Cake

Dva su naina na koja se uspostavlja ime kole, kakve druge ustanove, drutva itd. koje ukljuuje ime koje osobe. Ime moe biti u nominativu i u tome se sluaju pie u navodnicima ili u genitivu i tada se pie bez navodnika, npr.: Osnovna kola August enoa ili Osnovna kola Augusta enoe, Pjevako drutvo Ivan Zajc ili Pjevako drutvo Ivana Zajca. Savjet prema kojemu se prednost daje drugome tipu imenovanja odnosi se na ustanove ili drutva koja jo nemaju ime. Njima se moe savjetovati da u svojemu imenu ime osobe piu u genitivu i bez navodnika. Ustanove i drutva koja ve postoje zovu se onako kako su registrirana.
Prijedlog sa upotrebljava se samo ispred rijei koje poinju glasovima s,, z, : sa sestrom, sa imom, sa zidarom, sa eljkom, ili izgovorno tekim suglasnikim skupinama: sa mnom, sa psom. Inae se upotrebljava prijedlog s. Pridjev sveti ispred imena sveca pie se malim poetnim slovom, npr.:sveta Ana, sveti Marko, sveta Barbara. Velikim se poetnim slovom taj pridjev pie u imenu blagdana i u imenu crkve, npr: Danas je Sveta Ana, etajui se doli smo do Svete Ane. Ako se crkva oznauje i apelativom crkva, u imenu sveca po kojemu je nazvana (kojemu je posveena) pridjev sveti pie se malim slovom:etajui se doli smo do crkve svete Ane. Treba dakle razlikovati: sveta Ana, sveti Marko, sveta Barbara (imena svetaca) Sveta Ana, Sveti Marko, Sveta Barbara (blagdani i imena crkava u kojima nema imenice crkva) crkva svete Ane, crkva svetog Marka, crkva svete Barbare (nazivi crkava u kojima je imenica crkva). Kad se imenice mogu sklanjati s proirenom i neproirenom osnovom, hrvatska jezina norma preporuuje sklonidbu s neproirenom osnovom, pa se tako sklanja i imenica jaje: N jaje, G jaja, D jaju, A jaje, V jaje, Ljaju, I jajem. Pogrjeno je imenicu jaje sklanjati: N jaje, G *jajeta, D *jajetu U hrvatskome standardnom jeziku morfoloki se razlikuju imenica bol koja je mukoga roda i imenica bol koja je enskoga roda. Imenica bol mukoga roda sklanja se u jednini ovako: N bol, G bola, D bolu, A bol, V bole, L bolu, Ibolom, a u mnoini ovako: N bolovi, G bolova, D bolovima, A bolove, V bolovi, L bolovima, I bolovima. Imenica bol enskoga roda sklanja se u jednini ovako: N bol, G boli, D boli, Abol, V boli, L boli, I boli/bolju, a u mnoini ovako: N boli, G boli, D bolima, Aboli, V boli, L bolima, I bolima. Te se dvije imenice razlikuju i znaenjski. Imenica bol mukoga roda znai 'tjelesna patnja ili neugodan osjeaj koji nastaje kao posljedica ozljede ili bolesti', a imenica bol enskoga roda znai 'osjeaj patnje'. Stoga jepogrjeno: *miina bol, *boli u eludcu, a pravilno: miini bol, bolovi u eludcu. Takoer, pogrjeno je: *ljubavni bol, *duevni bolovi, a pravilno:ljubavna bol, duevne boli.
Kod imenica mukog roda s osnovom -sel- kao to su zaselak, naselak u nekim se padenim oblicima provode sljedee glasovne promjene: zamjenal/o, nepostojano a, sibilarizacija. Tako sklonidba imenice zaselak glasi: Gzaseoka, D zaseoku, A zaselak, V zaseoe, L zaseoku, I zaseokom, a u mnoini: N zaseoci, G zaselaka, D zaseocima, A zaseoke, V zaseoci, Lzaseocima, I zaseocima.

OD POETAKA DO KRAJA 15. ST.

Doselivi se na istonu obalu Jadranskoga mora, Hrvati su se susreli s romanskim stanovnitvom, rimskom kulturom i latinskim jezikom, s kojim su se morali upoznati prelazei na katolianstvo, ali i obavljajui dravne poslove sa susjedima na zapadu. Benediktinski su samostani u srednjem vijeku imali bitnu ulogu u irenju pismenosti u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. U njima se njegovala latinica, a latinsko pismo je najstarije pismo upotrebljavano u Hrvatskoj. Tako su sauvani brojni spomenici na latinskom jeziku i latinici. Najpoznatiji su: DAROVNICA KNEZA TRPIMIRA (852.) - najstarija isprava hrvatske povijest TRPIMIROV NATPIS BRANIMIROV NATPIS (888.) - prvi put se spominje ime Hrvat DRISLAVOV NATPIS NADGROBNA PLOA KRALJICE JELENE O razvoju hrvatskoga jezika moemo govoriti tek nakon pojave glagoljice i irilice, dvaju pisama prilagoenih slavenskom jeziku iz okolice Soluna, na kojem su braa iril i Metod sa svojim uenicima irili kranstvo meu Slavenima. To je jezik crkvenih knjiga - crkvenoslavenski ili staroslavenski. Postupno se u knjige pisane crkvenoslavenskim jezikom uvlae rijei i osobine hrvatskoga jezika pa su nai prvi spomenici mjeoviti crkvenoslavensko-hrvatski. Glagoljica se upotrebljava od 9. st., a nazvana je prema rijei glagoljati (govoriti, rei). Hrvati su razvili poseban oblik glagoljskoga pisma koji nazivamouglatom glagoljicom. Na tom pismu oko 1100. god. nastao je najvrjedniji glagolski spomenik u Hrvatskoj - BAANSKA PLOA. Naena je u selu Jurandvor kraj Bake na otoku Krku. Vana je jer je jezini dokument (prvi hrvatski cjeloviti tekst), povijesni dokument (ime hrvatskoga kralja) i pravni dokument (darovnica). Na glagoljici sauvani su brojni spomenici: KLESANI: Valunska ploa, Plominski natpis, Krki natpis, Grdoselski ulomak, Senjska ploa... PISANI: Kloev glagolja, Beki listii, Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal Hrvoja Vukia Hrvatinia, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca... U 12. st. se u Hrvatskoj proirila i irilica. Hrvati su to pismo prilagodili ii stvorili poseban tip irilice nazvan hrvatska irilica ili bosan()ica. Upotrebljavala se uglavnom u Bosni, Hercegovini, na jugu Hrvatske: Poljicama i zaleu Splita, dalmatinskim otocima (ponajvie Brau), Dubrovniku i njegovoj okolici. Od irilikih spomenika najpoznatiji su POVALJSKA LISTINA i POLJIKI STATUT. Od 14. st. Hrvati su latinicom poeli biljeiti i hrvatski, ne samo latinski jezik. Latinicom je zapisan najstariji spomenik hrvatskoga pjesnitva - IBENSKA MOLITVA. Znaajni latiniki spomenici su i Red i zakon sestara dominikanki iKorulanski lekcionar. Polovicom 15. stoljea Johannes Gutenberg izumio je tiskarski stroj. Pojavom tiska hrvatske knjige sve se ee tiskaju u domaim i inozemnim tiskarama (Senj, Kosinj, Rijeka, Venecija i dr.). Te prve knjige tiskane do 1500. godine zovu se inkunabule ili prvotisci. Prva tiskana knjiga u Hrvatskoj je MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA iz1483. godine. To prvo hrvatsko jezino razvojno razdoblje zavrava krajem 15. st. provalom Turaka. Tada je zaustavljen i ugroen bri i bujniji rascvat hrvatske knjievne kulture, a mnogobrojnim seobama puanstva izmijenjeno je jezino, dijalektno stanje na mnogim hrvatskim prostorima.

16. STOLJEE
Nakon turskih provala hrvatsko puanstvo esto mijenja svoja prebivalita, selei se iz istonih i junih krajeva na zapad (u Italiju - moliki Hrvati) i sjever (Austrija, Maarska, Slovaka - gradianski Hrvati). Na opusjela podruja naseljavali su se tzv. Morlaci i Vlasi. Katkad su se i Hrvati, poto je nestala turska opasnost, vrai u svoju staru postojbinu. Sve te seobe poremetile su i jezino stanje u Hrvatskoj. Osobito se tokavsko narjeje proirilo na nekadanje akavske i kajkavske prostore. Usprkos turskoj opasnosti, nai ljudi i dalje tiskaju knjige. Tako je u Senjskoj glagoljskoj tiskari otisnuto u 16. st. pet knjiga (prije toga u 15. st. tiskane su tamo dvije inkunabule): Narunik plebanuev, 1507. Tranzit svetoga Jeronima, 1508. Korizmenjak, 1508. Metrija od dobro umrtja, 1507. ili 1508. Mirakuli slavne dive Marije - posljednja knjiga senjske tiskare, 1508. U Rijekoj glagoljskoj tiskari od 1530. do 1531. imun Koii Benja tiskao je sedam knjiga: Misal hrvacki (28.04.1531.)

Psaltir Oficij rimski (tiskan na latinici) Knjiice Krsta Knjiice od itja rimskih arhireov i cesarov (prvo djelo svjetovnog sadraja, prvo povijesno djelo pisano
hrvatskim, posveeno trogirskom biskupu Tomi Nigru)

Od bitija redovnikoga knjiica Molitvenik (1490. tiskan na latinici, vjerojatno sa dubrovakog podruja) Oficij s molitvama Bogorodici (Venecija, 1512. - prvi tiskani tekst na irilici)
U 16. st. razvija se i bogata akavska i tokavska knjievnost, a s njome i hrvatski akavski i tokavski knjievnojezini izraz. Najistaknutije mjesto u hrvatskoj knjievnosti 16. st. pripada Splianinu Marku Maruliu. Meu njegovim djelima istie se spjev JUDITA iz 1501. godine, napisan hrvatskim jezikom. Zato ga nazivamo ocem hrvatske knjievnosti. Vrhunac knjievnosti sredinom 16. st. ine komedije Dubrovanina Marina Dria, meu kojima je najuspjenija Dundo Maroje. Hvaranin Petar Hektorovi napisao je spjev Ribarenje i ribarsko prigovaranje. Zadranin Petar Zorani napisao je roman Planine, a autor drame Robinja jeHanibal Luci. Premda se kajkavska knjiga javlja tek potkraj 16. st., brojni kajkavizmi u akavskim i crkvenoslavenskim tekstovima svjedoe o znatno ranijoj pojavi kajkavskog izraza. Kajkavski utjecaj pokazuje ve Vinodolski zakon, a procvat kajkavske knjievnosti obiljeen je knjigama Antuna Vramca - Kronika i Potila. U 16. stoljeu poinje se razvijati i jezikoslovlje. Faust Vrani autor prvog hrvatskog samostalnog tiskanog rjenika, 1595.,Dictionarum quinque nobilissimarum europae linguarum - latinae, italicae,germanicae, dalmaticae et ungaricae (RJENIK 5 NAJPLEMENITIJIH EUROPSKIH JEZIKA - LATINSKOG, TALIJANSKOG, NJEMAKOG, HRVATSKOG I MAARSKOG).

17. STOLJEE

U 17. st. nastavljaju razvijati svoj knjievnojezini izraz knjievnici akavci, tokavci i kajkavci. Svojim su se knjievnim djelima u sjevernoj Hrvatskoj istaknuli lanovi poznatih hrvatskih velikakih obitelji Zrinski i Frankopan. Petar Zrinski, Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan i Pavao Ritter Vitezovi najznaajniji su predstavnici tzv. ozaljskog knjievnojezinogg kruga koji su svoja djela pisali mjeovitim akavskokajkavsko-tokavskim izrazom. Za razvoj kolstva u Hrvatskoj u tom razdoblju najvie su uinili isusovci. Istaknuli su se u tiskanju knjiga na narodnom jeziku i u osnivanju kola te su imali vodeu ulogu u osnivanju prve hrvatske visokokolske ustanove. Isusovci su osnivali gimnazije u Dubrovniku, Zagrebu, Varadinu, Osijeku, Krievcima i Rijeci. Pod utjecajem katolike obnove i poveanog broja kolovanih Hrvata sve se vie pokazuje potreba za stvaranjem jedinstvenoga hrvatskog knjievnog jezika. Tome je pridonio isusovac Bartol Kai koji je 1604. godine napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika Institutionum linguae illyricae libri duo (OSNOVE ILIRSKOGA JEZIKA U DVIJE KNJIGE). U svom drugom za hrvatsko jezikoslovlje vanom djelu, u Ritualu rimskom(knjizi namijenjenoj vjernicima koji sudjeluju u crkvenim obredima), postavlja slovopisno naelo - predlae da se nepani suglasnici koje latinski jezik ne poznaje (, , , ...) piu ujednaeno, "a ne sad jedno, sad li drugo". U Ritualu pie tokavskim ikavskim govorom koji naziva "nakim" i "bosanskim" i za nj tvrdi da je "najopenitiji i koga moe svak lanje razumiti i s koristju protiti". Glede slovopisa i pravopisa slijedit e ga Dubrovanin Rajmundo amanji(Nauk za pisati dobro latinskijema slovima rijei jezika slovinskoga, 1639.),Pavao Ritter Vitezovi, koji u svojoj Ortografiji umjesto dvoslova predlae slova i , i Antun Kanili, koji je isticao naelo: Pii kako

govori.
Na tragu je Kaieve tvrdnje o bosanskom govoru kao "najopenitijem" i Jakov Mikalja, sastavlja hrvatsko-latinsko-talijanskog rjenika Blago jezika slovinskoga (1649.), u kojem se on ipak koleba izmeu akavske ikavice i tokavske ijekavice. Sredinja kajkavska figura 17.st. je Juraj Habdeli koji se zalagao da kajkavsko narjeje postane knjievni jezik na prostoru izmeu akavskog i slovenskog prostora. 1670. u Grazu izdao je Dictionar ili rei slovenske z vekega vkup zbrane. Utopijske ideje pokuavao je ostvariti Juraj Kriani. U tenji za ponovnim sjedinjenjem pravoslavne i katolike crkve te osloboenjem Slavena pod vodstvom ruskoga cara, napisao je 1665. gramatiku zajednikoga slavenskoga jezika Gramatiko iskazanje ob ruskom jeziku. Za naglasnu i gramatiku osnovicu uzeo je preeito svoj akavski govor iz okolice Ozlja i Karlovca, a u rjeniku je dao prednost tadanjem ruskom jeziku.

18. STOLJEE

U 18. st. pojavljuju se knjievna djela koja popularnost postiu i na mnogo irim prostorima od onih na kojima su nastala, npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia i Satir iliti divji ovik Matije Antuna Reljkovia. Komedije Titua Brezovakoga (Matija Grabancija dijak i Diogene)pokazuju visok domet kajkavskog knjievnog izraza, a izvode se na hrvatskim pozornicama do dana dananjeg. I u ovome stoljeu nastavlja se marna jezikoslovna djelatnost. Ardelio della Bella 1728. objavljuje Dizionario Italiano-Latino-Illirico (Rjenik talijansko-latinsko-ilirski). Veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski enciklopedijski rjenikGazophylacium Ivana Belostenca napisan je prije 1675., kada su u Europi postojala samo dva velika enciklopedijska rjenika

(talijanski i francuski), ali je tiskan tek po autorovoj smrti 1740. Po svojoj tronarjenoj orijentaciji Belostenec je bio blizak piscima ozaljskog knjievnojezinog kruga. Viejezini rjenik Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples (Latinski leksikon s ilirskim, njemakim i maarskim tumaenjima) Andrije Jambreia i Franje Sunika, tiskan 1742., hrvatsku sastavnicu ima pisanu kajkavskim narjejem. U drugoj polovici 18. st. pojavljuje se nekoliko gramatika jer su pisci ikavskog podruja smatrali svojom obavezom pismenom puanstvu ponuditi gramatike prirunike i rjenike. Bla Tadijanovi 1761. g. izdaje gramatiku i rjenik na slavonskoj ikavskoj tokavtini - Svata pomalo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki jezik. 1767. g. Matija Antun Reljkovi izdaje najopseniju gramatiku do tada Nova slavonska i nimaka gramatika u kojoj eli ukloniti turcizme iz jezika.

19. STOLJEE
Poetkom 19. st. tiskano je jo nekoliko jezikoslovnih djela koja prethode ilirskom pokretu. To su gramatika ime Starevia Nova rioslovnica ilirska (1812.), u kojoj se pojavio prvi opis etveronaglasnog sustavak ikavske novotokavice, zatimRjeosloje ilirsko-italijanskolatinsko (1806.) Joakima Stullija, Grammatica della lingua illirica (1808.) Franje Marije Apendinija te Rioslovnik ilirikog, italijanskog i nimakog jezika (1802./03.) Jose Voltiggija. Tridesetih godina 19. st. zapoinje ilirski preporod. Hrvatski intelektualci bore se za ouvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na ouvanje hrvatskog jezika. Poetak buenja nacionalne svijesti je poziv zagrebakog biskupaMaksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga. Godine 1815. Antun Mihanovi, autor hrvatske himne, pie brouru Re domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku, u kojoj eli da hrvatski jezik dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici. Hrvatski knjievnici i znanstvenici nastoje odrediti knjievni jezik koji e biti zajedniki svim Hrvatima. Mogli su birati izmeu dvaju veoma rasprostranjenih i visoko razvijenih knjievnih izraza: tokavskoga i kajkavskoga. Dana je prednost tokavtini jer je meu Hrvatima najmnogoljudnija, a tokavska knjievnost, posebice dubrovaka, bila je i veoma bogata i popularna. Najvee usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju i njegovim nastojanjima da rijei slovopisne probleme hrvatskoga jezika - svoje ideje iznosi u Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja (1830.) i lanku Pravopisz (1835.). Konana pobjeda je doputenje za izdavanje novina na hrvatskom jeziku. Godine 1835. izlaze prvi brojevi Novina horvatskih i knjievnog priloga Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka. Tiskana je starim pravopisom i preteito kajkavskim narjejem, da bi ve sljedee godine preimenovana u Danicu Ilirsku i tiskana novim pravopisom i na tokavskom narjeju. Imenom ilirskim eljelo se obuhvatiti sve june Slavene. Meutim, ostali juni Slaveni nisu prihvatili naziv ilirski za svoj jezik pa su ga uskoro i Hrvati zamijenili svojim nazivom - hrvatskim. U preporodnom razdoblju i nakon njega djelovalo je nekoliko velikih hrvatskih jezikoslovaca. U to vrijeme nastaju gramatike Vjekoslava Babukia, Antuna Maurania i Adolfa Vebera Tkalevia te rjenici od kojih je najpoznatijiHrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja najveega hrvatskog leksikografa 19. stoljea - Bogoslava uleka. ulek, podrijetlom Slovak, obogatio je hrvatsko nazivlje, preuzimajui i pohrvaujui slavenske rijei, oivljujui rijei iz starijih hrvatskih rjenika, iz hrvatskih dijalekata, ali i tvorei nove.

Nastojei oko zajednikoga jezika, ilirci su rjeavali i problem slubenog jezika. Tenji da to umjesto latinskoga bude hrvatski suprotstavljala se prisilna maarizacija i germanizacija. Ivan Kukuljevi Sakcinski prvi je odrao slubenigovor u Hrvatskom saboru na hrvatskom jeziku 2. svibnja 1843., a na njegov prijedlog je 23. listopada 1847. hrvatski jezik proglaen slubenim. 1850. godine knjievnim dogovorom u Beu zapoet je proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u jedan jezik. Razlog zbog kojega je do poetka ujedinjavanja jezik uope dolo, bio je kako politiki (ideja jugoslavenstva bila je izrazito jaka u ilirskomu pokretu i tadanjoj Katolikoj crkvi), tako i jezini, usmjeren snanijem otporu protiv utjecaja talijanskoga, njemakoga, maarskoga i turskoga jezika. Ilirska usmjerenost na tokavski kao osnovicu potaknula je sredinom 19. st. razliita jezikoslovna strujanja. Svi su polazili od tokavske osnovice, ali se u nizu pravopisnih, gramatikih i rjenikih pojedinosti nisu slagali. Tako su se razvile razliite filoloke kole. Zadarsku filoloku kolu predvodio je Ante Kuzmani, koji je smatrao da osnovicom knjievnoga jezika mora biti narodni tokavsko-ikavski govor i odbacivao Gajev slovopis, zalaui se za stariju slovopisnu tradiciju. Rijekoj filolokoj koli bio je predvodnikom Fran Kurelac, koji je mislio da knjievni jezik mora biti utemeljen na elementima zajednikim svim slavenskim jezicima. U njegovu je jeziku bilo mnogo zastarjelica, dijalektizama i njegovih vlastitih tvorenica. Zagrebaka filoloka kola, kojoj je na elu bio Adolfo Veber Tkalevi, nastavljala je jezikoslovne ideje iliraca. Zalagali su se za rogato e, za starije padene nastavke u DLI mnoine, za nastavak -ah u G mnoine (zato su ih zvali i ahavcima), za iskoritavanje akavskih i kajkavskih elemenata i vru povezanost s knjievnom batinom. Daniieva ili vukovska filoloka kola bila je u otroj oporbi Zagrebakoj koli. Prvi jai odmak od dotadanjih hrvatskih jezikoslovnih shvaanja uinio je uro Danii kao urednik velikoga povijesnoga Rjenika hrvatskoga ili srpskoga jezika, u koji nije uvrstio grau iz hrvatske kajkavske knjievnosti ni nazivlje B. uleka. Pobjeda vukovaca poela se ostvarivati 1892. kad je Hrvatski pravopis IvanaBroza proglaen obvezatnih pravopisom za sve kole. Broz slijedi VukaKaradia i njegov zahtjev: Pii kako govori! Zamijenio je dj i gj Daniievim jednoslovom , dok je u dugim slogovima mjesto rogatoga e ili dvoglasnika ie propisao dvoslono ije. Brozov je pravopis, s manjim mijenama, postaonositeljem novije hrvatske pravopisne tradicije sve do danas. Vukovci su poistovjetili knjievni jezik s istonohercegovakim tokavskim ijekavskim narjejem. Naistaknutiji vukovac Tomo Mareti objavio je 1898. veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, bez grae iz djela suvremenih hrvatskih pisaca. Ivan Broz je na temelju grae iz Karadievih i Daniievih sastavljao Rjenik hrvatskoga jezika, ali zbog njegove prerane smrti dovrio ga je njegov ujakFranjo Ivekovi (1901.). Taj je rjenik s Maretievom gramatikom uvrstio daljnji razvoj hrvatskoga knjievnoga jezika na crti pribliavanja srpskomu jeziku. Vukovske su tendencije jaale pomognuze politikim pritiscima, osobito nakon osnivanja Drave Srba, Hrvata i Slovenaca.

20. STOLJEE
Drutveni i politiki uvjeti za samostalan razvitak hrvatskog knjievnog jezikau ovom stoljeu nisu bili najpovoljniji. Razvoj hrvatskoga jezika u etirima dravama bio je sputavan: Austro-Ugarskoj Monarhiji

od 1918., Kraljevini SHS (Kraljevini Jugoslaviji) do 1941., Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj do 1941. i Jugoslaviji nastaloj poslije 2 svj. rata do 1990. Promjene koje su izveli pristae jedinstva srpskoga i hrvatskoga jezika nisu bile olako prihvaene. Braa Radi ne odriu se hrvatske jezine posebnosti ni nakon I. svjetskog rata kada se, stvaranjem drave Srba, Hrvata i Slovenaca, nastavlja progon svega to je samo hrvatsko, a nije ujedno i srpsko. Tenja za stvaranjem jedinstvenoga hrvatskoga i srpskoga jezika navela je niz hrvatskih pisaca da na kratko vrijeme prihvate ideju o hrvatskom naputanju jekavice i srpskom odricanju od irilice. Uvidjevski da se pod krinkon jedinstva namee posrbljivanje hrvatskoga jezika, ti su se pisci brzo odrekli ekavice. Za vrijeme NDH pokualo se vratiti na razini pravopisa, a donekle i rjenika, stanje kakvo je bilo u doba Vebera, enoe i Kumiia. Za tu je svrhu tiskan korjenski Hrvatski pravopis F. Cipre i A. B. Klaia. Nakon II. svjetskog rata opet jaaju pristisci s tenjom da se hrvatski jezik to vie posrbljuje. Vrhunac takva nastojanja bio je novosadski dogovor (1954.) na kojem je zakljueno da je "narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik", da se u nazivu jezika u slubenoj upotrebi moraju isticati oba njegova dijela (hrvatski i srpski) te da treba izgraditi zajedniki pravopis. Takav je pravopis objavljen 1960. u zagrebakoj i novosadskoj verziji. Ni taj pravopis ni svijest o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika nije zaivjela u svojim slojevima hrvatskoga naroda. Ve su se 1967. najvanije znanstvene i knjievne ustanove i najugledniji hrvatski jezikoslovci, knjievnici i drugi javni djelatnici oglasili Deklaracijom o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika. U toj deklaraciji zahtijeva se potivanje ustavnoga propisa o jednakosti i ravnopravnosti etiriju knjievnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga. Zahtijeva se dosljedna primjena hrvatskoga knjievnog jezika u kolama, novinarstvu, javnom i politikom ivotu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovnitvu te da slubenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, slubeno upotrebljavaju knjievni jezik sredine u kojoj djeluju.