako su ti ljudi stali sve ee zanemarivati ona pravila higijene koja su sami uzakonili; zaboravljati jednu od brojnih dezinfekcija koje su imali izvriti na sebi samima; odlazili bi bolesnicima koji bolovahu od plune kuge, a da se nisu osigurali od zaraze, naprosto zato to im se urilo, jer su bili obavijeteni u posljednjem asu da valja otii u zaraenu kuu, a inilo im se prenapornim da odu u kakav lokal gdje e izvriti potrebno kapanje. To je bila glavna opasnost, jer su u borbi protiv kuge postali manje otporni prema njoj. Kladili su se, u stvari, na sluaj, a sluaj nije niiji. Ipak bi u gradu naao ovjeka koji kanda ne bijae iscrpljen ni klonuo nego ostajae iva slika zadovoljstva. To je bio Cottard. Drao se i dalje po strani, premda je odravao kontakt s drugima. Ali je odabrao Tarroua i viao ga kad god bi ovaj bio slobodan. inio je to prvo zato to je Tarrou bio o njemu dobro obavijeten, a drugo, znao je doekati maloga rentijera s nepomuenom srdanou. Bijae to udo koje se neprestano ponavljalo. Tarrou je unato tekoj svojoj raboti bio uvijek dobrohotan i paljiv. Pa i onda kad bi ga neke veeri umor satirao, on bi sutradan pronalazio novu snagu. S njim se moe razgovarati, rekao je Cottard Rambertu, to je ovjek! Uvijek e te shvatiti. Zato se i Tarrouovi zapisi iz tog vremena usredotouju sve vie na Cottardovu osobu. Tarrou je pokuao dati sliku reakcij i refleksij Cottardovih, kako ih je ovaj iznosio ili kako ih je Tarrou objanjavao. Pod rubrikom: Odnosi Cottarda i kuge, taj izvjetaj zaprema nekoliko stranica biljenice, a pripovjeda smatra korisnim da izvadi glavne odsjeke. Ope je miljenje

Tarrouovo saeto u ovome sudu: Cottard je lice koje raste. A rastao je, oito, u dobroj volji. Nije mu bilo krivo kako su krenuli dogaaji. Katkada bi pred Tarrouom izraavao najskrovitije svoje misli, kao na primjer ovom opaskom: Stvari, dabome, ne kreu nabolje. No svi su u jednom sosu, eto! On je dakako ugroen, kao i svi drugi, dodao je Tarrou ali je ugroen kao svi drugi s drugima, a ne sm. A zatim, uvjeren sam da ne misli ozbiljno da bi mogao biti pogoen kugom. ini se da se hrani idejom koja na kraju nije ni glupa: da je ovjek koji pati od teke bolesti ili duboke tjeskobe, osloboen time svih ostalih bolesti i tjeskoba. Jeste li primijetili, ree mi on, da se bolesti ne mogu gomilati? Pretpostavimo da bolujete od teke ili neizljeive bolesti, ozbiljan rak ili estita tuberkuloza; nemogue je u tom sluaju da poberete kugu ili tifus. Uostalom, to ide i dalje, jer nitko nije nikada vidio da bi onaj koji boluje od raka poginuo u automobilskoj nesrei. Ta ideja, bila ispravna ili neispravna, ini Cottarda zadovoljnim i dobre volje. Jedino to nikako nee da bude odijeljen od drugih. Vie voli da bude opsjedan s drugima nego da bude sam zatvoren. Otkako je dola kuga, sile su s dnevnoga reda tajne potrage, spisi, kartoteka, misteriozna istraga, hapenje koje neposredno predstoji. Pravo uzevi, nema vie policije, ni prestupaka, starih i novih krivica; ima samo osuenih koji ekaju najhirovitiju od svih milosti, a meu njima nalaze se i sami policajci. Tako je Cottard (prema Tarrouovu shvaanju i objanjavanju) imao razloga da promatra simptome tjeskobe i pometnje u redovima naih sugraana s onom blagom satisfakcijom, punom razumijevanja koja bi se dala izraziti jednim: Samo vi priajte, ja sam je imao prije vas! Zalud sam mu govorio da je jedini nain da ovjek ne bude odijeljen od drugih da ima istu savjest; pogledao me pakosno i rekao: Po tom raunu nije nikada nitko ni s kim. I onda; Samo vi mene sluajte: ako hoe ljude sloiti da budu zajedno, poalji im kugu; to je najbolji nain. Ma gledajte oko sebe! Ja zaista razumijem potpuno to hoe kazati i kako mu se dananji ivot mora initi udoban. Kako da ne prepozna uzgred reakcije kojima je svojedobno i on sam reagirao? Pokuaj koji svatko vri da bi to vie ljudi predobio za svoju stranu; uslunost kojom se jednom trudimo oko zalutalog prolaznika, nastojei ga obavijestiti, i neprijaznost i zla volja kojom ga susreemo drugom zgodom? Pa to to su ljudi nahrupili u skupe restorane; to se dobro ondje osjeaju i rado zadravaju? Kako se guraju svakog dana pred kinom, kako grnu u kazaline dvorane i u same dancinge, kako naviru poput razularene plime na sva javna mjesta? Uzmiu pri svakom dodiru, ali potreba za ljudskom toplinom gura jedne prema drugima, lakat do lakta, spol do spola. Cottard je sve to upoznao prije ostalih, to je nedvoumno. Osim en, jer s njegovom glavom... a ja pretpostavljam da je u asu kad bi osjetio da je spreman otii prostitutkama, odustao od toga samo zato da se ne bi probeario, to bi mu kasnije moglo nauditi. Ukratko kuga mu dobro ini. Od samotnog ovjeka, koji nije htio biti sm, uinila je ortaka. Jer to je oevidno ortak i to ortak koji uiva. Ortak je po svemu to vidi: praznovjerjima, nepravednim strahovima, osjetljivostima tih uzbunjenih dua; njihovoj maniji da govore o kugi to manje, a da ipak stalno o njoj govore; njihovoj panici kad problijede kao krpa ako ih malo zaboli glava, otkako znaju da bolest po inje glavoboljom; njihovu razdraljivom senzibilitetu koji je pretjeran i, dakako nestalan, te preobraava najmanje propuste u velike uvrede, a pati i tuguje jer je izgubljeno jedno dugme od hlaa. Tarrou bi esto izlazio naveer s Cottardom. Onda bi priao u svojim zapisima, kako su uronili u mranu gomilu sutona ili noi, rame do ramena, gnjurei u bijelu ili crnu masu gdje

bi u veim razmacima ulina svjetiljka stavljala rijetke svoje odraze, pratei ljudsko krdo prema toplim radostima koje su ih branile od hladnoe kuge. Ono to je Cottard prije nekoliko mjeseci traio na javnim mjestima, rasko i irinu ivota; ono o emu je sanjao ne mogavi se zadovoljiti, to e rei raspojasano uivanje, postade sada ivotnim stilom itavoga jednog puka. Dok su cijene svih stvari nezaustavljivo rasle, ljudi su tratili novac kao nikada, i kad je veini nedostajalo najnunije, rasipan je suviak da se ne moe bolje. Svakim danom bijahu sve brojnije dokone igre, premda to nije bila dokolica nego nezaposlenost. Tarrou i Cottard slijedili bi katkad, dugih minuta, jedan od onih parova koji su neko skrivali to iz vee, a koji su sada, stisnuti jedno uz drugo hodali uporno kroz grad, ne videi mnotva koje ih je opkoljavalo, rastreseno, tvrdoglavo, to je obiljeje velikih strasti. Cottard bi se raznjeio: E, vidi ti njih! Govorio bi glasno, rascvjetao se usred sveope groznice i kraljevskih napojnica koje su oko njih jeale, i ljubavnih spletova koji su se pred njihovim oima pleli. Ipak je Tarrou drao da Cottardovo vladanje ne ukljuuje mnogo zlobe. Njegovo: Imao sam je prije vas, otkrivalo je vie nesree nego trijumfa. Drim, govorio je Tarrou, da poinje voljeti te ljude koji su utamnieni izmeu neba i zidina svoga grada. Rado bi im na primjer objasnio, kad bi mogao, da to nije tako strano. ujete ih? upozorio me on, nakon kuge uinit u ovo, nakon kuge poduzet u ono... Truju sebi ivot mjesto da budu mirni. Nisu svjesni svojih prednosti. Jesam li ja mogao rei: nakon svoga hapenja uinit u ovo ili ono? Hapenje je poetak, nije kraj. A kuga... Hoete da znate to mislim? Oni su nesretni jer ne daju sebi maha. A ja znam to govorim. On doista zna to govori, dodao je Tarrou. Tono ih ocjenjuje, znajui to vrijede proturjeja oranskih stanovnika. Oni osjeaju duboku potrebu za toplinom i to ih zbliuje, ali joj se ipak ne mogu prepustiti jer osjeaju uzajamno nepovjerenje koje ih odaleuje. Znaju dobro i predobro da ne mogu imati pouzdanja u svog susjeda, da je taj susjed podoban da vam bez vaega znanja preda kugu, da se okoristi vaim preputanjem da bi vas zarazio. Kad je netko poput Cottarda provodio svoje dane gledajui potencijalne dounike u svima onima kojima bi se ipak pribliio traei njihovo drutvo, unato svemu - e, onda e taj netko shvatiti spomenuti osjeaj. Suosjeat e s ljudima koji ive u misli da ih kuga moe epati za rame od danas do sutra, a moda da se sprema uiniti to u asu kad se radujemo to smo jo ivi i zdravi. On e se, koliko je to mogue, ugodno osjeati u opem strahu i trepetu. No zato to je sve to osjetio prije drugih, drim da se ipak ne moe saivjeti s okrutnom neizvjesnou njihova poloaja. Openito uzevi, on osjea s nama svima koji jo nismo umrli od kuge da njegovoj slobodi i njegovu ivotu svakog dana prijeti smrtna opasnost. No kako je i on sam ivio u strahu, njemu se ini posve normalnim da ga sada i drugi okuse. Tonije reeno, njemu se ini da lake podnosi breme straha jer vie nije sam. U tome ima krivo, u tome ga je i tee shvatiti nego druge. Ali na kraju krajeva, zato i vie zasluuje da bi ga ljudi pokuali shvatiti. Tarrouovi zapisi svravaju izvjetajem koji ilustrira neobinu tu svijest koja je obuzimala Cottarda, i sve one to bolovahu od kuge. Taj izvjetaj uspostavlja, donekle, teku atmosferu toga razdoblja, pa mu pripovjeda pridaje osobitu vanost.

Bijahu otili u Gradsku operu, gdje se izvodio Gluckov Orfej. Cottard je bio pozvao Tarroua. Djelo je izvodila druina koja je bila dola kunoga proljea da u naemu gradu gostuje. Blokirana boleu, ta je trupa bila prisiljena da - u sporazumu s naom operom - igra ponovno svoj komad i to jedanput tjedno. I tako je, mjesece i mjesece nae kazalite svakoga petka odjekivalo melodioznim tualjkama Orfeja i nemo nim dozivima Euridike. Ipak je ta predstava uivala jo uvijek naklonost publike, ostvarujui velike prihode. Smjestivi se na vrlo skupim mjestima, nai su prijatelji dominirali parterom koji je bio dupkom pun; gledalite su ispunili najelegantniji nai sugraani. Oni koji su pristizali, nastojahu oigledno da pobude panju i da svrate na se pozornost. Pod jakim svjetlom rampe (dok su glazbenici diskretno ugaali instrumente) siluete kazalinih posjetnika jasno se ocrtavahu prolazei kroz redove i skladno naklanjajui glavu. U lakom agoru uglaene konverzacije, mukarcima se vraala sigurnost koja im je nedostajala dok su - prije kojeg sata - hodali crnim gradskim ulicama. Frak je otjerao kugu. Za vrijeme itavoga prvog ina Orfej se s lakoom tuio, nekoliko je ena u tuniki komentiralo skladno njegov jad, a ljubav je izraavana arijetama. Dvorana je reagirala suzdrljivom toplinom. Jedva bi tkogod primijetio da je Orfej u drugom inu uveo u svoju veliku ariju neke drhtaje, kojih u tekstu nema, traei malko odve patetino da bi se gospodar podzemlja dao ganuti njegovim suzama. Neki trzaji, isprekidane kretnje koje mu izmakoe uinie se upuenijim posjetnicima kao efektna stilizacija s pomou koje pjevaeva umjetnost dolazi jo bolje do izraaja. Tek prilikom velikog dueta izmeu Orfeja i Euridike u treem inu (kad Euridika izmie svome suprugu) proirilo se gledalitem veliko iznenaenje. I kao da je pjeva ekao samo na to gibanje u redovima opinstva ili - jo tonije - kao da ga je mrmor koji je dopro iz partera potkrijepio u onome to je sm osjeao - on upotrijebi taj moment da bi se pribliio rampi i rairivi groteskno ruke i noge u svom antiknom kostimu - pao kao bez due usred pastirskih dekoracija koje su oduvijek bile anakronistine, ali su tek sada gledaocima postale takvima i to na straan nain. Jer istoga asa orkestar je zautio, a ljudi u parteru ustadoe i poee polako izlaziti iz dvorane, najprije utke, kako se izlazi iz crkve kad je sluba boja gotova ili iz odaje u kojoj se nalazi mrtvac. ene su skupile haljine i hodale sputene glave, a mukarci su vodili svoje druice, drei ih jednom rukom za lakat, a branei drugom da ne udare u preklopna sjedala koja se nalaze po strani. No pomalo se to gibanje ubrzalo, ukanje se prometnulo u viku, a gomila navali prema izlazima, nastade jurnjava i gurnjava. Cottard i Tarrou koji su bili samo ustali, ostadoe sami gledajui sliku svoga negdanjeg ivota: kuga na pozornici pod vidom komedijaa kome su se poremetili udovi, a u dvorani pod vidom zaboravljenih lepeza i ipaka koje se isticahu na crvenom barunu fotelja. *** Rambert je prvih dana mjeseca rujna ozbiljno radio pod vodstvom dr. Rieuxa. Zatraio je samo jedan dan dopusta, kad se imao sastati s Gonzalesom i s dvojicom mladia pred mukom srednjom kolom. Toga dana u podne Gonzales i novinar ugledae momke gdje dolaze i sve se neto smiju. Rekoe da posljednji put nije bilo sree no da ovjek mora na to biti spreman. Sada, svakako, nije njihov tjedan kad su na strai. Treba se strpjeti do idueg. Onda e opet iznova. Rambert ree da je to prava rije. Gonzales predloi stoga sastanak idueg ponedjeljka. No sada e

Ramberta smjestiti kod Marcela i Louisa. Uglavit emo sastanak, ti i ja. Ako mene nema, otii e ravno k njima. Objasnit emo ti gdje stanuju. No Marcel (ili Louis) ree da e biti najjednostavnije da povedu druga odmah sa sobom. Ako nije izbirljiv, ima hrane za etvoro. Vidjet e gdje je. Gonzales ree da je to vrlo dobra ideja - i oni se spustie prema luci. Marcel i Louis stanovahu sasvim na kraju etvrti gdje se nalazi Primorska oblast, nedaleko od vrata koja se otvaraju na cestu uz more. Bijae to mala panjolska kuica debelih zidova, s olienim drvenim zaklonima protiv vjetra; odaje su bile gole i hladovite. Bilo je rie kojom ih poslui majka obojice mladia, stara, prijazna panjolka navorana lica. Gonzales se zaudi, jer u gradu nije bilo rie. ovjek se pogodi na gradskim vratima, ree Marcel. Rambert je jeo i pio, a Gonzales ree daje to pravi pravcati drug, dok je novinar mislio samo na sedmicu koja ga eka. Faktino je morao preturiti dvije, jer su straarski turnusi povieni na etrnaest dana da bi se mogao smanjiti broj ekipa. Kroz tih etrnaest dana Rambert je radio netedimice, neprekidno, tako rei sklopljenih oiju, od zore do mraka. Lijegao je kasno u no i spavao tvrdim snom. Nagli prijelaz od bespo-slienja na tu munu rabotu oduzimao mu je snove i snagu. Malo je govorio o svom skoranjem bijegu. Jedina spomena vrijedna injenica: potkraj sedmice povjerio je doktoru da se prole noi prvi put opio. Izaavi iz bara, on je najednom osjetio kao da mu prepone otiu i da se ruke oko pazuha tee pokreu. Pomislio je da je to kuga. A jedina njegova reakcija (jedina koju je smogao, premda se poslije sloio s Rieuxom da je nerazumna) bijae trka u najgornji dio grada. Na malome jednom trgu, odakle se, dodue, nije vidjelo more ali se vidjelo malo vie neba, kriknuo je glasno, zazivajui svoju enu preko gradskih zidina. Vrativi se kui i ne naavi na svome tijelu nikakva znaka infekcije, nije bio odvie ponosan zbog te krize koja je dola tako iznebuha. Rieux kaza da veoma dobro shvaa da se ovjek moe tako vladati. Svakako, zakljui on, moe se desiti da ovjek poeli da se tako vlada. - Jutros mi je gospodin Othon o vama govorio - doda naglo Rieux ba kad je Rambert htio otii. - Pitao me da li vas poznam. Savjetujte mu, rekao je on, da se ne kree u krijumarskim krugovima. Zapaen je. - to to znai? - To znai da se morate pouriti. - Hvala - ree Rambert stisnuvi ruku doktoru. Stigavi do vrata naglo se okrene. Rieux primijeti da se, prvi put od po etka kuge, nasmijeio. - A zato me ne spreavate da odem? Vi to moete. Rieux strese glavu svojom obinom kretnjom i ree da je to Rambertova stvar, da se on - Rambert - opredijelio za sreu i da protiv toga nema nikakvih argumenata. On se - Rieux - ne osjea sposoban da u ovoj stvari prosudi to je dobro a to nije. - Zato mi onda velite da se pourim?

Sada se Rieux nasmijeio: - Moda elim da i ja neto uradim za sreu. Sutra nisu vie govorili ni o em drugom nego su zajedno radili. Idue sedmice Rambert se konano smjestio u panjolskoj kuici. U zajednikoj odaji prostrli su mu postelju. Kako mladii nisu dolazili kui za pojedine obroke, a njega su zamolili da to manje izlazi, ivio je ponajvie sam, jedino to bi razgovarao sa starom panjolkom. Bila je sasuena, koata i veoma aktivna; odijevala se crno, a njezino se tamno i navo-rano lice isticalo ispod bijele kose, uredne i iste. Bila je utljiva, ali bi se njene o i intenzivno smijeile im bi ugledala Ramberta. Drugi put bi ga pitala, ne boji li se da e svojoj eni donijeti kugu. On je drao da je taj rizik neizbjeiv, no da je zaista minimalan dok - ostajui u gradu - riskiraju da budu rastavljeni zauvijek. - Je li dobra i umiljata? - govorila je stara smijee i se. - Jako dobra. - Lijepa? - Mislim da jest. - Ah - odvrati ona - to je zato. Rambert je mozgao. Bijae to zacijelo zato, ali je nemogue da bude samo zato. - Vi ne vjerujete u dragoga Boga? - ree stara koja je svakoga jutra ila na misu. Rambert priznade da ne, a stara ree ponovo da je to zato. - Morate opet k njoj, imate vi pravo. to bi vam inae preostalo? Preostalo vrijeme Rambert se vrtio i premetao izmeu golih obukanih zidova, dodirujui lepeze koje su bile privrene avlima na zid ili brojei vunene kuglice koje su obrubljivale stolni pokriva. Navee bi se vratili momci. Nisu mnogo priali; rekli bi samo da jo nije vrijeme. Nakon veere Marcel bi dohvatio gitaru: sluali bi svirku i pili neko pie od anisa. Rambert se drao zamiljeno. U srijedu se Marcel vrati govorei: Sutra o ponoi. Budi spreman. Od one dvojice koji su s njima straarili, jedan je obolio od kuge, a drugi, koji je obino spavao s njima u istoj sobi, bio je na motrenju. Tako e za dva do tri dana Marcel i Louis biti sami. Tokom noi uredit e posljednje potankosti. Dakle sutra. Rambert im zahvali. Jeste li zadovoljni? upita stara. On ree da jest, ali je mislio na drugo. Sutradan je nebo bilo teko; vruina bijae vlana i zaguljiva. Vijesti o kugi nisu bile dobre. Stara je panjolka ipak sauvala svoju vedrinu. Svijet je grean, ree, prema tome... Kao Marcel i Louis, tako je i Rambert bio do pasa gol. No to god radio znoj mu je curio izmeu ramena i na prsima. U svijetlom polumraku kue sa zatvorenim kapcima, njihovi su trupovi

bili tamni i blistavi kao da su prevueni lakom. Rambert se vrtio okolo ne govorei nita. Najednom se oko etiri sata poslije podne obue i objavi da e izai. - Pozor - ree Marcel - o ponoi. Sve je spremno. Rambert ode k doktoru. Rieuxova majka ree Rambertu, da se njen sin nalazi u gornjogradskoj bolnici. Pred straom na ulazu vrzla se ista gomila kao onomadne. Razlaz, govorio je seran s izbezumljenim oima. Ljudi su se razilazili, ali bi se opet vraali. Nema se to ekati, nastavljao je straar, kojemu je znoj probio bluzu. To su znali i oni drugi, ali su ipak ostajali premda je vruina bila ubitana. Rambert pokae seranu svoju propusnicu, a vojnik mu ree gdje radi Tarrou. Vrata su gledala na dvorite. Srete oca Panelouxa koji je izlazio iz ureda. U maloj prljavobijeloj prostoriji koja je vonjala na apoteku, i vlano platno sjedio je Tarrou za crnim pisaim stolom, rukave je od koulje zavrnuo, a rupiem je kao tamponom lupkao po pregibu ruke da bi pokupio znoj. - Jo ste ovdje? - ree. - Da, htio bih govoriti s Rieuxom. - On je u dvorani. No kad bi se moglo bez njega, bilo bi bolje. - Zato? - Premoren je. tedim ga gdje stignem. Rambert je gledao Tarroua. Smravio ovjek. Umor je brkao crte njegova lica pa i sam pogled. Snana njegova ramena skupie se u klupko. Netko pokuca na vratima, u sobu ue bolniar, odjeven u bijelo s maskom na licu. Stavi Tarrouu na stol paketi cedulja i glasom koji je platnena maska priguila ree kratko: est. Onda izae. Tarrou pogleda novinara i pokaza na cedulje, rasporedivi ih u obliku lepeze. - Fine cedulje, je li? E, ba nisu fine: to su umrli. Umrli od prole noi. Njegovo se elo nekako izdubilo. Preklopi cedulje. - Jedino to nam preostaje jest knjigovodstvo. Tarrou ustade upirui se o stol. - Hoete li doskora otii? - Danas o ponoi. Tarrou ree da se tome veseli i neka se uva. - Kazujete li to iskreno? Tarrou slegne ramenima:

- U mojim godinama ovjek je silom prilika iskren. Lagati je prenaporno. - Tarrou - ree novinar - htio bih vidjeti doktora. Oprostite. - Znam, on je humaniji od mene. Idemo k njemu. - Nije to - ree Rambert tegobno. I stane. Tarrou ga pogleda i najednom se nasmijei. Pooe malim hodnikom koji je bio obojen jasnozeleno, a rasvjetom je podsjeao na akvarij. Upravo prije nego e stii do dvostrukih staklenih vrata iza kojih se udno kretahu neke sjene, Tarrou se zaustavi i uvede Ramberta u posve malu prostoriju koja je bila sva obloena zidnim ormarima. Otvori jedan od njih, izvadi iz sterilizatora dvije maske od hidrofilne gaze, prui jednu Rambertu i ree mu da se njome zatiti. Novinar ga upita da li to emu slui, a Tarrou odvrati da ne slui niemu, no da to daje ljudima pouzdanje. Otvorie staklena vrataca. Golema dvorana s hermetiki zatvorenim prozorima, mada je ljeto. Visoko na zidovima zuje aparati koji obnavljaju uzduh, a njihova izvijena krilaca mijeaju gusti i pregrijani zrak iznad dva niza sivih postelja. Ljudi, odjeveni u bijelo, kreu se polagano u okrutnoj svjetlosti to se slijeva kroz visoke prozore naikane reetkama. Doktor je upravo incidirao prepone bolesnika koga su rae-tvorena drale dvije bolniarke, svaka s jedne strane kreveta. Kad se pridigao, spustio je instrumente na pladanj, koji mu je pruio pomonik i zastao askom nepomian gledajui ovjeka koga su upravo povijali. - to je novo? - ree Tarrou koji se bio primakao. - Paneloux pristaje da zamijeni Ramberta u domu za karantenu. Mnogo je ve uradio. Preostaje samo ekipa za pronalaenje bolesnika; nju e trebati regrupirati, kad Rambert ode. Rieux potvrdi glavom. - Castel je zavrio prvu seriju svoga cjepiva. Predlae da izvrimo pokus. - Ah - odvrati Rieux - to je dobro. - I onda, doao je Rambert. Rieux se okrene. - to vi tu radite? To nije vae mjesto. Tarrou ree da je ureeno za danas o ponoi a Rambert doda: U naelu. Svaki put kad bi netko od njih govorio, gaza se na licu nadimala i vlaila na mjestu usana. To je stvaralo pomalo irealan dojam, kao da razgovaraju neke statue, to li? - Htio bih s vama govoriti - ree Rambert.

- Ako hoete, izai emo zajedno. Poekajte me u Tarrouovu uredu. Malo kasnije Rambert i Rieux sjedoe straga u doktorova kola. Tarrou je ofirao. - Nema vie benzina - ree ovaj kad su kola krenula. - Sutra emo hodati pjeke. - Doktore - ree Rambert -ja ne odlazim, hou ostati s vama. Tarrou se nije makao nego je nastavio upravljati. Rieux nikako da izroni iz svoga umora. - A onda? - ree promuklim glasom. Rambert odgovori da je ponovo razmislio da vjeruje i dalje u ono to je vjerovao no da bi se ako ode - morao stidjeti. To bi ga smetalo, pa ne bi mogao ljubiti onu koju je ostavio. No Rieux se uspravi i ree odlunim glasom da je to glupo i da nije sramota kad netko vie voli sreu. - Da - ree Rambert - no ovjek se moe stidjeti ako je sretan jedino on. Tarrou koji je dotad utio ne okreui prema njima glavu, ree sada da valja birati. Ako Rambert hoe dijeliti s ljudima njihovu nesreu, nee imati kad da bude sretan. - To nisam mislio - ree Rambert. - Uvijek sam drao da sam stranac u tome gradu i da nemam s vama nikakva posla. No sada, poto sam vidio ono to sam vidio, znam da nisam stranac, htio ja ili ne htio. Ta se pripovijest tie svih nas. Nitko nije odgovarao, a Rambert je, rekao bih, postao nestrpljiv. - Vi to napokon i znate! to biste inae radili u toj bolnici? Jeste vi odabrali, jeste se vi odrekli sree? Ni Tarrou, ni Rieux nije odgovarao. utnja je potrajala dugo, sve dok se nisu pribliili doktorovoj kui. 1 Rambert ponovi pitanje jo odlunije. A samo se Rieux okrenu prema njemu. Teko se pridizao: - Oprostite, Rambert - ree - ali ja ne znam nita. Ostanite s nama kad to elite. Auto je naglo skrenuo, kao da ga je zanijelo, a doktor zauti. Onda nastavi gledajui preda se. - Nita na svijetu ne vrijedi toliko da bi se ovjek odvratio od svoje sree. A ipak, ja se, eto, odvraam, a ne znam zato. Teko se spustio na svoje sjedalo. - To je injenica i bog - ree umorno. - Registrirajmo je i povucimo zakljuak. - Koji zakljuak? - upita Rambert.

- Ah - odvrati Rieux - ne moe ovjek lijeiti i spoznavati u isti mah. Vraajmo, dakle, zdravlje i to bre, to bolje. To je hitnije. O ponoi Tarrou i Rieux objanjavahu Rambertu plan gradskog predjela koji e kontrolirati da bi pronalazio bolesnike. Uto Tarrou pogleda na sat. Dignuvi glavu, srete Rambertov pogled: - Jeste li obavijestili? Novinar ponikne oima: - Poslao sam im poruku - ree s mukom - prije nego sam doao da vas posjetim. Castelov serum iskuan je posljednjih dana mjeseca listopada. To je zaista bila posljednja nada Rieuxova. Ako to ne uspije, grad e biti izvrgnut hirovima bolesti, bilo da epidemija nastavi svoje djelovanje mjesece i mjesece, bilo da joj se prohtije stati bez pravoga razloga. Uoi dana kad je Castel pohodio Rieuxa, sin gospodina Othona bijae obolio, a itava je obitelj bila u karanteni. Majka koja je netom izala iz karantene nala se sada iznova izolirana. Strogo se pridravajui propis, sudac je bio pozvao doktora im je na tijelu djeteta prepoznao znakove bolesti. Kad je Rieux stigao, otac i mati stajahu pokraj kreveta. Djevojica je bila udaljena. Dijete je bilo u fazi klonulosti, pa se dalo pregledati bez otpora. Kad je doktor pridigao glavu, srete pogled suca, a za njim blijedo lice majke koja bijae stavila rupi na usta i slijedila sve doktorove kretnje irom otvorenim oima. - Je li da jest? - ree sudac hladno. - Jest - odvrati Rieux, gledajui ponovo dijete. Majine se oi proirie, ali jo uvijek nije progovorila. I sudac je utio; onda ree tiim glasom: - E onda, doktore, moramo initi kako je propisano. Rieux je izmicao pogledu majke koja je jo uvijek drala na ustima rupi. - Odmah emo - ree krzmajui - ako mogu telefonirati... Gospodin Othon ree da e ga odvesti do telefona. No doktor se okrenu eni: - Jako mi je ao. Morali biste spremiti najpotrebnije stvari. Znate kako je. inilo se da je gospoa Othon bila zateena. Gledala je u pod. - Da - ree i strese glavom - to u i uiniti. Prije no to e ih ostaviti, Rieux nije mogao odoljeti da ih ne upita ne trebaju li togod. ena je jo uvijek utke gledala. No sada je sudac odvrnuo pogled. - Ne - ree i proguta zatim pljuvaku - ali spasite moje dijete.

Karantenu koja je s poetka bila puka formalnost, organizirali su Rieux i Rambert veoma strogo. Naroito su zahtijevali, da lanovi obitelji budu odijeljeni jedni od drugih. Ako se jedan lan zarazio bez svoga znanja trebalo je sprijeiti da mogunosti irenja ne budu prevelike nego udesiti da budu to manje. Rieux objasni te razloge sucu koji mu dade pravo. No ena njegova i on izmijenie takav pogled da je doktor osjetio kako ih taj rastanak teko pogaa. Gospoa Othon i njena djevojica mogle su biti smjetene u hotel kojim je upravljao Rambert. No za suca istraitelja bilo je mjesta jedino u logoru za izolaciju to ga je prefektura spremila na opinskom stadionu s pomou atora to ih posudie nadzornitvo cesta i poduzee za izvoz smea. Rieux se ispria, ali gospodin Othon ree da propisi vrijede za sve i da valja sluati.

Dijete je pak prevezeno u pomonu bolnicu i smjeteno u jednom bivem razredu gdje su bili postavljeni kreveti. Nakon dvadesetak sati Rieux zakljui da je sluaj beznadan. Malo je tijelo putalo da ga zaraza prodire, a da se uope nije opiralo. Posve mali buboni, bolni, no jedva oblikovani, blokirae lanke njegovih sitnih i krhkih udova. Bilo je svladano unaprijed. Stoga je i Rieux pomislio da iskuaju na njemu Castelov serum. Istoga dana, nakon veere, pristupie dugotrajnom cijepljenju, ali ne postigoe nikakvu reakciju. Sutradan, rano u zoru, svi se naoe kod maloga djeaka da bi vidjeli kako je ispao odsudni pokus. Izaavi iz svoga mrtvila, dijete se grevito obrtalo u postelji. Dr. Castel i Tarrou bijahu uz njega od etiri sata ujutro, pratei, korak po korak, napredovanje i zaustavljanje bolesti. Na uzglavlju je masivno tijelo Tarrouvo bilo malo pogrbljeno. Kod nogu je, sjedei kraj Rieuxa koji je stajao uspravan, stari Castel itao, toboe sasvim mirno, neko staro djelo. Malopomalo, kako se danilo, u negdanjoj kolskoj dvorani bivalo je svjetlije. Pristizali su ostali. Najprije Paneloux koji se smjestio s druge strane kreveta suelice Tarrouu i prislonio uza zid. Bolni izraz itao se na njegovu licu, a svi oni dani kad se osobno bio zaloio iscrtali su bore na njegovu rumenom elu u koje je navalila krv. Stigao je i Joseph Grand. Bilo je sedam sati, a inovnik se ispria to se zadihao. Ostat e samo naas, moda ve znaju neto pouzdano. Ne rekavi nita, Rieux mu pokae dijete koje se zatvorenih oiju, izobliena lica, stisnutih zubi, iscrpljeno, ukoena tijela, kretalo i okretalo zdesna nalijevo, namjetajui glavu na nepresvuenom jastuku. Kad se toliko razdanilo da su se na crnoj ploi to je ostala na svome mjestu mogli razabrati tragovi nekadanjih jednadbi, stigao je Rambert. Naslonio se na donji dio susjednoga kreveta i dohvatio paketi cigareta. No tek je pogledao dijete, stavio je cigarete u dep. Castel je, sjedei jo uvijek, gledao Rieuxa preko svojih naoala: - Imate li vijesti od oca? - Ne - ree Rieux - on je u izolacionom logoru.

Doktor je snano stisnuo preku kreveta u kojem je stenjalo dijete. Nije skidao oiju s maloga bolesnika koji se posve ukoio, uvukao struk i polako rairio ruke i noge. Iz maloga, golog tijela ispod vojnikog pokrivaa izvijao se vonj vune i jetkoga znoja. Dijete je malko olabavilo, poteglo ruke i noge prema sreditu postelje i, sve slijepo i gluho, disalo, rekao bih, sve bre. Rieux susrete Tarrouov pogled i odvrati pogled. Vidjeli su ve umirati djecu, jer strahovlada ve mjesecima ne bira koga e, ali nikada nisu pratili djeje muke minutu po minutu, kako to ine ovoga jutra. Muke, nametnute nevinoj djeici, uinie im se uvijek ono to zaista jesu, to jest sablazan. No do tog dana oni se sablanjavahu apstraktno, jer nikada nisu promatrali agoniju nevina djeteta. Uto se dijete, kao da ga je netko ugrizao za eludac, ponovno svinulo i slabo zastenjalo. Nekoliko sekundi osta udubljeno, da tako kaem, potresano konvulzivnim trzajima, kao da se krhka tjelesna armatura svija pod bijesnim vihorom kuge i puca pod ponovljenim zamasima groznice. Onda je bura prola, dijete se malo smirilo, groznica kanda se povukla i napustila maloga bolesnika; pustila ga na obali, vlanoj i otrovanoj gdje poinak podsjea ve na smrt. Kad ga je arka bujica opet zahvatila, po trei put, i neto ga pridigla, dijete se zgri, uzmae u dno kreveta, prestravljeno ognjem koji ga je izjedao. Mali je ludo zamlatarao glavom, odbacivi svoj pokriva. Krupne suze izbijahu iz upaljenih vjea, potekoe njegovim olovnastim licem, a na kraju krize, iscrpljeno, grei svoje kotunjave noge i ruke s kojih u posljednjih etrdeset i osam sati nestade mesa kao da se rastopilo, dijete poprimi u svom krevetu pozu Raspetoga to je djelovalo gotovo groteskno. Tarrou se nagnu i tekom svojom apom otare malo lice, oblito suzama i znojem. Od nekog vremena Castel je bio zaklopio knjigu; gledao je bolesnika. Poeo je neku reenicu, ali se morao nakaljati da bi mogao zavriti jer ga je naglo izdao glas: - Nije bilo jutarnje remisije, je li, Rieux? Rieux ree da nije, ali da se dijete opire dulje nego to je normalno. Tada Paneloux, naslonjen malo na zid, ree muklo: - Ali mora umrijeti, samo bi dulje trpio. Rieux se naglo okrenu prema njemu i otvori usta da neto kae, ali zauti, energino se obuzda i vrati se pogledom djetetu. U dvorani se sasvim razdanilo. Svjetlost kao da je nabujala. Na ostalih pet kreveta neto se micalo i stenjalo, ali suzdrljivo i, rekao bih, usklaeno. Jedino onaj koji je vikao na drugom kraju dvorane, viknuo bi u redovitim razmacima, ali ne preglasno, a ta je vika zvuala vie kao uenje nego kao bol. inilo se da se bolesnici vie ne plae onoliko koliko su se plaili u poetku. Sada je u nainu kako su primali bolest bilo neto kao privola, gotovo odobravanje. Jedino se dijete opiralo svim silama. Rieux koji je od vremena pipao bilo, bez ikakve potrebe, dabome, samo da izae iz bespomone nepokretnosti u kojoj se nalazio, osjeao je sada, zatvorivi oi kako se ta uzbuna preplee i stapa s njegovom vlastitom krvi. Smijeao se i stopio s muenim djetetom i kuao mu pomoi i podrati svojom snagom koja jo bijae netaknuta. No sjedinjena na trenutak, njihova se bila opet razioe; dijete mu je opet, izmaklo, a njegov se trud gubio u prazno. Pustio je stoga krhki lanak djeteta i vratio se na svoje mjesto. Uzdu bijelo okreenih zidova svjetlost je prelazila s ruiastog na uto. Iza stakla vrue je prijepodne poelo prtati. Jedva su uli Granda koji je odlazei izjavio da e se

vratiti. Svi su ekali. Dijete je sklopilo o i, reklo bi se da se neto smirilo. Ruke, postavi nalik na aporke, ritmiki su greble i duble obje strane kreveta, kao da oru. Onda se podigoe, stadoe grepsti jorgan na mjestu koljena i najednom dijete previne noge, skupi stegna pokraj trbuha i smiri se sasvim. Nato prvi put otvori oi i pogleda Rieuxa koji se naao pred njim. Na njegovu upalom licu koje se skrutnulo u sivu glinu, otvorie se usta i gotovo istoga trenutka izleti iz njih krik, kontinuirani krik to ga je disanje djeteta jedva nijansiralo, a itava se prostorija ispuni najednom tim jednolinim neskladnim protestom, koji je bio tako malo ljudski te bi rekao da ne dolazi od jednog ovjeka nego da se to jada i protestira itavo ovjeanstvo. Rieux stisne zube, a Tarrou se okrene. Rambert se prikljui krevetu i smjesti se kraj Castela koji sada zatvori knjigu koja bijae ostala otvorena. Paneloux promotri djeja usta, nagrena boleu, puna bezvremenskih krikova. Spusti se na koljena, a svima se uini prirodno kad su uli kako izgovara malo prigueno, ali razgovijetno, pored anonimne tualjke koja nikako da prestane: Boe moj, spasi ovo dijete! No dijete je i dalje krialo, a bolesnici oko njega stadoe se gibati i premetati. Onaj koji je na drugome kraju dvorane cijelo to vrijeme povikivao, sada je ubrzao ritam svoje tualjke koja se na koncu prometnu u pravcate krikove, dok su drugi jaukali i stenjali sve jae i jae. Golemi talas jecaj razlio se dvoranom, preplavljajui Panelouxovu molitvu, a Rieux, drei se grevito za krevet kao za polugu na kormilu broda, zaklopi oi, omamljen umorom i gaenjem. Kad ih je opet otvorio, nae kraj sebe Tarroua. - Moram otii - ree Rieux - ja to vie ne mogu podnijeti. No bolesnici odjednom zautjee. Doktor naknadno shvati, da su krikovi djeteta oslabili, da jo uvijek slabe i da su upravo prestali. Oko njega ponovo odjeknu tualjka, ali potmulo, kao daleka jeka borbe koja se, eto, zavrila. Jer ona je doista bila zavrena. Castel je bio preao na drugu stranu kreveta, i rekao onda da je gotovo. Otvorenih usta, ali nijemo, dijete je poivalo na izdubljenoj postelji pod zbrkanim pokrivalom. Sasvim se najednom usitnilo, a na licu ostadoe tragovi suza. Paneloux se priblii krevetu i napravi gestu kao da blagoslivlja. Onda skupi svoju halju i izae prolazom u sredini dvorane. - Hoemo li jo ovako? - upita Tarrou dr. Castela. Stari je doktor stresao glavom. - Moda - ree s usiljenim smijekom. - Ipak je na koncu dugo odolijevao, je li? No Rieux je ve naputao dvoranu tako naglim korakom i s takvim licem da je Paneloux, koga bijae prestigao, pruio ruku da ga zadri. - Nemojte, doktore - ree sveenik. No Rieux se ne zaustavi, nego se samo okrene i dobaci mu bijesno: - Ah, taj je barem bio neduan, je li?

Onda ponovo okrene glavu te izaavi iz dvorane prije Panelouxa stie nakraj kolskoga dvorita. Ondje sjede na klupu izmeu dva prana stabalca i otare znoj koji mu je curio u o i. Htio je vikati kako bi razvezao vor koji mu se opleo oko srca i strano ga stisnuo. Vruina se polako trusila izmeu fikusa. Plavo jutarnje nebo hitro se pokrivalo bjelkastom navlakom poput jastunice to je inila zrak jo zaguljivijim. Rieux se opustio na klupi. Gledao je grane, nebo, a polako mu se vraalo normalno disanje; poeo je svarivati svoj umor. - Zato ste mi govorili tako srdito? - ree jedan glas iza njega. - I za mene je taj prizor bio nepodnoljiv. Rieux se obrati Panelouxu: - Istina je - ree. - Oprostite mi. No umor je isto to i ludilo. Ima u tom gradu momenata kad se sve u meni buni i potiskuje sve druge osjeaje. - Razumijem - promrmlja Paneloux. - ovjek se buni jer to premauje ljudsku mjeru. No moda moramo ljubiti ono to ne moemo shvatiti. Rieux se naglo uspravi. Gledao je Panelouxa svom snagom i svom strau kojoj se mogao dovinuti. Onda strese glavom. - Ne, asni oe - ree on. - Ja zamiljam ljubav drukije Do posljednjega asa odbijat u ljubiti svijet gdje djeca bivaju muena. Panelouxovo se lice poremeti i smrkne: kao da je preko njega prela sjena. - Ah, doktore - ree alosno - shvatio sam upravo to znai milost. No Rieux se opet bio spustio na klupu. Iz dubine svoga umora koji ga je opet obuzeo odvrati blago: - Znam da je nemam, znam. Ali o tom neu s vama raspravljati. Mi radimo zajedno, radimo za neto to nas sjedinjuje, to je iznad huljenja i molitve. Samo to je vano. Paneloux sjede pokraj Rieuxa. inilo se da je ganut. - Da - ree - da, i vi radite za spas ovjeka. Rieux se pokua nasmijeiti. - Spas ovjeka prevelika je rije za moj posao. Ja ne idem tako daleko. Mene zanima njegovo zdravlje, najprije njegovo zdravlje. Paneloux je kolebao. - Doktore - ree. Ali se zaustavi. 1 na njegovu je elu potekao znoj. Promrmlja: Zbogom, a kad je ustao, njegove su se oi blistale. Spremio se da krene, kadli Rieux, koji je neto mozgao, ustane takoer i poe prema njemu:

- Molim vas jo jednom, da mi oprostite. Taj se ispad nee ponoviti. Paneloux prui ruku i ree alosno: - A ipak vas nisam uvjerio! - Pa ta onda? - nato e Riuex. - Ja mrzim smrt i bolest, vi to dobro znate. A htjeli vi ili ne htjeli, mi smo obojica pozvani da trpimo i da suzbijamo i bolest, i smrt. Rieux je zadrao Panelouxovu ruku: - Vidite - ree izbjegavajui pritom da ga pogleda - ni sm Bog ne moe nas sada rastaviti. *** Otkako je uao u zdravstvene odrede, Paneloux nije nikako naputao bolnice i mjesta gdje bi susretao kugu. Meu spasiocima zauzeo je mjesto koje mu je - po njegovu miljenju pripadalo, to jest mjesto u prvim redovima. Prizori smrti nisu mu uzmanjkali. Premda je u naelu bio zatien serumom, briga za vlastiti ivot nije mu ostala nepoznata. Naoko je uvijek bio miran. Ali od onoga dana kad je gledao tako dugo umiranje djeteta sav se nekako promijenio. Na njegovu licu ocrtavala se sve vea napetost, a kad je jednoga dana rekao Rieuxu, smijeei se, da sprema raspravu o temi: Moe li sveenik konzultirati lijenika? doktoru se uinilo da se radi o neem ozbiljnijem nego bi ovjek rekao sluajui Panelouxa. Kako je doktor zaelio da upozna tu raspravu, Paneloux ree da e na misi za mukarce odrati propovijed i da e tom prilikom iznijeti neke svoje misli. - Bilo bi mi drago, doktore, kad biste doli; predmet e vas zanimati. Dan je bio silno vjetrovit kad je asni otac po drugi put propovijedao. Istini za volju treba kazati da su sluatelji bili rjee posijani nego prvi put. Jer ta vrsta priredbe nije vie imala za nae sugraane ar novosti. U tekim okolnostima u kojima je grad ivio i sama rije novost izgubila bi svoj smisao. Uostalom, veina je ljudi nadomjestila vjersku praksu kojekakvim praznovjerjima, dok su drugi potpuno napustili vjerske dunosti ili bi svoju pobonost uskladili s potpuno nemoralnim privatnim ivotom. No svi su radije nosili zatitne medalje ili amulete sv. Roka nego da idu na misu. Kao primjer mogu se navesti razna proroanstva kojima su se nai sugraani sluili upravo neumjereno. Tako su u proljee svakoga asa oekivali da e bolest prestati, a nikome nije palo na pamet da se raspita i zatrai od blinjega poblie podatke o trajanju epidemije. Zato da se raspituju kad epidemije ionako nee biti? No kako su dani prolazili, stadoe se pribojavati da toj nesrei nee nikada biti kraja i smjesta se pojavi nada u srcima svih naih sugraana da e kuga tada i tada prestati. Gradom su kolala svakojaka prorotva koja potekoe od vraa i arobnjaka ili pak svetaca katolike crkve. Gradski tiskari brzo uoie da bi to mogli iskoristiti, pa objavie u brojnim primjercima tekstove koji su kolali po gradu. Primijetivi da je radoznalost publike nezasitna, dadoe se u potragu, traei u gradskim bibliotekama svjedoanstva to ih prua anegdotistika povijest, i rairie ih po gradu. Kad je i historija iscrpla zalihu proroanstva, naruie ih kod novinara koji se - bar u toj prilici pokazae isto tako kompetentni kao njihovi uzori iz prolih vjekova.

Neka su od tih proroanstva izlazila u feljtonu novina, a ljudi ih nisu itali manje pomno nego ljubavne zgode koje bi itali na tome mjestu u doba zdravlja. Neka od tih predvianja osnivahu se na bizarnim raunima u koje bi ulazila tisua u oznaci godine, broj umrlih i broj mjeseci koji su protekli pod reimom kuge. Drugi su pravili usporedbe s velikim kugama povijesti, otkrivajui slinosti (koje su proroci zvali konstantama) i s pomo u rauna koji nisu bili manje udnovati izvlaili iz njih pouke s obzirom na sadanju kunju. Ipak je publika najvie cijenila ona prorotva koja najavljuju jezikom apokalipse nizove doga aja od kojih je svaki mogao biti onaj koji se sruio na na grad, a sve to bijae tako sloeno i spleteno da se moglo tumaiti na sve mile naine. I tako Nostradamus i sv. Odila bijahu konzultirani svakoga dana veoma uspjeno. A sva su ta prorotva imala na koncu neto zajedniko: bijahu ipak utjena. Samo kuga nije bila utjena.

Ta su, dakle, praznovjerja nadomjetala naim sugraanima vjeru i zato je Panelouxova propovijed odrana u crkvi koja nije bila sasvim ispunjena. Dvije treine. Kad je one veeri Rieux stigao, vjetar to se provlaio kroz dvokrilna vrata koja se sama zatvarahu slobodno je kolao meu sluateljstvom. Crkva je bila hladna i nijema, prisutni bijahu iskljuivo mukarci. U takvoj okolini Rieux zauzme mjesto i spazi Panelouxa gdje se uspinje na propovjedaonicu. Govorio je mnogo blae i pomirljivije nego prvi put, a sluaoci primijetie u nekoliko mahova da se u svom izraavanju koleba. I udno, nije vie govorio vi, nego mi. Ipak je njegov glas pomalo ojaao. Poeo je time da je podsjetio sluaoce da je, evo, mjesece i mjesece kuga meu nama, pa je sada bolje poznamo jer smo je vidjeli toliko puta gdje sjeda za na stol ili do uzglavlja onih koje volimo; gdje stupa uz nas ili nas eka na radilitu. Sada emo, dakle, moi moda primiti bolje no prije ono to nam je govorila bez prekida i to u onom iznenaenju nismo moda dobro sluali. Ono to je otac Paneloux propovijedao ve jednom na istom mjestu, moda je on, to se dogaa svima (pri tome se udario u prsa), moda je to uvjerenje smislio i izrekao bez kranske ljubavi. Ipak je istina istina, a valja je imati na umu, ma to se dogodilo. Najtea kunja ipak je za kranina korist i povlastica. Ako kranin mora traiti svoju korist, kakva je to korist, od ega se sastoji i gdje je moe nai? Uto se Rieuxu uini da se ljudi oko njega udobno smjetaju: upiru se o naslon klupe i naslanjaju to je mogue zgodnije. Jedna od podstavljenih vrata na ulazu lupkala su amotamo, a netko se maknuo sa svoga mjesta da bi ih zadrao. A Rieux, rastresen tim gibanjem, jedva je uo Panelouxa koji je nastavljao svoju propovijed. Kazivao je otprilike da ne moramo kuati da bismo objasnili kugu nego da moramo nastojati kako bismo iz nje izvukli pouku. Rieux mutno shvati da - prema Panelouxu - tu se nema to objanjavati. Njegov je interes ivnuo kad je Paneloux istakao da ima stvari, koje se mogu objasniti pred licem Bojim, i takvih koje se ne mogu objasniti. Ima dakako dobro, ima i zlo, a veinom je vrlo lako kazati to ih dijeli. No potekoe poinju unutar zla. Postoji na primjer zlo koje je zacijelo nuno, i zlo koje je toboe beskorisno. Jedno je don Juan, survan u pakao, drugo je dijete koje umire.

Jer ako je pravedno, da razvratnik bude kanjen, zato mora patiti dijete? A nema na svijetu zaista vanije stvari nego je patnja djeteta; uas koji ta patnja izaziva i razlozi koje valja pronai da bismo sve to objasnili. Inae nam Bog sve u ivotu olakava, pa nije teko ni zasluno vjerovati. Tu nas je, naprotiv, pritisnuo o zid. Tako se naosmo pod ziem kuge, a svoju kransku korist moramo pronai u njezinoj smrtonosnoj sjeni. Otac Paneloux nije se htio posluiti jednostavnim i lakim mogunostima da bi se popeo preko tog zida. Bilo bi mu na primjer lako rei da vjenost nebeskih slasti koje ekaju dijete moe nadoknaditi njegove muke. Ali on stvarno ne zna kako je. Tko uope zna da li vjeno trajanje neke radosti moe izravnati i nadoknaditi jedan trenutak ljudske boli? Onaj koji bi to ustvrdio ne bi svakako bio kranin, jer je njegov Spasitelj upoznao bol u svim udovima i u dui. Ne, on e ostati podno zida, vjeran onom raspeu kojemu je simbol kri; ostat e licem u lice s patnjom djeteta. Kazat e bez bojazni onima koji ga danas sluaju: Brao, doao je as. Valja sve vjerovati ili sve porei. A tko bi se meu vama usudio sve porei? Doktor je jedva imao vremena da pomisli kako se asni otac kree na rubu hereze, kadli ovaj nastavi, istiui snano, da je to traenje povlastica kranima, njegova nagrada i korist. To je i njegova krepost. asni je otac znao da e izvjesna pretjera-nost, koja je sastavni dio te kreposti, sablazniti one pojedince koji su navikli na blau i obiniju moralku. Ali religija u doba kuge ne moe biti svakidanja religija, pa ako Bog moe dopustiti, pa i poeljeti, da se dua ovjekova nauiva u doba sree, da poine, on isto tako hoe da bude pretjerana u pretjerano doba. Danas Bog ini svojim stvorenjima milost time to ih gura u nesreu koja je dovoljno velika, da bi ponovo nali i prihvatili najveu krepost, to jest da bi se opredijelili za Sve ili Nita. Jedan je svjetovni autor prije mnogo vjekova ustvrdio da je otkrio tajnu crkve, ustvrdivi da nema istilita. Time je htio natuknuti da nema polovinih mjera, da postoji samo Raj i Pakao te da ovjek moe biti samo spaen ili proklet, onako kako je sam odabrao. To je - prema Panelouxu - krivovjerje koje se moe roditi samo u dui rasputenoj i razuzdanoj. Jer postoji istilite. No ima zacijelo razdoblja kad ne valja polagati velike nade u istilite; epoha kad se ne moe govoriti o lakim grijesima. Svaki je grijeh u takvo doba smrtan, svaka nemarnost i te kako kanjiva. Dakle, sve ili nita. Paneloux stade, a Rieux zau u taj as zavijanje vjetra koji je sada puhao udvojenom snagom ispod crkvenih vrata. Propovjednik je uto poeo kazivati da krepost potpunog prihvaanja o kojoj govori, ne moe biti shvaena u suenom smislu koji joj obino pridajemo; da se ne radi o banalnom pomirenju, rezignaciji, pa ni o poniznosti koja se teko postie. Radi se, istina, o poniznosti, ali o takvoj u kojoj je ponieni suglasan. Patnja djeteta ponizuje, zacijelo, i srce i duh. No zato treba ui u stvar. Zato (a Paneloux istae odmah da ono to e rei nije lako izgovoriti), zato treba tu patnju htjeti, budui da je Bog hoe. Tako i samo tako nee kranin nikoga i nita potediti i, zatvorivi sve izlaze, stii do konanog izbora koji je bitan. Izabrat e potpuno vjerovanje da ne bi bio nagnan da sve zanijee. I kao to vrle ene koje - saznavi da su buboni prirodan put kojim tijelo izbacuje svoju zarazu - mole u crkvi: Dragi boe, daj mi bubone, tako e kranin znati u danome asu da se prepusti boanskoj volji, makar bila i nerazumljiva. Ne moe se kazati: Ja to shvaam, ali je to neprihvatljivo; treba prodrijeti u jezgru neprihvatljivosti koja nam se prua da bismo tako izvrili svoj izbor. Patnja djece na je gorki kruh, no bez toga kruha naa bi dua stradala od duhovnog glada. Tu se poeo javljati priguen amor koji bi obino oznaio stanke oca Panelouxa, kadli iznenada propovjednik nastavi i krepko zapita namjesto svojih slualaca: kako se dakle imadu vladati i to im je zapravo initi? inilo se kao da izrie njihovo pitanje na koje e odmah i

odgovoriti. Da, znao je on kako e reagirati: izrei e stranu rije fatalizam. E, pa dobro, on se nee plaiti toga izraza, ako mu dopuste da mu doda pridjev djelotvoran. Ne valja oponaati abesinske krane (on je to ve kazao i sada jo jednom ponavlja); ne valja se pridruiti ni Perzijancima koji - oboljevi od kuge - bacahu na zdravstvene odrede krana svoju odjeu, zazivajui nebo da bi nevjernicima poslalo kugu, jer hoe pobijati zlo to ga je Bog poslao. Ali obratno, ne valja se povoditi ni za onim redovnicima koji su u Kairu, tokom prologa stoljea, davali svetu priest uzimajui hostiju pincetom, da se ne bi dotakli vlanih i vruih usta u kojima moda vreba zaraza. Grijeili su i jedni i drugi: i perzijski bolesnici i kairski redovnici. Jer prvi se nisu osvrtali na muke djeteta, kao da to nije nita; druge je, naprotiv, zarobio i podjarmio strah od muka koji je inae ljudski opravdan i shvatljiv. U jednom i drugom sluaju osnovni je problem zaobien. Jedni su i drugi ostali gluhi ne uvi glas Boji, ali ima drugih primjera, na koje e on - Paneloux - podsjetiti. Ako smijemo vjerovati kroniarima velike kuge u Marseilleu, od osamdeset i jednog redovnika samostana od Milosra samo etvorica ostadoe na ivotu. A trojica od te etvorice pobjegoe. Tako govorahu kroniari, a nije njihova zadaa da kau neto vie. No itajui taj izvjetaj otac se Paneloux duboko zamislio nad onim koji ostade sam, unato svim onim leevima (bilo ih je sedamdeset i est) i unato primjeru one trojice fratara. I lupivi snano akom u ogradu propovjedaonice, povie gromko: Brao moja, budimo kao onaj koji je ostao! Ne radi se o tom da bismo odbijali mjere opreza, nijekali razumni poredak to ga drutvo unosi u nered epidemije. Ne treba sluati moraliste koji tvrde da valja pasti na koljena i sve napustiti. Nego treba koraknuti naprijed u tminu, malko naslijepo i kuati pritom initi dobro. to se tie ostaloga, treba ostati pasivan i spremno prepustiti Bojoj volji sve, pa i smrt nevine djeice, ne traei lijeka za sebe. Tu je otac Paneloux dozvao u pamet markantan lik biskupa Belzuncea za vrijeme kuge u Marseilleu. Podsjetio je da se potkraj epidemije, uinivi sve to je trebalo uiniti i stekavi uvjerenje da vie nema lijeka, biskup povukao sa iveom u svoju kuu koju je dao zazidati. A stanovnici koji su ga dotle oboavali, naljutie se na nj u prevrtljivosti osjeaja kakvu nalazimo u krajnjim patnjama, naljutie se i opkolie njegovu kuu leevima da bi ga to sigurnije upropastili. Tako je biskup sasvim pri koncu popustio slabosti, povjerovavi da se u svijetu moe odijeliti od smrti, a mrtvi mu, eto, padahu s neba na glavu. Ne, zaista, nema blaene sredine. Treba dopustiti i pirhvatiti sablazan, jer moramo birati, hoemo li Boga mrziti ili ljubiti. A tko bi se usudio privoljeti mrnji? Brao moja, ree napokon Paneloux, najavljujui time, da zavrava, ljubiti Boga nije lako. Ta ljubav zahtijeva potpuno naputanje sebe samoga i prezir vlastite osobe. Ali samo ona moe izbrisati djeje patnje i djeju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav moe je uiniti nunom, jer je ne moemo shvatiti, a moramo je htjeti. Evo teke pouke koju sam htio s vama podijeliti. Evo vjere koja je okrutna u oima ljudi, odluna pred licem Bojim; vjere kojoj se moramo pribliiti. S tom stranom slikom moramo se izjedna iti. Na njoj moramo okuati svoje snage. Na tome vrhuncu sve e se stopiti i izjednaiti, a iz tobonje nepravde iskrsnut e istina. Tako u mnogim crkvama na jugu Francuske umrli od kuge snivaju vjekovima ispod kamenih ploa crkvenoga kora, a sveenici zbore iznad njihovih grobova, i duh koji ire, iskrsava iz tog praha u kojem i djeca imaju svoj udio. Kad je Rieux izaao, vjetar se estoko zabuio kroz odkrinuta vrata nahrupivi vjernicima ravno u lice. Donosio je u crkvu miris kie, vonj vlanoga plonika kojim dade naslutiti izgled grada prije nego to izaoe. Neki stari sveenik i mladi akon koji stupahu pred dr. Rieuxom, zadrae s mukom svoje eire. Stariji nije ipak ni zaas prestao komentirati propovijed.

Odavao je priznanje Panelouxovoj rjeitosti, ali se uznemirivao zbog presmionih misli to ih je asni otac iznio. Drao je da propovijed razotkriva vie nemira negoli snage, a sveenik Pa-nelouxovih godina nema vie prava da bude nemiran. Mladi je akon, prignuvi glavu da bi se zatitio od vjetra, odgovarao da esto pohaa asnoga oca, da je upuen u njegovu evoluciju i da e njegova rasprava biti jo mnogo smionija te zacijelo nee dobiti imprimatur. - A to je njegova glavna misao? - ree stari sveenik. Bili su dospjeli na trg pred katedralom, a vjetar ih je opkolio urlajui tako da je mlaemu oduzeo rije. Kad je akon mogao progovoriti, ree bez komentara: - Kad se sveenik obraa lijeniku, onda je taj postupak u sebi proturjean. Rieuxu koji mu je prenio Panelouxove izjave, odvrati Tarrou da je poznavao sveenika koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkrivi lice mladoga nekog ovjeka kojemu su iskopali oi. - Paneloux ima pravo - ree Tarrou. - Kad nevinosti mogu iskopati oi, kranin mora ili izgubiti vjeru ili pristati da ih njemu iskopaju. Paneloux nee izgubiti vjeru; on e ii do kraja. To je ono to je htio kazati. Da li ta opaska Tarrouova kako-tako osvjetljuje nesretne dogaaje koji se poslije dogodie? Dogaaje u kojima se vladanje Panelouxovo uinilo njegovoj okolini nerazumljivo. itaoci e prosuditi. Nekoliko dana nakon propovijedi Paneloux se stade spremati na selidbu. Bilo je to onda kad je irenje bolesti poticalo u gradu neprestane seobe. A kako je Tarrou morao napustiti svoj hotel da bi se nastanio kod Rieuxa, tako je asni otac morao napustiti stan gdje ga je njegov red bio smjestio, da bi se nastanio kod neke stare osobe koja je mnogo polazila crkve, a dosad je kuga jo nije zahvatila. Za vrijeme seobe on je osjetio kako raste njegov umor i njegov strah. Tako je izgubio potovanje svoje stanodavke. Jer ta gospoa nije se mogla dosta nahvaliti proro anstva sv. Odile nato je sveenik ispoljio malu nestrpljivost koju je zacijelo skrivio umor. No koliko se god poslije trudio da udobrovolji staru gospou i da postigne bar dobrohotnu neutralnost, nije mu to polo za rukom. Pobudio je lo dojam! I svake ve eri, prije nego e se povui u svoju sobu ispunjenu rukotvornim ipkama, morao je gledati lea svoje gazdarice koja je sjedila u salonu, i ponijeti sa sobom Laku no, asni oe, kojim bi ga otpravila, ne okrenuvi glavu. Takve jedne veeri, nasmrt umoran, osjeti prije nego e lei kako se na njegovim zglavcima i sljepooicama razularila groznica koju je nekoliko dana u sebi nosio. Za ono to je slijedilo zna se samo iz pripovijedanja njegove stanodavke. Ona je ustala rano ujutro, kao obino. Nakon nekog vremena, udei se to asni otac ne izlazi iz sobe, ona se bila odluila, nakon dugog kolebanja, pokucati na njegova vrata. Nala ga je gdje lei nakon besane noi. Teko je disao, a krv mu je udarila u glavu, jae nego obino. Ona mu je -kako ree sama - uljudno predloila da e pozvati lijenika, ali je on njezin prijedlog odbio sa estinom koja se njoj uinila nezgodnom i aljenja vrijednom. Nije joj preostalo drugo nego da se povue. Neto kasnije asni je otac pozvonio i zamolio da je pozovu. Kad je dola, on se ispriao zbog svoje naglosti i zatim izjavio da se ne moe raditi o kugi, jer da ne osjea ni jedan od simptoma, nego da se radi o prolaznom umoru. Stara je dama odvratila dostojanstveno da njezin prijedlog nije proistekao iz nemira i brige takve vrsti; da nije bila zabrinuta za svoju sigurnost koja je u Bojim rukama nego je pomiljala na zdravlje asnoga

oca, za koje se zdravlje osjea djelomice odgovornom. No kako nije nita odgovarao, ona je, elei (ako joj smijemo vjerovati) da izvri do kraja svoju dunost, stala ponovo predlagati da zovnu lijenika, ali je ovaj put dodao neka objanjenja koja se staroj gospoi uinie veoma smuena. Dri da je razumjela samo to (a to joj se ba uinilo nerazumljivim) da asni otac odbija lijenika jer da to nije u skladu s njegovim naelima. Ona je zakljuila da je groznica pomela misli njezina stanara, pa se ograniila na to da mu donese ljekoviti aj. Ne hotei nikako smetnuti s uma obveze to ih je nametao njen poloaj, ona je redovno pogldala bolesnika svaka dva sata. Najvie joj je udarilo u oi, da je asni otac tako nemiran te se itav bogovetni dan neto premee. Odbacuje pokrivalo, a onda ga opet privlai, neprestano prelazi rukama preko znoja-vog ela, a esto se uspravlja i hoe da se iskalje, a taj je kaalj stisnut, hrapav i vlaan, kao da neto upa i trga iz sebe. inilo se da ne moe istrgati iz dubine svoga grla tampone od vate koji ga, rekao bi, gue. Nakon tih kriza spustio bi se na jastuk, oevidno iscrpljen i satrt. Napokon bi se jo malko uspravio, ali samo napola, i nekoliko trenutaka gledao preda se tako uporno, tako nepomino da je to bilo upadljivije nego sav prijanji nemir. No stara je gospoa jo uvijek oklijevala, hoe li pozvati lijenika i usprotiviti se tako elji svoga bolesnika. Mogla je to biti obina groznica, ma kako bila uzbudljiva kad bi je ovjek gledao. Ipak je poslije podne pokuala razgovarati, ali sveenik nije odgovarao, kazujui samo neke nesuvisle rijei. Ponovila je svoj prijedlog. No asni otac se nato uspravio i ree sasvim razgovijetno da nee lijenika. Na to ona odlui da poeka do sutra ujutro: ako se stanje bolesnikovo ne popravi, nazvat e broj telefona koji je agencija Infordok ponavljala desetak puta na dan preko radija. Ne zanemarujui ni askom svoje dunosti, ona e nou prigledati i pripaziti da mu nita ne uzmanjka. Ali naveer, poto mu je ponovo dala aj, ona je malko prilegla, a probudila se tek u zoru. Onda je pohitala u sobu. asni je otac leao nepomian. Sinonje rumenilo ustupilo je sivoljubiastoj bljedoi koja je bila to napadnija to su obrazi bili jo puni. asni je otac fiksirao mali luster od raznobojnih staklenih kuglica koji je visio nad krevetom. Prema izjavama stare gospoe bio je nalik na ovjeka koga su itavu no tukli, a potroio je svu snagu da bi se opro. Upitala ga je kako mu je. A glasom koji joj se uinio nekako udno ravnoduan, on joj je odvratio da mu je zlo, da ne treba lijenika i da e biti dovoljno ako ga otpreme u bolnicu, kako bi sve bilo u redu. Na to je stara dama uasnuta potrala do telefona. Rieux stie u podne. Na izvjetaj stanodavke odgovori kratko da Paneloux ima pravo i da je zacijelo prekasno. asni ga je otac doekao s istim nehajnim izrazom. Rieux ga pregleda i zaudi se ne otkrivi nijedan od glavnih simptoma bubonske ili plune kuge, osim onoga kalja i potekoa u disanju. No puls je bio tako nizak, ope stanje tako alarmantno, da je bilo malo nade da e preboljeti. - Nemate nijedan od glavnih simptoma - ree Panelouxu. -Ipak je doputena sumnja i ja vas moram izolirati. Redovnik se bizarno nasmijei, kao da hoe biti uljudan i ne ree nita. Reiux izae da bi telefonirao, a onda se vrati. Gledao je redovnika. - Ostat u uz vas - ree mu blago.

Bolesnik kao da je oivio; pogledao je doktora oima u koje se, rekao bih, vraala neka toplina. Onda izgovori tekom mukom, tako da se nije moglo razabrati govori li alosnim tonom: - Hvala - ree - no redovnici nemaju prijatelja; oni su sve stavili u Boga. Zatrai raspelo koje bijae smjeteno iznad uzglavlja, a kad ga je dobio, okrene se da bi ga promotrio. U bolnici nije otvorio usta. Preputao se lijeenju poput kakve stvari, ali nije isputao iz ruku raspelo. Ipak je njegov sluaj i dalje nejasan. Rieux se nije mogao oteti sumnji da to nije kuga. A moda ipak? Od nekog vremena kao da uiva da zbuni dijagnostiara. Ali u Panelouxovu sluaju dalji je razvitak pokazao da ta dvoumica nije vana. Groznica je porasla. Kaalj je bio sve hrapaviji; teko je muio bolesnika cijeloga dana. Navee je konano izbacio vatu koja ga je guila. Bila je crvena. U smuenosti groznice Pane-loux je zadrao svoj nehajni pogled, a kad su ga sutradan nali mrtva (napola je ispao iz kreveta) njegov pogled nije izraavao nita. Na njegovu cedulju napisae: Sporan slu aj. Svi Sveti te godine nisu bili ono, to obino jesu. I vrijeme je, istina, bilo primjereno. Bilo se naglo promijenilo, a kasna ega naglo je ustupila mjesto hladno i. Kao i ostalih godina, hladni je vjetar puhao sada bez prekida. Krupni oblaci ganjahu se s jednoga kraja obzorja na drugi i pokrivahu svojom sjenom kue na koje bi nakon njihova prolaska padala hladna i uta svjetlost novembarskog neba. Pojavie se prve kine kabanice. Zapaen je veoma veliki broj sjajnih tkanina, presvuenih kauukom. Novine su, naime, bile javile da su prije dvjesta godina, za vrijeme velikih kuga na Jugu, lijenici oblaili votane tkanine da bi se ouvali od zaraze. Duani su se tim okoristili da bi raspaali zalihu staromodnih ogrtaa s pomou kojih se svatko nadao da e biti imun.

No pojave godinjega doba ne mogoe izbrisati injenicu da nitko ne odlazi na groblje. Drugih godina tramvaji bijahu proeti otunim mirisom krizantema, a povorke ena kretahu se prema mjestima gdje su bili pokopani njihovi mili i dragi, da bi cvije em okitile njihove grobove. Bijae to dan kad se pokojniku kualo nadoknaditi osamu i zaborav u kojoj bi ga drali duge mjesece. No te godine nitko ne htjede misliti na mrtve. Ionako se previe na njih mislilo! Nije vrijeme da im se priblii s malko aljenja i mnogo melankolije. Nisu oni vie naputeni i zaboravljeni, oni kojima dolazi jednom godinje da bi se opravdao. Oni su uljezi koje bi ovjek htio zaboraviti. Eto, zato je Duni dan bio te godine nekako zabauren. Prema Cottardu koji se - kako je primjeivao Tarrou - izraavao sa sve veom ironijom, sada je svakoga dana Duni dan.

I doista, kresovi kuge dobro su plamtjeli u pei krematorija, a njihov je polet bivao sve vei. Broj umrlih nije se, istina, iz dana u dan poveavao. No inilo se da se kuga udobno smjestila u svom paroksizmu, pa sada svoja svakodnevna umorstva vri to no i redovno kao dobar inovnik. U naelu i prema izjavama kompetentnih linosti, bijae to dobar znak. Grafikon napredovanja kuge imao je svoj stalan uspon, pa se dugaka vodoravna crta koja se nadovezivala na taj uspon uinila mnogima utjelji-vom. Utjeljivom smatrao ju je na primjer dr. Richard. To je dobar, to je izvrstan grafikon, govorio je on. Drao je da je bolest postigla ono to je nazivao gornjom razinom: odsada moe samo opadati. A to je - ree postignuto Castelovim serumom kojim je doista polueno nekoliko nepredvienih uspjeha. Stari se Castel nije opirao, ali je drao da se u stvari nita ne moe predvidjeti, jer da nas povijest epidemija ui da epidemija moe i nenadano poskoiti. Prefektura koja je odavno eljela da bilo im umiri javnost, to je kuga stalno spreavala, odlui sazvati lijenike, da bi se izjasnili o toj stvari, kadli dr. Richard oboli od kuge i umrije kao i svi ostali, upravo onda kad je bolest dosegla gornju razinu. Uprava je nakon toga uzbudljivog primjera, koji ipak nije znaio nita, zapala u pesimizam s jednakom nedosljednou s kakvom se bila priklonila optimizmu. Castel se pak ograniio na to da proizvodi svoje cjepivo, stoje brinije mogao. Svakako nije u gradu bilo javne zgrade koja ne bi bila preruena u bolnicu ili lazaret, a to to nitko nije jo dirnuo u prefekturu, objanjavalo se injenicom da su trebali na koncu neko mjesto gdje e se sastajati. Ali openito uzevi, zahvaljujui stabilizaciji kuge u spomenutom razdoblju, organizacija koju je predvidio Rieux, pokazala se posve dovoljnom. Lijenici i pomonici koji su radili nadasve naporno nisu trebali pomiljati na jo vee napore. Morali su samo nastaviti pravilno i redovno, ako se tako smije kazati, taj nadljudski napor. Plune forme zaraze, koje se bijahu ve pokazale, razmnoie se sada na sve etiri strane, kao da vjetar potpaljuje i podjaruje poare u ljudskim pluima. Izbacujui krv naveliko, bolesnici umirahu mnogo bre. Zaraljivost je sada morala biti mnogo vea. No zapravo se strunjaci u tom pitanju nisu nikada sloili. Ipak je za svaki sluaj zdravstveno osoblje disalo pod maskom od sterilne gaze. U prvi mah ovjek bi pomislio da se uslijed plune forme bolest proirila. No kako su sluajevi bubonske kuge opadali, bilanca je bila uravnoteena. No bilo je i drugih briga zbog potekoa s opskrbom koje su potekoe s vremenom rasle. Umijeae se pekulanti nudei uz bajoslovne cijene najpotrebnije namirnice kojih na tritu nije bilo. Siromane obitelji naoe se stoga u vrlo munom poloaju, dok bogatima nije gotovo nita nedostajalo. Dok bi kuga djelotvornom nepristranou svoje slube morala pojaati jednakost izmeu naih sugraana, ona je naprotiv, obinim mehanizmom ljudskih sebinosti probudila u srcima osjeaj nepravde. Ostajala je, dabome, besprijekorna jednakost ispred smrti, no za tu jednakost nije se nitko otimao. Siromasi koji su gladovali pomiljali su s jo veom nostalgijom na susjedne gradove i sela gdje je ivot slobodan a kruh jeftin. A ako ih vlasti nisu mogle dovoljno hraniti, oni su mislili (sasvim bezrazlono, uostalom) da bi im se moralo dopustiti da odu. Tako je iskrsnula parola koju si mogao itati po zidovima ili bi je dovikivali prefektu kad bi se negdje pojavio: Kruha ili zraka! Ta je ironina izreka posluila kao signal za neke manifestacije koje su brzo uguene, ali su svi uo ili kako je pojava ozbiljna. Novine su, dakako, dosljedno provodile direktivu koja je zahtijevala optimizam po svaku cijenu. itajui novine ovjek bi mogao pomisliti da je glavno obiljeje situacije divan primjer mira i hladnokrvnosti to ga prua puanstvo. Ali u gradu koji je zatvoren u se, gdje nita ne moe ostati tajno, nitko se nije varao kakav je to primjer to ga daje zajednica. A da biste stekli ispravan dojam kakav je to bio mir i kakva hladnokrvnost, dostajat e da

zavirimo u kakvu karantenu ili u jedan od izolacijskih logora to ih je organizirala javna uprava. Pripovjeda ih nije upoznao, jer je bio zaokupljen drugdje. Stoga moe navesti samo svjedoanstvo Tarroua. Tarrou opisuje u svojim zapisima posjet to ga je zajedno s Rambertom uinio logora koji je ureen na opinskom stadionu. Stadion se nalazi gotovo uz gradska vrata i gleda jednom stranom na ulicu kojom prolazi tramvajska pruga, a drugom na neizgraena zemljita koja se pruaju sve do ruba visoravni na kojoj se die grad. Okruen je visokim betonskim zidovima, pa je dostajalo staviti na svaka od etvora vrata strau, da bi se bijeg iz logora veoma oteao. Zidovi su tako er spreavali da ljudi izvana smetaju svojom radoznalou nesretnike koji se nalaze u karanteni. Za uzvrat su internirci sluali danju tramvaje koji su prolazili, i po veem agoru to su ga kola vukla za sobom pogaali vrijeme kada svijet ide na posao ili se vraa. Znali su tako da se ivot iz kojeg su iskljueni nastavlja nekoliko metara od njih i da cementni zidovi dijele dva svijeta koji su vie tui jedan drugome nego da se nalaze na razliitim planetima. Bilo je to jedne nedjelje poslije podne kad su Tarrou i Rambert krenuli prema stadionu. Pratio ih je Gonzales, nogometa koga je Rambert bio pronaao, i koji je pristao da povremeno (kad na njega doe red) vri nadzornu slubu u stadionu. Rambert ga je imao predstaviti upravitelju logora. Gonzales je rekao onoj dvojici, kad su se bili nali, da je to vrijeme kad bi on neko prije kuge - oblaio svoj dres da zapone igru. Sada, kad su igralita rekvirirana, nije to vie mogue, pa se Gonzales osjeao sasvim besposlen, a takav je dojam i pobuivao. To je bio i jedan od razloga, zato je prihvatio taj nadzor, pod uvjetom da ga vri samo potkraj sedmice. Nebo je bilo napola zastrto, a Gonzales, digavi nos, primijeti sa aljenjem da je to vrijeme, ni kino, ni vrue, najpodesnije za dobru utakmicu. Dozivao je u pamet vonj svlaionica, tribine koje se rue pod teretom publike, majice ive boje na ukastome terenu, etrune u poluvremenu ili pak limunadu koja bocka isueno grlo bezbrojnim iglicama koje ovjeka osvjeuju. Tarrou, uostalom biljei da je itavim putem, kroz rupiave ceste predgraa igra neprestano udarao nogom u komade ljunka na koje bi nailazio. Nastojao bi da ih uputi ravno u otvor kanala, a kad bi mu to uspjelo, rekao bi jedan prema nula. Kad bi ispuio cigaretu, ispljunuo bi ik i pokuao ga, u isti mah, dohvatiti nogom. Djeca, koja se igrahu pokraj stadiona, poslae im jednu loptu, a Gonzales ne budi lijen, posla im je natrag po svim pravilima igre. Konano uoe u stadion. Tribine su bile pune svijeta. No teren bijae prekrit stotinama crvenih atora, unutar kojih se izdaleka razabirala posteljina i neki svenjevi. Tribine su zadrane, da bi se internirci mogli zakloniti za vrijeme ege ili kie. Jedino bi nakon zalaza sunca morali natrag u svoje atore. Ispod tribina bijahu tuevi koji su sada uvedeni i bive svlaionice igraa koje su pretvorene u kancelarije i ambulante. Veina je interniraca naikala tribine. Drugi su lutali amo-tamo. Neki su uali na ulazu u svoj ator i mlitavo gledali oko sebe, kao da su zamiljeni pa ih nita drugo ne zanima. Na tribinama su mnogi polijegali ili sjedei opustili tijelo. inilo se kao da neto ekaju. - to rade itav dan? - pitao je Tarrou Ramberta. - Nita. Gotovo svi su spustili ruke, koje bijahu prazne. Veliki taj skup ljudstva bio je udnovato utljiv.

- Prvih dana ne bi mogao uti vlastiti glas - ree Rambert. - No kako su dani prolazili, oni sve manje i manje govore. Sudei po njegovim zapisima, Tarrou ih je shvaao; vidio ih je na poetku kako su se natisli u svoje atore, kako sluaju zujanje muha ili se grebu, izraavajui urlanjem svoju bol ili svoj strah kad bi nali posluno uho. No otkako je logor prenapuen, ima sve manje dobrohotnih slualaca. Ljudima, dakle, nije preostalo drugo nego utjeti, ne pouzdavajui se jedni u druge. Doista se inilo kao da se s neba, koje bijae sivo, a ipak sjajno, trusi na crveni logor neka vrsta nepovjerljivosti. Da, svi su imali nepovjerljive fizionomije. Ako su odijeljeni od drugih, nije to bez razloga, a njihova lica odavahu potragu za tim razlozima i - bojazan. Svaki od onih koje bi Tarrou promotrio nije gledao nita i nikoga. Svi su, rekao bih, trpjeli openito to su rastavljeni od onoga to je tvorilo njihov ivot. A kako nisu mogli uvijek misliti na smrt, nisu mislili ni na to. Bili su na ferijama. No to je najgore pie Tarrou, ti su ljudi zaboravljeni, a oni to i znaju. Oni koji ih poznaju, zaboravie ih, jer misle na neto drugo, to je potpuno shvatljivo. Oni koji ih vole, tako er ih zaboravljaju, jer moraju troiti sve svoje sile na intervencije i planove kojima je svrha da ih izvade odavle. Mislei stalno na taj izlazak, ne misle vie na one koji e izai. 1 to je normalno. A na koncu ovjek otkriva da nitko ne moe istinski misliti ni na koga, pa bilo u najgoroj nesrei. Jer istinski misliti na nekoga znai misliti na nj minutu po minutu, a da nas nita ne rastrese, ni kune brige, ni muha koja leti, ni kakav svrbe. No uvijek ima muha i uvijek neto ovjeka svrbi. Stoga ivot nije lako proivjeti. A ovi ovdje to znaju. Upravitelj koji im je doao u susret ree da neki gospodin Othon eli s njima govoriti. Odvede Gonzalesa u svoj ured, a onda u neki kut tribina, gdje gospodin Othon koji je bio sjeo postrance ustade da bi ih pozdravio. Bio je odjeven isto kako i nekada, a nosio je i tvrdi ovratnik. Tarrou primijeti samo da njegovi uperci na sljepooicama jae stre i da se jedan od niranaca na cipeli bio razvezao. Sudac je izgledao umoran, a nijedanput nije pogledao svojim sugovornicima u lice. Ree da je sretan to ih vidi i da ih moli, da zahvale dr. Rieuxu u njegovo ime za sve to je uinio. Oni su utjeli. - Nadam se - ree sudac nakon nekoga vremena - da Jacques nije previe trpio. Bilo je to prvi put to je Tarrou uo da izgovara ime svoga sina, i on shvati da se neto promijenilo. Sunce se sputalo na horizontu, a izmeu dva oblaka njegove su zrake ulazile postrance u tribine pozlaujui sva tri lica. - Ne - ree Tarrou - nije nikako trpio. Kad se povukoe, sudac nastavi gledati prema onoj strani odakle je dolazilo sunce. Odoe da kau do vienja Gonzalesu koji je gledao na ploi kada e biti deuran. Igra se nasmija, stisnuvi im ruke. - Naao sam bar svlaionice - ree - i to je neto! Kao da se nisu promijenile...

Malo poslije, kad je upravitelj ispraao Tarroua i Ramberta, dopre iz tribina golemo neko cvranje, to li? Zatim zvunici koji su u bolja vremena objavljivali rezultate utakmice ili predstavljali momadi izjavie nosnim glasom da internira imaju poi u svoje atore da bi veernji obrok mogao biti podijeljen. Svijet je poeo polagano silaziti s tribina, kreui prema atorima to je polake mogao. Kad su svi bili na svome mjestu, dvoja elektrina kolica kakva se vide na kolodvorima prooe izmeu atora vozei goleme lonce. Ljudi pruahu ruku, dvije se velike lice uronie u lonce, da bi zatim izronile i spustile se u dvije vojnike zdjelice od lima. Onda bi kolica opet krenula. Isti bi se prizor ponovio kod sljedeeg atora. - To je znanstvena organizacija - ree Tarrou upravitelju. - Da - ree ovaj zadovoljno, stisnuvi mu ruku - to je znanstvena organizacija. Doao je sumrak, a nebo se razvedrilo. Logor se kupao u blagoj i svjeoj svjetlosti. U veernjemu miru odjeknu odasvud zveka lica i limenih tanjura. imii se uzletjee iznad atora i naglo nestadoe. Jedan je tramvaj cvilio na skretnici, onkraj zida. - Siromah sudac - promrmlja Tarrou izlazei napolje. - Trebalo bi neto za nj uiniti. No kako da pomogne sucu? *** U gradu je bilo jo nekoliko logora o kojima pripovjeda ne moe nita kazati, jer nema o njima izravnih obavjetenja pa ga prijee skrupule da o njima progovori. No moe kazati da samo postojanje tih logora, ljudski vonj koji je odanle dolazio, buni glasovi zvunika u sumrano doba, misterij zidova i strah od tih prokletih mjesta - da je sve to teko pritiskivalo moral naih sugraana poveavajui opu zbrku i nelagodnost sviju. Prepirke i sukobi s upravnim vlastima uestae. Pod konac studenoga jutra postadoe veoma hladna. Silni su pljuskovi oprali svojim vodama plonik, oistili nebo, ostavivi ga bez oblaka nad sjajnim ulicama. Sunce bez krepkosti irilo je svakoga jutra blistavu i ledenu svjetlost nad gradom. Podvee bi naprotiv atmosfera postajala opet mlaka. To bijae as koji odabra Tarrou da bi se dr. Rieuxu malko razgalio. Jednoga dana, oko deset sati, nakon dugoga i tegobnog dana, Tarrou je pratio Rieuxa koji je iao, kao svake veeri, da posjeti staroga astmatiara. Nebo se blago ljeskalo iznad kua stare etvrti. Lagani je vjetar puhao kroz mrana raskra. Doavi iz mirnih ulica, oni upadoe u starevo brbljanje. Bolesnik ih poui da ima ljudi koji se ne slau s onim to je i kako je, da su na jaslama uvijek jedni te isti, da vr ide na vodu dok se ne razbije i da e, ako svi znaci ne varaju, biti guve. Ni zaas nije prestao komentirati dogaaje dok se doktor oko njega bavio. Primijetie da netko iznad njih hoda. Stara ena, vidjevi kako se Tarrou zainteresirao, objasni da su to susjede izale na terasu. Ree im takoer da je odozgo lijep vidik i da su kune terase esto spojene, pa se ene iz iste etvrti mogu posjeivati a da ne izau iz kue. - Da - ree stari - samo se popnite. Gore je fini zrak. Naoe praznu terasu i na njoj tri stolice. S jedne strane, dokle je pogled dopirao, sve same terase koje se na kraju naslanjahu na mranu kamenu masu u kojoj su prepoznali prvi

breuljak. S druge strane, iza nekih ulica i nevidljive luke, pogled bi uranjao u horizont gdje se nebo i more mijeahu u neodreen treptaj. Iznad onoga to su prepoznali kao hridi redovno se pojavljivala neka svjetlost kojoj isprva nisu otkrili izvora. Bio je to svjetionik na ulazu u luku koji se od proljea vrti i svijetli u prazno jer se brodovi odvraaju odavle i kreu prema drugim lukama. Na nebu koje se caklilo, pometeno od vjetra, blistahu iste zvijezde, a daleka svjetlost svjetionika dodavala bi od vremena do vremena neto prolaznoga pepela. Svjei je vjetri donosio mirise mirodija i kamena. utnja je bila potpuna. - Lijepo je - ree Rieux i sjede. - Kao da se dovle kuga nije nikad popela. Tarrou je, okrenuvi doktoru lea, gledao u more. - Da - ree poslije nekoga vremena - lijepo je. Onda sjede pokraj doktora i paljivo ga promotri. Tri puta se svjetlost pojavi na nebu. Lupa kuhinjskoga posua dopre do njih iz dubine ulice. Zalupie i neka vrata. - Rieux - ree Tarrou sasvim prirodnim glasom - nikada niste pokuali saznati tko sam? Jeste li mi prijateljski naklonjeni? - Da - odvrati doktor -ja sam vam naklonjen, ali eto: dosad nismo imali vremena. - Dobro, to me umiruje. Hoete li da as bude posveen prijateljstvu? Mjesto odgovora Rieux mu se nasmijei. - Dakle, ujte... Nekoliko ulica podalje, kao da neki auto klizi dugo na mokrome asfaltu. Onda se udalji, a nekoliko nejasnih uzvika, doavi izdaleka, prekine utnju. Onda se utnja ponovo spusti na dvojicu ljudi sa svom teinom neba i zvijezda. Tarrou bijae ustao da bi se premjestio na grudobran terase, suelice doktoru koji je bio uronio u svoje sjedalo. Tarrou se pretvorio u glomaznu siluetu koja se ocrtavala na nebu. Govorio je dugo; evo otprilike teksta njegove besjede koja je zabiljeena po sjeanju: Kaimo, Rieux, da stvar bude jednostavnija, da sam bolovao od kuge davno prije nego sam upoznao ovaj grad i ovu epidemiju. Time je dovoljno istaknuto da sam kao i svi drugi. No ima ljudi koji to ne znaju ili se u tom stanju dobro osjeaju, dok drugi znaju i htjeli bi izai. Ja sam uvijek htio iz tog stanja izai. Kad sam bio mlad, ivio sam u misli da sam nevin, to e rei da sam ivio bez ikakve misli. Nisam od prirode kompliciran, ni teak: poeo sam kako se pristoji. Sve mi je polazilo za rukom: snalazio sam se u stvarima inteligencije, dobro sam se slagao sa enama; ako bi me zahvatio kakav nemir, proao bi onako kako je doao. Jednog sam dana stao razmiljati. I... No moram istaknuti, da nisam bio siromaan kao vi. Moj je otac bio dravni nadodvjetnik, to je visok poloaj. Ipak se nije oholio jer je od prirode bio dobroudan. Moja je mati bila jednostavna, skromna i povuena. Nikada je nisam prestao voljeti, ali o tom radije neu govoriti. On se bavio oko mene paljivo i srdano; drim tovie, da me kuao shvatiti. Imao je izvan kue avantura, danas to znam pouzdano, ali se zbog toga ne zgraam, daleko od toga.

Vladao se u svim tim stvarima kako se moralo oekivati: nikoga nije sablaznio. Da ne duljim, rei u odmah da nije bio originalan, a danas, kad je mrtav, razabirem jedno: ako nije ivio kao svetac, nije bio ni zao ovjek. Drao se po sredini to je sve, za takve ljude osjeamo razboritu simpatiju, a takva je simpatija trajna. Imao je meutim jednu osobinu: veliki Chaixov vozni red bio je njegova najmilija knjiga. Nije putovao, osim za vrijeme praznika, kad je iao u Bretanju gdje je imao malo imanje. Ipak bi vam tono znao rei kad odlazi ili dolazi ekspresni vlak Pariz-Berlin, kako valja kombinirati vozne redove da bismo iz Lyona stigli u Varavu; to nu kilometrau izmeu prijestolnica koje bi ovjek odabrao. Znate li kako se putuje iz Brianona u Chamonix? Ne znate. Zapleo bi se i ef stanice. Moj se otac nije zapletao nego bi na svako pitanje to no odgovarao. Vjebao je gotovo svake veeri, obogaujui svoje znanje kojim se gotovo diio. To me jako zabavljalo, pa sam ga esto ispitivao. Uivao sam kad bih se uvjerio, pogledavi u vozni red, da se nije prevario. Te su nas vjebice jako zbliile, jer sam bio zahvalan auditorij koji je on cijenio. Ja sam pak u sebi mislio da ta nadmo u voznim redovima vrijedi koliko i druge vrste uenosti i talenta.

No ja sam se prepustio prianju, pa bi se moglo dogoditi da tom vrlome ovjeku dam i preveliku vanost. Jer, da zakljuim, na moju je odluku utjecao samo neizravno. Pruio mi je priliku, to je. Kad mi je bilo sedamnaest godina, otac me pozvao da ga doem sluati. Radilo se o vanoj raspravi pred poratnim suditem, pa je zacijelo bio pomislio da e se meni ukazati u najboljem svjetlu. Drim takoer da je raunao s tom ceremonijom koja moe podjariti mladenaku matu, kako bi me potakao da odaberem isto zvanje. Pristao sam, jer sam vidio da u obradovati oca, ali i zato, to sam elio da ga vidim i ujem u drugoj jednoj ulozi, a ne samo u onoj koju je igrao meu nama. Nisam mislio ni na to drugo. Ono to se zbivalo na sudu, inilo mi se uvijek tako prirodno i neminovno kao parada 14. srpnja ili dijeljenje kolskih nagrada. Ipak sam od toga dana sauvao samo jednu jedinu predodbu: sliku krivca. Drim da je bio zaista kriv, ali nije vano to je skrivio. No taj mali ovjek s rijetkom riom kosom kojem je moglo biti trideset godina, uinio mi se tako spreman da sve prizna, tako iskreno prepadnut onim to je poinio i onim to e njemu uiniti da sam nakon nekoliko minuta gledao samo njega. Bio je nalik na preplaenu sovu, kojoj smeta prejako svjetlo. vor njegove kravate nije tono pristajao uz kut njegova ovratnika. Griskao je nokte jedne ruke, i to desne... Neu ga dalje opisivati, vi ste shvatili da je bio iv preda mnom. No ja, ja sam odjednom primijetio da sam dotad mislio na njega kao na 'optuenoga', ne tarui mnogo glavu. Ne mogu rei da sam tada zaboravio oca, ali me neto stislo u trbuhu i oduzelo mi svaki drugi interes. Gotovo nita nisam sluao; osjeao sam da hoe ubiti toga ivog ovjeka, a silni neki nagon koji me zahvati poput vala otplavi me, uporno i slijepo, na stranu optuenoga. Probudio sam se istom onda kad je otac poeo svojoj tuiteljski govor.

Crveni njegov talar sasvim ga je preobrazio, pa nije bio ni dobro udan ni srdaan. Iz njegovih su usta gmizale fraze, plele se izlazei napolje poput zmija. Jedna za drugom, bez prestanka. I ja sam shvatio da zahtijeva smrt toga ovjeka, zahtijeva u ime drutva da mu odsijeku glavu. Govorio je, dodue, uvijeno: 'Ta glava mora pasti'. Ali na koncu razlika nije velika. Nije bila u stvari nikakva, jer je postigao to je elio. Jedino to taj posao nije izvrio on sam. A ja koji sam pratio itav postupak, bavei se samo tim nesretnikom, ja sam se s njime tako prisno sprijateljio da takvu vrtoglavu intimnost nisam prema svome ocu nikada osjeao. On je pak prema obiaju morao prisustvovati onome to se uljudno zove 'posljednjim asovima', a trebalo bi nazvati odvratnim i gnusnim umorstvom. Od tog dana nisam mogao pogledati Chaixov vozni red a da mi se uasno ne zgadi. Od tog dana zanimao sam se za pravdu, ali sa najdubljim zgraanjem. Zanimao sam se za smrtne osude, za smaknua i tako ustanovio (mutilo mi se u glavi dok sam na to mislio), da je moj otac morao u vie navrata prisustvovati takvu umorstvu i da je to bilo ba onih dana kada bi rano ustajao. Da, u takvim bi zgodama navio svoju budilicu. Nisam se usudio progovoriti majci, ali sam je stao bolje motriti i tako sam shvatio da meu njima nema vie nita i da ona provodi ivot pun odricanja. To mi je pomoglo da joj 'oprostim', kako sam tada govorio. Poslije sam saznao da joj nemam to oprostiti, jer je bila siromana sve dok se nije udala i da ju je siromatvo nauilo odricanju. Vi zacijelo oekujete da u kazati da sam smjesta otiao od kue. Ne, ostao sam nekoliko mjeseci, gotovo cijelu godinu. No srce me boljelo. Jedne veeri otac zatrai od mene svoju budilicu, jer da mora rano ustati. Nisam oka stisnuo. Sutradan kad se vratio, mene vie nije bilo u kui. Kaimo odmah da je otac dao tragati za mnom, da sam ga posjetio i da sam mu, bez ikakvih objanjenja, mirno pripio da u se ubiti ako me prisili da se vratim. Najzad je pristao, jer je zapravo bio blage udi. Odrao mi je govor u kojem je isticao kako je glupo htjeti 'ivjeti svojim ivotom' (tako je objasnio moju gestu, a ja ga nisam razuvjerio); dao mi je svu silu dobrih savjeta i uputa, zadravi iskrene suze koje su mu navirale. Poslije sam, poto je proteklo dosta vremena, dolazio redovno posjetiti majku, pa bih tada i njega sretao. Ti su mu odnosi, drim, dostajali. Ja se nisam na nj srdio, niti sam bio ogoren, ali sam bio u sebi pomalo tuan. Kad je umro, uzeo sam majku k sebi, a bila bi jo uvijek uza me da nije i ona umrla. Zadrao sam se dulje na poetku, jer je to zapravo bio poetak svega. Sada u se pouriti. Kad mi je bilo osamnaest godina, upoznao sam siromatvo, poto sam dotle ivio u obilju. Vrio sam razliite poslove. Bavio se svim i svaim da bih se prehranio. To mi je polo za rukom. I to prilino. No mene je zanimala jedna jedina stvar, a to je bila smrtna osuda. Htio sam poravnati svoje raune s onom riom sovom. Stoga sam se - kako se ono kae - dao na politiku. Nisam htio da budem zaraen kugom. To je, eto, sve. Vjerovao sam da drutvo u kojem ivim poiva na smrtnoj kazni i da, borei se protiv toga drutva, pobijam umorstvo. To sam vjerovao, drugi me potkrijepie u tom vjerovanju, a to je i velikim dijelom istina. Sloio sam se, dakle, s drugima koje sam zavolio i koje nisam prestao voljeti. Dugo sam ustrajao, a nema u Evropi zemlje za koju se nisam borio dijelei njezine brige i tenje. No pustimo to. Znao sam, dakako da i mi ponekad izriemo osude. No rekoe mi da je tih nekoliko mrtvaca potrebno da bi se dolo do poretka u kojem nitko nee nikoga ubijati. To je donekle istina, ali ja moda nisam sposoban da se odrim u vjerovanju takve vrste. No bilo kako mu drago, ja sam kolebao. Onda bih pomislio na sovu, i stvar je dalje funkcionirala. Sve do dana kad sam u

Maarskoj vidio jedno smaknue; omaglica koja je neko zgrabila dijete pomraila je sada oi zrelog ovjeka. Jeste li kad vidjeli strijeljati ovjeka? Niste. Dabome, to se obino vri uz pozivnicu, a publika je pomno probrana. Rezultat je, da znate, samo ono to se vidi na reprodukcijama slika, to pie u knjigama. Zavoj na o ima, stup i podalje nekoliko vojnika. A to nije istina. Znate li vi da odred streljaa stane na metar i pedeset od osuenoga? Znate li, da bi se delinkvent, da napravi dva koraka naprijed, sukobio s puanim cijevima? Znate li da na toj kratkoj udaljenosti streljai koncentriraju paljbu na predjel srca i da svi zajedno, svojim krupnim tanetima, izvrtaju rupu u koju bi mogla stati aka? Ne, vi to ne znate, jer se o tim pojedinostima nikad ne govori. Ljudski je san nepovrediv, on je vaniji od ivota za one koji boluju od kuge. Ljudima ne valja smetati kad spavaju. Bilo bi to neukusno, a nije li ope poznato da je prvo pravilo dobroga ukusa da neke stvari samo natuknemo, da ne inzistiramo. No ja nisam od onog dana dobro spavao. Ostao mi je u ustima lo okus i nisam prestao inzistirati, to e rei misliti. Tada sam uoio da sam sve te duge godine bio kuan premda sam bio duboko uvjeren da se borim protiv kuge. Uoio sam da sam neizravno odobrio smrt tisua i tisua ljudi; da sam tovie, izazvao tu smrt, odobravajui djela i principe koji su nuno dotle doveli. A drugi? Kao da im to nije smetalo ili bar sami od sebe nisu o tome nikad govorili. Meni se, naprotiv, grlo stezalo. Bio sam s njima, ali sam ipak bio sm. Kad bi se desilo da izrazim svoje skrupule, rekli bi mi da valja misliti na to to je na kocki. Iznosili su esto razloge koji su u prvi mah bili uvjerljivi, samo da progutam ono to nikako nije htjelo pro i niz grlo. Odgovarao sam da veliki kuni bolesnici (oni koji oblae crvene talare) imaju takoer izvrsnih razloga koje iznose u takvim prilikama; ako priznam viu silu i nudu, na to se pozivaju mali bolesnici neu moi da pobijem razloge na koje se pozivaju veliki. Nato bi me upozorili da, putajui crvenim talarima monopol nad osudama, dajemo njima u stvari pravo i jaamo njihove pozicije. No ja bih sebi onda govorio: ako jedanput popusti, nema vie razloga da se zaustavi. Sve mi se ini da mi je povijest dala pravo, jer se danas svi natjeu tko e vie svijeta poubijati. Svi su zahvaeni bjesnilom ubijanja i ne mogu drugaije. Za me svakako nije mudrovanje. Mene nisu zanimali razlozi nego rida sova; prljava ona zgoda, kad su prljava i kuna usta najavljivala ovjeku u lancima da e domala umrijeti; najavljivala i vodila rauna da se to doista izvri i da taj ovjek umre poto je noi i noi proveo u agoniji, ekajui otvorenih oiju da bude umoren. Mene zanima ona rupa u grudima. I ja sam, shvativi sve to, odluio da barem ja ne dam nikada, razumijete, nikada ni jedan jedini razlog kojim bi se potkrijepilo to odvratno klanje. Da, radije u biti slijep kod oiju, uporno, tvrdokorno, dok ne doe vrijeme da progledam. Odonda se nisam promijenio. Odavno se stidim, strahovito stidim to sam i ja bio neko ubojica, makar izdaleka, makar u najboljoj namjeri. Kako je prolazilo vrijeme, primjeivao sam da i oni koji su bolji od drugih, ne mogu odustati od ubijanja, bilo da ubijaju sami ili da putaju da se ubija, jer takva je logika u kojoj ive, jer se na tom svijetu ne moe maknuti a da ne ugrozi neiji ivot. Da, stidim se jo uvijek; saznao sam da smo svi odreda kuni, i tako sam izgubio mir. Traim ga i danas, nastojei da razumijem svakoga i da ne budem smrtni neprijatelj nikome. Ja znam samo to treba initi da ne bude kuan i da nam samo to moe pribaviti mir ili - u pomanjkanju mira - dobru smrt. To moe olakati ljudima njihovo breme. Pa ako ih ne moe spasiti, nanijet e im najmanje zla, a moda e im uiniti i malo dobra. Stoga sam, eto, odluio odbiti sve to izbliza ili izdaleka, s dobrih ili nevaljalih razloga, izaziva smrt ili je opravdava.

Stoga me i ta epidemija nije nauila niemu novom; nauila me samo to da mi je dunost boriti se na vaoj strani. Znam sasvim sigurno (da, Rieux, sve ja znam o ivotu, vidite i sami) da svaki nosi u sebi kugu, jer nitko na svijetu, ama ba nitko, nije prost od kuge. Znam da se ovjek mora neprekidno nadzirati da ne bi, u asu rastresenosti, dunuo blinjemu u lice i prilijepio mu infekciju. Prirodan je mikrob. Ostalo: zdravlje, potenje, istoa, ako hoete, sve je to uinak volje i to volje koja ne smije nikada stati. Poten je ovjek onaj koji nikoga ne inficira; to je onaj koji je najmanje rastresen. A treba dobrano volje i napete panje da ne bude nikada rastresen! Da, Rieux, naporno je bolovati od kuge. Zato su i svi tako umorni, jer su dan-danas svi odreda zaraeni. No zato i neki pojedinci koji se hoe kuge otresti doivljavaju krajnju premorenost od koje ih moe osloboditi samo smrt. Doavi dotle saznao sam i to da ne vrijedim vie za svijet i da sam od asa kad sam se odrekao ubijanja osuen na konano progonstvo. Drugi e krojiti povijest. Znam da ne mogu drugima ni suditi. Jasno! Meni neto nedostaje da bih mogao biti razuman ubojica. Nije to, dakle, nadmo . Ali ja sam pristao da budem ono to jesam; nauio sam biti skroman. Velim samo da na tom svijetu ima zala i rtava, i da treba nastojati, koliko je mogue, uskratiti poslunost zlu. To vam se moda ini jednostavno, pa i plitko; ne znam je li to jednostavno, ali znam da je istinito. Sluao sam tolika mudrovanja koja su mi umalo zavrtjela glavom i koja su smela dosta drugih glava u tolikoj mjeri da su privoljele na umorstvo. Tako sam shvatio da nedae ljudske izviru odatle to se ljudi jasno ne izraavaju. Kad sam to vidio, odluio sam da vidim i govorim jasno, da bih tako doao na pravi put. Stoga velim da ima zala, da ima rtava i nita vie. Ako, govorei tako, postanem i sam takvo jedno zlo, nee to biti svjesno ni dobrovoljno. Nastojim da budem neduni ubojica. To nije, kako vidite, velika ambicija. Trebalo bi da postoji i trea kategorija u koju bi uli istinski lijenici; no injenica je da ih rijetko nalazimo i da to mora biti teak zanat; zato sam odluio stati u svakoj prilici na stranu rtava kako bih smanjio tetu. Meu njima mogu bar razmiljati kako se ulazi u treu kategoriju, to e rei u mir. Tarrou je zavrio, mahao nogom i lupkao petom o terasu. Nakon utnje doktor se malo pridie i upita Tarroua ima li jasnu predodbu kakav je zapravo put kojim se dolazi do mira. - Da, to je put simpatije. Dva zvonca bolnikih kola odjeknu u daljini. Uzvici koji su maloprije bili nejasni i rastrkani, skupie se sada na kraju grada pokraj kamenog breuljka. U isto vrijeme zaulo se neto nalik na detonaciju. Onda se vratila tiina. Rieux nabroji dva treptaja svjetionika. Uini mu se da vjetri biva jai, a istoga asa osjeti dah mora koji bijae proet mirisom soli. Sad se jasno razabiralo kako valovi muklo diu o strme litice. - Mene zanima, ukratko reeno, kako se postaje svecem -zakljui Tarrou bez ikakve patetike. - No vi ne vjerujete u Boga. - Tono. No moe li ovjek biti svecem, a da Boga i nema? To je danas jedini problem za koji znam.

Najednom, s one strane gdje se ula vika, bijesnu velika svjetlost, a vraajui se strujom vjetra neka graja dopre do dvojice ljudi. Svjetlo smjesta omrkne i daleko, na kraju terasa, samo se jo neto crvenjelo. Kad je vjetar naas stao, razabrali su jasno muke krikove, zatim salvu, pa amor gomile. Tarrou je, ustavi, sluao. Nita se vie nije ulo. - Opet je bilo borbe na gradskim vratima. - Sada je gotovo - ree Rieux. Tarrou promrmlja da nikada nije gotovo i da e jo biti rtava, jer je takav red. - Moda - odvrati doktor - no vi znate da osjeam veu solidarnost prema pobijeenima nego prema svecima. Drim da nemam smisla za heroizam i svetost. Mene zanima kako da budem ovjekom. - Da, mi traimo istu stvar, samo sam ja manje ambiciozan. Rieux pomisli da se Tarrou ali, pa ga pogleda. Ali u nejasnom svjetlu neba vidje tuno i ozbiljno lice. Vjetar se opet podie, a Rieux osjeti na koi neku mlakost i mlitavilo. Tarrou se strese. - Znate li to bismo morali uiniti za prijateljstvo? - to god hoete - ree Rieux. - Da se okupamo u moru. 1 za budueg sveca to je dolian uitak. Rieux se smijeio. - S naim propusnicama moemo otii na lukobran. Na kraju krajeva, ipak je preglupo ivjeti samo u kugi. Da, ovjek se mora boriti za rtve i njihova prava. No ako prestane voljeti sve drugo, kakva korist od njegove borbe? - Da - ree Rieux - idemo. Domala zatim auto se zaustavi kraj eljezne ograde u luci. Izaao je mjesec. Mljeno nebo bacalo je svuda blijede sjene. Njima za leima dizao se grad na katove, a s te strane dopirao vrui i bolesni zadah koji ih je tjerao prema moru. Pokazae isprave straaru koji ih je dosta dugo ogledavao. Onda prooe kroz prostor prekrit bavama, kroz vonj ribe i vina te krenue prema lukobranu. Prije nego e stii onamo, najavi im blizinu mora miris joda i haluga. Onda ga zaue. Blago je umilo podno velikih blokova lukobrana, a kad se popee na njih, more im se uini gusto kao da je od baruna, gipko i glatko kao neka ivotinja. Smjestie se na hridima to su okrenute prema puini. More se nadimalo i polako sputalo. To mirno disanje stvaralo je na povrini uljaste odraze koje bi odmah zatim rastvaralo. No je pred njima bila beskrajna. Rieux koji je osjeao pod svojim prstima boginjavo lice hridi bijae proet nekim udnim blaenstvom. Okrenut prema Tarrouu on je na licu svoga prijatelja nazrijevao istu sreu koja nita nije zaboravljala, pa ni umorstvo.

Svukoe se. Rieux uroni prvi. More mu se isprva uini hladno, no kad je izronio, bilo je mlako. Poto se malo ispraakao, znao je da je more te veeri mlako, jesenski mlako, jer u to doba godine oduzima kopnu toplinu koja se nakupila dugih mjeseci. Plivao je pravilno. Udarci njegovih stopala ostavljahu za sobom bijelu pjenu, kao da je more provrelo; more je izmicalo du njegovih ruku da bi se priljubilo za njegove noge. Buan pljusak najavi da je i Tarrou zaronio. Rieux se okrene na lea i ostane nepomian, okrenut licem prema nebu koje bijae ispunjeno mjesecom i zvijezdama. Onda stade razabirati sve jasnije i jasnije klopot mora koji se u nonoj tiini i samoi neobino isticao. Pribliavao se Tarrouu, i doskora je doktor uo kako die. Rieux se okrene, dopliva do svog prijatelja i poe se kretati istim ritmom. Kako je Tarrou snanije napredovao, morao je ubrzati svoj tempo. Nekoliko minuta napredovahu istom brzinom i istom snagom, sami, daleko od svijeta, oslobodivi se napokon grada i kuge. Rieux se zaustavi prvi i oni se lagano stanu vraati, pourivi se samo jednom kad su uli u ledenu struju. Ne rekavi nita, ubrzae tada naglo kretnje, podbodeni i oinuti tim iznenaenjima. Ponovo odjeveni, oni krenue, a da nisu prozborili ni jednu rije. No imali su isto srce, a spomen na tu no bijae im drag. Kad su spazili u daljini kuginu strau, Rieux je znao da Tarrou govori u sebi, kao i on, da ih je kuga naas zaboravila da je to bilo dobro i da treba opet poeti nanovo.

*** Da, trebalo je poeti nanovo, jer kuga nije nikoga predugo zaboravljala. U mjesecu prosincu plamtjela je u prsima naih sugraana, usijala pe i napuila logore sjenama praznih ruku. Ukratko, nije zastala nego se kretala dalje svojim strpljivim, isprekidanim hodom. Vlasti su raunale s hladnim danima, nadajui se da e zaustaviti taj razvitak; ipak je kuga prevladala prve mrazove, a da joj godinje doba nije naudilo. Trebalo je jo ekati. Ali onaj koji mnogo eka, prestaje ekati, a itav je na grad ivio bez budunosti. to se tie doktora, prolazni onaj as mira i prijateljstva koji mu bijae dn, nije se ponovio. Otvorena je jo jedna bolnica, a Rieux se druio odsad samo s bolesnicima. Ipak je primijetio da u tom stadiju kad je bolest sve vie poprimala plunu formu, bolesnici lijeniku nekako pomau, olakavajui mu posao. Umjesto da se prepuste malaksalosti ili mahnitanju, kao ono u poetku, oni su sada, rekao bih, bolje uoavali svoje interese i traili sami to bi im moglo koristiti. Traili su neprestano vie tekuine, a svi su teili za toplinom. Mada je to za doktora bio isti napor, on bi se u tim prilikama osjeao manje sm. Potkraj prosinca Rieux primi od gospodina Othona, suca istraitelja, koji se nalazio jo uvijek u svome logoru, pismo u kojem veli da je njegova karantena prola, da uprava ne moe pronai datum njegova ulaska i da ga zacijelo dre u logoru pomutnjom. Njegova ena, koja je prije nekog vremena putena, prosvjedovala je na prefekturi gdje su je loe primili i rekli da je pomutnja isklju ena. Rieux posla Ramberta da intervenira i nekoliko dana poslije vidje gospodina Othona. Doista je

posrijedi bila pomutnja, a Rieux je malo i negodovao. No gospodin Othon, koji je u meuvremenu smrao, podie mlohavo ruku i ree, mjerei rijei, da se svatko na svijetu moe prevariti. Nato je doktor pomislio da se neto doista promijenilo. - to ete sada raditi, gospodine sue? Vai vas spisi ekaju... - ree Rieux. - Ne - odvrati sudac. - Htio bih uzeti dopust. - Da, zaista, morate se odmoriti. - To ne, htio bih se vratiti u logor. Rieux se zaudi: - Pa tek ste izali! - Nisam se dobro izrazio. Rekoe mi da ima dobrovoljaca koji rade u upravi logora. Sudac je malo kolutao oima nastojei poravnati jedan svoj uperak. - Razumijete, imat u neko zanimanje. I onda, glupo je to rei, no ja bih se u tom sluaju osjeao blii svome djeaiu. Rieux ga je gledao. Je li mogue da se u tim krutim i bezbojnim oima poinje odjednom nazrijevati neka blagost. No te su se oi nekud zamaglile izgubivi svoju metalnu istou. - Dakako - ree Rieux - ja u se za to pobrinuti. Kad elite... Doktor se doista pobrinuo, a ivot u kunome gradu poe dalje svojim tokom sve do Boia. Tarrou je nadalje pronosio gradom svoju djelotvornu mirnou. Rambert je povjerio doktoru da je posredstvom one dvojice mladia koji su obavljali strau uspostavio sa svojom enom potajno dopisivanje. Od vremena do vremena dobivao bi pismo. Ponudi Rieuxu da se okoristi njegovim sistemom, a doktor prihvati. Prvi put nakon dugih mjeseci napisa pismo, ali s najveim teko ama. Kao da je zaboravio jezik, nain izraavanja. Pismo ode. Odgovor nikako da stigne. Cottard je, meutim, uspijevao: obogaivao se malim svojim pekulacijama. to se tie Granda, boini praznici nisu mu se posreili. Boi je ove godine bio u stvari praznik pakla, a ne praznik evanelja. Duani prazni i lieni svjetlosti, tobonja okolada i prazne kutije po izlozima, mrka lica u tramvajima - nita od svega toga nije podsjealo na Boi prolih godina. U toj svetkovini u kojoj bi se neko nali na okupu svi ljudi, bogati i siromani, sada bijae mjesta samo za samotne i sramotne proslave koje bi sebi priutili neki povlateni pojedinci za teke pare, slavei Boi u kakvoj prljavoj jazbini, u stranjoj sobi kakva lokala, gdje ih' nitko nee vidjeti. Oni koji su ispunili crkve, vie su se tuili negoli Boga slavili. U sumornom i smrznutom gradu vrzlo se samo neto djece koja nisu znala to im prijeti. Ali nitko se nije usudio da im najavi negdanjega Boga, krcatog darovima, koji je star kao ljudski jad, ali je nov kao nada koja se netom zaela. U srcima svih bilo je mjesta samo za veoma staru i veoma sumornu nadu; onu koja spreava ljude da se prepuste smrti, pa je zapravo puka tvrdokornost kojom prianjamo uz ivot.

Prologa dana Grand je propustio doi na sastanak. Rieux se uznemirio i rano ujutro otiao k njemu, ali ga nije naao kod kue. Svi su bili uznemireni. Oko jedanaest sati doe u bolnicu Rambert da bi izvijestio doktora: spazio je Granda izdaleka, gdje luta ulicama sm, izoblien. Onda ga je izgubio s oka. Doktor i Tarrou odoe kolima da ga trae. U podne je bilo veoma hladno. Rieux je, izaavi iz kola, motrio iz daljine Granda koji se gotovo prilijepio za neki izlog pun grubo izdjelanih igraaka. Licem staroga inovnika suze su curkom curile. Te suze potresoe Rieuxa, jer ih je shvatio i jer ih je i sm osjeao u upljini svoga grla. Sjetio se kako se taj nesretnik bio vjerio pred boinim izlogom, kako se Jeanne bila na nj naslonila, da bi mu rekla da joj je drago. Zacijelo iz daleke prolosti, u samome srcu toga ludila dopire do Granda svjei glas mlade djevojke. Rieux je znao to stari ovjek toga asa misli, a isto je mislio i on: da je svijet bez ljubavi mrtav i da uvijek dolazi vrijeme kad nam dodija i zatvor, i posao, i hrabrost, pa traimo lice nekoga bia i srce proeto njenou. No sad ga je spazio u staklu. Ne prestajui plakati, on se okrene, nasloni se leima na izlog, da bi ga vidio gdje dolazi. - Ah, doktore! Ah, doktore! - ree. Rieux kimne glavom u znak da shvaa i odobrava, ali govoriti nije mogao. Ta je nevolja bila njegova, a srce mu se cijepalo od neizmjerne srdbe koja hvata ovjeka kad vidi bol koju i svi drugi osjeaju. - Da, Grand - ree. - Htio bih imati vremena da joj napiem pismo. Da sazna... i da bi mogla sretna bez grinje savjesti... Doktor je Granda odveo gotovo silom. Grand je putao da ga Rieux vue; nastavljao je, mucajui nesuvisle reenice: - Predugo to traje. ovjek ima potrebu da se pusti. Uvijek na silu, uvijek. Ah, doktore, ja sam naoko miran, je li? A uvijek sam troio silne napore da bih mogao biti bar normalan. I sada je previe. Zaustavi se, drui kao iba na vodi, luakog pogleda. Rieux ga uze za ruku. Gorjela je. - Moramo kui. No Grand mu se izmae, potri nekoliko koraka, onda stane, rairi ruke i pone se njihati, kao da e pasti. Onda se okrene oko svoje osi i ljosne na ledeni plonik, s licem uprljanim od suza to su jo uvijek tekle. Prolaznici gledahu izdaleka, ne usuujui se doi blie. Rieux morade uzeti staroga ovjeka u naruaj. Sada se u svom krevetu Grand guio: plua su mu bila zahvaena. Rieux je razmiljao. inovnik nema obitelji. Zato da ga otpremi u bolnicu? Njegovat e ga on sam, s Tarrouom... Grand je zabio glavu u jastuk; put je pozelenjela, oi ugasle. Ukoeno je gledao slabu vatricu koju je Tarrou zapalio u kaminu, sluei se ostacima nekog sanduka. Zlo je, ree. Iz dubine zapaljenih plua dopiralo je udno pucketanje koje bi popratilo sve to je govorio. Rieux mu

preporui da uti i ree da e se vratiti. Bolesnik se udno nasmijei, a s tim posmijehom razlije se njegovim licem neka vrsta njenosti i ganua. Namigne s nategom i ree: Ako se izvuem, kapu dolje, doktore! No gotovo odmah zatim svlada ga malaksalost. Nekoliko sati kasnije Rieux i Tarrou naoe bolesnika gdje se uspravio u krevetu, a doktor se prepade, razabravi na njegovu licu, kako brzo napreduje bolest koja ga iznutra ee i pali. No inilo se da je prisebniji; smjesta je zamolio, glasom koji je bio neobino upalj da mu donesu rukopis koji bijae stavio u ladicu. Tarrou mu dade papire koje pritisne na grudi, a da ih nije ni pogledao. Onda ih prui doktoru, nutkajui ga kretnjom da ita. Bio je to kratak rukopis: pedesetak stranica. Doktor ga prelista i shvati da je na svim tim listovima ispisana ista reenica: prepisana, preraivana, proirena ili skra ena - unedogled. Bez odaha sretahu se pojedine rijei i rasporeivahu sad ovako sad onako: mjesec svibanj, amazonka, drvoredi Bulonjske umice. Bilo je tu i objanjenja, koja su ponekad bila nerazmjerno dugaka, bilo je i varijanata. Ali na posljednjoj stranici, jedna je paljiva ruka napisala tintom koja se jo nije sasvim osuila: Draga moja Jeanne, danas je Boi... Nad tim se nalazila, kaligrafirana, posljednja verzija reenice: itajte, ree Grand. I Rieux je itao: Lijepoga svibanjskoga jutra vitka je amazonka, jaui divnu alazansku kobilu, kasala, usred cvijea, drvoredom Bulonjske umice. - Je li to ono pravo? - upita stari grozniavim glasom. Rieux ne podie oi. - Ah - opet e bolesnik uzbueno. - Znam, to ete rei: lijepoga jutra, lijepoga nije prava rije! Rieux ga primi za ruku na pokrivalu. - Pustite, doktore. Neu imati vremena... Njegove se grudi tegobno dizahu i sputahu; onda najednom krikne: - Spalite ga! Doktor je krzmao, no Grand ponovi svoj nalog s tako stranim izrazom i tako bolnim glasom da je i Rieux bacio listie u vatru koja je bila gotovo ugasla. Odaja se rasvijetli, a kratkotrajna toplina naas se razli prostorijom. Kad se doktor vratio bolesniku, leao je okrenuvi lea, a licem je gotovo doticao zid. Tarrou je gledao kroz prozor, kao da ga se to ne tie. Poto je ubrizgao serum, Rieux priopi svome prijatelju da Grand nee preivjeti no, a Tarrou ponudi da e on ostati. Doktor prihvati. Misao da e Grand umrijeti progonila ga je itavu no. No sutradan ujutro Rieux nae bolesnika gdje sjedi u krevetu i razgovara s Tarrouom, Groznice je bilo nestalo; ostali su samo tragovi ope iscrpljenosti. - Ah, doktore - govorio je inovnik - nisam dobro uinio. No ja u iznova poeti. Svega se sjeam. Vidjet ete., - ekajmo - ree doktor Tarrouu.

Ali u podne stanje je bilo isto. Naveer je Grand tako rei spaen. Rieux nije to uskrsnue mogao nikako objasniti. Nekako u isto doba dovedoe mu bolesnicu koja mu se uinila izgubljenom pa ju je dao izolirati im je stigao u bolnicu. Mlada je djevojka bila u punom deliriju, ustanovljeni su svi simptomi plune kuge. No sutradan ujutro groznica je neto opala. Doktor je i ovaj put (kao u Grandovu sluaju) drao da je to jutarnja remisija koju je - prema steenom iskustvu - smatrao loom prognozom. Ali u podne groznica se nije ponovno digla. Naveer je porasla samo za nekoliko desetina, a drugoga je jutra sasvim nestala. Mlada je djevojka, iako slaba u svom krevetu slobodno disala. Rieux ree Tarrouu da je spaena protiv svih pravila. No tokom sedmice zabiljeena su na Rieuxovom odjelu etiri takva sluaja. Potkraj iste sedmice stari astmatiar do eka doktora i Tarroua sa svim znacima velike uzrujanosti. - Evo ga na, opet izlaze! - Tko? - Ma takori! Od mjeseca travnja nije bio otkriven ni jedan uginuli takor. - Zar e to opet poeti? - upita Tarrou doktora. Stari je trljao ruke. - Da vidite kako tre! Milina ih je pogledati. Vidio je dva iva takora gdje ulaze u njegovu kuu kroz ulina vrata. A susjedi su mu priali da su se i kod njih ivotinje opet pojavile. Iz nekih je baraka dopiralo opet vrljanje koje se odavno nije ulo, pa su ljudi na nj zaboravili. Rieux je ekao da budu objavljeni statistiki podaci, kao svake nedjelje. Oni su otkrili da je bolest posljednjih sedam dana nazadovala.

PETI DIO Premda je taj nagli uzmak bio nenadan, nai se sugraani nisu pourili da se tome povesele. Mjeseci koje su prebrodili poveali su njihovu elju i udnju za osloboenjem ali su ih nauili oprezu; nauili su ih da raunaju sve manje i manje s brzim koncem epidemije. Ta je nova injenica bila glavna tema razgovora, a u srcima se zae velika nada koju ljudi ne htjedoe priznati. Sve je ostalo potisnuto u pozadini. Nove rtve kuge kao da manje znae, usporedimo

li ih s neuvenom injenicom da je statistika opala. Jedan od znakova nove ere zdravlja (kojoj se nisu otvoreno nadali, ali su je ipak u potaji ekali) bijae da su nai sugraani rado govorili (premda su naoko bili ravnoduni) kako e reorganizirati svoj ivot nakon kuge. Svi su bili sloni u tome da se udobnosti negdanjeg ivota nee vratiti odjednom i da je lake razarati negoli graditi. Drali su naprosto da bi se opskrba mogla malko popraviti, pa bi na taj nain bili osloboeni najpreih briga. Ipak se u stvari, ispod tih bezazlenih primjedaba razmahala bezumna nada, razmahala u tolikoj mjeri da su to nai sugraani ponekad osjetili i smjesta uzmakli, istiui da, bilo ovako ili onako, sutra svakako nee biti osloboeni. I doista, kuga nije prestala sutradan, ali je - prema svim znacima - poputala bre nego to bi ovjek razborito mogao o ekivati. Prvih dana mjeseca sijenja, neobino je zahladnjelo, inilo se da se studen kristalizirala oko grada. A ipak, nikada nebo nije bilo tako plavo. Dane i dane njegov bi nepromjenljiv ledeni sjaj obasjavao grad bez prekida. U tom pro ienom zraku kuga bi se za tri nedjelje opadajui postepeno iscrpla, jer su leevi to ih je nizala bili sve malobrojniji. Za kratko vrijeme izgubila je gotovo svu onu snagu koju je bila nagomilala dugih mjeseci. Gledajui kako je promaila plijen, tako rei siguran (eto Granda ili one mlade djevojke), kako bjesni u nekim predjelima grada kroz dva ili tri dana, dok je iz drugih potpuno nestala, kako kosi ivote u ponedjeljak, dok joj u srijedu gotovo svi izmiu, gledajui kako se zadihala ili jurnula, ovjek bi rekao da se poremetila i rastrojila od slabosti i umora, da gubi istodobno i vlast nad sobom i suverenu, matematiku djelotvornost kojom se njezina snaga odlikovala. Castelov je serum zabiljeio najednom itavu seriju uspjeha kakvih dotada nije imao. Svaka mjera koju bi poduzeli lijenici (a koja prije ne bi urodila nikakvim rezultatom), sada je najednom bila stopostotno uspjena. inilo se kao da sada ljudi progone kugu i da njezina nagla slabost tvori snagu tupoga oruja kojim su se dotle protiv nje borili. Samo od vremena do vremena ona bi se ipak upela i tako rei slijepim trzajem pokosila tri ili etiri bolesnika koji su imali ozdraviti. To su bili ljudi, koji - tono rije - nemaju sree. Ljudi koje je posmicala onda kad je nada bila najvea. Takav je zlosretnik bio sudac Othon koga su morali evakuirati iz logora, a Tarrou ree za nj da se nije rodio pod sretnom zvijezdom, ali se nije moglo znati je li pritom mislio na njegovu smrt ili na njegov ivot. No u cjelini, zaraza je uzmicala na itavoj fronti, slubena priopenja to su bila potakla nadu (koja isprva bijae skrovita i bojaljiva) potkrijepie sada javnost u miljenju da je pobjeda sigurna i da bolest naputa svoje pozicije. Uistinu je teko bilo rei je li to pobjeda. Moglo se samo kazati da bolest odlazi kao to je bila dola. Strategija koja joj je suprotstavljena nije se promijenila: juer je bila neuspjena, dok je danas oevidno uspjena. Prevladavao je dojam da se bolest istroila ili da se moda povlai, poto je postigla sve to je htjela. Njezina je uloga bila u neku ruku dokrajena. Ipak bi ovjek rekao da se u gradu nije nita promijenilo. Ulice koje su danju bile jo uvijek tihe i mirne, oivjele bi naveer kad bi ih napunila ista ona gomila; tek to se sada u njoj isticahu ogrtai i slubeni znakovi. Kinematografi i kavane poslovahu kao i prije. No gledajui pomnije, primijetio bi da lica nisu tako zgrena, da se katkada ak smijee. To bi bilo povod da se ustanovi kako se dosad nitko na ulici nije smijeio. Faktino je u gustoj kopreni koja je mjesece i mjesece zakrivala grad, nastala najednom pukotina, a svakoga je ponedjeljka mogao po novostima radija svatko razabrati da se ta simbolina pukotina iri i da e ljudi moi konano odahnuti. No to je olakanje bilo sasvim negativno, a nisu ga htjeli jasno i glasno izraziti. No dok prije ne bi vjerovao, uvi da je krenuo vlak, da je stigao brod ili da e na primjer automobilski promet biti uspostavljen -

sada bi, polovicom sijenja, takva vijest bila primljena bez ikakva uenja. To zacijelo nije bilo mnogo. No ta je nijansa izraavala u stvari injenicu da su nai sugraani prevalili golem put na putu nade. Moe se kazati, uostalom da je vladanje kuge prestalo stvarno onoga asa kad je postala moguom najmanja nada. Ipak ne valja zaboraviti da su itav sijeanj nai sugraani reagirali dosta proturjeno. Tonije reeno, oni su kolebali izmeu ugodnog uzbuenja i potitenosti. Tako su zabiljeeni novi pokuaji bijega i to ba u asu kad su statistike bile najpovoljnije. Vlasti su se tome jako zaudile; zaudili su se i sami straari, jer su ti pokuaji veinom uspjeli. No ljudi koji su bjeali u taj as, povodili su se u biti za veoma prirodnim osjeajima. U jednima je kuga usadila tako dubok skepticizam da ga nisu mogli iupati. Tu je nada bila nemona. I sada, kad je kugi odzvonilo, oni su i dalje ivjeli po njezinim zakonima. Bili su u zakanjenju prema dogaajima. Drugi naprotiv koji su se ponajvie regrutirali iz redova onih koji dotada ivljahu odijeljeno od ljubljenog bia, ti su nakon duge odijeljenosti i malaksalosti planuli grozniavom nadom i takvom nestrpljivou da su izgubili svaku vlast nad sobom. Zahvatila ih je neka vrsta panike kad su pomislili da bi, tako blizu cilju mogli umrijeti i ne vidjeti vie ljubljeno bie, pa im duge patnje i muke ne bi bile naplaene. Dok su kroz mjesece podmuklo, tiho i uporno, usprkos tamnici, usprkos egzilu, ustrajali u svom ekanju, sada je prvi traak nade dostajao da razori ono to niti strah, niti oaj nisu mogli nagristi. Uprli su kao luaci, jurnuli su da preteknu kugu ne mogavi izdrati do kraja njezin tempo hoda. U isto vrijeme iskazae se, uostalom sami od sebe, neki znakovi optimizma. Tako je na primjer zabiljeen osjetljiv pad cijena. Sa posve ekonomskog stajalita to se kretanje cijena nije moglo objasniti. Tekoe bijahu iste, formalnosti karantene ostadoe na snazi, a opskrba grada nije nipoto postala bolja. To je bila posve psiholoka pojava, kao da uzmak kuge pobuuje svuda odjeke. U isto vrijeme optimizam je dohvatio i one koji su prije ivjeli u grupama, a bolest ih je prisilila da se raziu. Oba samostana u gradu vraahu se normalnom ivotu, okupljajui natrag svoje lanove. Isto je bilo s vojnicima; oni se ponovo sabrae u kasarnama koje su ostale slobodne. Za njih je opet zapoeo obian garnizonski ivot. Te male injenice bijahu veliki znaci. Puanstvo je ivjelo u tom pritajenom uzbuenju sve do 25. sijenja. Te sedmice statistika pade tako nisko da je nakon savjetovanja s lijenikom komisijom prefektura objavila da se moe smatrati daje epidemija zaustavljena. Komunike je, istina, dodao da s obzirom na oprez koji e puanstvo zacijelo pravilno ocijeniti, gradska vrata ostaju zatvorena jo dvije nedjelje, a zatitne se mjere imaju odravati itav mjesec. Ako se za to vrijeme pokae najmanji znak po kojem bi se moglo zakljuiti da bi se opasnost mogla vratiti; bit e odran status quo s popratnim mjerama. No svi su bili sloni i jednoduni da je to puki stilistiki dodatak, a naveer 25. sijenja, ispuni itav grad radosno gibanje. Da bi se pridruio opem veselju, prefekt izda nalog da se uspostavi javna rasvjeta kao u doba zdravlja. Rasvijetljenim ulicama, pod hladnim i vedrim nebom, nai sugraani nagrnue napolje, skupljajui se u bune i nasmijane grupe. Na mnogim kuama ostadoe, dodue, kapci zatvoreni, a mnoge obitelji provedoe u utnji vee koje drugi ispunjahu krikom i vikom. Ipak je mnogim ucviljenim biima takoer odlanulo, bilo da su se prestali bojati za druge roake, da i oni ne umru od kuge, bilo da je prestala bojazan za njihov vlastiti ivot. No obitelji koje su se najvie tuile od opeg veselja bijahu bez sumnje one koje su u taj as imale kojega lana u bolnici, i one koje su taj as doekale u karanteni, bilo u logoru ili kod kue, ekajui da epidemija zavri za njih, kao to je zavrila za druge. I tu su ljudi osjeali nadu, ali su je tako rei spremali, drali su je u

rezervi; nisu htjeli dirati u tu zalihu, niti je troiti, dok nemaju zaista pravo da to ine. To ekanje, to utljivo bdjenje, na pola puta izmeu agonije i radosti, inilo im se usred opega slavlja jo okrutnije. No ti izuzeci nisu okrnjili zadovoljstvo ostalog svijeta. Kuga, istina, nije jo prola. Ona e to i dokazati. Ipak su svi u duhu gledali nekoliko sedmica unaprijed, zamiljajui vlakove koji krenue beskrajnim tranicama, brodove koji prosijecaju more, plovei svijetlom puinom. Sutradan e svi biti mirniji, a javit e se nanovo i sumnja. No sada je itav grad u gibanju, svi naputaju zatvorena mjesta, mrana i nepokretna, gdje su se bili ukorijenili i okamenili. Grad je ponovo krenuo sa svojim tovarom preivjelih stanovnika. Te veeri, Tarrou i Rieux, Rambert i drugi stupahu usred mnotva, osjeajui da i njima izmie tlo pod nogama. Dugo jo poto su napustili bulevare Tarrou i Rieux sluahu odjeke toga veselja, dok su prolazili pustim ulicama, pokraj kua sa zatvorenim kapcima. A kako su bili umorni, nisu mogli odijeliti patnje to se nastavljahu iza tih kapaka od bunoga veselja koje se podalje nadimalo ulicama. Osloboenje koje se pribliava imalo je lice nasmijano i suzno. Jednoga trenutka, kad je radosna buka bila neto porasla, Tarrou se zaustavi. Mranim plonikom hitjela je neujno neka spodoba. Bijae to maka, prva maka koju je vidio od proljea. Zaas je stala usred ceste, kao da koleba, liznula apu, digla je naglo prema desnome uhu i, nastavivi svoju utljivu trku, nestala u noi. Tarrou se nasmijei. I onaj e stari biti zadovoljan. Ali u asu kad se inilo da se kuga udaljuje, vraajui se u svoju neznanu jazbinu odakle bijae izala bezglasno i tiho, nalazio se u gradu bar jedan ovjek kojega je taj odlazak zaprepastio, a to je prema svjedoanstvu Tarrouovih zapisa - bio Cottard. Istini za volju moramo rei da ti zapisi postaju dosta bizarni i to od asa kad statistike poinju padati. Je li to umor, no rukopis postaje teko itljiv, a pisac skae odvie esto s jednoga predmeta na drugi. Uz to se deava i to prvi put da zapisima nedostaje objektivnost, a javljaju se sve vie lina razmatranja. Tako usred dosta dugih pasusa koji se odnose na Cottardov sluaj nalazimo izvjetaj o starome s makama. Ako je Tarrouu vjerovati, kuga nije okrnjila potovanje to ga je gajio za tu osobu koja ga je zanimala prije epidemije, a poslije ga na alost nije mogla zanimati, premda njegova, Tarrouova, dobrohotnost nije bila u pitanju. Jer on je nastojao da ga opet pronae. Nekoliko dana nakon one veeri 25. sijenja, stao je na ugao uliice. Make bijahu na licu mjesta, grijui se u lokvama sunca. One su tono dole na sastanak. No u odreeno doba kapci ostadoe uporno zatvoreni. Iduih dana Tarrou ih ne vidje ni jedan jedini put otvorene. Odatle je zaudo zakljuio da je stari ili mrtav ili se razljutio; ako se pak naljutio, to je stoga to je drao da ima pravo i da mu je kuga uinila krivo; no ako je mrtav, nadaje se u njegovu sluaju pitanje (kao u sluaju staroga astmatiara) nije li to bio svetac? Tarrou je drao da nije, ali je ocijenio da je starev sluaj indikacija. Moda, primjeuje u zapisima, nije mogue dostii potpunu svetost, nego samo neto priblino. U tom sluaju trebalo bi se zadovoljiti skromnim i milosrdnim satanizmom. Nalazimo i brojne, esto rasijane opaske koje su sveer ispremijeane s opaanjima to se odnose na Cottarda, a jedne se tiu Granda koji je, meutim, ozdravio i dao se na posao, kao da se nita nije dogodilo, dok se druge bave majkom dr. Rieuxa. Neto razgovora to ih izmeu nje i Tarroua opravda zajedniko stanovanje, dranje stare ene, njezin smijeak, njene opaske o kugi - sve je to pomno zabiljeeno. Tarrou osobito istie kako je gospoa Rieux tiha i povuena; kako umije da svaku stvar zaodjene jednostavnim rijeima; kako naroito voli neki prozor od stana koji gleda na mirnu ulicu, pored kojeg bi naveer sjedala

drei se uspravno, mirnih ruku i paljiva pogleda, dok ne bi suton ispunio odaju, uinivi od nje crnu sjenu u sivoj svjetlosti koja bi pomalo tamnjela rastvarajui nepokretnu siluetu; kako se lagano kree iz jedne sobe u drugu; kako je dobra, premda pred njim nije nikada tu dobrotu konkretno pokazala, ali ona iskri iz svega to ini ili govori, pa je on - Tarrou -prepoznaje; i kako na koncu ta ena - po njegovu miljenju -sve zna i spoznaje, premda nikad ne mudruje i kako se tolikom utnjom i sjenom moe takmiti s bilo kakvom svjetlou, pa bila to i kugina svjetlost. Tu, meutim, Tarrouov rukopis otkriva udne simptome poputanja. Reci to slijede teko su itljivi, a da bi se jo jasnije vidjelo kako pieva disciplina poputa, posljednje su rijei ujedno prve koje imaju sasvim osobnu notu: Takva je bila moja majka. Volio sam u njoj tu povuenost; njoj sam se htio uvijek vratiti. Ima osam godina to je mrtva, a ne mogu rei da je umrla. Povukla se malo vie nego obino, to je sve, a kad sam se okrenuo, nisam je vie naao. No red je da prozborimo o Cottardu. Otkako je statistika bila u opadanju, on je nekoliko puta dolazio Rieuxu u pohode, pozivajui se na razne izlike. U stvari je svaki put pitao Rieuxa kakva je prognoza o kretanju epidemije. Drite li vi da moe jednostavno stati, iznenada, i nikome nita? Bio je u toj stvari skeptian ili je bar tako govorio. No kako se ponovo raspitivao, moglo se zakljuiti da njegova skepsa nije tako vrsta. Sredinom sijenja Rieuxovi su odgovori bili dosta optimistini. No mjesto da se tome raduje, Cottard je reagirao razliito, kako koji dan, no dok bi jednom bio samo zlovoljan, drugi bi put bio utuen. To je navelo doktora da mu kae kako je usprkos povoljnim indikacijama to ih daju statistiki podaci, bolje priekati i ne klicati zasad: Pobjeda! - Drugim rijeima - primijetio je Cottard - nita se ne zna, to bi moglo opet uzeti maha, od danas na sutra? - To je mogue, kao to je mogue i to da se proces ozdravljenja ubrza. Ta je neizvjesnost koja je druge ljude uznemirivala, Cottarda vidljivo umirila, a pred Tarrouom on je s trgovcima svoje etvrti zapodijevao razgovore u kojima je nastojao propagirati Rieuxovo miljenje. To, uistinu, nije bilo teko. Jer nakon groznice prvih pobjeda, u mnoge se duhove vratila sumnja koja e nadivjeti i ugodno uzbuenje izazvano prefektovom izjavom. Cottardu se vraala sigurnost kad bi opaao tu nesigurnost, kao to bi drugi puta klonuo duhom. Da, govorio je Tarrou, na koncu e otvoriti vrata. I vidjet ete, svi e dii ruke od mene! Do 25. sijenja svi su primjeivali kako je njegova ud prevrtljiva. Dane i dane ivio bi u neprijateljstvu sa svima, a znamo kako se dugo trudio da se pomiri sa svojim susjedima i stekne drutvene veze. Sad se, bar naoko, povlaio od svijeta, i to sasvim iznenada, ivei odjednom kao divljak. Ne bi ga vidio vie u restoranu, ni u kazalitu, ni u kavanama koje je volio. Ipak se inilo da to nije onaj skromni, tihi i umjereni ivot koji je neko provodio. Sada je ivio sasvim za sebe u svome stanu, a jelo bi dao donositi iz oblinje gostionice. Izlazio je jedino naveer i to kradomice, da kupi to mu je potrebno i da izaavi iz duana - nestane u samotnim ulicama. Ako bi ga na tim etnjama Tarrou sreo, izvukao bi iz njega jedva koju rije. Onda, bez prijelaza, postao bi opet drutven, obilno bi raspravljao o kugi, pitaju i svakoga za miljenje, ponirui rado svake veeri u more mnotva. Na dan prefektove izjave nestade ga potpuno iz prometa. Dva dana poslije sretne ga Tarrou gdje lunja ulicama. Cottard ga zamoli da ga otprati do njegova predgraa. Taroou, koji se toga dana osjeao umorniji nego inae, nije se odmah odluio. No Cottard je navaljivao. inilo se

da je vrlo uzrujan, jer je mlatarao rukama, govorei brzo i glasno. Upitao je svoga druga misli li da je prefektovom izjavom kuga dokrajena. Tarrou je dakako drao da izjava upravne vlasti sama po sebi nije dovoljna da ukine epidemiju, no moe se zaklju iti na temelju zdravoga razuma da e - ako se ne dogodi neto nepredvieno - epidemija doskora prestati. - Da - ree Cottard - neto nepredvieno! A uvijek se dogaa neto nepredvieno. Tarrou ga upozori da prefektura, u neku ruku predvia nepredvieno, jer odreuje rok od dvije nedjelje, i tek e nakon toga otvoriti grad. - I dobro je uinila - ree Cottard, mrk i uzrujan - jer kako stvari stoje, moglo bi se dogoditi da ne bude nita. Tarrou izjavi da je to mogue, ali istakne da je bolje ivjeti u nadi da e grad biti doskora otvoren i da e se normalni ivot doskora vratiti. - Recimo da hoe - odvrati Cottard - recimo! No, to vi smatrate normalnim ivotom? - Pa, novi filmovi u kinu - ree Tarrou smijeei se. Ali se Cottard nije smijeio. Htio je znati moe li se pretpostaviti da kuga nije u gradu nita promijenila, da e sve tei kao prije, to jest kao da se nita nije dogodilo. Tarrou je bio miljenja da je kuga promijenila grad i da ga nije promijenila, no da e nai sugraani htjeti da se vladaju kao da se nita nije promijenilo; to svakako jest i to e biti njihova najjaa elja te prema tomu nee u jednu ruku biti nita promijenjeno; no kako se u drugu ruku ne moe sve zaboraviti, ma kako napinjali volju, kuga e ostaviti tragove, ako ne drugdje, a ono u ljudskim srcima. No mali rentijer izjavi jasno i glasno da ga srce ne zanima da je srce, tovie, njemu deveta briga. Njega zanima nee li sama organizacija biti preinaena; hoe li, na primjer, svi uredi funkcionirati kao prije. 1 Tarrou morade priznati da o tome ne zna nita. Dri samo da e po svoj prilici sve javne ustanove, koje su za vrijeme epidemije poremeene, imati dosta muke dok se opet pokrenu. A moglo bi se ustvrditi i to da e se nadati mnogi novi problemi koji e u najmanju ruku izazvati neku reorganizaciju. - Ah - ree Cottard - to je zaista mogue. Svi e morati poeti iznova. Bili su stigli do Cottardove kue. Cottard je nekako ivnuo, trudio se da gleda stvari optimistiki. Zamiljao je kako se grad vraa ivotu, ali brie prolost da bi poeo sasvim iznova. - Dobro - ree Tarrou. - Moda e se na koncu i vae stvari nekako urediti. Jer, eto, na neki nain poinje novi ivot. Bijahu pred vratima i rukovahu se. - Imate vi pravo - govorio je Cottard koji se sve vie uzbuivao - bilo bi fino poeti sasvim iznova. Ali iz mranog hodnika pojave se uto dvojica ljudi. Tarrou nije pravo ni uo kako se njegov drug pita to e ovdje te ptiice, kad su ve ptiice (koje su bile nalik na inovnike u nedjeljnom odijelu) zapitale Cottarda zove li se zaista Cottard, a ovaj se, muklo kriknuvi,

naglo okrenu i nesta u mraku, prije nego su stranci i Tarrou imali vremena da izvedu najmanju kretnju. Kad se iznenaenje sleglo, Tarrou upita onu dvojicu to ele. Oni zauzee uljudno rezerviran stav, rekavi da se radi o informacijama, nato krenue odmjerenim korakom u smjeru kojim je krenuo Cottard. Vrativi se kui, Tarrou je pribiljeio taj prizor i dodao da je jako umoran, to se dovoljno razabire iz rukopisa. Dodao je jo da ima mnogo posla, ali da to nije razlog da ovjek ne bude spreman. Stoga se pita: je li on zaista spreman? Nato je odgovorio (i tu svravaju Tarrouovi zapisi) da je uvijek danju ili nou jedan sat i as kad je svaki ovjek kukavica, a on se boji samo toga sata i asa.

*** Sutra, nekoliko dana prije nego to e se otvoriti gradska vrata, dr. Rieux vraao se o podne kui, pitajui se hoe li nai telegram koji je oekivao. Premda su dani bili isto tako tegobni kao u najgore doba kuge, blisko osloboenje rasprilo je itav njegov umor. Opet se nadao i tome se radovao. Ne moe ovjek uvijek napinjati volju, uvijek i svagda, biti uvijek uporan; prava je srea kad se napokon moe prepustiti osjeaju i razvezati poput cvjetne kie i vijenca onaj snop sila koji se svezao za borbu. Ako je telegram koji eka povoljan, Rieux moe poeti iznova. A njemu se inilo da svi poinju iznova. Prolazio je kraj vratareve loe. Novi mu se pazikua nasmijei iza stakla. Uspinjui se stubama, Rieux je gledao u duhu njegovo lice, blijedo od umora i oskudice. Da, poet e iznova kad zavri apstrakcija i ako bude malo sree... No uto je otvorio vrata, a mati mu doe u susret i priopi mu da gospodinu Tarrouu nije dobro. Ujutro je ustao, ali nije mogao izai, pa je upravo opet legao. Gospoa je Rieux bila nemirna. - Moda nije nita ozbiljno - ree njezin sin. Tarrou se pruio koliko je dug, teka je njegova glava izdubla jastuk, snani se prsti isticahu ispod debljine pokrivaa. Imao je groznicu, boljela ga je glava. Ree Rieuxu da su simptomi neodreeni, ali da bi mogla biti i kuga. - Ne, zasad nema nita - ree Rieux poto ga je pregledao. No Tarroua je muila strana e. U hodniku ree doktor majci da je to moda poetak kuge. - Oh - ree ona - to nije mogue. Sada... I odmah zatim:

- Zadrimo ga ovdje, Bernard. Rieux je razmiljao. - Nemam pravo to uiniti - ree. - No gradska e se vrata otvoriti. Drim da bi to bila prva povlastica, kojom bih se okoristio, da ti nisi ovdje. - Bernard - ree ona - zadri nas oboje. Zna da sam upravo cijepljena po drugi put. Doktor ree da je Tarrou ponovo cijepljen, no da je moda, onako umoran, propustio posljednju injekciju ili je zaboravio neke mjere opreza. Onda ode u svoj kabinet. Kad se vratio u sobu, Tarrou vidje da dri goleme ampule cjepiva. - Ah, to je! - ree. - Nije, ali zbog opreza. Tarrou ne odgovori, nego prui ruku da bi se podvrgao beskrajnoj injekciji koju je sm davao drugim bolesnicima. - Vidjet emo veeras - ree Rieux i pogleda Tarroua u lice. - A izolacija? - Nije nipoto sigurno da imate kugu. Tarrou se nasmijei na silu. - To je prvi put da vidim gdje dajete serum a da niste naredili da se bolesnik izolira. Rieux se okrene. - Moja mati i ja emo vas njegovati. Ovdje e vam biti bolje. Tarrou zauti, a doktor, koji je spremao ampule, poeka dok e progovoriti i tek se onda okrenu. Poe prema postelji. Bolesnik ga je gledao. Njegovo je lice bilo izmoreno, ali njegove sive oi bijahu mirne. Rieux mu se nasmijei. - Spavajte, ako moete. Domala u se vratiti. Stigavi do izlaza, zau Tarrouov glas koji ga je dozivao. Okrene se prema njemu. No Tarrou kao da se borio sa sobom bi li izrekao ono to je imao da kae. - Rieux - progovori najzad - morat ete mi sve rei. Meni to treba. - Ja vam obeavam.

Bolesnik iskrivi svoje masivno lice kao da se ho e nasmijeiti. - Hvala. Nije mi do umiranja. Borit u se. No ako je igra izgubljena, hou da postignem dobar svretak. Rieux se prignu i stisne ga za rame. - Ne - ree. - Da bi ovjek postao svetac, mora ivjeti. Boriti se. Kroz dan je studen to je bila dosta osjetljiva neto popustila, ali bi poslije podne ustupila mjesto estokim pljuskovima i tui. Pred sumrak se nebo malko razvedrilo, a studen opet pritisnu. Rieux se vrati kui naveer. Ne skinuvi ogrta, ode u sobu svoga prijatelja. Mati je plela. Tarrou se, rekao bih, nije makao s mjesta. Ali njegove usne koje pobijeljee od groznice otkrivahu borbu koju je upravo vodio. - Dakle? - upita doktor. Tarrou slegnu tekim ramenima, pruivi ih malo van. - Dakle - ree - gubim igru. Doktor se nagnuo nad njega. Limfne su lijezde natekle ispod vrele koe, a prsni ko kao da odjekuje svim tropotima podzemne kovanice. Tarrou je pruao dvije serije simptoma to je bilo u neku ruku udno. Rieux ree, uspravljajui se, da serum jo nije imao vremena da potpuno doe do izraaja. Ali val groznice to je zapljusnuo bolesnikovo grlo, potopi ono nekoliko rijei to je imao da kae. Rieux i njegova majka smjestie se nakon veere pokraj bolesnika. No je za nj poela u borbi, a Rieux je znao da e ta borba s anelom kuge trajati do zore. Tarrou je imao vrsta ramena i iroke prsi, ali to nije bilo njegovo najbolje oruje, nego krv koja je netom briznula pod Rieuxovom iglom, a u toj krvi ono to je prisnije od due i to nikakva znanost ne bi mogla razotkriti. A on, doktor, mora gledati prijatelja kako se bori i nita! Ono to e poduzeti, apscese koje e eventualno izazvati, tonikum koji valja davati - nekoliko mjeseci ponovljenih neuspjeha nauie ga koliko sve to vrijedi. Jedina je njegova zadaa pruiti priliku sluaju kojega esto ne bi ni bilo da nije izazvan. Jer doktor se naao pred slikom kuge koja ga je zbunjivala. Opet se jednom trudila da smete i obezglavi strategiju koja je protiv nje upotrijebljena: pojavljivala se ondje gdje je nitko nije oekivao, da bi nestala ondje gdje se naoko bila smjestila. Tarrou se borio nepokretan. Ni jedan jedini put nije suprotstavio bezglavo gibanje i nemir nasrtajima bolesti, borei se samo itavom svojom masivnou i itavom svojom utnjom. Ni jednom nije progovorio, priznajui tako, na svoj nain, da ne moe vie biti rastresen. Rieux je samo pratio pojedine faze gledajui oi svoga prijatelja: sad su bile otvorene, sada zatvorene, rjee, stisnute prema onoj jabuici ili naprotiv rastegnute, pogled ukoen, upravljen na neki predmet ili vraen doktoru i njegovoj majci. Svaki put kad bi doktor sreo taj pogled, Tarrou se smijeio, ali s velikom mukom. Uto se zaue s ulice uurbani koraci. Kao da bjee pred dalekom tutnjavom koja se malopomalo pribliavala i konano ispunila ulicu svojim pljuskom: opet se spustila kia, koja se doskora pomijeala s tuom to je lupkala i pucketala na ploniku. Veliki su se zastori na

prozorima talasali. Rieux koga je kia bila naas rastresla pogleda ponovo Tarrouovo lice: bilo je obasjano kod uzglavlja, svjetiljkom a u sobi je vladao polumrak. Majka je plela, diu i povremeno glavu da bi paljivo promotrila bolesnika. Doktor je uinio sve to se moglo uiniti: sada nije vie preostalo nita. Nakon kie, tiina u sobi postade jo gua: ispunjavala ju je samo nijema buka nevidljivog ratovanja. Zgrivi se od besanice, doktor je umiljao da uje - na rubu utnje - pravilno i blago zvidanje koje ga je pratilo za vrijeme itave epidemije. Dade majci znak da bi je potakao da ode spavati. Ona odbije glavom, a njezine se oi rasvijetlie; onda ispita pomno jednu o icu na vrhu svojih igala koja joj se uinila nepouzdanom. Rieux ustade da bi dao bolesniku piti i onda se vrati na svoje mjesto. Prolaznici, koristei se zatijem, hitro su hodali plo nikom. Njihovi su se koraci gubili u daljini. Doktor prvi put uoi, da je ta no, puna okanjelih etaa i slobodna od zvonjave bolnikih kola, nalik na negdanje noi. Bijae to no osloboena kuge. inilo se da je bolest koju otjera studen, svjetlost i mnotvo, umakla iz mranih dubina grada, da bi se sklonila u ovu toplu sobu i posljednji se put izdovoljila juriajui na nepokretno tijelo Tarrouovo. Bolest nije vie mijeala i varila gradsku atmosferu, ali je blago zvidala u tekome zraku ove sobe. Evo ve nekoliko sati to je Rieux uje. Treba, dakle, priekati da i ovdje stane, da se i ovdje proglasi svladanom. Malo prije zore Rieux se nagne k materi: - Morala bi lei da bi me mogla zamijeniti u osam sati. I ne zaboravi kapljice za nos prije nego legne. Gospoa Rieux ustane, spremi pletivo i prikui se postelji. Tarrou je ve neko vrijeme drao oi zatvorene. Znoj mu je kovrao kosu to se spustila na tvrdo elo. Gospoa Rieux uzdahne, a bolesnik otvori oi. Vidje kako se blago lice nagnulo nad njega, a iz pokretljivih valova groznice izroni jo jednom umorni smijeak. Ali oi se smjesta sklopie. Ostavi sam, Rieux se smjesti u naslonja, u kojem je dotad sjedila majka. Ulica bijae nijema, a tiina je sada bila potpuna. Jutarnja studen poela se osjeati u sobi. Doktor zadrijema, ali ga prva kola u ranu zoru trgoe iz njegova drijema. Stresao se od zime i, pogledavi Tarroua, vidio da je borba naas prestala i da bolesnik spava. Drveni i eljezni kotai konjske zaprege jo su se kotrljali u daljini. Na prozoru je dan bio jo mraan. Kad se doktor prikuio postelji, Tarrou ga je gledao bezizraajnim oima kao da je jo uvijek s onu stranu sna. - Spavali ste? - upita Rieux. - Da. - Da li lake diete? - Malo. Da li to togod znai? Rieux je utio; onda ree: - Ne, Tarrou, to ne znai nita. Znate i sami za jutarnju remisiju. Tarrou odobri.

- Hvala - ree. - Odgovarajte mi uvijek tono. Rieux sjede bolesniku do nogu. Osjeao ih je pokraj sebe, dugake i tvrde poput udova mrtvaca. Tarrou je jae disao. - Groznica e se vratiti, je li, Rieux? - ree zadihanim glasom. - Da, ali u podne emo znati. Tarrou sklopi oi, kao da pribire snage. U crtama njegova lica odraavao se umor. ekao je da poraste groznica koja se ve negdje u dubini njegova organizma pokree i sprema. Kad je otvorio oi, njegov je pogled bio mutan. Razvedrio se tek onda kad je spazio Rieuxa koji se kraj njega nagnuo. - Pijte - ree doktor. Bolesnik ispije i spusti glavu na jastuk. - Dugo je to - ree. Rieux ga uze za ruku, ali Tarrou, koji je okrenuo pogled, nije reagirao. I najednom groznica nabuja, vidjelo se kako je doprla ak do ela, kao da probija kakav nutarnji nasip. Kad se Tarrouov pogled vratio doktoru, ovaj ga je hrabrio napetim licem. Smijeak to ga je Tarrou kuao jo jednom skalupiti nije mogao proi kroz stisnute eljusti i slijepljene usne, na kojima se pojavila bjelkasta pjena. Ali u stvrdnutom licu oi su jo uvijek blistale srdano i hrabro. U sedam sati ue u sobu gospoa Rieux. Doktor se vrati u svoj kabinet da bi telefonirao u bolnicu i pobrinuo se za zamjenu. Odlui odgoditi i druge lijenike dunosti, legne askom na divan, ali gotovo odmah ustane i poe opet u sobu bolesnikovu. Tarrouova je glava bila okrenuta prema gospoi Rieux. Bolesnik je gledao malu sjenu koja se stisnula kraj njega na stolici, sklopivi ruke na stegnima. Gledao ju je tako intenzivno da je gospo a Rieux stavila prst na usta i digla se da utrne kod uzglavlja svjetiljku. No zastori su naglo proputali svjetlost dana i malo zatim, kad su crte bolesnika izronile iz tame, gospoa se Rieux uvjeri da je jo uvijek gleda. Nagne se nad njega, poravna mu jastuk i pridiui se, poloi naas ruku na kosu, vlanu i skovranu. Onda zau priguen glas koji je dolazio izdaleka, a kazivao joj je hvala i da je sada sve dobro. Kad je ponovo sjela, Tarrou je imao sklopljene oi, a njegovo iscrpljeno lice, unato slijepljenim ustima, kao da se opet nasmijeilo. U podne je groznica dosegla vrhunac. Neki je kaalj kao da dolazi iz trbuha tresao tijelo bolesnika koji je poeo pljuvati krv. lijezde nisu vie oticale, ali se nisu ni mekale: bile su tvrde, uglavljene poput matice u pojedine zglobove, pa je Rieux vidio da ih nee moi otvarati. U intervalima groznice i kalja Tarrou je od vremena do vremena pogledavao svoje prijatelje. No doskora je stao poputati; njegove su se oi sve rjee otvarale, a svjetlost koja bi tada obasjala njegovo opustoeno lice bivala je sve bljea i bljea. Oluja to je potresala tijelo konvulziv-nim trzajima, obasjala bi ga sve rjee svojim munjama, a Tarrouov je brod gubio polako smjer, zanoen olujom. Rieux je sada imao pred sobom nepokretnu masku s koje nestade smijeka. Ta ljudska forma koja mu bijae tako bliza, tonula je pred njegovim oima u more kuge, a on ne mogae sprijeiti taj brodolom, tonula je izmrcvarena onom kijaom sa eljeznim iljkom, spaljena i sprena nadljudskom boleu, svijana i ibana bijesnim

vjetrinama. Tonula je, a on je morao ostati na obali, praznih ruku, stisnuta srca, bez oruja i pomoi, ne mogavi, ni ovom zgodom, nita poduzeti da bi sprijeio nesreu. A pod kraj bijahu to zaista suze nemoi koje sprijeie Rieuxa da vidi kako se Tarrou naglo okrenuo prema zidu i nato izdahnuo s muklim jaukom, kao da je negdje u njemu neto prepuklo. Ostali dio noi ne protee u znaku borbe, nego u znaku utnje. U toj sobi, odijeljenoj od svijeta, iznad mrtvoga tijela koje bijae sada obueno, lebdio je neki udni mir koji je Rieuxa osupnuo, podsjetivi ga na tiinu to bi zavladala na terasama iznad kuge poto je izvren kakav napadaj na gradska vrata. Ve je u ono doba mislio na tu utnju to se izvijala iz leaja na kojemu bi pustio ovjeka da umre. Svuda je to bila ista stanka, isti sveani interval, isti smiraj koji bi doao nakon boja, tiina i mir poraza. No utnja koja je sada ovijala njegova prijatelja bila je tako zbijena i gusta, tako da se potpuno slagala s tiinom ulica i s gradom koji je osloboen od kuge da je Rieux jasno osjeao kako je taj poraz definitivan, jedan od onih poraza kojima svravaju ratovi, a takve su prirode da i sam mir ine neizljeivom patnjom. Doktor nije znao je li Tarrou na koncu naao izgubljeni mir, no - bar u tom trenutku - on je tvrdo vjerovao da za njega samoga nema vie mira kao to nema primirja za majku kojoj su amputirali sina ili za ovjeka koji je pokopao prijatelja. Vani se nije nita promijenilo: ista hladna no, sleene zvijezde na bistrom i ledenom nebu. U polumranoj se odaji osjealo kako je studen pritisla na stakla; osjealo se duboko i blijedo disanje polarne noi. Pokraj postelje sjedila je gospoa Rieux u svojoj obinoj pozi, a desna je strana bila osvijetljena uzglavnom lampom. U sredini prostorije, daleko od svijeta, Rieux je ekao u svom naslonjau. Dolazila mu je misao na enu, ali bi je svaki put odbio. U poetku, pete prolaznika jasno su odjekivale u hladnoj noi. - Jesi li se pobrinuo za sve? - bila je kazala gospoa Rieux. - Da, telefonirao sam. Onda su nastavili svoje utljivo bdjenje. Gospoa je Rieux gledala od vremena do vremena svoga sina. Kad bi uhvatio koji od tih pogleda on bi joj se nasmijeio. Vani se nastavljahu obini i poznati noni amori. Kao neko. Premda zabrana nije dignuta, mnogi su se automobili opet pojavili. Hitro su upijali plo nik, nestajali i opet nadolazili. Glasovi, dozivi, ponovna tiina, pa koraci konja, dva tramvaja, koji kripe na zaokretu, nejasni amori, a onda ponovno no koja die. - Bernard? - Da. - Nisi umoran? - Nisam. Znao je to majka misli i da ga u tom trenutku jako voli. Ali je znao i to da voljeti neko bie nije bogzna to ili bar da ljubav nije nikada dosta jaka da bi se potpuno izrazila. I tako e se oni - njegova majka i on - voljeti uvijek utke. I ona e umrijeti, oh, da! A itavoga ivota nije im bilo sueno poi korak dalje u priznanju svoje ljubavi. Tako je ivio pokraj Tarroua, a Tarrou je noas umro, a njihovo prijateljstvo nije imalo vremena da se doista iivi. Tarrou je

izgubio igru, kako je ono rekao. Ali on, Rieux to je on dobio? Dobio je to je upoznao kugu pa se moe sjeati; to je upoznao prijateljstvo pa se moe sjeati; to je upoznao njenu odanost i dunost koje e se jednoga dana morati sjetiti. Sve to ovjek moe dobiti u igri kuge i ivota, jest pamenje i spoznavanje. Moda je to ono to je Tarrou zvao dobiti igru. Opet je proao jedan auto, a gospoa se Rieux pomakne na stolici. Rieux joj se nasmijei. Ona mu ree da nije umorna i odmah doda: - Mora se otii odmoriti, onamo u brda. - O, da, mama. Da, odmorit e se ondje. Zato ne? I to bi bio povod za pamenje. No ako je to dobitak u igri, kako mora da je teko ivjeti samo s onim to znamo i ega se sjeamo, lieni onoga emu se nadamo! Tako je zacijelo ivio Tarrou; a bio je svjestan, kako je jalov ivot bio iluzija. Nema mira bez nade, a Tarrou koji je ljudima odricao pravo da osude bilo koga, koji je ipak znao kako nitko ne moe odoljeti da ne bude sudac i da se zna dogoditi da rtve budu krvnici - taj je ovjek ivio rascijepljen i proturjean, a nikada nije okusio nadu. Je li zato htio svetost, je li zato traio mir, sluei ljudima? Rieux to zaista nije znao, ali to nije ni vano. Jedine slike o Tarrouu koje e sauvati bit e slike ovjeka koji punim rukama zahvaa volan automobila da bi ga usmjerio, i predodba toga glomaznog tijela koje se sada pruilo nepomino. Toplina ivota i slika smrti, eto spoznaje! Zato je valjda drugoga jutra dr. Rieux primio mirno vijest da mu je umrla ena. Bio je u svom kabinetu. Majka mu je gotovo trei donijela telegram, a onda je izala da bi donosiocu dala napojnicu. Kad se vratila, njezin je sin drao u rukama otvoren telegram. Pogledala ga je, ali je on uporno gledao kroz prozor. Divno se jutro dizalo nad lukom. - Bernard - ree gospoa Rieux. Doktor je rastreseno pogleda. - Telegram? - upita ona. - Da - prizna doktor - prije osam dana. Gospoa Rieux okrenu glavu prema prozoru. Doktor je utio. Onda ree majci neka ne plae. On je to oekivao, ali je ipak teko. Rekavi to, on je naprosto znao da njegova patnja nije iznenaenje. Ista je bol trajala dane i dane, mjesece i mjesece.

Gradska se vrata konano otvorie u zoru lijepoga jednog jutra u veljai to je pozdravljeno od naroda, novina, radija i slubenog priopenja prefekture. Pripovjedau, dakle, ostaje da

bude kroniarem sretnih asova koji uslijedie nakon otvaranja vrata, premda je on sam pripadao meu one koji nisu bili dovoljno slobodni da u tim asovima potpuno sudjeluju. Prireene su velike puke sveanosti i zabave, kako danju, tako i nou. U isto vrijeme zadimie na kolodvoru vlakovi, dok su, dolazei iz dalekih strana, brodovi kretali prema naoj luci, istiui tako na svoj nain da je taj dan za sve one koji uzdisahu to su odijeljeni dan velikog sjedinjenja. Lako je zamisliti u to se prometnulo uvstvo rastavljenosti koje je obuzimalo tolike nae sugraane. Vlakovi koji su danju pristizali u na grad ne bijahu manje krcati od onih koji su bili izali. Svatko je osigurao svoje mjesto za vrijeme onih dviju nedjelja, drui od straha da prefektova odluka ne bude posljednjeg trenutka ponitena. Neki putnici koji se pribliavahu gradu nisu, uostalom, bili posve bez bojazni. Ako su uglavnom znali za svoje najblie, nisu imali pojma o drugima, ni o gradu uope, pa su njegovo lice zamiljali strano i odvratno. Ali to je vrijedilo samo za one koji itavo to vrijeme nisu izgarali od strasti. Ti su ljudi bili doista preputeni svojoj fiksnoj ideji. Za njih se promijenila samo jedna stvar: vrijeme koje su dugih mjeseci progonstva htjeli pouriti, koje su uvijek uporno pourivali, mada su stigli nadomak grada, htjedoe sada najednom usporiti i potpuno zaustaviti, im je vlak poeo koiti prije nego to e stati. Osjeaj, snaan i mutan u isti mah koji su nosili u sebi, osjeaj svih tih mjeseci koji su za njihovu ljubav izgubljeni, nagonio ih je da trae, nejasno i zbrkano, neku vrstu odtete i naknade, po kojoj bi vrijeme radosti teklo dvaput sporije negoli vrijeme ekanja. I oni koji su ih ekali u sobi ili na peronu, kao Rambert ija je ena, obavijetena odavno, poduzela sve to je potrebno da stigne - i ti su bili jednako nestrpljivi i smeteni. ekali su kao Rambert i strepili pred onim trenutkom kad e se ljubav i njenost to su ih mjeseci kuge sveli na apstrakciju suo iti s licem od krvi i mesa koje bijae njihova podloga i uporite. Htio je biti opet onakav kakav bijae na poetku epidemije, kad je htio velikim zamahom jurnuti iz grada i poletjeti u susret onoj koju je ljubio. Promijenio se, kuga je usadila u nj neku rastresenost koju je svim silama kuao nijekati, no koje se nikako nije mogao otresti kao mukle neke tjeskobe. U jednu ruku njemu se inilo da je kuga svrila prenaglo; nije imao njezinu prilagodljivost, srea je dolazila punim tempom, dogaaji su krenuli bre od ekanja. Rambert je shvatio da e mu sve biti vraeno odjedanput, i da je radost opeklina koja se ne uiva polako. Svi su, uostalom, bili isto kao on, svjesno ili nesvjesno, i stoga valja govoriti o svima. Na tom kolodvorskom peronu, gdje su nanovo poinjali svoj privatni ivot, jo su osjeali svoju zajednicu, izmjenjuju i poglede i osmijehe. Ali im su ugledali dim lokomotive, njihov se osjeaj egzila naglo utrne pod mlazom zbunjene i zbrkane sree koja ih je omamljivala. Kad je vlak stao, zavrie se beskrajne rastave koje su esto poele na tom istom kolodvorskom peronu; zavrie onoga asa kad se ruke sklopie s kliktavom krtou oko tijela kojega ivi oblik bijahu zaboravile. Rambert nije imao vremena pogledati pojavu koja je trala prema njemu a ve je pala na njegove prsi. Zgrabio ju je punim rukama, privinuvi na se glavu od koje vidje samo poznatu kosu; putao je suze da poteku niz lice, a nije znao teku li zbog njegove sadanje sree ili zbog jada koji je predugo bio potisnut. No jedno je znao: te e ga suze sprijeiti da provjerava je li to lice, zabueno ispod njegova ramena, doista ono o kojemu je toliko snivao ili je to lice neke strane osobe. Saznat e poslije je li njegova sumnja opravdana. Zasad e postupati kao svi oni oko njega koji, ini se, vjeruju da kuga moe doi i pro i a da se ljudsko srce ne promijeni.

Stisnuti jedno uz drugo, svi se zatim vratie kui, slijepi za sve oko sebe, pobijedivi naoko kugu i smetnuvi s uma sav jad, pa i one koji su doli istim vlakom, ali nisu nali nikoga, a domala e, kad stignu kui, primiti potvrdu bojazni koju je duga utnja bila ve prije potakla u njihovu srcu. Ti ljudi koji nisu imali drugoga drutva osim svoje boli koja je sasvim svjea, i drugi koji su se toga asa predavali uspomeni nestaloga bia - ti su gajili sasvim druge osjeaje; u njih je uvstvo odi-jeljenosti doseglo svoj vrhuhac. Za one, majke, supruge, ljubavnike koji s biem koga nestade u bezimenoj jami ili u aci pepela, izgubie svu radost, za njih je kuga jo uvijek postojala. No tko je mislio na te samoe? O podne je sunce, pobijedivi hladne struje to se borahu u zraku od ranoga jutra, lijevalo na grad neprikidno mlazove svjetla. Topovi utvrd na vrhovima breuljaka grmjeli su bez prekida prema nepokretnom nebu. Svi su u gradu nagnuli napolje da bi proslavili onaj tjeskobni as kad je vrijeme patnja dokrajeno, a vrijeme zaborava jo nije poelo. Plesao se na svim trgovima. Od jednoga dana do drugoga promet se znatno poveao, a automobili, postavi brojniji, teko su sebi krili put kroz prepune ulice. Sva su crkvena zvona zvonila itavo poslijepodne. Ispunjala su svojim titrajima plavo i pozlaeno nebo. U crkvama su se obavljali sveani obredi u znak zahvalnosti. Ali u isto vrijeme zabavita bijahu dupkom puna, a kavane, ne vodei brigu o budunosti, sluahu goste posljednjim zalihama alkoholnih pia. Pred barovima se guralo mnotvo svijeta; svi su bili jednako uzbueni, a meu svijetom vidjelo se dosta zagrljenih parova kojima nije smetalo to se izlagahu pogledima prisutnih. Svi vikahu ili se smijahu. Zalihu ivota koju su nagomilali za vrijeme tih mjeseci, kad je svaki uvukao duu u se, sada su troili toga dana koji je bio kao neka vrsta uskrsnua. Sutra e opet poeti ivot sa svojim opreznostima i panjom. Zasad ljudi vrlo razliita podrijetla zajedno slave i bratime se. Jednakost, koju prisutnost smrti nije potpuno ostvarila, bijae ostvarena u radosti osloboenja, bar na nekoliko sati. No ta banalna bujnost nije izricala sve i oni koji su potkraj popodneva ispunjali ulice (meu njima i Rambert), prikrivali su esto mirnim dranjem mnogo suptilniju sreu. Mnogi parovi i mnoge obitelji izgledahu, stvarno, kao mirni etai. Ipak su oni veinom vrili neko hodoae na mjesta gdje su neko trpjeli. Trebalo je pokazati pridolicama vidljive i skrovite znakove kuge, tragove njezine povijesti. U nekim sluajevima oni bi se zadovoljili ulogom vodia: onoga, koji je mnogo vidio, suvremenika kuge, govorei o pogibelji, a ne spominjui strah. Te su radosti bile bezazlene. Ali u drugim sluajevima radilo se o putovima koji su bili uzbudljivi, jer bi ljubavnik, prepustivi se slatkoj tjeskobi sjeanja, mogao da kae svojoj pratilici: Na tome mjestu, u to vrijeme, ja sam te poelio, a tebe nije bilo. Takve turiste ljubavi i strasti bijae lako prepoznati: oni su tvorili oto i povjerljivih aputanja u moru mnotva u kojem se kretahu. Snanije od orkestara koji svirahu na raskrima, ti su ljudi najavljivali istinsko oslobo enje, jer ti parovi, zaneseni, tijesno sljubljeni i krti na rijeima najbolje su svjedoili usred ope halabuke da je kuga prestala i da je njena strahovlada dokrajena. To su, eto, tvrdili, pobjednosni i nepravedni, kakvi sretnici jesu, tvrdili mirno, nasuprot onome to je oito, da nikada nije bilo bezumnog svijeta u kojem je umorstvo ovjeka isto tako svakodnevno kao smrt muha, da nije bilo poznatog onog divljatva, proraunanog ludila, onog tamnovanja koje je donosilo sa sobom jezovitu slobodu prema svemu to nije sadanjost, vonj smrti koji je omamio sve one koje nije ubio. Nijekali su ti sretnici da su nai ljudi, osupnuti i preneraeni, svakoga dana nestajali masovno u drijelu pei iz koje bi izlazili kao mastan dim, dok su drugi, sputani lancima nemoi i straha, ekali da na njih doe red.

To je svakako dr. Rieuxu udaralo najvie u oi kad je, skrenuvi prema periferiji, hodao sm potkraj popodneva, usred zvonjave i pucnjave, glazbe i zaglune vriske. Njegov se posao nastavljao: bolesni nemaju dopusta. U lijepoj i finoj svjetlosti to se sputala na grad izvijali su se negdanji mirisi prena mesa i anisa. Oko njega vedra i vesela lica okretahu se prema nebu. Svijet se hvatao, ljudi, ene, grabio zajapurena lica, nervozno i poudno. Da, kuga je prestala, prestala je strahovlada, a te ruke koje se prepletahu i vezahu, govorile su dovoljno jasno da je kuga bila progonstvo i rastava u dubokom smislu rijei. Prvi put mogao je Rieux dati ime onoj obiteljskoj slinosti koju je razabirao mjesece i mjesece na licima svih prolaznika. Sada mu je dostajalo da se ogleda. Stigavi do nakraj kuge s bijedom i oskudicom, svi su ti ljudi poprimili kostim uloge koju su tako dugo igrali: bili su nalik na emigrante. Njihova lica, ispoetka, a njihova odijela sada - jedno je i drugo dalo naslutiti neku odsutnost, neku daleku domovinu. Od onoga asa kad je kuga zatvorila gradska vrata, ivljahu stalno odijeljeni, iskljueni od ljudske topline koja pomae da sve zaboravimo. Netko ovako, netko onako, no svi su ti mukarci i ene, u svim kutovima grada, teili za nekom zajednicom, nekim sjedinjenjem koje za sve nije bilo jednako ali je za sve bilo podjednako nemogue. Veina je svim silama dozivala odsutnoga, toplinu njegova tijela, njenost i ljubav ili naviku. Neki (esto i ne znajui) trpjeli su to se nalaze izvan ljudskoga prijateljstva, da ne mogu dosei svoje mile i drage ni obinim sredstvima prijateljstva: pismima, vlakovima, laama. Drugi koji su bili rjei (kao moda Tarrou) htjeli su se sjediniti s neim to nisu mogli poblie odrediti, no to se njima inilo jedinim dobrom koje je poeljno. I nemajui drugog imena zvali su to katkada mirom. Rieux je jo uvije hodao. Kako se pribliavao svome cilju, mnotvo se oko njega nadimalo, a njemu se inilo da se predgrae, kamo se bio uputio, istodobno udaljuje. Malo-pomalo pretopio se u veliko i buno tijelo, shvaajui sve bolje i bolje njegove krikove koji su - barem jednim dijelom - bili i njegovi krikovi. Da, svi su trpjeli zajedno, svi su patili i tijelom i duom od neke teke praznine, od progonstva kojemu ne bijae lijeka, od ei koju nikada nisu mogli utaiti. Meutim, tim gomilama mrtvih, sred zvonjava bolnikih kola i momenta takozvane kobi, toptanja straha, upornog i bespomonog, sred strana revolta srca, veliki jedan glas nije prestao kolati gradom i alarmirati ta prestravljena bia, govorei im da moraju pronai izgubljenu svoju domovinu. Svi su oni pravu svoju domaju nazrijevali s onu stranu gradskih zidova, izvan zaguenoga grada. Ona je bila u mirisavoj ikari kojom su obrasli okolni breuljci, ona je bila u moru, u slobodnim zemljama, u ljubavi, njenoj vjeri i cijeni. A smisao to ga je moglo imati to zatoenje i ta udnja za ponovnim sjedinjenjem? Na to Rieux ne bi znao odgovoriti. Hodajui jo uvijek, guran sa svih strana, oslovljavan, stizao je pomalo u manje zakrene ulice i najzad zakljuio da nije vano imaju li te stvari smisao ili nemaju, nego da treba ispitati kako se ljudstvu ta nada ostvarila? On je sada znao kako se ostvarila, a stigavi u prve ulice predgraa to bijahu gotovo puste jo je to bolje uoio. Oni koji, znajui da nisu bogzna to, da su sitna riba, eljeli su samo jedno: da se vrate u kuu svoje ljubavi - ti su primili zasluenu nagradu. Ali ne svi. Jer neki od tih ljudi nastavili su hodati gradom - sami, lieni bia koje su ekali. No jo je gore bilo onima koji su dvaput rastavljeni, jer neko, prije epidemije, nisu mogli od prve sagraditi svoju ljubav, nego su slijepo godine i godine teili za tegobnim onim sporazumom koji na kraju spaja i potvruje dumanske ljubavnike. Oni pak koji su (poput Rieuxa) bili tako nesmotreni da su se pouzdali u vrijeme, ti su bili rastavljeni zauvijek. No drugi (kao Rambert, koga je doktor jutros ostavio s rijeima: Hrabro, sada je as kad morate imati pravo) nali su bez

kolebanja odsutno bie koje su smatrali izgubljenim. Bit e sretni, bar neko vrijeme. Znali su sada: ako ima ita na svijetu to se moe uvijek eljeti, a katkad i postii - to je ljudska njenost i toplina. Za sve one, koji se - iznad i izvan ovjeka - obraahu neemu to nisu mogli ni pravo zamisliti, za njih - naprotiv - nije bilo odgovora. Tarrou je, ini se, postigao tegobni onaj mir o kojem je govorio, ali ga je naao tek u smrti, u asu kad mu vie nije mogao posluiti. Ako su pak oni koje je Rieux viao na pragovima kua kako se u prvome sutonu grle svim silama i gledaju plamenim pogledima, ako su ti ljudi postigli to su htjeli, onda je to zato to su traili jednu jedinu stvar koja je ovisila o njima samima. I Rieux, zakreui u Grandovu i Cottardovu ulicu, pomisli da je pravo, da se bar od vremena do vremena radost navrati k onima kojima dostaje ovjek i njegova jadna i strana ljubav. *** Ova se kronika pribliavala kraju. Vrijeme je da dr. Bernard Rieux prizna da je njen pisac. No prije nego e opisati posljednje dogaaje, htio bi opravdati svoje upletanje i objasniti kako mu je bilo do toga da progovori jezikom objektivnoga svjedoka. Za itavo vrijeme epidemije njegovo mu je zvanje omoguilo da vidi veinu svojih sugraana i da od njih uje to misle i osjeaju. Bio je, dakle, u povoljnom poloaju da iznese to je vidio i uo. No htio je to uiniti s poeljnom suzdrljivou. Openito uzevi, on je nastojao ne iznositi stvari koje nije sam vidio, ne pridodati svojim drugovima iz doba kuge takve misli koje - ako hoemo pravo - nisu morali imati; nastojao je da se ne poslui drugim tekstovima do onih koji su mu po sluaju ili nesrei dopali u ruke. Kako je bio pozvan da svjedoi u povodu neega to je nalik na zloinstvo sauvao je neku rezervu, kao to dolikuje dobronamjernom svjedoku. No istodobno, povodei se za zakonom estitog srca, on je odluno stao na stranu rtava, hotei se prikljuiti svojim sugraanima u jedinim istinama, koje su sigurne i svima zajednike, to jest u ljubavi, patnji i progonstvu. Tako nema ni jedne tjeskobe njegovih sugraana koju nije osjetio, ni jedne situacije u kojoj se nije sm nalazio. Da bi bio vjeran svjedok, morao je iznositi prije svega djela, dokumente i glasine. Ono to bi osobno imao kazati njegovo ekanje, njegove kunje, to je morao preutjeti. Ako se tim posluio, uinio je to samo zato da bi shvatio ili pomogao drugima da shvate sugraane i da bi dao to toniji izraz onome to su drugi veinom osjeali nejasno i mutno. Istini za volju, to mu nastojanje nije bilo teko. Kad bi doao u napast da svoje intimno iskustvo uplete u iskaze tisua kunih bolesnika, zaustavila ga je misao da nema jedne od tih muka koja ne bi istodobno muila druge i da u svijetu gdje je bol tako esto samotna, valja tu pojavu smatrati neim pozitivnim. Doista morao je govoriti u ime svih. No ima bar jedan od naih sugraana u ije ime dr. Rieux nije mogao govoriti. Radi se o onome za koga je Tarrou rekao jednoga dana obraajui se Rieuxu: Jedino je njegovo zloinstvo to je u svome srcu povlaivao onome to je ubijalo djecu i ljude. Ostalo shvaam, no to mogu samo oprostiti. Pravedno je da ova kronika zavri njime, koji je imao srce neuko, to e rei samotno.

Izaavi iz velikih, bunih ulica, gdje se slavilo, zakrenuvi u Grandovu i Cottardovu ulicu, dr. Rieux bi zaustavljen od policajaca koji su napravili kordon. Tome se nije nadao. Daleka buka sveanosti stvarala je dojam da je ta etvrt i pusta i gluha. Izvadi kartu. - Nemogue, gospodine doktore - ree agent. - Neki luak puca na mnotvo. Ali ostanite ovdje, mogli biste nam ustrebati. Uto Rieux spazi Granda koji je dolazio prema njemu. Ni Grand nije znao nita. Nisu ga propustili i tako je saznao da netko puca iz njegove kue. Iz daljine se vidjelo proelje kue, pozlaeno posljednjim zrakama sunca koje nije davalo nikakve topline. Ispred nje ocrtavao se veliki prazni prostor, to se pro-tegao do susjednoga plonika. U sredini ceste jasno se razabirao eir i komad prljave neke tkanine. Rieux i Grand razabrali su mnogo dalje, s druge strane ulice, jo jedan kordon redara koji su stajali paralelno onome koji je njih bio zaustavio. Iza toga drugog kordona vrzli su se hitro susjedi, hodajui amo-tamo. Gledajui dobro, otkrie agente koji su se sakrili u veama suprotnih kua i drali u ruci revolver. Svi su prozori na kui bili zatvoreni. Jedino je u drugome katu jedan kapak bio, ini se, malo odmaknut. Ulica je bila potpuno tiha i mirna. Jedino bi koji takt glazbe to je svirala u centru dolutao ovamo. Iz jedne od suprotnih kua prasnue dva revolverska hica, a s oteenog kapka sleti nekoliko krhotina. Onda opet zavlada utnja. Ovako izdaleka i nakon burnog i bunog dana, Rieuxu se to uini gotovo irealno. - To je Cottardov prozor - ree najednom Grand, silno uzbuen. - No Cottarda je nestalo... - Zato pucaju? - upita Rieux. - Zavaravaju ga. ekaju kola s potrebnim materijalom, jer puca na svakoga koji kua ui kroz kuna vrata. Jedan je agent ranjen. - Zato puca? - Ne zna se. Svijet se na ulici zabavljao. Kad je revolver prvi put opalio, nisu shvatili. Kod drugoga hica bilo je krike, jedan je ovjek ranjen, a svi su se razbjeali. Neki luak, ta! U utnji koja je zavladala minute su se polagano vukle. Odjednom na drugoj strani ulice izbije pseto, prvo to ga je Rieux vidio nakon dugog vremena, zamusani panjol koga su njegovi gospodari bili zacijelo sakrili i koji je sada kaskao uzdu zidova. Stigavi do vrata, stade krzmati; onda sjede na stranjicu i zabaci glavu traei buhe koje e prodrijeti. Agenti ga stadoe dozivati zvidaljkama. On podie glavu, a onda se odlui i uputi polagano preko ceste, da bi onjuio eir. U taj as plane u drugom katu hitac, a pas se okrenu kao palainka, stane apama estoko tresti i padne napokon na bok, trzajui se na mahove. Zauzvrat plane nekoliko hitaca iz suprotnih vea koji ponovo otetie prozorski kapak. I opet se spusti tiina. Sunce je bilo malo odmaklo, a Cottardovu prozoru poe se pribliavati sjena. Iza doktora blago zacviljee ko nice. - Evo ih - ree agent. Za njihovim se leima pojave redari, koji su nosili ueta, jedne ljestve i dva dugoljasta paketa, umotana u votano platno Zaoe u neku ulicu, to je vodila oko onoga bloka kua koje

bijahu nasuprot Grandovoj. as kasnije osjeti se (vie nego to bi se vidjelo) neko gibanje u veama tih kua. Onda ekanje. Pseto se vie nije micalo, ali se kupalo u tamnoj lokvi. Najednom se iz prozora koji su zaposjeli redari oglasi paljba iz runoga mitraljeza. Kako je padala tanad, tako se kapak na koji su ciljali doslovno slistio. Otkri se mrana povrina u kojoj Rieux i Grand sa svoga mjesta nisu mogli nita vidjeti. Poto je paljba stala, zateke drugi mitraljez, koji je pucao pod drugim kutom iz jedne udaljenije kue. Tanad je bez sumnje ulazila u etvorinu prozora, jer je jedan pogodak okrhnuo opeku na rubu. I te sekunde tri agenta potre preko ceste i nestanu u kunoj vei. Gotovo u isti mah jurnu onamo jo trojica, a paljba prestane. Opet ekanje. Dvije daleke detonacije odjeknue u zgradi. Onda se zau buka koja naglo nabuja, a iz kue ispade, vie noen nego vuen, mali ovjek bez kaputa, koji je neprekidno vikao. I kao nekim udom svi se zatvoreni kapci itave ulice najednom otvorie, a na prozorima se pojavio radoznao svijet, dok je iz ku izalo mnotvo ljudi koji su se natisli iza kordona. Jednog se trenutka mali ovjek ukazao nasred ceste; njegove su noge konano dotakle plonik; jedan ga je agent drao straga, privukavi obje ruke. Jo je vikao. Jedan se agent priblii i dva puta ga udari svom snagom, pomno, strunjaki. - To je Cottard - promuca Grand. - Poludio je. Cottard je meutim pao. Jo se vidjelo kako agent snano zamahuje nogom i udara cunjavu masu to je leala na podu. Onda nastane gibanje, a neka se zbrkana skupina uputi prema doktoru i njegovu starom prijatelju. - Razlaz! - ree jedan agent. Rieux je odvratio pogled kad je skupina prolazila kraj njega. Poelo se smrkavati kada Grand i doktor krenue. Kao da je dogaaj prodrmao etvrt koja bijae obamrla. Sada se te daleke ulice opet napunie agorom veseloga drutva. Pred kuom Grand ree doktoru do vienja. Veeras e raditi. No prije nego e se popeti, ree doktoru da je pisao Jeanni i da je sada zadovoljan. Osim toga potpuno je preradio reenicu. Izbacio sam, ree, sve pridjeve. I s tobo duhovitim smijekom skine eir i cifrasto se nakloni. No Rieux miljae na Cottarda. Mukli odjek pesnica koje zgnjeie Cottardovo lice progonio ga je dok je iao prema kui staroga astmatiara. Moda je tee i bolnije misliti na ovjeka koji je kriv nego na ovjeka koji je mrtav. Kad je Rieux stigao svome starom bolesniku, no je ve bila progutala itavo nebo. Iz odaje mogao se uti daleki mrmor slobode, a stari je, kao uvijek, pretakao svoj graak. - Imaju pravo da se zabavljaju - govorio je - treba da bude i ovakvih i onakvih da bi svijet bio svijet. Nego to je s vaim kolegom, doktore? Do njih dopre viestruk prasak, no taj je bio miroljubiv: djeca su se igrala abicama. - Mrtav je - ree doktor, oslukujui grudi to su hripale. - Ah - odvrati stari malko zateen.

- Od kuge - doda Rieux. - Da - prizna stari nakon nekog vremena - najbolji odlaze. To je ivot. No taj je ovjek znao to hoe. - Zato to velite? - upita doktor, spremajui svoj stetoskop. - Tako! Nije govorio da nita ne kae. Ukratko, svidio mi se. Drugi vele: To je bila kuga, obolio ovjek od kuge. Jo malo i trait e da budu odlikovani. No to je napokon kuga? ivot, ivot i nita drugo. - Nemojte zaboraviti svoje inhalacije. - O, ne bojte se. Jo je meni vijeka, sve u ja njih pokopati. Ja znam ivjeti. Radosno urlanje odvrati mu izdaleka. Doktor stade nasred sobe. - Bi li vas smetalo da odem na terasu? - Ma kako! Hoete li pogledati odozgo, je li? Samo dajte. No ljudi su uvijek isti. Rieux se uputi prema stubama to su vodile na terasu. - Recite, doktore, je li istina da e podii spomenik umrlima od kuge? - Piu novine. Neki stup ili spomen-plou. - Znao sam ja. I bit e govorancija. Stari se smijao priguenim smijehom. - ujem ih odavle: Nai mrtvi... a onda e ravno na zakusku. Rieux se ve uspinjao stubama. Veliko, hladno nebo blistalo je ponad kua, a blizu breuljaka zvijezde su otvrdnule poput kremena. Ta no nije bila odve razliita od one kada Tarrou i on dooe na terasu da zaborave kugu. No danas je more bunije podno litica nego onda. Zrak je nepokretan i lak, rijeen slanoga daha to ga je donosio hladni jesenski vjetar. No buka grada jo uvijek udara o podnoje terasa poput morskih valova. No ova je no, no osloboenja, a ne ustanka i bune. U daljini tmasto crvenilo oznauje mjesto gdje su bulevari, iluminirani trgovi. U noi koja je, eto, osloboena, udnja vie nije sputana, i to sada njena huka i tutnjava dopire do Rieuxa. Iz mrane luke podigoe se prve rakete slubenoga veselja. Grad ih pozdravi dugim i muklim uzvikom. Cottard, Tarrou, oni i one koje Rieux ljubljae i koje izgubi, svi, mrtvi i krivi, bijahu zaboravljeni. Stari je imao pravo: ljudi su uvijek isti. No to je njihova snaga i njihova nevinost, a Rieux je osjeao da im se pridruuje, ovdje, s onu stranu boli i muka. Dok su krikovi bivali sve jai i sve dulji, a jeka je njihova dopirala daleko da bi stigla podno ove terase, dok su plameni mlazovi razliite boje iknuli uvis sve brojniji i brojniji, dr. Rieux odlui sastaviti izvjetaj koji ovdje svrava. Nije htio da bude jedan od onih koji ute, nego da pokua svjedoiti u prilog kunih bolesnika, pa tako ostavi bar neki spomen o nepravdi i

nasilju koje im je uinjeno; da naprosto kae to se moe nauiti u doba zala, to jest da u ovjeku ima vie stvari koje zasluuju divljenje, nego onih koje zasluuju prezir. Znao je pritom da ova kronika ne moe biti kronikom konane pobjede. Mogla je biti samo svjedoanstvo o onome to je trebalo izvriti i to e bez sumnje vriti ubudue u borbi protiv terora i njegova neumornog oruja, svi ljudi, unato svojim osobnim krizama i tegobama; ljudi koji se, ne mogavi biti sveci, a ne hotjevi priznati elementarno zlo, trude ipak i nastoje da budu lijenici. Sluajui radosnu ciku to je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugroena. Jer on je znao to nije znala ova radosna gomila, a moe se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se moe desetke godina pritajiti u pokustvu i rubenini, da eka strpljivo u sobama, podrumima, kovezima, rupcima i papirima i da e moda doi dan kad e na nesreu i pouku ljudi, kuga probuditi svoje takore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.